Page 1

Bošnjačka pismohrana Svezak 7

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

broj 23-26

Riječ urednika Filip Mursel Begović Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji Graditeljstvo Edin Jahić Povijest Nasko Frndić, Vesna Miović, Nikša Selmani, Muhamed Ždralović, Mubera Ždralović, Ante Simonić, Esma Halepović Đečević Književni portreti Sead Begović Likovno stvaralaštvo Hamo Čavrk Političko društvena kretanja Faris Nanić, Sulejman Čičić Sjećanja Nusret Idrizović, Muhamed Ždralović Svjedočanstva Jusuf Suljanović Obljetnice i jubileji Ismet Isaković Događaji i djelatnosti BNZH Dokumenti BNZH

Zagreb 2007./2008.


Bošnjačka pismohrana časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj Utemeljeno 1998. godine Glavni urednik Filip Mursel Begović Izvršni urednik Dževad Jogunčić Redakcija Sead Berberović Ismet Isaković Ervin Jahić Naslovnica Munir Vejzović, Krajolik (detalj) ulje na platnu, 110x150 cm, 2007. Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim radovima isključivo izražavaju stavove autora i nisu nužno stavovi i mišljenja redakcije ili izdavača. Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Adresa uredništva Bošnjačka pismohrana Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju adresa: Ilica 54, 10000 Zagreb, Hrvatska tel/fax: +385 1 48-19-377 e-mail: bosnjacka.nacional.zajednica.hrvatske@zg.t-com.hr filipbeg@yahoo.com (glavni urednik) kunski žiro račun: 2360000-1101896707 Cijena 80 kn / 20 KM / 10 € Obrada teksta i slika mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tisak mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica


ISSN 1332-2362 UDK 323.15 (497.5)

Bošnjačka pismohrana

Svezak 7 broj 23-26, Zagreb, 2007./2008.


SADRŽAJ 0. Riječ urednika Filip Mursel Begović: Duhovi koji nas i danju plaše

2

4

1. Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji Dževad Jogunčić: Bošnjačka politika u XX. stoljeću Adil-beg Zulfikarpašić: Spremni smo Vam pomoći u svakom pogledu Sulejman Tihić: Gradimo jedinstvo različitosti prof. dr. Ivo Goldstein: Bitka u kojoj se klao brat s bratom mr. Edin Mutapčić: Bošnjačke (muslimanske) političke stranke prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini (1918. – 1923.) Adib Đozić: Paradigmatičnost bošnjačke političke nedorečenosti Šaćir Filandra: Bošnjaci i Bosna dr. sc. Adnan Jahić: Refleksije o bošnjačkoj politici i bošnjačkom nacionalnom razvoju do Drugog svjetskog rata prof. dr. Omer Ibrahimagić: Korijeni i zablude konfesionalno-etničkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini dr. Hajrudin Omeragić: Borba bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju i uloga MNO dr. Husnija Kamberović: Stajališta muslimanske elite prema hrvatskim i srpskim političkim programima i njihovim nosiocima

58

2. Sociokulturalna istraživanja Marija Geiger, Siniša Zrinščak, Tamara Puhovski: Blagostanje i vrijednosti

69

9 10 11 13 18 30 37 41 49 54

3. Povijest Nasko Frndić: Kako su paše vladale u Bosni Vesna Miović i Nikša Selmani: Turska kancelarija i Acta turcarum od vremena Dubrovačke republike do danas prof. dr. Muhamed Ždralović, prof. Mubera Ždralović: Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci prof. dr. sc. Ante Simonić, mr. sc. Esma Halepović Đečević: O Hrvatskom turskom društvu u Rijeci

124

4. Graditeljstvo dr. sc. Edin Jahić: Opći principi i pretpostavke arhitekture džamije

129

5. Književni portreti – Sead Begović Intervju (razgovarao Ervin Jahić): Sead Begović Slobodan Prosperov Novak: Suvremenici: Sead Begović Hadžem Hajdarević: Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića Branko Maleš: Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige Ante Stamać: Pjesničko jastvo, nabodeni kukac Nikica Petrak: 22 pjesme Seada Begovića Željko Kliment: Život u novoj kući Nenad Rizvanović: Tko, molim vas, još čita poeziju?! Izbor iz poezije Seada Begovića Kratka priča: Rastava

141 150 151 158 166 168 170 171 173 188

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

81 89 111


SADRŽAJ

6. Likovno stvaralaštvo – Hamo Čavrk Intervju (razgovarao Sead Begović): Hamo Čavrk Retrospektiva slika Hame Čavrka Aleksander Bassin: Prapočetak Margarita Šimat: Nadomak terrae incognite Izložbe i nagrade

195 202 211 219 224

7. Društveno politička kretanja – Sulejman Čićić, Faris Nanić Intervju (razgovarao Filip Mursel Begović): Faris Nanić Intervju (razgovarao Tahir Mujičić): Sulejman Čičić

229 247

8. Sjećanja – Nusret Idrizović, Muhamed Ždralović Filip Mursel Begović: Smrt je slobodnija od njenog simbola Nusret Idrizović: Kolo kralja Tomaša i Allahovih džihada Odlazak dobrog efendije Muhameda prof. dr. Muhamed Ždralović (uvodnici iz Behara): Neobilježena desetogodišnjica / Šalteri su indikator!? / Most

259 261 269 271-274

9. Pravo Amina Alijagić: Nakon presude Međunarodnog suda (ne)pravde

279

10. Časopisi dr. sc. Edhem Muftić: Putokaz – socijalno nacionalne tendencije Ismet Smajlović: Endemijski sifilis i Bosna i Hercegovina u mraku

297 305

11. Prikazi i kritike Dževad Jogunčić o Tahiru Mujučiću: Ozbiljna svaštara živahnog djeda Tahira Sead Begović o Semki Alagić: Kad melek bahne u avliju Tatjana Paić-Vukić: Konzul de Nikolaides i vjerske formule na arapskom

311 313 316

12. Svjedočanstva Jusuf Suljanović: Na prognaničkom putu Jusuf Suljanović: Slikarstvo u egzilu (retrospektiva)

324 337

13. Obljetnice i jubileji Ismet Isaković: 20. obljetnica Zagrebačke džamije – Simpozij u Islamskom centru / Velikan islamske znanosti – Simpozij o dr. Ahmedu Smajloviću / Prvih 40 godina – svečana proslava 40. obljetnice osnivanja Islamske zajednice u Sisku / Bošnjačka stvarnost – stručni skup “Bošnjaci u Hrvatskoj u Rijeci” 347-374 14. Događanja i djelatnosti BNZH prof. Fuad Ahmetspahić: Ništa nas ne smije iznenaditi Ismet Isaković: Impresija o gradu na zrnu soli / Pravo, pravda i genocid / Klasika i sevdah / Institucionalno organiziranje Bošnjaka u Dubrovniku / Dodjela novih stipendija / Istine i zablude o NDH / Ljepota Božjih kuća/ Kontinuitet Bošnjačke nacionalne zajednice / Fotografije ljubavi i patnje/ Proces bratimljenja Bjelovara i Visokog Salih Demirović: Sanli Urfa – grad Pejgambera 15. Dokumenti BNZH

379

388-427 428 431

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

3


0

RIJEČ UREDNIKA

Filip Mursel Begović

Duhovi koji nas i danju plaše I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati!” Kur’an, El Isra’, 13. – 14. Neki će od urednika bošnjačkih glasila u Hrvatskoj koristiti uvodnike kao prostor u kojima će veličati vlastitu uredničku koncepciju; oduševljeno će priznati da se njihovi “časopisi”, u biti bilteni ili amaterski pokušaji novinarstva, sve više čitaju ili će bošnjačkom puku objelodaniti da su podigli prašinu i začeli “dominantne” teme. Zaista su jadni takvi samouvjereni i samodopadni urednici, dakako, ne samo bošnjačkih tiskovina, kad umišljaju da tvore i da nam otkrivaju zbirku svojih do tad nepoznatih umotvorina. Nažalost, njihove “novitetne” krilatice koje kratkoročno dižu prašinu, velikom brzinom bivaju prihvaćene jer ništa se u nas ne hvata korijena kao ono što izlazi iz usta kultur-naturščika. Tim duhovima, koji nas i danju plaše, naročito se sviđa sve ono što se rješava zdravo seljačkim prosuđivanjem, a koje se iskazuje više u nemuštoj gestikulaciji samoreklame nego u sustavnom promišljanju. Tužna je situacija za Bošnjake i muslimane u Hrvatskoj kada se nosioci kvalitetnih projekata, koji se ne gube u bosanskom loncu raznih kuharica i nepotrebnih taštih polemičkih javljanja, prozivaju i označuju kao nepodobni za takozvane “više stvari”. Tako će neki, zaslijepljeni vlastitom slikom, u svom biltenčiću, pomisliti da nama nisu potrebni godišnjaci poput “Pismohrane” ili časopisa za kulturu poput Preporodovog “Behara”. “Šta će mi to, kada ionako ništa od toga ne razumijem” – reći će taj naš “intelektualac” koji voli udarati u narodne, folklorne strune (a sumnjamo da i njih posve razumije), kada se od njega očekuje analitički, argumentirani sud. Nije dakle nikakvo čudo da takav “bošnjački glas” demonstrativno i bunovno miješa sve glasove koji proizlaze iz zdravog razuma, kao puru u zajedničkom nacionalnom loncu za gladnu manjinsku družinu. Takvi uradci, skupljeni u glasilu, biltenu ili pak časopisu svjedoče naše duhovno i intelektualno stanje u Hrvatskoj. U takvom okruženju redakcija Pismohrane pokušala je sakupiti tekstove koji će biti trajna vrijednost i korisni kulturno društveni doprinos te na taj način opravdati novčanu pomoć i povjerenje Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske. Broj Pismohrane koji je pred Vama i koji broji petstotinjak stranica rezultat je rada i djelovanja Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb, a pritom ugošćuje mnoge znanstvene radove, portrete književnika, slikara, kulturnih i društvenih poslenika, sjećanja na naše zaslužne rahmetlije – književnika Nusreta Idrizovića i prof. dr. Muhameda Ždralovića. Nadalje, nudi posvema zanimljiva poglavlja pod nazivima “Povijest”, “Pravo”, “Sociokulturalna istraživanja”, “Graditeljstvo”, “Svjedočanstva” itd. Važno je napomenuti da su gotovo svi znanstveni radovi i prigodna obraćanja sa simpozija o Muslimanskoj narodnoj

4

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DUHOVI KOJI NAS I DANJU PLAŠE

0

organizaciji završili u Pismohrani kao udarno poglavlje. Mnogima će biti zanimljivo čitati o prvom političkom udruživanju Bošnjaka na ovim prostorima iz pera uglednih znanstvenika BiH i Hrvatske. Ubuduće ne bi smjeli dopustiti da slična događanja, kao što je bio slučaj u prošlosti, nemaju svoj tiskani oblik koji na taj način postaje trajni podsjetnik i vodič budućim generacijama. Upravo takvi urednički poduhvati višestruko su korisni za nas, ali i za Hrvatsku jer govore o dijelu njene povijesti ili pozivaju na interkulturalni dijalog. Treba se suočiti sa suvremenom stvarnošću u kojoj nas jedino aktualna kulturna i znanstvena pregnuća, ponajboljih među Bošnjacima, održavaju na životu i čuvaju naš identitet i integritet. Stari trik onih koji žele progurati nepravde ispunjene patetikom jest da udare na tanke žice naših nacionalnih osjećaja i inih odnosa prema ostavljenoj i zanemarenoj tradiciji i folkloru. Tu nas, po svemu sudeći, dočekuje zamka u obliku viška samosažaljenja i uloge vječne žrtve. I da ne bismo prema nekom drugom, ne daj Bože, izvršili nasilje, upravo iz viška opreznosti, mi vršimo nasilje nad našim intelektualnim potencijalom. O uzurpiranju termina sabur i merhamet u našem narodu potrebna je poveća studija, ali možemo sa sigurnošću reći da su proizišli iz nepokolebljive duhovne snage islama i da ni u kome slučaju ne podnose malodušna tumačenja i prepuštanja sudbini kako to neki misle. Onima koji žele zaviriti u rad BNZH za Grad Zagreb koristit će prilozi vrijednog urednika mjesečnika “Preporodov Journal”, Ismeta Isakovića, koji u “Pismohrani” donosi obimni pregled gotovo svih događanja u prostorima zajednice u Zagrebu, ali i u Dubrovniku. Mnogima će zapeti za oko i tekst Fuada Ahmetspahića koji se obrušio na nekadašnje rivale, na štetu rada kvalitetnog folklornog ansambla i zbora kojega osobno vodi. Usudio bih prof. Ahmetspahiću uputiti skromni prijedlog da i nadalje gradi nove prostore svojim vidljivim entuzijazmom, ali da ih nepotrebno ne zatrpava “grijehom” i propustima nekih manjinskih kolega iz prošlosti. Kako god bilo, nadamo se da će slični presjeci rada naših folklornih društava, bez uzurpiranja prostora za sukob s drugima, i ubuduće zaživjeti na stranicama “Pismohrane”. Posebno mi je drago što je na stranicama “Pismohrane” debitirala i stipendistica BNZH iz Rijeke, buduća pravnica Amina Alijagić, s tekstom o šokantnoj presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu za genocid u BiH. Neka čitatelji ne zamjere na svojevrsnoj jezičnoj miksaciji na stranicama Godišnjaka, jer, tekstovi su pisani bosanskim, hrvatskim i takozvanim hrvatsko- srpskim jezikom. S obzirom na suradnike koji se javljaju iz BiH, Hrvatske, ali i dijaspore to nije nimalo čudno i nadamo se da će jezična šarolikost biti zanimljiv doprinos multietničkom poimanju naše europske budućnosti. Mnogi će među nama osjetiti nezadovoljstvo trenutačnim stanjem u našoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj. Imaju na to pravo, ali pritom zaboravljaju, ti nosioci zanemarenih i ucviljenih novih ideja, koje lutaju po predvorjima manjinskih udruga, da se one mogu ostvariti jedino neprestanim radom. Tko ne bi prihvatio nove ideje? Zar smo mi Bošnjaci postali toliko glupi i nazadni, zar nemamo sluha? Ne bih rekao. Bit će da se prije radi o riječima koje ne prelaze u djelo i o ogorčenju koje je vazda rasadnik jalovih ideja. Pritom se bunimo, a da uporno ne poričemo i ne mijenjamo ono ustaljeno protiv čega se bunimo. Zanimljiva demagogija. Možda bi ipak trebalo reći: Ja odbijam i ne prihvaćam! Nije to lagan posao, jer ako odbijete ono uvriježeno i tradicionalno, proglasit će vas čudakom ili neurotičarom, ali ako opetovano prihvaćate provjerene paradigme vi postajete zdrav, tolerantan i “naše gore list”. Napokon, treba priznati da svi pomalo gunđaju i na taj način peru svoju savjest, a samo šačica ljudi uistinu nešto značajno radi i održava naš životodajni identitet. Ta dosadna gunđala ili nosioci takozvanih novih ideja moraju znati da se prosijavanja novoga plaća živcima, mozgom, krvlju, propalim godinama, frustracijom, ponekad progonom,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

5


0

RIJEČ UREDNIKA

osamljenošću, strahom i patnjom. Bez tog životnog rituala za nas nema promjena, stoga oni koji misle da ćemo iznenada napredovati dok pjevamo sevdalinku “Što te nema”, grdno se varaju. Zar se zaista uvriježilo mišljenje da neki od nas ne žrtvuju svoju ambiciju i izvjesnu karijeru u većinskom kontekstu da bi pridonijeli “našoj stvari”. Ta “naša stvar”, koja nije neka urota, već isključivo naš kulturno društveni doprinos hrvatskoj većini, može nam biti na ponos jer je počesto jednako aktualna, vrijedna, zanimljiva i sadržajna poput one koja se stvara u većinskom narodu. Da bi ostvarili te nove napredne ideje, suprotno mišljenju nekih, nama ne treba ona snaga koja računa na moć i brojnost publike, jer pozivanje na kvalitetu je uvijek jače od kojekakvih otrcanih i neuvjerljivih apeliranja iz takozvanog mravinjaka. U svakom slučaju nećemo se osjećati kao getoizirana manjina već kao nacionalna i vjerska zajednica, napokon punopravno integrirana u europsko društvo. Upravo je na to mislio rahmetli književnik Nusret Idrizović kada je na pitanje novinarke HRT-a, o tome kako se kao književnik osjeća kao manjina, s ironičnim podsmjehom odgovorio protupitanjem – “Koja manjina? Ako sam ja manjina, tko je onda većina?” Njegovo književno djelo je jednostavno nadišlo poimanje i većinskog i manjinskog. Ako “uvaženi” povjesničari književnosti s Filozofskog fakulteta ili pak naši bošnjački nacionalni čistunci ne misle tako, barem nam ostaje nada da je umjetnost i autentična mašta uvijek iznad bilo kakvog poimanja manjine ili većine. Vjerojatno će naši znameniti umjetnici i znanstvenici prvi, prije od bilo kojeg bošnjačkog političara ili privrednika, ući u Europsku uniju. Ma… zapravo, ako bolje promislimo, oni su po svojim vrijednostima oduvijek bili tamo.

6

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


simpozij o

Mus lima nskoj

Dževad Jogunčić, Adil begZulfikarpašić, Sulejman Tihić, Ivo Goldstein, Edin Mutapčić, Adib Đozić, Šaćir Filandra, Adnan Jahić, Omer Ibrahimagić, Hajrudin Omeragić, Husnija Kamberović

narodnoj organizaciji

1


Portret Alibega Firdusa, Bočarić Špiro, 1910. godina, 150 x 100 cm


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Dževad Jogunčić

Bošnjačka politika u XX stoljeću (naučni skup povodom 100. godišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije – 2. prosinac 2006., Zagreb) Na inicijativu ‘Alibega Firdusa i drugova’ održan je u Slavonskom Brodu 3. decembra 1906. sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine na kojem je formirana Muslimanska narodna organizacija (MNO) – prva politička stranka koja je okupljala Bošnjake i nastojala artikulirati njihove interese, od pitanja vjersko-prosvjetne autonomije do problema državnopravnog statusa Bosne i Hercegovine. Program Muslimanske narodne organizacije bio je odraz političkih, nacionalnih i ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini za vrijeme austro-ugarske uprave, ali i dosegnute razine bošnjačkog nacionalnog razvoja dotičnog vremena. Premda je temeljni pravac djelatnosti MNO bila zaštita posjedničkih interesa bošnjačkih zemljovlasnika, organizacija se zalagala i za ciljeve koji su premašivali uskoklasnu interesnu osnovu – uvođenje građanskih sloboda, slobodu javnih korporacija, općinsku samoupravu, vjersko-prosvjetnu autonomiju, građansku i nacionalnu ravnopravnost. Kako MNO još nije bila predmet iscrpne naučno-historijske analize, uz uvriježene predstave da se radilo o stranci koja se isključivo starala o klasnim interesima bošnjačkog begovata, i interesi historijske nauke i domaće kulturne javnosti nalažu da se o ovoj stranci povede ozbiljna stručna i naučna rasprava, kako bi se osvijetlio historijski i socijalni kontekst u kojem je nastala i djelovala prva moderna bošnjačka politička partija – njen program, ciljevi, stavovi, potezi, učinci i dometi. Naučni skup Bošnjačka politika u XX stoljeću bila je prilika da se revalorizira 100 godina bošnjačkog političkog organiziranja u zemlji koja je od postanka MNO prošla kroz 7 različitih državno-pravnih režima, sa potpunim obratima u nacionalnim i političkim odnosima, sa višestrukim talasima nasilja koji su stotinama hiljada civila donosili smrt, pustoš i razaranje. U tom razdoblju Bošnjaci su bili organizirani u više političkih stranaka i grupa: MNO, Muslimanska napredna (samostalna) stranka, Ujedinjena muslimanska organizacija, Jugoslavenska muslimanska demokratija, JMO, Muslimani radikali, Muslimanska težačka stranka, Jugoslavenska muslimanska narodna organizacija, Narodna muslimanska organizacija, Jugoslavenska radikalna zajednica, Muslimanski ogranak HSS, Komunistička partija Jugoslavije, SDA, MBO, SDP BiH i dr. Bošnjaka je bilo i u Narodnoj radikalnoj stranci, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, Hrvatskoj stranci prava. Ako se apstrahira period od devedesetih, samo je JMO bila predmet temeljite historijsko-analitičke obrade, i to samo za vrijeme Kraljevine SHS (1918.1929.). U tom smislu je pomenuti naučni skup bio, pored događaja kojim je obilježava jedna izuzetno važna godišnjica, i poticaj sistemskom i institucionalnom pristupu još uvijek nedovoljno rasvijetljenoj političkoj i nacionalnoj historiji bošnjačkog naroda, u vremenu kada ne postoje političke i ideološke barijere slobodnom i nesputanom istraživanju, te objektivnom prezentiranju i interpretiranju činjenica koje se tiču političkog i javnog života Bošnjaka. Naučni skup Bošnjačka politika u XX stoljeću, okupio je eminentne historičare i stručnjake drugih provenijencija, iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a veći dio radova i govora te prigodnih obračanja prenosimo u Pismohrani kao temat ovog broja.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

9


1

PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI

Adil-beg Zulfikarpašić

Spremni smo Vam pomoći u svakom pogledu Poštovane dame i gospodo! Meni je jako drago, uvijek kada se stvaraju organizacije i kada se skupovi manifestiraju u ovakvim brojevima, kao što ste vi to uradili u Zagrebu. Pored džamije i pored vjerskih organizacija to je uvijek nužno potrebno, pa mi danas slavimo sto godina političke organizacije koju je pokrenuo Alibeg Firdus. To je jedina i najvažnija mogućnost artikuliranja naših želja prema našoj okolini. Kada je Alibeg Firdus, otišao u Carigrad, Austrija mu je zabranila da se vrati. Jedini način je bio da se osnuje jedna politička organizacija, što Kallay nije dozvolio, pa su oni otišli u Slavonski Brod, a onda poslije u Budimpeštu. Tako da je Slavonski Brod, kao dio Hrvatske, učinio ovakvu jednu veliku korist u stvaranju prve političke oranizacije Bosne i Hercegovine. Ja neću govoriti o značaju ove organizacije jer, kako znate, mi imamo Bošnjački institut u Sarajevu. Želim da kažem da smo mi spremni da vama u svakom pogledu pomognemo, ali od vas tražimo neku pomoć koju trebamo. Vrlo često naša inteligencija u Bosni i Hercegovini ne dođe do knjiga, ne dođe do materijala koje se izdaju u našoj zemlji. Na primjer, ja moram da dođem iz Sarajeva svaka dva-tri mjeseca u Zagreb, da kupim knjige. Sada kada vi postojite ja svakako očekujem da se mi možemo obratiti jedan na drugoga, i u političkom artikuliranju ali i u svakodnevnom radu jer to vodi našoj snazi i našem napredku. Meni je jako drago da vas vidim u tolikom broju i da vas pozdravim, jer vam želim da uspješno završite ovo zasjedanje i ovaj simpozijum. Moram da vam kažem da sam malo zavidan da se nisam sjetio da povodom stogodišnjice organiziram nešto u Sarajevu. Zato sam i došao vama ovdje jer mi takve događaje moramo da držimo u sječanju naroda. Ja vas pozdravljam i želim vam veliki uspjeh.

10

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Sulejman Tihić, predsjednik SDA BiH

Gradimo jedinstvo različitosti Poštovane dame i gospodo! Cijenjeni Muftija Omerbašiću, uvaženi vakife Adil-beže Zulfikarpašiću, Selam alejkum i dobar dan! Drago mi je da danas prisustvujem obilježavanju stote godišnjice formiranja Muslimanske narodne organizacije. Čestitam organizatoru na organizovanju ovog znanstvenog skupa i drago mi je da sam danas ovdje prisutan i da su ovdje prisutni brojni naučni, javni i politički radnici iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Važno je da mi govorimo o ovoj godišnjici, važno je zbog prošlosti ali i zbog budućnosti, jer kroz podsjećanje u obliku znanstvenog skupa uviđamo određene i sličnosti, normalno, i razlike obzirom na vremena u kojima se danas nalazimo. Ja bih rekao par riječi o sadašnjem vremenu i prilikama u kojima se mi nalazimo. Ima određenih sličnosti, ima svakako, i razlika u prvom redu, a to je da su Bošnjaci autohtoni, muslimanski, evropski narod, slavenskog porijekla koji stotinama godina živi ovdje na ovom području zajedno sa drugima, posebno u BiH gdje se intezivno susreću različite kulture, civilizacije, religije i međusobno prožimaju u koegzistenciji i toleranciji. Uglavnom žive normalno sa određenim prekidima koji su bili posljedica svjetskih ratova, regionalnih sukoba, direktnog i indirektnog miješanja iz susjedstva, posebno sa istočne strane. Međutim, mi Bošnjaci muslimani smo svoju kulturu, svoju religiju, prilagodili vremenu i prilikama u kojima živimo i stalno ih prilagođavamo. Da to ne činimo ne bi mogli opstati. Osim što smo tokom povijesti bili izloženi i stradanjima, nekoliko genocida je počinjeno nad Bošnjacima, često smo bili predmet negiranja, našeg vjerskog, a posebno nacionalnog identiteta. Zato je posebno važno progovoriti o jednoj vrsti političkog organiziranja kao što je Muslimanska narodna organizacija. Onda kada su Bošnjaci kao narod, u etničkom i nacionalnom smislu i priznati, kad su postali politički narod kroz organizovanje svojih političkih stranaka, tad je nastao još veći problem. Problem onih koji su željeli svojatati Bošnjake, negirati njihov nacionalni identitet, pojavio se kad su ti Bošnjaci, zajedno sa drugima u BiH, poželjeli imati državu. Tada se desilo ono što svi već dobro znamo, desila se agresija na BiH, stradanja, stotine hiljada ljudi je ubijeno. Hvala Bogu, mi smo je odbranili zajedno sa drugima bosansko – hercegovačkim patriotima, a rezultat je da imamo BiH. Ta država nije onakva kakvu smo željeli i za kakvu su živote dali njeni najbolji sinovi, ali je država koju gradimo, idemo naprijed iz dana u dan. BiH je sve jača kao država i ona je danas neupitna. Danas nema ozbiljnih političkih snaga koje mogu dovesti u pitanje njezin teritorijalni integritet i suverenitet, bez obzira na sve probleme kojima se mi i danas, u jednoj složenoj političkoj situaciji susrećemo. Normalno je da mi ne možemo zaboraviti prošlost moramo gledati u budućnost, ne smijemo dozvoliti da se ratni zločin pravda bilo čime, pa ni zaštitom nekih etničkih interesa. Ratni zločinci su jednostavno zločinci i takve ih treba tretirati. O odnosu prema ratnom zločinu zavisi stabilnost, integracija u regionu. O tome svoju riječ daju sudovi, prvenstveno, Međunarodni sud za suđenje ratnim zločincima u Haagu, ali za nas u

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

11


1

PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI

BiH isto tako važan Međunarodni sud pravde o tužbi BiH. Sada već ne znam protiv koga, ali bilo je protiv Savezne Države Jugoslavije, pa Zajednice Srbije i Crne Gore, sada Srbije i Crne Gore, zbog agresije i genocida koji je počinjen u BiH. Sigurno će ti sudovi dati značajan doprinos utvrđivanju istine o stradanjima, a mi treba da gledamo budućnost, treba da idemo dalje i, hvala Bogu, u odnosu na 1995. godinu mi smo otišli daleko. Ako se sjetite 1995. godine, kada je država bila sva razrušena, sa milion i pol protjeranih izbjeglica, kada nitko nije primao plaću i penziju, kada su svi mostovi bili porušeni, kada je u BiH bilo pet stotina hiljada vojnika na tri zaraćene strane, kada je bila hrabrost preći entitetsku liniju, kada granične linije skoro da nisu postojale, kada su postojali različiti pravni sistemi u BiH, često puta više naslanjani na susjedne države nego na unutrašnju komunikaciju itd. To je bilo jedno teško vrijeme za stotine hiljada unesrećenih ljudi, porodica šehida, djece poginulih boraca i sada, jedanaest godina nakon toga, u BiH je infrastruktura uglavnom obnovljena. Primljeni smo i u Partnerstvo za mir sa nizom državnih institucija te umjesto tri, imamo deset ministarstava, SIPUD, državnu graničnu službu, jedan pasoš, jednu ličnu kartu, saobračajnu dozvolu i sve ono što je bilo u onom vremenu nemoguće pomisliti. Nadalje imamo makro ekonomskom stabilnost i inf laciju koja se kreće kao u Evropskoj uniji. Sa rastom proizvodnje preko deset posto uvijek ima onih u BiH koji kažu da idemo previše brzo, da previše jačamo državu, da treba da ostanemo na entitetima. Ali BiH je takva kakva jeste i kakva može jedino opstati - država ravnopravnih naroda i Bošnjaka i Hrvata i Srba i svih onih koji je osjećaju kao svoju domovinu. Za nas su jednako opasni oni koji govore o podjelama BiH, kao i one politike koje govore o svojatanju BiH samo za jedan narod, da li na cijelom teritoriju ili pak dijelovima teritorija. Prema tome, hvala Bogu, mi smo na dobrom putu i ka članstvu u EU te moramo biti posebno odgovorni. Mi Bošnjaci moramo biti strpljivi, moramo činiti kompromise, ustupke sa ciljem da se ide naprijed, ne smijemo činiti ništa što bi moglo izazvati sukobe, što bi moglo izazvati podjele. Znamo da su ljudi često puta nestrpljivi i da bi željeli više, ali jedina moguća Bosna jest onakva kakva odgovara svim narodima. Mi gradimo jedinstvo različitosti, obnavljamo multietničku strukturu BiH i na dobrom smo putu. U tom pravcu zabilježen je značajan povratak svih onih protjeranih sa svojih ognjišta. Zato je važno jedinstvo bosansko – hercegovačkih snaga, svih onih koji vole, žele i bore se za BiH. Zato se i danas trebamo prisjetiti preteče političkog organizovanja Bošnjaka, Muslimanske narodne organizacije. Ja ne znam da li su oni tada u svojim diskusijama govorili, vjerovatno da, o nacionalnom identitetu. Da li su tad mislili da će biti država BiH? Mi je danas, hvala Bogu, imamo. Imamo državu BiH, na dobrom smo putu, neupitna je i njen teritorijalni integritet i suverenitet ne može više nitko ugroziti, bez obzira na sve što se dešava u okolini. Kada mi imamo BiH, onda i vi koji ne živite u njoj imate svoju državu. Uvijek ste Bosanci bez obzira gdje živjeli i kako se osjećali. BiH jest vaša država i u tom cilju još jedanput želim vas sve poselamiti, zahvaliti i zaželjeti vam uspješan rad. Hvala vam!

12

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

prof. dr. Ivo Goldstein

Bitka u kojoj se klao brat s bratom Zahvaljujem na pozivu ljubaznim organizatorima! Dakle, kada sam dobio poziv, onda sam se javio i rekao, zapravo, da podatke koji su vezani uz ovu lijepu stogodišnjicu zapravo i nemam i da se bavim drugim temama i dilemama iz novijeg ili iz puno starijeg razdoblja. Međutim, u jednom trenutku sam se sjetio da to nije posve točno. Naime, prije točno trinaest godina, 1993. godine, proslavljali smo 400. godišnjicu Sisačke bitke, dakle, hrvatsko-slovenske vojske protiv Turaka, mi bi danas konkretnije rekli protiv Osmanlija. Ja sam u tom Odboru bio organizacijski predsjednik, a istovremeno sam napisao jedan tekst o tome kako je ta Sisačka bitka proslavljana, odnosno kako su obilježavane ostale obljetnice godina 1843., 1893.,1943. To su zapravo bili pokazatelji na koji se način mijenjalo hrvatsko društvo i na koji način su se mijenjali nazori, stavovi prema muslimanima, odnosno Bošnjacima. Dakle, za razliku od mojih uvaženih prethodnika ja neću govoriti o odnosu hrvatskog društva prema muslimanima i Bošnjacima. Ono što mene prvenstveno zanima nije sama Sisačka bitka i što se točno događalo, nego kakva je percepcija bila i kakav je odnos bio prema Sisačkoj bitci tokom zadnjih stotinu pedeset i nešto godina. Sisačka bitka je bila prva velika pobjeda kršćanske vojske u ratovima protiv Osmanlija. Ona je završila u prvoj fazi, ako ste zaboravili ili ne znate, kada je osmanska vojska zauzela Petrinju i kada je združena hrvatsko – slovenska – austrijska vojska, na čelu s banom Tomom Bakačem Erdödyjem, u jednom naletu potisnula osmansku vojsku koja se pokušala prebaciti na desnu obalu Kupe. Tada se u panici i povlačenju mnogo vojnika utopilo, na čelu s bosanskim pašom Hasanom Predojevićem, i to je bio razlog zašto je u hrvatskoj povijesnoj i nacionalnoj memoriji ta bitka bila slavljena kao jedna od, rekao bih, temeljnih činjenica za uspostavu nacionalne memorije. Tome možemo pridružiti Sigetsku bitku, dakle pogibiju Nikole Šubića Zrinskog u naletu osmanske vojske iz doba Sulejmana Veličanstvenog. Još jedan događaj se isto urezao u nacionalnu memoriju, a to je pogibija Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, odnosno njihova urota i nakon toga, 1671. godine, njihovo ubijanje u bečkom Novom Mjestu od strane habsburškog cara. To su tri povijesna događaja iz 16. i 17. stoljeća koji su snažno utjecali na hrvatsku nacionalnu memoriju i na činjenicu da je hrvatska nacionalna memorija logično kršćanska i katolička te da razvija, kao i neke druge europske zemlje i kulture poput Poljske, jedan ideologen nazvan Antemurale Christianitatis ili predziđe kršćanstva koji je u sukobu sa onima drugima. U nekoliko osnovnih naznaka rekao bih o čemu se ovdje zapravo radi. Godine 1839. mlađahni Ivan Kukuljević Sarcinski imao je 24. godine i bio je junior, rekao bih čak i pionir, spomenute teme napisavši prvu od hrvatskih drama pod nazivom “Juraj i Sofija ili Turci pod Siskom” i tu je zapravo u usta sisačkom pobjedniku stavio određene ideologeme poput slave, časti, suda potomstva, domovine. Da bi mogao strukturirati dramu morao je završiti priču velikom pobjedom hrvatske strane. Ta bitka kod Siska će od Kukuljevića na dalje postati simbol junaštva, borbe za slobodu, borbe protiv “nevjernika”, odnosno, u toj stoljetnoj borbi za domovinu ona postaje ključan događaj. Taj motiv borbe protiv Osmanlija i

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

13


1

PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI

svojevrstan protuturski stav, tu se govorilo Turaka, je zapravo bitan za Ilirski nacionalni preporod u 19 stoljeću. Isti motivi se pojavljuju i u drugim prilikama. Šest godina poslije, Ivan Mažuranić piše ep “Smrt Smail-age Čengića” i to je, recimo, najpoznatiji primjer. Postoji i manje poznati pjesnik Pavle Štoos koji piše o tome kako se ilirski lav suprostavlja osmanskoj zveri u toj bitci i pobjeđuje. Sad bi mogao navesti čitav niz primjera koji ovo potkrepljuju, međutim, pedesetih godina dolazi do promjena. Zašto? Da odmah počnem s Antom Starčevićem. Pedesetih godina devetnaestog stoljeća Ante Starčević počinje formulirati svoju nacionalno – integracijsku ideologiju. Ona više, budući da on bazira tu ideologiju na idejama francuske revolucije, nije vjerski determinirana ideologija. Kad više nije vjerski determinirana ideologija ona se logično širi na one koji su druge vjere, ali koje Starčević smatra ili misli da može smatrati integralnim djelom hrvatskog nacionalnog korpusa. Uostalom, on smatra i Srbe Hrvatima i smatra da je srpska dinastija Nemanjića najsvjetliji primjer junaštva u toj hrvatskoj nacionalnoj tradiciji. Od tog vremena možemo govoriti o jednom drugačijem odnosu prema muslimanima, zasada muslimanima, a ne Bošnjacima. Istovremeno 1860. odnosno 1861. godine, jedan malo poznati hrvatski književnik, Splićanin Luka Botić, je izdao spjev “Bijedna Mara” u kojoj tematizira ljubav muslimana i katolkinje i to je po prvi put u hrvatskoj književnosti da se jedna takva, ja bih rekao, multireligiozna činjenica uopće pojavljuje. Kada se 1866. godine obilježavalo tristo godina obljetnice opsade Sigeta i pogibije Nikole Šubića Zrinskog, a čitav Zagreb je bio uznesen tom proslavom (Jelačić je dobio spomenik, otvorio se Zrinjevac), Ante Starčević se protivio tom uznošenju, kako su oni govorili hrvatskog Leonide, i smatrao da je to vrhunac servilnosti prema Habsburgovcima. Po njemu pravi hrvatski junaci nisu se tukli protiv Turaka, nego su se konfrontirali s Habsburgovcima. To su po njemu bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i ne trebalo slaviti one koji su se suprostavljali jednom drugom dijelu hrvatskog korpusa. Tako da se počelo slaviti Matiju Gubca i Veliku seljačku bunu, no, to je jedna posve druga priča. U nekim povijestima Hrvata, koje su tada izdavane, Starčevićeva ideja nije naišla na recepciju. Tadija Smičiklas je zapisao: “ Pobjeda kod Siska je bilo veliko slavlje u kršćanskoj vojsci, oduševljenje u cijelom kršćanskom svijetu, u analima turskim to je godina rasula. Imala je teške posljedice u Carigradu, i izazvala je radost u Beču i Rimu.” Godine 1893. stvari se već bitno mijenjaju, naime, u Hrvatskoj se rađa građansko društvo i nacionalna svijest. Širi društveni slojevi uključuju se u proslavu tristote obljetnice Sisačke bitke. Formulira se povijesna tradicija i stvaranje svijesti o vlastitoj prošlosti. Dakle, i dalje se govori o jednoj od najslavnijih pobjeda što hrvatska povijest poznaje, a glas o tom junačkom činu proleti doskora čitavom Evropom itd. Međutim, u dubrovačkoj “Crvenoj Hrvatskoj”, u listu koji je tada uređivao Frano Supilo, rekao bih jedna od najsjajnijih političkih ličnosti hrvatske politike i politike uopće u jugoslavenskom prostoru na prelomu iz 19. u 20. stoljeće, urednik se osvrnuo na proslavu Sisačke bitke. Radi se o nepotpisanom komentaru, ali očigledno ga je Supilo pisao, gdje piše: “25.07 proslavljena je u Sisku od nekoliko vladi počutnih ljudi, nekojih činovničića i nekojih ljudi koji uopće i nijesu ni znali što slave i zašto su tamo žalosna svečanost one strašne nesretne bitke u kojoj se krvario i klao brat s bratom, obojica smo bili u ono nesretno doba tuđe oružje. Vjerska nas je mržnja zaslijepila. Da smo se onda znali otresti vjerske mržnje, da smo onda razumjeli i shvatili kako smo jedan jedinstven narod različite vjere sjedinili bi se i svom silom i snagom borili za slobodu. Mi bi danas drugačije stajali. Takove su se misli rojile svakome Hrvatu, pa je zato sisačko slavlje ostalo pusto i prazno. Ono je bilo bez života, bez zanosa i narodnog

14

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

oduševljenja.” Da ne duljim, 1943. godine nisu bila vremena kada bi se puno toga slavilo. Naime, činjenica jest da je u Sisku opet organizirana proslava, ali bilo je to doba kada NDH nije dobro stajala. Upravo je završila bitka kod Staljingrada, a sam partizanski pokret u Bosni i Hrvatskoj je bio vrlo jak. Velike proslave na nekom državnom planu nije moglo ni biti, ali ono što je ovdje važno, ipak se proslavljalo i onda se od prilike kaže, ono što sam ja pročitao zapravo je vrlo nemušto i pokušava se slaviti nešto što se zna da se ne smije slaviti, a ipak bi se moralo slaviti, pa se onda izvodi neka intelektualna ekvilibristika. Sada ću vam to pročitati, pa ćete vidjeti da je to teško spojiti u neku prihvatljivu cjelinu, ali evo: “Sisačka proslava mora ispasti veličanstvena, svečana, značajna to pogotovo ako se sjetimo u kojim vremenima, u kojoj godini mi živimo. Pobjeda Evrope i Hrvatske od 1593. godine nadovezuje se sada na borbu Evrope i Hrvatske iz naše godine koja je uklopljena u ujedinjenu Evropu u borbi protiv mračnih sila protuhrvatstva i protiv europejstva, koji i sada mrze Hrvatsku kao zemlju uljudbe i kulture i koji bi nas najradije uništile kao što su pokušali učiniti prije 350 godina…” I onda se govorilo o vjekovnoj borbi Hrvata za svoj opstanak i narodno pravo. Naravno da one sile o koje su onda prijetile Hrvatskoj, zapravo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1943. godine, nemaju nikakve veze s onim silama koje su prijetile u Sisku 1593., ali to ovim autorima i nije bilo važno. Njima je bilo važno da nekako politički to sve skupa spoje, međutim, nije išlo. Prenosi se u jednom lokalnom glasilu, u jednom petrinjskom tjedniku “Hrvatska zemlja”, jedno pismo izvjesnog bosanskog Hrvata koji je ovako napisao: “Dok je Zapad u polusnu kunjao mi smo ga branili, mi smo ga čuvali. Zar da se veselimo? Zar da slavimo? Hrvat zaslijepljen mržnjom na korist trećeg trgnuo je mač protiv rođenog brata. Mi nismo u tim ratovima nikad pobjedili ili zar znači trideset tisuća braće svoje u valovima hladne (trideset tisuća je pretjerana brojka, ali ona tu stoji pa je citiram) Kupe i Save pobjedu? Zar da slavimo zatvor hrvatski? Da danas žive tako crno opisan Hasan i junački Bakač ban, ne bi jamačno trgli jedan protiv drugoga mač. Valovi Save i Kupe progutali su najviše bosanskih Hrvata, a danas se u slavu toga ori pjesma i napijaju zdravice. Čemu to vrijeđati stare rane, jedva što se stišalo crne bure, jedva što se kroz guste magle bratske mržnje stao brat da pomaže brata, zar da prekinemo onu tanku vezu bratske ljubavi što nas spaja i veže? Ili se možda uvredama ljubav učvršćuje? Na grobu sisačkih junaka prolimo suzu žalobnicu. Junaci su bili. Braća su bili. Nijesu krivi! Neka ta proslava bude i zavjet sloge, pomirenja i opraštanja. Pružimo brat bratu pomirnicu ruku, pa stupajmo složno k svetome cilju.” Međutim, ni 1893. godine, dakle u tim prvim pozivima koje sam već citirao, pa ni onda 1943. godine, nisu se zapravo uspjele spriječiti eventualna neslaganja ili očigledna neslaganja u ocjenama prošlosti između Hrvata i muslimana Bošnjaka. Ti pozivi na slogu, koja bi se manifestirala kroz zajedničku sintezu ili zajedničko gledanje na tu prošlost, nije imalo nekog večeg odjeka i u proslavama i u onim citatima do kojih sam ja došao te se i dalje slavila hrvatska pobjeda. Postavlja se pitanje koliko se bosanska ili bošnjačka javnost uopće obazirala na takve postupke Hrvata kršćana, katolika. Koliko sam ja vidio i koliko se može zaključiti bez opsežnijih ispitivanja, molim bez opsežnijih ispitivanja, takvih reakcija nije bilo, ali to je i shvatljivo iz situacija 1893. i 1943. godine u jednom ratnom okruženju. Eto, toliko, ja sam vam zapravo htio dati jednu kratku povijest, ono što bi mi u Zagrebu rekli - jedan štiklec iz tih hrvatsko – bošnjačkih odnosa iz kojih vidimo da u tim odnosima nije bilo stalnosti, da su oni bili vrlo dinamični, ovisno o vremenu, prostoru, ljudima koji su sudjelovali u tim događajima. Hvala vam!

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

15


1

FOTOGRAFIJE SA SIMPOZIJA

100 GODINA

16

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

MUSLIMANSKE NARODNE ORGANIZACIJE

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

17


1

ZNANSTVENI RADOVI

mr. Edin Mutapčić

Bošnjačke (muslimanske) političke stranke prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini (1918. – 1923.) Stav Jugoslavenske muslimanske organizacije prema agrarnoj reformi u Mosni i Hercegovini (1918. – 1923.) Okončanjem Prvog svjetskog rata nestaju sa političke scene političke stranke koje su predstavljale bošnjački (muslimanski) korpus u Bosanskom saboru u vrijeme austro-ugarske vladavine. Međutim, nestankom ranijih političkih stranaka dolazi do novog političko-stranačkog organizovanja i to uglavnom na nacionalno-vjerskom principu. U takvoj situaciji dolazi do političkog reorganizovanja bošnjačkog (muslimanskog) korpusa pri čemu je glavnu riječ u političkom životu imala Jugoslavenska muslimanska organizacija. Treba istaći činjenicu da se ne može govoriti o političkom kontinuitetu ove političke stranke, jer iz reda najjače predratne muslimanske stranke Ujedinjene muslimanske organizacije, u Centralnom odboru su se našla samo četiri predstavnika ove političke stranke. Nastanak Jugoslavenske muslimanske organizacije Vodeća muslimanska stranka u političkom životu Kraljevine SHS bila je Jugoslavenska muslimanska organizacija. Nastala je kao rezultat političkog okupljanja muslimana oko lista Vrijeme, odnosno političke grupacije pod nazivom Muslimanska organizacija. Neposredno prije izlaska lista Vrijeme u Sarajevu su postojale četiri muslimanske političke grupe i to: a) Muslimani koji su se deklarisali kao Srbi, koji su kasnije oformili političku grupu Jugoslavensku muslimansku demokratiju; b) Poslanici ranijeg Bosanskog sabora okupljeni oko dr. Hamdije Karamehmedovića; c) Grupa okupljena oko književnika Edhema Mulabdića; d) Grupa okupljena oko sarajevskog društva El-kamer. Upravo iz tih razloga u Sarajevu je 22.12.1918. godine održan sastanak sve četiri muslimanske grupe sa ciljem njihovog objedinjavanja na što nisu pristali predstavnici grupe objedinjenih oko lista Jednakost predvođenih Ahmetom Salihbegovićem i Ibrahimom Sarićem, to je grupa koja je bila srpski orijentisana i koja je formirala političku grupu Jugoslavensku muslimansku demokratiju. Treba napomenuti da prvi broj lista Vrijeme izlazi u Sarajevu 08.01.1919.godine i u njemu je objavljen Program Muslimanske organizacije, koji je ustvari kasnije postao Program Jugoslavenske muslimanske organizacije.1 Nastanku stranke prethodila su dva regionalna incijativna odbora formirana u Sarajevu i Tuzli tokom decembra 1918. godine, te niza udruženja u drugim gradovima. Osnivačka skupština održana je u Sarajevu od 14. do 17. februara uz prisustvo

18

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

delegata iz 40 od ukupno 57 srezova, koliko je tada bilo u Bosni i Hercegovini.2 Ova politička stranka faktički je formirana 16. februara 1918. godine kada je usvojen njen naziv Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), te program i statut. Na ovoj osnivačkoj skupštini izabrano je i rukovodstvo ove stranke na čelu sa Centralnim odborom od 31 člana, a za predsjednika stranke izabran je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić.3 Stavovi JMO i agrarna politika u predvidovdanskom sistemu Kraj Prvog svjetskog rata bio je odlična prilika za seljačke mase da “radikaliziraju stvari do tačke agrarne revolucije”. Stara vlast je bila u fazi raspadanja, dok sa druge strane novoformirana vlast ni u kom slučaju nije imala snage, a vjerovatno ni političke volje, da zaustavi anarhiju, odnosno da osigura red i zakonitost, tako da seljaci ne samo da ne plaćaju svoje obaveze, već i fizički sprečavaju nekadašnjim vlasnicima pristup na zemlju.4 To je bila uvertira u otvoreno političko nasilje nad zemljoposjednicima, ali i drugim dijelovima bošnjačkog korpusa. Ubrzo je formirana prva tzv. Protićeva vlada, 20. decembra 1918., u kojoj je na prvoj sjednici Vlade djelokrug poslova agrarne reforme dat u nadležnost Ministarstva za socijalnu politiku, na čijem je čelu bio pobornik radikalne agrarne reforme Vitomir Korać.5 Vlada je odmah formirala komisiju koja je trebala pripremiti Uredbu za rješenje agranog pitanja, u čiji sastav su ušli: – V. Korać, ministar za socijalnu politiku; – Ž. Petričić, ministar poljoprivrede; – dr. U. Krulj, ministar za narodno zdravlje; – u rad komisije je povremeno uključivan i dr. Mehmed Spaho.6 Ipak, rasprava o osnovnim principima vodila se u Ministarskom savjetu gotovo mjesec i po dana, gdje su protivnici brzog provođenja agrarne reforme tražili da odluka o izvođenju reforme ide pred Privremeno narodno predstavništvo koje je trebalo tek da se sastane.7 Međutim, 25. februara 1919. godine na prijedlog Vitomira Koraća8 donesene su Prethodne odredbe i to u svom trećem nacrtu pošto ih je svojom ostavkom iznudio predsjednik komisije i glavni pobornik agrarne reforme, ministar Vitomir Korać. Prethodne odredbe objavljene su u Službenim novinama 27. februara 1919. godine.9 Zbog navedene situacije i podjela unutar Vlade nije došlo do proglašenja Prethodnih odredaba u svečanoj formi, već samo do puke objave u Službenim novinama, bez posebnih komentara i tumačenja od strane članova Vlade.10 Prethodne odredbe su, bez obzira što im sam njihov naziv ne daje nikakav poseban značaj, već se prije svega radi o jednom pripremnom aktu, koji je, po mišljenju mnogih, samo trebao da u početku smiri nabujale sukobe i strasti, bile temeljni akt na kojem se zasnivala cjeloukupna agrarna reforma. Prethodne odredbe nisu predstavljale ništa drugo nego legalizaciju već zatečenog stanja koje je nastalo u agraru zadnjih dana rata, odnosno njegovim okončanjem, a rezultat su nasilne uzurpacije, odnosno otimačine zemlje koju su učinili seljaci, bivši kmetovi. Na taj način država je učinila legalizaciju počinjenog nasilja u doba prevrata u prvim mjesecima zajedničke države.11 Prvim članom Prethodnih odredbi predviđa se ukidanje svih kmetovskih odnosa u “Bosni i Hercegovini, zatim u novim krajevima Srbije i Crne Gore”, te da se oni razrješuju, a zabranjuje se novo stvaranje “kmetovskih odnosa”. Ovim odredbama “dosadašnji kmetovi (čifčije) proglašuju se slobodnim vlasnicima dosadašnjih kmetovskih zemalja, dok se dosa-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

19


1

ZNANSTVENI RADOVI

dašnjim vlasnicima obećava isplata odštete za zemlju, kao i hak za 1918. godinu, a obavezu za isplatu istih preuzima država”.12 Istovremeno se do provođenja daljnjih zakonskih odredbi obustavljaju “svi sporovi (parnice) i sva izvršenja (ovrhe)... koja su nastala iz kmetovskog (čifčijskog) odnosa”.13 Istom odlukom u članu 9 vrši se eksproprijacija svih velikih posjeda na prostoru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, potrebno je naglasiti da u samoj uredbi nije jasno preciziran pojam velikog posjeda, za cijeli teritorij države, već je to činjeno parcijalno od područja do područja. Isti član predviđa da pri dodjeli zemlje prioritet imaju “invalidi, udovice i siročad ratnika, vojnici i dobrovoljci, koji su se borili za oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca”.14 Član 15. ove uredbe predviđa oduzimanje posjeda “koje sam zakupnik ne obrađuje kao stručni ekonom ili kao zemljoradnik sa svojom porodicom”. Na snazi ostaju oni “zakupi u manjim parcelama” izdati od strane veleposjednika, s tim da se kod takvih posjeda jedino razrješuje ugovorena zakupnina kao i načini otplate, i njih zainteresovane strane mogu proglasiti ništavnim. Sukladno ovome ima isto da se postupi pri “zakupstvu sličnog odnosa”, u Bosni i Hercegovini poznatog pod imenom priorci, pridržnici, prisjevnici, napoličari. Istovremeno svi veći šumski kompleksi prelaze u svojinu države. Za potrebe provođenja agrarne reforme formira se Državni ured za agrarnu reformu, koji će djelovati u okviru Ministarstva za socijalnu politiku. Faktički ovaj temeljni akt agrarne reforme je donesen prije nego što je JMO stvarno i počela sa svojim radom, tako da je političko djelovanje u narednom periodu usmjereno prvenstveno “otupljivanju” oštrice agrarne politike te pokušaju da se dobije naknada za ovaj akt i kasnije za državne Uredbe, jer gro stvari kada je u pitanju agrarna reforma u Bosni i Hercegovini riješit će se u predparlamentarnoj proceduri. Treba napomenuti da zemljoposjednici nikada, pa ni na samom početku, “nisu bili u većini ni u rukovodstvu JMO, a ni među njihovim skupštinskim poslanicima”. Naprotiv, oni nisu sačinjavali ni četvrtinu rukovodstva stranke. Bez obzira na navedene činjenice JMO bio je gotovo jedini parlamentarni zastupnik prava bosanskih zemljoposjednika, te iz tog razloga nimalo ne čudi da je agrarna problematika “izvjesno vrijeme i dominirala u njenoj političkoj aktivnosti”.15 Nacionalno pitanje se u političkom životu “formalno poistovjećivalo s neriješenim seljačkim pitanjem”.16 Jedan od temeljnih principa na kojima je osnovana i na kojima je djelovala Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) jeste agrarno pitanje kao i modusi njegovog rješavanja. Vodstvo ove stranke od svog osnivanja stavilo se na stranu zemljoposjednika, te na taj način predstavljalo se kao zaštitnik ne samo nacionalno-vjerskih nego i agrarnih interesa. Ova stranka se zalagala da se ovo pitanje rješava u parlamentarnoj proceduri, a ne uredbama i ukazima kako je to činjeno u stvarnoj praksi. Svjesna svoje nemoći da spriječi i zaustavi započete procese agrarnih reformi, stranka je pokušavala tražiti kompromisno rješenje boreći se da se zemljoposjednicima ostavi dovoljno zemlje, koju bi oni obrađivali, za nesmetanu egzistenciju, te da se pri podjeli zemlje siromašnim slojevima stanovništva ista dijeli i muslimanskom stanovništvu, što se svakako najbolje može vidjeti iz programskih načela stranke.17 Međutim, u narednom periodu se nastavlja sa započetom agrarnom politikom, tako da se na udaru našla beglučka zemlja koja je u odnosu na ranije uredbe o ovoj problematici u određenoj ublaženoj varijanti. Ova problematika je regulisana Uredbom o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine.18

20

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Beglučka zemljišta koja po Beglučkoj uredbi od 12. maja 1921. potpadaju pod udar agrarne reforme, plaćat će zemljoradnici – beglučari na temelju pogodbe sa vlasnicima. Prema ovoj uredbi, dobar dio beglučkih zemalja ostao je u punom vlasništvu begova. To su tzv. zemlje hodalice koje su mijenjale obrađivače. Uredba o postupanju beglučkim zemljama od 12. maja 1921. nije zadovoljila zemljoradnike – beglučare, te će oni i dalje nastaviti borbu za dobijanje sve beglučke zemlje. Odštetu za naseljene begluke prema 37. članu Naredbe o provođenju Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini, od 10. juna 1921. godine, plaća država u dvostrukoj katastarskoj vrijednosti (prema čl. 3. Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine i čl. 4. Uredbe o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u BiH). Međutim, u onim slučajevima gdje je potrebno odrediti vrijednost zemlje prema slobodnoj pogodbi (begluci koji su obrađivani duže od deset godina a nisu pod kmetstvu sličnim odnosima) prema gore pomenutoj Naredbi (čl. 14.) prosuđivala je kotarska agrarna komisija.19 Obaveza pozivanja spada na kotarski ured čiji predstavnik je dužan na određenom formularu ustanoviti koja porodica posjeduje određeno kmetovsko selište.20 Uopšte u dešavanjima i životu stanovnika Bosne i Hercegovine tog perioda potpuno je dominiralo agrarno pitanje što se svakako najbolje može uočiti u izvještajima okružnih i sreskih načelništava prema nadređenim instancama, odnosno Ministrastvu unutrašnjih dela.21 Raspisivanjem izbora za Ustavotvornu skupštinu za 28. novembar 1920. godine rasplamsala se politička utakmica u kojoj je agrarno pitanje imalo jednu od vodećih uloga u obezbjeđenju biračkog tijela, ali i pogoršanju međuvjerskih odnosa koji su u Bosni i Hercegovini, kao što smo to već ranije rekli, duboko vezani sa agrarnim. U novonastalim okolnostima proteste protiv nepovoljnog kursa u pogledu rješavanja agrarnog pitanja zauzeli su mnogi mjesni odbori JMO s rezolucijama, koji su isticali tešku situaciju u agraru nastalu u doba prevrata. Glavni zahtjevi su se odnosili na rješavanje agrarnog problema u parlamentarnoj proceduri, što je svakako bilo u suprotnosti sa dotadašnjom praksom, te pravedno rješenje agrarnog pitanja uz imovinsku i ličnu sigurnost muslimanskog stanovništva. U aprilu 1920. na sjednici Centralnog odbora JMO o agraru, zaključeno je da je pitanje odštete za kmetovska selišta izigrano; “da je usljed zavlačenja te odštete ugrožena egzistencija velikog broja Muslimana, naročito udovica i siročadi, a da tragika bude još veća nova vlada priprema i provedbenu naredbu za Krizmanovu uredbu o beglucima. Ova uredba gazi ustavom zajamčena vlasnička prava samo u onom dijelu države, gdje se ogromni dio te zemlje nalazi u rukama Muslimana. Zbog ove uredbe ni posjed Muslimana težaka nema skoro nikakve pravne ni faktičke zaštite, što najbolje dokazuju mnogobrojni slučajevi otimanja zemlje od Muslimana zemljoradnika čak i u čisto muslimanskom – cazinskom kotaru”.22 Nešto poslije, o teškim stradanjima Bošnjaka saznaje i međunarodna javnost prilikom posjete francuskog novinara Charles Riveta Sarajevu, kada ga je sa stanjem upoznao reisululema Čaušević.23 U cilju upoznavanja međunarodne javnosti sa teškim stanjem u kojem su se nalazili Bošnjaci bio je i neuspio pokušaj pokretanja lista Samoodređenje.24 O teškom stanju u kome se nalazi bošnjački korpus, progovorili su i bošnjački poslanici u Privremenom narodnom predstavništvu, tako da, Spaho na sjednici 28. septembra 1920. godine konstatuje da je pored velike “imovinske štete ubijeno blizu dvije hiljade Muslimana”. Nešto kasnije, prilikom izrade nacrta za Ustav rekao je da se pravo svojine nije jednako poštovalo u svim pokrajinama i da se ono naročito gazilo u BiH, gdje je zemljišni posjed najvećim dijelom u rukama muslimana, te da je zbog nejednakog tretmana BiH dao ostavku na položaj ministra. On je i za najradikalniju reformu, ali samo pod uslovom da se provede u čitavoj državi jednako, jer u “Srbiji ima posjednika koji imaju do hiljadu hektara,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

21


1

ZNANSTVENI RADOVI

koje sobom ne obrađuju; pa se u te odnose ne dira, a u Bosni ne smije da ima posjednik ni jedan komad zemlje”, što on ističe kao primjer neravnopravnosti i “otimanja samo od jednog dijela našeg naroda”.25 Vodstvo JMO takođe je prigovaralo zašto agrarne sporove u BIH rješavaju upravne (policijske) vlasti, a ne: sudovi, kao u drugim krajevima zemlje, te zašto se zabranjuje izvršenje pravomoćnih presuda Agrarne direkcije, koje su presuđene u korist zemljoposjednika. U vezi s tim Poslanički klub JMO predao je u novembru 1921. predstavku ministru za agrarnu reformu u kojoj je tražio da se ubrza likvidiranje odštete za kmetovska selišta da se agrarni sporovi počnu rješavati, da se isplati hak za 1918. i renta za 1919. i 1921. “te da se protuzakonita agitacija među težacima sa strane agrarnih činovnika zapriječi”.26 O neefikasnosti u rješavanju sporova najbolje govore sljedeći podaci. Stanje tužbi, odnosno agrarnih sporova na dan 31. decembra 1922. godine izgleda ovako: Stanje agrarnih sporova 31. decembra 1922. godine Predato

Riješeno

I instanca (agrarni povjerenik)

38.653

18.674

II instanca (agrarna direkcija)

2.050

1.363

Kolika je bila komplikovanost provođenja Uredbe o beglučkom zemljištu najbolje pokazuje činjenica da je bilo slučajeva da su beg, odnosno zemljoposjednik i obrađivač zemlje često stanovali u istoj kući, odnosno dijeleći spratove, a u pojedinim slučajevima i dijelove jednog sprata, po sobama.27 Sa druge strane, unutar uposlenika Agrarne direkcije u Sarajevu nerijetko su bile izražene političke prepirke. Usljed navedene činjenice agrarni direktor bio je primoran da 12. februara 1923. godine izda naređenje kojim zabranjuje vođenje političkih debata, a daje kazna za onoga koji se ne bude pridržavao ovog naređenja otkazivanje službe.28 Zloupotrebe činovnika su bile gotovo redovna stvar o čemu je uostalom pisala i Pravda u svom 43. broju od 21. februara 1923. godine.29 Pored intenzivnog istupanja u korist zemljoposjednika, predstavnici JMO u sklopu zahtjeva za ravnopravnim tretiranjem Muslimana, a u vezi sa agrarnom reformom, više puta su postavljali pitanja i intervenisali i u korist muslimanskih seljaka. To se naročito odnosilo na problem ispaša i drvarenja u čemu su bili prikraćivani uglavnom siromašni seljaci. Pored toga, poslanici dr. Halidbeg Hrasnica i Osman Vilović intervenisali su kod ministra za agrarnu reformu da se seljacima Muslimanima, koji nemaju svoje zemlje u srezovima Brčko i Bijeljina dodijeli državna zemlja, kao i da se pri raspodjeli zemlje uzmu u obzir i subaše, jer su zbog agrarne reforme došli u “nesnosan i strašan položaj”, a pored molbi i zahtjeva Agrarnoj direkciji u Sarajevu i Ministarstvu za agrarnu reformu u Beogradu, ipak nisu dobili zemlje.30 Nešto kasnije, 21-23. oktobra 1920., na Glavnoj skupštini JMO naglašeno je da se nema ništa protiv toga da i kmetovi postaju vlasnici zemljišta koje su do sada obrađivali, “ali da u isto doba dosadašnji vlasnici dobiju punu odštetu što u većoj mjeri treba da vrijedi za male posjednike. Što se tiče ostale zemlje koja nije opterećena kmetskim pravom, ne možemo dozvoliti da se to pitanje kod nas riješi iznimno i posebno za BiH već neka se riješi jednako za cijelu državu, pa se u takvom slučaju ne bismo protivili čak ni tom, da se primjenjuje princip, po kojem bi zemlja pripala onome ko je radi”. Tada se, s obzirom na predstojeće izbore, dokazivalo daje JMO partija koja brani interese težaka i “ostalih klasa

22

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

islamskog dijela našeg naroda”.31 O stavu JMO prema agrarnom pitanju ranije je govoreno. Stavove stranke o socijalno-ekonomskim pitanjima iznio je Halidbeg Hrasnica rekavši da stranka stoji na stanovištu da kmetove treba osloboditi, ali da istovremeno bivšim vlasnicima treba dati punu odštetu. U pogledu beglučke zemlje rečeno je da su to slobodne i ničim opterećene zemlje i da one ni u kom slučaju ne mogu doći pod udar agrarne reforme.32 Poslije izbornih uspjeha na izborima 28. novembra 1920. godine, na kojima je ova stranka osvojila 24. poslanička mandata te se tako nametnula kao zaštitnik bošnjačkih (muslimanskih) interesa, ali istovremeno kao i najjača bosansko-hercegovačka politička stranka (38% glasova u BiH), poslanici ove stranke su se zalagali za ravnopravnost i jednakost u provođenju agrarne reforme na cijelom prostoru Kraljevine SHS jer im je bilo jasno da za Bosnu i Hercegovinu važe posebni principi, odnosno da na njenom teritoriju agrarna reforma protkana nacionalno-vjerskim simpatijama režima u potpunosti favorizuje pristalice jednog naroda, na uštrb Bošnjaka. Stranka se zalagala da eventualne agrarne sporove rješavaju sudovi, koji su to činili i na ostalim područjima države, a ne upravne vlasti kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Upravo iz ovih razloga JMO je pokušala zadovoljenje ovih, kao i nekih drugih vitalnih interesa Bošnjaka, ali i Bosne i Hercegovine tražiti u suradnji sa režimom, odnosno u koalicionom učešću u vlasti, kako je to uostalom bio slučaj poslije prvih izbora 1920. godine. U svojoj političkoj platformi, iako je nastala iz okrilja zemljoposjednika, ova stranka je u političkoj borbi štitila i siromašnije slojeve muslimanskog stanovništva – seljaštvo, naročito kod prava korištenja ispaše i drvarenja, što im je uglavnom bilo uskraćeno. Poslije neočekivanog uspjeha na izborima 28. novembra 1920. poslanici JMO-a su u Ustavotvornoj skupštini bili vrlo aktivni. U početku su zauzimali opozicioni stav prema vladi, kakav su imali i u Privremenom narodnom predstavništvu. Osjećali su da se sa njima, koliko-toliko, mora računati kao sa predstavnicima jednog kompaktnog dijela stanovništva BiH, bez koga se ne može rješavati problem BiH za koji su, inače, bile veoma zainteresovane velikosrpska i velikohrvatska buržoazija.33 Međutim, ubrzo je u samom klubu JMO došlo do razmimoilaženja kada je u pitanju mjesto i uloga stranke u sastavljanju vlade. Tako je jednom tijesnom većinom (12:10) odlučeno da se izvrši podrška Vidovdanskom ustavu, te na taj način uđe u Pašićevu vladu. Kao ključni adut za ovakvu odluku, jedan od stranačkih prvaka, dr. Hamdija Karamehmedović, predstavlja brigu oko agrarnog pitanja.34 Kao podloga za pregovore poslužio je Memorandum Poslaničkog kluba JMO od 1. marta 1921. godine. 35 Do kompromisnog dogovora oko ulaska JMO u Pašićevu vladu36 došlo je 15. marta 1921. godine, čime se novonastala vlada obavezala da će u Ustav biti unesena odredba iz Nacrta ustava Jugoslavenskog muslimanskog kluba o zaštiti i ravnopravnosti vjera, o osiguranju vjersko-prosvjetne autonomije, o šerijatskim sudovima i o izbornom sistemu koji će štititi manjine, te će pri organizaciji državne uprave u Bosni i Hercegovini poštovati njene istorijske granice, odnosno da će Bosna i Hercegovina ostati kompaktna. Vlada će, dalje, pomoći vakufsko-meafirsku upravu da sanira svoje finansije i obezbijedi olovo za džamije koje je skinuto u toku rata, a da će se pomoć invalidima i ratnoj siročadi izjednačiti u cijeloj zemlji. Muslimani će dobiti nekoliko važnijih mjesta u Zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine. Naknada za kmetovska selišta, odnosno za likvidiranje agrarnog problema u Bosni i Hercegovini iznosiće 255 miliona dinara37, isplata će se vršiti pola u gotovom novcu, a pola u državnim obveznicama. Manjim i oskudnijim posjednicima će se sva suma isplatiti

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

23


1

ZNANSTVENI RADOVI

u novcu. Kao baza za isplatu poslužiće posljednja katastarska procjena. Naseljeni begluci će se dvostruko platiti u odnosu na kmetska selišta i u tu svrhu će vlada odobriti 50 miliona dinara. Van snage će se staviti član 7. Beglučke uredbe, a uzurpirana zemlja će se vratiti vlasnicima.38 Dakle, u sporazumu glavnu ulogu su imala sljedeća tri pitanja: – zaštita islamskih propisa i običaja; – visina odštete za oduzetu zemlju39; – obezbjeđenje jedinstvene državne uprave u Bosni i Hercegovini. Vlada Nikole Pašića se odlučila za ovaj sporazum iz više razloga. Prvi i najvažniji je politička nužda i potreba. Naime, trebalo je obezbijediti glasove za donošenje ustava i ostati vjeran principu centralističkog uređenja države i monarhističkog oblika vladavine. Dalje, vladi je bilo mnogo stalo do toga da za Ustav pridobije predstavnike muslimana iz BiH i slovenačke kmetijce kako bi se ublažili opravdani prigovori da je ustav srpski, pošto za njega neće glasati ogromna većina hrvatskih i slovenačkih poslanika. I na kraju, pridobijanjem političkih predstavnika muslimana u BiH, vladajuća srpska buržoazija se nadala da će time obezbijediti ekonomsko-politički uticaj u BiH i na bošnjačko stanovništvo.40 Vlada Nikole Pašića odlučila se za sporazum sa JMO, po kome se, pored ostalog, likvidira agrarno pitanje u BiH uz naknadu bivšim vlasnicima od 255 miliona za kmetovska selišta i 50 miliona za beglučka zemljišta. Radikalsko-demokratska koalicija, pored načelne izjave vodstva Saveza zemljoradnika da će glasati za ustav, i njihovog insistiranja na tome, nalazila je da je cjelishodnije da se sporazumije sa rukovodstvom JMO iz više razloga. Prvo, stoje JMO “prečanska” partija, od kojih, inače, nijedna do tada nije učestvovala u vladi; drugo, što su zahtjevi JMO u vezi sa odštetom za agrar – prema izjavama radikalskih vođa bili minimalni u odnosu na već stvorene obaveze države prema zemljoposjednicima; treće, što je vlada Nikole Pašića sporazumom sa JMO izvršavala i neke obaveze prema muslimanima iz Ugovora o zaštiti manjina od 5. decembra 1919. godine i, četvrto, što je velikosrpska buržoazija pridobijanjem muslimanskih političara pokušavala i nadala se da će postići dominantan ekomomsko-politički uticaj u BiH i time riješiti odavno sporno pitanje među srpskom i hrvatskom buržoazijom, a to je – čija je Bosna i Hercegovina.41 Poslije postignutog sporazuma sa vladom, vodstvo JMO, da ne bi bilo izigrano, strogo je vodilo računa da se odredbe sporazuma ostvare do donošenja Ustava. Tako su 26. marta 1921. u vladu ušli predstavnici JMO dr. Mehmed Spaho kao ministar trgovine i industrije i dr. Hamdija Karamehmedović kao ministar narodnog zdravlja. Zatim je vlada 12. maja 1921. izdala Uredbu o finasijskoj likvidaciji agrarnih odnosa i Uredbu o postupanju sa beglučkim zemljama u BiH.42 Iz tog razloga slobodno možemo prihvatiti prisutno mišljenje u dosadašnjoj historiografiji, a to je da je JMO u vezi sa agrarnom reformom u BiH zastupala interese muslimanskih zemljoposjednika iako su najveći dio njenog članstva i birača bili seljaci (preko 80%). Vodstvo ove stranke posvetilo je dio svoje političke borbe zaštiti zemljoposjednika “koji su svoje teškoće i probleme pokušavali prikazati kao problem svih Muslimana”, a agrarnu reformu kao “muslimansko pitanje”, u čemu su svakako u jednoj velikoj mjeri bili u pravu. Donekle im je to i uspjelo zahvaljujući opštoj situaciji nastaloj neposredno poslije stvaranja Kraljevine SHS u kojoj su Bošnjaci, bez obzira “na klasne i socijalne razlike”, bili u neravnopravnom položaju. Ipak, činjenica je daje poslije 1921. agrarno pitanje, s obzirom na izvjesna materijalna zadovoljenja zemljoposjednika, gubilo na važnosti i nije dolazilo u red glavnih pitanja koja je JMO isticala u svojoj aktivnosti.43

24

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

OSTALE MUSLIMANSKE STRANKE I NJIHOV STAV PREMA AGRARNOJ REFORMI Muslimanska težačka stranka Prosrpski orijentisani muslimani predvođeni Šefkijom Gluhićem i Šukrijom Kurtovićem u martu 1920. godine formiraju Muslimansku težačku stranku koja je imala za cilj da okupi muslimane – težake. Ova stranka proklamovala je princip da zemlja svakako treba da pripada onima koji je obrađuju, te da muslimanski seljaci trebaju imati ista prava i obaveze kao i pravoslavni, odnosno katolički seljaci. Ova stranka je zagovarala princip da maloposjednici dobiju puni ekvivalent na račun zemljoposjednika, te da beglučari koji su zemlju obrađivali u zadnjh deset godina treba da dobiju istu. Poslije izbornog neuspjeha 1920. godine ova stranka se gasi, kao i njeno glasilo Glas težaka.44 Muslimanska narodna organizacija Muslimanski radikali, predvođeni istaknutim predratnim političarem Šerifom Arnautovićem, okupljeni oko lista Domovina bili su na određen način bošnjačka ispostava Radikalne stranke, koja je zastupala, kada je u pitanju agrarna politika, iste stavove kao i radikali. Međutim, ova stranka pod nazivom Muslimanska nezavisna lista je na izborima za Ustavotvornu skupštinu doživjela pravi izborni fijasko, poslije čega se i ugasila. Muslimanska narodna organizacija se otvoreno borila za interese zemljoradničke aristokratije zalažući se u svom programu da kmetu treba dati onoliko zemlje “koliko mu je nužno da sebi osigura dostojnu egzistenciju”.45 Muslimanska narodna stranka Osnovana je u martu 1920. godine na čelu sa dr. Safvet-begom Bašagićem u potpunosti je zastupala interese zemljoposjednika. Zastupala je princip da kmetu treba dati zemlje onoliko koliko mu je nužno za egzistenciju i to prvenstveno državne, a tek poslije kmetske zemlje i to uz dostojnu odštetu koju sam seljak treba da plati. Stranka se protivila principu da zemlja pripadne onom “ko je obrađuje” smatrajući da je i zemlja vrsta kapitala koji pripada određenom vlasniku. Poslije izbornog neuspjeha 1920. godine ova stranka se raspala. Ova stranka je, što se tiče agrarnog pitanja, bila konzervativnija i od same klasne organizacije zemljoposjednika, premda je u programu isticala da joj je glavni zadatak “kulturni rad među Muslimanima”.46 Jugolavenska muslimanska narodna organizacija Ova stranka osnovana je poslije rascjepa Jugoslavenskog muslimanskog kluba gdje se jedan dio JMO-a predvođenih bivšim predsjednikom ef. Ibrahimom Maglajlićem i dr. Karamehmedovićem odcijepio i formirao vlastitu stranku. Ova stranka bila je vrlo bliska vladajućoj Radikalnoj, a njena agrarna politika je bila takvog karaktera da se ona ustvari zalagala za pravilno provođenje donesenih Uredaba, a pogotovo Uredbe o finansijskoj likvidaciji agrarne reforme čime bi na određen način kao prorežimska stranka uspjela dobiti nešto veću podršku u narodu. Iako je ova stranka od svih muslimanskih stranaka, izuzimajući JMO, u parlamentarnom životu Kraljevine SHS dobila najviše glasova (10.266. glasova ili

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

25


1

ZNANSTVENI RADOVI

8,3%) ona ipak nije uspjela dobiti ni jedno zastupničko mjesto u parlamentu na izborima 18. marta 1923. godine čime ona odlazi sa političke scene, a njeni politički lideri su igrali jedino nešto značajniju ulogu u vrijeme trajanja Šestojanuarskog režima. IZVORI Neobjavljeni izvori – Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo – Fond Agrarne direkcije u Sarajevu – Fond Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu Objavljeni izvori Agrarni zbornik, izdaje Gojko Niketić, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1924. Begić Mustafa, Obespravljeni – osiromašeni zemljovlasnici Bosne prema zvaničnim dokumentima države, knjiga 2., Sarajevo, 1998. Demetrović Juraj, Agrarna reforma u Jugoslaviji, ekspoze ministra poljoprivrede Narodnom predstavništvu, Arhiv BiH, Biblioteka – inv. Br. 5441, sign. Br. IV/623; Kujović Mina, Vodič kroz arhivsku građu fonda Narodne vlade Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Broj 16-17, Sarajevo 1976 – 77, 53-64. Sarić Samija, Agrarna direkcija – Sarajevo (inventar), Opšta građa 1920-1929, juni 1984. Sarić Samija, Građa o agraru u fondovima Arhiva BiH (1919 – 1945), Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, XXXIV/1996 – 1997, Sarajevo 1997, 109-112. Sarić Samija, Propisi o radu banovina sa posebnim osvrtom na Drinsku banovinu, Glasnk arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina XVI-XVII, Knjiga XVI-XVII, 1976/1977, 315-336. Službene novine Kraljevine SHS 1919 – 1929. Šišić Ferdo (priredio), Dokumenti o nastanku Kraljevine SHS 1914 – 1919, Zagreb 1920. LITERATURA Knjige Erić Milivoje, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918 – 1941. godine, Veselin Masleša, Sarajevo 1958. Imamović Mustafa, Hrelja Kemal, Purivatra Atif, Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima, Sarajevo MAG 1993. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. Kamberović Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Hrvatski intitut za povijest – Zagreb, Institut za Istoriju – Sarajevo, Zagreb 2003. Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Press centar ARBiH, prvo izdanje, Sarajevo, 1994., drugo izdanje, Sarajevo 1998.; Krstić Đorđo, Dva aktuelna agrarna problema, Državna štamparija, Sarajevo, 1934. Mutapčić Edin, Agrarno zakonodavstvo i likvidacija agrarne reforme u Bosni i Hercegovini (1918 – 1941), magistarski rad, Pravni fakultet, Sarajevo, 2005.

26

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Lapčević Dragiša, O agronom problemu, Sarajevo, 1919. Purivatra Atif, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, Sarajevo 1974. Purivatra Atif, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, rasprave i članci, II izdanje, Sarajevo, 1970.; Šarac Dr. Nedim, Agrarni faktor društveno-političkog života u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. – 1929.)., Teme naše novije istorije, Istoriografski prilozi, Svjetlost, Sarajevo 1981. Šećerov Dr. Slavko, Istorija jugoslavenske agrarne reforme i agrarnog zakonodavstva (1918. – 1933.), Matica Srpska, rukopisno odjeljenje M 14029, Novi Sad., bez godine izdanja; Šehić Nusret, Bosna i Hercegovina 1918. – 1925. -privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991. Šif Dr. Valter, Predratne i posleratne agrarne reforme, s predgovorom Dragiše Lapčevića, prevod s njemačkog A. Nikolić, Beograd, 1926. Tanović Bakir, Koje vlasnik Bosne i Hercegovine?, historijski pregled, Eminex, Zagreb 1995. Članci, rasprave Car N., Agrarna reforma i njene posljedice, Nova Evropa, knjiga sedma, Zagreb, 1923.,str. 483-489. Gaćeša Nikola, Agrarni programi građanskih političkih partija u Jugoslaviji između dva svjetska rata, JIČ, Broj 1-2, Beograd 1987., 93-140. Gaković Milan, Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini (1918. – 1921.), Prilozi, Godina VI, Broj 6, Sarajevo 1970., 9-116. Gaković Milan, Osnivanje Saveza zemljoradnika i njegov program (1919. – 1921.), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XXI-XXII, Sarajevo 1976., 199-278. Kamberović Husnija, Turci i kmetovi – mit o vlasnicima bosanske zemlje, Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003. Novak Lujo, Pravne i ekonomske posledice agrarne reforme u Bosni i Hercegovini, Nova Evropa, knjiga sedma, Zagreb, 1923., str. 490-497. Milenković Toma, Stav radikalne stranke prema agrarnoj reformi 1918. – 1929., Istorija XX veka, Zbornik radova XI, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970. str. 9-118. Mutapčić Edin, Stavovi političkih stranaka prema agrarnoj reformi u BiH u Predvidovdanskom sistemu Kraljevine SHS (1918. – 1921.), Saznanja, Časopis za historiju, br. 1., Tuzla, 2005. Purivatra Atif, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918. godine, Prilozi, Godina III, Broj 3, Sarajevo 1967., 87-126. Purivatra Atif, Nacionalne koncepcije Jugoslovenske muslimanske organizacije, Jugoslavenski istorijski časopis, Broj 4, Beograd 1969., 141-147. Sarić Sajma, Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini (1918. – 1941.), Akta historico-oeconomica Iugoslaviae, 6/1979., Zagreb 1979., str. 83-98. Šarac Nedim, Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine i agrarno pitanje, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina XI/1960., Sarajevo 1961., 55-86. Bilješke 1

2 3

Vidi opš.: Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje, Svjetlost, 1977. (nadalje: A. Purivatra, n. dj.), str. 32-57 A. Purivatra, n. dj., str. 54 -56. Na osnivačkoj skupštini učinjeni su posljednji pokušaji da se pokuša postići općemuslimansko jedinstvo, te je izabrana delegacija od 11 članova koja je pregovarala sa političkim krugom okupljenim oko lista Jednakost. Međutim, ti pregovori su propali zbog nesuglasica u pogledu budućeg uređenja države, te su se političari okupljeni oko ovog lista opredijelili za suradnju sa Jugoslavenskom demokratskom strankom, na čijem čelu je bio Svetozar Pribičević.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

27


1

4

5

6

7

8

9 10 11 12

13 14 15

16 17

18

19 20 21 22 23

24

ZNANSTVENI RADOVI

Vidi opš.: Edin Mutapčić, Agrarno zakonodavstvo i likvidacija agrarne reforme u Bosni i Hercegovini (1918. – 1941.), magistarski rad, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2005.(nadalje: E. Mutapčić, n. dj.), str. 65-76 Milan Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini 1918. – 1921., Prilozi, broj 6., godina VI, Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1970. (nadalje: M. Gaković, n. dj.), str. 32.; Dr. O. Frangeš, Agrarna reforma u sjevernim krajevima Jugoslavije, Ekonomist, br. 7., Zagreb,1935. Frangeš napominje tročlanu komisiju (prva tri člana) dok dr. M. Erić ističe svoje uvjerenje daje povremeno u sastav ove komisije ulazio dr. Mehmed Spaho (Dr. Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918. – 1941., Veselin Masleša, Sarajevo, 1958 (nadalje: M. Erić, n. dj.), str. 197-198. Kada je Komisija podnijela i treći konačni nacrt, M. Spaho je dao ostavku na članstvo u vladi 23. februara 1919. kao predstavnik Bošnjaka, a pošto su se još neki članovi vlade odupirali potpisu i htjeli da stvar otegnu do sastanka privremenog parlamenta, ostavku je podnio 24. februara i ministar Vitomir Korać (Milan Gaković, n. dj., str. 32). Ni sam Vitomir Korać, pristalica radikalnog rješavanja agrarnog pitanja, kako je to kasnije rekao u svom djelu Borba za agrarnu reformu nije bio zadovoljan donesenim aktom: “Po mom mišljenju Prethodne odredbe su jedan kompromisan temelj, jedino moguć za provedbu agrarne reforme. One ne zadovoljavaju naše socijalističke zahteve, ali ruše ujedno i sve nade reakcionara, da agrarnu reformu izigraju. To je postignuto s više definitivnih rešenja” (Milan Gaković, n. dj., str. 32). M. Erić, n. dj., str. 156. M. Erić, n. dj. str. 162-163. E. Mutapčić, n. dj., str. 76-91. Član 5. Prethodnih odredbi kaže da “do rješenja pitanja o odšteti, davat će se dosadašnjim vlasnicima, kad zatraže, privremena renta razmjerno njihovim dosadašnjem dohotku od kmetovskih zemalja. Isplaćena privremena renta obračunat će se naknadno. Dosadašnjim vlasnicima zemljišta, koji bi usljed raskidanja kmetovskog odnosa htjeli umjesto rente ili odštete ili dijela istih dobiti odgovarajuću vrijednost u zemljištu i to u tolikoj mjeri, ukoliko je mogu sami obrađivati dat će im se zemlje od ekspropriranih (izvlaštenih) velikih posjeda ili od državnih zemljišta”. (Begić Mustafa, Obespravljeni – osiromašeni zemljovlasnici Bosne prema zvaničnim dokumentima države, knjiga 2., Sarajevo, 1998. (nadalje: M. Begić, Zemljovlasnici Bosne), str. 12.; Agrarni zbornik, izdaje Gojko Niketić, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1924. nadalje: Agrarni zbornik, str.67). M. Begić, Zemljovlasnici Bosne, str. 12.; Agrarni zbornik, str. 67 Agrarni zbornik, 66-74; M. Begić, Zemljovlasnici Bosne, str 12-16). Atif Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918., Nacionalni i politički razvitak Muslimana, rasprave i članci, II izdanje, Sarajevo, 1970.; djelo je objavljeno i u Prilozima za istoriju radničkog pokreta, br.3., Sarajevo, 1967 (nadalje: A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi), str. 238-239. A. Purivatra, n. dj. str. 32. “Sva zemlja, koja se obrađuje, ili je slobodni posjed, ili stoji pod kmetskim odnošajem, slobodni je posjed ili mali težački ili veći beglučki posjed. Ovaj slobodni mali težački posjed u pretežnoj je većini slučajeva danas zadužen i nema izgleda da bi se ti tereti mogli u dogledno vrijeme namiriti iz vlastite privredne snage pojedinih vlasnika tih malih zemljišnih posjeda. Smatramo ovo opterećenje slobodnog težačkog posjeda zaprekom uspješnom razvitku zemljoradnje, isto tako, ako ne u većoj mjeri, kao što je kmetovski odnošaj na kmetskom zemljištu, pa tražimo, da se istodobno na isti način sa ukinućem kmetstva rastereti i ovaj težački posjed. Svaki zemljoradnik mora dobiti zemlje i to toliko, koliko mu je potrebno za njegov opstanak. U nužnim slučajevima treba uzeti državne mjere. Da bi se ovako rasterećeni seljački posjed i ubuduće očuvao, treba zakonom ustanoviti minimum zemljišnog posjeda koji se neće moći ni prodati ni opteretiti. Opći gospodarstveni interesi iziskuju, da ima većih posjeda, pa gdje ovi već postoje kao slobodan posjed treba ih održati. Stoga i pri ukinuću kmetstva treba s tim računati, te vlasniku zemlje, – ukoliko to gospodarstveni obziri iziskuju – putem komasacije, zajamčiti zaokruženje njegove beglučke zemlje u veći posjed. U onim slučajevima, gdje vlasnik zemlje nema dovoljno begluka, a hoće sam da obrađuje ima mu se dodijeliti toliko zemlje koliko je za njegov opstanak potrebno. Do rješenja kmetovskog pitanja ostaju nepromijenjeno na snazi i dosadašnji pravni odnošaji za obje strane. Naročitu ćemo brigu posvetiti pridignuću naše braće na selu i u gradu osnivanjem zemljoradničkih i zanatlijskih organizacija”. (A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 240-241). M. Erić, n. dj., str. 374-376. Ovom Uredbom agrarna reforma je obuhvatila sljedeća zemljišta: a) naseljene begluke na kojima su najmanje deset godina postojali kmetstvu slični odnosi (računa se od 25. februara 1919. godine), ali u okolnostima kada nije ugovoreno vrijeme trajanja zakupa i ukoliko je egzistencija seljačke porodice direktno ovisna o tom posjedu; b) u čif luk pretvoreni begluci, ukoliko su zemljovlasnik i obradivač sporazumno tu promjenu prijavili kod vlasti; c) pobeglučeni čijuci – ukoliko njihovi raniji obradivači nisu naseljeni na nekom drugom zemljištu, i ukoliko zemlja nije prešla u ruke drugih obradivača koji ih trajno obrađuju. d) beglučke zemlje i begluci koje seljaci obrađuju duže od deset godina računajući unazad od 25. februara 1919. godine; e) begluke koji su nastali prisvajanjem seoskih ispaša, ukoliko ih sopstvenik ne obrađuje sam ili u sopstvenoj režiji i ukoliko njegova egzistencija nije vezana za to zemljište; f) ukmećene krčevine koje su u gruntovnici upisane kao begluk; g) četvrtarski vinogradi, i h) beglučke zemlje uzete u špekulantske svrhe. E. Mutapčić, n. dj., str. 100-101. Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Agrarne direkcije (AGD), 5037/20 ABH, Zemaljska vlada (ZV), 693. prez. A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 241-242. Mutapčić Edin, Stavovi političkih stranaka prema agrarnoj reformi u BiH u Predvidovdanskom sistemu Kraljevine SHS (1918. – 1921.), Saznanja, Časopis za historiju, br. 1., Tuzla, 2005 (nadalje: Edin Mutapčić, Stavovi političkih stranaka), str. 210-212. Ovaj list je trebao imati za cilj da upozna međunarodnu javnost o nepoštovanju Sanžermenskog ugovora o pravima manjina sa posebnim isticanjem negativnog trenda u agrarnoj politici. Inicijator za osnivanje ovog lista bio je Mehmed ef. Spahić, međutim sve se završilo na proglasu putem letka. A. Purivatra, n. dj., str. 74-77.

28

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

35

36 37

38 39 40 41 42 43 44 45 46

1

A. Purivatra, n. dj. str. 68. A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str.244. ABH,AGD, 3418/20; A BiH, Povjerljivi spisi, 22 / 23. A BiH, Prezidijal i povjerljivo, 12 / 22 Isto, str. 245-246. Isto, str. 242. M. Gaković, n. dj., str.95-97. A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str.243. Izborni uspjeh JMO možda je najbolje okarakterisao velikosrpski desničarski list Balkan koji u svom broju od 5. decembra 1920. godine piše kako je došlo do ujedinjenja bosanskohercegovačkih muslimana u jedan front, te kao razloge za to navodi “divljačku hajku naših državotvoraca odmah po ujedinjenju pa sve do danas protiv braće muslimana” te dalje napominju da ona “nije mogla ni donijeti kakav bolji plod”. Ovakvo opredjeljenje muslimanskih glasača list opravdava činjenicom da “svi oni Muslimani u Bosni koji su bili gonjeni, čije su zemlje i kuće razbojnički otimali, ne bi bili ljudski stvorovi kad bi drugačije odgovorili”. Na kraju se iznosi činjenica da se dvogodišnja uprava u Bosni i Hercegovini “pokrila sa neuspjesima i sramotom”. Srpska riječ, kao organ Radikalne stranke, konstatuje da je do zajedničkog organizovanja muslimana došlo usljed “pogrešnog i jednostranog postupanja u agraru i zbog nemilih događaja koji su se dešavali iza oslobođenja u nekim krajevima, jači i preči, od nekoliko dunuma zemlje manje ili više” (A. Purivatra, n. dj. str. 79-89). Memorandum se sastojao iz dva dijela. U prvom (sadrži 6 tačaka) izloženi su zahtjevi koji treba da uđu u Ustav, a u drugom, pak, (sadrži 11 tačaka) zahtjevi koje vlada treba da ispuni prije nego dođe do glasanja o Ustavu u načelu. Iz druge grupe zahtjeva najvažnija su prva dva. Njima se traži: “Da vlada odmah reši pitanje o naknadi za oduzeta kmetovska selišta u duhu manifesta regenta Aleksandra od 6. januara 1919.” Da bi se odmah ustanovila tačna baza za izračunavanje te naknade, tražili su da se kao vrijednost oduzetih kmetskih zemalja uzme ona vrijednost koja je unijeta u katastar prilikom procjene za zemljišni porez 1916. godine. S obzirom na devalvaciju novca, trebalo bi svaku krunu ondašnje vrijednosti računati sa najmanje 6 dinara. Naknadu treba isplatiti u gotovu i u državnim obligacijama, koje nose 6% interesa. Malim posjednicima treba cijelu naknadu isplatiti samo u gotovu, a većim – samo “primerni deo”. Dalje se traži da se vlasnicima zgrada na kmetskim selištima isplati naknada, da se za kmetske zemlje u gradskim opštinama, kupalištima i industrijskim mjestima i njihovoj neposrednoj blizini isplati naknada u dvostrukom iznosu ili da se ove zemlje podijele na pola između sopstvenika i kmeta. U pogledu beglučkih zemalja Memorandum traži: da vlada “reši beglučko pitanje u Bosni i Hercegovini po načelima o razdiobi velikih poseda, te u skladu s ovim načelima stavi odmah izvan snage dosadašnje uredbe o beglucima i pobiranju prihoda sa beglučkih zemalja”. Uzurpirane male i srednje posjede (do 50 ha obradive zemlje ili 100 ha zemljišta uopšte u Hercegovini, do 200 ha obradivog zemljišta ili 450 ha zemljišta uopšte u sjevernoj Bosni i do 150 ha obradivog zemljišta ili 400 ha zemljišta uopšte u ostalim dijelovima Bosne) treba staviti njihovim vlasnicima na slobodno raspolaganje prije glasanja o Ustavu u načelu. Od uzurpiranih posjeda koji premašuju pomenute površine “treba najpre dopustiti sopstveniku da izluči onaj deo, na koji imade pravo, a ostatak razdeliti među zemljoradnike, koji nemaju zemlje i među posednike, koji zbog razrešenja kmetovskih odnošaja ostanu bez zemlje, a žele je obrađivati.” Ukoliko ne bude dovoljno zemlje od velikih posjeda treba pomenutim zemljoradnicima i posjednicima dati državnu zemlju. (Toma Milenković, Stav radikalne stranke prema agrarnoj reformi 1918 – 1929., Istorija XX veka, Zbornik radova XI, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970.; nadalje: T. Milenković, n. dj., str. 52-53). A. Purivatra, n. dj. str. 92-93. Započinjući pregovore predstavnici JMO su zatražili da se za otkup kmetskih selišta isplati dotadašnjim vlasnicima 460 miliona dinara odštete, što bi predstavljalo više od 1/4 cjelokupnog državnog budžeta za 1919/20. Demokrati i radikali su pristajali načelno da se vlasnicima isplati naknada za oduzetu zemlju, ali su smatrali daje postavljena cijena previsoka. Zbog toga na prvim sastancima nije postignut sporazum. Pregovori su, međutim, nastavljeni i 12. marta su se pregovarači nagodili da se za oduzeta kmetska selišta isplati odšteta od 255 miliona dinara. (T. Milenković, n. dj., str. 52-53). A. Purivatra, n. dj. str. 90-91; M. Gaković, n. dj., str. 101-102. A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 245). Isto, str. 243. Isto, str. 247-248. M. Gaković, n. dj., str. 103. A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 274-275.; E. Mutapčić, Stavovi političkih stranaka, 215-216 A. Purivatra, n. dj. str. 75. E. Mutapčić, Stavovi političkih stranaka, 215-216. A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini poslije 1918. godine, str. 249-250.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

29


1

ZNANSTVENI RADOVI

dr. Adib Đozić, van. prof

Paradigmatičnost bošnjačke političke nedorečenosti Uvod Političko stanje u kome se Bošnjaci nalaze već sto godina, i koje je iz dana u dan postajalo sve teže i teže da bi danas bilo na krajnjoj granici prostornog, biološkog, demografskog, političkog i duhovno-idejnog opstanka, nisu uzrokovali isključivo i samo vanjski faktori. Za bošnjačko stanje danas, valja uzroke tražiti i u unutarbošnjačkim slabostima, prije svega na nivou kolektivnog aktivizma. Te unutarbošnjačke slabosti koje su, kao usud, pratile bošnjačku politiku do danas ozbiljno su zaprječavale afirmaciju bošnjačkog društveno-povijesnog i političkog identiteta. Jedna, ako ne i najznačajnija, unutarbošnjačka slabost na nivou kolektivnog identiteta jeste politička nedorečenost, koja se u političkoj praksi ispoljava kao unutarbošnjačka ideološka i politička suprostavljenost i sukobljenost. Odnos državnog i nacionalnog identiteta pitanje je koje više od sto godina postavlja bošnjačka politička misao i praksa i na koje ne uspijeva da da potpuno domišljene odgovore. Bez obzira što se postavlja kao političko pitanje ono svojim ukupnim sadržajnim značenjem najdirektnije zadire u samu bit nacionalnog idnetiteta, kao ukupnog društveno-kulturnog i duhovno-povijesnog sadržaja. Nismo u mogućnosti, ovom prilikom, eksplicitnije elaborirati uzroke unutarbošnjačke ideološke i političke nedorečenosti, suprostavljenosti i sukobljenosti, ali želimo aktuelizirati i akcentirati njihov značaj, jer do sada u znanstvenoj i političkoj misli o ovom problemu skoro da nije raspravljano. Smatramo bitnim, pred znanstvenu misao postaviti još jednu dilemu, a to je, da li je bošnjačka politička nedorečenost u pojedinim histroijskim periodima, istovremano, značila političku mudrost autonomnog iskazivanja i preživljavanja? Ukazujemo na važnost znanstvenog aktueliziranja ovih pitanja u cilju prevladavanja svih zapreka koje sputavaju bržu afirmaciju Bošnjaka, neosporne kvintesencijalne sadržajnosti bosansko-hercegovačkog društva i države. Historijska vertikala bošnjačkih političkih nedorečenosti Neosporna je društveno-historijska i politička činjenica da se gotovo istovjetno, stradanje i izazovi Bošnjacima “ciklično” ponavljaju u proteklih nekoliko stoljeća, a da Bošnjaci na nivou kolektivnog političkog aktivizma ne uspijevaju da zaustave to stradanje. Na djelu je uvijek ista politička nedorečenost. Iste probleme i izazove imali su i tražili rješenja za njih, u personificirajuće-paradigmatičnom smislu, i Husein-kapetan Gradašćević tridesetih godina XIX stoljeća, i Ali-beg Firdus na početku dvadesetog stoljeća, i Mehmed Spaho dvadesetih godina XX stoljeća, i Alija Izetbegović na razmeđu XX i XXI stoljeća. Za sve njih i za cijeli bošnjački narod, uvijek iznova, bilo je pitanje: Kako sačuvati bosanskohercegovačku autohtonost i autonomnost i njezinu kvintensenciju Bošnjake? To pitanje ni danas nije izgubilo na svojoj aktuelnosti i važnosti, niti je na njega dat precizan odgovor i rješenje. Uporedo sa snagama i pokretima za očuvanje Bosne i Bošnjaka ciklično se pojavljivala i bošnjač-

30

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

ka politička nedorečenost, rascijepljenost, a, nerijetko i međusobno oružano sukobljavanje. Te političke nedorečenosti na nivou kolektivnog političkog aktivizma, najčešće su se ispoljavale kao političke suprostavljenosti i sukobljenosti. One su ponekad bile toliko izražene da su prijetile potpunim porazom bošnjačkih snaga koje se bore za političkiu afirmaciju Bosne i status Bošnjaka kao političkog naroda u Bosni i Hercegovini. Dugotrajnim pokušajima nacionaliziranja Bošnjaka u pravcu srpske, odnosno hrvatske nacionalne orijentacije bošnjačka politika se uspjela oduprijeti. Protiv ovih idejnih zapreka na nivou kolektivnog bošnjačkog aktivizma izgrađeni su mehanizmi otpora, kako politički isto tako i duhovno-kulturni. No nisu domišljeni odgovori na raznovrsne anacionalne ideologije, prisutne na nivou individualnog i kolektivnog aktivizma, kako u političkoj praksi i svijesti isto tako i na nivou ukupnosti mišljenja i djelovanja Bošnjaka kao političkog naroda. Zašto je na razmeđu 19 i 20 stoljeća utihnulo bošnjaštvo, dok se istovremeno bošnjačka intelektualna i politička elita, paradigmatično, puno jedno stoljeće, sukobljava oko prosrpskih, prohrvatskih, projugoslovenskih političkih programa, istovremeno artikulirajući muslimanstvo kao nacionalnu oznaku, zanemarujući bošnjačku političku orjentaciju? Može se postaviti i pitanje, zašto je bošnjačka politika više od jednog stoljeća ostala nedorečena na nivou kolektivnog političkog aktiviteta, a da, istovremeno, u domenu vjere i kulture bilježi permanentnu domišljenost i samopotvrđivanje? Historijska je činjenica, da Bošnjaci na individualnom nivou postižu, u svim sferama stvaralaštva svjetski vrijedne rezultate, dok, istovremeno, na kolektivnom nivou, na nivou kolektivnog aktivizma, posebno na političkom nivou, bilježe evidentnu stagnaciju. Kada Husein-kapetan Gradaščević 1831. god., predvodeći pokret za autonomiju Bosne, postavlja pitanje legimiteta osmanske vlasti u Bosni i Hercegovni,1 njemu se suprostavlja, ne samo politički, već i oružano, drugi dio bošnjačkog plemstva, na čelu sa Ali-pašom Rizvanbegovićem, te taj pokret na kraju zavrašava neuspjehom. Manje je važno da li bi i zajedno mogli pobijediti Osmansku carevinu, od pitanja zašto nisu uspjeli da jedinstveno doreknu bošnjačke političke ciljeve? U prvoj deceniji 20. stoljeća dolazi do organiziranja “modernih”političkih partija Bošnjaka. Nastala iz autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Muslimanska narodna organizacija(MNO)2 ne uspijeva da politički aktivira sve strukturne slojeve bošnjačke nacionalne zajednice, niti da dorekne(artikulira) cjelinu političkih interesa svih Bošnjaka. Njezino političko vodstvo, uglavnom, čine zemljoposjednici, dok se bošnjačka inteligencija drži po strani. Poznato je da su osnovna politička pitanja MNO bila, borba za autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanske imperije3, te postavljanje agrarnih odnosa kao općebošnjačka pitanja. Bošnjačka inteligencija, posebno ona školovana na Zapadu, odvojena od naroda, i ne samo odvojena, već i otuđena, pokušava, nasuprot MNO artikulirati bošnjačke političke interese. Oni sebe nazivaju “naprednim Muslimanima” i iz te pozicije formiraju Muslimansku naprednu stranku (MNS).4 Ove dvije političke stranke Bošnjaka zagovaraju dva oprečna politička programa, nemaju jedinstvenih stavova skoro ni po jednom važnijem političkom, pa i kulturnom pitanju. Krucijalno političko pitanje, pitanje političke autonomije Bosne i Hercegovine, artikulira se na dva oprečna stajališta.5 I oko političke saradnje sa drugim političkim strankama u Bosni i Hercegovini vladali su sasvim suprotstavljeni stavovi.6 Bit političke nedorečenosti u ovom periodu, izražavao se u političkom stanju da je, s jedne strane, većina bošnjačkog naroda stajala uz MNO, a to sa stanovišta političke filozofije znači, narod bez inteligencije. S druge strane, većina bošnjačke inteligencije okupljena oko MNS, nije imala podršku naroda, što je u političkoj artikulaciji značilo, inteligencija bez naroda.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

31


1

ZNANSTVENI RADOVI

Slična politička nedorečenost i rascjep desila se između Mehmeda Spahe i Ibrahima Maglajića 1922. godine. Taj politički sukob, u suštini je značio političku nedorečenost na nivou kolektivnog aktivizma – kojim putem ići do autonomnog položaja Bosne i Hercegovine u novooformiranoj državi i Kraljevini SHS.7 Početkom, i u toku, Drugog svjetskog rata bošnjačka politička nedorečenost, dezorijentiranost, izgubljenost i rasutost dolaze do punog izražaja. Zbog nepostojanja jedinstvenog nacionalnog programa dio bošnjačke inteligencije i plemstva uključuje se u ustaški pokret,8 dok drugi dio pristupa četničkom pokretu. Mustafa Mulalić jedan je od potpredsjenika ravnogorskog Centralnog nacionalnog komiteta. Mehemd-beg Preljubović, zvani “đeneral Đerzelez”, komadant je grupe bošnjačkih korpusa jugoslavenske vojske. Fehim Musakadić, Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Hamdija Ćengić bili su bošnjački organizatori pročetniče vojske.9 Pročetnička i proustaška bošnjačka suprostavljena politička jezgra, iako bez značajnijeg uticaja u bošnjačkom narodu, nanosila su ogromnu štetu afirmaciji bošnjačke političko-nacionalne zasebnosti. Kako je poznato, dio bošnjačkih intelektualaca10 i većina bošnjačkog naroda su učestvovali zajedno s ostalim južnoslavenskim i evropskim narodima, u antifašističkoj borbi, koja je, pored pobjede nad fašizmom, podrazumjevala i autonomni položaj Bosne i Hercegovinei političku afirmaciju Bošnjaka. Razmatrajući političku rasutost Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, s pravom, Š. Filandra konstatira: “Nijedna južnoslavenska nacionalna i vjerska zajednica nije bila tako razbijena i dovedena u položaj da, tražeći izlaz, ide u susret novim stradanjima i kataklizmama.”11 Isti usud, ista politička nedorečenost dešava se Bošnjacima i u periodu 1992. – 1995. god. tokom oružanog otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu, te borbe za očuvanje suverene države Bosne i Hercegovine i definitivne političke emancipacije Bošnjaka, čiju je političku personalizaciju predstavaljo Alija Izetbegović. Nasuprot ovom općebošnjačkom i općebosanskom pokretu za odbranu Bosne, Bošnjaka i svih drugih bosanskih naroda stoji Fikret Abdić, sa manjom grupom dezorijentiranih Bošnjaka Velike Kladuše i okoline. Potpomognut vojnim snagama hrvatskih i bosanskih Srba, oružano se suprostavlja Armiji Republike Bosne i Hercegovine i time značajno otežava i usložnjava odbranu Bosne i Bošnjaka. Nije samo politička ideologija i djelatnost Fikreta Abdića činila izraz bošnjačke političke nedorečenosti u periodu 1992. – 1995., naprotiv, ne mali broj, bošnjačkih intelektualaca, anacionalne (pretežno lijeve) politočke provinijencije, indoktriniran sterilnim ideologijama nadnacionalnog univerzalizma, najčešće ideologijom komunističkog internacionalizma, dezorjentiran, zbunjujuće je djelovao na vitalitet općebošnjačkog odbrambenog otpora. Bošnjačka politička nedorečenost danas I danas, nakon sto godina, od početka modernog političkog organiziranja Bošnjaka, te proteka više od jednog desetljeća od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz posredovanje Međunarodne zajendice koja je po pravilu donosila po Bosnu i Bošnjake štetne odluke, počevši od odluka Berlinskog kongresa do Dejtonskog mirovnog sporazuma,12 Bošnjaci nisu uspjeli eleminirati vlastitu političku nedorečenost. Istovremeno, što zbog ukupnosti povijesne sudbine, što zbog vlastite političke nedorečenosti, Bošnjaci ni danas nisu oslobođeni straha, ne samo za političku, već i za biološku egzistenciju. Ne uzrokuje li upravo dvjestogodišnji kolektivnih strah, izazvan kontinuitetom genocida i ponašanjem Međunarodne zajednice, po Bošnjake pogubne političke nedorečenisti, ideološke supro-

32

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

stavljenosti i političke sukobljenosti, koje višestruko štete bošnjačkom jedinstvu i slabe moć kolektivnog aktivizma? Drugo je pitanje namjere i ciljeva Međunarodne zajednice, a treće da li poslije genocida nad Bošnjacima Srebrenice13 bošnjački narod smije i treba svoju sudbinu povjeriti bilo kome osim sebi samom? Ono što Bošnjaci moraju učiniti, žele li izbjeći sudbinu geta14 jeste hitno prevladavanje ideoloških suprostavljenosti i političkih sukobljenosti, te iznaći način za jasno i potpuno definiranje autonomne političke strategije, oslobođene unutarnjeg nejedinstva, straha i nedorečenosti, okupljajući se oko duhovnoidejnog jezgra svoje vlastitosti, i ideje nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Pod utjecajem vanjskih (međunarodnih) i unutrašnjih (bosanskih) činilaca, Bošnjaci se danas nalaze, kako ispravno konstatuje E. Karić, u “enklavskom stanju.” Da bi se prevladala egzistencija u enklavama neohodno je spiječiti pojavu “enklavske svijesti”, i enklavskog ponašanja. Ovom prilikom želimo istaći danas prisutnu, teško pojmljivu “sklonost” Bošnjaka samogeotizaciji koja se ogleda u demografskom prenatrapvanju velikih urbanih cjelina, istovremeno napuštajući i zapuštajući vlastiti zemljišni posjed, koji znači više od prostornog izvora prihoda, znači životni prostor. Krajnja posljedica ovih getoizirajućih i samogetoizirajućih procesa jesu bijeda i siromaštvo, što dalje uzrokuje ekonomsku ovisnost, nemogućnost svestranog afirmiranja vlastite kulture i tradicije, na kraju kao krajnji mogući rezultat gubljenje “statusa” političkog naroda. Pored ovih Bošnjačkih ideoloških i političkih suprostavljenosti kod Bošnjaka je danas u svim strukturnim slojevima društva prisutna još jedna pogubna psihosocijalna slabost, koja generira unutarbošnjačke suprostavljenosti i sukobljenosti. Radi se, naime, o vrlo rasprostranjenoj komunikacijskoj sadržajnosti – traču.15 Ova društvena bolest razarajuće utječe na pozitivne tradicionalne vrijednosti Bošnjaka i njihove dobro poznate etničke vrline: poštenje, hrabrost, ponos, ustrajanost, strpljivost o dr. Trač, kao jedna od bošnjačkih slabosti, danas je iznesen na javnu pozornicu kao pravilo ponašanja, prije svega putem štampe i drugih medija neodoljivo podsjeća na prljavi veš obješen u avliji kuće što se zove Bosna. Medijski trač, u formi navodnog kritičkog novinarstva, svjesno ili nesvjesno, za rezultat ima omalovažavanja bošnjačkih autoriteta u politici, kulturi, privredi i umjetnosti, istovremeno produbljujući postojeće unutarbošnjačke suprostavljenosti i sukobljenosti. Spomenimo samo neke ključne, nedopustive, iracionalne rascijepljenosti među Bošnjacima, koje ih na nivou kolektivnog aktivizma sputavaju i ograničavaju i, itekako, umanjuju sposobnost opstanka kao političkog naroda. Među tim, vještački izazvanim iracionlanim unutar-bošnjačkim suprostavljenostima, svakako su najznačajnije podjele na: Bošnjake i Sandžaklije (znamo da nema Sandžaklija u nacionalnom smislu već imaju Bošnjaci iz Sandžaka), domaći i muhadžiri, građani i seljaci, Bosanci i Hercegovci, Podrinjci, Tuzlaci i Sarajlije, “košćuni” i “mehkiši”16 esdeaovci i esdepeovci, vjernici i komunisti. Bili smo svjedoci, kod najnovijeg zločina genocida nad Bošnjacima, da zločinci nisu pitali ko je vjernik, a ko komunista među Bošnjacima, ko je Bosanac, a ko Hercegovac, ko građanin, a ko seljak, ko esdeaovac, a ko esdepeovac; ubijani su redom samo zato što su Bošnjaci. No, čini nam se da je po Bošnjake posebno pogubna ona rascijepljenost koja dijeli Bošnjake na navodne nacionaliste i one koji sa pozicija anacionalnosti vrjednuju bošnjački identitet. Upečatljiv i najaktuelniji primjer bošnjačke političke nedorečenosti, na nivou kolektivnog aktivizma danas, jeste rasprava oko promjene Ustava Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politička elita, i danas, paradigmatično slijedeći političku tradiciju, ostala je politički nedorečena, kada su u pitanju strateški pravci promjene Ustava Bosne i Hercegovine, iskazujući zabrinjavajuće, političko, i ne samo političko, sukobljavanje i netrpeljivost. Zbunju-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

33


1

ZNANSTVENI RADOVI

jući i dezorjentirajući uticaj na bošnjački narod i njegovu javnost je evidentan. Nasuprot ovoj bošnjačkoj političkoj nedorečenosti iskazanoj kroz političko nejedinstvo, stoji jasna politička dorečenost političke elite bosanskih Srba, iskazana kroz političko jedinstvo političkih partija koje artikuliraju političke poglede bosanskih Srba. Ne možemo se oteti utisku da se kod Bošnjaka, odnosno, kod većine bošnjačke političke elite, politika razumijeva primarno kao lična promocija i djelatnost pogodna za koristoljublje, a ne ono što politika jeste i treba da bude, sfera javnih općedruštvenih potreba i interesa kroz koju će se realizirati i afirmirati općebosanski i općebošnjački interesi. Zato je jedno od najvažnijih pitanja bošnjačke politike, pitanje kako izgraditi i usvojiti bošnjačku integrirajuću političku matricu koja će zapriječiti produciranje političke nedorečenosti kao pravila političkog mišljenja i djelovanja. Nije sporno da je ta matrica ideja Bosne, ali je čini nam se sporno, kakve Bosne i Hercegovine? Temeljni, početni i neupitni, stav bi morao biti, Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti. Bošnjaštvo kao nacionalna identifikacija i juče i danas neodvojivo je od bosanskog državnog i, obrnuto. Bosanska državnost danas je ozbiljno upitna bez bošnjačkog nacionalnog identiteta, koji svojom tolerancijom, otvorenošću za drugo i drugačije ne osporava podjednako pravo na Bosnu i Hercegovinu i bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima Ono što je evidentno, iz pozicije vlastitog samoorganiziranja, Bošnjaci ne smiju prihvatiti politiku anaciolnanog izražavanja nacionalnog identiteta sve dok je u Evropi prevladavajuća formula političkog mišljenja, a još jeste, ideologija nacija-država. Istovremeno Bošnjaci ne smiju, i nikada nisu, prihvatiti koncept organiziranja Bosne i Hercegovine po formuli nacija-država, jer je ona suprotna društveno-povijesnom biću i Bosne i Bošnjaka. Zaključak Bošnjačku političku nedorečenost, na nivou kolektivnog aktivizma, praktično iskazivanu kroz parametre suprostavljenosti i sukobljenosti više je nedopustivo prešutkivati, nažalost, ona se u paradigmatičnom smislu pokazuje kao bitna politička činjenica. Bošnjacima je, pored suprostavljaju spoljnim uzorcima vlastitog stradanja, prije svega, otklanjanja opasnosti od velikodržavnih projekata svojih susjeda, neophodno se suočiti i s unutrašnjim političkim nedorečenostima, koje u sebi sažimaju ideološke zablude i svakovrsne sukobe i slabosti, te što hitnije domisliti jedinstvenu i općeprihvtljivu političku matricu o ključnim pitanjima nacionalnog i državotvornog razvoja. U ambijetnu u kome se nalaze, okruženi, često, nerazumjevanjem i antipatijama, Bošnjaci kao malobrojan narod sebi, danas, ne mogu dopustiti “luksuz” političke nedorečenosti, producirane kroz, ideološka sukobljavanja i nesloge, socijalnu i regionalnu rascijepljenost, dezorijentiranost, apatičnost i, povrh svega, amaterizma, da ne kažemo, improvizaciju u ekonomiji i politici. Put za prevladavanje bošnjačke političke nedorečenosti nalazi se u okupljaju oko duhovno-idejnog jezgra svoje vlastitosti, i ideje nepodijeljene Bosne i Hercegovine. Matrica bošnjačke političke dorečenosti mora biti racionalno artikuliran stav Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti. LITERATURA A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831, do 1832. godine, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996. Filandra Šaćir: Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.

34

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Filipović Muhamed, Duraković Nijaz, Tragedija Bosne, Walter, Sarajevo, 2002. Doubt Keith, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003. Đozić Adib, Bošnjačka nacija, BKC, Sarajevo, 2003. Đozić Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom društvu, Znakovi vremena, br. 22/23, Sarajevo, 2004. Imamović Mustafa, Pravni položaj iunutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878-1914., BKC, Sarajevo, 1997. Karić Enes, Eseji od Bosne, (tri bosanske enklave), Sejtarija, Sarajevo, 1999. Seferović Mensur, Vojska za jedno ljeto, BKC, Sarajevo, 1999. Zgodić Esad, Bošnjačko iskustvo politike, Euromedija, Sarajevo, 1998. Žiga Jusuf, Tradicija Bosne koju su izdali, VKBI, Sarajevo, 2001. Bilješke 1

Opširnije u: E. Zgodić, Bošnjačko iskustvo politike, Euromedija, Sarajevo, 1998; str. 316-367. A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831, do 1832. godine, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996. 2 MNO je utemeljena na sastanku bošnjačkih prvaka 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu. Na sastanku je izabran Egzekutivni odbor, za čijeg je predsjednika izabran Ali-beg Firdus. Prva stranačka skupština MNO održana je u Budimpešti 11. II 1907. godine. 3 “kako smo god protiv pripajanja naše domovine Hrvatskoj, isto smo tako protiv njenom usajedinjenju sa Srbijom.” (Musavat, br. 23. 29. V 1908. str. 1.) 4 Osnivačka skupština MNS održana je u Tešnju 24-26. VIII 1908. Za predsjednika je izabran Adem-aga Mešić, a za sekretara Zija-beg Đonlagić. 5 Dok se MNO, nedvosmosleno, zalagala za autonomiju BiH, u okviru Osmsnske imperije, dotle se MNS protivila da BiH “dobije potpunu državnu autonomiju”. 6 MNS je, npr. podržala aneksiju BiH, dok to nije uradila MNO. MNS je vodila prorežimsku i prohrvatsku politiku, dok se takvoj politici suprotstavljala MNO. 7 Š. Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 49-59. 8 Ademaga Mešić bio je Pavelićev doglavnik, Alija Šiljak poglavni pobočnik, Osman-beg Kulenović i dr. Džafer-beg Kulenović bili su dopredsjednici vlade NDH. 9 Opširnije o Bošnjacima u Četničkom pokretu u: M. Seferović, Vojska za jedno ljeto, Bosanski kulturni centar, Sarajvo. 10 Spomenimo ovdje samo neke: Nurija Pozderac, Sulejman Filipović, Muradbeg Zaimović, Avo Humo, Hamdija Čemerlić, Skender Kulenović, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Hamdija Omanović, Pašaga Mandžić, Enver Redžić, Fazlija Alikalfić i dr. 11 Š. Filandra, navedeno djelo. 12 Dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine ne samo da je suprotno njezinom povijensom iskustvu, već je ono suprotno općevažećim i općeprihvaćenim normama koje danas dominiraju u organiziranju država. Političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine po formuli Dejtona suprotno je međunarodnom pravu i međunarodnim deklaracijama, a, prije svega Univerzanoj deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, usvojenoj na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. god., te Deklaraciji o pravima čovjeka o građanina 1789 god., usvojenoj u Parizu. Dakle, ako je dejtonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine suprotno njezinom historijskom iskustvu, a jeste, onda je ono istovremeno nelogično, nepravedno, nemoralno, neprirodno, a, kao takvo ograničavajuće i negativno utječe ba razvoj ne samo Bosne i Bošnjaka, već i bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao i drugih bosanskih građana. Ono što je najvažnije za Bošnjake danas, jeste saznanje da Dejtonski mirovni sporazum nije otklonio nacionalističke velikodržavne političke ideologije i projekte, naprotiv, svojom koncepcijskom strukturom i ukupnom sadržajnošću, omogućio je nacionalno homogeniziranje teritorija Bosne i Hercegovine, gdje Bošnjaci čine većinu i na svega 25% teritorije. Ono što posebno zabrinjava Bošnjake i utječe na njihov ukupni aktivitet danas jeste činjenica da unutar same djetonske formule, kao njezina suština, a ne popratana pojava, nalazi se prikrivena razarajuća opasnost ponovnog povampirenja velikodržavnih ideologija i secesionističkih pokreta kao osnove novog sukoba. Svjesni takvog stanja, poučeni negativnim dvjestogodišnjim iskustvom ubijanja, progona i svakovrsnih stradanja, uz neprincipijelno ponašanje međunarodnih centara političke i vojne moći, Bošnjaci i danas žive u strahu, dezorijentirani i zbunjeno zagledani u budućnost, radije se odlučuju na iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, nego na povratak razrušenom zavičaju. 13 Jula mjeseca 1995. god., u zaštićenom Rezolucijom UN-a gradu Srebrenici i njegovoj užoj okolini, snage Vojske Republike Srpske u roku od nekoliko dana ubile su organizirano, svjesno, brutalno preko 8.000 civila, prije svega, muškaraca od 15-70 godina. Vidi u: – Norman Cigar, Genocide in Bosnia, The Policy of “Ethnic Cleansing”, Texas, A. M., Universitiy press, 1995. – Francis A. Boyle, The Bosnian people charge genocide: proceeding of the international Court of justice concernig Bosnia v. Serbia on the prevention and punishment of the crime of genocide, Althcia Press, MA, 1996. – Jan Willem Honig – NoberfrBoth, Srebrenica, kronika ratnog zločina, Sarajevo, 1997. god. – Nijaz Mašić, Srebrenica, općina Srebrenica, 2000. 14 “Na nacionalnoj karti današnjeg nemirnog Balkana Bošnjaci žive u tri enklave: A) sandžačkoj, B) bosansko-neretljanskoj i C) Unsko-sanskoj. Unutar ove tri enklave ima barem dvadesetak bošnjačkih mikroenklava u postojanju. Ta je karta bošnjačkih

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

35


1

15

16

ZNANSTVENI RADOVI

enklava danas vidljiva svima koji imaju oči! Te su tri bošnjačke enklave na Balkanu u prvom redu posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, zatim posljedica raspada SFRJ i, dakako, posljedica genocida,” (E. Karić, Eseji od Bosne, (Tri bosanske enklave)), Sejtarija, Sarajevo, 1999. god. Str. 9). Trač, njem. (tratsch) – čerečenje, brbljanje, ogovaranje, klevetanje, laž, kleveta; rekla-kazala (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1958, str. 1289.) Na sastanku bošnjačkih prvaka održanom 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu, na kome je utemeljena Muslimanska narodna organizacija većina prisutnih zahtijevala je da se autonomna borba proširi, pored vjerske, i na političku autonomiju. Nasuprot, ovom stavu većine, dio bošnjačkog političkog vođstva zauzimao je suprotno stanovište, zalažući se za stav da se autonomna borba nastavi i dalje kao borba samo za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prvi su u narodu nazvani “košćunima” a drugi “mehkišima”.

36

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

prof. dr. Šaćir Filandra

Bošnjaci i Bosna (povodom obilježavanja stogodišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije)

Obilježavanju stogodišnjice bošnjačkog institucionalnog političkog djelovanja odgovara svečanost. U takvom raspoloženju nastojat ću sažeto iznijeti vlastito razumijevanje osnovnih tokova savremene bošnjačke politike kroz odnose bošnjačkog i bosanskog. Prvo ću iznijeti pozitivne a potom negativne značajke te politike. Bošnjaci danas moraju sagledati brojne generacije svojih političkih djelatnika i prijeđeni politički put u 20. stoljeću, te nanovo kritički analizirati principe i domete svoga političkog djelovanja. Šta je bio cilj bošnjačke politike i u kojoj je mjeri ostvaren? Ovo osnovno pitanje traži jasan i nedvosmislen odgovor. Nedjeljiva, nezavisna, slobodna, građanska i demokratska Bosna i Hercegovina bio je i danas jeste, i trebao bi ubuduće biti, osnovni cilj bošnjačke politike. Bosna je način i forma opstanka Bošnjaka. Potpuna je podudarnost bošnjačkog i bosanskog političkog nacrta, odnosno, Bošnjaci su svoju nacionalnu sudbinu, narodni opstanak vezali za sudbinu i karakter bosanske državnosti. Ovaj povijesni cilj današnjom nezavisnom Bosnom i Hercegovinom i bez obzira na unutrašnju podjelu i stanje nezvaničnog poluprotektorata u kome se nalazi, u potpunosti je ostvaren. Generacija kojoj pripadamo dala je pečat tom povijesnom toku. Bošnjački politički razvojni luk protezao se od ideje o vjersko-prosvjetnoj autonomiji s početka 20. stoljeća do pune nacionalne suverenosti na njegovom kraju. Bošnjaci danas poslije više stoljeća žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovni. Sve do prije deceniju i po Bosna je svoju posebnost čuvala kao dio složene političke forme s uvjerenjem mnogih da je ona bez nekog zaštitnog i nadsvođujućeg političkog okvira neodrživa. Samostalnoj Bosni danas je prijeko potrebna Evropska unija. Međutim, Bosna je i bez njene zaštitničke uloge održiva. Posmatrano iz povijesne perspektive samostalnost Bosne je ono što određuje konstelaciju političkih odnosa i traži neiskušavana, nova rješenja. Jedno je sigurno, i to valja imati na umu, Bosnu ne mogu sačuvati međunarodne institucije već samo jasni principi unutrašnjeg sklada njenih različitosti, prije svega princip ravnopravnosti i jednakosti njenih građana i naroda. (Današnja politička praksa političkih rješenja dva na prema jedan, gdje su najčešće Bošnjaci i Hrvati na jednoj a Srbi na drugoj strani, nije dobra. Kod zadnjih propalih pokušaja ustavnih promjena Srbi i Bošnjaci činili su blok naspram Hrvata, a sutra će to činiti, i često već čine Hrvati i Srbi naspram Bošnjaka.) Iz stoljetnog hoda bošnjačke politike navest ću neke značajke. Bošnjaci su u političkoj djelatnosti uvijek davali prednost izgradnji i očuvanju zajedničke države nauštrb posebne, vlastite nacionalne dionice u toj državi. Oni su uvijek davali prednost bosanskom u odnosu na bošnjačko, ili, drugačije rečeno, svaki posebni, nacionalni bošnjački politički potez odmjeravali su prema njegovu refleksu na stanje bosanskoga političkoga okvira. Zato je država Bosna i Hercegovina njihova najveća i vodeća politička vrijednost. Ta činjenica je u bitnome određivala i danas određuje tokove razvoja njihove nacionalne svijesti.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

37


1

ZNANSTVENI RADOVI

Paralelno ovom državotvornom Bošnjaci su imali i uskonacionalni tok svoje politike. Njegova dimenzija se ogledala, a nažalost dijelom i danas ogleda, u posvemašnjem redukcionizmu bošnjačke politike na samo jednu od njenih dimenzija, socijalnih, ideoloških ili povijesnih. Zavisno o tome kojoj se od tri važne društvene kategorije u političkoj djelatnosti davala prednost – naciji, državi, ili religiji, uspostavljale su se i različite politike. S tog aspekta redukcionizam u bošnjačkoj politici javljao se svaki put kada su interesi države bili podređeni interesima nacije i religije. Oblik egzistencije političke slobode savremenih ljudi je država te ona kao forma organizirane ljudske zajednice predstavlja do sada najbolji instrument zadobivanja i osiguranja ljudskog slobodnog i dostojanstvenog življenja. Ovo važi i danas bez obzira na teorijske postavke o postnacionalnom suverenitetu, kraju nacije, države i globalizaciji. Ovaj hegelijanizam nije neodmjeren. Njime se ne vrši nekritičko hipostaziranje države unutar bošnjačke politike, kako se to nekima možda može činiti, već samo potcrtava i pozitivno vrednuje onaj tok bošnjačkog političkog mišljenja koji je u bosanskoj državi, kao složenoj nacionalnoj i konfesionalnoj državi, vidio osnovnu političku vrijednost bošnjačkog skupnog djelovanja. Reduciranje polivalentnog bića bošnjačke politike na njenu etničku dimenziju, znači pristajanje na unutarnju podjelu zemlje, znači neizbježnost sukoba sa Srbima i Hrvatima. Takva politika vodi u podjeljeno bosansko društvo s etniciziranim teritorijama što je uvod u trajnu podjelu zemlje i mogući nestanak države. (Bošnjaci su bez bosanske države minorna vjerska manjina). Takvog političkog ponašanja bilo je više-manje zadnjih petnaest godina. Nažalost ima ga i danas. Izražava se u stavu pristajanja na unutrašnje podjele, kao gotovom činu i normalnoj stvari. Tako je retorika snaga koje zagovaraju ovaj stav, mi imamo svoj prostor, svoje školstvo, svoje zdravstvo, svoje resore u vladi, svoje firme, svoje dijelove budžeta, svoje praznike, svoje umjetnike, svoju televiziju, u konačnici imamo svoj narod kojim mi vladamo i kome mi poreze uzimamo. (U minulim parlamentarnim izborima te snage su jasno pokazale svoje lice kroz nametanje frakcijskih borbi unutar Stranke demokratske akcije.) To su snage koje ne interesuje dio Bosne koji se zove Republika Srpska, njima je priča o povratku obična fraza jer se u Federaciju iz tog prostora smišljeno dovode Bošnjaci kao glasači. Bošnjaci se tako homogeniziraju u jednom prostoru, uglavnom sarajevskoj regiji, iz kojeg bi navodno, nekada i trebalo početi ponovno zadobivanje starih prostora, kao što je Istočna Bosna. Drugi sadržaj redukcionizma je konfesionaliziranje bošnjačke politike. To je svođenje Bošnjaka s razine nacije na nivo vjerske zajednice. Bošnjaci takvih tendencija zadnjih decenija nisu pošteđeni. Više je momenata uticalo na to da konfesionalni aspekt bošnjačkog bića postane važnim kriterijumom političke djelatnosti ili određujućim činiteljom političkih izbora. Prvi je komunističko konfesionaliziranje bošnjačkog nacionalnog pitanja na način da su prije četrdeset godina Bošnjaci priznati kao posebna nacija, ali bez nacionalnih institucija. Uloga nacionalne institucije dodjeljena je Islamskoj zajednici, što se odrazilo na bošnjački politički razvoj u doba raspada komunizma. Tu je ivjera u politici počesto bila prisutna na nepotreban i pogrešan način. Drugi momenat se tiče utjecaja vanjskih okolnosti, susreta islama i politike unutar palestinskog pitanja te tekuće antiglobalizacijsko konfesionaliziranje i etniciziranje identiteta na širem planu, čega smo i mi dio. Koja su to negativna obilježja bošnjačke politike? Ako u osnovnim obrisima, jasno i precizno, nastojimo ustanoviti osnovna negativna obilježja savremene bošnjačke politike, onda možemo reći da su ona sadržana u najmanje tri činjenice: defetizam, neintelektualizam i vaninstitucionalizam. Bošnjačka politika, za-

38

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

govarana i prakticirana posljednje stoljeće, za svoje osnovno obilježje ima negativno samoodređenje. To negativno samoodređenje bošnjačke politike sadržano je u tome da ona svoje ciljeve određuje ad hoc u reakciji na spoljna događanja, a ne iz vlastite biti ili stabilnog sistema vrijednosnih orijentacija. Neposjedovanje jasnog političkog programa unutar dosadašnje bošnjačke politike podrazumijeva, sasvim logično, čitavu zbrku oko metoda dostizanja bilo kojeg političkog cilja, s obzirom da od političkog programa zavisi metod političkog rada i djelovanja, sredstava, snage, pravac i dinamika realizacije. Sve to Bošnjaci, ali i svi Bosanci, već dugo iskušavaju. Kao drugu osobinu te politike navodim neintelektualizam. Bitna osobina bošnjačkog savremenog nacionalnog razvoja jeste da se bošnjačka nacija dominantno i presudno oblikuje u okviru ratnih situacija, u okviru velikih ratnih zbivanja čiji su Bošnjaci objekt: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije i agresija na Bosnu i Hercegovinu (19921995.). Takvo polazište osvajanja novih stupnjeva nacionalne svijesti uvijek u sebi ima određen ideološke momente i bitno utiče na politički identitet. Neintelektualizam se oslikava u svojevrsnom sukobu između “visokoakademske inteligencije” i nečeg što bi se zvalo “srednja inteligencija”. Taj sukob nije tekovina aktuelnih aktera bošnjačke politike već on traje od vremena prvih bošnjačkih modernista: Osman-bega Kapetanovića Ljubušaka, Safvet-bega Bašagića, Osmana Nuri Hadžića. Zbivanja u bošnjačkom narodu devedesetih godina potvrđuju ove tvrdnje. SDA, kao bošnjački politički izraz u raspadu Jugoslavije i kao apsolutno opravdan, sjajan te odlučan čin političkog organiziranja naroda u jednoj predratnoj kataklizmičkoj situaciji, nije bila stjecište elitne bošnjačke inteligencije. Ne navodeći primjere, jer to nije za ovu priliku neophodno, ostaje kao činjenica da vodeća akademska bošnjačka inteligencija taj politički, odnosno narodni pokret, tada nije podržala. I, naravno, otvorio se prostor za oslanjanje tog pokreta na srednju i vjersku inteligenciju, što je dovelo do značajnih represija u okviru definiranja političkog identiteta SDA. Bošnjačka elitna inteligencija jednim dijelom pristupala je toj stranci tek onda kada je ona bila etablirana u sistem vlasti, te još jednom otvorila prostor za prigovarani joj oportunizam. Zatim, sama stranka se zatvorila za utjecaje sa strane, za kritičko promišljanje vlastite pozicije, čak je utjecaj visoke akademske inteligencije na politiku javno proglašavala nepoželjnim promovirajući tezu da se profesori unuiverziteta ne mogu baviti politikom. Posljedicu ovakvog djelovanja je da danas u vrhu te stranke nema nijedno poznato ime iz akademskih redova. I kao treće negativno obilježje te politike smatram vaninstitucionalizam. Bošnjaci su narod s najtanjom, najoskudnijom državotvornom političkom tradicijom. Oni plodove vlastitog političkog angažmana na razini države nikada nisu u punom obimu osjećali, budući da su u modernom dobu u praksi bili objekt politike. Bošnjaci kao cjelina nikada nisu svoju vlast izvodili na parlamentarni, građanski način. Ta nerazvijenost povijesnog iskustva institucionalnog djelovanja i življenja i danas ostaje bitno obilježje bošnjačke politike te se vrlo negativno odražava u savremenim društvenim tokovima. Na kojim načelima počiva bošnjačka politička djelatnost? Bošnjaci su svoj politički položaj uvijek razumijevali u dijalektičkom odnosu s bosanskom posredovanošću. Nikada se u povijesti savremenog bošnjačkog političkog djelovanja nisu pojavile snage i pokreti koji su razumijevali mogućnost bošnjačkog opstanka bez bosanskog okvira. To je prvo i temeljno načelo bošnjačke politike.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

39


1

ZNANSTVENI RADOVI

Drugo, ni u najtežim razdobljima vlastite opstojnosti, kao što su tzv. desna skretanja u partizanskom pokretu 1942. te genocid nad Bošnjacima u Istočnoj Bosni i Sandžaku, opkoljenog Sarajeva ratne zime 1993. godine, ne napušta se ideja Bosne kao multilateralne zemlje. Dakle, i u najtežem vremenu za bošnjačku fizičku opstojnost istrajava se na modelu Bosne kao složene nacionalne, konfesionalne, kulturne zajednice. Ekskluzivno nacionalno razumijevanj Bosne nikada nije bilo politički projekt, niti javna politička snaga, mada je bilo i još ima ekskluzivno nacionalne političke prakse kao posljedice zloupotrebe političke djelatnosti pojedinih oligarhija na različitim nivoima vlasti. I treće načelo odnosi se na politiku ekvidistance prema Srbima i Hrvatima. Približavanje ili udaljavanje od Srba ili Hrvata nikad u osnovi nije bilo generičke ili metafizičke/duhovne naravi već političke. Politika je uvijek bila, i jeste, područje interesa. Povijest bošnjačkih odnosa sa Srbima i Hrvatima to svjedoči. Da je drugačije Bošnjaka danas ne bi bilo. Na sve tri strane mnogi pojedinci i skupine u pojedinim razdobljima prošlog stoljeća nažalost to nisu tako razumijevali. To je njihova lična sudbina koja je bez značajnog utjecaja na glavni tok bošnjačkog nacionalnog i političkog razvoja. Ovo isto važi i za sve one pojedice iz bošnjačkog etničkog korpusa koji danas za sebe biraju neki drugi nacionalni identitet.

