14
13. srpnja 2010.
www.mnovine.hr • redakcija@mnovine.hr • 040 312 333
Komentari Oltar Domovine zapušten i zaboravljen Prošli sam vikend ponovno bio u Zagrebu, hrvatskoj metropoli i gradu koji mi puno zna i. Zagreb nosim u srcu i volim ga, premda mu u posljednje vrijeme sve rje e dolazim u pohode. Kao i svaki put kada sam u Zagrebu, tako sam i sada obišao pet mjesta, za mene pet svetinja, i na kraju ostao tužan. Redom sam posjetio: zagreba ku katedralu, stadion Dinama u Maksimiru, svetište Gospe Remetske, grob prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tu mana na Mirogoju i Oltar Domovine na Medvedgradu. Hrvatska prvostolna Katoli ka crkva iznutra je lijepa kao i uvijek, a izvana se ure uje toranj te još neki dijelovi. Dinamov stadion, koji oni koji ne vole klub, a vjerojatno ni državu ni grad, nazivaju ruglom za mene je svetinja i ovaj put sam se lijepo osje ao. Dlanom sam dotaknuo travnjak na kojem su igrali najbolji hrvatski nogometaši koje pamtim, od Štefa Lamze, preko Sre ka Bogdana, Velimira Zajeca, Darija Šimi a, do Zvonimira Bobana i Tomislava Butine i bio sretan. Dinamov stadion je dobar i meni lijep, vidio sam u Austriji, Sloveniji i Ma arskoj puno slabijih i nitko ih ne naziva ruglom. U svetištu Gospe Remetske susreo sam drage franjevce uvare svetišta Odvjetnice Hrvata i vidio da se ono obnavlja, ali fali još novca i novca. Na grobu dr. Franje Tu mana poklonio sam se do poda, stavio cvijet me u svježe bukete, što je znak da ljudi dolaze na ovozemaljsko po ivalište ovoga hrvatskog velikana. I na kraju sam otišao malo izvan Zagreba, na zagreba ku goru ili Medvednicu, na Oltar Domovine. I ovo je bilo jedino od pet mjesta s kojeg sam oti-
Piše: Stjepan Mesari stjepan.mesaric@mnovine.hr
šao tužan. Oltar Domovine koji je podignut u vrijeme predsjednika Hrvatske dr. Franje Tu mana, u spomen na sve koji su kroz povijest umirali za obranu hrvatske Domovine, potpuno je zapušten. Isto tako ugašen je Vje ni plamen koji je trebao gorjeti za sve hrvatske branitelje poginule u Domovinskom ratu. ovjek koji povremeno dolazi ure ivati kapelicu kaže kako je Oltar Domovine zapušten, a Vje ni plamen ugašen za vrijeme predsjednika Stipe Mesi a u sklopu “projekta” detu manizacije Hrvatske. A trebao je biti mjesto na kojemu bi vijence polagale strane državne delegacije, kao nekada na Avali na grob neznanom junaku. Kako dobro znam da je Mesi zapostavio i predsjedni ku lentu, gornjogradsku Po asnu gardu i druge simbole, nisam ništa rekao ni komentirao nego se tužan zaputio u Mariju Bistricu, kamo je hodo astila moja župa. Majka Božja Bistri ka i njezina bazilika nisu zapuštene i bijaše mi nadomjestak za Oltar Domovine, koji Mesi nikada nije pohodio.
