Issuu on Google+

Jajce – pred ulaz u grad

Počitelj

Doboj – ulica pod tvrđavom

Travnik – na glavnoj ulici

ŠTO RADI ŠEMSO TANKOVIĆ? HOMIĆI I MUSLIĆI ŠOKIRALI KARLOVČANE “BEHARU” nagrada za najbolji časopis Vareš – ulica

Donji Vakuf – kraj mosta na Vrbasu

INTERVJU: IVO JOSIPOVIĆ BOSNA PONOSNA ILI BOSNA OD SNA

STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA

DŽIHAD – SVETI MIR, A NE SVETI RAT OBIČNI LJUDI


SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI Vijesti iz svijeta znanosti

SADRŽAJ UVODNIK Što radi Šemso Tanković? . ................................................................... 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

2

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna

J O U R N A L

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Detalj česme Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Homići i muslići šokirali Karlovčane . ................................................... 4 Izložba svjetski priznatog fotografa . .................................................... 7 Napredak u radu . .............................................................................. 10 Nužnost dekonstrukcije sporazuma .................................................. 12 Dug i zavojit put . ............................................................................... 14 Roman o starom Sarajevu .................................................................. 15 Zavičajna monografija ........................................................................ 17 Kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa ....... 19 Pjesnička ustrajnost Enesa Kiševića ................................................... 23 Tko su dobri Bošnjani? . ..................................................................... 25 Halal prehrana – izvozna strategija hrvatskog gospodarstva ............. 27 “Beharu” nagrada za najbolji časopis ................................................. 30 Značajke krajiškog mentaliteta .......................................................... 32 Vrsni prevoditelj hadisa . .................................................................... 35 Sjećanje na srebrenički genocid ......................................................... 37 HRVATSKA Počast žrtvama uz burne reakcije ...................................................... 39 INTERVJU – IVO JOSIPOVIĆ Povećati duh solidarnosti u društvu ................................................... 42 BOSANSKI BAROMETAR Bosna ponosna ili Bosna od sna ......................................................... Hapšenje na Dan nezavisnosti BiH .................................................... Hvalospjevi mrtvom generalu ............................................................ Sukobi u Sarajevu . ............................................................................. Deklaracija – politički kompromis .....................................................

45 48 50 52 53

IZ SVIJETA Sumrak kraja povijesti ........................................................................ 54 KULTURA Butum Tuzlu opasala guja ................................................................... Pokretač duhovnog preporoda bh-muslimana .................................. Razobličenje krađe i velike Karadžićeve podvale ............................... Nasmijte se, mili moji! ....................................................................... Sjetni mirisi osmoožujskih karanfila ...................................................

65 66 68 70 71

PRIČE IZ BOSNE Bosansko-hercegovački genije jednostavnosti ................................... 73 ŽIVJETI ISLAM Džihad – sveti mir, a ne sveti rat . ...................................................... 75 POVRATAK U BUDUĆNOST Obični ljudi . ....................................................................................... 78 DIJALOG CIVILIZACIJA Kultura odijevanja vs. kultura razgolićenosti ...................................... 81 PRIKAZI I KRITIKE Oživotvorenje kur’anske poruke . ..................................................... 84 POLEMIKE I STAJALIŠTA Bravo i hvala organizatorima! . ........................................................... 86 ZANIMLJIVOSTI Čarobni svijet znanosti ...................................................................... 87

Čarobni svijet znanosti Otkrivena “karika koja nedostaje”? Tim južnoafričkih istraživača saopštio je da su otkrili fosilne ostatke dva čovjekolika bića dosad nepoznate vrste koja je prethodila modernim ljudima. BBC prenosi da su istraživači pronašli dijelove skeleta odrasle žene i malog djeteta – najvjerovatnije majke i sina, stare nešto manje od dva milijuna godina. Fosili su se nalazili u teško pristupačnim pećinama Sterkfontejn, nedaleko od Johanesburga. Naučnici vjeruju da fosilizirani skeleti predstavljaju vrstu koja pripada prelaznom periodu od majmunolikih predaka do modernog čoveka. Oni tvrde da bi ovo otkriće moglo biti “karika koja nedostaje” u ljudskoj evoluciji, pomoću koje će biti moguće razjasniti jednu od najvećih misterija evolucije – kako i kada su ljudi počeli hodati na dvije noge. Otkrivena stvorenja, koja su dobila naziv “australopitekus sediba” imala su male zube, duge ruke, izražen nos, veoma razvijenu karlicu i duge noge, koje su bile isturenije nego kod današnjeg čovjeka. Dr. Li Berger, predvodnik istraživačkog tima sa Univerziteta Vitvatersrand u Johanesburgu, uporedio je ovo otkriće s ulaskom u vremenski stroj jer fosili pružaju naučnicima “izvanredan detaljan uvid u evoluciju hominida”, u koju spadaju ljudi, gorile i čimpanze. Drevni fosili pomoći će naučnicima da shvate kako su se razvijali naši preci od majmunolikog australopitekusa, koji se pojavio u Africi prije 3,9 milijuna godina, do homo habilisa, prve vrste ljudskog tipa čije se pojavljivanje vezuje za period od prije 2,5 milijuna godina. “Ovo je tačka tranzicije iz oblika majmuna koji hoda na dve noge do nas”, izjavio je prof. Berger.

Otkriven novi kemijski element 117 Međunarodni tim znanstvenika iz Rusije i SAD, uključujući nacionalne laboratorije ministarstva za energiju i dva univerziteta, uspjeli su napraviti najnoviji superteški kemijski element 117. Životni vijek ovog elementa, koji je sada prvi put proizveden u laboratoriji, potvrđuje da superteški elementi leže na “otoku” sta-

bilnosti u periodnom sustavu elemenata. Tim znanstvenika bio je stastavljen od predstavnika Zajedničkog instituta za nuklearna istraživanja (Dubna, Rusija), Istraživačkog instituta za napredne reaktore (Dimitrovgrad), “Lorens Livmor nacionalne laboratorije”, “Ouk Ridge laboratorije”, Univerziteta Vanferbilt i Univerziteta Nevade u Las Vegasu. “Otkriće elementa 117 kulminacija je nastojanja koje traje desetljećima da se proširi periodni sustav elemenata i da se napiše nova stranica u istraživanju teških elemenata”, rekao je akademik Jurij Oganesian, naučni vođa tima Fleroj laboratorije za nuklearne reakcije i portparol zajedničkog projekta. Tim je utvrdio postojanje elementa 117 iz raspada uzoraka koji su promatrani nakon bombardiranja radioaktivnog berkelijuma ionima u ciklotronu u Dubni, jedinstvene proizvodnje i separacije izotopa u postrojenjima “Ouk Ridgea” te izuzetne analize nuklearnih podataka u Livmoru. “Ovo je znčajan prodor za nauku”, rekao je direktor LLNL George Miller. Otkriće novog elementa daje novi uvid u sastav univerzuma i svjedoči o snazi nauke i tehnologije u partnerskim institucijama. Element 117 je bio jedini nedostajući element u nizu od sedam u periodnom sustavu elemenata. Ovo otkriće je već šesti element koji je otkrio zajednički tim Dubna – Livmore. Od 1940. godine u periodni sustav dodano je novih 26 elemenata. “Ovi novi elementi proširuju naše razumijevanje univerzuma i osiguraba važne testove za nuklearne teorije”, rekao je profesor fizike sa Vanderbilt univerziteta John Hamilton. Postojanje “otoka stabilnosti”, čisto teoretski pojam uveden 60-tih godina prošlog stoljeća,  nudi mogućnost dalje ekspanzije periodnog sistema elemenata u novim znanstvenim prodorima u fizici i kemiji najtežih elemenata.

Matematičar odbio nagradu od milijun dolara Ruski matematičar, dr. Grigory Perelman, odbio je nagradu od milijun dolara zbog rješavanje jednog od sedam najtežih matematičkih zadataka u posljednjih stotinu godina – Poincareove pretpostavke.

Iako je siromašan, taj 44-godišnji stanovnik St. Petersburga, izjavio je da ima sve što mu je potrebno. Iako mu je nagradu ovog puta trebao dodijeliti Američki matematički institut Clay, Perelman je slično postupio i prije četiri godine. Tada je odbio prestižno priznanje madridskog Instituta za matematiku rekavši kako nije zainteresiran za novac i slavu. Dok je radio kao istraživač u Institutu za matematiku Steklov u St. Petersburgu objavljivao je svoje radove na internetskoj stranici. U jednom od njih pronašao je i rješenje spomenute Poincareove pretpostavke, za koju je Clay institut ponudio milijun dolara. Nakon što ju je riješio napustio je posao. Prijatelji za njega kažu da je matematičar bez premca.

Oštećeno Foucaultovo njihalo Agencije prenose da je Foucaultovo njihalo, jedno od najbitnijih spomenika znanosti, kojim je taj znanstvenik 1851. godine u Parizu dokazao rotaciju Zemlje, udarilo u mramorni pod muzeja i puklo na tri mjesta. Konop na kojem je njihalo Léona Foucaulta visilo u pariškom Muzeju umjetnosti i mjera (Musée des Arts et Métiers) pukao je i mjedeni visak od 28 kilograma udario je u mramorni pod muzeja te pukao na tri mjesta. Time je taj muzej ostao bez svoje replike slavnog instrumenta velikog fizičara, premda je u Parizu i original kojim je Foucault izveo svoju demonstraciju, na licu mjesta u pariškom Pantheonu. Upravo je ovo sad razbijeno njihalo iz Muzeja umjetnosti i mjera imalo veliku ulogu u poznatom romanu “Il pendolo di Foucault” Umberta Eca iz 1998. godine, sjajnom parodiranju svih mogućih ezoteričnih teorija zavjera, “Da Vincijevom kodu za intelektualce”. Nažalost, premalo ljudi je čitalo Eca, a previše Dana Browna. Upitan što misli o razvikanom “Da Vincijevom kodu”, Umberto Eco je rekao: “Imao sam obavezu pročitati jer su me svi pitali o tome. Moj je odgovor da je Dan Brown poput likova u mojem romanuu, grotesknih prikazivanja ljudi koji su počeli previše vjerovati u okultno. Tako je Dan Brown jedna od mojih kreatura.” q Pripremio: Ismet Isaković

87

J O U R N A L


UVODNIK Uvodna riječ

Što radi Šemso Tanković? Odavno ništa nismo pisali o Šemsi Tankoviću, predsjedniku SDA Hrvatske i saborskom zastupniku pet ex-jugoslavenskih nacionalnih manjina. Nakon kritičkih napisa u “Journalu” i brojnih sukoba, naročito tokom 2008. godine, željeli smo bošnjačkom saborniku dati vrijeme i šansu da realizira postizborni Sporazum o međusobnom razumijevanju i suradnji, koji je potpisao s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Iako nedorečen i manjkav, taj je ugovor s vladajućom strankom trebao biti kakva-takva politička nit vodilja koja će Tankovića usmjeravati u drugom saborskom mandatu. Dvije i pol godine nakon potpisivanja sporazuma jasno je da će se od popisanog spiska želja realizirati samo povratak Bošnjaka i Slovenaca u preambulu Ustava RH. Pitanje je da li bi i do toga došlo da se ustavni tekst nije morao mijenjati zbog završetka pristupnih pregovora vezanih uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Politička vrijednost dugočekivanog povratka u izvorišne osnove Ustava, iz kojih smo izbačeni 1997. godine u vrijeme Tuđmanovog autokratskog režima, pomalo je umanjena činjenicom da će se u Ustav uvrstiti sve nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj. Time je, bez stvarnog pravnog objašnjenja, završena politička priča o autohtonim i neautohtonim nacionalnim manjinama, koja nas je zaokupljala više od jednog desetljeća. Razlog neobjavljivanja tekstova o (ne)radu Tankovića je i određena ravnodušnost na politička zbivanja oko nas, prije svega zbog realno utemeljene svijesti o nemogućnosti značajnijih pomaka. Politički temelji za značajniji politički iskorak su loši. Sporazum s HDZom je potpisan u pogrešno vrijeme za Bošnjake (idealno za tadašnjeg premijera Sanadera), a njegova politička težina je znatno umanjena činjenicom jer je bio izvan sporazuma koji su potpisali ostali zastupnici nacionalnih manjina. Manjkavost i nedorečenost se pokušala spasiti s nekakvom naknadnom pameti u vidu zajedničke radne skupine, koja je trebala donijeti konkretne zaključake u pogledu potrebnih radnji radi trajnog reguliranja položaja Bošnjaka u RH. “Zadatak je zajedničke radne skupine da u roku od 180 dana od dana osnivanja sačini tekst svih potrebnih izmjena zakonskih propisa, u skladu sa Ustavom i drugim pozitivnim zakonskim propisima Republike Hrvatske”, piše u Sporazumu o međusobnom razumijevanju i suradnji. Koliko je poznato redakciji “Preporodovog Journala”, zajednička radna skupina nije osnovana do dana današnjega, a shodno tome, nije niti sačinjen tekst promjena zakonskih propisa. Ne može se reći da u prethodnom periodu nije bilo zanimljivih događanja oko Tankovića, naročito vezano uz njegovo djelovanje u manjinskom korpusu. Treba se prisjetiti tih događaja jer su bitni za razumijevanje daljnjih postupka bošnjačkog saborskog zastupnika, a i moraju se zabilježiti zbog budućih generacija. Mnogi su bili iznenađeni odlukom manjinskih saborskih zastupnika kada su Šemsu Tankovića, nakon svih ružnih postizbornih događanja, izabrali za predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina. Međutim, Tanković se nije mogao dugo zadržati na poziciji prvog manjinca, što nas nimalo ne čudi. Pokazalo se da ne može funkcionirati na zadovoljavajući način u tako zahtjevnom političkom okruženju. Početkom srpnja prošle godine podnio je ostavku na funkciju predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina, uz zanimljiv izbor riječi: “Podnio sam ostavku zbog bjesomučne kampanje koju protiv mene vode Furio Radin i njegovi kompanjoni.” U izjavi za tisak je ustvrdio da Radin svojim djelovanjem nanosi štetu i bošnjačkoj nacionalnoj manjini, te

najavio da će stranačkim tijelima SDAH predložiti svoje povlačenje iz Sabora i politike. Furio Radin, zastupnik talijanske manjine je tada opovrgnuo Tankovićeve tvrdnje i istaknuo da su u Klubu zastupnika nacionalnih manjina bili nezadovoljni, jer je Tanković često istupao u ime Kluba bez prethodnih konzultacija s kolegama. Rekao je i kako razdor u Klubu nije skrivilo to što je Tanković najavio bezrezervnu podršku imenovanju Jadranke Kosor za novu premijerku, dok su Radin, zastupnica češke i tri zastupnika srpske nacionalne manjine zatražili da se u međuvremenu revidiraju koalicijski sporazumi koje su na početku mandata sklopili s mandatarom Ivom Sanaderom. Nakon toga, Tanković se približio Đurđi Adlešić i zauzeo upražnjeno mjesto zastupnika Silvana Hrelje, predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika, koji je zbog antirecesijskih mjera Vlade RH napusti vladajuću koaliciju i Klub HSLS-a u Hrvatskom saboru. Tako je formiran saborski klub HSLS-SDAH. Kao što je rečeno, Tanković je najavio odlazak iz politike i tada je obavio preliminaran razgovor s Nedžadom Hodžićem, predsjednikom BDSH, drugoplasiranim na manjinskoj listi na prethodnim parlamentarnim izborima. Od najavljenog odlaska nije bilo ništa jer stranačka tijela SDAH nisu dala zeleno svjetlo, što se moglo i očekivati. Međutim, ljudi bi trebali znati kada je vrijeme časnog odlaska s javnih, a posebice političkih funkcija. Izgleda da to Tanković polako počinje shvaćati – istina prekasno, nakon što je svojim lošim političkim potezima praktično upropastio dva saborska mandata. Njegovo djelovanje je postalo kočnica daljnjem razvoju i prosperitetu bošnjačke nacionalne manjine u RH, prvenstveno zbog nerazvijene kulture komuniciranja, naročito među Bošnjacima. Zanimljivu političku epizodu Tanković je imao i s nikad prežaljenim SABAH-om, odnosno njegovim čelnicima Mehmedom Džekićem i Hamdijom Malićem. U jednom pismu sredstvima javnog priopćavanja početkom 2009. godine jasno i decidirano je napisao da je “SDA Hrvatske bio i ostao glavni utemeljitelj Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske”, te da je najveća greška u njegovom dosadašnjem političkom radu predlaganje predsjedništvu stranke Mehmeda Džekića za predsjednika novoosnovanog SABAH-a. Kao posljedica tadašnje polemike u “Glasu Istre” između Tankovića i Džekića o političkoj i kulturnoj organiziranosti Bošnjaka, proizašla je tužba čelnika SABAH-a protiv bošnjačkog sabornika, pri čemu su tražili i skidanje njegovog zastupničkog imuniteta. Džekić i Malić su Tankovića tužili za uvredu i klevetu jer im je predbacio intelektualnu sakatost, uvođenje destrukcije među Bošnjake, spriječavanje uvođenja bosanskog jezika kao izbornog predmeta u labinske škole te pokušaja stjecanja materijalne koristi na Bošnjacima. Nedavno je Hrvatski sabor odbio skinuti Tankovićev zastupnički imunitet, čime je i određen ishod sudskog ročišta zakazanog za 13. travnja 2010. na Općinskom sudu u Puli. Rasprava je odgođena do raspuštanja sadašnjeg saziva Sabora, dakle do kraja 2011. godine. Nakon ostavke na mjesto predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina, najave početka sudskog procesa i rasprave o zastupničkom imunitetu, Tanković je nedavno u Gunji dobio do sada najteži udarac. Doživio da mu zvižde članovi vlastite stranke, javno cijepaju partijske knjižice i nazivaju izdajnikom. O razlozima rasula u SDA-ovom ogranku u Gunji, nekadašnjem stranačkom bastionu, te Tankovićevoj TV-najavi odlaska iz politike (i pisanju memoara) više u nekom od sljedećih “Journala”. q Ismet Isaković

3

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Diskriminacija ili neoprez?

Homići i muslići šokirali Karlovčane Ako razmišljate o zapošljavanju u karlovačkoj Gradskoj upravi, na razgovoru za posao mogla bi vas dočekati tzv. šok pitanja, kao što su: “Kako gledate na mogućnost gradnje džamije u Karlovcu?” i “Što mislite o istospolnim brakovima?”. Zašto nije šokantno postaviti pitanje, a aktualno je i tiče se katoličke većine i njihove djece: “Što mislite o svećenicima i pedofilima?” ili “Što mislite da li bi pedofilima trebalo odrezati spolovilo i doživotno ih zatvoriti u logor na prisilni rad?” Gradnja džamije je za Karlovčane, dakle, šokantna, a snubljenje mladih ministranata i dječaka nije. Filip Mursel Begović

4

J O U R N A L

Što će se dogoditi ako jednog dana homoseksualci i službeno postanu rodna manjina sa svim im pripadajućim ustavnim pravima, baš poput one nacionalne kakva je i bošnjačka? Zamislimo da im Vlada RH uskoro počne davati dotacije za folklornu djelatnost, izdavanje časopisa i knjiga, muški ili ženski pjevački zbor, amaterski queer teatar... Nije to sve, što ako će se netko dosjetiti da su muslimani i homoseksualci jedno te isto? Ovdje nije riječ o već ustaljenim ispadima raznih šovinista i rasista, koji pedere, židove, muslimane, balije, Turčine, Rome i Srbe trpaju pod isti nazivnik, da bi ih skupno, kao drugačije i različite, lakše mogli mrziti, tući, a bilo je i slučajeva u povijesti naših prostora, i internirati u odgovarajuće ustanove ili logore. Ovdje je hipotetski riječ, a Hrvatska teži standardima Europske unije, da homoseksualci i muslimani Bošnjaci ili Albanci i Romi imaju jednaka manjinska prava. I u tome ne bi trebalo biti ništa čudno, bilo bi to službeno i ovjereno kroz priznanje Europske unije. Takva stremljenja potvrdila je karlovačka Gradska uprava “neobičnim” slučajem, koji je kulminirao burnom polemikom i medijskom raspravom o vjerskoj i rodnoj diskriminaciji. Naime, zbog navodno uvredljivih i diskriminacijskih pitanja postavljanih kandidatima za posao u karlovačkoj Gradskoj upravi, SDP Karlovca prijavio je vodstvo grada Ministarstvu uprave, pučkom pravobranitelju i delegaciji Europske unije u RH. Elem, svi koji su se javljali na natječaje za posao u karlovačkoj Gradskoj upravi morali su na intervjuima s poslodavcem, uz odgovore na već standardna pitanja, usmeno odgovoriti što misle o gradnji džamije u Karlovcu i gay vezama. “Nije samo riječ o nedopustivom, nego o skandaloznom i nezakonitom pitanju zbog diskriminacije koju u sebi implicira”, rekao je na aktual-

nom satu Gradskog vijeća Dario Janković, vijećnik SDP-a. Riječki “Novi list” neslužbeno je doznao da su pitanja o džamijama i gay brakovima upućivana kandidatima za pročelnika za poljoprivredu, dakle, radno mjesto za koje ta problematika uopće nije relevantna. Uslijedio je odgovor Ivana Uđbinca, pročelnika Ureda gradonačelnika, koji je potvrdio da su ta pitanja postavljanja, no vijećnici su ostali zatečeni kada je objasnio da je riječ o šok pitanjima, za koje nije bitan odgovor, već reakcija sugovornika. “Bila su to šok pitanja. Međutim, znamo da se interpretacija pitanja može tumačiti ovako i onako. Ovdje je smisao bio vidjeti reakciju osobe. Svi znamo da težimo Europskoj uniji i kod takvih situacija nisu neuobičajena i takva pitanja. Njihova namjena bila je vidjeti kako osoba reagira na šok pitanja. Među njih desetak su bila i ova dva, ali nije bila namjera sagledavati nečiju krvnu sliku, niti su nam sami odgovori uopće bili bitni. Smisao je bio jednostavno vidjeti kako osoba reagira na šok pitanja”, objasnio je Uđbinac. Odgovorom je ostao šokiran ne samo Dario Janković, već i većina vijećnika kojima nije jasno što bi to trebalo biti šokantno u pitanju o, primjerice, gradnji džamije u nekom gradu. Na to pitanje nije odgovorio nitko iz vladajuće koalicije. Zašto nije šokantno postaviti pitanje, a aktualno je i tiče se katoličke većine i njihove djece: “Što mislite o svećenicima i pedofilima?” ili “Što mislite da li bi pedofilima trebalo odrezati spolovilo i doživotno ih zatvoriti u logor na prisilni rad?” Gradnja džamije je za Karlovčane, dakle, šokantna, a snubljenje mladih ministranata i dječaka nije. “Oštro osuđujem ovakav trend i odmah ću zatražiti očitovanje karlovačkih gradskih vlasti o ovome incidentu”, komentirao je Azim efendija Durmić, predsjednik SDA Karlovačke župa-

nije. “Ovim pitanjima povrijeđena su prava propisana i zaštićena Zakonom o zaštiti osobnih podataka, Zakona o suzbijanju diskriminacije te Zakona o radu. GO SDP-a će i ubuduće reagirati na svako kršenje ljudskih prava, rasne, vjerske, spolne i svake druge vrste diskriminacije, jer smatramo da je nedopustivo da bilo koji poslodavac diskriminira bilo kojeg pojedinca, a najmanje se to očekuje od Gradske uprave koja bi u svom radu trebali biti uzor svima”, oštro je poručio Josip Benčić, predsjednik karlovačke GO SDP. Šemso Tanković, predsjednik Stranke demokratske akcije Hrvatske, također ne misli da su ovakva pitanja bezazlena, te drži da bi ona doista mogla šokirati. “Ovo samo pokazuje da unutar državnih struktura postoje paralelne zajednice koje grade nesnošljivost prema pripadnicima manjina generalno, a u ovom je slučaju to bošnjačka. Očito Hrvatska još uvijek nije imuna na ono što se zove netolerancija, šovinizam i ksenofobija”, izjavio je Tanković, dodavši kako mu nije jasno zašto bi pitanje o gradnji džamije nekoga uopće trebalo šokirati. Zanimljivo je da je upravo Tankovićeva stranka bila među onima koje su podržale sadašnjeg gradonačelnika, HDZ-ovca Damira Jelića. Ovaj podatak, kojeg su prenijeli hrvatski mediji, svakako ne tereti Tankovića i SDAH jer oni nisu mogli znati kako će se netko ponašati u budućnosti, a u ovom slučaju se prava namjera ili nenamjera Gradske uprave vjerojatno neće nikada saznati. Činjenicu SDAH-ove podrške gradonačelniku i odličan odnos s Islamskom vjerskom zajednicom u Karlovcu, Uđbinac uzima kao dokaz da im diskriminacija nije bila namjera. Na Tankovićeve izjave reagirao je i kolumnist “Jutarnjeg lista” Miljenko Jergović. On je u vezi Tankovićevog istupa zapisao, a o tome je prije tri


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Džamije i gay parada: kako spojiti nespojivo? godine pisao i “Preporodov Journal” da je “tu sav smisao onoga što Ivan Uđbinac, u ulozi posilnoga karlovačkom gradonačelniku, licemjerno i kukavički naziva šok pitanjima. No, jednako je licemjerno kada na cijelu stvar reagira Šemso Tanković, saborski potporanj HDZ-ove koalicije, pa kaže kako Hrvatska 'još uvijek nije imuna na ono što se zove netolerancija, šovinizam i ksenofobija'. Naime, to je onaj isti Tanković koji nas je prije stanovitoga vremena izvolio izvijestiti kako je 11. rujan proizvod globalne židovske zavjere. Osim što je bizarno da baš on spominje šovinizam i ksenofobiju, valja ga se sjetiti i zato što je Tanković idealan primjer čovjeka koji nema obzira prema pripadnicima manjina ili žrtvama šovinizma većine, bez obzira na to što je administrativni predstavnik jedne od manjina. Takvi i kada su, naizgled, manjinci, umiju biti dio agresivne i šovinističke većine.” Oštra osuda Miljenka Jergovića ne treba čuditi kada je bošnjački manjinski zastupnik sklon otkrivanju “belosvetskih” urota. Kakav će tek skandal uslijediti ako zastupnik Tanković krene otkrivati tko se krije iza globalne financijske krize? Sada je jasno koliko je “Preporodov Journal” bio u pravu kada je upozoravao na neprimjerene izjave našeg saborskog zastupnika. Mnogi su nas tada osuđivali i prozivali kao one koji destruiraju bošnjačko nacionalno biće. Kada su stvarni problemi nacionalnih i vjerskih manjina u pitanju, a ovdje o tome jest riječ, Tanković je zbog svojih naprosto bedastih izjava i loših političkih poteza izgubio kredibilitet i snagu vjerodostojnosti nad izrečenim. Nije više bitno da li je Tanković u pravu ili ne, jer, njemu se više u pravilu ne vjeruje i to čak ni u redovima vlastite stranke koju opasno nagrizaju međusobni sukobi. Ako netko

podrži HDZ-ovog gradonačelnika, kako je napisao netko anoniman na brojnim internetskim forumima, “a potom, kada nastanu problemi, protestira protiv te iste uprave u korist SDP-a, to zaista liči na pravi muslimanski suncokret koji se okreće gdje god sije toplina vlasti. Tanković samo dokazuje da Bošnjaci i nisu narod već hrvatski i srpski suncokreti.” Eto, to su neki od manje uvredljivih odjeka bošnjačke manjinske politike u Hrvatskoj. Jergović je otišao i dalje ustvrdivši da “tko ima časti i obraza, dok god je u Karlovcu ovakva vlast, trebao bi se osjećati kao musliman, homoseksualac. Svaki je čovjek, u svakome društvu, po nekoj osnovi pripadnik manjine. To bi trebao biti dobar razlog da prezre svoje većinstvo i u onome što ga čini dijelom pretežitog svijeta.” Upravo je ova Jergovićeva konstatacija rezultat stremljenja karlovačke Gradske uprave – da su muslimani i homoseksualci za svijet jedno te isto šok pitanje. Svjedocima smo da se mnoge javne ličnosti u svijetu natječu u tome tko će više i bolje braniti prava homoseksualaca, a sudeći prema događanjima u Karlovcu i pisanju Miljenka Jergovića, muslimanima bi na svjetskoj sceni moglo krenuti na bolje. Slogan “muslići i homići za bolji svijet” mogao bi uskoro dobiti i hollywoodski epilog. Ta solidarizacija, a zaboravio je to napomenuti Jergović u svom tekstu, mogla bi rezultirati i time da “homići” završe u Guantanamu, a “muslići” na paradi u San Franciscu. Toliko o jednakovrijednosti diskriminacije. Pa neka se ne ibrete oni novinari koji su oštro reagirali na napad gnjevnih vehabija na gay paradu u Sarajevu za vrijeme Ramazana. Mogli bi ti isti novinari zaključiti da “tko se tuče, taj se voli”, zar ne? Karlovački imam Haris ef. Bošnjaković smatra da slučaj koji je izašao u javnost sa sjednice Gradskog vijeća, a veza-

no za pitanja o istospolnim brakovima i gradnji džamije u Karlovcu, nije ništa drugo do pokušaj politizacije. “Navedena pitanja su postavljena usmeno i odvojeno, kako bi se povukla rasprava, a objektivno gledajući nečasnih namjera nije bilo jer pročelnik Uđbinac  nije zanijekao da je kandidatima postavljeno pitanje u usmenom obliku”, za “Preporodov Journal” je rekao ef. Bošnjaković i pritom citirao gradonačelnika Karlovca Damira Jelića, koji je izjavio da “Grad Karlovac u središte svojih pozornosti i svojih radnih stremljenja stavlja čovjeka, ispred bilo kakvih rasnih, nacionalnih i vjerskih obilježja. Usmjereni smo prema afirmaciji ljudskosti u svakom čovjeku kao građaninu grada Karlovca na dobrobit lokalne zajednice.” Efendija Bošnjaković tvrdi da je Islamska zajednica u Karlovcu tome očit svjedok, “jer iako smo malobrojni osjećamo, po dosadašnjim suradnjama i iskustvima, da nismo zanemareni i da nam se u ovoj lokalnoj zajednici pridaju čak i posebne pažnje te priznanja.” Ove tvrdnje za “Journal” je potvrdio prvi karlovački imam Saudin ef. Subašić. “Tijekom mog dvogodišnjeg mandata u Karlovcu suradnja s gradskim vlastima je bila na zadovoljavajućem nivou. Nedugo nakon mog dolaska u Karlovac, Damir Jelić postaje gradonačelnikom i ubrzo s njim počinjem tijesno surađivati. Pokazao je izuzetnu osjetljivost i obazrivost za pitanja muslimana u Karlovcu. Vrlo brzom reakcijom dodijelio je Islamskoj zajednici gradski prostor u ulici Maksimilijana Vrhovca od oko 150 kvadrata. Za moga mandata grad je više puta znatno financijski podržao rad Zajednice. Zaslugom ovakve suradnje grad je muslimanima obećao i 50 mjesta za ukop na gradskom groblju Jamadol. Bilo je nekoliko početničkih grešaka u odnosima više zbog naše