40

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

doc. dr. Adnan Jahić

Refleksije o bošnjačkoj politici i bošnjačkom nacionalnom razvoju do Drugog svjetskog rata U historijskim analizama i stručnim raspravama učinci i dometi bošnjačke politike do Drugog svjetskog rata najčešće se promatraju u kontekstu sljedeća tri nastojanja: I) težnje da se ostvari i sačuva politička samostalnost i teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine; II) borbe za sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije; III) očuvanja i jačanja etnonacionalne posebnosti Bošnjaka. Iznio bih nekoliko zapažanja o postignućima dotične politike na pomenutim poljima. Pogrešno bi bilo valorizirati domete bošnjačke politike u pogledu afirmacije političke samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine isključivo iz perspektive njenih neposrednih učinaka u dotičnoj oblasti. Taj bi redukcionizam, sa jedne strane, dodatno zamaglio karakter nacionalnih ambicija i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, amnestirao bi bošnjačke političke subjekte, realitetom historijskih datosti, od odgovornosti na korespondirajućim poljima - gdje se neuspjesi nisu mogli pravdati prisutnim nacionalnopolitičkim konstelacijama. Historijski gledano, nije moguće govoriti o kontinuitetu bošnjačke autonomističke politike i državotvorne politike KPJ u Drugom svjetskom ratu. Jeste moguće, dapače neophodno, govoriti o odnosu bošnjačke politike prema Bosni i Hercegovini u uslovima nametnutih državno-pravnih režima, naročito u usporedbi sa istim takvim politikama bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba. Ipak, od izvanredne je važnosti sagledati pristupe i učinke bošnjačkih političkih elita u oblastima koja podupiru državno-političku neovisnost: obrazovanju, kulturi, nauci, privredi, tehnici. Ukoliko je zaglušujući diskurs političkog nadmetanja (prenijet na historiografsku ravan) desetljećima davao primat izravnoj politici, izravnim političkim očitovanjima, tada tim prije postoji obaveza da se pretresu i ona područja koja se, čak ni uslovno, ne mogu nazivati marginalnim. Samo nekoliko opservacija, kad je riječ o obrazovanju i obrazovnoj politici, bit će dovoljno da pojmimo svu kompleksnost savremene prosudbe o profilu bošnjačke nacionalne politike do sredine proteklog stoljeća. Ozbiljne historijske analize će pokazati da bošnjački političari nisu pristupali pitanju državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine u kontekstu dugoročnog bošnjačkog nacionalnog razvoja. Još je 1907. u Bošnjaku Ademaga Mešić problematizirao ideju autonomije Bosne u uslovima bošnjačkog otpora svjetovnoj naobrazbi i slabe intelektualne baze za osiguranje ravnopravnog statusa Bošnjaka u eventualno autonomnoj Bosni i Hercegovini: “Nastojmo sada da što više naše djece šaljemo na visoke moderne škole, te kad budemo imali koju stotinu pravnika, onda ćemo moći voditi borbu i tražiti samoupravu Bosne i Hercegovine. – Sada tome nije vakat, sada se borimo svi zajedno kao braća za naša životna pitanja – za vjersku i agrarnu stvar, šaljimo

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

41


1

ZNANSTVENI RADOVI

našu djecu na moderne nauke, osnivajmo novčane zavode, otvarajmo moderne trgovine, obrađujmo racionalno naše lijepe zemlje, odvraćajmo našu djecu od pića i od drugih hrđavih poslova, izmirimo se jedan s drugim, ne nasjedajmo našem neprijatelju, ne dozvoljujmo da se nepozvani miješaju u naše vjerske stvari, ne tražimo savjeta za agrarne stvari kod onoga, ko nam je najviši neprijatelj i čiji je viši interes nas uništiti nego nam pomoći.”1 Bez obzira na motive koji su stajali iza ovih Mešićevih riječi, u njima se ogledala suština bošnjačke nacionalne pozicije s početka XX stoljeća. Bošnjačka politika nije posvećivala potrebnu pažnju obrazovnom i kulturnom razvoju Bošnjaka. Samo dvije godine nakon osnutka Muslimanske narodne organizacije (MNO) opozicija je isticala njene porazne učinke na kulturno-prosvjetnom polju. Zahvaljujući MNO, navođeno je, uslijedila je kulturna atrofija, među inteligencijom su zavladale apatija i autarkija, umni ljudi su postali predmetom nesmiljene harange.2 Kulturni polet s početka stoljeća iščezao je pred naletima partijskog jednoumlja i političke retorike. Pa premda navedene opservacije nisu bile lišene nekritičke blagonaklonosti prema inteligenciji (koju su drugi, ne bez osnova, teretili za indiferentnost spram narodnog stanja3), indikativna je očita prevlast političkog diskursa nad kulturnim pitanjima nakon 1906. Poziciona politika i narodne sklonosti, u tom smislu, očitovale su jednake prioritete; mjesto kulturne i socijalne obnove, lamentira nepotpisani kritičar, Bošnjacima su miliji strančarstvo i isprazno politiziranje – najprisutnije teme u muslimanskim čitaonicama su snaga turskog oružja, ambicije evropskih sila, političke i sigurnosne prilike u Makedoniji i Novom Pazaru. Ideje vlastitog sirotišta, prosvjetne reforme, ekonomskih, trgovačkih i novčanih poduzeća – uglavnom nailaze na slab odziv Bošnjaka.4 Bošnjačkim narodnim predstavnicima s početka stoljeća prosvjetno je pitanje – vjersko pitanje! Memorandumi Benjaminu Kallayu (19. XII 1900) i Franji Josipu I (10. VI 1901) vrve pojmovima vjera, vjerske svetinje, islamski narod, mešihat, halifa, mektebi, medrese. Zemaljske škole su stigmatizirane kao kršćanska učilišta koja bošnjačku omladinu prave “divljim plijenom silovite katoličke hrvatske propagande”5. Lijek od alijenacije - vitalnog pitanja bošnjačke ukupnosti dotičnog vremena - prepoznat je u unapređenju vjerske prosvjete, čega nema bez vjerske samouprave, bez samostalnog upravljanja vlastitim vakufima, školama i džamijama. U inoviranom Programu Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. samo je jedna tačka stranačkog programa bila posvećena svjetovnoj naobrazbi Bošnjaka. U tačci d] VI. poglavlja zatraženo je osnivanje što više prosvjetnih zavoda, naročito stručnih i zanatskih škola.6 Istovremeno se insistiralo na prisilnom pohađanju mekteba za bošnjačku mušku djecu od 6 do 10 godina (tačka a]). Prevlast vjerske nad svjetovnom naobrazbom u kulturnoj politici MNO afirmirana je §§ 160-162 Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini (15. IV 1909), koji su propisivali obavezno pohađanje mekteba za svu bošnjačku djecu, intervenciju mjesne oblasti u slučaju otpora mektebskoj pouci, kao i uslovljenost primitka u državnu školu prethodnim svršetkom mekteba.7 Kad je 14. VIII 1911. propisan Program Ujedinjene muslimanske organizacije (UMO), u koju je integrirana Muslimanska samostalna stranka (MSS) (bivši naprednjaci), nije došlo ni do kakvih promjena u tretmanu prosvjetnih pitanja u odnosu na program MNO iz 1910.8 Bilo bi, dakako, pogrešno misliti da se bošnjačka politička elita nakon 1906. protivila svjetovnoj naobrazbi Bošnjaka. Sredinom 1910. formiran je Fond Alibega Firdusa kako bi

42

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

se izašlo u susret potrebama prosvjećivanja i kulturnog podizanja Bošnjaka.9 Stranačko glasilo UMO nije se ustručavalo kritizirati postojeći vjersko-prosvjetni sistem i tražiti prisustvo svjetovne nauke u bosanskim medresama.10 Pa ipak, činjenica je da pismenost i prosvjeta nikada nisu imali prioritetno mjesto u programskim ciljevima najjače bošnjačke stranke. Najbolja potvrda dotične činjenice je njen odnos prema školovanju bošnjačke ženske populacije. Podsjetimo se da je upravo insistiranjem Muslimanskog kluba 1911. u Zakon o obaveznoj nastavi uvrštena odredba po kojoj osnovno obrazovanje nije obavezno za muslimansku žensku djecu.11 Muhamed Hadžijahić je ovaj slučaj nazvao žalosnom epizodom12, premda bi ga primjerenije bilo nazvati historijskom katastrofom. Ovim činom je pogaženo – u uslovima bošnjačke rezistencije prosvjetnoj emancipaciji muslimanke – osnovno ljudsko, ali i vjersko pravo bošnjačke žene na primarnu svjetovnu naobrazbu koju su davale narodne osnovne škole. Nakon Prvog svjetskog rata, novoformirana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) manifestirala je veću spremnost na unapređenje prosvjetnih prilika Bošnjaka utoliko što je, u svojim programskim ciljevima, insistirala na obaveznoj osnovnoj naobrazbi za djecu oba spola, izdašnijem povećanju proračunskih sredstava za javnu nastavu, većem angažiranju na suzbijanju nepismenosti u zemlji.13 Da navedeni ciljevi nisu bili tek puke proklamacije pokazala su poslanička pitanja Hamzalije Ajanovića, Hamida Kurbegovića, Husejna Alića i drugih poslanika JMO koji su od ministra prosvjete tražili konkretnu podršku otvaranju osnovnih škola u jednom broju sela u Bosni i Hercegovini.14 Pa ipak, tokom dva desetljeća djelatnosti JMO, nije bilo ozbiljne stranačke akcije u pravcu realizacije prosvjetnih ciljeva stranke.15 Štaviše, postupci pojedinih stranačkih prvaka i odbora navode na sasvim suprotne zaključke. Tako je u decembru 1921. Mjesni odbor JMO Sarajevo osudio mišljenja unutar Treće prosvjetne ankete o poučavanju vjeronauke na latiničnim udžbenicima i pretvaranju mekteba u osnovne škole.16 Poznati su otpori mjesnih organizacija i aktivista JMO inicijativama reisul-uleme Čauševića o otkrivanju i obrazovanju muslimanke.17 Više svjetovnih intelektualaca je ukazivalo na nedovoljnu brigu JMO za kulturne i prosvjetne prilike Bošnjaka.18 I kada je vodila pregovore o ulasku u vladu, kada je učestvovala u vladi, vodeća bošnjačka partija nije poduzimala potrebne korake kako bi barem neki od segmenata njene prosvjetne politike zaživjeli u stvarnosti. “Funkcioneri JMO, zauzeti političkim akcijama oko izbora i u borbi oko učešća u vlasti, nisu uspjeli da posvete pažnju ni onim ozbiljnim pitanjima muslimanskog društva kao što su nepismenost i kulturnoprosvjetni rad, bez čijih rješenja se nije mogao zamisliti nikakav društveni napredak Muslimana.”19 U odsustvo efikasne akcije političara, inicijativu je preuzela vjerska zajednica. Početkom tridesetih Ulema-medžlis u Sarajevu, u skladu sa § 17 Zakona o narodnim osnovnim školama, zatražio je od kraljevskih banskih uprava otvaranje 255 novih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini.20 Istovremeno se tražilo od muftijstava i sreskih vakufskih povjerenstava da skreću pažnju roditeljima i starateljima bošnjačke djece na važnost blagovremenog izlaska na prijemne ispite “kako ne bi ostala neupisana djeca sposobna i voljna da idu u srednju školu”21. U drugoj polovini tridesetih uslijedila je nova konkretna inicijativa. Godine 1938. Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu pokrenuo je akciju za suzbijanje nepismenosti kod muslimana, izradio i štampao tzv. početnicu za nepismene, otkupio i rasturio velike količine bošnjačkih narodnih pjesama po povoljnim cjenama. “Neka [vakufska] povjerenstva su na svojoj teritoriji sa neočekivanim uspjehom proveli ovu akciju, organizujući

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

43


1

ZNANSTVENI RADOVI

praktične analfabetske tečajeve u kojima su polaznici za relativno vrlo kratko vrijeme naučili potpuno čitati i pisati.”22 Bio je to veliki uspjeh ako se zna da su u seoskim i prigradskim općinama bošnjačka djeca, naročito za vrijeme austro-ugarske uprave23, uglavnom ostajala bez elementarne svjetovne naobrazbe. Ipak, niko nije imao razloga za zadovoljstvo u uslovima porazne kulturno-prosvjetne statistike. Podaci da je 1931. tek 107 muslimana pohađalo učiteljske škole, da su jedva 15 % učenika triju sarajevskih gimnazija činili muslimani, da je na jugoslavenskim univerzitetima studiralo svega 197 muslimana (1,3 % studentske populacije24), morali su biti krupan teret na savjesti bošnjačke elite u prvoj jugoslavenskoj državi – političke, ali i vjerske i kulturne. Čak poznih tridesetih vjerskim zvaničnicima su stizale obavijesti o izbjegavanju osnovne škole u pojedinim bošnjačkim sredinama.25 Sve naprijed navedeno nedvosmisleno ukazuje da zahtjevi na političkom i administrativnom planu, kao dominantna odrednica bošnjačke politike do 1941, nisu bili praćeni adekvatnim naporima na prosvjetnom i intelektualnom razvoju bošnjačkog naroda – vitalnoj pretpostavci ravnopravnog učešća Bošnjaka u politički osamostaljenoj Bosni i Hercegovini. Govor o dignitetu domovine, o pravu na autonomiju, bio je devalviran odsustvom potrebnog interesa za obrazovno stanje naroda u čije ime se istupalo. Kad je riječ o bošnjačkim težnjama ka političkoj samostalnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine, potrebno je ispraviti jednu nepravdu. Naime, u historijskoj literaturi bivše jugoslavenske države bošnjačka autonomistička politika, u većini slučajeva, kvalificirana je terminima 'uskoklasna’, ‘buržoaska’, ‘begovska’ .... U svom radu o odnosu KPJ prema Bosni i Hercegovini Nikola Babić opisuje dr. Džaferbega Kulenovića kao marginalnog političkog trgovca kojeg jedino zanimaju fotelje i položaji njegovih partijskih istomišljenika. Prema Babiću, Kulenovićeva četvrta banovina 1939. nije podrazumijevala Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama, već njene ostatke neuvrštene u Banovinu Hrvatsku kojim bi se priključila teritorija historijskog Novopazarskog Sandžaka.26 Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, istovremeno, okarakteriziran je kao pokušaj svojatanja Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih građanskih stranaka i organizacije.27 Činjenica je da Kulenović nije bio kategoričan u insistiranju na teritorijalnoj cjelovitosti eventualne četvrte jedinice.28 Stoji i ocjena o njegovom nesnalaženju u ondašnjim političkim prilikama.29 Ali je nesporno njegova glavna ideja bila – Bosna i Hercegovina u starim granicama.30 Tu su ideju zatim preuzela brojna društva i organizacije. U rezoluciji bošnjačkih vjerskih i vjersko-prosvjetnih ustanova i vlasti, bošnjačkih političkih predstavnika i javnih radnika, kao i predstavnika bošnjačkih kulturno-prosvjetnih, privrednih i građanskih društava i korporacija grada Sarajeva, donesenoj u Sarajevu 24. XI 1939, jednodušna podrška Kulenovićevom zahtjevu za četvrtom banovinom - autonomijom Bosne i Hercegovine u historijskim granicama - obrazložena je sljedećim riječima: “Potpisani muslimanski pretstavnici i građani izjavljuju, da će svim silama pomagati rad na ostvarenju onih zahtjeva koje je Dr. Džaferbeg Kulenović postavio u ime muslimana Bosne i Hercegovine. Ove zahtjeve mi smatramo ne samo jednim političkim programom, nego uslovom od čijeg ostvarenja zavisi bolja budućnost, osiguran opstanak i puna ravnopravnost ne samo muslimana, nego svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Istodobno naglašavamo, da ova naša ideja nije ni u najmanjoj mjeri uperena protiv bilo čijih opravdanih interesa, a isto tako naglašavamo, da ova naša akcija nema i ne može imati u sebi ništa što

44

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

bi škodilo općim dobro shvaćenim državnim interesima. Odanost muslimana Kruni i državnoj zajednici je do sada mnogo puta najjasnije dokazana. Smatramo da ova naša akcija ima čisto državotvorni karakter, pošto ide za jačanjem državne zajednice.”31 Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, očito, nije bio borba za prava samo jednog naroda. Nigdje nije bilo riječi o ekskluzivnom pravu Bošnjaka na Bosnu i Hercegovinu. U pismu Husage Čišića ‘Dragom prijatelju’ (Fehim ef. Spahi), istog dana kada je donesena sarajevska rezolucija, u središtu je težnja da se Bosni i Hercegovini, kao domovini Bosanaca i Hercegovaca, osigura ravnopravan položaj u zajedničkoj državi sa ostalim regijama i pokrajinama: “Moje je mišljenje da se ovdje moramo organizovati kao Bosanci; odnosno kao Bosanski autonomisti i nikako drugačije, jer sam uvjeren, da u tome znaku možemo okupiti pod svoj bajrak sve one sinove ispačene Otadžbine, koji lićne profite ne pretpostavljaju opće narodnim, i koji ne mogu imati nikakvih lićnih računa [.....]. Sumnje nema da će radni svijet u ovim pokrajinama bez razlike na vjersku pripadnost objeručke prihvatiti ovu parolu, jer je izvjesno da će u ovom znaku naći zaštite za svoje opravdane tražbine u poboljšanju svojih materijalnih prilika, koje sada nijesu ružičaste. To isto vrijedi i za zemljoradnike, čiji produkti nijesu ni dostatni ni ravnomjerni potrebama za svakdašnji život. Uostalom i neprirodno je za svakog normalnog čovjeka da želi, da se u njegovoj vlastitoj kući drugi više pitaju od njega.”32 Husagi Čišiću, kao i autorima i potpisnicima drugih pisama, programa i rezolucija u kojim je zagovarana autonomija Bosne i Hercegovine, obzirom na vrijeme u kojem su djelovali, mogli su se spočitavati politički romantizam, nerealni i neostvarivi ciljevi, no ne i odsustvo dobre volje i spremnosti da se gradi Bosna i Hercegovina po mjeri svih njenih naroda i građana. Prigovarati im što su oni tom projektu pristupali iz unilateralne, mononacionalne perspektive, bilo bi ravno teretiti ih za dominaciju etnonacionalnog principa u organizaciji i razvoju političkog života na južnoslavenskim prostorima u prvoj polovini XX stoljeća. Drugo područje bilo je sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije. Naravno da je pitanje vjerske i vakufsko-mearifske samostalnosti bilo važno, jer je zadiralo u pitanje identiteta bošnjačkog naroda. Čak 23 člana Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufskomearifskih poslova u Bosni i Hercegovini odnosilo se na pitanja bošnjačke naobrazbe u autonomnim školama – mektebima i medresama. U § 53 Ustava Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije od 9. VII 1930. Ulema-medžlis bio je definiran kao glavni organ preko kojeg se vrši uprava i nadzor nad cjelokupnim vjerskim, vjersko-prosvjetnim i kulturnim životom muslimana.33 Kako se nacionalna posebnost bošnjačkog naroda, u dotičnom vremenu, oblikovala i afirmirala na temeljima njegove muslimanske vlastitosti, nema nikakve sumnje da je djelatnost vjerske zajednice imala veliki značaj po ukupni narodni razvitak. Tim relevantnijom čini se činjenica da ostvarena vjersko-prosvjetna autonomija, istovremeno, nije značila i samostalnost od političkih interesa i uticaja. Temeljem vakufskih izbora, u tijela i organe Islamske zajednice nakon 1909. nisu ulazili ljudi po svojim kompetencijama, već po pripadnosti i lojalnosti vodećoj bošnjačkoj partiji. To je nerijetko imalo negativne reperkusije po stanje i prilike u zajednici. Za vrijeme autonomnog režima nesa-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

45


1

ZNANSTVENI RADOVI

vjesna vakufska uprava je kupila natpolovičnu većinu dionica Mustro banke - banke pred bankrotom - čime je imovina zajednice pretrpila štetu od blizu 8.000.000 dinara.34 Kad je 1930. oktroirana uprava preuzela vakufske poslove od bivšeg (autonomnog) saborskog odbora, suočila se s praznom blagajnom i dugovima u iznosu od preko 2.500.000 dinara.35 Svako istraživanje će pokazati da je u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini bilo više reda i sistema za vrijeme Ibrahim ef. Maglajlića i Salim ef. Muftića (1930-1936) nego u vremenu Čauševića i uprave koju su popunjavali kadrovi Jugoslavenske muslimanske organizacije (1920-1930).36 Tek za vrijeme nijabeta i Fehim ef. Spahe (1936-1941) autonomna vjerska i vakufsko-mearifska uprava doživjela je svojevrsnu rehabilitaciju. Politika nije bila dobar saveznik vjerskoj zajednici u ostvarenju njene zadaće zaštite vakufske imovine i širenja vjerske prosvjete. Nisu bili rijetki slučajevi šikaniranja vjerskih službenika zbog opozicionog držanja prema vodećoj bošnjačkoj partiji.37 Izraženim interesom za vjerska pitanja, na državnoj razini, bošnjačka politika je sužavala prostor zahtjevima i inicijativama na drugim poljima relevantnim po nacionalni razvitak naroda kojeg je predstavljala. I na koncu, treće područje – očuvanje i jačanje etnonacionalne posebnosti Bošnjaka – nesporno predstavlja onu dimenziju bošnjačke politike gdje su ostvareni rezultati od kapitalne važnosti za ukupni nacionalni razvitak Bošnjaka u XX stoljeću. Svi relevantni istraživači su primijetili odsudnu ulogu vjere u promicanju političkog subjektiviteta Bošnjaka. Bez te uloge, i bez tog subjektiviteta, teško bi bilo govoriti o očuvanju i afirmaciji bošnjačke nacionalne posebnosti u drugoj polovini XX stoljeća. Postoje, međutim, izvjesne razlike u pogledu metoda i pristupa koji su vodili dotičnom subjektivitetu. Prema Kasimu Suljeviću, bošnjačko nacionalno pitanje, unutar građansko-nacionalnog pokreta, nikad nije direktno ni postavljeno kao nacionalno pitanje. Mjesto neprijepornog nacionalnog manifesta, ono se javljalo u posrednim oblicima vlastitog političko-nacionalnog potvrđivanja.38 Atif Purivatra, sa druge strane, ne spori političko-pragmatički karakter bošnjačke nacionalne koncepcije, ali ne dovodi u pitanje ni njenu teorijsku održivost.39 Jugoslavenstvo JMO jeste bilo sredstvo otpora i odolijevanja srpskom i hrvatskom nacionalizmu u njihovim nastojanjima nacionaliziranja Bošnjaka. Bilo je i način održavanja kohezije i sprečavanja razdora u vlastitim stranačkim redovima. Ali je bilo i put zbližavanja i solidarnosti u zemlji sa izraženim nacionalnim, socijalnim i kulturnim razlikama. Ako se ima u vidu sa koliko uskogrudosti i fanatizma su vodeći politički i društveni krugovi u zemlji branili svoje koncepcije i vizije zajedničke države, nema nikakve sumnje da je jugoslavenstvo JMO, u dotičnim historijskim prilikama, imalo prilično konstruktivan i progresivan karakter.40 Muslimanska narodna organizacija i Jugoslavenska muslimanska organizacija odigrale su, nesumnjivo, značajnu ulogu u procesu nacionalnog formiranja Bošnjaka. Temeljem te uloge bošnjačko nacionalno pitanje, kasnijih desetljeća, u okrilju komunističke ideologije i postkomunističkog nacionalnog pokreta, preći će iz svoje negativne i spekulativne u konstitutivnu fazu pozitivnog definiranja i historijske afirmacije. Bilješke 1

2 3

4

Ademaga Mešić, “Odgovor prijateljima”, Bošnjak, XVII/1907, br. 10, str. 1. Isti pristup korelaciji političkih ciljeva i kulturnog preporoda zatičemo unutar: Sejfudin, “Naša sloga”, Bošnjak, XVII/1907, br. 12, str. 1. Naprednjak, “Stadij našeg kulturnog rada prije i sada”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 9, str. 1-2. Pogledati: Ahmet Đumišić, Ko smeta napretku i prosvjećivanju muslimana, a osobito muslimanki? Banja Luka, 1919, str. 6. Šire o politici, društvu i inteligenciji u Bošnjaka s početka XX stoljeća vidjeti: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo, 1998, str. 21-33. “Kultura i politika”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 24, str. 1-2.

46

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

5 6 7

8 9 10 11

12 13 14

15

16 17 18

19 20 21 22

23

24

25

26

27 28

1

Bošnjački memorandum, [Nepoznati dokumenti], Sarajevo, 1998, str. 48. “Program Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Musavat, V/1910, br. 34, str. 1. Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 74. Muhamed Hadžijahić dobro primjećuje da su bošnjački narodni predstavnici, nametanjem obaveznog pohađanja mekteba, koje se praktično svodilo na trogodišnje odgađanje redovnog školovanja, “gotovo onemogućili pohađanje osnovne nastave muslimanskoj djeci” (Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977, str. 124). Dotičnim odredbama bošnjačko je vodstvo došlo u očiti raskorak sa narodnim potrebama. Već početkom dvadesetih Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu mogao je konstatirati da se propis statuta o obaveznom pohađanju mekteba “gotovo nigdje ne poštuje” (Zapisnici Sjednica Islamske prosvjetne Ankete držanih koncem decembra 1921. i u januaru 1922. [O početnoj, srednjoj vjerskoj nastavi, te nastavi u kotarskoj i višoj medresi], Sarajevo, 1922, str. 6). Nekad letargična bošnjačka masa – i seljaci i građani – pod pritiskom novog vremena samostalno je počela rješavati vlastiti prosvjetni problem. “Počela je jednostavno pretvarati svoje mektebi-iptidaije u narodne osnovne škole i stavljati naše vrhovne autonomne vlasti pred gotov čin” (H. Hujdurović, “Pred sastanak Islamske prosvjetne ankete”, Pravda, III/1921, br. 366, str. 2). Prema izvještaju Vakufskomearifskog saborskog odbora za 1921. godinu, ukupno 15 mektebi-ibtidaija na zahtjev kotarskih vakufskih povjerenstava i lokalnih žitelja pretvoreno je u narodne osnovne škole. Riječ je sljedećim mektebima: Vrbanja i Bronzani Mejdan [banjalučki kotar], Zaušje [bilećki kotar], Palanka i Brka [brčanski kotar], Šturlić, Tržac, Stijena, Todorovo, Ostrožac i Mala Kladuša [cazinski kotar], Šiprage [kotorvaroški kotar], Šetić [rogatički kotar], Radovlje [visočki kotar] i ženska mektebi-ibtidaija u Tešnju (“Zapisnik I. sjednice vakufsko-mearifskog sabora držane dne 18. decembra 1921”, Zapisnici sjednica Vak. mearif sabora od 25 - II - 20 - 8 - IV - 1920, od 29 - XII - 21 - 12 - I - 1922, od 15 - X - 23 - 1 - XI - 1923, od 20 - XII - 24 - 16 - V – 1925, Arhiv Rijaseta Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini [dalje: ARIZBIH]). Pretvaranje mekteba u osnovne škole bilo je zorna manifestacija neodrživosti prosvjetne politike bošnjačkih prvaka s početka stoljeća. “Program Ujedinjene muslimanske organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Zeman, I/1911, br. 1, str. 1. “Fond rahmetli Firdusa”, Musavat, V/1910, br. 61, str. 1. “Anketa za reorganizaciju medresa”, Zeman, I/1911, br. 38, str. 2. “Ergeben sich nach der Einschulung aller von ihren Eltern oder deren Vertretern angemeldeten Kinder noch freie Plätze in der Schule, so ist nach Maßgabe der vorhandenen Plätze zur zwngsweisen Einschulung der schulpflichtigen Kinder – mit Ausschluß der moslimischen Mädchen – zu schreiten” (Gesetz- und Verordnungsblatt für Bosnien und die Hercegovina, Jahrgang 1911 [19. Juli 1911, Stück XXIII], str. 217). Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, str. 125. Štatut i program JMO, Sarajevo, 1922. Pogledati: Pitanje na gospodina ministra prosvjete – narodni poslanik Hamzalija Ajanović (3. V 1922). 66-114-368, 1922, fond Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ); Gospodinu ministru prosvjete Beograd [pitanje narodnog poslanika Hamida Kurbegovića od 8. novembra 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ; Upit narodnog poslanika Husejna Alića na ministra prosvjete (27. XI 1922). 66-1303-1546, 1922, MPr, AJ; Gospodinu Svetozaru Pribićeviću ministru prosvjete Beograd [upit Fehima Kurbegovića od 29. marta 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ. “Pitanjima prosvjetne politike, povećanju budžeta za javnu nastavu i pitanju uvođenja reformi u tu nastavu, suzbijanju nepismenosti, osnivanju domova za ratnu siročad kao i pitanju otvaranja državnih popravilišta, vodstvo JMO takođe nije posvetilo gotovo nikakvu pažnju, iako je tim pitanjima u programu partije dato vidno mjesto” (Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1999, str. 314). Abduselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 92. Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 2004, str. 26-27. Ilustracije radi pogledati: Dževad Sulejmanpašić, “‘Reforma’ prema Jugoslavenskoj Muslimanskoj Organizaciji”, Jugoslavenski list, XI/1928, br. 12, str. 3. Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, str. 314. Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo, 1932, str. 58. Isto. “Izvještaj Vakufsko-mearifskom saboru o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za vrijeme od 5. jula 1937 g. do konca 1938 g”, Prilog zapisniku IV redovne sjednice vakufskog sabora od 27. III 1939, Zapisnici Vakufsko m[earifskog]. sabora u 1939 g, ARIZBIH. Od 72 nepismena bošnjačka muškarca u Bijelom Polju, 10. X 1938, 50 ih je ostalo bez osnovne naobrazbe za vrijeme AustroUgarske, 22 za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Iskaz nepismenih muslimana u području Imamata-Džemata u Bijelom-polju od 7 – 50 god, Prilog dopisu Imamata džemata Bijelo Polje br. 204/1938 Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Mostaru [Odboru za suzbijanje nepismenosti]. 1938, fond Vakufsko povjerenstvo Mostar, Arhiv Hercegovine). Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra 1933 god, Sarajevo, 1933, str. 202. Pogledati: Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu. Broj: 7836/38. Ulema-medžlisu u Sarajevu. Neobrađeno, 1938, fond Ulema-medžlis (dalje: UM), ARIZBIH. Datum: 6. VI 1938. Takođe: Ulema-medžlis u Sarajevu. Broj: 2138/38. Svim vakufsko-mearifskim povjerenstvima. Neobrađeno, 1938, UM, ARIZBIH. Nikola Babić, “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, IV/1968, br. 4, str. 230. Kao podlogu za svoju tvrdnju Babić se, direktnim navodom, pozvao na knjigu Jacoba B. Hoptnera (Jugoslavija u krizi 1934-1941, Rijeka, 1972, str. 205). Hoptneru je kao podloga poslužilo Koroščevo pismo knezu Pavlu od 28. I 1940 – dokument u privatnom vlasništvu autora. Navedeni izvor, u Babićevom radu, nije konfrontiran sa Kulenovićevim izjavama i stajalištima autonomističkog pokreta krajem 1939. i početkom 1940. godine. “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, str. 230. Ne stoji pak ocjena Mire Radojević kako je dr. Džafer Kulenović, usljed oštrog protivljenja vrhova HSS eventualnom vraćanju srezova pripojenih Banovini Hrvatskoj, ograničio zahtjev za autonomiju samo na preostalu bosanskohercegovačku teritoriju

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

47


1

29 30

31 32 33 34

35 36

37

38

39

40

ZNANSTVENI RADOVI

(Mira Radojević, “Sporazum Cvetković-Maček i Bosna i Hercegovina”, unutar: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena [Međunarodni naučni skup 13-15. decembar 1994], Beograd, 1995, str. 128). Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 115. Ova činjenica, primijetimo, nigdje se ne osporava u temeljnom naučnom tekstu o autonomističkom pokretu 1939. (Dana Begić, “Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslovima sporazuma Cvetković-Maček”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, II/1966, br. 2, str. 177-191). Vidjeti takođe: Dr Ljubo Boban, Sporazum Cvetković – Maček, Beograd, 1965, str. 259. Usto pogledati: “Ne damo dijeliti Bosnu!”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 59, str. 1; “Dr. Džafer Kulenović je odlučan za autonomiju Bosne i Hercegovine”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 66, str. 1; “Politička situacija – izgledi za skoro ostvarenje muslimanskih zahtjeva postali su zadnjih dana sigurniji”, Muslimanska svijest, V/1940, br. 75, str. 1; “Kojim će putem Dr. Kulenović”, Narodna pravda, I/1940, br. 2, str. 1; “Nepotreban strah od muslimanske hegemonije”, Narodna pravda, I/1940, br. 5, str. 2. Sarajevska rezolucija. SF-540, 1939, kutija 2, zbirka Fehim Spaho (dalje: FS), Istorijski arhiv Sarajevo (dalje: IAS). Dragi prijatelju. SF-537, 1939, kutija 2, FS, IAS. Ustavi Islamske zajednice, str. 106. O slučaju Mustro banke više: Abduselam I. Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 44-50; Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, Sarajevo, 1931, str. 3; Adnan Jahić, Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata (neobjavljena doktorska disertacija), str. 197-199. Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, str. 4. Pogledati: “Izvješće o radu Vakufsko-Mearifskog Sabor[skog odbor]a za 1922. odnosno 1923. godinu”, Zapisnici sjednica Vak[ufsko]. mearif[skog] sabora od 25 - II - 20 - 8 - IV - 1920, od 29 - XII - 21 - 12 - I - 1922, od 15 - X - 23 - 1 - XI - 1923, od 20 - XII - 24 - 16 - V – 1925, ARIZBIH. Takođe: Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini; Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu (integralno). To je posebno bilo izraženo u općinama i kotarevima Cazinske Krajine. Pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog. Broj 9/926. Visokom Ulema medžlisu za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Usto pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog u Cazinu. Broj: povjerljivo. Presvjetlom Gospodinu Reis ul-ulemi za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Takođe: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) u Cazinu. Broj 3./27. Presvjetlom Gospodinu Reisul-ulemi, kao predsjedniku Ulema Medžlisa Sarajevo. 69-53-86, 1927, Ministarstvo vjera, AJ. “Inkorporiralo se prema načelu ‘historijskog individualiteta’ Bosne i Hercegovine, kroz učešće u ‘federalističkom bloku’, ‘bloku narodnog sporazuma i seljačke demokratije’, podržavanjem jugoslavenske državne cjeline, kao jedino mogućeg okvira perspektive Muslimana uopće, borbom za povratak ‘vjersko-prosvjetne autonomije’ Muslimana koju je režim diktature ukinuo premještajući vrhovno islamsko starješinstvo izvan Bosne i Hercegovine, isticanjem građanske demokratije i tolerancije, borbom za građanski poredak koji počiva na zakonitosti, putem opozicije režimu i saradnje sa sličnim građansko-nacionalnim strukturama, uz svu onu nekonsekventnost koja se javlja u građanskim partijama između dva rata, pa tako i kod Jugoslavenske muslimanske organizacije koja je taktizirala između dvije nacionalne ideologije praveći ustupke velikodržavnim i dvorskim interesima, noseći klasno-parcijalne interese u odnosu na muslimanski narod, ostajući bez čvrsto programirane koherentne koncepcije o realnim potrebama i subjektima bosansko-hercegovačkih etničkih struktura” (Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana između teorije i politike, Rijeka, 1981, str. 184-185). “Mislimo da nećemo pogriješiti ako uzmemo da je vodstvo JMO jugoslovenstvo smatralo za narodnosnu oznaku s obzirom na to da se u to vrijeme isticala postavka o jednom, ali troimenom narodu. Za njih je jugoslovenstvo bilo sinteza srpstva i hrvatstva, ali i mogućnost da se Muslimani upravo i preko jugoslovenstva afirmišu kao poseban subjektivitet. Isticanjem jugoslovenstva zapravo se paralizovalo nacionalno ‘opredjeljivanje’ pojedinaca u pravcu srpstva i hrvatstva i na taj način učvršćivalo jedinstvo i etnička posebnost muslimanskih masa” (Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, str. 390-391). U tom kontekstu zanimljivo je navesti razmišljanja jednog bošnjačkog intelektualca, dvije godine prije rata i raspada Kraljevine Jugoslavije: “O muslimanima ne bi trebalo govoriti napamet, trebalo bi im se malo približiti, pogledati im u dušu. I onda bi se vidjelo da je i nacionalni grijeh tjerati ih da se oni odlučuju u bratskom sporu između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, da ulaze u šimerična i jalova velikosrbovanja i velikohrvatovanja, koja su u mnogome kriva i za našu današnjicu” (Prema: Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Zagreb, 1990, str. 112).

48

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

prof. dr. Omer Ibrahimagić

Korijeni i zablude konfesionalno-etničkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini U Bosni i Hercegovini krajem XIX i početkom XX stoljeća nije bilo parlamentarnog političkog predstavničkog tijela koje bi sačinjavali predstavnici političkih stranaka izabrani na slobodnim demokratskim izborima. Tada su Bosnom i Hercegovinom upravljala dva carstva: Osmansko do 1878. i Austro-Ugarsko od 1878. do 1918. godine. U oba ova carstva Bosna i Hercegovina nije imala političku autonomiju već se njome upravljalo putem predstavnika imenovanih u Istanbulu i Beču. U vrijeme upravljanja oba carstva stanovnici Bosne i Hercegovine nazivani su Bošnjaci, neovisno od toga što su oni bili različitih vjera: muslimani, pravoslavni i katolici.1) Participacija stanovnika u ograničenim oblicima vršenja vlasti nije polazila od političke pripadnosti, nego od njihove vjerske pripadnosti, neovisno od toga što će ona početkom XX stoljeća procesom nacionaliziranja pravoslavnih Bošnjaka u Srbe, a katoličkih Bošnjaka u Hrvate, poprimiti i obilježja vjersko-nacionalne pripadnosti, ona ni tada nije bila određena političkim nego vjersko-nacionalnim principom. To će ostati dominantne karakteristike političkog organiziranja u Bosni i Hercegovini i u prvih 50 godina i posljednjoj deceniji XX stoljeća sve do danas. Izuzetak i tada i danas činit će stranke socijaldemokratske orijentacije koje su nasuprot nacionalne naslijedile političku tradiciju socijalističkog odnosno komunističkog pokreta, kao i druge političke stranke građanske provenijencije. Pokušat ću u kratkim crtama izložiti oblike i način na koji su stanovnici Bosne participirali u vlasti u vrijeme Osmanske uprave od donošenja takozvanog Ustavnog zakona bosanskog vilajeta 1865. godine do 1878. kada je prestala uprava Osmanlija u Bosni, kao i u vrijeme Austrougarske uprave do 1918. Za razliku od zemalja u okruženju koje su imale kompaktno stanovništvo jedne religijske pripadnosti pravoslavnih i katolika i time determniniralo njihovo nacionalno srpsko, odnosno hrvatsko određenje, u Bosni i Hercegovini, s obzirom na historijsku multikonfesionalnost njenih stanovnika, iako su svi sebe smatrali Bošnjacima, istočnog vjeroispovjedenija (pravoslavni), Bošnjacima katolicima i Bošnjacima muhamedancima2) (muslimanima), predstavljanje stanovnika (naroda) u institucijama vlasti bilo je po konfesionalnoj pripadnosti kako u vrijeme turske, tako i u vrijeme austrougarske uprave. U vrijeme turske uprave predstavljanje stanovnika u institucijama vlasti na nivou vilajeta Bosna (Administrativni savjet i Zemaljsko vijeće) bilo je paritetno podijeljeno na muslimane i nemuslimane neovisno od brojčane njihove pripadnosti u ukupnom broju stanovnika Bosne.3) Nasuprot tome, u vrijeme austrougarske bio je primijenjen princip proporcionalne zastupljenosti, po kome su se mandati dijelili na tri glavne vjeroispovijesti

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

49


1

ZNANSTVENI RADOVI

srazmjerno broju utvrđenom prema službenoj statistici: “muslimane, katolike i srpskopravoslavne”4). U oba autoritarna režima, turskom i austrougarskom, suverenitet je pripadao sultanu odnosno caru, dakle, stanovnici su bili u podaničkom položaju prema suverenu. Unošenje ustavnosti u vilajet Bosnu, ništa se bitno nije mijenjalo u pogledu političkog položaja samog naroda, dakle, stanovnika Bosne muslimana i nemuslimana. Vlast se je vršila u ime sultana i njeni predstavnici su bili odgovorni sultanu kao vrhovnoj vlasti. Participacija stanovnika kao muslimana i nemuslimana bilo je predviđeno u Administrativnom savjetu i Zemaljskom vijeću. Administrativni savjet je Ustavnim zakonom bosanskog vilajeta 1865. uspostavljen kao savjetodavno tijelo Valiji u funkciji izvršne vlasti, a Zemaljsko vijeće također savjetodavno tijelo Valije u njegovoj zakonodavnoj funkciji u donošenju lokalnih propisa koji su morali biti u skladu sa zakonima carstva i posebnim zakonima za vilajet Bosna koje je sankcionirao sultan, ali o ograničenom broju pitanja koja su taksativno navedena u Ustavnom zakonu. Da bi se procijenila prava dimenzija autonomije ta dva tijela i stvarne mogućnosti participacije njenih izabranih članova iz reda muslimana i nemuslimana govori činjenica da je oboma predsjedavao sam Valija. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine da se Bosna i Hercegovina daju na upravu Austrougarskoj završila se era 415 godišnje uprave Osmanskog carstva ovim zemljama. Dolaskom Austrougarske uprave stanovnici Bosne i Hercegovine nisu prestali biti Bošnjaci sve tri glavne vjere: muslimani, pravoslavni i katolici. Međutim, ono što je već tada zakompliciralo odnose između ovih triju konfesionalnih zajednica je došlo izvana, iz Hrvatske i Srbije. Naime i srpski i hrvatski historičari saglasni su u poricanju Bosne i Hercegovine kao zasebnog političkog entiteta, a time i poricanju pretpostavki za egzistenciju bosanske autonomije i njene moguće državne nezavisnosti.5) Oni su saglasni u tvrdnji da njene teritorije naseljene pravoslavnim, odnosno katoličkim stanovništvom pripadaju maticama-Srbiji i Hrvatskoj, što je historijski značilo teritorijalno-političku likvidaciju Bosne i Hercegovine, a time nepriznavanje Bošnjaka muslimana kao zasebnog političkog naroda koji ima pravo na Bosnu i Hercegovinu ne manje od Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavnih. Time je započeo proces etniciziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe, a Bošnjaka katolika u Hrvate, a Bošnjaka muslimana prema njihovom izboru.6) Međutim, austrougarska uprava prihvatila je zatečeno stanje. Sve stanovnike Bosne i Hercegovine je uzimala kao Bošnjake triju vjera: muslimane, pravoslavne i katolike, sa statusom zemaljskih pripadnika (državljana) Bosne i Hercegovine.7) Tako ih je svo vrijeme svoje vladavine statistički imenovala u svim popisima stanovništva koje je provela od 1879. do 1910. godine. S druge strane, političke posljedice procesa nacionaliziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe i Bošnjaka katolika u Hrvate pokazaće se jasnije tek nakon 25. godina austrougarske uprave u BiH, kada je otpočelo političko organiziranje po konfesionalno-etničkoj osnovi. Tada su se Bošnjaci muslimani politički organizirali u Muslimansku narodnu organizaciju (decembar 1906.), Bošnjaci pravoslavni u Srpsku narodnu organizaciju (oktobar 1907.) i Bošnjaci katolici u Hrvatsku narodnu zajednicu (16.10.1906.).8) Za razliku od predstavljanja u institucijama vilajeta Bosna koje je bilo čisto konfesionalno, zahvaljujući procesima nacionaliziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe, Bošnjaka katolika u Hrvate i Bošnjaka muslimana u Muslimane, stvaranjem istoimenih političkih organizacija, predstavljanje u bosanskim institucijama austrougarske uprave ostalo je i dalje u suštini konfesionalno, neovisno od toga što su njihove organizacije imale etnički predznak.

50

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Ono što je novo u tom procesu jeste pluralizacija političkih organizacija unutar iste konfesionalno-etničke (nacionalne) zajednice. Tako se među Muslimanima pored MNO pojavila 1908. Muslimanska napredna stranka, koja se 1910. preimenovala u Muslimansku samostalnu stranku. Sličan proces pluralizacije političkih organizacija zbio se i kod Srba i kod Hrvata. U odnosu na konfesionalnu zastupljenost u institucijama vilajeta Bosna, u austrougarskim bosanskim institucijama, prije svega u Saboru Bosne i Hercegovine, nastala je bitna promjena u načinu kandidovanja i izbora, što se ima zahvaliti primjeni evropskog modela političkog predstavljanja koje je ušlo u Bosnu i Hercegovinu sa austrougarskom upravom i, razumije se, skoro pedesetogodišnjoj razlici u vremenu kada je model vilajetske uprave bio uveden 1865. godine, za razliku od novog modela koji je u Bosnu i Hercegovinu uveden Zemaljskim ustavom (Statutom) za Bosnu i Hercegovinu 17. februara 1910. godine od strane cara Franje Josipa I. Naime, kod izbora u Administrativni savjet i Zemaljsko vijeće vilajeta Bosna primijenjeno je posredno kandidovanje i posredan izbor.9) Kod izbora u Sabor Bosne i Hercegovine uređeno je da Sabor ima lica po položaju i 72 birana poslanika. Ova 72 poslanika biraju se u tri kurije: u prvoj kuriji 18, u drugoj 20 i u trećoj 34. Za svaku kuriju Izbornim redom utvrđen je sastav biračkog tijela. Mandati se u kurijama dijele na tri glavne vjeroispovijesti prema srazmjernom broju statistički utvrđenih stanovnika.10) Kao što je poznato popis stanovništva i u vrijeme turske i austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini vršen je prema vjerskoj pripadnosti. Svrha osnivanja političkih organizacija organiziranih po konfesionalno-etničkom principu u vrijeme austrougarske uprave bila je prije svega u protežiranju interesa svake etnokonfesionalne zajednice kod vlasti, a kada je Ustavom bio ustanovljen Sabor onda se ta svrha protegla i na proces kandidovanja i tu leži jedna od bitnih razlika u izbornom sistemu Bosne i Hercegovine kao posebnom upravnom području Austro-Ugarske monarhije, u odnosu na vilajet Bosna. Ako se pretpostavi da je građanin politički subjekt jednog političkog entiteta, dakle, u slučaju Bosne i Hercegovine, da je građanin zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine neovisno od njegove vjerske, rasne, socijalne i nacionalne pripadnosti, a da su formirane konfesionalno-nacionalne organizacije u Bosni i Hercegovini od pripadnika samo jedne konfesije, to ove političke organizacije ne bi mogle bez zamjerke11) biti smatrane građanskim organizacijama, odnosno građanskim političkim strankama, kao što neki smatraju.12) U vrijeme austrougarske uprave građanskom strankom se mogla smatrati samo socijal-demokratska stranka koja je u svome sastavu imala članove iz svih religija i svih etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini i iz različitih socijalnih slojeva. Zato se ni sam ne bih mogao složiti sa mišljenjima da su tadašnje kao ni današnje, etno-konfesionalne političke organizacije bile građanske provenijencije. Naprotiv, one su bile isključivo konfesionalne ili konfesionalno-etničke, s obzirom da su etnikumi u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju tada, pa i danas, determninirani vjerskom pripadnošću.13) Ta je činjenica bitno odredila i konfesionalno-etnički sastav biračkog tijela tih političkih organizacija. Program etno-konfesionalnih političkih organizacija po svome konceptu nije određen svojim političkim sadržajem koji podrazumijeva interese svih stanovnika Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine kao zasebnog političkog entiteta, već podrazumijeva prvenstveno interese pripadnika određene konfesionalne i njome određene etničke zajednice, dakle, jedne grupe, koji se suprotstavljaju političkim interesima druge ili treće takve grupe. Dakle, u tom slučaju politički protivnik nije politički program druge konfesionalne-etničke orga-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

51


1

ZNANSTVENI RADOVI

nizacije, već sama ta organizacija samim tim što pripada drugoj i drukčijoj konfesionalnoj i etničkoj zajednici neovisno kakav joj je program. Politički animozitet se prenosi na sve članove dotične zajednice samim time što ona čini biračko tijelo svoje političke organizacije. Taj negativni politički naboj nerijetko se prenosi i na Bosnu i Hercegovinu kao zasebnu političku zajednicu i njene političke interese, ako se u tim programima, a najčešće u praksi, njoj pretpostave interesi Srbije i Hrvatske, kao politički interes bosanskih Srba ili bosanskih Hrvata, odnosno stranaka u kojima su građani Bosne i Hercegovine organizirani kao katolici Hrvati, kao pravoslavni Srbi i kao muslimani Bošnjaci. Konfesionalno ili etničko organiziranje nije političko organiziranje, jer iz sebe isključuje drugog i drukčijeg. Ono podrazumijeva samo interese svoje grupe, ali ne i interese društva kao cjeline ili interese svih građana u državi kao njenih političkih subjekata. Ono je moglo funkcionirati u uslovima turske i austrougarske uprave kada su predstavnici konfesionalno-etničkih zajednica imali samo konsultativnu ulogu u bosanskim tijelima vlasti, a političke odluke se donosile u Istanbulu i Beču. Takvo organiziranje je moglo funkcionirati u Kraljevini Jugoslaviji kada je najbrojnija konfesionalno-etnička zajednica imala dominaciju u odlučivanju, a druge samo “mrvice” vlasti. Danas u Bosni i Hercegovini zakonodavno tijelo sastavljeno od predstavnika konfesionalno-etničkih organizacija često dolazi u blokadu, jer je eliminirana mogućnost da jedna etno-konfesionalna organizacija sama ili udružena sa drugom takvom organizacijom nadglasava treću takvu etno-konfesionalnu organizaciju, što čini to tijelo neefikasnim, a odlučivanje biva blokirano. U takvim slučajevima OHR je donošenjem svojih odluka o proglašenju zakona o kojima nije postignuta saglasnost deblokirao odlučivanje. Do danas nije nađen mehanizam deblokade u slučaju kada OHR ode iz Bosne i Hercegovine. Izlaz je, dakle, u građanskom konceptu organiziranja političkih stranaka (organizacija). U suprotnom, Brisel će zamjeniti raniji Istanbul, Beč i Beograd, a naše političke organizacije zasnovane na etno-konfesionalnom sastavu nastavit će živjeti u zabludi da one upravljaju zemljom. U uslovima kada narod ima suverenitet, a suvereni narod u Bosni i Hercegovini čine njeni državljani Bosanci i Hercegovci svih vjera i etnikuma, politička organizacija koja se bori za vlast mora imati politički program u utakmici sa političkim programom drugih političkih organizacija koji podrazumijeva interese cjeline društva i države i za takve organizacije se tada može reći da su građanske političke organizacije. Multikonfesionalno i multietničko društvo može funkcionirati kao politička zajednica, kao država, ako se etnokonfesionalni identitet kao kulturni identitet odvoji od političkog14) tj. građanskog identiteta. To jest ako se pripadnici različitih vjera i etnikuma ne organiziraju u stranke po vjerskom ili etničkom principu, već u političke stranke u kojima će se praviti razlika među njima po sadržaju političkih programa, a ne po jednovjerskom ili jednoetničkom pripadanju političkoj organizaciji. Primjeri Švicarske i Belgije u Evropi to potvrđuju. Bosna i Hercegovina treba da ih slijedi. Jedino tako se može osloboditi današnje vladavine naciokratija i kao demokratska zemlja kročiti u Evropsku uniju u kojoj individualna prava i slobode nisu posredovane obaveznim političkim pripadanjem vjerskim ili etničkim grupama. Napomene 1)

Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, izd. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1998., 2. izd. str. 376, je mišljenja da se Šerif Osman Topal-paša namjesnik u Bosni 1861. – 1869. godine može smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesionalnog bošnjaštva. Po toj koncepciji postoji bosanski narod, koji je historijski vezan za osmansku državu, ali koji je i unutar te države zadržao svoje narodne osobenosti tako da izražava narodnost u punom smislu. Ta narodnost nije samo generična, nego

52

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

je i historijski vezana za Bosnu, upravljana i ograničavana njome, te je ostala nepovrijeđena različitošću vjeroispovijesti. Međutim, ovi pokušaji ostali su potpuno uzaludni, zaključuje Imamović. Ilija Garašanin, Načertanije, u knjizi: Izvori velikosrpske agresije, izd. August Cesarec – Školska knjiga, Zagreb 1991., str. 76. 3) Ustavni zakon vilajeta bosanskog (1865), u knjizi: Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo 1999., Hrestomatija, str. 132-145. 4) Zemaljski ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu (1910), u “Politički sistem Bosne i Hercegovine”, str. 147-156. 5) Enver Redžić, Pogledi iz antiistorije, Krug 99, Sarajevo 2001., str. 140 i 141. Dr. Ferid Muhić, Intervju sa Nadirom Avdić-Vlasi, “Oslobođenje”, Pogled, 18.11.2006. “Srbi tvrde da je bosanska srednjevjekovna država bila zapravo srpska, Hrvati tvrde da je bila hrvatska. Za njene stanovnike Srbi kažu da su “razume se, bili Srbi, svi i svuda”. Hrvati ih pak nazivaju “cvijećem hrvatstva”. 6) “Srpska riječ” iz 1924. piše “nacionaliziranje muslimana za nas Srbe jedno (je) od najvažnijih pitanja unutrašnje politike. To je i važno državno pitanje. Srbiziranjem muslimana mi ne samo što dobivamo milion čuvara otadžbine, nego i rješavamo jedno važno hrvatsko pitanje. Sada...treba sva muslimanska Bosna da plamti u Srbizmu”. 7) Zemaljski ustav (Štatut), paragrafi 2 i 3. 8) Dr. Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izd. Bosanski kulturni centar, Sarajevo 1999., str. 15. i 16. 9) Ustavni zakon vilajeta bosanskog, paragrafi 81. i 82. 10) Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. godine, Priredio i uvodnu riječ napisao dr. Uzeir Bavčić, izd. “Muslimanski glas”, Sarajevo 1991. Vidi: Izborni red, paragraf 5. 11) Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom upravom, izd. ANUBiH, 2002. Sarajevo, str. 515. 12) Dr. Atif Purivatra, str. 15. 13) Adrijan Hastings, Gradnja nacionaliteta, izd. Buybook-Adamić, Sarajevo-Rijeka, 2003. Vidi peto poglavlje, “Južni Slaveni”, str. 113-132. 14) Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi-Svjetionik Sarajevo, izd. “Jež”, Sarajevo, 1997., str. 165. 2)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

53


1

ZNANSTVENI RADOVI

dr. Hajrudin Omeragić

Borba bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju i uloga MNO Borba bosanskohercegovačkih muslimana- Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju potiče još od “Turskih” vremena. Aneksijom Bosne i Hercegovine Austrougarskoj bonarhiji bosanskohercegovački muslimani nisu se pomirili s okupacijom i kršćanskom vlašću pa je među bosanskohercegovačkim muslimanima nastao tzv. Iseljenički pokret, kad su tisuće obitelji, prodajući svoj imetak u bescjenje, odlazile u malu Aziju. Taj pokret nije mogao zaustaviti ni pjesnik Osman Đikić pišući dramu “Muhadžir”. Iako su se iseljavali u Tursku, u Turskoj nisu se asimilirali, nego su zadržali način života koji su imali u nezaboravljenoj Bosni. Muslimani Bosne i Hercegovine, nesigurni u opstanak u svojoj zemlji, pojavom Ali Fehmi efendije Džabića na čelu pokreta za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju Muslimana, postaju optimističniji. Razlozi ovom pokretu su bili sve drskiji nasrtaji kršćanskog klera poduprtog biskupom Stadtlerom i Zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu, s ciljem da sistematski unište bosanskohercegovačke muslimane, vjeru, vjerske ustanove i njihova prava. Odbor Džabićeva pokreta je tražio od Zemaljske vlade da zakonskim sredstvima zaštiti muslimane od katoličke propagande. Zemaljska vlada je poslala predstavku da je “za pokrštavanje muslimana najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Zbog takvog odgovora Zemaljske vlade, pokret se dalje širio. U ono vrijeme ministar Kalaj je hercegovački pokret smatrao neutemeljenim, a Džabića prikazivao kao neuravnotežena čovjeka koji traži nešto što nije u interesu muslimana pa ga je smijenio s položaja muftije. Austrijska vlada je na svaki način pokušavala da zavadi muslimanske starješine u Bosni i Hercegovini, oslovljavanjem Travničkog muftije Korkuta, svetim, a izjavom Reis uleme Azabagića da su zahtjevi muslimana suvišni i nepotrebni. Bez obzira na sve,Hercegovačkom Džabićevom pokretu priključili su se muslimani iz skoro svih dijelova Bosne i Hercegovine, osnivajući Odbore po gradovima i selima. Pitanje svakog muslimana okupacijskoj vladi, je bilo hoće li se Islam održati u Bosni i Hercegovini, pa se traži da se ispoštuje proklamacija baruna Filipovića i Novopazarska Konvencija koji pokazuju jednakopravnost svih ljudi u Bosni i Hercegovini, po zakonima i da će i dalje u javnim molitvama muslimana ostati ime Sultana i ta se na minaretu vije otomanska zastava. Međutim, događalo se da su rušene džamije, rušena groblja, a sa nišanima postavljane kaldrme na putove. U državnim školama se vrijeđa Muhamed a.s., koji se prikazuje kao lažni prorok, živčani bolesnik itd., a istorija se falsificira. Pod upravom okupacione vlade jako se osilio katolicizam u pokrštavanju koje je državna vlast potpomagala. Islamske Ustanove nisu se su-

54

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

protstavljale propadanju Islama u Bosni i Hercegovini iako je visoke vjerske starješine Sultan odlikovao i dao im zvanja koja su morali upotrebljavati u obrani muslimanskih interesa. Sporne točke, hercegovačkog pokreta, u pregovorima s vladom bile su : 1. Izbor Ulema-Medžlisa 2. Postavljanje i imenovanje Reis ul uleme 3. Pitanje Mešihata i davanje “Menšure” Reis ul ulemi 4. Subvencija iz Zemaljskih sredstava Vlada, zahtjevima Odbora nije udovoljavala pa muslimani šalju delegaciju Sultanu u Carigrad, na čelu sa Džabićem, koji se više nisu vratili iz Carigrada, jer ih je Austrijska uprava proglasila neovlaštenim iseljenicima i zabranila im povratak u Bosnu. 1905. godine vođe muslimanskog pokreta tražile su od baruna Burjana da ukine izvanredne policijske mjere koje im je nametnuo Kalai i sputavao ih u slobodi rada i kretanja, i da omogući vjersko prosvjetnu samoupravu muslimana u Bosni i Hercegovini. U službenom listu Burjan izjavljuje da su muslimanski svećenici načelno podvrgnuti Halifi odnosno Šeih ul islamu. U Slavonskom Brodu 3.2. 1906. godine osnovana je Muslimanska Nacionalna Organizacija (MNO) na poziv Alibega Firdusa, kada je izabran novi egzekutivni odbor kojeg je Alibeg postao predsjednik. Među ostalima su bili Vasibeg Bišćević, Huseinbeg Cerić, Šerif Arnautović, Dervišbeg Miralem, Ahmedaga Henda, Mahmudbeg Džinić, Ragibeg Džinić, Muharemaga Pašalić, Mahmudbeg Fadilpašić, Šemsibeg Zaimović i Rifadbeg Sulejmanpašić. Alibeg Firdus je nastavljač slave i političkog utjecaja Firdusa u Bosni. Firdusi po porodičnoj predaji su perzijskog ili turskog porijekla. Došli su u livanjski kraj kao dio turske vojske. Firdusi su zapamćeni kao livanjski kapetani. Prvi je bio Ahmedbeg koji je postao kapetan 1740. godine. U njegovo vrijeme sagrađena je kamena kula u Prikorici, a to je dio Livna s druge strane rijeke Bistrice, a tu je kasnije podignut i mesdžid i Firdusovo groblje koje je sačuvano do danas. Po njegovoj smrti, naslijedio ga je sin Ahmed, a Ahmeda nasljeđuje najstariji sin Ibrahim. Njega nasljeđuje maloljetni sin Ahmedbeg kojeg je zastupao Jusufbeg do punoljetnosti. Nasljednu kapetansku funkciju izgubili su Firdusi dolaskom vezira Mehmeda Vedžihi paše koji je obznanio odluku o ukidanju kapetanija i uvođenje meselimluka. Alibeg Firdus je sin Abdurahmanbega, rođen je u Livnu 1864. godine, gdje je završio ruždiju, a ostalu naobrazbu je stekao samostalno. Za boravka u Turskoj naučio je turski, perzijski i arapski jezik. Od 1885.-1894. godine je bio općinski zastupnik u Livnu, a gradonačelnik Livna od 1895.-1900.godine, kada je dao ostavku ne slažući se sa politikom vlade. 1900. godine postaje član Zemaljskog vakufskog povjereništva za Bosnu i Hercegovinu a kasnije u odboru Džabićevog pokreta za Bosnu i Hercegovinu. Sudjeluje i u pregovorima sa Zemaljskom vladom. Od 1903. godine bio je sklon suradnji sa Zemaljskom vladom ali se nije sukobljavao ni sa radikalima u pokretu. Početkom 1907. godine, muslimani u Bosni i Hercegovini na izborima su dali puno povjerenje Egzekutivnom odboru MNO i izabrali su 19 najuglednijih ljudi za svoje predstavnike i zastupnike. Izabrani predstavnici pod vodstvom Alibega Firdusa obratili su se predstavkom koja ističe zahtjeve za prosvjetno vjersku autonomiju i saniranje nepovoljnih ekonomskih odnosa. 1907. godine u Sarajevu se sastala Anketa pod predsjedavanjem baruna Kučere. Predsjednik egzekutivnog odbora MNO Alibeg Firdus tada je naglasio: “Mi smo jedini predstavnici naroda koji su opunomoćeni i ovlašteni u ime

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

55


1

ZNANSTVENI RADOVI

naroda govoriti u ovim konferencijama, dok drugi, koje je vlada delegirala, predstavljaju vladu, te u ime naroda nemaju prava govoriti”. Kao vladini delegati bili su članovi Vakufskog centralnog odbora: Šarac, Korkut, Pandža, Čaušević i dr. činovnici vlade kao referenti. Egzekutivni odbor MNO je insistirao na tome da Vakufski mearifski sabor bira članove Ulema medžlisa i tri člana za Reisa, da Zemaljska vlada imenuje Ulema medžlis, a od trojice imenovanih kandidata za Reisa da car i kralj postavlja jednog, koji mora imati Menšuru od Carigradskog Mešihata. Taj prijedlog su podržali i članovi Vakufskog centralnog odbora i od tada više nisu pozivani na sjednice Ankete kao predstavnici vlade. Zapravo, Egzekutivni odbor se prividno više bavio vjerskim pitanjem Menšure, a i ekonomsko pravnim pitanjima koji su se isključivo odnosili na uske staleške begovske i aginske interese a manje nacionalnom Bošnjačkom interesu bosanskohercegovačkih muslimana, ne bez razloga, jer se pod pojmom musliman smatralo da je to stvarno Bošnjak jer je Austrijska vlast sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na religiju zvala Bošnjacima - ne bez određenog cilja. Cilj je bio uništenje muslimanstva, a stimuliranjem kršćanstva uništiti Islam na ovim prostorima i uništiti utjecaj Turske. U borbi za autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana pored Alibega Firdusa isticali su se i drugi kao npr. Smajlaga Ćemalović, koji je zbog svoje aktivnosti osuđivan i zatvaran. Radio je na podizanju muslimanskih masa na zajedničkoj borbi za nacionalne ideale. U ovom pokretu značajnu ulogu imala je akademska omladina. U to vrijeme u Wien-u djelovale su dvije frakcije studenata muslimana. Muslimanska napredna omladina koja se orijentirala Hrvatima i Muslimanska narodna omladina koja se orijentirala prema Srbima. Krajem 1906. godine na sastanak Egzekutivnog odbora MNO u Pešti pozvani su predstavnici Muslimanske narodne omladine koji podržavaju MNO. Protustruja MNO-u je Muslimanska napredna stranka odnosno Muslimanska samostalna stranka oko koje se okupila muslimanska činovnička inteligencija. U doba Aneksije MNO je bila u teškom položaju, “priznati ili ne priznati Aneksiju”. Protiv Aneksije vode se aktivnosti u Parizu i Carigradu. Te aktivnosti vodi Muslimanska narodna omladina, ali pošto Halil paša proda Bosnu i Hercegovinu Austrijskom poslaniku Palaviciniju, sva borba protiv Aneksije prestaje. Po priznanju Aneksije održani su izbori za Bosanskohercegovački sabor. MNO u Bosanskom saboru dobiva većinu poslaničkih mjesta. Alibeg Firdus je izrazio lojalnost caru te ga 10. juna 1910. godine car imenuje predsjednikom prvog saborskog zasjedanja. Bosanski sabor odmah raspravlja o agrarnom pitanju koje nije riješeno. MNO stvara s katolicima iz Bosne i Hercegovine koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati i sa Samostalnom muslimanskom strankom Hrvatskomuslimanski pakt. Jedan dio poslanika MNO ostaje na staroj liniji iz nacionalnih razloga, ali ne polaze svojim listovima “Vakat” i “Jeni Musavat” kao organ kluba MNO, sa čisto nacionalne podloge bosanskohercegovačkih muslimana, pa se od njih odvaja Osman Đikić, listom “Samouprava”. Partijski i osobni sukobi u Bosanskohercegovačkom saboru dolazili su do vrhunca što je išlo na štetu naroda a u korist okupatora. Zasigurno, ta različitim osobnim interesima razdvojenost muslimana, ne primarno naroda već izabranika koji su se odvojili od naroda i koji su prihvaćali sve opcije koje su gušile nacionalni identitet Bošnjaka muslimana, prisiljavajući ih da se izjasne nacionalno kao Hrvati ili kao Srbi. To se praktično održavalo sve do rata za samostalnu državi Bosnu i Hercegovinu. Toj samostalnosti države Bosne i Hercegovine su se suprotstavljali hegemonistički ciljevi Srbije i Hrvatske da pravoslavno odnosno katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine izjašnjavajući se kao Srbi odnosno Hrvati “kvislinški” pridobiju da se Bosna i Hercegovina podijeli na tri državice. Taj pristup je

56

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

doveo u ratu do etničkog čišćenja bosanskohercegovačkih prostora i do stvaranja etnički čistih dijelova bosanskohercegovačkog teritorija i velikih zločina te do genocida. Značaj MNO je u tome da je to inicijacija buđenja i ostvarenja nacionalne svijesti Bošnjaka muslimana, koji Bosnu i Hercegovinu imaju kao domicilnu zemlju, inicijaciju ostvarenja osamostaljenja i oslobađanja Bosne i Hercegovine od okupatora. Od tada je slijedila dugotrajna borba uz napretke u ustupke koja još i danas traje. Svojatanje bosanskohercegovačkih muslimana kao Hrvata ili Srba ne nudi im se nikakva ravnopravnost jer su oni samo muslimani i većinom drugorazredni ljudi. Tipičan primjer ovoga je izjava Ksenije Urličić voditeljice HTV da Hrvaticu islamske vjeroispovijesti Lejlu Šehović, izabranu za Miss Hrvatske, neće voditi “tu muslimanku” na izbor Miss svijeta. Svojatanje ima za cilj da se uništi pojam Bošnjaštva i da se Bosna i Hercegovina podijeli i da se Bošnjaci muslimani podijele međusobno gubeći pravi bošnjački identitet. Parola nacionalne opredijeljenosti bosanskohercegovačkih muslimana odnosno Bošnjaka, kao Hrvata i Srba je bila i jeste “treba ih vratiti u staru vjeru, odnosno veru”, s ciljem da se Islam kao religija uništi na europskim prostorima. Druga parola je da Europa neće dozvoliti stvaranje Islamske države tj. bošnjačke Bosne i Hercegovine. Primjera asimilacije muslimana u “staru vjeru” ima na pretek. To potvrđuju, recimo u Podravini i Slavoniji stara prezimena arapsko turskog porijekla: Hađija, Ređep, Osman, Hasan, Begović, Sulimanac itd. O porijeklu predaka tih prezimena postoji dosta teza da su to stari muslimani prije dolaska Turaka, što nije vjerojatno, da su to ostaci Turaka što također ne izgleda vjerojatno pa pretpostavljam da je najvjerojatnija, možda najbliža istini teza da su to potomci bosanskih muslimana. Bošnjački identitet treba maksimalno razvijati ukidanjem međusobnih obračuna Bošnjaka za vlast i položaj. Mora se stvoriti takva klima da čovjek čovjeku bude čovjek a ne nešto drugo. Potpomagati one snage koje vode napredak uz nacionalnu očuvanost, izbaciti zavist i ne prihvaćati mediokritete i poslušnost kao elemente napretka. Zahvaljujem gosp. Ahmetu Burek, pravniku iz Livna i gospođi Šeći Begić, rođenoj Sitnić profesorici književnosti, Livanjki iz Sarajeva, na veoma korisnim informacijama koje sam koristio pri pisanju ovog izlaganja.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

57


1

ZNANSTVENI RADOVI

dr. sc. Husnija Kamberović

Stajališta muslimanske elite prema hrvatskim i srpskim političkim programima i njihovim nosiocima U ovom radu ću govoriti u stanovištima muslimanske političke elite prema hrvatskim i srpskim političkim programima i njihovim nosiocima u doba austrougarske vladavine, te pokušati komparativno analizirati odnos vodstva Muslimanske narodne organizacije (MNO) i Muslimanske napredne stranke (MNS) prema interkonfesionalno (HNZ), odnosno konfesionalno (HKU) utemeljenim hrvatskim političkim programima, kao i idejama pojedinih važnih sudionika u događajima s muslimanske strane (Adem-aga Mešić, Safvet-beg Bašagić i drugi). Posebno ću se fokusirati na odbijanje interkonfesionalno definiranih hrvatskih političkih programa s muslimanske strane, radi očuvanja vjerske i kulturne posebnosti muslimana. U tom smislu više bih govorio o političkom djelovanju nakon osnutka MNO 1906, nego o onome što je prethodilo stvaranju te stranke. Zašto? Zato što je 3. decembra (ili 4. decembra kako stoji u proglasu) samo proklamirano ono što je već postojalo od 1900. godine u pokretu muslimana, a formalno proglašenje političke stranke nije objavljeno jer austrougarski režim nije odobravao legalitet političkih stranaka u Bosni. Kada je stvorena MNO to je označilo početak organizirano političkog djelovanja bh muslimana, koji je dotad bio prožet mrežom odnosa koja se svodila na mrežu raznih grupa, koje su vrlo često imale porodične veze. Iz takve mreže odnosa izrasla je i ova prva muslimanska politička stranka, s tim da od 1906. u vodstvu muslimanskoga pokreta begovska struktura preuzima vodeću ulogu, a Ali-beg Firdus postaje ključni opozicioni lider. O tome je veoma argumentiranu i metodološki jako instruktivnu napravio američki historičar Robert Donija u knjizi Islam pod dvoglavnim orlom. Nakon ovog prvog političkog organizovanja uslijedila je reakcija režima, koji je angažirao druge političke strukture unutar Bošnjaka kako bi se otupila opoziciona oštrica usmjerena prema režimu. U tom smislu je angažirana čitava grupa prorežimskim ličnosti koji će ubrzo formirati novu političku stranku. Iako je ovo i početak političkog rascjepa unutar muslimanske zajednice (a ta će politička pocijepanost biti karakteristična za čitavu bošnjačku političku povijest u 20. stoljeću, sve do najnovijih događaja početkom 21. stoljeća), ona je imala i određeno značaja u samom sazrijevanju bošnjačkoga društva. Tako je formirana Muslimanska napredna stranka, koja će parirati MNO, ali će, zapravo, i jedna i druga imati veliku ulogu u afirmaciju muslimanskoga identiteta. Moje stanovište je da su i jedna i druga stranka, zapravo, odbijale hrvatske političke programe (i one konfesionalne i one interkonfesionalne) kako bi se očuvao muslimanski identitet. To se može pratiti i na primjeru Muslimanske napredne stranke. Muslimanska napredna stranka je osnovana 1908, a njezin je organ bio Muslimanska svijest. U prvom broju, objavljenom u srijedu 2. septembra 1908, gdje je objavljen Program stranke,

58

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

ističe da je njihov cilj da okupe “sve slojeve svoga naroda na borbu i obranu, da muslimani u BiH očuvaju svoju vjeru, svoj imetak, svoj društveni položaj, svoju individualnost”. Borit će se protiv državne autonomije BiH, a naročito protiv toga da se BiH pripoji Srbiji ili Crnoj Gori “ili kojoj drugoj balkanskoj državnoj tvorbi”. (Radi se o tome da je MNS isticala kako je MNO iznevjerila nade muslimana uvjeravajući ih da je spas za muslimane u suradnji sa Srbima, pa MNS kao jedan od svojih ciljeva ističe protivljenje toj suradnji, koju naziva “nemogućom i neprirodnom”. U Agrarnom dijelu programu ističu borbu za zakonskog uređenje odnosa aga i mustedžira (čifčija), što se ima temeljiti na Saferskoj naredbi”1. U političkom dijelu programa MNS zastupa tezu kako su muslimani “starosjedilačko bogumilsko plemstvo hrvatskog podrijetla” zbog čega među muslimanima treba snažiti hrvatsku nacionalnu svijest. U “Muslimanskoj svijesti”, u broju 14, 7. travnja 1909. Adem-aga Mešić piše o pokušajima konverzije djevojčice Pembe Habibović, rođene u Gračanici, koji se desio u Sarajevu. Mešić ustaje protiv pokrštavanja i veli kako muslimani u BiH imaju simpatije prema katolicima u Bosni zato što su oni Hrvati. “Mi napredni Muslimani u Bosni i Hercegovini ne smipatišemo sa bos. her. katolicima zato što su oni katolici, niti smo mi napredni Muslimani Hrvati, što su oni katolici, nego mi samo zato simpatišemo sa katolicima što su oni i mi Hrvati. Katolika ima u Rimu, a Talijani su, u Francuskoj Francuzi, u Engleskoj Englezi, u Arabistanu Arapi itd. Gore nabrojeni po raznim državama katolici nisu Hrvati, te zato za njih nemamo nikakovih simpatija, pa za njih nećemo ni da znamo, a za katolike Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Istrije, kao za Hrvate, braću po jeziku gojili smo do sada najbolje simpatije i radili na slozi između Muslimana i katolika Hrvata, ali njeki katolički svećenici u svom vjerskom fanatizmu, tako daleko pregone, da bi se mogla ona bar do sada sagrađena zgrada sloge sasvim iz temelja srušiti, te bojat se da se više nikad ne bi mogla podići. Kod nas svih Muslimana, jest vjera najviše ideal, a uz vjeru dolazi narodnost”. Početkom 1910. raspuštena je Muslimanska napredna stranka, a osnovana je Muslimanska samostalna stranka. Proglas o tome je objavljen u glasilu Muslimanska sloga (prvi broj izašao 5. februara 1910. godine). Tada je prestala izlaziti i Muslimanska svijest, a pokretnuta je Muslimanska sloga. Politička pocijepanost Bošnjaka u doba austro-ugarske vladavine ogledala se u njihovoj podijeljenosti dvjema političkim organizacijama izraslim u vremenu pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, bez obzira što politički značaj i utjecaj tih organizacija nisu ni približno jednaki, što su brzo uviđali i službeni austrijski krugovi i inozemni promatrači i diplomate. Već je početkom 1909. generala Auffenberg, koji je 1909 - 1911 boravio u Bosni kao komandant XV armijskoga korpusa, pisao kako je jedan (manji) dio muslimana okupljen oko Adem-age Mešića, dok je većina i dalje podržavala Ali-bega Firdusa. U opširnom izvješću početkom oktobra 1909. Auffenberg veli kako bi za austrougarsku upravu bilo pogrešno očekivati uspjeh tzv. “Napredne stranke” među Bošnjacima, jer se radi o konglomeratu heterogenih elemenata bez dobre organizacije i istaknutoga vođe, a njezini pripadnici se među narodom nazivaju raznim pogrdnim imenima (Burijanovi trabanti, mehkiši i slično)2. Francuski je konzul iz Sarajeva početkom aprila 1909. pisao kako se “napredni Muslimani”, koje predvode Adem-aga Mešić i Esad eff. Kulović, koncentriraju na to da “održe ekonomski položaj i, ako se može, spasu politički i socijalni prestiž islama. Branioci tradicije i privilegije aga, oni su progresisti samo po imenu, i po lako obojenim modernizmom u ophođenju3. Konstituirajuća skupština Muslimanske samostalne stranke održana je u Sarajevu 10. aprila 1910. godine. U opširnom izvješću što ga je Mihalić dostavio 11. aprila Zemaljskoj

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

59


1

ZNANSTVENI RADOVI

vladi ističe se da je skupštini prisustvovalo oko 350 osoba, od toga 250 – 280 iz unutrašnjosti BiH, a ostatak iz Sarajeva4. Kao razlozi za osnutak ove stranke uvodničar na ovoj skupštini, sarajevski advokat Akif ef. Biserović ističe opći položaj muslimana (“Muslimani ne napreduju nego nazaduju”). Zbog takvoga položaja muslimanima je potrebna organizacija kako bi imali vodstvo koje će ih izvesti na put razvoja. Kao drugi razlog on navodi potrebu obezbjeđenja bošnjačkih interesa pred izbore za bosanski Sabor, budući da su bečke novine donijele vijesti o tome kako je u raspodjeli mandata svakoj konfesiji Bošnjacima dodijeljen manji broj mandata nego što im stvarno po broju pripada. Da bi se takva pogreška u raspodjeli mandata ispravila sazvao je Esad ef. Kulović anketu u Sarajevu iz koje je proizišla jedna deputacija koja je otputovala u Beč, ali nije uspjela ništa promijeniti, osim što su stigla obećanja da se agrarno pitanje (tj. otkup kmetova) neće rješavati obligatornim putem nego će i dalje ostati status quo. Agrarno pitanje, i potreba da se održe zemljišni posjedi, također je jedan od razloga za osnivanje Muslimanske samostalne stranke. Na ovoj konstituirajućoj sjednici izabrano je rukovodstvo stranke u koje su ušle po tri osobe iz svakoga okruga i nekoliko osoba kao zamjenici. Izabrani su: Za okrug Banja Luka Kao redoviti članovi rukovodstava: Atif ef. Bahtijarević Ali-beg Biščević iz B. Novog Adem-aga Mešić iz Tešnja Kao zamjenici H. Hifzo Bahtijarević iz Banje Luke Halil-aga Čaušević iz B. Novog Zija-beg Đonlagić iz Tešnja Za okrug Bihać Kao redoviti članovi rukovodstva Ali-beg Alajbegović iz Bihaća Muhamed-aga Bukovača iz Petrovca Muhamed-aga Ibrahimpašić iz Bihaća Kao zamjenici Husein-beg Alajbegović iz S. Mosta Murat ef. Toromanović iz Cazina Džafer-beg Filipović iz Ključa Za okrug Mostar Kao redoviti članovi rukovodstva Mujaga Komadina iz Mostara Avdaga Šehinović iz Bileće Ragib-beg Resulbegović iz Trebinja Kao zamjenici Ahmet ef. Mahinić iz Trebinja Muhamed ef. Šarić Ahmet Karabeg iz Mostara

60

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Za okrug Sarajevo Kao redoviti članovi rukovodstva Dr. Halid-beg Hrasnica Ibrahim ef. Rašidkadić Avadaga Šahinagić Kao zamjenik Sulejman-beg Sulejmanpašić Za okrug Travnik Kao redoviti članovi rukovodstva Ibrahim-beg Teskeredžić iz Travnika Abdul Aziz Imamović iz Žepča Mahmut ef. Taraba iz Zenice Kao zamjenik Zaim-beg Aganović iz Jezera Za okrug Tuzla Kao redoviti članovi rukovodstva Zija-beg Pašić iz Bijeljine Mustaj-beg Uzeirbegović iz Maglaja Mustaj-beg Gradaščević iz Gradačaca Kao zamjenici Smail-beg Skopljaković iz Zvornika Ibrahim Kučukalić iz Brčkog Uzeir-beg Uzeirbegović iz Maglaja Osim ovih 18 članova izabrano je još 6 članova, i to po tri iz reda uleme i tri iz reda inteligencije. Izabrani su: Iz reda uleme: Hadži Nureddin ef. Hafizović Ahmet ef. Karabeg iz Mostara Hadži Hafiz Maglajlić iz Banje Luke Iz reda inteligencije Šemsi-beg Salihbegović iz Sarajeva Zija ef. Rizaefendić Hakija Hadžić Na ovom konstituirajućem sastanku nisu donesena Pravila stranke, nego je to, kao i sastavljanje kandidacione liste za Sabor, prepušteno rukovodstvu, budući da se u tom trenutku nije znalo da li će doći do fuzije, odnosno izbornoga kompromisa sa Muslimanskom narodnom organizacijom. Mnogo govornika se zalagalo za kompromis sa MNO i izgradnju sloge. Zajnil-aga Hasanbegović iz Gacka, između ostaloga, veli: “Složimo se svi, jer ode sve, ostavite mudrolije, isturite između sebe ljude, koji su protiv sloge, jer svijet ide u hidžret”. Fehim ef. Ćurčić je smatrao da je najznačajnije postići sporazum sa MNO, a Ali-beg Alajbe-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

61


1

ZNANSTVENI RADOVI

gović iz Bihaća je kazao: “Mi smo krajišnici ili za rat ili za mir, mi smo krajišnici ali i za slogu, ali za časnu, da lice lice ne ruši, da stranka stranku ne omalovažuje; mi moramo braniti našu stranku i neće niko nečasne sloge. Stranka nam je zlatna jabuka, a druga se ruka pruža za mir. Radi toga treba da svaki svoju stranku brani. Kako vidim ovdje je dobar dio gospode za slogu, ali sad evo ima i naša stranka. Neka eksekutivni odbor javno odstrani Srpstvo ili Hrvatstvo i stavi se na vjerski temelj, pa smo odmah s njima. Pustimo osobnosti kraju, fuzija ako se provede onda možemo osnivati svoje listove ili druge ukidati”. Ipak je odlučeno da glasilo MSS bude list Muslimanska sloga. To je trebalo nagovijestiti spremnost ove stranke na suuradnju i slogu unutar bošnjačkoga političkog korpusa. Mujaga Komadina je isticao: “Hercegovina se nije organizovala; čekamo samo na slogu. Sloga mora doći, zato se ima odbor (tj. rukovodstvo MSS) pobrinuti, i da brat bratu ruku dade”. Ali-beg Alajbegović je jasno još jedanput ponovio da je za slogu ali “ako bi se sloga nečasna zahtijevala, onda ne smije biti; pregorjeti njima (tj. MNO) sve, ali poniženje ne smije biti”. I dok su svi načelno bili za slogu određene razmirice su se već uočile prilikom rasprave o tome da li rukovodstvo stranke treba da izabere stalnoga ili samo privremenog predjsednika. Jedni su tvrdili kako treba izabrati stalnog predsjenika kako bi se u razgovorima sa MNO bilo ravnopravno, dok su drugi (Fehim eff. Ćurčić) predlagali da se bira privremeni predsjednik, jer u slučaju sloge sa MNO treba prihvatiti vođstvo Ali-bega Firdusa. Tome se međutim snažno suprotstavio Esad ef. Kulović (“Zar ćete nas strpati pod Alibegovu kapu; ja neću da pod kapu Alibega dođem”), pa je na kraju i odlučeno da se bira stalni predsjednik, kao i da se osnuje Muslimanska centralna banka, u čiji su odbor izabrani: H. Salih-aga Bičakčić, Muhamed-aga Ahmetašević, Mujaga Komadina, dr. Halid-beg Hrasnica, Avdaga Šahinagić, Ibrahim ef. Rašidkadić, Adem-aga Mešić, Mustaj-beg Uzeirbegović, Bećir-aga Čapljić, Zija-beg Đanlagić, h. Nureddin ef. Hafizović, Ahmet ef. Karabeg i h. Hafiz ef. Maglajlić5. Mada se na ovoj konstituirajućoj sjednici puno raspravljalo o slozi ipak su Bošnjaci i pred saborske izbore, kao i u, uvjetno kazano parlamentarno doba, bili podijeljeni u više političkih grupacija. Do ujedinjenja MNO i MSS je došlo tek 1911. godine. U augustu te godine je stvorena Ujedinjena muslimanska organizacija (ponekad se naziva i Zajednička muslimanska organizacija)6. Iz programa ove stranke vidi se da da joj je osnovni cilj “da bosanskohercegovački muslimani uzmognu očuvati svoj položaj i svoja dobra, da ekonomski i kulturno mogu stajati na dostojnoj visini”. Na političkom planu stranka se zalaže za autonomiju Bosne i Hercegovine “bez obzira na to, u kakovu se god sklopu nalazila habsburška monarhija”, a na ekonomskom osobita je pozornost posvećena agrarnom pitanju i načinu njegova rješenja. Stranka se zalagala da se kmetovima ograniči pravo u begovskim šumama “za koje aga sam plaća porez”, nego neka se za podmirenja svojih šumskih potreba obrate na državne i općinske šume. Tražilo se također da se begovima vrate u vlasništvo šume za koje imaju valjane dokaze da su njihovo vlasništvo. Stranka je, također, stajala na stanovištu da se propisi Saferske naredbe, kao i starinski običaji, koji su pravna i podloga za odnose bega i kmeta, trebaju striktno provoditi, osobito kada se radi o kmetskom pravu po koje pravo nasljedstva imaju samo prvi rođaci, a ne i zetovi, daleki rođaci po ženskoj liniji i slično. “gdje kmet drži više aginske zemlje, nego što može uspješno obrađivati, potpuno je opravdan princip: neka mu se po mogućnosti u jednom komadu ostavi, koliko može obrađivati, a ostalo neka se dade zemljovlasniku u slobodan beglučki posjed. Traži se i isplata odšteta vakufima za oduzeta dobra koja su već upotrijebljena “u javne državne šume”, a uzurpirana vakufska dobra da se vrate vakufima. U programu stranke našlo se i školstvo, pri čemu se stranka zalagala za otvaranje mekteba “i da se uvede prisilno pohađanje istih”.

62

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Traži se također da se vojna obaveza smanji na dvije godine, da bosanskohercegovački vojnici služe samo u svojoj domovini, za tim “neka se muslimanski vojnici osim na svečane muslimanske dane oslobode za vrijeme ramazana od popodne vježbe i rada; a napose neka se za muslimansku momčad urede posebne prostorije za klanjanje, poviši broj vojničkih imama i ustanovi jedan vojnički muftija”7. List Ujedinjene muslimanske organizacije se zvao “Zeman”. U listu Musavat (br. 54, 16. avgust 1911) objavljen je PROGLAS UJEDINJENE MUSLIMANSKE ORGANIZACIJE u kojem se iznosi Program nove stranke8. Proglas nisu htjeli poptisati Derviš-beg Miralem, Osman-beg Pašić i Bećir-beg Gradaščević, kojima je ponuđen na potpis, te Murad Sarić i Vasvi-beg Biščević, ali Musvat konstatira da njima niko nije ni nudio da ga potpišu. Od Samostalaca Proglas nisu potpisali dr Hrasnica, Šaćir ef. Pandža, Mustaj-beg Uzeirbegović, Zija-beg Pašič i “još dva tri čovjeka”, kako veli Musavat. Posljedni broj Musvata izašao je 30. avgusta 1911 (to je broj 56, God. VI), a prvi broj Zemzema, kao glasila UMO, izašao je 2. septembra 1911. Glavni motiv nastanku ove stranke i njezinu stupanju u koaliciju sa hrvatskim strankama u bosanskome Saboru jeste potreba da muslimani postanu dovoljno jaki da mogu zaštititi svoje interese vezane za rješenje agrarnoga pitanja. Muslimanski zastupnici nikada neće pristati na obligatorni otkup kmetova, niti bi Vlada ikada htjela sankcionirati jedan takav eventualni zakon, izjavio je na jednom skupu u Bileći Ćamil Karamehmedović, koji je skupa sa Ragib-begom Džinićem objašnjavao zašto je napravljena u Saboru koalicija sa Hrvatima, zašto su pokrenuli list “Zeman” (“da bi se ne samo Muslimani u Bosni i Hercegovini nego i čitav svijet, koji je zainteresiran za stanje Muslimana, mogao informirati”) i zašto su osnovali Muslimansku banku (““Nacija je bogata samo onda kada pojedinci postanu bogati”)9. Jedna grupa muslimanskih zastupnika, koju je predvodio Derviš-beg Miralem, je već nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskoga pakta 31.3.1911. istupila iz Muslimanskoga saborskoga kluba, a nije se suglasila sa stvaranjem UMO u avgustu 1911. i njezine koalicije sa Hrvatima, a osobito sa stavom UMO o položaju BiH u Habsburškoj Monarhiji10. Derviš-beg Miralem formira svoju stranku pod starim nazivom (Muslimanska narodna organizacija), a njezin je list Novi Musavat. Prvi broj ovoga lista izašao je 30. decembra 1911. godine11. Uz Derviš-bega su bili dr. Murad Sarić, Bećir-beg Gradaščević, Osman-beg Pašić i Vasif-beg Biščević. Potiorek je ovu grupu nazvao malom ali veoma aktivnom grupom u bosanskom Saboru “koja zbog svog srbofilskog karaktera u stanovito vrijeme može računati na potporu srpskoga kluba”. U isto se vrijeme jedna grupa uglednika Muslimanske samostalne stranke, predvođena dr. Halid-begom Hrasnicom i Esad ef. Kulovićem, suprotstavila ujedinjenju MSS i MNO stvaranju UMO, te nastavila funkcionirati kao Muslimanska samostalna stranka sa listom “Muslimanska sloga”12. Bilješke: 1 2

3

4 5 6 7

Muslimanska svijest, br. 1, Sarajevo 2. septembra 1908. Dr Hamdija Kapidžić: Ispisi iz bečkih arhiva o predistoriji Prvog svjetskog rata. GADAR, god. X-XI, knjiga X-XI, Sarajevo 1970 - 71, str. 501. Milan Ivanović: Izveštaji diplomatskih predstavnika Francuske u Austro-Ugarskoj o događajima u Bosni i Hercegovini od završetka aneksione krize (marta 1909) do atentata Bogdana Čerajića (juna 1910). Istorijski časopis, Knj. XVIII, Beogtrad 1971, str. 472. ABiH, ZMF, prez. 493/1910. ABiH, ZMF, prez. 493/1910 ABiH, ZMF, prez. 1076/1911. ABiH, ZMF, prez. 1076/1911.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

63


1

8 9 10

11 12

ZNANSTVENI RADOVI

Musavat, br. 54, 16. avgust 1911. ABiH, ZMF, prez. 1381/1911. UMO stoji na stanovištu “autonomije BiH, bilo to u dualističkoj ili trialističkoj Habsurškoj Monarhiji, te nećemo smetati brače Hrvata i katolika u njihovim državnopravnim težnjama”, dok grupa Derviš-bega Miralema stoji na izvornom programu MNO po kojemu je “državnopravni položaj Bosne i Hercegovine kao zasebnog državnog i upravnoh područja određen carskokraljevskim aktom od 5. oktobra 1908., te one imaju i nadalje ostati nerazdjeljive i zasebne, upravljene po modernim principima ustavne države”. (Novi Musavat, 30.12.1911.). ABiH, ZMF, prez. 28/1912. Dž. Juzbašić: Nacionalno-politički odnosi, str. 95.

64

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


socio kulturalna

Marija Geiger Siniša Zrinščak

istra živa nja

Tamara Puhovski

2


SOCIOKULTURALNA ISTRAŽIVANJA

2

Marija Geiger, Siniša Zrinščak, Tamara Puhovski

Blagostanje i vrijednosti IZVJEŠTAJ ISTRAŽIVAČKOG PROJEKTA PROVEDENOG U SISKU1

Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu Uvod WaVE – Welfere and Values in Europe (Blagostanje i vrijednosti u Europi) je istraživački projekt kojeg financira Europska komisija. Projekt je nastao kao odgovor na natječaj otvoren za istraživanja koja nastoje “bolje razumjeti značaj i utjecaj vrijednosti i religije u društvima diljem Europe, posebice s obzirom na društvene promjene te pojavu europskih identiteta”. Istraživanje ima cilj pružanja uvida u načine na koje se može osigurati miran suživot različitih vrijednosnih sustava uspoređujući strategije kojima europske zemlje to pokušavaju postići, koristeći različite politike, prakse te njihov stupanj uspjeha u tome. WaVE istražuje tri glavne i međupovezane dimenzije socijalnih promjena u Europi – promjene koje su povezane s religijom, manjinama i rodom – te ih istražuje u okviru socijalne skrbi. WAVE je, prije svega, studija vrijednosti. Prvo, vrijednosti različitih grupa koje su vidljive u domeni socijalne skrbi pri zadovoljavanju “osnovnih” potreba pojedinaca i grupe. Drugo, WaVE istražuje vrijednosti koje utječu na koheziju ili sukob posebno usmjeravajući pažnju na odnos manjine i većine. Treće, WaVE istražuje u kojoj mjeri su te vrijednosti povezane s religijom, manjinama ili rodom. Istraživanje je provedeno u 12 europskih zemalja: Grčka, Finska, Francuska, Hrvatska, Italija, Litva, Njemačka, Norveška, Poljska, Rumunjska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Istraživanje koordinira Sveučilište u Uppsali, Švedska.

Metode, izvori i vrijeme trajanja projekta Hrvatska studija zasniva se na dubinskom kvalitativnom istraživanju provedenom u Sisku, koje se bavilo sa sljedećih 5 pitanja: 1. Sadašnje stanje u Sisku (uglavnom socijalni problemi), lokalni sustav socijalne skrbi i subjektivna definicija socijalne sigurnosti; 2. Vidljivost manjinskih grupa kroz njihovu uključenost u lokalna socio-kulturna događanja te odnos s većinom ili drugim manjinskih skupinama, prvenstveno kroz dimenziju socijalnog sustava; 3. Unutarnja dimenzija manjinske zajednice (struktura skupine, hijerarhija, među-povezanost, kohezija i aktivnosti); 4. Identitet i osobno iskustvo pripadanja manjini (u svakodnevnom životu i u sustavu socijalne skrbi); 5. Pitanje roda (rodni odnosi u privatnoj i javnoj domeni, uloga žena u sustavu socijalne skrbi, nasilje nad ženama).

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

69


2

BLAGOSTANJE I VRIJEDNOSTI

Istraživanje se temeljilo na sljedećim metodama: 1. Pojedinačni intervjui i telefonski razgovori s predstavnicima glavnih aktera socijalne skrbi (predstavnicima lokalne vlasti, Centrom za socijalnu skrb, udrugama, Caritasom), s članovima nacionalnih manjina (Vijeće bošnjačke nacionalne manjine, Vijeće srpske nacionalne manjine, Vijeće češke nacionalne manjine, Vijeće romske nacionalne manjine) te religijskih manjina (Islamska zajednica, Srpska pravoslavna crkva, Adventistička crkva, Baptistička crkva); 2. Upitnici upućeni: Gradskoj upravi, Crkvi Sv. Križa, Crkvi Sv. Josipa radnika, Crkvi Sv. Kvirinusa, Adventističkoj crkvi, Društvu Sv. Kvirinus, Crvenom križu, Centru za žene Adela, Evanđeosko pentekostnoj crkvi (EPC), Vijeću srpske nacionalne manjine, Vijeću češke nacionalne manjine, Vijeću romske nacionalne manjine, Aktivu Bošnjačka žena, Društvu Hrvatska žena; 3. Četiri fokus grupe (Vijeće bošnjačke nacionalne manjine, Aktiv Bošnjačka žena, Islamska zajednica, Evanđeoska pentekostna crkva); 4. Analiza sadržaja lokalnih novina (Novi sisački tjednik, siječanj 2006. – siječanj 2007.). Podaci su upotpunjeni informacijama dobivenim u komunikaciji sa sudionicima istraživanja te analizom dokumenata i materijala (statističkih podataka, socijalnih projekata lokalne vlasti, web stranica, religijskih materijala, analizom sadržaja Bošnjačkih novina, povijesnih događaja...). Informacije o udrugama uključene su kao dodatni izvor podataka. Zbog važne uloge državnog sustava socijalne skrbi u dubinsko istraživanje bio je uključen i Centar za socijalnu skrb kao i Caritas kao najvidljivija organizacija većinske religije. Istraživanje je trajalo od srpnja 2006 do ožujka 2007.

Grad Sisak – socijalna situacija Osnovni problemi Nakon Drugog svjetskog rata Sisak je iskusio intenzivne procese industrijalizacije i urbanizacije, značajan gospodarski rast te je bio privlačno mjesto za migraciju radnika (uglavnom iz BiH i Kosova). Za vrijeme Domovinskog rata Sisak i njegova okolica pretrpili su velike gubitke. Od 1995. situacija se polagano poboljšava iako se socijalni problemi nastavljaju. Sisačko-Moslovačka županija ubraja se među županije s najtežom socijalnom situacijom u Hrvatskoj. Ključni problemi su: nezaposlenost (posebice s obzirom na nezaposlenost žena), privatizacija, problematični demografski trendovi (vrlo niska stopa plodnosti, starenje stanovništva), ekološka pitanja, obiteljsko nasilje, sporo rješavanje imovinske situacija Srba povratnika, niska stopa razvoja i životnog standarda (druga najnerazvijenija županija u Hrvatskoj), a neki od ovih faktora utječu i na kršenja prava radnika. Manjine U Sisku postoji 20 manjinskih skupina (Albanci, Bošnjaci, Bugari, Česi, Nijemci, Mađari, Talijani, Židovi, Makedonci, Crnogorci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Srbi, Slovaci, Slovenci, Turci, Ukrajinci) od kojih su najbrojniji Srbi (7.46%) a zatim Bošnjaci (1.52%). Svoje pravo političke reprezentativnosti vrše putem predstavnika u Vijeću nacionalnih manjina. U Sisku postoje tri gradska Vijeća nacionalnih manjina – bošnjačko, romsko i srpsko – uključujući predstavnike albanske i češke manjine. Katoličanstvo je većinska religija (78.88%) te se svi ostali ubrajaju u religijske manjine (pravoslavci, muslima-

70

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SOCIOKULTURALNA ISTRAŽIVANJA

2

ni, židovi, adventisti, baptisti, evangelisti, Jehovini svjedoci, kalvinisti, pentekostalci) a zbog malog članstva samo pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Adventističke, Baptističke, Evanđeoske pentekostne crkve te Jehovini svjedoci imaju organizirani religijski život. Bošnjačka manjina U istraživanju su sudjelovale tri organizacije čiji su pripadnici većinom ili isključivo Bošnjaci: Vijeće bošnjačke nacionalne manjine je neprofitna organizacija, koja predstavlja bošnjačku manjinu u javnom životu i pri lokalnoj vlasti. Njena je uloga unapređivanje pozicije Bošnjaka u Sisku, izbor predstavnika pri lokalnoj vlasti, obrazovanje te očuvanje bošnjačkog identiteta. Vijeće je osnovano 2003 nakon prvih manjinskih izbora u Hrvatskoj. Aktiv Bošnjačka žena povezan je s Vijećem bošnjačke nacionalne manjine. U vrijeme istraživanja Aktiv nije imao formalni autonomni organizacijski okvir međutim djeluje kao zasebna organizacija. Ima dvadeset i pet članova. Zadaće i ciljevi Aktiva proizlaze iz viđenja žene kao srži obitelji te zaštitnice identiteta i kulture. Aktiv se bavi očuvanjem bošnjačke kulture i nacionalnog identiteta, organizira prezentacije bošnjačke kuhinje. Narodnih nošnji i običaja, organizira humanitarne akcije te predavanja o rodnim pitanjima (žene u islamu, prevencija raka dojke...) te podupire druge ženske organizacije (Adela, Udruga žena liječenih od bolesti dojke). Sisak ima veliku, četrdeset godina staru Islamsku zajednicu s članovima različite nacionalne pripadnosti (većinom Bošnjaci, međutim također Albanci, Romi). Sve do 2003 Islamska zajednica bila je jedina bošnjačka institucija te osnova bošnjačke zajednice u Sisku. Islamska zajednica ima vlastitu zgradu i dio groblja. Organizira religijsko obrazovanje te kao jedan od glavnih ciljeva u budućnosti je izgradnja višenamjenskog islamskog centra koji bi uključivao džamiju, vrtić, knjižnicu, internet cafe, konferencijsku salu i tako dalje. Sustav socijalne skrbi Socijalna skrb ostvaruje se putem Centra za socijalnu skrb te lokalnoga socijalnog programa. Glavni socijalni problem za vrijeme rata su bili izbjeglice i prognanici, dok je to danas nezaposlenost. Grad Sisak ostvaruje i financira brojne socijalne programe te razvija suradnju s civilnim sektorom. Ti programi uključuju: skrb o obiteljima i djeci, skrb za stare i nemoćne, programi za osobe s posebnim potrebama, dodjelu jednokratne novčane pomoći, pomoć za nabavku ogrjeva, stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba, programi za umirovljenike, učenike i studente, potpora udrugama, troškovi ukopa za nezbrinute osobe itd. Međutim, Sisak na primjer nema javne kuhinje, a programi trpe i zbog financijskih poteškoća. Organizacije civilnog društva važan su element u ostvarenju socijalnog programa. U Sisku postoje četiri župe, ali samo dvije imaju organizirane karitativne aktivnosti. Najvidljivije aktivnosti su one Župe Sv. Križa. Caritas se uglavnom oslanja na volonterski rad, a pomoć se pruža neovisno o nacionalnom ili religijskom identitetu korisnika, najčešće u obliku hrane, odjeće i higijenskih potrepština. Od ostalih vjerskih zajednica protestantske crkve su najaktivnije u sferi socijalne skrbi, a Baptistička crkva se bavi i dodatnim obrazovanjem (engleski, informatika).

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

71


2

BLAGOSTANJE I VRIJEDNOSTI

Organizacije nacionalnih manjina nemaju organiziranu strukturu pružanja humanitarne i socijalne pomoći, premda mnoge naglašavaju potrebu za stalnim i sustavnim dobrotvornim aktivnostima.

Sažetak rezultata Suradnja i/ili kohezija S obzirom na empirijske podatke identificirali smo nekoliko primjera suradnje i kohezije u sljedećim domenama: socijalna skrb, odnosi manjine i većine, interni način života manjina, rod. U domeni socijalne skrbi uočili smo nekoliko primjera kohezije između većinskih i manjinskih skupina te unutar manjinskih skupina. Također, važno je napomenuti da su predstavnici Caritasa i Crvenog križa, kao i socijalni radnici, naglašavali zajedničku suradnju i solidarnost različitih aktera socijalne skrbi (državnih institucija, religijskih organizacija, udruga) za vrijeme Domovinskog rata. Nakon Domovinskog rata neki su akteri socijalne skrbi (uglavnom međunarodne NVO) otišli, i suradnja se donekle smanjila, iako su mnoge organizacije nastavile sa svojim radom. Suradnja se zasniva na prijateljstvu i neformalnim odnosima. Zanimljivo je da se formalna koordinacija implicitno smatra nepotrebnom. Primjer kohezije je raznolika religijska i etnička struktura korisnika Caritasa Župe Svetog Križa. 2005. godine među korisnicima je bilo 39 Roma, 40 muslimana, 52 pravoslavaca i 218 katolika. Unutar Islamske zajednice ne postoji tradicija socijalnih ili dobrotvornih aktivnosti prije 90-ih, ali postoje socijalne institucije koje su dio islama – zekjat (davanje određenog postotka vlastitih sredstava), socijalna dimenzija Ramazana te Kurban Bajrama (dio žrtvovanog mesa životinje raspodjeljuje se muslimanima kojima je to potrebno). Bošnjaci i muslimani također naglašavaju primarnost neformalnih oblika pomoći (tradicionalna muslimanska/bošnjačka solidarnost, sadake – pojedinačno milosrđe) te se može zaključiti da je pomoć obitelji i potpora rođaka najvažniji vid ostvarenja pomoći. Kako su nezaposlenost i socijalna nesigurnost najveći problem za pripadnike manjine, neki od njih sigurnost ostvaruju povremenim migracijama u treće zemlje te time pomažu sebi i svojim najbližima. Unutar EPC-a pastor je odgovoran za raspodjelu humanitarnih paketa. Članovi pružaju informacije o obiteljima kojima je potrebna pomoć i ponekad pomažu u vršenju humanitarnog rada. EPC pomaže mnogim obiteljima u Sisku. Za vrijeme molitve, članovi EPC-a mole se za sve građane Siska i Hrvatske. Drugo područje je odnos manjine i većine. Bošnjačka manjina vidljiva je u Sisku. Unatoč nekim problemima u komunikaciji sa županijskom razinom, suradnja između bošnjačkih udruga i odjela Županije je u zadnje vrijeme postala puno bolja. Općenito govoreći, članovi Vijeća, Aktiva Bošnjačka žena te članovi Islamske zajednice naglašavaju dobre odnose s lokalnom vlašću, kao i s lokalnim političkim strankama koje podržavaju bošnjačke projekte (npr. bajramski koncert – najvažniju bošnjačku lokalnu manifestaciju) Također, neki od njih naglašavaju da ne postoje velike razlike između Bošnjaka i Hrvata, osim kulture i religije. Treća dimenzija je interni život manjine. Za vrijeme istraživanja i fokus grupa zamijetili smo visoku razinu interne solidarnosti i kohezije unutar EPC. Članovi crkve su simbolično sestre i braća (jedni druge tako nazivaju) a članstvo u EPC je njihov primarni identitet. Za neke od ispitanika pastor je najvažnija osoba koja se bavi problemima socijalne skrbi, međutim drugi ispitanici naglašavali su ulogu ostalih članova u kriznim situacijama.

72

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SOCIOKULTURALNA ISTRAŽIVANJA

2

Protestantske crkve u Sisku su u dobrim međuodnosima te imaju razvijenu suradnju u Sisku, a posebice se to odnosi na odnos EPC i Baptističke crkve Betel. Četvrta važna domena je rod. Ispitanici svih grupa žene smatraju presudnima za domenu socijalne skrbi jer smatraju da su žene osjećajnije, imaju više suosjećanja te da su one te koje pružaju pomoć. Međutim, ima i pojedinačnih mišljenja koje smatraju da je to tradicionalni pogled na ulogu žena koji treba prevladati, a sukladno velikim pomacima koji se u Hrvatskoj dešavaju u pogledu ravnopravnosti rodova. Tenzije i sukobi Za vrijeme terenskog rada identificirali smo nekoliko primjera: tenzija između većine i manjine, potencijalnih tenzija unutar većine i tenzije unutar manjinske grupe. Ipak riječ je o manje intenzivnim tenzijama jer unatoč složenoj političkoj situaciji i vojnim sukobima između Hrvata, Srba i muslimana u Bosni za vrijeme 1990-ih nema eksplicitnih sukoba između većine i manjina u Sisku. Ispitanici iz Islamske zajednice i Aktiva Bošnjačka žena izričito su naglašavali toleranciju građana Siska. Grad Sisak provodi posebne programe za Srbe povratnike a Romi kao najmarginaliziranija skupina uglavnom nemaju zdravstveno osiguranje te su često korisnici socijalne pomoći. Ispitanici iz svih grupa naglašavali su nezaposlenost kao ključan problem u Sisku – za manjine i za većinu. Za većinu njih, stalan posao s dobrom plaćom je osnova socijalne skrbi i sinonim socijalne sigurnosti. S obzirom da je nezaposlenost glavni problem, zaposlenost se smatra kao područje u kojem se može uočiti neravnopravnosti između građana Hrvatske. Iako nema službenih podataka o nezaposlenosti manjinskih skupina, ispitanici smatraju da većina ima bolje mogućnosti što se tiče zaposlenja i da općenito građani Hrvatske nisu ravnopravni. Neki od njih interpretiraju tu situaciju kao problem na državnoj razini – nema posla za Hrvate kao što nema posla ni za manjine, samo ljudi koji imaju političke veze mogu dobiti posao. Drugi tvrde da je nezaposlenost Bošnjaka, samo odraz diskriminacije protiv Bošnjaka na državnoj razini i u društvu općenito. Ima i pojedinačnih mišljenja da u zaposlenju postoji etnička hijerarhija – niže rangirani poslovi rezervirani su za Bošnjake. Neki od ispitanika naglašavali su drugu stranu nezaposlenosti – ljudi ne žele raditi, radije bi dobivali pomoć od države nego radili. Također uočili smo probleme vezane uz prava radnika (neosiguravanje radnika, zapošljavanje na crno, neplaćeni prekovremeni rad, rad nedjeljom) i probleme vezane za državne institucije (disfunkcionalne sudske institucije, nedostatak povjerenja u Hrvatski zavod za zapošljavanje, problemi vlasništva uzrokovani ratom...). Većinska skupina ne smatra ove probleme isključivo problemima manjina, već općenito problemima u Hrvatskoj. Međutim, mnogi ispitanici smatraju da ovi problemi više pogađaju manjine, odnosno da građani u Hrvatskoj nisu jednaki zbog njihovog nacionalnog, religijskog ili socijalnog podrijetla . Centar za socijalnu skrb je institucija za koju se smatra da može i mora riješiti najviše problema i većina kritika je upućena na tu instituciju. Uočili smo da pentekostalci nisu značajno prisutni u javom životu te da postoje i određeni negativni stavovi prema njima. Protestantske zajednice (Adventistička crkva, Baptistička crkva) se često smatra sektama koje regrutiraju članove putem tečaja engleskog jezika ili davanjem materijalne pomoći. Neke od osoba koje su intervjuirane navele su pojedinačne primjere u kojima većina nije bila tolerantna prema manjinskim religijama – mobbing, problemi sa susjedima, verbalno nasilje....

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

73


2

BLAGOSTANJE I VRIJEDNOSTI

Temeljem terenskog istraživanja ustvrdili smo nekoliko problema s kojima se susreće bošnjačka manjina. Bošnjačka nacionalna manjina u Sisku nije homogena. Jedan dio nastoji zadržati bošnjačke karakteristike i bošnjački identitet, međutim većina (prema procjeni ispitanika) je voljna asimilirati se. Prihvaćaju katoličke običaje i zaboravljaju vlastitu kulturu. Kao jedan od rezultata Bošnjaci, većinom, ne sudjeluju u bošnjačkim organizacijama. Drugi ključni problem za Bošnjake u Sisku, kao i u Hrvatskoj, je da zbog administrativne konfuzije i preklapanja nacionalnog i religijskog identiteta, ne postoje točni podaci o broju Bošnjaka. Islamska zajednica je bila jedina organizacija za Bošnjake te po osnivanju ostalih bošnjačkih organizacija 2003. dolazi do promjene njene uloge. Dolazi i do razilaženja u mišljenju te različitih stavova o ulozi Islamske zajednice u političkom životu te odnosu s Vijećem. Ispitanici zagovaraju različite opcije od ne miješanja Islamske zajednice do njezinog aktivnijeg političkog angažmana. Rodna pitanja su područje različitih stavova za pripadnike svih skupina. Na različite interpretacije ravnopravnosti žena i položaja žena utječu prije svega dob (mlađe žene zagovaraju veću ravnopravnost žena, dok starije žene zagovaraju tradicionalniju žensku ulogu) te religijska pripadnost (ispitanici pripadnice Islamske zajednice zagovaraju nezapadnjački rodni model koji se zasniva na muslimanskom religijskom zakonu, ali s time da on uključuje emancipaciju žena u javnoj domeni (pravo na obrazovanje i rad). U Katoličkoj crkvi naglašenije je tradicionalno viđenje žene dok u EPC žene mogu postati i pastori. Muškarci se gotovo u potpunosti drže tradicionalnih viđenja rodnih odnosa te ženama pripisuju bolje kvalitete, posebice u područjima kao što su skrb, brižnost, dom... Među područja Uočili smo međupodručja ili područja između kohezije i tenzija (u domeni socijalne skrbi i unutar manjinske religijske zajednice) kao i druga pitanja kao što su isključivo ženska pitanja. Civilna uključenost i sudjelovanje u dobrovoljnom sektoru socijalne skrbi nije razvijeno. Ispitanici iz Caritasa i Centra za socijalnu skrb govorili su i o razlogu nedostatka volonterskih aktivnosti socijalne skrbi (ljudi su zaokupljeni vlastitim problemima, dodatni posao, administrativne zapreke). Nedostatak umreženosti i suradnje između udruga i zajednica u domeni socijalne skrbi je problem. To uzrokuje preklapanja aktivnosti i nedostatak informacija o funkcioniranju drugih socijalnih aktera. Islamska zajednica u Sisku planira izgraditi Islamski centar, međutim zbog pitanja vlasništva projekt još uvijek nije realiziran. Centar će biti faktor homogenizacije Bošnjaka i mjesto za učenje i kulturnu razmjenu. Druge teme Unatoč razlici u stavovima spram uloge žena u društvu, najvidljivije promjene u zadnjih nekoliko godina (i na lokalnoj i na nacionalnoj razini) mogu se vidjeti u sferi zaštite žena od svih oblika nasilja. U Sisku postoji visoka razina nasilja (od siječnja do kolovoza 2006 bilo je 790 slučaja nasilja, uglavnom obiteljskog nasilja). Centar za žene Adela i Agencija lokalne demokracije organizacije su civilnog društva koje najjasnije promiču rodna pitanja u Sisku. Međutim neki ispitanici nemaju saznanja o postojanju bilo tih udruga bilo o pojavi obitelj-

74

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SOCIOKULTURALNA ISTRAŽIVANJA

2

skog nasilja u Sisku. Uočili smo i pojavu stavova koji u slučaju obiteljskog nasilja uglavnom ženu smatraju krivcem ili odgovornom za nasilje.

Analiza: ustanovljene vrijednosti Na osnovi istraživanja ustanovili smo da su dominantne vrijednosti povezane s tri domene – socijalnom skrbi, zaposlenjem, i obitelji. Također, postoje i preklapanje između njih. Općeniti utisak je da ne postoji apsolutni rascjep između većinskih i manjinskih vrijednosti u području socijalne skrbi. Postoje određeni socijalni programi za Srbe povratnike i program za romsku integraciju u društvo, međutim druge manjine (nacionalne i religijske) nisu uključene u nekakve posebne projekte. Za vrijeme dubinskog istraživanja fokusirali smo se na domenu socijalne skrbi – definiciju socijalne skrbi, glavne pružatelje socijalne skrbi, evaluaciju aktera socijalne skrbi. Na temelju terenskog rada možemo identificirati nekoliko vrijednosti koje pripadaju domeni socijalne skrbi. Situacija u Sisku odraz je situacije hrvatskog društva: 1. S obzirom na broj klijenata i slučaja, državna socijalna institucija, Centar za socijalnu skrb se suočava s najviše očekivanja i zahtjeva a samim time i najvećim kritikama; 2. Vidljiv je nedostatak povjerenja u državne institucije socijalne skrbi; 3. Postoji nedostatak umreženosti, suradnje i formalnih odnosa između socijalnih aktera; 4. Civilni sektor je nerazvijen(građanska angažiranost nije česta praksa, nedostatak tradicije dobrotvornog rada i volonterstva); 5. Socijalna skrb se smatra ženskom domenom ( feminizacija domene socijalnog). Ne(zaposlenost) je glavna tema i vrijednost za članove i manjina i većine u Sisku. Analiza pokazuje: 1. Zaposlenje je osnova socijalne skrbi i socijalne sigurnosti. Postoji veliki raskorak između idealne i stvarne socijalne sigurnosti i socijalne skrbi. Ispitanici smatraju da nema, općenito gledajući, sigurnijih poslova ili socijalne sigurnosti. 2. Nezaposlenost ima i mračnu stranu – crna ekonomija i tehnike koje nezaposleni koriste za preživljavanje (ilegalni imigracijsko zaposlenje, laganje o pravom socijalnom statusu kako bi se dobile doprinosi, nedostatak odgovornosti nezaposlenih osoba). 3. Zaposlenost je poligon za neravnopravnost unutar većine i u odnosu između većine i manjine. 4. Zaposlenost je povezana s rodnim pitanjima i postavlja pitanje pozicije žene. Bilo da je biološki ili simbolički (kao u slučaju Pentekostalaca) obitelj se pokazala kao vrlo važna socijalna skupina za ispitanike fokus grupa. Prema tome identificirali smo nekoliko vrijednosti u obiteljskoj domeni. Obitelj je alternativni pružatelj socijalne skrbi zbog dva razloga – nemogućnost državnih socijalnih institucija da budu učinkovite na način na koji to žele ispitanici i tradicionalne kulturne nadmoći neformalnih odnosa. Postoji nekoliko alternativnih interpretacija tradicionalne podjele kućanskih obaveza. Identificirali smo različite interpretacije većinom tradicionalnog viđenja roda. Izjave o presudnoj ulozi žena kao zaposlenika u javnoj domeni socijalne skrbi je nastavak tradicionalne uloge žena u privatnoj domeni i tradicionalne podjele kućanskih poslova. Vjerska pripadnost utječe na poimanje rodnih vrijednosti pa tako Islamska zajednica te vrijednosti interpretira različito od većinskih u skladu s islamom i islamskim zakonom.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

75


2

BLAGOSTANJE I VRIJEDNOSTI

S obzirom na obiteljsko nasilje ispitanici (žene i muškarci) tradicionalnog rodnog viđenja spominjali su slučajeve nasilja nad muškarcima. Općenito žene pokazuju razumijevanje za zlostavljane žene i naglašavaju tradicionalno žensku izjavu da se problemi koje iskuse trebaju držati u obitelji. Općenita sugestija ispitanika je da “se izađe u javnost” i da se problemi razriješe s profesionalcima (udruge ili državne institucije, policija...)

Zaključak Istraživanje daje sliku Siska koja na lokalnoj razini predstavlja ključne probleme hrvatskog društva općenito. Izazovi centraliziranog sustava socijalne skrbi, neformalni odnosi koji se zasnivaju na poznanstvu i prijateljstvu, nezaposlenost kao ključna prepreka socijalne sigurnosti, neosjetljivost na poziciju slabije vidljivih i zastupljenih skupina te još uvijek vrlo tradicionalno viđenje žene, prikazuju Sisak kao jedno od područja na kojem su izrazito vidljivi problemi hrvatskog društva. Međutim, usprkos devastaciji koju je donio Domovinski rat i gospodarskim problemima uslijed privatizacije, Sisak te probleme stavlja u jedan pozitivan kontekst suradnje različitosti te ukazuje na mogućnost suživota nacionalnih i religijskih manjina međusobno i u odnosu na većinu. Literatura Baloban, Stjepan, Črpić, Gordan i Štengl, Ivan (2005), Solidarnost i socijalna (ne)osjetljivost, u: Baloban, Josip (ur.) U potrazi za identitetom – komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa, 179-205, Zagreb: Golden Marketing i Tehnička knjiga. Bejaković, Predrag (2004), The informal economy in Croatia and economic development, [Neformalno gospodarstvo u Hrvatskoj i gospodarski razvoj] South-East Europe Review 3/2004, 69-78, www.ceeol.com/aspx/getdocument.aspx?logid Bežovan, Gojko and Zrinščak, Siniša (2001), “Mogućnost decentralizacije u socijalnoj politici i nove uloge lokalnih vlasti”, Revija za socijalnu politiku, 3-4. Bežovan, Gojko and Zrinščak, Siniša (2004), Civil Society Development and the Reform on the Welfare State in Croatia, [Razvoj civilnog društva i reforma države blagostanja u Hrvatskoj] radni materijal za konferenciju “Reforming Social Protection Systems in Europe: Coordination and Diversity”. Bežovan, Gojko and Zrinščak, Siniša (2007), “Postaje li civilno društvo u Hrvatskoj čimbenikom društvenih promjena”, Revija za socijalnu politiku, Vol. 14, No. 1, pp 1-27, Zagreb. Bićanić, Ivo and Ott, Katarina (1997), The Unofficial Economy in Croatia: causes, size and consequences, [Neslužbeno gospodarstvo u Hrvatskoj: uzroci, razmjer i posljedice] www.ijf.hr/OPS/3.pdf. Crespi, Isabella (2004), Socialization and gender roles within the family: a study on adolescents and their parents in Great Britain, [Socijalizacija i rodne uloge u obitelji: studija adolescenata I njihovih roditelja u Velikoj Britaniji] www.mariecurie.org/annals/ volume3/crespi.pdf. Kuvačić, Ivan (1990), Funkcionalizam u sociologiji, Zagreb: Naprijed. Scott, Jacqueline (2006), Family and Gender: How Attitudes Are Changing, [Obitelj i rod: Kako se mijenjaju stavovi] www.genet.ac.uk/workpapers/GeNet2006p21.pdf. Stockard, Jean and Johnson, Miriam M. (1992), Sex and Gender in Society, [Spol i rod u društvu] New Jersey, Prentice Hall, Englewood Cliffs.