AKOVE KI espresso by Bibi
SVIJET U MOJIM BOJAMA
Nova Srednja škola akovec dala djeci još jednu šansu
Miss whatever
akovec je dobio novu školu. Mnogi je zovu “baptisti ka“, što i je i nije istina. Me u osniva ima se spominje i Baptisti ka crkva pa samim time ima status privatne vjerske škole, no odobrena je i od strane Ministarstva. Dok se ne izgradi sasvim nova zgrada te Srednje škole akovec, u enici e nastavu poha ati u Pastoralnom centru u akovcu. Olakšala je muke mnogim upisnicima i njihovim roditeljima, mora se priznati. Dala izbor da upišu smjer gimnazije i onima koji to nisu uspjeli u našoj akove koj Gimnaziji. A da je u akove koj Gimnaziji bilo jako napeto i tijesno, znaju oni koji su ekali u redu za prijave po sat i pol vremena. S Gimnazijom nema šale, kažem vam. Po evši od pitanja u vrti u: “Što eš kad odrasteš?“ - “Upisat’ u Gimnaziju!“, pa do pitanja na faksu: “Otkuda dolaziš? - “Iz Gimnazije akovec.“ Neki pak su izabrali varaždinske gimnazije. Je li zbog nižeg bodovnog praga, zbog želje da se sa svojim društvom malo maknu iz akovca ili jednostavno jer je po pri anjima manje zahtjevna od akove ke? Muku su mu ili i u enici III. Osnovne škole akovec koja slovi kao najja a akove ka (a vjerojatno i me imurska) osnovna škola. Teško zara ene ocjene u toj školi nerijetko su nedovoljne za upise u željene programe te se na jednom roditeljskom sa-
Piše: Bisera Zadravec bisera.zadravec@ck.t-com.hr
stanku povuklo pitanje i o tom problemu. Nije fer da vrlo dobro ocijenjena djeca iz III. Osnovne sa znanjem kao u odlikaša (pet nula) iz neke druge me imurske škole budu “kažnjena“ nemogu noš u upisa u gimnazije ve samo u strukovne škole. I zato nam treba državna matura! Da i tu kona no bude nekakvog reda. Sve u svemu, akovec obiluje ponudom srednjoškolskog obrazovanja. Osim te nove Srednje škole akovec te Gimnazije akovec, tu su: Ekonomska i trgova ka, Gospodarska, Graditeljska te Tehni ka, industrijska i obrtni ka škola akovec. Samo je potrebno (uz knjigu!) zagrijati stolicu i proporcionalno zagrijanosti tapecirunga na stolici rast e i ocjene u školi. Na zadovoljstvo roditelja, ofskroz!
Davnih smo dana zalijepljeni za televizore pratili kako e Branka Bebi ili Fani apalija pro i na izboru za najljepšu ženu svijeta. Bilo je to zlatno doba izbora za miss, nakon kojeg je nastala lavina izbora najljepše svega i sva ega, i danas imamo jedan ini kupus kojeg se ni draga nam kuharica Jaca ne bi posramila. Po elo je s miss svijeta. Ajde, ok, prolazi. Pa miss sporta. Isto, kužim. Onda je krenulo s miss universe. Miss svemira? Wow, svaka ast. E, a nakon njih su na red došle miss turizma, miss sela, miss gradskog kotara zapad, miss dalmatinske konobe, miss bo anja, miss ribi ije, ma miss mile majke. Možda to i ne bi bilo toliko strašno da se s njima nisu pojavili i kojekakvi Borisi Kosma i i Aleksandre Grdi i njihovi škandalozni životi. Jer su nam samo još oni trebali. Lijepo je vidjeti lijepu ženu. U tome emo se, vjerujem, svi složiti. S druge strane, vjerujem da emo se složiti i da se o ukusima ne raspravlja. Tko onda može re i da je ovogodišnja miss Koncov aka Gornjeg ljepša od ovogodišnje miss Koncov aka Donjeg? Tko? Neki “štel bi a nebrem” glumac? Ona koja si je prošle godine s pola kile doma ih kobasi i 3 smrznuta piceka kupila titulu? Sin vlasnika tvornice mesnih prera evina? Ne znam, stvarno ne znam. Svaki od tih izbora najavljuju kao
Piše : Bojana Špani ek bojana@mnovine.hr
novi, nikad vi eni, a recept prešetavanja u bikinijima i ve ernjim haljama, pokazivanja talenta i odgovaranja na opako zanimljiva pitanja toliko je prožvakan da mi se doslovno pla e. Još bolje, miss je odjednom postalo zanimanje. Kad, primjerice, Grdi ku pitaju što radi, ona veli: “Ja sam miss Hrvatske i manekenka“. Ma bravo, Aleks. Najbolje da u Ministarstvu obrazovanja, kad ionako razmišljaju o novom spektru predmeta, uvedu i predmet “Missiranje” u sklopu kojeg e tek propupale djevoj ice pumpati informacijama kako na 1001 na in željeti mir u svijetu, “it’s ok” re i na svim svjetskim jezicima, kako da ti k’o fol slu ajno ispadne cica i kako svako malo podgrijati javnost friškim “intrigantnim” fotkama sa slu ajno izgubljenog mobitela. Ma dajte, molim vas.