5

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

6

J O U R N A L

krivice nego grada.” Zbog ovakvog pohvalnog odnosa Saudina ef. Subašića i grada Karlovca uslijedile su i uzajamne posjete muftije Omerbašića Karlovcu i Jelića Islamskom centru Zagreb. U to ime gradonačelnik je simbolično došao ispratiti imama Subašića pri odlasku sa službe u Karlovcu. Vezano uz postavljanje tzv. šok pitanja Saudin ef. Subašić smatra da “legitimno pravo jedne vjerske zajednice i manjine da gradi svoje vjerske objekte, što je zagarantirano Ustavom i zakonima, nikako ne može biti šok pitanjem, a pogotovo se ne svrstavati rame uz rame s pitanjem o istospolnim brakovima”. Uzevši u obzir izjave sadašnjeg i bivšeg karlovačkog imama, a njima bi kao najupućenijima trebali vjerovati, ovaj slučaj možemo definirati kao nesmotren i neoprezan potez Gradske uprave. Također, među karlovačkim muslimanima se može čuti da je gradonačelnik pravi kršćanin koji izrazito poštuje druge vjeroispovijesti te im neskriveno izlazi u susret. Međutim, ostaje gorki okus i pitanje kome je ovaj slučaj uopće trebao, ako znamo da muslimani nerado gledaju na stajanje u istom “safu” s homoseksualcima, a ni oni vala ne vole muslimane koji njihove rabote nazivaju neprirodnim bludom i strogo ga kažnjavaju u nekim zemljama. Za karlovačku Gradsku upravu bolje bi bilo da ubuduće ne stavlja u istu ravan ono što je u svojoj suštini nespojivo. Nisu sve manjine iste, a Jergovićeva dobronamjerna izjava bi mogla samo dodatno oneraspoložiti muslimane. Prisjetimo se borbe za rasnu jednakost u SAD-u šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Afroamerikance je naprosto izluđivala liberalna opcija izjednačavanja problema crnačke manjine sa zahtjevom hipija da nesputano uživaju drogu, ili s rastućim gay pokretom koji je tek tražio svoje punopravno mjesto u društvu. Jednostavno, vrijednosti koje se brane nemaju jednaku polazišnu točku. Može li se usporediti pravo na hedonizam (hipiji) ili na neku gay paradu s pravom da budete crne kože i pritom nesmetano glasujete na demokratskim izborima ili da se školujete i jednakovrijedno participirate u političkom životu. Ista je stvar ako se uspoređuju homoseksualci i muslimani. Braniti pravo da gradite džamije u demokratskom društvu i živite po kur’anskim načelima nije isto kao i odobravati istospolne brakove. Hoće li neko karlovačko dijete ići u gradsku džamiju ili će ga odgajati dva muškaraca ili dvije žene nisu dva ista “šok” pitanja, a osjećati se iz solidarnosti istodobno muslimanom i homoseksual-

cem zvuči kao promašeni pokušaj građanskog otpora. Ono što istospolni parovi rade unutar intime svoja četiri zida uopće nije usporedivo s onim što muslimani rade unutar intime onih džamijskih. Ostaje, naravno, dokazana tvrdnja da se mržnja prema homoseksualcima počesto regrutira iz iste one mašte iz koje se mrzi i muslimane, ali i Rome, Srbe, Talijane, židove, vegetarijance i sve ostale koji su po nečemu drugačiji. Neobična pitanja zabrinjavaju i gay aktivista i jednog od organizatora “Gay Pridea” Franka Dotu, koji drži da su ona vrlo diskriminatorna i apsurdna za jedan natječaj za posao. Za razliku od Uđbinca, on nikad nije čuo da su se takva pitanja igdje drugdje postavljala. Dota ipak do-

pušta mogućnost da je namjera Gradske uprave zapravo bila pozitivna. “Takva diskriminacija je nedopustiva, osim ako je namjera možda bila drugačija. Možda su na ovaj način htjeli provjeriti kandidate, jer nisu htjeli zaposliti homofobe ili ksenofobe. No, teško je vjerovati da su pitanja tako slagana iz ovih pobuda”, izjavio je Dota. Podsjetimo, nedavno istraživanje specijaliziranog portala za oglašavanje radnih mjesta www.posao.hr pokazalo je da se čak 55% ispitanika srelo s neprimjerenim ponašanjem poslodavaca na razgovoru za posao, poput postavljanja pitanja o nacionalnom podrijetlu, bračnom i imovinskom stanju te političkom uvjerenju. Istraživanje je provedeno metodom anonimne online ankete koju su ispunila 1.934 ispitanika s područja cijele Hrvatske, a rezultati ukazuju na neprofesionalno ponašanje poslodavaca i brojne nepravilnosti u selekcijskom postupku kandidata. Poznato je da nacionalne manjine imaju prednost pri zapošljavanju u državnim službama, i svaka hvala Vladi RH na toj odredbi, jedino treba biti oprezan kada ispunjavate formulare i odgovarate na pitanja za prijem na posao. Nakon ovog slučaja, upravo zbog miješanja vrijednosnih sustava, nekima bi moglo ostati nejasno da li je to dobro graditi džamiju u Hrvatskoj i biti tolerantan prema istospolnim brakovima ili nije. Možda da tražeći posao u prijavnici napišemo da se iz principa osjećamo muslimanima, homoseksualcima, kako upućuje Jergović težeći ozdravljenju hrvatskog društva od raznoraznih homofobija i islamofobija. Tada će nam kao dvostrukoj manjini posao vjerojatno biti zagarantiran. q


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Samostalna izložba fotografija Alije M. Akšamije u Zagrebu povodom Dana nezavisnosti BiH

Izložba svjetski priznatog fotografa U prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice, povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. ožujka 2010. svečano je otvorena samostalna izložba fotografija sarajevskog majstora fotografije Alije M. Akšamije. Izložba predstavlja kontinuitet u obilježavanju najznačajnijih bosanskohercegovačkih praznika u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice. Podsjetimo, 25. studenog 2009. povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine otvorena je izložba pod nazivom “Ja, ban bosanski Kulin”.

Značaj Dana nezavisnosti BiH Prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u pozdravnom obraćanju prisutnima osvrnuo se na značaj i poruke Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 1. ožujak/mart je izuzetno značajan datum u novijoj povijesti BiH. Na ovaj dan 1992. godine na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ u BiH je održan referendum na kojem su se građani izjašnjavali o nezavisnosti tadašnje federalne jugoslavenske jedinice Bosne i Hercegovine. Unatoč pokušajima Srpske demokratske stranke (SDS) da onemogući provedbu referenduma, na njemu je glasovalo čak 67%o birača s pravom glasa, koji su ogromnom većinom od 98% podržali proglašenje nezavisnosti BiH. Referendum su nadgledali posmatrači OSCE-a i Europske zajednice. Temeljem rezultata referenduma Skupština SR BiH usvojila je Deklaraciju o nezavisnosti, a potom je Vijeće ministara Europske unije, 6. travnja 1992. godine u Bruxellesu, donijelo odluku o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine. Svi se sjećamo dramatične sjednice Skupštine na kojoj je tadašnji predsjednik SDS-a, a današnji haški optuženik, Radovan Karadžić, zaprijetio uništenjem i nestankom muslimanskog naroda. Svoju nezavisnost Bosna i Hercegovina je skupo platila. Kao odgovor na legitimno iskazanu volju građana Bosne i Hercegovine, već u noći između 1. i 2. ožujka 1992., kada je bilo izvjesno da je referen-

Brojni posjetitelji na otvaranju izložbe dum uspio, a proglašenje nezavisnosti neupitno, SDS-ove paravojne postrojbe postavile su barikade u središtu Sarajeva. To je predstavljalo uvod u agresiju Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu i rat koji će izbiti svom silinom nepuna dva mjeseca kasnije. Niti prijem Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije 22. svibnja 1992. godine nije zaustavio bespoštednu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Na očigled ravnodušnih svjetskih moćnika i prilično suzdržane svjetske javnosti s velikih područja Bosne i Hercegovine pobijeno je, mučeno u logorima, poniženo, opljačkano i protjerano brojno civilno stanovništvo, uglavnom bošnjačke nacionalnosti. Skoro pune četiri godine nemilosrdno su ubijani civili u opkoljenim bosanskim gradovima. U tim teškim vremenima Bosnu i Hercegovinu, njenu državnost i njene vrijednosti branili su njeni patriotski opredijeljeni građani, kojima je licemjerna međunarodna zajednica, upornim provođenjem embarga na naoružavanje, do samoga kraja rata uskraćivala elementarno pravo na obranu. Unatoč sveopćem stradanju stanovništva i materijalnom razaranju očuvala se nezavisna i cjelovita država Bosna i Hercegovina. 1. ožujak/mart 1992. godine, kao dan njene nezavisnosti i priznanja međunarodne za-

7

jednice, kruna je u njezinom hiljadugodišnjem postojanju.

O Aliji M. Akšamiji Europska federacija profesionalnih fotografa (PPofE) dodijelila je Aliji M. Akšamiji, jednom od najpoznatijih i najstarijih živućih fotografa u Europi, Nagradu za životno djelo za visoki standard kreativnog djelovanja unutar analogne i dogitalne fotografije za 2008. godinu. Ova nagrada dodjeljuje se jednoglasnim stavom svih članova Komiteta PPofE, jednom godišnje i samo jednom članu Europske federacije profesionalnih novinara. Alija M. Akšamija rođen je u Rogatici 1919. godine i jedan je od najpoznatijih bosansko-hercegovačkih fotografaumjetnika izvan Bosne i Hercegovine. Školovao se u Sarajevu, a posredstvom USUF-a YU (Udruženje slobodnih umjetnika fotografije) doškolovavao u Beogradu i Sjedinjenim Američkim Državama (FPS – Famous Photographers School). Izlagao je samostalno i kolektivno u svim važnijim svjetskim centrima za ovu vrstu kreativnog djelovanja. Njegovi radovi objavljeni su u mnogim monografskim izdanjima, knjigama i stručnim časopisima. Dobitnik je velikog broja inter-

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

8

nacionalnih i nacionalnih priznanja, diploma i medalja. Između ostalog, nosilac je i međunarodnog priznanja FIAP-a “kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotogarfije” (Council of the Professional Photographers Europe), USAF-a “Exelencia Photography” i Gran prixa “Anastas Jovanović”, te zlatne plakete “Narodne tehnike” BiH, zlatnika sa likom “Josipa Broza Tita” Foto saveza Bosne i Hercegovine, nagrade “Nikola Tesla” Tesla Word Forum Councila, kao i član je lože majstora profesionalnih fotografa Europe. Djeluje u okviru Europske asocijacije samostalnih fotografa PpofE (European Association of Individual Professional Photographers), FEP-a (Federation of Europran Professional Photographers), svjetske profesionalne fotogarfske asocijacije WCPP (World Council of Professional Photographers) i USUF-a. Njegovi radovi uvršteni su na impozantno mjesto u “Almanah jugoslavenske fotografije” i čine dio stalne postavke Galerije USUF-a u Beogradu. Zvanični portret nobelovca Ive Andrića pored ćuprije na Drini u Višegradu njegovo je djelo. Jedini je priznati fotograf-umjetnik s prostora Bosne i Hercegovine koji je cjelokupni kreativni opus vezao za život i rad van većih centara “likovne svjetlopisne moći” (Rogatica i Višegrad), kao i jedan je od onih malobrojnih koji je učinio sve da sinu Mehmedu, “nasljedniku po zanatu”, danas redovnom profesoru na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, osigura najkvalitetnije moguće školovanje na AMA-FAMU u Pragu iz ove oblasti ljudskog kreativnog djelovanja. Uz izložbu fotografija Alije M. Akšamije i promociju mnonografije (kataloga radova) ovoga umjetnika fotografije, zagrebački novinar Mladen Bićanić je napisao esej pod nazivom “Izmaštana stvarnost”, koji prenosimo u cijelosti.

Izmaštana stvarnost

J O U R N A L

U danas već kultnoj knjizi “Velika bilježnica” Agote Kristof, prvom romanu trilogije objavljene osamdesetih godina prošloga stoljeća, glavni junaci te sumorne, potresne i izvanredno precizne i majstorski ispričane priče, dva blizanca, ispisuju sopstvene sastave, zapravo opažaje svijeta u koji su, ne svojom voljom, usred rata, surovo gurnuti. Pritom “loše” zapise spaljuju, a “dobre” prepisuju u tu svoju svojevrsnu škrinju sa blagom, odnosno Veliku bilježnicu. A kriterij je slijedeći:

Dva turbana (1959.) “Da bismo odlučili je li dobro ili loše”, kažu blizanci, “primjenjujemo vrlo jednostavno pravilo: sastav mora biti istinit. Moramo napisati ono što jest, ono što vidimo, što čujemo, što radimo. Primjerice, zabranjeno je napisati 'Mali grad je lijep', jer Mali Grad može nama biti lijep, a nekom drugom ružan. Ili, napisat ćemo 'jedemo mnogo oraha', a ne 'volimo orahe', zato što riječ voljeti nije sigurna riječ, nedostaje joj preciznosti i objektivnosti. 'Voljeti orahe' i 'voljeti Majku' ne može značiti isto. Prvi izraz označava ugodan ukus u ustima, a drugi osjećaj. Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodredjene; bolje ih je izbjegavati i držati se opisa predmeta,l judskih bića i sebe, to jest, vjernog opisa činjenica.” Fotografije gospodina Alije Akšamije što ih možete vidjeti na ovim zidovima, kao i u vrlo pomno priređenoj monografiji izdanoj ovom prilikom – nakladnik je BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, urednik Dževad Jogunčić, a priredio ju je i grafički oblikovao Mehmed Akšamija – kao da u potpunosti primjenjuju to pravilo blizanaca. One jesu istinite, dakle govore o onome što jest, odnosno što jeste bilo u trenutku kada su zabilježene, one su sve ono što je njihov autor vidio, čuo i radio u datom trenutku, tom kratkom isječku vremena kada je on, sam i samostalno, stvarao taj novi svijet, što ga danas, desetljeća nakon što je nastao, promatramo. Te fotografije ujedno su i vjeran opis činjenica tog doba i svijeta, na njima prepoznajemo nešto ili nekoga što nam je vrlo blisko i drago. One jesu taj opis predmeta, ljudskih bića i krajolika, ali one su i nešto daleko snažnije i veće. Fotografije gospodina Alije Akšamije ne

bježe od toga da izriču osjećaje, taj tako neodređen i neuhvatljiv svijet ljudske duše, čega se blizanci užasavaju. Kao i svaki veliki fotograf, majstor, ali i umjetnik svog zanata, gospodin Alija Akšamija kameru će usmjeriti u samo grotlo života, on je uvijek sa svojim fotoaparatom “na prvoj liniji fronte” – u onom smislu kako je nekoć izjavio jedan američki fotograf, da je njegova “prva linija fronte” ne bojišnica, rovovi i zasjede, već prvi ćošak u njegovom susjedstvu, prvi izlog samoposluge, šank lokalne krčme, prva klupa u obližnjem parku, prolaznik na zebri. Na tom zadatku nije teško pronaći, ako se udubite u izložena djela, i ovog autora. Pritom, sasvim je svejedno kojim atributima tog rada se poslužimo. U jednom trenutku to možemo sažeti citatom Andrea Kertesza: “Kamera je moje oruđe. Njome dajem smisao svemu oko sebe.” Već u slijedećem će nam se pogodnija učiniti misao: “Kamera je fluidan način susretanja sa tom drugom stvarnošću.” (Jerry N. Uelsmann) Ponekada će vam se učiniti da se iza snimke skriva poruka: “Ja fotografiram da saznam kako će nešto izgledati na fotografiji.” (Garry Winogrand) A potom, ovisno od raspoloženja i onoga doživljenog u susretu sa slikomfotografijom, učiniće vam se vrlo točna duhovita opaska Man Raya: “Fotografiram ono što ne želim slikati, a slikam ono što ne mogu fotografirati.” Ili će vam se možda više dopasti izreka: “Zgrabiti život, odnosno sačuvati život u činu življenja”, kako je to znao reći veliki Henri Cartier Bresson. Netko će pak reći: “Kada bih priču mogao ispričati riječima, ne bih morao vući kameru.” (Lewis Hine) Da li je fotografija samo “sustav vizualne montaže”, odnosno “nešto poput šaha ili pisanja, dakle stvar izbora medju danim mogućnostima, gdje broj tih mogućnosti nije ograničen” (John Szarkowski) prosudićete sami i odabrati najoptimalniji opis fotografskog umijeća. Ono što navodi Peter Knapp za doajena hrvatske fotografije Tošu Dabca, gotovo bi se bez ostatka moglo primjeniti na fotografski opus Alije Akšamije: “Tošo Dabac voli život, žene, ljude i njihovu povijest. Njegov je svijet istodobno ružan i lijep. On pripada onom soju svjedoka koji su slobodni i otvoreni životu, tom životu što ga on prima cijelim objektivom, moglo bi se kazati da ga prima u cjelovitu obliku. S njegovim fotografijama ponovo proživljavamo uhvaćene životne trenutke.” Upravo to ispričao je i Akšamija novinarki u posljednjem broju sarajevskih “Dana”: “Sve sam slikao. Zanimala su


BOŠNJACI U HRVATSKOJ me i školska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrđava, i stada, i goveda, i koševina, ergela Borike. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nešto što treba rušiti, a neke stvari sam slikao i po narudžbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Nije to škola, to u čovjeku leži... Mislim da čovjeku škola može pomoći mnogo, ali ako u sebi nema talenta, teško. Jer, ako čovjek nešto radi nazor, nema tu sreće. Ako imaš nagon za nečim ,prosto, ne možeš se umoriti.” Taj nagon, unutrašnji poriv da se svijet i vrijeme zaskoče, uhvate i ovjekovječe na fotografskoj snimci radovi izvješeni oko nas svjedoče najbolje sami za sebe. Jer, “fotografija je uvijek prizor koji je netko odabrao fotografirati, znači uokviriti, a uokviriti znači izdvojiti”, pisala je tako strastveno i zavjerenički odana fotografiji Susan Sontag. Fotografije su, naime, kako kaže, “zapis stvarnog, nepromjenljive na način na koji to nijedan verbalni prikaz, koliko god nepristran, nije mogao biti jer fotografsko bilježenje vrši stroj. Međutim, one svjedoče i o stvarnom jer fotografija znači da je netko bio na licu mjesta i snimio je.” Upravo to, da pored stroja u tvorbi fotografije sudjeluje i čovjek, i to presudno, tako je upečatljivo i snažno izraženo u djelu Alije Akšamije. Taj ljudski angažman, taj osjećaj trenutka, vremena i prostora, koji zapravo gospodari kamerom, upućuje ju na ono što treba zabilježiti i trajno sačuvati ono je što fotografiju određuje kao umjetnički čin. Ujedno, po njenim riječima, fotografija je jedini umjetnički žanr u kojem profesionalno školovanje i minuli rad ne osiguravaju nepremostivu prednost pred nestručnim i neiskusnim amaterima. Jedan od mnogobrojnih razloga tog paradoksa – jer nešto slično ne postoji drugdje,recimo u književnosti ili teatru ili filmu – leži u tomu što ovdje slučajnost, nazovimo to hir ili sreća, često u fotografiranju igraju presudnu ulogu. Naravno, tu su na cijeni i spontanost, neizbrušenost, ponekad nesavršenost pa i nesklad, što sve daje fotografiji onu nemjerljivu, a tako dragocjenu draž neponovljivog i nepredvidivog, a tako prepoznatljivog i prisnog. Stoga je Walter Lippman dvadesetih godina minulog vijeka i mogao zapisati: “Danas fotografije vladaju imaginacijom onako kako je to nekad činila pisana riječ,a prije nje govorna riječ. Fotografije izgledaju sasvim stvarne.” To stvarno, opipljivo i uhvatljivo, taj isječak vremena i događaja koji je u trenutku snimanja bio toliko živ i konkretan, a sada ga promatramo iz neke druge vremenske, vrijednosne, pa i sasvim prostor-

no različite perspektive ili dimenzije, na fotografijama Alije Akšamije iscrtava se u svoj svojoj punini. I u tome odmah prepoznajemo oko i ruku majstora i umjetnika, u duhu one tako sažete i tako mudre posvete majstorstvu iz Andrićeva pera: “Biti radnik i majstor, čovjek od posla! Ničeg boljeg i pouzdanijeg u ovom životu u kom mnogo dobra nema, a pouzdano nije ništa.” U tom sazvučju na fotografski opus Alije Akšamije može se, bezrezervno, bez straha da ćemo pretjerati ili biti neumjereni u pohvali, vezati misao Susan Sontag, da je “skupljanje fotografija skupljanje svijeta”. Odista, i samo površan obilazak izloženih radova u to nas može uvjeriti. Te fotografije ujedno su i tumačenje svijeta, kroz svjetove što ih na njima vidimo mi, istina, možda prije svega prepoznajemo neko prohujalo vrijeme, nešto što smo krajičkom oka, nekada davno, zapazili, memorirali i potom zaboravili, a sada je odjednom, u svoj toj izgubljenoj živosti i punoći, zabljesnulo, iskočilo pred nas poput preplašene zvijeri na šumskom putu. Ali u pomnijem razgledavanju, u onom trenutku kada nas prepoznata slika počne zaokupljati, kada krenemo misliti o njoj i uz nju, shvaćamo da ono što gledamo i nije samo prikaz nečega što je prošlo, nepovratno izgubljeno, već da itekako ima iskonsku vezu sa ovime danas, sa onime što nam se događa, sa svijetom i vremenom u kojem živimo. Fotografija jeste tanki isječak vremena i prostora i to jeste viđenje svijeta koje negira međusobnu povezanost i slijed i koje svakom tom sićušnom trenutku daje obilježje zagonetnosti, kako to vrlo točno zapaža Susan Sontag. Ali, fotografija može biti i drugačije, a ne samo kronološki,

Portret nobelovca Ive Andrića (1972.)

prema događajima i okolnostima, značenjima, determiniran medij. Ona može biti, i ovdje to jeste, svojevrsna spona sa arhivom naše memorije, ključ za otvaranje nestalih sjećanja, put ka nekoj drugoj osjećajnosti gdje ljepota i životnost izloška može, sama po sebi, izazvati nešto novo, neku neočekivanu promjenu, doživljaj svijeta za koji smo mislili da ga više nema i da smo ga nepovratno zaboravili. Pa ako to i je privid neke nepostojeće stvarnosti, ako je fotograf”tek neki usamljeni šetač koji uhodi, proganja, krstari urbanim paklom, neki lutajući voajer koji otkriva grad kao pejzaž putenih krajnosti”, ili, kako će na drugom mjestu ova visprena istražiteljica i analitičarka fotografske umjetnosti zamijetiti: “da objektiv, u biti, svakoga čini turistom u stvarnosti drugih ljudi, a na koncu i u svojoj vlastitoj”, to ništa ne znači. Uvijek nam ostaje naša vlastita mašta i njome stvoreni predjeli u koje nas ove fotografije smiono mogu povesti. Bez obzira odakle počnemo, sa razgledavanjem, fotografije gospodina Alije Akšamije povešće nas na to putovanje. Bilo da je riječ o mitingu iz 1963., čije će nam parole danas možda izazvati trunku nevjerice i zrnce podsmijeha, no treba se samo malo prisjetiti, oni koji su to preživljavali, što se sve skrivalo u tim riječima i gromoglasnim izvikivanjima mase. Ili ciklus “U prolazu”, kao sjetna uspomena na doba kada smo imali vremena jedan pokraj drugoga zastati, progovoriti koju, pokazati makar na trenutak da nam je do toga drugog stalo, da nam je važan, da bez njega ne postojimo ni mi – ali i blago nas prekoriti što smo to sve zaboravili. Portreti staraca iz Žepe, Sokoca ili Romanije kao da su stvoreni slikarskom kičicom Ismeta Mujezinovića, fotografija pak šume zimi bliska je platnima Jacksona Pollocka. Brzaci i splavi na Drini svakoga tko je odrastao na nekoj rijeci vratiće u to djetinjstvo prepuno uzbuđenja prvih susreta sa moćnom vodom. Konjušari ergele Borike kao da su uhvaćeni u nekom pejzažu što ga je filmskom kamerom uhvatio Tarkovski. I, naravno, besmrtni Ivo Andrić, nakon Nobela, 1963., ispred ćuprije,odnosno podno slavnoga mosta, fotografija koja je obišla svijet, i pisac koji je o toj istoj mašti i stvarnosti ispisao veličanstvene rečenice. Izdvojiću samo jednu: “Mašta sama ne stvara nego oživljuje i raspoređuje,a stvarnost živi i govori.” Ta mašta i takva stvarnost u samoj su srži ovdje izloženih fotografija gospodina Alije Akšamije. q Ismet Isaković

9

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ 10. Izvještajna skupština Islamske zajednice u Hrvatskoj

Napredak u radu 16 vjeroučitelja i vjeroučiteljica. Ukupan broj vjeroučenika u prošloj godini veći je za 68 u odnosu na 2008. godinu.

U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, 6. ožujka 2010. održana je jubilarna, 10. Izvještajna skupština Islamske zajednice u Hrvatskoj. Izvještaj o radu i aktivnostima Islamske zajednice u Hrvatskoj u 2009. godini podnio je zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. U izvještaju je prezentirao brojne kvantitativne pokazatelje.

Vjerske usluge

Članstvo u Islamskoj zajednici

10

J O U R N A L

Islamska zajednica u Hrvatskoj, njeni organi (Sabor, Mešihat i Izvršni odbori Medžlisa) i druge ustanove (Zagrebačka medresa, Islamska gimnazija i Vakuf) tijekom 2009. godine imali su intezivne aktivnosti u izvršavanju zadatih planova i programa. Broj članova u 2009. je manji za 505 u odnosu za 2008. godinu. Spomenuti manjak je registriran iz razloga što je Mešihat nakon izglasavanja novog Pravilnika o članarini naredio svim Medžlisima da izbrišu iz članstva one muslimane koji nisu plaćali članarinu pet i više godina. Manji broj članova u prošloj godini registriran je u Dubrovniku, Puli, Sisku, Zagrebu, Varaždinu, Slavonskom Brodu i Karlovcu, dok je broj povećan u Splitu, Rijeci, Umagu, Poreču. U Osijeku i Gunji ostao je na istoj razini. Samo je 4.328 muslimana i muslimanki platilo članarinu zaključno s 2009. godinom, 860 nije platilo članarinu do tri godine, a 1.681 nisu platili više od tri godine. Otkako je nastala financijska kriza povećao se broj muslimana koje podrazumijevamo kao socijalne slučajeve. Njihov se broj povećao na 91 u odnosu 2008. godinu, kada ih je bilo 52. Od članarine 2009. godine, Medžlisi su inkasirali 1,526 milijuna kuna, dok je 2008. inkasirano 1,398 milijuna kuna, što je više za 128.000 kuna. Sve je više članova koji Islamsku zajednicu podupiru s većim iznosima članarine nego je propisana Pravilnikom, pa otuda i veći iznos nego 2008. godine. Mešihat je tijekom protekle godine u zajednici s imamima i Izvršnim odborima obavio istraživanja o nacionalnoj i etničkoj pripadnosti članova Islamske zajednice u Hrvatskoj, pri čemu se došlo do zanimljivih rezultata: Bošnjaka – 5.828 obitelji, Albanaca – 832 obitelji, Roma – 290

obitelji, Gorana ili Torbeša – 49 obitelji, Turaka – 11 obitelji, Arapa – 79 obitelji i Hrvata – 29 obitelji. Dakle, ukupno je 7.118 obitelji članovi Islamske zajednice.

Vjerske i vjerskoobrazovne aktivnosti U usporedbi sa 2008. godinom broj vjeroučenika u osnovnim školama manji je za 125 (ukupno 2.594), dok je broj u srednjim školama veći u odnosu na 2008. za 42 vjeroučenika (ukupno 402). Razlog ovom smanjenju leži u činjenici što učenici sa završenim osmim razredom odlaze u srednje škole u kojima ravnateljstva škola na različite načine usmjeravaju učenike i učenice da umjesto vjeronauka upišu Etiku. Vjeronauk je tijekom protekle godine obavljan u 119 osnovnih i 27 srednjih škola što je isto kao i 2008. godine. Ukupan broj održanih sati vjeronauka u školama iznosio je 16.560 sati ili 385 sati po jednom vjeroučitelju. Ukupan broj održanih sati vjeronauka u mektebima iznosio je 8.068 ili 187 sati po jednom muallimu/muallimi. Ono što ohrabruje u rezultatima 2009. godine jeste povećanje vjeroučenika u mektebima za 151 polaznika. Unatoč povećanju broja muallima i vjeroučitelja i protekle godine muallimi su bili preopterećeni tako da je na jednoga muallima-vjeroučitelja dolazilo 101 vjeroučenik. Na vjeronauku u školama i mektebima bilo je angažirano 43 imama i muallime. Od spomenutog broja muallima u školama je angažirano s punim fondom sati i plaćom Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta

Broj rođenih u prošloj godini je manji od prethodne za 16, što naročito zabrinjava čelnike Islamske zajednice jer je trend pada nataliteta osjetan već više od 10 godina. Broj akika je također u padu za 20 (na 306 rođenih samo 59 akika). Nažalost i broj dženaza je u 2009. godini veći nego prethodne za 29. Smanjio se broj onih koji su ukopani bez dženaze za 6 (ukupno 32 bez dženaze). Prošle godine hadž je obavio najveći broj muslimanki i muslimana u povijesti Islamske zajednice, njih 64, tako da sada u Hrvatskoj imamo ukupno 734 hadžija, a samo u Zagrebu 520. Šerijatskih vjenčanja je prošle godine bilo više za 9 u odnosu na 2008. (ukupno 59). Isti je slučaj i sa mevludskim svečanostima kojih je bilo više za 14, ali je zato bilo manje tevhida nego u 2008. godini (ukupno 232).