76

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SOCIOKULTURALNA ISTRAŽIVANJA

2

Štulhofer, Aleksandar and Rimac, Ivan (2002) Opportunism, Institutions and Moral Agents: the Socio-Cultural Dimension of the Underground Economy in Croatia 19951999, [Oportunizam, institucije I moralni čimbenici: Socio-kulturna dimenzija sive ekonomije u Hrvatskoj 1995-1999] www.ijf.hr/OPS/14.pdf. Šućur, Zoran (2003), “Razvoj socijalne pomoći i socijalne skrbi u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata”, Revija za socijalnu politiku, God. 10, br. 1 Šućur, Zoran (2004), “Pristup pravima opće socijalne pomoći”, Revija za socijalnu politiku, , god.vol.? 11, issue?br, 1 (21-38) Vander Zanden, James. W. (1990), The Social Experience. An Introduction to Sociology, [Društveno iskustvo. Uvod u sociologiju] NY: McGraw-Hill Inc. Bilješke 1

Ovaj izvještaj je prva, sažeta, verzija rezultata istraživanja. Istraživački projekt još nije priveden kraju te će detaljniji izvještaj biti dostupan po završetku projekta.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

77


Nasko Frndić

pov ije st

Vesna Miović i Nikša Selmani, Muhamed Ždralović,

Mubera Maslić Ždralović Ante Simonić Esma Halepović Đečević

3


POVIJEST

3

Nasko Frndić

Kako su paše vladale u Bosni (prema “Zapamćenjima” Fra Grge Martića)

U književnoj baštini bosanskih franjevaca poznato je i jedno djelo posebne memoarske vrijednosti. To su “Zapamćenja”koja je potkraj života u pero kazivao zagrebačkom “brzopiscu” Janku Koharića franjevački svećenik i prosvjetitelj fra Grgo Martić. Evo o tome zapisa velikog hrvatskog povjesničara dr. Ferde Šišića: “U augustu 1901. zaputio se potporom hrv. knjiž. društva pokojni profesor dubrovačke gimnazije Janko Koharić u bosanski franjevački samostan Kreševo, da onde zabilježi kazivanje fra Grge Martića. Taj stenograf prepisao je u Kreševu sam Koharić, pa ga onda pročitao fra Grgi, koji je tom prilikom još neke dopunjke stavio, a u glavnom se uvjerio da je Koharić vjerno i točno zabilježio njegove riječi.” Zanimljivo je zapaziti da je fra Grgo na početku sačuvanog rukopisa svojom rukom drhtavim slovima ispisao slijedeće riječi: “ Ovi Brzopis bilježen bješe po mojemu ustmenom kazivanju od gospodina brzopisca Janka Koharića iz Zagreba u samostanu Kreševu d. 15. kolovoza 1901.” Na kraju je monogramski potpis fra Grge, u kojem je posljednje slovo izvedeno ukrasnom grafijom arebički harf veliko G (početno slovo imena), iz čega se može naslutiti da je fra Grgo Martić i na taj način iskazao svoju simpatiju prema bosanskim muslimanima, s kojima je dugo živio u dobru razumijevanju i uzajamnoj toleranciji, što se vidi iz sačuvanih “Zapamćenja”. Četiri su godine trebale da fra Grgin rukopis iz ruke u ruku od Bosne do Zagreba dođe u ruke dr. Ferde Šišića, koji dalje bilježi: “Redigirajući ova “Zapamćenja” nijesam ništa ni dodao ni izostavio, jer sam htio da se vidi, šta je fra Grga bio i kako je mislio.” Za objavljivanje ove vrijedne dokumentarne knjige zaslužan je zagrebački knjižar Đuro Trpinac, koji je ovaj rukopis tiskao u srednjem formatu broširane knjige na 119 stranica. (Zagreb, 1906.) Već u prvoj glavi na početku sjećanja Fra Grgo pamti 1829, kada mu je bilo svega osam godina, “...da se po našim zemljama raznosio općeniti glas kako je Sultan Mehmed II. u Carigradu srušio jenjičerski hodžak – to jest onu posadu svoju koja je čuvala kako sultanovu vlast, tako i uzdržanje vjere, – pa zatim izdao naredbu od reforama u cijelom turskom carstvu. Te se državne reforme nazivaju turskim jezikom “tanzimati i hairije”, a bile su to blagoslovene reforme.” Već iz prvih stranica “Zapamćenja” se vidi da je fra Grgo vrijeme turskog carevanja u Bosni osjećao kao povijesno vrijeme koje treba u detalje obrazložiti, pa tako piše o ustrojstvu janjičara, da su bili “...jedna četa sabrana...sve od male muške djece od svake vjere i naroda (dakle i muslimana i nemuslimana, pr. N.F.), tako da ona zaboravivši i oca i majku, nizašto drugo nijesu znala, nego za svoj ratni posao i sultanove zapovijedi. Odgajali su se strogo pod paskom jednoga velikog derviša, koji se zvao Hadži Bektaš. Ti su ljudi zavjetovani bili da se neće ženiti, te vazda na mig sultanov kad treba na vojsku poći i vojevati...Glavni komandar Jenjičara zvao se “krkbin kolaga”, biva aga nad četrdeset hiljada...Tako je i u Bosni bilo upisano koja stotina ili tisuća Bošnjaka...još danas se pamti kako su se borili s Rusima...ali najviše ih je išlo u nesrećnu bitku mohačku ...Još ovo ću reći: ti bosanski Jenjčari...imali su neka promaknuća svoja i jenjičarska imenovanja kao “odobaše, sakadžibaše, čorbadžije”.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

81


3

KAKO SU PAŠE VLADALE U BOSNI

To su zapravo bili činovi u vojsci. Obobaša je bio komandir janjčarskog voda. Ušli su i u narodnu pjesmu: “Jesi l čuo Barčul odobašu.../ A drugo je Hasan odobaša.” Tako je nastalo i bošnjačko prezime Odobašić. Sakadžibaše su bili komandiri vodonoša, koji su se brinuli za napajanje vojske i konja. Isto tako važni su bili u janjičarskoj vojsci čorbadžije – komandiri kuhinje i spravljanja jela za vojsku. Osim toga, čorbadžije su bili starješine janjičarskih “orti” – t. j. odreda ili bataljona koji su brojili po 400 vojnika. Više orti činile su janjičarski odžak. I sama zgrada u kojoj se nalazio bataljon zvala se orta. Abdulah Škaljić u poznatom rječniku turcizama kaže da je na mjestu katoličke katedrale u Sarajevu bila zgrada janjičarske orte ili daire (dahire), a to znači vijećnice i službene janjičarske kancelarije. Koliko su bosanski janjičari bili snažna sila za turske vlasti u Bosni, fra Grgo Martić kaže da su imali smjelosti i snage odupirati se i sultanovim reformama, kao što je bila promjena odjeće janjičara: “Poradi toga pošiljali su im iz Carigrada najstrože vezire da red drže. Sjedili ti veziri u Travniku, a imali uza se samo po jedan bataljun neurednoga vojništva Arbanasa.” Ne samo zbog otpora bosanskih janjčara carskim reformama, fra Grgo piše kako su ti veziri “ ...upravo kano sa strahom na konjima dolazili gradu Sarajevu...Ni jedan vezir nije se usudio noćiti u Sarajevu, jer se Sarajevo smatralo kano slobodna varoš.” Iz tih riječi se može zaključiti da se je Bosna i u tursko doba osjećala svojom, gotovo autonomnom pokrajinom, u kojoj je Sarajevo živjelo posebnim životom. Fra Grga piše: “Tu sjedile poglavice bosanske, tu i trgovina lijepo cvala, a ponajviše s Mlecima, Genovom i Austrijom.” Nakon nekoliko vezira blagog postupanja u Bosni, stigao je iz Stambola preko Srbije u grad Zvornik opasni Abdurahman paša, koji odatle, malo odmaknut od središta Bosne “... pošalje svoga namjesnika u Sarajevo i naredi da mu se dovede sedam poglavitih otpornika: dva Novalića, dva Morića, Pinju bajraktara, pa Bakariju i još jednoga. Poslušaju zapovijedi i doprati ih vezirov poslanik u Zvornik, gdje ih podavi svih sedam. Pa onda se uputi u Sarajevo... dočekale ga Sarajlije na kapiji s puškama i oružjem, te se nijesu mogli odbiti (u martu 1827.) Onda je umirio Sarajevo i pošao u Travnik “, bilježi fra Grgo, te u nastavku tumači da je to bio tihi kraj samovlasti janjičara u Sarajevu. Ali sve nije završeno na davljenju sedam glavnih buntovnika, pa na vezirov poticaj, sultan iz Carigrada pozove Bošnjake na razgvor. I glavni predstavnici odazovu se iz većine krajeva Bosne. Evo fra Grgina zapisa: “...tude isti sultan presjedavao, te ih lijepim načinom svjetujući nagovarao da se prođu tvrdoglavštine i da prime nizamat i reforme.” Ali i tu se Bošnjaci mnogo opirali, posebno neki zlatar iz Sarajeva, i derventski kapetan Mahmut-beg. Za vrijeme tog vijećanja kod sultana u Carigradu trebalo je u znak pristajanja da svi skinu čalme s glave, ali navedena dvojica nisu htjela, pa sultan kapetanu iz Dervente rekne: “Znaš li da bi ti mogao glavu otkinuti?”, a on pritisne jednom rukom čalmu na glavi, a drugom pokazuje na vrat: “Čuješ, care, ovako je (čalmu) skupa s glavom možeš skinuti, ali s glave ne možeš!” Tog kapetana i njegov život je fra Grgo Martić opjevao u svome spjevu “Osvetnici”. U prelistavanju “Zapamćenja” fra Grge Martića ima dosta podataka o vezirima u Bosni i domaćim bosanskim pašama. Zanimljiva je zgoda iz 1848. u Europi prevratne godine u kojoj se lomio stari feudalizam i stvarali se građanski sistemi vladanja i upravljanja državama. U to vrijeme fra Grgo se zatekao na svećeničkoj službi u maglajskom kotaru kao kapelan. Evo što piše: “Na jedanputa sazove nas kotarski predstojnik Uzeir-beg, dobar moj prijatelj¸; pošalje pismo po mene i po devet pravoslavnih popova (onda još nije bilo srpstva u Bosni)...Dođemo mi tamo i pročitaju se pisma; prvo moga biskupa Marijana

82

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Šunjića...zatim ono što je vladika sarajevski pisao na onu devetoricu popova... Uzme proto Kovačević da čita, no pošto je pismo bilo pisano novom srpskom ortografijom, nije ga mogao pročitati...i svih devet popova ni jedan ne more da ga pročita. Pa onda upita predstojnik mene “Da li bi ti fra Grgo mogo pročitati” – “Da vidim” i ja pročitam kao latinicu...i onda zamoli mene predstojnik da ostanem koji dan na njegov trošak, pa da ono popišem što oni predlažu. I ja to primim na se, i Uzeir-beg lijepo častio mene dva, tri dana.” Zanimljiva je zgoda u kojoj se fra Grgo suprotstavlja volji Mustafa-paše iz Gradačca, koji je vidio da fratar ima prelijepa konja, pa ga hoće od njega otkupiti: “Bogme paša hoće konja da mu prodaš.” Ja rekoh: “To ne mogu”. “Ma pristaj na to, glave ti, i reci, Gospodaru, ja tvoj, konj tvoj.” – “Ne umijem ja toga reći...Da mu dadem i tri konja onakva, ako šta zla uradim, neće mi pomoći, a dok ja zla ne radim, ne bojim ga se.” To je bilo u Maglaju, i moja oporba bila na veliko čudoTurcima maglajskim...Eto meni strašila; kako ću ja živ ostati...Hvala Bogu ne bi ništa, ali sam se pobojavao posljedica, kad dođe paša veziru. A tako grozovit bio je u kaštigovanju Tahir-paša, da je jednom kadiji, po imenu Hrastovac, dao udariti pet stotina štapa po tabanima.” Taj smion čin hrabrosti fra Grgo je u sjećanju pravdao riječima: “Bio ja tada (1848) mlad 26 godina.” I zabilježio je da mu je neki od Turaka rekao: “Ma ti si budala... u mene i sina da ište, ja bi ga morao dati.” Iz te situacije se može zaključiti kako su turske paše u Bosni respektirale bosanske franjevce, kao što kazuje i ovaj fra Grgin slučaj. U svojim memoarima fra Grgo, i sam pjesnik, zabilježio je svoje stavove naspram nekih književnih djela u Hrvatskoj. Tako on pomalo uvijeno i suzdržano kritizira Ivana Mažuranića što je u “Smrti Smail-age Čengića” izvrgao pjesničkoj satiri toga hercegovačkog junaka. Za razliku od Mažuranića fra Grgo opisuje Smail-agu bez patosa, kao stradalnika turske i crnogorske zavjere: “Čujavao sam od ljudi da se neki vezir iz Travnika pobojao velikoga glasa Čengić Smail-age, koji je na Gackom sjedio, pa mu naredio da krene na Crnu Goru, ne bi li junak tude poginuo... I ode Čengić Smail-aga na Mljetičak, a s njime Bauk vojvoda mu i drugi, te dođu do neke kume popadije. Po izdajstvu nekoga svoga kneza Gjoke Malovića, kome je na konak pao i koji je možda Crnogorcima poslao glas, da udare po noći na njega, pogine, a vojska mu bude razbijena (5. oktobra 1840.)” I sad slijedi glavni dio u kojem fra Grgo prigovara Mažuraniću: “Raspitivao sam se, da li mu je onakvo strašilo od glave učinjeno, kako to pjesma Mažuranićeva pjeva, i čuo sam da to nije po istini, a nijesam isto nikada čujavao odkad sam živ da su za repove konja vlačili raju; i to je pjesnička fantazija. Tako pogibe Čengić, a 1842. godine slušao sam u Hercegovini prostu narodnu pjesmu, koja se ne slaže s dogadjajima opisanim od drugih, nego pjeva kao što sam ja ovdje pričao.” Posebno je vrijedan prilog fra Grgo ostavio u svojim “Zapamćenjima” pišući dosta detaljno o turskom veziru u Bosni Omer-paši Latasu, koji je u dvije godine (1850. – 1852.) učinio grozna djela pogromom na bosanske age i begove, koji nisu htjeli dati svoju djecu u pašinu kaznenu vojsku, pa su mu se i otporom oduprli, ali su pri tom teško stradali, tako da se Omer-paša osjetio toliko velikim da se kanio proglasiti bosanskim kraljem, i Bosnu otrgnuti od turskoga carstva, nadajući se podršci Bana Jelačića iz Hrvatske. U to vrijeme je i fra Grgo povjerovao da stiže novo doba bosanske povijesti, pa je s Ivanom Franjom Jukićem, još poznatijim bosanskim franjevcem, Omer-paši spjevao “Slavodobitnicu svietlom gospodaru...” u 697 narodnih deseteraca. I to su objavili u Jukićevom časopisu “Bosanski prijatelj”.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

83


3

KAKO SU PAŠE VLADALE U BOSNI

U tom slavljenju Omer-paše fra Grgo je bio suzdržaniji od Jukića, koji je s tim bosanskim vezirom postao vrlo blizak, čak intiman. Evo fra Grgina zapisa: “Omer je poslao Fazli pašu i fra Jukića u posjete Jelačiću banu, da ga pozdrave i čast mu učine. U Zagrebu budu od bana lijepo primljeni, no Zagrepčani učiniše Fazli paši mačju deraču (16. aprila 1850.) Sada kako je poslao Omer paša te poslanike banu Jelačiću, nazrelo se u tome neke političke konferencije, pa tako je neko iz Zagreba, neki od tajnih izvjestitelja, javio u Beč da se tu radi o panslavizmu, da bude Jelačić hrvatski kralj, a Omer da bude u Bosni vladar; s tim svojim panslavizmom da prijete ova dvojica obima carstvima, i Austriji i Turskoj. Onda vlada carigradska avertira Omeru, da se očituje kako je protivnik panslavizma. Potom Omer paša zaokupi pobrati sve oružje od krštenih ljudi u dvadeset i četiri sata, pa poslao svoje poslanike svakuda, koji pokupiše oružje u našim manastirima i svagdje.” Do tada lijepi i otvoreni odnosi između fratra Jukića i Omer-paše, događanjem u Zagrebu i Beču postali su komplicirani. Jukić nije ni znao šta se događa, pa je nakon dužeg boravka u Zagrebu, vratio se u Sarajevo, i želio je razgovarati s Omer-pašom, ali je fra Grgo upozoravao Jukića da se makne paši s očiju, i da pobjegne iz Bosne, jer mu prijeti velika opasnost. Naivni i na poseban način Omer-paši skloni Jukić nije u to povjerovao. To fra Grgo detaljno opisuje: “Dodje Božić i evo ti meni Jukića na konak u Sarajevo (Martić je tada bio župnik sarajevski, pr. N.F.) Ja se snebljušim, kako je on tako ludo povjerovao, te sam došao u stupicu. Pitam ga odmah: “Jesi li ti moja pisma primio? Datuma toga i toga?” “Primio sam.” “Pa jesam li ti javio da si u pogibelji?” “Ja u to ništa ne vjerujem. To su izmišljotine austrijskoga konzulata.” “E, pa dobro, što si došao?” “Da se malo vidim s Omerom.” Ja se nadjem u tešku položaju. Ovi čovjek mogao bi mene kompromitovati. Ujutro ustanem ja, pa ga pitam: “Baš hoćeš li ti Omeru ići?” “Hoću.” “Da ti kažem, prijatelju: Ja te pustiti ne ću iz moje kuće, dokle god te ne premetnem svega. Šta ja znam šta kod tebe ima.” Kad je u djep a ono moje pisamce, i onoga Margetića, i još dva. “Ovo ću ti uzeti.” U bisagama imao dalekozor i nekakav dicionarčić (počeo ga bio pisati) i neke krpe. Pustim mu to. “Imaš još šta?” “Nemam ništa.” ... I ode on Omeru, i bio kod njega dovečer. Odanle eto ga na večeru k meni. “Šta si radio?” “Razgovarali smo i pili smo čaj; lijepo me primio.” Da Bog da, ja evo držim da će zlo proći.” Drugi dan dodje isto vrlo veseo. Treći dan opet otidje. Iz jutra u 8 otidje, pa do podne sjutradan. Odmah ja uzmem sumnju da je zlo... Dodjem ja gore u konak veziru, a ono Jukić hoda, a sav pocrvenio kano cvekla; bio zdrava ljudina od 35 godina. Hoda po predsoblju, pitam ga: “Zar nijesi još ulazio?” “Nijesam.” “Malum omen” kažem. Ja sam odmah bio slobodan unići. “Što imate, fra Grgo?” “Dobro nije; iz banjalučke krajine pismo od jednoga fratra, gdje su od njega uzeli oružje...” “To su nezgodne stvari, ja nijesam rekao da se od fratara uzima oružje. Nego ću dati zapovijed, da se vama povrati.” I to je zbilja bilo...” Ovaj poduži citat činio mi se važnim da se vide odnosi između Omer-paše i bosanskih franjevaca Jukića i Martića, od kojih je drugi imao mjeru suradnje s turskom vlašću, dok je Jukić bio pjesnički i politički zanesenjak, koji je Omer-pašu doživio kao bliskog moćnika, od kojeg je tražio i dobio novčanu pomoć za svoj književni rad u Bosni. Između ostalog nagovarao je Omer-pašu da mu dade pare za otvaranje samostalne bosanske tiskare, u kojoj bi on mogao tiskati svoje knjige i časopise, jer je u Zagrebu i pored podrške nailazio na odugovlačenje tiskanja njegovih knjiga i na nerazumijevanje svojih ideja o prosvjetnom i kulturnom preporodu Bosne. Kad su se poremetili odnosi između Omer-paše i fra Jukića, došli su u pitanje veliki novci koje je Omer-paša dao Jukiću, da ih podijeli kršćanskome narodu po selima oko Jajca,

84

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

koja su stradala u vrijeme borbi Omerovih jedinica s pobunjenim bosanskim agama i begovima. O tome je fra Grgo zapisao i slijedeće: “...slijedila su ispitivanja fra Jukića kod Omera u njegovu prisuću. Mene nije htio zovnuti da se ne zastidim, a i ja sam bio član velikoga vijeća. Pa tako bio ondje vladika srpski, a ja nijesam bio. Tamo se o tom predmetu govorilo, a još prije toga bili su poslanici po selima i kućama razaslati, da ispitaju koliko je kome novaca dao Juikić u pomoć. Kad tamo, raja pomislila, da će iskati natrag taj novac, pa su mnogi zanijekali, da nijesu ništa ni primili, i tako je jedna trećina te novce zanijekala, a ono drugo je ispovijedjeno da su primili. Kad je takav referat došao Omer paši...zovne on Jukića na posebno ispitivanje, a tude je on ispovijedio veziru: “Ostalo mi nešto novaca, a potrošio sam ih na put u Zagreb, kad ste me slali banu Jelačiću.” I s tim se kano ispravio. A Omer njega opet u haps pa reče: “Eto, što sam sirotinji dao, on je izio.” Fra Grgo Martić ne bez dramske tenzije opisuje trenutak opoziva i odlaska Omer-paše iz Bosne: “Kad je Omer paša bio dignut sa svoga dostojanstva i otišao u Carigrad, a to je bilo dana 26. aprila 1852. ja sam ga onda ispratio...pristupio sam mu ruci i zapitao: “Šta more biti od našega Jukića?” Odgovorio mi je: “Jukić je moj, ali je Jukić zanesenjak kano i ostali pjesnici.” Iza njegova otputovanja za osam dana otišao je i Jukić i stigao Omera u Bitolju, i odanle bude u Carigrad poslan u zatočenje; tamo je bio uzapćen u lakšu tamnicu. Za njegovo izbavljenje zauzeo se glasoviti čovjek, austrijanski poslanik Prokesch Osten. Već za petnaest dana ga izbavi iz tamnice s dekretom turske vlade da se ne more nikada povratiti u Bosnu.” Poslije Omer-paše Latasa u Bosnu je stigao novi turski namjesnik – Huršid Mehmedpaša. Iako je bio svega četiri godine (1853-1856) ostavio je traga i u sjećanjima Fra Grge Martića, koji piše: “On bijaše razuman čovjek...on je vladao naravno po naredbama iz Carigrada. Najzad uništi vlast posebnih haračlija što su kupili harač od kršćanskoga naroda, pa povjeri kršćanskim fratrima i kršćanskim popovima,da oni kupe taj harač.” I to je trajalo nekoliko godina. Fra Grgo dalje hvali ovog turskog upravitelja Bosne: “Huršid paša umekšao je ponašanje bosanske vlade prema austrijskoj stvari u Bosni. Zato je poslije ovi paša...dobio dekoraciju (odlikovanje pr. N.F.) od cara Franje Josipa, čini se Leopoldov red. Nakon četiri godine mirna vladanja bude on svrgnut, i otišao je u Aziju za vezira, ostavivši u Bosni dobru uspomenu.” O svrgnuću Huršid-paše Fra Grgo ne piše pobliže, ali je iz sjećanja vidljivo da je prošlo nekoliko godina do novog paše, iz čega se može zaključiti da je nastali interegnum bio djelo domaćih uglednika, koji su htjeli imati svoju autonomiju u okviru turske vlasti, i kao s Omer-pašom Latasom, oni su i s Huršid-pašom vodili svoj tihi rat opstrukcijom i negiranjem. Ali su morali prihvatiti novog Osman Topal-pašu, koji je premješten iz Srbije u Bosnu, i u njoj je ostao devet godina (1860-1869). Fra Grgo kaže da se je ovaj paša mnogo brinuo za kulturu života naroda, osobito za kolne puteve od Sarajeva do Travnika i do Bosanskog Broda. O političkom profiju Osman-Topal-paše Fra Grgo piše: “Bio on i dubok politik; prema političkim nazorima onoga vremena, pazio osobito na srpstvo, koje se istom tada na sav mah razmahalo po Bosni i Hercegovini. Kako je prije bio u Beogradu, bijaše dobar poznavač srpskih stvari, te je srpstvo nastojao svakom prilikom da očepi. Tako je konfiscirao

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

85


3

KAKO SU PAŠE VLADALE U BOSNI

one knjige, osobito školske koje su iz Beograda dolazile, a i na učitelje jako je pazio otkuda su dolazili.” Zanimljiva je zgoda kako je fra Grgo Martić dobio odobrenje od Osman Topal-paše, koji je upravljao Bosnom iza Huršid-paše, da u Fojnici mogu zvoniti crkvena zvona: “ Ja sam uživao dobro povjerenje u Osman Topal paše, a mazio me od svih drugih ljudi do zazornosti. Zamolim ga u to da u manastiru Kreševu smijemo zvona dignuti, koja nam od starine leže u manastiru, pa da pozvonim s njima unutar manastira.. On to nama odobri. Samo upita me, koliko su daleko turske kuće od manastira. Rekoh mu čevrt sata. “Dobro! Vi objesite zvono unutar manastira i pozvonite, ali u početku polagano. Nemojte odmah dugo drndati (radi toga ću poslije imati s Derviš pašom posla), već polagano, da se sviknu Turci. “ Dadne mi to i u Kreševu pozvoni zvono...Protestiraju kreševski Turci protiv zvona poslije nekoga vremena...Čuvši to naljuti se paša...pa naredi da samo u podne kad je njima vakat slobodno zvone...Potom se Turci malo prišute i strpili se za dugo. A bilo žena u turskoj mahali, koje su za ono vrijeme što se zvonilo, tukle u tepsije da se ne čuje.” Posebno je zanimljivo sjećanje fra Grge Martića, kako je sudjelovao u određivanje trase ceste od Sarajeva do Mostara. “Komisija izađe pa narede i meni da i ja pođem s Osman pašom, da najprije pregledamo put k Jablanici niz Neretvu. Otišli mi preko planina na konjima pa izašli na Neretvu u Jablanici. Kad li će Osman paša. “Je li fra Grgo, je li moguće uredni put kroz ove klance načiniti?” “Gospodine, s novcem je sve moguće, a težak će trošak biti.” “Dobro je tako što veliš, novac sve može.” Hodali smo dva dana do Konjica i uputili se odande preko Ivan planine...Kad se vratismo u Sarajevo, sastavi Osman peticiju... da mora put uz Neretvu biti. I ta relacija ode u Carigrad.” Kako su čak zajedničke vjerske svetkovine imali muslimani i kršćani u Bosni, fra Grgo objašnjava u svojim “Zapamćenjima”: “Kad je sultan Bosnu osvojio, i poturčili se oni bogumili i drugi, onda su zamolili sultana da im dade dva sveca svetkovati u godini po starom kalendaru, i to prvi, kad se nekakav svečan dan turski podudara u vremenu s našim Uskrsom, pa stoga zamole da i oni mogu šarene svijeće praviti i s njima se u džamijama i kod kuće služiti. Drugo, da po starom kalendaru svetkuju Ilijin dan; oni vele Alijin dan, da je to Alija, svečev zet. I dobiju to da slave taj dan, a slave ga tako da Sarajlije izlaze na teferić, na izlete izvan grada. Obično je bio najmio Osman paša svake godine jedan dvorac i ondje bi se svakoga petka odmarao i uvijek toga dana pozivao nas članove svoga savjeta na večeru.” Ali nije sve išlo kao lojem podmazano u suradnji fra Grge Martića i turskih paša. Evo jednog disonantnog slučaja: “Kad sutradan dođem ja na savjet, a ondje Osman paša...pocrvenio sav i upade u naš sasvjet i onda na me okrenu: “Čuješ fra Grgo!” “Šta je, gospodaru?” “Ja sam za tebe mislio, da si ti čovjek vjeran caru, i volio sam te kao svoga brata i sina...a ti novine širiš po varoši, reče paša, i pišeš u novinama proti našoj vladi” – to je držao “Obzor”. “Nijesam ja novina nikom davao”. Njemu je naime vrlo sumnjivo bilo, što jedan moj komšija, pokopjni Klementin Božić. svaki dan k meni dolazio, a dopisnik bio krvavih dopisa “Obzorovih” protiv paše. Taj je čovjek tako ljut bio, da nije mogao ništa otrpiti da ne javi Zagrebu. Ali ljutnja Osman paše nije dugo potrajala. Nakon nekog vremena “...poruči po mene Osman, kaže: “Fra Grgo, ja drugom ne mogu povjerovati. Imam u Kreševu vladinog oruđa velike vrijednosti”, a nota bene držao je bio dvije do tri godine jednog glasovitog rudara, Augusta Konrada, Prusijanca, koji nije ništa kroz tri godine uradio. “Protjerao sam ga i nemam koga drugoga. Poberi ono oruđa” – “Peke, efendija”. Dade mi pismo, poberem ja sprave i vratim se natrag, i zafali mi: “Hvala ti!” Iza toga opet malo kasnije dođem s jednim poslom njemu, a on doručkuje, pa mi kaže: “Hodi, sjedi, fra Grgo da ručamo.”

86

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

“I budem ti ja lijepo s njime do u proljeće, kad pođem u Carigrad. Poslao me biskup na izvid našega manastirskoga dobra...Osman me pitao: “Treba li tebi kakvo pismo; evo ću ti načiniti za velikog vezira.”...Nađem ja u Carigradu Niku Pavlovića, trgovca iz Livna...Kažem ja njemu moju aferu s Osmanom, pokažem i pismo, a on će: “Ma bolan, zar ti vjeruješ tome pismu. Može biti da to ovde Osman o glavi ti radi, već ja imam jednoga vjernoga ćitapa koji mi piše moj proces (vodio je neku veliku parnicu dvije godine apelirajući na carigradski sud). Neka taj moj čovjek otvori tvoje pismo i pročita, pa ako bude zlo po te, uništit ćemo ga, ako bude dobro možemo ga natrag zapečatiti.” Odnese pismo Pavlović, ćitap pročita, a u pismu piše: “Ovaj fra Grgo, fratar od najprvih fratara bosanskih i vjeran našem dvoru, dolazi radi svojih poslova u Carigrad. Preporučujem ga Vašoj Ekselenciji.” Dalje piše fra Grgo:”Osman paša bio praktičan i upravo ženijalan u mnogom pogledu... Osobito zadan bio je za gradnju puteva od Broda u Sarajevo, pa iz Mostara u Sarajevo... Vraćali smo se iz Mostara preko Kiseljaka. i tu mene Osman zamoli da prijeđem u Visoko, gdje su gorski put osnivali za Zenicu, jer da su tu dva Dalmatinca mjernika, koji su put trasirali, htjeli velike nepravde počiniti raji, udarajući put na kuće, da se ruše, ili na njive gdje bi se maglo malim zalazom mimo proći, “a sada treba da ti to popraviš “, dodade paša... On u Travnik, a ja u Visoko; uzmem kotarskog predstojnika i na sto mjesta ispravim što su oni Dalmatinci iskvarili, i obveselim narod koji nam je govorio da su oni bezdušnici ucjenjivali ljude – ovoga s deset dukata, onoga s dvadeset, samo za to da ne prevedu put preko njihove kuće ili njive.” Izuzetno je zanimljiva priča fra Grge Martića kako je došlo do toga da napiše tekst za vojničku himnu bosanskih mladića, regrutiranih u turski “nizam”: “Za Osman pašina vremena došao je poslanik iz Carigrada s fermanom, da bosanske mladiće popiše u regularnu vojsku “nizam”, što su odavno iz Carigrada nastojali...a međuto niko nije mogao u tome uspjeti. Sada Dževdet efendija dođe u odijelu kano pravi hodža: bijeli turban na glavi, zelena duga dolama na ramenima i žute papuče. To je Bosancima po volji bilo, ko pravi Turčin, i nadali se dobromu od njega. Sazove on poglavice iz svih krajeva Bosne i predloži carsku naredbu i volju: davati mladiće u nizam. Vraćajući se u Sarajevo nađe mene u Kiseljaku, uzme me u šetnju i razgovarajući upita mene: “Tko bi mogao u Bosni da sastavi jednu himnu, marš vojnički, koji bih ja dao da muzika svira bosanskim trupama kad ih uredim?” Onda ja kažem: “Ovo vam u Bosni nema tkogod učiniti...” – “A da li bi koji fratar mogao takvo što uraditi?” Reknem mu: “Nemamo toga vrsna.” Dok polako dođe na me: “A ne biste li vi to znali?” – “Gospodine, ja nijesam tim stvarima vješt: ja jesam pisao neke narodne pjesme...ali ja nijesam kadar toga štila pjesmu načiniti.” Kad dođe s Kiseljaka u Sarajevo opet mene za istu stvar zovne. Ne mogavši se oteti ja mu reknem: “Gospodaru, ja ću nešto načiniti”... te ja sastavim jedan marš vojnički i dadem njemu; on taj marš prevede na turski, vrlo lijepo ga preveo, te mene opet zovne: “Hodi sada pa ti ariju pokaži ovom muzikantu.” – “Gospodine, ja muzikant nijesam, pa ne znam izvoditi arije.” – “Hajde ti samo s njime u kasarnu.” Dovedu mene upravo kapelmajstoru i onda meni ovaj naredi: “Ti zviždi a ja ću bilježiti.” Onda mi pane na pamet kako sam ja načinio tu pjesmu prema onomu: “Nek se hrusti šaka mala”; a on bilježi, i uzme klarinet i prosvira upravo kako jest. Odnese to muzkant, pa do dva tri dana kad se to naučilo, bila je posveta barjaka bosanskih četa, lijepog barjaka iskićenog citatima iz korana. Svečano se to posveti; narod je bio sabran pred današnjom velikom kasarnom na Filipovićevu trgu. Kad je ta svečanost bila svršena govorima, onda kapela prosvira vrlo dobro onaj marš...i hvala Bogu, i to mi prođe dobro, a ta pjesma izađe štampana u carigradskim vojničkim novinama.”

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

87


3

KAKO SU PAŠE VLADALE U BOSNI

Današnji čitatelj fra Grginih “Zapamćenja” može s osmijehom razmišljati kako je opisanim slučajem hrvatska budnička pjesma “Nek se hrusti šaka mala” iz Gajevih preporodnih godina polovine 19. stoljeća postala bosanskim maršom na turskome jeziku. Ovaj primjer je ilustrativan za vrlo dobre odnose bosanskih franjevaca s turskom vlašću u Bosni. A takvi i slični primjeri prešućivani su u hrvatskoj nacionalističkoj historiografiji, periodici i publicistici, koje su zaslužne da su turski upravljači u Bosni, a uz njih i autohtoni Bošnjaci crnobijelim tretmanom prikazivani jedino kao sileđije i zločinci. Sigurno je takav tretman bio razlogom što je doktor povijesnih nauka Ivo Banac prije nekoliko godina izjavio, da se ne služi hrvatskim izvorima nego mnogo objektivnijim američkim u proučavanju turskoga perioda u Bosni i Hercegovini.

88

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Vesna Miović i Nikša Selmani

Turska kancelarija i Acta Turcarum od vremena Dubrovačke republike do danas Mnogi arhivski fondovi Državnog arhiva u Dubrovniku svjedoče o specifičnim odnosima i čestim kontaktima Dubrovčana i Osmanskog Carstva, od vrha do dna hijerahije osmanske vlasti. Među tim arhivskim fondovima posebno se ističe fond osmanskih spisa nazvan Acta Turcarum, koji je nastao isključivo na temelju osmansko-dubrovačkih odnosa. Cilj ovog rada je rekonstrukcija sudbine osmanskih spisa tijekom gotovo 500 godina, to jest od vremena Dubrovačke Republike, kada su se čuvali u Turskoj kancelariji, do danas, kada su koncentrirani u fondu Državnog arhiva u Dubrovniku.

Vrijeme Dubrovačke republike Dopisivanje Dubrovčana s vlastima susjednih zemalja prije dolaska Osmanlija bilo je u nadležnosti takozvane Slavenske kancelarije.1 Nakon dolaska Osmanlija, u njoj se razvila i Turska kancelarija kao jedan od središnjih državnih ureda smještenih u Kneževu dvoru.2 Dvije kancelarije spojene su u jednu, o čemu svjedoči njezin naziv i naslovi službenika koji su u njoj radili. U arhivskim izvorima susrećemo se s nazivima kao što su: Offizio della Lingua Slava, Secretaria (Segretaria) Slava, Secretaria Slava e Turca, Offizio di Dragomano,3 da bi od 30-ih godina 18. stoljeća prevladao izraz Secretaria Turca (u radu će se koristiti uobičajeni izraz Turska kancelarija). S obzirom na pismo i jezik spisa koji su se u Turskoj kancelariji čuvali, njeni službenici nosili su naslov dragomana (prevoditelja za osmanski jezik) i kancelara slavenskog jezika. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, kancelari slavenskog jezika bili su sljedeći: Jero Franov Primo (prvi put se spominje 1579. a posljednji put 1591.),4 Pasko Primi (prvi spomen 1592.),5 Antun Kastrat (1623./4.),6 Stjepan Bazzo (1629./47.),7 Pavao Goliebo (1648./51.),8 Bernard Richiardi (1652./86.),9 Marko Antonio Sabaci (1688./96.),10 Luka Stjepanov Lučić (1698./1712.),11 Vlaho Lukin Lučić (1717., 1725.),12 Ivan Krstitelj Vlaichi (1743.),13 Miho Zarini (1751./65.),14 Ivan Lukin Martellini (1779., 1784.),15 Luka Martellini (1791./99.),16 Frano Bettera (1794., 1795.).17 Goliebo, Richiardi, Luka i Vlaho Lučić, te Zarini vladali su i osmanskim jezikom, te su imali naslov “dragomana i kancelara slavenskog jezika”.18 Uz njih, u kancelariji je radio i čitav niz drugih stručnih osoba s određenim službenim naslovom ili bez njega: Marin Martellini, pisar Velike carinarnice, “u odsustvu dragomana” (1740., 1749., 1757.);19 Nikola Veseličić, neko vrijeme kao zamjenik zaduženog Miha Zarinija, da bi 1763. bio imenovan pomoćnikom na tri godine;20 Ivan Milli kao pomoćnik kancelara slavenskog jezika od 1612.;21 Andrija Andriasci kao Richiardijev pomoćnik od 1672;22 Antun Antica kao slavenski vicekancelar od 1765.;23 tijekom 70-ih i 80-ih godina 18. stoljeća na osmanskim spisima radili

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

89


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

su Ivo Mrgić i Miho Božović, bez određenog naslova, a uz pomoć mladića jezika Nikole Radelje i Mata Pušića24, dok je Antun Vernazza radio početkom 19. stoljeća.25 Svi navedeni dragomani, izuzev Marina Martellinija, bili su profesionalni stručnjaci, koji su završili studij orijentalnih jezika u organizaciji i o trošku dubrovačke države. Naime, dubrovačke vlasti povremeno su raspisivale natječaj za mlade Dubrovčane koji žele učiti osmanski, arapski i perzijski jezik. Zainteresirani mladići započinjali su sa svladavanjem osnova jezika u Dubrovniku, gdje ih je podučavao učitelj, osmanski podanik, obično nazivan hodža, kojemu bi vlasti dale smještaj i plaću za godinu ili dvije dana. Pojedince koji bi se pokazali nadarenima uputile bi na daljnje školovanje u većim osmanskim gradovima. U drugoj polovini 18. stoljeća pokušavale su angažirati domaće ljude za podučavanje: 1776. odredile su Ivana Mrgića za učitelja petorice mladića jezika (studenata) tijekom dvije godine. Poznato je da su među tim mladićima bili Miho Božović i Ivo Ollivieri. Mrgić ih je podučavao dva sata ujutro i dva sata poslijepodne, a u međuvremenu je obavljao tekuće kancelarijske poslove. Jednom mjesečno vladi je podnosio izvještaj o napredovanju učenika.26 Godine 1790. vlasti su se savjetovale oko načina podučavanja s dugogodišnjim dragomanom i bivšim konzulom u Istambulu Đurom Curićem. Sredinom 1791. odredile su ga za učitelja osmanskog jezika i raspisale natječaj za mladiće jezika. Tada su bili izabrani Ivan Karaman, Damjan Bračević i Mato Pasarević. Škola je sigurno radila do konca 1792., kada je Curić morao otići u Istambul. Trojicu mladića poveo je sa sobom i uputio ih u Jedrene, gdje su nastavili s učenjem.27 Može se pretpostaviti da su dragomanski poslovi bili obimniji od poslova kancelara slavenskog jezika. U svakom slučaju, postojala je potreba za znanjem prevođenja “iz pisma slovinskoga u slova latinska”,28 što potvrđuje i činjenica da je Senat 1739. godine Ivana Krstitelja Vlaichija imenovao mladićem slavenskog jezika.29 Dragomani Turske kancelarije pohranjivali su osmanske spise, prevodili ih na hrvatski ili talijanski jezik, te na osmanski jezik prevodili pisma dubrovačke vlade osmanskim dostojanstvenicima. Oni koji su nosili naslov zakletog tumača za osmanski jezik i pismo, prevodili su i razne privatne isprave, koje su se registrirale u dubrovačkom notarijatu. Primjerice, 1609. godine zakleti dragoman Ivo Milli preveo je s osmanskoga na “dubrovački materinji jezik” kupoprodajni ugovor, prema kojemu je Dubrovčanin Đivo Marov od osmanskih podanika kupio nekoliko kuća na području kadiluka Sofije.30 Bilo je raznih pokušaja razvrstavanja i klasificiranja spisa te izrade pomagala zbog lakšeg snalaženja u obimnom osmanskom gradivu. Sudeći po podacima da su za potrebe Turske kancelarije 1643. godine uvezane dvije knjige za pisanje, a 1675. godine jedna knjiga od 6 quinterneta za ispisivanje inventara osmanskih dokumenata,31 nema sumnje da se posao inventariziranja obavljao i prije 18. stoljeća.32 Što se 18. stoljeća tiče, sačuvano je znatno više dokaza o takvim pokušajima: dragoman Vlaho Lukin Lučić započeo je s razvrstavanjem spisa prema predmetima na koje se odnose (naprimjer, prodaja dubrovačke soli u Neretvi; problemi vezani za carinu). Njegove ispise nalazimo u knjizi Inventario de Scriture Turchesche, koju je dovršio 1724. godine. Na folijima 31-34 te knjige ispisan je vrlo uspio hrvatski prijevod kapitulacije sultana Mehmeda IV.33 Lučić je predano radio na osmanskim spisima, bez sumnje i prekovremeno, što dokazuju i podaci iz 1731./33., prema kojima je u više navrata objedovao u Kancelariji o trošku države. Osim njega, okrepom o državnom trošku počašćen je još samo Mrgić, i to jednom (1782.), kada je dobio šalicu kave i beškotin.34 Tijekom druge polovine 18. stoljeća Senat je u nekoliko navrata nalagao razvrstavanje i inventariziranje osmanskih spisa. Godine 1749. tražio je klasifikaciju i popisivanje.35 Go-

90

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

dine 1755. naložio je Malome vijeću da potakne izradu registra sultanskih spisa s indeksom.36 Nema tragova da su te odredbe provedene u djelo. Štoviše, čini se da su spisi u to doba bili u priličnom neredu, zbog kojega bi se katalogiziranje teško provelo. Stoga je Senat 1763. godine naložio Mihu Zariniju i Ivu Mrgiću da u roku od godine dana dovedu Kancelariju u stanje “u kojem je prije bila”.37 Od 1775. godine Mrgić je sustavno sređivao i prevodio osmanske spise pod čvrstom kontrolom Senata i Maloga vijeća, koje je prije svake isplate honorara kontroliralo koliko je dokumenata obradio.38 U sklopu poticanja uređenja cjelokupnog arhiva Republike 80-ih godina,39 namjere vlasti da se osmanski spisi konačno klasificiraju i inventariziraju postale su vrlo čvrste: godine 1780. naloženo je Mrgiću i Mihu Božoviću da naprave inventar svih osmanskih spisa u Turskoj kancelariji u dva primjerka. Jedan primjerak čuvat će se u Tajništvu Senata, a drugi u Turskoj kancelariji. Iako je Senat zaprijetio Mrgiću da će izgubiti pravo na honorar ne budu li inventari gotovi do konca 1780., posao se odužio. Godine 1784. Senat je morao ponoviti nalog o inventaru svih osmanskih spisa, nakon čega ih sve valja vratiti u njihove pretince. Osim Mrgića i Božovića, u poslu su sudjelovali i mladići jezika Mato Pušić i Nikola Radelja. Godine 1789. mladići jezika, najvjerojatnije spomenuti Pušić i Radelja, morali su napraviti prijepis svih inventara, te po jedan primjerak predati Tajništvu.40 Do 1785. godine, sultanski spisi su popisani, indeksirani i opisani u četiri knjige na prilično praktičan način, od ključne riječi do integralnog teksta spisa: Knjiga (1) Materie col’ Indice41 započinje indeksom najvažnijih tema sultanskih spisa. Npr., pod slovom A nalaze se teme: Asia, Adrianopoli, Albania, Allessandria, Ambasciatori in Constantinopoli, Assasinii, Algerini. Uz svaku temu naznačena je stranica na kojoj će se u istoj knjizi naći koliko se sultanskih spisa na nju odnosi i, ukratko, o čemu se zapravo radi. Recimo, predmet Algerini upućuje na str. 15, gdje nalazimo spomen spisa: Che non siano molestati li Bastimenti Ragusei – carte 145 Stranicu 145 treba potražiti u sljedećoj knjizi (2) Registro di Comandamenti Imperiali, Hattiscerifi, e Capitulazioni22, gdje su upisani detaljniji podaci o tom spisu: c. 145: no 36, E: 946 (1540)43 – Comandamento del sultan sopradetto ad instanza dei Signori Ambasciatori diretto al Passa d’Algieri comanda che in verun conto non facci molestare i Bastimenti Ragusei; tradotto carte 113 Konačno, prijevod ovog spisa nalazimo na označenoj stranici 113, u jednoj od dviju knjiga prijevoda (3) Traduzioni di Capitulazioni e Fermani di Sultan Mehmed, Baiezetto II, Selimo I, Solimano II, Selimo II, Amurate III, Mahomete III, Ahmete I, Mustafa I, Osmano I, Mustafa II, Amurate IV, Ibrahim I, Maomete IV, Solimano III, Ahmete II, Mustafa II, Ahmete IIII, Mahmud I, Osmano II44 i (4) Traduzioni di Capitulazioni, e Fermani di Sultan Mustafa III, et Abdulhamid.45 Općenito vlada mišljenje da su dubrovački dragomani bili dobri stručnjaci u prevođenju i nema sumnje da ih je većina zaista bila takva. Međutim, inventariziranje sultanskih spisa nisu uspjeli temeljito obaviti, najvjerojatnije zato što je Senat na njih vršio prevelik pritisak. Tri su osnovne manjkavosti posla koji su obavili: opisi određenog broja spisa vrlo su šturi, godine po Hidžri pogrešno su upisane i pogrešno preračunate i, što je najvažnije, nisu popisali sve sultanske spise. To pokazuje usporedba broja spisa koje su oni zaveli s brojem spisa koje nalazimo danas:

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

91


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

Tablica sultanskih spisa registriranih u 18. stoljeću i danas.

Ime sultana

Broj sultanskih Broj spisa prema sultanskih inventarima spisa danas iz 18. stoljeća

Signature sultanskih spisa danas (fond Acta et Diplomata, 7/2.1.)

Mehmet II. (1451./81.)

3

22

sv. 1, br.1/ sv. 1, br. 22

Bajazit II. (1481./1512.)

31

68

sv. 1, br. 23/ sv. 2, br. 90

Selim I. (1512./20.)

24

22

sv. 2, br. 91/ sv. 3, br. 112

Sulejman I. (1520./66.)

85

128

sv. 3, br. 113/ sv. 5, br. 240

Selim II. (1566./74.)

29

59

sv. 5, br. 241/ sv. 6, br. 299

Murat III. (1574./95.)

60

118

sv. 6, br. 300/ sv. 9, br. 417

Mehmet III. (1595./1603.)

32

97

sv. 9, br. 418/ sv. 11, br. 514

Ahmet I.(1603./17.)

44

129

sv. 11, br. 515/ sv. 13, br. 643

Mustafa I. (1617./18.)

2

6

sv. 13, br. 644/ sv. 13, br. 649

Osman II. (1618./22.)

31

57

sv. 13, br. 650/ sv. 15, br.706

Mustafa I. (1622./23.)

18

17

sv. 15, br. 707/ sv. 15, br. 723

Murat IV. (1623./40.)

88

202

sv. 15, br. 724/ sv. 19, br. 925

Ibrahim (1640./48.)

65

94

sv. 19, br. 926/ sv. 21, br. 1019

Mehmet IV. (1648./87.)

255

319

sv. 21, br.1020/ sv. 33, br. 1338

Sulejman II. (1687./91.)

-

3

sv. 33, br. 1339/ sv. 33, br. 1341

Ahmet II. (1691./95.)

4

2

sv. 33, br. 1342/ sv. 33, br. 1343

Mustafa II. (1695./1703.)

8

15

sv. 33, br.1344/ sv. 34, br. 1358

Ahmet III. (1703./30.)

86

97

sv. 34, br. 1359/ sv. 38, br. 1455

Mahmut I. (1730./54.)

73

101

sv. 38, br. 1456/ sv. 43, br. 1556

Osman III. (1754./57.)

27

30

sv. 43, br. 1557/ sv. 45, br.1586

Mustafa III. (1757./74.)

70

193

sv. 45, br. 1587/ sv. 53, br. 1779

Abdulhamit I. (1774./89.)

58

154

sv. 53, br. 1780/ sv. 58, br. 1933

-

57

sv. 58, br. 1934/ sv. 60, br. 1990

Selim III. (1789./1807.)

Poduhvatima dubrovačkih dragomana iz 80-ih godina pripada i nedovršeno inventariziranje arza – predstavki, hudžeta (tur. hüccet) – sudskih rješenja, bujruldija (tur. buyrultu) – ukaza beglerbega i sandžakbega, u trima rukopisnim knjigama pod nazivima 1) Indice degl’Arzi – Na 47 stranica kratko je opisano 268 predstavki.46 Primjer: c. 24, no. 128: Arzo degl’ Emini per il fatto del noto Turco, che parti dai Lazzaretti col noto Oglio, senza fare la Contumaccia, Egira: 1189. (1776.). 2) Indice dei Hoggetti – Na 70 stranica kratko je opisano 348 sudskih rješenja.47 Primjer: c 41, no. 188: Hoggetto del Cadi di Constantinopoli per la liberazione d’un Schiavo per nome Ivan. Egira: 1001. (1593.).

92

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

3) L’indice delle Buiuruldi de’Passe di Bossina – Na 34 stranice obrađeno je 159 ukaza bosanskih beglerbega.48 Primjer: c. 33, no. 53: Buiurulti di Hagi Salih Passa ad instanza del Signore Giovanni Biagio di Caboga, perche il Signore Clemente Menze Gentiluomo Raguseo andando all’aque..., Eg. 1204. (1790.). Na red nisu uspjeli doći ilami – sudski izvještaji, druge, manje zastupljene vrste osmanskih spisa ni mnogobrojna pisma koja su osmanski dostojanstvenici, od velikog vezira do lokalnih hercegovačkih vlasti, upućivali Dubrovčanima. Lettere scritte in lingua turca još je jedno pomagalo koje su sastavili dubrovački dragomani. Riječ je o knjizi s uzorcima pisama na osmanskom jeziku, kojima su se dubrovačke vlasti obraćale raznim osmanskim dostojanstvenicima u raznim prigodama i u vezi raznih pitanja i problema. Tu su i uzorci vjerodajnica poklisara harača te pisama velikog vezira marokanskom sultanu, a na koncu i nekoliko pisama francuskih vlasti u Dubrovniku bosansko-hercegovačkim vlastima, među kojima nalazimo i jedno Marmontovo pismo.49 Nadalje, u četiri rukopisne knjige, koje su nazvali Copia Lettere,50 dubrovački dragomani zapisivali su pisma vlade bosanskim vrhovnim i nižim vlastima godina 1729./82., većim dijelom na hrvatskom, a manjim na talijanskome jeziku. Pretpostavljamo da je riječ o predlošcima koje su prevodili na osmanski jezik. Godina 1729/52. te je knjige vodio najbolji dragoman Dubrovačke Republike Miho Zarini, čiji rad prepoznajemo po karakterističnom i vrlo urednom rukopisu. Čini se da su Turskoj kancelariji pripadala i dva sveska Dona Turcarum, 1566. – 1667., u koje su upisivani darovi obližnjih osmanskih lokalnih vlasti dubrovačkoj vladi, uglavnom grla stoke, sir i maslac, te uzvratni darovi vlade, uglavnom gotovina. Zapravo je bila riječ o svojevrsnoj trgovini, koja se vodila pod imenom uzajamnog darivanja. Zabilježeni su i darovi kojima su se uzajamno darivali dubrovački poklisari i viši osmanski dostojanstvenici.51 Na koncu, u Turskoj kancelariji postojala je priručna knjižnica koja se stalno nadopunjala kupovinom novih knjiga, udžbenika i rječnika, ili ispisivanjem njihovih prijepisa, i to prema sugestijama dragomana, studenata osmanskoga jezika i njihovih učitelja. Kupovinu knjiga odobravala je i plaćala dubrovačka vlada.52 Na primjer, po nalogu Senata iz 1797. godine, Nikola Radelja kupio je knjige vrijedne 50 perpera za potrebe Kancelarije.53 Priručna literatura koja se kupovala najčešće se spominje kao “knjige”, međutim, katkad se ipak navodi o kojim se knjigama radi: Kamus54 Achten,55 Humajun Name,56 Giulistan,57 Insca o siano libri su lettere,58 gramatika poljskog orijentalista Meninskog i njegov višejezični rječnik (turski, arapski, perzijski, latinski, njemački, talijanski, francuski, poljski) u tri golema toma, tiskani 1680. godine u Beču.59 Dragomani i mladići jezika nosili su knjige sa sobom kad su odlazili u poslanstva i morali su ih dobro čuvati. Posebno pažljivo čuvane su gramatika i rječnici Meninskog, koji su smatrani temeljnim i neophodnim pomagalima.60 Računalo se da zapremaju pola konjskog tovara (konjski tovar težio je 100 oka, odnosno oko 128 kilograma).61 Dakako, pazilo se da u Dubrovniku uvijek ostane dovoljan broj knjiga i rječnika nepohodnih za normalan rad kancelarije.62 Godine 1775. dubrovačke vlasti otkupile su privatnu knjižnicu dragomana Miha Zarinija, koji je umro 1765.63 Knjige je procijenio i (površno) popisao Ivo Mrgić:64 1. Meninski con la Gramatica 2. Lettere Imperiali 3. Istoria Turca in due Tomi Stampati 4. Poema Persiano

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

93


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

5. Poema Turco 6. Lettere Diverse 7. Istoria Persiana 8. Ghiulistani due in Persiano65 9. Gramatica Araba 10. Libro di Consigli Persiano 11. Geografia Libri due Stampati 12. Gramatica in Arabo Stampata 13. Fiori Gramaticali Stampato Libro 14. Vocabolario (mancano due altri Tomi Stampati) 15. Fabrica della Lingua Stampata 16. Gramatica Turco Francese Stampata 17. Istoria in Turco Stampata 18. Istoria in Turco Stampata 19. Bostan Libro66 20. Istoria dei Poeti 21. Libro Astronomica 22. Dictionaretto 23. Sciahidi Turco e Persiano67 24. Versi in Turco 25. Istoria in Arabo Od kojih se sve knjiga sastojala priručna knjižnica Turske kancelarije pred kraj Dubrovačke Republike doznajemo iz popisa primjeraka koje su austrijske vlasti 1833. godine odnijele u Beč. Kad uspoređujemo Zarinijeve knjige s popisom koji slijedi, moglo bi se reći da one uopće ili dijelom nisu bile uvrštene u priručnu knjižnicu. U svakom slučaju, i njegove knjige i knjige iz knjižnice govore o širokom zanimanju dubrovačkih dragomana za orijentalnu kulturu: Rukopisne knjige: 1. Manoscritto in Idioma Turco, detto Humajun Name 2. Libro Manoscitto di Poesie Persiane 3. Poesie Persiane intitolate Divano di Baki Efendi68 4. Poesie Persiane sopra presaggi differenti 5. Manoscritto in Idioma Persiano di Prosa e Poesia 6. Manoscritto di Racconti Storici in Prosa e Poesie in Turco e Persiano 7. Manoscritto di Racconti in Prosa Persiana 8. Manoscritto d’un Formolario di Lettere ed altri scritti ufficiosi in Idioma Turco, detto Inscia69 9. Manoscritto di Racconti Istorici in Idioma Turco 10. Manosrcitto di Racconti Istorici in Idioma Turco 11. Manosrcitto di Salmi in Lingua araba 12. Regole di Sintassi araba 13. Regole gramaticali arabe 14. Manoscritto di alcune Poesie Persiane 15. Manoscritto di versi Turchi ed Arabi

94

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

16. Manoscritto di Poesie Persiane di Hafiz70 17. Sintassi araba detta Avamil 18. Manoscritto di Vocaboli Arabi e Persiani 19. Vocabolario Manoscritto di vocaboli Persico Italiani 20. Poesie Persiane 21. Manoscritto di Racconti in Lingua Turca e Poesie Persiane 22. Manoscritto di Poesie Persiane 23. Dizionario Manoscritto di alcuni nomi e Frasi Turchi 24. Manoscritto di alcuni vocaboli e Frasi Turchi 25. Manoscritto di alcuni Racconti in Idioma Turco 26. Manoscritto in Idioma Persiano, intitolato Kiulustan (Đulistan, op. a.) 27. Formolario di vari Documenti giuridici in lingua Turca 28. Manoscritto di Racconti Istorici in Idioma Turco 29. Vocaboli e Frasi Arabe e Persiane dette Kiulustan71 30. Manoscritto in Idioma Persiano intitolato Kiulustan in Versi 31. Formolario di alcuni Scritti Turchi, usati sotto l’Eccelsa Repubblica e copie di varie scritture Turche e Complimenti 32. Formolario di Lettere e di vari scritti Uffiziosi in Idioma Turco 33. Manoscritto Arabo di Storia Orientale sopra diversi Popoli 34. Manoscritto in Idioma arabo di Massime morali Cristiane del Padre Marco Francese, Procuratore generale di Terra Santa 35. Salmi in Idioma Arabo 36. Manoscritto Perisano Storico di Firuz Sciah 37. Alcune Traduzioni de Turco 38. Regole gramaticali della Lingua Turca Tiskane knjige: 1. Jacobi Golii Lexicon Arabico-Latinum72 2. Lexicon Heptaglotton, Hebraicum, Chaldaicum, Syriacum, Samaritanum, Aethiopicum, Arabicum conjunctim et Persicum separatim 3. Grammatica Turcica, Francisci à Meninski 4. Annali Ecclesiastici del Cardinale Baronio in Lingua araba 5. Vocabolario Italiano Turchesco (3 lund) 6. Storia di querre degli Ottomani e Geografia in Turco 7. Libro stampato in Idioma arabo sulle dottrine Greco – Scismatiche 8. Fiori grammaticali della lingua Araba 9. Sintassi della costruzione araba 10. Libro Arabo sopra Materie Ecclesiastice 11. Libro di Silvestro, Patriarca d’Antiochia, greso – scismatico contro il Dogma Latino – Catholico 12. Liber de imitatione Christi, authore Thoma de Kempis, tradotto in Idioma Arabo73 Vrlo je mnogo podataka koji govore o brižljivom čuvanju arhivskog gradiva i njegovom restauriranju. Primjerice, prvi podaci o knjigovežama, koji su obavljali i restauratorske radove, potječu iz sredine 15. stoljeća, no sigurno je da ih je bilo i ranije.74 Što se tiče arhiva Turske kancelarije, najviše je podataka iz 18. stoljeća.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

95


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

Dubrovački Židovi kao državni knjižari, među kojima se posebno ističu Moše Fermi i Vital, Baruh i Solomon Vitali, opskrbljivali su sve državne urede u Kneževu dvoru papirom i knjigama za pisanje, te restaurirali oštećene knjige i spise u razdoblju od konca 17. stoljeća do 80-ih godina 18. stoljeća. Tada je u Dubrovniku pokrenuta prva tiskara, pa su poslove opskrbe državnih ureda papirom preuzeli dubrovački tiskari Occhi i Trevisan.75 Židovskim knjižarima i dalje su povjeravani poslovi restauracije,76 i to do 1805. godine, kada ih je preuzeo tiskar Martecchini.77 Što se tiče Turske kancelarije, poznato je da je Moše Fermi 1730. godine restaurirao više fermana (sultanskih naređenja). Osim toga, tijekom 18. stoljeća Fermi i Vitali pravili su knjige za potrebe Turske kancelarije: npr. knjigu za prijepise pisama (copia lettere, 1729.), jednu knjigu bez posebnog opisa (1730.), knjižicu s indeksom (1730.), dvije knjige s indeksima (1747.), knjigu “veću nego što je uobičajeno” (1761.), knjigu za fermane (1767.).78 Turska kancelarija redovito je opskrbljivana raznim vrstama papira, poput carta imperiale, carta reale (dvostruko jeftiniji od prvog navedenog), potom carta per scrivere, carta turchescha.79 Korištene su i carta imperiale liscia (glatka) i carta reale liscia, s tim da su poslove izglađivanja (lisciare) po potrebi i po narudžbi obavljali Fermi i Vitali.80 Kancelarija je redovito opskrbljivana i svijećama, perima, tintarnicama (u nekoliko navrata spominju se “olovna tintarnica” i “turska tintarnica”) i tintom, užetom, kalendarima, španjolskim voskom, džepnim nožićima (temperinima), te žigovima različitih veličina, uključujući muhure, osmanske žigove koje su vjerojatno imali svi dragomani.81 Vrlo često spominju se daščice (tavolette), koje su služile za zaštitu pisama upućivanih osmanskim vlastima. Za “zatvaranje” (chiudere, serrare) jednog pisma koristile su se dvije takve daščice, a za zaštitu od vlage služile su nepromočive tkanine.82 Izgleda da je dio osmanskih spisa (uglavnom sultanski spisi) koji su stizali u Kancelariju bio zarolan, a dio presavijen. Dragomani su svaki takav spis umotavali u komad papira,83 na koji bi ispisali kratku regestu. Dandanas je sačuvano vrlo mnogo takvih omota koji stoje izravnani, kao dodatak također izravnanom pripadajućem spisu. Nije poznato kada su se osmanski spisi počeli ravnati, no sigurno se to nije događalo u vrijeme Republike. Zasad nije precizno utvrđeno u kojoj se prostoriji Kneževa dvora nalazila Turska kancelarija. Za razliku od njezina položaja, arhivski izvori otkrivaju nam djeliće unutrašnjeg izgleda tijekom 17. i 18. stoljeća. Naprimjer, znamo da ju je krasila slika neimenovana dragomana na poslu, kojega je 1692. naslikao neimenovani slikar, te slika sv. Vlaha, na kojoj su popravke izvršene 1730. godine.84 Postoji i više podataka o raznim popravcima u Kancelariji, koji se uglavnom tiču prozora (bilo ih je dva ili više) i namještaja. Prozori kancelarije (stakla, okviri i rešetke) popravljani su u više navrata, 1691. godine, potom 1721., 1732., 1740., 1747. i 1753. Veliki stol i klupe s naslonima popravljeni su ili pak napravljeni 1691. Jedan ormar popravljen je 1693. Godine 1730. obojena su dva ormara, klupa i vrata, te napravljeno nekoliko cartella za spise, 1784. napravljen je novi ormar i dva nova stolića, a popravljeni su stari ormari. Godine 1786. napravljen je novi ormar za knjige.85 Izneseni podaci prilično jasno govore o brizi vlasti za očuvanje, sređivanje, klasificiranje, popisivanje i restauriranje. Osim toga, postojalo je još nekoliko pravila. Osmanske spise iz Kancelarije su iznosile samo službene osobe, dubrovački poklisari, e da bi ih mogli predočili na Porti ili pokrajinskim osmanskim dvorovima. Prije iznošenja morali su potpisati zadužnicu. Nakon povratka u Dubrovnik i povrata spisa u Kancelariju dobivali su razrješnicu, koja je bila jedan od bitnijih uvjeta za službeno zaključivanje njihova poslanstva, o kojemu se odlučivalo u Senatu.86

96

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Postoji i više ocjena o dubrovačkom arhivu koje su iznijeli razni diplomati i stručnjaci za trajanja Republike i poslije. Godine 1766, tada bivši francuski konzul u Dubrovnik Le Maire napisao je izviješće O Dubrovniku i Dubrovčanima. Riječ je o snopu otrovnih strelica koje je usmjerio na Republiku secirajući sve pore njena društva, uređenja, politike, gospodarstva, pomorstva, običaja i kulture. No, za dubrovački je arhiv kazao da je jedan od najstarijih i najbolje uređenih u Europi (Les archives de ville sont peut-être celles de toute l’ Europe, qui se sont le mieux conservées et qui remontent le plus haut).87 Josip Gelčić, upravitelj arhiva od 1885. godine, zapisao je: “Kazaše mi, da je sveučilišni profesor Marko Dvoržak govorio u Beču ‘Mi u Dubrovniku imamo najbolji arhiv u Monarhiji’, i time je tek opetovao što su prije 20 godina rekli Beker i Rački.”88 Na koncu, Jovan Perović, arhivist iz 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, ocijenio je stanje arhiva u doba Republike na sljedeći način: “U njemu se bolje no igdje drugo može ipak upoznati red, tačnost, strogost... Arhiv je bio najveća riznica političkih tradicija i amaneta, pravo svetilište, koje se čuvalo i pazilo kao velika dragocjenost.”89 O pažnji koju su dubrovačke vlasti posvećivale arhivskom gradivu svjedoči i niz drugih podataka podrijetlom iz samog tog arhivskog gradiva: mnogo je odluka dubrovačkih vijeća koje od 14. stoljeća do sloma Republike posredno ili neposredno govore o njegovoj zaštiti. Sažeto rečeno, vlasti su pristup arhivskom gradivu dopuštale državnim službenicima i osobama koje dolaze po potrebi službe, a branile svim drugim osobama bilo kojeg staleža i položaja. Službenicima Tajništva i Notarije posebno je naglašavano da stranke ne smiju registre uzimati u ruke. Nijedan službenik nije smio iznijeti registar iz kancelarije bez potpisanog reversa. Kao što je već rečeno, oštećene knjige i spise restaurirale su stručne osobe, a promptno prepisivanje bilo je još jedan način spašavanja nastradalog gradiva: jedne noći 1777. godine, nekim neobjašnjivim slučajem psi su rastrgali registar serije Diversa de Foris za 1776. Već sutradan ujutro Malo je vijeće donijelo odluku da sve ugovore koji su se nalazili u rastrganoj knjizi u novi registar prepišu kancelari koji su sastavili ugovore i da na početku registra označe da je riječ o prepisu, a da se preostali rastrgani listovi sačuvaju. Taj registar do danas je sačuvan. O brizi za arhivsko gradivo vjerojatno najzvučnije svjedoči rješavanje slučajeva krađa i kažnjavanje kradljivaca. U takvim slučajevima, vlasti bi prvo naredile da se s javne luže izviče proglas, a u nekoliko navrata su imenovale posebno vijeće od nekoliko plemića koji su bili dužni pronaći kradljivca. U svim javnim proglasima bitna je bila novčana nagrada prokazivačima kradljivca, koja je u 16. stoljeću dosezala iznos od čak 1000 zlatnika, uz jamstvo da će prokazivač biti držan u tajnosti. A kakve su bile kazne za kradljivce, govori sljedeći primjer: 1576. godine stanoviti Nikola Rofe osuđen je na smrt i pogubljen zbog krađe dvaju registara.90 Za trajanja Republike bilo je i nesretnih događaja koji su u nekoliko navrata ozbiljno ugrozili arhiv: stradao je u požarima (1296., 1610., 1667.), eksplozijama baruta (1463.) i potresima (1520., 1667.).91 No, nakon sloma Republike 1808., nastalo je za arhiv uistinu pogubno vrijeme – vrijeme rasula. *** Pitanje sudbine spisa Turske kancelarije iz tog vremena gotovo je nerazdruživo vezano uz sudbinu ostalih spisa Dubrovačkog arhiva. Iako je dio arhiva gotovo 120 godina fizički izbivao iz Dubrovnika, tijekom tog dugog vremena sačuvala se svijest o cjelini gradiva, kao i svijest o sudbini koja ga je kao cjelinu pogodila. Upravo ta svijest bila je razlogom što se

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

97


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

tijekom tog vremena dobrim dijelom sačuvala dokumentacija o odnosu francuskih i austrijskih vlasti prema arhivskom gradivu, o njegovu pljačkanju i uništavanju, o pokušajima da se arhivski spisi zadrže u Dubrovniku, o odnošenju spisa u Beč, te o pokušajima da se vrate u Dubrovnik. Tu vrijednu dokumentaciju, koju možemo nazvati i Arhivom Dubrovačkog arhiva, proteklih su godina pronašli, izdvojili i prikupili djelatnici Državnog arhiva u Dubrovniku, arhivist Nikša Selmani i voditelj arhiva Republike Zoran Perović, te tako otvorili mogućnost za rekonstrukciju sudbine osmanskih spisa od sloma Republike do danas. Na putu rekonstrukcije pojavio se čitav niz teškoća, počevši od toga da gradivo koje je odneseno u Beč tom prigodom nije bilo dovoljno kvalitetno inventarizirano, do činjenice da se ono (u Beču i Beogradu), strukturalno gledano, reograniziralo i da u pojedinim slučajevima nije bilo moguće rekonstruirati taj novonametnuti red. Kako je naš pokušaj rekonstrukcije napredovao, pokazalo se da je postojao i dio gradiva koji je u doslovnom smislu riječi pokraden, te dio koji je odnesen u Beč i Beograd bez ikakve evidencije o tome. Zbog navedenih teškoća, našu rekonstrukciju sudbine osmanskih spisa nakon sloma Republike smatramo otvorenom za nadopune.

Vrijeme rasula Preuzevši vlast, i prostore Kneževa dvora, francuske vlasti odlučile su isprazniti Tursku kancelariju, te su prije toga vrlo površno popisale spise, knjige i ostale stvari koje su iz nje namjeravale odnijeti: 1. Tous les firmans arretés et Commandements des Sultans concernants la cij (?) devant République de Raguse à commencer de Mahmet II jusqu’à Selim III contenus dans différents casses de l’armoire situé à la droite en entrant (svi fermani od sultana Mehmeda II. (1451./81.) do Selima III. (1789./1807.) smješteni u više pretinaca u ormaru desno od vrata). 2. Tous les papiers contenus et de tailles dans le Catalogue imprimé doublement suspendu à l’armoire vis à vis de la Porte d’entreé concernant toute la correspondence generale (ako se izraz toute la corresponedence generale odnosi na arhiv Turske kancelarije, onda je postojala neka vrsta generalnog kataloga osmanskih spisa, koji danas ne nalazimo, op. a.) 3. Une copie du Dictionnaire Meninski en trois volumes et une grammaire du même auteur (jedan primjerak rječnika Meninskog u tri toma i gramatika istog autora). 4. Douze volumes manuscrits contenants les traductions des Firmans et lettres Turques (dvanaest rukopisnih knjiga prijevoda fermana i turskih pisama). 5. Différents papiers contenus dans un tiroir de la bibliotèque Turque située à la gauche en entrant relatifs aux matières des Lazzarets de Raguse (različiti dokumenti o Lazaretima u jednoj ladici u biblioteci lijevo od vrata). 6. Différents Laisses des traductions de la correspondance faite par la République (različiti ulomci prijevoda dubrovačkih pisama osmanskim vlastima). 7. Vingt petits Volumes imprimés et manuscrits regardants des Compositions Turques (dvadeset manjih tiskanih i rukopisnih knjiga – raznih priručnika i udžbenika). 8. Un cachet d’argent de la République (jedan srebrni žig Republike). 9. Une caisse à la droite en entrant sous une voûte contenante les papiers et lettres souviennes (?) et troix vieux livres (jedna škrinja desno od ulaza ispod jednog svoda, s dokumentima i pismima ... i tri stare knjige).92 Turska kancelarija je ispražnjena, a spisi i knjige potrpani u devet velikih ormara i petnaest ladica u prostoriji Tajništva bivše Republike. O tome je pisalo više autora, a naj-

98

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

iscrpniji opis dao je Jovan Perović, arhivist Dubrovačkog arhiva 1925./40., koji je u to vrijeme proučavao sudbinu arhivskih spisa nakon sloma Republike. O sudbini Turske kancelarije i osmanskih spisa zapisao je: “Pod francuskom vladavinom propali su nadasve mnogi dragocjeni turski dokumenti. Pod republikom ove su spise čuvali javni dragomani u naročitoj sobi nazvanoj segretarija turska. Tu su sobu Francuzi bili upotrijebili u druge svrhe. Ispražnjujući istu i prenoseći u neredu isprevrtane turske dokumente, toliko su bili nepažljivi i nehajni, da je za njima svak, ko god je htio, odnosio bez zapreke po basamacima popadale razne dokumente. Tako su propale čitave serije fermana, atlama (ahdnama, op. a.), hatišerifa, hudžeta i drugih raznih turskih dokumenata...”93 Francuske vlasti su cjelinu arhiva Republike podijelile na “ sudski” i “politički arhiv”, kojemu su pripali osmanski spisi. “Sudskom arhivu” posvetile su nešto pažnje, i to zbog tekućih potreba novoustrojenog Prizivnog suda prve instance i Trgovačkog suda (1811). Spisi “političkog arhiva”, pak, bili su zbijeni u prostoriji bivšeg Tajništva, razbacani po tlu, strpani u ormare, škrinje i ladice, tako da se nije mogao naći nijedan određeni potreban dokument.94 Francuske vlasti povukle su se iz Dubrovnika 1814. godine, a nastupile su austrijske. Moglo se pretpostaviti da će gradivo dubrovačkog arhiva ubrzo privući njihovu pozornost, tim više što je Metternich stalno isticao da Tajni državni, dvorski i kućni arhiv u Beču treba formirati kao centralnu instituciju za sve isprave koje su važne za povijest i interese države. Uostalom, odavno je bila znana težnja bečkog dvora da sve važnije državno-pravne akte sa stečenih područja koncentrira u tom arhivu. Apsurdna je činjenica da je austrijski interes za dubrovački arhiv nehotice pobudio Dubrovčanin Luka Čurlica, kada je 1816. godine zatražio posao ahivara. Budući da je “sudski arhiv” odvojen od “političkog arhiva” još u vrijeme francuske vlasti, te je prvi povjeren Sudu prve instancije, a drugi okružnom poglavarstvu, okružni poglavar Locella smatrao je: “da je zapošljavanje posebnog arhivara suvišan trošak. Ipak, s obzirom da je politički arhiv ispremiješan i neuredno pohranjen, a za to su odgovorni Francuzi, ipak treba uzeti stručnu osobu koja će ga srediti.” Tako je Luka Čurlica dobio privremeni posao na uređenju političkog arhiva. Radio je nepunu godinu dana, te 1. ožujka 1817. godine dovršio sastavljanje Generalnog kataloga knjiga i dokumenata koji pripadaju arhivu bivšeg državnog tajništva, i drugih ukinutih organa nekadašnje Dubrovačke Republike, gdje spominje većinu do danas sačuvanih inventara i drugih pomagala. Osmanske spise pronađene u prostoriji Tajništva bivše Republike navodi tek sumarno: Armadio No. 1 Libri messi in fondo dell’armadio in maniera, che venghi distinto l’uno dall’altro, e sono: Traduzioni di capitulazioni e fermani turchi – libri 2 (riječ je o Traduzioni di Capitulazioni e Fermani di Sultan Mehmed, Baiezetto II, Selimo I, Solimano II, Selimo II, Amurate III, Mahomete III, Ahmete I, Mustafa I, Osmano I, Mustafa II, Amurate IV, Ibrahim I, Maomete IV, Solimano III, Ahmete II, Mustafa II, Ahmete IIII, Mahmud I, Osmano II i Traduzioni di Capitulazioni, e Fermani di Sultan Mustafa III, et Abdulhamid, op. a.) Registro di comandamenti imperiali – libro 1(riječ je o Registro di Comandamenti Imperiali, Hattiscerifi, e Capitulazioni, op. a.) Indice dei oggetti – libro 1 Inventario delle scritture turchesche – libro 1 Indice degli arzi – libro 1 Indice delli burujulti de’ bassa di Bossina – libro 1

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

99


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

Traduzioni di varie scritture turche – libro 1 Copia lettere turche in illirico – libri 4 (riječ je o Copia Lettere Diverse Turcarum, op. a.) Dona turcarum – libri 2 Più una quantità di libri turchi stampati (danas u austrijskoj Nacionalnoj knjižnici, op. a.) Armadio S.P.I. Una quantità di fermani turchi Tre casse con dentro scritture turche, e traduzioni95 Sudeći po Čurličinu katalogu, rukopisne i tiskane knjige bivše Turske kancelarije nalazile su se u dnu ormara “A”. Čurlica je obuhvatio sve inventare iz Turske kancelarije, koji su do danas sačuvani u Dubrovačkom arhivu, osim što nije uočio knjigu Materie col’Indice. S druge strane, knjige Traduzioni di varie scritture turche, koju navodi, danas u dubrovačkom arhivu nema i bez sumnje je nepovratno propala. U ormaru “S.P.I.” bili su nabacani fermani. U trima kovčezima nalazili su se razni osmanski spisi i njihovi prijevodi. Jedan paket fermana (un pacco di diversi fermani) čak je završio u gradivu sudskog arhiva.96 Čurličin katalog predan je Dvorskoj centralnoj organizacionoj komisiji. Već nekoliko mjeseci kasnije, na temelju tog kataloga, određeni su dubrovački arhivski dokumenti koje treba prenijeti u Tajni državni, dvorski i kućni arhiv u Beču. Okružni kapetanat otpremio ih je 6. veljače 1818, zajedno s izvještajem sastavljenim na temelju Čurličina kataloga, namijenjenim Vladi u Zadru.97 Poznato je da djelatnici arhiva 1817. godine nisu uspjeli pronaći sve što su austrijske vlasti zatražile, uključujući i neutvrđeni broj osmanskih spisa.98 Carlo Ulysse barun Locella, bio je okružni poglavar u Dubrovniku godina 1816/18. Josip Bersa u svojim poznatim Dubrovačkim slikama i prilikama o njemu kaže: “Barun Locella, prvi okružni poglavar u Dubrovniku nije imao smisla za povijesnu vrijednost jednog državnog arhiva; prijateljima, koji su mu dolazili izdaleka u pohode, puštao je da po volji kradu dopise s turskom vladom i šifrirana pisma dubrovačkih poklisara...”99 Naime, osmanski spisi zaista su bili Locelli pod rukom: okružno poglavarstvo bilo je smješteno u Kneževu dvoru, a poglavaru je, kao što je rečeno, bio povjeren politički arhiv. Osim baruna Locelle, još je jedna nevolja u to vrijeme pogodila dubrovačke spise. Bio je to požar koji je izbio u noći s 5. na 6. ožujka 1817. godine u vojnoj pekari i proširio se na arhivska spremišta u Kneževu dvoru. Nije poznato koliko je gradiva propalo, ali se navodi da je tijekom požara bilo ispremiješano tako da se narušio red koji je napravio Luka Čurlica. V. Stulli u svojem dnevniku piše da je požar do podneva uništio kazalište i Vladinu palaču (Knežev dvor), izuzevši nekoliko prizemnih i nadsvođenih prostorija. Dokumenti su tom prigodom zasigurno i otuđivani. Tadašnji ruski konzul u Dubrovniku, Jeremija Gagić, pokušao je kasnije iskoristiti tu činjenicu da opravda krađu koju je, gotovo sigurno, izvršio dosta kasnije – 1832. godine. Naime, on je, između ostaloga, prikupljao za Šafarika prijepise dubrovačkih dokumenata i s njim se dopisivao. U to vrijeme u arhivu je radio Đorđe Nikolajević kao stručnjak za ćirilske spise. On je Gagiću dao povelju Kulina bana iz 1189. i hercega Vladislava iz 1480. Želeći opravdati krađu, Gagić je u jednom pismu Šafariku napisao: “Poslije požara raznosili su dućandžije materijalisti ostatke izgorjelih papira i zavijali u one robu koju prodaju, i takvim načinom došla su meni u ruke ova dva dokumenta...”100 Taj dubrovački primjerak povelje Kulina bana danas se nalazi u Sankt Petersburgu. Što se tiče sudbine osmanskih spisa u tom požaru, nije poznato je li ih, i koliko njih brojem, zahvatila vatra. S priličnom sigurnošću može se ustvrditi da je veći dio tijekom

100

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

požara prebačen u Sponzu. Prebacivanje osmanskih spisa u Sponzu uskoro će se pokazati pravom pravcatom srećom u nesreći. Od 1818. godine do početka 30-ih godina na uređivanju i katalogiziranju arhivskog gradiva radili su Frano Maria Appendini, Baro Bettera, Luka Čurlica, Nikola Klaić, Petar Stulli, Nikola Šodrnja, Vlaho Budmani, Nikola Grmoljez, Antun Petrov Ljepopili, Baldo Sivrić, fra Inocent Ćulić.101 Osmanski spisi ostali su po strani, pa su austrijske vlasti 20-ih godina 19. stoljeća za njihovo sređivanje pokušale angažirati bivše dragomane Dubrovačke Republike Nikolu Radelju i Miha Benića. Oni su se pravdali starošću i bolešću, uz to, Miho Benić živio je na Lopudu. Nevoljko su dolazili i kad ih se povremeno pozivalo da potraže kakav određen osmanski spis. Na primjer, vlasti su ih jednom zvale da potraže dokumente u vezi starih sporova na dubrovačko-osmanskoj granici u blizini primorskih sela Gromače i Osojnika. Radelja je odvratio da tih spisa nema (oni dandanas postoje u dubrovačkom arhivu, op. a.) i da se on ne može baviti poslom kao što je traženje dokumenata. Teškom ih je mukom pronašao Luka Čurlica, međutim ni od toga nije bilo velike koristi, jer ih nije imao tko prevesti. Radelja i Benić očito su potpuno odbili surađivati. Nema sumnje da su na takav način namjerno bojkotirali austrijske vlasti. I nisu bili jedini. Opstrukcija je bila posebno naglašena u vrijeme kad su austrijske vlasti izdale novo naređenje o odnošenju dubrovačkih dokumenata u Beč. Naime, 1829. godine direktor Muzeja medalja i drugih starina u Beču, Steinbüchel, raspitivao se “postoji li još uvijek bogati dubrovački arhiv i nemalo se iznenadio kad je dobio pozitivan odgovor”. Pregledao je postojeće inventare. Odmah je uočio ćirilske i osmanske sultanske spise kao posebno slastan zalogaj. Zbog toga je 1831. godine pokrenut posao inventariziranja tih spisa. Za predsjednika komisije za preuređenje političkog i sudskog arhiva imenovan je Vlaho Filip de Caboga, a samo uređenje sudskog arhiva povjereno je Luki Čurlici i njegovu omoćniku Filipu de Batisti. Za ćirilske i osmanske spise trebalo je odrediti stručne osobe. Što se tiče sređivanja osmanskih spisa, dragomani Radelja i Benić, što se moglo i očekivati, nisu napravili nikakav konkretan posao. Za ćirilske spise našao se već spomenut stručnjak Đorđe Nikolajević. Popisao je 277 dokumenata i napravio latinički prijepis, koji će ostati u dubrovačkom arhivu. Krišom je napravio i jedan primjerak ćiriličnog prijepisa za sebe. Budući da nije smio biti razotkriven, zbirka njegovih prijepisa objavljena je 1840. godine u Beogradu pod imenom popa Pavla Karano-Tvrtkovića.102 Inače, Nikolajević je zagovarao ideju da se dokumenti ne isporuče u Beč. Vodeći sličnu politiku, Vlaho Caboga pokušavao je sve što je bilo u njegovoj moći da se originalni ćirilski i osmanski dokumenti zadrže u Dubrovniku. No, uslijedio je odgovor austrijskih vlasti “da bi se Dubrovčani trebali osjećati osobito zadovoljnima što je nekim spisima njihovog arhiva odobreno mjesto u carskom arhivu, gdje će se mnogo bolje na njih paziti. Uostalom, tamo se čuvaju originalni spisi svih austrijskih pokrajina, pa tako i država, nekad mnogo važnijih od Dubrovačke Republike, a isto tako nezavisnih, kao što je na primjer bila Mletačka Republika. Osim toga, nikada nitko nije prigovarao inicijativi odnošenja važnijih dokumenata u Beč.” I nakon ovakvog odgovora Caboga je i dalje pokušavao. Predlagao je da se u Beč pošalju prijepisi. Dakako, uzalud. U prosincu 1832. obaviješten je da će prvim javnim brodom u Zadar i dalje u Beč biti poslano 290 ćirilskih spisa, 966 osmanskih sultanskih spisa, 52 knjige iz priručne knjižnice Turske kancelarije (u Dubrovniku su trebali ostati samo rječnici i gramatika Meninskog – rječnici su do danas sačuvani, a gramatike nema, op. a.), diplome na grčkom, te naknadno pronađeni spisi koji su zatraženi još 1817. godine.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

101


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

Kao očevidac odnošenja spisa u Beč 1833., Nikolajević je uočio da su austrijske vlasti potpisale prijem 50 knjiga i 1194 spisa, a iz Dubrovnika je bilo poslano 1256 spisa.103 U veljači 1833. godine Caboga je otpušten. Okružno poglavarstvo odredilo je Toma Trombu i Luku Čurlicu za daljnje uređivanje političkog arhiva. Posao su završili početkom 1835. U Tajnom državnom, dvorskom i kućnom arhivu sastavljen je takozvani Repertorij XIV B dokumenta koji su stigli iz Dubrovnika (25. ožujka 1833. godine). Originalni primjerak tog Repertorija nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Tu se navode: 1. orijentalni rukopisi (rukopisne knjige): 1-38; 2. tiskano gradivo (tiskane knjige): 1-12; 3. arhivalije (osmanski dokumenti): 1-964; 4. povelje na srpskom jeziku (ćirilski dokumenti): 965-1195. Repertorij je čudna mješavina analitičkog i sumarnog inventara. Gradivo iz točaka 1-3 popraćeno je regestama, a uz osmanske dokumente upisana je i godina izdanja i adresat. Takve analitičnosti nema u slučaju ćirilskih povelja. Gradivo je u Beču razbijeno tako što su ga rasporedili u nove cjeline. Orijentalne rukopisne i tiskane knjige izdvojene su i premještene u Dvorsku knjižnicu u Beču (danas Austrijska nacionalna knjižnica). Analizom koju je 1977. godine izvršio Fedor Moačanin,104 pokazalo se da je najvjerojatnije bilo više od 38 rukopisnih knjiga, te da je popis iz 1833. bio previše općenit, a dijelom i pogrešan. Osim toga, rukopisne knjige nanovo su uvezane i označene novim signaturama, tako da su se dubrovačke signature izgubile. Još gore, neutvrđeni broj knjiga je razvezan, a dijelovi nanovo uvezani kao zasebne knjige. Čvrstu pretpostavku da je bilo više od 50 rukopisnih i tiskanih knjiga potvrđuje i Catalogo dei libri stampati e manoscritti in lingue orientali esistenti nell’ antico Archivio Politico, u kojemu su navedene ukupno 54 knjige. Osim toga, i Jovan Perović je utvrdio da su iz Beča zatražene 52 knjige iz knjižnice bivše Turske kancelarije. Što se tiče osmanskih i ćirilskih dokumenata, i tu je u Beču ubrzo došlo do reorganizacije kojom je slomljena prvotna cjelina Repertorija XIV B. Sastavljen je novi Repertorij XIV C, koji je pokazao koliko je prethodni bio površno napravljen. Taj novi repertorij donosi regeste i za ćirilske dokumente. Premda su se za njihovo sastavljanje najvjerojatnije služili gore navedenim prijepisima Đorđa Nikolajevića objavljenima pod imenom Pavla KaranoTvrtkovića, čini se da je konačna revizija tog novog Repertorija napravljena 1858., na temelju Miklošićevih Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. U Repertorij XIV C uvršteni su i neki osmanski dokumenti, te nekoliko dokumenata pisanih latinskim i grčkim. Ostaje nerazriješeno pitanje zašto u taj Repertorij nisu upisani svi podaci iz Repertorija XIV B. Detaljna analiza pokazala je da je pravo stanje Repertorija XIV B bilo sljedeće: 1. osmanski dokumenti: 955 komada 2. osmanski dokumenti pisani ćirilicom: 8 komada 3. osmanski dokumenti pisani talijanskim jezikom: 1 komad 4. ćirilski dokumenti: 215 komada 5. latinski dokumenti: 10 komada 6. grčki dokumenti: 5 komada Ukupno: 1194 komada Treba napomenuti da je, uz spomenute Repertorije, sačuvan i prijepis Repertorija XIV A – inventar latinskih spisa koji su 1818. godine odneseni u Beč.

102

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


3

POVIJEST

Godine 1836. pokrajinska uprava Dalmacije zatražila je da se svi osmanski spisi s dalmatinskog područja prikupe i pošalju u Zadar. Tada je iz Dubrovnika odneseno još 860 osmanskih spisa u 19 svežnjeva, koji su u zadarskom arhivu pohranjeni u 9 svežnjeva i označeni kao Carte Turche.105 Po prvotnome planu i oni su trebali biti otpremljeni u Beč, pa se gotovo do 50-ih godina 20. stoljeća vjerovalo da se zaista tamo i nalaze. Nakon slanja spisa u Zadar, Tromba je javio okružnom poglavarstvu da je izručio sve osmanske spise koji su preostali u kancelariji. Istina je bila drukčija: austrijske vlasti odnijele su iz Dubrovnika šestinu fonda osmanskih spisa (računajući prema današnjem stanju), dok je 5/6 spisa ostalo (namjerno ?) zaboravljeno ili skriveno u Sponzi, gdje su najvjerojatnije premješteni u požaru 1817. godine. Od sloma Dubrovačke Republike arhiv je u više navrata izmjenično razdvajan po raznim nadleštvima i kancelarijama, pa onda opet djelomično spajan. Kao što je već rečeno, francuske vlasti razdvojile su sudski i politički arhiv. Tridesetih godina 19. stoljeća austrijske vlasti razdijelile su arhiv na političko cirkularno, sudsko i financijsko nadleštvo, lučku i zdravstvenu upravu, administraciju Blagog djela (Opera Pia). Spisi su i tom prigodom nemilice pljačkani.106

Preokret: objedinjavanje i inventariziranje osmanskih spisa koji su ostali u Dubrovniku; povrat osmanskih spisa iz Beča, Beograda i Zadra Objedinjavanje i inventariziranje osmanskih spisa koji su ostali u Dubrovniku Godine 1885. uređenje Dubrovačkog arhiva povjereno je Josipu Gelčiću. Međutim, posao je bio neizvediv zbog rascjepkanosti fondova. Stoga je prvo počeo raditi na njegovu skupljanju na jednom mjestu. Konačno, 1900. godine veći dio arhiva našao se u prizemlju i suterenu Kneževa dvora.107 Godine 1910. Gelčić je objavio Katalog dubrovačkog arhiva s predgovorom. U predgovoru je naveo u kakvom je stanju zatekao arhiv, te što je sve poduzeo u svrhu njegova objedinjavanja. Osmanske spise spominje tek u katalogu, i to samo kao 75. seriju pod nazivom Diversa Turcharum, s naznakom da ih je u Knežev dvor donio iz Velike carinarnice (Sponza), gdje su se, “prema turskom običaju”, čuvali u vrećama.108 Kada je Ćiro Truhelka 1910. godine došao istraživati u Dubrovački arhiv, Gelčić mu je pokazao jednu škrinju sa oštećenim dokumentima koji su pripadali stonskom arhivu (!). Tu je Truhelka našao jedan sultanov ferman ukrašen tugrom i ispisan bosančicom. U istoj škrinji pronašao je još dva slična dokumenta. Još nekoliko takvih spisa pronašao je i u seriji ASMM (Acta Sancta Maria Maioris, danas Acta et Diplomata), koje je tu uvrstio K. Jireček izvadivši ih iz spomenute škrinje. Nakon toga, Truhelka je pretražio i spise prenesene iz Sponze, koji su u 250 svežnjava ležali u arhivu nepregledani. To su uglavnom bili osmanski spisi, a bilo je i onih pisanih bosančicom, koje su izdale kancelarije sultana, sandžakbega i drugih odličnika, i to od vremena Murata II. do Sulejmana Veličanstvenog. Manji dio spisa Truhelka je ocijenio uređenima, jer je svaki pojedini bio umotan u papir na kojemu je bila ispisana njegova regesta ili cjeloviti talijanski prijevod. Rezultate svojeg istraživačkog rada Truhelka je objavio u djelu “Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive” (Sarajevo, 1911.), u kojemu razlikuje tekstove pisane bo-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

103


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

sančicom (bosanicom) od tekstova na ćirilici. Za ove bosančicom kazuje da je to bosančicom pisan hrvatski jezik. Inače, u Dubrovačkom arhivu do tada nije bila praksa odvajati ćirilske dokumente od onih pisanih bosančicom.109 Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća Derviš M. Korkut, Vladislav Skarić, Friedrich Giese i Riza Muderizović proučavali su osmanske spise u Dubrovačkom arhivu i na temelju tih istraživanja objavili niz radova.110 Nadalje, u sklopu revizije arhivskih spisa izvršene 1930. godine, Branimir Truhelka sumarno navodi osmanske spise u sljedećim dijelovima: A-E u 47 kartona; 80 svežnjeva (popisivanje ovih svežnjeva kao da nije dovršio, jer bi ih trebalo biti 90); 166 fermana izdanih dubrovačkim pomorcima111 i još 5 osmanskih spisa; Diversa Turcharum, to jest rukopisne knjige i razni dokumenti.112 Godina 1933/41. kao arhivski skriptor u Dubrovačkom je arhivu radio diplomirani orijentalist Fehim Efendić. Tijekom tih osam godina, uz više drugih poslova kojima se bavio, uspio je napraviti i lavovski dio posla na osmanskim spisima. U svom Izvještaju o radu iznosi u kakvom ih je stanju zatekao: “Kad sam krajem svibnja 1933. godine došao u Arhiv, zatekao sam turske dokumente (dokumente na turskom, arapskom i hrvatskom jeziku): a) stavljene u serije A-E bez reda, osim serije A, gdje su velikom većinom bili fermani; b) povezane u 90 svežnjeva sa preko 3000 spisa na turskom jeziku, bez ikakva reda; c) još nerazvijene spise, svaki napose u rolama, njih preko 800 komada, u tri kutije i u nekoliko svežnjeva (hudžeti, arzi, ilami kadija, bujuruldije paša i fermani carski, naviše u vezi s plovidbom dubrovačkih brodova morem); (ovi su spisi danas izravnani, op. a.) d) raštrkane po svežnjevima prijepiske Dubrovačke Republike s vanjskim svijetom.”113 Efendić je spise pod točkama b-d) donekle uspio razvrstati, s tim da je određeni broj uklopio u sveske A-E. Potom je napravio inventar spisa na osmanskom jeziku. Točno je utvrdio koje su arze, hudžete i bujruldije dragomani Dubrovačke Republike popisali u knjigama Indice degl’Arzi, Indice dei Hoggetti i L’indice delle Buiuruldi de’Passe di Bossina. Talijanske i hrvatske prijevode osmanskih spisa, koje su napravili dragomani Dubrovačke Republike, inventarizirao je arhivist Jovan Perović. Rezultat zajedničkog rada Efendića i Perovića dva su kataloga, koji su dugo vremena bili jedino pomagalo za snalaženje u fondu osmanskih spisa i temelj za njihovo konačno razvrstavanje i detaljno inventariziranje. U prvom katalogu inventarizirani su spisi iz svezaka A-E, a u drugom katalogu svi ostali spisi, i to pod brojevima 1-3169, 4001-4895. Na temelju stečenih iskustava u Dubrovačkom arhivu, Efendić je objavio više radova.114 Osim toga, može se s priličnom sigurnošću tvrditi da je upravo on (zajedno s Perovićem) osmanskim spisima dao naziv Acta Turcarum, koji se dandanas koristi. Efendićev rad na inventariziranju nije obuhvatio dvije skupine spisa koji se u njegovo vrijeme nisu nalazili u dubrovačkom arhivu, to jest sultanske spise odnesene u Beč, te spise odnesene u Zadar.

Povrat osmanskih spisa iz Beča, Beograda i Zadra Neposredno nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, Austrija je započela sustavno pripremati diobu arhiva. Naime, kongresom u Bruxellesu 1910. godine zaključeno je da arhive treba sređivati i organizirati prema arhivističkom načelu provenijencije. Tijekom

104

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

pregovora, Austrija je upravo ovo načelo uporno isticala kao osnovni kriterij diobe gradiva.115 Već od samih početaka pregovora austrijska komisija, s predsjednikom bečke akademije znanosti i profesorom povijesti na bečkom sveučilištu Oswaldom Redlichom na čelu, zauzela je stajalište tadašnje moderne arhivistike da praktično – administrativno značenje pisanog dokumenta ima jednaku vrijednost kao historijsko – znanstveno. Nasuprot tom gledištu, komisije država koje su htjele preuzeti gradivo arhiva koji su sada pripali njihovu teritoriju, brzopleto su i prije ratifikacije mirovnih ugovora preuzele gradivo koje je imalo uglavnom historijsko – znanstvenu vrijednost, a zanemarile njegovu administrativnu vrijednost. Upravo je tako postupila i delegacija vlade Kraljevine SHS, koja je pregovorima pristupila: “bez ikakova plana, bez sistema i bez tačno odredjena plana.”116 Nakon Italije, koja je 26. svibnja potpisala svoje zajedničko očitovanje, prema kojemu je priznato načelo provenijencije, ista je stvar utanačena i u Zajedničkom očitovanju vlada Republike Austrije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 5. do 15. travnja 1920. Već se u uvodu kazuje da su ove dvije države: “došle do potpunog sporazuma obzirom na načela, kojih se treba držati kod raspravljanja obiju država, koje su postale na području pređašnje austro – ugarske monarhije, kad se radi o arhivskim pitanjima”. Ono što je odlučujuće za pitanje povrata odnesenog gradiva iz Dubrovačkog arhiva kazuje se već u 1. članku očitovanja: “U smislu arhivskog načela podrijetla (principa provenijencije), koji je priznat od znanosti svih kulturnih država i konačno primijenjen u čl. 93. državnog ugovora u Saint – Germain en Laye od 10. septembra 1919., imadu se arhivi kao tjelesa koja su organski postala iz djelovanja oblasti, juridičkih osoba ili pojedinih osoba, ostaviti nepodijeljeni na mjestu njihova postanka ili, ako su odatle bili odstranjeni, imadu se tamo vratiti.” U 2. članku stoji da je austrijska vlada prije ratifikacije državnog ugovora spremna: “… da preda vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca arhive Dubrovačke Republike i Splitskog Kaptola te sve druge količine, koje su postale iz poslovanja oblasti, juridičkih osoba i pojedinih lica na području sadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a koje bi se imale nalaziti u austrijskim državnim arhivima.” Na temelju Zajedničkog očitovanja, dr. Jovan Radonić, delegat vlade Kraljevine SHS. u Beču, preuzeo je gradivo arhiva Dubrovačke Republike i odnio ga u Beograd. Prema vladinoj odluci, gradivo je privremeno smješteno u arhiv Srpske Kraljevske Akademije, a potom je tamo zadržavano, premda je iz dviju citiranih točaka Zajedničkog očitovanja jasno da se, prema načelu provenijencije, moralo vratiti upravo u Dubrovnik. Dubrovačko je gradivo u Beogradu popisano, a u Dubrovačkom arhivu čuva se prijepis tog popisa, to jest Prijepis spiska primljenih dokumenata Dubrovačkog arhiva iz Bečkog arhiva, u kojemu stoji da je iz Beča odneseno: “1. srpski: 224 dokumenta 2. latinski i talijanski: 280 dokumenata 3. turski: 954 dokumenta.”117 Taj Prijepis spiska našao se u Dubrovniku samo zato što ga je Srpska Kraljevska Akademija dostavila tadašnjem ravnatelju Dubrovačkog arhiva, prof. Antoniju Vučetiću, kako bi utvrdio ima li još drugih dubrovačkih isprava koje nisu vraćene. Kasnije je dr. Vinko Foretić utvrdio da je među latinskim i talijanskim spisima bilo 325, a ne 280 dokumenata. U izvješću Povjerenstva za podatke o odnesenim spomenicima dubrovačkim, na sjednici održanoj 5. lipnja 1920. godine u Dubrovniku,118 objavljeno je sljedeće: “Što se tiče spomenika pod 2). tj. povelja i isprava odnesenih 1830 (prekriženo 1830. i napisano tridesetih godina

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

105


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

prošlog vijeka, op. a.) iz Dubrovnika u Beč, vijesti iz javnih novina i iz drugih izvora iznijele su da je njemačko-austrijska republika uslijed dogovaranja i sporazume među naročitim njemačko-austrijskim povjerenstvom i povjerenstvom kraljevstva SHS u Beču predala našoj državi (prekriženo našoj državi i napisano našemu povjerenstvu, op. a) preko četiri hiljade povelja i isprava odnesenih 1830 iz dubrovačkog arhiva u bečki dvorski arhiv, od kojih su mnoge osobito dragocjene zbog zlatnih pečata, kojima su opskrbljene i drugih razloga i da su one iznesene iz njemačke Austrije u više sanduka, a po nekim vijestima da su odnesene u Zagreb ili drugovdje (prekriženo ili drugovdje, op. a).” Ovdje su iznesene dvije zaprepašćujuće pojedinosti: ona o preko četiri tisuće dubrovačkih povelja, što je neobično velik broj, te ona o postojanju više povelja sa zlatnim pečatima, naročito s obzirom na to da danas u Državnom arhivu u Dubrovniku postoji samo jedna takva povelja! Podatak o četiri tisuće povelja spominje se i kasnije, u člancima Branimira Truhelke objavljenim 1940. godine u novinama Novosti i Hrvatski dnevnik (vidi niže). Nadalje, Povjerenstvo za podatke o odnesenim spomenicima dubrovačkim smatralo je da je zadržavanje dubrovačkih dokumenata u Beogradu eklatantan primjer kršenja Ugovora u Saint Germainu, pa je na sjednici Povjerenstva, održanoj 5. lipnja 1920. u Dubrovniku, između ostalog zabilježeno: “Pošto ove isprave nijesu povraćene u sam Dubrovnik, kako treba da bude po 2. članku Senžermenskog mirovnog ugovora, i po kojem spomenici izneseni imadu biti povraćeni samo na mjesto izvora, ovo povjerenstvo odlučuje da zamoli gospodina općinskog upravitelja u Dubrovniku da preduzme zgodne mjere da rečene povelje i isprave budu povraćene što prije u Dubrovnik.”119 U Srpskoj Kraljevskoj Akademiji, pak, držali su se sljedećeg načela: “na osnovu ugovora u Senžermenu od 10. septembra 1919 god. između Saveznika i Austrije, svekoliku ovu imovinu dubrovačke arhive Austrija se obvezala da vrati nasljednici Dubrovačke republike, tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.”120 Što se tiče Zajedničkog očitovanja iz 1920., vrlo je brzo postalo jasno da je ono loše sastavljeno i da se zbog toga velika količina gradiva nije mogla dobiti natrag. Zato je na Rimskim konferencijama (1921./22.) trebalo pokazati i dokazati da se u Zajedničkom očitovanju nije računalo na mnoge pojedinosti, zbog čega gradivo nije u potpunosti vraćeno. Za argumentaciju je poslužio primjer sudbine Dubrovačkog arhiva. Naime, delegacija vlade SHS u Rimu uspješno je predstavila problem tog arhiva kazujući kako, nakon 1815. godine i Bečkog kongresa kojim su područja bivše Dubrovačke Republike spojena sa Austrijom, organizacija arhiva uopće nije zahvatila ni Dalmaciju ni Dubrovnik. No, bez obzira na nedostatak arhivske regulative, Dubrovački arhiv bio je rastavljen na više fondova bez poštivanja ikakva arhivističkog načela, rastavljene su izvorne serije spisa i sastavljane nove, koje nisu imale veze s originalnim prvobitnim redom. Također, suprotno svim arhivističkim načelima, nije bio napravljen potpun inventar gradiva niti je odneseno gradivo bilo valjano inventarizirano. Radilo se, dakle, o potpuno nezakonitim aktima. Iznoseći ove argumente, komisija vlade SHS pokušala je i uspjela spriječiti da Zajedničko očitovanje bude osnova za regulaciju odnosa kraljevine SHS i Republike Austrije. Pitanje Dubrovačkog arhiva nije bilo u potpunosti riješeno Zajedničkim očitovanjem, pa nije bilo uvršteno u čl. 6. Rimske konvencije o arhivima. Dana 26. lipnja 1923. sklopljen je i Sporazum između Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Austrijske Savezne Vlade o izvršenju članova 93. i 194. do 196. Saint – Germainskog ugovora. Otvoreno je pitanje jesu li i u ovom ugovoru dobro definirane sve vrste gradiva koje je trebalo vratiti iz Beča. To je prvenstveno pitanje 38 orijentalnih rukopisnih i 12 tiskanih knjiga. Naime, ove se knjige ne spominju u aneksu Sporazuma iz 1923, u kojemu se nabra-

106

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

ja gradivo koje treba vratiti. Godine 2005. upravi Nacionalne knjižnice u Beču upućena je molba za očitovanjem o sudbini tih knjiga. Služeći se Repertorijem XIV B, Službenici Nacionalne knjižnice identificirali su svega 28 od 38 rukopisnih, te 2 od 12 tiskanih knjiga. U svojem očitovanju, uprava Nacionalne knjižnice kazala je da knjige nisu vraćene zato što je austrijska strana držala “…da Sporazum o povratu iz 1923. ovdje nije mogao biti primijenjen, jer se taj Sporazum odnosio samo na arhivalije, a spomenute rukopisne i tiskane knjige ne mogu se smatrati arhivalijama.”121 Čini se da u ovom očitovanju nije uzeto u obzir načelo provenijencije. Naime, ono u ovom slučaju vrijedi unatoč tome što knjige nisu navedene u spomenutom aneksu ugovora iz 1923., u kojemu je popisano gradivo koje treba vratiti. Treba dodati da se, na primjer Čehoslovačka Republika, prema pitanju povrata gradiva postavila mnogo opreznije i profesionalnije. Češki stručnjaci najprije su zatražili sve inventare gradiva koje je Monarhija vodila, potom su dobro proučili sve institucije Češkog Kraljevstva, a onda su na osnovu toga napravili iscrpne liste gradiva njihove provenijencije koje se nalazilo ne samo u arhivima, već i u bibliotekama, muzejima, zbirkama carske kuće itd. bivše Monarhije. Također, češki stručnjaci prvi su iznijeli da se čl. 93 Saint – Germainskog ugovora ne može u potpunosti tumačiti u smislu arhivskog načela provenijencije. Što se tiče pitanja vraćanja dubrovačkih arhivalija iz Beograda u Dubrovnik, ono je s vremenom postalo političko pitanje. O tome je svjedočio i tadašnji ravnatelj Dubrovačkog arhiva dr. Branimir Truhelka, koji je u svome izvješću senatoru dr. Mihu Škvrci kazao: “Krajem 1931. prvi sam put usmeno pokrenuo pitanje vraćanja arhivalija Dubrovniku. Govorio sam sa prof. Belićem, sekretarom Akademije i s prof. Radonićem. Bez uspjeha. Stekao sam uvjerenje da se stoji na stanovištu prava jačega i da stvari gotovo smatraju ratnim plijenom. Vidjevši upornost pregnuo sam da najprije u Arhivu stvorim situaciju koja će izbiti iz ruke argument da su stvari u Beogradu sigurnije nego li u Dubrovniku. Pitanje vraćanja pokretao sam usmeno svaki put kad bih došao u kontakt sa srpskim akademicima. Konstatirao sam da većina izjavljuje da bi stvari trebalo vratiti i da je jedini bio nepopustljiv g. Radonić. Protiv toga zadržavanja u Beogradu ustajali su i Srbi katolici. G. Lujo Vojnović pisao mi je da mu se g. Rešetar žalio što u Senatu nije interpelirao o toj bečkoj građi. G. Vojnović je tražio od mene podatke za takvu interpelaciju. Prošlog ljeta uoči Sporazuma (radi se o Sporazumu Cvetković – Maček, op. a.) g. Radonić kao dobar političar, ocjenjujući situaciju, rekao mi je da ću morati sad u Beograd da tu stvari preuzmem. Čim je sklopljen Sporazum pisao sam mu u tom smislu i tražio hitni povratak. Odgovorio je ‘Ja sam u načelu za to i biće, tako mislim, urađeno kako želite, samo mislim sada nije pogodno dok se malo ne razbistri”. Bilješke 1

Pretpostavlja se da se slavenski kancelari javljaju u 14. stoljeću (Milan Rešetar, “Nikša Zvijezdić dubrovački srpski kancelar XV vijeka.” Beograd: Glas SKA 169 (1936.): 170, 171). 2 Središnja administracija Republike s uredima u Kneževu dvoru dijelila se od konca 15. stoljeća na javno-pravnu i sudbenu, privatno-pravnu, državno-upravnu administraciju, te administraciju koja je vodila dopisivanje s osmanskim vlastima (Stjepan Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.” Arhivski vjesnik 37 (1994.): 127). 3 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Detta, serija 6, sv. 24, f. 93v; sv. 25, f. 53; sv. 20, f. 72; sv. 36, f. 5v. Let. Lev., sv. 68, f. 64v 4 DAD, Acta Consilii rogatorum (dalje: Cons. Rog.), sv. 65, f. 58 (godina 1579). DAD, Acta Minoris Cosiglii (dalje: Cons. Min.), sv. 61, f.102 (1591). 5 Cons. Rog., sv. 72, f. 9. 6 Cons. Rog., sv. 88, f. 147v, 262v. Cons. Min., sv. 72, f. 119v.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

107


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

7

Cons. Rog., sv. 91, f. 139 (godina 1629); sv. 93, f. 169 (1633); sv. 96, f. 53v, 104v, 135 (1639), 199v (1640); sv. 97, f. 87v (1641); sv. 98, f. 80, 121 (1644); sv. 100, f. 88, 95v (1647). Cons. Min., sv. 75, f. 149 (1633). Stjepana Bazza, dok je bio u Italiji i dok je bio bolestan, mijenjali su Nikola i Frano Giuppi (Cons. Rog., sv. 96, f. 209v; sv. 97, f. 87v). 8 Cons. Rog., sv. 100, f. 209 (godina 1648); sv. 102, f. 90, 174v, 183v (1650); sv. 103, f. 93v (1651). 9 Cons. Rog., sv. 104, f. 99, (godina 1652), 172v, 173 (1653); sv. 105, f. 204v (1654); sv. 106, f. 153, 153v (1655); sv. 111, f. 3v (1662); sv. 119, f. 45v (1672); sv. 125, f. 169v (1682); sv. 128, f. 14v (1686). Let. Lev., sv. 55, f. 175v (1654); sv. 56, f. 61v (1655); sv. 57, f. 57 (1658), 225 (1659); sv. 59, f. 160v (1665); sv. 60, f. 37 (1666). 10 Detta, sv. 19, f. 117v; sv. 20, f. 71v; sv. 21, f. 23; sv. 21, f. 66v. 11 DAD, Lettere di Levante (dalje: Let. Lev.), sv. 66, f. 60v (godina 1698.); sv. 68, f. 210v (1712). Cons. Rog., sv. 142, f. 169v (1710). 12 Cons. Rog., sv. 148, f. 24v (godina 1717); sv. 152, f. 67 (1725). 13 Cons. Rog., sv. 160, f. 173v. 14 Cons. Rog., sv. 165, f. 135. 15 Cons. Rog., sv. 192, f. 171. S. Ćosić, “Administrativna struktura i plaće službenika Dubrovačke Republike (1700.-1808.).”: 143. 16 Cons. Rog., sv. 198, 144v (godina 1791); sv. 206, f. 48 (1799). 17 Cons. Rog., sv. 202, f. 51, 51v. 18 Cons. Rog., sv. 102, f. 183v (Goliebo); sv. 106, f. 153 (Richiardi); sv. 152, f. 67 (Vlaho Lučić); sv. 165, f. 135 (Zarini). Let. Lev., sv. 66, f. 60v (Luka Lučić). 19 Cons. Rog., sv. 159, f. 179v; sv. 164, f. 134; sv. 170, f. 146. 20 Cons. Rog., sv. 174, f. 148v, 149. 21 Fehim Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.” Gajret 1940: 4. 22 Cons. Rog., sv. 119, f. 45v. 23 Cons. Rog., sv. 174, f. 48v. 24 Cons. Rog., sv. 184, f. 28, 60, 93 (godina 1775); sv. 185, f. 66v, 134, 170 (1776); sv. 186, f. 89v, 107v (1777); sv. 187, f. 154v (1779); sv. 188, f. 218v, 219, 219v (1780); sv. 191, f. 120v (1783); sv. 196, f. 26 (1787). 25 Detta, sv. 89, f. 94v. 26 Cons. Rog., sv. 185, f. 66v. 27 Cons. Rog., sv. 197, f. 7v, 77b, 79v, 88v, 89; sv. 199, f. 155v, 156, 160, 193. 28 Osmanska država obraćala se Republici ćirilskim aktima otprilike do 20-ih godina 16. stoljeća. Tada i tijekom 17. i 18. stoljeća, bosansko-hercegovačke vlasti upućivale su Dubrovčanima pisma pisana bosančicom (Franc Miklošić, Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii. Viennae, 1858. Konstantin Jireček, Spomenici srpski. Beograd: SKA, 1892. Karl Kovač, “Nekoliko slavjenskih listina.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 8 (1912): 397-412. Ćiro Truhelka, “Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive.” Glasnik Zemaljskog muzeja XXIII/1-2 (1911): 1-162. Isti, “Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz dubrovačke arhive.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 4 (1914): 447-494. Gliša Elezović, Tursko-srpski spomenici dubrovačkog arhiva. Beograd: Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1932. Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I, 2. Beograd-Srijemski Karlovci: SAN, 1934. Gliša Elezović, Turski spomenici, I, 1, Beograd: SAN, 1940). Kancelari slavenskog jezika bavili su se i prevođenjem trgovačkih i drugih ugovora pisanih ćirilicom i bosančicom, “iz pisma slovinskoga u slova latinska”, koji su se potom registrirali u dubrovačkom Notarijatu (DAD, Diversa de Foris (dalje Div. For., serija 34, sv. 9, f. 18; sv. 11, f. 354). 29 Cons. Rog., sv. 158, f. 192v. 30 F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 8. Div. For., sv. 20, f. 339, 339v. Vidi i: Div. For., sv. 23, f. 124, 124v. 31 Detta, sv. 12, f. 72; sv. 16, f. 106v. 32 Detta, sv. 16, f. 106v. 33 DAD, Privilegia, serija 20, sv. 31. 34 Detta, sv. 38, f. 1, 9-11; sv. 40, f. 10v; sv. 82, f. 17. 35 F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 11. 36 Cons. Rog., sv. 169, f. 71. 37 Cons. Rog., sv. 174, f. 149v. 38 Cons. Rog., sv. 184, f. 28, 60, 93 (godina 1775); sv. 185, f. 66v, 170 (1776); sv. 186, f. 89v, 107v (1777); sv. 187, f. 154v (1779). Zdravko Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.” Arhivist 29/1-2 (1979): 32. 39 S. Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.”: 133. 40 Cons. Rog., sv. 188, f. 219v (godina 1780); sv. 191, f. 120v (1783); sv. 192, f. 65 (1784); sv. 194, f. 200 (1787); sv. 195, f. 26, 26v (1787). Cons. Min., sv. 108, f. 22v. 41 Privilegia, sv. 4: 271 stranica, završena 1785. godine. 42 Privilegia, sv. 5: 418 stranica, završena 1784. 43 Broj 36 znači da se radi o 36. registriranom spisu sultana Sulejmana II.; E = godina po Eghiri, to jest Hidžri. 44 Privilegia, sv. 2: 1115 stranica, završena 1784. 45 Privilegia, sv. 3: 256 stranica, završena 1785. 46 Privilegia, sv. 29. 47 Privilegia, sv. 30. 48 Privilegia, sv. 28b. 49 Privilegia, sv. 32. O ovoj knjizi te o opisanim inventarima vidi i: F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 9, 10. Derviš M. Korkut, “Nešto o turskim dokumentima arhiva dubrovačkog.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 2 (1928): 146-149.

108

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

50

DAD, Copia Lettere diverse (di Turchia), serija 27.7., sv. 2-5. DAD, Dona Turcarum, serija 41a, sv. 1, 2. Godine 1833. privremeni djelatnik arhiva Tomo Tromba navodi sveske Dona Turcarum kao sastavni dio registara osmanskih spisa (DAD, Stariji i noviji inventari i popisi Historijskog arhiva u Dubrovniku, sv. A, br. 5c, str. 9). 52 Let. Lev., sv. 34, f. 162v (godina 1582); sv. 43, f. 73v (1617), f. 156, 157 (1619); sv. 66, f. 244v (1702); sv. 71, f. 88 (1722); sv. 72, f. 25v (1726); sv. 77, f. 222 (1754); sv. 88, f. 243 (1767); sv. 90, f. 51 (1769); sv. 92, f. 156 (1771); sv. 94, f. 71, 71v (1773). Cons. Rog., sv. 69, f. 260v (1588); sv. 182, f. 218v (1773); sv. 195, f. 124v (1787); sv. 204, f. 2 (1797). 53 Cons. Rog., sv. 204, f. 2. Detta, 87, f. 120v. 54 Tur. kamus: rječnik. 55 Let. Lev., sv. 43, f.157. Navjerojatnije se radi o arapsko-turskom rječniku Lugat-i Ahtarč , autora Muslihuddina Mustafe ibn Šamsuddina Quarahisarīja (umro 1560. godine). 56 Turska prerada knjige Kalila i Dimna. 57 Ružičnjak, djelo najvećeg perzijskog didaktičkog pjesnika Sadija 1184-1291, mješavina poezije i proze (Šejh Sadi Širazi, Đulistan, preveo Salih A. Trako, Sarajevo, 1989. Fehim Barjaktarević, Pregled istorije persijske književnosti. Beograd: Naučna knjiga, 1979: 50-53). 58 Tur. inşa: priručnik o krasopisu; zbirka uzoraka za pisanje pisama. 59 Let. Lev., sv. 71, f. 88. 60 Let. Lev., sv. 92, f. 156; sv. 94, f. 71, 71v; 97, f. 70; sv. 109, f. 40v. 61 Cons. Rog., sv. 184, f. 28. 62 Let. Lev., sv. 97, f. 70. 63 Cons. Rog., sv. 184, f. 25v. 64 DAD, Acta et Diplomata 18 stoljeće (dalje: AD 18), serija 76, sv. 3190, br. 276. 65 Spomenuti Sadijev Đulistan. 66 Uz Đulistan, Bostan (voćnjak) je najpoznatije djelo perzijskog pjesnika Sadija (F. Barjaktarević, Pregled istorije persijske književnosti.: 50-53). 67 Tursko-perzijski rječnik u stihu, popularno nazvan Šahidija. Autor je Šahidi-dede (1470-1550). Muhamed Ždralović, “Šahidija u Bosni (Šahidija u arabičkim rukopisima Bošnjaka).” Behar 60/61 (2002/XI): 32-36. 68 Baki-efendi poznati je osmanski liričar 16. stoljeća. 69 Spomenuti priručnik o krasopisu. 70 Hafiz – najveći perzijski lirski pjesnik (1304/77). 71 U doslovnom prijevodu: “rječnik Đulistana”, to jest riječi i fraze iz Đulistana. 72 Riječ je o Jacobusu Goliosu. 73 DAD, Catalogo dei libri stampati e manoscritti in lingue orientali esistenti nell’ antico Archivio Politico. 74 Z. Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.”: 28. 75 Detta, sv. 83, f 190; sv. 84, f. 40. 76 Detta, sv. 89, f. 118v, 247v. 77 Detta, sv. 90, f. 38v. 78 Detta, sv. 36, f. 9v; sv. 37, f. 6v; sv. 55, f. 24v; sv. 68, f. 33; sv. 72, f. 2v. 79 Npr. Detta, sv. 20, f. 77; sv. 22, f. 7v; sv. 26, f. 4v; sv. 31, f. 11v; sv. 47, f. 11. 80 Detta, sv. 24, f. 23v, 93v; sv. 25, f. 18v, 80v, 113; sv. 27, f. 3v; sv. 38, f. 7, 9; sv. 69, f. 24. 81 Detta, sv. 5, f. 5; sv. 20, f. 173; sv. 25, f. 53; sv. 36, f. 5v, 15; sv. 38, f. 5; sv. 41, f. 1v; sv. 43, f. 11; sv. 45, 11v; sv. 68, f. 9, 17v, 22, 28v; sv. 69, f. 3v; sv. 70, f. 5v, 33v; sv. 71, f. 1v, 4v, 11; sv. 87, f. 220v; sv. 89, f. 128. 82 Detta, sv. 19, f. 39v; sv. 20, f. 76v; sv. 35, f. 15; sv. 45, f. 3, 24v; sv. 64, f. 21; sv. 69, f. 14; sv. 75, f. 8v, 11v, 16; sv. 83, f. 69. 83 Detta, sv. 89, f. 143: godine 1802. djelatnici Kancelarije tražili su papir za umatanje turskih spisa (carta reale per involgere lettere turche). 84 Detta, sv. 20, f. 90; sv. 37, f. 5v. 85 Detta, sv. 20, f. 72, 96v; sv. 28, f. 2v; sv. 36, f. 7; sv. 37, f. 5v; sv. 39, f. 1; sv. 47, f. 27; sv. 53, f. 27v; sv. 62, f. 7; sv. 83, f. 163v. Cons. Min, sv. 107, f. 204. 86 Vesna Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu. Zagreb – Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2003: 35, 242. F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 11. 87 Stjepan Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.”: 133. Natko Nodilo, “Prvi ljetopisci dubrovački.”: Rad JAZU 65 (1883): 112. 88 Josip Gelčić, “Dubrovački arhiv.” Glasnik Zemaljskog muzeja (1910): 544. 89 Jovan Perović, “Arhiv stare Republike u Dubrovniku pod Francuzima i Austrijom.” Zetski glasnik 751 (19.11.1938). 90 Z. Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.”: 33, 34. 91 Z. Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.”: 34, 35. 92 S. Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.”: 135, 141. 93 Perović je detaljno istražio zbivanja u arhivu tijekom vladavine Francuza i Austrijanaca do konca 30-ih godina 19. stoljeća, a rezultate je objavio u Zetskom glasniku 1938. i 1939. godine, u brojevima 751-753, 758, 759 (1938), 760-763, 768 (1939). Nema sumnje da je svoje spoznaje crpio iz dokumenata izdavanih u vrijeme austrijske, a možda i francuske okupacije. Među njima su i dopisivanja okružnog poglavarstva i Vlaha Caboge, vrhovnog inspektora arhiva iz 30-ih godina 19. stoljeća, bivšeg dubrovačkog plemića i suvremenika francuske okupacije. Caboga je u tom dopisivanju iznio detalje o francuskim akcijama u arhivu, kojima je možda i nazočio. 94 Opširnije o spisima koji su dodijeljeni novoustrojenim sudskim organima: Bernard Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.” Arhivski vjesnik XI-XII (1968/9): 203-219, 230-247. 51

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

109


3

TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...

95

B. Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.”: 252, 253, 259. Bernard Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.”: 231. Državni arhiv u Dubrovniku posjeduje original i ovjereni prijepis specifikacije dokumenata iz tadašnjeg Političkog arhiva, koji su bili predani Okružnom kapetanatu u Dubrovniku 22. siječnja 1818, te original i ovjereni prijepis popisa 70 dokumenata sastavljenih u C. kr. Tajnom, Državnom, Dvorskom i Kućnom arhivu u Beču 1833. Prema izvješću dr. Vinka Foretića, 1833. godine bile su napravljene i u Dubrovnik poslane ovjerovljene kopije tih dokumenata (DAD, Spisak dokumenata vezanih za rivendikaciju arhivskog gradiva iz Beča). 98 Bernard Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.”: 219-223. St. Stanojević, Istorija srpskog naroda u srednjem veku, I, Izvori i istoriografija, knj. I, O izvorima. Beograd: SAN, 1937: 25, 26. 99 Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike, Zagreb: Matica Hrvatska, 1941: 73. 100 V. J. Jireček, “Jedan list Vuka Stefanovića Karadžića i devet listova Jeremije Gagića pokojnom J. P. Šafariku.” Starine JAZU (1882): 199. J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike: 73, 74. Stjepan Ćosić, Dubrovnik nakon pada Republike (1808-1848). Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1999: 165. 101 J. Perović, “Arhiv stare Republike u Dubrovniku pod Francuzima i Austrijom.”, br. 753, 758. 102 Opšrnije o Đorđu Nikolajeviću: Jovan L. Perović, “Gjorgje Nikolajević kao budilac narodnog duha i prvi radenik XIX. vijeka u dubrovačkom arhivu.” Dubrovnik 11 (1925): 1-2. 103 J. L. Perović, “Gjorgje Nikolajević”: 2. 104 Fedor Moačanin, “Analiza popisa Orientalische Manuscripta.”, Zagreb, 1977. 105 Sulejman Bajraktarević, “Turski dokumenti državnog arhiva u Zadru.” Arhivski vjesnik I (1958): 594-596. Sulejman Bajraktarević, “Acta Turcica Državnog arhiva u Dubrovniku.” Arhivski vjesnik IV-V (1962): 354. Hazim Šabanović, “Turski dokumenti državnog arhiva u Dubrovniku” Prilozi za orijentalnu filologiju 12/13 (1965): 128, 146, 147. 106 J. Perović, “Arhiv stare Republike u Dubrovniku pod Francuzima i Austrijom.”, br. 752. 107 St. Stanojević, Istorija srpskog naroda u srednjem veku: 27, 28. 108 J. Gelčić, “Dubrovački arhiv.”: 537-588. 109 Ć. Truhelka, “Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive.”:1, 2. 110 Derviš M. Korkut, “Nešto o turskim dokumentima arhiva Dubrovačkog.”: 145-160; Vladislav Skarić, “Istorijska građa na turskom jeziku u dubrovačkoj arhivi.” Vreme LXXV/60 (1932); Friedrich Giese, “Die osmanisch-türkischen Urkunden in Archive des Rektorenpalastes in Dubrovnik (Ragusa).” (Festschrift für Georg Jacob zum siebzigsten Geburstag), Leipzig, 1932; Riza Muderizović, “Turski dokumenti u dubrovačkom arhivu.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 2 (1938): 69-72. 111 Riječ je o fermanima koje su sultani, otprilike od polovine 18. stoljeća, izdavali za pojedine dubrovačke pomorce da bi ih zaštitili od napada sjevernoafričkih gusara. 112 DAD, Stariji i noviji inventari i popisi Historijskog arhiva u Dubrovniku, sv. B, br. 12. 113 DAD, Izvještaj o radu Fehima Efendića skriptora Državnog arhiva u Dubrovniku za 1933-1941 godine. 114 Fehim Efendić, “Turski dokumenti dubrovačkog arhiva.” Politika 10816 (1938); “Turski dokumenti u Dubrovačkom Arhivu.” Dubrava 113: 7; “Dubrovački arhiv u muslimani.” Gajret 1938 (1939): 21, 22; “Plaćanje dubrovačkog harača Turcima.” Gajret (1939): 218-226; “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 3-11. 115 Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu. II (1926): 83. 116 Godišnjak SKA XXXI (1922): 51. 117 Arhiv Dubrovačkog arhiva (dalje: D. a.) 144/29 (kasnije pridružen D. a. pov. 11/40) 118 D. a. pov. 11/40. 119 D. a. pov. 11/40. 120 G. Elezović, Turski spomenici I/1: V. 121 HDA, Informacija o očitovanju Austrijske nacionalne knjižnice od 19. prosinca 2005. glede hrvatskih zahtjeva za povrat gradiva. 96 97

110

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


3

POVIJEST

dr. sc. Muhamed Ždralović, Mubera Maslić-Ždralović, prof.

Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci (kuća osmanskog konzula Nikolaia Nikolakija Nikolaidesa)

U Rijeci, na križanju ulica Verdijeve i Lisinskog, nalazi se prepoznatljiva zgrada u neomaurskom stilu u lukovima iznad prozora, balkonskih vrata i potkrovnih prozora, ukrašenim biljnim i geometrijskim ornamentima, ljudskim likovima te arapskim pismenima i brojkama. Ta je zgrada u gradu, pa i šire, poznata kao “Turska kuća” ili “Casa turca”. Bila je vlasništvo Nikolaia Nikolaki Effendi de Nikolaidesa (1855.-1933.), dugogodišnjega osmanskog diplomatskog i trgovačkog predstavnika u Španjolskoj, a potom konzula u Rijeci od 1898. godine. Dva kata i potkrovlje zgrade u neomaurskom stilu, dozidani na ranije već izgrađenom prizemlju, čine zanimljivu kombinaciju karakterističnu za arhitekturu historicizma. Cjelokupno znakovlje na fasadi odraz je utjecaja i prožimanja civilizacija i bolje od ikakvih ispisanih redaka otkriva sklonosti, ukus i iskustvo, a ponajprije kulturu onovremenskog vlasnika zgrade. Tekstualni dio ukrasnih lukova, promatran skupa s arhitektonskim obilježjima zgrade, jedinstven je izvor za povijesnoumjetnička i kulturna istraživanja. Natpisi su predstavljeni po etažama, počevši s desna gledajući na pročelje zgrade. Prvo dolazi izvorni preslik/prijepis arabičkog natpisa, potom njegov slovni (transliteracija) i izgovorni (transkripcija) prijenos i prijevod teksta na hrvatski. Budući da u prizemlju nema natpisa, počinje se od prvoga kata na pročelju u Verdijevoj ulici, potom se navode ispisi na drugom i trećem katu te natpisi u potkrovlju. Po istome se principu obrađuju natpisi u ulici Vatroslava Lisinskog. Radi bolje preglednosti u prikazu će Verdijeva ulica biti označena s “V”, a Ulica Vatroslava Lisinskog s “L”. Broj uz ta slova označava kat, dakle: prvi kat V1 i L1, drugi kat: V2 i L2, treći kat V3 i L3 te potkrovlje V4 i L4. Broj natpisa dolazi iza broja kata. U V1 je šest trodijelnih, a u L1 je deset trodijelnih sadržajno istovjetnih natpisa. U V2 je iznad prozora sedam, a u L2 deset natpisa od kojih su dva trodijelna. U V3 je sedam, a u L3 deset natpisa. U V4 je petnaest, a u L4 je trideset natpisa. Dakle, ukupno ima devedeset pet natpisa. Većina je sačuvana i može se pročitati. Kuća je nastala u vrijeme Austro-Ugarske, a natpisi iznad prozora, balkonskih vrata i u potkrovlju potvrđuju da je njihov naručitelj pod snažnim orijentalnim utjecajem, posebice pod utjecajem maurskoga graditeljstva u Španjolskoj. To se najbolje vidi na ornamentima, pismu, ali i u sadržaju natpisa. Natpisi su na arapskom jeziku i pisani su različitim varijantama arapskoga pisma. Oko njih su biljni ornamenti, a ispisi su u središtu kupolastog i potkovičastog dijela iznad prozora, balkonskih vrata, kao i izravno ispod krova u četverokutnicima.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

111


3

ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI

Turska kuća – Casa Turca

Arapsko pismo Arapsko je pismo u principu konsonantsko. Zahvaljujući dugoj tradiciji naišlo je na veliku primjenu i kod muslimana nearapa, a s vremenom se pod različitim utjecajima razvilo nekoliko glavnih tipova, vrsta. Neke od njih su podesne za unošenje hareketa – vokala koji na tekstu djeluju ukrasno, pa se slijedom toga uobičajeno dodaje i drugo ukrasno znakovlje. Na Nikolakijevoj kući su karakterisetične četiri vrste arapskoga pisma: nastalik, sulus, kufi i tugrai. Nastalik je kombinacija dvaju pisama, uobičajenog i najčešće korištenog nashija, upotrebljavanog u većini pisanih materijala i talika, udesno nakošenoga pisma, najčešće upotrebljavanog u Iranu, Pakistanu i istočnim islamskim zemljama u kojima se pisalo ili se još piše arapskim pismom. Znatno je više koristilo za pisanje na papiru, nego u arhitekturi. Sulus je kitnjasto pismo u kojemu dominiraju kružnice. Podesno je za pridodavanje ukrasnih znakova i samoglasnika koji uz estetsku imaju i značenjsku funkciju, a kao takvo je razvilo i svoje podvarijante. U ovom je primjeru korištena njegova osnovna varijanta. Kufi pismo nazvano je po starom gradu Kufi u današnjem Iraku. Odlikuje se jako istaknutim kutovima. U ranome je islamu bilo zastupljeno u sakralnim tekstovima, prijepisima Kur'ana, a u arhitekturi se koristilo samostalno, ali i u kombinaciji s biljnim ornamentima i geometrijskim likovima. U našem primjeru je zanimljiva kombinacija pletene andaluzijske varijante i biljnih ornamenata oko ljudskog lika. Tugrai pismo je nazvano po tugri, turi – sultanovu monogramu – arapskim pismom umjetnički ispisanom imenu sultana na njegovim službenim dokumentima: ukazima, poveljama, medaljama ili novcu. Umjetnički ispisano sultanovo ime se još nazivalo i pendžom.

112

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Sadržaj natpisa Na prvom katu su prepoznatljivi ljudski likovi morčića ukomponirani u trodijelne ispise, dva dijela u luku i jedan uz ljudski lik. Isti je tekst i uz muški (crni) lik i uz lik bijele žene. Iz Verdijeve ulice su naizmjenično tri puta ponovljena oba lika, a u ulici Lisinskog po pet puta, ukupno u obje ulice osam puta po dva lika. Na drugom katu u Ulici Verdija je ukupno sedam natpisa; jedan je ponovljen tri puta, a dva su ponovljena dva puta. U Ulici Lisinskog je deset natpisa. Svi su različiti. Valja istaknuti da su dva natpisa, osmi i deseti, na tom katu oštećena. Uza sve natpise na tom katu s desne i lijeve strane glavnih tekstova zamjetni su istovjetni bijeli obrisi slova na crvenoj podlozi; s desna: dva puta alif, rā, yā, a s lijeva: sin, dva puta alif i bā, kojima je teško naći smisao. Na tom su katu ispod nekoliko natpisa ispisane i lunarne, hidžretske godine, 1324. i 1325. godina. U potkrovlju je u Verdijevoj ulici 15 natpisa u pravokutnicima. Dvije lunarne godine, tugra sultana Abdulhamida II., i 11 puta varijante Nikolakijeva imena, te jednom Nikolakijevo ime i prezime. U potkrovlju u Ulici Lisinskog je ukupno trideset natpisa. Od toga je 9 puta fraza mašala, jedanput hidžretske godine 1323. i 1325. i tugra spomenutoga sultana, 18 puta varijante vlasnikova imena i prezimena. Može se reći da natpisi na prva tri kata imaju opću poruku i univerzalno značenje, što otkriva i naručitelja kao vjernika i osobu koja traži Božju pomoć, traži zaštitu od uroka, iskazuje da se uzda u Boga i daje uvjeren da je Bog jedini pobjednik i najbolji zaštitnik. ne zaboravlja istaknuti da uspjeh valja tražiti u iskrenosti. U samom potkrovlju je niz varijanti njegova imena: Nikolaides, Nikolaki, Nikolaki efendi. Oslovljen je turskom/grčkom titulom efendi – gospodin. Uz taj su niz na oba pročelja upisane u potkrovlju i dvije godine lunarnog kalendara 1323. (počinje 8.3.1905.) i 1325. (počinje 14.2.1907.). Iako se tugrai pismom mogu pisati različite prigodne izreke, na Nikolaidesovoj su kući njime izvedene samo tugre sultana Abdulhamida II. (vladao od 31. kolovoza 1876. do 27. travnja 1908.), jedna na svakoj strani. Od natpisa koji se nalaze na nižim katovima jedino se mašala (Ne ureklo se!) ponavlja i u potkrovlju u Ulici Lisinskog devet puta. Tu frazu muslimani i narodi Istoka pod utjecajem islama koriste pri iskazivanju divljenja i radi zaštite od uroka. U natpisima je zastupljena i besmela. Ispisana je gotovo istovjetno 19 puta. U muslimana je to uobičajena fraza pri započinjanju Bogom dopuštenog djela, a u kaligrafiji je imala čestu primjenu, što je razumljivo s obzirom na predaju – hadis, prema kojoj je poslanik Muhamed obećao raj onome tko uljepša besmelu. Ona je uza svaki lik na prvom katu s lijeve strane. Ipak, sama besmela bez drugog popratnog teksta navedena je samo dva puta: jednom na drugom i jednom na trećem katu u Ulici Lisinskog. Fraza Wa lā gāliba illa Allah, u značenju “Bog je jedini pobjednik” česta je na spomenicima arhitekture. Zanimljivo je da je tu frazu u arhitekturi uobičajeno koristila dinastija Banu Nasr u Španjolskoj (1232.-1492.). Uočljiva je u raznim inačicama sačuvanih natpisa na palači Alhambra u Granadi. Česta je fraza sa značenjem pouzdanja u Boga, tevekkula, u prvom licu perfekta. Ona je upotrijebljena 24 puta, 16 puta uz morčiće, 5 puta na drugom i 3 puta na trećem katu. Tevekkul je sa spomenutim značenjem kod muslimana različito prihvaćen. Preporučen je i tekstom Kur'ana više puta. Kur'anski ajet-stavak “kada se na nešto odlučiš, onda se osloni na Boga” (III/159) različito su tumačili mistici i racionalisti. Neki mistici su to prihvaćali doslovno pa su se u potpunosti predali pobožnosti zanemarujući životne potrebe.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

113


3

ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI

U nekoliko su natpisa, osim Božjega poslanika, prizvani otac i majka s posvojnom zamjenicom prvog lica jednine. Natpisi u kojima se priziva (neimenovani) Božji poslanik, mogu se odnositi jednako na Isusa (Isu) i na Muhammeda. Izrazi moj oče i moja majko mogu imati i metaforičko značenje. Tu je vjerojatnije da je Nikolaki pod frazama Yā abī, yā ummi, podrazumijevao svoje roditelje.

Transkripcija/transliteracija Svi su natpisi na prva tri kata na arapskome jeziku. Radi autentičnoga predstavljanja teksta odlučili smo donijeti stručnu transliteraciju, slovni prijenos iz arapskog u latinično pismo i transkripciju teksta onako kako se ti natpisi izgovaraju. Transkripcija je rađena prema usvojenim pravilima za arapsko pismo koje primjenjuje Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”.

Zaključak Nikolaidesova kuća u neomaurskom stilu jedinstvena je u Hrvatskoj, a i šire. Osim prepoznatljivog stila jedinstvena je i po komponiranju natpisa u četiri varijante arapskoga pisma. U natpisima je istaknuta nada i pouzdanje u Boga, svojstveno svakom vjerniku. Iz natpisa je vidljivo da je njihov naručitelj bio pod utjecajem kulture muslimanske Španjolske i da je poznavao i cijenio arapsku arhitekturu i umjetnost. To ne čudi jer se zna da je Nikolaides boravio u Španjolskoj duže vrijeme. Arhitektonska obilježja Turske kuće izraz su raznolikosti kulture onoga vremena u kome je podignuta. To je početak 20. stoljeća, vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva na zalasku. Ispisane poruke na njoj imaju univerzalne vrijednosti bez obzira na prošlo, sadašnje i buduće vrijeme i oslikavaju vlasnikove životne stavove. Svoj je odnos prema osmanskome vladaru, sultanu Abdulhamidu II., Nikolai Nikolaki Nikolaides iskazao ukrasivši svoj dom njegovom turgom. Valja spomenuti i to da je u ovome dijelu Europe neuobičajeno naići na godine hidžretskoga, muslimanskoga kalendara. To je kuriozitet i u slučaju Turske kuće, zna li se da je natpise na njoj dao izraziti kršćanin, Armenac.

114

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Drugi kat V2 Na V2 natpisi su pisani kufi i sulus pismom. Ukupno je sedam natpisa. Transliteracija: Mā šā’ Allah Značenje: Ne ureklo se!

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

115


3

ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI

Prvi kat L1 Isti tekst po pet puta uz naizmjenično muški i ženski lik. L1. 1. [3, 5, 7, 9] Natpis oko lika klasičan je primjer arabeske u kojoj su uz floralne ornamente i geometrijske oblike ukomponirani ljudski lik morčića i arapsko pismo. Za prvi natpis je pismo poslužilo kao “pletenica” i mješavina je andaluzijskog (španjolskog) i kufi uglatoga pisma: Transliteracija: Wa lā gālib illa Allah Značenje: Bog je jedini pobjednik! L1. 1 [3, 5, 7, 9] 2. Natpis desno od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, nakošenog pisma u desno. Transliteracija: Tawakkalt calā Allah, wa Allah (al-bariyy[?]) Značenje: Uzdam se u Boga! Bog je (čist?)! L1. 1 [3, 5, 7, 9] 3. Natpis lijevo od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, pismo nakošenog u desno. Transliteracija: Bism Allah al-raḥmān al-raḥīm Značenje: U ime Boga milostivog i samilosnog.

116

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Prvi kat L1 L1. 2 [4, 6, 8, 10] Natpis oko lika: klasičan primjer arabeske u kojoj su uz f loralne ornamente i geometrijske oblike ukomponirani ženski lik i arapsko pismo. Za prvi natpis je pismo poslužilo kao “pletenica” i mješavina je andaluzijskog (španjolskog) i kufskog uglatog pisma. Transliteracija: Wa lā gālib illa Allah Značenje: Bog je jedini pobjednik! L.1. 2 [4, 6, 8, 10] 2. Natpis desno od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, nakošenog pisma u desno. Transliteracija: Tawakkalt calā Allah, wa Allah (al-bariyy [?]) Značenje: Uzdam se u Boga! Bog je (čist)! L1. 2 [4, 6, 8, 10] 3. Natpis lijevo od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, pismo nakošenog u desno. Transliteracija: Bism Allah al-raḥmān al-raḥīm Značenje: U ime Boga milostivog i samilosnog.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

117


3

ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI

Drugi kat L2 L2.1. Transliteracija: Bism Allah al-raḥmān al-raḥīm Značenje: U ime Boga milostivog i samilosnog.

118

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Prvi kat L1 L2. 3.1. Trodijelni tekst Transliteracija: Bism Allah al-raḥmān al-raḥīm Značenje: U ime Boga milostivog i samilosnog. L2. 3.2. Transliteracija: Tawakkaltu calā Allah wa Allah (al-Bariyy[?]) Značenje: Uzdam se u Boga! On je [čist?]! L2. 3.3. Transliteracija: Bārk Allah tacālā, sana1324. Značenje: Blagoslovio uzvišeni Bog, 1324. (lunarna godina traje od 25.2.1906. do 13.2.1907. godine)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

119


3

ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI

Drugi kat L2 L2.5. Transliteracija: Al-nağāt fi ‘l-ṣidq Značenje: Spas je u iskrenosti!

120

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Drugi kat L2 L2. 8. Trodijelni tekst: L2. 8.1. Transliteracija: Bism Allah al-raḥmān al-raḥīm Značenje: U ime Boga milostivog i samilosnog. L2. 8.2. Transliteracija: Tawakkaltu calā Allah, Allah (al-Bariy[?]) Značenje: Uzdam se u Boga! On je (čist?)! L2. 8.3. Transliteracija: Yā rasûl Allah, ya abī, ya ummī Značenje: O, Božji poslaniče, o, moj oče, o, majko moja!

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

121


3

ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI

Treći kat L3 L3. 5. Transliteracija: Yā mālik al-mulk Značenje: O, Gospodaru moći!