POGLED ISPOD OBRVA
A sad adio... „ Ja mogu biti tvrdoglava van svakog stila, mogu biti naj angrizavije dijete koje ste vidjeli, i niste sreli nikoga tko je negativan kao ja ponekada…Ja sam najmudrija žena koju poznajete, najnježnija duša s kojom ste se povezali, imam najhrabrije srce koje ste ikada vidjeli, i niste sreli nikoga tko je pozitivan kao ja ponekada…“ Pjeva Alanis Morisette- a; ja jesam ponekada sve to, i zapravo puno više, ili ništa od toga. Neizmjerno hvala svima onima koji su itanjem ovih kolumni vidjeli svu moju svjetlost, a voljeli ak i moje „crnilo“.Gotovo dvije godine se družimo- ja pišem, vi itate. Kako je život takav- da ak i „zauvijek“ ima odbrojane dane- tako naše druženje završava ovom kolumnom. Htjela bih re i još koju stvar za kraj. Rijetko koja djevoj ica ne mašta da postane pjeva ica ili glumica kad odraste, pa što bih ja bila posebna- željela sam biti hollywoodska zvijezda. Samo Božja providnost me toga spasila, ako me danas pitate. Daleko sam ja od bilo kakve zvijezde, ipak; lju-
di me prepoznaju na cesti zbog pisanja kolumni. Ljudi esto (krivo) misle, ako nekoga znaju iz vi enja (novina ili televizije), da ga automatski i poznaju. Ali, nije tome tako. Misle da zato što mogu citirati moje rije i, da im to odmah daje za pravo da misle, govore i rade „svašta“. Nažalost, umjesto da cijenimo one koji se za nas trude - mi ih uzimamo „zdravo za gotovo“, i skloni smo ih podcjenjivati. Ja sam za obrnuto - što više netko daje, što je više „naš“- to bismo ga trebali više cijeniti. Obzirom da je obi no, dakle, baš obrnuto, naši ljudi još uvijek moraju i i negdje drugdje prona i nekoga tko e njih i njihov trud cijeniti. Volim svoj kraj, ali još smo mi previše „jalni“ jedni drugima - prebrzi u kritiziranju i kazni, prespori u pohvali i nagradi. Martin Luther King je rekao: „Imam san…“ I ja imam san, veoma sli an - da e ljudi jednog dana živjeti u svom najvišem obliku - mirnom postojanju, i da e voljeti bezrezervno. Zato, što god da Vam se desi - optimizma! Rijetko tko zna to no odgovoriti što zapravo jest optimizam, ali u suštini to su tri rije i – JA TO MOGU. Što god se zbilo - Vi to
možete! Budite sigurni u sebe, i u svoje mjesto, neka Vam pogled bude blag a siguran; onakav kakav ne vidi se esto… Žao mi je ako su moje rije i ikad ikoga povrijedile. Oprostite mi svaku grubu rije , ili ako ste stekli dojam nepoštovanja. Volim Vas mnogo i kako god stvari ispadale - ipak me je samo ljubav vodila da pišem sve te rije i. Kolumne su nastajale i iz silne ljubavi prema pisanju, te jer sam na taj na in ovom malom kutku zemaljske kugle željela nešto dati. Sebe, od sebe. Hvala Vam na svim povratnim informacijama i trudu uloženom u itanje. Bila mi je ast i privilegija. Posebno hvala nepoznatom itatelju koji mi je pred nekoliko mjeseci poslao ilmi „Me imurski heroj“- ne smatram se herojem, ali uljepšao mi je dan. Op enito, uvijek e biti: „neki kažu da sam led, neki kažu da sam vatra“- ovisi kako tko gleda, kako tko smatra. I to je u redu, na kraju kraja - nevažno jesam li Vam život uljepšala svojim dolaskom, ili tek sada svojim odlaskom - važno je da jesam! Ne znam znate li pjesmu - „A sad adio, i tko zna gdje, i tko zna kad…“, na spotu ( ilmu) Ljubiša Samardži pleše s podignutim rukama, onako tužno i
Piše: Tihana Babi ck_ hana_babic@yahoo.com
ponosno - meni je to jedna od najdirljivijih scena koje sam vidjela. Da mogu, sad bih za Vas otplesala baš to isto, tako isto. Molim Vas, ako ikako možete,budite drug i po dobru me pamtite. „Nek svjetla gore i kad odem sa scene, i nek se svira dugo u no ; gdje srca ima - ima i mene; a kad pjesma stane- i ja u po …“ Kolumna je nosila naziv “Pogled ispod obrva”. Da na kraju otkrijem zašto namjerno sam pred dvije godine odabrala taj naziv, da Vas asocira na pjesmu kad Vam se desi štogod bolno. Zanemarimo sad ija je, ipak, sjetite se tih rije i kad zagusti. Ide nešto ovako- „odbolovat u te ja, onako vrsto na nogama…“ Ali eto dragi itatelji…„Nikad više - Pogled ispod obrva.“