Namazi Još se uvijek u nekim mesdžidima džematu klanjaju samo džume, bajrami i teravih-namaz. Takav je slučaj s Varaždinom i Karlovcem, dok se sabah namazi ne klanjaju u Dubrovniku, Poreču i Umagu. Sabah namaz prema izvješćima imama klanjaju samo 34 muslimana i muslimanke, od čega u Zagrebu i Rijeci po deset. Podne namaz klanja oko 125 vjernika, ikindiju 100, akšam 111 i jaciju namaz 113. U Hrvatskoj prosječno bajram namaz klanja 6.488 džematlija, a teraviju 1.668. Prošle godine zamjetno je opao broj klanjača na teravijama, a imami to pravdaju ljetnim vremenom. Džumu namaz je prosječno klanjalo 1.556 vjernika u svim mesdžidima. Džuma namaz u Hrvatskoj predstavlja krupan problem za Islamsku zajednicu. Većina muslimana koji ne dolaze na ovaj najznačajniji namaz izgovaraju se radnim obvezama jer poslodavci uglavnom im ne dopuštaju odlazak na namaz, dok poduzeća u vlasništvu države im dopuštaju. U nekim dobro razvijenim medžlisima muslimani su se skoro odvikli od ovog namaza. Dio odgovornosti ide na dušu i imamima koji dovoljno ne tretiraju ovaj namaz na vazovima


BOŠNJACI U HRVATSKOJ i predavanjima. Unatoč svim uloženim naporima na poboljšanju vjerničke strukture rezultati su nezadovoljavajući.

Imovina Islamske zajednice Ukupna površina imovine Islamske zajednice iznosi 19.147 m², i to: površina mesdžida 2.728 m², površina ureda 1.011 m², površina stanova 1.046 m² i površina mekteba 1.912 m². Pored spomenute nepokretne imovine, Islamska zajednica ima u svom posjedu zemljište od 25.000 m² za izgradnju džamije u Sisku, 50.000 m² poljoprivrednog zemljišta u Gunji, 1.600 m² građevinskog zemljišta u Umagu za izgradnju objekta Islamske zajednice, 5.000 m² zemljišta u Bogovolji, 3.000 m² zemljišta u Maljevcu, 10.876 m² za izgradnju Islamskog kulturnog centra u Rijeci i 3.278 m² zemljišta za izgradnju džamije u Osijeku. To sveukupno iznosi nešto manje od 100.000 m². Sve je to kupljeno u posljednjih 20 godina otkako je osnovan Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Rad Mešihata Islamske zajednice Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj tijekom prošle godine radio je i djelovao dvojako, kao organ Islamske zajednice zadužen za organizaciju, kontrolu i provedbu odluka i zaključaka, te kao radna zajednica koja je izvršavala odluke i zaključke sa sjednica, po uputi i odredbi predsjednika, te izvršavala odluke i zaključke zasjedanja Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj. Mešihat Islamske zajednice ima 10 članova i predsjednika. Članovi Mešihata su Ševko ef. Omerbašić, predsjednik, prof. dr. Osman Muftić, član, dr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika za vjerske poslove, Mirsad Srebrniković, pomoćni predsjednika za pravne poslove, Muhamed Tokalić iz Rijeke, Mirsad Kugić iz Pule, Dževdet Tinjić iz Zagreba, Mirza Šabić iz Zagreba, Fehim Vukotić iz Dubrovnika, Hamzalija Hafizović iz Siska i Junuz Aliti iz Zagreba. Tijekom prošle godine održano je 7 sjednica Mešihata, a na njima su usvojene 84 odluke i zaključka. Sjednice su ukupno trajale 46,5 sati (ili 6,5 sati po sjednici), a na njima je raspravljano o 96 točaka dnevnog reda. Materijali za sjednice redovno su dostavljani članovima. Sjednicama su prisustvovali svi članovi Mešihata, osim Kugić Mirsada i Tinjić Dževdeta po jednom (opravdali su svoj izostanak). Pored članova Mešihata sjednicama su redovno prisustvovali predsjednik Sabora Islamske zajednice i

tajnik Mešihata, a povremeno su na sjednice pozivani i drugi radi podnošenja izvješća. Potkraj 2009. godine Mešihat je napustio rahmetli Muhamed Tokalić, koji je dužnost člana Mešihata obavljao drugi put zaredom. Redovne točke dnevnog reda bila su izvješća o provedenim odlukama i zaključcima s prethodnih sjednica i izvješće o stanju Islamske zajednice u Hrvatskoj između dvije sjednice. Radna zajednica Mešihata pripremala je sjednice Mešihata i materijale za zasjedanje Sabora, te pripremala izvješća za Rijaset i vršila druge poslove i zadatke između sjednica Mešihata. Tijekom 2009. godine bila su 154 značajna događaja koje je radna zajednica Mešihata s uspjehom izvršila. Mešihat je u suradnji s dokumentarnim programom Federalne televije BiH u promidžbene svrhe snimio film o islamu i muslimanima u Hrvatskoj na hrvatskom i engleskom jeziku. Najznačajniji događaj u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj bila je svečanost kamenat temeljca za Islamski kulturni centar u Rijeci i posjet ministra vakufa Katara. Tijekom 2009. godine Sabor Islamske zajednice u Hrvatskoj zasjedao je dva puta, kojom prigodom je nakon svestrane rasprave usvojio Pravilnik o članarinama, zekatu i volonterskom radu, Pravilnik o glavnim imamima, kao i izmjenu i dopunu Statuta Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Investicijski radovi Tijekom 2009. godine u Hrvatskoj je bilo dosta investicijskih radova. Tijekom godine konačno je dobivena Lokacijska dozvola, isplaćeno zemljište od 5 milijuna kuna, ograđeno gradilište Centra, svečano položen kamen temeljac i učinjeno sve što je bilo potrebno da gradnja Islamskog centra u Rijeci počne u ožujku 2010. godine. Osigurano je oko milijun eura za dokup zemljišta, te izrađena projektna dokumentacija koja je koštala preko tri milijuna kuna. U Islamskom centru u Zagrebu izvođeni su tijekom godine golemi investicijski radovi. Sanirano je vanjsko ulazno stubište u džamiju, a zatim se prešlo na izmjenu kompletne stolarije na vratima i prozorima, za što su utrošena golema sredstva. Nakon toga ispod ulaznog stubišta džamije izgrađene su dvije prostorije, uredi za ravnatelja Medrese i Gimnazije i tajnika iste. U džematu Vinkovci izvođeni su rekonstrukcijski radovi na objektu Islamske zajednice u kome se nalazi mesdžid, stan imama, ured i mekteb, na što je utrošeno oko milijun kuna. Na objektu Islamske zajednice u Puli rađeni su projekti za izgradnju minareta na postojećem objektu. Urbanisti Pule su odobrili isti i uskoro se očekuje početak radova na iz-

gradnji trećeg minareta u Hrvatskoj. Na objektu u Sisku urađeni su temeljiti radovi rekonstrukcije postojećeg objekta. Potkraj godine raspisan je Natječaj za izradu idejnog rješenja džamije. Islamska zajednica u Varaždinu izradila je projekt izgradnje jednog stana od 70 m² za imama, a radovi će na izgradnji istoga uskoro početi. Medžlis u Dubrovniku utrošio je ne mala sredstva na rekonstrukciji apartmana. U Medžlis u Gunji je uz pomoć sa strane uspio staviti objekt od oko 600 m² pod krov. U Osijeku na veliku žalost nije se moglo nastaviti od kupnje zemljišta i izrade idejnog rješenja džamije, zbog česte promjene vlasti u ovom gradu.

Administrativno poslovanje Islamska zajednica je u posjedu uredskog prostora površine 1.225 m², što je sasvim dovoljno za obavljanje administrativnih poslova. Svi uredi, kako administrativni, tako i blagajnički, posjeduju potrebnu opremu i uređaje za poslovanje. Svi uredi imaju računare, fiksnu i mobilnu telefoniju. Mešihat je prije tri godine uvezao sve Medžlise, imame i predsjednike u mobilnu telefoniju s predbrojem 099. Mešihat je 2009. godine organizirao odlazak na hadž grupe od 64 muslimanke i muslimana u suradnji s jednom turističkom organizacijom iz Beča. Bio je to najveći broj hadžija u povijesti Zajednice. Mešihat je organizirao odlazak 30 mladih sa dvojicom imama u turski grad Amasyu na jednomjesečni tečaj islama i turskog jezika. Za vrijeme ramazanskih dana Mešihat je osigurao jednog učača Kur'ana iz Egipta koji je posjetio sve džemate u Hrvatskoj. Mešihat je prošle godine organizirao Treću Konferenciju muslimanske mladeži Hrvatske, koja je u svibnju održana na Bjelolasici. Mešihat je prošle godine poslao studente na studije u Oman, Tursku, Maleziju i Libiju. Do sada je na studije s osiguranim stipendijama poslato 47 momaka i djevojaka, a od tog broja njih 17 je diplomiralo. Mešihat Islamske zajednice bio je koordinator i administrativni upravitelj svih organa i institucija Islamske zajednice. Smješten je u Zagrebu u ulici Tomašićevoj 12 u iznajmljenom prostoru od 214 m² u prostoru bivšeg mesdžida. U sustavu Mešihata djeluje Zagrebačka medresa, Islamska gimnazija, Vakuf-Zaklada i od 1. siječnja 2010. godine Agencija za certificiranje halal kvalitete. Prošle 2009. godine urudžbirano je 1.188 različitih dokumenata, od čega 411 izlaznih dokumenata, 110 rješenja, 35 putnih naloga, 39 puta su upućena pisma Izvršnim odborima. q Ismet Isaković

11

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o budućnosti Bosne i Hercegovine u svjetlu Daytonskog mirovnog sporazuma

Nužnost dekonstrukcije sporazuma

12

J O U R N A L

U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 11. ožujka 2010. prof. dr. Josip Jurčević, znanstveni suradnik na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu, održao je predavanje na temu “Budućnost Bosne i Hercegovine u svjetlu daytonskog sporazuma”. Josip Jurčević je završio Filozofski fakultet (povijest i filozofija) u Zagrebu. Magistrirao je na istom fakultetu s temom “Problemi proučavanja žrtava Dugoga svjetskog rata na području Hrvatske”, s naglaskom na manipulacije jasenovačkim žrtvama. Doktorirao je 2000. godine s temom “Represivnost jugoslavenskog komunističkog sustava u Hrvatskoj 1945. godine”. Nositelj je kolegija Opća povijest 20. stoljeća i Povijest uspostave suvremene hrvatske države na Studiju povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te kolegija Svjetska povijest 20. stoljeća na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Istraživački se bavi suvremenom hrvatskom poviješću, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za Drugi svjetski rat, hrvatsko iseljeništvo i Hrvatski domovinski rat. Od 1994. do 1997. bio je zaposlen kao samostalni savjetnik u Saboru Republike Hrvatske (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava). Od 1997. djelatnik je Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Od 2004. godine član je Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja suda pred Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije. Njegov rad na proučavanju žrtava poraća okrunjen je knjigom “Bleiburg” (2005.). Na prethodnim izborima za predsjednika Republike Hrvatske bio je nezavisni kandidat.

Daytonski sporazum – nagrada zločincu i agresoru “U Hrvatskoj i na prostorima bivše Jugoslavije puno se manipuliralo sa svime i svačim, a naročito sa poviješću koja se sustavno, precizno i stručno krivotvorila s ciljem postizanja različitih učinaka. Veoma često su i naši preci bili žrtve manipulacija, tako da smo kroz školske i druge institucije naslijedili puno toga što je neobjektivno i nistinito, na temelju čega smo donosili pogrešne prosudbe. Stoga je i u Hrvatskoj i u BiH ostalo ozračje u kojem

Mr. Mirza ef. Mešić i prof. dr. Josip Jurčević se povijest previše oživljava, pri čemu se povijesti daje krivo značenje. Uvijek volim naglasiti da je povijest izuzetno važna, bez nje je sve nezamislivo, ali povijest je nešto što se ne da promijeniti. Sve što se dogodilo u prošlosti jednostavno je nepromjenjivo”, rekao je na početku predavanja prof. dr. Josip Jurčević. Istaknuo je međusobnu povezanost Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pri čemu Daytonski sporazum na mnogo načina u formalnom smislu veže ove dvije države. Povijesno gledano prostor BiH je jedan od najdinamičnijih prostora u civilizacijskom, kulturološkom, vjerskom, nacionalnom, političkom i vojnom smislu. Kroz povijest su često o prostoru Bosne i Hercegovine arbitrirali oni koji nisu porijeklom iz BiH, često bez velikog znanja o tom prostoru – uključujući i Daytonski mirovni sporazum. Od austro-ugarske okupacije 1878. godine Bosna i Hercegovina je u fokusu onoga što danas zovemo međunarodna zajednica. Međunarodne institucije i najmoćnije države neprekidno su zainteresirane za taj veoma važan geopolitički prostor i neprekidno o njemu arbitriraju. Međutim, u zadnjih 130 godina nije pronađeno ješenje koje bi stabiliziralo taj prostor. Jurčević smatra da je tome glavni razlog što na pronalaženje optimalnog rješenja nisu presudan utjecaj imale osobe, narodi i zajednice koje žive na prostoru

BiH. Na tome tragu je i Daytonski sporazum iz 1995. godine do kojega je došlo prvenstveno zahvaljujući moći koju je imala međunarodna zajednica. Ona je, bez obzira na domicilne aktere na prostoru bivše Jugoslavije, postala ključni čimbenik već 1991. godine. “To se da iščitavati iz cijelog niza događaja s kraja 1991. godine, uključujući proces međunarodnog priznanja državne samostalnosti Hrvatske i Slovenije, a potom, s odgodom, i priznavanje Bosne i Hercegovine nakon referenduma. Tome treba uključiti i cijeli niz međunarodnih pregovora o Bosni i Hercegovini, sve planove o upravnoj podjeli BiH, koja je mogla prerasti u dezintegraciju BiH kao države – sve je to kreirano od međunarodne zajednice. Tzv. unutarnji akteri u bivšoj Jugoslaviji, prije ili kasnije su na to morali pristajati, uključujući i Daytonski sporazum”, rekao je Jurčević. Naglasio je da je država Srbija bila jedini pripremljeni akter za događaje koji će uslijediti u periodu od 1990. godine do danas. Prvo sustavno nasilje provodilo se u Srbiji, pri čemu su iz državnih institucija eliminirani svi oni koji se nisu htjeli uklopiti u plan stvaranja Velike Srbije. Srbijanska politika je bila fokusirana na teritorijalno širenje i pokušaj da se sve ono što se postigne vojnim putem legalizira u nekim međunarodnim okolnostima. “Najveći strateški uspjeh države Srbije, kako tada, tako i do


BOŠNJACI U HRVATSKOJ dana današnjega, na prostoru Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, bio je što je uspjela žrtve držati podijeljene, neujedinjene i nesolidarne. Ili, kao što je bilo na prostorima Bosne i Hercegovine, dovesti ih u stanje sukoba”, rekao je Jurčević. Tek 1994. godine pod utjecajem međunarodne zajednice, prvenstveno SAD-a, dolazi do prisilnog zbližavanja i suradnje državnih struktura Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To je rezultiralo Washingtonskim sporazumom i vojno-operativnom suradnjom HV-a, HVO-a i Armije BiH, nakon čega na prostoru BiH počinju prve velike osloboditeljske akcije. “Sa motrišta svega što se događalo u BiH ogroman je paradoks da su se žrtve međusobno sukobljavale. Dubinski razlozi i interesi su bili na području velikosrbijanske strategije. Tako je i danas. Da su se nastavile vojne akcije združenih armija dviju država, sigurno bi se u nekoliko mjeseci neutralizirali i poništili svi osvajački učinci srbijanske oružane agresije. Opet je presudila međunarodna zajednica koja je dovela do Daytonskog sporazuma, koji je nedvojbeno jedna od najvećih sramota međunarodne povijesti 20. stoljeća”, rekao je Jurčević i naglasio da je Dayton rezultat najgorih mogućih zločina koji su uopće počinjeni u povijesti ljudske civilizacije, rezultat svih mogućih zločina koje pozna i sankcionira međunarodno pravo. Neke organizirane zločine, koji su počinjeni na prostoru BiH tokom rata, nije predvidjelo niti međunarodno pravo, prvenstveno postojanje logora za provođenje masovnih sustavnih silovanja, koji su bili u funkciji etničkog čišćenja. Nikada nitko u povijesti, kao država i osvajač, nije silovanja koristio u svrhu postizanja dugoročnih demografskih ciljeva. U takvim okolnostima, kada se vojnim putem vrlo jednostavno moglo poništiti osvajačke, zločinačke ciljeve velikosrpskog projekta, dolazi do formuliranja sporazuma u Daytonu, koji je mjesec dana kasnije, sredinom prosinca 1995. godine, potpisan u Parizu. Sporazum u Daytonu je dogovoren u vrlo čudnim okolnostima, o čemu nerado govore čak i oni koji su bili u pratnji potpisnika sporazuma. Radilo se o jednoj, ne samo političkoj i diplomatskoj, nego i o fizičkoj prisili da se dogovori sporazum, a pod prisilom su naročito bili predstavnici sa bošnjačke i hrvatske strane. “Sporazum je faktički i formalno-pravno bio nagrada zločincu, nagrada agresoru. Unatoč tome što je doveo do prekida oružanih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine, Dayton je priznavanje najgorih zločina koje poznaje međunarodno pravo i povijest civilizacije uopće. To je glavni argument s kojim se

treba baratati o Daytonu, bilo da se radi o općim civilizacijskim načelima ili državnim interesima na prostoru Bosne i Hercegovine”, naglasio je Jurčević. Geopolitički rezultat Daytonskog sporazuma je, u najgorem smislu, priznavanje određenog statusa Republici Srpskoj, geopolitičkoj tvorevini famoznog naziva entitet. Povijest države i prava ne poznaje iskustvo toga što je Bosna i Hercegovina. Jurčević je istaknuo da država s takvim pravnim, geopolitičkim i entitetskim obrisima jednostavno ne postoji u povijesti, radi se o presedanu svjetske povijesti. To je neodrživo s motrišta povijesnih iskustava, pogotovo s motrišta onoga što će se događati u budućnosti. Osnovni “mamac” za potpisivanje sporazuma bilo je ostvarivanje prava povratka prognanih, protjeranih i raseljenih osoba. Iz povijesnih iskustava bilo je jasno da se u političkim sporazumima velikih sila uzima u obzir postojeće stanje, odnosno dokle je došla vojska. Državne strukture Hrvatske i BiH znale su za taj princip i morale su biti svjesne što znači potpisati Daytonski sporazum. Na tragu toga može se promatrati sve što se događa u BiH do današnjih dana. “Ako se gledaju akteri u jugoistočnoj Europi, može se reći da Srbija neprekidno uspješno ostvaruje i nadalje svoj cilj. To znači da na razne načine – obavještajne, medijske, političke, u 'nesvijesti' drži žrtve svoje agresije. Koristeći određene pojedince i strukture u hrvatskoj i bošnjačkom korpusu u BiH drži neprekidno napetost. Kada se god na prostoru BiH pojave međunarodni faktori koji žele poništiti rezultate Daytonskog sporazuma, koji su nehumani, nepravni i negativni u svakom pogledu, onda se uvijek 'zavrti' priča o trećem entitetu. Određene strukture, pogotovo unutar Hrvatske, zagrizu na mamac trećeg entiteta, koji je proziran čak i kada gledamo uske hrvatske interese na prostoru Bosne i Hercegovine. Uvijek se drži tenzija između žrtava prošlosti, sadašnjosti, a izgleda i budućnosti, pri čemu žrtve, kao socijalne, nacionalne i kulturološke cjeline, neprekidno rade na štetu svojih vlastitih interesa”, rekao je Jurčević i naglasio da Daytonski sporazum iz niza razloga ne može opstati na prostoru Bosne i Hercegovine. Mnogi pogrešno misle da je međunarodna zajednica nešto monolitno i jednoznačno, pri čemu javnost u Hrvatskoj i BiH upada u jednu vrstu političkog fatalizma da se na ništa ne može utjecati, niti promjeniti. Daytonski sporazum je neodrživ za prostor Bosne i Hercegovine, a njegova glavna poruka je da se organizirani zločin isplati. “Daytonski sporazum

je u konačnici nagrada zločina. Ta nagrada može biti razumljiva ako je bila privremena kako bi se prekinuo rat. Neodrživo je da može opstati Republika Srpska. Daytonski sporazum će morati biti temeljito revidiran ili potpuno poništen jer je nedvojbeno dotrajao. Situacija na prostoru BiH sigurno će se razvijati u smislu dekonstrukcije Daytonskog sporazuma, pri čemu Bosna i Hercegovina nužno mora ostati integrirani, jedinstven i cjelovit prostor”, rekao je Jurčević. Na prostoru BiH hrvatska i bošnjačka komponenta ne pokazuju zrelost i doraslost situaciji, te sada rade protiv sebe. Ukoliko žele utjecati na događaje u postdaytonskom razdoblju (kada sporazum bude dekonstruiran), morat će doći do dubinskih promjena unutar bošnjačko-hrvatskih institucija. Te promjene jedino mogu izvršiti bosansko-hercegovački građani, koji će pravno utjecati na ključne geopolitičke odluke. Jurčević smatra da bi i u Hrvatskoj i u BiH trebalo izvršiti kadrovske promjene, kako bi u institucije, kako vrhunske političke funkcije tako i one najniže političke moći, mogle doći osobe koje će zastupati samo zajedničke interese i opće dobro na prostoru Bosne i Hercegovine. “Dayton će sigurno morati pasti. Međutim, sve ono što je dovelo do Daytona – svi zločini, etnička čišćenja, moć na prostoru BiH – nažalost, neće biti promijenjeni. Od lokalnih, bivših jugoslavenskih aktera jedino država Srbija sustavno, institucijski, racionalno i veoma kvalitetno radi za svoje interese. Hrvatska i Bosna i Hercegovina pokazuju izrazitu nekvalitetu i zapravo su sve dalje od toga da utječu što će se dalje događati na prostoru Bosne i Hercegovine. Sve su žešća sučeljavanja između hrvatske i bošnjačke etničke zajednice na prostoru BiH, bilo s dobrim namjerama ili neznanja”, rekao je Jurčević i istaknuo da smo najodgovorniji naraštaj u povijesti za sudbinu Bosne i Hercegovine s obzirom na pravo glasa na izborima. Građani su ključni za ono što će se dogoditi u postdaytonskom razdoblju. “Ne smijemo sebi dozvoliti mišljenje kako smo nevažni, kako ne odlučujemo. Nikada u povijesti jedan naraštaj i običan pojedinac nije bio toliko važan kao sada. Dakle, mi odlučujemo, i u BiH i u Hrvatskoj. Hrvatska je potpisnica Daytonskog sporazuma i ako bude kvalitetna njezina struktura, Hrvatska će sigurno moći utjecati na zaštitu države BiH. Bez stabilnosti Bosne i Hercegovine nezamisliva je stabilnost i prosperitetna budućnost Hrvatske”, zaključio je prof. dr. Josip Jurčević. q Ismet Isaković

13

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Počeli građevinski radovi na izgradnji Islamskog kulturnog centra u Rijeci

Dug i zavojit put Financiranje projekta osigurano je najvećim dijelom obećanom donacijom iz Katara, a već su na raspolaganju sredstva iz prve tranše koja pokrivaju troškove izvođenja i nadzora za 2010. godinu.

14

J O U R N A L

Dana 12. ožujka 2010. glavni izvođač radova na izgradnji Islamskog centra u Rijeci, GP Krk iz Krka, uveden je u posao. Od toga datuma počeo je teći ugovorni rok za dovršenje radova od 18 mjeseci. Bude li sve u redu, riječka bi džamija prve musalije mogla primiti već u jesen iduće godine. Ova štura informacija, međutim, ništa ne kazuje o dugom i zavojitom putu, kako su pjevali Beatlesi 1969. godine, one iste koje je formalno osnovana Islamska zajednica u Rijeci, koji je doveo do ove faze centurijskog projekta muslimana u Hrvatskoj. Puna informacija koja bi uključivala sve peripetije oko stavljanja zahtjeva Islamske zajednice za dodjelu zemljišta za izgradnju džamije još 1984. u ladicu, atmosfere straha, vjerske netrepeljivosti i mržnje inducirane krajem devedesetih godina, prisiljavanja Islamske zajednice da dva puta, uz plaćanje pune cijene promijeni lokaciju, pa time i mijenja projektna rješenja, amaterski provedenog natječaja za izbor projektnog rješenja iz 2001., izbora jako skupog kiparskog rada Dušana Džamonje post festum kao projektnog rješenja, neadekvatnih i skupih projektnih rješenja u razradi i nesnalaženja u kasnijim aktivnostima, posebno oko odabira izvođača radova, zahtijevala bi znatno više prostora i velik broj suhoparnih podataka. Najvažnije je, međutim, da je u samom finišu, prije odabira glavnog izvođača radova, imenovan konzultant za projekt Islamskog centra Rijeka pri Mešihatu Islamske zajednice, Irhad Meheljić. On je vrlo brzo okupio tim stručnjaka inženjera i ekonomista. Tim je u nepuna tri mjeseca revizijom i racionalizacijom projektnog rješenja, provedbom pozivnog natječaja i vrlo dugih pregovora s projektantima i ponuditeljima, na koncu uspio reduciranu troškovničku cijenu od skoro 73 milijuna kuna bez PDV-a po ugovoru prema izvedenim količinama s nekvalificiranim izvođačem, svesti na 44,5 milijuna kuna bez PDV-a po ugovoru “ključ u ruke” s potpuno kvalificiranim i renomiranim izvođačem GP Krk. Ovdje je važno naglasiti da kod ugovora prema izvedenim količinama, inve-

Potpisivanje ugovora o gradnji u Islamskom centru u Zagrebu stitor preuzima rizik nepredviđenih radova, pa konačna cijena najčešće raste, dok kod ugovora po sistemu “ključ u ruke” izvođač, osim u slučajevima više sile ili razumno nepredvidivih okolnosti, preuzima rizik nepredviđšenih radova i cijena ostaje ista. Također, u sličnoj proceduri pozivnog natječaja, odabran je kvalificiran nadzor, ITT d.o.o. iz Rijeke s potrebnim referencama. Značajno je da su oba partnera s područja Primorsko-goranske županije, što je omogućilo njihovo trenutno anga-

žiranje i brzu mobilizaciju, pa su radovi odmah stvarno započeti. Financiranje projekta osigurano je najvećim dijelom obećanom donacijom iz Katara, a već su na raspolaganju sredstva iz prve tranše koja pokrivaju troškove izvođenja i nadzora za 2010. godinu. Kako projekt bude napredovao, u skladu s prihvaćenim dinamičkim planom, tako će se odobravati daljnje tranše sredstava iz ove donacije. Donacija neće pokriti sve troškove projekta, pa će i dalje biti potrebno prikupljati sredstva kako bi se izbjeglo zaustavljanje radova ili produljenje roka. U tu svrhu tim stručnjaka izradio je Financijski i plan Gotovinskog toka te predvidio sve rizike za ostvarenje projekta koji proizlaze iz financiranja. Efikasno upravljanje tim rizicima jedan je od bitnih uvjeta ispunjenja roka. Upravljanje projektom u ime investitora, Medžlisa Islamske zajednice Rijeka vršit će članovi stručnog tima, iako je jedan od prijedloga bio da investitor imenuje stalnog projekt menadžera, što će se vjerojatno pokazati potrebnim u narednim fazama izvođenja. q Faris Nanić


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “Vertigo” Amela Suljovića, suradnika “Preporodovog Journala” iz BiH

Roman o starom Sarajevu U organizaciji KDBH “Preporod”, 12. ožujka 2010. u prostorijama Kulturno-informativnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu, predstavljena je knjiga “Vertigo” Amela Suljovića, novinara i književnika, suradnika našeg časopisa iz Sarajeva. Pored autora, o knjizi su govorili Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica i Gordan Nuhanović, pisac i novinar. Ulomke iz knjige čitao je Asim Ugljen, mladi glumac iz Zagreba. Moderatorica predstavljanja knjige bila je Sena Kulenović, članica redakcije “Preporodovog Journala”. Amel Suljović je rođen 1976. godine u Sarajevu. Osnivač je Društva za promicanje i razvoj književnosti “Klepsidra”, kao i rukovoditelj istoimenog izdavačkog programa. Autor je studija “Kulturološko-historijski aspekti Andrićevih pripovjedaka” (diplomski rad) i “Odnos između biografskog i imaginarnog u Andrićevom romanu 'Na Drini ćuprija'” (magistarska teza). “Vertigo” je njegova prva objavljena knjiga. Suljović trenutno piše drugi roman radnog naziva “Devran”, čija se radnja odvija u Zagrebu od 1942. do 1945. za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Radnja romana “Vertigo” vremenski je smještena pred sami kraj Prvog svjetskog rata. Mladići koji se vraćaju s bojišnice u kasabu pate od misteriozne bolesti: krv im izbija na usta i hvata ih neobjašnjiva vrtoglavica. U tom kratkom vremenu bezvlašća, vremenu kolovrata, nevremena i strepnje, dolazi do sukoba glavnih protagonista ove priče: muftije Zulfikara Đoge, gvardijana fra Grge, mitropolita Aksentija, Nikodima, kraljevog ađutantauhode i Ezre, lokalnog Židova-kamatara. “Vertigo” je knjiga o vremenu kojeg više nema. Ostala je samo priča koja svjedoči da se u Bosni i Hercegovini zapravo – ništa ne mijenja. Amel Suljović nas uvodi u zaboravljeni svijet sarajevske kasabe: svijet sumnjivih nagona i presuvraćenih istina, svijet bijelih šadrvana i šutljivih kuršumlijskih softi, svijet kovan od srebra i ljudske pohlepe, rumenih perivoja i jezivih noćnih intriga. Autor nas uvodi u svijet starog Sarajeva, pri čemu ćemo dati dukat da uđemo unutra – i dva da izađemo iz njega.