122

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

Potkrovlje L4 L4. 1. Transliteracija: Nīqûlākī efendi Niqolakides Značenje: Nikolaki efendija Nikolaides L4. 2 [5, 8, 11, 14, 17, 20, 23, 26] Transliteracija: Mā šā’ Allah Značenje: Ne ureklo se! L4. 3. [19, 21] Transliteracija: Niqûlaīdes Značenje: Nikolaides

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

123


3

O HRVATSKO-TURSKOM DRUŠTVU U RIJECI

prof. dr. sc. Ante Simonić, mr. sc. Esma Halepović Đečević

O hrvatsko-turskom društvu u Rijeci Posjet Gradu Rijeci veleposlanika Republike Turske Njegove Ekselencije gospodina Yuksela Soylemeza, njegove umjetničke sklonosti i duhovno bogatstvo, potaknuli su u listopadu 1995. godine profesora Ante Simonića i još dvadeset dvojicu uglednih građana Rijeke iz gospodarskog i kulturnog života na okupljanje Inicijativnog odbora i osnivanje Hrvatsko-turskog društva prijateljstva. Prvi članovi bili su Ante Simonić (predsjednik) i članovi Inicijativnog odbora: Zdravka Alić, Miroslav Banić, Mirjana Banić, Dean Butorac, Josip Deranja, Dražen Deranja, Renata Dobi, Blanka Drakula, Boris Fućak, Ardenija Fućak, Esma Halepović Đečević, Shokri Ibishi, Željko Juranić, Miljenko Kapović, Tomislav Knežević, mons. Ivoslav Linić, Ivan Lesinger, Axel Luttenberger, Sead Mahmutefendić, Subhija Selesković Merdanović, Stasio Skarpa, Mika Šnjarić, Ivo Usmijani, Anton Žgombić i Marta Žuvić Butorac. Postavilo se pitanje o društvenom angažmanu – posvetiti se principima općeg dobra, poštivanju nečega što je zemljopisno daleko od nas i duhovnim vrijednostima. Ako se bit čovjeka nalazi u proturječju našeg biološkog podrijetla i mogućnosti transcendiranja, onda je naš životni cilj nadići tu suprotnost. Želimo doseći osjećaj unutrašnjeg jedinstva i zajedništva s cijelim svijetom, sa svim postojećim. To gotovo svi pokušavamo ostvariti, svaki put ispočetka u mnogim trenucima tijekom svog života, uvijek tražeći novu harmoniju u sebi i u odnosu sa svojim bližnjima, sa cijelim društvom te prirodom. To zahtijeva od nas jaku volju, disciplinu, poštivanje drugih, tu nema mjesta egocentričnosti i pohlepi. O tome mnogi podučavaju, ponekad strogim ili pak dosadnim načinom, pa ih najčešće odbacujemo zbog neshvaćanja. Naime, ljudi više vole čuti lijepu laž nego ružnu istinu pa zbog lijenosti ili straha od prihvaćanja ikakve akcije, odbacuju napor i nelagodu promišljanja, a djelovanje im nije ni na kraj pameti. Zato samo čovjek svatko ponaosob, može naći svrhu življenja i otkriti putove njena ostvarenja. U tome pomažu osjećaj dužnosti i poštivanje moralnih načela, te odgoj i obrazovanje temeljeni na najkvalitetnijem nasljeđu sveukupnog ljudskog roda. Zašto promišljati o prošlosti i to o nesvakidašnjim temama? Jer samo prihvaćanje novih spoznaja i kvalitetno snalaženje u sadašnjosti, ali i poštivanje odavno postojećega, preduvjet su za poželjnu budućnost. Postavljajući samo sebe, svoju generaciju i vlastiti svjetonazor te vlastite interese u središte svemira, i relativizirajući sve principe, sve nam postaje prihvatljivo. Opasnost od takvog pristupa se iskazuje baš sada, našoj generaciji, svagdje oko nas, činjenicom da sve postaje dozvoljeno. Posljedično se ubrzano udaljujemo od sebe samih, od svog okruženja i od svijeta koji smo razumjeli, voljeli i intuitivno doživljavali sebi bliskom. Opisani narcisoidni i antiekološki nazor ostvaruje vrhunac u neoliberalnim zahvatima u stvarnosti, oduzimajući nam šansu da se borimo i izborimo za bolju budućnost sebi i vlastitoj djeci. Ali postoji golema panorama ljudskih osobitosti, ostvarenja i duhovnih specifičnosti koje svoj krešendo ostvaruju tek zajedničkim naporima mnogih generacija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. O tome reprezentativno

124

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


POVIJEST

3

govori i natpis na srednjovjekovnim portalima sveučilišta u Cordobi, Sevilli i Granadi: “Svijet počiva na učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvu hrabrih i molitvi pravednih”. Zato raznolikost pristupa i zahvaćanje različitih ciljeva obogaćuje naše civilizacijske napore i omogućava uspjeh. Time se još jednom otimamo rigidnoj shemi ukalupljenih aktivnosti i sebičnosti koje su u to naše doba kvantuma, otuđenosti među ljudima i grubosti društvenih odnosa, doveli u pitanje samu srž ljudske duhovnosti, ugrožavajući mir, veličajući tržišne vrijednosti, natjecanje, mnogima oduzimajući šansu za poželjni život, raspadajući glad, neimaštinu, nezaposlenost, nepismenost, bol, srdžbu, jal... Prvi ambasador Turske u Hrvatskoj, vrsni diplomat, umjetnik i nadasve uspješan pjesnik, prilikom posjeta Rijeci, svojim je šarmom te značenjem funkcije i zemlje koju predstavlja među društvenom elitom Rijeke lako pokrenuo zamisao o osnivanju društva prijateljstva Republike Turske i Republike Hrvatske. Ideja je provedena u djelo kad je na osnivačkoj skupštini 30. studenog 1995. godine u prostorijama Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci utemeljeno Hrvatsko-tursko društvo Rijeka. Izabran je prvi predsjednici, prof. dr. sc. Ante Simonić, potpredsjednici Blanka Drakula, dipl. oec. i Miroslav Banić, dipl. iur., tajnica mr. sc. Esma Halepović Đečević, te rizničar Tomislav Knežević, dipl. ing. Vrlo brzo društvu je pristupio veći broj simpatizera koji su i danas članovi društva. Hrvatsko-tursko društvo Rijeka tako je postalo prepoznatljivo u Rijeci i hrvatskoj diplomaciji. Profesor Simonić uspješno je vodio društvo sve do studenoga 2001. godine. U tom je razdoblju Rijeka više puta bila domaćin veleposlanicima Yukselu Soylemezu i Daryalu Batibayu, koji su bili rado viđen gosti, a zatim i domaćini članovima Društva u Zagrebu. Veleposlanik Selahattin Alpar ostvario je više uspješnih kontakata s članovima Društva tijekom svog diplomatskog mandata u Hrvatskoj. U sklopu državničke posjete Republici Hrvatskoj 1997. godine, predsjednik Republike Turske Suleyman Demirel primio je u Zagrebu članove Hrvatsko-turskog društva Rijeka. U vrijeme posjeta turski predsjednik Demirel bio je i prvi predsjednik neke strane države koji je govorio u Hrvatskom državnom Saboru od samostalnosti Republike Hrvatske. Prethodno su, već 16. srpnja 1994. godine dva predsjednika, Suleyman Demirel i Franjo Tuđman potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji između dviju država. Vođenje Društva je u studenom 2001. godine preuzela, a i danas je predsjednica, mr. sc. Esma Halepović Đečević. U jesen 2003. godine Rijeku su posjetili veleposlanik Republike Turske Ufuk Tevfik Okyayuz s delegacijom veleposlanstva, te su bili dragi gosti na izložbi fotografija autorice i članice društva Mirjane Lončar. Fotoaparatom zabilježeni očaravajući prizori Istambula omogućili su nam da u Rijeci doživimo ljepotu Turske, mosta na kojem se spaja islam i kršćanstvo povezujući Europu i Aziju. Izložba i druženje s veleposlanikom i članovima veleposlanstva organizirani su u Villi Ružić. Izložbu je otvorio član društva Theodor de Canziani Jakšić, a uzvanici su se mogli diviti i orijentalnoj zbirci iz Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić. Stoga djelovanje institucija civilnog društva, među kojima golemu važnost imaju nevladine udruge poput Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, otvara krasne vidike i daje nove i značajne poticaje te ukazuje na kompleksnost problema, krhkost znanja i vlastitih vrijednosti sustava. Kulturalni projekti koji služe za opće dobro prisjećajući nas na Senekine misli o granicama znanja: “Nastupit će vrijeme kada će brižljiva istraživanja vođena kroz duga razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono što sada leži skriveno. Jedan jedini životni vijek, čak i kad bi se posve posvetio nebu, ne bi bio dovoljan da se prouči nešto tako prostrano. I tako će se to znanje rascvjetati tek kroz dugi niz godina...”

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

125


Edin Jahić

grad itelj stvo

4


GRADITELJSTVO

4

dr. sc. Edin Jahić, doc.

Opći principi i pretpostavke arhitekture džamije U kojoj mjeri su religijske odrednice bitne u traženju izraza u islamskoj religijskoj arhitekturi? Ova i mnoga druga pitanja koja se tiču duhovnosti u islamskoj umjetnosti i arhitekturi, spadaju u posebnu oblast koja traži angažiranje islamskih historičara i naučnika vjerske i duhovne orijentacije. U kontekstu istraživanja arhitektonskog jezika džamije, ovdje se u sažetom obimu navode fundamentalne duhovne pretpostavke, čije je razumijevanje važno želimo li cjelovito upoznati šta je ‘islamsko’ u islamskoj arhitekturi. U traženju porijekla džamije treba imati na umu da njeno prisustvo u islamu ima dvoznačan izraz; arhetipski koji je prisutan u Kur’anu, dakle božanskog porijekla i ovozemaljski čiji je arhetip ostvaren, uobličen i materijaliziran u Poslanikovoj džamiji u Medini, 622. godine. Poslanikovo osnivanje prve, primordijalne džamije na Zemlji ima dvojaku dimenziju: duhovnu i materijalnu. Duhovnu – jer je Poslanik, posvećujući njen prostor svojim prisustvom i molitvom, posvetio sve buduće prostore džamija, i materijalnu – kod koje je Poslanik, uzevši učešća u njenoj kreaciji i materijalizaciji, postavio temelje arhitekture džamije a time i cjelokupne islamske arhitekture.

Vjerske odrednice i njihove refleksije u islamskoj religijskoj arhitekturi Islam je monoteistička vjera u najčišćem obliku, zasnovana na apsolutnoj Božjoj Jednosti i Jedinosti, te povremenom Božjem obraćanju ljudima na Zemlji preko svojih odabranih glasnika. Specifična islamska odlika je Pečat poslanstva1, kao konačno i cjelovito otkrivanje ljudima posredstvom zadnjeg ali i prvog i jedinog poslanika koji je poslan cijelom ljudskom rodu. Božanski akt obraćanja svim ljudima putem svog zastupnika na Zemlji, poslanika Muhameda (a.s.), uobličen je knjigom, Časnim Kur’anom, zemaljskom slikom i dijelom na Nebesima pomno čuvanog Originala. Islamsko vjerovanje očituje se formulom, šehadetom: ‘Samo je Allah Bog, a Muhammed je Allahov rob i poslanik!’ Prvi dio izražava Božje jedinstvo, prisutno u islamu na svim nivoima. Allah je Jedan i Jedini, Sveznajući i Svemoćni. Allah je jedini stvarno bivstvujući, dok je sve ostalo ovisno o Njemu, te prolazno. Allah nije stvoren. Sve ostalo stvoreno je. Čovjeku je Božja suština neshvatljiva te je u tom smislu Bog potpuno transcendentan. Allah je jedini istinski Tvorac, i stoga je i Vrhovni sudac. Njemu nitko nije sličan niti ravan, on je Apsolutni bitak,2 Allah je gospodar svih svjetova,3 koji raspolaže svim znanjem i tajnama.4 Kako je bit Božja čovjeku nepojmljiva, ona mu je približena kroz devedeset i devet Božijih imena,5 kroz koja su nedostižna svojstva približena ograničenim ljudskim sposobnostima. Drugi dio šehadeta potvrđuje poslanstvo Muhamedovo, njegovu relaciju sa Gospodarom, čija suština je prenošenje istine. Istina upamćena, prenešena i zabilježena u formi arapskog teksta jeste Časni Kur’an, čije je doslovno značenje ‘recitiranje’. Objavljen je kontinuirano

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

129


4

OPĆI PRINCIPI I PRETPOSTAVKE ARHITEKTURE DŽAMIJE

i postupno, dio po dio, preko meleka Džebrâila. Melek je ‘nosilac nebeske poruke’ ljudima. Poslanik Muhamed je posljednji obnovitelj vjere u Jednog Boga, vjere kakva je bila objavljivana i prijašnjim vjerovjesnicima. Islamsko vjerovanje sadržava vjeru u Božju jednost, Božje anđeoske glasnike (meleke), Božje objavljene knjige (kitâb), Božje ljudske glasnike (vjerovjesnike), Sudnji dan i u Božje određenje dobra i zla. Islam označava podčinjenost, predanost, pokornost čovjeka svom Stvoritelju. Čovjek potvrđuje svoju pokornost prema svome Gospodaru. Takav odnos je ugovoren u prapočetku, i objavljen u Kur’anu. Tu su sadržane obaveze pojedinaca ali i uputstva zajednici (umma). Tako je Kur’an ujedno i zakon (šari’at). Pristup islamu izražava se izgovaranjem šehadeta, ali to podrazumijeva i prihvaćanje vjerskih obaveza. Islam sadrži ‘Pet stubova’, što ne znači da je kuća islama petokutnog oblika. (slika 1.) Ona je četverokut na čijim kardinalnim tačkama stoje molitva (salât, namâz), obavezno izdvajanje od imetka (zekât), post u mesecu Ramazanu i hodočašće u Mekku (hadždž). U centru kuće nalazi se prvi stub – očitovanje vjere, šehadet. Islam se zasniva na tri izvora: Kur’an, hadis, odnosno Poslanikova tradicija, te ‘idžma, odnosno suglasnost oko pitanja nepokrivenih temeljnim izvorima. Kur’an je izvorna riječ Božja, te predstavlja temelj islama. Druga dva izvora imaju ulogu pojašnjenja i dopune prvog. Izvori islama ne sadrže praktična uputstva u pogledu oblikovanja izgrađene sredine. Džamija, odnosno ‘mesdžid’, ili doslovce ‘mjesto padanja ničice’, spomenuta je u Kur’anu nekoliko puta u različitim kontekstima: “A mjesta padanja ničice zbilja su Allahova, zato ne zazivajte uz Allaha ni1. Suodnos pet stubova islama - islamski kredo u središtu, nakon toga molitva, post umjesecu koga!”6 Dakle, ovdje se može konstatirati osnovna Ramazanu, obavezno izdvajanje iz imetka i na duhovna prepostavka, a to je da su mesdžidi mjekraju posjeta svetim mjestima. sta koja pripadaju Allahu i radi Allaha postoje i grade se. Njihova materijalizacija na Zemlji nije rezultat određenih historijskih okolnosti, nego Božije volje. Dalje, iz navedenog citata očigledna je osnovna svrha džamije, a to je molitva Jednom Bogu. Imajući u vidu da su ‘mjesta padanja ničice’ u islamu, sva moguća mjesta molitve na Zemlji, mesdžidi su onda fizički određena mjesta, odnosno dijelovi prirode koju je stvorio Bog. Suvremeni islamski filozof Seyyed Hossein Nasr, objašnjavajući porijeklo pojma ‘džamije’, navodi slijedeće: “Prostor džamije, kao rekapitulacija i produžetak prostora čiste prirode, je zato kreiran u skladu sa prirodom najvažnijeg rituala koji se upražnjava u džamiji, poznat kao ritualna molitva.”7 Na drugom mjestu u Kur’anu, ukazano je na ispravno duhovno utemljenje džamije: “A oni koji džamiju sagradiše da bi štetu nanijeli, da bi nevjerovanje pothranili i razdor među vjernicima pravili, i da bi je mjestom zasjede učinili za one koji još otprije protiv Allaha i Njegova Poslanika vojuju – takvi će se doista zaklinjati: ‘Pa mi smo samo dobro htjeli!’ – Ali, Allah svjedoči da su oni zbilja lažljivci. Ti u toj džamiji nemoj nikada klanjati. Džamija koja je od prvog dana na bogobojaznosti zasnovana ima preče pravo da ti u njoj namaz klanjaš! U njoj su ljudi koji se vole često čistiti, a Allah one koji se čiste doista voli.”8 Ovdje se radi o dva suprotstavljena stajališta, vjernika i njihovih protivnika. Između dvije građevine prednost je data onoj koja je ‘na bogobojaznosti zasnovana’, džamiji koju je

130

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


GRADITELJSTVO

4

podigao sam Poslanik (a.s.). Ovom odlukom podržani su vjernici, oni ‘koji se vole često čistiti’. Svojim prisustvom, djelima i molitvom u prostoru svoje džamije, Poslanik je ovom prostoru i ovoj građevini podario i utkao izvanredan smisao i značaj. Posvećujući uvu džamiju kao duhovni entitet, on je posvetio i naredne džamije koje su osnivane prema primordijalnom uzoru. Spuštajući svoje čelo na pod tokom molitve, Poslanik je protegao ritualnu čistoću prema svim budućim džamijama. Njegovo stajanje pored zida kible učinilo je mihrab najposvećenijim mjestom u svim džamijama, kao što je i obraćanje sa treće stepenice minbera odredilo ovaj element džamije objektom posebne umjetničke inspiracije i poštivanja. Islam kao sveobuhvatna religija, iako ne pruža praktične upute u različitim sferama ljudskog života i djelovanja kao što su umjetnost i arhitektura, postavlja općenito estetiku na visoko mjesto, što se može uočiti upoznavajući djela i spomenike islamske umjetnost. Izražavanje ljepote u različitim vidovima islamske umjetnosti, nalazi svoje ishodište u izvorima islama, Kur’anu i hadisu: “A ti robovima Mojim reci da zbore lijepe riječi,...”9 ili, “Kad budete pozdravljeni pozdravom nekim, i vi od toga ljepšim pozdravite,...”10 Islam ističe istinu, dobrotu, znanje, dok se poseban akcenat stavlja na ‘lijepa djela’, ahsan al–’amalâ, odnosno činjenje lijepih, dobrih djela.11 *** Drugi motiv isticanja ljepote sadrži devedeset i devet Božijih atributa, asmâ al–husnâ, ili ‘lijepih imena’.12 U tom smislu, arhitektura u islamu, pored ispunjavanja neophodnih funkcionalnih zahtjeva, ima za cilj izražavanje lijepog. Nekoliko bitnih islamskih principa uređuje pitanja čovjekovog života na Zemlji, a oni se u krajnjoj liniji odražavaju na uređenje i harmoniju unutar izgrađene sredine. Čovjek je Božji namjesnik na Zemlji (halifa),13 bitan koncept koji upućuje na čovjekovu univerzalnu ulogu u materijalnom razvitku.14 Druga čovjekova uloga tiče se njegovog odnosa s prirodom. U kozmosu vlada red koji se mora poštivati, a to znači življenje i razvitak dobara uz zaštitu života u prirodi svake vrste. Kur’an podsjeća na red i poredak u prirodi i kosmosu na nekoliko mjesta.15 Posebno važan aspekt čovjekove uloge na Zemlji je odnos među ljudima, koji se manifestira u različitim vidovima društvene organizacije koju definiraju: sloboda, jednakost, istina, pravda, traženje znanja, činjenje dobrih djela, briga o siromašnim i nejakim. Premda se ovi principi mogu tumačiti kao opći a ne specifično islamski, oni su prisutni u izvorima islama. Iako se konkretni recepti za fizičko oblikovanje izgrađene sredine ne nalaze u izvorima islama, upravo ta činjenica omogućava primjenu generalnih principa u potpuno različitim geografsko-klimatskim područjima, od hladnih tundri sjevera, vlažnih kišnih šuma ekvatorijalnih područja pa sve do suhih pustinja. Poštivanje i stalno unapređenje razmatranih principa uvjet je harmoničnosti između izgrađene i prirodne sredine.

Smisao i značenje Ka’be u formiranju islamske religijske arhitekture Na prostorima Arabije, čija je graditeljska tradicija prije islama bila slabo razvijena, nastala je Ka’ba, najstarija poznata građevina na ovim prostorima. Prema islamskoj tradiciji to je ujedno i prvi hram podignut na Zemlji.16 Izvjesno je da su ovaj hram u suhoj i kamenitoj dolini izgradili poslanici Ibrahim i njegov sin Ismail. Razvoj grada Mekke uslijedio je za-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

131


4

OPĆI PRINCIPI I PRETPOSTAVKE ARHITEKTURE DŽAMIJE

hvaljujući Ka’bi i čudnovatom i nepresušnom izvoru vode Zem-zem. Ka’ba je poštivana i prije pojave islama a od pojave islama postala je glavno svetište svih muslimana. U Kur’anu se Ka’ba spominje na više mjesta: “Okreni zato lice svoje prema Časnom hram!”17 Islamsko svetište, Mesdžid al-haram u Mekki, obuhvata Ka’bu, izvor Zem-zem, mekâm Ibrahim, polukružni zid, dva brežuljka Safu i Mervu, te druge znamenitosti. U arhitektonskom smislu Ka’ba je primordijalni oblik građevine, i premda se za nju kaže da je kockasta, ona je u stvari paralelopiped zaokrenut tako da su mu kutovi okrenuti prema glavnim stranama svijeta. Njen sjeveroistočni zid kao i njemu suprotni, dugačak je 12 metara, dok su oba druga dugačka oko 10 metara. Visina zidova iznosi 15 metara. Ozidana je crnim kamenom, na postolju visine oko 25 cm. U sjeveroistočnom zidu su vrata Ka’be, a u istočnom kutu uzidan je crni kamen (al-hadžar al-aswad). U unutrašnjosti ove građevine nalaze se tri drvena stuba koja drže tavanicu. Ovakva jednostavna konstrukcija predstavlja arhetipski arhitektonski sklop sa četiri zida i ravnim krovom.18 Uloga Ka’be u razvoju arhitekture džamije sa aspekta formalnog arhitektonskog aspekta je potpuno zanemarljiva. Međutim ona ima odlučujuće mjesto u prostorno-geografskoj koordinaciji cjelokupne arhitekture džamije. Sve džamije usmjerene su prema ovoj kockastoj građevini. Osnovna razlika između Mesdžid al-harama i svih ostalih džamija vidljiva je u obliku re2. Prostorno - geografska i duhovna orijentacija džamije: dova vjernika tokom molitve. U mevertikalna-kozmička i horizontalna-zemaljska. Svi pravci stapaju se u jednoj tački iz koje su jedistvenim kanskom haremu vjernici su poredani pravcem usmjerena ka kozmosu. u koncentrične krugove dok su u ostalim džamija u pravim redovima. U stvari, ovi prividno pravi redovi sačinjavaju jedinstven kružni skup koncentričnih krugova. (Slika 2.) Dakle, ovdje se susreću odnos ‘jednog’ spram ‘mnoštva’, odnos nepromjenjljivog i bezbroj promjenjljivih elemenata, i na kraju između stalnog i prolaznog. Iz ovih odnosa proizilazi korelacija koja u osnovi ustanovljava arhitekturu džamije: Ka’ba je nepromjenjljiva, dok je arhitektura džamije promjenjljiva. Pravac i smjer okretanja u pravcu Mekke nazivamo kiblom. Taj pravac na Zemlji čini najkraće rastojanje između mjesta molitve i Ka’be. Jedino mjesto na kojem se molitva može obaviti u bilo kom smjeru je unutrašnjost Ka’be.19 U prostornom ali i duhovnom smislu, Ka’ba je fokus svih džamija i njihova prapostavka, uzrok njihove egzistencije i orijentacije.

Kolektivna molitva Osnovna funkcija džamije jeste kolektivna molitva (salât, namâz). Njeno općenito shvatanje, osnovne karakteristike i obredni zahtjevi, kao i specifičnosti pojedinih dijelova molitve utiču na duhovne preduvjete koncepta džamije. Molitva u islamu predstavlja glavni od pet stubova islama i obavezna je svakoj punoljetnoj osobi. Molitva je ustanovljena prilikom Poslanikovog putovanja u nebeske sfere (mîrâdž). U Kur’anu se spominje više puta: “Molitvu obavljajte i zekat dijelite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!”20 Obavezna molitva obavlja se u pet vremena: zorom, polovicom dana, poslije podne, neposredno po zalasku sunca

132

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


GRADITELJSTVO

4

i nastupanjem noći. Kolektivna molitva i to u džamiji, daleko je više vrijednovana u odnosu na individualnu molitvu: “Namâz obavljen zajednički nadmašuje namaz koga neko od vas obavi pojedinačno za 25 stepeni.”21 Kolektivni namaz podstiče kolektivni duh zajednice. Skupnom molitvom smatra se molitva najmanje dvije, odnosno tri osobe. Bez obzira na brojnost kongregacije, jedan od prisutnih mora biti predvodnik molitve (imâm). Najznačajnija je svakako molitva petkom u podne (džuma), obavezna za sve odrasle muškarce. Ova molitva strogo je naređena: “O vjernici, kad se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite, to vam je bolje, neka znate!”22 Osim pet dnevnih i jedne sedmične, značajne su i dvije godišnje praznične molitve koje se isključivo obavljaju u džamijama ili musallama. Prvim u godini, obilježava se kraj posta tokom mjeseca Ramazana (îd al-fitr) a drugim prinošenje žrtve (kurbân) u vrijeme hadždža (îd al-adhâ). Kolektivno se obavlja i molitva pred sahranu (dženaza) i to najčešće ispred džamije ili nekom drugom mjestu u dvorištu. Pored obaveznih postoje i dobrovoljne kao i molitve u posebnim prilikama, okolnostima i potrebama. Iako je izričito istaknuta njena vrijednost, molitva ne podrazumijeva nužno obavljanje u džamiji. Kako je u islamu cijela zemlja učinjena potencijalnim mjestom molitve, namaz se može obaviti na bilo kojem mjestu, pri čemu treba zadovoljiti uvjet kible i čistoće, odnosno doličnosti mjesta. U prvim stoljećima islama imam je ujedno bio i politički vođa zajednice, dok se kasnije uvela zasebna uloga predvodnika molitve. Imam u principu može biti svako. Obično je to najupućeniji u Kur’an ili pak, najstariji član džemata ako stalni imam nije prisutan. Imam snosi odgovornost u pogledu ispravnosti molitve. Za vrijeme trajanja molitve vjernici strogo slijede postupke imama. Molitva petkom sadrži i ceremoniju obraćanja skupu sa minbera (hutba). Skupu se obraća hatîb, obično, premda ne i obavezno sâm imam, predvodnik molitve. Tokom molitve vjernici su poredani u redove (saf). Muškarci klanjaju ispred, a žene pozadi ili postrance.23 Ritualna molitva u islamu znači čovjekovo obraćanje Stvoritelju u svom najuzvišenijem činu potčinjavanja. Vjernik je dužan ostaviti ovosvjetske preokupacije i okrenuti se samo Bogu.24 U namazu je poniznost najvažnija odlika.25 Salât je ujedno razgovor sa Stvoriteljem. Molitva se sastoji iz nekoliko stepenovanih položaja, a započinje u stojećem položaju (kijâm) odlukom (iftitâhi tekbir), a zatim izgovaranjem molitve i recitiranjem dijelova Kur’ana (kirâet). Zatim slijedi pregibanje gornjeg dijela tijela uz dodirivanje šakama koljena slaveći pri tome Božju Veličinu (rukñ). Nakon ponovnog vraćanja u uspravan položaj, slijedi najviši stupanj molitve, padanje na koljena i dodirivanje tla (zemlje) dlanovima i čelom (sudžud). Vjernik u tom stanju slavi Božju Uzvišenost. Četvrta pozicija je sjedenje savijenih nogu i slavljenje Poslanika i izgovaranje molitve (tešehhud). U ovisnosti od molitve, ovi ‘stubovi’ namaza se ponavljaju nekoliko puta. Na kraju završnog sjedenja izgovara se na desnu a zatim na lijevu stranu pozdrav (selam). Dizanjem ruku okrenutih dlanova prema gore izgovara se završna molitva čime je namaz okončan. Pored uvjeta doličnosti mjesta, za punovažan namaz potrebna je čistoća koju vjernik postiže ritualnim pranjem. U ovisnosti od stupnja nečistoće, čišćenje može biti svakodnevno pranje dijelova tijela neposredno prije molitve, učenja Kur’ana ili druge prilike (abdest) i cjelokupno pranje glave i tijela, odnosno kupanje (gusul).

Porijeklo džamije Šta je džamija u svojoj arhitektonskoj suštini? Jednostavan odgovor bi glasio: zid pravilno orijentiran prema kibli, odnosno Ka’bi, svetom hramu u Mekki. Drugi zidovi i krov nisu neophodni, kao i bilo koje druge pomoćne potrepštine ili namještaj. Čak bi se moglo argumentirati da niti zid na strani kible nije neizostavan.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

133


4

OPĆI PRINCIPI I PRETPOSTAVKE ARHITEKTURE DŽAMIJE

Poslanik je obavljajući molitvu na otvorenom obilježavao pravac zabijajući svoj štap u zemlju (sutra). Shodno njegovoj izjavi “Cijela zemlja učinjena mi je pogodnim mjestom za klanjanje i čišćenje”,26 pravovjerni musliman obavlja molitvu na bilo kom mjestu na kome se zatekne. Tehnički gledano mesdžid, odnosno džamija, ne podrazumijeva obaveznu građevinu, ali ipak je podizanje džamije veoma pohvaljeno djelo. Muslimani su od najranijih dana islama gradili džamije a sjećanje na Poslanikovu džamiju ostalo je prisutno kroz naredna stoljeća. Činjenica je da su u počecima širenja islama mnoge crkve, hramovi vatre, dijelovi klasičnih i drugih starih građevina adaptirane u svrhu korištenja za potrebe islamske molitve. Ovo je rađeno iz razloga ekspeditivnosti i racionalnosti, te nikada nije ostalo kao dugoročna i planirana praksa. Potreba za odgovarajućim molitvenim prostorom nije uvijek mogla biti tako brzo zadovoljena kao što se željelo, pa su praktični i financijski argumenti u počecima prevagnuli nad korištenjem arhitektonski nepodesnih formi. Ako se počeci džamije u islamu usporede sa nastankom crkve u ranom kršćanstvu, uočit će se sličnosti u pogledu nedefiniranosti forme bogomolje. Rani kršćani su za okupljanja i molitve u prvom redu koristili svoje domove a kasnije i sinangoge. Kristove riječi “Tamo gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tamo ću biti i ja među njima”,27 upućuju na nepostojanje oblikovnih odrednica kad je u pitanju nastanak rane crkve. Tek kada su se crkve počele masovnije graditi, kao uzor su poslužili antikni modeli bazilike i mauzoleja. Širenjem islamske države prvih decenija 7. stoljeća, u novim gradovima i garnizonima, javila se potreba za prostorom za molitvu velikog broja vjernika. Formirati tako velike građevine nije bio nimalo jednostavan zadatak. Osnovna koncepcija bila je pravilno orijentiran četvrtasto uokviren prostor. On je trebao razdvojiti harem, sveti prostor od vanjskog prostora svakodnevnog i sekularnog svijeta. U obrednom smislu čak niti ta četiri zida nisu bila potrebna, jer kako je rečeno, džamija, odnosno mesdžid je u svojoj biti samo pravilno orijentirano mjesto za molitvu. Zidovi i krov kod ranih džamija imali su čisto praktičan smisao: ograničavanje i pokrivanje prostora. Dugim redovima vjernika odgovarao je oblik prostora naglašen po širini, tako da u osnovi bazilikalni izduženi prostor crkava nije predstavljao zadovoljavajuće rješenje. Zoroasterski hramovi vatre također su bili samo privremeno rješenje, jer su takve jednostavne otvorene građevine bile namijenjene malom broju sveštenih lica te nisu bile pogodne za masovne skupove. Ako se uporede arhitektonski uzori kršćanske i islamske kuće za molitvu, može se vidjeti da se oni razlikuju po porijeklu i karakteru. Modeli kršćanske bogomolje potiču iz predkršćanskog perioda. Bazilike su bile svjetovne zgrade iz perioda starog Rima, dok je martirij pripadao grobnoj arhitekturi. Fundamentalna arhitektura islamske religijske građevine ne ugleda se na predislamske modele, kojih u najbližem okruženju nije ni bilo, osim Ka’be u Mekki. Prvom džamijom od pojave islama smatra se građevina koju je Poslanik Muhamed sagradio u Medini 622.28 Dakle, godina Hidžre od koje se računa islamski kalendar, ujedno je trenutak nastanka prve zgrade koja je služila društvenim i religijskim potrebama nove zajednice. Istovremeno se može istaknuti i stajalište po kome je Poslanik izgradio vlastiti dom u gradu stasavanja nove države. (Slika 3.) Sasvim je logično da stanište lidera služi kao fokus sljedbenika zajednice. Međutim, poznato je da je stamebni dio građevine bio znatno manji od cjeline građevine, a dimenzije pravokutnog dvorišta stranice od nekih pedeset i

134

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


GRADITELJSTVO

4

više metara bile su izuzetne za ono vrijeme. Skromnost stambenih prostorija kao i način gradnje sasvim su odgovarali stilu svakodnevnog života, o čemu dosljedno svjedoči sunna. Ako je dvorište trebalo služiti samo potrebama porodice, njegove dimenzije svakako bi bile daleko skromnije. Dakle, zasigurno se može tvrditi da se ovdje radilo prije svega od džamiji kao mjestu okupljanja prvobitne zaednice. Naredna važna činjenica koju valja imati na umu je položaj i transformacija stambenog dijela zgrade. U trenutku izgradnje podignute su samo dvije sobe, čiji je niz dostigao konačnih devet prostorija. Sve su bile ulazima okrenute prema dvorištu, ali specifično je da su bile locirane izvan a ne 3. Rekonstrukcija Poslanikove džamije u Medini. Najveći unutar zidovima uokvirenog prostora. Dadio građevine sadržavao je otvoreno četvrtasto dvorište kle, namjera da se obezbijedi stambeni dok je natkriveni dio duž zida kible služio kao zaštita od sunca. Stambene prostorije su se nalazile vratima prostor u svakom slučaju pretpostavljena je okrenute prema dvorištu. (Crtež autora prema daleko važnijem cilju: uspostavljanja sredirekonstrukciji K.A.C. Creswell-a) šta nove zajednice i države. Prva religijska zgrada u islamu nije nastala slučajno, nego je od početka zamišljena sa jasno definiranom funkcijom. Njena vrijednost leži u činjenici da su temeljne odlike prve religijske građevine u islamu uspostavljene još u vrijeme njegovog osnivača. Pored vjerske i stambene, ova građevina služila je i za političke i društvene svrhe. Poslanikova misija određivala je javnu prirodu njegovog života, koji je pored Objave bio drugi važan izvor vjere. Shodno tome, Poslanikova kuća i džamija od samog početka je zadobila kompleksno javno obilježje. Ona je u potpunosti pripadala zajednici, a boravak i ponašanje unutar njenih zidova bilo je definirano Poslanikovim uzorom.29 Glavne odlike prvobitne džamije mogu se ukratko sumirati. Prema pisanim izvorima, ova jednostavna građevina u osnovi se sastojala iz četvrtastog dvorišta okruženog zidom.30 Cijelom dužinom sjevernog zida nalazio se glavni natkriveni trijem sa dva reda stubova (zulla), a nastao je iz potrebe da se vjernici zaštite od prejakog sunca. Na suprotnoj strani nalazio se kraći i uži trijem (suffa), gdje su povremeno obitavali pojedini vjernici. Oba trijema imala su pokrov od palmovih grana i lišća koji su podupirala palmova debla. Zidovi su bili jednostavni, od ćerpiča i tradicionalno u bijelo okrečeni. Dvorište je imalo jednostavne ulazne otvore na tri strane. Uz bočni zid na istočnoj strani bio je smješten niz od konačnih devet soba u koje se ulazilo iz dvorišta. Sjeverni zid u početku je označavao pravac prvobitne kible prema Jerusalemu. Nakon promjene kible, natkriveni trijem je podignut na duž južnog zida. Bitna činjenica prvobitne džamije je da ona nije imala mihrab niti minaret. Poziv na molitvu upućivan je sa krova obližnje kuće. Minber je prva inovacija uvedena po odobrenju i nalogu Poslanika.31 Bio je sačinjen od drveta i imao je tri stepenice. Dakle, iz raspoloživih činjenica može se zaključiti da se radilo o jednostavnoj i skromnoj građevini, u osnovi pravokutnog oblika, po svojoj funkciji introvertnoj prema okruženju. Već se tada uspostavila razlika između

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

135


4

OPĆI PRINCIPI I PRETPOSTAVKE ARHITEKTURE DŽAMIJE

natkrivenog i otvorenog prostora. Njena jasno izražena prvobitna horizontalnost ostala je jedna od osnovnih odlika arapskih džamija, po čemu je predstavljala uzor budućim džamijama, posebno u ranom razdoblju, od 7. do kraja 10. stoljeća. Budući da se radilo o trošnim materijalima, ubrzo se javila potreba za obnavljanjem ali i povećanjem prostora Poslanikove džamije. Prilikom jednog od proširenja 650-652. godine, halifa Osman je dotadašnje trošne materijale, drvo i ćerpič, u znatnoj mjeri zamijenio kamenom, u to vrijeme najcjenjenijim materijalom. Ova intervencija značila je promjenu prethodnog stanja sa ciljem, prije svega, povećanja funkcionalnosti, ali ona je daleko bitnija jer predstavlja prvo ‘osuvremenjivanje’ džamije. Njen izniman značaj i sveti karakter ni u kom slučaju nije bio doveden u pitanje što se vidi kod današnjeg zdanja. Ono što je jednako bitno, arhitektura džamije u svom povoju je pokazala da je suvremenost jedna od njenih fundamentalnih karakteristika. Bilješke 1

vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 33:40 Isto, 62:4 Isto, 1:1 Isto, 6:59 Isto, 7:179 ovo poglavlje objavljeno je u Mekki, dakle prije pojave prve džamije u islamu. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, preveo Enes Karić, 72:18. 7 vidi detaljnije o duhovnosti u islamskoj arhitekturi: S.H. Nasr, Islamic Art and Spirituality, str. 38. 8 ovo poglavlje objavljeno je u Medini, nakon što je izgrađena prva džamija. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 9:107,108. 9 vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 17:53. 10 Isto, 4:86. 11 Isto, 8:29, 4:173, 67:2. 12 isto, 59:24. 13 isto, 2:30, 35:39 14 vidi: Ismail Serageldin, “Faith and Environment. An Inquiry into Islamic Principles and the Built Environment of Muslims”, str. 214. 15 vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 36:38-39. 16 Isto, 3:96 17 isto, 2:142-144. 18 O mnogim pojedinostima koje se odnose na nastanak i povijest Ka’be, vidi Nerkez Smajlagić, Leksikon islama, Sarajevo, 1990, str. 301-305, 404-405. 19 vidi, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga II, str. 577. 20 vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 2:43. 21 vidi, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 513. 22 vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 62:9. 23 vidi, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 667. 24 vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 2:152. 25 isto, 23:2. 26 vidi, Sahihu-L-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, Sarajevo, 1995, str. 379. 27 Robert Hillenbrand, Islamic Architecture, Form, function and meaning, New York, 1994, str. 33. 28 Prvom namjenski podignutom građevinom koja je služila za zajedničke molitve smatra se džamija u mjestu Quba, koju je podigao Poslanik neposredno pred dolazak u Medinu u godini Hidžre. Međutim, džamija i vlastiti dom koji je izgradio u Medini, dobila je znatno veći značaj kao glavno središte nove zajednice muslimana a kasnije i prve islamske države. 29 o pojedinostima oko nastanka prvobitne džamije u Medini, vidi Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 385-414. 30 o nekim pojedinostima o prvobitnoj formi Poslanikove džamije u Medini vidi, Robert Hillenbrand, Islamic Architecture, Form, function and meaning, New York, 1994, str. 39-42. 31 vidi hadis o uvođenju prvog minbera u Poslanikovoj džamiji u Medini, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 388. 2 3 4 5 6

136

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


Sead Begović

knjiž evni port reti

5


Sead Begović rođen je 20. travnja 1954. godine u Zagrebu. Piše pjesme, priče i književnu kritiku. Pjesme su mu prevođene na tridesetak stranih jezika. Zastupljen je u četrdesetak antologija, panorama i zbornika suvremene hrvatske poezije, te dvije antologije bošnjačke odnosno muslimanske poezije 20. stoljeća. Priče i književnu kritiku kontinuirano objavljuje u dnevnom tisku i književnoj periodici. Glavni je urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar” u KDBH “Preporod”. Do sada je objavio: Vođenje pjesme, Mladost, Zagreb, 1979. (pjesme); Nad pjesmama, Logos, Split, 1984. (pjesme); Ostavljam trag, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988. (pjesme); Bad Blue Boys, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990. (pjesme i priče); Nova kuća, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1997. (pjesme); Književna otkrivanja, Stajer-Graf, Zagreb, 1998. (književne kritike), Između dviju udobnosti, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2002. (pjesme); Prorok u našem vrtu, BNZH, Zagreb, 2002. (izbor iz poezije); Pjesmozor, 2006., Stajergraf, Zagreb (književna kritika); Književni meridijani, Mala knjižnica DHK, 2007, Zagreb (književna kritika); Osvrneš se stablu, Stajergraf, 2008, Zagreb (izbor iz poezije); Sve opet postoji, BZK Preporod – 100 djela bošnjačke književnosti, 2008, Sarajevo (izbor iz poezije).


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

INTERVJU SEAD BEGOVIĆ

razgovarao Ervin Jahić

Volio bih da među Bošnjacima zavlada osloboditeljska istina JAHIĆ: Počnimo razgovor pričom koja je u korijenu valjda svakog razgovora, pričom o razdaljinama i blizinama, o identifikacijama sa simbolima ili uklonu, odustajanju od njih i njihova prepoznavanja. Onako ugrubo, gdje si i što si s narodom iz kojeg si potekao? Čemu težiš ti, a čemu on? O čemu sanjaš ti, o čemu on, pretpostavimo li da i narodi sanjaju neki svoj san? BEGOVIĆ: Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponajviše riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju entiteta. Tužno je to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozofije malog, takozvanog “prirodnog čovjeka”, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni. Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom, suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlantik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Bošnjacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme. JAHIĆ: Što su Seadu Bošnjaci, a što je Bošnjacima Sead Begović? BEGOVIĆ: Čini se da me premalo poznaju, a ja opet imam trideset i pet godina radnog staža u kulturi Hrvatske i lagao bih kada bih zatajio da se nisam u mnogim ljudima, koji su me tapšali po ramenima, prevario i opekao. Još se čini da sam uvijek bio neobično izdržljiv – kao uostalom i moji najbliži, ukućani. No, sve manje razmišljam o tome kao o problemu, mojem i tuđem, te nakon četrnaest knjiga pokrećem nove projekte, primjerice razmišljam o romanu koji bih trebao napisati – kad sam ih već nekoliko tuđih adaptirao i ispeglao. U Kulturnom društvu “Preporod” našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom, Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”, a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira. JAHIĆ: Što su Seadu Hrvati, a što je Hrvatima Sead Begović? BEGOVIĆ: To je već drugi par rukava. Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan. Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

141


5

INTERVJU: SEAD BEGOVIĆ

Na radnom mjestu u NSK, 1983.

hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tijekom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj sam uvršten u više od dvadeset antologija suvremene hrvatske poezije, zbornika i panorama, a kao takav sam i prevođen. Zar to nije dokaz neke posebne izdvojenosti i prisnosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostvario, nešto i nekome ispričavao, nešto objašnjavao, kao da sam imao neki kompleks, ili kao da mi je na čelo bio utisnut pečat drugačijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u obzir. Ima, kao što znaš, različitih Hrvata. Ja se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni tada konsolidirali svoje redove i zračili strogom polarizacijom, te po tome onda proizlazi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me čudi da već nije došlo do ksenofobičnih ispada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe – ni u jednoj verziji.

JAHIĆ: Što je Seadu Bosna? BEGOVIĆ: Kažem: uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jednostavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo “Sarajevo, što si potavnjelo?” JAHIĆ: Malo tko me je u Zagrebu tako hoćno, prisno i s ćeifom pozdravljao s “merhaba” kao ti svih ovih godina. Otud i moja potreba da ti, evo, to i javno priznam. Moje je, međutim, pitanje: koja je, što se tiče tebe i tvoga intimnog osjećaja, udaljenost između “merhaba” i “esselamu alejkum”? Pitam te, dakako, o svetom i profanom u tebe. BEGOVIĆ: Uvijek se sjetim one Averroesove misli da se u tjelesnosti individualizira zraka svjetske duše. No, najlakše bi bilo reći “ja sam apatrid, a istom i vjernik”. Uistinu sam oduvijek bio neobično zainteresiran za religiozne probleme, ali moram priznati da strogi vjerski život nije bio moj izbor. Ako vas sredina u kojoj živite ne odgaja kao vjernika, tada, ako baš ne doživite objavu i ne uđete u religiozno razdoblje, to, osobno, ne smatram životnom

142

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

promašenošću, izvještačenošću, već novim iskušenjem onog života koji nam pruža još jednu šansu. Uz to, oduvijek sam poštovao one koji primjenjuju neki tretman vjere. Posebno sam otvoren za mistična iskustva, a to je onda neki oblik vjere. Vidiš, Jahiću, tek se u tvojoj zadnjoj knjizi pjesama može prepoznati da si musliman, ali ne i da si Bošnjak već građanin svijeta. To je put iskušenja i mističkog usavršavanja. I jedno i drugo, po meni, trebalo bi biti osobna i obiteljska stvar, jer vjeru i svjetonazor ne treba posebno isticati i nametati onome tko je različit – dobro znamo što se tada događa: nema prosvijetljene spoznaje. Viđao sam takve na svome putu, pa i u našoj lijepoj džamiji – što i ti također dobro znaš. Nije svakome dano da se probudi u samome sebi i da osjeti “svjetlost svjetlosti”. Nemali broj Bošnjaka u Hrvatskoj i u Bosni posve racionalno uvježbava svoja razmišljanja o Allahu dž. š. JAHIĆ: Seade, ni ti ni ja ne pišemo knjige kao Bošnjaci, nego kao individualci, čudaci, osamljenici, vjerojatno drukčiji ljudi. Ni na um mi nije palo pisati knjige etnosa kojem pripadam. Ali da te nešto drugo pitam. Uvrštenjem u ediciju “100 knjiga bošnjačke književnosti”, tvoja dvojna književna pripadnost posve je etablirana i, rekao bih, opečaćena. Ipak, koliko si priželjkivao svoje mjesto unutar bošnjačkog književnog korpusa? Jesi li zadovoljan njegovom sviješću o tvom radu? BEGOVIĆ: Ja zapravo nikoga ne želim braniti. Ne želim da se to tako shvati. Jednostavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se zbilo. Volio bih da mi to priznaš, jer ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti napokon ishlapjele. Što se tiče “100 knjiga bošnjačke književnosti” to sam uvrštenje već

Sead Begović s nenama Šaćirom i Delvom, te sestričnom Aidom

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

143


5

INTERVJU: SEAD BEGOVIĆ

dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim književnostima ex-Jugoslavije. 100 djela je zaista važan izdavački poduhvat jer sistematizira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosansko-hercegovačke književnosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput Tahira Mujičića, mene i tebe rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskoj književnosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali većinom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Na neki način, da citiram tebe, kulturološki smo Hrvati. Ipak, tradicionalno koloritna stanja u Bošnjaka jesu istodobno i njihove bošnjačke porodice i obitelji te brojni prijatelji Bošnjaci. Sve to, nadam se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani,.

Govorili su mi da sam ustaša, hadezeovac, pa muslić, desničar i, na kraju, u novije vrijeme –mudžahedin koji uređuje neki fundamentalistički časopis. Zaključak se nameće sam od sebe. JAHIĆ:Tvoja knjiga izabranih pjesama “Osvrneš se stablu” bjelodalo dokazuje da si od svoje prve knjige “Vođenje pjesme” iz 1979. pa sve do najnovijeg rukopisa “Uresi: aplikacije”, čije se objavljivanje očekuje uskoro, iz knjige u knjigu pomicao vlastite tematsko-motivske fokuse, rekao bih, gospodstveno se opirući rutini i maniri. To je nagrađeno time da ti mnogi kritičari i kolege danas priznaju ponajveći status u generaciji kojoj pripadaš, a što, ne samo po meni, znači da si jedan od najboljih hrvatskih modernističkih pjesnika uopće. Pa ipak, nagrade su te uporno zaobilazile?! BEGOVIĆ: Da, to mi pitanje mnogi kritičari postavljaju. Budući da i sam pratim recentnu književnu produkciju, ne bih rekao da sam po tome pitanju baš posve nevježa. Točno znam kome se i zašto dodjeljuju nagrade. Svojedobno, kada su se posvadili književnici komunisti i književnici hrvatski nacionalisti nisu se mogli dogovoriti kome da dodijele jednu od prestižnih književnih nagrada. Svatko je imao svog favorita. Na kraju su dodijelili nagradu Nikici Petraku jer je navodno bio neutralan. No, Petraka nisu stvorile književne nagrade jer je zaista dobar pjesnik. Hoću reći da su oduvijek kod nas vladale književne koterije, neutralci kao Petrak, te trenutačno ishitreni (politički) zaključci o dodjeli neke nagrade. Ja zaista nikada nisam pripadao nekoj drugoj strani, a nisam ni bio sam svoj propagandist, jer je i to pripomaže. Govorili su mi da sam ustaša, hadezeovac, pa muslić, desničar i, na kraju, u novije vrijeme –mudžahedin koji uređuje neki fundamentalistički časopis. Zaključak se nameće sam od sebe. JAHIĆ: Premda se nitko u nas ne otima za posao književnog kritičara, jedan si od najutjecajnijih hrvatskih kritičara poezije. Jesi li se umorio od neumornog pisanja o drugima i kako, mimo narudžbe novina i časopisa za koje radiš, izgleda popis tebi važnih pjesnika suvremene hrvatske te bošnjačke književnosti?

144

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

BEGOVIĆ: Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture “Vjesnika”, razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Spomenimo samo Alaina Finkielkrauta i Pascala Brucknera, a popis domaćih autora je zaista pozamašan. Budući da sam prvotno pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapitalizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra. Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjigama, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer, vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostojne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih uvijek pristupam s drugom metodom. Ponajviše me privlače stilske odlike i jezično ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost, izvornost i kolorit, a od metodoloških orijentacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište. Volim reći da se na svako djelo, na svaku knjigu, nadovezujem sa svojim snom. JAHIĆ: Ako nisi s nama, protiv nas si – sve češći je tip mašte pseudoprednjaka/pseudolidera bošnjačkih instituciBoris Maruna i Sead Begović ja u Hrvatskoj. Uređuješ Behar i to radiš zaista uspješno. Je li ti tijesno u neknjiževnim kondicijama bošnjačke stvarnosti? Je li moguće biti slobodan od bošnjačkih interesnih lobija? BEGOVIĆ: Što se tiče “Behara”, nastojim ga sačuvati od onih od čije zazorne moći bježim jer pružaju sliku uplašenih vizija, sliku propadanja, bijede, neznanja i besmislenog mazohizma. Glupost često, kao što ti je poznato, poprima izgled smrtonosne društvenosti. Osobno ne volim zavidljivce, smutljivce, intrigante i mahalsku raju koja nema što za reći jer je duhovno sterilna i koja svoju osobnost nije u stanju pomjeriti, a ako to i učini, plaši se da zbog toga pomicanja više uopće ne postoji. Nadam se da će ta prozaična tiranija uskoro nestati kao što nestaju svi oni koji je stvaraju i neumorno rengendski snimaju, a bome i zastupaju kroz perverzni nesklad, zabrane, sukobe i logiku strepnje. Dapače, takvi to pokušavaju mumificirati. Usuprot tome, volio bih da među Bošnjacima zavlada osloboditeljska istina te ritam i radost stvaranja, kritika i samokritika, a zašto ne i ironija koja razotkriva patnje pacijenta bio on pseudoprednjak ili pseudolider. JAHIĆ: Otkako je stvorena hrvatska država, Bošnjaci kao manjinska zajednica, po meni, tek posljednjih godina, za Sanaderove vlade dakle, imaju nesmeta-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

145


5

INTERVJU: SEAD BEGOVIĆ

nu egzistenciju. Koliko je, po tebi, važno i njihovo Ustavno priznavanje i zašto hrvatska država toliko oklijeva s tim? BEGOVIĆ: Što se mene tiče, ja sam imao nesmetanu egzistenciju i prije, u Jugi, iako nerijetko loše govorim o općem stanju u tom režimu. Sjeti se kada se je počela graditi džamija u Zagrebu i bi li takvo što prošlo bez smetnji u naše doba. Mnogi to zaboravljaju. Bi li neki Mustafa ili Husein mogao nesmetano predavati hrvatski jezik i književnost na, primjerice, srednjoj školi bez da ikome ugađa i snishodljivo, po naški, laprda o zajedništvu i procvjetalim beharima. Manjine su dobile prednost u zapošljavanju i mnoga druga prava, ali to se još uvijek ne odražava na svijest nekih hrvatskih građana. Oni još uvijek boluju od prevelike osjetljivosti na one drugačije. Nakon 11. rujna i napada na WTC ta se ksenofobija povećala i mi smo u stalnoj potrebi da se dokazujemo. Ako nam se, ne daj Bože, i ukinu sva prava, uvijek će nam ostati neki oblik kulturnog djelovanja koji će biti dokaz našeg postojanja. Ustavnom priznanju ću se euforično veseliti zajedno s tobom, a za oklijevanje u vezi s tim pitaj Šemsu Tankovića. JAHIĆ: Što te uznemiruje? Što te tješi? BEGOVIĆ: Uznemiravala me je oduvijek nesigurna potraga za mojim idealima i idealima moje obitelji, a to osjećanje proizlazi iz straha od neizvjesne budućnosti. Uznemiru-

Kemal Mujčić Artman, Sead Begović i Enes Kišević

146

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

je me i to što ponekad ne znam točno gdje je svjetionik i gdje su putokazi te osjećam nagon da se moram zaštititi i moralno i fizički, i to u društvu koje zaboravlja poslovicu: “Bolje je pošteno prositi, nego sramotno krasti.” Uznemiruje me i moja kaleidoskopska mašta pa mi se učini da sam ponekad originalan. Tješi me obitelj i poezija koju vidim i osjećam gotovo u svemu. To je spoznaja da riječi nemaju ni centimetre ni kile, riječi žive od nebesnosti, od zraka, pa čak i od otpadnih materijala, te ja s njima živim burnim životom. JAHIĆ: Osjećamo da naš zajednički nespokoj pod imenom globalizacija zatvara vrata naših jezičnih i književnih identiteta. Predviđaš li možda muk i nemoć književnosti pred sve prisutnijim kapitalističkim poetskim refrenom: “novac i moć iz noći u noć?” BEGOVIĆ: Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a budući da više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i

Što se tiče “Behara”, nastojim ga sačuvati od onih od čije zazorne moći bježim jer pružaju sliku uplašenih vizija, sliku propadanja, bijede, neznanja i besmislenog mazohizma. Glupost često, kao što ti je poznato, poprima izgled smrtonosne društvenosti. Osobno ne volim zavidljivce, smutljivce, intrigante i mahalsku raju koja nema što za reći... čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za “dobrobit” čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe. JAHIĆ: Jesi li zadovoljan sobom? BEGOVIĆ: Taman posla. Zarana sam shvatio da je najbolje biti običan mali čovjek koji se u ovoj prolaznosti neprestano uspinje na ljestvici samouzdizanja. I kad se samo sjetim koliko sam stvari i koliko situacija mogao bolje kreirati... naravno, u svoju i tuđu korist! Ne očajavam zbog toga jer znam da sve blago ovoga svijeta čuvaju aždaje. Ipak, ponekad sam zadovoljan sobom i to onda kada primijetim da nisam kukavica koji će poči-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

147


5

INTERVJU: SEAD BEGOVIĆ

niti neko herojsko djelo. Mnogo je vremena prošlo dok napokon nisam upoznao samoga sebe i shvatio što sam bio i što mogu postati, a upravo taj proces ne rađa zadovoljstvo samim sobom.

Zarana sam shvatio da je najbolje biti običan mali čovjek koji se u ovoj prolaznosti neprestano uspinje na ljestvici samouzdizanja. I kad se samo sjetim koliko sam stvari i koliko situacija mogao bolje kreirati... JAHIĆ: Na kraju jedno uobičajeno pitanje nas gladnih književnosti i sklonih pisanju– ima li od poezije kruha? BEGOVIĆ: Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek “frtalj”, a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.

148

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


S. Begović, 1985.


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Slobodan Prosperov Novak

Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas (Poglavlje Suvremenici: Sead Begović)

Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a poezija toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve represije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979. i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestrukciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetički dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavijeno snom iz kojega pjesnik vapi: “Ništa ne znam, san je.” Kasnije Begovićeve zbirke sve su više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelomično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi govoriti o nečemu.

150

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Hadžem Hajdarević

Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, “najrazuđenijih” činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestrurijaćim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu... Svojom prvom knjigom stihova, Vođenje pjesme1, Begović se “predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage”, zapisao je Slobodan Prosperov Novak, tražeći za Begovića pogodno mjesto u povijesnosti i aktualnim kontekstima hrvatske književnosti.2 Književni kritičari su Begovića brzo, po inerciji, smještali u tzv. pjesnike offaše, nazvane tako prema časopisu Off u kojem su svoje stihove objavljivali ponajvažniji pjesnici Begovićeve književne generacije (Valent, Zamoda, Kovač i dr.). Cvjetko Milanja u eseju o Begoviću ističe da je književna kritika tu knjigu uglavnom pohvalno dočekala najprije iz razloga što se “uklapala u onodobnu poetičku praksu, koja je dva desetljeća (1968-1990) vrhunila u hrvatskoj pjesničkoj praksi, pa čak i bila modom”, gdje, kako ističe ovaj autor, ipak: “Moramo biti oprezniji (...) jer se već i u toj zbirci može odčitati i onaj motivsko-tematski sloj, i ona usmjerenost na kategoriju lirskoga subjekta, i njemu svojstvenih stimulusa...”3 U pjesmi “Vođenje pjesme”, prema kojoj je cijela zbirka dobila ime, primarno se prepoznaje tjelesnost riječi, ali i tjelesnost samog postupka njezina poetiziranja. Smisao što ga riječ nosi u sebi trsi se zadatih granica i poetskosintaksnih uvjetovanosti. Kroz raj, pakao i čistilište postojeće stvarnosti pjesnika prvenstveno vodi njegov jezik. Jezik je pjesnikova brana od pričina, opasnih izazova, ali i, jejtsovski kazano, svojevrsni put k utočištima Raja. Vođenje pjesme postaje vođenje ljubavi u jeziku. Pjesma se u činu neposrednog samoostvarivanja oslanja na uzroke i posljedice svog nastajanja. Riječi ne pulsiraju samo kao neposredne oznake imenovanih pojmova, smislova, životâ i tvari, nego se, u svome konotativnom vibriranju, slijevaju u zvuk, viziju, filozofijsku gnomu, tvoreći nesvakidašnju mrežu simbola i slikovitih emocionalnih poticaja. Čin pisanja poprima erotokozmičku dimenzionalnost i smisao. Na čitaocu nije da bude zatečen, iznenađen, zbunjen, još manje da bude pasivno podređen teksturi “semantičkog konkretizma”, kako su tada terminogizirali Begovićev pjesnički postupak, nego da, u nesvakidašnjem živom jeziku, uspostavi vlastitu komunikaciju s poetskooživljujućim i vrijednosnim iskustvima i pjesme i njezina tzv. pjesničkoga subjekta. Tako, pjesnik kaže: moja gospojo pisaća mašino ne zaboravi izvaditi svoje gaćice iz spomenara svoj monsunski rez ispod lijevo iscrtane trepavice

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

151


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

ne zaboravi LAHOR, možda je to ta pjesma koja šeće iz jednog kraja sobe u drugi ona je i majka razumije se, vjetra vjetropira i vampira, koja šeće ispred crte ekvatora i ljubi našu reumatičnu kost (...) a kada sam ispunio svaku tvoju želju apokaliptično jašući po tvojim leđima ližući te s tri jezika, s tri olovke i sipajući vatru u tebe, ja demon tvoje ljubavi ti si samo podigla glavu govoreći: tvoja sam mala kuja Ovakav odnos prema mogućnostima jezika i izazovima pjesme može biti označavan poetizirajućim tekstualizmom, ili nadmenom metaforskom igrom, gdje dominira mladalačka gospodarska svijest nad onim što biva proizvedeno u jeziku, ili bilo kako drukčije, što sve, dakako, ovisi od estetsko-recepcijskog “uloga” čitača, ali je gotovo očito da autor ovih i drugih stihova nastoji pokazati kako riječi i naša osobna iskustva istih tih riječi nisu samo ono što one neposredno označiteljski jesu, nego su, u ponuđenu poetskotvornom ritmu, na tragu poznatoga Heideggerova razumijevanja Heraklita naprema vatre koja i sama ima više značenja – kao plamen koji se uspinje, kao žar koji tinja, kao svjetlost koja obasjava. Plamenost Begovićeve pjesme nastaje na trajno tinjajućoj energiji metaforičko-metonimijskog preplitanja i gorljivosti jezičkoga asocijativnog materijala, a obasjanost se ostvaruje u činu našega neposrednoga čitateljskog suučestvovanja. Najveći dio pjesama u stihozbirci Vođenje pjesme (“Karneval”, “Cementtirani”, “Svjetionik”, “Akvarel prije sna” i dr.) jesu pjesme koje i u pojedinačnostima svijet i kozmičke mijene promatraju u njihovu totalitetu. Između magičnoga, zatajnoga, vječnoga i onoga što neumitno pulsira u životnoj svakodnevici miješaju se ironija, vlastito ili naslijeđeno iskustvo, otpor i suosjećajnost gotovo u istoj mjeri, traganje za ikoliko suvislijim snom, svijest o nemogućnosti povratka i otuda kamo se nikad nije ni otišlo... Pjesma je ipak da ju se vodi, a ne da se pjesmom bude vođen. Kao da je prvom knjigom poslušao savjet Ezre Pounda da je isključivi smisao pjevanja “uraditi nešto istinski novo”. Zato je drugom knjigom pjesama (Nad pjesmama, 1984.)4 već bio iznad onoga što se pjesmotvorećim aktom htjelo obuhvatiti. Pjesma “Lira, lijer” pokazuje da i ovdje pjesnik insistira na umjetničkom iskustvu kao primordijalnom ljudskom iskustvu tjelesnosti. Lira nije samo instrument. Lira je, značenjski i homonimijski, bliska onome što poznajemo kao liriku. Ali, tu je lijer koji sugerira smrtnost u svemu onome što se čini ili pak namjerava činiti. Pišući, Begović uspostavlja neku vrstu dijaloga sa svim okupljenim prisutnostima unutar nastajuće pjesme: Donio sam te kući. Nisam znao da to mogu. Pažljivo te privinem uza se. Jadno moje – tvoj ranjeni lakat, što je klizio kroz stoljeća, odlučih zaliječiti. (...) Time bih piknuo tvoju debelost, da ne lebdi, da se ne diže izvan atmosfere pamćenja, da ti se naježe dlačice, da se napnu i time dokažu svoju glazbenost. Ali treba znati dirkati. Poezija čini da pjesnik ne krije svoju neodlučnost. U pjesmi “Pjesnik, mlad” on odbacuje snove: Odbacujem snove, tihe, meke / tonski zvonik budilice..., da bi, samo malo kasnije (pjesma

152

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

“Sfumato san”), rekao: Taj SAN / osjećaj finog pijeska pod glavom / ova kabanica toplog / silazi po štuka-turama (...). Neodlučnost, ili, u Begovićevu slučaju, odlučnost sa zadrškom, najčešća je vrlina svakog pjesnika. U tom dramatskom suodnosu akcije i sustezanja sve se modelira najprije tako što se nanovo otkriva u neograničenim mogućnostima svoga ostvarivanja. U pjesmi “Modeliranje Venere” pjesnik se poigrava s muškim arhimitom na način simbolijskog povezivanja onoga što, muškomitski, o ženi znamo kao o prostornosti plodnosti “i kablova dalekovoda” koji osobna i opća sjećanja prostrujavaju / osvjetljavaju vremenom tehnologije i gastronomije: Padne mi na pamet da si ljepša ako te se dobije peglanjem poslije loše probave i krnje rečenice kao u kameno doba osuta variolom i mastima zašiljene moći Svrdlam ugled kamena i bronce U meni žive zajednice likova nabori borbe, red mesa, čvarak i kontesa šećer Liza i pizza od gljiva Iz usta izađu još neke zlatne ribice riječi Modeliranje Venere je modeliranje pjesme, peglanje osobnog poetskog iskustva, koji kad-tad valja demistificirati, dovesti do cijelog spektra svakidašnjih životnih banalnosti koje se u pjesničkoj teksturi povremeno ne mogu oteti deskriptivno-naracijskom diskursu, te pokretanje sna o neuhvatnostima iz pozicije datih zemnih tehnološko-gastronomskih uvjetovanosti. Tako se dolazi do osebujnije svijesti o ostavljanju vlastitog modelirana traga u vremenu. Zato će, nimalo slučajno (ništa kod pjesnika ne može biti slučajno, koliko god da se oni sami pravili slučajnim prolaznicima u svijetu u kojemu žive), slijedeća knjiga pjesama steći ime Ostavljam trag5. Žestina i oštrorubnost stihova smekšana je sviješću o povratku, drukčije doživljenim predjelima, obitelji, svijesti o tome kako je moguće da se živi, itd. Možda će sami naslovi pjesama iz ove Begovićeve stihozbirke (“Povratak putnika”, “Obitelj”, “Kako živim” i dr.) najbolje pokazati da koliko god se kozmos pretvarao u haos, kako je čitao ranije pjesme Dalibor Cvitan6, kozmos i dalje ostaje biti kozmosom a haos ostaje biti tek pojedinačno iskustvo koje vremenom i samo urasta u kozmički red. Neven Jurica će, neposredno nakon objavljivanja knjige Ostavljam trag, zapisati: Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja “svega u sve”, iščezavanja rubova konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen, osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi.7 Između sna i nježnosti zbivaju se košmari koje, s oprezom, možemo čitati kao dramu smislenosti pisanja, dramu identiteta, dramu dosegnuta sna. Mnogo je onih koji ne razumiju ni vlastiti pogled u svijest i svijet a nekmoli estetski naboj stihova u generaciji kojoj pripada Sead Begović. Takve ili treba ignorirati ili ih treba ironizirati.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

153


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Begović ponekad voli opozicionirati samome sebi. Samo da bi tu svijest o vlastitom tragu u vremenu uzdigao na onu razinu kad poezija ne mora uvijek biti neposredni ushit, kako je to govorio veliki američki pjesnik Robert Frost, nego, na kraju, i mudrost. Koliko god pjesme ispisivao u živim slikama, koje istom zatrepere osobitom svojom glazbenošću, Begović često voli pjesmu završiti filozofijskom sentencom. U istom tekstu o Begovićevoj trećoj knjizi pjesama Neven Jurica je zapisao: “Zato je poezija ovog autora, kako u prethodnoj zbirci tako i u ovoj posljednjoj, nalik enformelnom platnu unutar kojeg se sluti čaroban, irealan pejzaž.”8 Pjesme “Pjesnik, mlad” iz knjige Nad pjesmama i “Povratak putnika” iz knjige Ostavljam trag profesor Enes Duraković će uvrstiti u svoj antologijski izbor Muslimanske poezije XX vijeka9, čime pjesnik Sead Begović neposredno biva uklopljen i u korpus bošnjačke književne tradicije. Jedan od prilježnijih čitača Begovićeva pjesništva, Emsud Sinanović, to će ovako pokušati pojasniti: Zašto Sead Begović pripada i bošnjačkoj poeziji? On sam smatra “da je to tek prividna dvojnost meke granice, nipošto podvojenost, i to ga ispunjava zadovoljstvom, jer, i jedna i druga strana, ona u hrvatskoj domovini i ona u postojbini njegovih djedova, Bosni i Hercegovini, pruža mu mogućnost bijega, a to u ova turbulentna vremena nije bez značaja”. To bi bila duhovita opaska autora o pripadanju hrvatskoj i bošnjačkoj suvremenoj poeziji. Postoje i neki dublji razlozi o autorovoj pripadnosti i bošnjačkoj književnosti o čemu sam svojedobno pisao još 1990. godine u eseju “Sead Begović – pjesnik sna i metafore”. Radi se o slijedećem: cijeli pjesnikov opus, a naročito posljednju knjigu iščitavamo kao znak koji pored plana izraza (Begović piše hrvatskim jezikom) ima i plan sadržaja, konotativni sloj pjesništva, sloj značenja, sadržaja te smisla. Baš na emotivnoj funkciji poetskog govora, u spoju emocionalnih sadržaja, i te kako bitnih u Begovićevoj poetici, našao sam argumente za njegovu pripadnost bošnjačkoj poeziji.10 Dakako da Begović nije jedini bošnjački pisac koji, s punim pravom, pripada i hrvatskoj književnoj tradiciji. U njegovu slučaju, stvari su, i jezički, i poetsko-izražajno, i motivski, i, što je najvažnije, ličnim opredjeljenjem, sasvim očite i jasne. Nisu, međutim, ni očite ni jasne u licitiranju onim imenima unutar bošnjačke književne tradicije (na primjer, M. Ć. Ćatić i M. Dizdar) gdje su prisutniji etnokolonijalni ideološki kaprici negoli suvisli te ikoliko opravdavajući književnopovijesni razlozi i argumenti. Knjiga pjesama Bad Blue Boys (1990.)11 pjesnički je pristanak pripadanja jednoj navijačkoj “sekti”, jednom urbanom miljeu u kojem, prvenstveno, dominira atmosfera socijalnog dna i margine. Knjiga je sastavljena od stihovanih cjelina, pjesama u prozi i ulomaka koji prelaze granice svoga žanra. Begović nije bio ni svjestan kako će devedesetih godina prošlog stoljeća Bad Blue Boysi, navijači zagrebačkoga Nogometnog kluba “Dinamo”, voditi dugogodišnji rat s nacio-kratskim ideologemama oko ideološkog imenovanja njihova nogometnog kluba. Knjiga Nova kuća (1997.)12 došla je kao definitivna potvrda Seada Begovića kao pjesnika profilirane i većma zaokružene poetike. Pišući o Begovićevoj Novoj kući, Emsud Sinanović, na početku svoga eseja, prisjeća se Heideggerove misli o jeziku kao kući bitka, pa je, samim tim, svaka nova stihozbirka “za njenog autora nova duhovna kuća, novo prosijavanje ideje u konkretnom osjetilnom ruhu”.13 Sinanović se, u nastavku, pita: Je li to i nova duhovna kuća, nova poetika, utemeljena na zasadama stare? Novo ustostručenje vlastitoga tubitka u bitku svemira ili zrcaljenje svijeta u versima Seada Begovića koji stvara u okrilju postmodernizma, ljubeći podjednako i zvučenje i značenje riječi? Jer, riječ kod svakog pravog pjesnika zvučanjem znači i značenjem zvuči.14

154

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Poezija, naravno, ne može bježati od sudbinskih ali i bizarnih okolnosti koje se vezuju za sami život. Pjesnik Begović je u to vrijeme baš bio preselio u novi životni prostor, u novu kuću, pa će i prostor pjesničkih opservacija biti začinjen tim činjenicama. Navest ćemo samo nekoliko naslova iz Nove kuće: “Nova kuća”, “Filip putnik”, “Život u novoj kući”, “Živjeti u Hrvatskoj”, a naslovi ciklusa Put do kuće, Podrum, Dnevna soba, Kuhinja, Kupaonica, Spavaća soba, Tavan, Vrt već dovoljno sami sobom govore. U već spomenutom eseju-pogovoru “Pjesništvo Seada Begovića” Cvjetko Milanja konstatira da Begović i novom knjigom nastavlja isti “semantički i tematski supstrat”, samo što u ovom slučaju “ona sadrži i simbolizacijski sloj, koji se mogao susresti i ranije, navlastito glede područja intimnosti. No, sada se on odnosi na širi društveno-nacionalni, zapravo domovinski stratum”, gdje “u simbolizacijskomu sloju to se može transponirati na tradicijsku, kulturnu i povijesnu vertikalu i sadašnje stanje domovine (Hrvatske). Tomu, dakle, odgovara obiteljsko-nutarnja vertikala – roditelji, supruga, djeca”.15 Svaka je kuća, međutim, i svakodnevno groblje netom umrlih životnih trenutaka. Pjesnik je svjestan nestalnosti kuće pa pjeva: Jer Ja sam umro i sad se nalazim na nebu umoran od hodanja i pisanja jedem posvećeni kruh zasjenjen jedino tobom, Gospodine koji si upravo progledao na sve strane svijeta, gledajući ovo digano nebo i pitam se vidiš li me uopće jer to sam ja, uz Tebe se budim dijete koje kaže da je Tvoje pjesnik i još k tomu stari (...) (“Pismo mrtvog pjesnika”) Svijest o smrti jest svijest o netom minulom ratu u Hrvatskoj i na balkanskim prostorima. Begović je i sam najdirektnije sudjelovao u odbrani i stasavanju hrvatske države. Tragizam rata pomjera iz temelja i značenja unutar postojećih riječi. Svaka nova pjesma može postati svojevrsno svođenje računa. To najbolje svjedoči pjesma “Idila, rat i lutak”.16 Tako, odjednom, pjesme o domu, obitelji, o ljubavi, kazuju da kuca, u nepredvidivim kontekstima, može biti sve i ništa, da je i sjećanje kuća, i grob, i zemlja u kojoj se živi. Pjesnik ustvrđuje: A tako skroman i malen mogao bih živjeti u vlastitoj šaci Ali tek između njenih zidova oči svake stvari gledaju te u sebe ugrađuju Zatim nas, kao nikada prije pokrije krov (“Život u novoj kući”)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

155


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Jer, sve mogu nepovratno odnijeti zli časi. Nakon rata, ni “vjetri nad razvalinama” nisu snažni kao što su bili: Taj je vjetar sušeći naša tijela dolutao iz jednog od ratova uznemirivši nam snove odsjeve na mirnim vodama Nekoć nabrekao i snažan sada je bio slab bio je samo nadlaktica onog vjetra koji hitro ljubi u krošnjama i podiže viku njušeći nam nesreću (“Vjetar nad razvalinama”) Emsud Sinanović primjećuje da je najpotupniji dio knjige Nova kuća “Corpus Christi”, gdje se miješa nadolazeća religioznost i sjeta, umor i taloževine iskustva što istodobno fermentiraju i zapitanost i ravnodušnost naprema svega postojećeg. Čak se ima dovoljno vremena i samosuosjećanja razumjeti ljudska-sasvim-ljudska plemenita uzaludnost kad žena sprema svome pijanom mužu ručak. Stihozbirka Između dviju udobnosti (2002.)17 može sugerirati autorovu pozicioniranost između dviju odjelitih, ali i povijesno i jezički vrlo povezanih književnih tradicija. Ta se neposredna asocijacija ipak ne veže bitno za činjenicu da Sead Begović novom knjigom samo gradi još jednu novu kuću. Između dviju udobnosti je nastavak pjesničkih traganja započetih u prethodnoj knjizi pjesama (Nova kuća). Pjesme “Pismo”, “Gluho”, “Olovno vrijeme”, “Napokon kod kuće čovječe”, “Kamo je otišao rat?”, itd., već samim naslovima govore koliko je riječ o impregniranu iskustvu, neposrednom životnom iskustvu. Svaki je dolazak dolaženje izdaleka i svaki životni tren nameće spoznaju da se valja smiješiti i, tako, “biti živ, zajedno sa smrću”. Poezija nije više siloviti juriš na svjetove, pojmove, naslijeđa i mijene; poezija može biti što i “guja u njedrima”: Zato što volim tu zemlju po kojoj ide ide vlak na hozentregere, dakle sporo a i rezanci koje sam jeo na putu nisu baš bili onak praf i za slobodu države Jer su ljutice guje u njedrima gdje se začin/u riječi koje kljasti ondak razvlače u duge nejasne rečenice da sasvim oglupaviš (“Zašto guja u njedrima?”) Vrijeme koje živimo nije nimalo naklono poeziji. Guja u njedrima je motiv preuzet iz epske narodne tradicije. Neprijatelji pjesništva nisu, međutim, nikoji sistemi i nepovoljni

156

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

društveni konteksti, koliko su to sveprisutne “vulgarnosti ljudskoga srca”, vulgarnosti koje uvijek “fabriciraju uprošćenu viziju ljudske stvarnosti”, kako je, pišući o Zbigniewu Herbertu za talijansko izdanje njegovih stihova, napisao Josif Brodski novembra 1992. godine.18 Posljednji Begovićevi stihovi su nastojanje svojevrsnog bijega u stanje pouzdanije kontemplacije i duševnoga mira. Pjesniku ostaju riječ i pjesma da ih se vodi i da budu vođene u svakodnevnoj ljubavi u jeziku. Jer je svaka poezija velika samo onoliko koliko nadživi svoje stvaraoce. Bilješke 1 2 3

4 5 6 7

8 9 10

11 12 13

14 15 16

17 18

Vođenje pjesme. Mladost, Zagreb, 1979. Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti: Od Bašćanske ploče do danas. Golden marketing, Zagreb, 2003. Cvjetko Milanja: “Pjesništvo Seada Begovića”, pogovor knjizi pjesama Između dviju udobnosti, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002., str. 62. Nad pjesmama, Logos, Split, 1984. Ostavljam trag, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988. Dalibor Cvitan: “Neofizička označajnost”, pogovor knjizi pjesama Nad pjesmama, Logos, Split, 1984. Neven Jurica: “San i nježnost”. (Preuzeto iz pjesničkog izbora Prorok u našem vrtu, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2002., str. 121-122.) Isto, str. 122. Enes Duraković: Muslimanska poezija XX vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1990. Emsud Sinanović: “O autoru”. (Biografska bilješka o Seadu Begoviću u knjizi izabranih stihova Prorok u našem vrtu. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2002., str. 135-136.) Bad Blue Boys, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990. Nova kuća, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1997. Emsud Sinanović: “Nova kuća – govor bitka na pjesnički način”. (Preuzeto iz pjesničkog izbora Prorok u našem vrtu. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2002., str. 124.) Isto. C. Milanja: “Pjesništvo Seada Begovića”, pogovor knjizi pjesama Između dviju udobnosti, str. 68. U knjizi kratkih priča Sanjao sam smrt pastira, Naklada Breza, Zagreb, 2002., Begović se također često prisjeća smrti. O ovoj je knjizi Zdravko Zima u prigodnom predgovoru napisao slijedeće riječi: “Ako je suditi po Begoviću, svijet i nije drugo nego džungla u kojoj vlada zakon jačega i beskrupuloznijega i u kojem su trenuci spokojstva zapravo iznimka. (...) Zlo je privlačnije od dobra, porok intrigantniji od vrline: golemom bratstvu autora koji su svoju estetiku gradili na toj pretpostavci, pridružio se na svoj način i Begović.” (Vidjeti navedeni predgovor, str. 9.) Između dviju udobnosti. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002. Josif Brodski: “Zbignjev Herbert”, preuzeto iz časopisa Poezija, br. 3-4, Beograd, 1996.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

157


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Branko Maleš

Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige (ili: od teksta do Boga) Vođenje pjesme, 1979; Pjesma nad pjesmama, 1984; Ostavljam trag, 1988; Bad Bllue Boys, 1991; Nova kuća, 1997; Između dviju udobnosti, 2003.

1. Dosad je Sead Begović (1954.) objavio šest knjiga pjesama (i nekoliko knjiga kritika, kao i knjigu kraćih proza): u prvim je zbirkama krajem 70-ih godina 20. stoljeća odmah naznačio vlastitu poetsku strategiju pripadajući u širem smislu tada popularnoj označiteljskoj sceni. Prve autorove zbirke stihova ispisuju se dekonstrukcijskim gradbenim postupcima koji se zasnivaju na višemotivskom smislu: poetski se tekst konstruira putem raznosemantičkih naplavina, a to dakako podrazumijeva čitateljsko stvaranje integralnog smisla teksta putem nekoliko motivsko-semantičkih jezgara... No valja odmah reći i to da je S. Begović, kao “meki” semantički konkretist, već u početku – i za razliku od drugih tada mladih autora – osjetno rabio lirski osjećaj razmrvljena i atomizirana svijeta, upozoravajući ujedno i na lirski misterij takvoga raz-središtena i atomizirana svijeta kao na mogućnost – nakon izvršena dekonstruiranja – nove gradnje. (Lirska komponenta ma kako inače avagardno-modernističkog konstruiranja ljudskog matičnog staništa, svijeta i teksta, ostaje u Begovića značajnom i razlikovnom posebnošću i u idućim knjigama.) Vođenje pjeme (1979.), prva autorova knjiga pjesama pojavila se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i bila je značajna knjiga hrvatske moderne poezije, i takvom je ostala i danas. O prvoj zbirci S. Begovića u načelu se, uz rijetke iznimke, pisalo vrlo pozitivno, no jasno izražena strategije zbirke često se tumačila različito, s više ili manje razumijevanja. Prva se autorova knjiga ukratko smještavala između vrste duhovnog diskursa, oniričkonadrealnog posezanja u konstruiranju poetskog teksta, ili pak semantičke konkretizacije usitnjavanja tradicionalno pridržavana smisla i njegova raznosemantičkog završnoga izlučivanja (na tragu estetičkih istraživanja M. Bensea i Th. Kopfermanna, ili pak prijelomnoga gramataloškog obrata). Osobno se pritom ne nadmećem s prošlim vremenima nego mi je samo važno tko je tada bio bliži ispravnijem tumačenju Begovićeva indikativnog prvijenca; iz sadašnje perspektive mi je, jednako tako, uz brojne autorove zbirke i stručnu kritiku o njima, važno to što su kritičko-esejističi tekstovi pok. D. Cvitana i C. Milanje meni najvažnije kritičko tumačenje nesumnjivo vrlo zanimljivoga hrvatskog pjesnika Begovića.

158

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

I još i to, gotovo je nevažno je li pjesnik intuitivno ili osviješteno proizveo zavidan repertoar poetičkih postupaka pridodavši se tada vrlo modernoj tekstualističkoj poetskoj strategiji, postupaka koji pritom svakako impliciraju širi uvid u teorijsku i poetičku situaciju u hrvatskoj književnosti sedamdesetih. 2. U početku oblikovanja Begovića kao pjesnika svakako je određenu ulogu imao i Josip Sever, uostalom kao i u odnosu na neke druge literate, kasnije poznate pjesničke moderniste, sad već srednje generacije suvremene hrvatske poezije. Pokojni kultni pjesnik naime utjecao je vlastitim u to doba izrazito modernim pjesničkim diskursom, kao i specifičnim javnim govorenjem stihova, na brojne početnike/literate 60-ih i 70-ih pa, držim, nije zgorega reći koju o posebnoj radijaciji koju je oko sebe širio tragični lik pok. Severa. Kultni hrvatski pjesnik je naime u to doba pri SKUC-u I. G. Kovačić vodio tribinu, školu... za mlade literate gdje se, barem u početku, tu znalo okupiti i dvadesetak mladih literata da bi većina kasnije, u ozbiljnijim godinama, izabrala na ovaj ili onaj način književnost kao životni poziv. Da je to bila, kad se sada procjenjuje, zaista talentirana književna grupa mladih, a to je pokazala i kasnijim vlastitim biografijama, nesumnjivo je zaslužan i karizmatični pjesnik i boem koji je, uza sve očekivane životne nevolje jednog od posljednjih istinskih boema u nas, izravno i glasno upozorio da se dobra poezija može pisati i izvan tradicionalnih i provjerenih kanona. Jedan od najzanimljivijih literata u samom početku okupljanja oko književne i privatne figure J. Severa bio je S. Begović, danas – držim – jedan od najizrazitijh pjesnika hrvatske moderne poezije. Begović, sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća još bez knjige, marljivo objavljuje, kao i drugi predstavnici dobne generacije, u brojnim domaćim periodicima kao i u časopisnom prostoru bivše države (Odjek; Oko; Polja; Književna reč...), u Zborniku off poezije te novopokrenutom a kratkotrajnom istoimenom časopisu... Spomenuti se Zbornik organizirao upravo stoga što su tadašnji brojni pjesnici, unatoč ponekim relevantnim pjesničkim ostvarenjima i dakako učestalom časopisnom objavljivanju, i dalje, nakon što su od prvog objavljivanja vlastitih stihova neke godine već prošle, bili bez prvih objavljenih knjiga. Tada je naime knjiga imala poseban, pomalo mitski i svakako mnogo prestižniji status nego danas kad su putovi do nje ipak bitno olakšani novom izdavačkom politikom i tehnologijom samog nakladništva. Tadašnja je (mlada) hrvatska kritika na stranicama Zbornika i spomenutog glasila, kao i autor ovih redaka, nastojala sustavizirati tadašnje rasuto i raznomodelsko mlado hrvatsko pjesništvo (uz Begovića, B. Čegec, A. Žagar, D. Štambuk, M. Rukavina i mnogi drugi). (A polemike koje su izazvali neki moji kritički tekstovi, bez obzira na obostranu mladenačku uzavrelost, danas držim dobrodošlima i književno-polemički živahnima i korisnima.) Moje su književne strasti bile, i dalje ostale, naime naslonjene gotovo isključivo na modernističku hrvatsku poeziju i njene predstavnike... 3. Prvu knjigu pjesama Vođenje pjesme S. Begović najzad objavljuje 1979. godine; bilo je to doba određenog vrhunca poetskog modela proizašlog iz “iskustva jezika” koji se dakako različito i poluprecizno nazivao, smještajući i na taj način Begovićevu poetsku strategiju svakako u šire polje suvremenog hrvatskog pjesništva označiteljske scene. Begovića sam, kao i strategijski slične mlade hrvatske autore, tada svrstao u odjeljak semantičkog konkretizma, termina koji je ponegdje izazvao neslaganje (terminiziranjem,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

159


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

opisom upotrebljenih postupaka, krovnim modelom “dehijerarhizacije i fragmentarizacije jezika”?) ali držim da je tadašnji opis poetičkih postupaka u načelnom obzoru “smjenjivanja smisla – jezikom” unutar korpusa suvremene hrvatske poezije – bio ispravan. Uz određene važne, pa i prijelomne, knjige pjesama (Severov Diktator i Anarhokor, te prve knjige M. Stojevića, I. Rogića, Z. Makovića, B. Čegeca, M. Valenta i svakako – prve zbirke S. Begovića), kao i književno-kritički i ažurni prevoditeljski rad grupe mlađih teoretičara i pjesnika okupljenih u časopisu Pitanja (C. Milanja, B. Bošnjak, D. Kolibaš...), nakon šestog i osobito sedmog desetljeća u hrvatskoj književnoj teoriji i pjesništvu više ništa nije bilo kao prije, dogodio se uočljiv i važan preokret. Mi, mlađi, koji smo se tada pokušavali baviti kritičkim promišljanjem na dostupnim nam modernijim, pa i prevratničkim, osnovama, rekli bismo, u to doba maksimalno pojednostavljeno, da je napravljena dehijerhizacija smisla (kako u svijetu tako i u umjetničkom tekstu) u korist stoljećima prešućivana jezika i njegovih tvarnokorelativnih mogućnosti... ili da se u tom potrebnom smjeru pokušalo maksimalno ozbiljno intervenirati. Pitanja (1969. – 1974.) i teorijski um okupljenih u redakciji, ali i izvan njene sobe, kao važno radijacijsko mjesto dekonstrukcijskog i postmodernog filozofiranja o egzistencijalnom tako i umjetničkom kontekstu brojnim autorskim prilozima, kao i ažurnim prijevodima osobito postsrukturalističke francuske misli, u domaći duhovni obzor, teorijski i mahom pjesnički, uvodi nov osjećaj svijeta i njegove antilogocentrističke re/prezentacije. Novi osjećaj svijeta i jezika prate brojni i često komplicirani alati demontiranja inače dobrostojeće i višestoljetne zgrade svjetskog Znanja i njegovog logocentrizma kao pristranog pogona (istina i smisao – apsolutni transcedenti; prevlast smisla i glasa; prezentacija, vidljivost, svrsishodnost, patetične afektuacije lažno zabrinutog subjekta, prešućivanje erotičnosti jezika i tijela...). Smislu, istini i njihovoj posredovanosti kao temelju logocentričkog svijeta, pitanjaški teoretičari i poetski modernisti nude antilogocentrički uvid u svijet (dekonstruiranje spomenutih okoštalih građanskih jedinstava): pismo, tekst, inskripciju, raz-središteni subjekt i njegovu slabu misao, scenu pisanja kao obod i rub, nesvjesno, ludičko i neposredovano... Razumljivo, nije logično očekivati da mladi hrvatski pjesnici koji inkliniraju “jezičnoj stihovnoj organiziranosti” posjeduju u doba objavljivanja prvih knjiga stihova kompletan uvid u naznačeni pitanjaški istraživački obzor svijeta i (književne) kulture; uostalom, to i nije neki uvjet za kvalitetan literarni rezultat u posljedici. Indikativno je, međutim, da je godinama kasnije upravo Cvjetko Milanja, aktivni sudionik spominjanog časopisa i danas najagilniji hrvatski istraživač suvremene poezije, putem pitanjaškog tekstulizma i pogona vitalističke energije, barem za mene najpreciznije detektirao Begovićevu poeziju u kontekstu modernog hrvatskog pjesništva. Na to ćemo se još vratiti. Na neki se način osjećam dužnim objasniti odnos tadašnje mlade hrvatske kritike i prvih knjiga pjesničkih vršnjaka koje su, uz Severove kultne zbirke, tada svakako bile indikativno mjesto dehijerhizacije tradicionalne uloge smisla kao pjesmina gradbenog elementa, tj. njegove fragmentarizacije i istodobno osviještene i povećane upotrebe tvarnih korelativa jezika (kao novog gradbenog materijala). 4. Nekoliko mladih kritičara koji su u to doba pratili prve zbirke generacijskih pripadnika, često su i sami bili pjesnici, nerijetko – modernističke podloge (B. Čegec; pisac ovih redaka...). O prvoj zbirci Vođenje pjesme (čiji naslov izravno implicira svijest o jeziku kao materijalu, konkretizaciji demijurškog statusa pjesnika, nužnosti proizvodnog procesa kao nastanka umjetničkog teksta i dr.) pisalo se dakako pozitivno; pritom se kritika u načelu

160

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

držala prepoznatljivih motiva iz integralnog tematskog registra (spominju se tako san i nadrealnost) a da se o indikativnom obzoru unutar kojega izrasta Begovićeva poetska strategija nije reklo ništa, ili premalo. U prvim se kritičkim napisima, bez obzira na pozitivnu ocjenu autora prvijenca, držim, pri tumačenju integralna autorova izrazito modernističkog horizonta kao da većina kritičara u to doba ne posjeduje svijest o modernoj književnini i njenim zakonitostima na tragu kapitalnog gramatološkog obrata, ili pak u esejizmu o konkretističkoj umjetnosti, materijalnosti i proizvodnosti djela; rekosmo, kritika se bavila mnogo više tematsko-motivskim, lako uočljivim elementima nego formalno-izvedbenom (u promijenjenim okolnostima statusa moderne književnosti) itekako značenjski nosivom i potentnom razinom pjesme. Nije naprosto valjalo, tada ni sada, dijeliti semantičku i formalnu razinu poetskog teksta (kao navodno manje važne i samo tehničke ispomoći pri gradnji pjesme), ni tada u mladih literata, ni inače; ta odavno nadvladana podjela (sadržaj i oblik, naime) u kritičkom pristupu osobito zakida autore jezične orijentacije, ostanimo pri tom tehničko-terminskom signalu (I. R. Nehajev, M. Stojević, Z. Maković B. Čegec, G. Rem ali i B. Bošnjak, S. Jendričko, M. Valent...), jer pjesnici raznorazne jezične spekulativnoti u inače klasičnoj tematskoj ponudi imaju upravo jezik kao osnovnu temu, jezik i njegov komplicirani dijagram vlastite sudbine, i sebe kao svijeta. U jezično zainteresiranim pjesnicima tematsko-motivski i formalno-izvedbeni elementi naprosto jednako znače. Sve poprima status značenjski relevatne poetske informacije, a jezik se od priručnog i pomoćnog sredstva u gradnji pjesme promovira u (slučaju ranog Begovića) u gotovo jedinu i svakako dominatnu temu. Osobno sam tada tumačio poeziju S. Begovića, kao i drugih autora slično senzibiliziranih autora, kao pjesničku i poetičku oporbu Kontekstu: kontekstu tradicionalno organizirane pjesme uobičajeno provodnog smisla kao kontrukcijskog elementa teksta; ujedno je ta pobuna i implicitna pobuna protiv građanski čvrstog i homogenog ustroja logocentrističkog svijeta i njegove stoljetne vladavine. Svijet, i tekst kao svijet jezično osjetljivih autora, tu – mladih hrvatkih pjesnika 70-ih, više nisu pod kontrolom piramidalnoga logocetričkog svjetla koje je stoljećima, u sprezi s vrhovnim Orijentirom, tj. Stvarateljom, doznačavalo jednu i jedinu Istinu i jednaki Moral. Svijet je, intuitivno shvaćen ili ne, usitnjen i atomiziran, bez krunskog orijentira i kao veliko i neuređeno klizište dojučerašnjih građanskih vrijednosti – nudi se kao fragment. Dojučerašnji homogeni svijet (točnije – naša predodžba o dugovječnosti i moći logocentrizma) u Seada Begovića više nije homogen nego fragmentaran kao adekvatizacija svijeta u poetskom tekstu i poetskom modelu tog istog svijeta. Kao autor izrazito fragmentariziranog smisla (inače, tradiconalno homogene strukture klasične pjesme), osviješteno ili ne, gradi antilogocentristički svijet/tekst. Begovićev poetski tekst naime obavezno posjeduje, različito nego što je inače uobičajeno u hrvatskom pjesništvu, nekoliko semantičkih jezgara koje se u međusobno plodnoj i nadopunjavajućoj igri (ako je dakako pjesma uspjela) sada, na strukturno bitno nov način, tvore integralni smisao poeskog teksta putem nekoliko značenjskih izvora (oponašajući dakako pritom krucijalnu fragmentaciju samoga svijeta, tj. naše zakašnjele spoznaje o toj atomizaciji). I kao što se već napomenulo, gotovo je sigurno da ni pok. Sever ni Begović nisu u pisanju svojih stihova bili upoznati s Deriddinom prijelomnom knjigom O gramatologiji (sarajevski prijevod iz 1968.), Milanjinim “gramatološkim obratom”, ali – jednako tako – autori su svakako važnih i indikativnih modernističih/postmodernih knjige pjesama u korpusu hrvatskog suvremenog pjesništva, iskazujući duh vremena na najbolji način.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

161


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

5. Kad je riječ o integralnom pjesništvu Seada Begovića može se, uz manje netočnosti terminološke naravi, ustvrditi kako je Begović u početku svojih stihova krenuo kao intuitivni tekstualist burne vitalističke geste, a zadnjim knjigama, zasad, završio kao neoegzistencijalist. I sâm spominjem moguće pogrešne kritičke ocjene, točnije – generaliziranja, stoga jer ni prve knjige stihova našeg pjesnika nisu kompletno i o književnom konceptu osviješteno dokraja izrađene kao tekstualističke knjige stihova. (Na to s pravom upozorava i C. Milanja.) Ni Vođenje pjesme, a pogotovo zbirka Pjesma nad pjesmama nisu, ako bi se strogo čitale, izvedene dosljedno unutar određenog modelskog koncepta, (tu – tekstualizam) jer je Begović, paradoksalno, prije svega lirski konkretist pa signali lirskog subjekta često, nesmetano i najzad namjerno prodiru u konkretizaciju određene zgode u pjesmi... No svakako su modernistička paradigma pok. Severa, kao i duh vremena 70-ih, literatura ruske avangarde zajednička tadašnjim mladim jezično zainteresiranim autorima... utjecali, svatko svojim udjelom, na prvu autorovu zbirku bitno rastresitog smisla i svijeta u kombinaciji – valja reći – s tipično autorskim lirskim doprinosom. Pjesnik Sead Begović je, držim, u prvim knjigama impersonalni konkretist, tj. pomalo apsurdno i lirski konkretist i konkretistički liričar koji, uz mjestimično, ali otvoreno zagovaranje procesualnosti književnine kao osobine materijalističke ideje o književnosti, jednako tako često rabi i otvorene lirske signale, pa ponegdje i simbolsku maštu, svog nikad zatomljenog lirskog subjekta i emocijskog kazivača. Autorov lirski subjekt, naime, ne tako paradoksalno, usred određene vrste konkretizacije pokazuje ili svoju staru brigu za izdebaklirani ili pak isuviše plačljivi emocijski dijagram svijeta. (Otuda vjerojatno i kasnija, sada – neoegzistencijalistička, briga za svijet.) Poštujući međutim opravdana Milanjina nastojanja na kritičkoj točnosti, ipak ću se odlučiti za prevladavajući tip poetskog teksta u određenoj autorovoj zbirci. Ugrubo bi se, ali ne i pogrešno, integralno Begovićeve pjesništvo, zasad realizirano u šest knjiga stihova, moglo podijeliti u dvije faze: 1. označiteljsku scenu i njene vrste konkretizacije (prve četiri zbirke: od 1979. do 1991.) te 2. neoegzistencijalistički govor o privatno-društvenom stratumu (zadnje zbirke: od 1997. nadalje). Označiteljsku fazu, uza značajke imanentne horizontu poetskog modela (nepovjerenje u metafizičko utemeljnje Subjekta, dekonstrukciju i posljedičnu fragmentarizaciju raznoznačenjskih građanskih jedinstava te empirističko-duhovnog konteksta u kojemu vladaju logocentrizam i njegovi izvodi), obilježavaju dakako i autorovi poetski postupci proizašli iz naznačenog horizonta duhovno-teorijskog deridijanskog prevrata i tako izmijenjene slike svijeta. Određen uvid u prošlostoljetne historijske (većinom ruske) književne avangarde, koje je pok. Sever osviješteno napustio, ili napustio barem donekle, kao utopijsku radost označiteljske igre, posjeduju i ondašnji važniji mladi autori, tu – svakako S. Begović. U svijetu naime propitnih orijentira i logocentrističke konstrukcijnosti, u književnosti – vladavine tradicionalističkih idejnih podloga i jednakih gradbenih elemenata, (književni) identitet se pokušava steći novim postupcima kojima ne vlada izdebaklirani potrošeni logentristički smisao gradnje svijeta i teksta. Autor S. Begović smješta Subjekt koji je trenutačno bez identiteta između svijeta i teksta; u prvoj fazi stihovanja – mahom u tekst, fragmentarizirajući ga (“oponašajući” tako sliku atomizirana svijeta) u nekoliko međusobno povezanih cjelina građenih novim, izbijenim i logocentristički nekontaminiranim smislom.

162

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Kako se sada zasniva konstelacija novog smisla? Jer – valja reći – ne postoji u tijelu pjesme (ako je riječ o literarno vrijednoj pjesmi) niti jedan element, kao što se već reklo, koji ne znači, tj. u pjesmi – sve znači, i semantički je neosporno potentno. 6. Postoje dakako različite vrste dekonstrukcije (kao postupaka “ljuštenja” tradicionalnih petrificirajućih značenja), od ideološke, društvene do kulturne ili obiteljske...; jednako tako, svaki, pa i dvostišni fragment posjeduje svoj jedinični smisao koji, udruženo i pretpostavlja se – plodno, s ostalim većim ili manjim stišnim jedinicama tvori najzad i smisao integralnog poetskog teksta. Novi smisao novog teksta. Metodom raznoznačenjske razgradnje dojučer čvrsto ulogorenih snopova logocentrističkih (i fonologocentrističkih) izvoda izbija se novi, dotad prešućivani i prikrivani smisao pa će stoga ta očita autorova namjera u načelnom modelskom horizontu opravdati zapravo prvu fazu vlastitog pjesništva. No ako se priđe bliže samom novoučinjenom fragmentu, kao i tipu izbijene semantike u njemu, onda će se, uz načelne modelske značajke, otkriti i drukčiji, osjetno uži i specifičan način zasnivanja smisla. Begović, naime, upisuje Subjekt u tekst, ali i u svijet pa su stoga načini gradnje poetskog teksta i pripadnoga novog smisla primjereni upravo tome – gdje i kamo autor smješta Subjekt (u potrazi za identitetom). Kad se autor upisuje u jezik, ili tekst kao jezik, tematski registar, koji dakako postoji, nije lako otkriti i imenovati (tekstualizam, npr., koji u prvoj, donekle i drugoj zbirci traga ljušteći semantičke naslage za izvornom erotičnošću, tj. Tijelom). Ako je pak Subjekt u nastojanju da dopre do sebe sama smješten u svijet, tematska se registracija lakše podaje dešifriranju (tematsko-motivski repertoar: obiteljska hijerarhija, otac kao autoritet zajednice, sin kao produžetak, ljubav kao oaza, domovina kao izbor poželjnog i jedinog mjesta). Subjekt- smješten-u-jeziku/tekstu u načelu ne oblikuje lako uočljivu tematsku egistraciju, dok se Subjekt-u-svijetu koji se ljušti, dekomponira i dekonstruira u svom tematskom lic u brže i lakše prepoznaje kao signal određene razgrađene zbilje... Različit postupak konkretizacije teksta i svijeta u Begovića, i drugih, koji se zasniva prije svega na fragmentarizaciji smisla te oblikovanju novoga i nekontaminiranoga smisla iz nekoliko međusobno aktivnih semantičkih žarišta – naziva se kombiniranjem raznih semantičkih naplavina, slaganjem semantičkih listića, književnim enformelom ili pak tekstualizmom... U tri do četiri prve zbirke stihova riječ je dakle o spominjanim tehnikama ljuštenja starog smisla i očekivane ponude učinjene razgradnje u posljedici. Takvi rezultati konkretizacije i svijeta i teksta, sa svrhom otkrivanja nevinosti i izvornosti, mogu se sažeti na nekoliko izrazitijih tipova redukcija, tj. tipova novog i neposredovanog smisla: kokretizacija prostora kao premrežavanje objektivno udaljenih ptostornih koordinata; ironizacijsko ljuštenje građansko-obiteljskih i tradicionalno-književnih petrifikacija; te kao najznačajnija redukcija – opsesivna potraga za (izgubljenom) erotičnošću i emocijom svijeta, Begovićeva kapitalna potraga za Tijelom. Raznoznačenjskim naplavinama koje doznačuju prije svega veliki dar života i njegove ugode, kao i rajske svemoći u toj kapitalnoj sferi (autorova guliverizacija emocijsko-erosne funkcije i njenih brojnih afekata), tj. tekstualističkim značenjskim “mrljama” opće mekoće i lirske ispunjenosti Begović, u prvim stihovima, dominantno traži Tijelo kao prvotni izvor i nekontaminirani i nevini generator životnog ciklusa. Autor se pritom služi pomalo agresivnim i grčevitim gestama vitalizma koje, kritika točno upozorava, intuitivno traže uporište u pred-transcedentalnom označenom (metafizikom nekontaminiranom smislu), tj. u instinktu i grču, energiji i volji, erupciji i guliverizaciji.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

163


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Istraga o Tijelu, potraga za izvornošću, Begovića, uz još poneke hrvatske moderniste, svrstava u izrazite vitalističke konkretsite, tj. vitalističke tekstualiste u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Dok naslovi nekih prvih autorovih zbiraka (Vođenje pjesme; Ostavljam trag) izravno upućuju na materijalnu ideju o književnosti i njenu označiteljsku praksu: rad i procesualnost kao umjetninu u posljedici, dotle se dominantna istraga o Tijelu oslanja na tekstualističku plutajuću zavjesu semantičkih “mrlja” vitalnosti: slavljenja i oporbenosti. Načini konkretizacijske redukcije u Begovića, možda nije potrebno naglašavati, vode jednakom cilju: razotkrivanju općeg logocentrističkog posredovanja i izbijanju novog smisla kao neposredovane, enformelske strukturiranosti. 7. Drugu fazu stihovnog organiziranja (od 1991. nadalje) Begović počinje osjetnim prodorom tematskog registra utemeljenog na socijalno-političkom, socijalno-obiteljskom i kulturalnom stratumu: od subkulturnih izvoda urbaniteta (potkultura navijačkih skupina), tihe adorativnosti obiteljske jedinične zajednice do nedavne ratne nevolje koja u stihovnom rezultatu generira domoljublje. Inače, ne bi trebalo iznenaditi ako se zadnje zbirke S. Begovića više čitaju, u kritike nailaze na širi interes. Autorove su zbirke od 1991., ma što to značilo, svakako prohodnije, reklo bi se pogrešno – “zrelije” i mirnije pa je recepcijski odjek zapravo očekivan. Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je naime oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost urbane i “asfaltne” groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice a hlađenjem obavezne mladosti... okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama. Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje atorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom posebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu ( na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše “ozbiljne” i svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih, ali i proznih tekstova gruboempirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.) Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom “prozaizirane” pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...) Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju, nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično, a literarno kvalitetno – sjećaju.

164

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedavnih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti pema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo osjetilno-faktografski doživljaj uvodi – sjećanje. (Usput, sklonost “maloj priči” i sjećanju, unatoč – neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.) Sjećanje dakako stimulira pjesnikov “zamor života”... Begović kao da toplom semantikom svakodnevlja ispisuje neku vrstu socijalno-pomirljivije i socijalno-izmirljive poezije neoegzistencijalističkog iskaza koja želi povezati zamršene konce suvremenog svijeta, i na tom istom miroljubivom fonu – i konce i odnose obiteljske usklađenosti. Samo će, kaže autor, “zajednički vrt” ljudi jamčiti i osigurati supostojanje elemenata inače bogate Razlike svijeta (“Prorok u našem vrtu”; “Zauvijek Bog”). Nepatvoreno uživanje u skromnosti i značenju maloga (obitelj; prijateljstvo; objed...) kao i literarno kvalitetan i novomoralni stihovni učinak proizvode, kao što je kritika već uočila, novi globalno-privatni komunikacijski pomak: novu važnost i novu svetost novog mogućeg početka plodne ljudske socijabilnosti i obiteljske jednostavne sreće. Autor se putem svijeta malih stvari (sastavak “Kuhinja” i njezin precizan opis) izravno brine za svijet, njegovu (barem stihovnim apelom) moguću novu smirenost kao uvod u priželjkivanu oazu male i skromne sreće. (Moje su inače simpatije, kao što se i vidi, u autorim stihovima označiteljske scene, ali – valja pošteno reći – u zadnje doba nisam čitao nepretencioznije i bolje pjesme neoegzistencijalističkog govora nego što su to Begovićevi stihovi; egzistencija se – ako se u nas još uopće piše – bavi isuviše načelnim dvojbama i načelnim problemima svijeta... i takav poetski tekst izaziva ipak samao načelnu čitateljsku zainteresiranost a zapravo neuključenost.) Orijentir druge faze autorova pjesništva nije više između teksta i svijeta nego se pomireni lirski Subjekt nalazi u ozračju transcedencije, vrhovne duhovnosti, Boga... koji pokazuje sveopću suosjećajnost i pritom naklonost za ideologiju malih stvari: skromnost i jednostavnost, trpeljivost i zajedništvo. Godine su prošle, kaže se, a “kako sniježi naša samoća”... Između dviju udobnosti, zasad zadnja autorova zbirka, položajem Subjekta, blagošću Orijentira i najzad tematskom introspektivnom registracijom odista liči na prethodnu zbirku; i zabrinuti i smireni Subjekt, istodobno, “rješava” zamke života globalno i pojedinačno, utječući se transcedentnom isijavanju ali i vlastitom ironijskom mišljenju. Učinjena demontaža obiteljske hijerarhije smjenjuje patrijarhalnog oca a novi početak – osnovna tema predzadnje pa i zadnje zbirke stihova – tu ostvarena kao oslobođenje majke, otvorena je mogućnost kako opet “sve postoji”: Bog se otkriva iz dekonstruiranja obiteljske hijerahizirane petrifikacije (“Sve opet postoji”; “Corpus Christi”...). Ukazani put, autorova nova kuća kao novi početak, te vjera u njega realizira se i za vjernika i za dobronamjerna laika kao jednostavnost i skromnost, ljubav i mir (“Naša mama, sine”; “Objed s prijateljem”). U poboljšanje svijeta se samo donekle vjeruje uz brojne predradnje koje nužno prethode eventualnom smirenju globalnog i strastvenog imperijalizma; takvo se smirenje svijeta samo priželjkuje. Osobni mir autor je pronašao u skromnosti, zadovoljstvu pisanja i komentiranja, kao i u nesumnjivoj tihoj sreći u obiteljskoj komunikaciji.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

165


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Ante Stamać

Pjesničko jastvo, nabodeni kukac Sead Begović: Između dviju udobnosti, Knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2002. Suvremena je pjesma nadrečenično jedinstvo poniklo u subjektovoj strasti za (is)kazivanjem i, time, pokazivanjem društvenom svijetu. Ekranizacija unutarnjih misaonih i osjećajnih tmora. Poticaji su toj strasti mnogovrsni: od očitovanja “žudnje” za otimačinom svega izvanjskoga, preko grabljenja, “drugoga”, do puštanja na volju svekolikoj potmulosti duševnosti – ako je od nje što ostalo. Izravna dakle ukorijenjenost pjesničkog izražavanja u egotičnu biću. U izvaganoj mreži poetičkih odrednica što se kao jezični prostor pjesničkog suoblikovanja svijeta širi u nedogled, suvremena pjesma živi od autorske, emotivne, pošiljateljske instancije; druge se zanemaruju, ili prepuštaju obavijesnoj entropiji. Naravno da u takvu iskazivanju nekontroliranih kognicijskih čina “estetička” i poetička “korektura” nije potrebna. Pjesmu u suvremenom pjesničkom standardu malo što korigira “izvana”. Signali “poetske funkcije jezika”, funkcije dakle tvorbene, što ih je nekim činom fenomenološke redukcije Jakobson bio sveo na ponavljanje i paralelizam, danas jednostavno nisu razvidni. A tradicionalni su signali bilo potrošeni bilo jednostavno nenaučeni, jer kulturno podrijetlo današnjega pjesničkog subjekta nije moguće izvesti iz tradicionalnih estetičkih zasada europske kulture. To se podrijetlo danas uglavnom vuče iz društvenih slojeva nevičnih višim tipovima književnog oblikovanja, odnosno iz globalne kulture današnjice, u kojoj ravnopravno sudjeluju svi kontinenti i sva društva postkolonijalnog poretka svijeta. (Budući analitičari suvremenoga hrvatskog pjesništva jamačno će i na toj pozadini moći odčitati odluku nekolicine hrvatskih pjesnika, mahom postarije dobi, da se služe isključivo sonetom, pa i onda kad većina njih pokazuje samo volju i eventualno znanje, ne i unutarnju potrebu da sonetovom kompozicijskom antitetičnošću ustroje dinamičnu duhovnu zgodu i zgradu svijeta. – Tko hoće biti točan analitik, mora najprije znati snimiti postojeće stanje.) Sead Begović svojom šestom zbirkom pjesama, Između dviju udobnosti, nije jedini koji potiče naše prethodne opaske, ali je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne scene u kojih se očituju razlozi tim opaskama. I spomenuto nadrečenično jedinstvo, i unutarnji egotizam, i rečena “žudnja”, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite sentimentalnosti do naturalističke gruboće, sve će se to naći u omanjoj zbirci od trideset i dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme: Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se rečeno autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak postoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog standarda, ako se hoće.

166

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Zapravo, dva su temeljna problema što ih “iz sebe” postavlja Begovićevo pjesništvo. Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga “drugoga”, i ne nalazi ga. Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili eksplicite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta. Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove duševne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno sudjelujemo. Glede prvoga, posrijedi su dva tipa traženja dijaloškog sadržaja: prvi se obraća sam sebi, drugi nekom nepoznatom “ti”. Ili onom “ti” što ga pjesnik baudelaireovski apostrofira kao “licemjera čitatelja”. Nerijetko se veli, da se snaga pjesničkog uvida jednokratno manifestira minijaturnom protežnošću svoga diskurza. Begovićevo pjesništvo, koje ište svoje “ti”, koje govoreći o sebi govori drugome,i koje govoreći drugome govori sebi, sažimlje u malome temeljnu shemu društveno-komunikacijskog sustava “alter/ego”. “Alter/ego” formula je u kojoj je Niklas Luhmann osmislio svoj problemski prijepor sustav/okoliš. Spojen i rascijepljen, taj sintagmatski sklop, možda više no ijedna sociološka misao, izriče danas muku suvremena opstanka. Begović tu muku izriče govorom svakodnevice, neusklađena jastva i traženjem bližnjega koga nema. Čini mi se da pjesma Nabodeni kukac najpregnantnije sažimlje niz izrečenih opazaka. Posrijedi je snažna slika, metafora pjesnika, ili bilo koga koji bi sebi, prvome ili drugome “ja”, mogao reći: “Odjednom si nabodeni kukac / koji je grizao svoju dušu / tu zloglasnu jazbinu”. Neodoljivo mi se za usporedbu nameće minijatura Milivoja Slavičeka od pred pedesetak godina: “Dobro natakut na dug i šiljat trn / ja slušam cvrkut ovog kljuna ponad sebe / A čitave su revolucije bespomoćne”. Usporedba obiju minijatura usporedba je dvaju poimanja antropološkog problema. Prvi poimlje sebe kao muku unutarnje razapetosti; drugi kao muku povijesnog opstanka. Kao da je to i prijepor između dvaju tipova pjesništva. Begovićeva je nova zbirka, kao malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost, nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva. (2003., Republika broj 5)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

167


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Nikica Petrak

22 pjesme Seada Begovića Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obično završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove. Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s organizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s umjetnikom. Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Begovićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga. Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepoznati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tiha uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se njegovo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u naš budni prostor-vrijeme. U pjesmi “Filip putnik”, primjerice, pjesnik otpočinje samoironičnom identifikacijom s kapetanom Cookom, metaforom svih putnika koji su pošli otkriti nepoznato: “tražiti neki vječni život / ili kitnjasti grob / urođeničkog Boga”. Sin, koji izražava najnormalniju dječju želju da mu otac donese dar s puta, odjednom postaje savjetnikom, koji nevino izriče najstrašnije opomene: nemoj otkriti plač na svom putovanju, reci smrti da bježi i tako raščisti prostor. Život je predragocjeni putnik... Smjesta nam biva jasno kako je to pjesma dobrih želja: sinu treba ne donijeti plač, sinu treba raščistiti prostor od smrti, sinu treba, naposljetku na poklon donijeti s takva putovanja otok kojemu “ništa ne fali / od bujnosti i ljepote” – a taj otok nije drugo do prikrivena slika samoga sina, mlađeg i novijeg života, potpuno zaokruženog, samosvojnog i zrelog. Ova kratka deskripcija htjela bi upozoriti da je Sead Begović i tamo gdje je prividno najzatvoreniji, uvijek poziv na odgonetavanje smisla koji upravo kroz poeziju postaje neobično važan. Prepun slika u kojima iz njega

168

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

istrčava vjeverica da bi odnijela njegov strah u skrovište u kojem drhti njegova “sudbina čista kao košulja”, zatim zatečen nekom riječi koja je “grabljivica”, koja mu “odvozi volju” i predaje ga nepoznatim ljudima, pjesnik će nam otkriti i svoju majku pred mučnu smrt, kako nalazi da “sve opet postoji”, postidjet će se i Bog što je dopustio tako kasnu spoznaju o sebi. Naposljetku, upravo zbog već spomenute izražene glazbenosti, ovi stihovi imaju još jedno drevno lirsko svojstvo: oni pozivaju da ih se izgovori, kako bi se ta melodija čula. Danas kad je često i sjajne pjesnike gotovo nemoguće odvojiti s lista papira, kad se ne podaju govoru, pred nama su stihovi koji traže naš sluh a da nas ne oštećuju za intelektualni užitak razumijevanja. (Treći program Hrvatskog radija)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

169


5

KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU

Željko Kliment

Život u novoj kući Sead Begović: “Nova kuća”, pjesme, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1997. Nova zbirka suvremenog hrvatskog pjesnika Seada Begovića (rođen u Zagrebu 1954.) “Nova kuća” unekoliko je svojim izrazom, odabranim formama (pjesme slobodna stiha i pjesme u prozi), kadšto i temeljnim načinom korištenja poetskih slika, riječnim obratima umjetnički logično nastavljanje i razvijanje dosadašnjeg poetskog rukopisa. No, ovdje je uočljiv također i niz novih, čini se određujućih momenata. Dijelom su oni proizišli iz činjenice da je stvorena nova hrvatska država (na neki način to je ta Nova kuća kojom je naslovljena zbirka, ili to je ono što izrečeno stihovima Zatim nas, kao nikada prije / pokrije krov u pjesmi “Život u novoj kući” omogućuje šire i konkretnije razumijevanje). Također je i rat dobrano uskovitlao ovdašnje prostore, ljude, njihove sudbine, pa je bilo ljudski nemoguće ne reagirati na nj, primjerice u pjesmama “Vjetar nad razvalinama”, “Vojnikova pjesma zemlja”, ili “Idila, rat i lutak”, ali ovdje to nije neko izravno ratno pjesništvo, borbeno, s proklinjanjem ili psovkama, već uvijek mnogo pritajenije, s puno lirizma. I na posljetku, ne samo da su prethodne zbilje nužno utjecala na pjesnikove vizure, teme, doživljavanja, već se pojavila i posve biološka potreba da pisac porazmisli o tome što mu donosi dob u kojoj se nalazi. Njemu se tako čini u četrdesetoj život je u mišolovci te je prisiljen ustvrditi Jutros sam se pomirio / s godinama koje su prošle / i koje sam opet pozvao u sjećanje. Zbirka je podijeljena na pjesničke cjeline koje puno više svojim naslovima no unutrašnjim tematskim jedinstvom opisuju ono što pripada kakvoj kući. Tako nakon uvodne, izvanciklusne naslovne pjesme (“Nova kuća”) započinje ciklus “Put do kuće”, a potom slijede njezini “dijelovi”, ciklusi “Podrum”, “Dnevna soba”, “Kuhinja”, “Kupaonica”, “Spavaća soba”, “Tavan” i “Vrt”. Kao malene cjeline, unutar zbirke se nalaze dojmljive pjesme posvećene pjesnikovoj majci te njegovim jednako preminulim prijateljima – pjesnicima. Onog pjesničkog “starog” Begovića moguće je pronaći u ironičnosti pjesme “Pismo mrtvog pjesnika” (Novi je to pjesnik mladi / protutnjao kroz abecedu i / razbacao riječi poput konfeta, ili modernizmu pjesme “Bila je čudna ta kćer...”. Ali većina je pjesmotvora ipak dovoljno nova, pa da naslov zbirke bude opravdan. Begović će pjevati o ponekim univerzalnim problemima, a onda svakodnevici, prisjećati se mladosti, govoriti o djeci, o braku, o svojoj domovini (Bijaše uvijek lijepa zemlja / ta moja domovina / U njoj sam postavljen za strašilo / usred žita, toliko je požnjeveno bilo / mladosti njene i poezije / Ah poezija!. I posebno proživljeno o naslućivanju onostranog, o smirenju i o Bogu. Uza svu tematsku raznolikost, nešto je u ovoj zbirci ipak prisutno, od njezina prvog pa do posljednjeg stiha – to je ukupna atmosfera, jedno smireno i ozbiljno ozračje proizišlo iz točna uvida u ono o čemu pjesnik govori. Kao šesti naslov u knjižnici “Djela hrvatskih književnika”, knjiga je izišla u nakladi Društva hrvatskih književnika, a urednik izdanja je akademik Slavko Mihalić. (Vjesnik, 9. siječnja 1998.)

170

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Nenad Rizvanović

Tko, molim vas, čita poeziju?! Sead Begović: Književna otkrivanja, Stajergraf, Zagreb, 1999.

Postoje književni kritičari – ili bi barem trebali postojati. Ali u Hrvatskoj sve ima svoje zakone. U drugoj polovici devedesetih broj kritičara koji u novinama redovno pišu o poeziji spao je na ova imena: Tonko Maroević (u Forumu Slobodne Dalmacije) i Sead Begović (u Vjesniku), što je u najmanju ruku bila riskantna situacija za hrvatsku književnost (na svu sreću Maroeviću i Begoviću se pridružio Zvonimir Mrkonjić četvrtkom u Novom listu). Da nema tih književnih kritičara fanatika, sve bi završilo kao u starom vicu (“to može samo mama voljeti”), no Sead Begović (1954.) stvarno jako voli poeziju, pogotovo hrvatsku. Zapravo ne samo to – iz njegovih nedavno objavljenih Književnih otkrivanja može se učini da stanje nije tako apokaliptično. Begović je rijetko pristojan momak, za svakog će naći poneku uglađenu riječ, čak i za one beznadne slučajeve. Begović je naprosto filantrop poezije i, paradoksalno, to nije loša strana ove knjige. Knjige književnih kritika valjda i moraju izgledati tako – na prvi pogled nepotrebne sve dok se ne sjetimo da mora postojati neka spona između čitanja i pjesnika. No tko još, molim Vas, čita poeziju! Jesu li krivi pjesnici ili čitatelji? Maliciozniji i umišljeniji pisci svu krivnju u pravilu svode na neobrazovane i lijene čitatelje. Kritičar – u hrvatskoj situaciji – trebao bi dakle biti netko tko bi pomirio ove dvije zavađene kaste ljudi! I sam pjesnik, Sead Begović, je konervativni kritičar, što je sasvim legitimna pozicija, ma što god mislili o tome. Iako novinski kritičar – ovi tekstovi objavljivani su uglavnom u Vjesniku, Večernjem listu, Hrvatskom slovu. Begović je tipični predstavnik hrvatskog akademskog ukusa. Nesumnjivo da je veliki poštovatelj hrvatske književne tradicije, pa čak i naše starinske kritike (tipa Vlatko Pavletić), Begoviću treba vjerovati kad u predgovoru napiše da “osjeća neskrivenu ljubav prema poeziji” premda možemo podići obrve na konstataciju da su knjige o kojima je pisao plod njegova “osobna izbora, a ne novinskog zadatka”. Pisati o poeziji suvislo na dvije-tri kartice vraški je težak posao na kojem su se sapleli i mnogo veći autoriteti od Begovića – naši glasoviti teoretičari i akademici. Sead Begović bolji je pjesnik nego kritičar – ali njegova kritika je i te kako korisna i važna na svojoj obavijesnoj razini – bez nje, kao ni bez Maroevićevog Klika, teško da će se u budućnost i jedna povijest hrvatske književnosti moći napisati. (Slobodna Dalmacija, 12. studenoga 1999.)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

171


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Hićaja1 Kairski kaligraf Ebu-Abdullah Muhammed sanjao je zreli nar, gorsku vodu i prijateljsko sunce. Odjednom, nar se cijedio krvlju, voda se mutila, sunce je prsnulo, a on se Božjom milošću prene iz sna. Sve bi to ostala samo jedna šara na kamenu što strši iz čeona zida umorna snivača, ali život je Allahovo djelo i miriše ambrom i ružmarinom i svakako je jači od Kijametskog dana. Nakon što je sastavio skupocjene slike iz sna i napokon saslušao svoje snove, on puhne u sve to i u mah razbaca po pustari kao pijesak. Namjesto pustare i srdžbe u njoj, voda poteče, nar se zarumeni i sunce se prosu po zemlji, a Ebu-Abdullah Muhammed, izmršan do kostiju, zakorači u novi predio sretan što je Bog, smilivši se, presvukao bujnom baščom zavodljive šejtanove misli

1

Hićaja, hikaja (tur., arap.) – priča, pripovijetka, legenda. Kod Bošnjaka su to i danas usmena kazivanja, čija je tematika iz područja islamskog nauka. (Nap. autora.)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

173


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

Kuća dječjih igračaka Filipu-Murselu, sinu Bacim ti prašak za spavanje u lice snoviđenje, rekoh i ti sad začaran hodiš mimo šarenih bombona Vidim te kroz rupicu kaleidoskopa otvaraš vrata ljubičastoj marami otapaš crvene i plave lišaje raskriljen, slikovnica Tu vrijeme još dugo stoji dok se ti oblačiš kao vuk ili psić, zatim kao slonić beskrajno se množe crte raznih lutaka po tvom licu A ti se šetaš golubinje duše nervozan od šamaranja zadnjeg sna Zbaciš tuhicu i gladak odstružeš u kuhinju zagledaš se u jezero šnenokli zagledan kao vračara u staklenu loptu smiriš sjećanja na lutke iz sna U kući je toplo, struji kretanje vlada zbrka a tebe smire sante bjelanjka i žuto more iz kristalne zdjele

Obitelj Ako se svađam sa ženom uveče ujutro, čini mi se, stan je posut kaktusima dok ona skriva pobjedničku krijestu a ja kuham čaj pomirenja

174

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Nema slike, nema tona: PRITISAK Onda čujem kako meni suha koža od nervoze šušti kao krti papir Filip traži mednu dudu – dajem Učinio bih to i za Kalanhoe cvijeće koje je prvo ugledala Zlata i ono je otada ozračeno polijegalo jedna preko druge u takvu hrpu da čovjek u meni odmah se osjeti osamljen Zahvalan sam, stoga, Zlati što me naučila kako da zavolim krem juhu vruću i u zelenom Zdjelica te juhe pomaže mi da podnesem karbonizirani zrak i cendrave kiše One padaju sve odjednom i otope staklarski kit na prozoru Popodne, sunce me toliko razgali primaknem ga licu kao vruću peglu i ono zgasne u pjegama Trenutak prije, Filip zabija svoj prvi gol Vjetar mu u tome pomaže Za ručak nikad nas sve troje nije napuštala nada iako se ne ubije ovca i mi mukom ližemo jedan tanjur Poslije hruskamo kekse i pijemo sok od gnjetenih jabuka Najviše gnjecavosti stane u mene najviše gnjecave krivice

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

175


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

Obitelj se dakle strpljivo žbuka iako je sve oko nas siromašno i miriše na krumpir i juhu a male kućne buhe zaštitnice lijepe nam se na izbuljene oči

Uzorak tvog neba Zlati Rujan je I meni i tebi Zbog neizgovorenih riječi donosim ti mlijeka i jabuka zavrtim te u pomami i to bude tvoje stanište ljubak kret te čiste ruke Dolazim ti jašući bijela ata da te poplavim krvlju i razmahujem vjetar i ljutnju Ti još uvijek obilaziš oko sunca i sviđaš se u omotu od šuškavog papira kao ove istine starije od planina što se opasno naginju željeznom snagom iznutra I da te mazim onako kako si to oduvijek željela skriven u slatkom snu gdje je još sve bilo moguće markirati svoje živce ne uznositi vreli dah Tiho su rzali šumski žreci u meni i u tebi kad proli se epski gâz

176

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

poput malinova soka po usnama Jednostavno, ponesem tad uzorak tvog neba u rujnu

Utroba, tvoj prazni stan ocu Ibrahimu Vidim u tebi jednu takvu prostoriju hladnu i mračnu u kojoj sam dugo ležao zaboravljen znajući da nema drugih kuća osim tebe i onoga što tebe sluša

Blijed na tvome tragu U kupaonici prevrćem tvoje češljeve, kreme i mirisna ulja – ne bi li ti se na taj način približio, pomazan tvojim neprestanim prisustvom. Napokon, lijepim se za najljepši ukras koji ti pripada, za staru ukosnicu, i odmah je uvlačim u svoje izbezumljene oči. Obnevidio, jauknem od bola i osjetim kako naglo rastem u jednoj tubi noćne kreme – dok me ti nemilosrdno istiskuješ.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

177


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

Uzimam tvoj lik i postajem prašni kameni odlomak Jednom, poslijepodne, dok smo pomicali i ponovo postavljali sjene na tavanu, gurajući u prah rasklimani krevet i ormar, kažem svojoj ženi: kupit ćemo novi bračni krevet i unijeti ga u malu sobu, a kada dobijemo vlastiti stan, sklopit ćemo ga i prenijeti. – Bračni krevet se ne može sklopiti – oštro me prekida moja žena. Osjetim napetu žicu između nas. I od tad se moje kamene prsi, popunjene snažnim krdima, stanu osipati. Ipak, s vremenom sve stvari i predmeti, prepušteni našoj skrbi, pođu za nama. Postaju stari dijelovi namještaja i dobivaju svoje mjesto na tavanu. Istina, ne tako često kao naše igre skrivanja. Pohabane lampe, recimo, donedavno su jedino one krasile nahtkastne, a sada su prevrnute i prasne sa slomljenim abažurima virile iz neke prastare kutije. Tako su oduvijek dodirivale potrošive stvari, još iz vremena kada je sablja zapovidala, a naš je sin, došavši poslije nas, još jednom spoznavao njihovu prolaznost.

Nova kuća Osluhni: kuca, šmrče, diše kuća, koja puna usnule djece ispunja prazninu tvog usahlog srca I onda tu budnost jedne pognute lampe tko će zapaliti svjetionik u moru zatajivanja? Reci, na žalosno izmiješanim puteljcima izrezana sliko Kroacije, reci prije no što me ljupkost i ljepota onoga svijeta privuku i ponesu u jedra nebesa a sa mnom i jato nedužnih čvoraka Jedino jato iznad naše nove kuće podignuto dubokim Božjim glasom

178

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Kralj Bijaše jedan kralj i tome slično, kao što znate vučen koncima od laski, željan lova, pirova i dosadnih skaski Naravno, tu su i konkubine od fine, mlade ebanovine jer svoje to širno more zlatno kraljevstvo tvoje Zaigra na tu kartu jednom kralj i umjesto lude osvježi kraljevstvo svoje, a u njemu zamislite tko: sve same hulje Odjednom srdžba prođe kraljevskim nebom a potom i njegovim čelom Od kraljeva pogleda poplaše se zvuci jedne harfe i naočigled sviju sakriju se u podaničke grudi mladom i zaljubljenom dvorskom pažu Al’ nesretnoga kralja nema tko da smiri I najbolji je pjesnik pjevajuć u uho vladara tješio srce samo svojoj liri

Izbjeglica Šetajući parkom, ponekad zastajkujem osvrćući se Pomislim: to ja pogledom ispraćam ostatak svojega života iz kojeg su vjerne mi ptice već davno prhnule u nebo u budućnost koja ne zabrinjava

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

179


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

Opalne moje ogrlice, ostao sam sam s Božjom pomoću pokrivam zadak zamršenog života jednog mrava i sažalim se, a to je opet isto osjećanje kao da su mi ohlađena ramena pokrili toplom djevojačkom rukom Šećem, dakle, za tih bezumnih dana izbjegavam puškomete iako daljina kliče VIVA LA MUERTE1

Šume godine rodne, godine gladne šume Tvoje je doba, rekoh tada sam imao petnaest i povaljano tijelo u travi Tako prolaze dugi sati mjesečeve lijenosti prije nego što ugasim svjetlo i prije nego što zagledam svako stablo u kojemu cakli nečija duša Mogao bih odlutati sa svakom držeći se za njene grane jer kada odrastem, zavijen u šumu izgubim se u njoj i pucam Tada iz mene istrči vjeverica i odnije moj strah u toplo skrovište gdje drhti šuma i moja sudbina čista kao košulja u kojoj sam jutros bojažljiv i svakog trenutka mogu zaplakati Zar u pustinji je bolje? Ne znam Tu su oblaci, tu je njihova utjeha tu sam i ja ljubavnik vječne vode 1

Živjela smrt!

180

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

i hranjivog zrna koje tražim užarenim tijelom pustinje dok netko me na slaboj vatri miješa u suze koje neće slušati upija pijesak

Zora Tek što sam sklopio oči pomiren s tminom i nejasnim sadržajem iz sna, koji me je povremeno trzao, budio i nutkao čitanjem novinskih priča, u sobi bukne požar. Jedina soba koju smo imali i u kojoj smo spavali, ispuni se crvenkastom svjetlošću. Strahujući vjerojatno za se i za svoju obitelj, skočih poboden paničnim strahom. Pogledam u prozor, u vrt i dalje niz brijeg. U tom bi trenutku progledao i slijepac. Zaboga pa to je svitanje! – Što je Seade? – zapita me žena koja zbog mene spava indijanskim snom. – Nemoguće, Zlato, pričinilo mi se da vani nešto gori. Sklopio sam oči u najcrnjoj kmici, i nisam mogao zaspati, istom sam ih otvorio, i gle – zora. – Spavaj, Seade, to se dešava. – To me smiri, te riječi i pomak nježnih ruku moje žene s kojima je otklonila sve moje obmane s kojima sam spavao, te vještice s kojima sam je noću varao. I onda se sjetih prekrasnog početka jedne pripovijetke Jevgenija Zamjatina: “Iz sve snage po nebu bičem i krvava je marama – zora.” Eto, prošle su dvadeset i dvije godina otkako pamtim ovu lijepu poetsku rečenicu da bih tek jutros s njezine alegorijske gustoće nenadano skinuo literarni pokrov i ugledao je posve nagu, okupanu onom istom jutarnjom svjetlošću kao negda kada je bila napisana u dalekoj Rusiji, vjerojatno okovana ledom, otopljena tek jutros začuđenim pogledom probuđenog spavača.

Prorok u našem vrtu Vjeruj mi ovdje između sasušenih palmi ovaj će život jednoga dana postati lijepo bistro oko tek u našem zajedničkom vrtu Stojimo dakle, kao oni s kojih su se uzvijale duboke misli s kojih su suze popadale u gorku juhu Vjeruj mi

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

181


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

Oblikovao sam ovo brdo izdubio ovu dolinu i izazvao divljenje tisućljetne šume U tom trenutku jedan je klokot iskočio iz kamena i postao izvor. Zauvijek I sad kako će pobijediti ovaj lijepi san koji se upravo razgrće i u sebi plaminja kada uz njeg stoji cijeli ovaj uzdrmani svijet i u njemu najljepši dijelovi naših želja lijepih lijeha za kojima se kugla zemaljska okreće U međuvremenu, bezbroj je ulica iščezlo u odmicanju s nama i Jure i Hase i Stipe i Pavle Pri pomisli na mrtve puštam ih da narastu zatvoren i izgreben iako riječi kao riječi, jednom izgovorene ne obaziru se više odoše za svojom dobrotom

Sve opet postoji Jadna moja majka. Ona nikada nije mogla prihvatiti da njome upravlja jedino Bog, a ne moj svemogući otac Pred samu smrt netko ipak podiže maglu s nerazumljivog igrokaza na njenom licu i kako je samo sretna bila Sve opet postoji, reče osjetivši višu prisutnost Čuvši to, Bog se zarumeni od stida i zažali što je dopustio tako zakašnjelu spoznaju o sebi

182

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

Slobodni pad Uzletjeli smo i dugo zujali svijetom Bilo je kao u ružičnjaku a potom smo se srušili u maleni stan U njemu je buktio požar u njemu se omuhavala samoća između mene i tebe a na vratima je zvonce božanske moći ono me ujutro budi najljepšim jezikom svijeta Kaj pak betežen za menom? Jošće mi poveć Lehko ti je takve bedake brez lubavi vu kaj gode vputiti!