S promocije u Kulturnom centru BiH u Zagrebu (slijeva: Amel Suljović, Gordan Nuhanović, Jagna Pogačnik, Sena Kulenović, Asim Ugljen i Senad Nanić)

Prilog boljem razumijevanju prošlosti Jagna Pogačnik je rekla da ju je autor iznenadio svojim stilom pisanja, pri čemu se radi o gusto pletenom proznom tekstu koji traži koncentriranog i pozornog čitatelja. Roman ima razgranatu fabulu, koja nije nimalo jednostavna i linearna, već skreće u brojne rukavce u kojima se pojavljuje mnoštvo likova. Pritom svaki lik donosi svoju priču koja je važna za roman kao cjelinu. “Kao u čarobnoj kutiji unutar romana otvara se jedna po jedna ladica, otvaraju se nove teme i novi likovi, a na koncu sve funkcionira kao dojmljiva imanentna cjelina. Mogli bismo reći da se radi o jednom tradicionalnom stilu ili, barem, tradicionalnom pristupu pripovijedanja u kojem se vrlo jasno i ovaj roman upisuje u bogatu tradiciju bosanskog pripovjedaštva – ne samo pisanog nego i usmenog. U romanu prepoznajemo neke tragove književnih velikana kao što su Ivo Andrić i Meša Selimović i rekla bih da je to upravo nadogradnja nekih rukavaca bosanske proze”, rekla je Pogačnik i dodala da se odnos prema tradiciji u romanu iskazuje i jezikom, koji obiluje turcizmima i lokalizmima.

Naglasila je da je “Vertigo”, prije svega, roman atmosfere bez obzira što se na fabularnoj razini i fabularnim rukavcima pletu kojekakve intrige: događaju se ubojstva, voli se, mrzi, ratuje, boluje, isprepliću razne vjere. To su sve odlike dinamične, napete fabule. Radnja romana se zbiva za vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom, pred kraj Prvog svjetskog rata i načelno prati tri moćnika – muftiju, franjevačkog gvardijana i mitropolita – koji u vrijeme strepnje i bezvlašća nastoje riješiti neke svoje stare račune, nastoje se riješiti nekih svojih protivnika. Pogačnik je istaknula da bez obzira na potentnost tog dijela priče, to je prije svega roman o starom Sarajevu, o njegovoj multinacionalnosti i multikonfesionalnosti, o njegovoj atmosferi, osobitostima koje se ne mijenjaju vijekovima jer se, prije svega, ne mijenja mentalitet ljudi koji je u romanu utkan u čitavu galeriju likova. Priču pripovjeda jedan starac na kraju svoga života, kako on kaže – “za svoje unuke”, pri čemu su davno pomrli oni zbog kojih je šutio tolike godine. “Roman se gradi od fragmenata, pri čemu to nisu klasični fragmenti nego zaokružene epizode u kojima se, s jedne stra-

15

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

16

J O U R N A L

ne, fokusira na glavne likove, a zatim to fokusiranje istovremeno raspršuje na druge, sporedne likove koji su pomno izabrani i koji svjedoče o nečemu što se zove glavnom tezom romana. Roman se bez obzira na svoj jezik, vrijeme u kojem se zbiva i odabrane likove, čita kao iznimno suvremen roman, u kojem je namjeran sraz staroga i novoga. Nakana je autora ispripovjedati jednu univerzalnu priču, koja se iz vremena prošlosti prelijeva u sadašnjost i ukazuje na neke vječne i univerzalne teme. Veliki dio teksta zauzimaju tzv. univerzalni iskazi koji se u romanu pojavljuju u velikom intenzitetu. Oni funkcioniraju kao svojevrsne maksime i sentence, te zaodjevaju pripovjedača nekim ruhom mudrosti i životnog iskustva”, rekla je Pogačnik. Naglasila je da je Sarajevo u romanu opisano kao kasaba u kojoj je sve vezano uz čovjeka i svijet u kojem je sve što je vezano uz čovjeka odiše mržnjom. U njemu se nasilje prenosi iz prošlosti u sadašnjost i natrag, skupa sa svim mogućim nevoljama, tugama i osvetama u kojima je, kako autor kaže, “brbljiva narav ljudi kriva za mnoge nesreće”. Bosna na kraju Prvog svjetskog rata je zemlja u kojoj se bez riječi i truda mire i spajaju krajnosti. O tim krajnostima pripovijeda roman i te krajnosti su vidljive u svakom vrlo pomno izabranom liku u vrlo živoj i plastično opisanoj galeriji likova. “To je atmosfera u kojoj vladaju muškarci, dok su ženski likovi u romanu uglavnom zanemareni, potisnuti i svedeni kao objekti nekih muških potreba i grijeha. Svim univerzalnim iskazima čitavom pričom romana pripovjedač zapravo poziva na neke plemenite vrijednosti: ljubav, poniznost, ukorijenjenost u vlastiti zavičajni prostor”, naglasila je Pogačnik. “Vertigo” je inače nazvan po tajanstvenoj bolesti – vrtoglavici i mučnini, koju su osjećali mladići koji su se vratili s ratišta u Galiciji. To je tajanstvena bolest koja je posljedica straha, užasa i svega onoga što su oni tamo vidjeli. Iako može djelovati kao mamac za čitatelja, to nije roman koji će tematizirati samo tajanstvenu bolest. “Vertigo” je roman koji je prepun lokaliteta koje treba prepoznati, prepun izraza koje treba shvatiti, prepun filozofičnosti o kružnom tijeku vremena i povijesti. “Koliko god nas uvodi u jedno prošlo vrijeme, roman je vrlo suvremen. U njemu se spajaju različite tradicije pripovjedaštva iz različitih stoljeća zajedno s usmenom tradicijom, pisan na jednoj visokoj jezičnoj razini, prije svega s jednom velikom ljubavlju za Bosnom i Sara-

Amel Suljović, suradnik “Preporodovog Journala” iz BiH jevom, za gradom čija je sudbina da se stvari ponavljaju, ali i isto tako da se te stvari zapisuju da se ne bi zaboravile”, zaključila je Jagna Pogačnik. Gordan Nuhanović je rekao da nas Suljovićev roman svojom temom i jezikom koji koristi vraća u vrijeme od prije stotinjak godina u staro, danas već izgubljeno, Sarajevo. Autor poput arheologa otkopava desetke davnih priča i lokalnih kronika, stare toponime i arhaični jezik

predmoderne Bosne. Roman “Vertigo” gotovo da i nema klasičan zaplet: on je koncipiran kao mozaik tzv. malih, mahom tragičnih priča koje neprekidno skreću s glavnog pripovjednog toka i čine svojevrsnu popunu ukupnom razumijevanju filozofije života koja se na određeni način proteže i do današnjih dana. Vraćajući se u povijest, u dramatično vrijeme završetka Prvog svjetskog rata, u kratko vrijeme bezvlašća u kasabi, Suljović se bavi kontraverznim odnosom između vjera u njihovoj borbi za dominacijom. Postoji izreka o povijesti kao učiteljici života. Osim što nas podučava, povijest se očito i ponavlja, a razdoblja previranja kao da pružaju šansu onim najnižim ljudskim nagonima. Drugim riječima, temeljna namjera Suljovićevog romana je ukazati na stanoviti fatalizam naših krajeva. Unatoč tehnološkom napretku, obaveznom obrazovanju i porastu standarda ništa se bitno ne mijenja što su, uostalom, na najtragičniji način potvrdili nedavni ratovi u Hrvatskoj i BiH. Ili, informatički rečeno, hardver se promjenio, ali je softver ostao više-manje isti. Fatalizam ili pomirenost sa sudbinom je postala bosanski brend. Nuhanović je naglasio da su Suljovićevi likovi nekako stalno nadomak smrti: oni su je svjesni, ali je i preziru i kao u inat nepokolebljivo joj idu u susret, kao da slijepo slijede unaprijed ispisanu šablonu vlastitih života. Smrt je, uostalom, ono čemu život suštinski teži, ali postoji i nešto što se zove dug prema životu koji se rukovodi onim moralnim zakonima u nama i zvjezdanim nebom iznad nas. “Nema zla bez čovjeka, veli Suljović, ali čovjek ga nepogrešivo i trajno čini sebi i drugima. Je li ovo ipak roman o zlu, o njegovoj žilavoj naravi, pitam se čitajući još jednu autorovu rečenicu: 'Svatko ima svoju zlu minutu, a zlu i ne treba više od minute.' Za Suljovića je ovozemaljski život dolina suza, a sreća njezino porijeklo i njezine namjere čovjeku su uglavnom nerazumljive. Ono što će nas nadživjeti je mržnja. Možda baš zato što ne shvaćamo prošlost u kojoj se, piše autor, ništa ne da mijenjati, ali ona, ta prošlost, nepogrešivo i stalno mijenja sadašnjost. Jer prošlost je zlo i muka što nas truje, tvrdi Suljović pri kraju romana kada se njegovi likovi nakon svih počinjenih zala zakratko zagledaju sami u sebe. Suljovićev roman ‘Vertigo’ jedan je vrtoglavi prilog boljem razumijevanju prošlosti kako nas ne bi nespremne zaskočila u budućnosti”, zaključio je Gordan Nuhanović. q Ismet Isaković


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “Bosanski Novi u našem srcu” Ante Milinovića

Zavičajna monografija U prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu, 19. ožujka 2010. predstavljena je monografija “Bosanski Novi u našem srcu”, autora mr. sc. Ante Milinovića. Knjigu su, pored autora, predstavili Jasmin Karabegović, Elvir ef. Vakufac i Enver Mulabdić. Odabrane ulomke iz monografije čitali su Dalija Muftić Milonja i Rasija Blagajčević, moderator promocije. U glazbenom dijelu programa nastupio je Ansambl “Bosana”, koji djeluje pri zagrebačkom ogranku Bošnjačke nacionalne zajednice.

Trajno svjedočanstvo istine o Bosanskom Novom U uvodnom obraćanju Rasija Blagajčević je rekla da je prije zagrebačke promocije monografija “Bosanski Novi u našem srcu” predstavljena ukupno šest puta: u američkim gradovima Chicagu i St. Louisu, kanadskom gradu Hamiltonu, te u Bosni i Hercegovini – Bosanskom Novom, Sanskom Mostu i Bihaću. Jasmin Karabegović, izdavač i glavni urednik bosanskog izdanja monografije je rekao da knjiga prikazuje povijest Bosanskog Novog od njegovog nastanka pa do tragičnih dešavanja 90-ih godina 20. stoljeća. Objasnio je razloge izdavanja monografije. Surfajući internetom na jednom uglednom novljanskom blogu je naišao na vrlo oštre polemike vezane uz monografiju mr. sc. Ante Milinovića. “Tada sam odlučio ponuditi autoru da budem izdavač iz čistog revolta prema jednom bahatom napadaču, koji je na jedan vrlo perfidan način pokušao hrpom dolara korumpirati tog časnog autora i pridobiti za jednu agresorsku, protubošnjačku knjigu u kojoj ne bi bilo istine o izvršenom genocidu nad nama, novljanskim Bošnjacima i Hrvatima. U njoj se trebala hvaliti visoka kultura, sport i turizam agresora na Bosnu i Hercegovinu. Posebno me ogorčilo što se taj bahati napadač predstavio kao bogati i veliki Bošnjak, ucjenjujući autora uskaćivanjem donacije za knjigu nekakvim svojim pravom na političku cenzuru. Taj neuki cenzor išao je tako daleko da je iskusnom profesoru i magistru nauka davao stroge upute o pisanju knjige iz njemu potpuno nepoznate tematike. Kada mu je profesor vrlo kulturno i argumentirano odgovorio,

Predstavljanje monografije o Bos. Novom u prostorijama BNZH on je uzvratio najprljavijim klevetama, zbog čega sam spremno preuzeo obranu ugleda knjige i našeg omiljeno bosanskonovskog profesora. Ponudio sam da na svoj poslovni rizik preuzmem ulogu izdavača i urednika našeg bosanskog izdanja”, rekao je Karabegović i naglasio da je drugi razlog bio njegov bosanski patriotizam i pietet prema svim šehidima, žrtvama agresije na BiH. Ideja Milinovićeve multinacionalne knjige potvrđuje da je istinoljubiv i pravedan čovjek, pravi naučnik i borac za istinu. Karabegović je istaknuo zadovoljstvo što je autor u svom prikazu predratnih i ratnih dešavanja u Bosanskom Novom dao i ratni dnevnik rahmetli generala Izeta Nanića. Naglasio je da je, prema njegovom mišljenju, najbolji dio knjige autorovo originalno istraživanje, te hrabro objavljivanje podataka o velikosrpskom genocidu sa spiskom mrtvih i nestalih Novljana u agresiji na bosansko-novske Bošnjake od 1992.-1995. godine. To je ujedno i opomena živima da nikad više ne dopuste takve zločine, niti da prestanu tragati za nestalima. Po međunarodnom pravu genocidni zločini nikada ne zastarjevaju. Karabegović je rekao da je potreban brz i odlučan sudski progon svih velikosrpskih zločinaca, te jasna konstitutivna politika koja će Bosnu i Hercegovinu izvesti iz ćorsokaka i opet omogućiti suživot usklađen s idejama o interesnom zajedništvu u BiH.

Karabegović je istaknuo da je primarna želja izdavača bila da pomogne izdavanje i popularizaciju istine o našim šehidima, borcima i drugim stradalnicima protubosanske agresije. O toj temi je objavljeno malo stručnih knjiga. “Skrivanje istine ni jednom narodu nije donijelo sreću ni trajni mir u državi, pa tako neće ni Republici Bosni i Hercegovini i njenim dijelovima. Našoj domovini je potrebna puna istina o tom razdoblju našeg stradanja, njegovim uzrocima i posljedicama, prikazana intelektualnim stilom, odmjereno i promišljeno, bez zagriženih generalizacija i poziva na osvetu. Baš tako to čini mr. Ante Milinović – smatrajući da nas do pomirenja i suzbijanja mržnje među sadašnjim i budućim generacijama može dovesti samo istina koja nas poučava i usmjerava prema multinacionalnoj kulturi i toleranciji, kako ne bismo ponovili greške koji vode u zločine i divljaštvo”, rekao je Karabegović. Podsjetio je da je monografija objavljena u svibnju 2008. godine i odmah rasprodana, te je bosansko izdanjebilo jedini način da domaći čitatelji dobiju ovu vrijednu knjigu. “Bosanski Novi u našem srcu” je u pravom smislu multietnička i multikulturalna knjiga, ali je njezin primarni cilj očuvanje bošnjačkog i bosanskog identiteta bosansko-noskog zavičaja, protiveći se svakoj diskriminaciji, a naročito genocidu, kulturocidu i memoricidu. Monografija će omogućiti mlađim generacijama sjećanje

17

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

18

J O U R N A L

na svoje pretke u tzv. “ratnim” dešavanjima u Bosanskom Novom i okolici, pri čemu to nije bio rat dvije vojske nego zločin srpske vojske nad golorukim civilima. “Zato je njezin cilj da ljudi pamte strahotu stradanja i da nikad više ne ponove iste greške, jer se upamti samo ono što se zapiše, a što se ne zapiše – sigurno pada u zaborav. Mora se znati i zapisati da je vrlo opasna i lažna teza, koju neki uporno ponavljaju da 'zadnji rat treba zaboraviti' jer su 'sve tri strane krive podjednako'. To se govori i pored svih svih dokaza da se u Bosanskom Novom nije vodio rat, već teroriziranje nenaoružanog dijela Novljana od strane povampirenih četničkih terorista. Nema boljeg oružja od istine kojom bošnjačka zajednica u domovini i dojaspori može sačuvati svoj identitet, te se boriti za svoja ljudska i etnička prava u svijetu i našoj zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini. Novljanska monografija je trajno svjedočanstvo istine o novskom multikulturnom zavičaju. I zato je u pravu mr. Milinović kada je u posveti knjige napisao da je ona amanet mlađima da ne zaborave naše žrtve i borce-šehide, niti da prestanu biti ponosni sinovi i kćeri svoje zemlje Bosne i Hercegovine, već da se bore za njezinu cjelovitost i provjerenu multinacionalnu ravnopravnost”, zaključio je Jasmin Karabegović. Elvir ef. Vakufac, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Novi je rekao da je monografija važan trag, dokument utisnut u vremenu. Njezina važnost je još značajnija jer je pisana u poslijeratnom vremenu. Naime, nakon 1995. godine ne postoji niti jedna knjiga koja obrađuje Bosanski Novi i Novljane, a da ne nosi jednu iskrivljenu sliku o tome gradu i događajima koji su se dešavali u bližoj i daljoj povijesti. “Upravo zbog toga je ova knjiga važan projekt, važniji nego neke druge knjige napisane u ovom vremenu. Doista sam presretan i zahvalan profesoru Milinoviću što je nastavio svoj životni put koji je imao i prije 1992. godine”, rekao je imam Vakufac. Enver Mulabdić, arheolog i direktor Muzeja Pounja u Bihaću, biranim se riječima osvrnuo na život i rad profesora Ante Milinovića, izražavajući zadovoljstvo što su suvremenici i sugrađani čovjeka koji je za života postao njihov mitski heroj. Ranih 60-ih prošlog stoljeća, kada se vratio sa studija i prvi puta pojavio u javnosti, Milinović je u Bosanski Novi prenio svoju ljubav, pažnju i strpljenje među sugrađane, pri čemu su svi postali svjesni svoje važnosti i željeli biti kao njihov omiljeni profesor. “U suštini, bio je naš duhovni otac”,

Mr. sc. Ante Milinović rekao je Mulabdić. Naglasio da je monografija “Bosanski Novi u našem srcu” veliki istraživački i životni projekt Ante Milinovića, koji se sastojao od nekoliko kilograma gusto pisanog materijala koji valorizira sve kompleksne značajke bosanskonovskog kraja, historijska događanja, posebno njihov historijski značaj. Tragajući za historijskom istinom Milinović je vrlo slikovito opisao kompleksna i burna vremena ovog područja, odnosno krvavu ratnu historiju bosansko-novskog kraja. Pritom je isticao hrabrost krajiških serhatlija i kapetana novske tvrđave, koji su se s jedne strane branili od austro-ugarskih vojnih napada, a s druge strane od osmanskih zapovjednika, čuvajući svoju tradiciju i izražavajući odlučan stav u obrani prastarog identiteta svoje domovine Bosne i svog zavičaja. Godinama radeći s autorom u istom bosansko-novskom Zavičajnom muzeju, Mulabdić je davne 1979. godine ima pri-

liku prvi puta čitati taj materijal. Zavičajna monografija je vremenom obagaćena novim otkrićima, koja su predstavljena u četiri cjeline: antička epoha, srednjovjekovna epoha, bosanska epoha (1512.1992.) i vrijeme zavičajne tragedije (1992.-1995.). Prvi dio zavičajne monografije nosi naziv “Antička epoha” i odnosi se na najstariju prošlost bosanskonovskog kraja. Drugi dio nosi naslov “Srednjovjekovna epoha” i obuhvaća vrijeme od ranog Srednjeg vijeka i dolaska prvih slavensko-avarskih četa na balkanske prostore, do definitivnog odlaska jedne od najmoćnijih feudalnih porodica, knezova Babonića na zapad 1512. godine. Treći dio je “Bosanska epoha”, koja obuhvaća vrijeme od 1512. godine pa do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Knjizi je pridodat i četvrti dio o ratnoj agresiji u Bosanskom Novom, koji se može čitati i kao početni jer smo svi skupa svjedoci strašnog novskog inferna sa stotinama bošnjačkih žrtava. “Dobro je poznat višedecenijski rad utrošen na ovom projektu, koji pruža mogućnost za cjelokupnu fundiranu obnovu i vraćanje historijskog identiteta ovom prostoru na ušću Sane u Unu, koji zasigurno zaslužuje punu pažnju. Izbor iz bogate bibliografije dat je na četiri strane, a taj popis ahivskih izvora i ostale dokumentacije sažeto i jasno usmjerava čitaoca u snalaženju i namjeni monografije te njenom osnovnom cilju. Posebno treba istaći da je skraćena verzija knjige pisana pregledno s lijepim jednostavnim stilskim književnim izrazom i da će je svaki zavičajni čitalac čitati s izuzetnom pažnjom. Zato su Novljani zahvalni svom popularnom profesoru Anti Milinoviću, s radošću očekujući nove knjige iz njegove serije”, zaključio je Enver Mulabdić. Mr. sc. Ante Milinović je rekao da jedan broj njegovih učenika i kolega iz Gimnazije i Srednjoškolskog centra, te Zavičajnog muzeja iz Bosanskog Novog trenutno radi na čak 7 knjiga, od kojih je jedna već izašla – “Rat u Bosni – zapisi i sjećanja”, autora Suvada Hotića. Knjiga je nedavno objavljena u kanadskom gradu Hamiltonu, a u njoj nema niti traga mržnje i osvete. Milinović se zahvalio Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici i izdavaču Jasminu Karabegoviću, te pozvao Novljane da nastave suradnju na projektu Zavičajne monografije svojim dopunama, ispravkama ili posebnim prilozima. Naglasio je da je monografija “Bosanski Novi u našem srcu” otvorena knjiga, istovremeno i zbornik. q Ismet Isaković


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izborna skupština KDBH “Preporod”

Kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa Deseta redovna Izborna skupština Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” održana je 20. ožujka 2010. u prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, Ilica 54.

Izvještaj o radu Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” podnio je izvještaj za razdoblje od 15.11.2008. do 20.03.2010. godine. U uvodnom dijelu je rekao da je proteklo više od 15 mjeseci otkako smo se okupili na Izvještajnoj skupštini krajem 2008. godine, te više od četiri godine otkako je na Izbornoj skupštini početkom 2006. dato povjerenje Glavnom i Nadzornom odboru. Izrazio je nadu da nije iznevjereno povjerenje članstva i da su ostvareni ciljevi zacrtani na početku mandata, potvrđeni i na Izvještajnoj skupštini. Naglasio je da je Glavni odbor predstavljao smjenu generacija uz očuvanje kontinuiteta. Entuzijazam mladih udružio se s iskustvom nešto starijih. Članovi Glavnog odbora ujedno su bili i nositelji najvažnijih “Preporodovih” aktivnosti. “Iskustvo djelovanja Glavnog odbora potvrđuje da su za kvalitetnu upravu, odlučivanje, izradu i provedbu programa potrebni ljudi koji razumiju ciljeve i organizaciju društva, načine i mogućnosti financiranja, društveno okruženje, ali istodobno svojim kreativnim, požrtvovnim i intenzivnim radom financijski slabo, a često i nikako nagrađenim, učestvuju u oblikovanju i provedbi naših aktivnosti. Naši rezultati, vjerujem, potvrđuju ispravnost takvog opredjeljenja. Sadržajno, nismo htjeli afirmirati samo bošnjačku kulturu, već naglasiti stvaralaštvo Bošnjaka Hrvatske čijom integracijom kao izvorne pojedinosti u hrvatsko kulturno biće ostvarujemo svoj cilj interkulturnog i intercivilizacijskog dijaloga u obliku kreativne nove vrijednosti. Ona nadilazi višestruko kulturno porijeklo i razrješuje sve njegove stvarne i prividne proturječnosti te nas oslobađa usamljenosti u getu na društvenoj margini. Priznatošću naših autora i nositelja aktivnosti u

Radno predsjedništvo: Azra Abadžić Navaey, Faris Nanić i Azra Garankić široj hrvatskoj i regionalnoj javnosti vjerujem da smo na tragu ostvarenja tog cilja”, naglasio je mr. sc. Senad Nanić. Rekao je da ostvarene rezultate vidi kao kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa. Sve “Preporodove” aktivnosti vremenom i velikim trudom postajale su zrelije, potpunije, relevantnije. Unošeni su novi trajni programi, kao što su “Preporodov Journal” još u prošlom mandatu i “Orient espresso” početkom ovog mandata. Tradicionalni programi su osvježavani novim nositeljima i njihovim prioritetima kulturnog djelovanja, kao što je slučaj s časopisom “Behar” koji je ostvario značajan proboj takozvanih manjinskih okvira recepcije. Proširene su djelatnosti u obimu i raznovrsnosti, na primjer u izdavaštvu, “Bošnjačkim riječima” i “Bulbulima”, gdje je konačno ostvaren i stari san o izdavanju audio zapisa. Nanić je naglasio da je postupan porast financijskih sredstava iz Proračuna RH, koji nam osigurava Savjet za nacionalne manjine RH, omogućio savladavanje problema iz prvog mandata, kao i povećanje obima i kvalitete programa. Proračuni naših aktivnosti dosegli su iznose primjerene programskim obavezama uz očuvanje kontinuiteta, ali i porast kvalite-

te. Oko programa izdavaštva i CD-a Bulbuli okupljena su značajna programska i donatorska sredstva iz više izvora, gdje se posebno ističu Grad Zagreb i “Croatia osiguranje”. Svođenjem tajništva na jedno radno mjesto i nizom racionalizacija troškova, smanjeno je učešće režijskih, tajničkih i knjigovodstvenih troškova na manje od 25%. “Neke su, međutim, boljke ostale neizliječene. Iako imamo vrsne i dokazane suradnike naših informativnih izdanja, mi se još i danas suočavamo s nedovoljnim brojem takvih suradnika. Zbog želje za očuvanjem standarda, urednici zapadaju u drugu neprihvatljivu poziciju, a to je neredovitost izlaženja, iako smo krajem godine uspjeli nadoknaditi zaostatke. Vjerovao sam, naime, da ćemo do ovog trenutka ipak imati ohrabren veći broj redovitih suradnika spremnih na barem nekoliko stručnih kvalitetnih tekstova godišnje. Svoje sam uvjerenje temeljio na činjenici nemalog broja visokoobrazovanih Bošnjaka mlađe i srednje generacije u Hrvatskoj. Nadao sam se i većem broju izdavačkih projekata stručnog i znanstvenog profila u svrhu vjerodostojnijeg osvjetljavanja bošnjačke i islamske stvarnosti u Hrvatskoj i šire. Moj osobni angažman na

19

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

20

J O U R N A L

pokretanju dopunske nastave jezika i kulture Bošnjaka uz otvorena vrata Ministarstva nije se počeo ostvarivati jer u tu svrhu okupljeni profesori davno preuzetu obvezu izrade programa većinom nisu ispunili. Nama drag i praktično lociran prostor 'Preporoda', osim dotrajalošću, zadovoljavajuće uvjete, nažalost, više ne pruža ni brojnim aktivnostima. Potreban nam je prostor male scene s odgovarajućim minimalnim pratećim prostorima za pripremu i izvedbu programa 'Bulbula' i 'Orient espressa', ali i manifestacije 'Bošnjačke riječi', kao i drugih tribina, predstavljanja i okruglih stolova. Stari plan o otvaranju 'Preporodove' knjižnice također nije moguć bez zasebnog prostora dovoljnog za dostupnost i pravilnu pohranu knjiga koje je 'Preporod' prikupio svih ovih godina. 'Preporod' se službeno obratio Gradu Zagrebu molbom s navedenim obrazloženjem. Molba je u proceduri već dulje vrijeme. Imajući u vidu trenutnu situaciju, teško je ocijeniti kolika je vjerojatnost pozitivnog odgovora i u kojem razdoblju”, rekao je predsjednik Nanić. Istaknuo je da nam ustupanjem prostora za “Preporodove” i zajedničke manifestacije, tradicionalno pomažu Islamska zajednica, Bošnjačka nacionalna zajednica, Kulturno-informativni centar Veleposlanstva Bosne i Hercegovine i Gradska knjižnica u Sisku, odjel Caprag. Sve bolja suradnja s islamskim i bošnjačkim organizacijama u domovini i inozemstvu lako se usklađuje na zajedničkim programima. U nastavku Izvještaja o radu u proteklom periodu, mr. Nanić se osvrnuo na ostvarene programe u 2009. i planirane u 2010. godini. Naglasio je da “Preporodove” aktivnosti u razdoblju od Izvještajne skupštine s kraja 2008. prvenstveno odlikuje povećanje obima i kvalitete postojećih aktivnosti. U programu informiranja povećava se broj članova redakcija i suradnika, kao i njihovih priloga te konačno obima svakog broja. Tematska određenja i sadržajnost “Behara” postaju prepoznatljivo visoko profilirana. Stupanj i obim obuhvaćenosti bošnjačkih tema u “Preporodovom Journalu” čini ga temeljnom referencom bošnjačke društvenosti u Hrvatskoj ovog vremena. Tematsko-grafička usklađenost “Jasmina” čini ga prepoznatljivim listom za mlade. U okviru programa izdavaštva objavljene su četiri knjige: “Svemirsko putovanje Malog Princa” Amira Bukvića, “Džibrilove oči” Seada Begovića, “Riječi vraćene kući” Enesa Kiševića i “Sotonisti” Mesuda Šabanovića. Peta knjiga naziva “Antologija suvremene bošnjačke poezi-

Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” je” Ervina Jahića i Seada Begovića programski je dug iz 2009. godine i u završnoj je fazi pripreme. Autori navedenih izdanja bošnjački su književnici afirmirani u široj hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj javnosti, uz izuzetak Šabanovićevog iskoraka u prostor romana. Nanić je istaknuo sretnu koincidenciju mogućnosti zadovoljenja stare potrebe i želje za zapisom glazbenog djelovanja “Bulbula” sa spremnošću Grada da zapis financijski usmjeri k izdavanju prvog CD-a. Voditeljska kvaliteta Ismeta Kurtovića posebno se očituje u njegovoj sposobnosti da kreira takve aranžmane koji tradicionalno vokalno solistički žanr uspješno prevodi u zborsko pjevanje, uz isticanje posebnosti i ljupkosti melodije sevdaha. Studijski uvjeti omogućili su precizno brušenje, naglašavanje i ravnotežu svih vokalnih i instrumentalnih pojedinačnosti i kvaliteta zbora. Tradicionalnu godišnju manifestaciju “Bošnjačke riječi u Hrvatskoj” također odlikuje kontinuitet i svježina. Povećan je broj, kvaliteta i posjećenost manifestacija. Značajno je povećano aktivno učešće “Preporoda” u manifestacijama širom regije (Sarajevo, Jajce, Brčko, Sisak, Dubrovnik, Trebinje, Stolac, Novi Pazar, Bijelo Polje, Podgorica, St. Gallen), gdje učestvuju urednici, članovi redakcije i suradnici “Behara” i “Preporodovog Journala”, dramski studio “Orient espresso” svojim predstavama i zbor “Bulbuli”. Nastavljen je program predstavljanja “Preporoda” uz donacije knjiga i časopisa putem sustava gradskih knjižnica u Hrvat-

skoj. Prošle godine je “Preporod” predstavljen na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu i to do sada s najvećim obimom izdanja. Sa zadovoljstvom se može reći kako je “Preporodova” produkcija kontinuirana, ali s iskazanim povećanjem obima i sve višom kvalitetom. U 2010. godini održat će se kontinuitet i kvaliteta starih dokazanih aktivnosti. U izdavaštvu su kandidirani naslovi vrsnih, ali i novih bošnjačkih autora koji djeluju u Hrvatskoj. KDBH “Preporod” nije u mogućnosti širiti programske obaveze s obzirom na nepromijenjen obim Državnog proračuna, što će se odraziti i na financiranje našeg Društva. Predsjednik Nanić je izrazio uvjerenje da Društvom najbolje upravljaju oni koji stvaraju, organiziraju i provode programe, potvrđeno ostvarenim rezultatima. To je dovelo do činjenice da su samo takvi ljudi i spremni preuzeti odgovornost u tijelima Društva. Predloženi kandidati su svi u većoj ili manjoj mjeri, značajno učestvovali u osmišljavanju i provedbi naših programa, kako oni iz starog saziva Glavnog odbora, tako i novopredloženi. U nastavku izlaganja mr. Nanić je pojedinačno predstavio kandidate za novo vodstvo “Preporoda”: Azra Abadžić Navaey, znanstvena novakinja s katedre za turkologiju Filozofskog fakulteta, članica Glavnog odbora u dosadašnjem sazivu. Vrsna poznavateljica orijentalnih kultura i članica redakcije “Behara”. Svojim zapaženim i vrijednim tekstovima umnogome je pridonijela prepoznavanju “Behara” kao znanstveno i kulturološki relevantnog časopisa.