Olovno vrijeme Eh, kada bismo mogli preživjeti još jedno društveno uređenje ja bih misleći, desnom rukom milujući posebno prisno mjesto na tvome licu iz kojeg iskaču riječi i krekeću poput žaba u naš zajednički život pustio ulice da nas kao nekad vode izdubljene od ljubavi, uostalom ti si moja jedina potrepština u otužno vrijeme kad samo budale misle da to kiši dok ti plačeš, a vani se vodi zmajski rat jedan od onih luđaka kojeg su pustili da gaca po toj prokletoj olovnoj kiši po našem životu koji je već napola

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

183


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

puknuo i mi više ne možemo čekati objašnjavati što se to zbilo smiješiti se biti živ, zajedno sa smrću

Napokon kod kuće čovječe Oko podneva nebo je htjelo čuti zapomaganje kišice te je streslo grad nad gradom Bijel od užasa Zagreb je zapomagao kamo da se djene? Prije nego što nestane u svjetlucavu izlogu u popodnevnoj vrevi Poslije je došlo sunce a grad je onaj u kojemu ono budi uspomene na zemlji Božjoj Osjećam propinjanje vatre u njemu i ples njenih plamenova jer dišem ono od čega trepere stabla te odlučih da sunce ne postoji postojim ja – nečiji ručak pregorio duh koji ziba kosti izvan svoga tijela i živce koji se vraćaju kući gustim prometom, naravno da poludiš Na mene se usredotočila prozorska okna i u njima gladni prolaznici Oblizuje me i obala Save osjećam žeđ I... napokon kod kuće

184

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

gdje se mogu najesti do sita i napiti nečije krvi potom napasti zamrzivač odlediti vršak nečijeg nosa odlediti i mahune

Mrtve ruže Svratih, a tamo su živjele ruže nekoliko formi vječne žudnje. Uberem ih zbog njihove udvornosti i ponesoh kući. Nosio sam njihovu žalosnu sudbinu u ruci da je poklonim najdražoj. I tek poslije ručka, obilno zalijevanog vratio mi se osmijeh na lice, ali je istom nestao s lica zemlje kojoj su oduzete ruže. Uveče, ista me žena nagovara da zavolim sve krajolike njena tijela toliki je značaj pridavala mrtvim ružama

U samici Sućutno sunce donijelo mi je zajutrak kroz zirak Jer sam zebao njegova se blagost mogla usporediti jedino s toplim mlijekom

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

185


5

IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA

Žeđ za svjetlošću Osluhni bruj orgulja vjetra koji zaista umije saznati sve sastaviti daleku sliku o tebi jabuko a zapravo ti nosi otpale latice sjećanja čak i miriše jutros po tvom budućem plodu kao i stablo moje majke čije korijenje crpi život to brdo patnje koje se žedno pripija uz zemlju tek toliko da budem viđen na ovome svijetu Ali, što će mi iznenadna svjetlost kada se još nisam rodio i ne znam hoću li dodirnuti tu zemlju po kojoj je i On hodeći usred žege popio smrt

Kamo je otišao rat? Jedan političar prevrne očima drugi na tu zapovijed prevrne neki brod kuću ili državu Ishlapjeli i čili na istom poslu raznose povjerenje u đavola, a iznad tog zamrljanog neba sjedi Nedokučivi spašavajući nečiju nadu Na lomnoj peteljci njiše naše posljednje dane Uzalud vikneš Bog! Nitko ti neće uzvratiti Bogom Možeš, jer moraš, neprestano disati

186

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

osjetiti život koji iznovice traži razloge svoga postojanja Kakva užurbanost u zajedničkoj glavi u kojoj sjećanja napokon pougljene kao i zemlja po kojoj dublje od sjete grebe staro oružje sjajne muževnosti Eno, čini se, razborito raste naš mjedeni ud kao iver mjeseca spušta se u vrt među slabine A cvijeće? Ono nas je zaboljelo zalijevajući ga, ukorili smo sami sebe zbog njegove ružnoće Zašto je moralo uvenuti na zapuštenom groblju baš ispred naše kuće?

Sead Begović sa suprugom Zlatom

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

187


5

KRATKA PRIČA SEADA BEGOVIĆA

Sead Begović

Rastava Sve je počelo jednog dana kada sam, iživciran dlakavim mačjim klupkom u krilu moje supruge, stao vikati ne znajući zapravo kome to i zašto upućujem bjesove. Žena je šutjela, a mačak se uplašio i počeo nervozno trzati, ali ga ona s velikom nježnošću umiri, znajući kako je sve to samo bezopasna galama, i što je najgore, kao da zna što to mene zapravo muči. Ja sam uredan i točan čovjek, a ovaj mačak to nije. Leži povazdan i ovkraj i onkraj. Jednom riječju, posvuda, a mene upravo to izluđuje, jer djece nismo imali i od toga smo poslije jedne moje operacije odustali. Godine su prolazile i mi, iako još mladi, o tome nismo raspravljali, prepustili smo to sudbini koja jednog dana obilato nagrađuje, a drugome oduzima; čak smo spretno zaobilazni obitelji s djecom, družeći se s udovcima, samcima i obudovjelim susjedima. Djecu nisam volio, a nisam volio vidjeti ni suprugu u njihovom društvu. Ta derišta unose samo nemir i probleme gdje god da se pojave i stoga, kada ih već nemamo, smatrao sam da ih treba izbjegavati. Svoje sam vrijeme trošio korisno, uvijek nešto zapisujući tako da mi nikada ništa u životu nije promaklo. Što biste vi uostalom rekli za čovjeka koji u svoj rokovnik redovno zapisuje: Naviti sat! Je li zadržao poslovnost ili je ishlapio? Je li pedant ili mučitelj satova? Mačke svakako nisam mučio, pa ni ovoga ovdje, u zagrljaju moje žene. Razljutio sam se zbog tog mačka. On se izvalio, a pokraj njega posijani ostaci hrane. – Ne možemo mačka toliko šopati. Vidiš da je predebeo. Treba mu davati manje hrane, da je ne ostavlja i da se mi ne razbacujemo. To ipak košta, sva ta jetrica i svi ti Friscasi. – Tko mi to govori! – prasne moja supruga, a mene to užasne. – Tako, dakle – planem i ja – počela si me uspoređivati s ovim bijednim mačkom. – Žena tad umukne, shvativši valjda tu nenadanu vezu s mačkom u koju me je uvukla i pusti ljubimca da odskoči i smjesti se pokraj peći. Čudno, učini mi se da me gleda s uvijek istim prezirom. Njemu se također nije dopadala nikakva veza sa mnom. – On je u prošlom životu bio sultan, ali je posrnuo i zaslužio tek život mačka – počela je odjednom blebetati. – Ma nemoj, a ja sam u prošlom životu bio glavni urar na dvoru Marije Terezije koji uskoro neće imati što da jede u ovom životu, ako mu sultan ne odvoji malo pilećih jetrica. Bio je to ogroman mješanac, poznat po velikim ušesima. Kada bi potresao glavom, vjerujte mi, čulo bi se to kao zvuk neke zvečke. Dok njegova glava tako zveči, pokreti moje žene postaju razdragani i njišu se u sporoj kadenci. Zaista ga je voljela, tepala i neprestano dozivala, sporazumijevajući se s njim s nekim čudnim znacima, ili se to meni činilo. Uostalom, mene je mačak Gizmo zaobilazio kao i ja njega. U meni je on gledao moguću opasnost, ili možda suvišan teret koji se okvačio ovoj nježnoj ženici i sada joj otežava život. I njemu, naravno, zašto bi se inače ježio od glave do repa kada bismo se susreli u kuhinji. Ugledao bi me namrštenog i mršavog, s glupim staklima na očima, kako ga s odvratnošću proždirem pogledom dok on zabija svoju brkatu njuškicu u tanjur s hranom. Drugačije je bilo u veljači, kada je on osvojio novu mačku i dovukao je pod naše prozore. Bila je to lijepa maca, sitna i strelovitih pokreta, i naravno, gladna. Svidjela mi se i ja sam je ponudio keksima. Otprve sam znao da će ona biti moj saveznik. Ne zato što me je odmah zavoljela i prilazila mi s velikim povjerenjem, zavlačeći mi se pod pazuh, već i zbog njene

188

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

neobične sposobnosti da mi tugu i usamljenost pretvori u nešto lijepo i ugodno. Onog trenutka kada bih klonuo, shrvan besmislom, ona bi započela svoj ples, uvijajući se i gnijezdeći se oko mene. To bi me oraspoložilo i ja bih je nagradio posebnom pažnjom. Od tada sam je hranio isto onako obilno kao što je Gizma hranila moja žena. Može se reći da je od tada svako imao svoju mačku. Bilo nas je četvero. Ja, žena, i dvije mačke: ogromni Gizmo i sićušna Pikica, tako smo je nazvali i kao da smo svi porasli od sreće. Trebalo je biti ovako: ja volim ženu, ona voli mene, a zajedno da milujemo mačke koje nam obavezno uzvraćaju zahvalnim pogledima. Međutim, nije bilo tako. Jedna se ljubav posebno izdvojila, i to ona između mene i Pikice. Tajili smo to jedno vrijeme dok se još moglo, ali je onda ono što je bilo skriveno izbilo na vidjelo. Prva je nešto sumnjivo primijetila moja žena, a i tko bi mogao bolje od žene. Pronašla je svoju malu fotografiju kako leži na jednom ormariću. Otkud ona ovdje, pitala se, kada je moj muž uvijek nosi uza se, u džepu. Da ne bi bilo ljubomorne svađe, i da ne pomisli kako sam njenu fotografiju namjerno odbacio, rekoh joj pomirljivo: Evo, vraćam tvoju sliku u novčanik. – Da, tamo mi je i mjesto, u tvom praznom novčaniku – odgovorila je. Ali, varala se. U novčaniku je bila Pikica. Njena fotografija. Izbacio sam, istina, nespretno, fotografiju žene i ubacio Pikičinu. Tako je ona, moja nova ljubav, bila stalno uza me. Lijepa i umiljata, glatke i sjajne dlake, bistrih očiju. Jednom sam je čak vodio na put. Ona nije bila posebno zahvalna zbog toga, ali je meni bilo veliko zadovoljstvo gledati kako drijema na samtu automobilskog sjedišta. Objasnio sam taj potez stalnom nasrtljivošću velikog Gizme, a u stvari nisam mogao gledati kako je on vreba, zaskače, sjeda na nju i kako zatim zabija zube derače u njen dražesni vrat. Imao sam osjećaj da je spašavam. Zbog toga mi je pravila društvo. Ostavljao bih je u autu i odlazio poslom, a ona bi me strpljivo čekala nadajući se mome povratku. Ne znam da li me je ikada itko s tolikim oduševljenjem dočekivao. Ludo sam je volio, pazio i mazio. Ništa neobično za ljude koji vole svoje ljubimce. Ali, kada je iz novčanika moje žene nenadano ispala mala fotografija našega Gizme, u trenutku kada je ona plaćala račun na tržnici, a ja, nijemi svjedok, držao teške torbe špeceraja, morao sam se zapitati: “Što se to, dovraga, događa s nama? I kako je to Gizmo, taj glavonja, mogao zamijeniti moje mjesto u novčaniku moje žene?” Razdiralo me je mnoštvo pitanja. U sebi sam potiho bjesnio. Ali, što sam mogao? Sve svoje nezadovoljstvo pretočio sam u još veći inat prema ženi i veću ljubav prema Pikici. Ona je umiljato žmirkala i činilo se da sam za nju jedini na svijetu. Ni danas ne znam jesam li pretjerivao, ili sam je zaista ludo volio. Kupio sam joj lijepu kožnu ogrlicu i pričvrstio oko vrata, redovno sam je češljao i izlazio s njom u šetnju. Gizmo za mene više nije postojao, ali ga je moja žena svaki dan obasipala sve većom pažnjom. Kupovala mu posebnu hranu, a igrajući se s njim cijukala je, vrištala i puzala, dok je taj ogromni mačak, izvaljen na leđa, zadovoljno frktao. Kao da smo se natjecali tko će više udovoljiti svom ljubimcu. Učinilo mi se da ona u tome prednjači kako bi mi što više napakostila. Zbog toga sam više puta podizao Pikicu i ljubio je u vlažnu njuškicu. Pri tom me je supruga promatrala sažaljivo i činilo mi se nekako tajnovito. Nisam bio zadovoljan s tim da je baš nimalo nisam mogao isprovocirati. Noću bismo kasno lijegali. Svatko od nas igrao bi se sa svojim ljubimcem. Inateći se u toj igri, nismo primijetili kako zaobilazimo bračnu postelju. Kao da se u njoj već sve odigralo. I snovi su nam bili teški. Žena se budila mračnija no inače, bezvoljna i zapuštena, ali je ubrzo blistala kao da je ozračena nekom novom snagom. Ja sam sanjao agresivnije, ponekad sulude, ponekad djetinje snove. Jednom sam usnio igru s loptom. Kako je šutnem i potrčim za njom,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

189


5

KRATKA PRIČA SEADA BEGOVIĆA

a ona odskakuće do tramvajske pruge. Trčao sam i dalje za njom, ali je ona bila brža. Uz to, nailazio je tramvaj i ja sam morao bespomoćno stati i promatrati kako će ju pregaziti, izdušiti i pretvoriti u remenje. Ali, gle čuda, lopta je odjednom, ne sudarivši se s njim, skrenula i ušetala po stubama na lijevoj strani tramvaja. Nije me smetala svojeglavost lopte koliko to što u snu nisam mogao razabrati činjenicu da u nas tramvaji imaju ulaze s desne strane. Svejedno. Taj mi je snoviti gubitak pri buđenju ponudio originalnu ideju kako da se riješim mačka koji sve više zaluđuje moju ženu, koji gnjavi a potom krade Pikici hranu, a meni, naravno, nije po volji. Nažalost, događaji su mu išli na ruku. Pikica je jednog dana nestala. Kao što se i pojavila. Nisam sebi mogao oprostiti što sam je puštao u slobodne šetnje. Skutrio sam se u jednom kutu sobe, iz koje nisam izlazio, i patio za gubitkom. Kako su dani prolazili bez nje, žena me je pokušala utješiti, ali bezuspješno. Nisam mogao podnijeti takvu vrstu trijumfa i lažnu sućut. Bila je to napokon njena pobjeda i pobjeda njenog mačka. Koliko se potajno raduju mome gubitku, nisam mogao znati. Vjerovao sam da su baš oni smislili nestanak Pikice, a možda su je i... Ne smijem na to ni pomisliti, a ipak kao da su tu pomisao oboje iznuđivali od mene. Moja se žena kretala sporo, oprezno, hinila je preosjetljivost i namještala tajanstveni osmijeh. Koliko pakosti u njoj, pomislih, a svako sjećanje na nesretnu sudbinu moje mace naprosto me gušilo. Odlučio sam smisliti nešto čime ću najbolje uzvratiti opakoj ženi. Odlučio sam srediti njenog mačka. Ili još bolje, sredit će ga netko drugi, na drugom kraju grada. Ja ću posredovati. Onog jutra kada supruga odlazi sama u nabavu, ugurao sam Gizma u košaru za mačke. Nije se opirao. Gledao me s onim istim prezirom u očima kojim obično časti najvećeg gada. Možda sam to i bio, ali me je taj njegov pogled još više učvrstio u namjeri da ga se zauvijek riješim. A onda bi mogao riješiti se i žene. Predložit ću rastavu braka. Što mi drugo preostaje. Ionako je dokazala kako u njenom životu najvažniju ulogu igra jedan napuhani mačak. Na kraju grada postoji veliko okretište tramvaja gdje obično masa ljudi nahrupi na ulaze u vozila. Tu bih mogao ući u tramvaj i u najvećoj gužvi ispustiti mačketinu, pa neka se dalje snalazi sama. Krenuo sam prema stajalištu s velikom odlučnošću da tako učinim. Na mjestu gdje tramvaji velikom brzinom zaokreću, stao sam da malko otpustim remenje na vratašcima košare, kako bi nemirni Gizmo, kad uđemo u tramvaj, s lakoćom iskočio. Ali Gizmo me je u toj nakani preduhitrio. Prerano je iskočio, i to baš u trenutku kada je nailazilo jureće vozilo. Vozač je pokušao kočiti, ali prekasno. Bilo je grozno gledati kako teški kotači tramvaja razvlače mačje ostatke tračnicama i ja sam se zaista prestrašio. Što sam to učinio? Počeo sam se vrpoljiti i osvrtati. Osjećao sam na sebi mnogo pogleda koji su me osuđivali. Kao da svi znaju što sam kanio učiniti. U ovom trenutku najpametnije bi bilo pobjeći s ovog mjesta. Ispustio sam košaru u kojoj je do maloprije čučao živi Gizmo i dao se u bijeg. Za mnom je ona svjetina skupljena na stajalištu, a koja je vidjela što se dogodilo nesretnome mačku, počela prijeteći vikati: – Gade jedan, što si to učinio! Trčao sam što sam brže mogao, postiđen, ali obavljena posla. Tako se sve to brzo odigralo i ja još nisam mogao sebi pojasniti ovo prljavo djelo. Izbezumljen, oznojen i razdrljene košulje stvorio sam se na kućnome pragu i pozvonio. Što sada? Što ću reći, gdje je Gizmo? Otvori mi supruga i ja sam odmah znao da nešto nije u redu. Možda je saznala, možda joj je netko dojavio. Gledala je u mene nekoliko trenutaka, čudno i ispitivački, a onda mi se bacila oko vrata i zajecala. – Karlo dragi, gdje si bio, napokon sam sigurna! – bio sam posve nespreman na takav doček. Poslije mnogo mjeseci naše oštre borbe i potajne mržnje, zbog koje sam već skrivio

190

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


KNJIŽEVNI PORTRETI

5

smrt mačka, ona me dočekuje kao negda davno, kada smo se tek uzeli. I što joj to znači: Napokon sam sigurna! – Karlo dragi, sada je sigurno, imat ćemo dijete – usklikne ponovo ona i kao odbjegla Pikica privije se još čvršće uza me. Zatim malko opusti stisak i lukavo baci pogled preko mog ramena, pitajući me: – Je si li vidio gdje budućeg oca? Ha? Jesi li? To me dotuče. Ta vrsta ironije. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da u sebi oslobodim zapreteni krik radosti koji je godinama čamio u meni i da se ponovo zagledam u lijepe ženine oči.

Sead Begović (bubnjevi) u vokalno-instrumentalnom sastavu “Asihroni”, 1969.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

191


likovno

stva ral aĹĄt vo

Hamo ÄŒavrk

6


Hamo Čavrk Hamo Čavrk je rođen 1950. u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Školu Primijenjene umjetnosti (1970.) i Likovnu akademiju (1977.) završio je u Sarajevu. Suradnik majstorske radionice A. Augustinčića (1977.-1979.) u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu i Novom Mestu.


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

INTERVJU: HAMO ČAVRK

razgovarao Sead Begović

Praktični vjernik likovnih umjetnosti BEGOVIĆ: Bili ste sudionik Domovinskog rata u Hrvatskoj, zapravo dragovoljac početkom 1991., kao jedan od autoritativnijih i posebno djelatnih dragovoljaca u Četi hrvatskih umjetnika koju je oformio književnik Hrvoje Hitrec. Kao što je znano nije bilo pogibeljno, ali što te je natjeralo u rat? Kako si se osjećao kao Hamo kada je započeo hrvatsko – muslimanski rat? Kako si uopće doživio zadnji rat i njegovu strahotnost (nagrdnost) i u Hrvatskoj i u Bosni? ČAVRK: Rat su izazvale one političke snage koje nisu vidjele da se više ta politička situacija ne može održati u Jugoslaviji. Tim vojnim snagama pridružila se i ona najnegativnija pritajena, osvajačka i politička skupina ljudi iz Srbije, ali i veliki dio srpskog naroda iz BIH sa svojim četničkim vojvodama. Sve te snage i jugoslavenska armija (JNA) i četnici doživjeli su konačan slom u ratu s Hrvatskom. U tim vremenima svi oni koji su pripadali civiliziranim i naprednim snagama u Hrvatskoj stali su u obranu domovine. Poražene snage morale su se povući u Srbiju i BIH. Rat u BIH započele su tajne službe bivše UDBE te tako mislim da u BIH nema rata za nacionalna pitanja i da ne ratuju narodi protiv naroda nego najnegativnije snage iz tajnih službi na čelu sa srpskom tajnom službom koja izaziva i stvara nepodnošljive uvjete suživota, a to kasnije prerasta u sveopći rat, pljačke, otimačine za materijalna dobra i osobne pozicije u budućem ustroju države. Tako sam ja doživio, kao Hamo, i sukob između Hrvata i Muslimana u BIH. Mislim, da će uskoro pozitivne snage u BIH, kao i na drugim prostorima ex-Jugoslavije, pobijediti negativne sile i da će narodi svih nacionalnosti moći između sebe komunicirati i živjeti u prijateljstvu kao što su živjeli tisuću godina. BEGOVIĆ: U kojoj si mjeri, primjerice u svojim grafikama, koristio motive rata, koji su u književnosti ponajviše izraženi? ČAVRK: Ja u svojim grafikama nisam koristio i mislim da nikada neću koristiti rat kao motiv svojih likovnih djela. Umjetnici koji misle da je rat dobar motiv za njihovo stvaralaštvo neka se time i dalje bave, a ja NE. BEGOVIĆ: Rođeni si Sarajlija. Danas si raspolućen između Zagreba, Novog Mesta i Rijeke. Što te još veže uz Sarajevo, jer ti si zagrebački đak ? ČAVRK: Ako se čovjek rodi u jednom mjestu ne mora značiti da će tome mjestu vječno pripadati, pogotovo ako će u tom mjestu najmanje živjeti. Ja sam slučajno rođen u Sarajevu i jednim djelom svoga života sam se školovao u njemu. Imao sam nesreću da sam premlad ostao bez roditelja i da su me dobri ljudi uzeli k sebi kao da sam njihovo dijete. Rastući kod tih ljudi to je odredilo moj budući život. Uz Sarajevo me veže nekolicina prijatelja iz školskih dana.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

195


6

INTERVJU: HAMO ČAVRK

BEGOVIĆ: Jesi li od prvih pionira koji je koristio iskustvo kompjutorske grafike? ČAVRK: Nisam pionir kompjuterske grafike niti imam širokog iskustva s kompjuterskim tehnikama. Grafike radim u tradicionalnim tehnikama, a neki ljudi misle da je to rađeno pomoću kompjutora.

Hamo Čavrk, 2008.

BEGOVIĆ: Koliko si se oslanjao na tehnologiju, i s druge strane, u kojoj si mjeri ignorirao digitalno i elektroničko doba? ČAVRK: Tradicionalnu tehnologiju u izradi grafičkih listova 80-tih godina prošlog stoljeća upoznao sam preko prijatelja i vrsnog likovnog umjetnika Ivice Šiška. Kako mi je ta tehnologija davala mogućnost da se likovno izražavam ja sam ju usvojio i s njom se služio, a služim se i danas. Nove tehnologije nisam nikada negirao budući da se tek postupno njima prilagođavam i otkrivam njihove mogućnosti za likovno stvaralaštvo.

BEGOVIĆ: Koliko su na tebe utjecali ruski konstruktivisti (Maljevič, Tatlin, Aleksandar Rodčenko), koji su svoju djelatnost razvili u sklopu snažnog književnog pokreta – ruske formalističke škole? ČAVRK: Na mene su utjecali kroz čitavu povijest umjetnosti sva ona imena iz književnosti, glazbe, likovne umjetnosti i filma koja su stvorila velika djela. Uvijek mi je bilo geslo neka mi uzor budu najkvalitetniji umjetnici svijeta pa tako i ruski konstruktivisti. Oni su početkom dvadesetog stoljeća oslobodili umjetnost izvanjskih okolnosti jer je ovisila o školama i o mecenama. Stvarali su djela u čiju nutrinu čovjek može bez pretenzija ući, posjedovati je i mentalnio se poistovjetiti s njom. To je istinsko oslobađanje. No, danas s iskustvima koje posjedujem i uvjetima života u kojima živim zaista mi je teško procijeniti tko je od njih utjecao na mene. BEGOVIĆ: Zadržao si takozvano gospodstvo stila, nisi se utopio u salonskoj dekoraciji op-arta i pop-arta, a isto tako ni u industriji – plakatnom “štancanju”. Što te je zadržalo na distanci? ČAVRK: U mladosti jako sam bio radoznao i oduševljavao sam se s onime što je trenutačno bilo aktualno te sam tako i stvarao, ali uvijek je u meni postojala neka kočnica da ne odem preduboko i podsvijesno sam osjećao da to mene baš previše i ne interesira. U jednom trenutku krenuo sam u umjetnost koja nije bila salonska, nije ni bila ni dekorativna, ni op-artistička ni pop-artistička ni industrijska. Odredio sam jedan put koji će biti samo moj znajući da će biti puno teži i puno duži od putova mojih kolega koji su se priklonili aktualnim zbivanjima i trendovima, popraćeni aplauzima i okrenuti .spektaklu. Vjero-

196

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

vao sam i vjerujem u individualan put mišljenja i stvaralaštva, jer svi smo mi ljudi koji svojom glavom možemo misliti, ali i uvažavati tuđa mišljenja. Nisam nikada želio kolektivno misliti, da mi drugi određuju kako bih trebao u umjetnosti stvarati i djelovati. Onu umjetnost koju ja zagovaram je samo moja i ja ju kao takvu postavljam pred percipienta. BEGOVIĆ: Zašto prioritet grafike, a ne slikarstva i kiparstva koji su bili tvoja početna znatiželja? ČAVRK: Ovog trenutka možda nekima izgleda da je moj prioritet grafika. Takvo mišljenje ljudi steknu zato što se pojavljujem na mnogim izložbama s grafikama, od individualnih do skupnih. Živimo u vremenu kada su nam informacije odista dostupne, a grafika je nešto što se multiplicira i može u isto vrijeme biti na više mjesta dok klasično slikarstvo i kiparstvo to ne može. Ne dajem, dakle, prioritet grafikama, moja znatiželja je veća od tradicionalnih tehnika grafike, slikarstva i kiparstava te sam počeo istraživati u medijima kao što je fotografija, video uradci i instalacije. BEGOVIĆ: Koji su tvoji favoriti (uzori) u domaćoj i svjetskoj grafici, slikarstvu i kiparstvu? ČAVRK: Svi oni umjetnici koji su obilježili 20. stoljeće su moji fanovi! BEGOVIĆ: Što danas može grafika, pitanje je koje preuzimam od Aleksandra Bassina iz 2004. godine ? Pitam to s obzirom na sumnju i novodobne dvojbe između originalnog uratka i onog hladnog, tehnološkog (instant) djela uz pomoć elektronike. ČAVRK: Te dvojbe između originalnog uratka i onog “tehnološkog (instant)” djela uz pomoć elektronike, pitanje je koje će se čitavo ovo stoljeće protezati kao pitanje bez čvrsta odgovora i nikada se neće posve razjasniti. Smatram da ono što vrijedi uvijek će imati svoju vrijednost bez obzira na tehnologiju i tehniku. BEGOVIĆ: Postoji li još kakva “bliska veza” s tvojim generacijskim suputnicima i suvrsnicima? ČAVRK: Normalno da postoji jer da ne postoji ne bih ni sam uspijevao stvarati djela, utopio bih se u svakodnevnicu silnih reklama i spektakla i postao bih dio onih ljudi koji egzistiraju kao “trava”. BEGOVIĆ: Kritika, čini se inzistira na tumačenju tvojega crteža. Zašto izbjegavaš pojavnu zbilju (svakodnevicu), a priklanjaš se unutrašnjem psihizmu (svijesti) i mučnoj egzistenciji? ČAVRK: Tumačenje moga crteža i kritika koja je izostala, odredili su da se posvetim svom stvaralaštvu, a također i da se priklonim unutarnjem psihizmu (svijesti) i mučnoj egzistenciji. Bolje da se obračunam sa sobom nego da se poistovjetim s tom kritikom. BEGOVIĆ: Što je za tebe značilo Priznanje za grafiku na 13. (jugoslavenskom) bijenalu iz godine 1984. Ne čini li ti se iz današnje perspektive da si premalo vrijednosno valoriziran i nagrađivan? ČAVRK: Priznanje za grafiku na jugoslavenskom bienallu 1984. dalo mi je mogućnosti da se u tom mediju mogu i dalje izražavati kao i u kiparstvu ili slikarstvu. Ozbiljnije sam

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

197


6

INTERVJU: HAMO ČAVRK

se počeo baviti grafikom dvije godine prije toga i u tom kratkom vremenu savladao sam sve te tehnike. Svako priznanje pa i nagrada kada ste mladi daju vam novu energiju da ustrajete na tom putu te je i meni svakako bilo poticaj da uđem još eksperimentalnije u grafiku. Iz moje monografije možete vidjeti koliko sam eksperimentirao u grafičkim disciplinama i u samoj grafici gdje je kasnije došao još jedan broj priznanja i nagrada. BEGOVIĆ: Postoje li koterije u likovnoj umjetnosti? ČAVRK: O tome ne znam ništa i to me ne interesira. BEGOVIĆ: Ne bi li možda bolje prošao u Bosni? ČAVRK: Ne bi li bolje prošao u New Yorku ili Parizu ili Londonu. Zašto u Bosni? Ona me fascinira, barem ona prijeratna, sa svojim stanovnicima, svojom raznolikošću i svojim specifičnim mentalitetom. Stoga je volim. U jednom trenutku osjetio sam potrebu za širinom te sam znatiželjno bacio pogled na druge prostore, na druge gradove i druge umjetničke tradicije. Sarajevo mi je pružilo određenu potku, no, ne mogu reći da sam dobio sve odgovore na moju umjetničku znatiželju, a koji su me napokon doveli do Zagreba. U tom sam gradu prije našao sebe nego u Sarajevu. Zagreb mi je pružio one mogućnosti koje nažalost nisam dobio u Sarajevu. Brže sam i kvalitetnije sazrijevao i ta me je sredina i nova umjetnička praksa, napokon, omogućila da se izražavam i bavim likovnom umjetnošću koja je sada bila usklađena s mojim unutarnjim zahtjevima. Izazov mi je uvijek bio veliki kulturni centar, a Zagreb je svakako bio prvi u Jugoslaviji.

Nisam nikada želio kolektivno misliti, da mi drugi određuju kako bih trebao u umjetnosti stvarati i djelovati. Onu umjetnost koju ja zagovaram je samo moja i ja ju kao takvu postavljam pred percipienta. BEGOVIĆ: Čini se da si utrobno vezan uz Mediteran (simbolički, a i u svojim vizijama, primjerice podmorja). Napokon ti imaš svoj otok – Šipan. Koliko je on uistinu tvoj prirodni, ali i životni amblem? ČAVRK: Mi u Zagrebu i u Sarajevu živimo u mediteranskom okruženju. Mi jesmo dio Mediterana. Sva kultura koja se razvijala na tim prostorima na sve nas je upečatljivo utjecala jer tu supostoji kultura Mezopotamije, Grčke, Egipta, Rima, Bizanta, Karolinške umjetnosti, umjetnosti romanike, renesanse, baroka, pa sve do današnjih dana gdje se je sve to napokon proželo i mi to i dan danas osjećamo bez obzira na našu vjersku i nacionalnu pripadnost. Pa i otok Šipan je vezan za te kulture, to je otok na kojem sam ja spoznao sve te vrijedne i magične kulture i one su postale dio mene. BEGOVIĆ: Za svakog umjetnika važno je takozvano najranije povratno djetinjstvo, kakva su tvoja sjećanja? ČAVRK: Normalno da je za svakog čovjeka djetinjstvo njegovo ishodište. Za mene je povratak u djetinjstvo prapočetak mog likovnog stvaralaštva jer otok je država, a more je prostranstvo. U svako godišnje doba, živeći na otoku i na moru u čovjeku se stvaraju oslo-

198

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

Hamo Čavrk, izložba grafika i skulptura, Studio galerije Forum Zagreb, 1984.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

199


6

INTERVJU: HAMO ČAVRK

bađanja od svih društvenih normi i on je tad prepušten svojim maštanjima i snovitom doživljavanju. Taj otok, država, ili brod koji plovi prostranstvima je čovjek poistovjećen s krajolikom ili pučinom, kao putnik sa svemirskim prostranstvima. BEGOVIĆ: Kako danas živi, ljubuje i radi, što sniva i planira umjetnik Hamo Čavrk? “Bošnjačku pismohranu” zanimao bi i tvoj životni svjetonazor. Ipak si u respektabilnim, efendijskim, godinama, a intenzivno si živio u dvije društvene zbilje – u Jugoslaviji i neovisnoj Hrvatskoj. ČAVRK: Trenutno radim kao nastavnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Ljubim ženu Kseniju i planiram neke nove projekte koje mislim realizirati u grafici, slikama, skulpturi, video instalacijama… Nešto od toga biti će realizirano slijedeće godine. Za sada sigurno znam, da je to Rijeka, a vidjeti ćemo koje će se galerije i muzeji zainteresirati za te projekte. U Jugoslaviji sam se rodio, točnije u BIH koja je bila u sklopu Jugoslavije. Nisam mogao birati društveno uređenje. Kroz školovanje i kroz osobne spoznaje te iz knjiga i životne stvarnosti naučio sam da je tadašnji režim bio nespretan, polu primitivan i ponešto nasilan. Ti standardi nisu mogli dugo opstati jer su svjetska, a posebno europska politička i društvena gibanja bila su nešto dinamičnija nego u Jugoslaviji. Onog trenutka kad su politički subjekti i ekonomski uvjeti krajem 90-tih godina prošlog stoljeća sazreli ka ujedinjenju europskih zemalja isprovocirali su raspad svih totalitarnih režima. Dakle ja sam u takvoj državi rastao, školovao se i sazrijevao. Prihvatio sam ono što je meni bilo najbliže i ono što mislim da sam ja, a što je bio jedini ispravni put kultura i umjetnost. Nisam bježao od društvene stvarnosti, naprosto me Bog stvorio da se bavim samo likovnom umjetnošću, a ne političkim i društvenim događanjima. Praktični sam vjernik likovnih umjetnosti. Kao što netko kao vjernik odlazi u crkve ili džamije, tako ja odlazim u galerije i muzeje. Ako je jedan Bog, a jest, vjernici svih vjera i konfesija njemu se mole u svojim hramovima. Moj hram je muzej i galerija. Još sam u jednom pitanju naglasio da je za mene Zagreb bio centar kulture i likovnih umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, u kojeg sam došao prije skoro 40 godina. Tako je postupno za mene Hrvatska kroz Zagreb postala jedina domovina. Raspadom Jugoslavije Hrvatska je bila ugrožena od vojne agresije. Osjetio sam da je moja dužnost kao umjetnika, koji pripadam kulturi Hrvatske i životom u noj, stati u obranu ugrožene domovine. Likovna umjetnost kao i književnost i glazba pripadaju individualnim stvaraocima. Ne mogu nametati nikome kako i što će slikati. Nije modernizam ako netko slika apstrakciju, a ne figuraciju. Modernizam je naš svakodnevni život u ovome trenutku u kojem živimo, a modernist je onaj koji zna (kroz likovnu umjetnost, glazbu ili književnost) zabilježiti to vrijeme i znakovlje moderne današnjice. BEGOVIĆ: Ciklus Vlati dna prepoznat je kao “organički vitalizam”. Kako se odvijalo to kritičko prepoznavanje? Čavrk: Ono što je jednostavno najteže je napraviti. Postaviti sve odnose na bijelom papiru kao da vidiš makro ili mikro svijet, a to nije baš jednostavno. Nešto što je već prepoznato u umjetnosti i što je bliže mentalnom shvaćanju percipijenta mnogo je lakši put približavanja tom percipijentu nego nešto nepoznato. Primjera u povijesti likovne scene imamo puno. Evo jedan primjer Marca Chagala koji je cijeli svoj stvaralački opus posvetio svojoj obitelji i svom rodnom selu kao i ljudima u njemu. Publika, do tada nenaviknuta da vidi umjetničko djelo koje je posvećeno osobnoj obitelji umjetnika, nije ga

200

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

prihvaćala jer se takvo mišljenje nije nikada javno iznosilo kao likovni problem. Pojavama grupnih portreta obitelji počinje interes publike za taj intimni dio doživljaja pa tako i Chagalove slike postaju bliže publici. Tako i moji ciklusi koje sam radio i koje radim publici naprosto nisu bliski kao tema i teško da ih mogu prepoznati, dakle ono najjednostavnije likovno stvaralaštvo ostaje istom i najteže. Ciklus Vlati dna posvećen je svijetu podmorja. Taj ciklus je nastao prije više od 20 godina i tada nisam zadobio veliko razumijevanje publike, a sada ta ista publika prepoznaje sve te motive i željela bi ih tumačiti kao umjetničku prepoznatljivost. Kao i ciklus Teratologija koja se nalazi u svjetskoj enciklopediji suvremene grafike objavljene u Kyotu (Japan 1987.). Tek sada počinju se interesirati za ta dijela ne samo publika nego muzeji i galerije. Zadnjih nekoliko godina ciklus Carta Incognita, koji sam počeo početkom ovog stoljeća, samo pojedina relevantna kritika prepoznaje i vrednuje dok publiku privlače samo Vlati dna ili Teratologija. Cartu Incognitu, koja je puna tog makro i mikro svijeta, publika još ne prihvaća, još se nisu navikli, jer im je novo i nepoznato. BEGOVIĆ: Kako slijedom toga izmiruješ intuitivno i racionalno? ČAVRK: Nikada nisam radio racionalno. Vrlo mnogo sam istraživao, a zatim dopunjavao svoja saznanja i razmišljanja kroz razgovore i čitanje. Ako sam tu i tražio racionalno, onda sam to tražio da bih što bolje razumio nepoznato. Kada sam krenuo slikati ili crtati,

Modernizam je naš svakodnevni život u ovome trenutku u kojem živimo, a modernist je onaj koji zna (kroz likovnu umjetnost, glazbu ili književnost) zabilježiti to vrijeme i znakovlje moderne današnjice. to je bilo intuitivno. Kada dođeš pred bijelo platno, ono te naprosto fascinira jer u tom bjelilu postoje podsvjesni svjetovi o kojima ti ništa ne znaš. Možeš satima gledati to bjelilo, a onda te jednog trena nešto nepoznato tjera da rukom počneš ispunjavati to platno i što više vučeš linija i ploha u tebi temperatura raste i kao omamljen nastavljaš dok u jednom trenutku iscrpljenosti prestaješ, posve nesvjestan što si zapravo napravio. BEGOVIĆ: Koji ti je izražajni medij nabliži i najdraži. ČAVRK: Teško je reći koji mi je od korištenih medija najdraži, svi mediji koji daju priliku da se možeš kvalitetno izraziti. Trenutno je moja preokupacija slikanje i grafika klasičnim pristupom, a usput pripremam se za jedan video uradak i ništa od toga ne mogu reći što mi je draže. Uživam u svim medijima u kojima radim. BEGOVIĆ: Urađen je i video film pod naslovom Carta Incognita koji se odnosi na istoimeni ciklus. U njemu se osjećaju kozmički impulsi i magične ritmičke pulsacije. Je li to novi smjerokaz tvojeg budućeg rada? ČAVRK: Već sam u taj smjer krenuo prije tri godine tako da ne mogu reći da je to jedino usmjerenje ka budućnosti. Dovoljno sam star (mislim na godine starosti) te se mogu upuštati u sve medijske izazove i svu energiju koju u sebi nosim mogu izražavati kao dovoljno mlad čovjek.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

201


RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA

RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA

6

202

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

6

203


6

204

RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

Bez naslova, 1996., bakropis, akvatinta, 650x500 / 780x540 mm

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

205


6

RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA

Bez naslova, 1996., bakropis, akvatinta, 650x500 / 780x540 mm

206

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

6

207


6

208

RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

6

209


Hamo Čavrk u atelieru Trnje, Zagreb, 1996.

Hamo Čavrk u atelieru na Trešnjevci, Zagreb, 1984.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

210

RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA 6


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

Aleksander Bassin

Grafička erupcija Hame Čavrka Prapočetak Poeta nascitur – umjetnik se rodi. Rodi li se već kao grafičar, osuvremenimo li taj stari antički izričaj? Rođenju grafičara Hame Čavrka kumovalo je štošta. To, zapravo, nije bila prvobitna sredina – Sarajevo, gdje se je doduše rodio. Svoje dječaštvo i vrijeme mladosti (nakon brza gubitka oba roditelja), preživio je naime kod hranitelja, ne u Bosni nego u Dalmaciji, na otoku Šipanu kod Dubrovnika. Je li se u toj (samo prividnoj) izolaciji usred morskog plavetnila, ipak u zatišju veličanstvenoga povijesnog sjećanja na tom najvećem i najbogatijem Elafitskom otoku, u svojevrsnoj intimi, dakle, sub auspicis u suvremeni trenutak zagledane starodrevne obližnje dubrovačke veličine, “dogodio” onaj duhovni pomak koji je “vratio” šesnaesetogodišnjaka u rodno Sarajevo, najprije u srednju školu, a zatim na visoku likovnu akademiju? I to najprije kao slikara, koji se ubrzo oduševio kiparstvom (kod prof. Zdenka Grgića) te usporedno i grafičkim oblikovanjem (kod prof. Mladena Kolubarića) – je li to, dakle, bila ona brza radoznalost mladića da si utisne, da iscrpi, da se dokopa svih općih i posebnih likovnih nauka te utekne iz užeg prostora u širi? Odgovor je sigurno kompleksniji. Prvi dio odgovora na to pitanje ima zapravo neke vrste dodir s genius loci, dakle s prostorom nastanka koji je u daljnjem Čavrkovu radu, i naravno za taj njegov prvi, nagonski, tako reći prirođen senzibilitet, bio odlučujući. Osim očite prisutnosti prastarog duha koji provijava još dandanas iz, nažalost, previše zgusnute bogate arhitektonske baštine od šipanske Dubrave do Pakljena i rodnog Suđurđa, od ilirskih humki do renesansnih ljetnikovaca, u jednog od njih, u Polju, kažu da je bio pozvan, kao gost dubrovačkog biskupa Lodovica Boccadellija, i sam majstor Michelangelo, mladiću se utisnuo posebno čar pokrajine: od širokoga (i koji put i na “križ” preoranih crvenosmeđih dijelova) plodnog polja, koje kao da počiva u više desetaka metara duboko ispod površine, u slatkovodnoj “šalici” te, naravno, do mora, s obalom sastavljenom od karakterističnih ležećih, stjenovitih gomila, prekrivenim pravim geometrijskim ritmom strukturnih pukotina; mora s podmorskim jamama u zaljevima, gdje bi mogla prebivati i tajanstvena medvjedica, i gdje se na vizualno još dosegnutom dnu u ritmu valova pomiču vlati morske trave u odsjaju sunca ili mjesečeve svjetlosti, kad stižu ribari u lov ostima i smiruju nemirnu morsku pučinu kapljicama ulja što ga ulijevaju u nju... a ribarske mreže zasvjetlucaju, kad ih ljudska ruka izvuče iz mora na svjetlost, kad se u njihovu mokru strukturu na tren zaglavi svjetlost, blistava dnevna svjetlost. Jesu li prirodno vijugavi oblici školjki prstaca, što ih je Čavrk razbijao skupa sa svojim skrbnikom, ili ribarskim prstima spletene vrše od prirodnog pruća, bili pravi skulptorski objekti, “krivi” što je Čavrk kasnije izabrao upravo studij kiparstva? I drugi dio odgovora – umjetnik je dozrio u traženju i dokazivanju samoga sebe, svoje sposobnosti kojom se može osloniti samo na sebe i tako se moći oblikovati. Upravo se tako u prvoj dvadesetsedmogodišnjoj zrelosti odlučio, osjetivši da će uspjeti (samo) kao pojedinac i prije svega (o)sam(ljen) u svojoj težnji: oči mu je otvorio i prvi posjet Majstorskoj radionici Dušana Džamonje.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

211


6

KRITIČARI O HAMI ČAVRKU

Pritom mu je nakon ogleda studijskog materijala, taj veliki kipar iskreno rekao kako bi ga želio kao suradnika, ali da će u tom slučaju morati napustiti vlastite autorske umjetničke ambicije. za njega još uvijek prihvatljivoj dispoziciji, Čavrk je ustrajao ipak dvije dobre godine u zagrebačkoj Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića i temeljito se upoznao s klasičnom kiparskom tehnologijom. Kad je nakon Augustiničićeve smrti morao napustiti majstorov kiparski atelje, odmah je postao svjestan te činjenice, pa je tamo stvarno i ostavio sva svoja kiparska djela, nastala u tom ateljeu. Dvanaest četvornih metara velik atelje u Zagrebu bio je zatim njegov, i stvarno samo njegov prostor, koji si je, unatoč predanom radu (usprkos i povremenom restauriranju, pravljenju scenografije), mogao priuštiti. Kao vrlo zanimljivo, i za njegov buduće stvaranje važno djelo, valja zapamtiti pravi konstruktivni prostorni sastav hrastovih brvna s karakterističnim brazdama i urezima – skulpturu Ham, nastalu u kolovozu 1983., u poznatoj goranskoj kiparskoj radionici u Lokvama, oko zelene i vodene zavjetrine Omladinskog jezera, usred Gorskog kotara; u poznatoj radionici, zbog kasnije poznatih umjetnika – tadašnjih sudionika – koji su, osim Čavrka, tamo djelovali, a bili su to: Zvonimir Kamenar, Vesna Poprćan, Žarko Tomazetić, Josip Diminić, Peruško Bodanić. Osim njih treba spomenuti i ove Čavrkove generacijske vršnjake: kipare – Miru Gašparića, Antu Rašića, Petra Barišića, slikara Dalibora Jelavića, grafičarku Dubravku Babić, koji još ostaju njegovi (povremeni) suputnici, a da si ne zadaju obveze priređivanja zajedničkih izložbi, nego su kolege i istraživači svatko svoga medija i vlastitog izraza. Intenzivno razvijajući vlastiti crtež od 1979. do 1981., Čavrk je s njim nastupio u Studiju zagrebačke galerije Forum. Autor je dosegao “komplementarne vrijednosne suprotnosti” u odnosu na vrijednosti dotadašnjeg 'drvodjelstva'” (Ive Šimat Banov u katalogu spomenute izložbe), jer “proste relacije sa osobnim iskustvom kiparenja, nisu pri pokušaju razumijevanja njegovih crteža, od velike pomoći. Jer složenost i slojevitost kiparskog čina pretočila se u jednostavnost crtačkog postupka putem primjerne i konsekventne ekonomije linije. Ali pretenzije crtačkog ciklusa nisu nimalo skromnije. One su sadržane u težnji za utvrđivanjem smisla čovjekove egzistencije... Rekvizitarij Čavrkove crtačke 'scenografije' ukazuje prije svega na slobodu asocijacija, sputanih crtačkim minimalizmom i narativnim asketizmom. Taj se rekvizitarij kreće u pravcima svijesti, a ne pojavnosti, u pravcima tumačenja, a ne očitovanja... Čavrkove su stoga linearne projekcije svojevrsne kronike stanja ili ljudski simboli – situacije “žena u vlasti ljepote ili čovjeka na gozbi egzistencijalne muke...” (Ive Šimat Banov, ibidem). Izabrani su crteži iz ciklusa Oniromantije i fantastike (i još druge na spomenutoj izložbi) potpuno izrazili zadnji poklon figurativnosti u tada prevladavajućoj i priznatoj novoj figurativnosti, zasnovan na Hegedušićevim polazištima. Sljedeće godine, 1982., bilježimo i crteže kao studije za kipove u drvu i željezu, koji su drukčiji, neke vrste “otvoreni” muški torzi, dakle “bezglava” organska figuralika (koju Čavrk pokušava djelomično i tematski aplicirati – Pieta, crteži u boji, 1982.; Isus pada treći put pod križem, reljef u drvu, 1983.). Inače se “kipar ponovo javlja, ali samo kao začetnik jednog predmeta ovih crteža – punog plastičkog oblika ovalne forme, koji je od početne mumije, preko prstaca došao napokon do intimnog autorovog znaka. Mumija kao nešto nedefinirano, ali voluminozno bila je figurativno ishodište ovih crteža, da bi je uskoro zamijenili prstaci koji logički predstavljaju devijaciju volumena mumije, ali se mogu promatrati kao daljnji stupanj u reduciranju figuracije. Daljnjim tretmanom prstaca Čavrk se maštovito i imaginarno poigrava, da bi ih napokon sveo na osobno intimnu i prepoznatljivu zabilješku. Igru formi konfrontira s igrom pozadine, podloge na kojoj se kao na pozornici odvija dramaturški zaplet njegovih znakova. Ta podloga, tretirana najčešće kao scenografija, proizlazi iz Čavrkova prvoga crtaćeg ciklusa, kada ga je zaokupljala igra punoće i pra-

212

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

znine kadra. Sitnim linijama iscrtavajući pozadinu dijeli je, ostavljajući bijelu prazninu, koja je u stvari nenacrtana linija, na okomite ili češće, vodoravne zone ili gušćim iscrtavanjem sitnih linija i kromatsko-tonskim prijelazima ucrtava kvadrate kao središnju zonu, na kojoj se dešava dramski rasplet.” (Mladen Lučić u pregovoru leporela izložbe crteža u boji i grafika dubokog tiska pod zajedničkim naslovom Metamorfoze, 1982.-1983., izložbeni salon Galerije slika, Varaždin, u svibnju 1983.) Kritičar Lučić dalje konstatira i zaključuje da je Čavrk “po senzibilitetu prepoznatljiv kao nastavljač onog crtanog izraza, koji su započeli Ivica Šiško i Ljubo Stahov (inače i kipar, primjedba A.B.)... Voluminoznosti predmeta kojim je crtački ciklus započet sveden je na minimalistički znak (istaknuo A.B.), koji je neraskidiv dio kompozicijskog i tonskog jedinstva cijelog crteža... Čavrk je izbacio sve suvišno iz svoga ranijeg rada, te došao do umjetnički čistog crteža reduciranog svih formi, koje su ga prije znale opteretiti.” (Amforne figure, mezzotinta, 1982.; Triptih, bakropis, akvatinta, 1982.; Tri lista pod nazivom prapočetak, 1983., iz ciklusa Metamorfoze 1982.-1983., obojeni crtež.)

Rođenje grafike Početak Hame Čavrka u osamdesetim godinama (na području plastičnoga vizualnog izražavanja, još posebno u tradicionalno visoko osviještenom hrvatskom i naravno zagrebačkom prostoru), značio je njegovo konačno odricanje kiparstva (a ne i slikarstva!). Priznanje za grafiku, što ga je dobio 1984. na 13. (jugoslavenskom) bijenalu grafike u Zagrebu, bio mu je prvi poticaj za dokazivanje i izvan domovine; sljedeće sudjelovanje i izvan domovine; sljedeće sudjelovanje na međunarodnim izložbama od Ljubljane, New Delhija, Antwerpena, Varne, Kyota do Maastrichta, sve do ranih devedesetih godina, Čavrku je otvorilo prozor u svijet i podizalo ga u vlastitu uvjerenju da je upravo grafika njegov najuvjerljiviji medij izražavanja. Pri tome se, naravno, moramo ponovno vratiti u Čavrkovo “začeće” na Šipanu, na njegovo otkrivanje u nekom organskom prasvijetu koji je po osnovnoj asocijativnosti f loralno-faunske prirode (usporediti i uvodni tekst Damira Grubića drugoj Čavrkovoj grafičkoj mapi Vlati dna, osam grafičkih listova u tehnici akvatinte, izdanje Zbirke Biškupić s karakterističnim naslovom Izgubljeni vrtovi mora!). U tom se otkrivenom likovnom jeziku autor naizgled prilagodio neizrazitom koloritu okera, plave, zelene, žute i narančaste, doduše strukturama prepletenih i zamršenih vlaknastih tvorbi, koje pozivaju u sebe te na svojstven način upozoravaju na aktivnu prisutnost posebnih vidljivih i nevidljivih organizama. Tu možemo uvrstiti ciklus od šest grafika Svemirska tišina, bakropis, akvatinta, 1984. koje je, zajedno s poezijom Hrvoja Pejakovića u mapi Drugačije, jednostavno, isto tako izdanje Zbirke Biškupić, te je najraniji po nastanku. Iste je godine (1984.) nastala već spomenuta mapa Vlati dna. Čavrku su u Studiju galerije Forum pripremili izložbu grafika i crteža iz tog ciklusa. “Prijašnja stroga sintaksa rada je u akvatinti u boji obogaćena baroknom svježinom gotovo slikarskih postupaka u građenju transparentnih formi nekih imaginarnih podmorskih vizija. Potisnute predodžbe i doživljaji sa Šipana poprimaju svojstva simboličkog govora... Podmorske vizije ne možemo odrediti kao slutnju eshatološke katastrofe ili prapočetno buđenje života. Čavrk je naime svojim grafičkim listovima pridodao različite ekvivalente svojega emotivno bujnog izražavanja onog Mediterana skrivenog ispod površine mora. Boje koje upotrebljava... mogu asocirati karakterističan miris gnjilog bilja i organičkih tvari. No s druge strane svjetlije game tih boja luminiscentnog su karaktera podmorskih vatrometa.” (Damir Grubić u predgovoru leporela izložbe u Studiju galerije Forum, Zagreb, 1984.)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

213


6

KRITIČARI O HAMI ČAVRKU

Ekskurs u figuru Potkraj prošlog stoljeća, 1996. godine, kada je Čavrk gotovo napustio svaku mimetičnost i naraciju, kad je zbog toga “ostvario račvanje više izražajnih putova, koji su mu omogućili sintezu primarnih i asocijativnih postupaka i iskustava, prividno nepomirljivih polova likovnog izraza sedamdesetih i osamdesetih godina” (Damir Grubić, ibidem), te kad postanu “Vlati neka vrsta silnica magnetskog polja...”, kad “potezi sa sjećanjem na organsko porijeklo, determiniraju vrlo određene apstraktno-geometrijske likovne formacije”..., kad “rezultira napetost između ekspresivne dinamike što titra u mjeri i variranju strukturalne zasićenosti i ritmičke živosti iskošenog križanja vlati, te promišljene pravilnosti u geometrijskoj oblikovanosti koju optaču...” i kad se “u plošnoj pa i u prostornoj artikulaciji polja stvaraju dramatski naboji...”, te nakon što se u Čavrkovu djelu pojavila energija “koja navire iz dvojstva: geometrijskih određenja i lirskog ritmičnog pokreta” (dr. Vanda Ekl u predgovoru kataloga izložbe na trsatskoj Gradini, Rijeka, 1991.) – o svemu tome bit će riječi uz ilustrativno gradivo – pred nama je ipak još jedan poseban ekskurs našega grafičara. Ekskurs (koji će se doduše u ovolikoj mjeri ponoviti još i ratne godine 1991. u mapi Zrakoplovi ubojice (originalni bakropis, mezzotinta) u izdanju Zbirke Biškupić, u kojoj je, uz ostale umjetnike, sudjelovao i Čavrk još s jednom grafikom (Borba Titana, mezzotinta) u Teratologiji, koja je doduše nauk o nakazama i nepravilnim tvorbama u biljnom i životinjskom svijetu, a inače i znanost o biblijskim čudovištima. Tko je zapravo kumovao Teratologiji? U godinama 1986. 1987. Tonko Marojević i Marko Grčić počeli su prevoditi Borgesa i nagovorili Čavrka da mu posveti cijelu godinu – toliko su vremena naime nastajali u određenoj likovnoj interpretaciji tako veliki crteži olovkom i tušem te prijenos u mezzotintu. (Detalje tih grafika Čavrk je pripremio za izdanje posebne grafičke mape minijaturnih Ex librisa Zbirke Biškupić, 1987. godine, primjedba A.B.) Borghes, njegovo slijepo lice kao lice Aztekinje, taj stari fiškal metafore, preko čijih otvorenih očiju prolaze bljeskovi magnezija a da ga ne dotaknu. Slijepci, čine se, uvijek drže glavu iznad vode. Ipak, nadareni su, u smislu ne-realnosti i prepredenosti. Siguran sam da Borghes shvaća koliko osoba ima u publici, barem do desetorice, jednostavno slušanjem, osjećanjem. Predavanje je očajno, ali ono je svečanost žrtvovanja. Slušatelji su zaprepašteni nad pameću čovjeka koji ima lukav trik da daje utisak kao da govori s one strane groba, kao da je već mrtav. Njegov glas, prigušen, sinkopiran i jedva čujan, osuđuje druge na tišinu, baš kao što je on sam osuđen na noć. Sve metafore koje rabi su metafore noći, uključujući tisuću i prvu noć, najbolju metaforu, jer je ona dodana vječnosti... Bez sumnje, on je već u svojoj osamdesetčetvrtoj i prvoj godini, to jest, ima jednu nogu u vječnosti. Oko njega vlada ironična i okrutna afektacija. Ne znam kojoj životinji nalikuje. Gaji simpatiju prema tigru. Stavi tigra u knjižnicu i liši ga vida; to je Borghes. U tom raslinju encefalona kalifornijskih naučenjaka, njegove tišine režu smrtonosne spirale. Budući da više ne može vidjeti svijet, on ga citira. Njegov je govor jedan dugačak citat. “I sam život je citat”, kaže on. (Jean Baudrillard, Cool memories, 1980.-85., Editions Galilees, Paris, 1987, na engleskom izdavačka kuća Verso, New York, 1990.) “Kad se moderni slikar, teratoloških sklonosti, poduhvati slikanja nakaza i monstruma, on rijetko ima na umu neku poučnu ili satiričku svhru... Pretpostavljam da ga tom maglovitom i donekle otrcanom području privlače tri strogo likovne mogućnosti koje ono nudi: mogućnost sanjarenja, mogućnost beskrajnog kombini-

214

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

ranja i mogućnost vitalističkog tretiranja likovnih površina. Hamo Čavrk... iznenada je osjetio potrebu da u seriji mezzotinte... prikaže niz zooantropomorfnih likova... No, nasuprot nepomičnosti samih figura, tijelo se tretira gotovo dramatično: sva se doimaju kao da su oguljena, kao u Vesaliusa, pa im je mišićje poput bogatih nabora mrtvačkog pokrova, ili i jesu omotana mrtvačkim pokrovom što je zamalo srastao s mišićjem poistovjećujući se s njima. Unatoč tome, nije se išlo za tim da se izazove groza i gađenje, nego da se samo pomoću nijansi jedne jedine boje postigne likovna uzbibanost grafičke površine, da se, što je plastičnije moguće naslikaju nabori tkanine ili snopovi mišićja, čak s nekom vrstom radosne preciznosti... ovi likovi... nameću stanovito duhovno stanje, stanje prijelaza mijene, stanje straha, neizvjesnosti, sjete, što je svojevrsna reakcija na despotstvo racionalizma, ili rezonerstva, koji obilježava vrijeme. Zato se ovi likovi doimlju kao proplamsaji stanovitog neoromantizma, potrebe za neobičnim, neznanim, koje odvlači duh iz stvarnosti u sanjarenje...” (Marko Grčić u pregovoru O ljepoti nakaza u mapi, ArTrezor, Zagreb, 1988.) Uz grafičarevu interpretaciju Borghesa, te uz ono što je u vezi s Čavrkovim grafikama napisao M. Grčić, možemo potvrditi da je taj Čavrkov ekskurs bio svjestan i prisan, kako zbog čiste grafičke evokacije i istraživalačke volje do strukture što je tako organski omogućava bakrorez – meka a ujedno čvrsta mezzotinta s karakterističnim tonskim prijelazima od svijetle do posve zasićene površine, tako i zbog idejno-kritičkog konteksta umjetnikova odnosa do vremena kojeg živi. Prema tome, Čavrkovo “sanjarenje” prerasta (bez izrazite vlastite “ikonodulske” strpljivosti) u zrelo promatranje, u opažanje prostora umjetnosti uopće, njezine funkcije i namjere u suvremenom društvenom kontekstu. Jesu li to već nepredvidljive slutnje Domovinskog rata iz ciklusa Vlati dna (koja nastaje 1989. do 1991. godine), rata u kojem Čavrk stupa, tako reći spontano osviješten (ne da bi u danima još mogućih okolnosti napustio umjetničko izražavanje): odaziv na stihove Slavka Mihalića (u pjesničko-grafičkoj mapi Zrakoplovci ubojice, 1991., knjige nekoliko autora u izdanju Zbirke Biškupić) pokazuje se u nastavljanju kao oštar, pravi klasični boj antropozoomorfnih bića, ujedno bez nade u pobjedu ili poraz.

Geometrizacija U (neslućenom) poklanjanju snage, u kontemplativnom smislu i u formalnom očišćenju, u novom osvajanju likovnog prostora (usporediti konstatacije D. Grubića i V. Ekl citirane na početku Ekskursa u figuru), uvijek najprije u procesu obojenog crteža, potom i u grafičkom procesu i tik prije nastupa povremenoga radnog zatišja (za vrijeme Domovinskog rata) bilježimo još dva važna javna nastupa (oba 1991.) u talijanskom Gualdu Tadinu (zajedno s terakotama kiparice Mojce Smerdu), te u Rijeci, na trsatskoj Gradini. To je formalno još uvijek nastavljanje serije Vlati, pri čemu je bijeg iz mimetičnosti više nego očit, čak i više od toga, pred nama je u tim apstraktnim, a djelomice već i u geometriziranim formacijama, upravo kroz teksturu centripetalnih silnica, kroz neke vrste osjećajni naboj, koji je grafički opredijeljen između nježne i zloslutne tame, a koji nagovještava simbolično-magičnu razapetost na cijelom polju slike. Da je Čavrkova intuitivno-spontana crtaća igra upravo svojom prirodnom lakoćom zastirala autorovu iznimnu angažiranost i u tom se kratkom vremenu dogodilo ovo: element igre se zbog ukinuća konkretnih oblika promijenio u kaligrafsku strukturu, a ujedno i u teksturu. “Perceptivnu putanju određivao je centrifugalno-centripetalni smjer, jednostavno zatvarajući pogled unutar kadra, pri čemu je iskristalizirani znak središta opstojao kao

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

215


6

KRITIČARI O HAMI ČAVRKU

polazna ali i kao krajnja točka sagledavanja, proizišao je iz središta i vraćen u središte. Znak se očitovao kao križ, otvarajući tako perceptivnu spoznajnu komponentu metapsihičkog karaktera tj. simbola ili arhetipa koji označava univerzalni znak ili strukturu znakova koji ulaze u kolektivno podsvjesno (Jung).” (Borivoj Popovčak, uvod u katalog izložbe u galeriji Gradec, Zagreb, 2000.) Godine 1994. tri nastale grafike, sve u tehnici mezzotinte (N°399, Križ N°48, Žutocrni križ N°100) te u 1994/95. još tri (Plavocrni križ N°131, Crnožuti križ N°140) govore prije svega o kreativnom kontinuitetu i volji da, unatoč ograničavajućim fizičkim mogućnostima odnosno fizičkoj odsutnosti, ostvare postavljeni cilj. Tu ubrajamo i sitnu grafiku Križ N°14 iz 1996. godine, kao misaono nastavljanje figuralne serije Hrvatska u suvenirima, autorovu poratnu humanitarnu akciju s motivima Dubrovnika, Zadra, Jeruzalema i Rige, posljednje u teratološkom tamnom mezzotintnom plavetnilu.

Lebdenje obojenog polja Nakon novoga, gotovo pet godina intenzivnog rada (ujedno i prenošenja crteža u grafički medij), u Čavrkovu se radu dogodila grafička erupcija. Godine 1996. izlaže u Galeriji Karas u Zagrebu, a 1997. izlaže u ljubljanskoj Mestnoj galeriji. Ovog puta je bakropis s akvatintom ono izražajno sredstvo koje omogućava ostvarivanje već spomenute simboličko-magijske razapetosti poljem slike. Sam motiv te razapetosti reducirao se na unutarnji pokret i preselio, prenoseći se u izrazito naglašenu i ujedno energijsku točku kroz iznimno konotativni znak križa. Značenje križa kao znaka Čavrk shvaća prije svega onako kako se je shvaćao u najstarije doba. (Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Slovar simbolov, Ljubljana, Mladinska knjiga, 1993.) Znači onako kako su ga shvaćali u vremenima kad je uz krug, kvadrat i središte, križ predstavljao jednog od četiriju osnovnih simbola, i to u povezanosti sa svima trima, bilo da presijecanjem dvaju pravaca u središtu otvara središte prema van, bilo da ga upisuje u krug, koji dijeli na četiri segmenta; bilo da njegove ekstreme povezuje sa četiri pravca tako da nastaje kvadrat ili trokut. Križ je najsveobuhvatniji od svih simbola, podloga za sve orijentacijske simbole na različitim razinama ljudskog postojanja; on posjeduje funkciju sinteze i mjere. Možemo li sada napisati da se Hamo Čavrk uključuje u suvremeno konstruktivno geometrijsko razmišljanje? Da i ne, pri čemu mi se čini da sam donekle slično pitanje postavio i na nj odgovorio prije nekoliko godina prilikom posjeta odnosno muzejskog postava (od prvih djela nadalje) svestranoga venezuelskog umjetnika Jesusa Raphaela Sota u Caracasu. Uokolo muzejske zgrade, nekadašnjega njegova ateljea, nalazi se raskošan egzotičan vrt s karakterističnim, ranim Sotovim djelima. Većim dijelom su to drevni objekti, iz kojih se još nekako može dobiti uvid u njegov daljnji osobni izraz, koji se sve više razvija u apstraktne geometrijske (i opartističke) strukture, dok su njegove zamisli u drvu izrazito organski vitalističke, tako reći uzete iz prirode, pa su donekle mimetičkog značaja. Znači da je (možda isto tako) Čavrk crpio iz one bogate šipanske prirodne riznice – od metaforičkih pobuda neposredno iz morskoga, vodenog i stjenovitog predjela, pa sve do već spomenute na “križ” preorane crvenosmeđe zemlje, ne da bi pri tome pristajao na bilo kakvu banaliziranu romantičku meditativnost! Prije svega je sadržaj elemenata boje (“prostor gdje se naš mozak susreće sa univerzumom” – Cezanne; “simulakrum boja iz prirode” – Delaunay) ona, koja tako, možda previše formalistički gledanu definiciju odnosno odgovor na nju, kao što smo malo prije prihvatili, posve

216

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

odbija. Osnovne unutarnje površine Čavrkove grafičke kompozicije razvile su se naime iz lebdenja obojenog polja. Zbog obojene f luktuacije od površinske vibracije do dubinskog zahvata svjetlosti, oblikuje se višeslojno zasnovana sama plošna “slika”, koja je sama nadalje nosilac nematerijalne, unutarnje aure, koja vodi prema kontemplaciji. Samo ta prevladava iznimnu, na autorsko prepoznatljiv način upotrijebljenu igru svjetlosti i osjenčanosti boje, nadalje sabiranje dojmova boje, interakciju boje kao normalni likovni fenomen. Opsežnu novu grafičku izložbu Homo homini u Galeriji Gradec (2000.) kritika je proglasila najvažnijim likovnim događajem godine u Zagrebu. “Čavrkov znak je otvoren čulu vida ili pipanja okom. Tako se primarna geometrija križeva, rombova, krugova i kvadrata ukazuje kao čista konstrukcija, produkt zlatnog reza. Svaka je prazna ploha, u ovom slučaju pravokutni kadar, ispunjena nevidljivim silnicama koje s sastaju i sijeku u središtu kadra. Čavrk izvlači i podcrtava ovu mrežu postavljajući znak točno u sjecište silnica, tako da se jezgra znaka poklapa sa središtem strukturalne karte. Središte kadra tako postaje točka ravnoteže i napetosti. Točka iz koje se okreće i kojoj se sve vraća... U svom Tractatusu, Ludwig Wittgenstein navodi postupalata, forma je mogućnost strukture. Kako pokazuju ovi radovi, struktura je za Čavrka i jedina mogućnost... On zorno predočava progresiv strukture i formiranje znaka. U rasponu od bijele do zasićene i pune strukture, latentno se amalgamom otiska matrica fiksira u konkretni znak. Kombinacijom matrica Čavrkov kod može se reproducirati i iscrpljivati do u beskonačno... Predstavljeni radovi su... autorovo razračunavanje s novim oblicima umjetničke komunikacije od digitalne slike do offset tiska, inzistirajući na tradicionalnim grafičkim tehnikama bakropisa, mezzotinte i akvatitnte, na potezu pisaljkom ili njihalicom crno-bijelih akromatskih pulsacija, otisaka misaonog procesa i traga ruke.” (Borivoj Popovčak, ibidem.) U istoj godini velike grafičke izložbe, Čavrk je predstavio u Zagrebu i svoje novo slikarstvo (Galerija Matice hrvatske, 2000.): “Elementi koji grade sliku Hame Čavrka više su nalih Barthesovim stalnim strukturama koje upravljaju životom ljudi obuhvaćajući sve što je vezano za ovaj život i posjeduje poetsko-mističnu notu...” (Nada Vrkljan-Križić u katalogu spomenute izložbe.)

Linea rediviva Grafike nastale u novom stoljeću danas Hamo Čavrk, nakon što je svoje nazvao Carta incognita, postavlja pitanje: možemo li priznati vrijednost modernističkoga manualnog postupka, priznati čulni značaj boje u dobu koje pokušavamo nazvati “modernizmom nakon postmodernizma”, naravno, ako to razdoblje traje još i u 21. stoljeću? I naravno, ako se to odnosi na umjetnost geometrije, koja se u svojoj biti razlikuje od povijesne avangarde te kasnije neoavangarde, osim, već uvodom spomenutom kontinuitetu, u dotadašnjem autorskom radu, odražava određeno držanje, čisto, jasno, ili možda otkrijemo u njemu i solipsizam posebnoga intimnog značaja? Pred našim se očima oblikuje višeslojna plošna osnova. U zanimljivo obojenom kaleidoskopu transparentnih obojenih planova i geometrijskih uzoraka, grafička bi se igra mogla nastaviti u beskraj. Rafinirani, čak učinak, što ga Čavrk otkriva u toj igri, omogućava maštovitu, iznimno živahnu grafičku strukturu i time postavlja ispred grafičkog lista neku vrst zrcala, koje nam uvijek odražava živahnu i veselu sliku čulnog svijeta. Odavde je samo još korak dalje do najnovijeg doba, prijelaz u naoko racionalniju krajnost: autor je svjestan da mu samo ponovno perfekcionistički oživljena linija donosi odgovarajući vlastiti red. To je prijelaz iz čulnog lebdjenja, iz spomenute vesele predodžbe čulnog svije-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

217


6

KRITIČARI O HAMI ČAVRKU

ta u racionalnu očišćenu shemu, u kojoj sada primjećujemo svojevrsnu novu askezu – a ipak konačno i (prije svega) igru koja se nastavlja u oslobođenom zapletu, zatim ponovno u raspletu (=raspadu) kockaste zamišljene slike u obojeni linijski vibrato. Osjećaj dvojnosti između naoko (još uvijek) prostorne iluzije koja je, naravno, daleko od euklidovskog dijagrama i plosnatošću, u kontekstu linijske algebarske metrike, ako se mogu tako izraziti, u srži se završava kao još uvijek: automatizacijom boje u automatizaciji crte i time u predstavljanje apsolutnog. I upravo na takav način prepoznajemo Čavrkov odaziv na veličinu odnosno na malešnost cijele epohalne situacije, njegovu snagu za novo umjetničko buđenje. “Čavrkove akvatinte iskazuju svojstva i vrijednosti koje ih svrstavaju među vrlo osobne, spreman sam reći, jedinstvene grafičke poetike; možemo ih odčitati pod jednako u odrješitom vođenju crte, u sublimaciji materije (tinte), u odsječenom ritmiziranju lineamenta, u sigurnom postavljanju kompozicijskih odrednica, u titravim sazvučjima pokreta linija i sustava ornamenata, u općoj dinamičnosti njegovih grafičkih ekrana. Poseban učinak Čavrkovih grafika temelji se na tananosti valera i lapidarnosti linije; ove tonske harmonizacije oživljene su ritmiziranim crtovljem, zategnutim poput struna, posebice u grafikama u čiju je podlogu (atmosferu) utkana suptilna irizacija.” (Vladimir Maleković, ibidem.)

218

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

Margarita Šimat

Nadomak Terrae incognitae (dva desetljeća rada Hame Čavrka) Pogled na dva desetljeća grafičkog rada Hame Čavrka suočava nas s umjetničkim diskursom koji se ne afirmira u srodstvima i susjedstvima već generira iz vlastitoga odraza, usredotočen je samo na sebe i hrani se iz svoje slike. Unutar granica omeđenih disciplinom medija, u naravi duktusa koji je u svojoj biti i promišljanju crtački, u neprekidnom je traganju za obratima i razmicanju poetskih granica likovnog jezika. Prividna mnogolikost i diskronije objašnjavaju se dramaturgijom unutrašnjih nemira, a impulsi mijena, odupirući se stanju nepromjenjivosti i jednoznačnosti, nadolazili su dinamičkom energijom imaginacije. Njegova likovna, emocionalna i duhovna sabiranja mijenjaju se u ciklusnim poetikama katkada u organičkom i strukturalnom rastu, katkada u njihovu sučeljavanju. Ponekad su se njihovi slojevi taložili u slijedu, ponekad regresivno vraćali memoriji i u njoj duboko deponiranim mogućnostima. I početak bavljenja grafikom bilježi velik obrat, napuštanje kiparstva početkom osamdesetih godina. To se razdoblje može čitati kao svojevrsna demarkacijska linija i otvaranje obzorja prema novim teritorijima u kojima se počinje, u najprisnijem, neodvojivom i potpuno simbiotičkom odnosu s crtežom, sustavno razvijati grafički opus. Crtež, njegova linija i obris, medij je prijelaz iz haptičnoga, trodimenzionalnog i materijalnog u dvodimenzionalnu plohu neograničenih prostornih i poetskih odabira, a takav obrat mijenjao je i fiziku i dinamiku imaginativnoga, tvorbenog i tehničkog. Bilo je to polje umnoženih izazova i napora koji nisu podrazumijevali samo usvajanje novih vještina već i svladavanje novoga jezika i osvajanje novoga govora, ali i rizika koji su trebali biti prevladani empatijom prema novom mediju. U tom prijelaznom trenutku (1982.) Hamo mijenja fokus svoje tvorbene energije, mijenja i rukopis, odnos prema materijalu, suočava se s granicom polja, kadrom slike i osvaja virtualnu dimenziju dubine. Desetljeća grafičkog rada potekla su iz supstrata crtačkog, ali i iz kiparske osjetilnosti koja će se još dugo održati u tonusu njegove grafike, a teško je predvidjeti neće li se, u osluškivanju unutrašnje imaginacije i neprekidnoj potrazi za mijenama u pulsacijama uspostavljenih sustava, ona iznova pojaviti.

Infekt grafičkom sintaksom, tehnika i jezik Kao biografska bilješka ostaje zapamćeno da ulaskom u prostor grafičke radionice Hamo biva nepovratno osvojen infektom grafičkoga procesa i od tada je svaki segment njegova djela u svome ekstraktnom obliku sačuvan na grafičkoj matrici kao kraj jednoga diskursa i početak idućega. Kao da je riječ o trajnom očuvanju invencije, njezinom tezauriranju u materijalu koji pruža otpor kako prihvaćanju znaka tako i njegovu nestanku. Radeći grafike u dubokom tisku, grebući, zrneći i linijski rastvarajući metalnu matricu u naporu da materijalizira svoju viziju, te da je neponovljivu zadrži omogućavajući joj umnažanje. Ravnodušan je prema umnožljivosti istovjetno i izazovu multioriginala. Grafički postupak za njega je medij kreacije, oslobađanje otporom materije potaknute imaginacijske energije čija je ne-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

219


6

KRITIČARI O HAMI ČAVRKU

izvjesnost ishoda prokreativna i nagoni na nova iskušavanja. Prije svega, strasno je usredotočen na iscrpljivanje svih mogućnosti, otiskivajući inačice u kojima mijenja narav “slike”, raspoloženje i napetost unutrašnjeg bića ne zadirući pri tome u njezinu strukturu. Potka njegovih mijenja bit će kompozicijska kombinatorika, boje i tonovi, gustoća i transparencija, količina svjetlosti i količina crnila kao neiscrpni proces svojstven unutrašnjem životu bića, svojevrsnom monološkom hermetizmu u kojemu su se izmjenjivale poetike u rasponu od figurativnih konotacija do minimalističkog obespredmećivanja. Jednom je biva u središtu gotovo usisan senzornom empatijom svojih kompozicija, drugi put su bile promatrane s analitičke i racionalne distancije, od gestualno dinamičkog obilja vitalističke energije do geometrizacije, od kaligrafskih krivulja i prepleta do pravocrtnih, usporedni ili ukriženih linijskih tkanja, od otisaka iz crnog u kojem oblik izvire iz vlastite sjene do epifanije svjetlosti i boje koja ga ne čini “slikarom u grafici” jer je njezino podrijetlo u procesnim termičkim usijanjima i hlađenjima zbivanja, znaka i struktura u materiji matrice. U svim tim procesima nikada se nije odrekao ni slike ni zbivanja u njezinu polju, bilo da je riječ o motivu, čistom dinamičkom vitalizmu, znaku ili strukturama, odražavajući svjetlost aktivnim elementom, bilo da je ona “projicirana” na sliku ili iz nje zrači, modelira, prosvjetljava ili isijava. Gustoća značenja “prevrata” od kipara u grafičara, od stvaranja u taktičnom teksturnom trodimenzionalnom mediju koji se oslobađa i afirmira u prostoru, može se razrijediti na razini zavodljive moći tehnike koje se latio ulazeći u svijet grafike. Bio je to bakropis crtačkog ispisa i mezzotinta izvanredne moći tonalnog iluzioniranja plastičkog. Darom crtačkog nerva, vještog duktusa i kaligrafijskog ispisa u dubokom tisku, radiografski rastvara izglačanu metalnu površinu nalazeći u njezinu otporu nepredvidive putove oslobađanja grafema i oblika.

Borgesov izazov, anakronistička digresija U vrijeme otvorenih procesa koji su određivali mutaciju izričaja iz dinamičkog i animističkog u polje geometrijske organizacije i racionalnog komponiranja, Hamo Čavrk ne odolijeva izazovu Borgesove teratologije koji odgađa strukturalne pretvorbe u Vlatima. Bio je to u razdoblju između 1986. i 1987. pothvat za koji odabire mezzotintu u tehničkoj perfekciji i figurativnoj empatiji bez onovremene poredbe, premda su srodstva s anakronističkim tendencijama (Kulmer, Šiško, Lapuh) bjelodana. Vraćajući se gotovo egzorcistički sporoj i mukotrpnoj tehnici malobrojnih i dragocjenih otisaka i strasti za fantastičnim, on iz prostora mezzotintnih polutonova istjeruje figurativne himere kolektivne podsvijesti, već kodirane u čahurastim klonovima iz osamdesetih. Tvorbena intuicija posegla je za romantičarskim emocionalnim rekvizitarijem i Teratologije stvara nalik na genealošku portretnu galeriju nakaznoga naraštaja, istodobno gigantskoga i dirljivoga, zastrašujućeg i nježnog u odrazima böcklinovskog misterija. U najfinijem rasteru ritmičkog mezzotintnog struganja djeluju poput prikaza zatočenih u obrisima teških volumena, omotani epidermom hladnih tonova, onemoćali od vlastite težine, nespretnosti i ranjivosti, protjerani iz Hada. Svečani i očajni tijela im se “doimaju kao da su oguljena, kao u Vesaliusa, pa im je mišićje poput bogatih nabora mrtvačkog pokrova” (Grčić) koje s pretapa u draperiju arhajskog reda ili razvija u hladna kancerogena tkiva. Vraćajući se teratološim nakazama 1991., ali na drukčiji način, pokazujući iznova empatiju prema trenutku, Hamo ih animira kao pratnju Mihalićevoj poeziji, ali s atributima destruktivnosti i podmukle ciničnosti ratnog danse macabrea posve različitog naravi borgesovske obitelji koja poput čuvene Katoblepe živi pomirena i bezazlena izjedajući nesvjesno i vlastite noge.

220

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

6

Između znamena i znaka, simbolike i semiotike Ratna tjeskoba isisavala je i razarala smisao izazivajući višegodišnju prazninu u Haminoj umjetničkoj kronologiji. Povratak osobnoj vokaciji tek polovicom desetljeća, ostavlja za sobom poetiku kaligrafske geste i svjetlosne modulacije koreografiranih vlatima, a već najavljivani prevrat, oslanjajući se na naizgled posve određenom i zaključenom te simbolikom definiranom obliku križa, postaje radikalan. Međutim, taj prevrat od uzbudljive kaligrafije vlati trava do križa nije bez podzemnih referencija mita o obnavljanju i u njima se stapa snaga simbola i snaga mita kao što se križ rastvarao u vatima koje su svojom dinamikom sugerirale plamenolike oblike vatre pročišćavanja. Najranije datirani križevi iz 1994. i 1995. paradigme su svih daljnjih mutacija koje razvija u njegova dva temeljna oblika znaka kao osnovi svih dijeljenja polja i proporcija. Okomitom križu ili križu afirmacije i ravnoteže sa središtem u geometrijskoj osi kadra, znaku potpunosti svijeta i označitelju njegovih strana, suprotstavlja Andrijin križ nemira i dinamičkog zaokreta, negacije i zabrana koji je svojim dijagonalama suprotnost stabilizirajućoj sili okomitoga križa. Bilo je neizbježno da ti prvi otisci križa nose simboliku apokaliptičnog znamena i dramatičnog iskustva koji je bio katarzičke naravi i kod koje se tek postupno brisala antinomija mimetičkog i geometrijskog, martirološkog i semiotičkog. Konotacije erosa i thanatosa u epifanijskom rombu tjeskobe u središtu vlasti plamenog odraza (N°48) poništava upisani sivi križ, a u dubokim tonovima mezzotintne inačice (N°399), od ruba do ruba, razvija se ortogonalna mreža koja otvara sve opcije budućega dijeljenja plohe, dok se vlati tek u tragu, kao pentimenti, pomaljaju u svjetlosnim snopovima kutova nalikujući amblemu crnoga kerubina. Započeta mutacija znaka, u trećem križu toga razdoblja, takozvanom Plavo-žutom križu N°104, potpuno će prevladavati razinu emocionalne i simboličke retorike. Intenzivni kontrast neugasivo žutog romba s križem, upisanim i razapetim vrhovima u stranice duboko plavog pravokutnika akvatinte, ima heraldičku snagu znaka koji govor značenja prenosi u govor boje i oblika, duhovne dubine plavoga i sunčane obnoviteljske energije žutoga. Značenje je obuzdano na semiotičkoj razini čistoga znaka i ugrađeno je u prijam senzornih i sturkturnih impulsa koji obuzdavaju i ukidaju sva deskriptivna značenja.

Znak, boja, struktura, kaleidoskopsko multipliciranje Polje nove Hamine usredotočenosti kao i uvijek biva razapeto između dviju morfoloških mogućnosti. Jedna je recikliranje i kompozicijska kombinatorika superponiranja, subordiniranja i segmentiranja, druga je semiotičko propitivanje znaka i njegovo mutiranje. Ta nova slikovna i grafička sintaksa umnožavat će se inačicama kaleidoskopske dinamike u kojoj se izmjenjuju i kombiniranju akvatintne matrice kao izraz potencije u intenzivnim odnosima značenja boje i bakropisne matrice britkih pravocrtnih jetkanih linija, unakrsnog ili usporednog tkanja, koja uslojavaju prostorne odnose vibracijom strukture ili se zgušnjavaju do baršunaste teksture. Njihovim sukcesivnim otiskivanjem – akvatintnih ploha i dijafanih bakropisnih linijskih tkanja – razvija se interaktivna igra mnogolikih kristaličnih struktura, a iz fonda postojećih matrica otisci se množe u neponovljivim kombinacijama gdje jednina cijelosti slike i znaka ranih otisaka (1994.-1996.) biva zamijenjena dojmom beskonačnog niza protežnog u svim smjerovima iz blizine titrajućeg u mikronskoj finoći duktusnog tkanja. Cijelo razdoblje bilježi egzaltaciju bojom, a optički umnožene fenomene pojasnile bi Albersova teorija interakcije i Arnhajmovska načela konstruiranja, međutim,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

221


6

KRITIČARI O HAMI ČAVRKU

njihov poetski fon ostat će uvijek u onom nekazivom u umjetnikovim hermetičnim misterijima koje potiču nezaustavljive mutacije struktura.

Linea rediviva, izomorfizam slike Struktura postaje znakom, a svjetlost koja prosijava iz njezinih tkanja njezinim razlogom. Veoma je teško odrediti mjesto na kojemu se nalazimo. Fizički ga prepoznajemo ulaskom u tkivo tkanja, ali u smislu ikonike i metafore ono je nepropusno i s druge strane značenja, otvoreno grafičkom postupku i samo u njemu ostvarljivo. Otisci suhe igle u boji u mapama Bez kiše vremena i Linea Rediviva uzorci su sasvim nove generacije grafika koje otklanjaju svaki iluzionističko optički i motivski oslonac kristalizirajući se u “linearnim sustavima i poetičnim fonovima” (V. Maleković). Njihov su govor i poetika identificirani pravocrtnim linijskim paranjem ploča koje svoj zvuk odslikavaju kao jeku, u nakupinama boje otisnutih brazda i mikronskim napuklinama grebena, iz kojih se magličasto i meko isparava obojena atmosfera termičkih odraza. U seriji zaključenog broja otisaka dviju mapa Hamo pokazuje sukcesiju dinamičkih struktura koja sam postaje slikom. Gusta jednosmjerna linijska brazdanja na četvorine podijeljenog pravokutnika, igra je s varijacijama gustoće iz koje prosijava svjetlost ili se amalgamira u taktilnost teksture čija energija teče površinom.U sljedećoj sekvenciji četvorine se preklapaju, a rotacija linijskih tokova stvara ortogonalnu mrežu blokiranih dinamičkih potencijala. Treća je sekvencija izlazna i konačna. Rotacijom mreža oslobađa se njihov beskonačni broj i rastvara se dubina beskonačnih planova kotiranih točkama i izmicanjima križišta, koje se u našoj svijesti nastavljaju množiti, širiti, mrsiti i razilaziti u nedohvatljivom energijskom labirintu višega reda. Granice otiska gotovo da nemaju značenja, jer kadar je slučajni pravokutni segment nezaustavljivog zbivanja koje ima svoj matematički i geometrijski adekvat u beskonačnom broju. Koji je fon tim bestežinskim linijskim putanjama, senzornim atlasima prema neizmjernom, čije izomorfe blistaju f luidima energije? Je li posrijedi kartografija sazviježđa ili kartografija tla, je li ona kozmička ili telurna? Hoće li pokazati narav jedne kozmogonije ili će se pretočiti u ispis virtualne kozmografije? Hamo nam ne nudi adresu, on je označitelj onoga “tamo”. Teško je, sada kada smo na kraju vremenske granice postavljene ovom tekstu koji se zaključuje 2002., odoljeti ekspanziji ovoga ciklusa, koji se u velikim dimenzijama otisaka prelijeva preko rubova matrice. Od toga mjesta grafička, umnožljiva i u dubinama svojih struktura progresivna kartografija naprosto žudi da svoju virtualnu tangibilnost pretopi i transmutira u stvarni prostor, da ga prekrije i poistovjeti sa strašću, koja je postala nepomirljiva prema ograničenoj slučajnosti polja svoje slike.

222

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


6

SAMOSTALNE IZLOŽBE I NAGRADE

SAMOSTALNE IZLOŽBE 1972. 1974. 1981. 1983.

1984. 1985.

1987. 1988. 1989.

1990.

1991. 1993. 1996. 1997.

1998.

1999.

224

Sarajevo, BiH, galerija “Đuro Đaković”, skulpture München, Njemačka, galerija “Neckermann”, crteži Rijeka, galerija “Juraj Klović”, crteži Varaždin, Gradski muzej, crteži Varaždin, galerija “Izlog”, grafike Zagreb, galerija “DARS”, crteži Zagreb, Studio galerije “Forum”, crteži, grafike i skulpture Zagreb, galerija “Dubrava” (s Daliborom Jelavićem), grafike Karlovac, galerija “ZILIK”, crteži Zagreb, galerija “Dubrava”, grafike, crteži Dubrovnik, Galerija Dubrava – Babin kuk (s Daliborom Jelavićem i Dubravkom Babić), grafike Poreč (Romanička kuća) crteži, grafike, akvareli Zagreb, galerija “Prozori” akvareli Zagreb, NSB grafička mapa Teratologija Zagreb, galerija “Dubrava”, grafička mapa Ljubljana, Slovenija, galerija “Labirint”, grafike Trst, Italija, galerija “Malcanton”, grafike Izola, Slovenija, galerija “Insula”, grafike Mugia, Italija, “Galleria Azienda Autonoma”, grafike Udine, Italija, galerija “Al Sens”, grafike Udine, Italija,Galleria Azienda Agricola, grafike Trst, Italija, galerija “i 5 Staggi”, grafike Zagreb, galerija “M. Kraljević”, crteži Gualdo Tadino, Italija, Chiesa di S. Francesco (s Mojcom Smerdu), crteži Rijeka, Gradina Trsat, crteži Novo mesto, Slovenija, Hotel Metropol, Modra dvorana, slike Šmarješke Toplice, Slovenija, Zdravilišče Krka, slike Zagreb, Knjižnica Staglišće, mapa grafika Zagreb, Galerija Karas, grafike Ljubljana, Slovenija, mestna galerija grafike Pecs, Madžarska, Horvat Szinhaz (Hrvatsko kazalište), grafike Zagreb, Arterija, Trgovačka banka, grafike Osijek, galerija Kuna, Dom HV, grafike Požega, Časnički klub HV, grafike Veli Lošinj, Art galerija, grafike Zagreb, Crkva sv. Križa, grafike Zagerb, AGM-ov “Art Point Centar”, grafike Velika Gorica, Auto Zubak, grafike Berlin, Njemačka, Galerija Kuckucknest, grafike

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


LIKOVNO STVARALAŠTVO

2000. 2002.

2003. 2005.

6

Zagreb, Galerija Gradec, grafike Zagreb, Galerija Matice hrvatske, ulja na platnu Novo mesto, Slovenija, galerija Krka, grafike Ljubljana, Slovenija, galerija Imprima, grafike Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, grafike Zagreb, Koncertna dvorana V. Lisinski, ulja na platnu Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hommage a' M. Kuzmanović, grafike Karlovac, Gradska knjižnica, grafike Novo mesto, Slovenija, Zavarovalnica Tilia, ulja Ljubljana, Galerija “Krka”, grafike iz ciklusa Carta incognita

NAGRADE 1973. 1984. 1989. 1989. 1992. 1996. 2001. 2002. 2005.

Sarajevo, BiH, nagrada za skulpturu na Prvom salonu mladih BH Zagreb, otkupna nagrada RSIZ-a kulture Hrvatske na 13. Zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike Zagreb, otkupna nagrada RSZI-a kulture Hrvatske na 12. Zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža Varna, nagrada na 5. Print Biennalu Zagreb, otkupna nagrada MTG-a, 17. Zagrebačka izložba grafike (Prva internacionalna izložba grafike) Dobitnik odlikovanja – Red Danice hrvatske s likom marka marulića za osobite zasluge u kulturi Stockholm, The 5 th International Graphic Art Annual Sotckholm, The 6 th International Graphic Art Annual London, ARTOTEQUE’s ART NOW 2005 (Honorable Award)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

225


dru štveno politička

Faris Nanić Sulejman Čičić

kret anja

7


Faris Nanić rođen je u Zagrebu 1964. godine, gdje je završio Građevinski fakultet. Novinarstvom, publicistikom i esejistikom bavi se od 1988. Objavljivao je tekstove u mnogim domaćim i stranim publikacijama. Bio je novinar, urednik, glavni urednik i direktor u nekoliko izdavačkih i novinskih kuća. Pokrenuo je te više godina bio glavnim urednikom Preporodovog Journala, mjesečnika KDBH Preporod. Do sada je objavio tri knjige: “Tjeskoba vremena”, zbirku političkih i drugih tekstova i eseja, u izdanju Profil internationala 1999., u KDBH Preporod objavio je putopisnu prozu “Na istoku zapada” 2002. i zbirku eseja i uvodnika iz Journala “Zapisano ostaje” 2006. godine. Kao građevinski inženjer radio je u Gortanu i Hrvatskim autocestama, a trenutno je direktor Viadukta u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jedan je od 40-orice potpisnika inicijative za osnivanje Stranke demokratske akcije 1990. godine, a devet godina bio je politički tajnik SDA Hrvatske. Jedno vrijeme obnašao je državne dužnosti u Sarajevu.


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

razgovarao Filip Mursel Begović

Dobio sam šansu ostaviti svoj trag na djelima koja traju BEGOVIĆ: Po struci ste diplomirani inženjer građevine, a već desetljećima primjetno djelujete kao publicist i novinar. Zanimalo bi nas jeste li promašili profesiju i da li bi u izmijenjenim okolnostima života imali posve drugačiji strukovni izbor? NANIĆ: Ne, nisam promašio profesiju. Građevinarstvo je jedna od najljepših formi ljudske kreativnosti i doista me ispunjava zadovoljstvom mogućnost da, u okviru svojih skromnih mogućnosti i znanja, doprinesem izgradnji objekata koji dugo služe ljudima. Na drugo pitanje odgovor je pozitivan. Međutim, kada sam ja maturirao, davne 1983. godine na zagrebačkom MIOC-u, da parafraziram Milana Kunderu, mislilo se da će ideološki determiniran socijalistički režim trajati još barem dvadeset godina i da je pametno studirati nešto ideološki indiferentno, što donosi znanje od kojeg se može živjeti i vani. To je, u tadašnjim uvjetima, smatrao sam, isključivalo i pravo i ekonomiju i sve tzv. društvene znanosti, dok sam za umjetnost bio apsolutno nekvalificiran. Kako za čiste prirodne znanosti nisam imao smisla, a o medicini nisam niti razmišljao, jedini logičan izbor bio je tehnika. S obzirom da mi je otac bio vrlo afirmiran građevinski inženjer u zemlji i inozemstvu, nisam trebao mnogo razmišljati. Iako, zanimljivo je da sam iste 1983., osim na tadašnjem Fakultetu građevinskih znanosti, položio prijemni i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, na što su me, s puno argumenata nagovarali i otac Kemal i tetak dr. Vlatko Mileta, pravnik i dugogodišnji profesor na Fakultetu političkih znanosti. Na kraju je prevladala “Kunderina logika”, emigrirao sam u građevinarstvo i nisam požalio jer sam, uz mnoga veličanstvena znanja iz ljudske riznice, dobio šansu ostaviti svoj blijedi trag na djelima koja traju. Vremenom sam shvatio kako je ljudski mandat Božjeg namjesnika na Zemlji bitno determiniran njegovim stvaralaštvom, a što je ljepše od mosta, ceste... BEGOVIĆ: Izdali ste dvije knjige publicističkih radova i jednu knjigu putopisa. U Vašem radu je primijećena aktualnost, univerzalnost, provokativnost, filozofičnost, zavidna razina teološke potke, profinjen smisao za analizu, nadalje, zagovarali ste dijalog među religijama, interkulturalnost, upozoravali na opasnosti asimilacije, govorili o problemima globalizacije i društvima koje baštine kompleksno pitanje manjina. Oštro ste razotkrivali razne predrasude, licemjerstvo, zablude, a da se kao poslenik javne riječi niste ogriješili o istinu i na koncu Vaši su tekstovi pisani jezično-stilskom perfekcijom. Jesu li pred Vama novi tematski izazovi? NANIĆ: Ima onih koji se s Vašim ocjenama mojih pisanih tragova neće složiti, i to s argumentima. Istini za hator treba reći da ima i onih drugih. Osobno smatram da sam u tim tekstovima rekao ono što sam mislio da sam naučio od drugih, znatno boljih i većih od mene i što sam, vlastitim promišljanjima, shvatio, više u ulozi nekakvog telala komu je jedina

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

229


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

svrha, jer sam nije kvalificiran, prenositi, na nešto prerađen način, tuđe dosege, znanja, upozorenja i bojazni. Ne znam jesam li dorastao novim tematskim izazovima ili sam naprosto rekao sve što bi moja nejaka pamet mogla iznjedriti, a da to bude smisleno i donekle korisno. Konačno, po vokaciji nisam pisac, već samo povremeno piskaralo, a to, priznat ćete, nije baš neka kvalifikacija za nove tematske izazove. Iako kažu, nikad ne reci nikad više. BEGOVIĆ: Trenutačno radite kao direktor hrvatskog Viadukta u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nedostaje li Vam domovina? Da li je za Vas domovina Hrvatska gdje ste rođeni ili Bosna otkuda ste potekli? Da li Vas je ikada mučilo pitanje Faris Nanić, 1975. identiteta kao neke koji ne znaju da li bi bili Muslimani, Hrvati ili Bošnjaci? NANIĆ: U bosanskom jeziku postoji jedna precizna distinkcija koju je u općoj poplavi naopake kroatizacije bivšeg zajedničkog jezika, hrvatski negdje, usput, zagubio. Domovina je zemlja gdje ti je dom, a zemlja iz koje potječeš naziva se otadžbinom, zemljom otaca. Nažalost, u našem jeziku ne postoji izraz za zemlju majke. Jednom davno, moj mi je rahmetli amidža Sulejman citirao latinsku izreku Ubi bene, ibi patria. Izrekao je to 1985. kao višedesetljetni emigrant, u luksuznom stanu u Via dei Gracchi u Milanu, gdje je živio. Iako je bio istinoljubiv čovjek, tada mu nisam povjerovao jer sam znao da, iako od 1962. godine kada je emigrirao, nije nogom kročio s onu stranu granice kod Opicine, ponekad bi došao pred sam Loiblpass iliti Ljubelj i sa sjetom promatrao brda prema istoku. Do kraja je života govorio bosanskim jezikom i nije mu se dešavalo da brka talijanske riječi s našima ili da za neku našu koju je zaboravio, upotrijebi talijansku. Prije bi spas potražio u kakvu dobru turcizmu. Ja nisam emigrant, moglo bi me se opisati kao gastarbajtera, pa baš poput naših bauštelaca, što stvarno jesam, barem dvaput godišnje dođem kući. U tom smislu ne osjećam nostalgiju. U duhu bosanskoga jezika, moja je domovina Hrvatska, a otadžbina Bosna, pripadam kulturno-civilizacijskom krugu Bošnjaka, a moj je identitet, prije svega, određen svojevoljnim robovanjem Allahu, što me jedino čini istinski slobodnim čovjekom. No, naravno, nije uvijek bilo tako jasno i nedvosmisleno. Iako prezirem taj izraz, ja sam dijete mješovitog braka, otac mi je muslimanski Bošnjak, a majka Višnja katolička Hrvatica koja je davno prigrlila Islam i doista je prava Hrvatica islamske vjeroispovijesti. Etnogenetski promatran, ja sam “mješanac”, polutan, što bi rekla, u najboljoj namjeri, jedna moja prijateljica, zabrinuta za identitet moje djece kada sam oženio Melihu Mehmedagić, kćerku Bošnjaka Ibrahima i slovensko-austrijske “mješanke” Stanke. Ta me činjenica rano smjestila u neki prostor, u početku tradicijskog, muslimanskog identiteta u hrvatskoj i složenoj jugoslavenskoj političkoj zajednici, s vrlo jakim, katkada zablješćujućim sjajem bosanskog i bošnjačkog (tada se to zvalo bosansko-muslimanskog). Moj je otac od rana pripadao onom krugu bošnjačkih intelektualaca takozvane prohrvatske orijentacije. U kuću i kancelariju moga dede

230

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

Muhamedage Nanića prije Prvog i između dva svjetska rata zalazili su protugajretovski elementi i kasniji osnivači Narodne uzdanice, lideri Islamske zajednice i JMO, sarajevski književnici i profesori kojima je Zagreb tada bio svjetionik otpora primjetnoj srbizaciji u promašaju koji se zvao Kraljevina SHS i kasnije Kraljevina Jugoslavija. No, isti je Muhamedaga među prvima 1941. potpisao Sarajevsku rezoluciju protiv progona Srba, Židova i ostalih naroda u NDH. Želim reći da prohrvatska nikada nije značila protusrpsku ili bilo kakvu drugu protuetničku orijentaciju moje porodice i obitelji. Postojala je konstanta protuvelikosrpskog raspoloženja, ali i težnja za ravnopravnošću Bosne u Jugoslaviji. Nacionalna pripadnost je, po logici pripadnosti političkoj zajednici Hrvatske, deklarirana godinama kao hrvatska, ali sam od oca vrlo često slušao o potrebi da se bosanskim muslimanima napokon prizna pravo na nacionalnu opredijeljenost, što je djelomično i kompromisno učinjeno šezdesetih godina prošlog stoljeća. U tim sam se mjenama nalazio i ja sve do upisa na fakultet i deklariranja Muslimanom, nazivom koji je kod kolega Arapa izazivao čuđenje. Još kao gimnazijalac vodio sam ostrašćene rasprave o utemeljenosti termina Musliman s prijateljima, uglavnom katoličkim Hrvatima, dubiozne ili nikakve religioznosti, koji su se za Božić uglavnom veselili, pijući i pjevajući hrvatske “zabranjene” pjesme, tvrdeći da je etnička i nacionalna pripadnost Bošnjaka neupitna, a da je termin rezultat političkog kompromisa komunističkih vrhuški na vlasti u republikama već rastakajuće Jugoslavije. Prvi popis stanovništva koji sam dočekao kao punoljetan čovjek 1991. godine, 27-godišnjak, više nije donosio nikakvu dilemu prema javnom očitovanju nacionalne pripadnosti kako se u nas ona shvaća. Treba reći da muslimanima etnička, a poslije nacionalna opredijeljenost

Faris Nanić s kćeri Hanan i sinom Davudom

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

231


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

nije bila primarna, pa su se lako mogli poistovjetiti s drugačijim odrednicama, a da pri tome nisu smatrali da su gubili svoj stvarni identitet Božjih robova. Jedina konstanta u tim mjenama bio je odnos prema Bosni s minimumom, barem političke, autonomije u višenacionalnim zajednicama. BEGOVIĆ: Zanimljivo je da je gotovo čitava Vaša obitelj radno okupljena u istoj struci. Brat Senad je diplomirani inženjer arhitekture, Vaša supruga Meliha također, a otac Kemal je diplomirani inženjer građevine kao i Vi. Je li Vas otac usmjeravao? Poznato je da je upravo Vaš otac godinama radio u Libiji, gdje ste Vi i brat s roditeljima jedno vrijeme živjeli. Neobična podudarnost, zar ne? Kako se Vaša obitelj prilagodila životu u Emiratima? NANIĆ: Otac me nikada nije usmjeravao, osim na učenje i ibadet, ali je nesumnjivo, kao odgovoran roditelj, ostavio dubok trag na mome odrastanju i životu. Dileme o kojima sam govorio kada je došlo vrijeme upisa na fakultet bile su i njegove dileme, a strah od nasilnog rapada Jugoslavije i potreba da se ima “rezervna” varijanta uobličili su njegov pozitivan stav prema odluci da upišem “univerzalnu” građevinu. Neobične podudarnosti da u istom život-

U duhu bosanskoga jezika, moja je domovina Hrvatska, a otadžbina Bosna, pripadam kulturno-civilizacijskom krugu Bošnjaka, a moj je identitet, prije svega, određen svojevoljnim robovanjem Allahu, što me jedino čini istinski slobodnim čovjekom. No, naravno, nije uvijek bilo tako jasno i nedvosmisleno. Iako prezirem taj izraz, ja sam dijete mješovitog braka, otac mi je muslimanski Bošnjak, a majka Višnja katolička Hrvatica koja je davno prigrlila Islam i doista je prava Hrvatica islamske vjeroispovijesti. nom dobu kao i otac 1966. u 43. godini, 2007. odem na rad kao inženjer u jednu arapsku zemlju možda se takvima i ne čine ako Vam kažem da sam si, studirajući jedan vraški težak fakultet, postavio pomalo maglovit cilj da jednom u životu sudjelujem u gradnji nekog važnog infrastrukturnog objekta u nekoj zemlji u razvoju, po mogućnosti muslimanskoj, kako bih, poput njega, ugradio svoj malahni doprinos boljitku tamošnjeg naroda. Eto, sad sam se izlajao, otac me jest usmjeravao svojim primjerom zanesenog sljedbenika Kennedyevih Peace Corps koji su šezdesetih godina prenosili znanje i tehnologiju tek oslobođenim i nezavisnim zemljama takozvanog Trećeg svijeta, radeći po Africi i Aziji dobar dio svoga radnog vijeka. Nikada, ali odista nikada nisam sanjario o radu u Europi ili Americi, naprosto zato što su mi motivi bili u duhu nekih prohujalih vremena. Zbog ovakvih me stavova koje sam iznio u svom literarnom pokušaju, putopisnoj prozi “Na Istoku Zapada”, ugledni tuzlanski književni teoretičar Vedad Spahić nazvao modernistom u postmodernom vremenu. Hvala mu na tome. Obitelj mi se izvrsno prilagodila životu u Emiratima, djeca uspješno pohađaju Američku međunarodnu školu u Abu Dhabiju, gdje osim nastave svih predmeta na engleskom,

232

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

uče kao obavezan arapski jezik te arapske društvene studije i, naravno, islamski vjeronauk. Supruga čeka, nadam se pozitivne, odgovore na zahtjeve za posao odgovornog projektanta, a njena mala projektantska tvrtka u Zagrebu i dalje radi i privređuje. BEGOVIĆ: Možete li nam iz prve ruke reći kakvo je stanje među muslimanima u arapskim zemljama? Koliko su različiti od nas europskih muslimana? Je li njima uopće stalo do muslimana u Europi, koliko nas poznaju? Koliko poznaju one u Izraelu, odnosno Palestini, ili su zabavljeni vlastitim problemima? Što njima znači Deklaracija europskih muslimana koju je napisao reis ef. Cerić? Jesu li spremni na dijalog civilizacija, kojega ste Vi u svojim tekstovima uporno zagovarali – s ostalim neislamskim, ali i islamskim zemljama? NANIĆ: Postavili ste mi pitanje na koje mnogo pametniji i učeniji od mene nemaju odgovora. Zato Vam mogu govoriti samo o svojim nekvalificiranim dojmovima iz jedne, vrlo netipične arapske zemlje. Različitost s muslimanskim Europljanima očituje se prije svega, u osjećaju datosti, opuštenosti u zemljama u kojima čine apsolutnu većinu i gdje se pitanja identiteta ne postavljaju na naš način. Oni imaju drugu vrstu problema s identitetom. Idemo od moje struke. Hrvatska je, u sklopu priprema za očekivanje Godota, odnosnu ulaska u Europsku uniju, svoje hrvatske norme i standarde, čija je glavnina derivirana iz zajedničkih jugoslavenskih koji za pak rađeni na bazi njemačkih, europeizirala, katkada i nakaradno. Ali, učinila je to sa svojim standardima koje su radili njezini stručnjaci i u čijim su prilagodbama sudjelovali. Projekti po kojima se izvode radovi u Emiratima bazirani su na British ili American standards ili, rjeđe, na EURONORM-u. Sva projektna dokumentacija izrađuje se na engleskom jeziku kako bi se mogla uspoređivati sa primijenjenim standardima. Engleski je jezik dominantan u tom segmentu, ali i sve više u svakovrsnoj komunikaciji zbog jednostavne činjenice da je domaćih ljudi ne više od 15 posto svih rezidenata, a izvornih arapskih govornika, ne više od 30 posto. Dobar dio posebno palestinskih Arapa koji žive u Emiratima želi ili već ima kanadsko državljanstvo, a u stopu ih slijede Libanonci. Njihova djeca već imaju problema s arapskim i to u arapskoj zemlji u kojoj je arapski službeni jezik. Postoji razina solidarnosti s ostalim muslimanima, pa i europskim, ali što to može značiti Bošnjacima koji većma šute kao ribe kada se hametice gaze osnovna prava drugih u svijetu, dok u vlastitoj ugrozi do neba proklinju muslimane da ništa ne čine za svoju braću u Bosni. U principu ovdašnji muslimani znatno bolje od Bošnjaka poznaju i shvaćaju palestinsku tragediju, pa i njezine unutrašnje razloge, a o spremnosti na dijalog s islamskim i neislamskim zemljama i narodima mislim da ipak svjedoče vlastitim primjerom valjda jedine države u svijetu koja je potpuno otvorila vrata strancima, u kojoj su za ciglih dvadeset godina postali izrazitom manjinom. Hoće li tako spremni biti i kada i njih pogodi financijskim spekulacijama uvjetovana ekonomska kriza i kada vrtoglav rast preokrene svoju tendenciju, ostaje za vidjeti. BEGOVIĆ: Možete li nam reći u kolikoj su mjeri Arapi konformisti koji se oslanjaju na dunjalučke blagodati? Koliki je utjecaj Zapada na život muslimana u arapskim zemljama? Jesu li pitanja islamskog terorizma, s kojima se plaši svijet, u stvari skretanje pogleda s nečega puno opasnijeg, a Vi ste to označili kao nepravednu raspodjelu bogatstva? Ili još jednostavnije pitanje – tko je u stvari vlasnik naftnih polja u Arabiji?

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

233


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

Faris Nanić, 2008. NANIĆ: Formalni vlasnik prirodnih resursa je država koja različitim tvrtkama, i domaćim, daje koncesije za vađenje i preradu nafte od čega ima neke prihode. Taj model je prihvatljiv i onima koji najviše na nafti zarađuju, a to su spekulanti koji, trgujući derivativnim papirima na bazi procjene potražnje za naftom, dakle ne svojom robom, ne čak ni stvarnom robom, diktiraju takozvanu tržišnu cijenu kojom nas svakodnevno straše u vijestima. Što i koliko tko od svih učesnika u biznisu ima od srpanjskih 150, a sadašnjih oko 50 dolara za barel, nije mi poznato, a bojim se i da mnogim “stručnjacima” isto tako nije znano. Nafta se prodaje na razne načine, barter aranžmanima i na spot tržištima. Cijene variraju u istoj godini od fiksnih godišnjih za određene isporuke po barter ili sličnom aranžmanu od 30-ak dolara po bačvi, do “tržišnih” od 100 do maksimalnih 150 dolara za istu bačvu. Ne bih generalizirao sve arapske narode i ljude na mjeru konformizma. Rekao bih, ni više ni manje od Bošnjaka, ili nekih drugih naroda, ako mi je to dopušteno. U onoj istoj mjeri kojom opće percepirani, a sada propali konzumeristički Zapad djeluje na sve nas, potpunom kretenizacijom. Da se razumijemo, taj Zapad nije globalno proširena europska civilizacija općeg društevnog napretka koja je institucionalizirala ljudsku solidarnost i znanstveno-tehnički napredak u posljednja dva stoljeća, već onaj njezin boljševički dio (to je onaj koji nas obmanom uvjerava da je većinski) koji nas obasipa svojim i domaćim verzijama reklama za nepotrebno i besmislenog nasilja u ime komunizma u kojem smo jednaki u želji za potrošnjom i samozadovoljavanjem. Uostalom, kada će muslimani prestati optuživati generalizirani Zapad za sve svoje nevolje? Sada kada je vlastitom nepromišljenošću, uz muslimansko pljeskanje i neskriveno zadovoljstvo zajedničkog orgijanja života na neot-

234

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

plativ dug, taj Zapad doveden na rub propasti, ali globalne, teško da može biti isključivi krivac za sve muslimanske probleme. Problem takozvanog islamskog terorizma je složen fenomen. Meni se čini da je uvjetovan s barem dva faktora. Jedan bi se mogao označiti kao unutarnji, muslimanski, a drugi kao vanjski ili neokolonijalistički. Citirat ću muftiju Omerbašića koji je jednom prigodom javno rekao da bi se muslimani konačno trebali jasno odrediti prema pojmu i značenjima džihada i time izbjeći njegovu instrumentalizaciju i manipulaciju. Nećete vjerovati, ali uz sav trud da se arapska riječ džihad nemuslimanima prevede u njezinom složenom značenju ulaganja napora na Božjem putu, udžbenik za 8. razred vjeronauka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima po kojem uče i moja djeca, istu riječ muslimanima prevodi kao sveti rat! Pa tko je onda kriv, famozni Zapad ili blentavi muslimani koji ne poznaju niti osnove vlastite vjere, već su sve, pa i Božji izazov promatranja i razmišljanja prepustili “ovlaštenim” tumačima, modernom islamskom svećenstvu, ideolozima svake vlasti. Kako onda može čuditi da nekakav Uthame bin Ladin nalazi frustrirane, a neuke balavce koji su se u ime tako shvaćenog džihada spremni bombom raznijeti u autobusu punom djece. A Kur'an jasno kaže da tko nepravedno oduzme život jednom čovjeku kao da je ubio cijelo čovječanstvo. BEGOVIĆ: Mogu li Bošnjaci doprinijeti globalističko nastrojenom svijetu, osim što čekaju da ih netko sa slašću asimilira? Kako očuvati naš identitet? Imamo li mi uopće šansu napredovati i postati uređeno građansko društvo? NANIĆ: Moram priznati da mi taj izraz globalistički nije posve jasan. Kada to svijet nije bio globalan? Zar zaista vjerujemo da međusobno prožimanje kultura i civilizacija nije postojalo prije nas? Pa kako se onda dešavao ljudski napredak? Rimski biskup Ivan Pavao II prije desetak je godina rekao kako je jedina prava i provedena globalizacija ona financijska. Da je bio u pravu, svjedoči i današnji potpuni rasap svjetske ekonomije, uzrokovan činjenicom da se spekuliralo na veliko i na globalno. Od česte uporabe termina koji završava na –izam ili -istički dobijam probavne tegobe. Cijelo je dvadeseto stoljeće obilježeno masovnim ubijanjima u ime različitih –izama. Uostalom, još sam prije petnaestak godina od američkog ekonomista LaRouchea naučio da je globalizam bajata vijest i da je prvi globalizator bio stanoviti Benito Mussollini, a da su ga u stopu slijedili druga dvojica hajirlija, neki Adolf Hitler i malo poznati Josif Visarionovič Džugašvili, nazvan Staljinom, što će reći Čeličnim. Nisu li ta trojica uložili dosta napora da globaliziraju fašizam koji je opet samo perpetuirani obrazac Rimskog, Napoleonovog i Britanskog carstva i boljševizam kao repliku Trećeg Rima, sa središtem u Moskvi, samo ne u kancelariji tamošnjeg arhiepiskopa, već samog Čeličnog? Što je, na koncu, radio Lav Davidovič Bronštajn, nazvan Trockim, izvozeći revoluciju u susjedstvu dvadesetih godina? Globalizirao jednu ideologiju, baš kao i sitni birokrati iz Bijele kuće i Downing streeta te europskih palanki danas. Današnju će se izvoznu ideologiju u budućnosti vjerojatno nazivati demokratizmom. Bošnjaci i globalizam? Nastavi li se sadašnjim trendovima, Bošnjake nitko ništa i neće pitati. Zabavljeni svojim novootkrivenim ili novokomponovanim mitovima, nestat će zajedno sa svim susjedima, uvjereni, kao i susjedi, da su dali svoj doprinos svjetskoj revoluciji i završiti kao mnogi drugi Zemljani u nekoj korporativnoj mašineriji jeftine radne snage koja proizvodi bespotrebne elektroničke naprave. Naravno, moguć je i drukčiji scenarij, ali za njegovo ostvarenje potrebno je doista se dogovoriti koji je to identitet kojeg čuvamo, na čemu je temeljen. Zaista mislite da je većini Bošnjaka stalo do očuvanja identiteta, posebno kad i ne znaju kako to, taj (id)entitet ili kako se to već zove, izgleda i što je to uopće?

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

235


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

Naša šansa leži u nadi da se taj globalizam, ovaj financijski predatorski sistem raspada i da mu je nužno naći održivu zamjenu, ne u smislu ekologističkih (opet -izam) tlapnji o nosivom kapacitetu Zemlje i održivom razvoju, već o razvoju čovječanstva kao jedinom mogućem izrazu čovječje refleksije kreativnog principa kojim ga je Bog nagradio da bi vršio svoju časnu funkciju Njegova namjesnika, remodeliranjem stvorenoga, i koji asimptotski teži k Njemu, stalnim napredovanjem. E, tu bi Bošnjaci, kao muslimani mogli dati svoj teorijski i praktični obol. O toj društvenoj alternativi Bošnjaci bi trebali bez straha progovoriti, ako znaju ili su spremni ponovo naučiti zaboravljeno. Time bi doprinijeli razvoju globalnog svijeta i svog stvarnog identiteta, a istovremeno se izgrađivali kao svjesni građani uže i šire političke zajednice. BEGOVIĆ: Neki kažu da nam ne cvatu behari jer smo ponovo zanemarili vjeru, kao i to da se nakon rata uljuljkujemo u razne iluzije. Čuo sam zanimljivu priču da je prijeratna generacija bosanskih muslimana bila najgora generacija muslimana do sada, a da su oni koji su se osvijestili u ratu, braneći Bosnu, pa i mlađi koji dolaze, najbolja generacija u islamskom svijetu do sada. Kako ste Vi odrastali? Tko je očuvao islam u Vašoj obitelji? Tko Vas je u tom duhu odgojio i presudno educirao? NANIĆ: Ljudi baš svašta govore. Najbolja generacija muslimana dosada bila je ona ashaba posljednjeg Božjeg Poslanika. Lijepo je vjerovati da se cijela generacija osvijestila u ratu, a da ju mlađa u tome slijedi. Prizovimo, načas, Kur'an koji govori o onima koji svoje glave okrenu kada ih, nakon molbi upućenih Bogu za izbavljenje od pogibelji, On izvede na obalu. Nekako nemam dojam o osviješćenosti generacije ili generacija za nalaženje islamskih odgovora za projekt društvene alternative. Vidim samo pokušaje “islamizacije” postojećih modela. To počesto bude nakaradnim i lažnim, pa se ne može doživljavati kao stvarna alternativa. Tako se, a ovih je dana i mjeseci to aktualno, govori o islamskim obveznicama, čija je jedina razlika od bankrotiranih korporativnih obveznica da pravna osoba koja ih izdaje jamči kako se ulažu u halal poslove. Ideš, rekli bi Zagrepčani. Kada govorimo o alternativi, onda govorimo o sustavu, posebno ekonomskom koji sprečava, a ne potiče, ili još gore, “islamizira” spekulaciju i prateće rasipanje. Zabrana israfa, rasipanja jedan je od principa islamske ekonomske misli. Kako sam već rekao, odrastao sam kao musliman, prije svega, s određenim konteporarnim dilemama Bošnjaka tada. Islam smo očuvali svi u obitelji, a presudno u smislu edukacije na mene je djelovao otac, dok su odgojno, u moralnom smislu presudila oba roditelja, što je i logično. Ovo malo znanja sam, osim oca, sticao od različitih dobrih ljudi, rahmetli tetka Džemal efendije Muhasilovića, rahmetli amidže Ismeta, mojih muallima, Mesud efendije Hafizovića i Ishak efendije Aleševića, naravno tadašnjeg glavnog imama zagrebačkog Mustafa efendije Cerića i muftije Ševke efendije Omerbašića koji me upućivao i u dubine arapskog jezika. Neka ih sve Allah obdari velikom milošću jer su me upućivali na pravi put. Kao student družio sam se s iračkim šiijama Abdul Kerimom, Amirom Abidom i bratom mu Uthamom koji su mi potpuno skinuli perdu s očiju i ukazali na istinu da se vjerski principi ne mogu odvojiti od svakodnevnog ljudskog djelovanja, bez obzira kakvo je i kolikog opsega odgovornosti, privatno ili javno. BEGOVIĆ: Ima li razlike između nas Bošnjaka koji smo rođeni u Hrvatskoj i onih koji su rođeni u Bosni? Mislim na kulturološke i civilizacijske životne navi-

236

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

ke kao i na pitanje identiteta. U kolikoj smo mjeri, po Vašem mišljenju, mi u Hrvatskoj svjesni svog bošnjaštva? Nedavno sam bio u Bosni i na jednom mjestu sam osjetio da me promatraju kao nekog zagrebačkog piceka, dakle nekog neautohtonog Bošnjaka. Postoje li ikakve predrasude u Bosni prema Bošnjacima u Hrvatskoj? NANIĆ: Prvi koji je mene nazvao zagrebačkim picekom bio je Zilhad Ključanin 1993. godine, zato što sam tražio da makne noge s radnog stola u redakciji Press agencije koju sam tada vodio u Zagrebu. Gospodin Ključanin je maknuo noge sa stola, ali imam dojam da mi nikad nije halalio. Doduše, stanovitog gospodina Richarda Holbrooke-a imao sam čast upoznati kada je blatnjavu cipelu stavio na moj radni stol u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine s namjerom da zaveže pertlu, prije nego ga uvedu Aliji Izetbegoviću na sastanak. Gospodin se jako začudio kada sam mu, uz svu diplomatsku vještinu, rekao kako baš nije zgodno prljavu kunduru stavljati na tuđi stol, na kojem se povremeno, kada se puno radi, i jede. Svojevremeno, jako je bilo popularno u mahali, posebno visočkoj, muhabetiti o zagrebačkom lobiju koji je njima, ergo pravim Bošnjacima nametnuo reisa. Ne znam što je mjera bošnjaštva, ako takvo što uopće i postoji. Prije svega, ne mislim generalizirati. Bosna je prepuna fina bošnjačkog svijeta od kojega se bi mnogi ovdje trebali učiti ponašanju. Ali, ima

Inače, prijedlog da se Tankovića kandidira za predsjednika zagrebačkog, hrvatskog ogranka dao je Izetbegoviću moj otac, prethodno odbivši da sam preuzeme tu dužnost koja mu je ponuđena jer je, očekivani kandidat Salim Šabić već bio izabran za potpredsjednika SDA u Sarajevu, na osnivačkoj skupštini. i onih drugih. Kao i u Hrvatskoj. Čini mi se da određene manje, kulturološke razlike postoje, činjenicom da smo mi u Hrvatskoj izloženi radijaciji nešto drukčijih kulturnih obrazaca koje, počesto i nesvjesno, usvajamo. Neki su dobri i korisni, a neki nisu. Važno je samo da se prepoznaju oni prvi, po svojim vrijednostima i postanu dijelom kulturološkog koda svih, a da se oni drugi odbace jer unazađuju. Isto vrijedi i u drugom pravcu. Smatram da se bosanski i hrvatski Bošnjaci međusobno mogu dobro nadopunjavati i oplemenjivati, ali samo ako se razmjenjuju kulturološki utjecaji, bazirani na vrijednostima koje dijelimo. Tu je negdje odgovor i na pitanje o razlikama u shvaćanju identiteta. No, postoji i drugi faktor. Mi naš identitet uvijek promatramo u manjinskom kontekstu, dok su bosanski Bošnjaci to prisiljeni činiti samo tamo gdje stvarno jesu, još uvijek obespravljena manjina, u takozvanoj Republici Srpskoj ili na prostorima gdje gazduju ljudi poput Mije Brajkovića. Stoga je interesantnije promatrati razlike u bošnjačkom poimanju identiteta u samoj Bosni jer su one uvjetovane većinskom opuštenošću, posebno prema ostalim manjinskim identitetima i nelagodama, ili pak manjinskom osjetljivošću u uvjetima neizvjesnosti. BEGOVIĆ: Radili ste kao šef kabineta Alije Izetbegovića. Zanimala bi nas Vaša sjećanja na to razdoblje života? NANIĆ: Prije svega, ja sam vrlo kratko bio šef kabineta Predsjednika Predsjedništva i gotovo da, osim anegdota poput one s Holbrooke-om, nema značajnijih sjećanja. Moja sjećanja na rahmetli Aliju Izetbegovića vezana su za period od 1989. do 2000. kada sam se

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

237


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

s njim imao čast družiti i za njega raditi u drukčijim i često promjenjivim okolnostima i aranžmanima. U rijetkim trenucima njegove opuštenosti, uspio sam katkad ugrabiti nešto od njegova bogatog znanja i lepršavih misli. BEGOVIĆ: Možete li nam reći, s ove distance, kakav je bio Alija Izetbegović kao političar i čovjek, budući su to vječne rasprave i onih koji su ga samo vidjeli na televiziji? Zamjerate li što tadašnjoj bošnjačkoj vrhuški? NANIĆ: Bio sam apsolvent građevine i novinar početnik u Studentskom listu kada mi je prišao u kuloarima Zagrebačke džamije u aprilu 1989. i neposredno počeo govoriti o potrebi organiziranja stranke koja će moći dati barem neke odgovore na rastuće izazove raspada Jugoslavije i demokratizacije društvenih odnosa. Zamislite, on, politički disident i zatvorenik savjesti, filozof i gotovo ilegalni autor i publicist, tada čovjek od skoro 65 godina, prilaz meni, 25-godišnjem balavcu koji je nešto o muslimanima piskarao po marginalnoj hrvatskoj štampi i pita me za mišljenje! I to ne o kakvu specifikumu zagrebačkog muslimanskog kruga, već o političkom organiziranju cijelog naroda, dok je još to zabranjeno zakonom. Znam da sam imao malu prednost pri poklanjanju povjerenja jer je on poznavao moga oca još iz najranijeg djetinjstva, no i da nisam, on bi svejedno postupio na isti način. Različiti su stavovi oko njega kao političara i vrlo su proturiječni, što je i normalno. Kada radite, posebno tako odgovoran posao, imate i podršku i suočavate se s kritikom. Kada ne bi bilo tako, trebali biste se zabrinuti. Razmišljašljajući o Izetbegoviću kao političaru, uvi-

S tim putom u New York poklopila se i medijska kampanja Washington Posta i New York Timesa koja je mene, s još petoricom ljudi proglasila čelnicima terorističke mreže u Bosni. Iako je Izetbegović, obraćajući se Generalnoj skupštini, načinio presedan i u govoru sve nas uzeo u zaštitu, ljaga koja je na nas bačena nikada nije skinuta jek mi se činilo da je on po sudbini disident, po vokaciji filozof, po zvanju pravnik, a tek nevoljko političar koji je prije trebao biti državnikom. Jednom mi je u Džeddi rekao kako osjeća da nije napisao sve što je želio i da bi zapravo želio biti negdje drugdje, a ne u centru donošenja sudbinskih odluka. Čitav je život bio zaokupljen dramama života, njihovim uvodima, zapletima, kulminacijama, raspletima i epilozima, priznao mi je tada. Taj je pojam ontološki antagonizirao europskom pojmu utopije, kritizirajući Thomasa Moore-a, a njegov je životni put bivao egzemplarnom dramom. Zbog toga sam mislio da on, zapravo, nije izabrao svoju sudbinu nakon 1989., već se prepustio matici koja ga je nosila, dok je pokušavao kormilariti, vremenom izgubivši jasnu sliku konačnog cilja. Kako je vrijeme teklo, tako je donosio sve manje i nevažnije i pogrešnije odluke. U sjećanje uvijek prizivam jednu scenu nakon blokade transporta tenkova JNA u listopadu 1991. istočnom Hercegovinom. Pred okupljenom gomilom Hrvata u Stocu koja ne pušta JNA tenkove dalje jer, s puno prava, sumnja da ih se šalje na Dubrovnik i ostatak Dalmacije, i koja mu kliče kao lideru Alija Izetbegović moli prisutne da mu vjeruju još samo ovaj puta i da propuste tenkove kamo su krenuli. Kako je to izgovorio, uzvici podrške, pazite hercegovačkih Hrvata, pre-

238

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

Otac Kemal, braća Faris i Senad Nanić, početkom 90-tih tvaraju se u zvižduke i on tada odustaje od šanse da nadraste samo bošnjačku komponentu svog, u tom slučaju samo političkog, djelovanja, i da postane djelatni bosanski državnik. Sve nakon toga, kako god mudro i državnički bilo, bit će doživljavano kao redukcionističko, samo bošnjačko, pa čak i od Bošnjaka. Šteta, jer Alija Izetbegović u tim je prijelomnim trenucima bio jedini s moralnim, epistemološkim i ontološkim kapacitetom izrastanja u prvog bosanskog državnika nakon mnogo stoljeća. No, uvijek treba naglašavati da je bio suočen s dvije vrlo jake centrifugalne sile čija su hvatišta bila u Zagrebu i Beogradu, s ogromnim utezima na nogama i međunarodnim ucjenjivačkim pištoljem na sljepoočnici i da je, u takvom, gotovo košmarnom, okruženju uspio izvesti državu Bosnu i Hercegovinu na put očuvanja. Povijesti treba prepustiti ostalo, skice za njegov portret izrađivat će se i dalje, a suglasja nikada neće biti. BEGOVIĆ: Zašto ste otišli s pozicije šefa kabineta? NANIĆ: Ja sam u Sarajevo 1996. došao po pozivu tek imenovanog bošnjačkog zamjenika ministra obrane Federacije BiH, Hasana Čengića kao šef službe za odnose s javnošću. U Zagrebu sam ostavio suprugu s kćerkom Hanan od 1 godine i tek rođenim sinom Davudom, a u Sarajevu sam stanovao kod svoje tetične Ašide Zaimović, uselivši se njoj, njezinom mužu i kćeri na neodeređeno vrijeme. Imao sam čast surađivati s Čengićem i ostalim dužnosnicima i zaposlenicima Ministarstva i dati svoj vrlo mali doprinos tada glavnom projektu – donošenju Zakona o obrani Federacije koji je bio prvi uspješni korak k reintegraciji oružanih snaga BiH. Nakon što je taj posao završen, predsjednik Izetbegović me pozvao da preuzmem mjesto njegovog šefa kabineta. Ja sam mu tada predložio, a on je prihvatio da

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

239


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

odredimo probni rok jer dotada nikada nismo surađivali na svakodnevnoj osnovi. Od početka, međutim, moje se radne metode nisu poklapale s općom atmosferom i navikama u kabinetu, ali i među njegovim savjetnicima, članovima Vlade Federacije i Vijeća ministara. Vrlo sam brzo izguran na margine, čemu sam vjerojatno i sam doprinio preranim kukurijekanjem, posebno oko procesa privatizacije i makroekonomske politike te nekim političkim stavovima. Ostala mi je u sjećanju epizoda iz New Yorka, kada je na marginama redovnog zasjedanja Generalne skupštine UN, tadašnji hrvatski šef diplomacije, Mate Granić doslovno molio Izetbegovića da, pri povratku u Sarajevo, svrati do Franje Tuđmana u Zagreb. Od svih prisutnih s bosanske strane, ja sam jedini bio protiv jer sam smatrao da Tuđmanu to treba samo zbog demonstracije svoje kooperativnosti, dok su njegovi herceg-bosanski adlatusi sve činili da zaustave procese u Federaciji i na državnoj razini. S tim putom u New York poklopila se i medijska kampanja Washington Posta i New York Timesa koja je mene, s još petoricom ljudi proglasila čelnicima terorističke mreže u Bosni. Iako je Izetbegović, obraćajući se Generalnoj skupštini, načinio presedan i u govoru sve nas uzeo u zaštitu, ljaga koja je na nas bačena nikada nije skinuta, a na Izetbegovića je izvršen velik pritisak da nas se, jednog po jednog, otarasi. Na koncu, svi smo dali ostavke ili smijenjeni u iduće dvije godine, a protiv trojice vodili su se montirani procesi, koji su završili oslobađajućim presudama. Istekom probnog roka, ja sam podnio izvještaj kojeg je on prihvatio i izrazio zadovoljstvo učinjenim kao i ostavku koju je također odmah prihvatio. Kasnije je, kada sam dolazio u Sarajevo, on uvijek nalazio vremena za jedan razgovor uz kafu. BEGOVIĆ: Jedan ste od osnivača SDA, zajedno sa Šemsom Tankovićem, a tada ste bili u dvadesetim godinama života. Otkud Vam ta mladenačka politička osviještenost u doba nadolazećih vrlo teških godina za Bosnu? Kako to da je SDA osnovan u Zagrebu? NANIĆ: SDA nije osnovana u Zagrebu, već u Sarajevu. No, istina je da su se prvi razgovori u nešto širem krugu o osnivanju stranke vodili s takozvanim zagrebačkim lobijem tokom 1989. godine. Imao sam čast biti jednim od sudionika u tim razgovorima i kasnije mi je ponuđeno da potpišem Saopćenje za javnost o osnivanju stranke, s još četrdesetoro časnih i hrabrih ljudi, od kojih je dvanaest bilo iz Hrvatske. U Zagrebu je osnovan prvi ogranak stranke koji je kasnije prerastao u SDA Hrvatske, s Tankovićem na čelu. Inače, prijedlog da se Tankovića kandidira za predsjednika zagrebačkog, hrvatskog ogranka dao je Izetbegoviću moj otac, prethodno odbivši da sam preuzeme tu dužnost koja mu je ponuđena jer je, očekivani kandidat Salim Šabić već bio izabran za potpredsjednika SDA u Sarajevu, na osnivačkoj skupštini. Moja politička osviještenost nije se desila preko noći, krajem osamdesetih, već ju je polako izgrađivao, prvenstveno moj otac, ali i cijela obitelj koja je bila prilično, ali ne i virulentno antikomunistička. BEGOVIĆ: Jeste li tada imali problema, s obzirom na Vaše izrazito bošnjačke aktivnosti, i to prije svega s Tuđmanovim režimom? NANIĆ: Moji problemi s Tuđmanovim režimom počinju kada hrvatska politika prema Bosni postaje politikom u Bosni, odnosno kada se bosankohercegovačkim Hrvatima oduzima pravo da sami sebe predstavljaju, a zvanični im Zagreb, nezvanično nameće tutore koji quasi-fašističkim metodama stvaraju paradržavu Herceg-Bosnu. To je prva polovica 1992., kada sam se, po demobilizaciji iz Hrvatske vojske koja je koincidirala sa velikosrpskom

240

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

agresijom na Bosnu, politički i javno ponovo angažirao. U srpnju iste godine izabran sam za političkog tajnika SDA Hrvatske. U najgore vrijeme rata Armije BiH i HVO, 1993. hapšen sam i islijeđivan dva puta i, naravno, puštan bez ikakve optužnice jer se ni u Tuđmanovoj verziji demokracije nije moglo suditi ljudima za javno djelovanje u okviru zakona i Ustava. Medijski napadi na mene počeli su još krajem 1992. kada me je tadašnji tabloid Slobodni tjednik proglasio glasnogovornikom ekstremne muslimanske struje u Zagrebu koja oblikuje antihrvatske stavove bošnjačkog vodstva u Sarajevu. Kakav apsurd! Niti su bošnjački stavovi u Sarajevu bili antihrvatski, niti sam ja imao bilo kakva utjecaja na samostalnu politiku u Sarajevu. Kasnije su me, na fonu piskaranja Washington Posta i New York Timesa, napadali Globusovi tadašnji šakali, bez ijednog argumenta ili dokumenta, a nisu htjeli objaviti moje, pomalo zafrkantsko reagiranje. No, kada vas jednom uprljaju blatom, očistit se ne možete nikada. I to je moja sudbina.