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Amina Alijagić iz Lovrana, vrsna studentica prava na Riječkom sveučilištu, članica redakcije “Preporodovog Journala”. Dobro je poznata po odličnim i znanstveno utemeljenim analizama pravnopolitičkih aktualnih tema objavljenim u “Preporodovom Journalu”, kao i velikom angažmanu na organizaciji “Preporodovih” aktivnosti u Rijeci. Sead Begović je vrlo afirmiran književnik i književni kritičar te glavni urednik “Behara”, kojeg je učinio referentnim časopisom i izvan takozvanih manjinskih krugova. Njegovi tekstovi čitani su u brojnim knjigama i publikacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Preoblikovao je “Behar” svježim i stručnim pogledom na suvremenu i tradicijsku književnost očuvavši kontinuitet “Beharovog” identiteta. Autor je i urednik naših izdavačkih projekata. Filip Mursel Begović nositelj je više “Preporodovih” aktivnosti. Izvršni je urednik “Behara”, gdje svojim tekstovima i uredničkim djelovanjem značajno utječe na oblik i kvalitetu Behara. Član je redakcije “Preporodovog Journala” kojeg puni tekstovima o kulturi i šaljivim Murselovim Šegistanom. Pokretač je i voditelj dramskog studija “Orient espresso”, gdje kreativnim multimedijalnim pristupom u skromnim uvjetima atraktivno dramatizira klasike i suvremenike književne riječi. Stručni magistar Azra Čimić višegodišnja je urednica “Preporodovog” časopisa za mlade “Jasmin”, gdje uspješno primjenjuje svoje pedagoško i obrazovanje u temama europskih integracija, odnedavno opet nastanjena u Zagrebu. Aktivna je članica “Bulbula”. Ferid Dizdarević, dopredsjednik Društva u ovom sazivu, svoje je bogato društveno i poslovno iskustvo znao konstruktivno usmjeriti na stabilnost i urednost “Preporodovih” aktivnosti. Odličan je organizator aktivnosti u suradnji s drugim organizacijama. Odvjetnica Azra Garankić, članica Glavnog odbora u dosadašnjem sazivu, pokazala se nezaobilaznim autoritetom u više pravno složenijih situacija u kojem je trebalo braniti interese Društva. Njeni statutarni i prijedlozi sporazuma i ugovora nisu tek profesionalno dotjerani i uspješni, već su izrađeni iz perspektive aktivnog člana Društva i Glavnog odbora i, dakako, štede visoke troškove Društva za eventualnog vanjskog odvjetnika. Doktor znanosti Zlatko Hasanbegović s Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar”, dopredsjednik u dosadašnjem sazivu, široj je javnosti poznat po svojim

objavljenim znanstvenim istraživanjima suvremene povijesti naše zajednice. Član je redakcije “Behara”, gdje također povremeno objavljuje svoje tekstove. Ismet Isaković, pokretač sisačkih bošnjačkih organizacija i aktivnosti, glavni je urednik “Preporodovog Journala” i član dosadašnjeg saziva Glavnog odbora. “Preporodov Journal” čini rado čitanim časopisom, gdje je posebno uspješno razvio rubriku Bošnjaci u Hrvatskoj koju je uređivao još kao član redakcije. Uspijeva pratiti i valorizirati sve relevantne bošnjačke aktivnosti i teme. Nezaobilazna je njegova uloga u afirmaciji “Preporoda” u gradu Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji. Ervin Jahić, pjesnik i urednik u izdavačkoj kući “V.B.Z.”, član redakcije “Behara” s vlastitom kolumnom intrigantnih analiza, jedan je od najprepoznatljivijih mlađih Bošnjaka u hrvatskoj javnosti. Nezaobilazan je njegov doprinos širenju glasa i čitateljstva “Preporodovih” izdanja. Sena Kulenović bošnjačkoj je i široj javnosti poznata po brojnim angažmanima u bošnjačkim organizacijama u Hrvatskoj. Za izložbu o Srebrenici posebno je nagrađena. Članica je redakcija “Behara” i “Preporodovog Journala” u kojima objavljuje članke i intervjue. Magistar Mirza efendija Mešić, član dosadašnjeg saziva Glavnog odbora, uspješno vodi redovitu i našu najposjećeniju tribinu “Dr. Sulejman Mašović” četvrtkom u Islamskom centru. Omogućio je brojna i uspješna “Preporodova” predstavljanja i suradnju s Islamskom zajednicom. Član je redakcije “Preporodovog Journala”, gdje redovito objavljuje tekstove islamske i međureligijske tematike. Dino Mujadžević, povjesničar i turkolog, dopredsjednik u dosadašnjem sazivu Glavnog odbora, član je redakcije “Behara” i suradnik “Preporodovog Journala” u kojima povremeno objavljuje znanstvene i publicističke radove. Faris Nanić osoba je najduljeg staža djelovanja u “Preporodu” među kandidatima. Široj javnosti poznat je po političkom i publicističkom djelovanju, sudjelovao je u oblikovanju “Behara” od početka, uređivao “Beharov Journal” kojeg je osamostalio i oblikovao u časopis naglašene društvene angažiranosti sa zasebnom redakcijom pod imenom “Preporodov Journal” kojeg je uređivao do odlaska u inozemstvo. Autor je dvije knjige u izdanju “Preporoda”. Po nedavnom povratku u Zagreb, ponovo piše u “Preporodovom Journalu” i “Beharu”. Magistra književnosti Ajka Tiro Srebreniković, tajnica Društva i članica

Glavnog odbora u dosadašnjem sazivu, autorica našeg znanstvenog prvijenca “Znakovi osobnosti u Dervišu i smrti”, suradnica “Preporodovog Journala” gdje objavljuje stručne i publicističke tekstove, svojim odgovornim radom uvela je red u složenu tajničku dužnost i značajno doprinijela osmišljavanju i provedbi programa “Preporoda”, naročito kao nositelj tradicionalne manifestacije “Bošnjačke riječi u Hrvatskoj”. Na kraju predstavljanja kandidata za novi Glavni odbor KDBH “Preporod”, predsjednik Nanić je posebno zahvalio dosadašnjoj članici Glavnog odbora, jednoj od osnivača “Preporoda”, profesorici književnosti širokog poznavanja književnosti i izdavaštva, Mersiji Omanović, koja nas nakon konstruktivnog djelovanja u Glavnom odboru napušta prepuštajući mjesto nekome od mlađih kvalitetnih kandidata. Nanić je spomenuo i članove Nadzornog odbora u dosadašnjem sazivu – Sadžidu Đenđo, Mehmeda Kečevića i Senada Begovića, koji su svojim aktivnim i konstruktivnim nadzorom blagovremeno i u interesu Društva korigirali djelovanje Glavnog odbora. “Uočljivo je značajno odstupanje od temeljne demokratske tradicije izbora između više kandidata za dužnost predsjednika Društva. Nije nam takva bila namjera. Štoviše, nadao sam se da će se kroz protekla dva predsjednička mandata u kojima sam obavljao tu dužnost profilirati mladi kreativni nositelji ‘Preporodovih’ aktivnosti spremni za preuzimanje odgovornosti predsjedničke dužnosti. Nitko, međutim, nije iskazao takvu spremnost. Prevladao je stav kako u Društvu tako i među drugim meritornim sugovornicima u našoj zajednici da je u ovom trenutku moja neizbježna odgovornost nastaviti rukovoditi ‘Preporodom’. Iako pomalo iscrpljen dosadašnjim radom i čestim mukotrpnim iznalaženjem suglasja te provedbom programa na očekivanoj profesionalnoj razini u amaterskim uvjetima, prihvatio sam kandidaturu vjerujući u važnost institucije ‘Preporoda’ te ispravnost dosadašnjeg koncepta upravljanja Društvom i oblikovanja programa. Na Vama je da procijenite da li je to jedino i najbolje rješenje”, rekao je mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”.

Skupštinske odluke Ismet Kurtović je Radnom predsjedništvu dostavio potpise članica ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” za kandidaturu Mithete Ibrahimpašić za članicu Glavnog od-

21

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

22

J O U R N A L

bora “Preporoda”, obrazlažući kako ponekad suradnja i komunikacija između Glavnog odbora i “Bulbula” nije bila u najboljem redu. Stoga je zbor predlažio svog kandidata, kojeg su delegati javnim glasanjem prihvatili. Time je broj kandidata za članove Glavnog odbora porastao na 16. Desetoj redovnoj Izbornoj skupštini KDBH “Preporod” prisustvovalo je 58 članova Društva s pravom glasa. Tajnim glasanjem za predsjednika “Preporoda” izabran je mr. sc. Senad Nanić (nije bilo protukandidata). Za dopredsjednike “Preporoda” (ukupno pet kandidata, bira se tri) izabrani su Azra Abadžić Navaey, Faris Nanić i Filip Mursel Begović. U Glavni odbor (16 kandidata, bira se 9) izabrani su Amina Alijagić, Ismet Isaković, Sead Begović, Azra Garankić, Mirza Mešić, Sena Kulenović, Ajka Tiro Srebreniković, Ervin Jahić i Mitheta Ibrahimpašić. U Nadzorni odbor (predložena tri kandidata, bira se tri) izabrani su Mehmed Kečević, Sadžida Đenđo i Senad Begović. Na Skupštini su prihvaćeni sljedeći prijedlozi o izmjenama i dopunama Statuta Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” od 15. studenog 2008. godine: - U članku 2. dodaje se stavak 2. koji glasi: “Skraćeni naziv udruge glasi: KDBH 'Preporod’.” - U članku 3. stavak 1. mijenja se i glasi: “Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske 'Preporod' upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske, ima svojstvo pravne osobe sa svim pravima, obavezama i odgovornostima koje su utvrđene zakonom i ovim Statutom.” - Iza stavka 1. dodaje se stavak 2. koji glasi: “Društvo je samostalno u ostvarivanju svojih ciljeva utvrđenih Statutom.” - Članak 6. i naslov iznad njega mijenjaju se i glase: “II. CILJEVI I DJELATNOSTI UDRUGE Ciljevi Društva su: – očuvati, afirmirati i unaprijediti nacionalni i kulturni identitet bošnjačkog naroda na područjima kulturnog, znanstvenog, umjetničkog, glazbenog, folklornog i drugog duhovnog stvaralaštva, prvenstveno u Hrvatskoj, – promovirati i zastupati punu integraciju Bošnjaka u sve sfere društvenog i javnog života u Republici Hrvatskoj, posebno u kulturi, umjetnosti, znanosti i medijima. S tim ciljevima Društvo će obavljati djelatnosti: – proučavati i štititi kulturnu baštinu Bošnjaka, naročito Bošnjaka u Hrvatskoj;

– proučavati i pratiti povijesni, književni, umjetnički i sve aspekte društvenog trenutka i razvoja bošnjačkog naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje; – podsticati znanstvena i druga istraživanja o porijeklu i samobitnosti, stradanjima i migracijama bošnjačkog naroda, te razvoj nacionalne historiografije; – podsticati književno, umjetničko, znanstveno i drugo duhovno stvaralaštvo Bošnjaka, naročito Bošnjaka u Hrvatskoj; izdavati knjige, svoje glasilo i druge publikacije; – organizirati predavanja, književne i umjetničke večeri, koncerte, izložbe, znanstvene i stručne skupove; – pomagati književnike, umjetnike i znanstvenike, naročito svoje članove, te učenike i studente u školovanju; – surađivati s kulturnim, znanstvenim, stručnim i prosvjetnim društvima i ustanovama u zemlji i inozemstvu; – održavati veze s Bošnjacima - kulturnim i znanstvenim radnicima u inozemstvu, kao i sa svim kulturnim i javnim djelatnicima čiji radovi osvjetljavaju bošnjački kulturni krug; – prikupljati i obrađivati biografske bibliografske podatke o svojim članovima; djelovati i organizirati različite aktivnosti glazbe u prostoru umjetnosti i foklora; – djelovati na afirmaciji ljudskih prava i sloboda; – djelovati na afirmaciji, zaštiti i promociji ljudskih prava Bošnjaka i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

– Članak 8. stavak 4. mijenja se i glasi: ”Sredstva javnog priopćavanja mogu pratiti rad Društva i njegovih tijela. U slučajevima kada bi javnost mogla ugroziti ostvarenje zadataka Društva, tijela Društva je mogu isključiti iz svog rada.” – Članak 9. stavak 2. mijenja se i glasi: ”Osobe bez poslovne sposobnosti ili s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu biti članovi Društva bez prava odlučivanja (sudjelovanja u odlučivanju) u radu tijela Društva.” – U članku 17. iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: “Mandat tijela Društva traje četiri godine, odnosno do izbora novih tijela.” – Članak 18. stavak 3. mijenja se i glasi: ”Redovna Skupština održava se svake godine, u prvim mjesecima tekuće godine, a saziva je Glavni odbor.” – Članak 18. stavak 5. mijena se i glasi: ”Članovi koji traže saziv izvanredne sjednice Skupštine dužni su svoj pisani zahtjev dostaviti Glavnom odboru uz naznaku Dnevnog reda sjednice.” – Članak 26. mijenja se i glasi: ”Glavni odbor imenuje: tajnika i blagajnika; glavne i odgovorne urednike glasila-edicija Društva; Savjet Društva.” – Članak 39. stavak 4. mijenja se i glasi: ”Ukoliko je na listiću dva ili više kandidata dobilo isti broj glasova delegata Skupštine, izbor se vrši javnim glasovanjem između navedenih kandidata.” – U cijelom tekstu Statuta riječi: ”organ”, ”informacija”, ”poklon”, ”nosioc” u odgovarajućem rodu i padežu zamjenjuju se riječima ”tijelo”, ”obavijest”, ”dar” i ”nositelj”. q Ismet Isaković


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predstavljene dvije knjige pjesama Enesa Kiševića

Pjesnička ustrajnost Enesa Kiševića Zemlja Bosna je dobila ime po rijeci Bosni, znači po vodi, a voda je most koji spaja vidljivo s nevidljivim. “Od te nebeske vode i moje prezime dolazi”, reći će Kišević, a od tog osjećanja je vjerojatno i izrasla knjiga pjesama “Busen Bosne” (izdanje BKUD “Sevdah”). Neke od pjesama iz te knjige uvrstio je književnik Sead Begović u izbor Kiševićevih pjesama “Riječi vraćene kući”, u izdanju KDBH “Preporod”. U organizaciji KDBH “Preporod” i BKUD “Sevdah”, 22. ožujka 2010., u Gradskom dramskom kazalištu “Gavella”, predstavljene su dvije najnovije knjige književnika i dramskog umjetnika Enesa Kiševića. Knjiga izabranih pjesama pod nazivom “Riječi vraćene kući” krajem 2009. godine izašla je u izdanju KDBH “Preporod”, a izbor i predgovor je uradio književnik Sead Begović. Po riječima samog autora radi se o njegovom najobimnijem izboru koji obuhvaća pjesnikov rad od 1959. do 2009. godine. Knjiga pjesama “Busen Bosne” u isto vrijeme je izašla u izdanju BKUD “Sevdah”, u bogatoj likovnoj opremi Mustafe Forte i s pogovorom književnika Ervina Jahića. Riječ je o Kiševićevim pjesmama koje se, kao što i sam naslov sugerira, odnose na pjesnikova emotivno-lirska pjevanja o Bosni. Pjesnički izbor koji je Kišević ponudio u razdoblju od 1959. do 2009. godine (riječ je o pjesmama iz obije knjige), po mnogo modelativno stilskih iskustava, podastrijet će i nešto izuzetno novo. Naime, ne odričući se svojih prvotnih otkrića (zamašne raspjevanosti) on će s blagom buntovnošću (jer ne može negirati svoju nježnu narav) integrirati također blage ideologeme koji se odnose na zadnji rat. Rat koji je pomaknuo i njegova osjećanja. S velikom građanskom hrabrošću se dotiče stradanja. Nije to samo stradanje Bošnjaka, naroda kojemu pripada, već sviju nas. Svoje humano lice koje ne voli stratišta, ovaj pjesnik nikada nije skrivao. Dapače, svoju je iskonsku energiju domoljupca (i hrvatskog i bošnjačkog ali svojedobno i jugoslavenskog) on izvorno izražavao bez političkih kalkulacija. Jednostavno je nevjerojatno koliko ima poštovatelja Kiševićeve poezije u Hrvatskoj i u BiH, a dokaz tome bila je i prepuna dvorana kazališta “Gavella”. Uz to što ima zavidan broj čitalaca, Kišević uživa i poštovanje svojih glumačkih kolega. Stoga, ne treba čuditi da su u “Gavellu” kao interpretatori, ali i zagovarači Kiševićevog poetskog opusa, pristigla i

glumačka klasa – Marotti, Vlasta Knezović, Dubravko Sidor, Žarko Potočnjak i Antun Tudić. Svi su, uz samog autora, nadahnuto govorili Kiševićeve stihove, ali su se i prisjetili nekih anegdota iz druženja s pjesnikom u studentskim i zrelijim glumačkim danima. Glazbeni gost večeri bila je Divna Šimatović na gitari i pjesnik Sead Muhamedagić, koji je otpjevao nekoliko sevdalinki. Uz to što ima zaista zadivljujući glas, Sead Muhamedagić je oduševljenu publiku upoznao i s porijeklom i nastankom nekih sevdalinki, što je na začudan način povezao s pjesmama Enesa Kiševića. Večer je zamišljena kao neka vrsta showa kojeg bi, na radost prisutnih, mogli slobodno nazvati “Enes Kišević i prijatelji”. Slobodno možemo reći da je ovo bila jedna od najposjećenijih i najuspješnijih “Preporodovih” promocija ikada. O pjesništvu Enesa Kiševića, na samom početku promocije, govorio je književnik Sead Begović koji je primijetio da se o pjesniku i dramskom piscu Enesu Kiševiću zaista mnogo pisalo, te ga se također i obilno kao pjesnika

za djecu i odrasle nagrađivalo, zatim prevodilo (na dvadeset jezika) i potom antologiziralo, a nije primijećeno da je kao autor obrađen u zadnjim povijestima hrvatske književnosti Slobodana Prospera Novaka i akademika Dubravka Jelčića. “To zaista začuđuje jer je riječ o književnim povjesničarima koji dokazano poštuju dvosmjerni književni put i angažman na relaciji Zagreb – Sarajevo. Shvatit ćemo to kao određeni nemar i nepravdu spram pjesnika koji je već sedamdesetih godina u Hrvatskoj zadobio izuzetnu reputaciju u javnosti i status kultnog pjesnika. Za to su prije svega zaslužni njegovi javni nastupi i osebujna interpretacija poezije, jer ipak je riječ o odškolovanom glumcu. U Bosni je, dabome, bio antologiziran u dvije ključne antologije: Antologije muslimanske poezije dvadesetog vijeka i njene nadopunjene verzije i u novim povijesnim okolnostima, pod naslovom Bošnjačka poezija dvadesetog vijeka. Uz to, pjesnik se može pohvaliti s podatkom da su mu pjesme zastupljene u trideset i devet izbora i antologija”, rekao je Begović, koji je primijetio da s prvim knjigama “Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled” i “Svemirim te svijete”, Kiševića u Hrvatskoj uspoređuju s takozvanom Jesenjštinom, što je podrazumijevalo melodioznu (recitativnu) i bolno ispjevanu ispovijest, ali kod njega bez tragično ispjevanog lirskog subjekta, već s određenom pjevnošću koja je dostupna svima i posjeduje estradnu cijenu. “Njegovoj poeziji tada nisu poricali ni sklad, ni ljepotnost, a ni određenu misaonost. Međutim, tadašnji mladi hrvatski zastupnici korijenitog modernizma smatrali su njegova nastojanja isuviše elegičnim i neoromantičnim. I tu se možda skriva nesporazum – oni su postupno odustajali od svojih poetičkih načela, dapače, postali su mahom neorealisti, a Kišević je ustrajao do danas. To uključuje i ovaj izbor iz njegove poezije”, rekao je Begović i obraćajući se publici dodao da je Kiševića od zaborava spašavala upravo publika, koja prema

23

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

24

J O U R N A L

pjesnicima nije uvijek velikodušna, te on nikada nije morao braniti svoju poetiku, a stoga nikada nije ni bučio – bučio je iznutra, bez obzira na čestu scensku rasvjetu koja ga je osvjetljavala. Kišević je jednom prilikom rekao da je njemu “Bosna najbliži rod, ona je moje zdravlje, moja snaga, moje nadahnuće. Bosna je moj Andrić, Skender, Meša, moj Mak, Stojić, Vešović, Ibrišimović, Mehmedinović, Brka, Ivanković, Selim, Behzad…” Kišević je po vlastitim riječima još kao dijete spoznao da čovjek svakim svojim danom u sebe udahne i nebo i zemlju. Znajući to radije je u tišini samo disao nego li miješao taj dah riječi koje ga nisu dostojne. Najzad, zemlja Bosna je dobila ime po rijeci Bosni, znači po vodi, a voda je most koji spaja vidljivo s nevidljivim. “Od te nebeske vode i moje prezime dolazi”, reći će Kišević, a od tog osjećanja je vjerojatno i izrasla knjiga pjesama “Busen Bosne”, a neke od pjesama iz te knjige uvrstio je i Sead Begović u izbor “Riječi vraćene kući”. U svom pogovoru “Busenu Bosne” književnik Ervin Jahić naznačio je da je ta stihozbirka koktel razmjerno čestih tematsko-motivskih artikulacija bosanske zavičajnosti i Bosne u poetskom opusu Enesa Kiševića. “Nudi se čitatelju kao autorsko prošetavanje dionicama koje posredno ili neposredno legitimiraju njegov odnos prema naznačenoj temi, ali i kao prigodna inventura koja sintetizira jedan dio ustrajnih Kiševićevih pjesničkih interesa od samih njegovih početaka. Ilustrirana je crtežima i akvarelima arhitekta Mustafe Forte, koji izbliza ili izdalja podbočavaju Kiševićeve stihovne uvide. Drama ljudi i drama vremena, drama mišljenja i drama riječi, nesumnjive popratne manifestacije u kojima je Bosna i Hercegovina grcala za posljednjeg rata - našla je u Kiševićevim stihovnim aplikacijama ganutljivog i senzibilnog ovjerovatelja”, rekao je Jahić, koji će uz to dodati da u tom ludilu destrukcije, u potpunoj demontaži i rasapu bosanskoga svijeta autor nalazi razloge za eksplicitnom lirskom terapijom, istodobno zgranut nad posvemašnjim mukom svijeta kojemu se i obraća. Enes Kišević rođen je 1. 5. 1947. godine u Bosanskoj Krupi, na Ustikolini. “Čitav život nastojao sam u svojim stihovima sličiti ljepoti rodnoga grada i rijeke Une”, zapisat će u zrelijim godinama. U Ključu, na rijeci Sani, provodi dane djetinjstva, završava osnovnu školu i gimnaziju. Zapažen i izdvojen od svojih profesora Miće Delića i Franje Žeravice, Kišević ima sreću sudjelovati na pjesničkim susretima na Kozari

gdje susreće pjesnike Juru Kaštelana, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Ivana Kordića... Nakon gimnazije javlja se na natječaj Narodnog pozorišta Bosanske Krajine u Banja Luci. Položivši za glumca stažista, njegov dar uočava veliki dramski umjetnik Adem Čejvan i poznati redatelj Tomislav Durbešić, na čiji nagovor odlazi u Zagreb gdje na Akademiju kazališne i filmske umjetnosti 1971. godine diplomira glumu u klasi profesora Tomislava Durbešića. Enesov kazališni i književni ukus, naveliko su oblikovali njegovi profesori dr. Bratoljub Klaić, Đurđa Škavić, Ranko Marinković, Slavko Batušić, Zlatko Crnković, Drago Krča, Josip Marotti, Izet Hajdarhodžić, Kosta Spajić, Vladimir Filipović... Kao slobodni dramski umjetnik, ostvario je zapažene uloge: lik Shakespearea u njegovim “Sonetima”, režija Tomislav Durbešić, Dubrovačke ljetne igre, prva vještica, “Macbeth”, W. Shakespearea, režija Vladimir Habunek, Dubrovačke ljetne igre, prorok u “Christoforu Columbu” od Miroslava Krleže, režija Georgij Paro, Dubrovačke ljetne igre, mladi buntovnik u drami Tita Strozzija “Buniduh Kerempuh”, režija Tito Strozzi, Kazalište Komedija, Zagreb, Lisandar u komediji W. Shakespearea “San ivanjske noći”, režija Joško Juvančić, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Karl Marx u drami Petera Weissa “Hölderlin”, režija Kosta Spajić, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Orfej u drami Tomislava Durbešića “Kamo idu Orfej i Euridika”, režija Matijaž Latin, teatar ITD, Zagreb, pilot u “Malom princu”, SaintExupéry, režija Jasna Mesarić, Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb. Nadalje, Ribar u “Bajci o ribaru i ribici”, A. S. Puškina, u

režiji Roberta Waltla, Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb, Tvorac u drami “Veliki svjetski teatar”, Pedra Calderona de la Barce, u režiji Jasmina Novljakovića, Gradsko kazalište Kristalna kocka vedrine, Sisak, Stribor u “Šumi Striborovoj” Ivane Brlić Mažuranić, režija Robert Waltl, scena POU Velika Gorica, Svidrigajlov u “Pijanom procesu” Bernarda Marie Koltesa, režija Ivica Buljan, scena POU Velika Gorica... Surađivao je s Jurom Kaštelanom i redateljem Eduardom Galićem u TV emisiji “San bez granica”. U seriji “Nepokoreni grad”, u epizodi “Čamac na Kupi”, režija Željko Belić, igrao je Ivana Gorana Kovačića, a s televizijskim redateljem Ivanom Jukićem ostvario je lik Antuna Branka Šimića. Surađivao je i s filmskim redateljem Rajkom Grlićem u filmovima: “Kud puklo da puklo”, “Štefica Cvek u raljama života”, te u mnogim radio dramama u režiji Stephany Jamnicki ostvarivši likove Antuna Gustava Matoša, Augusta Šenoe, Vladimira Nazora... Kišević u opremi svojih knjiga rado surađuje sa slikarima Ivanom Švertasekom, Mersadom Berberom, Dimitrijem Popovićem, Nenadom Opačićem, Dinom Trtovcem, Mariom Jurjevićem, Borivojem Dovnikovićem Bordom, Svjetlanom Junakovićem, Joškom Marušićem, Martinom Kelava, Sanjom Režček, Mustafom Fortom... Poznata je njegova suradnja i s kompozitorima Emilom Cossetom, Igorom Kuljerićem, Josipom Magdićem, Arsenom Dedićem, Ivicom Perclom, Ladom Kos, Zvonkom Zidarićem, Zrinkom Tutićem, Daliborom Paulikom, Darkom Domitrovićem, Hrvojem Hegedušićem... Do sada je napisao 24 knjige poezije. Spomenimo samo one najznačajnije: “Mačak u trapericama”, “I ništa te kao ne boli”, “Ne ogledalo, lice umij”, “Lampa u prozoru”, “Jutarnja molitva”, “Sijeda djeca”, “Svjetlost je Tvoja sjena”, “Majka Bajama i bura Zmijokrila”, “Koka Kokone”, “Samo s Tobom ja sam ja”, “Mama Ti si moj zrak” (u suradnji s kćerkom Sarom), “101 vino od vina”, “Voda je moja Mati”... Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog haiku društva. Dobitnik je više književnih nagrada, a pjesme su mu prevođene na ruski, iranski, indijski, japanski, arapski, francuski, njemački, turski, nizozemski, norveški, poljski, mađarski, talijanski, slovački, danski, engleski, hebrejski, slovenski... Pjesme su mu uvrštene u mnoge antologije i čitanke, a živi i stvara u Zagrebu. q Filip Mursel Begović


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija izdavačke djelatnosti “Dobre knjige” iz Sarajeva

Tko su dobri Bošnjani? U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 25. ožujka 2010. održano je predavanje na temu “Tko su nama dobri Bošnjani danas?” i promocija knjiga izdavačke kuće “Dobra knjiga” iz Sarajeva. Brojnim posjetiteljima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” obratili su se direktor “Dobre knjige” Izedin Šikalo, književnik Hadžem Hajdarević i prof. dr. Ibrahim Kajan, književnik i prvi predsjednik KDBH “Preporod”.