U najgore vrijeme rata Armije BiH i HVO, 1993. hapšen sam i islijeđivan dva puta i, naravno, puštan bez ikakve optužnice jer se ni u Tuđmanovoj verziji demokracije nije moglo suditi ljudima za javno djelovanje u okviru zakona i Ustava. Medijski napadi na mene počeli su još krajem 1992. kada me je tadašnji tabloid Slobodni tjednik proglasio glasnogovornikom ekstremne muslimanske struje u Zagrebu koja oblikuje antihrvatske stavove bošnjačkog vodstva u Sarajevu. BEGOVIĆ: Da li je bilo, a ima li i danas, u našim redovima špijuna i krtica? NANIĆ: Ima, dakako. Ja na primjer, ako je suditi po nekim pouzdanim bošnjačkim izvorima iz mahale, kako zagrebačke, tako i sarajevskih. BEGOVIĆ: Sa Šemsom Tankovićem ste dijelili dobro i zlo u SDA Hrvatske, a kasnije ste se razišli. Možete li nam ispričati, a to pitam s razlogom jer su razne priče kružile po našim manjinskim trač kuloarima, koji je stvarni razlog Vašeg odlaska iz stranke? NANIĆ: Koncepcijsko razmimoilaženje manjinske struje u Izvršnom odboru stranke čiji sam primus inter pares bio ja i većinske čiji je stvarni vođa bio gospodin Tanković. To se razmimoilaženje desilo zbog jednog moga internog prijedloga kojeg sam nazvao Memorandum o reintegraciji i prezentirao ga na redovnoj sjednici Izvršnog odbora stranke u jesen 2000. Tada sam, naime, predložio da se, u novim političkim okolnostima umiranja Tuđmanovog režima i dolaska koalicije i predsjednika Mesića na vlast, a naših bezuspješnih pokušaja da se toj koaliciji priključimo i postanemo parlamentarnom strankom, počne razgovarati o modelima daljnje egzistencije stranke i njezinom političkom programu. Pazite, to je bilo prije donošenja Ustavnog zakona i promjena seta izbornih zakona koji su omogućili jedno parlamentarno mjesto predstavniku 5 ex-jugoslavenskih manjina, među njima i Bošnjacima. To je, nažalost,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

241


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

Faris Nanić i supruga Meliha shvaćeno kao pokušaj odustanka od temeljnih načela i udaljavanje od stvarnih ciljeva stranke, iako je Memorandum dao četiri moguća scenarija, od kojih je jedan bio nastavak po dotadašnjem ustrojstvu i programu. Nakon nekoliko mjeseci, održana je još jedna sjednica Izvršnog odbora u Rijeci, na kojoj se glasalo o tri prijedloga, od kojih je moj Memorandum tretiran kao jedan. Na kraju, demokratski, Izvršni odbor je većinom glasova prihvatio prijedlog da se zadrži isto ustrojstvo i stranački program koji je formulirao kasniji stranački disident, Mehmed Džekić iz Labina. Kako sam, s Ibrahimom Ružnićem i Abdulahom Muftićem, tada ostao u manjini, nije bilo druge nego napustiti stranku, što sam i učinio u ožujku 2001., po isteku otkaznog roka jer sam tada bio u redovnom radnom odnosu sa strankom. Naglašavam da, bez obzira na sva razmimoilaženja i nesporazume koji su ponekad shvaćeni i kao privatni, ja ne smatram da sam se s Tankovićem razišao kao čovjek. Dobro je podsjetiti naše zaboravne ljude da je tokom olovnih devedesetih upravo Šemso Tanković, koješta riskirajući, javno izgovarao ono što se mnogi današnji dični Bošnjaci nisu usudili niti pomisliti, da ih tko ne bi čuo. Oštar i odlučan javni nastup, i dalje smatram, bio je odlučujući faktor našeg opstanka kao kolektiviteta, i u Hrvatskoj. Tu je Tanković jedan od najzaslužnijih. Sve ostalo su kafanska naklapanja. BEGOVIĆ: Koje su po Vama političke, društveno-socijalne i kulturalne smjernice po kojima bi Bošnjaci u Hrvatskoj trebali krenuti u budućnosti? NANIĆ: Dragi Mursele, ja sam samo obični muhendis. O političkim bi smjernicama još mogao ponešto reći, ali za ove druge dvije izazivam Vas da date odgovor. Tu ste mnogo kvalificiraniji od mene. Bošnjaka u Hrvatskoj koji mogu dati odgovore na ova pitanja ima mnogo, vrlo su kvalificirani i trebalo bi im otvoriti stranice naših ozbiljnih izdanja da o tome nešto napišu.

242

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

BEGOVIĆ: Nedavno je u Hrvatskoj osnovana nova bošnjačka stranka pod nazivom Bošnjačka demokratska stranka, a predsjednik joj je Nedžad Hodžić. Što mislite o političkom pluralizmu jedne manjine u Hrvatskoj kada znamo da nam je biračko tijelo ionako slabašno. Nadalje, neprestano osnivamo nešto novo, a ne želimo sačuvati i održavati tradicionalne političke i kulturne koncepte koji su u osnovi dobri ali trebaju osvježenje. Tko je kriv za tu situaciju? Da li je riječ o uobičajenim demokratskim procesima ili želji pojedinaca da se istaknu i promoviraju? Zašto se u tim pitanjima razilazimo? NANIĆ: Jedan sam od onih koji vjeruju da treba ozbiljno razmisliti o reformi naših organizacijskih modela. Bez te reforme, dešava nam se kontraproduktivni trend multiplikacije različitih društava koje vrlo često perpetutiraju već usvojene koncepte. U reformi treba poći od osnovnog pitanja – koja su to područja našeg javnog djelovanja koja nužno trebaju etničku formu organizacije, a koja nisu? Bitno izmijenjene okolnosti u odnosu na devedesete kada su nastali naši glavni oblici političkog, kulturnog, opće nacionalnog i humanitarnog organiziranja koja će se, asimptotskim približavanjem EU dalje mijenjati, sa sve većim financijskim problemima, gotovo u svima nadišle su njihove realne mogućnosti i snage. Ako nam je jedan od glavnih ciljeva integracija, ili bolje rečeno re-integracija u hrvatsko društvo, zbog izbjegavanja getoizacije i asimilacije, onda se etnički princip organiziranja treba svesti samo na one segmente života i identiteta u kojima ravnopravnost nije postignuta ili ju je nemoguće postići ili u kojima doista postoji etnički i nacionalni specifikum kojeg treba trajno njegovati i razvijati. U demokratskim uvjetima ne možete i ne smijete sprečavati pluralizaciju, pa makar ona bila plod individualnih težnji, a ne koncenzusa. No, čini mi se da politička pluralizacija etnički motiviranih stranaka neće dati ploda, a postavlja se i dalje aktualno pitanje, treba li nam političko organiziranje na etničkoj osnovi ili bi mnogo više učinili ako bi svoje ambicije s jednog, teorijski uvijek upitnog zastupnika manjina, pomaknuli malo više, na nekoliko zastupnika u nekoliko političkih stranaka, što onda otvara vrata punoj političkoj integraciji, učešćima u izvršnoj, sudskoj vlasti, diplomaciji i slično. To, naravno, ne ovisi samo o nama, već i o spremnosti političkih predstavnika većinskog naroda da ugrade deklarirane manjinske predstavnike na svoje liste. Vodi li netko uopće razgovore s liderima hrvatskih političkih stranaka o tom pitanju? BEGOVIĆ: Svjedok sam, s obzirom da sam pod Vašim urednikovanjem u Preporodovom Journalu, mjesečniku KDBH Preporod, započeo rad u manjinskim tiskovinama, da su mnogi komentirali Vaše tekstove kao obračun sa SDA Hrvatske. I još nešto, smatralo se da ste Vi iz SDA lonca izašli i da ne možete biti bolji od onih koji navodno samo kradu, kradu i opet kradu, i uz to još i lažu. Sjećam se da mi tada nije bilo ništa jasno, mislim, s obzirom na te međuljudske odnose, a onda sam ni kriv ni dužan optužen da pišem po Vašim uputama. Farise, zaista nisam primijetio da ste me obmanjivali, baš naprotiv. Tko tu kome uzima mjeru i tko tu koga u stvari laže? Možemo li mi uopće napredovati dok su odnosi među nama ozbiljno narušeni? Ne dođe li Vam da jednostavno svima napišete razglednicu iz Emirata – otišao sam ozdraviti i neću se više vratiti? NANIĆ: Da sam se obračunavao sa SDA Hrvatske, pljunuo bih na sebe sama. Ja sam samo otvorio medijski prostor za legitimne i legalne, ali naravno, javne prosudbe o Tankovićevu zastupničkom mandatu i generalno o budućnosti manjinskog zastupanja u Sa-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

243


7

INTERVJU: FARIS NANIĆ

boru. Nadalje, koji su to moji tekstovi koji bi se mogli čitati kao obračun sa SDAH? Ja sam se samo u, čini mi se, tri uvodnika, osvrnuo, na Tankovića, bez spominjanja SDA i to samo jednom ga prozvavši za epitete lažljivaca i smutljivaca koje je izrekao u kontekstu Journala na jednoj tribini u Islamskom centru. Nije li Tanković dao prvi intervju Journalu nakon pokretanja lista? No, kao odgovoran urednik, a tu vjerujte imam veliko iskustvo, držao sam se načela audiatur et altera pars, stalno pozivajući i njega i druge koji misle kao on da se, na stranicama Journala oglase, autorskim tekstom, pismom čitatelja, reakcijom bilo kakve vrste. Ali, ni mukajet. Sve se završilo na našim poznatim i tako nam milim sijelima. Protiv te neregularne i nedemokratske prakse među nama sam se borio i uvijek ću se boriti. Pa nisam ja izašao iz SDA lonca, ja sam osnivao SDA. Volio bih također da ti koji na sijelima pričaju, javno kažu tko je, kada, gdje, što i kako ukrao i da, ako takva saznanja s dokazima imaju, pozovu policiju i prijave zločin. U protivnom, mogli bi se suočiti s optužbama da zločin svjesno prikrivaju ili da su u njem sudjelovali jer za njeg znaju. Nikad nisam vjerovao da naručeni tekstovi donose ikakva dobra, posebno oni napadačke naravi, ad hominem. Članovi redakcija koje sam vodio mogu vjerojatno, poput Vas, o tome svjedočiti. No, nismo mi jedini čiji su međusobni odnosi ozbiljno narušeni. Kao manjina, slijedimo trendove većine i udobno smo se smjestili u kontekst svijeta u kojem živimo, u kojem su Ja i Moje jedine vrijednosti.

Bošnjaci i globalizam? Nastavi li se sadašnjim trendovima, Bošnjake nitko ništa i neće pitati. Zabavljeni svojim novootkrivenim ili novokomponovanim mitovima, nestat će zajedno sa svim susjedima, uvjereni, kao i susjedi, da su dali svoj doprinos svjetskoj revoluciji i završiti kao mnogi drugi Zemljani u nekoj korporativnoj mašineriji jeftine radne snage koja proizvodi bespotrebne elektroničke naprave. BEGOVIĆ: Možete li nam ispričati, još jednom, kako i zašto ste se svojedobno razišli s Beharom, jer Journal je u početku bio podlistak tog uglednog časopisa da bi kasnije postao mjesečnik KDBH Preporod? NANIĆ: Ja se nisam razišao s Beharom, bio sam član njegove prve redakcije 1992. i one kasnije, ovisno o tome kada me je Ibrahim Kajan ponovo uvrstio u impressum. Dakle, prije svih članova redakcije Behara s kojima sam se sukobio oko jednog mog teksta koji je, kasnije, objavljen u knjizi Zapisano ostaje, u izdanju KDBH Preporod, i za kojeg je na prezentaciji, Ervin Jahić rekao da spada u napeto štivo političkog sadržaja i da mu nije jasno zašto ga je tadašnja redakcija odbila objaviti. Nije, naravno, problem u tekstu ili redakcijskom pravu da ga ne objavi, već činjenici da se takva odluka pokušala donijeti iza mojih leđa, iako sam bio član te iste redakcije. Zbog tog sukoba oko teksta koji je trebao biti objavljen u Behar Journalu, čiji sam izvršni urednik bio, a ne u Beharu, Glavni je odbor donio odluku da se formiraju dva lista s dvije odvojene redakcije. Tako je nastao Preporodov Journal, sporni tekst o 11. rujnu nadišao je svoju vrijednost i namjenu, a Behar je nastavio utabanim stazama, melankolično, sve do dolaska Seada Begovića za glavnog urednika.

244

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

BEGOVIĆ: Jeste li zadovoljni postignutom razinom informiranja, ali i polemičnosti koju je Journal Bošnjacima donosio za vrijeme Vašeg urednikovanja? NANIĆ: Nisam, niti jednim. Mislim kako smo tek otvorili vrata pod mojim urednikovanjem, a sadašnja redakcija bi trebala to pokušati ostvariti. Iako, ovo drugo će biti vrlo teško, s obzirom na naše sklonosti izbjegavanja javnosti i odgovornosti za javnu riječ. BEGOVIĆ: Jeste li zadovoljni sadržajem i koncepcijom Journala nakon Vašeg odlaska? NANIĆ: Nisam, čini mi se da je ukidanjem rubrike Kronika koje se dogodilo krajem moga mandata, smanjena količina informacija koje su dajdžestirane davanjem i pogleda iz drugog kuta, u odnosu na objavljen. Mislim da je trebalo samo promijeniti grafiku i prijelom te rubrike. To je, naravno, i moja greška, proizašla iz lijenosti da se tim izazovom ozbiljnije pozabavim. Nadalje, tekstovi g. Edisa Felića nisu na razini koju smo pokušali uspostaviti u Journalu, previše je tu osobnih stavova, nepotrebnih, katkad i vulgarnih atributa, jednostranosti. Više sam očekivao od rubrike Svijet koju uređuje g. Anes Šuvalić. Konačno, vjerujem da bi i stanoviti Josip Broz pozavidio Šemsi Tankoviću na broju spominjanja u uvodnicima g. Isakovića. Međutim, tekstovi Amine Alijagić i Vaši čine mi se zrelima, vrlo savjesno rađenima, bez puno prostora za demantije i ispravke krivih navoda. Intervjui, a posebno sugovornici su i dalje atraktivni. Odlična je ideja davanje prostora Mirzi Mešiću i drugima za islamske i opće teološke teme. Rubrika Bošnjaci u Hrvatskoj sve je iscrpnija, a Kultura je na dosegnutoj, kvalitetnoj razini. Neobično je da je Preporodov Journal jedini ozbiljan manjinski list koji prati svjetska zbivanja, posebno ona koja imaju odraza na nas, u zadnjem dvobroju nije objavio niti retka o aktualnoj i vrlo ozbiljnoj financijskoj i ekonomskoj krizi. Konačno, jedna od vrijednosti Journala bila je redovitost. Primijećujem veliku količinu dvobroja, pa se pitam u čemu je problem. BEGOVIĆ: Dvobroji su rezultat stalnih osporavanja i pametovanja onih koji misle da mogu bolje, a u životu nisu napisali ni retka. Zasigurno to znate iz vlastitog iskustva. Redakcija je umorna, a riječ je o mladim ljudima koji žele poticaj u vidu promjena i svjetlijih međuljudskih odnosa koji nikako da se manifestiraju na kraju manjinskog tunela. Otuda višak gorčine i greške koje redakcija ponekad radi. Farise, zar Vam se ne čini da se naše djelovanje, barem što se tiče onog društveno potentnog djela bošnjačkih intelektualaca u Hrvatskoj, svodi na šačicu entuzijasta. Zašto je to tako kada znamo koliki je bošnjački potencijal u hrvatskoj znanosti i kulturi? Može li čovjek uopće biti manjina, ako je među najboljima u većini i njegova zapisana ili izgovorena riječ postaje javno dobro i koliko je manjinski kontekst uopće prihvatljiv u našoj sredini? NANIĆ: Bojim se da je većina onih koje smatramo manjinskim vrhom u većini daleko od bošnjačkog, posebno deklarativno. Jednom je, čini mi se baš u Beharu, Senad Nanić napisao da smo svi, barem na neki način uvijek manjina i da bi svaki politički sustav o tome trebao konsekventno voditi računa. Dobro je da je manjinska riječ javno dobro države jer se time svi obogaćuju povratnim vezama. Koncept nacionalnih manjina u Hrvatskoj preuzeli smo iz europske teorije i prakse, čak smo i rješenja, uz određene prepravke, usvojili po preporukama iz Europe. Koliko je to dobro, pitanje je na koje Preporodov Journal nije dobio odgovore od vrlo eminentnih ličnosti s kojima je vodio razgovore u intervjuima. Ja ih definitivno nemam, ali sam svjestan da će taj koncept, u nekom obliku, živjeti još dugo i da ćemo mu se morati prilagođavati, ali uz uvjet konačne definicije zajedničkih načela koje nas ujedinjuju u čuvanju i razvoju bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

245


Sulejman Čičić jedan od najistaknutijih, najangažiranijih i najuspješnijih Bošnjaka u Hrvatskoj rođen je u sandžačkom Prijepolju 1924. godine... Zagrepčanin je od 1960. godine... (Sa Sulejmanom Čičićem književnik Tahir Mujičić razgovarao je u dva navrata. Prvi put, neformalnije jedne nedjelje na ručku kod Kerempuha na Dolcu, a drugi put, službenije, u njegovu stanu u Varšavskoj ulici uz kahvu i diktafon. Rezultat je Čičićev osobni, iskreni i emotivni monoview.)


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

razgovarao Tahir Mujičić

Valjalo je živjeti u dobru i zlu sve ovo vrijeme Restoran Kerempuh, stol za četvoro, jadranske lignje, a uz nas dvojicu još i Sulejmanov “badžo” Mithat Mazurović i zajednički “jaran” Dževad Jogunčić... Sedam dana kasnije, u stanu Čičićevih u Varšavskoj 4, u ugodnom obiteljskom okruženju ista trojka od prošli puta, ali bez Mithata... Dževad je aktivirao diktafon... Korijeni ...Ja sam rođen u obitelji Čičića, u Prijepolju. Čičići su u Prijepolju najveće pleme... Imalo je šesnaest kuća... Došli su u Prijepolje 1804. godine iz Bijeljine, gdje su imali svoja imanja. Moj pradjed Hadži Husein Piragić poslije bitke sa srpskim ustanicima na Mišaru, kreće za Tursku 1804. sa ženom i četiri sina, od kojih je jedan bio ranjen u toj bitci, na turskoj strani, protiv Srba. Prijepolje je tada bilo duboko Turska. Doseljavali su se ljudi iz Beograda i Užica, i oni odluče da ostanu u Prijepolju, kupuju 4 kuće u centru grada, pokraj rijeka Lima i Mileševke. U poplavi 1875 Lim i Mileševka su odnijele kuću mi djeda Suljage, te je on napravio nove dvije kuće, domaću i gostinsku u gornjoj mahali. Djed Suljaga je 1912. godine s Turcima otišao iz Sandžaka. Pristupio je vojsci i postao u Jedrenu juzbaša. Tamo je bio teško ranjen, pa je dvije godine ležao u nekom turskom, vojnom logoru, negdje između baš tog Jedrena i Istambula. No, nije se vratio živ. Umro je 1914., a za njim je ostao moj otac Ćamil i braća mu, stariji Bećo i najmlađi Hajro. Došla su i opet teška vremena, a s njima i agrarna reforma i ekonomska kriza 1930., koja je oca i najstarijeg amidžu Beću natjerala da sve proda, zatvori dućan i otvori neki hotel, kafanu, uglavnom neko ugostiteljstvo... Moj mlađi amidža Hajro nije se pomirio s propadanjem trgovine. Još 1927. godine pobjegao je od kuće u Niš, gdje se uposlio u tekstilnoj tvornici. Godinu dana kasnije upisao tek otvorenu školu u Leskovcu. Kad ju je završio 1931./32., spakirao se i pravac –Turska. Nikada neću zaboraviti tog svog amidžu kad je prvi put navratio na odmor u naše Prijepolje. Bio je lijep, elegantan, šarmantan, pa smo postali najbolji prijatelji, mada je među nama bila razlika od sedamnaest godina. Njegov je utjecaj na mene bio velik, te sam poslije završene gimnazije u Prijepolju u dogovoru s ocem otišao u onaj isti amidžin Leskovac, u istu onu tekstilnu školu koju je i on završio... Školovanje ... Tek što sam upisao školu u Leskovcu i počeo ozbiljno učiti, počela se osjećati ratna atmosfera. Inače nisam pojasnio da to nije bila samo “srpska” škola. Od 120-130 đaka bilo je samo 5% Srba, drugi su bili sa svih strana ondašnje Kraljevine... Recimo da je u školi bilo preko 30% Slovenaca, pa Vojvođana, što Hrvata, što Mađara isto toliko, a nas ostalih

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

247


7

INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

ostatak... Muslimana, Albanaca, Nijemaca i što ti ja znam koga već ne. Svi smo došli s puno ambicija i u školi je 1941. vladala radna atmosfera, ali... Rat... Počeo je rat... Rat ... Rekli su nam da se škola raspušta i svi smo krenuli svojim kućama. Ja sam došao u Prijepolje u četvrtak, a već u nedjelju je počeo rat. Okupili smo se svi da vidimo što ćemo i kako ćemo preživjeti... U kući smo imali točno u paru 157 dinara. Kako s tim zalihama prodeverati sav taj kijamet koji nas čeka? Radit ćemo, kazao sam ja. Za par dana okupirali su nas Nijemci, a 4-5 mjeseci kasnije došli su i Talijani, a ja sam već nekako skontao kako ću s njima. Od komšije kupim horoza i mijenjam ga s Talijanima za kilu kafe. Tim sam trampama i transakcijama napunio magazu, pa se uvijek našo po sanduk riže, brašna, kafe... Uskoro su počeli dolaziti i muhađiri, pa je trebalo i njih prvo smjestiti i ugostiti, pa onda i nahraniti... Onda se ja zaposlim u jednoj klaonici koja je radila i za Talijane. Jasno, da je meni ostajalo i za moju familiju i za moje muhađire. Kako sam onako “na crno” trgovao, skupilo se para, pa sam počeo od Talijana kupovati i ostalu hranu. Znao sam kupiti po cijeli kamion makarona, pa bi sve to rasporedio po svim svojim susjedima. A kamion bi imao po 10000 kila! A kol’ko koštalo da koštalo, ja sam to kupovao, pa je osim za prehranu ostajalo i za prodaju. Bogami smo se svi 1942. i dio 43. hranili makaronima kao da smo i sami Talijani! Onda ti naši okupatori poslije kapitulacije napustiše Prijepolje... A čim su oni izašli već u septembru 43. navališe na nas četnici... Navrat nanos smo se nekako organizirali, stvorili privremenu muslimansku miliciju pod vodstvom Sulejmana Pačariza, kadli uletiše u Prijepolje Nijemci... Mnoge četnike su pokokali i očistili, al’ baš kad su počeli uvoditi red, dobiše naredbu i povukoše se... Ništa nam nije preostalo drugo neg’ u partizane ili put Sjenice i Albanije! Ja sam se prvo prebacio u Sjenicu, pa s konjem preko planina u Rožaje, a onda u Peć... Na Kosovo. I tamo sam na Kosovu bio do kraja 1944. godine. Radio sam za pokret otpora, pa su me partizani, kao svoga, odmah uvukli u općinu u odbor za upravljanje nacionaliziranom imovinom. U toj je čaršiji, u Peći bilo pedesetak dućana sa zalihama robe, a ja sam ispred NO odbora time upravljao. Dijelio sam sve, po nalozima G.O., od odijela do hrane. Ali to nije dugo trajalo. Jednoga dana dođe jedan mali Crnogorac kojega sam ja čuvao i štitio u vrijeme okupacije i kaže mi da se moram javiti u UDBU. Odem ja tamo, a oni me bez puno riječi strpaju u ćeliju. A u njoj taj dan samo jedan Srbin. Ali iste noći počeše dovoditi desetke Šiptara, a s njima i mog znanca Nurka Vrcu. Kako nisam očekivao nikakvo zatvaranje, imao sam oko sebe opasano 20000 albanskih leka. Bilo je to za tada puno novca, i to tuSulejman Čičić

248

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

Sulejman Čičić, Tahir Mujičić i Dževad Jogunčić

đeg... kako nas nitko nije zvao, bili smo istinski uplašeni. Te noći su odvodili i dovodili ljude iz naše ćelije... Već sam se pomirio sa sudbinom da ni ja neću iznijeti živu glavu, kadli me drugu noć pozva istražni sudac, neki Crnogorac, Momčilo... Šef OZNE za cijeli Sandžak. Razgovarali smo od 3 do 5 sati ujutro o svim događajima vezanim za Prijepolje, a pogotovo o mome ocu kojeg je taj Momčilo saslušavao 1943. godine... Malo po malo i on me priupita: “Hoćemo li mi tebe streljati ili puštati?” Ja slegnuo ramenima, znam sudbina mi je u njegovim rukama i kako bude bit će. Odjednom će on: “Ma dobro, pustit ćemo te do Novog Pazara, a drugovi će znati što će s tobom!” Kamen mi je, privremeno, pao sa srca, ali bilo me i dalje strah. Sutra ujutro ubacili su me u jedan kamion u kojem su već bili moj otac Ćamil, brat Izet i rođak Ilijaz Čičić. Sve su nas vezanih ruku povezli za Novi Pazar. Kada smo stali u Kosovskoj Mitrovici, pojavile su se dvije djevojke, Srpkinje iz Prijepolja i zatražile da nam odvežu ruke, te su nam dale nešto da pojedemo i popijemo. Odatle su nas odvezli u Novi Pazar u zatvor i tada sam se zadnji put vidio s ocem.. Te noći zatvorska soba, u kojoj je bilo 15-18 zatvorenika, se ispraznila. Ostao sam sam s jednim Novopazarcem, članom SS divizije. Sutradan se soba ponovo punila, a noću se praznila. Jutro smo dočekali trojica. Kada su me oko 10 sati pozvali, zaista sam bio smrtno uplašen. Odveli su me u sobu u kojoj su bila trojica oficira JNA. Tu je bio komandant zatvora u Novom Pazaru Perunčić, komandant brigade KNOJ-a Vukosav Bošković i komesar brigade rodom iz Pljevlja. Na drugom stolu stajao je moj pištolj, novčanik i druga dokumenta. Malo su sa mnom razgovarali i rekli mi

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

249


7

INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

da iste noći putujem na front na Drinu, da sam član jednog tima od 7-8 ljudi koji trebaju do Drine dovesti 100-110 Pazaraca i da svojim životima garantiramo njihov dolazak u jedinice. Otišao sam u tu jedinicu, zatražio šefa Ostoju Sredojevića, legao na jedna nosila i zaspao. Glavinjali smo cijelu noć i dan kroz snijeg da bi sutradan poslije podne došli u Sjenicu i smjestili se u barake. Otišao sam iz tog vojnog logora u Sjenici, otišao u Vrcinu kuću i predao im pare koje sam cijelim putem vukao. Oslobodio sam se nečeg preteškog. Navečer smo krenuli za Novu Varoš, gdje se skupina rasporedila po raznim jedinicama. Prišao mi je neki Pavle Damjanović, komesar, i upitao: “Jel’ se mi odnekud znamo? Čini mi se da sam te vidio u Plevljima, kod onog pekara!” A ja njemu da mi je to tetak. To je valjda i presudilo što me je odlučio zadržati u svojoj jedinici, u Novoj Varoši, koja je imala zadatak goniti četnike... Bio je to četnički kraj i iz njega su bili i neki četnički vojvode. Ali onda je uslijedio strašan šok. Jedan dan javiše mi da mi je otac strijeljan. Partizani u kojima sam i ja bio, čistili su Sandžak, pa su uhvatili i moga baba, odvezli ga u Novi Pazar i tamo strijeljali. Ja, onako utučen i shrvan, dobijem konja i krenem za Prijepolje. Tamo zateknem porazbijanu kuću. U kući tuga i bol na licu majke. Mlađi brat, četrnaestogodišnjak, sve zube stišće, plače i viče kako će ih sve pobiti. Navečer navrate rođaci, a najpametniji i najsmireniji nas pokušava primiriti... Veli: “Sredite se, djeco, oko nas nestaju obnoć ljudi, niko njih ne smije ni da priupita.” Već sutradan sam ostavio familiju u takvom stanju i morao se vratiti u jedinicu. Tek poslije godine, godine i po vratim se u svoje Prijepolje i postave me za šefa kulturno-prosvjetnog odjela brigade... Jedan mi se brat, Izet, baš demobilizirao, te 1946. godine, jer se od udarca u glavu teško razbolio. Ja sam također izašao iz vojske kao nesvršeni đak. Deset dana nakon demobilizacije pozvali su me u gradski odbor i rekli: “Kod tebe stanuje jedan doktor iz Beograda i on smatra da bi ti trebao biti rukovoditelj bolnice u Prijepolju.” Nisam mogao doći sebi pa pitam: “Ma kakve veze ja imam s bolnicama?” A oni odrežu: “Imaš. Itekakve, one organizacione!” I tako ti ja, htio ne htio, na kraju organizirao i postavio bolnicu u mom rodnom kraju. I to ne bilo kakvu! Imala je 40 kreveta, koje smo po savjetu onog doktora nabavili u Dubrovniku, pa kamionima prebacili do u Prijepolje. Pun smo kamion i zavoja s ostalom Unrinom pomoći doteglili u to naše “malo čudo” s dva odjela i s dva doktora! Danas kad se sjetim, ponosan sam na to... Kada su me koncem kolovoza 1946. smijenili s te dužnosti, istinski sam bio uvrijeđen. Znao sam da moram otići iz Prijepolja... Školovanje (ono poslijeratno) i obitelj ... Bilo mi je jasno da u Prijepolju ne mogu ostati. Samo mi se škola vrtjela glavom. Odlučim se vratiti u onaj isti Leskovac iz kojega sam pred rat morao otići. Sve sam već sredio, predao Dedu Hašibegoviću dužnost sekretara ćelije KPJ i u Komitetu samo još tražim partijsku poveznicu... (To je trebalo kad su komunisti mijenjali grad, ulicu, poduzeće...) “Kakvu ti to poveznicu hoćeš? Pa kol’ko znamo, ti ni nisi član Partije. Imamo podatke da su te tamo u tvojoj brigadi izbacili iz Partije još prije tri mjeseca!” Ko da me je grom udario! Što ću i kako ću! Onako ljut i tvrdoglav, odem ti ja u Leskovac i bez papira i te poveznice i para... Bez ičega! I baš upisujem istu onu svoju školu, kadli se ustanovi da u drugom razredu nisam ocijenjen iz njemačkog jezika! Dali su mi deset dana i ja uči, uči i uči... Položim ispit i upišem treći razred srednje tehničke škole. Al muke ne prestaju. Nema se para za školovanje u stranom gradu, pa ja odem u fabriku “Crvena zvezda”, blizu škole, potražim direktora i pitam mogu li kod njih raditi, makar od 4 do 8 popodne, kad

250

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

nema nastave. Čovjek mi to odobri, i ja sam ti tako kombinirao po cijeli dan škola, rad, škola, rad... Sve dok nisam na četvrtoj godini dobio vojnu stipendiju... A vidi sudbine! Taj ti je direktor, koji mi je pomogao, poslije u Beogradu postao direktor Tekinginvesta. Ali prije toga sam dobio posao u Vojnotehničkom institutu u Beogradu... ... U isto to vrijeme planirao sam i obitelj. Svoju sam Ruvu zagledao poodavno, jer je kuća moga djeda bila blizu njezine, a tetkina mi kuća baš uz njezinu... Uz to, i njezina starija sestra je bila par mjeseci mlađa od mene, pa sam tako dobro znao cijelu tu časnu obitelj Muzurovića... Bila je Ruva vrlo mlada kad smo se 43. rastajali. Tada sam joj, sjećam se, rekao: “Ako za tri, četiri godine budemo živi, doći ću te potražiti!” Kad ono iste te 43. godine u Peći vidim ja neke dvije cure u zarovima. To je ona iz Bijelog polja došla da me vidi! Poslije rata mene služba oficira JNA S. Čičić sa sinovima Erolom i Esadom, Beograd 1959. i posao tekstilca bacili u Beograd, a nju iz Bijelog Polja pošalju strini u Sarajevo. Kad sam to čuo, ja ti ni pet ni šest, već pravac Sarajevo. Zamolim je da se navečer vidimo i tu istu večer je zaprosim. Molila me da razmisli do sutra i da se vidimo na Vrelu Bosne. Sutradan je u onom rahatluku na Vrelu i ponovo zaprosim i ona pristane. Vjenčali smo se 1950. godine u Prijepolju, i ja sam svoju Ruvu doveo u Beograd. Tamo smo imali malen, nekomforan stan, al ako čega nije falilo – nije falilo gostiju. U nas su dolazila i moja braća, koji su studirali u Beogradu, Safet, geolog i Izet, ekonomist... U tom su se stanu u Beogradu rodili i moji sinovi, 52. godine Erol i 56. mlađi Esad. Stariji je diplomirao elektrotehniku i poduzetnik je u Zagrebu, a mlađi je vrlo uspješan modni fotograf u Münchenu... E, al vratimo se mi još malo školi! Nisam vam stigao reći da sam uz onaj posao u fabrici uspio kao najbolji đak u generaciji dobiti i stipendiju od ondašnje Narodne obrane. I kad sam maturirao, dobio sam ona dva rasporeda... Civilni, da idem na gradnju tekstilne fabrike u Novom Pazaru i vojni, u Beograd u Vojnotehnički institut. Ovaj drugi mi je profesionalno bio puno važniji, jer sam odmah vidio da vojska treba standarde za proizvode odjeće i obuće... Preko dobrog čovjeka, doktora Podbrežnika zaposlio sam se tamo na Odjelu za tekstil i kožu. Mada je taj moj odjel dobro radio, nikako nisam mogao napredovati u vojnoj službi dalje od zastavnika. Četiri sam godine bio s tim činom, jer su me tretirali kao sina narodnog neprijatelja. Kad me se dofatio jedan kosovac i počeo me sistematski maltretirati i progoniti, zatražio sam otpust iz vojske... Kad su mi ga dali (1955.), nitko sretniji od mene... Zaposlio sam se odmah u tekstilnoj industriji “Ivan Milutinović”. A zatim sam prešao u tekstilnu doradu “Stevan Dukić” u Zemunu. Ali kako sam bio vrlo uspješan, pozvao me direktor u Tehnoservis. Oni su u Beogradu imali i zastupstvo Peugeota i nekih tekstilnih proizvoda. Nakon dvije godine uspješnog rada došao je poziv iz Mašinoimpexa iz Zagreba, koji su uvozili tekstilne strojeve... Prvo smo imali kancelarije kod džamije, pa smo onda bili u zgradi Poljoopskrbe u Varšavskoj

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

251


7

INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

ulici, da bismo kasnije zahvaljujući poslu u Alžiru podigli impresivnu zgradu u Varšavskoj ulici. ... I opet mi se čini da sam nešto zaboravio! Ah, da... U međuvremenu sam uz rad i diplomirao Višu tehničku tekstilnu školu, te postao inženjer. Braća, koja su prije studija maturirali u gimnaziji u Novom Pazaru, postali su ugledni stručnjaci... Radna karijera ... Dakle, te 1960. godine, uz preseljenje u Zagreb, počinje i moja prava, velika, ozbiljna poduzetnička karijera. Rekao sam već da smo imali poslovne prostorije Mašinoimpexa na Trgu žrtava fašizma, kod džamije... I stan sam zamijenio za dvostruko veći u Trpimirovoj ulici. Ja sam bio na broju 19, a rahmetli dr. Sulejman Mašović na broju 17. U te tri Sulejman Čičić godine posao mi je išao sjajno, jer sam bio jedan od rijetkih tekstilaca koji je poznavao sve procese rada, tehnologiju i tržište... U Mašinoimpex sam došao kao kompletan stručnjak u toj branši. Bio sam stručnjak za kontrolu kvalitete tekstilnih proizvoda i dobar poznavatelj opreme za sve vrste tekstilne proizvodnje, surađujući na više projekata izgradnje novih tvornica i modernizacije postojećih. ...I tada nastupa najveći i najozbiljniji preokret u mojoj karijeri. Prvo ALŽIR Pozove mene direktor Rudnički, kojemu je očito počeo smetati rast mog utjecaja i što se poslije otvaranja kombinata u Titogradu, Bijelom Polju, Glini, Bihaću, Banjoj Luci, govori o meni, a iz inozemstva dolaze ponude za suradnju... Stoga mi predloži da odem u Alžir, na poziv njihove vlade. Otišao sam u Alžir kao član delegacije SFRJ. Jedini sam imao ponudu za kompletnu tekstilnu tvornicu pamučnih tkanina. Nakon 3-4 mjeseca predali smo i kompletnu ponudu. Nakon 8 mjeseci potpisan je ugovor za izgradnju dvije tvornice u Oranu i trebalo je poslati odgovornog stručnjaka. Uloga je pala na mene. Spakirao sam se, pa s dvoje djece i Ruvom, pravac – Oran. Već prve godine uspio sam organizirati izgradnju. A učio sam francuski jezik, upisao djecu u privatne francuske škole i stalno strepio zbog političke situacije u zemlji. Bilo je to odmah poslije njihove revolucije i francuskog povlačenja. A fabrike su se gradile usprkos pograničnih sukoba i pucnjava sa susjednim Marokom i s unutrašnjim borbama frakcija za vlast. Ben Bella je bio onda predsjednik, i to vrlo popularan, no imao je svu silu neprijatelja. Tito ga je uveo u “Pokret nesvrstanih” i on je bio jako vezan za bivšu Jugoslaviju, te nas je vrlo simpatizirao. Eto, pred samo hapšenje Ben Belle bio sam s njim na utakmici. sjedio sam odmah iza njega... Drugo ga je jutro Boumédienne uhapsio. Ali odnos prema nama nije se nimalo promijenio. I on nas je vrlo poštovao. Započeti posao, to jest tvornicu, zavr-

252

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

šio sam za njegove vlasti, te je njemu i predao. Mada je Boumédienne bio nešto suzdržaniji i distanciraniji od otvorenog i komunikativnog prethodnika Ben Belle, na sam je dan otvorenja prišao našem ambasadoru i cijelom postrojenom veleposlanstvu te prvo i izravno pitao: “Gdje je Sulejman?” Pa ih je sve redom preskočio, prišao je meni i stisnuo mi ruku. Zbilja, nije bilo boljeg dokaza da sam dobro obavio svoj posao. Uostalom, i dan danas tvornice koje sam u Alžiru podizao rade punom parom... ...pa potom TURSKA ... Ali mandat mi je prošao, poslove sam obavio i vratio se kući, u Zagreb. Dakle, vratim se i na posao... Tražim svoju kancelariju, ali ne samo da u novoj novcatoj zgradi nema za mene sobe, već nema ni stolice!?! Neće da mi je daju! A direktor, Rudički, kojeg sam svojim uspješnim poslovima “proslavio”, “nema vremena” 15 dana da me uopće primi. A kada se i to “čudo” dogodilo, odmah me je upitao: “Bi li ti, Sulejmane, u Tursku?” Ja se tek vratio s puta, djeca mi došla iz privatnih, francuskih škola, nisam se još ni snašao ni aklimatizirao, kad “Bi li u Tursku?”. “Pa bih, ako treba.” I tako u septembru, baš pred početak škole, burne 68. godine, krenemo mi u Tursku. U Istambul. Posao sam prihvatio na dvije godine, jer mi je stariji sin bio baš pred maturom, a mlađeg sam i opet upisao u francuski licej. Našao sam pogodan stan i opet odradio i te dvije godine. S istim uspjehom kao i u Alžiru. Podigao sam tamo fabriku marmelade, koja još uvijek radi... U Istambulu sam se osjećao kao kod kuće, kod svojih... Uostalom, tamo mi je i amidža Hajro napravio karijeru

S. Čičić s braćom Izetom i Safetom, supruga Ruva, majka Zumruta i prijatelj Obrad Cvijović, Beograd 1950.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

253


7

INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

S. Čičić sa suprugom Ruvom na dočeku Mike Špiljka predjednika Vlade SFRJ, Istambul 1960.

tvorničara... Ali nisam samo “podizao” tvornice. Bavio sam se i trgovinom, pogotovo posredovanjem. Jedan “posao” pamtim i pamtit ću dok sam živ. Ponudili su mi da prodajem brodove naših, jugoslavenskih, brodogradilišta Turcima. Ja pristanem i vrijedno se “bacim na posao”... Pripremio sam teren, pronašao kupce, dogovorio cijene, “proizvode”, došlo se do potpisivanja ugovora... Jednog od najvećih u to vrijeme, kadli se najavi i doputuje delegacija iz naše države... A jedan od tih “poslovnih ljudi” mi kratko samo saopći da je direktiva da posao finišira “Jadranbrod”!?! Ja sve pripremio i dovršio, a oni samo došli, potpisali i ispali “veliki trgovci”! Malo je kazati kako sam bio ljut i povrijeđen. Vratio sam se i opet u Zagreb i odmah dao otkaz... Bila je to druga polovica 1969. godine. Zaposlio sam se onda u OTP-u, kod direktora, Steve Filipovića. Poslije šest mjeseci posla nisam imao mira, već predložim tom direktoru da otvorimo predstavništvo u inozemstvu. A ideja mi je pala na um kada sam u Beogradu sreo ljude iz Jugotekstila, kojima sam već u Turskoj “obećao” da ću se kad-tad kod njih zaposliti... I povedem ja njih, jugotekstilovce, direktno u istarski Novigrad do Steve Filipovića, koji je tamo imao kuću, te se dogovorimo da OTP i Jugotekstil otvore predstavništvo pola-pola... I ja pravac – Zürich! ...pa malo Švicarska, a onda NJEMAČKA I u Zürichu mi jedan predstavnik Jugotekstila tutne u šake 200 000 švicarskih franaka. Eto tako, za prvih šest mjeseci! A ja ti lijepo javim OTP-u da prelazim u Jugotekstil. Oni pristanu i dvije se firme raziđu. U Münchenu sam osnovao firmu, koja je postojala i uspješno poslovala sve do likvidacije Jugotekstila 1994. godine. A ja sam u Münchenu proveo punih pet i pol godina. I to, da ne ponavljam, vrlo uspješnih! Uz posao u Jugotekstilu dobio sam još neka zastupstva.

254

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA

7

...i malo ZAGREB Vratio sam se da se “malko smirim” i sredim kuću u Zagrebu. A odlučio sam početi graditi kuću u Bućarovoj ulici, gore iznad Vinogradske... Bio sam šef predstavništva Jugotekstila, ali kako sam već spomenuo, još iz Njemačke imao sam i druga zastupstva. Ali jednoga dana predloži mi direktor Jugotekstila dr. Hrastelj da idem u Nairobi, u Keniju.... ... i još manje (i kraće) KENIJA i TANZANIJA Pa kud u Keniju? Ne znam engleski. “Naučit ćeš ti to. Uostalom, i to koliko znaš za početak je dovoljno!” I tako, prije Nairobija krenem ja u Dar el Salam i započnem rad na projektima... Skoro dvije godine sam proveo na relacijama Zagreb – Nairobi, Nairobi – Dar el Salam, Zagreb – Dar el Salam... I počeo sam dobro. Radilo se o poslovima u startu “teškim” 120 do 130 milijuna dolara. Ali puno problema je pravila konkurencija. Bili su tamo Englezi i Indijci, kao nadzorni organi, ali i kao potencijalni preuzimači posla. Sve su učinili da opstruiraju naš projekt, te da materijali budu isključivo engleski ili indijski... ...i na kraju AUSTRIJA U međuvremenu je stigao upit iz Jugotekstila da li bih bio spreman prihvatiti posao direktora firme u Beču, u kojem naše predstavništvo ne funkcionira kako treba! A ja i opet kofer u ruke, put pod noge, pa pravac Beč. U Beču predstavništvo s 20 ljudi i s računom na kojem je samo nešto sitniša. Odmah zovnem direktora i kažem mu kakva je situacija... Šef

S. Čičić sa suprugom Ruvom i unukom

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

255


7

INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

računovodstva mi sav crven u licu kaže kako će se u stečaj i kako će svi oni natrag u direkciju, u Ljubljanu, pa neka ih tamo radno rasporede. “Koliko imam vremena da saniram situaciju?” pitam. “Do kraja godine!” I ja zasučem rukave, “užicam” nešto kapitala, otpustim šestero-sedmero ljudi, i od maja do kraja godine završimo sa simboličnim dobitkom od 20000 šilinga. I ono najvažnije, izbjegnem stečaj. Za godinu, dvije firma je tako dobro poslovala da je naše predstavništvo zadržavalo samo oko 15% cjelokupnog godišnjeg dohotka. Sve ostalo, onih 85% zarade završavalo je u Jugotekstilu u Ljubljani, u Sloveniji. A svu sam tu zaradu ostvarivao na uvozu (jedna trećina), izvozu (druga trećina) i zastupstvima (treća trećina)... Prodavao sam pamučno predivo skoro svih jugo-tvornica od Duge Rese pa do Đevđelije. Najbolji i najveći izvoz odjeće bio je pak iz Slovenije... Mura i Lisca su onda bile “top” industrije na europskom tržištu. I inače, ta moja “bečka faza” bila je vrlo, vrlo uspješna... U Beču sam ostao do 1984. godine, kada sam se konačno odlučio povući u penziju... Konačno MIROVINA No, nikada nije ni bila ona prava, “penzionerska” mirovina. Nikada se nisam ni smirio do kraja, ni primirio, ni umirovio... Još uvijek radim... Zastupam, savjetujem sinove, aktivan sam u bošnjačkoj zajednici... I ma koliko ponosan na svoj život, karijeru, podignute tvornice, pokrenute poslove, – najponosniji sam na svoj brak i na svoju Ruvu, koja me je pratila u dobru i zlu sve ovo vrijeme... I, bogami, na svog Erola i njegovu diplomu inženjera elektrotehnike, poduzetničku karijeru, obitelj, ženu mu i snahu nam i dvoje prekrasne unučadi... A isto tako i na mog mlađeg sina Esada, koji je postao modni fotograf i napravio karijeru baš u Münchenu, gdje smo proveli divne dane... A bošnjačka nacionalna zajednica? Ne samo da sam i dalje aktivan, već mogu skromno kazati da sam dio sebe ugradio u njezino osnivanje, pokretanje i današnju aktivnost. A sve je počelo devedesetih, kada je zatrebala pomoć našoj Bosni... Vidio sam da osim džamije nema svjetovne organizacije koja bi pomogla matičnoj nam domovini. I onda sam bio član grupe muslimana, među kojima su bili i Ico Voljevica i Fadil Hadžić, i drugi, te pokrenuo osnivanje “Preporoda”, kulturnog društva muslimana... Od osnivačke skupštine do danas ono i dalje traje i traje... I sve je kvalitetnije i aktivnije... Sa mnom il’ bez mene. Pa da sam samo to u životu radio i ostvario, valjalo je živjeti... Kao osnovni problem rada naših organizacija vidim problem u jedinstvenom pitanju mjesta i uloge Bošnjaka u Hrvatskoj. Treba ostvariti jedinstvenu politiku razvoja i uloge Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj, a time objediniti djelovanje svih drugih organizacija. Naročitu pažnju treba posvetiti radu s mladim generacijama na pitanjima koja njih zanimaju u ostvarivanju njihove uloge u društvu. Moja generacija je za Bošnjačku nacionalnu zajednicu odradila svoju ulogu, dalje će raditi pružajući pomoć mlađim snagama Bošnjaka.

256

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


Nusret Idrizović Muhamed Ždralović

sjeć anja

8


Umrijeti bez nepotrebnog imutka, dakle bez suvišnosti, ne ostati nikome ništa dužan, izmiren s dobrohotnim ljudima, ljudski se sastati sa zemljom i zauvijek joj pripasti, jer si od nje i nastao, pa – miran san! Laka noć!

Nusret (Junuz) Idrizović, književnik, 1930. – 2007.

Mezar Nusreta Idrizovića u Sarajevu


SJEĆANJA

8

Filip Mursel Begović

Smrt je slobodnija od njena simbola U Zagrebu je u 77. godini života, 2007., na Ahiret preselio suvremeni bošnjački i hrvatski književnik Nusret Idrizović. Rođen je godine 1930. u Bijelom Polju u sandžačkoj obitelji učitelja vjere. U Zagrebu je završio srednju školu i pohađao Filozofski fakultet. Do umirovljenja godine 1991. radio je u Umjetničkom programu Hrvatskog radija kao samostalni umjetnik-dramaturg. Idrizović je nadasve bio poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne. Napisao je sedam romana i tri zbirke poezije, ali je iznad svega, u Hrvatskoj, prepoznat s karizmatičnim i esejiziranim romanima u kojima je nakon svih bezazlenih tumačenja fenomena stećaka napokon dotaknuo “tajnu”. Idrizovićeve interpretacije povijesnog i religioznog karaktera ponajviše se otkrivaju u značajnoj trilogiji “Kolo bosanske škole smrti”, 1984; “Kolo tajnih znakova”, 1987; te “Kolo svetog broja”,1989. U tom “bogumilskom ciklusu” ostvario je esejističku meditaciju o svjetonazoru i usudu žitelja srednjovjekovne Bosne i Huma. Fenomenologiju stećaka prepoznajemo kao njegovu životnu temu, u koju je ušao s punim sklonostima svoje književne, umjetničke osjećajnosti i pjesničke maštovitosti. Idrizović književno reagira i u novijem dobu bošnjačke povijesti, ratna stradanja u Bosni i Hercegovini, utjelovljena u užasima silovanja Bošnjakinja-muslimanki, potresla su autora i jednostavno ga “prisilila” da napiše dokumentarni roman: “Hude sudbe: Silovanje Azre”. Dakle, on svojom umjetničkom tankoćutnošću uporno osvjetljava povijesne tajne koje se samim znanstvenim postupkom ne bi mogle ni rasvijetliti ni oživjeti. Od 1955. i 1970. Idrizovićeva spisateljska razvojna linija kreće od gotovo konvencionalne ratne proze (“Ne zaboravi sviralu, baćo”, Sarajevo, 1956., “I dan… i noć…”, Sarajevo 1966.) preko djela obilježenim lirskom refleksivnošću i esejizmom (“Smrt nije kraj”, Sarajevo, 1960). U romanu “Divin” (1967.) romaneskna se zadaća ispisuje u intimističkim analizama i složenom psihološkom portretiranju invalidna partizanskog komandanta. Romanom “Ikona bez Boga” (1970.) slikovito pripovijedanje sažeo je u guste, ali čitke rečenice, s tragom orijentalne maštovitosti i opojnim mirisom istočnjačke mistike, što daje posebnu svježinu temi stradalništva aktualiziranoj u stvarnosti komunističkog društva. Idrizović je razvio osebujan narativni stil kakav obilježuje gust i hermetičan izraz s eliptičnim rečenicama, stiliziranim dijalogom i brojnim meditativnim dijelovima. Primjer je i roman “Vučje grlo” (1986.) u kojemu su rat i ratna iskušenja povod za grčevito propitivanja smisla ljudske ugroženosti i trpljenja. Primio je nagradu Željezare Sisak (1984. godine) za najbolju knjigu eseja u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i najvišom hrvatskom nagradom “Vladimir Nazor”. Idrizović je bio mudroslovan čovjek koji je za života emitirao gospodstvo stila, pa i kada je riječ o radio- drami. One su izvođene uglavnom na Radio-Zagrebu i više su puta reprizirane. Također je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za emisiju Radio-roman. Godine 2000. izlazi mu knjiga eseja i putopisa pod nazivom “Dvostruka avlija”. KDBH “Preporod” dobilo je na poklon posljednji roman Nusreta Idrizovića pod nazivom “Efendija u tajnom gradu”. Ovo djelo ponajbolje svjedoči romanesknu bajkovitost i sloje-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

259


8

IN MEMORIAM: NUSRET IDRIZOVIĆ

Životni putovi Nusreta Idrizovića nisu bili slijepi i zamršeni: njihovo središte otkrivamo upravo u Graditelju koji je otvorio vrata drugoga života i otišao u neku vrst unutrašnjeg života, od nas skrivene bogomolje. Takvu je jednu bogomolju Nusret Idrizović skrivao i za života – punu kola tajnih putova, osjeta, znakova, emocija, simbola, slutnji, dojmovnika i poruka.

vitost bošnjačkog romana pisanog u Hrvatskoj. Kao književnik trojak, kojega cijene u Bosni, Hrvatskoj i Sandžaku, ovim se romanom trajno vezao uz svoju prvotnu domicilnost. Nju pak ponajbolje određuje glavni akter u romanu – efendija koji začudno sintetizira, strpljivo i predano, posredstvom autora, jedan prostor monoteističke religije – islam – dajući mu integralnost i onu vječnu ozbiljnost na razini spoznaje i iskustva. U Kolu tajnih znakova Nusret Idrizović je zabilježio: “Smrt je slobodnija od njena simbola. Smrt ne ovisi ni o čemu. Simbole su stvarale Crkve, državni sustavi i brojni besposlenjaci. Kad čovjek ima potrebu da umre u pravi čas, na pravom mjestu, među pravim ljudima, tu nema takozvane tragedije, tu nema oplakivanja. Umrijeti bez nepotrebnog imutka, dakle bez suvišnosti, ne ostati nikome ništa dužan, izmiren s dobrohotnim ljudima, ljudski se sastati sa zemljom i zauvijek joj pripasti, jer si od nje i nastao, pa -miran san! Laka noć!” Životni putovi Nusreta Idrizovića nisu bili slijepi i zamršeni: njihovo središte otkrivamo upravo u Graditelju koji je otvorio vrata drugoga života i otišao u neku vrst unutrašnjeg života, od nas skrivene bogomolje. Takvu je jednu bogomolju Nusret Idrizović skrivao i za života – punu kola tajnih putova, osjeta, znakova, emocija, simbola, slutnji, dojmovnika i poruka. Nadamo se da će ga zbog toga Viša prisutnost, u prostorima u kojima sada obitava, nagraditi, kao što ćemo ga i mi još dugo pamtiti, a njegova djela s radošću čitati.

260

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SJEĆANJA

8

Nusret Idrizović

Kolo kralja Tomaša i Allahovih džihada Na kamenu: čovjek. Ne zna se kome je okrenut: Istoku ili Zapadu. Davno je iščezao s lica zemlje i više se ne sjeća kako je bilo: ili nogama prema Istoku a glavom prema Zapadu, ili glavom prema Istoku a nogama prema Zapadu. Igra svjetlosti i tame. Taj grebnik je i Zapad i Istok srednjovjekovne Bosne i Huma. Otrov u zjenici oka i jednoj i drugoj strani. Okamenjene ptice, biljke, šume, dvoboji, mačevi, križevi, zvijezde. Pod zvijezdama: kolo. Igrači su – pokojnici! Simbolički prikaz nasilja, nepravdi, umorstava, užasa. Baštinikova bol je bol njegove zemlje i njegova imena, a bol je ničija i svačija zemlja. Kao ni strah, bol granica nema. Pokojnog baštinika prati kraljica s ružom na glavi. Tko zna, možda i nije Katarina, nego neka druga. Iz ambisa dolijeću krilatice, klanjaju se kralju i pridružuju povorci koja jezdi prema dvorani gdje je nekad bila riznica kralja Tomaša. Da, čuvat će skriveno blago. Budi znano da je kralj, u ime zmijskog naroda njima predao na čuvanje ne samo čuvene bobovačke i jajačke riznice, nego i gladne konje i klimave taljige, a potom svetačke slike, portrete vladara, ukrašeno posuđe, izrezbareno drvo, staro oružje, vladarski prijesto, žitnice, studenac, grbove, ukrašene portale i dovratnike, poznate i nepoznate putanje vladarske smrti, poklane zvijezde, zavijanje njiva, rajske perivoje ispunjene ljepoticama i gladne prisoje koji se gube u vatrenom prahu. Sve što je pripadalo kraljevini u raspadanju, o čemu je dlijeto moglo da zvoni. Papski legat na dvoru vršio inspekciju Tomaševe kraljevine. I zapazio: na mramorima sve više zmija! Što ih više muči i spaljuje, sve više krstjana! Šutljivi kao zmije, tajnoviti kao zmije, lukavi kao zmije, otrovni kao zmije! Tko je i kako iz kamenoloma prenosio ovolike gromade? – pita legat svog pratioca Tomimira. Naši ljudi. Odavna su navikli na velike terete. Jedan baštinik se baš sad sprema da još za života prenese tristo tovara težak obrađeni kamen. Već bi to učinio, ali je Sveti sud uhitio kovača jer nije umio objasniti: zašto je na širokoj plohi kamena isklesa zmijurinu. Vaša svjetlosti, zamolite kralja da ne spali kovača. Bila bi šteta. Tko mu je kriv što je u obliku zmije počeo oživljavati Zlo? Talentiran kipar, ali nije dobronamjeran. zaista, što će mu zmija? Tomimir dokazuje da će siromašni Bošnjanin, ako kućevnu zmiju hrani mlijekom, od nje dobiti čiste zlatnike. Predanje ostalo od davnina. Kad pravedni krstjanin uginulu zmiju zakopa ispod svog praga, iz praga će izraziti drvo koje rađa slatke plodove pune i prepune ljubavi prema bližnjem. Koješta! ljuti se njegova milost. Ja pitam ozbiljno: tko i kako je prenosio ovolike gromade?

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

261


8

KOLO KRALJA TOMAŠA I ALLAHOVIH DŽIHADA

Ne znam, vaša milosti! odgovorio je uplašeni pratilac. Pitajte našeg kralja! Nahuškan, ozlojeđen, uskoro je kralj Tomaš pozvao sebi svog maršala dvora Dobrovida. Zašto malo bolje ne pripaziš što ti tvoji klesari urezuju na kamen. Nisu oni moji. Ipak, neke poznajem. Žvačući divlji lučac i stucanu brezovu koru, boreći se s kamenom, i ne mogu ništa drugo činiti nego prepričavati teškom mukom preturene dane i kamenom pokrivati mrtve. Pokojnika sve više, a klesara manje. naporan je to posao. Svaki preprodavac svijeća ima u kesi više novčića nego tvoj najznamenitiji kipar! Mjeseci su im krikovi, godine – žalost. Jesi li dao Bogu Božje, i kralju kraljevo, i baštiniku baštinikovo, i gospodaru gospodarevo? – to je njihova jutarnja molitva. A život im je oskudan, tvrd, opasan. Tko sa smrću tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. A zašto se ti tvoji klesari bave samo smrću? pita kralj ljutito. Zašto svojim umijećem ne uznose kraljevstvo? Oni to upravo i čine, odgovara Dobrovid. Kada se spomene Bosna, preko mora često govore i o tvojim kovačima. Čast i za kamenare i za tebe. Zašto za mene? pita kralj. Zato što su tvoji. Moji nisu! Kralj se izdire na svog maršala, a posluga se došaptava: kralj je lud! Ostat ćemo bez kralja! Gnjev sa svake strane, skupio se svakome, a jedino kralj se usuđuje da ga se oslobađa naočigled svih dvorana. Ne, oni nisu moji! Ti kamenoresci su samo tvoji i Sotonini! Je li tako, Dobrovide? Nagovarao si me da ih darivam?! Nisi li?! Jest, pa da me papa uhvati za gušu: zašto nagrađuješ stvaraoce zmijskog plamena na kamenu? Osim toga, oni se i inače čudno ponašaju. Svi bi htjeli da su bliži kralju, a u zakucima svi rogobore protiv njega. Zašto? Ne znam, kralju. Uplašeni su i oni, zbunjeni. Ni oni nisu jedinstveni. I među njima ima svakojakog otrova. Tko umije da kleše, umije da kleše samo ono što umije, a tko ne umije da na kamenu stvara druge svjetove, umije da kleše sve odreda: od stupića za vezanje kraljevih konja do velebnog i besmislenog nadgrobnika. Da sam na tvom mjestu, ja bih takvima zapovjedio da pobacaju dlijeta i pridruže se zemljodjelcima. Od vladanja i klesanja težeg zanata nema. A kroćenje zmija, što je s tim, Dobrovide? Nekad si govorio da je to najgori i najopasniji zanat! Nije mi jasno, zašto se naš kralj plaši klesara? veli Dobrovid, kraljev maršal, sa suzom u glasu. Tebe nije strah?! gnjevi se kralj. Dobrovide, ti si čudan čovjek! Budući da te nije strah, naredit ću da te spale! Na oganj, jasno! U mom kraljevstvu ne može nitko biti pametniji od mene! Ti si krstjanin! Dvočelnik! Heretik! ...Tako govori i bosanski djed, pa njegovi gosti, starci, braća!... Tako, znači, i moj maršal prišao dvovjercima! Na lomaču! Ili ne, ne dam te! Ne dam te! Ako dođu po tebe s plamenom, usprotivit ću se, da znaš! Kraljeva riječ je jaka, Bjeloglave. Ja sam Dobrovid, kralju! A što je s Bjeloglavom? Sasjekli ga križari, tvoji gosti! Zašto su to učinili? Ne znam, kralju. Idioti! Ja sam im naložio da sasijeku tebe, a ne Bjeloglava! Dobro, u redu. Svejedno. hajde, Dobrovide, popijmo!

262

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SJEĆANJA

8

Kralj podiže kondir: zdravicu drži u slavu Kotromanića, Vukačića, Hrvatinića, Hranića, Šubića, Pavlovića, Radivojevića, Zlatonosovića, Dinjičića i svih ostalih velikana redom, a naročito u slavu bana Stjepana, utemeljitelja Bobovca. Naravno, ne zaboravlja da spomene i sebe. Moraš pripaziti na svoju hranu. Ako su ljudske duše anđeli zarobljeni u tijelu, one ne podnose meso bilo kojeg živog stvora koje ima pravo na život kao i ti, kralju! Zašto si zaratio s krstjanima? To su pravedni ljudi, vjerni svakom vladaru, a ne traže mnogo: dovoljna im je korica kruha. Zar nisu uvijek branili i odbranili kraljevstvo?... Ako je tvojoj zemlji suđeno da je brane pripadnici narodne vjere, zašto se ne pomiriš sa sudbinom? Bosna je zemlja svih vjera. Čija će mudrost ostati ako protjeraš mudrost dobrih i kreposnih krstjana? Kad budeš htio nekoga dovesti na vlast nemoj se oslanjati na ono što si sam saznao o njemu. Možda se u međuvremenu izmijenio. Podaničkom imućnu nikakva kvara ne čini. A kad osjetiš da moraš otići, podanicima svojim udijeli milost da njih i njihovu djecu,i sluge njihove ne bi zlostavljali oni koji treba da dođu na tvoje mjesto... Glasovi se roje kao varnice na ognjištu, sustižu se i prestižu, odlaze i vraćaju, prolaze konjanici, prijete kralju da im ni smrt njegova i njihova neće biti zagrljaj izmirenja; noć je, duše se skrivaju iza tamnih humki, njihove se sjenke sretaju, a do kraljeva vida dopiru čudni plamsaji. Govorio si da ti je dvor grad mirnih i razgovorljivih vjetrova, a svakome prijeti ambisom! A kralj tetura i valja jezikom kao čeketalo na slabo razgovornom kamenu mlitave, sušne mlinice. Eto, svakome se dopušta da bude blažen na svoj način. Naročito između dva grijeha, dva zakona, dvije kazne, dva stradanja! Što rade moji sveti gosti? Dosađuju li se? Tomimir, da li ih zabavlja? Čekaj! Je li on živ? Koga sam ja ubio: tebe ili njega? Sebe. ne raskopavaj rane, Dobrovide, već liječi! I kako sad pobješnjelom kralju najaviti turskog poklisara? Isturene straže javljaju se da su zaustavile turskog izaslanika s pratnjom. Traže hitan prijem. Turčin je nestrpljiv. Neće da čeka – staro iskustvo. Poklisar Zulfikar bez samosvijesti ne ide ni u grm porad' sebe. Kako to objasniti kralju? I kako mu sad utuviti u glavu da i papski legat traži hitan prijem, jer je pod zidinama grada Jajca došlo do sukoba svete vojske i krstjana. Boga mu Božjeg, i tom Zulfikaru! U zemlji Bosni biti kralj, kao da je i to nešto! Kad je tu svatko svakome Bog, i kad nitko nije nikome Bog. Pošto ga svatko kroji po svojoj mjeri i prema svojoj potrebi, mora da je taj Bog bosanski i kusat i repat, i vilovit i krezub, i umoran i namćorast, i silan i plačan, življenje mu je kratko, zasvjetluca i ugasi se, život Boga je kao leptirova dúga. A možda je taj Bog bosanski i vjekovit, ne zna za smrt, tuđa mu bolest, ne voli patnju, to je poklonio onima dolje – ako je on gore. Ne zna se tko je bosanski Bog, nitko ga nije vidio, on slike svoje nema, svuda je i nije nigdje, sve je i nije ništa, Bog te pita tko je on, taj bosanski stari ili mladi Bog! Što hoće taj Zulfikar? Harač, a? Ne znam, kralju! odgovara Dobrovid. Vjerojatno donosi biljeg o novom potraživanju... Tko zna, možda su ga poslali da ti se, kralju, pokloni! Kakav je? Kako izgleda? Na njemu crvena svila. Visok i vitak. Pri pozdravu lako se lomi u struku. Bradica mu šiljata, da porežeš prste na njoj, oči krupne i zelene, poluotovorene i poluzatvorene, kako kad i kako gdje... Neki naš čovjek iz Hodidjeda koji se brzo dočepao sultanove milosti...

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

263


8

KOLO KRALJA TOMAŠA I ALLAHOVIH DŽIHADA

Od zla sluge, nikad dobrog gospodara! Taj će mi doći glave! Što misliš, s koje kule da ga bacimo? Ni s koje, kralju. Mislim da su nam kule oplićale. Ostao bi živ, na rođenim nogama bi doteturao do Hodidjeda i dojavio sve o našim slabostima, a onda bismo morali ratovati... Mislim da bi ga trebalo valjano dočekati. To nam može i koristiti. Neka bude pametno sve što učiniš! On zbori kao i mi. Čovjek bio naše vjere, sada govori u ime sile! Dobrovid se uglavljuje u okvir vrata. Sav se nastreho. Želio bi da Zulfikar ne razljuti kralja, ali i da turski poklisar ne ode rasrđen pa da priča o lošem prijemu. Sam u sebi pomalo i plače: zna da Zulfikar ne dolazi slučajno, poznato mu da kralj Tomaša ne rese osobine čvrstine i postojanosti – nitko ne zna kuda plovi kraljevina. Na prijem čekaju i papski legat, carigradski legotet, izaslanik dubrovačkog kneza, nekoliko "fratres de natione Bosnensi", i Bog te pita koliko još dosadnih ljudi. Mole da kralj prvo primi svećena lica, jer je vjera početak svake radnje. Vjera je važnija i od života! pjeva fra Dionizije. U glasu mu trepti i prijetnja. Od koga kralja malo bolje popričuvati: od krstjana, ortodoksnih, domaćih katolika, turskih uhoda ili od svetih gostiju iz tuđe zemlje? pita se maršal dvora. kako sačuvati kralja, kad mu zemlju nagriza rđa? Premda su ga narodna vjerovanja dobrohotno upozoravala da postoje i dobre oči, kralj umislio da ga promatraju samo – zle. Zato se skriva. Nije slučajno postao zatočenik straha. Satjerali ga u kolo srama. Jer je bio ohol. Nije razmišljao o tome da će se vratiti ništavilu. Nosio mnogo tajni, čuvao, plašio ih se, zazirao od njih, pokušavao pobjeći. Avaj, uzalud! Kad stotinama godinama nekome utjeruješ u glavu da je izdvojenik, čak i kamen u to povjeruje... Nije se lako snaći... Nije lako odstupati pred brojnim armadama novopečenih svetaca. Kako promatrati svoje ljude bez uha, bez nosa, bez ruke, bez oka, bez noge? Sakatili ih uz njegov potajni blagoslov! Zašto izvan kraljeve zaštite ostaše jedino strojnici i njihovi sljedbenici, ubogi kmeti i kmetići, gladni brđani i rijetki Vlasi, natruli panjevi po bespućima, o koje se spoticahu zalutale duše pravednika? Spisi spaljeni, krstjani spaljeni, a križari pišu što im je volja. kad pobjednik piše o svojoj pobjedi, savjest je vrlina, poštenje je hrabrost. Uznemiren, pun i prepun straha od svega i svačega, bespomoćan, kralj čovjeku drhtavo govori da nema vremena. Nema vremena ni za koga. Kod njega je znanstvenik, liječnik, tumač snova, prijatelj koji ništa ne traži, ničemu se ne nada, nikoga ne mrzi, nikome ne zavidi. Gostimir je nekada bio prvi đak bosanske Škole smrti. Nitko ne zna zašto je posustao. Živi u prikrajku kraljeva dvora, kreše istine, čuvari se smiju i, umjesto da ga bace s bedema, donose jelo i piće. Nisu jezovite samo njegove žabe i zmijske kože, nego je sav nekako nenaravan, opor, kržljav, a kralju ipak drag: buktinja pameti i slave, ljudina veća od svih Teodora, Grgura, Urbana, Honorija, Celestina, Poncijana i ostalih čuvara vinograda Kristova. Ali, Tomaš ne bi bio ono što jest kad nakon odlaska Gostimira ne bi primio Kristofera. S njim se u odaju namah useliše i Bog, križ, svijeće, crkvene potvrde o novcu primljenom za oprost grijeha, za zidanje bogomolja, za pomoć svećenicima. U pratnji dominikanaca i franjevaca – Bog nikad nije sam – Kristofer je sebi dopustio da kralja oštro ukori zato što kani primiti antikrista Zulfikara. Nije moguće da nisi čuo: Zulfikar u crkve ulazi na konju! Kad siđe s konja, pojaši svećenika! Siledžija, haračlija, pljačkaš, zločinac! Da nije takav, ne bi se, dojučerašnji krstjanin,

264

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SJEĆANJA

8

domogao tolike vlasti u sultana! Hoćeš li da ti se sutra Ilija zove Ali, Boljerad – Mehmed, a Gojnik – Selim!? Hoćeš li da plaćaš svadbarinu, mlađarinu, grobarinu? Ne činim ono što želim, nego što moram! mrzovoljno će kralj. A sada, sveti oci, molim da napustite moje odaje! Sa Zulfikarom je stigla brojna i šarolika družina. Veća je nego što je dvor mogao i zamisliti. Sabljari, mačari, ćebedžije, kovači, čizmedžije, ranari, pekari, pucari, bozadžije, halvadžije, bakaldžije, burekdžije, nožari, kantar... Kolari, berberi, kuhari, hodže, abadžije, kalauzi, trubači, telali... Ima ih dovoljno da u islam prevedu ne samo kralja i pratnju, i ne samo svete goste iz prekomorske zemlje, i ne samo krstjane, već i sve domaće katolike i pripadnike istočnog vjerozakona, zajedno s Vlasima i neznabošcima. Kralju, štedri gospodaru, pred tvojim je vratima kajmakam Zulfikar, sin Hranimirov, neka bi mu Bog uzvisio njegove stjegove slave i ukrijepio stupove sreće njegove! U isto vrijeme su na kraljeva vrata nahrupili svećenici, sveti gosti, predstavnici oblasnih gospodara, krstjani koji sebe još uvijek smatrahu jedinim nasljednicima bosanskog uznosa i ponosa, državni ljudi, predstavnici manastira i škola, Sud dobrih ljudi, plemići, trgovci, doušnici. Dobrovid tijelom štiti vrata svog gospodara, a Zulfikara i pratnju dočekuje blagim naklonom, upravo onako kako su ga naučili dubrovački učitelji, preuzima ih u svoju zaštitu, brižno uvodi u kraljevu odaju, pomaže im da se snađu, kao da im čuva strah. Ali, ne lezi vraže, gosti su donijeli poklone! Stigli s vojničkom poputninom, možda i s opljačkanim zlatnicima, pa kralju i onima što su s njim (nitko ne zna tko su ti ljudi, sve neka nova lica, djeda nema, od strojnika – nitko!) dijele poklone! Ovo je postećija, osušena ovčja koža s vunom, da kralju ne bude tvrdo na sjedalu. Najljepše postule do kojih se moglo doći. Ako veličina ne odgovara, neka kralj kaže, dobit će druge. Poturlije, šalvare, hlače krojene na turski način, ukrašene su najskupljim gajtanima. U avliji Zulfikarov čovjek kraljevim ljudima obilato dijeli opanke: svi koji su bosi, neka osjete blagodat zaštite i topline. Evo, poselami kralja; kad ih podereš, dobit ćeš nove. Kajmakam Zulfikar Tomašu poklanja ukrašenu sablju gadaru. Ne daj Bože da ga uhvati fursat pa da njome siječe glave nemoćnih! Sve što je turčeno ili kršteno, ima pravo ne samo da živi već i da se raduje i teferič čini u slavu Allaha. Tu je i kadifeni džamadan ukrašen srmom i gajtanima. Zulfikar bez pogreške dijeli na jeziku svojih roditelja i kralja Tomaša, dragoomani i terdžumani mu nisu potrebni. Tu je terzibaša da prepravi džamadan, ako treba, a i šahindžija da urazumi poklonjena sokola ako šahin bude jogunast. Kajmakam otvara škrinju. zasijaše žarkim bojama sjajne svile. Ljepše tavlije nema u čitavom carstvu. A ovo je donluk, čoha za svaku svečanost. Ovog fistana se kraljica neće morati stidjeti. Uza nj ide i horosan, pojas ukrašen kod carigradskih majstora. Onaj drugi dio pratnje, što u avliji muhabeti s kraljevim stražarima i poslugom, toliko se odomaćio da je počeo praviti bozu. Tu je kazan, drveno korito, svileno sito, brašno, tiha vatra, radoznalost brđana. Kujundžije su počeli popravljati, ukrašavati, dotjerivati ukrasne predmete s dvora. Delibaša iskusnim okom naslutio: nema opasnosti, pa sa svojim poslušnicima igra igru tavle. Dubara! uzvikuje on. Dubeš! odgovara protivnik. Sejek! Zulfikar, u želji da razgnjevi prvog časnika dvora, veli da mu dvor izgleda kao pramac nakrenute lađe. Goisav ga začuđeno promatra: otkuda to da kraljev dvor izgleda kao pramac broda? Može on posjedovati barkusije, koke, kondure, nave, urke, i brigantine, saete i Bog te pita

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

265


8

KOLO KRALJA TOMAŠA I ALLAHOVIH DŽIHADA

kakve lađe, to je njegova stvar, ali kako može i pomisliti da moćni dvor bosanski može nekoga podsjećati na lađu koja se, po zahtjevu vjetra, ljulja ovako i onako, tamo iu ovamo, gore i dolje, nikad smisla nećeš naći tom ljuljanju! Shvativši da je mladi Goisav sazdan od suhe vatre, da bi plamen razjario još više, Zulfikar ga nekako rođački priupita: ima li u vas slobodnih ženski? Iako s tek počeo baviti državničkim stvarima, Goisav spremno odvali da su u Bosanca sve ženske slobodne i da služe samo svom gospodaru. Dvorani znaju da se kralj Tomaš voli hvaliti svojim zbirkama. On pokazuje šube, plaštove od damaskina, ukrasne jabuke livene od srebra! I talismani su okovani u srebro ili zlato, a ukrašeni biserom i dragim kamenjem koje vlasnika štiti od životnih nedaća. Rado bi pokazao i dva zlatna kovčežića s moćima svetaca, dar dubrovačkog poklisara, ali se plaši da se Zulfikar ne uznemiri. Uostalom, zašto bi?! Pa Zulfikar je kršteno biće. Rođen je u katoličkoj obitelji. Otac prešao na krstjansku vjeru, u toj vjeri i umro, a sin mu Dobrašin pobjegao u islam i postao Zulfikar. Učinio isto što i mnogi srodnici, ali samo on postao zraka sjaja u zvijezdi turske carevine... Bilo kako bilo, Tomaš ide dalje i nabraja i pokazuje, glas mu drhti, Dobrovid pripremio ruke da ga dočeka ako se sruši... Jedna boketa, u sreidni rubin, okolo pet bisera, jedan dijamant i jedan rubnik na glavi od anđeoka... Dobrovid mu nešto šapće na uho, kralj klima glavom, odobrava: pa da, njih to ne zanima, oni su to sve vidjeli, viđali, gledali koliko god hoćeš puta... Pametno zboriš, Dobrovide, kraljevstvo će to imati u vidu kad bude dijelilo poklone... Hvala, kralju. Uživam kad koristim svome kralju i njegovu narodu. ja sam siguran da me nećeš zaboraviti... I neću, da znaš, Dobrovide! Ne uveličaš li moje bogatstvo, prvi ćeš biti na lomači! A Zulfikar se meškoljio, oblizivao usne. Pogan adet, da prvo pogledneš što domaćin posjeduje, pa da tek onda zaviriš u sahan! O tome razmišljali i njegovi kulukčije, tufekčije i bičakčije. Da, da, prvo jesti, a onda voditi razgovore. Prvo dova – molitva – pa jelo. Neka se omili svatko na svoj način, to ne smeta turskoj carevini, a ponajmanje Zulfikaru, sinu katolika i krstjanina, i miljeniku sultana Mehmeda Drugog, ali – da se ne jede bez spomena Boga. Lukav medreselija, Zulfikar u kraljeve ruke ubacuje kaniju bez sječiva. Kralj se pogleduje sa svojim ljudima. Nema prigovora, kanija je maštovito ukrašena, ali zašto je bez sablje? Da nitko nikoga ne siječe! odgovara Zulfikar. Smrt, ničija smrt ne treba da kvari ničiji san i spokoj. Tko nije nagaravljen pečatom srama, ne treba da podnosi ničiji zulum. I zato, neka se kršćani i hrišćani izmire s krstjanima! Zavađači iz Rima i Carigrada neka se pokupe i odu! Narod će sam prosuditi tko je pravovjeran a tko krivovjeran. Zašto se krve crkve domorodačke i došljačke? Zašto kralj progoni svoje krstjane? Na čiji nagovor? Eto, Zulfikar kao došao da braću izmiri. Duga, gusta šutnja, pa krušna molitva. Blagoslovljen da si o Bože Gospode naš Koji daješ da kruh raste iz zemlje Blagoslovljen da si Gospodine Koji si posijan koji si niknuo cvjetao rastao Bio pokošen i vezan kao snop odvezan na gumnu Mlaćen metlom pometen samljeven ubačen u peć I koga su na kraju ljudi jeli kao kruh Slava patnjama Gospodinovim u obliku muke kruha Amen

266

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SJEĆANJA

8

Zulfikar izdvoji svoj glas i pjeva na arapskom: Izbjegavaj uživanja ovoga svijeta I posveti se zagroblju Bježi od ljudske pakosti Kao što bi bježao od lava Donose lovačku juhu, varivo od misirače, drobljenac, zeca u hladetini, orijentalne ražnjiće, poklisarske pogačice s bademima, riblju salatu, goveđu pečenku, pirjano teleće srce s borovicama, ovčje bubrege u vinu, punjeno pile u kajmaku, janjeći but, zeca pečena u kruhu, fazana u moštu, pitu s mesom, varivo od krastavaca, hladnu patku, medenjake, dominikansku tortu, halvu džanećiju, slatko i kiselo mlijeko... Ima li ovdje, ne daj Bože, domuzovine, kralju? pita Zulfikar. Ne, svinjetine nema. Jedite slobodno, nećete vjeru izgubiti od naših jela. Trudili smo se da vam sve bude po volji. I gosti se prihvatili jela. Neka se državničke uglađenosti iskazuju na drugom mjestu. Riječ, bez obzira koliko bila pametna, valja zatomiti, udaviti, progutati. neka svaki zajednički zalogaj bude preporuka za dobrosusjedstvo. Bez obzira odakle su, gosti nisu stigli iz daleka. S očevima nekih gostiju Tomaš je do prije nekoliko godina branio kraljevinu. Prijateljstvo razumnih ljudi, bez obzira što i kako oni ispovijedali, dobročinstvo je bogova. Pa i oni, bogovi, nisu uvijek u svađi. Dobar zalogaj i kapljica mire carevine, a zašto ne i bivšu braću? Iznenada je upao Kristofer, starješina svetih gostiju iz tuđe zemlje. Kralja je pred mnogim svjedocima optužio za izdajstvo! O tome će obavijestiti papu! Misli li kralj da on, kristofer, ne zna da se na ovoj tajnoj večeri vrši rasprodaja bosanskog kraljevstva? Pa da, predstavnici oblasnih gospodara su to i očekivali! Odlaze bez pozdrava. Delibaša je u dvorištu pripremio konje. S jedne i druge strane, sve je spremno. Zulfikar pokušava da smiri svoje ljude. Ne ide. Kukavica si! odjekuje Kristoferov glas. Pobacaj sve to što su ti donijeli! Misliš li da ćeš time spasiti kraljevstvo? Razbacuje tkanine, sablje, hranu. Softa, na mig, razmotava spis i drhtavim glasom čita, čita: Uzrok što je napisana i u redove složena zapovijed sultana, brata Sunca, strica Mjeseca, pobratima svih zvijezda, prijatelja Allaha, potomka Muhamedova, cara careva, kralja kraljeva, kneza knezova i gospodara od zemlje do neba – neka bi je višnji Bog na snazi održao do strašnog suda – jest u slijedećem: njegovu gospodarstvu, utočištu i temelju kraljevine, ponesu među plemenitim zapovjednicima – neka mu sreća bila trajna – kralju Tomašu, velikašu koji je svojom sabljom otvorio i osvojio goleme prostore – pokloni mu pravu vjeru, Bože! – ovim fermanom nalaže se da ustraje u prijateljstvu i da sultanovoj nepobjedivoj vojsci pokloni još stotinu konja i stotinu sablji!... Tko se ne držao ove zapovijedi, ne primila ga ni zemlja ni nebo!... Svi ljudi i bestjelesne sile ih proklele i uklele! I za sablje koje nam daješ, kralju, da ne tražiš slavu! Tako, a sada idimo! Još samo tren, još samo da zaiskri varnica i nastat će maljevanje, bradvanje, sjekiranje, noževanje... Stare listine kažu da do toga ipak nije došlo tada, već nešto kasnije. tu zgodu nije dočekao ni kralj Tomaš ni kajmakam Zulfikar... Tako, znači! uzdahnu kralj Tomaš. Sa suzama u očima, ganutljivim nemirom, samo njemu svojstvenim izrazom unutarnje raspetosti (kad se čini da se raspada čitava ta građe-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

267


8

KOLO KRALJA TOMAŠA I ALLAHOVIH DŽIHADA

vina koja se zove kralj i koja se zove Tomaš i koja se zove kralj Tomaš), okupljene uzvanike uvjerava da je tijelo raspadivo, ništavno, zato što je složeno od beskrajnog niza tajnovitih niti nedokučive materije, a duša je jednostavna, znači i neraspadiva, ona je vječna. Duša je zalog vjere u besmrtnost. A što se tiče vjere u Zlo i Dobro, oni postoje i izvan čovjeka. I zašto je trebalo zbog Zla i Dobra ispaćivati, obezglavljivati, protjerivati krstjane? Tko će sad braniti kraljevstvo? Doista, tko će braniti kralja i njegovu zemlju? Nasljednici pričaju da je kralj Tomaš uoči smrti pokušao da se ogradi od neznanih rođaka iz Rima. Ali, avaj, kasno! Umukni! rekli mu sin Stjepan i brat Radivoje. Bilo je to ljeta gospodnjeg tisuću četiri stotine šezdeset prvog, u gradu Bilaju. I brat i sin zadaviše kralja. Svoj je svojoj braći dodijao, i golubu na jelovoj grani! Optužuje ga i narodna pjesma. Dvije godine kasnije Bosna šaptom pade, a krstjani pronađoše utočište i slavu svog bistrog uma u Muhamedovoj vjeri. Ali, smrt kraljevine ne izaziva i smrt baštinikova groba. Stećak pobježe u nišan.

268

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SJEĆANJA

8

Muhamed Ždralović (1944. – 2007.)

Odlazak dobrog efendije Muhameda Životopis – Rođen 8. siječnja 1944. godine u Ždralovićima-Bugojno. – Osnovno školovanje završio u Bugojnu. – Srednješkolsko-Gazi Husrevbegovu medresu 1963. – Diplomirao 1968. na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filološkog fakulteta u Beogradu. – Magistrirao 1972. na temi (Arapski masdari i participi u turskim sastavljenim glagolima). – Doktorirao 1980. godine na temi (Jugoslavenski prepisivači orijentalnih rukopisa u Orijentalnoj zbirci Arhiva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti). – Zaposlen od ožujka 1970. u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. – Savezna direkcija za robni promet Beograd, stručni prevoditelj za arapski u Libiji u okviru ekspertne grupe, Bengazi, svibanj 1984 – prosinac 1985.. – Upravitelj Arhiva 1988-1990. – Savjetnik Hrvatskog veleposlanstva u Kairu (srpanj 1993. – srpanj 1997.) U trenutku odlaska uz radno mjesto voditelja Zbirke bio je: – Suosnivač i član Sekcije za orijentalistiku pri Hrvatskom filološkom društvu od 1974, njezin drugi, po redu, pročelnik – Član Odbora za orijentalistiku HAZU od 1975.god.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

269


8

IN MEMORIAM: MUHAMED ŽDRALOVIĆ

– Član uredničkog kolegija za arabistiku (Bibliotheka orientalica). – Redoviti stručni urednik Hrvatske enciklopedije i Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (za arapsku, tursku i perzijsku književnost). – Član sveučilišnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti diploma stranih sveučilišta. – Vanjski predavač na Katedri za turkologiju, hungarologiju i judaistiku Filozofskog fakulteta i suradnik na za vođenje i obranu magistarskih radova i doktorskih teza. – Vanjski suradnik za vođenje i obranu doktorskih teza na ITF i FF u Sarajevu. – Vanjski predavač na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju u Dubrovniku. – Vanjski predavač na Teološkom fakultetu Josip Vlačić Ilirik- kolegij: Islam-povijest i nauk. – Recenzent nast. programa Turkološkoga studija po Bolonji. – Glavni i odgovorni urednik Behara, časopisa za kulturu i društvena pitanja u nakladi Preporoda, Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske 2001-2007. – Član Povjerenstva Vlade RH za arapske i islamske zemlje. Uz to je još u periodu od 1988-2007 bio: Član IO Medžlisa IZ u dva mandata. Voditelj tribine IC Dr. Sulejman Mašović Predavač na Zagrebačkoj medresi Dr. Ahmed Smajlović itd. Uz sve to, nadasve je bio bezgranično dobar i pažljiv suprug ženi Muberi; nježan i plemenit otac sinovima Emiru i Izetu, i nesebičan učitelj.

Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” – enciklopedijska jedinica ŽDRALOVIĆ, Muhamed, orijentalni filolog, povjesničar kulture i kodikolog (Ždralovići, 08.01.1944. – Zagreb, 21.11.2007.)Po završenoj osnovnoj školi, Gazi Husrev-begovu medresu završio u Sarajevu 1963, a studij orijentalne filologije na Filološkom fakultetu u Beogradu 1968, gdje je 1972. magistrirao na temi Arapski masdari i participi u turskim sastavljenim glagolima, a 1980. doktorirao radom Jugoslavenski prepisivači orijentalnih rukopisa u Orijentalnoj zbirci Arhiva JAZU. Od 1970. je zaposlen u Orijentalnoj zbirci Arhiva HAZU na mjestu voditelja, gdje je, uz kraće prekide, ostao do kraja, a u periodu 1988. -1990. je bio i na dužnosti upravitelja Arhiva HAZU. 1972.-2007. je suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i stručni urednik za arapsku, tursku i perzijsku književnost Hrvatske enciklopedije i Hrvatske književne enciklopedije. 1999.-2007. na studiju turkologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu vodi kolegij Islamska civilizacija. 2001.2006. je bio glavni urednik Behara, časopisa za kulturu i društvena pitanja u nakladi Preporoda, kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske. Istakao se izučavanjem arabičkih rukopisa i islamske baštine na europskom dijelu Osmanskoga carstva, a pojedinačne je znanstvene radove temeljio na izvornim materijalima, posebice onima iz fundusa Orijentalne zbirke HAZU. Objavio je pregled rukopisa s područja bivše jugoslavije (World Survey of Islamic manuscripts, Al-Furqan Islamic Heritrage Foundation, London, 1992: Vol I, Bosnia-Herzegovina 87-110; Croatia, 157-164, Vol.II: Macedonia, 223-226, Yugoslavia (Serbia-Montenegro) 683-691). Autor je preko stotinu dužih i kraćih znanstvenih i stručnih radova, među kojima su značajni prilozi lingvistici numizmatici, arheologiji i etnologiji. Svojim kapitalnim djelom Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, knj. I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988; s obzirom na obuhvaćeni korpus, domete i rezultate studije; praktično je utemeljio povijest knjige i pisanja europskoga osmanskog perioda u užemu, i predmodernog islama, u širem značenju.

270

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


8

SJEĆANJA

ČITATELJIMA PISMOHRANE IZ OSTAVŠTINE MUHAMEDA ŽDRALOVIĆA PRENOSIMO NEKOLIKO UVODNIKA IZ BEHARA KOJI SU PISANI IZMEĐU 2001. – 2004.

Muhamed Ždralović

Neobilježena desetogodišnjica Obljetnice su uobičajeno prigode kada se osvrćemo unatrag, podvlačimo crte, prosuđujemo; a sad smo tu negdje kad se zaokružuju godine jubileja nedavne nam prošlosti u kojoj smo participirali kao izravni sudionici i u kojoj smo, koliko smo mogli i kako smo znali, nastojali dati doprinos utvrđivanju vlastite samobitnosti.Pomaci ostvareni na tom putu se kao i sve na svijetu mogu već na prvi pogled činiti vidljivim i jurećim miljama na sat, a mogu biti i kao trajna nepomična brda na koja se oko navikne pa ih jedva i zamjećuje. S ovim brojem Behara navršava se deset godina njegova izlaženja. Povod za zadovoljstvo ili za nezadovoljstvo?! Za podvlačenje crte-svakako, a i za podsjećanje na onu dalju prošlost iz koje su nikle prve klice Behara koje su se obnavljale baš u najsušnijim vremenima, a i povodi su im bivali slični, ozrcaljeni u turbulentnim vremenima ili u pokušajima da nas ubijede da mi nismo mi. Važno je zbog nas samih podsjetiti se da, ipak, nismo od jučer, ni po dekretu, a ni da nam za biti ne treba ničije dopuštenje, ali da nam treba vlastito pamćenje, te da je vrijeme da prestanu obnove svih behara u krizama. Uspješnost se mjeri po trajanju, po onome što postane zaštitnim znakom nekome ili nečemu. Behar, ovaj najnoviji, s korijenima u dva prethodna, je svakako postao zaštitnim znakom KDBH Preporoda. Pojavivši se na ispraćaju dvadesetog stoljeća, u vrijeme pogroma na sve što je bošnjačko, zrcalio je optimizmom i nadom i pružao jamstva da su prave vrijednosti prepoznatljive i trajne. Vratio je dio dragocjenosti što ih preci darovaše, a oni što su imali moć kroz duga vremena učiniše nedostupnim, podupirući tako nijekanje i postojanja i kulturnih vrijednosti Bošnjaka. Pa ipak, može li se i bolje i više!? Mjestu samozadovoljstvu, unatoč svemu, nema, jednako kao ni pretjeranim izračunima zasluga za uspjehe i krivnji za padove. Oni uvijek ovise o prosuditelju i rezultat je uglavnom neriješen. Prosudbe nas međutim, mogu motivirati na nastojanje ka boljemu, na praćenje redoslijeda, na određivanje prioriteta, pa i onih za buduća obilježavanja ključnih prošlih dana. Deset godina kontinuiranog izlaženja jednoga glasila nije mala stvar ni za mnogo moćnije zajednice i udruge čije postojanje nikada nije dovođeno ni u pitanje u Hrvatskoj i koje se nisu kao Bošnjaci ušetavale i izšetavale u ustav i iz ustava, za većinu njih voljno i voljeno odabrane ili rođene im domovine, koja, kakve li slučajnosti, u isto vrijeme obilježava prvo desetljeće svoje međunarodne priznatosti. Tih je deset godina tim značajnije u općoj pojavi omalovažavanja ljudskih vrijednosti, gdje manjinske nacionalne ni u čemu nisu izuzete. Posebice kad je riječ o kulturnoj afirmaciji. Ne treba dokazivati da su i najveći svjetski stvaraoci, kako u znanosti tako i u umjetnosti, bez obzira na njihovu općesvjetsku prihvaćenost i bez obzira gdje su stvarali, uvijek

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

271


8

IN MEMORIAM: MUHAMED ŽDRALOVIĆ

prvo definirani preko nacionalnog korpusa iz kojega potječu. Izostanak nacionalnog predznaka ili autorova nacionalna neopredijeljenost ostavljaju prazan prostor za raznovrsne manipulacije, o čemu smo svjedočili ne tako davno u tada nam vlastitoj državi, kad su nacionalna djela Bošnjaka i autori sami svrstavani svakojako, najmanje onako kako je bilo prirodno. Takvo stanje i dugotrajni “zaborav” nacionalnog znanstvenog i kulturnog stvaralaštva nije dozvolio ni Bosancima, ni Bošnjacima vjerodostojno prezentiranje vlastitoga doprinosa. Behar je otvorio mogućnosti da u Hrvatskoj barem dio onoga što Bošnjaci promišljaju ili stvaraju stigne do zainteresiranih, jednako kao što je omogućio da ga onaj tko ga uzme u ruke doživi kao nešto svoje posebno njemu namijenjeno između mnoštva postojećih tiskovina. Po tome već podsjeća na brdo na koje smo se navikli i koje nam se čini neupitnim. Međutim, tako može ostati samo uz odlučnost i mudrost sagledavanja istinskoga puta ka dugoročnosti. Nisam čuo da je neodlučnost ikad bila majkom mudrosti, a i siguran sam da mudrost ne rađa neodlučnost. Stoga ako želimo Behar kao našu kulturnu konstantu, valja će biti odlučno mudar u sagledavanju da smo konačno na točci s koje sami odlučujemo o vlastitim uspjesima i više ne možemo za neuspjehe kriviti druge. Sami moramo promijeniti stanje da kao “slabiji” snagu trošimo u potiranju vlastitih vrijednosti u korist “jačih”. Dugujemo to i onima čije umjetničke i znanstvene vrijednosti nisu uspjela pomutiti čak ni tako dugotrajna i sustavna osporavanja i omalovažavanja. Tako ćemo jedino dokinuti i stereotip sažet u pitanju: Zašto su još uvijek Bosna i Bosanci u svijetu poznati kao zemlja i ljudi bez identiteta, a onda i jedini do sada mogući odgovor: Zato što sami sebe ne priznaju i sami se još uvijek dijele na nas i na njih. Behar, broj 57

Šalteri su indikator!? Unatrag pet-šest godina svakojaka, do tragikomičnih, su bila iskustva Bošnjaka na MUPovim šalterima u pokušaju da ubijede službenike kako je nacionalno se osjećati i upisati svoje dijete Bošnjakom legitimno. Neki su u svojim pokušajima citirali pokojnoga predsjednika Tuđmana dokazujući da je on taj izraz javno inaugurirao prije samih Bošnjaka, pa već samim tim on ne može biti upitan i sl. Drugi su pribjegavali egzaktnijim metodama. Jedan mi je prijatelj ispričao svoju dogodovštinu kad mu je službenica tvrdila da toga (Bošnjaka) nema, on ju je upitao: – Gospođo, vidite li vi mene? – Vidim! – odgovorila je. – Eto, ja znači postojim! Ja sam taj Bošnjak, pa napišite vi to! Ne sjećam se je li rekao da je to uvažila ili nije, ali poanta i nije u tome. Ubrzo je iza toga došao popis stanovništva 2001. On je predvidio rubriku bošnjačke nacionalne pripadnosti i čovjek bi rekao da, budući da je Država ozvaničila ono čime se značajan broj njenih građana osjećao, to više neće biti povod nemilih ili tragikomičnih scena na šalterima, a ponajmanje onih koji pripadaju državnim organima vlasti, posebice one izvršne. Ali, ne lezi vraže! Je li stanje uistinu takvo? Prije neki dan mi se žali prijatelj da se nahodao u MUP-u u Petrinjskoj oko promjene dokumenata. A ja kao iz topa:

272

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SJEĆANJA

8

– E pa ne možeš to reći bar sada kad su ljudi uveli reda s tim brojevima! – Ma nije o tome riječ! – veli i ispriča mi što se zbilo. Prije par tjedana podnio je zahtjeve za promjenu osobne iskaznice i putovnice. Lijepo popunio obrasce i ostavio na rješavanje. Došao u zakazani dan po dokumenta, i ona gotova. Sve u redu, reklo bi se. Prije preuzimanja osobne iskaznice daju vam da potpišete, naravno i pročitate, određenu listu s ažuriranim podacima ili što to već jeste. Kad ono tamo u nacionalnom opredjeljenju on Musliman umjesto Bošnjak. Vrati službenici papir i pita je kako to može biti kad se on imenovao Bošnjakom, i neka mu to ispravi, u protivnom to neće potpisati. Ona odbije prilično bahato i na njegov zahtjev ga pošalje na višu instancu, šalter br. (?! ). Gospođa na tom šalteru mu, istina s više živaca, objasni da oni nisu ništa mijenjali u sistemu unatoč promjeni u Državi, i da te nominacije nema, pa je stoga i ne može upisati. Moj prijatelj, sve prije nego inadžija, sad riješi ići do kraja kako bi ispitao je li to MUP država u državi ili bar vidio o čemu je riječ. Hoće dalje do šefova, i gospođa ga uputi na šalter br.(?!) Tamo sjedi mlađa osoba. Značajno mirnija i uglađenija. Bez prevelikog uvjeravanja mu objasni da je njihova nominacija u računalu takva, ali da ukoliko on želi, ona će mu bez problema to promijeniti. Neka se samo vrati na prvi šalter s kojega je krenuo i sve će biti kako treba. I zaista, tamo ga već čeka kompjutorski ispis s točnim podacima koji više nema razloga ne potpisati. A mi smo tek sad na poanti u obliku pitanja: radi li se samo o samovolji službenika Ministarstva; ili je riječ o sporosti administracije, pa i kad je riječ o tako nezahtjevnoj izmjeni detalja u kartotečnom softveru; ili je ipak riječ o diskretnom naputku: pokušaj, pa ako prođe dobro je, ako ne prođe-nikom ništa. Kad bismo znali o čemu je točno riječ, znali bismo možda i zašto smo za jedno desetljeće prepolovljeni, tj zašto nas je sada ukupno s muslimanima Hrvatima tek dvadesetak tisuća. Behar, broj 58

Most Čovjek se ni na što brzo ne navikne kao na putokraću. Najbolje to govore travnjaci na kojima, ma koliko se s početka opirali vođeni savješću i estetskim motivima, na kraju počnemo koristiti ugažene 'divlje' staze. Tako i mostovi, što su drugo nego putokraće. Hodajući po njima, pa i onim najnovijim, čini nam se da su oduvijek tu. Jedva da se i zapitamo o njihovom postanku. Osim u pojednostavljenom gledanju da su tu nama na dobrobit; u svemu ostalome, pa i u uobičajenom redoslijedu gradnje kad ih jedni naručuju, drugi ih po narudžbi projektiraju, treći ih grade; zajedničko im je da svaki ima svoju vlastitu priču; kratku ili dugu, jednostavnu, zamršenu, slojevitu; a sve to razmjerno ukusu onih koji pričaju. Mostovi ili ćuprije se u stvarnosti i u umjetnostima mogu sagledavati kao odraz gospodarskog stanja društva, skrbi aktualnih politika za određene prostore, povezanosti etnosa i kontinenata, i još koječega. Izraz most i njegova istoznačnica ćuprija u naslovima su svjetskih uspješnica, književnih djela nobelovaca i filmova. Ćuprije, doduše, postupno ustupaju mjesto mostovima, i ma kako se zvali, oni zbog svoje uloge ne gube ni smisao ni značenje bez obzira jesu li stari ili novi ili nedavno obnovljeni... Sve dok su u izgradnji očekuju se s nestrpljenjem i procjenama funkcionalnosti, a kada svečanosti puštanja u promet prođu njima se najviše ponose oni koji će njima hoditi, i

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

273


8

IN MEMORIAM: MUHAMED ŽDRALOVIĆ

najmanje ih zanimaju naručitelji, planeri, graditelji. A mostovi, oni otad započinju šutjeti svoju priču nijemo bilježeći stalna gibanja s lijeva i s desna, uvijek naprijed ka vječnom cilju – ka drugoj obali. Žalosti međutim, što i mostovi imaju svoje neprijatelje. Kivni na sve pretvaraju se u ideologe rušenja, uništavanja i krađe mostova. Njih se ne tiče ljudska potreba za drugom obalom, za povezivanjem. Ne brinu ih rane od krhotina srušenih mostova u dušama onih koji su se s mostovima saživjeli. Stoga oni ne mogu razumjeti ni želju da se premoste nedaće, da se mostovi obnove i da ponovno zasjaju punim sjajem. Teško onima čiji je svijet vlastita obala! Ovoga su ljeta tri mosta bila u žiži zbivanja, od čega je dva spojila slična sudbina; prvi, težak nekoliko tisuća tona, ukrali, kakve li ironije, i prije nego je ostvario temeljnu ulogu. Tako se ne zna gdje se njegova priča nastavlja i kakva će uopće biti. Drugi, istina mnogo manji, ali s dugim i bogatim pamćenjem i mirnih i ratnih vremena; ocijenili nepotrebnim, demontirali i prodali za par stotina konvertibilnih maraka pod staro gvožđe. Treći most nadsvođen preko rijeke ljepotice između dvije kule, bio je u žiži svjetske pozornosti i Gospodnjeg ljeta 1993. godine kad su ga bestijalno srušili protivnici mostova. Srećom, ti koji su; kako ih je tada okarakterizirao Ivan Lovrenović, sami sebe izopćili iz svijeta razuma i kulture; nisu uspjeli do kraja zbrisati njegove tragove. Obnovljen je zahvaljujući onima kojima mostovi trebaju, na sramotu kulturnih samoizopćenika koji se i sami pred sobom kriju. Ljetošnja lepeza različiti stilova hrabrih skakača budi nadu u spremnost na shvaćanje i nekih drugih stilova; u početke međusobnoga razumijevanja, poštivanja i uvažavanja svih različitosti: i spolnih, i dobnih, i vjerskih, i rasnih, i nacionalnih i regionalnih i onih najokrutnijih – političkih. Dobro je da je tako! Zemlji u kojoj se ne zna ni broj stanovništva, u kojoj svakodnevno iz skupnih grobnica izvlače kosti stradalih, u kojoj su porušeni gradovi, izbrisana sela, uništeni životi – mostovi trebaju više nego ikada! Oni će pomoći povratku obezljuđene zemlje u životnu normalu, u pravnu državu; osigurati žiteljima egzistencijalnu sigurnost, razumijevanje, napredak… Vrijeme je za kazati – NE! – rušiteljima mostova. Behar, broj 68

274

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


Amina Alijagić

pra vo

9


PRAVO

9

Amina Alijagić

Dok se slonovi igraju, mravi stradaju (nakon presude Međunarodnog suda (ne)pravde) Što je genocid? Govoreći o strahotama koje je izazvao nacizam, Winston Churchill je 1944. godine spomenuo “zločin bez imena”. Odgovarajući mu na neki način Raphael Lemkin, profesor međunarodnog prava, američki Židov poljskog podrijetla, skovao je iste godine riječ “genocid” na osnovi grčke riječi genos (rasa, pleme) i latinskog nastavka -cide (od caedere, ubiti). Pojam je osobito koristio u svojoj knjizi “Axis Rule in Occupied Europe”, u kojoj opisuje sve mjere koje su nacisti planirali za uništenje raznih naroda, ponajprije Židova i Poljaka, u njihovim nacionalnim, religijskim i etničkim komponentama. Za Lemkina se genocid, osim masovnog fizičkog uništenja, po njemu graničnog i izvanrednog slučaja, ponajprije sastojao od raznih postupaka koji su bili usmjereni na uništenje temeljnih osnova za život jedne grupe kao grupe. Pojam genocid se, međutim, ne spominje u presudi koju je donio Međunarodni vojni sud u Nürnbergu 1. X. 1946. Zapravo, suprotno dojmu koji je stvoren, ni jedan nacistički vođa nije bio osuđen za “genocid” nad Židovima, već za “zločin protiv mira”, “ratni zločin” i “zločin protiv čovječanstva”, koji je bio novi pojam u međunarodnom pravu. Iako je tijekom suđenja isticano da su “najbrojniji i najokrutniji zločini počinjeni nad Židovima”, pojam planiranog uništenja jedne grupe nije posebno odvajan od samog “progona” stanovništva. Na svojoj prvoj sjednici održanoj 11. XII. 1946. Generalna skupština Ujedinjenih naroda individualizirala je zločin genocida u svojoj Rezoluciji br. 96, koja genocid definira kao “odricanje prava na život ljudskim grupama”, bez obzira jesu li te “rasne, religijske, političke i druge grupe bile uništene u potpunosti ili djelomično”. Genocid u početku nije trebao biti suprotstavljen “zločinu protiv čovječanstva”, jer je na stanovit način uključen u njega. No, postajalo je sve jasnije da je “zločin protiv čovječanstva” uperen protiv civilnog stanovništva, dok “zločin genocida” smjera uništenju jedne ciljne grupe. Međutim, dodavši odrednicu “političke i druge”, prijedlog Generalne skupštine otišao je dalje od Lemkinovih želja, izazvao je SSSR. To je nužno dovelo do kompromisa, u obliku povlačenja te potencijalno tako bogate karakterizacije genocida i, odmah, do izglasavanja druge minimalističke rezolucije. Na toj pomalo razočaravajućoj osnovi usvojena je 9. XII. 1948. Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, koja je i danas važeća. U članku te 2. Konvencije genocidom se smatraju djela “počinjena u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa”. U ta djela ubrajaju se: “ubojstvo pripadnika grupe; teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta pripadnika grupe; namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji dovode do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja; mjere usmjerene ka sprječavanju rađanja u okviru grupe; prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.” Konvencija je službeno stupila na snagu 12. I. 1951. a pedeset godina kasnije prihvatilo ju je 130 država.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

279


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

Nekoliko napomena mogu umanjiti znanstvenu važnost i heuristički karakter te definicije. Kao prvo, “namjera” nije stvarno definirana. Je li ona očita i sustavna ili implicitna i tendenciozna? Ne vodi li isticanje samo jasne namjere za uništenjem do isključenja brojnih slučajeva genocida, do toga da Shoah sam po sebi čini kategoriju? Kako shvatiti namjeru da se “djelomično” uništi jedna grupa? Ako se ne definira prag ili relativni opseg žrtava, postoji opasnost da se genocid ne razlikuje jasno od pokolja ili pogroma. Kao drugo, političke i društvene grupe su isključene iz polja istraživanja genocida. Je li fizička eliminacija političkog protivnika (ubijen zbog onoga što čini) razumljivija i opravdanija od eliminacije predstavnika ove ili one rase (ubijen zbog onoga što jest)? Ovo propitivanje otkriva da mi zapravo živimo na rasnoj pravnoj definiciji zločinâ, koji su rasni samo u duhu počinitelja genocida. Nije li fantazam počinitelja upravo da naturalizira svoga neprijatelja, da ga isključi iz svake specifično političke borbe?

Rat u Jugoslaviji Započet 25. lipnja 1991., proglašenjem nezavisnosti Republike Slovenije i Republike Hrvatske i završen 21. studenog i 14. prosinca 1995. sporazumima u Daytonu i Parizu, kojima su utvrđene unutarnje i vanjske granice BiH, rat u Jugoslaviji odnio je 250.000 žrtava, od kojih su dvije trećine bili civili, te 2.8 milijuna izbjeglica i raseljenih osoba. Iako ta žestoka kriza odražava sukob dvaju načela međunarodnog prava (pravo svakog naroda da raspolaže samim sobom i načelo nepovredivosti granica), iako je ono što nalikuje na “rat civila” nasilje počinjeno nad svim stranama (Srbi, Hrvati, Bošnjaci) i iako se ne može praviti razlika između patnji koje su svi proživjeli, možemo ipak hijerarhijski odrediti odgovornost za počinjeno nasilje kao i političku na-

Ingeniozan je zaključak profesora međunarodnog prava na firentinskom sveučilištu Antonia Cassesea “da će čitatelj očekujući oštro argumentiranu presudu ICJ-a, umjesto nje, biti ostavljen s dojmom da ona u sebi zapravo sadrži jednu nijansu proročanstva (jer, doista, proroci nisu dužni navoditi razloge)”. mjeru koja ga vodi i nadahnjuje. Naime, nema nikakve dvojbe da su po tom pitanju srpski komunistički vođe bili inicijatori, agresori i krivci. Oni su prvi svjesno preuzeli nacionalističku ideologiju s ciljem da riješe institucionalnu krizu u svoju korist, “srbizirajući” federalni sistem. Srpska strana, shvaćajući od početka pojam multinacionalne države kao nepodnošljivi napad na svoju sigurnost i casus belli (motiv za zaraćenje), povela je inicijativu za vojno rješavanje spornog izglasavanja nezavisnosti 1991. od strane Slovenaca i Hrvata, a iduće godine i Bošnjaka. Također je započela i politiku “etničkog čišćenja” u Hrvatskoj i BiH, mobilizirajući usklađeno vojsku, policiju, administraciju, miliciju i “specijalne” postrojbe, kako bi homogenizirala određeni broj područja. Napokon, statistički je počinila najbrojnije i najteže zločine. Opustošena područja i raseljeno stanovništvo nalaze se uglavnom u hrvatskom i bošnjačkom dijelu BiH (od kojega je 65% teritorija okupirano u ožujku 1993.), a kršenje ljudskih prava od strane Srba, ispunjava međunarodna izvješća, rezolucije UN-a i

280

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

optužbe ICTY-ja (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), osnovanog u Haagu u svibnju 1993. godine. Javna optužba u srpnju 1996. protiv Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srpske (RS) u BiH, poziva se na djela pravno okvalificirana kao genocid, što je prvi takav slučaj u povijesti. Otada je izrečena jedna presuda za genocid u slučaju Radislava Krstića za masakr u Srebrenici u srpnju 1995. Od mnogih optužnica koje sadrže optužbu za genocid, samo su dvije obećavale da će optuženi sigurno biti osuđeni za počinjenje genocidnih djela. Prva je bila ona Slobodana Miloševića, pokojnog predsjednika Srbije, a druga Momčila Krajišnika, nekadašnjeg glavnog pomoćnika Radovana Karadžića. Od trenutka kada je plan za recentralizaciju Jugoslavije propao, aktivira se druga faza srpskog nacionalističkog programa: ujediniti sa Srbijom, na štetu drugih republika, sve teritorije koji se smatraju naseljeni pretežito Srbima, kako bi oni živjeli u jednoj državi. Taj konačni cilj htjeli su ostvariti procesom “nestanka” točno određene grupe (Bošnjaka) i svih njenih povijesnih tragova na danom teritoriju. Proces je zaista i otpočeo politikom društvenog isključivanja kojim se manjinskom, stigmatiziranom, stanovništvu onemogućuje pristup određenim zanimanjima, školovanju, zdravstvenom osiguranju, kao i prakticiranje nekih sloboda (sastajanje, okupljanje). Taj apartheid zaokružen je dozvolama za napuštanje teritorija, koje su se izdavale tek nakon potpisivanja izjave o trajnom odustajanju od prava na vlastitu imovinu. Budući da je rijedak u svom “legalnom” obliku, odlazak nepoželjnog stanovništva se postiže vojnim napadima na naselja s većinskim muslimanskim stanovništvom, koje se terorizira, iscrpljuje glađu i sprječava u normalnom životu. Jedan za drugim, srednjovjekovni gradići Brčko i Višegrad (u proljeće i ljeto 1992.), Sarajevo (od travnja 1992. do listopada 1995.), Mostar (od svibnja 1993. do svibnja 1994.) na vlastitoj koži iskusili su strategiju zapovjednika vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića, čije su snage na sličan način terorizirale na desetke sela. “Postupanje” s pokorenim stanovništvom odvijalo se prema tužnoj repetitivnoj shemi: razoružanje, dehumanizacija (muslimani su uglavnom nazivani “psima” i “paketima”), nasilje, silovanja (12.000 tijekom rata), razdvajanje obitelji, koncentriranje muškaraca zrelih za borbu u logorima, gdje su izloženi maltretiranju i mučenjima (npr. logor Omarska, otkriven početkom kolovoza 1993.), i na kraju izgon u autobusima. Čini se da je ovdje presudna strategija hermetičkog zatvaranja ciljanih mjesta; ona omogućuje ukidanje svih zabrana i osjećaj nekažnjivosti običnim izvršiteljima. Kao nadopuna etničkom čišćenju provodilo se sustavno uništavanje groblja, muzeja i džamija. Napokon, posljednja etapa, koju ratne okolnosti nipošto ne opravdavaju, ali koju je logika “nestanka” učinila mogućom: masovno ubijanje elita ili muškog stanovništva, poput slučaja u Srebrenici u srpnju 1995. kada je na rubu grada postrijeljano 7.000 muškaraca te muslimanske enklave koju su teorijski štitile snage UN-a. Masakr je završni dio naredbe koju je 8. ožujka izdao Radovan Karadžić svojim vojnicima: stvoriti atmosferu potpune nesigurnosti za stanovnike tih enklava. Kako odrediti liniju razgraničenja između genocida i etničkog čišćenja? U Rezoluciji usvojenoj 18. prosinca 1992. o stanju u BiH, Generalna Skupština UN-a je kazala da je riječ o “provođenju gnusne politike etničkog čišćenja koja je jedan oblik genocida”. Možemo reći da je osnovna razlika u tome što se genocid odnosi na hotimično uništenje jedne grupe u cjelini ili u jednom dijelu, dok etničko čišćenje obuhvaća “samo” njen izgon s njena teritorija i uništenje njena tradicionalnog načina života. Namjera etničkog čišćenja očituje se u njenoj teritorijalnoj lokalizaciji. K tome, ako je ta operacija namjerna i planirana, smrtnost stanovništva koja proizlazi iz nje, teorijski, to nije. Tu se stvari kompliciraju i nakon svega rečenog, opet shvaćamo da je ta linija razgraničenja vrlo neodređena.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

281


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

Ako se politika etničkog čišćenja katkad prometne u tipični genocid, to je zbog ideološki motivirane namjere (a svaka ideologija je neizostavno povezana s korištenjem povijesnih mitova). Ideja o masovnom “čišćenju” nesrpskog stanovništva nije proizašla iz “stoljetne” i primitivne “balkanske” mržnje, nego naprotiv, iz vrlo moderne mržnje, izgrađene na tlapnji o tobožnjim razlikama, o tobožnjim neprijateljstvima, tobožnjim opasnostima i na davanju određenog smisla sukobima iz prošlosti. Izvorište te moderne mržnje mit je o Srbiji kao o “izabranoj” naciji, koji njeguje srpska Pravoslavna crkva i mnogi službeni povjesničari. Prema tom mitu, Srbija je vječna žrtva Povijesti, od izgubljenog rata protiv Turaka na Kosovskom polju 1389., nakon kojeg je nestala država cara Lazara, do Drugog svjetskog rata kada je došlo do “genocida nad Srbima” i do Titova vremena kada se provodila katastrofalna politika “slabe Srbije u jakoj Jugoslaviji”. Ta “izabrana” nacija je, prema Miloševićevoj kreaciji Velike Srbije, trebala imati granice “od hramova na istoku do grobova na zapadu”, drugim riječima od tragične Kosovske ravnice do bosanskih krajeva u kojima je pobijeno mnogo Srba između 1941. i 1945. Pored mita o “izabranoj” naciji, javlja se i specifičan mit o naciji žrtvi, potkrijepljen mitom o svjetskoj zavjeri. Naime, savez protiv Srbije su sklopili Zapad, osobito Njemačka, zbog njene odlučujuće uloge u međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije, i islam koji u BiH traži ulazna vrata u Europu. Tako se Srbija, nacija žrtva, izložena tokom povijesti genocidnim napadima istih povijesnih neprijatelja (Njemačka, islam), uspoređuje sa Židovima, što je štiti, dakako, od svih pitanja o utemeljenosti ratova “etničkog čišćenja”, koje ona drži čvrsto preventivnima.

Međunarodne (ne)aktivnosti Glavna nadležnost – i odgovornost – Vijeća sigurnosti je održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Kada utvrdi da je u nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, ono može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke za sve države članice. Vijeće sigurnosti je u rujnu 1991. nametnulo opći i potpuni embargo na izvoz oružja u Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove. Malo kasnije, u veljači 1992., ustanovilo je UNPROFOR (United Nations Protection Force, Zaštitine snage UN). Ta mirovna operacija trebala je biti privremenog karaktera, da bi se stvorili uvjeti mira i sigurnosti i postiglo cjelovito rješenje jugoslavenske krize. Na ovom mjestu je bitno naglasiti razliku između promatračkih i mirovnih misija UN-a. Promatračke misije UN-a relativno su malobrojne i imaju za zadaću promatranje i obavještavanje. Mirovne misije sastoje se od oružanih snaga, koje se postavljaju između sukobljenih strana na način da bi ponovno izbijanje neprijateljstva bilo moguće jedino ako se same te snage napadnu, i time agresor sam sebe otkrije. Ali to razlikovanje nije kruto. Neka prvobitno promatračka misija može potom dobiti ovlasti mirovne misije poput UNPROFOR-a. Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smirivanje napetosti na terenu. Ali one mogu dobiti u mandat i raznovrsne druge zadaće: da vrše privremene upravne funkcije na nekom području (hrvatsko Podunavlje), da nadgledaju izvršenje sporazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku izbjeglica, da nadziru izvršenje sporazuma o povlačenju trupa i o demilitariziranim (razvojačenim) područjima, itd. Stoga se te mirovne misije veoma razlikuju od snaga UN, koje se na neko područje šalju temeljem glave VII.

282

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

Povelje UN, ali s mandatom da suzbiju agresiju. Sve one ovise o pristanku države na području na kojem su stacionirane, i ni u kojem slučaju ne mogu spriječiti agresiju. Stanje u BiH se pogoršavalo, a naročito po proglašenju nezavisnosti, temeljem rezultata referenduma te međunarodnog priznanja 6. IV 1992. Tada je bilo došlo do otvorene agresije JNA (Jugoslavenske Narodne Armije). Djelujući na temelju glave VII. Povelje UN-a, u rezoluciji iz kolovoza 1992., Vijeće sigurnosti je pozvalo države da same poduzmu, ili putem regionalnih ustanova ili sporazuma, u koordinaciji s UN-om “sve neophodne mjere” za isporuke pomoći putem humanitarnih organizacija UN-a, te za drugu humanitarnu pomoć Sarajevu i ostalim dijelovima BiH gdje je to potrebno. Navod “sve ostale neophodne mjere” prema rječniku UN, ovlašćivao je na upotrebu sile. Mandat UNPROFOR-a u BiH bio je proširen i ojačan, i to radi osiguranja konvoja humanitarne pomoći i oslobađanja zatočenih osoba. Ali, Vijeće sigurnosti je prihvatilo da će UNPROFOR slijediti normalna pravila o mirovnim operacijama, i da će upotrebljavati silu jedino u samoobrani, te ako ga se sprječava u njegovoj misiji. Ta se nova rezolucija nije pozvala na glavu VII. Povelje, niti je spomenula “sve neophodne mjere”. Time je taj mandat postao nedovoljan za izvršenje postavljenih zadataka, ali i nedovoljno jasno definiran. U daljnjem razvoju uloge UNPROFOR-a, ustanovljena je i potvrđena zona zabrane leta, a nadzor nad istom preuzeli su zrakoplovi NATO-a. Uveden je sustav “dvostrukog ključa”, po kojemu su upotrebu NATO-a u bombardiranju pojedinačnih ciljeva, trebali zajednički odobriti zapovjednici UN i NATO-a, a bombardiranje je trebalo biti “u srazmjeri s kršenjem obveza”. Prije toga, rezolucijom 815 (1993.) ustanovljeno je nekoliko “zaštićenih zona” u BiH s pretežito muslimanskim (Bošnjačkim) življem, ali potpuno opkoljenih srpskim snagama. U toj je rezoluciji glava VII. Povelje bila navedena jedino u kontekstu sigurnosti osoblja UNPROFOR-a. Tako je i u osiguranju tih zona UNPROFOR imao pravo upotrijebiti silu samo u samoobrani. Oko tih “zaštićenih zona” NATO je, na zahtjev UN-a, ustanovio zone od po 3 km, s time da je zona oko Goražda bila široka 20 km, oko Sarajeva isto toliko, ali je iz nje još trebalo evakuirati svo teško naoružanje. Ta su se područja smjela braniti i zračnim napadima, iako je svaku odluku o tome trebalo donijeti po dvostrukom ključu. Iako je UNPROFOR u tome sukobu nastojao ostati neutralan i zadržati povjerenje svih strana – a na masakre civila počinjene artiljerijskim granatama nije bio ovlašten reagirati – u proljeće 1995. njegovi su se odnosi sa srpskom stranom bili pogoršali. Srpska je strana prekršila sporazum o evakuaciji teškog oružja oko Sarajeva, što je dovelo do simboličnih bombardiranja njezinih položaja iz zraka. Srpska je strana potom kao taoca zarobila nekoliko stotina pripadnika UNPROFOR-a, a neke je držala vezane oko svojih vojnih postrojenja koja su bila moguć cilj napada. Nakon oslobođenja tih talaca, srpske su snage bile osvojile “zaštićenu zonu” u Srebrenici, pobile su nekoliko tisuća muškaraca, a svo ostalo bošnjačko stanovništvo su izgnale. NATO snage su tek potom poduzele ozbiljne zračne napade i u nekoliko su dana uništile srpska sredstva komunikacije. Prije toga, u akcijama Bljesak i Oluja, u Hrvatskoj su oslobođene sve zone, osim one u Podunavlju. Bošnjačka i hrvatska strana su i u BiH osvojile široka područja i time su Srbi izgubili vojnu nadmoć. Sporazum o primirju, prvi koji je poštivala srpska strana, sklopljen je 12. X. 1995. Prije toga, u ožujku 1995. mirovne operacije UN na čitavom području bile su reorganizirane. UNPROFOR je do svog ukinuća ostao samo u BiH, a zatim je kao rezultat Daytonskog sporazuma, a po ovlaštenju Vijeća sigurnosti, zamijenjen multinacionalnim oružanim snagama pod nazivom IFOR, koji više nije mirovna misija UN. Ali su tamo uspostavljene

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

283


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

policijske snage UN (UN International Police Task Force) sa zadaćom da obučavaju i pomažu lokalnoj policiji. Glavni uzrok neuspjeha te mirovne operacije UN u BiH i u Hrvatskoj, bio je da su se u situaciji agresije, okupacije i uvjetima embarga na oružje, u područja po nadmoćno naoružanim srpskim stranama trebale uputiti oružane snage UN s mandatom iz glave VII. Povelje. UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju, ali nikada s dovoljnim mandatom. Praktično, on nikada nije imao ovlast upotrijebiti oružanu silu izvan samoobrane. Silna flota NATO zemalja je na Jadranu blokirala crnogorsku obalu, ali je nafta pred njezinim nosom ulazila u SRJ kopnenim putem preko Albanije. A da je u jesen 1991. bio pred Dubrovnik upućen samo jedan nosač aviona, sama bi njegova prisutnost vjerojatno spriječila opkoljavanje toga grada, pad Vukovara i tragediju u BiH. Borbeni su avioni iz baza u Italiji stalno nadlijetali prostor BiH i okupirana područja Hrvatske, ali do kolovoza i rujna 1995. nisu bili ni od kakve pomoći. Možda ni odlučujući zračni udar na srpska postrojenja ne bi uslijedio, da u opasnost nisu došla preostala zaštićena područja i potpuni fijasko NATO-a. Do proširivanja mandata UNPROFOR-a dolazilo je samo kao posljedica traumatskih događaja, u kojima glavni tajnik UN i neki stalni članovi Vijeća sigurnosti nisu htjeli prepoznati stvarnog agresora.

Tekst presude U znanosti i praksi prihvaćena je razdioba na “obične” međunarodne delikte i “međunarodne zločine”, koji se razlikuju od prvih s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja, te na brutalnost i prezir njihovih počinitelja prema životima i dostojanstvu ljudi. Genocid, zločini protiv čovječnosti, teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949., te Dopunskih protokola na njih iz 1977., samo su neki od međunarodnih zločina koje može počiniti neka država. Za počinjenje međunarodnih zločina, po međunarodnom pravu, pojedinac snosi kaznenu odgovornost, bez obzira da li djeluje iz vlastitih pobuda ili kao agent svoje države. S druge strane, kaznenu odgovornost za međunarodne zločine može snositi i država. Na ovom mjestu važno je objasniti razliku između ad hoc ICTY-ja (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) i ICJ-a (International Court of Justice – Međunarodni sud pravde). Naime, ICTY sudi isključivo pojedincima za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i teška kršenja humanitarnog prava, dok ICJ, najviše sudsko tijelo UN-a, nema nadležnost suditi pojedincima, a u odnosu na rat na području bivše Jugoslavije može presuditi povodom tužbe jedne države protiv druge o eventualnom kršenju Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Dakle, riječ je o dva različita suda, s različitim nadležnostima i različitim dokaznim pravom (svaki od njih samostalno odlučuje koje će dokaze i dokumente prikupljati i razmatrati). Uvjet za skandaloznu presudu ICJ-a, donesenu 26. II. 2007., bio je sporazumni pristanak stranaka u sporu na nadležnost tribunala u pitanju. Čak i uz dobiveni sporazum, ICJ se tek 1996. proglasio nadležnim za tužbu BiH protiv tadašnje SRJ. Zapravo, sve bi bilo u redu da relativno novi događaji, odvajanje Crne Gore od federacije Srbije i Crne Gore, nisu pred ICJ postavili dva nova pitanja. Prvo je bilo o nadležnosti ICJ-a za tužbu BiH protiv tadašnje SRJ (Srbije i Crne Gore). Problem je razjasnila predsjednica ICJ-a, Rosalyn Higgins, rekavši da je odluka ICJ-a o tom pitanju res iudicata (pravomoćna sudska odluka, konačna i obvezujuća za obje strane), što znači da je zadržao svoju nadležnost. Drugo, Sud je odlučio

284

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

da je samo Srbija nositelj “zakonskog identiteta” bivše države SRJ. No, odgovornost za prošle događaje snosi bivša SRJ (Srbija i Crna Gora). Na konferenciji za novinare, koja je održana povodom objave presude, Higginsova je na samom početku objasnila da nadležnost suda proizlazi samo iz članka 9. Konvencije o genocidu i prema tome, Sud ne može presuditi ni za jedno drugo navodno kršenje međunarodnog prava osim zločina genocida. To je važno shvatiti jer je Sud bio “suočen s čvrstim dokazima da su se u BiH događali razni ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti”, ali ta otkrića nije mogao uzeti u obzir. Trećina presude bavi se analizom dokaza i pokušava utvrditi jesu li se navodni masakri dogodili, i ako jesu, da li je postojala specifična namjera počinitelja da u potpunosti ili djelomično unište grupu koja je pred sudom definirana kao bosanski muslimani. Higginsova je rekla da upravo ta specifična namjera, ili dolus specialis, razlikuje genocid od drugih zločina. “U ovom slučaju tužitelj (BiH) nije dokazao da se namjerno i nezakonito ubijanje bosanskih muslimana dogodilo. Tražilo se nešto više – dokaz da su ubijanja počinjena s namjerom uništenja grupe kojoj su žrtve pripadale.” Budući da zločin genocida nosi iznimnu težinu, Sud je zahtijevao da se tvrdnje potkrijepe dokazima koji su “potpuno uvjerljivi” (“fully conclusive”). Sud je činjeničnu osnovu temeljio na priloženim dokazima, ali je također zahvalan na otkrićima ICTY-ja, koji se, kako smo prije objasnili, bavi kaznenom odgovornošću pojedinaca. ICJ je utvrdio da su se zaista dogodila masovna ubojstva i počinila djela koja su uzrokovala ozbiljna tjelesna ili mentalna oštećenja u određenim područjima i u logorima diljem BiH. Također je utvrdio da su se nametali teški uvjeti života, i da su u mnogim slučajevima upravo bosanski muslimani bili žrtve takvih djela. Međutim, osim jedne iznimke, Srebrenice, dokazi nisu pokazali da su ta strašna djela bila praćena specifičnom namjerom da se uništi grupa, a koja je neophodna za dokazivanje genocida. Tužitelj (BiH) je tijekom rasprave pokušao dokazati da se specifična namjera može zaključiti iz uzorka počinjenih nedjela. Sud takvo objašnjenje nije prihvatio jer bi, po njegovu mišljenju, uzorak ponašanja bio prihvatljiv kao dokaz postojanja specifične namjere jedino onda ako je genocid jedino moguće objašnjenje za razmatrano ponašanje. Međutim, Sudu su predočeni “uvjerljivi dokazi” o Srebrenici, pa je presudio da su ubojstva i djela koja uzrokuju teška fizička i mentalna oštećenja doista počinjena od strane Glavnog štaba VRS (Vojske Republike Srpske), koji je imao specifičnu namjeru traženu za dokazivanje genocida. Nakon odluke da je genocid počinjen u Srebrenici, sljedeći je krucijalni korak bilo odlučivanje da li je tuženi (bivša SRJ, današnja Srbija i Crna Gora) odgovoran za djela koja je počinila VRS. Da je VRS bio organ bivše SRJ, Sud bi odlučio da je tuženi odgovoran za akcije VRS-a. Tuženi bi također bio odgovoran i da se utvrdilo da je VRS postupala “prema uputama” (“on the instructions”), “pod vodstvom” (“under the direction”) ili “pod kontrolom” (“under the control”) bivše države SRJ. Ali, u svjetlu informacija koje su mu bile dostupne, Sud nije utvrdio da su masakre u Srebrenici počinili organi tuženog. Sud također nije utvrdio da su masakri počinjeni “prema uputama” (“on the instructions”) ili “pod vodstvom” (“under the direction”) države, kao ni to da je tuženi vršio efektivnu kontrolu (“effective control”) nad operacijama koje su počinjene. Efektivna kontrola je test u međunarodnom pravu. Zapravo, sve upućuje na to da su odluku o ubijanju odrasle muške populacije bosanskih muslimana u Srebrenici donijeli samo neki članovi Glavnog štaba VRS, bez prethodnih uputa ili efektivne kontrole SRJ.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

285


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

Sud je “sistematično procijenio sve dokaze” (čak i video-snimku ubojstva šestorice Bošnjaka u Trnovu, blizu Srebrenice, koja je obišla cijeli svijet), i utvrdio da “nije u mogućnosti potvrditi da je tuženi odgovoran za djela paravojne formacije Škorpioni”, zapravo specijalne jedinice koja je bila pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova iz Srbije. Pitanje suučesništva ICJ je razmatrao u svjetlu Konvencije o genocidu, po kojoj je morao uzeti u obzir da li je tuženi tijekom osiguravanja sredstava, kojima je omogućavao ili olakšavao događaje u Srebrenici, bio potpuno svjestan da će dobavljena pomoć biti iskorištena da se počini genocid. Sudu je jasno da je tuženi opskrbljivao Republiku Srpsku i VRS značajnom političkom, vojnom i financijskom pomoći, prije i poslije tragičnih događaja u Srebrenici. Ali ključni uvjet za suučesništvo nije ispunjen, naime, Sud nije imao “uvjerljive dokaze” da su državna tijela tuženog bila potpuno svjesna da VRS ima specifičnu namjeru koja karakterizira genocid. Nije jednostavno razlikovati suučesništvo u genocidu od kršenja dužnosti da se spriječi genocid. Naime, Sud je smatrao dokazanim da je vodstvo SRJ s predsjednikom Slobodanom Miloševićem na čelu bilo potpuno svjesno da je prevladavala atmosfera duboke mržnje između bosanskih Srba i muslimana (Bošnjaka) u Srebrenici te da će se masakri vjerojatno i dogoditi. Moguće je da vodstvo SRJ nije bilo upoznato sa specifičnom namjerom da će se počiniti genocid, ali je moralo biti svjesno da postoji ozbiljan rizik od počinjenja genocida u Srebrenici. Ovaj faktor je važan jer aktivira obvezu za sprječavanjem genocida, koja je naznačena u čl. 1. Konvencije o genocidu. Sud je utvrdio da tuženi nije djelovao da spriječi genocid, iako je mogao i trebao. Zaključio je također da tuženi nije učinio ništa da spriječi masakre u Srebrenici, unatoč svojim političkim, vojnim i financijskim vezama s Republikom Srpskom i VRS-om, te je zato prekršio obvezu iz čl. 1. Konvencije o genocidu da spriječi genocid. Nadalje, Srbija je prema čl. 6. Konvencije o genocidu imala obvezu da kazni počinitelje genocida. Taj članak zahtijeva da osobe optužene za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u čl. 3. Konvencije budu izvedene pred nadležni sud države na čijem je teritoriju djelo izvršeno ili pred međunarodni kazneni sud koji će biti nadležan za one strane ugovornice koje će priznati njegovu sudsku nadležnost. U ovom slučaju, genocid se dogodio u Srebrenici, koja se nalazi izvan teritorija tuženika. Zbog toga Sud ne drži tuženog odgovornim za neizvođenje optuženih za sudjelovanje u srebreničkom genocidu pred nacionalne sudove. Dakle, jedino relevantno pitanje za Sud bilo je da li je tuženi u potpunosti ispunio svoju obvezu da surađuje s ICTY-jem, koja se sastojala u uhićenju i izručenju osoba optuženih za genocid ICTY-ju. Sud “nije propustio primijetiti obilje informacija koje su sugerirale da je general Mladić, optužen pred ICTY-jem kao jedan od glavnih ljudi odgovornih za genocid u Srebrenici, posljednjih par godina bio na teritoriju tuženika, a možda još i jest, dok istovremeno srpske vlasti ne rade ništa kako bi ga locirale i uhitile.” ICJ je stoga utvrdio da tuženi nije u potpunosti ispunio svoju obvezu da surađuje s ICTY-jem i uslijed toga je prekršio obvezu iz čl. 6. Konvencije o genocidu da kazni počinitelje genocida. Budući da Sud nije utvrdio da je Srbija počinila genocid u Srebrenici, niti ju je proglasio odgovornom za njega, odbacio je i pitanje ogromnih reparacija. “Financijska odšteta nije primjeren oblik reparacije za propust obveze sprječavanja genocida”, stoji u presudi. Konačno, radi kršenja obveze za sprječavanjem genocida Sud vlastitu presudu smatra “primjerenom satisfakcijom”. Što se tiče kršenja obveze za kažnjavanjem genocida, Sud je odlučio da je to kršenje kontinuirano, te izjavio da bi Srbija trebala odmah poduzeti efektivne

286

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

korake da osigura: potpuno udovoljenje toj obvezi, izručenje ICTY-ju pojedince optužene za genocid i potpunu suradnju s ICTY-jem.

Stav neutralnog stručnjaka Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava na firentinskom sveučilištu, u uglednom časopisu međunarodnopravne tematike, objavio je argumentiranu kritičku analizu presude ICJ-a koju uz znatna kraćenja prenosimo, a u svrhu dokazivanja da je ICJ tijekom donošenja presude o genocidu u BiH samo nekritički preformulirao svoja prijašnja stajališta, ne obazirući se na praksu država i sudske presedane. Cassese kaže da je ICJ, nakon što je proglasio da je VRS počinila genocid u Srebrenici, i jedino tamo, raspravljao o krucijalnom pitanju “da li su, kako je tvrdila BiH, oružane snage doista djelovale u ime SRJ, u kojem bi slučaju odgovornost za genocid morala biti pripisana toj državi.” Nakon što je Sud ustanovio da general Mladić i drugi časnici, Cassese ih naziva “autori srebreničkog genocida”, nisu bili de iure organi SRJ-a, niti su mogli biti izjednačeni s takvim organima na račun moguće “potpune ovisnosti” o SRJ-u, raspravljao je o pitanju mogu li se ti časnici ipak smatrati de facto organima SRJ-a. Za tu je svrhu Sud primijenio test “efektivne kontrole” (the “effective control” test) proglašen u slučaju Nikaragva. Prema mišljenju Suda, taj se test znatno podudarao sa standardima zahtijevanima od strane Komisije za međunarodno pravo (ILC, International Law Commission) iz članka 8. Članaka ILC-a o državnoj odgovornosti, a koji test, prema Sudu, odražava međunarodno običajno pravo. Ti Članci ILC-a pripisuju državi određeno ponašanje osoba ili grupa osoba koje su djelovale “prema uputama” (“on the instructions”), “pod vodstvom” (“under the direction”) ili “pod kontrolom” (“under the control”) države. Naznačeno je u Komentaru Članaka da ta tri testa nisu kumulativna (ne zbrajaju se), već disjunktivna. Sud je tada razmatrao test “sveukupne kontrole” (the “overall control” test), proglašen 1999. ispred ICTY Komore za žalbe u slučaju Tadić, i odbacio ga na temelju dvije osnove. Prva je ta da je ICTY, baveći se pitanjem državne odgovornosti, “uputio pitanje koje nije bilo neophodno za izvršavanje njegove nadležnosti”. ICJ je zbog toga bio slobodan ne uzeti u obzir “presude ICTY-ja, koje razmatraju pitanja općeg međunarodnog prava, koja ne leže u specifičnom djelokrugu njegove nadležnosti i, štoviše, zaključke koji nisu uvijek nužni za odlučivanje o prethodnim kaznenim slučajevima”. Druga je osnova Suda za odbacivanje testa “sveukupne kontrole” (the “overall control” test) ta da je test, koji se uobičajeno primjenjuje kada se odlučuje da li je neki oružani sukob međunarodni ili ne, zapravo “neuvjerljiv” ako se isti koristi za ustanovljavanje da li je neka država odgovorna za djela koja su počinile oružane snage i paravojne jedinice, koje ne spadaju među službene organe države. Za Sud, razlog zašto je taj test “neuvjerljiv” sastoji se od dva dijela: (1) “logika ne zahtijeva da se isti test prihvati za rješavanje dva pitanja, koja su u naravi vrlo različita”, sa posljedicom da se stupanj uključenosti države u oružanom sukobu može razlikovati od onog zahtijevanog za nastanak državne odgovornosti; (2) test “sveukupne kontrole” (the “overall control” test) previše širi doseg državne odgovornosti jer ide dalje od tri standarda koja je ILC postavio u članku 8. Članaka ILC-a o državnoj odgovornosti. Profesor Cassese, pak, smatra da tri argumenta ILC-a nisu dovoljno uvjerljiva: “Osnovna pretpostavka Suda, da članak 8. Članaka ILC-a o državnoj odgovornosti odražava me-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

287


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

đunarodno običajno pravo, nedokazana je, budući je jednostavno ustvrđena na temelju autoriteta samog Suda (Nikaragva presedan), kao i na temelju autoriteta ILC-a.” U nastavku svog osvrta Cassese je iznio logičku sekvencu tvrdnji, na kojem se temelji presuda Suda, dovevši je do apsurda: (1) Sud je u slučaju Nikaragva formalno proglasio test “efektivne kontrole” (kao apodiktičku istinu u kantovskom smislu, naime, kao da proglašava apsolutnu i nužnu istinu); (2) ILC je podržao isti test, baziran samo na slučaju Nikaragva; (3) stoga je test valjan i odražava međunarodno običajno pravo (sic!). Tvrdnja ICJ-a da se test za određivanje prirode oružanog sukoba može razlikovati od testa kojim se ustanovljuje državna odgovornost, predložena je kao milostivi ustupak ICTYju: ona priznaje da je ICTY vjerojatno imao pravo kada je rješavao pitanja koja su se ticala prirode oružanih sukoba, ali upozorava da ICTY ne smije predlagati rješenja za općenitije međunarodnopravne probleme. Tvrdnja je podnijela prisjećanje da je ICTY zauzeo suprotan pogled, primjenjujući isti test, iako su se dva pitanja razlikovala. Cassese tvrdi da bi “bilo primjereno za ICJ da dokaže da je ta tvrdnja pogrešna, budući je nekonzistentna sa sudskim presedanima i državnom praksom”. Izjava Suda da je “glavni nedostatak” testa “sveukupne kontrole” (the “overall control” test) taj što on previše širi državnu odgovornost išavši dalje od tri standarda ILC-a, Cassesea je potaknula na zaključak, prethodno istaknut: Sud je trebao dokazati da test “sveukupne kontrole” (the “overall control” test), ako se primjenjuje na državnu odgovornost, nema uporište u praksi država i opinio iurisu (pravnoj svijesti o pravnoj obvezi; opinio iuris je uz praksu, drugi element potreban za nastanak novog međunarodnog običaja, op.a.). Ingeniozan je zaključak Casseseov “da će čitatelj očekujući oštro argumentiranu presudu ICJ-a, umjesto nje, biti ostavljen s dojmom da ona u sebi zapravo sadrži jednu nijansu proročanstva (jer, doista, proroci nisu dužni navoditi razloge)”. Mišljenja smo da bi ishod presude bio drukčiji da se primijenio test “sveukupne kontrole” (the “overall control” test) umjesto onog “efektivne” (the “effective control” test), jer je kod dokazivanja “efektivnosti” bilo potrebno svaku tvrdnju optužbe o počinjenim zločinima potkrijepiti dokazima (a za koje nije realno očekivati da optužba ima, niti će ikada imati).

Reakcije na presudu Sadržaj presude odjeknuo je svijetom, ali se o njoj najviše raspravljalo u zemljama bivše Jugoslavije. Beograd i Sarajevo imali su dijametralno različita mišljenja. U prvim reakcijama Beograd je smatrao da je dobro što Srbija nije osuđena za genocid jer bi inače “celi narod bio žigosan”. Dragoljub Mićunović, svjedok u procesu Bosne protiv Srbije, kaže da to što ne postoji genocid ne znači da nije bilo zločina, te odmah dodaje da su “ubijali jedni, a Boga mi, ubijali su i drugi. Ne možemo se sad praviti ludi, da je postojao samo jedan narod rezervisan za žrtvu, a da su ovi drugi bili srećni. Nije tačno, to je bio građanski rat.” Kod te konstatacije trebao je biti malo oprezniji jer, iako je Sud posredno natuknuo da je RS odgovorna za genocid, neispravan je zaključak da je tu riječ o građanskom ratu. Čak i pravni zastupnik RH, dr. Ivan Šimonović, u ovom slučaju neutralan promatrač, kaže “Jasno je da je tu riječ o međunarodnom sukobu i agresiji.” No, u Beogradu su pored osjećaja olakšanja postali također svjesni da pozivi Srbiji da surađuje s ICTY-jem za ratne zločine više nisu apeli međunarodnih institucija, već obveza po presudi ICJ-a. Ako se ta presuda ne izvrši kako treba, onda se može umiješati Vijeće sigurnosti UN koje je jamac izvršenja presude.

288

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

Suprotno od Beograda, prva reakcija Sarajeva bilo je nezadovoljstvo što se za to djelo krive samo bosanski Srbi i što je genocid utvrđen samo na području Srebrenice. Kažu da je ICJ presudio genocid u Srebrenici samo zato što to nikako nije mogao odbaciti, ali da je i bilo niz relevantnih dokaza kojima se mogla utvrditi povezanost Beograda i Pala, i dokazati da su odredi na čitavom području BiH bili “pod efektivnom kontrolom” Srbije. Jedan dan nakon objave presude, u centru Sarajeva nekoliko je tisuća ljudi, uglavnom bivših ratnika, invalida i rođaka ubijenih, prosvjedovalo. No, u BiH imamo paradoks. Najznačajniji političari RS svo su vrijeme bili potpuno na strani Srbije, a protiv svoje države. Ta vjernost im se vratila tako što su zastupnici obrane odgovornost za zločinstva prebacivali sa Srbije na RS. Mada to nije bila namjera Suda, sve ono za što je oslobođena Srbija objektivno je pripisano ratnoj RS. To implicitno pripisivanje odgovornosti otvorilo je neke stare rane, pa je Haris Silajdžić, član predsjedništva BiH, rekao da presuda kaže da je RS genocidna tvorevina. Po njemu su “entiteti u BiH nastali na krvi, a na tome se ne može graditi budućnost.” Ubrzo je uslijedio demanti predsjednika Vlade RS, Milorada Dodika, koji je rekao da je ukidanje RS “nedosanjani san predsjednika SDA Sulejmana Tihića i predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdžića”. Na distanci od političkih prepucavanja, nažalost, jasno je da jedna presuda ne može oboriti Daytonski mirovni ugovor, kao i to da odgovornost nije prebačena na RS, jer je ona entitet, a ICJ sudi samo u procesima između država. Važno je spomenuti i to da Sud nije odgovorio na pitanje koje se često postavlja u Haagu – gdje je granica kada etničko čišćenje prelazi u genocid? Slično kao i sud u Nürnbergu, spomenut na početku, ICJ je na 160 stranica presude iznio mnogo toga što tereti Srbiju, prvenstveno za rat, agresiju, ratne zločine i zločine protiv humanosti, ali je nije osudio po pitanju odgovornosti i suučesništva u genocidu, jedinom pitanju o kojem je bio nadležan odlučivati. Zapravo, potpuno je zanemario sve ono što je izvan prava i nije uopće uvažio suštinu problema. Jer, kako se narodski kaže, i vrapci su na grani znali da je Srbija do guše bila uključena u sve što se dešavalo u BiH i da se ništa nije moglo dogoditi bez njenog znanja, naređenja, logistike, pomoći u ljudstvu itd. Nepravedno je što se, uslijed razočaranja, sada neopravdano kritizira bošnjačku tužbu i pravni tim. Treba se podsjetiti da je BiH svoju tužbu podnijela 1993., usred rata, agresije i genocida u BiH. Pa, Srebrenica se dogodila 1995.! U tim ratnim uvjetima je normalno da je tužba imala nedostatke, no činjenica je da su ih ispravljali naknadno. Osim toga, BiH nije ni mogla znati kakve će standarde postaviti ICJ u dokazivanju genocida, naprosto zato jer je to bio prvi slučaj. Sud je zauzeo stav da je za genocid potrebno dokazati visok nivo svijesti, odnosno specifičnu namjeru da se on počini. U ovoj situaciji je ispalo da taj nivo svijesti u Srbiji nije postojao. Sakib Softić, pravni zastupnik BiH, kazao je da bi po njegovoj procjeni Sud presudio u korist Bošnjaka, da su imali direktnu pismenu naredbu Slobodana Miloševića da Ratko Mladić počini genocid. To njegov tim nije imao, ali ukoliko se takvi dokazi pojave u narednih 10 godina, kada mogu tražiti reviziju, oni će ih sigurno upotrijebiti. Nadodaje da je tražio od ICJ-a da pribavi dokumente sa suđenja Miloševiću koji se nalaze u ICTY-ju. Međutim, ICJ je to odbio, uz konstataciju da ima dovoljno dokaza za donošenje odluke. “Ali se ispostavilo da nije imao dovoljno da odluči u našu korist. Pokazalo se također da je smrt Miloševića, odnosno neizricanje presude, bila tragična za našu tužbu.” Zaista, smrt bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića u ožujku 2006., samo nekoliko tjedana prije završetka suđenja onemogućila je donošenje odluke je li on počinio ratne zločine i možda genocid. No, gotovo jednoglasna presuda, što je neuobičajeno u tako složenom procesu, sugerira da su dokazi

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

289


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

Carla del Ponte u Potočarima za vrijeme namaza bili slabi. Nije bilo pisma iz srpskog rukovodstva u kome se iznose planovi za uništenje bosanskih muslimana, niti je bilo snimaka telefonskih razgovora između Beograda i Pala, u kojima je traženo razaranje Srebrenice ili bilo koje druge bosanske enklave. Zar je moguće da su baš svi zapisnici telefonskih razgovora odjednom nestali?

The New York Times Nezadovoljnoj javnosti presudom ICJ-a, kao sol na ranu došlo je otkriće New York Timesa od 9. travnja 2007. Naime, NYT je pisao da je Srbija u proljeće 2003., tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, poslala ICTY-ju stotine transkripata sa ratnih sjednica VSO-a (Vrhovni savjet obrane SR Jugoslavije), a koji su obećavali najbolji unutrašnji uvid u ulogu Srbije u ratu u BiH. Navodno je srbijanski uvjet za to velikodušno slanje potencijalno inkriminirajućih stranica bilo prethodno pribavljeno odobrenje ICTY-ja da dijelovi tog arhiva zbog “interesa nacionalne sigurnosti” ostanu nedostupni javnosti. NYT je istaknuo da je krajnji cilj Beograda, sačuvati cjelovite vojne arhive od ICJ-a, postignut u veljači 2007. kad je ICJ proglasio da Srbija nije odgovorna za genocid u BiH, te je tako poštedio isplate potencijalno goleme ratne štete. Citiran je razgovor sa članom odvjetničke ekipe Srbije, koji je, nakon što je izrazio zadovoljstvo presudom, izjavio: “Normalno je da svaka zemlja čini sve što je moguće da zaštiti državu. Bosna je željela mnogo novca za odštetu.”

290

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

Postavljaju nam se brojna pitanja: da li su za dokazivanje krivnje režima u Beogradu mogli biti ključni dokazi iz slučaja Milošević? Bi li ishod presude bio drukčiji da potencijalni ključni dokazi nisu bili skriveni od javnosti i ICJ-a? Zašto ICJ sub poenom nije od Srbije zahtijevao potpunu dokumentaciju? Na posljednje pitanje “odgovorila” je Rosalyn Higgins, američka sutkinja koja predsjedava ICJ-em, ističući kako u praksi suda nije raspravljati o dokazima, te kako presuda “govori sama za sebe” (iako znamo da to u presudi nije objašnjeno, pa se čini nemogućim da ona “govori sama za sebe”). Odgovore na naša prva dva pitanja znaju samo oni koji i inače drže konce u svojim rukama, ali je pritom važno naglasiti da su sporni dokumenti zaista bili dostupni, ali samo sucima i zastupnicima obrane i optužbe pred ICTY-jem. Očito je da suci ICJ-a nisu imali mogućnosti, a prema dostupnim informacijama možda ni želje, zahtijevati te dokumente. Naime, ICJ je u jednom trenutku odbio zahtjev BiH da traži te arhive (sic!). Neki zaključuju da bi ti dokumenti (koji bi trebali jasno pokazivati da je vrh vlade u Beogradu bio direktno uključen u genocid u BiH), da je Miloševićev proces dovršen, bili dostupni, barem kroz zaključak sudskog vijeća donesen na temelju tih papira. Tako da je, prema njima, Miloševićeva smrt ne samo spriječila presudu njemu, nego i Srbiji.

Sir Geoffrey Nice Optužbama New York Timesa pridružio se i sir Geoffrey Nice, glavni tužitelj u procesu protiv Slobodana Miloševića. On je redakciji Jutarnjeg lista poslao reakciju na članke o tome kako je Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH. U pismu je Nice optužio glavnu tužiteljicu ICTY-ja Carlu Del Ponte da je s Beogradom napravila nagodbu koja nije imala “nikakvu pravnu osnovu” i koja je poslužila Beogradu “da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i BiH od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti”. Nice je naglasio da ni on ni njegov tim nisu “bili dio tog ‘odobrenja’”, kako se iz nekih napisa, kojima je povod članak NYT, moglo zaključiti, te da “odluka o odobrenju za zaštitne mjere” za veliki broj stranica iz dokumenata VSO “potječe osobno od gospođe Del Ponte”. Piše da je Carla Del Ponte “u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću u svibnju 2003. dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da prethodno nitko iz Tužiteljstva nije pregledao te dokumente”. Da se ti dokumenti sklone od javnosti, nastavlja Nice, moglo je služiti samo čuvanju Beograda od javne osude i, znakovito, jednoj vrsti zaštite pred ICJ-em. Čini se da je rekao neke stvari koje su mu dugo bile na duši, ali nije pojasnio zašto tek sada (do prošle je godine bio u tužiteljstvu) i iz kojih to motiva optužuje Del Ponte. Naime, on odgovara Jutarnjem listu u povodu članka objavljena u NYT, jer je JL pogrešno zaključio da je Tužiteljstvo ICTY-ja dalo suglasnost za cenzuriranje srpskih dokumenata. Postavlja se pitanje kako je hrvatski odjednom postao daleko transparentniji jezik od engleskog? Tj. kako je sir Geoffrey tako brzo saznao za pisanje JL (osim ako JL ima i međunarodno izdanje na engleskom jeziku)? Zar ne postaje očigledno da se ovdje ne radi ni o samovlasnom postupanju Del Ponte, ni o slučajnom curenju informacija iz ICTY-ja, već zaista o međunarodnoj politici?

Demanti? Tužiteljstvo ICTY-ja 16. travnja 2007. negiralo je da je imalo ikakav “dogovor” s Beogradom, kao i da je na bilo koji način uključeno u “skrivanje dokumenata” od ICJ-a. Haško

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

291


9

DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU

je tužiteljstvo u izjavi navelo da “nema nadležnost i nije uključeno u postupke pred ICJem” te da je odgovornost tog suda da utvrdi koje će dokazne materijale razmatrati i zatraži dokumente koji su mu potrebni. “To nije i ne može biti odgovornost ICTY-ja ni njegova Tužiteljstva. Kao što se može pročitati u njegovoj presudi, ICJ je odlučio da neće zatražiti dokumente o kojima je riječ”, stoji u dopisu. Ističe se i da na ICTY-ju, u skladu s njegovim Pravilnikom o postupku i dokazima, odluke o zaštitnim mjerama koje bi spriječile objelodanjivanje dokumenata javnosti, mogu donositi isključivo suci. Pravilo 54 bis tog Pravilnika omogućava državama da zatraže zaštitne mjere, radi zaštite nacionalne sigurnosti i u takvim slučajevima suci ICTY-ja, a ne stranka u postupku, mogu o tome odlučiti nakon što su analizirali sve relevantne dokumente. Nakon priopćenja iz ureda Tužiteljstva, Del Ponte je, u razgovoru koji je 20. travnja 2007. objavio sarajevski Dnevni avaz, opovrgnula optužbe da je odgovorna za skrivanje dokumenata koji su mogli dokazati izravnu uključenost Srbije u ratove vođene u Hrvatskoj i BiH. “Ja ne sklapam dogovore. Moj posao i posao mog ureda je da skupljamo dokaze i dokažemo optužbe u sudnici”, kazala je Del Ponte. Također je rekla da njezin ured nema ovlasti odlučivati o zaštitnim mjerama za neke dokumente jer je to odgovornost sudaca, a dodala je i da je stajalište Tužiteljstva jasno: “Mi smo rekli da se nećemo suprotstaviti razumnom zahtjevu za zaštitne mjere.” Naravno, zahtjev za zaštitne mjere koji je obrazložen isključivo time da se podnositelj zaštiti od odgovornosti pred drugim sudom ne može se smatrati razumnim i ne bi bio sukladan Pravilniku o postupku i dokazima. Također je, kao i tužiteljstvo ICTY-ja u svom demantiju, podsjetila da je sam ICJ odlučio da neće tražiti dokumente o kojima se ovih dana raspravlja. Necenzurirani zapisnik 18. sjednice VSO-a, čije je dijelove objavila sarajevska televizija Hayat istog dana, jasno pokazuje na koje je načine jugoslavenski politički i vojni vrh sudjelovao u ratovima na prostoru BiH i Hrvatske. Izjave sudionika te sjednice, koja je u Beogradu održana 7. veljače 1994., ne pružaju, međutim, dokaze o planiranju genocida.

Kriva adresa? Srbija je proglašena krivom što nije ništa napravila da spriječi genocid u Srebrenici. Pa, kako će spriječiti genocid netko tko je objektivno stajao u pozadini svega toga? Znamo zašto Srbiji nije tako i presuđeno: u zamjenu za oslobađajuću presudu Srbija je konačno smogla snage da se odupre tvrdokornim nacionalistima (pitanje Kosova) i obećala da će zatražiti predaju Mladića. Tako je međunarodna zajednica u ime “početka demokratskih tokova” Srbiji pružila prigodu da se distancira od Miloševićeva režima. Zapravo, u ovom je slučaju bošnjačka tužba prošla kao kolateralna žrtva, radi inzistiranja međunarodne zajednice na tome da Srbiju treba pacificirati. Dakle, adresa za krivnju nesprječavanja genocida je potpuno pogrešna i prikriva stvarnu adresu na kojoj je bila mogućnost i obveza sprječavanja. Ta bi se adresa trebala zvati tzv. međunarodna zajednica ili uže – UN, njene članice. Oni su proglasili “zaštićene zone” pa ih ostavili nezaštićenima, oni nisu dali mandat za borbu, oni su u Srebrenici ostavili šačicu holandskih vojnika, a mogli su ih tamo instalirati koliko treba, naoružati i narediti im da pucaju ako treba jer su znali što se sprema. Ali naravno, zašto bi oni sami sebe osudili? Zašto bi postupili danas drukčije, ako znamo da su devedesetih šutke promatrali genocid? Činjenica je da su Daytonskom sporazumu prethodili pregovori u Beogradu i Ženevi. S jedne strane su bili Milošević i Mladić, a s druge Bernard Janvier, Jasushi Akashi, Carl

292

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRAVO

9

Bildt i američki izaslanik Richard Holbrooke. Iz tih pregovora je proizlazilo da buduća RS mora biti rasterećena bošnjačkih enklava, bez obzira što su one bile pod formalnom zaštitom UN-a. Predaja “zaštićenih zona” Srebrenice i Žepe bila je Miloševićev uvjet za potpis na Daytonski sporazum, te su zato zapadni dužnosnici, američki i europski vođe, dali dopuštenje za zauzeće tih enklava. Ispunili su mu zahtjev, iako su znali da će se dogoditi pokolj golemih razmjera. Stoga, jesu li ti isti zapadni dužnosnici, koji stoje i iza Daytona, krivi zato što nisu ništa učinili da spriječe genocid ili su i njihovi prsti okrvavljeni? Treba li početi inzistirati na tome da ICTY optuži i one predstavnike međunarodne zajednice za koje postoji opravdana sumnja za suučesništvo u genocidu, ili je i to još samo jedna donkihotovska borba?

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

293


PUTOKAZ

časo pis i

10


ČASOPISI

10

dr. sc. Edhem Muftić

Putokaz: socijalno-nacionalne tendencije “Putokaz”1 je “reprezentativan muslimanski list” za društvena i književna pitanja koji je izlazio u Zagrebu u periodu 1937.-1939. godina. Izdavač, vlasnik i odgovorni urednik bio je Šukrija Huskić, student iz Livna, a urednik Hasan Kikić. Ovo glasilo Bošnjaka okupilo je veliki broj saradnika, uglavnom studenata u Zagrebu, koji su svoju “odgovornu zadaću” istakli u dva prioritetna zadatka: – da se okupi i organizira “nacionalno otuđena” bošnjačka inteligencija i – da se tako organizirana inteligencija “tačno ispita položaj muslimana Bosne i Hercegovine, da upozna stvarne potrebe i želje širokih slojeva muslimana i prema tim potrebama i željama (...) udesi cjelokupno svoje djelovanje.”2 Neki od saradnika “Putokaza” pisali su i svoje radove objavljivali u listovima i časopisima: Pregled, Pravda, Književnik, Nova Evropa, Medicina, Glas saveza radnika i seljaka, Jugoslovenska pošta i Hrvatski narod. Izuzetnu vrijednost, kada je riječ o nacionalnom pitanju Bošnjaka, ima članak Hasana Kikića “Prilog jednoj diskusiji”, objavljen u “Pregledu” 1928. godine. U analizi “Putokaza” polazimo od činjenice da je riječ o relevantnom teorijskom izvoru koji je na specifičan način vezan i za proces konstituiranja bošnjačke nacije, za jednu fazu u tom razvoju, tim prije što je postojala neposredna veza i saradnja autorâ pisanih sadržaja sa svim onim socijalnim, političkim i kulturnim aktivnostima koje su vođene u krugu Studentske omladine, Narodne uzdanice, te drugih društava i udruženja Bošnjaka (Muslimana) u to vrijeme. Sve što su činili bilo je u namjeri da se uoči, razumije i afirmira bosanskohercegovačka autonomija (državnost) i narodnosni identitet Bošnjaka u okviru bosanskohercegovačke “tronacionalne strukture”. Dakle, riječ je o pregaocima koji nisu bili ni boljševici ni anarhisti, već iskreni, konkretni i dosljedni borci, u prvom redu za Bosnu i Bošnjake, intelektualcima koji su razumjeli višestoljetni historijski proces koji je iznjedrio tu bosanskohercegovačku historijsku i kulturnu posebnost i egzistenciju bosanskohercegovačkog religijskog, kulturnog i nacionalnog zajedništva. Oni u “Putokazu” ne govore neposredno o Bosni i Hercegovini i bošnjačkom nacionalnom identitetu, niti svoju misiju imenuju kao socijalnu i političku borbu za “ustanovljenje” ili tzv. “političko priznanje” bošnjačke nacije. Međutim, po našem mišljenju, sve ono šta su i kako radili bilo je na tom tragu – u cilju da se učini snažan iskorak iz te svirepe i surove stvarnosti u kojoj su vegetirale i stagnirale bošnjačke mase. Zbog toga je u “Putokazu” snažno naglašena ta kulturna, prosvjetiteljska nota, da “Putokaz” bude “prijatelj i učitelj u (tim) teškim vremenima”. Tematska sadržina njihovog opusa je multidisciplinarna i pripada u prvom redu politološkoj znanosti, zatim sociologiji, etnologiji, filozofiji i etici, socijalnoj psihologiji, historiji književnosti i umjetnosti, ekonomskoj znanosti, demografiji, statistici, nauci o idejama i ideologiji.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

297


10

PUTOKAZ: SOCIJALNO-NACIONALNE TENDENCIJE

Dakle, “Putokaz” je izvršio snažnu i utemeljenu kritiku bošnjačke inteligencije u namjeri da se ona okupi, uspostavi njeno principijelno jedinstvo, spoznaju egzistencijalni interesi naroda, razjasni suština karaktera društvenih promjena i, na toj osnovi, ka izvjesnijoj budućnosti orijentiraju svi slojevi bošnjačkog naroda. Samim tim, “Putokaz” se (1) stavio u zaštitu seljaštva i radništva, (2) analizirao beznadežno stanje mladih i poziciju žene Bošnjakinje sa naglaskom na nužnost prevladavanja tog veoma teškog, diskriminatorskog odnosa, (3) inicirao i razvijao antifašističku i antimilitarističku orijentaciju Bošnjaka, (4) istakao problem društvene i umjetničke kritike, (5) afirmirao univerzalne principe i vrednote Islama i, posebno, kako je naglasio prof. Šaćir Filandra, (6) “krug oko ‘Putokaza’ (je) svjestan nacionalne samobitnosti i posebnosti Bošnjaka u odnosu prema Srbima i Hrvatima, kao i to da je tzv. nacionaliziranje muslimana razumijevao i prepoznavao kao stvar karijerističkih pobuda nekolicine intelektualaca”.3

Socijalno-nacionalne tendencije “Putokaza” U svojoj studiji “Putokaz – glasilo revolucionarne orijentacije” (1974.) dr. Kasim Suljević je aktuelizirao značaj i vrijednost tog lista, njegove pouke i poruke, s obzirom da se “na stranicama PUTOKAZA uz isticanje socijalne mobilnosti i organiziranosti, zahtijeva (...) i nacionalni pokret u okviru jedinstvenog (...) nacionalnog programa”. Organiziranje Bošnjaka i bošnjački emancipatorski nacionalni pokret, kojeg anticipira “Putokaz”, permanentan je apel, zahtjev i lajtmotiv većine saradnika ovog lista.4 U tom cilju se pouke i poruke autorâ pisanih sadržaja, u prvom redu Hasana Kikića, Skendera Kulenovića, Ešrefa Badnjevića, Safeta Krupića, Rize Ramića i dr., mogu sistematizirati i sintetizirati u sljedeće tematske sadržaje: (1) društveno-nacionalna uloga bošnjačke inteligencije, (2) apologija bošnjačkog seljaštva i radništva, (3) emancipacija žene Bošnjakinje (muslimanke), stanje i uloga mladih, (4) antifašizam bošnjačkih intelektualaca, (5) kultura, književnost i prosvijećenost Bošnjaka, (6) islamska ortodoksija i (7) otpor nacionaliziranju i borba za narodnosno-nacionalni identitet Bošnjaka.

Društveno-nacionalna uloga bošnjačke inteligencije U navedenoj studiji Kasim Suljević piše da je “Putokaz”, u duhovnom smislu, pripremao socijalne promjene, anticipirao i najavljivao novo vrijeme i da je svoju orijentaciju temeljio na aktuelnosti, kritičnosti i socijalnom programu. Stoga se, sasvim razumljivo, apologetski odnosio prema radništvu i seljaštvu (više seljaštvu nego radništvu), dok je prema bošnjačkoj inteligenciji izrazio “radikalan bunt” – snažnu i utemeljenu kritiku, kojom insistira “na socijalnoj i nacionalnoj liniji (...) razgraničenje i diferencijaciju u vlastitim redovima”,5 na (1) onu koja je “s narodom i uz narod” i (2) onu koja je “na distanci od naroda, sredine i njenih problema i bez vlastitog programa”.6 Kada je riječ o mjestu i ulozi bošnjačke inteligencije, saradnici “Putokaza” su iz broja u broj ovog lista kritičkim tonom pisali o njenoj “odvojenosti” i “pocijepanosti”, o inteligenciji koja je, u cjelini uzevši, “naročito i mnogo griješila”(Skender Kulenović). U tom kontekstu ustanovljen je i primarni zadatak, koji se može sažeti u imperativ – okupljanje, uspostava principijelnog jedinstva među intelektualcima, te spoznaja egzistencijalnih interesa svih slojeva bošnjačkog naroda u kontekstu suštine velikih svjetskih zbivanja i društveno-ekonomskih kretanja i tendencija u razvijenim kapitalističkim društvima.

298

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


ČASOPISI

10

Prof. Kasim Suljević je uočio historijsku zaslugu “Putokaza” koji je problem društvenonacionalne uloge bošnjačke inteligencije prvi postavio i tematizirao. U tom smislu i naglašava da je tu inteligenciju njena tradicijska inertnost odvlačila “na poziciju vanpovijesnog trenutka i društvenih mijena... Pošto historijski nije mogla da se utopi u građansko-nacionalne pokrete, bez ostatka, neminovno je nosila dvojnost, otuđenost od vlastitog naroda u javnoj sferi i psihološko-individualne komplekse u privatnoj sferi.”7 Bošnjački intelektualci, okupljeni u “Putokazu”, slijedili su koncepciju emancipatorski orijentirane i kritički angažirane inteligencije, te su zagazili u živi (konkretno – životni) akualitet ljudskih potreba, maticu faktičke borbe za samoosvještavanje i socijalno-nacionalno oslobađanje. Saradnici “Putokaza” na inteligenciju uopće gledaju kao na duhovni dinamit koji razbija status quo, vlastodržački komoditet i svaku društvenu i političku inertnost. Zbog toga oni nezaobilaznu protagonističku i integrativnu ulogu inteligencije tijesno vežu i prepliću sa svim drugim pitanjima u okviru cjeline procesa emancipacije i afirmiranja narodnosno-nacionalnog identiteta Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Apologija seljaštva i radništva Prirodnu inklinaciju (i apologiju) prema obespravljenim, poniženim i degradiranim slojevima, seljaštvu i radništvu Bosne i Hercegovine, u više sadržaja (članaka) “Putokaza” izrazili su njihovi autori. Jer, “najvažnije, najkrupnije, upravo najkrvavije naše pitanje je pitanje podizanja našeg sela”.8 Ili, “sve je protiv sirotinje! I zima i neimaština i pandur i šikutor i paligraf (...), nema tu svitka za nas!” 9 Dakle, bitne odrednice programske orijentacije “Putokaza” su u njegovom odnosu prema najvećim problemima egzistencije ljudi toga vremena, prema socijalnim slojevima seljaštva, radništva, socijalnim i nacionalnim problemima bošnjačkog naroda. Ta orijentacija pretpostavlja izradu nacionalnog programa i, na toj osnovi, organiziranje nacionalnog pokreta koji “... mora imati punu slobodu razvitka”, te da svi “slojevi naroda, koji su temelj društva, (...) moraju raspolagati prirodnim bogatstvima”.10 U svim prilozima autori pišu članke i studije u kojima naglašavaju bremenitost vremena u kojem su živjeli. Njihovi literarni radovi “nisu pisani s ciljem da se pokaže ‘ljepota života i ljepota književnog umijeća’, nego da se ukaže na siromaštvo, bijedu, glad, nezaposlenost.”11 Uz to, oni preferiraju organizaciju, monografska istraživanja – da se rasvijetle, osmisle i objelodane potrebe i konkretne akcije koje treba bez odlaganja činiti, tj. da se na osnovi vjerodostojnih činjenica osvijetli ekonomski, socijalni i politički položaj seljaštva i problematika radništva i poduzmu mjere u cilju poboljšanja njihove egzistencije. Miralem Ljubović, kada problematizira “seljačko sveučilište”, piše da treba: (1) “stati odlučno na put tim nevoljama,” tj. “krvavoj istini” smjelo pogledati u oči, (2) “seljaku pristupiti bratski i iskreno, kao jednak jednakom” i, ono što je najbitnije, (3) izvući pouke iz iskustava onih naroda koji su to stanje poodavno prevladali, s tim što “mi taj put kojeg su oni prevalili za tolike godine moramo prevaliti mnogo brže, služeći se njihovim iskustvom i njihovim kulturnim i tehničkim tekovinama”.12 Sva ta i druga pitanja postavljena su metodološki utemeljeno. U kritičkoj dijagnozi uzroka i konzekvenci socijalne dekadencije bošnjačkog naroda u cjelini ustanovljeno je da je bit problema u karakteru i načinu provođenja agrarne reforme i antidemokratskom karakteru društvenog, političko-državnog poretka Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Tu je, po njihovoj analizi, primarno izvorište općeg društvenog zaostajanja – permanentne i sve dublje socijalne, ekonomske i kulturne devastacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

299


10

PUTOKAZ: SOCIJALNO-NACIONALNE TENDENCIJE

Položaj žene i mladih “Putokaz” je značajnu pažnju posvetio položaju žene Bošnjakinje (muslimanke) i mladih, koji su unutar bošnjačke populacije međusobno diskriminirani, u namjeri da se odslika stvarnost i nađe izlaz iz tog beznadežnog stanja. Težak položaj žene snažno je iskazan riječima da žena na selu “i danas živi na istom stepenu na kome je živjela prije 500 godina”,13 odnosno da je Bošnjakinja “rob najgore vrste”, koja “robuje u polju, robuje u kući i robuje svome mužu”,14 posebno da je ta žena ograničena u “slobodi kretanja, rada, izbora zvanja i borbe”.15 Opća je konstatacija svih autora u “Putokazu”, koji su o tome pisali, da je žena bila ponižena i diskriminirana, sadržaj njenog života bila je patnja, koju je ona mukotrpno podnosila, jer je mislila da to tako mora da bude. Bošnjački intelektualci su u “Putokazu” istakli bit problema mlade generacije, također diskriminiranih unutar bošnjačke i bosanskohercegovačke populacije, sa posebnim naglaskom na njihovo mjesto i ulogu u procesu najavljenih ekonomskih i društvenih promjena koje je trebalo bez odlaganja, ubrzano i efikasno otpočeti. Ono što je značajno u svemu tome jeste činjenica da su autori publikacija kritički analizirali stanje i prikazali ga onakvim kakvo ono stvarno jeste, uočili probleme i uzroke koji tu tegobnu zbilju produciraju, te predložili puteve i sredstva za prevladavanje svirepe i surove stvarnosti, povezujući to sa nezaobilaznom i primarnom ulogom bošnjačke inteligencije koja se mora organizirati i vršiti svoju integrativnu i predvodničku misiju.

Antifašizam bošnjačke inteligencije Nemjerljiv je doprinos saradnika “Putokaza” u izgradnji i afirmiranju antifašističke svijesti i orijentacije unutar bošnjačkog i bosanskohercegovačkih narodâ. Oni su u to vrijeme argumentirano demistificirali snažno naglašene tendencije i koncepcije po kojima Bošnjaci, s obzirom na svoju islamsku identifikaciju, inkliniraju ka recepciji autokratske svijesti i totalitarizma. “Putokaz” je u kontinuitetu izražavao svoj antifašistički i antimilitaristički karakter, otvoreno je ustajao protiv fašizacije i militarizacije, podržavajući sve antifašističke pokrete u Evropi i svijetu. Hasan Kikić u to vrijeme (1937.) piše studiju “Šta se događa u Španiji” “u kojoj ukazuje na socijalne korijene i nosioce fašizma, na autentične nosioce socijalne revolucije oličene u obespravljenim masama (...), ističući onu klasičnu misao da je borba za nacionalnu slobodu internacionalna stvar.”16 Bošnjački intelektualci su svim svojim bićem (teoretski i praktično) participirali u bosanskohercegovačkom, evropskom i svjetskom antifašističkom pokretu, kao aktivni kreatori i sudionici tog pokreta, ističući i afirmirajući parolu (poruku) Međunarodne konferencije omladine za mir (februara 1936.), koja glasi: “Ostvarimo jedinstvo živih da ne bismo u zajedničkim grobovima ostvarili jednakost i jedinstvo mrtvih.” U toku Drugog svjetskog rata, u NOR-u (1941.-1945.), kao i u staljinističkim likvidacijama, poginulo je ili svirepo ubijeno više bošnjačkih intelektualaca među kojima su: Hasan Kikić, Safet Krupić, Zijo Dizdarević, dr. Mustafa Mujbegović, Midhat Ćišić, Akif Šeremet i dr.

Kultura, književnost i prosvijećenost “Putokaz” je dao presjek razvoja kulture kroz historiju, naglasio probleme društvene i umjetničke kritike, obrazovanja i prosvijećenosti Bošnjaka. Posebno, u tom listu se studijski

300

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


ČASOPISI

10

piše o bošnjačkoj (muslimanskoj) i bosanskohercegovačkoj književnosti. Kritički odnos prema tradiciji snažno je naglašen u radovima Rize Ramića (Tri generacije književnika Muslimana) i Skendera Kulenovića (Jedna žalost i jedna potreba). “Ramićev rad je mala historija književnosti (...), nezaobilazan pri svakom ozbiljnijem pristupu muslimanskoj književnosti...”17 Autor tih sadržaja nije negirao bošnjačku (muslimansku) književnost, niti je, u ime bošnjačke, negirao bosanskohercegovačku književnost. “Za njega ‘i jedna i druga’ postoje kao entiteti i identiteti koji čine historijsku dijalektiku književne posebnosti i književnog zajedništva.”18 Pitanja nepismenosti i neprosvijećenosti bošnjačkog naroda u “Putokazu” su tretirana kao središnji problem – kao jedan od uzroka društvene, ekonomske, političke i kulturne inferiornosti Bošnjaka. Imajući to u vidu, saradnici “Putokaza”, posebno je to evidentno u radu “Šta da se radi”(Mustafa Orlanović), utvrđuju konkretne zadatke čija uspješna realizacija pretpostavlja napredak i prosperitet bošnjačkog naroda. Dakle, izvršena je konstruktivna kritika stanja u društvu, otvoren proces educiranja i naglašen značaj općeprosvjetiteljske akcije u cilju prevladavanja teško podnošljivog stanja – duboke društvene i ekonomske krize. Kao i skoro svi saradnici “Putokaza”, Nafis Defterdarević, također, imenuje nosioca preporoda Bošnjaka, te kaže da je “prvi i iskreni prijatelj našeg napretka, narodni inteligenat”, koji “zna šta mu je dužnost. “19

Islamska ortodoksija Bošnjački su intelektualci, posebno Bakir Badnjević i dr. Asko Borić,20 u “Putokazu” potcrtali univerzalne principe i vrednote islama, obrazovne i karakterne osobine ličnosti koje su dale pečat i ostavile trajan humanistički trag na planu afirmiranja izvornih, univerzalnih poruka islamske ortodoksije. O tome Suljević piše da su oni u islamu tražili one elemente misaone i ljudske sinteze koju savremena društva baštine kao progresivnu tekovinu. Riječ je o demokratskoj orijentaciji islama koja upućuje na socijalni preporod, dakle socijalnu i ekonomsku demokraciju, ravnopravnost, toleranciju, kult znanja i nauke, socijalnu, nacionalnu, vjersku i rasnu ravnopravnost, društvenu i znanstvenu slobodu. U analizi “Putokaza”, Kasim Suljević piše: “Na socijalnim učenjima i na autentičnim principima islama PUTOKAZ je povlačio liniju i ukazivao na određene pojave koje su se prikrivale plaštom islamskog učenja, a koja nemaju nikakvu zasnovanost u postavkama islama. Naročito se to odnosilo na specifičan položaj žene u našim krajevima, gdje je po shvatanjima određene islamske folkloristike žena degradirana, zarobljena i izopćena. Njen status nije bio određen okvirima islama, već socijalnim odnosima, čije su norme bile suprotne islamskim normama. Ukazujući na potrebu emancipacije žene, čijom se emancipacijom mjeri emancipacija cijelog društva, na njenu zarobljenost patrijarhalnim i socijalnim stegama, PUTOKAZ ustaje protiv kvaziučenja i stanja koja se prikrivaju iskrivljivanjem autentične teologije islama. Nadalje, islam kao i druge religije nije samo sociologiziran nego i politiziran. PUTOKAZ je ustao protiv zloupotrebljavanja religije u političke svrhe, protiv uprezanja islama u političke ciljeve i protiv samozvanih predstavnika panislamizma.”21 Rezimirajući te stavove i odnose, dolazimo do zaključka da su bošnjački intelektualci, saradnici “Putokaza”, snažno argumentirali u prilog tezi da ISLAM nosi intenciju i sam po sebi inklinira ka demokratskom etosu, pa se, samim tim, i Bošnjaci kao muslimani okreću ka slobodarskom i demokratskom sistemu vrijednosti. To je i u praksi pokazala bošnjačka ljevica dajući svoj doprinos i sudjelujući u afirmiranju antifašizma unutar bošnjačkog naroda koji se uključio u sve tokove narodnooslobodilačkog antifašističkog rata 1941-1945.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

301


10

PUTOKAZ: SOCIJALNO-NACIONALNE TENDENCIJE

godine, kao i ovog posljednjeg odbrambeno-oslobodilačkog rata (1992-1995.). Time je ona participirala u priključenju bošnjačkog naroda svjetskoj antihitlerovskoj koaliciji.

Nacionalno pitanje i identitet Bošnjaka Meritorni akteri bošnjačke inteligencije u i oko “Putokaza” osviješteno definiraju nacionalni okvir svog mišljenja i kulturnog djelovanja. Riječ je o konkretnom, živom svijetu narodnosnonacionalne egzistencije Bošnjaka i empirijskoj stvarnosti Bosne i Hercegovine. Prvo, oni polaze od faktičkog stanja nacionalne svijesti koje je posljedica višestoljetne osmanske osvajačke i austrougarske okupacijske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje Hasan Kikić (1928.), kada je riječ o bošnjačkom identitetu, konstatuje: “Gro našeg (bošnjačkog, E.M.) elementa ne da je nacionalno odrođen, nego nije nacionalno ni rođen”,22 a Skender Kulenović (1939.) se pita da li uopće kod “Muslimana postoji nacionalni osjećaj u bilo kojem pravcu”, odnosno, “ko bi znao na nesumnjivo jasan način razjasniti njegovo postojanje, odnosno nepostojanje...”23 Poziciju bošnjačke narodne grupacije u Bosni i Hercegovini, potkraj 20-ih godina XX stoljeća, čini se da je najbolje shvatio i sintetizirao Hasan Kikić u svom članku “Prilog jednoj diskusiji”.24 Inače, on polazi od stava da nacionalne odnose uopće treba zasnivati na ravnopravnosti i da zapostavljanje pojedinih nacija predstavlja odsustvo humanizma i tolerancije. Suštinu bošnjačkog narodnosnog bića, svu problematiku koja se u egzistenciji te grupacije vidno očitovala, on je sintetički i snažno izrazio stavovima da su “Muslimani Bosne i Hercegovine tvrd i čvorugav problem kako za samu nju, tako i za čitavo društvo”, jer je taj “elemenat možda i prejako udaren istorijskom nepravilnošću. Najprije katoličansko-bogumilsko-pravoslavna mješavina vitlana i presovana prekosavskim papinstvom, pa prevjeravanje radi životnog boljitka, vjersko autonomisanje pred nasrtajem katolika misionara i na koncu buržoarsko-vjersko organizovanje u ovoj našoj današnjoj (...) državi. To su sve udari i jake kočnice za naprijed.”25 On dalje piše da se neprevjereni pod različitim pritiscima osmanskog i austrougarskog upravljanja i vladanja Bosnom i Hercegovinom “ili (...) pohajdučiše ili pribjegoše da time, potaknuti baš turskom presom, rode u sebi naciju, zavrtanj i regulator za osjećanje odbačenosti i bespravne izolacije... Nacionalna gorljivost se rađa pod pritiskom kad se rađa bunt i osjeća odbačenost. Tome su eto naši izbjegli prevjeravanjem i u tome je eto razlog da su oni, kao što se kaže ‘nacionalno nesvjesni’.”26 I zaista, Kikić je otkrio uzroke stagnacije bošnjačko-muslimanske populacije koja se nacionalno nije (samo)realizirala u vremenu kada su to učinili drugi narodi. Nedostajala je, u prvom redu “nacionalna gorljivost”, koja je stoljećima bila zapretana. Bošnjački intelektualci u “Putokazu” na Bošnjake gledaju kao na poseban historijski, kulturni i narodni individualitet, a na Bosnu i Hercegovinu kao na kulturnu i historijsku posebnost. Zbog toga, oni konzistentno i bez dvojbe odbacuju svaku politiku srbizacije (i autosrbizacije), odnosno kroatizacije (i autokroatizacije) Bošnjaka. Narodnosno određenje i posebnost Bošnjaka oni nigdje i nikada nisu dovodili u pitanje, niti su ih svodili pod srpsko ili hrvatsko nacionalno ime.

Umjesto zaključka U znanstvenom istraživanju participacije bošnjačkih intelektualaca u profiliranju, uobličavanju i, posebno, samorazumijevanju narodnosno-nacionalnog identiteta Bošnjaka došlo se do slijedećih uvida:

302

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


ČASOPISI

10

– izvršili su kritiku od naroda odrođene bošnjačke inteligencije i koncipirali edukativno-prosvjetiteljsku ulogu – ciljeve, zadatke i budući način rada inteligencije uopće; – stali su u odbranu egzistencije i povijesnih interesa socijalno deklasiranih slojeva bošnjačkog naroda (seljaka i radnika) u cilju njihove motivacije ka progresu, slobodarskim, demokratskim i humanističkim vrijednostima; – uočili su težak i podređen položaj žene Bošnjakinje, naglasili njenu ulogu u razvoju i preporodu cjeline bošnjačkog naroda i predložili sadržaje rada i puteve njene brže emancipacije; – izvršili su kritiku veoma teškog položaja i diskriminacije mladih, otkrili uzroke i predložili puteve prevladavanja tog stanja kroz akciju u okviru koje će se kod mlade generacije pobuditi interes i jačati svijest o mjestu i ulozi mladih u procesu općedruštvenog progresa; – popularizirali su antifašističku orijentaciju unutar bošnjačkog naroda i snažno participirali u priključenju bošnjačke populacije antihitlerovskoj koaliciji naroda; – shvatili si i vrednovali pitanje historije, tradicije i islama u stvaranju bošnjačkog individualiteta i entiteta, uočili da je islam diferentia specifica tog historijskog procesa – posebno, naglasili vrednote islama, u prvom redu njegovu progresivnu, demokratskohumanističku, kao i antifašističku orijentaciju; – ukazali su na značaj obrazovanja kulture, književnosti i prosvjećenosti za ubrzaniji ekonomski, kulturni, politički i općedruštveni napredak Bošnjaka; – dali su svoj konkretan doprinos u konstituiranju i afirmiranju Bosne i Hercegovine, prvo, kao autonomne, a kasnije ravnopravne federalne jedinice u okviru zajednice jugoslavenskih naroda. Dio humanistički orijentirane bošnjačke lijeve inteligencije, nošen idejama prosvjetiteljstva, s akcentom na vlastiti kulturni i politički angažman, koncentrirao se na socijalnokulturne, obrazovne i islamske aspekte narodnosne egzistencije Bošnjaka toga doba. To je sasvim razumljivo, budući da Bošnjaci – muslimani nemaju, vladajućim teorijama nacije definirane uvjete, poput drugih zapadnoeuropskih nacija, primjerice: zasebnu čistu etničku teritoriju, jezik je zajednički sa drugim narodima, a oni se nisu konstituirali u zasebnu teritorijalnu državnopravnu i političku zajednicu. Stoga se i bošnjački individualitet primarno traži u njegovom običajno kulturnom specifikumu, a prostori bošnjačke emancipacije otkrivaju u mediju prosvjetiteljsko-kulturnog napretka. To ne znači da oni reduciraju naciju na kulturni spiritualitet. Naprotiv, oni je promatraju u njenom objektivitetu i totalitetu. Otuda se bave i socijalnim, ekonomskim, političkim, državnim aspektima bošnjačke nacije. Bilješke 1

2 3 4

5

Ovo glasilo bošnjačke intelektualne ljevice okupilo je preko 25 saradnika, među kojima su, pored pomenutih Huskića i Kikića (pseudonim Alija Korjenić), autori priloga: Safet Krupić, Rizo Ramić, Skender Kulenović, Zijo Dizdarević, Ešref Badnjević (pseudonim Mustafa Orlanović), Nafis Defterdarević, Samija Hodžić, Vehbija Mehmedović, Rasim Filipović, Husref Ćišić, dr. Melko Erak, Derviša Ljubović, Hamid Dizdar, Bakir Badnjević, dr. Asko Borić, Miralem Ljubović, Mustafa Porobić, Derviš Imamović, Husejn Salčić, Salih Alić, Nazif Resulović i dr. U navedenom periodu izašlo je 13 brojeva “Putokaza”: 1937. (1,2,3,4), 1938. (5,6,7-8, 9-10) i 1939. (1-2-3). Uvodna riječ, Putokaz br. 1, Zagreb, 1937., str. 2. Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1988., str. 149.-150. Autori članaka i studija u “Putokazu”, kada pišu o Bošnjacima, koje imenuju Muslimanima, nikada ne zanemaruju tronacionalnu bosanskohercegovačku strukturu. Primjera radi, (1) Skender Kulenović piše da su “uzroci sadašnjeg stanja omladine muslimanskih (...) slojeva u svom korijenu (...) jednaki uzrocima teškog stanja ostale omladine” (Putokaz br. 1, str. 16.), Hasan Kikić ističe “Odgovornost (...) pred (...) muslimanskim i nemuslimanskim svijetom” (Putokaz br. 9-10, str. 244.) itd. itd. Kasim Suljević, Putokaz – glasilo revolucionarne orijentacije, Treći program Radio-Sarajevo br. 5, 1974., str. 353.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

303


10

6 7 8 9

10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20

21 22 23 24 25 26

PUTOKAZ: SOCIJALNO-NACIONALNE TENDENCIJE

Kasim Suljević, cit. izdanje, str. 353. Kasim Suljević, cit. studija, str. 353. Miralem Ljubović, Seljačko sveučilište, Putokaz br. 1-2-3, str. 292. Hasan Kikić, Paligraf, Putokaz br. 1-2-3, str. 292. O seljaštvu i agraru, kao i radništvu u “Putokazu” su pisali: Husref Ćišić, Skender Kulenović, Hasan Kikić, Rizo Ramić, Ešref Badnjević, Miralem Ljubović, Vehbija Mehmedović, Derviša Ljubović i Husejn Salčić. Skender Kulenović, Pogled na muslimansku omladinu, Putokaz br. 1/1937., str. 16.-17. Kasim Suljević, cit. studija, str. 341. Miralem Ljubović, Seljačko sveučilište, Putokaz br. 1-2-3, str. 296.-297. Mustafa Orlanović, Položaj muslimanke u Bosni, Putokaz br. 6, str. 141. Derviša Ljubović, Život naše žene, Putokaz br. 1, str. 30. Mustafa Orlanović, cit. članak, str. 127. Kasim Suljević, cit. studija, str. 343. Kasim Suljević, cit. studija, str. 348. Kasim Suljević, cit. studija, str. 349. Nafis Defterdarević, Bosna i Hercegovina u mraku, Putokaz br. 1-2-3, str. 276. Bakir Badnjević, Islam i demokracija, Putokaz br. 5/1938., Asko Borić, Merhum mevlana hadži mehmed Džemaludin eff. Čaušević Reis-ul ulema Kralj. Jugoslavije, Putokaz br. 6/1938. Kasim Suljević, cit. studija, str. 355. Hasan Kikić, Prilog jednoj diskusiji, Pregled, Sarajevo, 1928., str. 19. Skender Kulenović, Jedna žalost i jedna potreba, Putokaz br. 1-2-3, str. 305. Hasan Kikić, Prilog jednoj diskusiji, Pregled, Sarajevo, 1928. Hasan Kikić, cit. članak, str. 289. Hasan Kikić, cit. članak, str. 290.

304

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


ČASOPISI

10

prof. dr. Ismet Smailović

Endemijski sifilis i Bosna i Hercegovina u mraku (o časopisu “Putokaz” i njegovu uredniku Hasanu Kikiću) Kada sam dobio u ruke “Književnohistorijsku monografiju o časopisu Putokaz”, koju su pripremili prof. dr. Muhidin Džanko i prof. Esed Karić, namjerno je nisam počeo čitati od 1. već od 17. stranice odakle počinju tekstovi “Putokaza” u 13 njegovih brojeva. To sam učinio zato što sam najprije htio srediti svoje lične utiske o “Putokazu”, o njegovim tekstovima, o njegovim suradnicima, o njegovim temama i o njegovoj ideološkoj orijentaciji, pa tek onda pročitati sudove i mišljenja priređivača “Književnohistorijske monografije o Putokazu”. Kad sam takvim redoslijedom završio svoje čitanje, bilo mi je veoma drago što su moja i njihova mišljenja gotovo u svemu bila podudarna, pa im čestitam i odajem priznanje što su o “Putokazu” rekli i ukratko napisali ono što je najvažnije. Kažem “ukratko i što je najvažnije”, a to ne znači da je o “Putokazu” sve rečeno i da se ne može još nešto reći što bi upotpunilo njegovu kompletnu sliku, što bi objasnilo neke pojave, ili ukazalo na neke njegove eventualne stranputice. Govoreći o “Putokazu” mi moramo nešto reći i o njegovu uredniku Hasanu Kikiću, jer mu je on davao glavnu orijentaciju i upotpunjavao njegov osnovni profil, pa se zato u ovom mom izlaganju njegovo ime ne može zaobilaziti. Prije svega želim naglasiti da je Kikić, kao vrlo mlad učitelj i sa svoje tridest dvije, postao urednik “Putokaza” u vrijeme kad je časopis bilo vrlo teško održavati zbog cenzure i zbog materijalnih teškoća. Ja ne znam da je u to vrijeme bilo tako mladih učitelja koji su 3 godine uspješno uređivali i održavali neki ugledni časopis kao što je bio “Putokaz”. To pokazuje Kikićevu veliku aktivnost, ljubav i sposobnost za takvu vrstu posla, premda ga je obavljao u vrlo teškim uslovima. Desetak Kikićevih pisama upućenih prijateljima u Sarajevo ispunjeno je njegovim brigama o “Putokazu”. Meša Selimović u svojoj književnoj studiji o Hasanu Kikiću navodi ove odlomke iz takvih pisama: “Dobro je da sam ja stigao ovamo”, piše Kikić iz Pisarovine, “inače od svega ništa. Radilo se, naime, o parama. Nešto sam još posudio... “Putokaz” odmah razdijeli. Ne znam hoće li biti plijenjen ili ne, jer je režim čudan pa ne znaš kako da mu priđeš. Pomisli kad smo po noći štampali.” Dvanaest dana poslije toga, tačnije 11.8.1937. Kikić ponovo piše: “...Slabo stojimo materijalno. Doduše, nismo dužni za ovo do sada, ali nemamo dalje. Zato smo tražili jedan dobar izlaz i našli ga. Jedan naš saradnik je napisao brošuru “O Španiji” i novac od nje ide za “Putokaz”. Iste godine 24.10. Kikić piše: “Od “Ho-ruk” pare idu za “Putokaz”. Materijalne poteškoće s kojima se borio “Putokaz” vide se i kasnije jer se u nekoliko njegovih brojeva objavljuju pozivi i poruke pretplatnicima da što prije izmire svoje pretplatničke obaveze. Sve se to odražavalo i na tempo izlaženja časopisa. U prvoj godini svoje pojave “Putokaz” je počeo izlaziti svakog mjeseca. Prvi broj u veljači 1937. g., drugi broj u ožujku 1937., a odmah poslije toga dolazi do usporavanja, pa se nakon četiri mjeseca pojavljuje

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

305


10

ENDEMIJSKI SIFILIS I BOSNA I HERCEGOVINA U MRAKU

u srpnju dvobroj 3-4. Do pojave petog broja dolazi tek nakon 8 mjeseci, tj. u travnju 1938. s “Apelom prijateljima, čitateljima, saradnicima i povjerenicima” za što veću moralnu i materijalnu pomoć “Putokazu”. Možda je taj objavljeni apel uticao pa je šesti broj izašao nakon mjesec dana, tj. u lipnju 1938., ali opet dolazi do krize i poteškoća, pa se “Putokaz” pojavljuje kao dvobroj 7-8 tek u kolovozu 1938., pa opet kao dvobroj 9-10 u listopadu 1938. Na kraju svoga postojanja “Putokaz” je izašao kao trobroj 1, 2 i 3 u travnju 1939. g. Sve ovo pokazuje s koliko je muke, napora i materijalnih poteškoća “Putokaz” uspijevao da se održi u svojih trinaest brojeva uz suradnju vrlo uglednih intelektualaca, kulturnih radnika i književnika i s kakvom je ljubavlju i sposobnošću Hasan Kikić bio njegov urednik. Putokaz” je u svojih trinaest brojeva objavio dosta lijepih i korisnih priloga iz pera tadašnjih vrlo uglednih intelektualaca, a najviše ih se odnosi na život i prilike muslimana u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo loše postaviti pitanje: “Pa koji od tih priloga zaslužuju posebnu pohvalu, koji su najbolji, najinformativniji i najkorisniji?” Po mome mišljenju to su: “Bosna i Hercegovina u mraku” od Nafisa Defterdarevića (“Putokaz” broj 1, 2, 3 1939.) i “Endemijski sifilis u Bosni i Hercegovini” dr. Aska Borića (“Putokaz” 1, 2, 3 1939.). Ti su prilozi vrlo realan prikaz života i stanja našeg stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini 20. stoljeća, a osobito muslimana, i pokušaj da se takvo teško stanje što prije popravi. A kakvo je takvo stanje i kakav je bio takav život, najbolje je rekao Meša Selimović u svojoj književnoj studiji o Hasanu Kikiću ovako: “Taj naš predratni život, naročito bosanski, specifičan, težak, ponekad monstruozan... bio je nepojmljivo glup i mračan, u mnogim svojim vidovima bio je jedan istorijski nonsens, anahronizam, krš vjekova u kome su uporedo živjeli pravi derviški vjerski fantizam, malo različit od srednjovjekovnog, i aktivnost proleterijata, polunaturalna privreda i finansijski kapital; 80% nepismenih i hiperprodukcija inteligencije. Strašno siromaštvo ogromnog dijela našeg naroda, fantastično malena proizvodnost rada, najamno ropstvo koje je prelazilo pravu kolonijalnu eksploataciju, kako konstatuje Kikićev “Putokaz”, nezaposlenost, alkoholizam, endemije i epidemije, prostitucija, to su bili problemi Bosne, a naročito muslimana u Kikićevo vrijeme. Dvije trećine neobezbijeđene djece u Bosni bilo je muslimanske; dvije trećine sifilistične djece u Bosni bilo je muslimanske. Stanje je bilo takvo da je jedan malodušnik 1928. godine rekao da je muslimanska zajednica živi mrtvac kojem bi već sad trebalo klanjati dženazu.” Na osnovu ovakve tačne i istinite konstatacije čini mi se da su prilozi Nafisa Defterdarevića i dr. Aska Borića pogodili u srž problema. U svom prilogu “Bosna u mraku” Defterdarević je brojnim i preciznim statističkim podacima pokazao stanje pismenosti, odnosno nepismenosti, kod muslimana u Bosni i Hercegovini, komparirajući to sa stanjem kod nemuslimanskog stanovništva i sa stanjem izvan Bosne. Ti su podaci tako stravični da čovjek zaplače od jada, muke i zaprepaštenja, pitajući se: Pa zar je moguće da smo mi doskora zaista takvi bili!? Čini mi se da takvih podataka nema u drugim muslimanskim listovima i časopisima, kao što su npr. “Gajret”, “Novi behar” i drugi. Prilog dr. Aska Borića pod naslovom “Endemijski sifilis u Bosni i Hercegovini” također zaslužuje visoku ocjenu po svojoj vrijednosti, jer metodološki i vrlo razumljivim jezikom govori o toj opakoj bolesti koja je bila raširena naročito među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Govoreći najprije o povijesti te bolesti dr. Borić dalje objašnjava njezine uzroke, pa njezin razvoj po stadijima, pa način liječenja, i na kraju svoj prilog završava poglavljem o endemijskom sifilisu u Bosni i Hercegovini. Ne može se reći da se o sifilisu kod nas rijetko pisalo, ali ovako mislim da nije, jer dr. Borić o jednoj vrlo stručnoj temi tako metodološki zanimljivo govori vrlo jasnim jezikom i stilom da će svakom čitatelju njegov prilog biti od velike koristi. Kad se pregledaju i pročitaju svi brojevi “Putokaza”, lahko pada u oči da u njima nema ni jedne pjesme Hasana Kikića premda ih je on napisao preko 30. Zašto ih nema? Nema ih

306

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


ČASOPISI

10

zato jer je Hasan sve svoje pjesme objavio do 1930. g., a “Putokaz” je počeo izlaziti početkom 1937. Kikić je znao da ponovno objavljivanje već jednom objavljenih književnih djela po časopisima nije uobičajeno, pa ni dozvoljeno, osim u izuzetnim prilikama. Također se brzo uočava da ni u jednom broju “Putokaza” nema ništa o Kikićevu zemljaku Ahmedu Muradbegoviću i njegovim djelima, koji je u to doba stekao veliku reputaciju sa svojim dramama i novelama, a rodom je iz Gradačca kao i Kikić. I ne samo što je iz Gradačca, već je i po godinama života suvremenik Hasana Kikića. Hasan je od njega mlađi samo sedam godina i sigurno je čitao Muradbegovićeva djela. Normalno bi bilo očekivati da će se u djelima mladog Kikića osjetiti bar nešto od renomiranog Muradbegovića, ili u temama, ili u stilu, ili u jeziku, ali od toga nema ama baš ništa. Dok Muradbegović piše: “Haremsku liriku”, “Haremske novele”, “Nojemovu lađu”, “U vezirovim odajama”, “Huseinbeg Gradaščević”, “Ljuba Strahinjića bana”, dotle Kikić piše: “Lole i hrsuzi”, “Zgode o nasušnom hljebu”, “Provincija u pozadini”, “Ho-ruk”, “Bukve” i niz pripovijedaka u kojima je zavirio u karakazan bosanskog života, prošao kroz bosanski jad i postao borac za bolji i pravedniji život. Dok Muradbegović potječe iz aristokratske porodice, Kikićev je otac bio školski poslužitelj, porijeklom sa sela, a on seoski učitelj. Dakle, njihovo socijalno porijeklo utjecalo je i na njihov ideološki pregled na život, pa ih je i jedno i drugo više udaljavalo jedan od drugoga nego međusobno zbližavalo. Ja nisam nikad vidio Hasana Kikića, a kamoli s njim razgovarao, ali sam vidio Ahmeda Muradbegovića, s njim sam živio nekoliko godina u Tuzli i mnogo sam s njim razgovarao. Između ostalog pitao sam ga nekoliko puta i šta misli o Hasanu Kikiću i njegovim djelima. Kad god sam ga o tome pitao, i uvijek je malo o tome govorio, izbjegavao je da o tome razgovaramo, i, čini mi se, da je više volio da ga o Kikiću ne pitam, nego da ga pitam. Nije nigdje zabilježeno što je Hasan Kikić mislio o Muradbegoviću i njegovim djelima i da li su nekada međusobno razgovarali. Iz svih ovih razloga razumljivo je što ni u jednom broju “Putokaza” nema nikakva osvrta ni na jedno djelo Ahmeda Muradbegovića. Zbog ideološke orijentacije “Putokaza” i zbog Kikićeve pripadnosti grupi lijevo orijentiranih pisaca “Putokaz” se nije pozitivno osvrnuo ni na Aliju Nametka i njegovo književno stvaralaštvo iako je Alija Nametak u to vrijeme bio popularan književnik u Bosni i Hercegovini. Razlozi su jasni, a iznio ih je Mustafa Orlanović ocjenjujući Nametkovu zbirku novela “Dobri Bošnjani” u šestom broju “Putokaza” 1938. U toj negativnoj ocjeni Orlanović između ostalog kaže: “Alija Nametak, kao ni ranije, ni u ovom djelu ne daje tešku bosansku stvarnost, ne ulazi u čvorište problema, ne zahvaća ono teško i jadno stanje bosanskog svijeta. On je daleko od toga... Njegovi “Dobri Bošnjani” nastavak su u razvojnoj liniji begovsko-aginsko-hodžinskom pisanju, s tom razlikom da od tog pisanja ipak odskače po boljem jeziku, dotjeranijem stilu i izvjesnom artizmu.” I na kraju još i ovo: Na str. 451 “Književnohistorijske monografije o Putokazu” piše: “U priređivanju ovoga izdanja vršili smo minimalne i neophodne intervencije u jeziku i pravopisu izvornih časopisnih tekstova.” Preporučujem da kao neophodna intervencija bude i u Kikićevu prilogu “Vunderkind” gdje ispod naslova stoji motto: Sagan babo, a saransak nana, gdje će biti đulbešećer dijete. Umjesto sagan treba da bude sogan, jer sagan ne znači ništa, a sogan znači crveni luk. Ta ista greška u istom prilogu ponavlja se još jednom. To nije štamparska greška. Bit će da je Kiki tu izreku od nekoga pogrešno čuo. Veliko priznanje i pohvala pripada priređivačima “Književnohistorijske monografije o Putokazu”, prof. dr. Muhidinu Džanku i prof. Esadu Kariću, te i onima koji su još sudjelovali u tom poslu kao recenzenti, kao korektori i kao tehnički uređivači: prof. dr. Edhemu Muftiću, mr. Seadu Nazibegoviću, Omeru Heliću i Izedinu Šikalu. Posebnu zahvalnost izražavam svome dobrom prijatelju i mome bivšem odličnom studentu, a sada književniku, pjesniku, pozorišnom i kulturnom radniku mr. prof. Nijazu Alispahiću.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

307


pri kazi i kriti ke

Dževad Jogunčić Sead Begović Tatjana Paić-Vukić

11


PRIKAZI I KRITIKE

11

Dževad Jogunčić

Ozbiljna svaštara živahnog djeda Tahira Tahir Mujičić, Monografija, BNZH za Grad Zagreb, Kapitol d.o.o., Zagreb, 2008., str. 339 Zašto smo se prihvatili rada na monografiji o umjetničkom stvaranju Tahira Mujičića? To pitanje mi nitko nije postavio, niti se ja kao sunakladnik ispred BNZH za Grad Zagreb želim braniti pred sobom i drugima zbog velikog napora da se jedan tako bogat umjetnički opus i život sabere u jednu knjigu. Vjerujte, toliko je toga Tahir napravio, da smo morali napokon kazati: hajmo to završiti, nemojmo dalje kopati. Činilo se prirodnim napraviti ovakvu knjigu, jer, malo je takvih kao Tahir, koji istovremeno žive, supostoje i stvaraju u nekoliko umjetničkih izričaja. Tahirovi korijeni su duboko u Bosni, u pitomom gradu Tešnju u kojem je rođen i Musa Ćazim Ćatić. Pristalica sam mišljenja da je identitet po mnogočemu slojevit i da se ne može ograditi fizičkim granicama. To je posebno izraženo kada govorimo o kulturnom identitetu koji je, barem kada je o Tahiru riječ, nesputana duha i ne voli ograde i ograničenja. Mi u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske želimo da je Tahir naš, ali u isto vrijeme, svjesni smo toga – on pripada svima, a opet je, na sreću, svoj! Primjetna je u njegovim pjesmama snaga i toplina bosanskog duha, osjeća se eho blage sjete za toplinom doma. Rado se sjeća svojih nena, djedova, daidži i rođaka. Ostale su u njemu mehke note tajnovite Bosne. To su bili intimni razlozi mene kao urednika da se prihvatim ovoga posla. Drago mi je, opet, i to da je taj moj Tahir, u kojem ima bosanskog duha, rođeni Zagrepčanec i da ništa nije izgubio od zagrebačkog štiha. Ništa manje nisu bitni ni oni drugi, umjetnički razlozi da se pristupi izradi monografije. Naprotiv, oni su još važniji. Svedeno na na najkraći mogući razlog, Tahir je poseban, teško definirajući „umjetnički slučaj“. Obično se ovakve knjige rade, što bi mi Bošnjaci kazali, rahmetlijama koji uživaju u mirogojskom miru. A, eto, mi priredismo hommage živom insanu. Monografije je nastala prije svega zbog dobre volje svih Tahirovih prijatelja umjetnika te sadašnjih i nekadašnjih suradnika (njih čak 52, ne računajući fotografe i slikare) koji su priložili radove za monografiju. Svatko tko ju uzme u ruke zasigurno će se začuditi njenoj sadržajnosti i bogatstvu vidljivom u likovnim, fotografskim i tekstovnim prilozima. Naravno, treba spomenuti da BNZH nije sama ušla u ovaj kompleksan posao i da se monografija ne bi realizirala bez rada urednika i priređivača Bože Čovića iz izdavačke kuće Kapitol koja je sunakladnik knjige. Treba pojasniti i one „ostale razloge“ koji su mene kao urednika hrabrili da istrajemo u izradi ove monografije.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

311


11

OZBILJNA SVAŠTARA ŽIVAHNOG DJEDA TAHIRA

Uloga umjetnika, naime, treba da bude glas radikalno individualnih iskustava u svijetu poremećenih vrijednosti i nezadrživo bujajućih kolektiviteta. Upravo se Tahir drži tog načela. On se ne da strpati u okvire i pravilnike! On se opire uopćavanju, on razbija stereotipe, pravce i pokrete. Ako se prisjetimo izreke da je čovjek onoliko bogat koliko u srcu ostane dijete, onda se za Tahira može reći da se nije trudio odrasti. U njegovom srcu ostalo je veliko dijete zaigrano životom! Tahir je uspio prebroditi zamku onih koji vole raditi, i rade, različite stvari, koji se žele okušati u koječemu i zapitati o mnogočemu. Takvi obično, odlutaju u površnost. To se, hvala Bogu, Tahiru nije dogodilo. Upravo ga njegova svestranost čini jedinstvenom pojavom. Zato je ova knjiga za mene ozbiljna svaštara živahnog djeda Tahira! Dobro mi je svojedobno Tahir ukazao: ne treba Bošnjacima nacionalno prozelitizam. Samo kad pokažemo da smo integrirani, pokazaćemo da smo isti na različit način.

35 godina rada i 60 godina života Tahira Mujičića

312

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRIKAZI I KRITIKE

11

Sead Begović

Kad melek bahne u avliju Semka Alagić: “Alem-kamen”, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske (Biblioteka Bosana: BNZH), Zagreb, 2007., str. 207 Drugi roman Semke Alagić “Alem-kamen upućuje na realistički tip proznog pisma s tradicionalnom ljubavnom tematikom i psihosocijalnim umetcima: patološkim nagnućima unutar obiteljske drame te ushitnim i vrlo dirljivim opisima glavnoga lika, žene, i njene doživljajnosti. Altruistička produžena ruka autorice usmjerava nas na poruku koja nam govori da sreću i blagostanje nalazimo samo unutar zajednice. Idealizmom prožet roman posvema je klasične strukture koja na svojoj širokoj podlozi nosi razvoj glavnog lika. Dva poglavlja ovog romana spretno su umrežena kao dvije odvojite priče koje se u završnom krešendu preklapaju. Roman se otvara autoričinim Uvodom koji bi da nam epistemološki približi krajišku zbilju onih koji kroz prostranstva duhovne tišine tragaju za spoznajama i otkrivaju smislove i suštine ljudskih ćudi koje će se pronijeti mimo zaborava upravo ovim romanom. U stilu pučkih romana na preispitivanju je iluzija i nada u vječnu ljubav s etičke pozicije samostalne ili udane žene koja uz rizik društvenog zaziranja i osude ostvaruje svoje ciljeve. Bez senzacionalnih efekata u ovoj priči zatječemo likove koji prenose snažnu osjećajnost, suptilnost i profinjenost kao i romantičnu proživljenost te lirsku melankoliju, a na drugoj strani – grubost, pesimizam, licemjerje i amoralnost. Pokatkad čitalac, opijen dosljednim linearnim pripovijedanjem, osjeti mračne provincijske sile i potisnute strasti na granici stiliziranog naturalizma. Radnja se proteže u vremenskom intervalu između šezdesetih pa sve do druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća u bosanskoj Krajini i, u drugom poglavlju, u Sjedinjenim američkim državama. Romana se otvara pričom o razvalini braka lijepe, ćutilne i karakterne Šemse i labilnog Bekira koji se u toj vezi propije, ogrubi i pretvara u promiskuitetnog zlostavljača. Bez muževa poštovanja, Šemsa uskoro rodi djevojčicu Almu koja će nadalje u ovoj dirljivoj romanesknoj priči biti glavni akter. Smršavila i onemoćala, oboljela od neizlječive bolesti, Šemsa osjeti da joj se približava dah smrti. Jedina utjeha u tim trenucima bila joj je ćerkica Alma koja je poželjela da Božji melek iz majčinih priča bahne u njihovu avliju. Naime, Almu je majka željela pripremiti za život kada će sve veći broj ljudi služiti šejtanu uz nemoral i nasilje. Možda baš stoga likovi ponekad progovaraju s poučnim ali univerzalnim dionicama koji podsjećaju na kuransku povijest ili čak s doslovnim umetcima, primjerice iz ajeta sur Al-Qalam: “Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti… Na Dan kada bude nepodnošljivo…”

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

313


11

KAD MELEK BAHNE U AVLIJU

Šemsa umire, bekir dovodi drugu ženu, a Alma bude silovana. Pronađena je izgriženih grudi i zgnječenih bedara uz Kur'an otvorenih korica koji je netom čitala. Bekir nakon tih nemilih događaja počinje mrziti oca u sebi. Nakon što je otkrio silovatelja, osvećuje se ubojstvom i završava na dugogodišnjoj robiji u KPD-u Zenica. Kao da je htio biti kažnjen i kao da se htio maknuti od svoga djeteta svjestan da mu nema što pružiti. Alma potom rodi mrtvog dječaćića. Njena bol je nepodnošljiva. Ubrzo odlazi u kuću kod skrbnika – amidže Muhameda, nene Hane i djeda Ahmeta. U tim trenucima i na takvim mjestima u romanu autorica iskazuje vrlo rafiniranu lirsku poantiranost: “…Ona je još jednom prošla kroz kuću i bismillom zaključala vrata…” Nadalje, dida Ahmet ubrzo primijećuje da je Alma postala “divne ćudi, poput majčine, smaragdnih očiju, njegovana nurom unutarnje spoznaje…” Svoje slobodno vrijeme ona provodi uređujući svoj vrt (Almin palčak), njeno malo carstvo. Mnogi joj udvaraju u novoj sredini pa i sin lokalnog moćnika Mirsad kojeg ona uporno odbija, a on je ucjenjuje. Proširit će glas da je rodila kopile i da joj je otac u zatvoru. Svojim ugledom, njen će obraz osvijetliti amidža Muhamed. Alma stječe nerazdvojnu prijateljicu Kiju (Rukija) i počinje raditi u ustanovi Općinskog suda gdje ubrzo upoznaje mladog odvjetnika Alečka koji za njom uzdiše. Alma ga je posve opčinila. Uslijedile su zaruke i nakon prstenja obveza prema vjenčanju. Kad njen školski drugar Asim zatraži od nje da intervenira kod pretpostavljenog Markana, zato što je sudjelovao u tuči braneći brata Samira, ona se obrati Aleču (Aliju). On se pak postavi snishodljivo i poltronski. I ne samo to, zamjerila mu je što umrlog oca nije spustio u kabur i što pritom nije s drugima proučio dovu. Zamjera mu što se odriče identiteta, prošlosti i vjere. Između njih protječe zanimljiv dijalog, pravi mali esej kroz verbalni sukob zbog poimanja Almine vjere i Alečkovog ateizma – o novom čovjeku i partiji, a na drugoj strani o uzvišenom Rabbu. Drugo poglavlje romana otvara se s flash back postupkom i vraćanjem u razdoblje odmah nakon Drugog svjetskog rata. Bivši suborci Ante i Faruk, koji su se podjednako borili protiv okupatora kao i protiv izroda naroda, odluče da se isele, odnosno izbjegli su u Ameriku. Ovdje je točno naveden jedan toponim, malo mjesto Bužim koje je u 14. stoljeću bilo najveći grtad Krajine. U Americi, ovo dvoje prijatelja, dočekuju Antin rođak Stipe i njegova žena Majda. On ih zapošljava kod gospodina Petersona. Budući je gazdina kćer bacila oko na naočitog Faruka on uzmiče i uz Stipinu pomoć zapošljva se kod Mauritanca Sehmi Tuareza Mut'ama (Mata). Kad Faruk na njegovoj polici otkriva Kur'an shvati da je u kući brata muslimana. Uz posebnu naklonost kuhara Ubejda, na ovoj farmi, upoznaje sudbinsku djevojku, Mut'amovu kćerku Aišu. I opet autorica progovara kroz svoje likove kolokvijalno. Kada je Aiša ušla u prostoriju Faruk je u nedoumici: “jal djevojka jal hurija” Ubrzo se žene i Aiša rodi sina Harisa i kćer Selmu. S 35 godina Faruk postaje uspješan čovjek, poljoprivrednik te u Americi upoznaje svoje rođake. U Americi ga posjećuje brat Ismet na Bajram godine 1962., a Haris putuje u Bosnu na vjenčanje Enesa i Kije. Tamo upozna Almu. Šarmira ga njena divna pojava, blagi govor, blistavo lice, profinjene kretnje, umnost i dobroćudnost. Umah shvati: Zaljubiti se u nju znači biti izgubljen. Shvati također da nitko puta do njezina srca nezna. Bogatstva su joj pod noge prostirali i pred njom klečali, proseći njenu ruku, ali je ona nikom ne ispruži. Ni traga oholosti, gizdavosti, uobraženosti. Shvati: Njena se ljepota neda opisati. Alma joj je prvo, ljubav drugo i sreća treće ime. Naravno, taj se sudbinski susret završio vjenčanjem na obostranu radost dviju porodica. Godine 1987. Alma je rodila te je amidža Muhamed posjećuje. Nije ga se toliko dojmila Amerika koliko lijep život i sreća njegove miljenice koja je bila uvjerena da je Dunjah prepun duša lutalica, a ona se čvrsto držala majčinih nasihata. Ubrzo, nakon tih sretnih doga-

314

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRIKAZI I KRITIKE

11

đaja, Alminog oca Bekira pustiše nakon 11 godina provedenih u zatvoru. On je sada duboko zamišljen sjedio u Alminom vrtu, rezigniran, ispunjen pokajanjem, ali i osvješten. Semka Alagić uspješno ubacuje, inkrustira, na pojedina mjesta u romanu, lokalne i kozmopolitske teme. Prinjerice, jednu će situaciju ilustrirati s podatkom o Cazinskoj buni, a drugu sa segregacijom u Americi iz godine 1965. Naprosto nema nepoželjnih umetaka koji bi usporili priču – ona se odvija pregledno, pravocrtno i kronikalno. Autorica ne afirmira vruću aktualnu temu već svevremenu: iskonsku ljubav i prijateljstvo, čvrstu vjeru, moralnost, radišnost i upornost te vjeru u čovjeka. Pritom se priča dobro uokviruje u protok vremena i prolaznosti koji su ispunjeni optimizmom. Roman je pisan brižljivo, s jednostavnom, realističnom tenzijom i u svojem većem dijelu sa stilom usmenog proznog diskursa. Neuralgične teme i fokusiranje na pojedinca, u okružju obitelji, biti će obrađene bez previše razmišljanja o dotjeranosti forme. Rečenice naprosto plijene svojom jednostavnošću i događajnošću. Prepoznajemo povremeni dokumentaristički i slikovito lirski stil bez manirističke fraze. S pomoću potonjeg izričaj nije ogoljen i svaka stranica traži iduću. Sociopsihološki elementi prizivaju usporedbe s nekim hrvatskim piscima kao što su Nada Iveljić, Stjepan Tomaš i Miro Gavran. Ipak, čini se da spisateljica malo toga duguje lektiri jer joj je iznad svega stalo reći nešto proživljeno i elementarno. Roman će zadovoljiti podjednako niske zahtjeve čitalačke publike i one visoke, s obzirom na povremenu kolokvijalnost i moralno didaktičke pasaže.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

315


11

KONZUL DE NIKOLAIDES I VJERSKE FORMULE NA ARAPSKOM

Tatjana Paić-Vukić

Konzul de Nikolaides i vjerske formule na arapskom (Turska kuća – Casa Turca u Rijeci) Uredila Esma Halepović Đečević, likovno oblikovao Theodor de Canziani Jakšić, fotografije: Mirjana Lončar, Hrvatsko-tursko društvo Rijeka : Liber, Rijeka, 2007., 133 str. Na raskrižju riječkih ulica Giuseppea Verdija i Vatroslava Lisinskog nalazi se jedinstven spomenik historicističke, pseudomaurske arhitekture i orijentalnog dekorativnog slikarstva, poznat kao Turska kuća. Do tridesetih godina 20. stoljeća ta je palača bila dom Nikolaia Nikolaki Effendija de Nikolaidesa, dugogodišnjeg osmanskog i grčkog, a poslije Prvoga svjetskog rata samo grčkog konzula u Rijeci. O stotoj obljetnici dovršetka toga zdanja, i desetoj obljetnici njegove obnove, priređena je vrijedna fotomonografija “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci”. Monografiju otvaraju prigodna Riječ urednice (str. 7), Riječ gradonačelnika Rijeke mr. sc. Vojka Obersnela s prijevodima na engleski i talijanski (str. 9-10) i Riječ župana Primorskogoranske županije Zlatka Komadine, također s prijevodima (str. 11-13). Slijede Sažeci mr. sc. Esme Halepović Đečević, Theodora de Canzianija Jakšića te dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić Ždralović, svi prevedeni na engleski, talijanski i turski jezik. Prvi od tih sažetaka, onaj koji potpisuje E. H. Đečević, zapravo i nije kratak prikaz nekog teksta u knjizi, nego tek nekoliko rečenica o onome o čemu će govoriti ostali autori. U nastavku, prof. dr. sc. Ante Simonić i mr. sc. E. H. Đečević pišu o Hrvatsko-turskom društvu u Rijeci, koje je inicijator istraživanja povijesti, arhitekture i dekoracija Turske kuće i suizdavač monografije. U uvodu teksta Turska kuća – Casa Turca u Rijeci (str. 27-78) T. de Canziani Jakšić daje sažet pregled urbanističkog razvoja Rijeke na potezu tržnica – kazalište u drugoj polovici 19. i počekom 20. stoljeća. Time je ocrtan okvir u kojemu će 1906. godine po narudžbi konzula de Nikolaidesa palača Bartolich Gelletich biti rekonstruirana u prepoznatljivu Tursku kuću s crveno-žutim pročeljima i karakterističnim orijentalnim lukovima. Dogradnja palače koja je na tome mjestu bila podignuta sedamdesetih godina 19. stoljeća izvedena je prema nacrtima arhitekta Carla Conighija, a slikarske dekoracije izradio je riječki atelier Fumi prema zamisli nepoznata autora. U daljnjem tekstu T. de Canziani Jakšić piše o konzulu de Nikolaidesu i njegovoj prisutnosti u javnom životu Rijeke u prvoj trećini 20. stoljeća. Nikolaki Effendi razvio je

316

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


PRIKAZI I KRITIKE

11

čvrste veze s gradom u kojemu je boravio kao diplomatski predstavnik, i u njemu je bio rado viđen gost. Godine 1891. oženio se imućnom Riječankom, dvadeset dvije godine starijom udovicom Antonijom Bartolich Gelletich koja će uložiti novac u rekonstrukciju obiteljske palače. O tome koliko je i ona sudjelovala u osmišljavanju novoga izgleda te građevine manje se zna. Stjecajem povijesnih okolnosti u kojima su se isprepleli životni putovi osoba poteklih iz različitih kultura tako se dogodilo da su jedan kršćanin u diplomatskoj službi Osmanskoga Carstva i njegova supruga Fijumanka dali projektirati zdanje na kojemu su se harmonično združila obilježja arapske andaluzijske arhitekture, kaligrafski ispisane muslimanske vjerske formule na arapskome, ime naručitelja i sultanov znak, te za islamsku dekorativnu umjetnost netipične freske na kojima su prikazani ženski i muški likovi. Muški lik negroidnih crta – moretto, morčić – na Turskoj kući ima ulogu citata i poveznice s lokalnom tradicijom. Autorov iscrpni prilog Jakšića popraćen je fotografijama projektne dokumentacije Turske kuće, detalja pročelja i unutrašnjosti palače, te primjera pseudoorijentalne, historicističke arhitekture u Rijeci i izvan nje, u Lovranu, Veneciji, Trstu i Beču, kao i u Bosni (Sarajevska Gradska vijećnica, Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku). Fotografije pokazuju i stanje Turske kuće prije, te poslije nedavne temeljite obnove. Drugi veliki dio monografije čini tekst dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić Ždralović Arabički natpisi na “Turskoj kući” u Rijeci (str. 81-126). U njemu su riječju i slikom predstavljeni natpisi u lukovima iznad prozora i balkonskih vrata palače, ispisani četirima inačicama arapskoga pisma: nastalikom, sulusom, kufskim i tugrai pismom. Većinu od devedeset pet natpisa čine oni uobičajeni u islamskoj dekorativnoj umjetnosti: besmela (formula “U ime Boga milostivog i samilosnog”), mašala (“Ne ureklo se! “) i drugi izrazi utjecanja Bogu i oslanjanja na njega. Usto, na više je mjesta napisano ime naručitelja, kao i tugra, kaligrafski stilizirano ime sultana Abdulhamida II., vladara Carstva čije je interese konzul zastupao u Rijeci. Dr. sc. Muhamed Ždralović, nedavno preminuli voditelj Orijentalne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu, i Mubera Maslić Ždralović te su natpise iščitali, transkribirali, transliterirali i preveli, a neke od njih popratili su dodatnim objašnjenjima. Sudeći prema vrlo jasnim fotografijama, posebno zahtjevni bili su djelomično oštećeni natpisi, kao i oni koji uokviruju muški i ženski lik, a izvedeni su, prema riječima autorâ teksta, mješavinom adaluzijskoga i kufskog uglatog pisma. Bilo je potrebno veliko znanje i iskustvo kako bi se u njima uopće razabrale riječi, jer oni i znalcima arapskoga jezika i pisma na prvi pogled mogu djelovati kao puki geometrijski ili floralni ukrasi. A budući da se o tim kaligrafskim dekoracijama već i prije pisalo, iako ih donedavna nitko nije bio odgonetnuo, bilo bi zanimljivo vidjeti što se sve učitavalo u riječi ispisane nepoznatim pismom. Na posljednjim stranicama monografije, između recenzija Vesne Lukanović i prof. dr. sc Ekrema Čauševića, tiskan je tekst mr. sc. Nane Palinić Inačica stila ili poetska priča – Riječka Turska kuća - urbanistički i arhitektonski kontekst (str. 129-131). Budući da je autorica navedena kao jedna od triju recenzenata knjige, reklo bi se da je to njezina recenzija, no već prve rečenice najavljuju nadahnuti esej o samoj Turskoj kući, a ne o monografiji. N. Palinić zalazi iza pitanja o stilskoj pripadnosti te građevine ustvrdivši da “izvor njena konačna oblika nisu kanoni stila, koliko karakter njenih naručitelja i vlasnika, ne toliko prostorni, koliko povijesni kontekst”. Temeljnu, duhovnu podlogu nastanka upravo takve kuće ona vidi u priči “o upoznavanju, približavanju i zajedničkom životu dvoje kontekstualno različitih ali duhovno vjerojatno bliskih ljudi”. Taj prilog koji propituje i povijest Turske kuće, i njezina današnja značenja, svakako je zavrijedio istaknutije mjesto u knjizi.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

317


11

KONZUL DE NIKOLAIDES I VJERSKE FORMULE NA ARAPSKOM

Osim kroz vrlo informativne i zanimljive tekstove, monografija “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci” čitateljima predočuje prošlost i sadašnjost toga zdanja i brojnim fotografijama koje je snimila Mirjana Lončar. Što se uredničkog posla tiče, bilo bi dobro da su tekstovi u knjizi “harmonizirani” tako da se izbjegnu ponavljanja; osim toga, uvodni “prigodničarski” dijelovi zaposjeli su prevelik broj stranica. To ipak ne umanjuje nespornu vrijednost ovakvoga istraživačkog i izdavačkog pothvata koji Tursku kuću, taj iznimni spomenik kulturnih susreta s početka 20. stoljeća, približuje širokom krugu čitatelja. Rekla bih da je važnost objavljivanja ovakve monografije ponajbolje izrazila Nana Palinić ustvrdivši da će rasvjetljavanje povijesne priče o tom zdanju omogućiti “naše prihvaćanje i udomljavanje – ne više Turske kuće u Rijeci, već jedne i jedinstvene riječke Turske kuće”.

318

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


IZLOG IZDANJA BNZ ZA GRAD ZAGREB I ZAGREBAČKU ŽUPANIJU


svje doč an stva

Jusuf Suljanović

12


SVJEDOČANSTVA

12

JUSUF SULJANOVIĆ rođen je u Bosni 14. siječnja 1939. godine, u Dževaru kod Sanskog Mosta. Od 1992. godine živi i slika u sjeverno švedskom gradu Luleo, oblast Norrbotten u blizini polarnog kruga. Nižu realnu gimnazija u završio je u Sans kom Mostu 1954., a Grafičku školu u Zagrebu 1957. Potom je tri godine radio u Izdavačko štamparskom poduzeću Oslobođenje i usporedno učio slikarstvo kod akademskog slikara Radenka Miševića na Radničkom univerzitetu i u njegovom ateljeu na Koševskom brdu u Sarajevu. U istom gradu diplomirao je smjer likovna umjetnost – književnost. Obrazovanje mu obogaćuju studijski boravci u Luxemburgu, Bruxellesu i Parizu godine 1980. Suljanović se predstavio u mnogim galerijama i muzejima. Između ostalih u Galeriji Bosne i Hercegovine i u Olimpijskoj galeriji u Sarajevu, Galeriji portreta u Tuzli, Umjetničkoj galeriji u Banjaluci, Galeriji Armije u Beogradu, Muzeju Unskosanskog kantona u Bihaću, Okružnom muzeju Norrbotten, Komuni Luleo, u Invandrarservis / Organizacija za useljenje u Luleu, u Muzeju sreza Luleo, u Fondaciji Lassinantti i tako dalje. Od samostalnih izložbi koje je postavio spomenimo prvu iz davne 1966. godine u Galeriji Doma kulture u Banjaluci, zatim slijede: Izložbeni prostor Radničkog doma, Sanski Most, 1967., Izložbeni prostor Pozorišta u Prijedoru, 1970., Galerija Gradske kuće u Subotici, 1972., Galerija Plavi salon, Tuzla, 1973., Galerija strane štampe, Sarajevo, 1976., Galerija France Prešeren, Kranj, 1978., Gradska galerija, Radovljica, 1979., Izložbeni salon hotela Istra, Opatija, 1986., Galerija Stari grad, Pula, 1987., Galerija Una, Bihać, 1989., Galerija Tankarna Tredgord /vrt misli/, Luleo, 1993., Izložbeni salon Folket Hus /narodna kuća/, Huskvarna, Jankoping, 1994., Galerija Kilen, Luleo, 1995., galerija A. Henriksson, Malmberget, 1997., Konsthall / umjetnički salon, Piteo, 1997., Galerija Piktor, Luleo, 1997., Konstgorden /vrt umjetnosti/, Elvsbyn, 1998., Konsthall, Kalix, 1998., Konsthall, Overkalix, 1999., Konstens Hus / kuća umjetnosti, Luleo 2000., Gradski muzej, Zenica, 2000., Galerija Roman Petrović, Sarajevo, 2001., Galerija Humlan, Arvidsjaur, 2001., Konstgillet, Boden, 2002., Galerija Skoda, Luleo, 2002., Stad shus /gradska kuća /, Gellivare, 2004. SSAB, Luleo, 2004. Muzej unskosanskog kantona, Bihać, 2005., Konstgorden, Evsbyn, 2005., Konstgille, Boden, 2006., Galleri Skoda, Luleo, 2006. Izlagao je i na zajedničkim izložbama na kojima je izložio više od stotinu slika: Sarajevo 1961., Banjaluka 1964., Prijedor 1965., Sarajevo, Beograd, Moskva 1975., Karlovac, Vinkovci 1979., Beograd 1981. 1982. Stuttgart, Manheim 1988. Archangelsk Geteborg, Stockholm 1999., Boden 2000., Luleo 2000., Vesby 2003., Tuzla 2003. i 2005. Suljanović još uvijek boravi u Švedskoj u koju je stigao kao izbjeglica, i naravno, i nadalje sa istim žarom i strašću slika i izlaže. Njegova biofilna narav pokreće začuđujući radni vitalizam koji je u četrdesetogodišnjem radu bio s pravom i nagrađivan. Istaknimo nagrade: Slikari Bosanske Krajine, Prijedor 1965., prva nagrada. Treći jesenjski salon, Banja Luka, otkupna nagrada. Umjetnici Jugoslavije, Beograd 1975., otkupna nagrada. Umjetnici Jugoslavije, Teslić 1982., prva nagrada. Zlatna plaketa Sanski Most 1991., Srebrna plaketa, Beograd 1991. Prva nagrada BiH Hasan Kikić, Sarajevo 1991. Prva nagrada na Konsttevling / takmičenje likovnih umjetnika, Luleo 1997., Prva nagrada Konsttevling umjetnička dekoracija, Elvsbyn 1999. Jusuf Suljanović član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske te Konsternas Riks Organisation – profesionalnog udruženja umjetnika Švedske.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

323


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

Jusuf Suljanović

Na prognaničkom putu (od Sanskog mosta do Švedske)

Moju je obitelj i mene izbjeglički, bolje rečeno, prognanički put vodio od Sanskog Mosta do sjevernošvedskog grada Lulea u razdoblju 2. do 24. decembra 1992. godine. Dakle, protegao se punih četrnaest dana u dužini od nekih pišljivih četiri hiljade kilometara. Da je to “kratko” putovanje bilo u neko normalno i ugodno vrijeme bilo bi to vjerojatno nezaboravno i lijepo. Ali, to naše otužno putovanje doslo je u nezaboravno tužno i jezovito ružno vrijeme. U vrijeme zadnjeg rata kada smo morali tražiti spas u nekoj drugoj zemlji jer se svijet oko nas strahovito i ubrzano rušio na sve strane. Kako i obično, za svako putovanje čovjek ima određenu motivaciju, a tako je bilo i ovaj put. Naša motivacija je prije svega bila želja da se spasimo iz okupiranog grada i na taj način spasimo i sačuvamo žive glave. A glave Bošnjaka i Hrvata nikad za moga dotadašnjeg, pedesetpetogodišnjeg života nisu bile jeftinije. Jer rušioci BiH, a dobro je poznato koji, sistemski su uništavali sve što nije bilo njihovo. Bez namjere da opisujem ratno stanje, jer to će, pretpostavljam netko od kroničara već jednom obraditi, neka mi bude dopušteno da, osim o samom putovanju, usputno napišem nešto i o nekim važnim činjenicama koje su imale direktan uticaj da krenem, na taj posve neizvjestan i nepoznat put. Sanski Most je, usaglašenim djelovanjem komšija srpske nacionalnosti, nekadašnjih školskih drugova, radnih kolega i Petog korpusa JNA, koji je s teškim naoružanjem na planini Grmeč godinama čekao lozinku za napad, okupiran i upola spaljen 25-26 maja, 1992. godine. Faktički, sav gornji dio na lijevoj obali rijeke Sane i još neka područja gdje su večinom živjeli Bošnjaci. Poslije toga je nastavljeno sistemsko uništavanje, ubijanje, paljenje, progonstva… U općem bunilu i dugotrajnom stanju šoka, moji najbliži i ja tražili smo načine kako da iselimo. Morali smo čekati na prvu povoljno priliku. Jer, velik broj izbjeglica u više organiziranih i sprovođenih konvoja kamiona i autobusa koji su usmjeravani preko Prijedora, Banjaluke, prema Vlašiću, nije stiglo u Travnik kako im je bilo obećano. Danima, noćima, nedjeljama i mjesecima iščekivali smo da krenemo na put u strahu za naše živote. Tada se i po danu ubijalo, pucalo, progonilo, palilo. Zolje su ispaljivane iz neposredne blizine u kuće u kojima se spavalo. Uporno sam se prisjećao i tražio adrese i brojeve telefona nekih Sanjana, poznanika i prijatelja koji su živjeli u Zagrebu. Jer, odlučili smo da ćemo, ako to ikako bude moguće, ići u pravcu tog grada. Ako u tome uspijemo, pretpostavljao sam da ćemo se tamo morati zadržati barem nekoliko dana. Moj podsjetnik, notes, stalno je bio na stolu.Više puta sam telefonom razgovarao sa starijim bratom koji je već dugo radio u Njemačkoj, i molio ga da nam pošalje garanciju kako bismo znali kamo bi se zaputili ako nam se ukaže prilika da iziđemo iz grada koji je paklenski promijenio fizionomiju. Ali, on to duže vrijeme nije učinio. Jedne večeri, kad se je naš jednogodišnji unuk, koji je spavao, često trzao zbog učestalih salvi i gromoglasnih topova i granata, starija je kćerka uzela da pregleda pomenuti notes. Zaustavila se kod imena naseg bližeg rođaka Ferida koji je odavno s obitelji živio u Švedskoj. Otišla je do telefona i nazvala ih. Javila joj se rođakova supruga Sada. Kad je čula za nasu

324

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

12

situaciju i molbu da nam pošalju potvrđenu garanciju da nas primaju, odmah je, bez imalo dvoumljenja obećala da će to već sutra pripremiti i faksom nam poslati. I to je uradila. Hvala im za to, kako se kaže, gdje čuli i ne čuli. Jer, takva ljudska gesta se ne može nikada zaboraviti. Naša su se raspoloženja i optimizam od tada naglo povećali. Neizmjerno smo se radovali vrlo izglednoj mogućnosti da napustimo kućno ognjište. O dubokoj privrženosti tom našem toplom gnijezdu, našim rukama izgrađenog obiteljskog carstva, tada nitko od nas nije ni pomislio. Jer, najvažnije je bilo spasiti živote. Dodatna ohrabrenja u našem nadanju u spas dobijali smo u nekoliko narednih dana kad smo dobili garancije od nepoznatog čovjeka koji je rodom iz obliznjeg sela Čaplja, a koji je već dugo živio u Francuskoj, zatim od moga daljeg rođaka koji žvio u Celju, te od moga starijeg brata Ekrema iz Njemačke. Uz veliku zahvalnost svima, bez dvojbe smo se odlučli za Švedsku. Sad nam je preostalo da se polako spremamo i da čekamo do polaska. Odnosno da pokušamo iznaći prvu mogućnost izlaska. Između ostalog, otišao sam jednog popodneva kući predsjedniku organizacije Crvenog križa. Odnio sam mu jednu od mojih slika i zamolio ga da, s obzirom na moju dugogodišnju grešku na srcu, moju obitelj i mene uključi u spisak zdravstveno ugroženih za iseljenje, jer sam čuo da on to organizira. Iako smo se dobro poznavali on to nije to učinio. Sutradan sam otišao u novu Srpsku Skupštinu Sanski Most kod jednog dugogodišnjeg poznanika i kolege iz Prosvjete, koji je bio u odboru za plansko iseljavanje nesrba. Ubijedio me je da s konvojem u pravcu Travnika ne treba da idemo. Očito je znao za velika stradanja za koje smo načuli da se dešavaju na tom pravcu. Zahvalan sam mu za to. U tim danima grozničavog iščekivanja, u općem metežu u centralnom dijelu grada, naročito na glavnom, Titovom trgu, u gradskom parku i pred Skupštinom, gdje se svakodnevno slijevalo na hiljade usplahirenuh ljudi iz okolnih sela i grada, ja sam u više organizacija i ureda, uporno prikupljao mnogobrojne neophodno potrebne potvrde, za koje se moralo podobro platiti i da novoj, okupacionoj vlasti, u slučaju iseljenja ništa ne ostanem dužan. Naprimjer, da nisam dužan za stanarinu, iako sam živio u vlastitoj kući. Da nemam neotplaćen neki kredit, da sam vojno nesposoban i tako dalje i tako dalje. Na kraju sam sve to morao još i potpisati – izjavu da svu svoju imovinu dobrovoljno ostavljam novoj vlasti. Tragikomedija je sadržana u tome što sam danima i satima stajao u redovima da pribavim dozvolu za iseljenje. Bilo je to očito ponižavanje naših života. Možda su još samo zaboravili narediti da se po primitku tog dokumenta, poslije potpisa, davalac izjave od srca nasmije. Čekanje se oteglo. Dani ko godine. U kući, u popodnevnim satima, svako od nas uporno prebire po ličnim i kućnim potrepštinama. Samo najneophodnije stvari dolaze u obzir za put. Za hranu, s kojom zbog nedostatka mjesecima kuburimo, jer smo još od maja izbačeni s posla, i za odjevne predmete, naročito za moga unuka, brinu se supruga i kćerka. Sebi sam dao u zadatak da pripremim i ponesem na put bar nešto od porodičnih fotografija i nekoliko mojih najboljih slika. Što toga budem manje nosio bit će mi lakše s obzirom na petnaestak izgubljenih kilograma otkako je izvršena agresija. Iz dana u dan sam prebirao po gomilama fotografija, vršeći odabir. Sa slikama je išlo mnogo teže. U prizemlju kuće po zidovima je, meni posebno draga, kolekcija od pedesetak slika mojih kolega, prijatelja i drugih slikara. Na katu je atelje pun mojih slika i to više stotina. Bila je to zbirka koja je nastajala trideset godina: crteži, skice, kolaži, akvareli, uljane slike. A samo sam njih nekoliko, pored plastične kese ili zavežljaja, smio da ponesem. Sve ostalo bit će, najvjerojatnije opljačkano ili zarobljeno – otuđeno kao ratni plijen što se na kraju i pokazalo točnim. Dakle, samo dvije kese ili dva zavežljaja. Tako je bilo naređeno i u tom pravcu smo se pripremali.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

325


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

Ali kako pedesetpetogodišnje slamčice i grančice našeg gnijezda, i rezultate našeg stvaranja staviti u dva zavežljaja? Nikako. Ti zavežljaji i bijele krpice oko ruku nekih naših žena te bijela platna na prozorima i krovovima nekih kuća, koje sam slučajno zapazio, dodatno mi je povećavalo strah. Podsjećalo me na jezive prizore iz prethodnog rata koje sam gledao u nekim filmovima kad su Jevreji proganjani i odvođeni za transport u koncetracione logore. Strah se u meni nagomilavao, a kilogrami bježali od mene. U narednih nekoliko dana, a bilo je to krajem novembra, dakle neposredno pred naš polazak, odnosno odlazak, doživjet ćemo dvije vrste drastično različitih ljudskih osjećanja i ponašanja. Prvo, nešto ljudski što nas je, snagom jednostavne, male, a istodobno velike ljudskosti dovodilo u stanje plača pa sve do trenutka kada se nešto u meni i mojoj obitelji pokrenulo dahom optimizma. Drugo je osjećanje sasvim suprotno i mračno, nešto što je obitelj i mene, doslovno rečeno, šokiralo i što vjerujem, dok sam živ neću moći shvatiti i razumjeti – kako je moguće da nam se tako nešto desi? I pored višenedjeljnog, skoro svakodnevno besplatnog donošenja mliječnh proizvoda, koje su nam donosili moj bliži rođak Velid i jedan moj prijatelj iz prosvjete, koji su živjeli na selu, zalihe hrane bile su na samom izmaku. Jednom: Mladi bračni par hvatske nacionalnosti J. i M., nekadašnji moji učenici, vidješe nas jednog popodneva, moju suprugu i mene, u prolazu pored njihove kuće te su nas pozvali, bolje rečeno, primoraše nas da uđemo u njihovu kuću i da s njima ručamo. Sutradan rano ujutro taj isti domaćin, vidim kroz prozor, ide sa natovarenim biciklom i skreće prema našoj kući. Ispričava se i moli nas da od njih nešto malo primimo. Punu vreću, oko pedeset kilograma, krompira i cetiri koke nosilice. Istog dana moj najstariji brat, sad već rahmetli, Remzo, donese nam također vreću krumpira. A kolegica iz škole na kojoj sam radio, sad već pokojna Stanka, porijeklom iz Srbije, narednog je dana, zaobilaznom stazom preko komšinskih bašća došla u našu kuću. Moli nas da se ne uvrijedimo što nam daje pola svoje skromne prosvjetarske plaće. Jer, eto ona radi. Ubrzo nam dođe još jedna milost. Kolegica moje supruge i moja bivša učenica kojoj je brat poginuo u borbi sa BiH armijom, dođe u sami sumrak, jer za dana nije smjela, i donese nam nekoliko kilograma svježeg mesa. A od starih prijatelja B. i Lj. koji su u mješovitom braku, dobismo solidnu količinu šećera i kafe. Tako više nisam morao za kafu nabavljati ječam i kopati na obližnjoj livadi korijenje trave zvane konjogriz, koje sam morao prati, sitniti, sušiti i mljeti. Za našega unuka, prijatelji iz Srbije D. i V. tajnim načinom i kanalom poslaše poveliki paket dječje hrane i drugih dječjih potrepština. I na kraju te fine, veličanstvene serije malih ljudskih pažnji, zaista velikog značenja za našu obitelj, koje se ne mogu i ne smiju zaboraviti, iznenada dobismo nešto novaca bez kojeg, vjerujem, do daleke Švedske ne bismo uspjeli doći. Naime, kad je pred sami rat novopridošli čovjek iz Srbije, strastveni kolekcionar umjetnosti, i novi vlasnik jednog poduzeća u Sanskom Mostu, čuo da sam slikar, poželio je da svoju kolekciju poveća i nekom mojom slikom. Dan prije nego što ćemo krenuti, poruči on preko svoje sekretarice, moje ranije učenice, da mu donesem dvije moje najbolje slike da ih kupi. Odnesem mu te ih izvadim iz već spakirane role, dva povelika ulja. Dva bika, motive moje dugogodišnje omiljene teme – “Bodenje koridskih bikova”. Kad taj mlađi čovjek koji je bio besprijekorno obučen, poslije svog upita o cijeni ne dobi od mene odgovor i tad bez riječi, preda mnom, isprazni kasu, prije njega posve opljačkanog poduzeća te mi dadne hiljadu njemačkih maraka. Hvala mu. Bez tog novca teško da bismo pokrili neophodne izdatke. Jer sva naša višegodišnja štednja u Privrednoj banci, godinu prije rata je, da se pogoditi od strane koga, blokirana i oteta.

326

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

12

Zatim, ono negativno što nam se krajem te kasne jeseni 1992. desilo, je iznenadni događaj koji nas je zaprepastio, šokirao, i zbog kojeg smo morali istog dana izići iz naše kuće. Nemili događaj došao je iz neposredne blizine. Njegovu kuću od naše, bez ikakve ograde dijelio je samo ulaz u dvorište. Za dvadeset godina susjedstva sa mojom obitelji i samnom, kao ni sa ostalim bošnjačkim obiteljima u ulici, nije imao ni najmanjih nesporazuma, a kamo li problema. Pokucao je na prozor naše sobe prema njegovoj kući i kćerka mu je odmah otvorila. Reče: “Ti možeš uzeti dijete i otići iz kuće. Ja večeras na vašu kuću bacam eksploziv. Dvadeset godina čekam da ubijem tvog tatu i mamu. Sad je rat i nikome neću zbog toga odgovarati”. Istog momenta kad je to čula moja supruga je odmah žustro izašla van i iz neposredne blizine rekla mu:” Šta ti to komšija govoriš, i prijetiš? Ako ti toliku želju imaš da nas ubiješ ti ne trebaš da čekaš večer, ubij nas odmah, i ovako mjesecima od straha umiremo”. Zbog te njene reakcije i odvažnosti, strašno sam se bojao za nju. Jer, svakog trenutka sam očkivao da će ponovo sazreli velikosrbin potegnuti revolver iza pojasa, kojeg je uvijek polutajno imao uza se. Zgranuti i šokirani od iznenađenja, zanijemili smo. Tek poslije kraćeg ćutanja počeli smo postepeno dolaziti sebi i prikupljati najosnovnije stvari. Nismo smjeli više da zanoćimo u vlastitoj kući. Sa unukom u naručju izišli smo. Odlučili smo se iz razumljivog razloga privremeno noćivati u nečijoj kući.. Bez ikakvog oklijevanja primila nas je jedna mlađa žena, Srpkinja s dvoje djece. Ona je dobrovoljno iselila iz Travnika jer joj je obećano bogatstvo i blagostanje u Sanskom Mostu. Ništa nije dobila. Provalila je u bošnjačku kuću. Preživljavali su od milostinje. Obdan smo odlazili svojoj kući da nastavimo s pripremama za posvemašnje napuštanje svega. Konačno, osvanuo je ranije pomenuti, drugi decembar 1992. godine. Rano ujutro iznenada saznajemo da možemo iseliti ako se u roku od pola sata nađemo u Starom Majdanu, varoši udaljene od Sanskog Mosta devet kilometara. Ako do tada tamo stignemo treba da stanemo pored vrata prvog autobusa u konvoju kod parka. Bit ćemo prozvani iako nas na spisku nema, jer taj konvoj obezbjedili su za majdanske izbjeglice njihovi sugrađani koji rade u jednoj stranoj državi. Rekao sam: “Bit ćemo u to vrijeme tamo”. Iako u to nisam bio potpuno siguran, jer je pred nama bilo tako malo vremena. Ali, uspjeli smo. A kako? Zavežljaji, plastične vrećice, nešto zimske odjeće i rola od desetak mojih najboljih i najdražih slika odavno su bili pripremljeni. Odmah sam telefonom nazvao Nikolu, rođaka našeg “vrlog” susjeda koji je za ranijih, učestalih dolazaka kod njega, izgleda sve u dogovoru s njim, izokola izražavao želju da bi on sa obitelji iz udaljene varoši doselio i uselio u našu kuću ako mi, eventualno, budemo iselili. Budući je naš auto bio bez akumulatora i benzina, zamolio sam ga da iz obližnje banke, gdje je radio, svojim kolima odmah dođe i odveze naš u Stari Majdan. Kao da je jedva dočekao: “Kako da ne može komšija, eto me odmah, dolazim”. Ostavljajući kućna vrata otvorena i hodajući iza obitelji, čujem tihu kletvu moje Vasve: “Dabogda i vi ovako dočekali pa da odete sa svoga kućnog praga. I gle čuda, ta njena kletva se pri kraju rata i ostvarila. Bježeći ispred branilaca BiH-e, ostavljajući toplu trpezu na stolu, bivši susjed se našao u drugom gradu, u tuđem potkrovlju.U Starom Majdanu zatičemo opći metež. Na hiljade usplahirenih, zbunjenih i preplašenih. Stanje koje je teško opisati. Mnogo zaprežnih kola i u njima stari i bolesni, žene i djeca. Uokolo promiču ljudi odsutnog izraza. Katkad se čuje dječji plač, dozivanje. Prostrani trg i ulice okolo parka su prepuni. Sve mi se pričinjava kao nestvarno. Kao izmedju sna i jave i kao da te mnogobrojne ljudske figure jedva dotiču tlo. Kao da su bez težine. Stanje slično onom kod poniranja u suštinu nadrealističke slike. Do parka, glavnom ulicom, pružala se duga kolona crvenih

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

327


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

autobusa. Probijamo se i stajemo do vrata prvoga. Slijedi dugo, dugo čekanje u masi nesretnika, u centru majdanske čaršije u sivo i hladno decembarsko prijepodne. Naizmjenično držimo unuka u naručju i tješimo ga da ne plače. I pored pozamašne zimske odjeće na meni, toplina do mojih grudi dolazi samo od njega. U daljini ispred jedne kuće, pored nekadašnje brijačnice Saliha Kuruzovića, preko ljudskih glava i ramena ispred mene, zapazih veliko komešanje. Prava gužva oko improvizirane blagajne, oko toga tko će što prije dodatno osiromašiti svoj džep, da dobrano devizama plati autobusarinu za svakog člana svoje obitelji. Što ćeš, mora se. Bez obzira što ni polovina tog naroda ne može i vjerojatno neće moći ući u autobuse i iseliti se. Konačno, poslije više sati čekanja, uslijedi prozivka. Mlađi čovjek sa otvorenih vrata prvog autobusa prvo prozva našu obitelj da uđemo. Ubrzo nas je unutra duplo više od broja sjedišta. Jedva se diše. Valjda će se nekako izdržati. Dvjestotinjak kilometara do Zagreba se može prevaliti za dva, tri sata. Najvažnije je da smo, iako veoma sporo, krenuli. Koji kilometar nazad prema Sanskom Mostu, a onda ćemo skrenuti ulijevo prema Prijedoru, kod raskrsnice zvane Milin Birt. Tu ispred ruševnog spomenika žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata, izišlo je mnoštvo mlađih i starijih žena i djece iz okolnih srpskih kuća da nas isprate. Smiju nam se i aplaudiraju. Srdačno se vesele progonu višedecenijskih komšija. Poslije skretanja, dok me slika zlobno radosnih još nije napustila, okrećem glavu na lijevu stranu i “prikivam” lice uz prozorsko staklo, jer nailazimo i ulazimo u, meni dobro poznati i dragi kraj. Naprežem se “iz petnih žila”, da što bolje upamtim, svaku nespaljenu kuću, svaku livadu, rijeku Majdanušu. Jer, mislio sam da ih nikada više neću vidjeti. Tu sam proveo najsretnije dane mog siromašnog djetinjstva. Igrao se bosonog prvom loptom krpenjačom, sa bracom sakupljao sijeno. Nejak i dovoljno neishranjen okopavao kukuruze i gladan iščekivao da se iz daljine sa Brda, iz našeg sela, ukaže naša draga i hrabra majka koja na glavi nosi, bijelom boščom pokriveni ručak. Tu sam uokolo čuvao stričevu krupnu stoku i bez sedla jahao njegovog trkaćeg Alata i počesto padao s njegovih leđa i glatkih sapi. Tu sam sa svojim musavim drugarima nagonio namrgođene bakove jednog prema drugom riječima: “Trke, trke”, da se bodu. Sve te, i još mnogo nadolazećih pa odlazećih motiva iz stvarnosti i iz sjećanja, ponovo “zakivam” u dublje pamćenje. I zaklinjem se sam sebi da ću ih barem po sjećanju, ako ikad uzmognem, crtajući i slikajući, kao likovne dokumente vracati u stvarnost i ostavljati za, tamo neku, budućnost. Možda i moj unuk na taj način nešto sazna od ljepote našeg kraja, odakle je u našem naručju pošao u svijet te devedeset druge. Na ulazu u Prijedor, s lijeve strane preko rječice Berek, umjesto istoimenog naselja s lijepim, tipičnim kućama stare bosanske arhitekture, sada, poslije pada grada, samo strši po koje, vatrom oprljeno, drvo. Čuveni nekadašnji ponos građana prijedorske čaršije, stoljetno omiljeno pribježište eglena i kafendisanja za mladenačke ljubavi, nedavno je izbrisano mržnjom silnika, vatrom i granatama. U centralnom dijelu preko puta parka, u području zvanom Jereza, gdje se, također, nalazilo staro arhitektonsko jezgro, ugledah potpuno novu, izmijenjenu sliku. Cijeli dio grada je nestao. Nema ni pepela, ni greda ni cigli ni komada ceramida i crepova sa prijašnjih kuća na četiri vode. Kao da su u zemlju propale. Sada ta promrzla preorana pa utabana ledina trpi samo nekoliko parkiranih automobila. Na izlazu iz Prijedora pored puta u pravcu Banjaluke, s desne strane, zjapi mračna praznina unutrašnjosti nekadašnje tvornice keramičkih pločica Keraterm, doskorašnjeg zloglasnog srpskog logora za nesrpski živalj ovog kraja, gdje su ljetos bili i moj brat Vejsil i najstariji mu sin Rufad, sada obojica na veliku žalost rahmetli. Za njih sam, kad sam čuo

328

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

12

gdje su, telefonom molio i kumio dugogodišnjeg, nekadašnjeg, prijatelja Dragana, koji je tada bio veoma utjecajan i koji je mogao da im pomogne, ali ne htjede. Samo koji kilometar dalje, opet s lijeve strane ispred tamne siluete planine Kozare, ukazuje se nova zaprepaščujuća, avetinjska slika, koja me podsjeti na stravične slike nekadašnje Varšave. Umjesto lijepog pitomog sela Kozarca “približavaju” se i ostaju iza nas, ne konstrukcije ili kosturi, nego pojedinačni uspravni patrljci nekadašnjih kućnih zidova, gomile cigli i crijepova, polomljene betonske ploče i po koji stršeći dimnjak. Među nama nitko ni da pisne. Zaprepaštenost zbog svega viđenog, dugo ispunjava cijeli autobus. Strah i pritajeno nadanje u što skoriji izlazak iz zgarišta “zvone” mi u čulima, to se oteglo i sporo odmiče. Prevelika težina i starost autobusa to uslovljavaju. Pred Banjalukom skrećemo, opet, lijevo. Poslije nekoliko molbi da se malo stane, šofer zaustavlja autobus. Staju i ostali iza nas. Iza međa i u neobranom kukuruzištu obavljaju se neophodne potrebe, većinom djece. Netko se iza mojih leđa osmjeli da se malo čak i nasmije. Najzad pred samo veče naša turobna i jadna kolona stiže u Bosansku Gradišku. Moje strahovanje, da ćemo tijekom puta na neki način biti maltretirani ili opljačkani, počelo je izgleda da se ostvaruje po planu kad je autobus, bez skretanja sa glavnog puta pri ulazu u grad, iznenada stao. Nisu badava još u Starom Majdanu iza nas u autobus ušla dvojica mladića u maskirnim uniformama i sa automatima u rukama. To da spriječe ako bi netko od nas pokušao da pobjegne, nisu imali nimalo bojazni, jer, svi smo molili Boga da se što prije nađemo izvan okupacione granice. Odjednom začusmo: “Svi napolje, bez stvari” – oštro naredi jedan od naoružanih. Požurujući nas, drugi ga nadopuni: “Stanite u red iza autobusa prema parku. – Dakle to je to. Prvo će nas “osloboditi” preostalih, u odjeću skrivenih vrijednosti, novaca i zlata, a poslije, tko će znati što će od nas uraditi. E, sad, počinju da se na našem putovanju dešavaju čuda poslije kojih moja uvjerenja postaju jača oko toga da nešto nadnaravno postoji i koje dobrima i pravednima u njihovim teškim i najtežim situacijama iznenada pomaže. To nešto je moja, rahmetli majka imenovala kao Dobri. Jer, samo što su naredbodavci, prijeteći nam automatima, započeli svoju očito omiljenu i solidno uhodanu radnju pljačkanja, jedan od njih koji osta u autobusu preturajući po našim vrečicama i zavežljajima, dok je drugi rovario po dzepovima i njedrima prve osobe u redu, istrča van i iz sveg glasa povika onom drugom: “Eto ih, dolaze, svi unutra. Brže, brže!” Svi požurismo prema autobusnim vratima. Tek što smo uspjeli ući, iz pristiglog bijelog džipa, iziđoše dvojica naoružanih vojnika crne puti koji odmah uđoše. Prvi uze od jednog od naših naoružanih pratilaca spisak putnika i poče da nas proziva na engleskom. Ubrzo otkri da se naša obitelj ne nalazi na spisku. Nekako mu objasnismo da smo tu umjesto jedne majdanske obitelji koja je dan ranije iselila u autu rođaka koji je iz Švicarske došao po njih. Da li je u to stvarno povjerovao ili se smilovao na nas ne znam. Jer, poslije kratkog ćutanja, okrenu se drugaru i potom oni iziđoše. Za divno čudo, ostadosmo. Kolona odmah krenu kroz grad. Na sredini mosta preko rijeke Save za trenutak zastadosmo pa opet krenusmo. Kad pređosmo improviziranu granicu, na hrvatskoj strani obale, kolona stade. Na stotine prebjeglih se nađe vani. Veći broj vojnika UNPROFOR-a užurbano nudi i dijeli topli napitak i sendviče. Netko se oglasi sa: “Sloboda narode!” Nekakva čudna radost, otužno veselje u zamoru, protezanju i hodanju. U grupama žene žurno odlaze u mrak na jednu stranu obale, muškarci na drugu. Očito sa olakšanjem vraćaju se autobusima s kojima nešto kasnije stigosmo i do željezničke stanice. Tamo zatičemo mnogo automobila i još više ljudi i žena. Mnogi naši suputnici susreću se i grle sa rođacima i prijateljima koji su im iz raznih zemalja došli u susret da ih povezu sa sobom. Prepoznajem

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

329


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

neke koji odavno rade u Hrvatskoj i Sloveniji. Mi preostali ulazimo u dugu kompoziciju voza koji je tu izgleda pristigao specijalno radi nas. U njegovim toplim kupeima, onako preumorni i ojađeni, prespavamo svoju prvu prognaničku noć. Ujutro smo na glavnom kolodvoru Zagreba. Još snena stradalnička masa iz Bosne nahrupi u prostrani prostor oko kolodvora i razmili se kojekuda. Neobičnim mi se učini što se čak i bliža rodbina ili prijatelji, tako, bez pozdravljanja udaljavaju. Mnogi, vjerujem, i zauvijek. Sad znam. Mnoge se normalne, ljudske reakcije, kad je egzisrencija i neizvjesna sudbina u pitanju, jednostavno se gube iz svijesti. Nas, ispred samog vlaka dočeka mlađa kći. Zagrebačka studentica koju zbog ratnih okolnosti u Hrvatskoj, a i u BiH, odavno nismo mogli da vidimo. Čak, jedno vrijeme nismo mogli ni da joj novaca pošaljemo, pa su je nesebično pomagale kolegice Vesna, Dina, Goga… Zadnji put, neposredno prije rata u zadnjem autobusu, rođak Remzo, koji je radio u Zagrebu, odnio joj je nešto odjeće, hrane i novaca. Sada je pred nama istodobno i radosna i plačna. Radosna što se vidimo, tužna što smo se u takvim okolnostima našli, i kako jadno izgledamo, kako smo samo izmršavili. Mnogo se brine o tome kako i kamo da se sa ulice sklonimo. Jer, zna da se jedno izvjesno vrijeme moramo zadržati u Zagrebu. Prije svega da u BiH konzularnom uredu u Savskoj ulici uredimo neke nedostatke u vezi sa pasošima. A moramo, također, da dobijemo dokumente s kojima možemo putovati dalje. Kod sebe ne može da nas primi jer ona i kolegica stanuju privatno u jednoj omanjoj sobi. Odjednom u tom grčevitom smišljanju šta da se radi, sjetim se moga notesa, podsjetnika s adresama i brojevima telefona. Pošta je upravo pred nama. Telefonirat ću po redu kako sam napisao. Nije vrag da se od tolikih rođaka, prijatelja i kolega neće naći netko da nas primi. Ukupno ih je dvadeset. Avaj, svi redom do zadnjeg bez imalo dvojbe ili oklijevanja rekoše da ne mogu da nas prime. Niti jednu jedinu noć za koliko sam ih molio. Na kraju, s najvećom strepnjom i najtanjom nadom da ću u očajnoj namjeri uspjeti, odlučujem se da okrenem brojeve zadnjeg zapisanog, skoro nepoznatog čovjeka. Napisao ih je jedan Sead ispod posvete na svojoj knjizi poezije prije više godina na književnoj večeri u Radničkom domu u Sanskom Mostu. Tom sam prilikom od promotora saznao da se radi o mladom, perspektivnom i talentiranom zagrebačkom pjesniku. Pridodao bih, prije svega u pisanju poezije socijalnog miljea koju sam djelomično tada prvi put čuo i što sam tada u diskusiji i naglasio. I gle, sada počinje da se dešava čudo. - Halo, je li to gospodin Sead? – Da, ja sam. – Ovdje Jusuf. Vi se mene ne sjećate, jer smo se davno sreli. U Sanskom Mostu na promociji Vaše knjige pjesama. – Da, da, sjećam se. Jeste li možda nešto trebali? – U velikoj sam nevolji. Uspjeli smo izići iz Bosne. Sa obitelji sam, s malim unukom, stojimo i zebemo ispred Zagrebačkog kolodvora. Nitko ne želi da nas primi, a za plaćanje hotela nemamo dovoljno novaca. – Da Vam odmah kažem prijatelju, da se ne iznenadite. Nas je troje u jednosobnom stanu, ja sin i supruga, u Zaprešiću, ali neće biti problema. Odmah sjednite u tramvaj broj dva prema Trešnjevci. Na Remizi iziđite i sjednite u prvi autobus za Zaprešić, čekat ću vas. – Tako je otprilike tekao, taj naš razgovor poslije kojeg smo se, kao preporođeni od te iznenadne radosti, našli u zaista skučenom stambenom prostoru, s puno knjiga, jednom sofom, foteljama, s malom kuhinjom u kojoj je bio i jedan drveni krevet na kat. Ali, bilo je toliko ljudske topline, strpljenja i tolerancije od Seada i njegove dobre obitelji, koju je teško riječima iskazati i koju, uz najveću zahvalnost, ne mogu i ne želim da zaboravim. U takvim skučenim ali toplo ljudskim uvjetima morali smo ostati devet dana i noci. Za spomenuti je i to što cijelo to vrijeme nitko od naših dragih domaćina ni na koji način ne pokaza da smo ih takvim dugim boravkom “blokirali”, ili “oku-

330

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

12

pirali” u njihovom normalnom življenju. Naprotiv. Na više načina su svojim postupcima nastojali su da nam olakšaju našu tešku i pretešku situaciju. Nesebično su se trudili da nam pomognu oko unuka, oko nabavljanja hrane i njenog pripremanja. Posebnu volju, želju i napor domaćin je pokazao i učinio nabavkom veće količine hrane za naše predstojeće dugo putovanje od humanitarne organizacije Karitas. A i za mene kao umjetnika je učinio mnogo, što je posebna pripovijest. Vidjevši samo dva tri moja ranija kataloga, koje sam imao uza se, Sead mi reče da bi mi u mom budućem boravku u totalno nepoznatom okruženju dobro došla neka prava preporuka, na hrvatskom i na engleskom jeziku. Predloži mi da odemo u Hrvatsko udruženje likovnih umjetnika. Tamo me predstavi vodećim ljudima i objasni moju tešku situaciju te im predloži da mi, na osnovu nekoliko mojih sačuvanih dokumenata, napišu preporuku i time me predstave onima kod kojih ću se na kraju izgnanstva skrasiti. Kakvo prijatno saznanje. U veoma kratkom roku predstavnici Udruženja na zvaničnom blic-sastanku rado i veoma brzo odlučiše, napisaše i na engleski jezik prevedoše takav jedan dokumenat, zasnovan na potpunoj istini. Uz moju veliku zahvalnost tim dobrim ljudima, mogu reći da su mi time veoma pomogli. Najviše u to početno, najteže vrijeme u Švedskoj kad sam bio teško bolestan i kad nisam znao niti jednu riječ švedskog jezika. A i kasnije zbog stalne nemogućnosti da se kao pedesetpetogodišnji čovjek zaposlim. Između ostalog tu konstataciju potvrđuje i to da sam kao ratni prognanik i slikar iz bivše Jugoslavije, poslije četiri mjeseca po dolasku u tu daleku zemlju priredio samostalnu izložbu slika u jednoj oficijelnoj likovnoj galeriji. Drugo, ta njihova humana i kolegijalna preporuka, kao njihov zvanični umjetnički dokument, zaista mi je, u to vjerujem, uz moje priložene radove pomogao da ubrzo budem primljen u KRO, Konstnerernas Riksorganisation, Državno profesionalno udruženje likovnih umjetnika. Umalo da se ne sjetim još jednog čuda koje mi se desilo za vrijeme tog našeg, nepredviđeno otegnutog boravka u Zagrebu. Dobar dio tog vremena sam izgubio pokušavajući srediti neke manje nedostatke pasoša u spomenutom BiH konzularnom uredu u Savskoj ulici. Od prevelikog broja naših BH-supatnika, koji su vjerojatno imali slične potrebe ili probleme da tu da obave, danima nisam mogao ući u zgradu gdje se Ured nalazio. Jednog dana poslije nekoliko uzaludnih pokušaja da uspijem u toj svojoj očajnoj namjeri moradoh, onako izmoren i ojađen, udaljiti se od ljudi na prepunom platou izrazito visoke višekatnice koja se ispred mene ispriječila kao neosvojiva tvrđava. Što da radim? Ne znam. Vračajući se u pravcu Ilice zaustavim se, ni sam ne znajući zašto. Onako sam od sebe stanem na sami ugao trotoara prve ulice s desne strane okrenut u pravcu Mimarinog muzeja i nekadašnje Grafičke škole koju sam pohađao pedesetih. Automobili i ljudi promicali su mimo mene. Ništa mi ne pada na um. Ne razmišljam i nikoga ne “bodem” direktnim pogledom. Drhtim u prilično laganoj odjeći koju sam obukao radi lakšeg kretanja u ranom zimskom zagrebačkom jutru. Odjednom, kao u snu, jedno lice koje promaknu mimo mene u pravcu Ureda, probudi moje otupjele reflekse zapažanja i prepoznavanja. Odmah krenuh za njim. Jest, to je H. S., u to vrijeme visoki i uticajni službenik BiH, koji je u crnom zimskom kaputu i sa aktovkom u desnoj ruci nekamo pošao. Da, da, on je. Nekadašnji, ranih šezdesetih, glavni i odgovorni urednik Studentskog lista u Sarajevu, a ja, kao student likovne umjetnosti, njegov povremeni suradnik ilustrator. Ne košta me ništa da ga priupitam. Možda mi on može pomoći. Ubrzanim koracima izravnah se s njim. Ispričavši se što mu se tako iznenada na ulici obraćam, kažem mu: “Vjerujem gospodine da me ne prepoznajete. Odavno se nismo sreli i vidjeli. Ranih šezdesetih smo malo surađivali u studentskim novinama u Sarajevu. Ja sam Jusuf, crtao sam povremeno ilustracije.” – Da, davno je to bilo. Teško se je, priznajem,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