Dobri Bošnjani – sinovi Dobre Bosne Izdavačke projekte jedne od najmlađih izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini predstavio je direktor Izedin Šikalo. “Dobra knjiga” je osnovana 2006. godine, u vrijeme kada su, zbog uvođenja PDV-a na knjige, mnogi predviđali krah i onako posrnulog bosansko-hercegovačkog izdavaštva. Zahvaljujući entuzijazmu prve postave malobrojne redakcije, razumijevanju dobrih ljudi koji su osigurali inicijalna sredstva i tiskanje po povoljnim uvjetima, objavljena su književna djela koja su već u prvoj godini postojanja donijela prestižne nagrade. Izuzetno je zanimljiv tekst prve poruke čitalačkoj publici, tiskan na propagandnom letku u vrijeme osnivanja “Dobre knjige”, čija jedna rečenica glasi: “Ako je vaša domovina Bosna i Hercegovina, a vaši preci 'Dobri Bošnjani – sinovi Dobre Bosne' i ako ste zainteresirani za (re)afirmaciju bosanstva, a protiv plemenskog stanja svijesti i dinarskog mentaliteta, pridružite nam se i ne dozvolite da (p)ostanemo kulturna kolonija!” Danas, četiri godine kasnije, “Dobra knjiga” je postala jedna od najproduktivnijih izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini. Uspjela je izdati skoro stotinu zapaženih naslova i time značajno obogatiti bosansko-hercegovačku kulturnu scenu. Ambiciozni izdavački plan za 2010. godinu, sa stotinu već pripremljenih novih naslova, najrječitije govori o namjerama redakcije “Dobre knjige”. Izedin Šikalo je rekao da su izdanja u okviru “Dobre knjige” podijeljena u sedam biblioteka, od kojih su sa stanovištva očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta najznačajnije “Dobri Bošnjani” i “Dobra perla Bosnae”. “Te dvije biblioteke, zapra-

Slijeva: Izedin Šikalo, Hadžem Hajdarević i Ibrahim Kajan vo, trebaju nadomjestiti ono što je Bosna i Hercegovina imala prije rata, a to je državotvorna biblioteka u okviru dvije velike izdavačke kuće 'Veselin Masleša' i 'Svjetlost', koja je govorila o kulturnom naslijeđu. Nažalost, te dvije firme su kupili ljudi kojima nije do kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. 'Dobra knjiga' pokušava kroz navedene dvije biblioteke nadomjestiti nastalu ogromnu prazninu”, rekao je Šikalo. Naglasio je da mu je iznimno draga biblioteka “Dobri Bošnjani”, čiji je zadatak da povijesno kontekstualizira dobre Bošnjane, da se kaže tko su ti ljudi i zbog čega su važni. To je i izuzetno teško jer su Bošnjaci, bosansko-hercegovački muslimani skloniji intuitivnom nego racionalnom vrednosnom sustavu. Citirao je Hadžema Hajdarevića koji je rekao da smo mi mali narod koji svoju povijest još uvijek proživljava u svojoj svakodnevnici, još je nismo smjestili u historiju, tamo gdje joj je mjesto. Šikalo je rekao da “Dobra knjiga” nema ambiciju da pravi revoluciju, već da u sadašnjoj povijesnoj kontekstualizaciji kaže koja je bila prava vrijednost dobrih Bošnjana. Do sada su u sklopu istoimene biblioteke izašle knjige o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, Riza-begu Kapetanoviću Ljubušaku mlađem, Mehmedu Džemaludinu Čauševiću, Mustafi Ejuboviću – šejhu Juji, Sajfullahu Prohi, Mileni Mrazović, fra Antunu Kneževiću, Lazaru Drljači i Šemsudinu Sarajliću.

U pripremi su knjige o životu i djelu Nafije Sarajlić, Safveta-bega Bašagića i Huseina Đoze. U okviru “Dobra perla Bosnae”, druge biblioteke “Dobre knjige”, do sada je objavljeno šest knjiga: “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko”, “Mostar 1908.”, “Bosniak/Bošnjak”, “Bosanska krajina – historija, mitovi i legende”, “Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini” i “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”. Književnik Hadžem Hajdarević je rekao da nam se prošlost još uvijek događa – Bog određuje što će biti, ali mi još uvijek ne znamo što je bilo. U različitim atmosferama ideoloških, nacionalističkih i drugih piromanija još uvijek ne uspijevamo razaznati što se zaista dogodilo u našoj povijesti. Biblioteka “Dobri Bošnjani” ruši ustaljenu naciokratsku, zabarakadiranu atmosferu u Bosni. “Bosna i Hercegovina kao državni prostor nije samo multietnička i multikulturalna, kako se voli reći. Bosna je prvenstveno monokulturalna historijska činjenica i prvenstveno je tako treba promatrati. Sve nijanse, različitosti i boje su, zapravo, doprinos bogatstvu Bosne i njezinoj monokulturalnosti”, rekao je Hajdarević. Naglasio je da edicija “Dobri Bošnjani” u izdavački prostor ne uvodi samo muslimane, nego i pripadnike drugih vjeroispovijesti, kao npr. fra Antu Kneževića, katoličkog

25

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

26

J O U R N A L

svećenika iz 19. stoljeća, zatim Milenu Mrazović i Lazara Drljaču, jednog od najvećih bosanskih slikara. Ediciju karakterizira jedinstvenost promatranja bosansko-hercegovačkog prostora. Vrlo često ljudi koji ne žive u BiH i nisu u klaustrofobičnoj bosansko-hercegovačkoj atmosferi, koja je dobrim dijelom dirigirana bh-medijima i stranačkim oligarhijama, ne mogu razaznati stanje stvari, na koji način se oduprijeti lažnim predstavama historije i zanesenim ideološkim govorima o historiji. Danas je više nego ikad potrebno spoznati vlastitu prošlost kao dragocjenost, te od nje stvarati viziju za budućnost. “Problem bošnjačke komponente u Bosni i Hercegovini je što nije uspjela ovladati vlastitim sjećanjem, vlastitim odnosom prema historiji. U prvom planu to se očituje u jednom stravičnom miješanju osnovnih pojmova iz politike. Naš čovjek vrlo često ne razlikuje što je zemlja, država, domovina, nacija, vjera, kultura i tradicija. Što je budućnost, što je ono što je bilo i što je ono što treba da dođe. U toj sirotoj romantičarskoj zanesenosti vrlo često susrećemo i naše umne ljude iz čijih ćete govora steći ovakav utisak: 'Sve što je dobro u Bošnjaka zauvijek se dogodilo, sve pjesme zauvijek su ispjevane, svi veliki pisci zauvijek su rođeni, svi veliki slikari nekada su postojali i više ih nema.' U tom nekom patetičnom odnosu prema prošlosti zaboravljamo vlastitu sadašnjost, zaboravljamo što će biti sutra”, rekao je Hajdarević i naglasio da prvenstvena briga svakog Bošnjaka treba biti kako sačuvati državu Bosnu i Hercegovinu. Biblioteka “Dobri Bošnjani” nema prvenstvenu namjeru odgovoriti na sva krupna pitanja koja si zadajemo u ovim teškim vremenima, ali ima namjeru da povijest učini otvorenom knjigom, dostupnom svakome. Cilj je da povijest ne promoviraju samo ideološki trabanti određenih nacionalističkih oligarhija, već da povijest kao otvorena knjiga bude na najljepši način dostupna svima onima koji samo u državi, monokulturnoj Bosni i Hercegovini, prepoznaju budućnost Bošnjaka i svih drugih. Hajdarević je naglasio da je bošnjački interes, kroz ediciju “Dobri Bošnjani”, prestanak kaotičnog doživljavanja vlastite prošlosti. Prošlost moramo početi promatrati kao otvorenu historijsku čitanku, pri čemu je samo na tim premisama, normalnim i neusiljenim, ideološki neuvjetovanim, moguće graditi kakvu-takvu budućnost. Književnik Ibrahim Kajan je na početku obraćanja rekao da kada god govori o Bosni i Hercegovini, onda govori o zavičaju i sebi u tom zavičaju. Čak i kada nije u njemu, nosi ga u sebi kao i cijelu jednu ne samo

duhovnu, nego i stečenu intelektualnu prtljagu. Naglasio je da je Sarajevo bilo i ostalo prijestolnica Bosne i Hercegovine, u kojem se događaju najvažniji književni i izdavački projekti. Zbog toga je i Izedin Šikalo, direktor izdavačke kuće “Dobra knjiga”, iz Mostara došao u Sarajevo. Kajan je rekao da ga biblioteka “Dobri Bošnjani” nerijetko svakim svojim novim izdanjem potpuno zbuni, često i samim naslovima. “Upravo kada zamislim da ta biblioteka donosi književne biografije i književni tekst, dakle monografski pristup, već se u slijedećoj knjizi pojavi nešto sasvim drugo. Tako su npr. od knjige Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka pa do Lazara Drljače, različiti profili i modeli tih knjiga. Međutim, njih na okupu drži ono što jest u naslovu, a to je dobri Bošnjani. On drži po duhu, ne uvijek po strukturi teksta – i ne uvijek po onome što podrazumijevamo, osobito danas, pod književnošću. Tako su kod spomenutog Mehmed-bega Kapetanovića dva esejistička priloga – 'Šta Mohamedanci misle o Bosni i Heregovini?' i leksigrafski priručnik – koji u užem smislu ne spadaju u književnost. Zatim, djelo o šejhu Juji, odnosno Mustafi ef. Ejuboviću, autoru brojnih izuzetnih eseja, također u užem smislu ne pripada književnosti”, naglasio je Kajan. Rekao je da knjiga o Rizabegu Kapetanoviću Ljubušaku mlađem sadrži prve pjesme, koje nisu dobile dobre ocjene u bošnjačkoj i bosanskoj književnosti, ali su važne jer otvaraju pravce i krče prostor za Osmana Nuri Hadžića, Ivana Miličevića, Ekrema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića, Hasana Kikića, itd. Dakle, nije uvijek bio presudan kvalitet teksta, već je bilo važno da se nešto po prvi puta pojavilo. Svježina historije u biblioteci “Dobri Bošnjani” očituje se u pristupu i svakom naslovu. Zanimljivo je da je svaku knjigu obradio neki drugi priređivač (osim knjiga o ocu i sinu Mehmed-begu i Riza-begu Kapetanoviću Ljubušaku, koje je priredio Muhidin Džanko). Kajan je istaknuo da nas biblioteka po pristupu i po imenima podsjeća na stari koncept bošnjaštva, ako idemo na historijsku i nacionalnu genezu koju bismo iz sadašnjosti trebali posjedovati prema vlastitoj prošlosti. Kajan se osvrnuo na neka djela iz biblioteke “Dobri Bošnjani” koja nisu prethodno značajnije spomenuta. 80 godina nakon autoričine smrti Dragana Tomašević je priredila i sa njemačkog jezika prevela bosanske narodne bajke Milene Mrazović, slavne bosanske spisateljice. Mrazović je rođena u Bjelovaru i sa svojim ocem je došla u Banja Luku nekoliko godina nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Igrom slučaja krajem

19. stoljeća postala je novinarka i vlasnica lista “Bosniche post”, što je bilo gotovo nepojmljivo za ondašnju Bosnu. Do smrti 1927. godine objavila je nekoliko knjiga o Bosni i muslimanima na njemačkom jeziku. “Ona je s ponosom govorila da je Bosanka. Praktično je s Bosnom umrla na svojim usnama”, rekao je Kajan. Osvrnuo se i na Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, za koga je rekao da bez političkog konteksta i njegove izuzetne uloge u tome, nije moguće valorizirati njegov rad. “Možda bismo mi danas živjeli drugačije ili nas ne bi uopće bilo. U jednom vremenu totalnog zaokreta, koji je gotovo smrtonosan, bio je jedan od rijetkih ljudi koji je pokušao spasiti ono što se spasiti dalo. Možda bi ga neki trivijalni kolumnist nazvao realpolitičarem, ali on se vodio jednom vrlo zanimljivom i lijepom misli da onaj koji ide u susret vremenu, tome će sve biti lako”, rekao je Kajan. S tom misli je pokušao vidjeti što nudi Austrija, pri čemu je utvrdio da austro-ugarski civilizacijski val nije bio protiv vjere. Zalagao se za sprečavanje iseljavanja muslimanskog stanovništva iz BiH u Tursku. Knjiga o mostarskom šejhu Juji je jedina knjiga koja zahvaća vrijeme 17. i 18. stoljeća. Šejh Jujo je spojio dvije filozofske škole Istoka i Zapada, na temelju arapskih tekstova prijevoda grčkih autora Aristotela i Platona, te Ibn Sine i drugih istočnih filozofa. Vrlo je značajna knjiga o reisu-l-ulemi Mehmedu Džemaludinu Čauševiću, musliamanskom prosvjetitelju, reformatoru, vjerskom lideru, alimu koji je najodlučnije zastupao puteve obnove muslimanskog vjerskog i društvenog života. Nijedan reisul-ulema u povijesti BiH i Jugoslavije nije imao tako buran i prevratan život kao Džemaludin Čaušević. On je krupna figura ne samo islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini na prijelazu 19. u 20. stoljeće, već i ukupne bosanske povijesti, kulture i politike. Ostat će upamćen i po svojoj hrabroj ostavci na položaju reisa 1930. godine. Na kraju obraćanja prisutnima Kajan je pohvalio izdavačke napore Izedina Šikala, direktora “Dobre knjige”. “Knjige izgledaju prekrasno, vrlo jednostavno. One imaju dosta tradicijskog na sebi, posebice u pokušajima da se dokuče izgledi tih ljudi. Čini mi se da je to jedna novina u muslimana Bošnjaka. Mi smo vidjeli perzijske reprodukcije Ibn Sine ili Ibn Ružda, ali nikada nisam vidio kako je mogao izgledati šejh Jujo. Nikada nisam vidio kako je mogao izgledati netko drugi koji nije mogao svoj lik zabilježiti fotoaparatom”, rekao je Ibrahim Kajan. q Ismet Isaković


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Halal forum – mogućnosti izvoza kroz halal program

Halal prehrana – izvozna strategija hrvatskog gospodarstva U sklopu Drugog međunarodnog sajma hrane, pića i gastronomskih inovacija, 15. travnja 2010. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Agencija za certificiranje halal kvalitete iz Tuzle, u suradnji sa Zagrebačkim velesajmom, organizirali su prezentaciju pod nazivom “Mogućnosti izvoza kroz halal program”. Na prezentaciji se okupilo oko 140 predstavnika hrvatskih prehrambenih tvrtki, Hrvatske gospodarske komore, ministarstava i tijela državne uprave, vladinih agencija i diplomatskih predstavnika. Prezentacija je organizirana s ciljem i potrebom pronalaženja novih tržišta, uzimajući u obzir otvorenost hrvatskih tvrtki za značajnije uključivanje u ukupan promet svjetskog halal tržišta. Istog dana, u sklopu tradicionalne Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, u zagrebačkom Islamskom centru, organizirano je predavanje na temu halal prehrane muslimana. Kao podrška ovom izuzetno značajnom projektu KDBH “Preporod”, u suradnji s Mešihatom i Agencijom za certificiranje halal kvalitete, objavio je specijalno izdanje “Preporodovog Journala” – Halal kvaliteta (halal prehrana i halal certificiranje). Specijalno izdanje našeg časopisa podijeljeno je svim učesnicima prezentacije na Zagrebačkom velesajmu, a nekoliko dana nakon toga i distribuirano svim diplomatskim predstavništvima Republike Hrvatske u svijetu. Potrebno je naglasiti da pri Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj djeluje Centar za certificiranje halal kvalitete, kao njegova najmlađa ustanova, na čijem je čelu dr. sc. Aziz ef. Hasanović. Halal projekat za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, sve muslimane u RH, kao i za hrvatsko gospodarstvo ima veliku i višestruku važnost: muslimani će konačno biti u prigodi bez velikih poteškoća doći do halal proizvoda; halal proizvodi na ovaj način dobivaju pravo javnosti i tako postaju dostupni svima onima koji žele živjeti zdravijim načinom života; islam se otvara prema široj društvenoj zajednici i nudi svoja rješenja na suvremene izazove; Islamska zajednica i muslimani se uvaža-

27 Halal forum je održan na Zagrebačkom velesajmu vaju kao relevantni čimbenici društvene zajednice; Republika Hrvatska se još više otvara prema islamskom svijetu; hrvatskom gospodarstvu se otvara jedno veliko halal tržište na kome se godišnje obrće preko 500 milijardi eura, koje raste po vrlo visokoj stopi; Islamska zajednica na ovaj način dobiva na društvenom značaju jer Republici Hrvatskoj daje vrlo veliku političku i gospodarsku podršku; građanima Hrvatske pomaže da dođu do još više radnih mjesta što je u današnje recesijsko vrijeme izuzetno važno. U svakom slučaju, radi se o jednom od najznačajnijih projekata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Tržište halal proizvoda, kao gospodarska niša, predstavlja veliki potencijal za nastup hrvatskih tvrtki. Međunarodno halal tržište se procjenjuje na više stotina milijardi dolara, dok je hrvatski udio neznatan i nužno ga je dodatno, kontinuirano povećavati. Stoga je potrebna koordinirana akcija državnog, poslovnog i javnog sektora kako bi se stvorilo pozitivno ozračje za kvalitetan istup hrvatskih tvrtki u ovom rastućem segmentu globalne

ekonomije. Održavanjem halal foruma na Zagrebačkom velesajmu inicijalno je postignuta simbioza svih relevantnih čimbenika te su uspostavljeni temelji daljnjeg razvoja smjernica za “ofenzivu” na globalno halal tržište.

Obraćanja uzvanika Skup na Zagrebačkom velesajmu je otvorio zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, a zatim su se prisutnima pozdravnim riječima obratili Mirela Bartolec, generalna direktorica Zagrebačkog velesajma, Ivan Krpan, načelnik Odjela za malo gospodarstvo pri Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, Tomislav Bošnjak, načelnik Odjela za gospodarsku izvaneuropsku bilateralnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore. U pozdravnom govoru muftija Omerbašić je naglasio da s velikom sigurnošću možemo ustvrditi da su halal proizvodi preteča onoga što danas nazivamo eko-

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

28

J O U R N A L

proizvodima, a koji su danas najtraženiji na tržištu. Povijest halal proizvoda seže daleko u povijest, u vrijeme pojave islama prije skoro 1.500 godina, i od tada pa do danas muslimani su bili u obvezi pridržavati se propisa halal ishrane i halal proizvodnje. Danas u svijetu ima oko milijardu i pol pripadnika islama, koji uglavnom u prehrani koriste halal proizvode. “Tako, na primjer, ni jedna muslimanska zemlja neće uvesti mesne proizvode bez halal certifikata, a u posljednje vrijeme uvodi se obveza halal certifikata i na proizvode za životinjsku ishranu. U pojedinim trgovačkim centrima osnivaju se posebne halal zone u kojima su svi proizvoda u skladu s propisima islama. Kada smo prije nekoliko godina počeli promidžbu halal proizvoda kod hrvatskih proizvođača u cilju poticanja izvoza takvih proizvoda na muslimanska trzišta, naišli smo na veliki interes. Brojne su firme i proizvođači prihvatili naše pozive i certificirali se sukladno tim zahtjevima. Delegacije iz muslimanskih zemalja koje dolaze u posjet Hrvatskoj uvijek se zanimaju za proizvođače takvih proizvoda. Mi u Islamskoj zajednici uvjereni smo da je pred hrvatskim proizvođačima hrane velika šansa u ovom svijetu. U tom smislu mi smo činili i činit ćemo i u buduće maksimalne napore da promičemo kod muslimanskih trgovaca one proizvode koji nose halal oznaku”, rekao je muftija Omerbašić. Posebno je istaknuo angažman Srećka Čulića, koji je učinio veliki financijski napor u namjeri da u Sultanatu Omanu otvori prvo hrvatsko gospodarsko predstavništvo. Omerbašić je obećao punu podršku i preporuku kod tamošnjih vlasti i trgovaca njemu i svima drugima koji se odluče na takav korak. Naglasio je da je halal certifikat njihovih prehrambenih proizvoda najbolja preporuka i podrška. Zahvalio se predstavnicima iz bosansko-hercegovačke Agencije za halal certificiranje s kojima je Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj nekoliko godina zajedno radio na tom zadatku. “Centar Islamske zajednice u Hrvatskoj za halal ceritificiranje biti će otvoren za sve koji se odluče izaći na muslimanska tržišta s halal proizvodima. Odajemo posebno priznanje Gospodarskoj komori Republike Hrvatske koja je od početka prihvatila naše sugestije u svezi ove aktivnosti i učinila veliki korak u izlasku naših proizvođača na ovo tržište. Iako učešće naših proizvođača na muslimanskom tržištu halal proizvoda nije veliko ono će, siguran sam, u narednim godinama biti sve veće”, rekao je muftija Omerbašić.

Načelnik Ivan Krpan je rekao da je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva prepoznalo značaj i važnost tehničkog zakonodavstva, te je stoga osmislilo i provodi posebne projekte kroz koje sufinancira implementaciju međunarodnih normi u gospodarstvu, između ostaloga i Halal program. “To je svojevrsna ulaznica za proizvođače iz sektora prehrambene industrije, ulaznica za tržište koje broji preko milijardu stanovnika i raspolaže s ogromnim nacionalnim bogatstvom. Ono iskazuje veliki interes za hrvatske prehrambene proizvode. Stoga sam uvjerenja da hrvatska poduzeća iz prehrambene industrije na ovom tržištu mogu ostvariti dobar izvozni posao. Ovo je ogledni model na kojem sudjeluje privatni i javni sektor te vjerska zajednica, pri čemu se stvara jedna infrastruktura za nastup naših proizvođača na vrlo značajnom inozemnom tržištu”, rekao je Krpan. Načelnik Tomislav Bošnjak je pozdravio inicijativu organizatora prezentacije jer su često u nastojanjima promoviranja Republike Hrvatske i njenih gospodarskih interesa u svijetu nailazili na nedostatak na tom području. “Jako smo zadovoljni što vidimo da se taj nedostatak počinje riješavati. Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija u svojoj mreži diplomatsko-konzularnih predstavništava ima 11 koji su u dominantno u islamskim zemljama, gdje važe islamski propisi. To je važan segment gospodarstva. Naše ministarstvo će ova nastojanja sigurno podržati sa svim kapacitetima s kojima raspolaže”, rekao je Bošnjak. Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore je rekao da u ukupnom svjetskom tržištu halal prehrane hrvatsko gospodarstvo participira sa samo 250 milijuna dolara. To je simboličan iznos i svaki daljnji rast bit će spaktakularan. Pritom je neophodna suradnja između Vlade RH i Hrvatske gospodarske komore. U nastojanjima na izlazak na zahtjevno tržište islamskih zemalja svakako će doprinijeti planirano otvaranje Veleposlanstva u Kataru. Vidošević je iznio podatak da danas u Hrvatskoj ima 18 tvrtki koje imaju Halal certifikate, a šest ih je u pripremi. Posebno je pohvalio napore Islamske zajednice u Hrvatskoj. “Imao sam čast putovati s muftijom Omerbašićem u niz islamskih zemalja. Mogu kazati da je on jedan od najžešćih domoljuba i patriota na onom polju gde je to najosjetljivije i najvažnije, a to je prodaja hrvatskih proizvoda. To kod kuće znači radno mjesto”, rekao je Vidošević. U vremenu kada je ekonomska kriza do-

brano zahvatila Hrvatsku, pitanje otvaranja prema svijetu nije pitanje dobre volje, nego egzistencijalno pitanje. Prehrambena industrija u Hrvatskoj je posebno važna jer se radi o jednoj od rijetkih hrvatskih industrija koje drži hrvatski kapital, za razliku od mnogih drugih sektora koje nadziru multinacionalne kompanije. Prehrambena industrija je dominantno u hrvatskim rukama što predstavlja posebnu dimenziju i odgovornost i Vlade RH i Hrvatske gospodarske komore. Vidošević je naglasio i regionalni aspekt halala, koji je danas itekako važan (tržište BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Kosova). Hrvatsko gospodarstvo jugoistok Europe doživljava kao svoje prirodno nacionalno tržište.

Predavanja Na Halal forumu vrlo zapažena predavanja održali su dr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata (“Mogućnosti izvoza kroz halal program”), Amir Sakić, direktor Agencije za halal certificiranje u Tuzli (“Uloga i doprinos Agencije za certificiranje halal kvalitete u razvoju halal procesa”), mr. sc. Olivera Jurković-Majić (“Implementacija halal certifikacije kao adiptibilne trgovinske strategije”), Zoran Šimunić, direktor tvrtke “Naše klasje d.o.o.” (“Odraz implementiranih zahtjeva halal kvalitete u firmi 'Naše klasje d.o.o.' na tržište), Krešimir Pišćak, stručni suradnik za razvoj tehnologije zaštite pri Agenciji za komercijalnu djelatnost (“Sustav obilježavanja, praćenja i utvrđivanja autentičnosti prehrambenih proizvoda u skladu s Halal standardom”), Marko Jurčić, direktor Sektora za strateško planiranje pri Agenciji za promicanje izvoza i ulaganja (“Predstavljanje programa poticanja internacionalizacije i međunarodne konkurentnosti gospodarstva RH”) i Srećko Čulić, direktor tvrtke “Kaćun d.o.o.” (“Predstavljanje Hrvatske izvozne kuće u Omanu”). Dr. sc. Aziz ef. Hasanović je rekao da halal razumijevamo u jezičnom, vjerskom, kulturološkom, tradicijskom i zdravstvenom kontekstu, a sama riječ halal znači dozvoljeno. Karakteristike halal proizvoda su: prisutnost u svim prehrambenim navikama, prihvatljiv za sve životne dobi i za pripadnike drugih konfesija, zdravstveno ispravan proizvod, prisutan na svim područjima svijeta, dodatna kontrola jamči sigurnost kvalitete. Vjersko značenje halala ogleda se kroz 119 kur'anskih ajeta, od kojih 90 govori o


BOŠNJACI U HRVATSKOJ konzumaciji hrane kao daru i blagodati, a u 29 su pobrojane zabrane s obzirom na konzumaciju. Halal tržište se definira kroz arapsko-islamsko tržište, halal tržište EU te regionalno halal tržište. Globalno halal tržište, koje je na godišnjoj razini u porastu između 7 i 10%, ukupno iznosi 635 milijardi USD, od kojih 66 milijardi USD otpada na EU halal tržište (3 milijarde eura sama Francuska; 2,8 milijardi funti Velika Britanija u kojoj živi 6 milijuna korisnika halal proizvoda). Osvajanje halal tržišta moguće je sinkroniziranom zajedničkom akcijom svih gospodarskih čimbenika društva, pribivanjem na halal forumima diljem svijeta, izlaganjem na halal sajmovima, marketinškim nastupima na poznatim TV-kućama ovog ciljanog tržišta, te otvaranjem predstavništava u ciljanim zemljama. Ulogu i doprinos Agencije za certificiranje halal kvalitete u razvoju halal procesa, predstavio je direktor Agencije Amir Sakić. Agencija za certificiranje halal kvalitete je specijalizirana ustanova Islamske zajednice koja djeluje na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Sjedište Agencije je u Tuzli, a Agencija ima aktivne odjele u zemljama regije. Djelatnost Agencije se ogleda kroz certificiranje halal proizvoda i usluga, edukaciju o halalu, znanstvena i stručna istraživanja, promociju certificiranih proizvoda i proizvođača te druge prateće djelatnosti. Zahtjevi za halal standard su: šerijatski propisi (Vijeće za fetve Islamske zajednice), međunarodni propisi (FAO/WHO Codex alimentarius, međunarodni sporazumi, EU legislativa) i nacionalni propisi pojedinih zemalja. Agencija surađuje s relevantnim domaćim i međunarodnim institucijama, aktivno participira u radu međunarodnih halal institucija i halal skupova u svijetu (forumi, konferencije, sajmovi). Kao pravci u razvoju regionalnog tržišta istaknuti su: catering i kolektivna prehrana (bolnice, vojska, zatvori, škole), turizam i ugostiteljstvo, međunarodna trgovina, kozmetika, lijekovi, financijsko poslovanje, transport, usluge i oprema, halal HUB - poslovne i industrijske zone (Halal Gateway). O implementaciji halal certifikacije kao adaptivne trgovinske strategije govorila je profesorica Olivera Jurković-Majić sa zagrebačke Visoke škole za ekonomiju i menadžment. Koncept halal certifikacije poima se kao adaptabilna trgovinska strategija za postizanje konkurentske prednosti na međunarodnom tržištu. Procesom halal certifikacije udovoljava se

zahtjevima i standardima koji su proizašli iz religijske sfere utjecaja na potrošače. Jedan od najvažnijih koncepata islamske religije je koncept halal, koji u suštini znači prihvatljiv. Taj koncept postaje važan čimbenik u trgovini određenim proizvodima, a značajne korake u prihvaćanju ovog koncepta učinio je i uslužni sektor, prije svega banke i osiguravajuće kompanije, ali i hotelijerstvo i turizam. Inače najbrže rastuće tržište danas je tzv. tržište halal hrane, proizvedene sukladno religijskim načelima. Strategijom halal certifikacije moguće je (naročito u sektoru prehrambene industrije) postići konkurentsku prednost u međunarodnoj tržišnoj utakmici. Tržište halal proizvoda je biznis koji se posljednjih godina najbrže razvija i postaje sve popularnije i u nemuslimanskim zemljama, zbog percepcije tih proizvoda kao zdravih i kvalitetnih. Razlog uspjeha halal proizvoda u zapadnim zemljama nije samo u razvoju muslimanskog tržišta, nego upravo u porastu potražnje za takvim proizvodima. Danas je oko 80% halal prehrambene industrije u rukama nemuslimanskih zemalja. Trenutačno su Jugoistočna Azija i Bliski Istok najveća tržišta za halal proizvode. Zahtjevi za halal certifikatima su sve češći i sve više kompanija prepoznaje halalcertifikaciju kao konkurentsku prednost ali, što je možda još i važnije, kao olakšicu kod izvoza te kao način pojednostavljivanja carinskih procedura. Halal certifikacija u Hrvatskoj najčešće se veže uz prehrambenu industriju, a potencijali u proizvodnji i izvozu prehrambenih proizvoda, nažalost, nisu dovoljno iskorišteni. Zaključno je prof. Jurković-Majić predstavila rezultate dva istraživanja koja su provedena nad potrošačima i menadžerima/izvoznicima kako bi se utvrdile etnocentrične tendencije potrošača u odnosu na religijsku pripadnost te stavovi menadžera prema potrošačkom/religijskom etnocentrizmu i utjecaj halal/košer certifikacije na poticanje izvoznih performansi hrvatskih kompanija. Direktor tvrtke “Naše klasje d.o.o.” Zoran Šimunić govorio je o efektima implementiranja halal certifikata u svojoj tvrtci. Tvrtka svake godine izlaže barem na jednom velikom sajmu, a nakon dobivanja halal certifikata, prodaja etiketiranih proizvoda tvrtke porasla je u BiH za čak 40%. Kao prednosti hrvatskih tvrtki za nastup na halal tržištima, g. Šimunić vidi u kulturološkoj bliskosti s muslimanima, blizini Halal agencije u Tuzli te suradnjom s Mešihatom Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Sustav obilježavanja i autentičnosti proizvoda sukladno halal standardima predstavio je Krešimir Pišćak iz Agencije za komercijalnu djelatnost. Svrha uvođenja ovakvog sustava je garancija potrošaču u kontrolirano porijeklo namirnica i autentičnost proizvoda. Postojeći poslovni proces nadograđuje se implementacijom zaštićenih naljepnica za obilježavanje proizvoda izrađenih u skladu s halal standardom s gotovim programskim rješenjem (koje uključuju jednostavno rukovođenje aplikacijama). Proizvedene zaštićene naljepnice unose se u jedinstvenu bazu podataka, a autentičnost naljepnice moguće je provjeriti na licu mjesta putem mobitela, slanjem jedinstvenog serijskog broja naljepnice SMS porukom. Prednosti sustava su sigurnost i garancija krajnjem korisniku da je proizvod koji kupuje izvoran i proizveden prema halal standardu, garantirajući provjerenu kvalitetu i originalnost. Marko Jurčić, direktor sektora za strateško planiranje APIU, predstavio je programe poticanja internacionalizacije i konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Poticajne mjere moguće je ostvariti na razini pojedinog poduzetnika (tvrtka samostalno) i na razini gospodarskih udruženja (klastera). U 2009. godini APIU je odobrila potpore za preko 160 izvozno orijentiranih tvrtki s više od 37.000 zaposlenih, a ukupan iznos odobrenih potpora je bio 35,4 milijuna kuna. Najveći broj zahtjeva odobren je tvrtkama iz metaloprerađivačke i drvne industrije. U ovoj godini APIU planira nastaviti s potporama izvozno-orijentiranom gospodarstvu, snažniju potporu tvrtkama pri nastupu na međunarodnom tržištu, te osnaživanje zajedničkog nastupa tvrtki, tj. uloge klastera u aktivnostima internacionalizacije. Direktor tvrtke “Kaćun d.o.o.” i suvlasnik Hrvatske gospodarske kuće u Omanu Srećko Čulić, uz pomoć Aziza ef. Hasanovića, predstavio je izvozne potencijale Hrvatske gospodarske kuće u Omanu. Projekt “Hrvatska gospodarska kuća” proizašao je iz ideje povezivanja Republike Hrvatske i Omana na gospodarskom, sportskom i kulturološkom području. Osnovni cilj je omogućiti hrvatskim tvrtkama što jednostavnije i racionalnije nastupe na tržištima Omana, ali i ostalih zemalja Zaljeva. Kuća je svečano otvorena u prosincu 2009. godine u prisutnosti Stjepana Mesića, tadašnjeg predsjednika RH. Sukladno omanskim zakonima, projekt se ostvaruje u suradnji s lokalnim partnerom, tvrtkom “Injaz International Project Group”. q Ismet Isaković

29

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ XXII Međunarodni sajam knjige i učila u Sarajevu, 21.-26.04.2010.

“Beharu” nagrada za najbolji časopis Ono što je važno spomenuti, zašto ne i s neskrivenim ponosom, jest da je ove godine nagradu za najbolji časopis Sajma knjiga Sarajevo dobio naš “Behar” (glavni urednik Sead Begović). S obzirom da su promotori “Preporodovih” izdanja već otputovali u Zagreb izmaklo nam je usmeno obrazloženje nagrade, ali vijest su prenijele sve bosanske tiskovine. Treba reći da je ova nagrada ugodno iznenađenje i poticaj za daljnji rad “Beharovog” uredništva, koje je odnedavno ojačano s dva nova člana. Riječ je o prvom “Beharovom” uredniku, književniku Ibrahimu Kajanu i filozofu Seadu Aliću.

30

J O U R N A L

Ekonomska kriza i njen utjecaj na izdavačke kuće i čitatelje nisu spriječili mnoge građane Sarajeva i šire da se zapute prema Centru Skenderija, gdje je održan 22. Međunarodni sajam knjige i učila. Sajam je održan od 21. do 26. travnja 2010. u organizaciji Centra Skenderija, Udruženja izdavača i knjižara BiH i TDK “Šahinpašić”. Organizatori su uspjeli privući preko dvije stotine izdavača koji su izlagali na 150 štandova, a ove godine zabilježili su 9.000 više posjetitelja u odnosu na prošlu, dakle, 109.000 ljudi je posjetilo Sajam. Uz izdavače iz BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, preko kulturnih centara i stranih ambasada u BiH, sajmu su se pridružili Francuska, Iran, Velika Britanija i Egipat. Svoje mjesto je našao i “Preporod” iz Zagreba, koji je zajedno s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom za grad Zagreb i Zagrebačku županiju svoja izdanja izlagao na štandu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Prošle godine zagrebački “Preporod” je izlagao zajedno s BZK “Preporodom” iz Sarajeva. Promocija “Preporodovih” izdanja održana je 24. travnja 2010. godine u sajamskoj dvorani “Mirza Delibašić”. Promotori izdanja bili su predsjednik Društva Senad Nanić, glavni urednik “Preporodovog Journala” Ismet Isaković, zamjenik glavnog urednika “Journala” i izvršni urednik “Behara” Filip Mursel Begović i književnik te član redakcije “Behara” Ervin Jahić. Predsjednik Društva i urednici časopisa upoznali su slušateljstvo s programskim ciljevima i tradicijskim vrijednostima “Preporoda” te bošnjačkih časopisa koji u Zagrebu izlaze preko petnaestak godina. Filip Mursel Begović govorio je o romanu “Sotonisti” Mesuda Šabanovića, a književnik Ervin Jahić promovirao je knjige “Džibrilove oči” Seada Begovića i “Riječi vraćene kući” Enesa Kiševića. Naglašeno je da se radi o piscima koji su “duboko ukorije-

Promocija izdavačko-informativne djelatnosti “Preporoda” u Sarajevu (slijeva: Ismet Isaković, Senad Nanić, Ervin Jahić i Filip Mursel Begović) njeni u hrvatsku kulturu, ali nikada nisu bili nit će biti iskorijenjeni iz bosanskohercegovačke kulture”. Nakon “Preporodove” promocije predstavljena je i knjiga Kemala Tursunovića – Zmaja pod nazivom “Bitka za Dubrovnik 1991.-1995.” u izdanju Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske. Isti dan na Sajmu je predstavljena i Antologija perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do naših dana pod nazivom “Budi biser, biser budi!”, koju je priredio i preveo član “Preporodovog” dramskog studija “Orient espresso” dr. Ebtehaj Navaey. Antologiju su prepjevali Azra Abadžić Navaey i Ervin Jahić, a izdao ju je zagrebački V.B.Z. Dodjelom sajamskih nagrada u petnaest kategorija te specijalnih nagrada u Centru Skenderija službeno je završen ovogodišnji 22. Međunarodni sarajevski sajam knjiga i učila, koji se održavao pod motom “Knjiga, svijet kreativne edukacije”. Ono što je važno spomenuti, zašto ne i

s neskrivenim ponosom, jest da je ove godine nagradu za najbolji časopis dobio naš “Behar” (glavni urednik Sead Begović). S obzirom da su promotori “Preporodovih” izdanja već otputovali u Zagreb, izmaklo nam je usmeno obrazloženje nagrade, ali vijest su prenijele sve bosanske tiskovine. Diploma za najbolji časopis naknadno je uručena. Treba reći da je ova nagrada ugodno iznenađenje i poticaj za daljnji rad “Beharovog” uredništva, koje je odnedavno ojačano s dva nova člana. Riječ je o prvom “Beharovom” uredniku, književniku Ibrahimu Kajanu i filozofu Seadu Aliću. Sajamske nagrade dobitnicima su, uz nekoliko prigodnih riječi i podsjećanje na obilježavanje Svjetskog dana zaštite intelektualnog vlasništva, uručili predsjednica žirija Marina Trumić, direktor centra Skenderija Suad Džindo, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara BiH Ibrahim Spahić i direktor TKD Šahinpašić Tajib Šahinpašić. O nagradama je odlučivao


BOŠNJACI U HRVATSKOJ žiri u sastavu: književnica Marina Trumić (predsjednica žirija), književnica Ljubica Ostojić, dizajner Almir Kurt, prof. dr. Nina Alihodžić-Hadžialić, književnica Jasmina Musabegović i prof. dr. Salih Fočo. “Preporod” je i ove godine veliki broj svojih izdanja poklonio institucijama i knjižnicama u Sarajevu, a “Behar” će se, uz knjižaru “Šahinpašić”, s kojom već dvije godine imamo uspješnu suradnju, uskoro moći naći i u knjižarama vodećih izdavača na tržištu knjiga u regiji – “Profila” u Hrvatskoj i Srbiji, “V.B.Z”-a u Hrvatskoj, Srbiji i BiH i “Buybooka” u BiH. Također dogovorena je i suradnja sa knjižarama i izdavačkim kućama “Zalihica” iz Sarajeva i “Vrijeme” iz Zenice. Uz nagradu “Beharu” za najbolji časopis uručena je i nagrada za najbolji izdavački poduhvat godine kojim je proglašen prijevod na češki jezik šest svezaka izabranih djela Ive Andrića. Sveske je izdalo Građansko udruženje “Lastavica” iz Praga, dok je prijevod uradio Dušan Karpatski. Šimo Ešić iz izdavačke kuće “Bosanska riječ” dobio je nagradu za životno djelo u području književnosti, a nagrada za životno djelo u području izdavaštva pripala je Izdavačkom preduzeću “Svjetlost” Sarajevo i “Sarajevo Publishingu”. Književnik Željko Ivanković dobio je uredničku nagradu za monografiju “Stećci” Izdavačke kuće "Rabic" Sarajevo, a nagrada za najbolji prijevod uručena je Zdeslavu Dukatu za knjigu Plutarhovi “Usporedni životopisi I i II”, Nakladni zavod Globus d.o.o. Nagradu za najbolje oblikovanje knjige dobili su Slobodan Šijan i Miloš Majstorović za knjigu “Filmski letak” Službenog glasnika, čiji je urednik Branko Kukić iz Beograda, te Tošo Borković za knjigu "Kako se crta sunce", Bosanska riječ Tuzla. Titulu najboljeg štanda odnijeli su Kašmir promet “Dječija knjiga” i Matica Hrvatska, ogranak Dubrovnik. Izdavačka kuća “Buybook” odnijela je nagradu za najbolju promociju na Sajmu, za predstavljanje sabranih djela Tariqa Alija: Islamski kvintet (“Sjene narova drveta”, “Knjiga Salahudinova”, “Kamena žena”, “Noć Zlatne leptirice” i “Sultan u Palermu”). Specijalna nagrada iz područja umjetnosti posthumno je pripala Olji Ivanjicki za knjigu “Očekivanje nemogućeg” urednice Merime Ranković iz Službenog glasnika (Beograd) te Ćazimu Hadžimejliću za prekrasnu i obimnu monografiju “Umjetnost islamske kaligrafije”, izdavačke kuće ITD Sedam iz Sarajeva. Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH i Ministarstvo za ljudska prava i

izbjeglice BiH odnijeli su nagradu za dugogodišnji doprinos kulturi i organizaciji Sajma knjige i učila. Iz oblasti obrazovanja najboljim udžbenikom za osnovnu školu proglašen je “Informatika za 6. razred devetogodišnje osnovne škole” autorice Suade Numić u izdanju Bosanske riječi Sarajevo, a najboljim udžbenikom za srednju školu “Udžbenik sa historijskom čitankom” za prvi razred gimnazije autora Snježane Vasilj i Ekrema Barakovića u izdanju “Sarajevo Publishinga”, te “Zbirka zadataka iz matematike za III razred srednjih škola” autora Adema Huskića u izdanju IP Svjetlost. Nagradu za najbolji udžbenik za visoko obrazovanje ponio je “Povijest moderne umjetnosti” H. H. Arnasona urednice Ljerke Dublić u izdanju Stanek Mostar. Za oblast nauke nagradu

je dobio Hakija Zoranić za knjigu “Etnogeneza Bošnjana-Bošnjaka” u izdanju IP Svjetlost te Ljubomir Erić za djelo “Psihodinamička psihijatrija” Službenog glasnika Beograd. Dodijeljene su i specijalne nagrade koje su pripale Valerijanu Žuji za “Leksikon Sarajeva” u izdanju “Media press d.o.o.” Sarajevo i “Buybook”, Lamiji Hadžiosmanović za "Bosanski kuhar" IK Sejtarija, Zemaljskom muzeju BiH za prezentaciju naučnih dostignuća u svojim glasilima, Univerzitetu u Sarajevu u povodu 60 godina postojanja za prvo značajno predstavljanje na Sajmu i Biblioteci za slijepa i slabovidna lica za višegodišnje humano djelovanje i za činjenje dostupnim značajnih književnih djela. Ibrahim Spahić, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara BiH, na zatvaranju Sajma rekao je da se potvrdilo da je Sajam knjiga značajan međunarodni susret izdavača, autora i čitalaca. Podsjetio je na tri važna događaja koja su bila od posebna značaja: dodjelu nagrada UIK-a BiH i nagrada Sajma za najbolja ostvarenja u 2009. godini, obilježavanje godišnjica BiH autora Selimovića, Kulenovića, Pandže, te godišnjica Tolstoja i Čehova. “I na kraju šta da se kaže za ovaj festival knjige, nego da je to bio praznik za 109.000 posjetitelja i izazov izdavačima i autorima da u vremenu krize zajedno rade na poboljšanju statusa knjige u našem društvu i regiji, i posebno na zaštiti intelektualne svojine, čemu je bio posvećen 26. travnja, dan zatvaranja Sajma”, rekao je Spahić na kraju svog obraćanja. q Filip Mursel Begović

31

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjiga o Bosanskoj krajini i otvaranje izložbe o Cazinskoj buni 1950. godine

Značajke krajiškog mentaliteta

32

U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 22. travnja 2010. promovirane su knjige “Fenomen i prokletstvo krajiškog mentaliteta” i “Privremeni boravak izbjeglica i raseljenih osoba na području općine Velika Kladuša 1991.-1995.” Hajrudina Muhamedagića. Knjige su, pored autora, predstavili dr. sc. Zlatko Hasanbegović, povjesničar sa Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” i dr. sc. Filip Škiljan, povjesničar na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Osim promocije dviju knjiga, otvorena je i izložba iz fundusa Arhiva Unsko-sanskog kantona iz Bihaća pod nazivom “Cazinska buna 1950. godine – dokumenti, svjedočenja i fotografije” autora mr. sc. Fikreta Midžića. Tribinu i izložbu zajednički su organizirali Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlis Islamske zajednice Zagreb. Moderator tribine bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Tribina je predstavljala uvod u dvodnevni simpozij pod nazivom “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji”, o čemu ćemo više pisati u sljedećem “Preporodovom Journalu”.

Katoličko-pravoslavno-islamska tromeđa

J O U R N A L

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović je predstavio knjigu “Fenomen i prokletstvo krajiškog mentaliteta”, za koju je uvodno rekao da je zahtjevan poduhvat sinetskog prikaza višestoljetnog povijesnog razvitka regije poznate kao Bihaćko-cazinska krajina. Knjiga predstavlja Krajinu od njezina hrvatskog srednjovjekovnog društvenog i državno-političkog konteksta, preko osmansko-islamskog razdoblja u kojem je dobila svoj današnji bosanski oblik, te na podlozi kojeg je nastalo i suvremeno stanje, do novijeg doba, uključujći i Drugi svjetski rat, te poraće obilježeno kontraverznom i po posljedicama traumaičnoj Cazinskoj buni po krajiške muslimane. “Autor u uvodu na samom početku ističe da motiv za pisanje svoje studije pronašao o svojoj prvoj dokumentarnoj knjizi o izbjeglicama i raseljenim osobama na području Velike Kladuše. Danas je, posebice u

Promocija knjiga u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu hrvatskoj javnosti, gotovo nepoznata činjenica da je 1991. u Velikoj Kladuši i Cazinskoj krajini utočište pred srpskim nasrtajima našlo više tisuća Hrvata katolika s područja Slunja i slunjskog kraja. Ova gesta krajiške muslimanske gostoljubivosti, autoru je poslužila kao svojevrsni šlagvort da pristupi pokušaju šireg obrazloženja krajiškog mentaliteta obilježenog tankom crtom između merhameta i borbenog graničarstva i predziđa, često prožetog i crtom iracionalizma i izrazite patrijarhalne povodljivosti za mjesnim vođama”, rekao je Hasanbegović. Podsjetio je da je ono što danas podrazumjevamo pod Bihaćko-cazinskom krajinom rezultat višestoljetnog ratnog i vojno-diplomatskog sukoba kršćanske Habsburške monarhije i Venecije, s jedne strane, te osmanske islamske države, s druge strane. Taj sukob je praćen dalekosežnim demografskim potresima i migracijskim gibanjima koja su nakon završetka Velikog rata u 18. stoljeću stvorili određeni trojni krajiški etno-konfesionalni i političko-teritorijalni okvir, tzv. triplex-confinium ili katoličko-pravoslavno-islamska tromeđu; dakle, južna Lika, sjeverna Dalmacija i zapadna ili bihaćkocazinsko-krupska Bosna. Hasabegović je istaknuo da je knjiga podijeljena u nekoliko poglavlja i ima

svoju dokumentarističku osnovicu. Naime, u dodatku su objavljeni dijelovi radova stariji autora, zapravo rodonačelnika izučavanja krajiškog kulturno-povijesnog kompleksa. Riječ je o dijelovima knjiga znamenitih povjesničara čija djela, osim solidno utemeljene historiografsko-znanstvene osnovice, imaju i svoju književnu i jezičnu vrijednost. To su Radoslav Lopašić “Bihać i bihaćka krajina” (dva izdanja s kraja 19. stoljeća i jedno iz 1943.), zatim Ćiro Truhelka “Naši gradovi” (1904.) i Hamdija Kreševljaković “Cazin i okolina” (1934.). U uvodu knjige autor predstavlja predmet istraživanja krajiške posebnosti kroz pojašnjenje pojmova kao što su mentalitet, karakter, etos (u smislu ćudi i naravi), etnologija, etnopsihologija, etngnozija (znanost o običajima i navikama) i antropologija. Također, pojašnjuje zemljopisno i geopolitičko određenje Krajine u užem i širem smislu. U sljedećem poglavlju autor iznosi vlastiti prikaz povijesnih događaja u širem bosanskom kontekstu u vremenu od ranog srednjovjekovlja do 1918. godine, a koji su po njegovom mišljenju imali neizravan utjecaj na oblikovanje onoga što naziva krajiškim mentalitetom. U nastavku se usredotočuje na uži prostor Bihaćko-cazinske


BOŠNJACI U HRVATSKOJ krajine i mjesne događaje koji su imali izravan utjecaj na oblikovanje toga mentaliteta. “Ja naravno neću sada prepričavati autorove interpretacije povijesnih događaja, već bi samo izdvojio meni najzanimljiviji dio knjige, tj. poglavlja u kojima je pisac iznio svoje etno-psihologijske i antropološke interpetacije, preko portreta određenih krajiških muslimanskih povijesnih i epskih ličnosti čija je egzistencija, točnije pučka predodžba o toj egzistenciji i danas na tankom rubu između mita i povijesne stavarnosti. Riječ je o autorovim esejima o Muji Hrnjici i drugim likovima iz krajiškog muslimanskog epskog ciklusa o Krajini 'krvavoj haljini'. Svi ovi epski junaci bez sumnje zrcale određenu povijesnu stvarnost na podlozi koje je i izrastao krajiški mentalitet. Tu je i esej o Huski Miljkoviću i dvojici komunističko-partizanskih mjesnih prvaka, a koji autoru služi kao svojevrsna potvrda glavnih značajki krajiškog mentaliteta. Riječ je o slučaju Huske Miljkovića, o kontroverznoj ličnosti iz Drugog svjetskog rata, koja je višekratno mijenjala ratna savezništva vođena vlastitim shvaćanjem krajiškog muslimanskog interesa na povijesnoj vjetrometini”, rekao je Hasanbegović. Autorov pristup da svoje povijesno-sociološke teze dokazuje kroz događaje i ličnosti zaokružen je prikazom glavnih značajki Cazinske bune iz 1950. godine kao višekratno znakovitog događaja koji se može motriti iz više vizura. Jedna je političko-nacionalna, budući da je pokreću nezadovoljni srpski elementi s Korduna koji u titoističkom konceptu Jugoslavije vide nedostatno rješenje s obzirom na srpski supstrat partizanskog pokreta. “Tu je i socijalna vizura vezana uz intezivan proces boljševizacije i sovjetizacije koji se odvijao pod krinkom tzv. narodnoosobodilačke borbe, a koji je neovisno od Staljinovog prekida s Titom, a ne obrnuto, kao što se zaboravlja, te 1950. bio na vrhuncu. I na kraju brutalnost komunističke represije, koja je uslijedila, podsjetila je na temeljni ideološki postulat vlasti i države, koji je na kraju i porodio sve okolnosti njezina sloma u ratu devedesetih”, rekao je dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Istaknuo je da se posljednje i najkontroverznije poglavlje knjige odnosi na povijesno-gospodarske aspekte nastajanja Abdićeve Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Autor je logično, sukladno svome tumačenju, stavlja u kontekst jedne od povijesnih emanacija tradicionalnog krajiškog mentaliteta. Pritom nije ulazio u samu narav i egzistenciju Abdićeve tvo-

revine, već se zadržao na određenim aspektima njezina nastanka. Na kraju obraćanja prisutnima Hasanbegović je zaključio da je knjiga dobar uvod u razumijevanje i tumačenje ključnih problema Cazinsko-bihaćke krajine u 20. stoljeću, čemu je i posvećen dvodnevni simpozij u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu.

Prihvat hrvatskih izbjeglica i prognanika Dr. sc. Filip Škiljan je predstavio knjigu “Privremeni boravak izbjeglica i raseljenih osoba na području općine Velika Kladuša 1991.-1995.”. Istaknuo je da ova izuzetno vrijedna monografija tiskana na 465 stranica predstavlja jedinstveno djelo na području Bosne i Hercegovine, koje se bavi djelovanjem Crvenog križa u najtežim ratnim godinama u općini Velika Kladuša. Autor je i sam sudionik tih događaja i sekretar kladuškog Crvenog križa od 1. veljače 1992. godine. Knjiga ne predstavlja samo prvorazredan izvor za povjesničare, statističare i demografe koji se bave istraživanjem posljednjeg rata ili općenito izbjeglica, već ujedno i životno djelo Hajrudina Muhamedagića, koji je svoj profesionalni i privatni život potpuno podredio radu na humanitarnoj pomoći ljudima koji su se našli u nezahvalnom izbjegličkom položaju. On je svojim preciznim bilježenjem svake izbjeglice izradio fascinantnu bazu podataka koja svjedoči o težini posljednjeg rata na području jedne relativno male općine u sjeverozapadnoj Bosni. Pobrojanih 8.445 izbjeglica (od ukupno blizu 20.000 izbjeglica, koji nisu svi popisani u Crvenom križu od 1991. do

1999.) ne znači samo statističku informaciju, što Muhamedagić potkrepljuje povećim popisom koji zauzima većinu knjige, nego svjedoči o tome da ljudi nisu samo brojke. Autor se nije zadovoljio samo običnim popisom izbjeglica, već uz svaku popisanu osobu donosi i njegovu prethodnu adresu stanovanja, datum ili godinu rođenja, mjesto rođenja, mjeso smještaja ili osobu kod koje se nalazi u općini Velika Kladuša, datum prijave i evidencijsku šifru. Uz popis izbjeglica Muhamedagić navodi i popis udomitelja, a ne zaoravlja i svakog djelatnika ili volontera u Crvenom križu, općini, školi i nekoj drugoj javnoj ustanovi koji je na bilo koji način pomogao olakšavanju života izbjeglica i prognanika. “Muhamedagić je bio svjestan da su svi ti ljudi bili samo zupčanici bez kojih ne bi funkcionirao veliki stroj pomoći izbjeglicama. I uistinu je nevjerojatno koliko je taj stroj baš na području ove općine, koja nije bila pošteđena ratnih razaranja i sukoba, dobro funkcionirao. Humanost kojom su stanovnici općine Velika Kladuša dočekivali izbjeglice osvjedočena je za sva vremena ovom knjigom. Broj od 1.933 privatnih udomitelja i 20 improviziranih prihvatnih centara jasno govori o spremnosti Kladušana da pomognu i poznatima i nepoznatima”, naglasio je Škiljan. Prezentirao je rezultate ankete koju je Muhamedagić proveo 2006. i 2007. godine, koja je pokazala koliko je bilo nepoznatih prognanika udomiteljima (čak 61% prognanika bilo je u potpunosti nepoznato udomiteljima). Iz ankete saznajemo kako je čak 83% izbjeglica došlo bez prethodne najave udomiteljima, što nam govori o tome koliko su Kladuščani bili spremni promijeniti svoj način života u jednom danu. O suosjećajnosti Kladuščana govori i odgovor bivših izbjeglica kako su u 78% slučajeva Kladuščani iskreno uvažavali tragediju izbjeglica, a o kontinuitetu održavanja odnosa govori činjenica da je čak 2/3 anketiranih nastavilo održavati kontakte s udomiteljima i nakon rata. Svi ovi podaci koje je Muhamedagić anketiranjem prikupio govore o jednom srdačnom, humanom i empatičnom odnosu udomitelja prema izbjeglicama. Škiljan je rekao da u drugoj knjizi “Fenomen i prokletstvo krajiškog mentaliteta” autor navodi moralne vrline Krajišnika, među kojima je svakako gostoljubivost jedna od najvažnijih. U odgovorima bivših izbjeglica i udomitelja, koje je Muhamedagić naveo na kraju prvog dijela knjige, jednostavno izbija krajiška srdačnost, prostodušnost i dobrohotnost: “Ako baka nema

33

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

34

pravi smještaj, ja ću je dvoriti” ili “Muslimani su plakali zajedno s nama” ili “Prihvaćeni smo od Kladuščana izuzetno dobro, kao da smo se poznavali godinama”... Uz ljudski komponentu Kladščani su izbjeglicama pomagali i financijski i na druge načine. Muhamedagić navodi neke od oblika pomoći: novčana pomoć, porodični paketi hrane, brašno, šećer, riža, dječja hrana, ćebad, peći za grijanje i kuhanje, dječje pelene, odjeća, troškovi prijevoza raseljenih osoba na treće destinacije, olakšice prilikom plaćanja računa, pripremanje većih količina hrane u pojedinim ugostiteljskim objektima, besplatne prijevozne karte za autobuse. U prilikama u kojima je tada bila Velika Kladuša to su bile uistinu velike žrtve za taj kraj. Muhamedagić nam uz najvrijedniji dio, tj. popis izbjeglica, udomitelja i anketne odgovore, u knjizi daje i vrijedan kronološki pregled dolaska izbjeglica na područje općine Velika Kladuša. Prvo su došli Srbi iz Hrvatske, potom Hrvati i Muslimani (Bošnjaci) iz Hrvatske, a zatim i najbrojniji Krupljani, Sanjani i Bišćani, te i sami Kladuščani (iz različitih dijelova općine Velika Kladuša). Neizostavno je spomenuti, ono što Muhamedagić tek spminje, i činjenicu da je upravo kroz kancelariju Crvenog križa u Velikoj Kladuši prošlo čak 450.000 obiteljskih poruka ili 3% na području čitave bivše Jugoslavije. “Muhamedagić je ovom knjigom dao poticaj i primjer za slične poduhvate, ne samo znanstvenicima i djelatnicima Crvenog križa u čitavoj Bosni i Hercegovini, nego i u ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama koje su osjetile posljednji rat. Nažalost, nije svugdje moguće izdavati takve vrijedne monografije budući da nisu svugdje vođeni tako precizni podaci kao u Velikoj Kladuši. Taj precizan i samopožrtvovan rad možemo zahvaliti samo našem autoru”, zaključio je dr. sc. Filip Škiljan.