331


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

sjetiti. – Vjerojatno primijetivši da sam usplahiren, priupita me: “Jeste li možda nešto trebali?”. Stadosmo. Ukratko mu rekoh da sam prognanik s obitelji na putu za Švedsku i da sam više dana “zaglavio” ovdje u Zagrebu samo zbog jedne sitnice koju moram obaviti u našem ovdašnjem Uredu, ali da tamo ne mogu ni da uđem u zgradu. – Znate što, sada doista žurim na važnu sjednicu. Dođite na ovo isto mjesto gdje sad stojimo točno u jedanaest sati. Dolazim i ja – To reče i žurno se izgubi u mnoštvu uličnog promicanja. Ne sjećam se gdje sam u međuvremenu bio. Za pretpostaviti je, tu negdje u blizini, da iz vidokruga ne izgubim to mjesto kojeg se moram “čvrsto držati” u vrijeme ponovnog viđenja. Znam da sam to otegnuto i prozeblo čekanje ispunjavao ubjeđivanjem sebe da će spomenuto obećanje biti održano. I bi tako. Opet u nekoj žurbi, poznanik iz studentskih dana, odmah po dolasku reče: “Evo me” – A zatim vadeći iz džepa olovku i notes, dodade: “Moj prijatelju, mnogo mi je žao što se to dešava s našom domovinom i našim ljudima. Posebno mi je vas žao, koji morate da tražite spas širom svijeta. Evo napisat ću nekoliko riječi. Pokažite samo ovaj papirić i vjerujem da neće biti problema oko ulaska i dolaska do ljudi koje trebate. I sretno Vam bilo” . Rekavši to odjuri opet na neki važan sastanak. Moje naglašeno zahvaljivanje možda je jedva i čuo u svom brzom udaljavanju. Sjećam se da je poduže potrajalo u mojim čulima: «Izvolite, samo izvolite, uđite gospodine», reče mi prvi gorostas od čuvara na ulazu u prizemlju ranije spomenute zgrade. Iste ili slične riječi čuh i u dugom hodniku na visokom nivou, na desetom katu, od mladog redara koji kad pročita sadržaj na ceduljici, počne glasno opominjati ljude u dugom redu, da se sklone kako bih ja ušao u prostorije Ureda. Na ceduljici je pisalo: “Molim Vas da omogučite ulazak ovome gospodinu”, a ispod je bilo navedeno puno ime i prezime dotičnog dobročinitelja. Uz srdačan prijem službenice i odmah zgotovljenu kafu, posao bi završen za nekoliko minuta. Povoljan ishod naredne sekvence ne mogu nazvati čudom, ali mogu kao veoma važan događaj koji se desio u produžetku našeg putovanja. U vlaku, na granici pri ulasku u Mađarsku, mađarski graničar kontrolor uđe u naš kupe. Kontrolirao nam je prtljagu. Na kraju zastade upirući kažiprstom u pravcu role mojih nekoliko najvažnijih slika, koja se nalazila iznad prozora. Razumio sam da što je unutra. Odgovorih mu da je to crtači papir i da sam slikar. Sumnjivo je zaklimao glavom lijevo-desno. Očito, ne vjeruje mi. A zatim malo priđe, nogom stade na sjedište i opipa rolu prstima, pa pogleda u mene. Zatim malo zastade, kao da se dvoumi da li da to razmota ili ne. Ako to učini, vjerujem, oduzeće mi slike. Srećom, odustade i ode dalje. Da li je odustao poslije pomisli da je tu nešto veoma važno za jednog takvog mršavog prognanika? Ne znam. Ali sjećam se da mi je poslije osjećaja velike topline u licu i velike strepnje, nastupilo veliko olakšanje. Narednu dionicu puta, kroz tad već podijeljenu Čehoslovačku, protutnjali smo u jednom mirnijem stanju, bez stresova. Na povoljnije raspoloženje djelovalo je slučajno upoznavanje, u istom vlaku i u istom vagonu, sa grupom supatnika, četrdeset i devet izbjeglica iz grada Jajca. Oni su od početka za svog vođu puta izabrali jednog mlađeg čovjeka kojeg smo i mi kao takvog prihvatili, a koji će se pokazati neobično pametnim i sposbnim u daljem putovanju. Odmah sam primijetio da se nekako bolje i sigurnije osjećam u našem povećanom društvu. Možda je upravo zbog toga ta dionica našeg putovanja kroz tu zemlju tako brzo ostajala iza nas. Zapravo, iznenadilo me je upozorenje konduktera kada je najavio da ubrzo stižemo na državnu granicu Poljske. Na samoj granici svi smo sa pripremljenim pasošima čekali da poljski carinici obave svoju uobičajenu kontrolu dokumenata. Međutim, to što ćemo moja obitelj i ja doživjeti na toj granici, na sve nas je djelovalo, malo je reći, kao hladni tuš ili grom iz vedra neba. Naša osjećanja, ponašanje i izgled sviju to je očito potvrđiva-

332

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

12

lo. A, što se zapravo dogodilo? Zapanjilo nas je ponašanje glavnog kontrolora carinika. Bio je odvratno samovoljan, drzak i ciničan. Naime, taj glavni i prepotentni, očito mrzitelj Bosanaca i Bošnjaka, nije htio da uvaži ono što su svi usputni granični kontrolori carinici bez ikakvih primjedbi uvažavali. Nije htio da dozvoli ulazak, odnosno prolazak kroz Poljsku onima kod kojih je u jednom pasošu bilo upisano dva ili tri člana iste obitelji. A takvih slučajeva je u našoj grupi bilo najviše. Jer, zbog ratne situacije ljudima su izdavani i takvi pasoši i to je tada bilo dopušteno. On je još obavezno zahtijevao i zajednički spisak imena i prezimena iz naše grupe. Nikakva moljakanja, pa i plakanja nisu ni najmanje udobrovoljila tog egocentričnog mučitelja, koji me je izgledom i ponašanjem podsjećao na jednog naciarijevca iz nekog ranije viđenog filma. Nije bilo drugog načina, pa svi mi, i stariji i mlađi, moradosmo uzeti u ruke sav svoj životni imetak i izići u ledenu zimsku i mračnu noć. Uz to nerado nas pusti u vrlo hladnu čekaonicu granične postaje. Tu na golim i hladnim klupama ima da, bez ikakvog izlaženja ili udaljavanja, prenoćimo i da se sutra prvim vlakom vratimo u Čehoslovačku. Zaobići ću to noćno mukotrpno proživljavanje, snalaženje i iščekivanje jutra. A kad vlak poslije zvižduka pištaljke šefa stanice otklapara bez nas, pomislih: pa što ćemo, kamo ćemo stići kad ujutro krenemo nazad? Sjetih se one narodne: “Nikud majci, nikud u djevere”. Ta pomisao da nam je dalje putovanje prekinuto bez ikakvog izgleda da ćemo ga nastaviti zbog gvozdene, neprobojne volje glavnoga, i da nam predstoji mukotrpno vraćanje i posvemašnja besciljnost i neizvjesnost, zatim pitanje bez odgovora – gdje ćemo se zaustaviti i što će od nas biti? – do kraja me je porazno plašila. Moje falično srce se počelo javljati sa sve većim i uznemirujućim bolom. Jesti, i pored gladi nisam mogao. Optimizam se unizio do tabana. Taj i takav postupak, opet da naglasim, naročito glavnog graničnog čovjeka i tu neprospavanu mrzlu noć pamtim kao jedan od težih doživljaja za vrijeme tog mukotrpnog puta. Naš odvažni vođa puta više puta je te noći pokušavao telefonom isposlovati neku pomoć. Nazivao je, budeći ih, neke naše BiH-odgovorne ljude u Zagrebu i Stokholmu da urgiraju kod odgovornih u Poljskoj da nam se dozvoli prolaz. Ali, bez uspjeha. Na kraju, to jest rano u jutro, naša bunovna i od jada i razočarenja, “pokisla” velika grupa Jajčana i nas nekoliko Sanjana, morade prvim vlakom nazad u Čehoslovačku. Prije nego ćemo se približiti Pragu, naš predvodnik, koji i u teškim situacijama, kako je neko od njegovih susjeda tvrdio, nikad ne gubi glavu, reče nam da svi treba da iziđemo na praškoj željezničkoj stanici. On će tu i odatle opet nešto pokušati učiniti. Tako je i bilo. Na pomenutoj stanici naša povelika, očito dobro uhodana, grupa, kao stado ovaca, bez pogovora krenu za svojim predvodnikom do prvog telefona. – “Sad ću da nazovem jednog praškog novinara kojeg sam upoznao na početku rata kad je iz Jajca direktno s vatrene linije iz bošnjačkih rovova, slao izvještaje svojoj redakciji. Možda će nam on na neki način pomoći. – Tajac. Svi smo okrenuti prema njemu iščekujućci ishod razgovora, ako ga i uspostavi. – “Sad će da dođe. Rekao je da će već nešto da smisli” – izvijesti nas grupovođa. I zaista, novinar ubrzo stiže. Kao da je negdje iza ugla jedva čekao da ga poznanik iz Jajca pozove. Za njega, onako pomalena, sa repićem kose na potiljku, čovjek bi rekao: nema ga se što vidjeti. Bio je raspoložen. Osmjehivao se i na, solidno razumljivom, našem jeziku hrabrio nas da će biti dobro. Poslije nekoliko minuta stigoše i dva autobusa. I ubrzo se nađosmo u nekom privremenom prihvatilištu. Tu se odmorismo i zatečenim jelom malo oporavismo. Morali smo duže čekati dok je “repić”, ljudeskara, s našim vođom isposlovao potrebne papire. Osokoljeni sretnim ishodom i neizmjerno zahvalni spasiocima, posebno domaćem spasiocu, što se dalo zaključiti po reakcijama i na izrazima lica većine u našoj kompaktnoj

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

333


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

grupi, vraćamo se tamo odakle smo vraćeni, zapravo nastavljamo putovanje vlakom prema Poljskoj. Dakle, desilo se još jedno čudo. Kad slučajno izrekoh tu neobičnu, za mene veoma lijepu riječ, kazat ću otkud se i upetljala u moje pamćenje. U mome ranom djetinjstvu, našoj kući je povremeno dolazio brat moje nane, očeve majke, koji se zvao Selim. Kad bi iz fildžana usporeno “po istilahu” pili kafu koja se u povećem ibriku dogrijavala na okruglom limenom držaču, sa živom žeravicom u središnjem udubljenju, zvanim mangale, Selim bi svojoj sestri Mini ispričao neki neobičan događaj. I svakog puta bi, na kraju, poslije kratke stranke dodao: “Čudestvo, Mine sestro”. Valjda od silne želje da što prije stignemo do poljske granice i da protutnjimo kroz tu državu, činilo mi se da veoma sporo odmičemo. Možda baš zbog takvog osjećanja iznenadi me nailazak konduktera koji nas upozori da se upravo približavamo poljskoj granici. Iz prilične opuštenosti malo se trgoh. I ovog puta u istom smo vagonu, cijela naša grupa. A naš vagon je prvi do lokomotive, odnosno, moji i ja smo najbliži mašinovođi. Treba da se pripremimo, uskoro će stići kontrola pasoša. Kažem supruzi da iz svoje ručne torbe izvadi naše pasoše. Dok je otvarala torbu reče: “Kod mene nisu. Sigurno si ih ti stavio u džep svog sakoa”. Istog trenutka nešto me u grudima žignu, jer znam da ih nisam kod sebe spremio. Ali, pohitah da pretražim sve svoje džepove. Novčanik je tu, kutijica sa lijekovima, maramica, i ništa više. Požurih u panici, koja me je već spopala, da još jednom pretražim sve po redu, ali ništa ne nađoh. Nema pasoša, netko ih je ukrao. Nastade užasno stanje. Pritisak u glavi, u ušima srce dobuje. Strah, neizvjesnost. Što ćemo sad? Provirujem malo kroz otvorena vrata. Kontrolor ide od kupea do kupea, kontrolira. Za njim naoružani pratilac, policajac. Nas dvoje, supruga i ja odlučujemo da se odmah brzo pripremimo za silazak. Što dalje da radimo i kamo odatle da krenemo ne znamo. Svi smo usplahireni, izvan sebe. Drhtimo, sad to mogu reći, kao slamčice na nemirnom moru sudbine. Čekamo. Vlak usporava, usporava i staje. Očekujem da se vrata otvore. Čujem približavaju se službenici. U grudima dobovanje. Sad će, sad će. Vrata se ne otvaraju. Koraci se već čuju pred njima, još se čuju ali sve slabije i slabije. Kao da odoše. Svi stojeći i dalje čekamo, čekamo. Premrli, ne mičemo se. Sekunde, minute su se otegle. Valjda su morali brzo da iziđu, vratiće se. Najzad, pištaljka se u daljini javi. Jedva primjetno vlak poče da klizi naprijed. Pa sve brže i brže. Strah nas i dalje drži u svojim kandžama. Ćutanje prikliještilo. Najzad iz obamrlosti probudi me veseli žamor suputnika Jajčana iza našeg kupea. Neko zapjeva i sevdalinku. Pomislih, pa je li to zaista moguće, da se u našu sudbinu opet upetljalo još jedno čudo. A zatim, malo opušten promucah: “Narode moj, presli smo granicu! Jurimo kroz Poljsku”. Iako smo i dalje u nevjerici, da se slučajno kontrolor ne vrati, u kupeu se polako širio osjećaj olakšanja. Kao da dolazimo k sebi, otkravljujemo se. I odhukujemo. Naša blijeda, skoro bijela lica počinje da osvaja topli kolorit. Kako vlak sve brže i oštrije zasijeca zimsko jutro kroz sivilo poljske ravnice, tako se životnost, radost i samopouzdanje sve više povečava u našem malopređašnjem obamrlom kupeu. A unuk, koji je cijelu tu našu dramatičnu situaciju proveo spavajući u majčinom krilu, valjda zbog pojačane vožnje i galame iza nas, protegnu se i, budeći se, nasmiješi. Sva sreća pa ne zaplaka dok je maločas strahovita prijetnja mimoilazila hodnikom mimo nas. Tko će znati, možda je moćnik pomislio da u tom našem kupeu nema nikog, jer zastor na vratima s unutrašnje strane, zaklanjao mu je vidljivost. U svakom slučaju, hvala onome koji izrežira to čudo, a i našem unuku. Možda se, uostalom zbog njega to čudo i desilo. Cjelodnevno putovanje kroz, kako rekoh, sive i prilično monotone predjele Poljske i višestruko presjedanje iz vlaka u vlak, nije mi padalo teško. Jer, vjerovao sam da su sve, ili gotovo sve teške, dramatične situacije iza nas. A da li

334

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

12

će baš tako i biti? Da li ćemo i u predstojećoj, zadnjoj etapi našeg prognaničkog puta opet “bosim stopalima nagaziti na trnje”, saznat ćemo. Pred samu večer vlak nas donese do kraja poljskog kopna. U grad Svinjeušce koji se zakačio za samu obalu Ostersjo, Istočnog mora. Tek što siđosmo s vlaka i uputismo se prema obali i tamošnjem graničnom punktu, pred našu grupu iskrsnu jedan pijan mladić u maskirnoj uniformi. O rame mu obješen automat kalašnjikov. Sam sa sobom je glasno govorio i ometao nas da mirno produžimo. Išao je za nama govoreći ruskim jezikom. Teturao, psovao, prijetio. Od nekog je vjerojatno saznao da smo iz Bosne, jer, kako je rekao, upravo ide mjesec dana da ratuje protiv Bosanaca za pedeset dolara. Najzad ostade iza nas kad stigosmo pred prizemnu graničnu zgradu. Dotad dosta cjelovita, naša grupa se rasplinu miješajući se s masom ljudi, žena i djece koji su se, sudeći po njihovom izgledu i ponašanju, kao i mi uputili “trbuhom za kruhom”. Moji i ja probili smo se i ušli u prostrano i isto tako prepuno predvorje granične zgrade sa stražarima s obje strane. Kako saznadoh, iza je hodnik koji vodi u neutralnu zonu. A kako smo još u Bosni, prije polaska, saznali da Švedska prima useljenike i sa osobnom kartom ne uzrujavamo se. Dakle, tu smo na samom domaku cilja. U podugačkom redu, mic po mic, primičemo se staklenom kiosku s otvorenim prozorčićem. Unutra je visok i štrkljast čovjek koji pregledava putne dokumente i upućuje prema stražarima. Izbismo pred njega, moja supruga i ja. Pružam mu naše lične karte. A on, ne htjede ni da ih otvori, da nas identificira. Nabusito nam kaže, solidno sam poljski razumio, da treba da mu pokazemo pasoše. Kako ću mu pokazati ono čega nemam? Kažem mu da su nam u putu pasoši ukradeni i da imamo samo te osobne karte i da Švedska prima useljenike iz Bosne i sa tim dokumentom. A on neće ni da čuje za tu mogućnost. Strah nas silan opet obuzeo. Vidi luđaka, ne da da napustimo njegovu zemlju. Što mu je? Koji mu je vrag? Nije moguće da nas neće pustiti. Nitko ga ne nadgleda što radi, a i ništa ga ne košta ako prođemo sa osobnim kartama. Tad naša kći prilazi i prvo na engleskom, a onda i na ruskom jeziku, pokušava mu objasniti da imamo pravo s osobnom da uđemo u Švedsku, da su nam pasoši ukradeni i da smo jedna obitelj i to s malim djetetom. Ali, avaj, sve je uzalud. Naše riječi se odbijaju kao od zid. Supruga plače. Znam da pomišlja na prinudno razdvajanje. A opet, najteže bi joj, kao i meni, bilo da se rastane od unuka. Ne, ništa ne pomaže. Službenik mi samo rukom pokazuje blagajnu na suprotnoj strani, da kupim za nas dvoje karte za poslednji večernji brod za Dansku, za Kopenhagen, koji kreće za pola sata, kad, kako mi kćerka kaza kreće drugi brod za Švedsku. I još nam ironično objašnjava kako u tom pravcu možemo putovati sa osobnim kartama. Malo je reći da smo se tužni i deprimirani svi vratili nazad. Plačemo. Grlimo se i ljubimo rastajući se na domaku cilja. I unuk se rasplakao, vrišti. Kao da naslućuje da ćemo se rastati. Narod se okreće prema nama. Vjerojatno, pitajući se što se to dešava. Najzad, naši uplakani mladi odoše prema svome brodu. Mi nikavi, a prepuni žalosti. Što da se radi? Nema se kuda, moram stati u drugi, isto podugi red prema šalteru da kupim karte za Kopenhagen. Pogledam na sat. Nekoliko je još minuta do polaska broda. Molim dva mladića ispred mene da me puste da stanem ispred njih kako bi stigao na brod. Jedan mi, ne okrečući se, reče: “Ne, to nikako ne dolazi u obzir!” Drugi, okrečući se prema meni odbrusi da ih ostavim na miru. “Vidi ti njega, pa bolan zar ne vidiš da i mi moramo kupiti karte”. Nije bilo drugoh nego pričekati.. Najzad, i ja se nađoh pred mladom blagajnicom. Tražim karte za Kopenhagen pružajući joj novac. A, ona će: “Ne, gospodine. Brod polazi za koji minut. Žao mi je, zakasnili ste. Dođite sutra.” I vrati mi novac. “Kakvo sutra, dovraga.” - pomislih. Vraćam joj novac i skla-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

335


12

JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU

pajući dlanove molim je da mi samo proda karte i da ona ništa dalje ne brine. “Stići ćemo mi na brod” – ubjeđen sam. Najzad, nevoljko uze novac i pružajući mi karte, zaklima glavom, valjda misleći: “Vidi ove budale što uzalud baca novac”. Uzeh dva papirića i prolazeći ispred nekoliko ljudi u prethodnom redu, sa suprugom se opet nađoh oči u oći pred onim istim, da kažem, gadom. A on samo ovlaš pogleda u moje ruke sa kartama i bez rijeći, rukom nam pokaza da idemo prema ulazu, zapravo, izlazu. Konačno prekoračismo preko “rubikona” i poslije nekoliko žurnih koraka izbismo na ničije tlo. Za trenutak zastadosmo na početku velike lučke betonske površine. U kakvom stanju i sa kakvim osjećanjima i mislima, to ni približno istini ne mogu opisati. Možda me tada ispunila neka praznina, bez ikakvog osjećanja straha, ili me je blokirala obamrlost duha i totalna bezvoljnost. Možda neki prazni intermezzo kad čovjek nista ne osjeća. Čak ni ni fizičku bol. A, i sad poslije četrnaest godina nakon toga, vjerujem da nikako nije moglo da bude, a da me nije boljelo moje, još od djetinjstva od upale zglobova ostećeno, srce. I sada kada ovo moje nerado, ali potrebno, prisjećanje i zapisivanje samo jednog segmenta iz onoga što sam proživio kao posljedicu zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini, želim da privedem kraju, želim da kažem još samo nekoliko riječi, koje nekome možda mogu zazvučati i patetično, ali koje će, nadam se, biti shvaćene kao moj, poslije četrnaest godina strpljivo i iskreno promišljen, rezon. Naime, duboko sam uvjeren da svatko od nas tko je preživio rat ljubeći svoju jedinu domovinu – Bosnu i Hercegovinu, a uz to još bio i protjeran sa svog kućnog praga, dok živi neće zaboraviti ne samo egzistencijalni strah, nego i sva popratna proživljavanja, naročito poniženja, duševne i fizičke boli što ih izazvaše i nevjerojatno brutalno, uz svima dobro poznate strane pomagače, provedoše naši sugrađani, komšije, radne kolege, nekadašnji školski drugari. Za sebe znam da ću dok živim u sebi kao teret nositi egzistencijalni polugodišnji, svakodnevo i svakonoćno doživljavan strah u okupiranom Sanskom Mostu, kao i ove, samo djelomično opisane strahove i dramatične doživljaje sa šesnaestodnevnog prognaničkog putovanja, koje je uslijedilo pri kraju razmeđa između dva dijela moga života – ranijeg sretnog i ovog izgnaničkog. Život u tuđini ne proživljavam kao zadovoljan i veseo čovjek jer sam prognan sa svog ognjišta, ali ne krijem da živim dostojno i primjereno normalnom čovjeku, a što mogu zahvaliti miroljubivom švedskom narodu, kolegama umjetnicima i likovnim kritičarima koji cijene ono što jesam i što im svojim radom pokazujem.

336

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


STVARALAŠTVO U EGZILU (JUSUF SULJANOVIĆ)

SVJEDOČANSTVA

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

12

337


12

338

LIKOVNI BLOK (JUSUF SULJANOVIĆ) – STVARALAŠTVO U EGZILU

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

12

339


12

340

LIKOVNI BLOK (JUSUF SULJANOVIĆ) – STVARALAŠTVO U EGZILU

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

12

341


12

342

LIKOVNI BLOK (JUSUF SULJANOVIĆ) – STVARALAŠTVO U EGZILU

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


SVJEDOČANSTVA

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

12

343


obljet nice i

Ismet Isaković

jubi leji

13


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Ismet Isaković

20. obljetnica Zagrebačke džamije (simpozij u Islamskom centru u Zagrebu)

Povodom 20. obljetnice radnog otvorenja Zagrebačke džamije, 10. i 11. svibnja 2007. godine organiziran je simpozij pod nazivom “Doprinos Islamskog centra u Zagrebu uključivanju muslimana u suvremene europske tokove – osvrt i perspektiva”. Simpozij je organizirao Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu, u suradnji s Mešihatom Islamske zajednice u Hrvatskoj, Fakultetom islamskih nauka iz Sarajeva i Naučno-istraživačkim institutom “Ibn Sina” iz Sarajeva. U dvodnevnom radu učestvovali su brojni istaknuti javni djelatnici i znanstvenici, s vrlo zanimljivim referatima: zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić (Modeli, vizije i izazovi rada Islamske zajednice u Hrvatskoj), prof.dr. Hilmo Neimarlija, Sarajevo (Uloga Islamskog centra u dijalogu među muslimanima i dijalogu muslimana s drugima), prof.dr. Osman Muftić, Zagreb (Duhovne osnove utemeljenja Islamske visoke škole u Zagrebu), mr. Tomislav Kovač, Zagreb (Islam kao paradigma suvremenom europskom društvu i kršćanskoj misli), mr. Mustafa Hasani, Sarajevo (Bošnjačke muslimanske zajednice i naše suvremene fetve i pitanja i odgovori u našoj periodici), hafiz dr. Fadil Fazlić, Sarajevo (Kulturološki značaj organiziranja Europskog

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

347


13

20. OBLJETNICA ZAGREBAČKE DŽAMIJE

takmičenja u učenju Kur'ana u Islamskom centru Zagreb), mr. Dževad Hodžić, Sarajevo (Islamski centar nakon 20 godina na pragu novog razdoblja: zajednica i identiteti), Nusret Čančar, Sarajevo (Muslimani u Europi: integracija i kulturna resistentnost), prof.dr.sc. Josip Oslić, Zagreb (Mogući putevi dijaloga između kršćana i muslimana na tragu Lévinasove etike), prof.dr. Enes Ljevaković, Sarajevo (Muslimanske manjine u Europi i manjinski fikh), prof.dr. Ivan Markešić, Zagreb (Nadgrobni spomenici Bašluci, kao identitetski smjerokaz), ljubljanski muftija mr. Nedžad ef. Grabus (Islamski kulturni centar: primjer muslimanske otvorenosti za dijalog), Darko Pavičić, Zagreb (Djelovanje i značenje Islamskog centra u hrvatskom i europskom kulturnom kontekstu), prof. dr. Ismet Bušatlić, Sarajevo (Utjecaj Zagrebačke džamije na suvremenu islamsku sakralnu arhitekturu) i prof.dr. Enes Karić, Sarajevo (Sakralni prostor u sekularnom svijetu). Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić je rekao da je Islamska zajednica u mislima naših naroda bila i ostala narodna, čuvarica i njegovateljica osjećaja njihovog zajedništva. Ona je kroz cijelu povijest bila potrebna narodu u očuvanju njegovog vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta. Osim toga, Islamska zajednica je često bila shvaćana kao religiozna servisna stanica gdje su zadovoljavane potrebe, ali se ponekada ponašala i kao izdvojena elitna zajednica okupljena oko pojedinih imama ili drugih vjerskih autoriteta. Naglasio je da je Islamska zajednica uglavnom uživala ugled i autoritet u narodu, koji nije ni danas izgubila, ali se ponekad čini da ga postupno gubi. “Većina vjernika snebiva se uputiti javne kritike, ali to ne znači da kritičkog vrednovanja nema, i da sutra neće biti glasnog kritiziranja današnjeg ponašanja Islamske zajednice i njenih predvodnika. Pozitivna je činjenica što se danas u njenim krugovima sve glasnije čuju kritike na vlastito djelovanje i na potrebu nadilaženja nekih nedostataka i promašaja. Ove kritike ukazuju na činjenicu da se Islamska zajednica ne snalazi dobro u demokraciji. Imami, vjernici pa i sam vrh Islamske zajednice ne pronalaze uvijek put kako da u aktualnim društvenim procesima budu prisutni s autentičnim islamskim vrijednostima, i da u svjetlu tih vrijednosti donose moralnu prosudbu tih događaja, a ne da svoje minbere i ćursove ustupaju političarima, pa se i sami nerijetko upuštaju u politička angažiranja”, rekao je Omerbašić. Smatra da se islamizacija naše javnosti uglavnom svodi na dekorativnu prisutnost u društveno-političkom životu i medijima društvenoga priopćavanja, pružanja obrednog servisa i religiozne kulise aktualnoj politici. Sve se glasnije čuje u narodu da se Islamska zajednica ovakvim ponašanjem poigrava svojim moralnim autoritetom kojeg je mukotrpno stjecala proteklih desetljeća kada je bila jedina oporba komunističkom režimu. Podsjetio je da je naročito snažan udarac njenom moralnom autoritetu zadala pojava knjige o suradnicima UDBA-e, te neki drugi događaji iz bliske prošlosti a na čiju se pojavu nije adekvatno reagiralo. “Islamska zajednica je tijekom agresije na BiH i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj svojim humanitarnim i duhovnim djelovanjem, podrškom velikom broju stradalnika, prognanika i izbjeglica, stekla nepodijeljene simpatije i autoritet kod naroda. Sada pak sama sebe dovodi u opasnost da razvodnjavanjem, pogrešnim postupcima i pretjeranim angažiranjem na društvenom i političkom polju gubi kredibilitet, i snagu misijske riječi zamjeni konformizmom. Tome u dobroj mjeri doprinose slobodni strijelci od kojih se uglavnom ne traži nikakva odgovornost niti postoji nad njima ozbiljna kontrola”, rekao je muftija Omerbašić. Svaki imam, muallim i drugi vjerski intelektualci stvaraju svoj model islamskog djelovanja ili mu to nameće sredina u kojoj radi. Ti modeli su nerijetko različiti, te se oko njih uglavnom događaju sukobi njihovih nositelja. Otuda se i vrlo malo poštuju normativna akta, a nerijetko i izvorni islamski propisi. Osim toga, jedan broj muslimana doživljava

348

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Islamsku zajednicu uslužnom ustanovom ili servisnom stanicom svojih vjerskih potreba, kao što su: nadijevanje imena novorođenim, cirkumcizija, mevludi, tevhidi, jasini, hatme, vjenčanja i dženaze. Omerbašić je naglasio da je tokom proteklih 50 godina pod komunističkom vlašću stvoren model Islamske zajednice kojoj je narod vjerovao. Taj model je bio neslužbena opozicija, privlačan za mnoge koji nisu bili zadovoljni postojećom vlasti. Mnogi su se imami i nakon nestanka tog režima prilagodili toj činjenici postavši opozicionari i kad treba i kad ne treba. Koristili su svaku priliku da kritiziraju i napadnu one na vlasti, te su neprestalno bili na udaru vlasti, a od dijela vjernika su doživljavani kao junaci i pravi vođe, a to žele i dalje ostati. Kad su došla nova vremena Islamska zajednica prestaje biti atraktivna, što političari osjećaju i traže njeno potiskivanje iz javnosti, jer je ne žele kao moralnog korektiva. Oni imami koji su za vrijeme komunizma doživljavani istinskim herojima, sada gube glavno oružje u svom radu i aktivnostima. Ni Islamska zajednica ni imami više ne kritiziraju vlast, pa ih se za to doživljava kao prorežimskima. Ako je i kritiziraju onda to čine u ime neke druge političke opcije koju žele dovesti na vlast. Za to bi je neki ponovo htjeli gurnuti u redove oporbe, kako bi, po njihovom mišljenju, povratila autoritet i ugled. “U kontekstu iskrivljenog shvaćanja demokracije i ljudskih sloboda jeste i pojava kritizerstva koje se manifestira kroz takozvano subjektivno mišljenje ili stav. Kritika uvažava drugoga, dok kritizerstvo nastoji uništiti i obezvrijediti drugoga. Neki nemaju snage ni hrabrosti zbog egzistencijalnih razloga biti kritični i tako postaju nekritični, dok su drugi neutralni izričući beskrvna načela. Oni koji nastoje biti kritični proglašavaju ih zavjerenicima i dijelom neprijateljskih sila. Zbog etičkih i moralnih problema u društvu, čini se najboljim da se Islamska zajednica povuče iz javnog života, pročisti svoje redove i posveti se svom temeljnom poslanju. To ni u kom slučaju ne znači bijeg od problema s kojima se susreću muslimani i Zajednica, nego povratak u javnost iz drugog pravca i na drugim osnovama. Na društvo i politiku mora se djelovati s islamskih pozicija, posebice kroz odgoj i vjeronauk, tj. stvarati novog vjernika neopterećenog uvjerenjima koje imaju njihovi roditelji. Moguća je određena preobrazba i kroz islamsko razumijevanje nacionalne povijesti, koja je kod nas Bošnjaka u kritičnoj fazi. Pitanje je da li mi to možemo i ima li Islamska zajednica snage i kadra za takav zaokret. Čini nam se izglednim postići taj cilj kroz vjeronauk u školama i medresama i fakultetima gdje se već osjećaju neki pomaci u tom smislu”, rekao je Omerbašić. Naglasio je da se islamska obnova ne može dogoditi ako te obnove nema unutar same Islamske zajednice, a posebice među onima koji čine njenu okosnicu (imami, muallime, muderrisi, muftije i cjelokupni vrh Islamske zajednice). Obnova se mora istodobno odvijati na dvije razine: na razini osobne obnove svakog pojedinca i na razini zajedništva cijelog vjerničkog sustava. Obje razine moraju biti zahvaćene odjednom i proces obnove mora teći istovremeno. “Kada su u pitanju predvodnici Islamske zajednice, trebamo pomno iščitavati kur'anske odredbe o lošim pastirima, grješnim sijedim bradama i ahmedijama, o pismoznancima koji pogrešno tumače Božju riječ, i o svima onima koji su nas doveli ovdje gdje jesmo. Kur'anske odredbe se osobito odnose na nas predvodnike vjere. Treba međutim znati da su se vremena promijenila kada je u pitanju autoritet same Islamske zajednice. Autoritet čelnih ljudi kod vjernika teško se stječe. On se ne gradi ni po kompetenciji, ni po funkciji, već po osvjedočenom životu u vjeri”, naglasio je zagrebački muftija. Smatra da je za strukturalnu obnovu Islamske zajednice potrebno mnogo više dijaloga, promišljenosti i, iznad svega, kur'anskog duha. Jedan od gorućih zahtjeva jeste pravilna raspodjela imamskog kadra i rada u našim medžlisima i u drugim organima i ustanovama. “Ono od čega boluje struktura Islamske zajednice jeste da nas ima puno lijenih, neuklonjivih i nezamje-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

349


13

20. OBLJETNICA ZAGREBAČKE DŽAMIJE

Simpozij u Islamskom centru

njivih. Priznajemo da nam nikada ne smije biti cilj uklanjanje osoba, nego dobro vjernika, a priznat ćemo da lijeni i privilegirani nikada ne ostvaruju taj cilj. Ima nas također koji ne podnosimo zajednički rad niti kolegijalnost. Promičemo u svojim hutbama, vazovima i predavanjima zajedništvo, ali to ne uspijevamo u vlastitoj kući, to jest Zajednici”, kritički se osvrnuo Omerbašić. Govoreći o islamizaciji muslimana podsjetio je na činjenicu da je današnje društvo informatičko i da se pred našim očima događa informatička revolucija, što islamizaciji nameće posebnu zadaću u odnosu na društvo, odnosno javnost. Islamska zajednica, svjesna svoga poslanja što ga je preuzela iz Kur'ana i sunneta, mora znati koliku važnost imaju čudesni izumi tehnike koji tako brzo prenose informacije, koje utječu na formiranje našeg mišljenja, ali i na duhovnost ljudi. “Mi smo danas svjesni da se moramo služiti tim sredstvima, jer bi se inače našli u neugodnom položaju i osjećali krivim pred Gospodarom. Treba, međutim, uviđati i probleme koje je informatika sa sobom donijela. Upotreba informatičkih sredstava u islamizaciji predstavlja trajan izazov. Tu je prije svega pitanje moralnosti u promidžbi. Nema nikakve sumnje da novo vrijeme zahtjeva nove metode islamizacije jer su se uspostavom demokracije stvorile nove mogućnosti misijskog djelovanja. Postavlja se pitanje kako upotrebom brojnih sredstava priopćavanja taknuti savjest pojedinaca, ući u njihova srca i dobiti njihov pristanak i odgovor na izazov”, rekao je Omerbašić. Jedno od prioritetnih pitanja ukupnog misijskog djelovanja među muslimanima na ovim prostorima je upotreba medija, za razliku od inozemstva gdje su stvorena stabilna društvena okruženja u kojima islam ima iz-

350

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

građene metode svoje prisutnosti u društvu. Otuda i nesporazumi vjerskih ljudi u Islamskoj zajednici proizašli iz različitih metoda islamskog djelovanja, jer npr. islamizacija na Bliskom istoku i na ovim prostorima uvelike se razlikuje. “To se naročito vidi u pojavi vehabizma na našim prostorima, gdje se pokušavaju primijeniti metode islamizacije uvezene iz druge, potpuno različite, sredine. Za to i čujemo kritike nositelja tih stranih metoda, kako ovdašnji metod rada nije islamski, što je netočno i tendenciozno. O tim i drugim islamskim metodama Islamska zajednica i muslimani još će dugo raspravljati, jer je to jedna od najbitnijih tema našega islamskog rada”, naglasio je muftija. Često se ističe važnost izlaska Islamske zajednice u javnost, pri čemu se trebaju utvrditi koja su najvažnija polazišta da bi taj izlazak u javnost bio što djelotvorniji. Stvarno stanje se mora sagledavati s dva polazišta: s onoga što javnost očekuje od Islamske zajednice, i od onoga što Islamska zajednica sa svim svojim dijelovima i organizacijama jeste, i što treba unositi u tu javnost. Omerbašić je podsjetio da je muslimansko društvo na ovim prostorima tranzitno: želi se riješiti nedavne prošlosti koja se manifestirala u komunizmu i bivšoj državi, s jedne strane, i želje za samostalnom i cjelovitom državom BiH i ulazak u Europu, s druge strane. “Da li su ove želje uvjet ulaska Islamske zajednice u javnost? Ako samo letimično promotrimo kretanja u društvu uočit ćemo da se i Islamska zajednica u velikoj mjeri bavi ovim željama i zahtjevima društva. U javnosti se premalo pitamo, odakle dolazimo i šta sa sobom nosimo, šta napuštamo, a šta prihvaćamo. Zato i nije slučajno što se tolika nada polaže u medije i što se o njima toliko diskutira u javnosti. Danas svi shvaćaju da kvaliteta društva ovisi o kvaliteti javnosti, javnog mišljenja, a sve to ovisi o sredstvima priopćavanja i o onima kojima su ta sredstva dostupna, odnosno kome pripadaju”, rekao je Omerbašić. Vjera sa svojim vrednotama, svojom etičkom snagom, sa svojom povijesnom dimenzijom nije ušla u javnost, jer to javnost skoro da i ne želi. Javnost od islama očekuje prije svega obredni servis, a ne moralan utjecaj na društvo, da bude njegov moralni korektiv. Otuda, unatoč velikih napora u moralnoj rekonstrukciji pojedinaca i društva, toliko kriminala, nemorala i svega onoga što je suprotno religijskom učenju. Sada više nije moderno da se netko javno deklarira ateistom, ali je praktički ateizam u usponu. On dolazi sa Zapada kao prihvatljiva ponuda. Vjerski simboli više nikome ne smetaju, ali nikoga niti ne pokreću. “Nerijetko ćemo vidjeti na ulici da ljudi sumnjiva moralnog i društvenog ponašanja nose na vratu debele zlatne lance i na njima polumjesec i zvijezdu, ili nešto konkretnije, a nisu rijetki slučajevi da i prostitutke oko vrata nose islamske simbole. Ti simboli se zapravo ne doživljavaju kao vjerski nego kao tradicijski i folklorni dekor. Vjera kao svjetlo i pokretačka snaga, motivacija društvenog djelovanja, još uvijek nije prisutna u društvu”, rekao je zagrebački muftija. Naglasio je da današnji ateizam vodi ljude u unutrašnju ravnodušnost prema postojanju Boga i zadovoljava ih s vanjskom upotrebom simbola. U našim okolnostima na toj crti je i problem jačanja islamskog, vjerskog identiteta, i slabljenja nacionalnog, bošnjačkog. Postavlja se pitanje treba li Islamska zajednica u obnovljenoj islamizaciji muslimanskog društva jačati svijest o nacionalnoj vrijednosti ili i dalje favorizirati vjerski i dopustiti da imamo stanje kakvo je danas. Omerbašić je naglasio da islam u svojoj povijesti nikad nije bio imun na javno mnijenje, o čemu nas upozoravaju brojni kur'anski citati i konkretna djela Božjega poslanika Muhammeda a.s. “Danas, na veliku žalost, najveći problemi islamskog društva dolaze od činjenice što se vrlo rano, nakon četvorice prvih halifa, odustalo od mišljenja javnosti u izboru organa vlasti, od kojih ćemo do danas osjećati teške posljedice. Nedostatak javnog mnijenja nije samo bolest islama. Ona je nazočna i u drugim religijama, a za to su podjednako odgovorni vjerski ljudi i vjernici. Danas nam je potpuno jasno da

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

351


13

20. OBLJETNICA ZAGREBAČKE DŽAMIJE

nove islamizacije muslimanskog društva nema bez javnog mnijenja. Mora nam biti prvenstvena zadaća u traženju novih metoda i korištenju novih sredstava za unošenje islamskih vrijednosti u javno mišljenje. Svijet komunikacija mora postati i svijet teoloških komunikacija. Bez proučavanja i praćenja stanja javnosti i traženja mjesta u komunikaciji, nema niti širenja islamske misli. Bez glasnog javnog mnijenja Islamska zajednica neće biti u stanju nositi se s demokratskim procesima, koji utječu na pluralizaciju društva i utječu na osobni ljudski izbor”, rekao je Omerbašić. Islamizacija u našim uvjetima i okolnostima mora valorizirati konkretni islam koji je sadržan u narodnoj tradiciji i njegovoj kulturi i procjeniti koliko ta narodna tradicija vrijedi. Preko te narodne tradicije i kulture odvijat će se buduća islamizacija. “U tom smislu traži se novo shvaćanje položaja islama i Islamske zajednice kao duhovne zajednice u pluralnom društvu, gdje su vrednote u stalnoj konkurenciji. U toj novoj ulozi Islamska zajednica ne može biti samo obredna, što sada forsiraju mediji i politika, jer su tako naučili da je vjera za njih samo obred, a ne i učiteljica. Islamska zajednica u svom nastupu u javnosti mora prenositi poruku koju crpi iz Kur'ana i hadisa”, rekao je muftija i naglasio da se “ne bi trebalo baviti samo moralnim i duhovnim pitanjima, nego i onima socijalnim. Socijalni nauk islama mora postati prepoznatljivi, sastavni i nezaobilazni dio islamizacije muslimana, što on danas nikako nije”. Govoreći o vremenu u kojem živimo muftija Omerbašić je otvoreno progovorio o novim religijskim pokretima, ezoteriji, spiritizmu, crnoj magiji, sotonizmu, liječenju Kur'anom, zapisima i hamajlijama. Novi religijski pokreti promiču religiju koja se bavi unutarnjim životom, a ne formulama učenja i propisima obredoslovlja. Predstavnici ovih pokreta govore da je ateizam na izdisaju, ali i velike religije također – dolazi period sveopće religije, ali bez Boga. Prema izjavama samih kršćanskih istražitelja u posljednjih 20-ak godina osnovano je preko 2.000 sekti unutar kršćanstva. U Južnoj Americi svakodnevno otpadne od kršćanstva između šest i osam tisuća kršćana, a u islamskom svijetu dva pokreta Behaije i Ahmedije (Kadjanije) već broje na milijune sljedbenika. Godišnje se u islamskom svijetu pojavi stotinjak lažnih proroka, koji pokušavaju uspostaviti novu religiju. Čini se da je velika većina mladih već zaražena idejama novih religijskih pokreta, pa je otuda odgovornost Islamske zajednice tim veća. “Mi moramo otvoreno priznati da je brojne muslimanske slojeve zahvatila pošast alternativne religijske misli pred kojom smo se skoro predali, jer se njome bave brojni imami i vjerski ljudi, a to je sve što spada pod ezoteriju. O nekim vidovima ezoterije moramo najozbiljnije porazmisliti. Bez ikakve je sumnje da su mnogi ljudi, a posebice mladi, oduševljeni i fascinirani paranormalnim fenomenima. O početka 80-ih godina okultizam u svim svojim pojavama kao što su spiritizam, crna magija i sotonizam, New age, širi se velikom brzinom, postavši zadnjih godina masovna psihoza. Nedavno je u Dubaju održan kongres muslimanskih majstora magije pod zvučnim nazivom ‘Liječenje Kur'anom’ na kome se okupila ‘elita’ alternativne medicine iz svih dijelova islamskoga svijeta. Izvještači TV kanala El-Džezira javili su da je za kongres vladalo golemo zanimanje kako javnosti, tako i majstora magije svih vrsta. To je prvi puta da se pokazalo koliko je islamski svijet inficiran tim pitanjem koje je nerijetko htjelo postati sastavnim dijelom islama. Dobri poznavatelji ezoterije tvrde da je ovo suvremeno doba najpogodnije za razvoj ove ‘djelatnosti'”, rekao je muftija Omerbašić, dodajući da “u novinskim oglasima zagrebačkih dnevnika vrvi od ponuda zapisa, saljevanja strave, pisanja hamajlija. Te osobe najviše se predstavljaju kao Fatime, Rukije, Salih i s drugim muslimanskim imenima. Muslimanska bijela magija je vrlo popularna u Zagrebu i Hrvatskoj. Korisnici njihovih usluga vrlo često nazivaju Islamsku zajednicu i raspituju se za te osobe koje nazivaju hodža-vrač”.

352

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Okultizam predstavlja na odnos duha i prirode koji nadilazi naravne zakonitosti, u kome čovjek pomoću određenih praktičkih radnji pokušava manipulirati s izvanzemaljskim silama. U islamu ta je pojava poznata kao komunikacija s džinima, a osobe koje se bave ovim radnjama u muslimanskoj praksi nazivamo firasima. Ta praksa je bila u masovnoj upotrebi prije islama, a nakon njegove pojave strogo je zabranjen. Islamski teolozi tvrde da je pojavom islama spriječena komunikacija džina i firasa. Džinima je na taj način spriječen prilaz nebeskim informacijama, kao što je to bila praksa do tada. Omerbašić je rekao da čovjek u ovom slučaju postaje partner vanzemaljskim silama s ciljem pripreme magije, ozdravljenja pomoću duha, predskazanje budućnosti i sudbine, te brojne druge informacije iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Modernim rječinikom okultizam možemo nazvati New age-religijom ili neo-poganstvom. “Nadilažen je pojavom nebeskih religija jer je okultizam u izravnoj suprotnosti s njenim učenjem. U današnjem svijetu okultizmu su naročito sklone osobe duboko uronjene u materijalizam i njima je on postao nekom vrstom tampon-religije. Okultizam je na žalost zahvatio i muslimane i prijeti da postane naša svakodnevnica”, naglasio je muftija. Spiritizam označava pojave koje proizlaze iz kontakta živih i mrtvih koji se, prema tvrdnjama spiritista, uspostavljaju pomoću medija, a to su uglavnom nevidljiva duhovna bića džini, koji su podobni u manipulaciji. Islamski istraživači tvrde da su džini bića na vrlo niskoj razini uma, ali posjeduju ogromnu snagu. “Spiritisti smatraju svojom glavnom zadaćom dokazati da umrli žive na onom svijetu i da je moguće s njima uspostaviti kontakt. U tom smislu oni se mogu smatrati saveznicima religije, a posebno islama. Brojni su kur'anski ajeti koji govore o životu mrtvih, ali koga mi ne možemo spoznati. Zato se Kur'an i ne slaže sa spiritistima o mogućnosti uspostave kontakta s dušama umrlih, ali da duše ne umiru, u tomu se slažu. Postoji međutim jedan način komuniciranja mrtvih i živih, a on se odvija putem sna, koji je prema islamu dio naše stvarnosti”, rekao je Omerbašić. Naglasio je da je od svih vrsta okultnih čina sotonizam najgori i za religiju potpuno neprihvatljiv, jer on sustavno izokreće općeprihvaćene vrijednosti. U islamskim krugovima sotonizam je poznat pod nazivom sihr. “Sotonizam nije ništa drugo do anti-moral. Njime se mračne strane ljudskog života potvrđuju i traže. Sotonizam daje ludilu religioznu posvetu”, zaključio je muftija Omerbašić.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

353


13

VELIKAN ISLAMSKE ZNANOSTI

Ismet Isaković

Velikan islamske znanosti (simpozij o dr. Ahmedu Smajloviću)

U organizaciji Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”, Medžlisa Islamske zajednice Zagreb i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, u zagrebačkom Islamskom kulturnom centru od 24.-26. travnja 2008. godine održan je simpozij pod nazivom “Tragom uspješnog rada dr. Ahmeda Smajlovića”. Povod održavanja simpozija je 20. godišnjica smrti dr. Ahmeda Smajlovića (1938.-1988.) i 21. obljetnica radnog otvorenja Zagrebačke džamije. Simpozij se sastojao iz dva dijela: prvi, Život i rad dr. Ahmeda Smajlovića, i drugi, Islamske zajednice i muslimani danas. Izuzetno kvalitetne referate dali su brojni učesnici simpozija: Murat Hadžismajlović (Zagrebačka medresa s ponosom nosi ime dr. Ahmeda Smajlovića), Ela Porić (Novi detalji za biografiju dr. Ahmeda Smajlovića), Adnan dr. Ahmed Smajlović Omanović (Uloga dr. Ahmeda Smajlovića u realizaciji ideje izgradnje Islamskog centra u Zagrebu), mr. Aziz ef. Hasanović (Islamska zajednica u viziji dr. Ahmeda Smajlovića – briga za vjerske potrebe muslimana na Balkanu), Vahid ef. Hadžić (Zaslugom dr. Ahmeda Smajlovića otvoren je mesdžid u Splitu), Esad ef. Jukan (Zaslugom dr. Ahmeda Smajlovića otvoren je mesdžid u Puli), Mevludin ef. Arslani (Još neprevedena doktorska disertacija dr. Ahmeda Smajlovića: “Filozofija orijentalistike i njen utjecaj na suvremenu arapsku književnost” – obranjena 1974. na Al-Azheru u Kairu), Saudin ef. Subašić (Doprinos dr. Ahmeda Smajlovića znanosti akaida), Avdo Imširović (Muslimanski identitet danas), Lamija Alili (Uloga vjere u svakodnevnom životu), Mirza ef. Mešić (Izazovi sa kojima se suočavaju mladi u očuvanju vjerskih vrijednosti), Adnan Demirović (Muslimanska mladež u Hrvatskoj), dr. Tarik Kulenović (“Stare” i “nove” islamske zajednice u Europi), Ahmed Salihbegović (Suvremena Europa između kršćanske obnove, muslimanskog vala i religije sekularizma), dr. Fahrudin Novalić (Od tradicije prema modernosti – izazovi razvoja islamskog svijeta), dr. Ružica Čičak-Chand (Indijski islam), dr. Esad Ćimić (Uloga islama u oblikovanju etničkog identiteta), mr. Senad Nanić (Razlozi visokog stupnja kulturne integriranosti Bošnjaka – muslimana), dr. Šemso Tanković (Suvremeni bošnjački identitet), dr. Jasminka Domaš (Religija u svakodnevnom životu) i mr. Mahira Tanković (Uloga žene u oblikovanju islamskog identiteta obitelji).

Životni put i djelo Dr. Ahmed Smajlović je rođen 17. lipnja 1938. godine u Tokoljacima kod Srebrenice kao najmlađe, sedmo dijete uglednog alima Ali ef. Smajlovića. Osnovnu školu je završio u

354

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Krnjićima (Srebrenica), zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1959. godine. Potom je vanredno studirao pravo u Ljubljani. 1962. godine je od strane Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice, u prvoj generaciji studenata iz bivše Jugoslavije, bio upućen na studij islamskih znanosti na Sveučilište El-Azhar u Kairo. Na ovom Sveučilištu studirao je arapski jezik i studij uspješno okončao 1967. godine na Odsjeku za književnost i književnu kritiku, koji po El-Azharovom programu pruža najširi uvid u više islamskih znanstvenih oblasti (arapskog jezika, arapske književnosti, Kur’ana, filozofije i dr.). Slijedeće, 1968. godine, na istom Sveučilištu upisuje postdiplomski studij, te potom magistrira 1970. godine na temu “Muhammed ‘Abduhu i njegov utjecaj na modernu književnu arapsku renesansu”. Titulu doktora islamskih nauka, prvog na prostorima bivše SFRJ, stekao je 1974. godine obranivši doktorsku tezu pod naslovom “Filozofija orijentalistike i njezin utjecaj na suvremenu arapsku književnost”. Početkom 1975. godine dr. Ahmed Smajlović se uključio u rad Islamske zajednice obnašajući dužnost šefa Kabineta reisu-l uleme hadži Sulejman ef. Kemure, a nedugo iza toga od strane Vrhovnog sabora Islamske zajednice izabran je za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu. Na toj dužnosti je ostao punih deset godina, unaprijedivši u tom razdoblju rad Islamske zajednice na mnogim poljima djelatnosti. Nakon otvaranja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine, za čije osnivanje je imao velikih zasluga, izabran je za vanrednog profesora na predmetima Akaid i Islamska filozofija. Profesorske poslove obavljao je uporedo s dužnošću predsjednika Starješinstva. 1985. godine potpuno se posvećuje profesuri na Islamskom teološkom fakultetu (današnji Fakultet islamskih nauka FIN), pri čemu se bespoštedno davao kao profesor, znanstveni radnik i pedagog. Nije samo vodio i održavao svoju katedru na potrebnoj visini, nego je svestranim zalaganjem učestvovao u podizanju, konsolidaciji i preoblikovanju cjelokupne znastvene fizionomije ovog fakulteta i doprinosio njegovoj reputaciji. Za vrijeme predavanja najviše mu je bilo stalo da svojim studentima probudi želju za pronicanjem u neizmjerne dubine vjere i islamskog naslijeđa. 1986. godine izabran je za redovnog profesora na toj jedinoj visokoškolskoj ustanovi Islamske zajednice. U naponu snage, kada je najviše obećavao na polju znanosti, islamskog rada i djelovanja, od posljedica srčanog udara umro je 11. kolovoza 1988. godine u Sarajevu. Dr. Ahmed Smajlović je bio jedan od zaslužnijih ljudi Bosne i Hercegovine 20. stoljeća na polju islamskog rada. Imao je veliku energiju i takt u radu. To potvrđuje na tisuće održanih vazova i predavanja, svakodnevni obilasci džemata i islamskih institucija na terenu, susreti s ljudima iz krugova znanosti, vjere, kulture i umjetnosti, učešća na brojnim znastvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, napisani i objavljeni mnogi radovi i knjige, te prijevodi s arapskog na bosanski jezik, i obrnuto. Dr. Ahmed Smajlović je mnogo htio, mnogo započeo, ali mnogo i uradio. Njegova biografija govori o uzoritom čovjeku, muslimanu, znanstvenom radniku i nepokolebljivom islamskom borcu. Kada je stao na pozornicu vjerskog lidera bosanskih muslimana i Bošnjaka, te svojim vanrednim oratorskim sposobnostima zapalio žar vjere na ovoj balkanskoj vjetrometini, počeli su skoro svakodnevni njegovi sudari sa komunističkom vlašću, politikom i ideologijom. Kao i mnogi drugi bošnjački intelektualci i vjerski ljudi i dr. Smajlović je bio ucjenjivan i proganjan od strane tadašnjeg komunističkog režima samo zato što je promicao ideje islama i slobode vjeroispovijesti. Mnogi naši muslimanski i bošnjački intelektualci su prijevarama i ucjenama bili primoravani davati kojekakve informacije i odlaziti na nekakve razgovore koji su imali za cilj inkriminiranje svega muslimanskog i bošnjačkog, jer je to

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

355


13

VELIKAN ISLAMSKE ZNANOSTI

muslimansko i bošnjačko stanovništvo uvijek za režim predstavljalo stanovitu “sigurnosnu prijetnju”. Dr. Ahmed Smajlović je imao dosta neprijatelja u vlasti, ali i u samim redovima Islamske zajednice čiji je jedan dio bio u direktnoj svezi s tadašnjim režimom. Mudrim i promišljenim koracima dr. Smajlović je izbjegavao razapete zamke i nezaustavljivo išao naprijed. Zahvaljujući njegovom radu i inicijativi, pokrenuta je mjesečna revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku pod nazivom “Islamska misao”, kojoj je jedno vrijeme bio glavni urednik. Oko ovog časopisa okupila su se najbolja pera bošnjačkog i uopće muslimanskog naroda, a u njemu je napisano preko 50 obimnih radova i prijevoda iz akaida, islamske filozofije, islamske književnosti, tesavvufa (sufizma) i drugih oblasti. Također je jedan od pokretača “Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta”, u kome je također surađivao. Njegovi radovi su objavljivani i u drugim časopisima i publikacijama na bosanskom, arapskom i engleskom jeziku. Zapaženi su mu znastveni radovi u “Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva”, u “Preporodu” – islamskim informativnim novinama, u kojima je također bio urednik, te u “Takvimu”, godišnjaku Udruženja Ilmijje Bosne i Hercegovine. Za relativno kratko vrijeme objavio je 260 radova koji svojim obimom prelaze pet tisuća stranica. Njegovo najpoznatije i najobimnije djelo “Felsefetul-istišraki ve eseruha fil-edebil’arabijjil-mu’asiri”, objavljeno na arapskom jeziku, i danas je univerzitetski udžbenik u svijetu. Na bosanski jezik, između ostalog, preveo je i objavio od dr. Mustafe Mahmuda “Dijalog s prijateljem”, od Rože Garodija “Islam, kultura i socijalizam”, od Ebu Vefa Taftazanija “Filozofija Ihvanus-safa i njihov doprinos islamskoj filozofskoj misli”, od dr. ‘Abdulaziza Kamila “Islam i rasna diskriminacija”, od dr. Ibrahima Makdura “Islamsko-arapski utjecaj na evropsku renesansu na polju filozofije, Dijalog islamskih i evropskih naučnika”, od dr. Muhammeda Halefullaha Ahmeda “Islamsko-arapski utjecaj na evropsku renesansu”, od dr. Muhammeda el-Behija “Ahmed ibn Tejmijje, Muhammed ibn ‘Abdulvehhab i Muhammed ibn Ali es-Senusi”. Također je preveo “Međunarodni kongres o islamskom radu”, od Ebul-Dža’fera et-Tahavija “Tahavijev akaid”, od Imama Ebul-Hasana el-Eš’arija “Vjerovanje ehlus-sunneta, ehlul-hadisa i ehlus-selefa”, od Dželaludina es-Sujutija “Nauka o osnovama vjere”, od Imama Ahmeda ibn Hanbela “Odgovor džehmijama i zindicima”, od Imama Ahmeda ibn Tejmijje “Kitabu et-tevhid”, od Imama Muhammeda ibn Jusufa es-Senusija “Ummul-barahin” i mnoge druge. Na arapski je s bosanskog jezika preveo, zajedno sa dr. Huseinom Abdullatifom, poznato djelo bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića “Ed-Dervišu vel-mevtu (Derviš i smrt)”, koje je objavljeno u Kairu 1970. godine i u Tripoliju 1981. godine. Također je na arapski jezik preveo poznatu poemu “Hasanaginicu”. U njegovoj zaostavštini ostalo je nekoliko knjiga pripremljenih za tisak od kojih su najznačajniji “Historijski razvoj akaidske nauke i njezini glavni predstavnici” i “Hrestomatija akaidskih tekstova”. Svojim pregalačkim radom dr. Ahmed Smajlović je želio oživjeti neke od klasičnih obrazaca nekadašnjih velikih, univerzalnih ličnosti, pomiriti politiku i znanost, pisanje i oratorstvo, rukovođenje i neposrednu djelatnost i sve to objediniti u svojoj ličnosti. U velikoj mjeri on je u tome uspijevao, što je mogao postići zahvaljujući snazi i erudiciji njegovog duha i tjelesnoj kondiciji. Njegov znastveni opus ugrađen čvrsto u temelje bosanskohercegovačke i svjetske islamologije i islamistike uvrstio ga je u red velikana ovih prostora i šire. U bosanskoj i muslimanskoj povijesti dr. Ahmed Smajlović će ostati neprolazan i nazaobilazan zahvaljujući čvrstini građe od koje je satkao svoje djelo i bogatsvu misli koje ono sadrži. On predstavlja simbol stvaralačkog rada znastvenika koji je cijeli svoj život uložio u otkrivanje, traganje, proučavanje i nalaženje. On simbolizira univerzalnog islamskog borca kakav se rađa jednom u 100 godina.

356

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Njegova velika želja za islamskim radom ogleda se i u činjenici da je on jedan od nazaslužnijih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije i Islamskog kulturnog centra u Zagrebu. Također je posebno zaslužan za organiziranje i kupnju mnogih vjerskih objekata Islamske zajednice u Hrvatskoj, posebice mesdžida i prostorija u Splitu, Dubrovniku, Puli i dr. Neosporna je činjenica da je dr. Smajlović ovim zadužio muslimane i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i oni su mu zbog toga zahvalni. Veličinu lika i djela dr. Smajlovića potvrđuje i činjenica da je on jedan od rijetkih bosanko-hercegovačkih alima čija su biografija i životno djelo našli mjesta u kapitalnim biografskim djelima kao što je Ziriklijev “Al-A’lam”. Također, ime dr. Smajlovića se našlo i u “Islamskoj enciklopediji”, koju je 2001. godine izdao Mešihat Republike Turske, gdje se na dvije stranice govori o životu i djelu dr. Ahmeda Smajlovića. Dr. Ahmed Smajlović je tokom svoga života doista mnogo toga napisao i uradio. Iako je u narodu bio poznat i kao vrstan va’iz, govornik i orator, njegovo pisano naslijeđe govori o čovjeku širokih nazora i iznimno velikog iluma. Napisao je stotine tekstova, znanstvenih eseja, komentara iz različitih oblasti islamske znanosti, islamske kulture i civilizacije, tekstove o odnosima Istoka i Zapada, odnosa kršćanskog i muslimanskog svijeta. Također je pisao o fenomenu orijentalizma i njegovim reperkusijama na razvoj suvremenog islamskog mišljenja, kako u svijetu tako i kod nas. O velikom znanstvenom opusu dr. Smajlovića najbolje svjedoče njegovi radovi, objavljeni kako u našoj domaćoj, islamskoj periodici tako i u međunarodnim znanstvenim časopisima.

Izlaganje muftije Omerbašića Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj je rekao da je dr. Ahmed Smajlović Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, uvelike zadužio svojom brigom i pažnjom. U znak zahvalnosti za sve ono što je učinio za Islamsku zajednicu dok je bio predsjednik Starješinstva, Zagrebačka medresa i od ove školske godine i Islamska gimnazija ponosno nose njegovo ime. Muslimane u Hrvatskoj mnogo čega podsjeća na rahmetli dr. Smajlovića, a najznačajnije je njegovo zauzimanje za izgradnju Zagrebačke džamije, te podrška i pomoć koju je pružao tokom njene gradnje. “Ne bi prošlo ni mjesec dana, a Doktor bi iznenada došao poslovnim vlakom u Zagreb da bi se uvjerio kako teku radovi i da li ima teškoća. Kada se dogodio požar na kupoli džamije, istog je dana bio u Zagrebu, a nekoliko dana poslije doveo je i generalnog tajnika Rabite dr. Omera Nesifa, dajući tako obnovi džamije snažnu podršku. U dva je navrata on osobno predvodio delegaciju Islamske zajednice iz Zagreba u posjet islamskim zemljama u cilju lobiranja za pomoć njene izgradnje, što dokazuje koliko je podržavao ovaj projekt. Na veliku žalost, prije otvorenja Zagrebačke džamije iz političkog vrha Hrvatske jasno nam je stavljeno na znanje da je Doktorova nazočnost na svečanom otvorenju džamije nepoželjna. Unatoč svemu tome, mi smo ga pozvali na otvorenje i on se odazvao. Zagreb je preko svojih predstavnika u tijelima Islamske zajednice osudio njegovu smjenu nazivajući je miješanjem politike u autonomnost Islamske zajednice”, rekao je muftija Omerbašić. Naglasio je da je dr. Smajlović bio vrlo zahtjevan kada su u pitanju bile imamske obaveze, pri čemu je imamima pružao neograničenu pomoć i zaštitu. Stalno je razmišljao o profilu imama koji će moći odgovoriti na brojne izazove, već tada duboko uvjeren da o imamima ovisi kakva će biti budućnost Islamske zajednice. Naročito je veliku brigu posvećivao ulozi glavnog imama u sustavu Islamske zajednice. Godinu dana prije završetka gradnje Zagrebačke džamije u Sarajevu je organizirao skup najodgovornijih predstavnika Islamske zajednice

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

357


13

VELIKAN ISLAMSKE ZNANOSTI

na području tri tadašnje republike, za koji je Omerbašić napisao elaborat o radu i aktivnostima Zagrebačke džamije, s posebnim osvrtom na mjesto i ulogu imama. Muftija Omerbašić se osvrnuo i na stanje u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Zbog vrlo značajnih poruka i konstatacija, taj dio referata prenosimo u cijelosti. “Islamska zajednica spada u red najznačajnijih institucija kod muslimanskih naroda. U Domovinskom ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu Zajednica je svojim humanitarnim i duhovnim radom i djelovanjem stekla nepodijeljene simpatije i autoritet kod naroda. Pomažući svima kojima je pomoć bila potrebita, Islamska zajednica nije samo stekla autoritet kod muslimana, nego i drugih, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Nakon što je rat završio pojavila se opasnost da ono što smo stekli mukotrpnim radom upropastimo pogrešnim postupcima i djelovanjem, jer mnogi su počeli snagu misijske riječi i djelovanja mijenjati za konformizam. To se naročito vidi kod nekih imama koji umjesto da žive za islam, oni udobno žive od islama. Vjerski ljudi u Islamskoj zajednici ne smiju nikada materijalno pretpostaviti vjerskom i moralnom. Onog trenutka kada smo odlučili biti službenici naše uzvišene vjere, tada smo prihvatili neke uvjete koje moramo ispunjavati ako želimo biti autentični predstavnici naše struke. Ono od čega vjerski ljudi ponajviše boluju jeste da nas ima puno ‘nezamjenjivih’ i ‘neuklonjivih’. Ima nas koji ne podnosimo zajedništvo i timski rad, a u džamijama i mesdžidima zagovaramo jedinstvo i i slogu. Vremena su se promijenila kada je u pitanju autoritet i ugled vjerskih ljudi. On se teško stječe među vjernicima. Autoritet se ne stječe ni po funkciji ni po kompetenciji, nego po stvarnom doprinosu očuvanju i izgradnji vjere i osvjedočenom životu u njoj. Već odavno se govori o nužnosti duhovne i vjerske obnove Islamske zajednice i njene prilagodbe potrebama i znakovima vremena u kome živimo. Za tu obnovu potrebno je stvoriti novu strukturu imama i muallima, ali to nikako ne znači omalovažiti one koji su u prošlosti bili pozitivni i značajni, a takvih je bilo mnogo. Islamska zajednica mora doraditi svoj identitet i viziju same sebe i svoga poslanja, ali i preispitati svoje dosadašnje djelovanje. Danas svi shvaćaju da kvaliteta društva ovisi o kvaliteti njegove javnosti, pa tako i Islamska zajednica. Njena otvorenost i transparentnost mora biti naš prioritetan zadatak. Nažalost, netransparentnost i zatvorenost u samu sebe značajno je obilježje naše Zajednice. To donosi mnoge probleme u međumuslimanskim odnosima, a ponajviše nepovjerenje, koje je kako vidimo postao jedan od najvećih problema muslimana u svijetu. Izlazak Islamske zajednice u javnost veliki je izazov koji sa sobom nosi mnoge proturječnosti. Od nas se traži prije svega umijeće djelovanja u takvim uvjetima i promjenu sadašnjeg mentaliteta. Iako je javno mnijenje predmet istraživanja sociologije i sociologa, ono treba biti predmet i religijskog istraživanja. Do dijaloga se može doći samo preko utjecaja na javno mnijenje. Na to nas upozoravaju brojni kur’anski ajeti i hadisi Božjega poslanika. Nedostatak javnog mnijenja nije samo problem muslimana nego i drugih religija, a za to su najodgovorniji vjerski ljudi. Danas nam je potpuno jasno da nema islamizacije bez javnog mnijenja. Nezainteresiranost za vjeru i događaje u njoj izravna je posljedica nedostatka javnog mnijenja. Komunikacija mora naći mjesto i u religiji i zadnji je trenutak stvaranja teologije komunikacija kako Kur’an kaže: “Da si ti (Muhammede) prema njima bio grub oni bi se od tebe razbježali, pa zato im praštaj i traži za njih (od Boga) oprosta i s njima se savjetuj.” Kako na primjer promijeniti u društvu svijest da religija nije samo obred, nego i učiteljica. Ako želimo dobro Islamskoj zajednici mi stalno moramo propitivati utjecaj našeg djelovanja na oblikovanje muslimana. Zato ako želimo strukturalnu obnovu Islamske zajednice potrebno je mnogo više dijaloga koga u našoj Zajednici nedostaje.”

358

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Ismet Isaković

Prvih 40 godina (svečana proslava 40. obljetnice osnivanja Islamske zajednice u Sisku)

Islamska zajednica u Sisku ima svoje dugogodišnje povijesno utemeljenje, a 2007. godine obilježena je 40. obljetnica institucionalnog organiziranja i kontinuiranog rada. Iako je kroz ovaj period prolazila kroz turbulentna vremena, različite sisteme i političko-društvena uređenja, Islamska zajednica se uspijevala održati i zadržati svoj ugled. Tome su doprinijeli mnogi časni ljudi kojima je opstanak Islamske zajednice uvijek bio na prvom mjestu, shvaćajući njenu ulogu i značaj u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Islamska zajednica u Sisku utemeljena je 17. rujna 1967. godine. Glavni inicijator i osnivač bio je hafiz Hasan Zendeli, a prvi, inicijativni Džematski odbor sačinjavali su Islam Bešić (predsjednik), Muhamed Alijanović (sekretar), Zufer Bužinkić, Hurem Crnkić, Šaćir Makić, Huso Hajdarević, Mehmed Ožegović, Ramo Veljačić, Mustafa Veljačić, Hamdija Mujagić i Huso Džaferović. Osim spomenutih, među prvim entuzijastima i aktivistima pri osnivanju Islamske zajednice u Sisku bili su Adem Mušić i Adem Kurjak. U arhivskim izvorima zabilježeno je da je Šaćir Makić proučio prvi ezan u Sisku u kući Islama Bešića, gdje se klanjala prva teravija. U periodu od 1967. do 1974. godine sisački muslimani su se okupljali po kućama kako bi obavljali vjerske dužnosti, najviše tokom ramazana i u određenim prigodama (tevhidi, mevludi, akike i sunnetluk). 1974. godine za potrebe Islamske zajednice kupljena je kuća na adresi Petrinjska 64, koja je do tada bila u vlasništvu Osmana Muzaferovića. U toj kući je i danas sjedište Medžlisa Islamske zajednice s molitvenim prostorom (mesdžidom), mektebom i pratećim prostorijama. Od tada do danas kroz džemat je prodefiliralo nekoliko povremenih i stalnih imama koji su dali svoj doprinos na unapređenju vjerskog života i Islamske zajednice. Od osnutka džemata imamsku službu su vršili: Davud ef. Kojić (prvi stalni imam), Arif ef. Bajrić (2 godine), Fehim ef. Halilović (4 godine), Ishak ef. Alešević (8 mjeseci) i Fuad ef. Karaga (21 godinu). Povremeno su u džematu boravili i radili, a najviše tokom ramazana: Husejn ef. Prošić, Abid ef. Veladžić i Ševko ef. Omerbašić, sadašnji zagrebački muftija. Lik i djelo Fuada ef. Karage, imama s najdužim stažom u sisačkom džematu, odlikovala je preciznost i točnost, ekonomičnost kada je u pitanju vakuf i vlasništvo Islamske zajednice, principijelnost u stvarima vjere i zajednice, prepoznavanje znakova vremena i mjesta, mudrost i komunikativnost. Otvaranje punktova za održavanje vjerske pouke, podizanje nivoa vjerskog znanja i svijesti među mladima i svim džematlijama bile su prioritetne aktivnosti ovoga imama. Posebno se isticao u afirmiranju međureligijskog i ekumenskog dijaloga u gradu te u uspješnoj korespodenciji sa svim društvenim, kulturnim i političkim faktorima grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, zbog čega je i danas omiljen i rado viđen u Sisku. Posebne zasluge mu pripadaju što je tokom proteklog Domovinskog rata, kada je Mesdžid bio udaljen samo nekoliko kilometara od prve linije razgraničenja, održavao vjersko stanje na zadovoljavajućem nivou i davao svoj doprinos i u humanitarnom radu, a posebno u osnivanju Merhameta. Započeo je pitanje izgradnje džamije u Sisku te

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

359


13

PRVIH 40 GODINA

Uzvanici na proslavi 40 godina Islamske zajednice u Sisku

je o tome razvio korespodenciju sa čelnicima gradskih i županijskih vlasti, upoznavajući ih o nužnosti i potrebi takvog objekta za građane Siska islamske vjeroispovijesti. Funkciju glavnog imama od 2003. godine vrlo uspješno obavlja Alem ef. Crnkić, svršenik zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović” i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Imam Crnkić je odrastao u Sisku, završio osnovno obrazovanje i pohađao mekteb kod Fuada ef. Karage, koji ga je dijelom usmjerio u Zagrebačku medresu. Od samog početka mladi imam je ponudio novu viziju i ideje kojima želi afirmirati rad i djelovanje Islamske zajednice. On želi nastaviti tamo gdje je njegov prethodnik stao prihvatajući tekovine modernog, informatičkog vremena. Kroz svoje hutbe i predavanja ističe kao najprioritetnije zadatke razvijanje kvaliteta i kvaniteta vjeronauka kroz škole i mekteb, edukaciju džemata kroz džematske tribine i kurseve, te poseban rad s mladima u svrhu zaštite od poroka, iskušenja modernog doba i asimilativnih elemenata koji vrebaju sa svih strana. Islamski vjeronauk se održava u četiri osnovne gradske škole, u kojima predaje muallima Amila Škorić i jednoj županijskoj školi, u kojoj predaje Alem ef. Crnkić. Pored vjeronauka u školama, muallima Amila Škorić održava mektebsku nastavu vikendom. Jedan od gorućih problema vjeronaučnog procesa je nedostatak vjeronauka u sisačkim srednjim školama iako se čine pomaci time što se formiraju srednjoškolske grupe kroz mektebsku nastavu s priznanjem vjeronauka u njihovim matičnim školama. Rad s mladima intenziviran je osnivanjem Omladinskog kluba muslimana (OKM) 1. travnja 2006. i davanjem na raspolaganje prostorija na katu Medžlisa, koje su se preuredile i adaptirale u skladu sa željema mladeži. Otvorena je igraonica i informatički kabinet, koji

360

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

su na raspolaganju djeci i mladima. Osim povremenih sijela (druženja) Omladinski klub organizira putovanja i posjete omladini drugih džemata i gradova. Doprinos omladine džemata Sisak je evidentan posebno u segmentu modernizacije Medžlisa, kao što je dizajniranje računalne baze podataka svih članova Medžlisa i dizajniranje web-stranice www. medzlis-sisak.net, čija je premijerna prezentacija uslijedila povodom obilježavanja 40. obljetnice Islamske zajednice u Sisku. Funkciju predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Sisku već dva mandata vrši dr. med. h. Hašim Smlatić. Dr. Smlatić je u Sisku poznat kao ugledan liječnik i humanist jer je tokom proteklog rata vršio dužnost predsjednika sisačkog Merhameta. Trenutno je vijećnik u Skupštini Sisačko-moslavačke županije. Izvršni odbor Medžlisa, pored glavnog imama Crnkića i predsjednika dr. Smlatića, sačinjavaju: h. Abdurahman Harčević, potpredsjednik, dipl. ing. Ismet Isaković, dipl. krim. Almina Hafizović, Suvad Selmić i Kemal Zenkić. Hamzalija Hafizović je član Mešihata, a Mirzet Hafizović tajnik Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj. Tajnica Medžlisa je muallima Ilvana Crnkić, a blagajnica dipl. ing. Mersiha Hajdarević. Predsjednik OKM-a je Admir Kadrić, a potpredsjednik Almin Hafizović. Islamska zajednica u Sisku uživa veliki ugled i reputaciju među građanima grada Siska i Sisačko-moslavčke županije. Trenutno je oko 420 kućanstava koji su članovi Islamske zajednice, a pokazuje se blaga tendencija porasta članstva. Također, s obzirom na značaj muslimanske populacije u gradu i veliki doprinos Bošnjaka branitelja u proteklom Domovinskom ratu, muslimani zaslužuju Islamski kulturni centar koji treba predstavljati bogatstvo svih građana Siska. Sadašnje prostorije Medžlisa imaju oko 120 m², a sadržavaju mesdžid, mekteb, imamski ured, dvije abdesthane s kupaonicom i dvije prostorije Omladinskog kluba. Već dugi niz godina sadašnje prostorije Medžlisa ne zadovoljavaju potrebe muslimana Siska i okolice, posebno tokom ramazana i Bajrama. Za ilustraciju, glavni molitveni prostor ima samo 36 m². Pitanje izgradnje Islamskog kulturnog centra se dugi niz godina nameće kao goruće i aktuelno pitanje te sve više predstavlja nasušnu potrebu i nužnost za muslimane Siska. U ožujku 2006. Islamska zajednica je vlastitim sredstvima kupila suvlasnički dio zemljišne parcele od Željezare Sisak d.d. u stečaju, čime je učinjen vrlo značajan korak ka izgradnji budućeg Islamskog kulturnog centra. Značajno je spomenuti da je pomenuto zemljište na idealnoj lokaciji s obzirom da se nalazi u naselju Caprag, dijelu Siska gdje je najveća koncentracija muslimanskih/bošnjačkih obitelji. Uz samo zemljište planirana je buduća magistralna cesta Sisak-Petrinja što ovoj lokaciji daje atrakciju. Površina parcele je blizu 2,5 hektara (25.000 m²), što omogućuje realizaciju brojnih popratnih sadržaja.

Veličanstvena proslava Pod pokroviteljstvom Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije 4. studenog 2007. godine, u prepunom Domu INA Rafinerije nafte, svečano je obilježena 40. obljetnica utemeljenja Islamske zajednice u Sisku. Impozantnom skupu prisustvovali su Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije, Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik, predstavnici Islamske zajednice iz Hrvatske i BiH, triju kršćanskih crkava iz Siska (Katoličke, Srpske pravoslavne i Baptističke), izaslanstvo Unsko-sanskog kantona Bosne i Hercegovine, izaslanstva Veleposlanstava Irana i Turske, direktor Iranskog kulturnog centra i brojni drugi uzvanici. Sadržajnom i raznovrsnom dvoipolsatnom programu prisustvovalo je oko 600

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

361


13

PRVIH 40 GODINA

građana, među kojima i tridesetak imama s ahmedijama na glavi. U pozdravnom govoru dr. Hašim Smlatić, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Sisku i vijećnik u Skupštini Sisačko-moslavačke županije, dao je statistički pregled muslimanske populacije i predstavio planove u budućnosti. Prema posljednjem popisu stanovništva u Sisku živi 2.539 Bošnjaka, a oko 400 obitelji su članovi Islamske zajednice. U toku je uvođenje u svakodnevni rad Međunarodnog sustava upravljanja kvalitetom ISO 9001, s čijim je zahtjevima rad sisačkog Medžlisa usklađen sa više od 90%. Najveći uspjeh u protekloj godini je kupovina građevinskog zemljišta površine 25.000 m² za potrebe izgradnje budućeg Islamskog kulturnog centra u sisačkom naselju Caprag, koji će zamjeniti sadašnji mesdžid koji ima samo 38 m² molitvenog prostora. Muftija Ševko ef. Omerbašić Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik je u ime sisačkog Gradskog poglavarstva, svojih sugrađanki i sugrađana, iskreno, prijateljski i otvorena srca pozdravio sve prisutne čestitajući veliku obljetnicu građana Siska islamske vjeroispovijesti. “Jedan naš hrvatski veliki pjesnik je spjevao čitavu pjesmu o važnosti samo jedne kapi u snazi slapa, u snazi vodopada, u snazi rijeke. Ja namjerno koristim ovu metaforu jer vam želim poručiti, da kao što u toj pjesmi stoji, da svaka kap pomaže u dugi, tako ste i vi kroz ovih 40 godina, dragi moje sugrađanke i sugrađani, članovi Islamske zajednice, pomagali ovome gradu, dijelili dobro i zlo, dijelili zajedničku sudbinu. Hvala vam na pomoći u Domovinskom ratu. Ja vas uvjeravam u ime čitavog ovog grada, koji je uvijek bio grad otvorenih vrata i otvorenog srca, da sloboda vjeroispovijesti i prava nacionalnih manjina, za nas Siščane nisu samo ustavne kategorije, nisu samo tekstura na papiru. To je za nas obveza, to je za nas pravo, dakle dužnost. I stoga nas uvijek smatrajte velikim prijateljima”, rekao je gradonačelnik Pintarić. Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije je prisutnima čestitala obljetnicu u ime Županijskog poglavarstva. Podsjetila je da su prije dvije godine Bošnjaci, muslimani dobili svog predstavnika u Županijskoj skupštini, te tako po prvi puta mogu javno zastupati interese svoga naroda i zajedno s drugima raditi na dobrobit Siska i Sisačko-moslavačke županije. Rekla je da ovakvog skupa još nije bilo u gradu Sisku i posebno potencirala izgradnju Islamskog centra. “To muslimani Siska i Sisačko-moslavačke županije zaslužuju jer su zajedno s nama branili svoju domovinu, dali svoje sinove za hrvatsku državu. Ja vam iz sveg srca zahvaljujem i ponosna sam na vas”, rekla je županica Lovrić. Alem ef. Crnkić, glavni imam u Sisku je rekao da je 40 godina u jednom ljudskom životu period zrelosti, odgovornosti, iskustva, ugleda i respekta. U tom periodu Islamska zajednica je dostigla zrelost kroz vjersko-prosvjetne aktivnosti, odgovornost kroz edukaciju i odgajanje generacija, iskustvo kroz različita političko-društvena uređenja te na kraju ugled

362

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

i respekt zbog svoje misije. Medžlis Islamske zajednice Sisak danas sačinjava preko 400 kućanstava koji su članovi, oko 150 učenika je uključeno u vjeronauk kroz četiri osnovne gradske škole i jednu županijsku školu, mladi svoje aktivnosti artikuliraju kroz Omladinski klub pri Medžisu koji je osnovan prošle godine, a edukacija džemata se vrši kroz džematsku tribinu dva puta mjesečno, te poseban kurs kur'anskog pisma i kurs islama za odrasle. Osim interne komunkacije s džematom u vidu predavanja, kurseva, tribina, eksterna komunikacija se izražava kroz periodični Bilten, hutbu mjeseca i novodizajniranu web-stranicu Medžlisa www.medzlis-sisak.net. “Budućnost Islamske zajednice u Sisku je u izgradnji Islamskog kulturnog centra koji iz godine u godinu predstavlja nasušnu potrebu muslimana grada i županije. Naša potreba za budućim Islamskim centrom evidentna je iz statističkog broja muslimana u gradu i županiji te nedostatnosti i neuslovnosti sadašnjih prostorija. Osobito smo sretni što je kupovinom zemljišne parcele prošle godine učinjen ozbiljan korak koji nas je približio realizaciji dugogodišnje potrebe, želje i sna muslimana Siska i Sisačko-moslavačke županije. Budući Islamski centar svojom pojavom može samo obogatiti religijski mozaik grada i županije, te doprinijeti međureligijskom dijalogu, upoznavanju sa islamom i Islamskom zajednicom”, rekao je imam Crnkić uz želju da sljedeću obljetnicu doživimo u novom Islamskom centru. Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić je naglasio da 40 godina u životu jedne vjerske zajednice predstavlja pristojnu distancu da se osvrnemo na dosadašnji rad i aktivnosti, te na temelju njih donesemo realnu ocjenu. Podsjetio je da je masovniji dolazak muslimana u Sisak zabilježen je odmah nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme ubrzane industrijalizaciji Hrvatske. Trenutno u Sisačkomoslavačkoj županiji živi preko 3.000 muslimana i četvrta je županija u Hrvatskoj po broju muslimanskog stanovništva, odmah iza Zagrebačke, Primorsko-goranske i Istarske županije. “Mešihat je od samog svog osnutka 1990. godine imao posebnog obzira prema Islamskoj zajednici u Sisku, pored ostaloga i zbog toga što je tokom cijelog svog postojanja radila na jačanju naše uzvišene vjere i što do sada nikada nije izigrala njene glavne vizije i ideje. Islamska zajednica u Sisku u svom četrdesetogodišnjem postojanju imala je zapaženih uspjeha, a jedan od najvećih je njen doprinos u Domovinskom ratu. Za sisačke muslimane može se bez pretjerivanja ustvrditi da su dali golemi doprinos u borbi za neovisnu Republiku Hrvatsku”, naglasio je muftija Omerbašić. Nakon osamostaljenja Hrvatske i procesa tranzicije sve više se postavlja pitanje uloge i ciljeva Islamske zajednice, što je slučaj i s ostalim vjerskim zajednicama i crkvama. Radi se o važnom pitanju, pošto je uloga religije, a time i vjerskih zajednica, u bivšem sistemu bila drugačije shvaćana. Uglavnom joj je bila namjenjena uloga klasnog protivnika, a njeno djelovanje je shvaćano kao privatna stvar. “Sekularizam, tj. praktički ateizam postaje dominantna ideologija društva, a prema religiji treba se odnositi tako što je treba pustiti da odumre. Tržišno društvo nastoji dodjeliti vjerskim zajednicama ulogu servisiranja svakodnevne politike, gdje se nerijetko političarima prepuštaju tribine i ćursovi ili se sami imami upuštaju u političke aktivnosti. Nerijetko se dešava da imami i dijelovi iz vrha Islamske zajednice ne pronalaze pravi put kako da u aktualnim društveno-političkim procesima budu prisutni s autentičnim islamskim vrijednostima i da u svjetlu tih vrijednosti donose moralnu prosudbu tih događaja. Otuda se i događa da se od Islamske zajednice traži servisiranje, a ne pomoć u rješavanju bitnih problema”, rekao je Omerbašić. Podsjetio je da je Islamska zajednica u Domovinskom ratu i agresiji na BiH svojim humanitarnim i duhovnim djelovanjem, te pomoći velikom broju izbjeglica i prognanika, stekla nepodijeljene simpa-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

363


13

PRVIH 40 GODINA

Gradonačelnik Dinko Pintarić, županica Marina Lovrić i predsjednik IO Medžlisa Hašim Smlatić

tije i autoritet kod naroda. Ona je u mislima bošnjačkog naroda bila i ostala narodna, vrlo bitna za očuvanje i njegovanje osjećaja zajedništva. Ona je kroz cijelu povijest bila potrebna narodu u očuvanju njegovog vjerskog, kulturnog, ali i nacionalnog identiteta. Omerbašić je rekao da je izlazak Islamske zajednice u javnost veliki, ali i nužan izazov, koji traži umijeće komunikacije s javnošću. Unatoč brojnim uspjesima u proteklom periodu, javlja se snažna potreba novog i drugačijeg pristupa aktivnostima, prilagođena znakovima vremena i potrebama koje se pred nju nameću. Javlja se nužnost dorade njenog identiteta, vizije i poslanja, kao i preispitivanje dosadašnjeg rada. U skladu s time, novi kadrovi u Islamskoj zajednici moraju pronaći način kako prodrijeti u svijest svakog pojedinca, ući u njihova srca i dobiti njihov pristanak za obnovu. U postmodernoj, kojoj uglavnom pripadaju mladi, sve dosadašnje islamske vrijednosti dobivaju drugačiji oblik i značenje, koje stariji smatraju neprihvatljivim. “U tom smislu treba voditi računa o željama i potrebama mladih kod buduće izgradnje džamije u Sisku, koja je nasušna potreba ne samo mladih, nego i svih muslimana i muslimanki u Sisku. Ako su sisački muslimani u proteklih 40 godina brinuli da osiguraju temelje za funkcioniranje svoje zajednice, sada je došlo vrijeme da se posvete kvalitetnijoj izgradnji, a džamija je na prvom mjestu. Upravo ona znači doradu našeg identiteta. Sadašnja infrastruktura u Sisku ne omogućava nikakav kvalitetni napredak”, rekao je zagrebački muftija. Brojna pitanja se nameću pred Islamsku zajednicu, od kojih je naročito važno treba li ona u svojoj obnovi jačati svijest o nacionalnoj propadnosti svojih članova ili i dalje biti anacionalna i dopustiti da se za sve propuste muslimana različitih nacionalnosti, optužuje

364

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

naša vjera. Zbog dosadašnjeg odnosa prema nacionalnom pitanju, izostali su odgovori na brojna pitanja kao što su: odakle smo došli, što nas je učinilo ovakvim kakvi jesmo, što smo primili od drugih, što smo drugima dali, kakva je uloga pojedinaca u stvaranju naroda, što nas je održalo da u višestoljetnoj životnoj utakmici sačuvamo svoj identitet? Na osnovu tih pitanja, koja otkrivaju staze kojima su hodile generacije naših predaka, možemo planirati sadašnje i odrediti buduće puteve. “Snage koje su nas u davna vremena pokretale još i danas u nama žive, samo ih treba probuditi. Znajte, štovana braćo, da narodi žive i održavaju se u životu samo po svojoj duhovnosti i kulturi. Čestitajući Vam još jednom ovaj značajan jubilej, mislim da mogu izraziti nadu i želju da do zlatnoga jubileja, 50. obljetnice Islamske zajednice u Sisku, izgradimo džamiju zajedničkim snagama. U to ime molim Svevišnjeg Allaha da nam pomogne u tim nastojanjima”, zaključio je muftija Omerbašić. Zbog neizmjernog doprinosa unaprijeđenju rada i djelovanju Islamske zajednice u Sisku, na svečanosti su dodijeljena prigodna priznanja Fuadu ef. Karagi, umirovljenom imamu s 21-godišnjim stažom i Zuferu Bužinkić, članu prvog Džematskog odbora. Županici Marini Lovrić i gradonačelniku Dinku Pintariću su također uručeni prigodni pokloni, djela iranskih kaligrafskih majstora. U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupili su ženski pjevački zbor Zagrebačke džamije “Arabeske” pod ravnanjem Ismeta Kurtovića, muški zbor “Gazije” iz Bužima, Preporodov ženski pjevački zbor “Bulbuli” i Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Nur” iz Siska. Filip Mursel Begović recitirao je stihove velikih bošnjačkih pjesnika, a Fuad Abdulah Seferagić iz Cazina, kantautor i vokalni solista, pjevao ilahije i kaside. Program je na izuzetno profesionalnom nivou vodio Bogdan Arnautović iz Siska. Tokom svečanosti u predvorju Doma INA Rafinerije nafte održana je izložba kaligrafskih radova Mirze Serdarevića iz Zagreba, te izložena postavka Iranskog kulturnog centra.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

365


13

BOŠNJAČKA STVARNOST

Ismet Isaković

Bošnjačka stvarnost (stručni skup “Bošnjaci u Hrvatskoj” u Rijeci)

U organizaciji Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske, te potporu Vijaća bošnjačke nacionalne manjine grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, Bošnjačke nacionalne zajednice Primorsko-goranske županije i riječkog ogranka Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, u Rijeci je 15. ožujka 2008. godine održan Stručni skup pod nazivom “Bošnjaci u Hrvatskoj”. Na skupu su učestvovali eminentni stručnjaci iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske s vrlo kvalitetnim referatima: mr. Aziz ef. Hasanović (“Bošnjačka integriranost u hrvatsko društvo”), prof. dr. Adib Đozić (“Bošnjačka otvorenost za drugo i drugačije – bitna karakteristika bosanskog identiteta”), mr. sc. Edin Mutapčić (“Mjesto i uloga Usore u državno-pravnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne”), doc. dr. Adnan Jahić (“Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u procesima formiranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”), dr. sc. Ahmet Kasumović (“Bosanski jezik kao faktor bošnjačkoga identiteta”), Hamdija Malić, dipl. iur. (“25.000 Bošnjaka branitelja Domovinskog rata”), novinar i publicist Fatmir Alispahić (“Bošnjaci u daytonskoj tranziciji) i dr. sc. Ibrahim Kajan (“Kulturni prostor bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj – elementi koji ga konstituiraju”).

Integracija – da, asimilacija – ne! Mr. Aziz ef. Hasanović je na početku izlaganja definirao jezično značenje ključnih pojmova: Bošnjak, integracija, asimilacija, getoizacija i normizacija. Naglasio je da su Bošnjaci tokom višestoljetnog prebivanja u Hrvatskoj uspjeli zadržati svoju samobitnost, uklopiti se u hrvatsko društvo, razvijati i jačati vlastite institucije i postati integralnim dijelom hrvatskog društva. Danas su u svijetu sve manjine osuđene na odabir jednog od modela mogućnosti življenja: getoizacija, asimilacija ili integracija. “Ako bismo napravili jedno sociološko istraživanje o asimilaciji Bošnjaka u Hrvatskoj sigurno bi bili poražavajući rezultati. Raduje činjenica da je riječ o individualnim, a ne institucionalnim slučajevima. Bošnjaci u Hrvatskoj usmjereni su institucionalno prema integraciji, što je i najbolji model odnosa manjine u zajedništvu s većinom”, rekao je Hasanović. Podsjetio je da se zadnjih godina asimilacija rijetko spominje kao tema društvenih istraživanja. Prihvaćanjem ideje kulturnog pluralizma, pojam integracije se sve manje povezuje sa zahtjevom za uraštanjem manjinskih kultura u dominantnu kulturu, a sve više s prihvaćanjem zajedničkih vrijednosti demokratskog društva u sklopu kojih asimilacija znači kršenje nekih od temeljnih prava i sloboda građana. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine jasno pokazuje opredijeljenost RH u integriranju nacionalnih manjina u hrvatsko društvo, a u tom okviru Bošnjaci prepoznaju svoje mogućnosti i nastoje konzumirati dana im prava. Pritom je nastao niz bošnjačkih nacionalnih, kulturnih, sportskih i braniteljskih udruga, društava, vijeća i zajednica. Govoreći o doprinosu Islamske zajednice u Hrvatskoj integraciji Bošnjaka Aziz ef. Hasanović je citirao Statut u kojem se kaže sljedeće: “Islamska zajednica nadnacionalna je

366

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

Učesnici simpozija u Rijeci

zajednica, ali nije anacionalna, a to znači da u svom radu uvažava činjenicu da njenu većinu čine muslimani – Bošnjaci. Stoga se rad Islamske zajednice odvija u izravnoj suradnji s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini čija je autonomija utvrđena vjersko-prosvjetnim institucijama bosanskih muslimana iz vremena osmanske uprave u Bosni.” Hasanović je rekao da institucije Islamske zajednice – polazeći od Sabora, Mešihata, svih medžlisa, Zagrebačke medrese, Islamske gimnazije – čine sve kako bi njezini pripadnici zadržali svoju samobitnost i vlastiti integritet u svim segmentima, polazeći od duhovne dimenzije preko tradicije do kulture kao oblika prepoznatljivosti jednog naroda. “Islamsko i bošnjačko toliko je prepleteno kao crijeva u stomaku. Tko god bi poželio da to razdvoji u tome neće uspjeti jer to je nemoguće. Naslonjeno je jedno na drugo. Moraju surađivati na zajedničkim projektima. Ta suradnja i aktivnost je na opće dobro svih na koje se odnosi. Pozitivni zakoni Republike Hrvatske u tome nas hrabre. To se mora konzumirati. Često volim konstatirati činjenicu, pa i javno sa hutbe, koja glasi: ‘Nikada država nije plaćala da budeš Bošnjak i musliman, a sada to čini.’ Da li konzumiramo sva vjerska i nacionalna prava? Sigurno je da ima još mnogo neiskorištenog prostora od zapošljavanja u državnu i javnu službu, preko vjeronauka u osnovnim i srednjim školama do dušobrižništva u vojsci, policiji, bolnicama i zatvorima”, rekao je Hasanović. Zaključio je da je intencija Bošnjaka u Hrvatskoj integracija u sve sfere društvene hrvatske zbilje, pri čemu se čvrsto i odlučno stoji na stajalištu: integracija – da, asimilacija – ne! “Bošnjačko biće u Hrvatskoj je biće dvojne vizije. S jedne strane jačanje multikulturalne, multietničke, multinacionalne, multikonfesionalne hrvatske društvene zbilje, a s druge, jačanje vlastitih institucija s ciljem očuvanja samobitnosti i bošnjačkog integriteta, koristeći sve raspoložive infrastrukturne resurse ove države. Samo takav model je održiv i jamči očuvanje svih manjinskih specifič-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

367


13

BOŠNJAČKA STVARNOST

nosti u većinskoj zajednici. Trebamo znati da je odnos prema manjinama svuda u svijetu odraz zrelosti i države i društvene zajednice. Moramo naučiti da se čuvanje identiteta i izgradnja zajedništva međusobno ne isključuju, te kako su borba protiv jednoobraznosti i otvorenost za dijalog uvijek plodonosniji za zrelost osoba i njihovo zajedništvo u demokratskom društvu koje smiono i smisleno kroči prema drugačijoj, bogatijoj i miroljubivoj budućnosti. Drugog puta nema”, rekao je mr. Hasanović.

Povijesna iskustva Prof. dr. Adib Đozić je naglasio da je bošnjačka otvorenost za drugo i drugačije jedna od važnih karakteristika bosanskog identiteta, pri čemu je taj identitet, uz pojedinačna ideološka zamagljivanja i osporavanja, te stereotipna iskrivljivanja, neupitna društveno-povijesna činjenica sui generis. Multilateralna sadržajnost i otvorenost izražava se u svim sadržajnostima bosansko-hercegovačkog identiteta: društvu, etničnosti, religiji, kulturi, multikulturi, arhitekturi, stilovima življenja po mjeri bosanskog čovjeka, moralu, jeziku, duhovnosti i političkoj organizaciji života. Bosna i Hercegovina preko 1.000 godina objedinjava povijesne različitosti i zasebnosti koje žive zajedno. Materijalizacija tih povijesnih i civilizacijskih subjektiviteta vidljiva je, između ostalog, u džamijama, crkvama, katedralama, sinagogama i drugim sakralnim objektima. “Prema bosanskoj matrici promišljanja bosanske društvene zbilje, bosanski identitet nije ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, već pripada svim svojim bićem, svakim svojim dijelom, podjednako svakom od svojih naroda, nacija, bez obzira na broj i mjesto stanovanja. Bosanski identitet izražen u bosanskoj državi je opće, javno dobro i ne može pripadati na jednom mjestu, političkom subidentitetu, više jednom etničkom identitetu, a na drugom mjestu drugom ili trećem identitetu. Nažalost, Bosna i Hercegovina je Daytonskim mirovnim sporazumom, upravo, konstruirana na diskriminirajućim političkim osnovama, sasvim suprotnim karakterologiji bosanskog identiteta. Razumijevan iz perspektive ideologije nacija-država, bosanski identitet se svojata, prisvaja, dijeli, negira kao višestoljetna cjelina ‘jedinstva različja'. Iz te matrice mišljenja proizašla su praktična politička ponašanja iskazivana, najprije kroz ideološke poruke, kao npr. ‘ovo je Srbija’ ili ‘ovo je Hrvatska'. To su bile političke parole velikodržavnih ideologija koje su željele uspostavljanje novih granica u Bosni, razarajući bosanski identitet nasiljem, kako bi politički realizirale ideologiju jedna nacija – jadna država”, naglasio je Đozić. Nabrojao je nekoliko društveno-povijesnih primjera bošnjačke otvorenosti za drugo i drugačije: bogumili (“bosanski heretici”) i Crkva bosanska, simboli nadgrobnih obilježja (križ, polumjesec i zvijezda, jabuka, loza i otvorena ruka), ispovijedanje različitih monoteističkih vjera, Ahd-nama sultana Mehmeda Fatiha II bosanskim franjevcima, prijem Sefarda, španjolskih Židova prognanih iz Španjolske krajem 15. stoljeća, novčano pomaganje izgradnje vjerskih objekata za pripadnike drugih religija, antifašističke Rezolucije Bošnjaka o zaštiti Srba od zločina i nasilja koje su im nanosile ustaše početkom Drugog svjetskog rata, itd. O otvorenosti bosanskih krugova uvažavanja, koegzistencije, tolerancije i razumijevanja, svjedoči autentični bosanski fenomen pobratimstva. I u periodima sukoba i u periodima mira bilo je primjera da se pobratime ljudi različitih religijskih, kulturnih i političkih identiteta. “Od svog nastanka do danas bosanski identitet predstavlja jedinstvo različja, čija svjesnost o sebi izvire iz bošnjačke otvorenosti prema drugom i drugačijem. Priznanje drugom da postoji tu pored tebe, istovremeno je određivanje sebe kao identiteta, ne nasuprot drugom, već kao jedinstva različitosti koje se raspoznaju, prepoznaju i uvažavaju,

368

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

ne negirajući se. Različitosti koje žive zajedno, ne kao prosti zbir pojedinačnosti, već kao pojedinačnosti koje tvore jedinstvo autonomnog i autohtonog bosanskog identiteta ne gubeći pritom svoju vlastitost”, zaključio je dr. Đozić. Mr. sc. Edin Mutapčić je govorio o ulozi Usore, sjevernog dijela današnje BiH, koja je zajedno s “bosanskim zemljama” Bosnom, Humom i Donjim Krajevima u srednjem vijeku bila sastavni dio srednjovjekovne bosanske države. Usora je sve do druge polovice 14. stoljeća predstavljala udionu zemlju vladajuće bosanske dinastije. Na taj način na njenom čelu bio je blizak rođak bosanskog bana (najčešće brat ili sin) kao udioni vladar s titulom bana. Politički individualitet Usore prisutan je u kasnom srednjem vijeku, a njen nosilac je institucija usorskog vojvode. Međutim, pitanje njene bosanske pripadnosti nikada nije dolazilo pa i u onim trenucima kada su njeni pojedini dijelovi dolazili pod vlast susjednih vladara, ugarskih prije svih. S vremenom Usora je postizala sve veći stupanj političke decentralizacije, pa tako u kasnom srednjem vijeku Usoru možemo posmatrati kroz tri nivoa organizovanosti, i to: Usoru u najširem smislu (vojvodstvo-zemlju) koja se sastoji od sljedećih zemalja-oblasti: Usore, Soli i Podrinja, dok je cijelo vrijeme prisutna u današnjem tešanjskom području i sama župa Usora. Doc. dr. Adnan Jahić je podsjetio da tokom 2008. godine Bosna i Hercegovina i njeno susjedstvo bilježi nekoliko važnih godišnjica: prije 90 godina završio se Prvi svjetski rat, proteklo je 100 godina od aneksije BiH, 90 godina otkako je Hrvatski sabor donio odluku o raskidu državnopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom, 90 godina od odlaska Austro-Ugarske iz BiH, 90 godina od formiranja Narodne vlade za BiH i 90 godina od nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Jahić je naglasio da su izbijanjem Prvog svjetskog rata otvorene povijesne perspektive redefiniranja nacionalnih odnosa na Balkanu, uz mogućnost ne samo preustroja postojećih državnih zajednica, nego i nastanka potpuno novih državno-pravnih realiteta na prostorima koji su stoljećima bili poprište sukoba velikih carstava. Ratnim sukobom reaktualizirano je pitanje državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine, koja je postala predmet međusobno suprotstavljenih interesa – austrijskih, mađarskih, hrvatskih, srpskih – očitovanih u državno-pravnim i političkim koncepcijama koje su se Bošnjacima nudile kao potencijalni okviri njihovog nacionalno-političkog razvoja. “Očito je da bošnjački političari nisu razvili vlastiti pristup problemu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine. Optirajući za neko od prisutnih rješenja, većina se izjašnjavala za austro-ugarsku i jugoslavensku opciju. Odsustvo artikulirane bošnjačke platforme u navedenoj oblasti, nema nikakve sumnje, udaljilo je Bošnjake od političkih i diplomatskih tokova koji su uticali na rješavanje južnoslavenskog pitanja potkraj rata – činjenica koja je doprinijela oblikovanju političke sudbine Bosne i Hercegovine uz simbolično učešće bošnjačkih predstavnika”, rekao je dr. Jahić. Zbog izrazito pasivnog stava, tokom 1917. bošnjački je narod bio uglavnom predmet rasprave, sporni detalj u mozaiku tema i pitanja kojim su se bavili stvarni akteri južnoslavenskog ujedinjavanja. Kobna politika distance i pasivnog iščekivanja uvjetovala je i činjenicu da su Bošnjaci tek naknadno bili kooptirani u novonastajuće organe Narodnog vijeća SHS u Zagrebu. Kraljevina Srbija, kao glavni akter južnoslavenskog ujedinjavanja, sve vrijeme rata je računala na Bosnu i Hercegovinu kao prirodan ratni plijen i teritorijalni dobitak za učešće u ratu na strani Antante. Težnja srpske vlade da se BiH priključi Srbiji naišla je na plodno tlo među srpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, ali i među jednim dijelom Bošnjaka i Hrvata. Srbi su, međutim, smatrali da formiranjem zajedničke države 1. prosinca 1918. nema potrebe da se to pitanje prisajedinjenja više poteže, što se sa aspekta velikosrpskih

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

369


13

BOŠNJAČKA STVARNOST

interesa pokazalo strateškom greškom i povijesnim promašajem. “Dvadesetak godina kasnije, u atmosferi rasprave o preuređenju državne zajednice, Srpski kulturni klub će lamentirati nad činjenicom što Srbija nije ušla u zajedničku državu sa jasno definiranim granicama. Ova će percepcija poslužiti četničkom pokretu Draže Mihailovića da u uslovima Drugog svjetskog rata, u okupiranoj Jugoslaviji, pokuša realizirati projekat srpskog nacionalnog prostora, odnosno Velike Srbije, terorom i zločinima nad nesrbima, naročito Bošnjacima, koji su proglašavani odgovornim za ustaški genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, rekao je Jahić i podsjetio da je Bosna i Hercegovina ipak sačuvala svoj teritorijalno-pokrajinski identitet i kao takva ušla u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bila činjenica od neprocjenjive važnosti po njenu daljnju državno-pravnu izgradnju. Dijelom je tome doprinijela i Narodna vlada u Sarajevu, koja, ipak, nije samostalno inicirala prisajedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Temeljem ove realnosti Bosna i Hercegovina će sve do 1929. godine, zahvaljujući članu 135. Vidovdanskog ustava, ostati u svojim povijesnim granicama (granice šest oblasti neće prelaziti granice BiH). Premda će Bosna i Hercegovina, nakon 1924. godine, biti u cijelosti integrirana u vidovdanski sistem centralističke vladavine, ona ipak neće prestati egzistirati kao politička, društvena i kulturna realnost u Kraljevini SHS. “Smatram da je ovo značajno pomoglo kasnijim procesima, uključujući zahtjeve Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine 1939. i napore koji su doveli do prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, u uslovima Drugog svjetskog rata, čime su udareni temelji moderne državnosti Bosne i Hercegovine”, zaključio je dr. Adnan Jahić.

Bosanski jezik i učešće u Domovinskom ratu Prof. dr. Ahmet Kasumović je rekao da je jezik najveća čovjekova sloboda, a bosanski jezik značajan faktor bošnjačkoga identiteta. Svojim jezikom čovjek čuva svoj identitet jer jezik pouzdano pohranjuje tradiciju, običaje, folklor, rad i sve drugo u čemu se ispoljava individua i kolektiv. To znači da se jezikom kao vrlo bitnim kreatorom i čuvarom identiteta čuva i povijest, i religija, i umjetnost, znanost, zemljopis, antropološke vrijednosti i mnoge druge i pojedinca, naroda, države, društva, itd. Uz činjenicu da je engleski jezik sve više globalni jezik, za bosanski jezik se može reći da je on, pored ostaloga, faktor bošnjačkoga identiteta, ali i svih drugih koji u Bosni i Hercegovini i izvan nje bosanski jezik osjećaju kao neraskidiv dio vlastitog govornog osjećanja. Kasumović je naglasio da je bosanski jezik danas vrlo bitan faktor bošnjačkoga identiteta, pored ostaloga, i zato što je opstao u vrlo burnoj i njemu režimski nenaklonjenoj daljoj i bližoj prošlosti. Iz takve prošlosti on je i danas sačuvao skoro 4.000 riječi samo u kulinarstvu, ima pisane spomenike na više pisama nego što ih itko ima (glagoljica, ćirilica, bosanica, arabica, matufica, latinica), stoljećima je sačuvan u bilingvizmu (arapski, turski, perzijski, latinski, njemački). U njemu su i danas vrlo aktivno u upotrebi mnogi turcizmi (orijentalizmi) koji se ni po čemu više ne osjećaju kao riječi iz tuđih jezika (npr. francuskog, njemačkog, engleskog), nego su se izvorne, na različite načine tvorbeno modelirane, potpuno udomaćile i u periodu od šest stoljeća, pa i više, akomodirale jezičnoj strukturi bosanskoga jezika. Sve je to danas rezultiralo svojevrsnim stanjem u rječničkom bogatstvu bosanskoga jezika. Pojedinac posjeduje u svom govornom osjećanju dva rječnika: aktivni (u njemu su sve riječi koje zna i kojima se svakodnevno služi) i pasivni (u njemu su sve riječi koje zna, ali mnoge od njih rijetko ili nikako ne upotrebljava, jer ih manje ili više ne smatra svojim identitetom). “Ako je pojedinac uspio sačuvati i dalje razvijati svoj jezik i u uvjetima apsolutno nenaklonjenih režima, ako je

370

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

jezik aktivan i pored dva vokabulara, evidentno je ne samo da je adekvatan objektivnoj stvarnosti svojih govornika, nego i da se razvija, jer je narod koji govori njime sebe opredmetio, ovjekovječio, ispoljio svoju emociju i misao, ukupan etnološki identitet upravo tim jezikom. Zato je uzajamno povratni utjecaj, čuvanje i razvijanje: bosanskoga jezika i bošnjačkoga identiteta”, zaključio je prof. Kasumović. Hamdija Malić, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske govorio je o doprinosu Bošnjaka obrani Hrvatske u proteklom ratu. “U pogledu Domovinskog rata, Bošnjaci u Hrvatskoj mogu i trebaju ići svijetlog obraza te koračati s puno zadovoljstva, snage i volje. Bošnjaci mogu biti ponosni zbog toga što su u vremenima, kada je Hrvatskoj bilo najpotrebnije, odlučili ostati na ovom tlu, braniti ga i pokazati da su ljudi koji znaju da cijene narod, prijatelje, državu. Pokazali su da tlu na kojem žive i prijateljima također, pružaju ono što je najdraže i najvrijednije, a to je vlastiti život. Tih 90-ih godina 25.000 Bošnjaka, a među njima preko 9.000 onih koji nikada nisu bili trajno nastanjeni u Hrvatskoj, našli smo se na ratištima diljem Republike Hrvatske. Uzeli smo pušku u ruke i zajedno s hrvatskim narodom branili i stvarali današnjicu ove zemlje. 1.100 Bošnjaka, prema do sada službeno potvrđenim podacima, položilo je živote za Republiku Hrvatsku, a 156 su invalidi Domovinskog rata. Također, veliku pozornost zaslužuje i podatak da su Bošnjaci kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, imali relativno najveći postotak, preko 15%, sudjelovanja u Domovinskom ratu”, naglasio je Malić. Podsjetio je da je 28. svibnja 2007., ispred Islamskog centra u Zagrebu, položen kamen temeljac za Spomen obilježje poginulim Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata, čime će se odati dužna počast braniteljima palim za slobodu Hrvatske. To je jedan od najvećih primjera pravog vrednovanja bošnjačkog sudjelovanja u Domovinskom ratu. “Prihvaćeni će projekt imati određene autentične sadržaje i oni će asocirati na to da se je Republika Hrvatska odužila Bošnjacima za doprinos u Domovinskom ratu, Bošnjacima koji sa sobom nose obilježje jedne druge vjere i kulture, ali su se 90-ih godina nesebično borili za ovu državu. Spomen obilježje prihvaćamo i kao obvezu da ovoj zemlji i u miru damo svoj radni i svoj stvaralački doprinos, kako bi u Hrvatskoj danas-sutra bio bolji standard i bili bolji uvjeti života za sve njezine građane”, rekao je predsjednik bošnjačke braniteljske udruge. Malić je rekao da UBBDRH planira izdavanje knjige o povijesti dolaska Bošnjaka na ove prostore i njihovom sudjelovanju u različitim ratovima i vojskama – uvijek na strani onih koji su se borili za očuvanje teritorijalnog integriteta Hrvatske.

Bošnjaci u daytonskoj tranziciji Fatmir Alispahić je rekao da se bosanski identitet zbog povijesnih i geopolitičkih okolnosti nužno mora sagledavati iz različitih vremenskih pozicija i sa različitih tačaka gledišta, budući da nema jednako značenje u svim vremenima i za sve subjekte. Potpuno je jasno da se u bosanskom identitetu ne nalaze podjednako Bošnjaci, s jedne, i Hrvati i Srbi, s druge strane, budući da Bošnjaci bosanstvo osjećaju kao domovinsku, a Srbi i Hrvati kao teritorijalnu pripadnost. Ovi osjećaji su se mijenjali, a danas su na najnižoj točki od početka nacionalnog mjerenja vremena u 19. stoljeću. S raspadom Jugoslavije obnavlja se stara i gotovo zaboravljena veza između hegemonističkih matica i njenih bosanskih periferija – bosanski Srbi i Hrvati ubrzano osnivaju periferijske nacionalne institucije, u nastojanju da izgrade nebosanski nacionalni i kulturalni identitet, a Bošnjaci prvi put u povijesti dobijaju priliku da sagledaju vlastiti identitet, njegove mijene, distorzije i složenosti, i da tu

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

371


13

BOŠNJAČKA STVARNOST

traumatiziranu cjelinu pozicioniraju u okviru varijabilnog bosanskog identiteta. “Bosanski identitet je kulturalna, time, povijesna činjenica, koju je moguće potvrditi na mnoštvu duhovnih postignuća koja svjedoče da su ljudi u Bosni i Hercegovini svoja obzorja gradili potičući iz bosanske običajnosti i ponirući u nju. Bosanska običajnost podrazumijeva jedan prefinjeni, filigranski model ponašanja, čija je suština u tananom oprezu da se ne povrijedi drugi i drugačiji. Poštivanje i proslava drugosti ustoličena je kao centralna vrlina u bontonu bosanske običajnosti. Ostavljena su mnoga, prije svega, literarna svjedočenja o osobenosti bosanskog identiteta, usmjerenosti i prožetosti njegovih činilaca. Taj interkulturalni specifikum svojstven je u Europi jedino Bosni i Hercegovini, i otud govorimo o bosanskoj paradigmi, kao primijenjenom uzoru za funkcioniranje zajednica koje računaju za toleriranje i saživljavanje svakovrsnih različitosti. Nažalost, genocidna destrukcija i apsolutno nerazumijevanje Europe za vrijednosti bosanske paradigme, doveli su do razaranja onoga najvrednijeg što je Bosna i Hercegovina imala – bosanskoga bića”, rekao je Alispahić. Nažalost, izvan te kulturološke prizme, bosanski identitet je tek politička utopija i plemenita bošnjačka želja da se Bosna i Hercegovina, kao jedino bošnjačko stanište, ojača državotvornom idejom. Genocidna agresija iz Srbije, a potom i njena hegemonistička replika iz Hrvatske, razorili su hipotetičku mogućnost da se bosanski identitet ustoliči kao osjećaj domoljublja kod svih bh-naroda. Alispahić je naglasio da su u BiH nacionalizam i mržnja uvozni, a ne domaći proizvodi, budući da mržnju u Bosni ne susrećemo prije ovog povijesnog razdoblja, u kojemu su Srbija i Hrvatska prihvatanjem da budu garanti daytonskog mira, priznale svoju umiješanost u pokretanju i kreiranju bosanskog rata. Naime, ni jedan sukob u Bosni i Hercegovini nikada se nije dogodio iz unutarnjih bosanskih razloga, već su svi sukobi u povijesti kreirani i vođeni izvana. “Dayton je uništio mnogo više nego što se može pretpostaviti, jer je što javnim, a što tajnim protokolima zaštitio ideju agresije o životu jednih pored drugih. Daytonske godine su u političkim i društvenim rješenjima, a naročito u medijskoj kulturi, odvojenost afirmirale kao legalitet, što se u hrvatskoj i srpskoj zajednici razumjelo kao afirmacija demokratskog prava na povezanost sa tzv. nacionalnim maticama. Daytonska sila je građena po volji Hrvatske i Srbije, i ta sila se ne obazire na povijesne činjenice i kulturološke imperative, pa po prvi put u povijesti hb-Hrvati i bh-Srbi ostvaruju veći stupanj prisnosti sa Zagrebom i Beogradom, nego sa Sarajevom. Daytonsko stanje je novitet, samim tim što je novitet da unutarnje, društvene odnose u BiH, određuju i uređuju Hrvatska i Srbija, preko satelitskih nacionalnih politika, namjesto što su dosad to činili predstavnici sva tri naroda, u zboru i dogovoru, promišljajući domaćinski o svojoj zajedničkoj zemlji. Daytonsko ustrojstvo je omogućilo da se rat protiv Bosne i Hercegovine nastavi u miru, drugim sredstvima, ali s potpuno istim ciljevima, a jedan od njih je uništenje bošnjačkog naroda”, rekao je Alispahić. Postkomunističku tranziciju Bošnjaci su bolovali na nogama, u agoniji genocidne agresije i represivnog daytonskog ustrojstva, bez spremnosti, ali i mogućnosti, da se strateški djeluje u teškim okolnostima. Tranziciju je teško vidjeti izvan međunarodne pljačke bosanske imovine, hapšenja političke akcije i javne misli, te kulturnog i medijskog porobljavanja. Namjesto da se tranzicija sprovede u imperativima legalizma, demokracije, pravedne ekonomske utakmice i medijskih sloboda, ona je, u bosanskom slučaju, postala negacija sebe same, jer se pretočila u formalistički okvir za nastavak genocidne agresije drugim sredstvima. Alispahić je rekao da su svjetske sile Daytonski sporazum iznudile toleriranjem višegodišnjeg genocida nad Bošnjacima. Jezik genocida pretočio se u jezik segregacije i

372

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


OBLJETNICE I JUBILEJI

13

marginalizacije Bošnjaka, u svim slojevima društvenog života, od ekonomskih do kulturalnih. “Bošnjaci su danas jedini europski narod koji živi u nezvaničnom getu, izložen medijskoj torturi i islamofobijskoj satanizaciji, što rezultira teškom kolektivnom depresijom i masovnim preseljavanjem u prekookeanske zemlje. Stoga pod sintagmom ‘daytonska tranzicija’ ne podrazumijevamo tek upitne postkomunističke izmjene političke i društvene prakse, već mislimo na nastavak genocida nad Bošnjacima koji se odvija pod plaštom svekolikih reformi. Bošnjaci su, također, jedini europski narod koji živi u informativnom mraku, jer nemaju više ni jedne političke tribine za razmjenu mišljenja i tematiziranje ovakvih pitanja. Medijski prostor je pod totalitarnom kontrolom daytonskog ‘Velikog Brata', zbog čega Bošnjaci sebe vide očima drugih, što pojačava osjećaj defetizma i izgubljenosti. Pri tome, bošnjačka politička elita biva uljuljkana u zastupničke privilegije i uopće ne nastoji osloniti se na bošnjačke akademske potencijale u sagledavanju i mogućem prevazilaženju sadašnjeg stanja”, naglasio je Alispahić. Međunarodna zajednica je pod krinkom tzv. reformi u tranzicijskom procesu uspjela Bošnjake razvlastiti u svim bitnim institucijama sistema, tako da Bošnjaci više ne odlučuju ni o jednoj vitalnoj funkciji svoga i bosanskoga života. Pod maskom deideologizacije pravosuđa i policije 2003. godine posmjenjivani su patriotski opredijeljeni kadrovi i dovedeni srpsko-hrvatski poslušnici, što je rezultiralo pokretanjm velike kampanje za izmišljanje tzv. islamskog terorizma i cijelom serijom montiranih sudskih procesa, kakav je bio proces “Pogorelica”. Slično se dogodilo i za Javnog radio-televizijskog sistema, na kome čak rade i novinari koji su bili mučitelji u Karadžićevim konclogorima, dok su novinari koji su branili bosanski identitet u toku agresije, ili otjerani ili marginalizirani. “Budući da je stupanj dramatičnosti i prije pet ili deset godina bio jednako visok, a da bošnjačke institucije nisu reagirale, za pretpostaviti je da će se osipanje Bošnjaka u daytonskoj tranziciji nastaviti u ambijentu političkog primitivizma i palanačke tišine”, zaključio je Fatmir Alispahić.

Bošnjački kulturni prostor u Hrvatskoj Dr. sc. Ibrahim Kajan je na početku izlaganja naglasio da se pod kulturnim prostorom prije svega podrazumijeva kulturnu proizvodnju jezikom i onu koju jezikom opisujemo ili, drugim riječima – duhovnu zbilju unutar koje su, uz trajno zračenje baštine, oni koji kulturna dobra kreiraju i oni koji ih prihvaćaju i ugrađaju u elementarnu supstancu svoga vlastitog života i svog vlastitog bića. “U uvjetima koje nužno diktira život manjinske skupine ili nacionalne manjine, takav pokušaj definiranja kulturnog prostora izmiče čvrstom prepletu konstitutivnih kulturoloških elemenata jer joj nedostaju ‘vanjske’ oblikovne formacije, zemljopisna određenost i trajna društveno-politička satisfakcija”, rekao je Kajan. Hrvatski kulturni prostor je kompleksan i po svome porijeklu nije nacionalno jednoznačan. Prvi konkretan prilog analizi kulturoloških dimenzija nacionalnih manjina u Hrvatskoj dogodio se početkom 70-ih godina 20. stoljeća kada je Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” anatalogiziralo srpski književni prilog u sklopu hrvatske književnosti. Zanimljivo je da se u proteklom stoljeću u Hrvatskoj, osim o islamu, nikada i nigdje nije našlo niti volje niti prostora progovoriti o bošnjačkoj kulturi – što je čini, tko je proizvodi, služi li čemu, koje je vrijednosti... Da bi se stvorio vlastiti kulturni prostor potrebne su institucije, udruženja, kulturne, političke, humanitarne i vjerske udruge, njihova organizirana uredništva (predavanja, izložbe, kolokviji, simpoziji), njihova društvena, humanistička, povijesna i književna djela, itd.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

373


13

BOŠNJAČKA STVARNOST

“Povijesna procedura povijesnog i konačnog završnog konstituiranja muslimanskog i bošnjačkog prostora u Hrvatskoj, završila je vrijeme nezaobilaznog ‘gomilanja stvaralačke građe’ obilježena, čini mi se, s najmanje tri bitna razdoblja koja bih ovako nazvao i razdijelio: 1. razdoblje psihološke prilagodbe u austro-ugarskom razdoblju (od kraja 19. stoljeća do službenog izjednačavanja islama s drugim svjetonazorima u Hrvatskoj odlukom Hrvatskog sabora u travnju 1916. godine); 2. razdoblje građanske i kulturne akomodacije, hrvatske (‘prirodne’, starćevićevske) asimilacije i Pavelićeva ‘zakonskog’ tretiranja svih muslimana Hrvatima i njegovo ukidanje naziva ‘Bosna’ (razdoblje Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i NDH – 1918. do 1945.); 3. razdoblje kulturne i prosvjetne ekspanzije, te nacionalne emancipacije (1946.-1971.1993.), u kojem se školuje i afirmira golem broj muslimana, čak i u svjetskim relacijama; nacionalno diferenciranje i imenovanje”, rekao je dr. sc. Ibrahim Kajan. Naglasio je da se muslimani u novijoj hrvatskoj povijesti pojavljuju u rudimentnim oblicima organiziranog vjerskog života krajem 19. stoljeća. Priznanjem islama 1916. godine oblikuju se težnje za organiziranijim društveno-kulturnim i vjerskim životom. Prvi koraci u konstituiranju bošnjačkog kulturnog prostora u Hrvatskoj uspješno su obavljeni u u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, nakon uspostave samostalne Hrvatske. Uz postojeću, tradicionalnu duhovno-vjersku Islamsku zajednicu, padom komunizma i otvaranjem demokratskih procesa, osnivaju se SDA Hrvatske, KDBH “Preporod”, Bošnjačko dobrotvorno društvo Merhamet – Crveni polumjesec i Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske. Iz konstutuiranih kulturoloških jezgri kasnije su proizašle i druge kulturne udruge, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine na nivou općina, gradova i županija, te braniteljske udruge.

374

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


doga đaji i djelat nosti 14

Ismet Isaković

Fuad Ahmetspahić Salih Demirović

BN ZH


DOGAĐANJA I DJELATNOSTI BNZH

14

prof. Fuad Ahmetspahić

Ništa nas ne smije iznenaditi (o kulturno umjetničkom amaterizmu Bošnjaka u Zagrebu od jeseni 1992. do danas s posebnim osvrtom na Ansambl bošnjačkog folklora “Bosana” pri BNZH.) O događanjima koji se tiču kulturnog amaterizma Bošnjaka u Hrvatskoj govorim iz kuta vlastitog iskustva, a pritom mi se moglo dogoditi da ne budem sasvim precizan u nekim vremenskim terminima. Po dolasku u Zagreb u jesen 1992. počeo sam navraćati u “Preporod” u Ilici 35. Ništa čudno, s obzirom na moju profesiju i bogat dotadašnji kulturno umjetnički rad u raznim institucijama u Zenici. Očekivao sam nekakve slične djelatnosti i u “Preporodu”. Tadašnjem predsjedniku Ibrahimu Kajanu predložio sam da osnujemo jedan bošnjački hor, na što je on odgovorio da skupim ljude za taj rad. Međutim, ja sam odgovorio da ja ne znam nikoga u Zagrebu, te da bi oni trebali to uraditi, a ja ću bez ikakve naknade raditi stručni dio posla. Na to je Kajan provalio sljedeći “biser”: “Pa kad ih mi skupimo, onda nam ti više ne trebaš”! No, i pored takvog zaprepašćujućeg odgovora, ja sam i dalje navraćao u te prostorije, jer sam tamo povremeno mogao vidjeti razne ljude i porazgovarati s njima. Ali, i tome je došao kraj, jer mi je jednog dana Kajan rekao otprilike ovako: “Šta se džabe vrtiš ovuda, kad nisi ni član “Preporoda”! Eto, tako je predsjednik bošnjačkog kulturnog društva “Preporod” odbijao Bošnjake, koji su svojom stručnošću i iskustvom mogli itekako pomoći u radu tog Društva. Ali, to neće biti prvi put! U decembru 1993. počinju s radom srednja i osnovna škola za djecu izbjeglica iz BiH. Škole su bile pri Ambasadi BiH, a neke arapske humanitarne organizacije osigurala su minimalna sredstva za njihov rad. Osnovna škola počela je s radom u prostoru jedne hrvatske škole u naselju Špansko, da bi kasnije preselila u drugu školu u naselju Savica. Srednja škola bila je podstanar u jednoj školi za učenike u privredi u ulici Sveti Duh 129. Od odjela za prosvjetu naše Ambasade, angažiran sam za rad na srednjoj školi u ulozi profesora muzičke umjetnosti, a Zdenka Ahmetspahić u osnovnoj školi za isti predmet. Od naše Ambasade dobili smo Rješenja o radnoj obavezi, koja su nas obavezivala da radimo tamo gdje nas uputi Ambasada. Na obje škole osnovali smo učeničke zborove, iako nam to nije bila obaveza, niti smo za taj rad primali kakvu naknadu. Međutim, nije bilo lako pjevati s djecom koja su svašta vidjela u Bosni, u kojoj su im često ostali roditelji i druga rodbina. Ni ovdje im nisu cvale ruže, jer se često desilo da budu žrtve svojih hrvatskih vršnjaka iz te škole, koji su ih sačekivali i premlaćivali, tako da su kola Hitne pomoći i policije bili česti gosti škole. To je bilo vrijeme sukoba Bošnjaka i Hrvata u Bosni, pa se to odražavalo i na našu školu. A bilo je i f luktuacije učenika, što je još više otežavalo normalan rad zbora. Tako mi se desilo da mi pred jedan važan nastup odu tri odlične pjevačice – jedna u Mostar, druga u Alžir, a treća u Švedsku. No, i pored svega, uspio sam napraviti jedan program koji se sastojao od rodoljubnih i narodnih pjesama, te ilahija. Većinu zbora sačinjavale su cure, ali sam ipak uspio izvoditi troglasne i četveroglasne aranžmane koje sam pravio sam. Osim nastupa u školi, pjevali smo i u drugim sredinama, a najvažniji je bio nastup na sve-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

379


14

NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI

Zbor “Bosana”

čanom otvaranju Kulturnog centra BiH u Ilici 44, u martu 1994. Dvije večeri za redom pred diplomatskim i drugim javnim ličnostima Hrvatske izvodio se program u kome su, pored mog zbora učestvovali i solisti Zdenka Ahmetspahić, te moja kolegica sa sarajevske Muzičke akademije Ljilja Molnar. Ljilja je pored dvije ozbiljne kompozicije otpjevala i dvije bosanske pjesme, a Zdenka je, bila sama ili s horom, pjevala uglavnom sevdalinke. Sve je to pratio moj instrumentalni sastav sačinjen od violine, gitare i harmonike. Zaslužuju da se ovdje pomenu i njihova imena: gitaristica je Ksenija Brnić iz Zagreba, a izvanredni harmonikaš je Admir Popovac iz Mostara, diplomant 2 fakulteta. Za violinistu se već zna – to je bila moja malenkost! Napravili smo takvu atmosferu, da su se “otkravili” mnogi političari, koji su se gurali do našeg stola. U jednom momentu sarajevski književnik Ivan Lovrenović, uzeo je i sam mikrofon i zapjevao. Njegov primjer slijedio je Dražen Budiša, koji je otpjevao pjesmu “ U Stambolu, na Bosforu”. Naravno, naš orkestar je pratio te “novopečene” pjevače na veliko oduševljenje prisutnih. Poslije otvaranja Kulturnog centra imao sam probe hora u tim prostorijama, a često i nastupe prilikom raznih kulturnih manifestacija. Jednom prilikom upitao me naš čuveni karikaturist Ico Voljevica da li bih ja vodio hor u “Preporodu”. Odgovorio sam potvrdno, jer je on bio član uprave “Preporoda”. Ali, poslije nekoliko dana rekao mi je da predsjednik I.Kajan to ne dozvoljava. Zar opet? Međutim, uskoro je uslijedio poziv velike humanitarne organizacije “CARE Deutschland” da naš hor, kao predstavnik Bosne učestvuje na Festivalu u Füssenu pod nazivom “Djeca pjevaju za CARE Deutschland”. U suradnji s Kulturnim centrom, koga je predstavljao direktor Amir Bukvić, i Njemačko-hrvatskim ljekarskim društvom, koga su predstavljali dr. Jonke i dr. Blanka, otputovali smo u julu 1994. u Njemačku. Osim toga, na put je krenula i Zdenka Ahmetspahić, kao solista i spomenuti orkestar. Pored nas, na festival su putovali i “Zvjezdice”, odličan ženski omla-

380

BOŠNJAČKA PISMOHRANA


DOGAĐANJA I DJELATNOSTI BNZH

14

dinski zbor iz Zagreba s dirigentom Zdravkom Šljivcem. Na mjestima gdje smo nastupali bili su istaknuti veliki panoi s natpisom “Hilfe für Bosnia”. Naime, “CARE Deutschland” imala je za cilj skupiti 50 miliona maraka za bolnice u Bosni. Na postolju glavnog gradskog trga stajao je naš hor, a dvojica njemačkih minstara su pred TV kamerama vadili novčanike i davali primjer ostalima da daju prilog za Bosnu. Poslije jednog nastupa pozvala me dr. Blanka, jer me žele vidjeti direktor “CARE Deutschland”, Klaus Noeldner. Taj gospodin je, oduševljen našim nastupom, izrazio želju da oni preuzmu kumstvo nad našim zborom, kao i da finansiraju rad jednog velikog bošnjačkog ansambla. Naravno da sam prihvatio taj prijedlog i po povratku u Zagreb počeo dogovarati s direktorom Kulturnog centra, Amirom Bukvićem, spisak instrumenata koje treba nabaviti. Nažalost, u međuvremenu desilo se da je “CARE Deutschland” izgubio velike novce u Ruandi, za što su okrivili predsjednika te organizacije. Tako je gospodin Klaus N. smijenjen, a njegovim odlaskom ugasila se i ideja o osnivanju bošnjačkog ansambla. Mislim da je važno zabilježiti i jedan od prvih nastupa bošnjačkih amatera na HRT-u. koji se desio 16. 01. 1995. godine u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” koju je tada vodila Darija Marjanović. Moja učenica Elma H. iz srednje škole za djecu, izbjeglica iz BiH, pjevala je tom prilikom pjesmu “Pismo”iz repertoara Kemala Montena. Tko je slušao tu pjesmu, znao je da ona govori o ratu u Bosni. Tu pjesmu smo pjevali i u Njemačkoj, prilikom sakupljanja novaca za bosanske bolnice. Sad je Elmu, umjesto hora, pratio samo duet i Ksenija Brnić na gitari i moja malenkost na klaviru. Interesantno je da je odmah poslije nas u studio ušla bosanska grupa “Indexi” sa solistima Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Oni su tada održali i svoj koncert u “Lisinskom”. Dvije godine kasnije, u junu 1996., odveli smo u Füssen hor Osnovne škole za djecu izbjeglice iz BiH, gdje je radila Zdenka Ahmetspahić, kao nastavnica muzike. Na čelu našeg malog ansambla bio je izvrsni direktor Fadil Rešić na koga smo se uvijek mogli osloniti. Domaćini u Njemačkoj opet su nahranili, obukli i darivali djecu. Po povratku u Zagreb djeca su se razišla širom svijeta jer su njihove škole prestale s radom. Ostale su samo slike i snimke sa njihovih nastupa. U jesen 1996. osnovana je sekcija bošnjačkog folklora, koja je počela raditi u prostorijama zagrebačke medrese. Inicijalni sastanak bio je u jednoj kavani blizu Islamskog centra. Na sastanku su bili dr. Muhidin Aličehajić, profesor Abdulah Imširević, inače tajnik medrese i ja. Na kasnijim sastancima prisustvovali su i gospođa Azra Aiša Ruždija, Sado Tuzović i još neki ljudi čijih se imena ne sjećam. Dr. Muhidin i ja našli smo se opet na zajedničkom poslu poslije četrdesetak godina, jer smo kao studenti bili članovi sarajevskoga KUD-a “Slobodan Princip Seljo”, on kao igrač, a ja kao član orkestra. Sada je on preuzeo ulogu koreografa, a ja sam bio zadužen za korepeticiju na probama i stvaranju narodnog orkestra. Na probama sam svirao na mom malom sintesajzeru koji se jedva čuo, dok se kasnije nije okupio orkestar od 5 članova. Instrumenti u orkestru bili su sljedeći: violina, harmonika, dvije gitare i tarabuka. Prvi vokalni solista, koji će sve do danas biti prisutan u našem programu bila je Zdenka Ahmetspahić, nastavnica muzike koja je završila odsjek solo pjevanja na banjalučkoj muzičkoj školi. Tako se njen glas mogao čuti i bez mikrofona u točki okretanja tepsije u folklornoj igri. Prve nastupe imali smo u Islamskom centru sa posuđenim bosanskim nošnjama iz zagrebačkog servisa. Još čuvam videozapis s jednog nastupa za maturante medrese gdje su oni okružili Zdenku i s njom razdragano pjevali u holu njihove škole. Pošto nismo imali nikakvu financijsku podršku, nakon nekog vremena počeli smo razmišljati o tome da se priključimo nekoj organizaciji. Neko je predložio “Preporod”, Kulturno društvo Bošnjaka

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

381


14

NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI

koje od Republike Hrvatske prima određena sredstva za svoje djelatnosti. I pored moga lošeg iskustva s njihovim predsjednikom, morao sam se složiti s tim prijedlogom. Ali, ona narodna “vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud” opet se potvrdila. Iako mu je bilo stalo da folklorna sekcija nastupi na skupštini “Preporoda” u maju 1999. “pa makar igrali na lijevoj nozi” on je vrlo malo pažnje obraćao na naš rad. Rijetko smo ga viđ