Moralne vrline Krajišnika i prokletstvo krajiškog mentaliteta

J O U R N A L

Autor Hajrudin Muhamedagić je na početku izlaganja definirao geografski pojam Krajine. “Prava Krajina” prema poznatom hrvatskom povjesničaru Radoslavu Lopašiću se odnosi na bližu okolinu Bihaća i predjele u zavoju Une na lijevoj obali rijeke. Dakle, Bihaćka krajina je prostor u čiji sastav ulaze bihaćki, cazinski i krupski kotar, odnosno Bišćani, Kladuščani, Bužimljani, Krupljani i ostali koji su vezani uz ovo područje. Kako se ne bi dobila iskrivljena slika krajiškog

mentaliteta, osobito je važno naglasiti činjenicu da je i cijela Bosna uvijek bila krajište, tj. pojmovi kao što su krajište, granica, razmeđe, rt silnog Osmanskog carstva, vododjelnica interesa velikih sila i slično, često su u povijesti služili za bliže određenje geografskog položaja Bosne i Hercegovine. Specifičnost državopravnog i političkog položaja Bosne cijelo vrijeme koje je bila pod vlašću Osmanske carevine, proizilazila je iz njenog krajiškog karaktera. Neosporno je da mentalitet Krajišnika ima i stanovite specifičnosti, pa i autohtonosti, koje je iznjedrio geopolitički i geostrategijski položaj Bihaćke krajine i višestoljetni život na nemirnoj međi, formiran, taložen i brušen za vrijeme vladavine Osmanske i Austro-ugarske carevine u ukupnom trajanju od 455 godina. “Po svom karakteru i jedna i druga vlast bile su okupatorske, odnosno izrabljivačko-porobljivačko-kolonizatorske. Prema tome, karakteristike mentaliteta Krajišnika je prouzrokovao, prije svega, sam način vladanja Bosnom navedenih carevina putem raznih diskriminatorskih, ponižavajućih, nesnošljivih i nehumanih administrativnih, vojnih, agrarnih, poreskih, pa i kulturnih reformi i zakona. To je rezultiralo brojnim protestima, bunama i ustancima. Osim toga, postojala je i kontinuirana opasnost od izbijanja oružanih sukoba, što je značilo ugrožavanje i prijetnje biološkom opstanku, zbog čega su se uobičajeni gospodarski poslovi obavljali s puškom na leđima. Na formiranje krajiškog mentaliteta utjecali su i junački megdani, zatim aspiracije i pretenzije velikih sila kroz povijest prema Bihaćkoj krajini što je ukorijenilo strah i strepnju Krajišnika od fizičkog istreblje-

nja, potom stoljetna ekonomska zaostalost, uz koju može ići jedino borba za goli život, i drugo”, rekao je Muhamedagić. Naglasio je da su mudrost, opreznost, osjećanje zajedništva, ponos i gostoljubivost izvorne moralne vrline stanovništva Bihaćke krajine. Pobrojane vrline uz hrabrost, pravednost i sabur (strpljenje) po intenzitetu svoga ispoljavanja prelaze u fenomen, ali i dalje ostaju u sferi vrlina, tj. ne poprimaju obilježja poroka. Najistaknutiji nositelji navedenih karakteristika krajiškog mentaliteta su Nurija Pozderac, Hasan Miljković, Huska Miljković, Mujo Hrnjica, Od Orašca Tale, Zuhdija Žalić, Ibrahim Mržljak, Halil Hrnjica i vojvoda Matija Bakić. Muhamedagić je istaknuo da Krajišnike još od Srednjeg vijeka prati težnja za samostalnošću, političkom, ekonomskom i drugom neovisnošću, što se odrazilo u nastanku i proglašenju tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna u novije doba. Na kraju obraćanja Muhamedagić se osvrnuo na prokletstvo krajiškog mentaliteta. “Vjerovali ili ne, prokletstvo krajiškog mentaliteta je upravo ono što je najvrijednije kod Krajišnika, a to su moralne vrline. Zato što su najhrabriji, najmudriji, najpravedniji, najponosniji, najgostoljubiviji, sa najjačim osjećajem zajedništva, naj... naj... naj... od svih drugih Bošnjaka, Krajišnike netko ili nešto kroz povijest kažnjava. Potvrda ovoj konstataciji je, prije svega, krajiški inat kojeg još nitko nije uspio objasniti. Ovo je najinteresantnija, a ujedno i najapsurdnija i najštetnija osobina koja svoje 'žrtve' ima isključivo među Krajišnicima i jedino njih pogađa, dok prema drugima nema nikakvo 'dejstvo'. Ako nije pregruba ocjena, a vezana je za inat, Krajišnici imaju najviše neprijatelja upravo među Krajišnicima. Ako nije tako, zašto se desio međubošnjački sukob na području Cazinske krajine 1993.-1995., sa katastrofalnim posljedicama – više od 2.500 poginulih i nekoliko stotina invalida, sa brojnim civilnim žrtvama? Zašto su se posljedice afere 'Agrokomerc' tako drastično odrazile na život Krajišnika? Zašto se baš na područjima Cazinske krajine desila buna 1950. godine i to sa reperkusijama koje su bile svojstvene staljinističkim metodama kažnjavanja? Zašto je i da li je morao biti ubijen Huska Miljković, i to od svojih dugogodišnjih prijatelja i komšija? Zašto je Muju Hrnjicu ubio njegov pobratim Meho Katarica, i još mnogo toga zašto? Ako je i od sudbine, previše je”, s brojnim pitanjima zaključio je svoje obraćanje Hajrudin Muhamedagić. q Ismet Isaković


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o doprinosu Hasana ef. Škapura razvoju hadiske znanosti na našim prostorima

Vrsni prevoditelj hadisa U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 29. travnja 2010. predstavljena je knjiga “Hasan ef. Škapur – život i djelo (1913.-1975.)” mr. sc. Fuada ef. Omerbašića, koja govori o našem najpoznatijem prevoditelju Buharijine zbirke hadisa. Pored autora knjige, o životu i djelu Hasana ef. Škapura i razvoju hadiske znanosti na našim prostorima govorili su dr. sc. Aziz ef. Hasanović i prof. dr. Šefik ef. Kurdić. Mr. sc. Fuad ef. Omerbašić, autor knjige o životu i djelu Hasana ef. Škapura, rođen je 1965. godine u Miljanovcima kod Tešnja. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Magistarski rad je obranio na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru iz oblasti hadisa. Trenutno obnaša dužnost glavnog imama u Medžlisu Islamske zajednice Tešanj. Slijeva: Šefik Kurdić, Aziz Hasanović, Mirza Mešić i Fuad Omerbašić

Život i djelo Hasana ef. Škapura Hasan ef. Škapur je rođen 9. rujna 1913. godine u naselju Škapurevića brdo, na ulazu u Tešanj, od oca Mustafe i majke Aiše. Potomak je čuvene, velike trgovačko-radničke porodice. Traganje za naukom i razvijene radne navike bile su glavne karakteristike velikog broja članova ove porodice. U porodici Škapur su još u tursko doba, pa i kasnije, uvijek postojali dobro obrazovani pojedinaci koji su mogli imamiti i mujeziniti. Prva desetljeća 20. stoljeća bile su teško vrijeme za Bošnjake i njihovu vjersku, kulturnu i prosvjetnu afirmaciju. Odlazak Turaka i dolazak Austro-Ugarske, izbacivanje turskog i arapskog pisma, ostavilo je traga na planu vjerskog, kulturnog i prosvjetnog buđenja bošnjačke populacije. U takvom ambijentu Hasan Škupur je započeo svoj životni put. Djetinjstvo je proveo u Tešnju, gdje je 1927. godine završio osnovnu školu. Nakon osnovne škole upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, gdje je 1935. godine uspješno položio maturski ispit. Nakon medrese upisuje Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, koju završava 1939. godine kao prva generacija na ovoj prestižnoj školi. Tu su školu završili neki naši istaknuti teolozi, orijentalisti, povjesniča-

ri i pravnici poput hfz. Mahmuda Traljića, Mehmeda Mujezinovića, Hazima Šabanovića i drugih. Viša islamska šerijatsko-teološka škola davala je temeljito obrazovanje, ne samo u teološkim i pravnim znanostima, nego i u ovladavanju orijentalnim jezicima: arapskim, turskim i perzijskim, što će svakako utjecati na Škapurov naučno-istraživački rad. Svoje prvo zaposlenje nalazi u Bihaću, gdje u Bihaćkoj gimnaziji obavlja poslove suplenta. Istovremeno radi kao predavač nastavnih predmeta Povijest islama i Arapski jezik u Okružnoj bihaćkoj medresi. 1942. godine se seli iz Bihaća u Banja Luku, gdje obavlja poslove profesora u Banjalučkoj gimnaziji. Usporedo je angažiran kao predavač na Okružnoj banjalučkoj medresi. Tokom boravka u Banja Luci bio je stalni vaiz, predavač u glavnoj banjalučkoj džamiji Ferhadiji. Za vrijeme boravka u ovom gradu postaje članom Vakufskog povjerenstva. 1947. godine odlazi u Prijedor, gdje poslovni angažman nalazi kao profesor u Prijedorskoj gimnaziji, gdje predaje Opću historiju, te Ruski i Srpskohrvatski jezik. U Prijedoru se 1954. godine osniva Zavičajni muzej, koji će kasnije biti nazvan Muzejom Kozare, a Škapur biva imenovan njegovim kustosom. U ovoj je ustanovi iskoristio mogućnost bavljenja

poviješću Bosne, te je napisao nekoliko radova iz povijesti. Dobro poznavanje arapskog i turskog jezika, omogućilo mu je da se bavi proučavanjem turskog perioda Bosne i Hercegovine. Osim toga, u Prijedoru je držao seminare za imame i druge uposlenike u Islamskoj zajednici. U periodu od 1950.-1956. godine bio je predsjednik Vakufskog povjereništva u Prijedoru, a od 1950.-1957. član Sabora Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Od 1950. pa sve do svoje smrti, 25. svibnja 1975. godine, bio je član Odbora Islamske zajednice Prijedor. Spisateljski opus Hasana ef. Škapura bio je bogat i raznovrstan. On bi se mogao podijeliti u dvije cjeline: prva cjelina tretira pitanje povijesti Krajine, odnosno Bosne i Hercegovine, a druga cjelina islamistiku, prvenstveno hadis. Škapur se dugo vremena pojavljuje kao suradnik listova i časopisa koji su u BiH izlazili za njegova života. Njegovi pisani radovi su i nakon njegove smrti objavljivani u periodici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Svoje radove objavljivao je u “Takvimu”, “Preporodu”, “Glasniku VIS-a”, a nakon njegove smrti objavljivani su njegovi radovi u “Islamskoj misli”. Najveći doprinos islamu i Islamskoj zajednici Hasan ef. Škapur je dao svojim

35

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ prijevodom i komentarom prva tri toma “Sahihu-l-Buhari” (“Džami'u-s-Sahih”), najznačajnijeg djela iz oblasti hadiske znanosti, koja su objavljena u izdanju Odbora Islamske zajednice u Prijedoru u periodu od 1974.-1976. godine. Smrt ga je zatekla na posljednjim stranicama četvrtog toma, tako da je njegova velika želja da prevede kompletnu Buharijinu zbirku hadisa na bosanski jezik, Allahovom voljom, samo djelomično ispunjena.

Prevoditelj Buharijine zbirke hadisa

36

J O U R N A L

Dr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata za vjerska, prosvjetna, vjeronaučna i kulturna pitanja, podsjetio je da se ove godine navršava 35 godina od preseljenja na ahiret Hasana ef. Škapura, plemenitog i velikog alima. Svoju ljubav prema islamu i poslaniku Muhammedu a.s. dokazao je prevođenjem najčuvenijeg i najtemeljitijeg djela iz hadiske oblasti “Sahihu-l-Buhari”. Hasanović je naglasio da je Škapur tokom svoga života predavao pet predmeta, a od toga, pored povijesti, čak četiri jezika – ruski, turski, arapski i srpskohrvatski. On nije bio samo prevoditelj, nego i tumač hadisa. Osvrčući se na knjigu “Hasan ef. Škapur – život i djelo (1913.-1975.)” Hasanović je rekao da je knjiga idealan priručnik za osvjetljavanje i razumijevanje hadisa i hadiske znanosti na našim prostorima. Knjiga nije namijenjena samo ulemi, nego je prilagođena i običnom čovjeku koji treba uzeti odgovarajuće poruke iz hadisa. Pritom Škapur daje komentare i tumačenja pojedinih hadisa. “Hasan ef. Škapur je jedan u nizu bošnjačkih intelektualaca koji je ostavio iza sebe djelo koje će svjedočiti i govoriti generacijama o jednoj ljudskoj aktivnosti, o jednom plodnom životu koji je opravdao svoje postojanje. Obilježio je vrijeme u kojem je živio svojom naukom, radom, strpljivošću i ustrajnošću u poslovima koji su mu povjereni. Njegov život i rad odiše i oslikava islamskog aktvistu koji neumorno radi u želji da sačuva islamski duh i tradiciju”, naglasio je Hasanović. Podsjetio je da je Hasan ef. Škapur svršenik Više islamske šerijatsko-teološke škole, čiji su svršenici dali nemjerljiv doprinos islamskoj općoj kulturi na ovim prostorima i šire. Neobično je cijenio rad i cjelokupno svoje raspoloživo vrijeme koristio je neumorno radeći i onda kada je bio bolestan. Istrajavao je na prvom kur'anskom imperativu kroz svoj spisateljski i prevodilački opus. Izvanredan je poznavatelj turskog i arapskog jezika, na što ukazuje njegov pi-

sani i usmeni prevodilački rad iz oblasti islamistike i povijesti Bosne i Hercegovine. Kroz svoj prevodilački i spisateljski opus ukazuje na značaj razumijevanja vremena i okolnosti u kojima je živio. Pritom ne opterećuje čitatelje detaljima koji nemaju pratičnu primjenu u životu i ne spadaju u prioritete muslimanske zajednice. Prevodilačkim radom Hasan ef. Škapur ukazuje se na značaj hadisa, kao drugog izvora islama i njegovu ulogu u razvijanju islamske misli i prakse. Njegovo zanimanje za hadis i doprinos toj oblasti je nemjerljiv. Iza sebe je ostavio djelo historijskog značaja jer je “Sahihu-l-Buhari”, najznačajnije djelo iz oblasti hadisa, bilo neprevedeno na naš jezik i nepristupačno muslimanima s ovih prostora. Pojava prijevoda Buharijine zbirke hadisa bila je od velikog značaja u kulturnom i vjerskom životu pripadnika Islamske zajednice. Mr. sc. Fuad ef. Omerbašić je rekao da je povijest ljudskog roda prepuna velikana koji su svojim životom, radom i moralnim vrijednostima, a posebno intelektualnom snagom, ostavili neizbrisiv trag na stranicama duge povijesti čovječanstva. Kada je riječ o bošnjačkom narodu, onda tu svakao ubrajamo Hasana ef. Škapura, osobu izvanredne intelektualne snage, koju je koristio za prevođenje, istraživanje i upoznavanje s prošlošću Bosne i Hercegovine. U svom magistarskom radu, pod mentorstvom prof. dr. Šefika ef. Kurdića, obradio je život i djelo Hasana ef. Škapura, s posebnim osvrtom na njegov doprinos islamistici, odnosno hadiskoj znanosti. Značaj i vrijednost njegovog rada time je veća ako se zna da je on prvi prevodilac Buharijine zbirke hadisa na naš jezik. Time je učinio hadis, kao drugi izvor islamskog učenja, pristupačnim muslimanskoj javnosti na našim prostorima. Omerbašić je citirao poznatog bošnjačkog alima Huseina ef. Đogu, koji je za Hasana ef. Škapura rekao: “Njemu je pripala historijska čast da izvrši veliki zadatak. Ostavio je iza sebe veličanstveno djelo za koje mu čitava Islamska zajednica duguje veliku zahvalnost. Ostavio je prijevod Buharije, čime je izvršio emanet koji je stajao kao sveta obaveza svih muslimana. Historija će zabilježiti njegovo djelo, a Svemogući Allah dž.š., u ime kojeg je sve to radio, dostojno će ga nagraditi. Otišao je pred Allaha, zaista, svijetla obraza.” Prof. dr. Šefik ef. Kurdić je rekao da je Bosna i Hercegovina kroz svoju povijest iznjedrila veliki broj intelektualaca, koji su svojim spisateljskim radom ostavili neprocjenjivo vrijedna djela, koja su i danas predmet naše pažnje i naučnog va-

loriziranja. Jedan od njih je Hasan ef. Škapur, čiji spisateljski i prevodilački angažman nudi široku lepezu tema kojima se bavio, razmičući time granice prosvjetiteljskog horizonta znatno više nego što bi to bilo neophodno u nekom kontemplativnijem dobu. Otuda, dok većina bošnjačke uleme toga vremena šuti ili stidljivo piše, Hasan ef. Škapur neumorno piše s velikim žarom prosvjetitelja i senzibilnošću vrsnog intelektualca. On takvom spisateljskom, a posebice prevodilačkom angažiranošću, postaje istaknuti intelektualac svoga vremena, ali i najviši izraz svijesti svoga naroda. Kao rijetko koji bošnjački intelektualac u to vrijeme bio je, nesumljivo, svjestan povijesnog trenutka i značaja svoje misije, pa uz brojne napise teološke naravi, usmjerava svoje zanimanje na istraživanje povijesti Bošnjaka i bošnjačke kulturne baštine. Kurdić je naglasio da se Hasan ef. Škapur usudio prevoditi i komentirati najautentičnije i najvrijednije djelo nakon Kur'ana Časnog, poznati Buharijin “Sahih”, što govori o njegovoj intelektualnoj zrelosti, duhovnoj suptilnosti i, prije svega, izuzetnoj hrabrosti. “Džami'u-s-Sahih” Buharijino je najznačajnije djelo i ujedno najznačajnije hadisko djelo u povijesti islama uopće. To je prva zbirka nastala isključivo od vjerodostojnih hadisa. Pored prijevoda Škapur je dao i izuzetno lijep i koristan komentar ovog fundamentalnog djela iz oblasti hadisa. “Specifikum njegovog komentara je u pojašnjenju hadisa na temelju hanefijske pravne škole, čime je neizmjerno pomogao imamima, hatibima i obrazovnim institucijama u promoviranju stavova ove pravne škole. Nijednog momenta nije težio zbuniti čitatelje, kao što to čine neki komentatori miješajući stavove različitih šerijatsko-pravnih opredjeljenja”, rekao je Kurdić. Pohvalio je knjigu “Hasan ef. Škapur – život i djelo (1913.-1975.)”, koja predstavlja najobimniju i najpotpuniju studiju o životu, radu i djelu Hasana ef. Škapura. “Ova knjiga mr. Fuada ef. Omerbašića na najilustrativniji način sugerira kako se treba odnositi spram naše prošlosti i baštine, a posebno spram naših vrijednih intelektualnih ličnosti, koje su znale prepoznati najesencijalne vrednote naše prošlosti i prikučiti ih našim čitateljima. Fuad efendija je ovom knjigom samo potvrdio davno izrečenu istinu da narod koji poštuje i respektira svoje vrednote, svoju tradiciju i svoje intelektualne zvijezde, može očekivati bolju i ljepšu budućnost”, zaključio je prof. dr. Šefik ef. Kurdić. q Ismet Isaković


BOŠNJACI U HRVATSKOJ IV. Konvoj mladih Bošnjaka Republike Hrvatske i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi” 2010.

Sjećanje na srebrenički genocid Ove godine po četvrti puta organizira se i održat će se konvoj mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”, u sjećanje na srebreničku tragediju i genocid počinjen nad nedužnim bošnjačkim civilima u ljeto 1995. godine u Srebrenici. Namjera je organizatora konvoja okupiti mlade iz cijele Hrvatske, koji bi u zajedničkom posjetu Memorijalnom centru u Potočarima odali počast nevino stradalim Bošnjacima. Srebrenički genocid, najveće stradanje Bošnjaka u novijoj povijesti, postao je nezaobilazni dio bošnjačkog identiteta o kojem će mladi moći najbolje naučiti iz neposrednog susreta s preživjelim svjedocima. Ostvaren je cilj Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba da konvoj postane tradicionalno godišnje okupljanje mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja iz cijele Hrvatske, koji se ove godine organizira po četvrti put. Europski parlament je 15. siječnja 2009. godine, a netom i Hrvatski sabor, proglasio 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Ove godine obilježava se jubilarno petnaesta godišnjica najvećeg europskog zločina nakon Drugog svjetskog rata. Konvoj je i ove godine u programu projekata Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. U pripremu i realizaciju konvoja Vijeće je ove godine odlučilo uključiti u Organizacijski odbor uglavnom mlade ljude, koji će svojim aktivnostima i zalaganjima na pripremi i organizaciji, moći maksimalno uložiti i doprinijeti, kako bi Konvoj ove godine bio još kvalitetniji. Ove godine odlučilo se u organizaciju uključiti i ostale bošnjačke asocijacije, udruge i organizacije, radi financijske potpore i sufinanciranja troškova Konvoja. Tako su pripremljeni i službeni dopisi koji su poslani svim bošnjačkim asocijacijama i udrugama s pozivom na potporu pri zaokruživanju potpune financijske konstrukcije potrebne za realizaciju IV. Konvoja. Odlučeno je na jednom od radnih sastanaka Organizacijskog odbora konvoja “Da se nikad ne zaboravi” kako će se nastojati animirati sve naše boš-

njačke asocijacije u Republici Hrvatskoj da se tradicionalno uključe u potporu i sufinanciranje ovog Konvoja, relevantnog za cjelokupni bošnjački korpus u Republici Hrvatskoj i sve pripadnike bošnjačke nacionane manjine u Hrvatskoj. Kroz jači financijski proračun za Konvoj moći će se postići i viša kvaliteta Konvoja, prvenstveno misleći na sadržajni koncept, koji ima za cilj kontinuirano obilježavanje srebreničke tragedije. U okviru programa Konvoja 2010. predviđeni su brojni kulturno-umjetnički, ali i povijesno-edukativni elementi u okviru sadržajnog koncepta. Također, ove godine nastoji se kao sudionike konvoja “Da se nikad ne zaboravi” uključiti i studente i profesore povijesti, koji će kasnije u suradnji s Vijećem bošnjačke nacionalne manjine, ili u suradnji s Fakultetima povijesti, na ovaj način, moći organizirati poseban sat predavanja o tragediji i stradavanju Bošnjaka u Srebrenici. Prije samog konvoja trenutno se piprema održati predavanje Hasana

37

J O U R N A L


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

38

J O U R N A L

Nuhanovića na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U konvoj želimo uključiti i studente ostalih fakulteta iz Zagreba i šire. Tako su na sve fakultete Zagrebačkog sveučilišta dostavljene pozivnice s programom konvoja, te su poslane zamolbe za postavljanje službenog plakata konvoja 2010. u predvorjima svih fakulteta u Zagrebu. Također, želimo u sudjelovanje u Konvoju uključiti i veći broj predstavnika vlasti lokalnih uprava i samouprava. Ove godine Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” u čast Srebrenici i u sjećanje na srebreničku tragediju bit će organiziran u vrijeme kada se održava i manifestacija “Dani Srebrenice” te se organizira 29. i 30. svibnja. Poučeni smo pozitivnim iskustvom u organizaciji konvoja prethodne tri godine te će Konvoj i ove godine zadržati sličnu formu, kao i prethodna tri. Konvoj je postao i prepoznatljiv u programu Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba te je već tradicionalan u okviru programa koje se Vijeće bošnjačke nacionalne manjine obvezuje pripremiti i realizirati u svom godišnjem planu i programu aktivnosti i djelovanja. Ove godine u konvoju “Da se nikad ne zaboravi” pridružit će se mladi pripadnici drugih nacionalnih manjina, iz okvira folklornih društava; pripadnici folklornih skupina češke i srpske nacioanlne manjine te Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Sevdah”. Očekujemo, prema dosadašnjim dogovorima, da se Konvoju ove godine priključe i članovi jednog hrvatskoga kulturno-umjetničkog društva, kao sudionici Konvoja, koji će također dati svoj doprinos Konvoju nastupima u Srebrenici i Kalesiji tijekom trajanja Konvoja. Bošnjačkoj omladini iz Zagreba potporu i povjerenje, dali su ove godine u organizaciji članovi Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, kao suorganizatori ovoga već jubilarnog konvoja. U Organizacijski odbor konvoja ove godine uključeni su uglavnom mladi, a Odbor je podorganiziran u radne odbore, kako bi se ostvarila što bolja kvaliteta organizacije. Formirani su tako Odbor za financije, Odbor za medije, Odbor za kontakte te Odbor za tehničku podršku. U organizaciji određeni su članovi, podijeljena zaduženja i precizirani su rokovi za realizaciju pojedinih aktivnosti. Svaki od Odbora ima svog koordinatora, a odbori usko surađuju međusobno, iako djeluju samostalno s preciziranim zaduženjima za pojedine organizacijske segmente. U ulozi glavnih koordinatora organizacije konvoja ove godine su dr. sc. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Vijeća bošnjačke

nacionalne manjine Grada Zagreba mr. sc. Ekrem Bećirović, te Adnan Demirović (OKM), a u Organizacijski odbor su kroz pojedine odbore uključeni Emir Akšamija, Jasmina Berberović, Damir Muratović (financijska grupa), Kemal Bukvić, Zijad Kazić, Amir Hasanović, Nufik Hasanović, Damir Muratović i Omer Alibašić (tehnička grupa), Amela Handanović (koordinator za promidžbu), Hilmo Hairlić, Nejra Žiga, Amira Omanović, Aldijana Bešić i Jasna Buljić (kontakt grupa), Naida Šehović, Alma Srebreniković, Mirsad Dubravić i Sanela Kantarević (medijska grupa), Ismet Efendić i Naida Šehović (kulturnoumjetnički program konvoja), a za prijenos svih informacija tijekom pripreme i organizacije preko web-stranice Vijeća zaduženi su Emir Akšamija i Mirsad Dubravić. Hilmo Hairlić preuzeo je i ukupnu organizaciju prema Hrvatskom crvenom križu, koji je i prošle godine bio sudionik konvoja s jednim autobusom predstavnika, koji su sami financirali. I ove godine nastojati će se animirati što veći broj mladih ljudi za prisustvovanje konvoju, a kao i prošle godine nastojati će se uključiti i predstavnike bošnjačke mladeži i iz Austrije (Graz) i Slovenije (Ljubljana). Konvoj je već do sada skoro konačno pripremljen i organiziran. Irhad Meheljić ove je godine, u sklopu projekta Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”, inicirao ideju da u Konvoju prisustvuju kao sudionici i profesori povijesti srednjih škola grada Zagreba. Meheljić je kao koordinator ove ideje preuzeo na sebe dobrovoljno i obvezu službene komunikacije s Ministarstvom obrazovanja, kulture i športa RH, s Agencijom za odgoj i obrazovanje Grada Zagreba te sa Gradskim ure-

dom za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba. Vijeće BNMGZ smatra da će uključivanjem profesora povijesti u sudjelovanje u Konvoju doći do dublje suradnje po ovome pitanju te da će se na ovaj način pružiti mogućnost da se puno šira javnost, kroz njihova predavanja, upozna sa srebreničkim genocidom i tragedijom. U III. konvoju “Da se nikad ne zaboravi”, održanom 2009. godine, učestvovalo je preko 800 sudionika. Sudionici su bili brojni, a preko 30% svih sudionika bili su u konvoju iz Vijeća drugih nacionalnih manjina; službenici Veleposlanstva Islamske Republike Iran u RH, Forum mladih SDP-a, Forum mladih HNS-a Zagrebačke županije, predstavnici Vijeća Žena Grada Zagreba i brojni drugi. Ne dvojimo da ćemo ove godine naići na još veći interes i mogućnost da u Konvoju sudjeluje još veći broj ljudi. Prijave za sudjelovanje u Konvoju mogu se učiniti direktno on-line putem internet stranice Vijeća na adresi www.vbnmgz.hr, putem maila vbnmgz@ zg.t-com.hr, ili putem telefona na Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba: 01/631-4109 (fax: 01/631-4111), kod tajnice Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba Sebine Sejkić, a najkasnije do 17.05.2010. I ovim putem želimo se zahvaliti Behram-begovoj medresi u Tuzli, koja je uvelike pomogla u organizaciji Konvoja “Da se nikad ne zaboravi” 2009. godine, kao i ove 2010., ponudivši smještaj za sudionike konvoja, a zahvaljujemo se još jedanput i svim sudionicima Konvoja 2009. godine, kao i svima koji će se uključiti u IV. Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” 2010. godine. q Priredio: Emir Akšamija, dipl. oec.


HRVATSKA Prva posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića BiH

Počast žrtvama uz burne reakcije Kao uvod u intervju koji je treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović dao za “Preporodov Journal” donosimo samo neke od reakcija hrvatske i bosanske javnosti na njegove izjave u Parlamentu BiH i na povijesnu posjetu Ahmićima i Križančevom selu, gdje se poklonio žrtvama rata u BiH. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović 15. travnja 2010. posjetio je selo Ahmiće nadomak Viteza i položio vijenac na spomenik posvećen 116 civila, mahom žena i djece, koji su pobijeni 16. travnja 1993. godine tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Napad na selo izvela je 4. bojna Vojne policije HVO-a s Jockerima, a za zločin je procesuirano nekoliko časnika HVO-a te pripadnik HDZ-a BiH, Dario Kordić. “Nadam se da se nikada više ovakvi događaji neće ponoviti”, izjavio je Josipović dodavši da su “ovdje narodi jako puno propatili te zaslužuju bolju budućnost”. U Ahmićima je Josipovića dočekalo vrlo malo ljudi, a slično je dočekan i pred spomen obilježjem u obližnjem Križančevom selu, gdje je odao počast hrvatskim žrtvama koje su ubili Bošnjaci. Josipović je u Ahmićima položio vijenac na kojem je pisalo “nevinim žrtvama, predsjednik Republike”. U Josipovićevoj pratnji bili su i reisu-l-ulema Mustafa Cerić te kardinal Vinko Puljić. “Bio sam u Ahmićima i Križančevom selu odati počast žrtvama sa porukom da se ovakva strašna djela više nikada ne ponove. Veliko mi je ohrabrenje da su sa mnom bili vjerski vođe i istaknuti političari oba naroda. Svi smo se ovdje ujedinili u jednoj ljudskoj želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i da kažemo ‘nikada više’”, rekao je Josipović. Kardinal Puljić i reis Cerić bili su zadovoljni Josipovićevim posjetom jer predstavlja podstrek za nove odnose dvaju naroda. Mustafa Cerić pozvao je Ivu Josipovića da obiđe slična mjesta, poglavito u srednjoj Bosni. “Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu koja bi trebala odisati da neka vrata koja vode k BiH iz Hrvatske treba zatvoriti, a neka vrata otvoriti”, istaknuo je reis Cerić.

Hrvati u BiH nezadovoljni Nakon početnog oduševljenja među Hrvatima da im u posjetu dolazi hrvatski predsjednik poslije deset sušnih godina, nakon izjave u Parlamentu BiH splasnule su očekivanja da će s Pantovčaka doći do

a i HNS-a koji vode, kako tvrde, “antihrvatsku politiku koja nanosi nepopravljivu štetu hrvatskom narodu u BiH i RH”. Josipović je obišao i Stari most koji je srušen tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata te nazočio otvaranju kulturne manifestacije Matice hrvatske - Hrvatskog proljeća.

Ivo Josipović s kardinalom Vinkom Puljićem i reisom Mustafom Cerićem u Ahmićima velikog političkog zaokreta. Josipović je u bosansko-hercegovačkom Parlamentu izrazio duboko žaljenje što je Hrvatska svojom politikom u 90-im godinama sudjelovala u tragičnim i zloćudnim podjelama BiH i što je takvom politikom pridonijela stradanjima ljudi. Istodobno među bošnjačkim političarima i javnosti Josipovićev istup dočekan je s odobravanjem, dok su pak srpski dužnosnici posve bojkotirali Josipovića odbivši doći u Parlament jer je “izbjegao pokloniti se srpskim žrtvama”. U drugome dijelu posjeta Josipović je boravio u Mostaru, gdje su više dominirali aktualni problemi nego ratna prošlost. Dopredsjednik HDZ-a BiH, Marinko Čavara smatra da je sarajevskom i ahmićkom epizodom Josipović pokazao kako se nije odmaknuo od svoje matične stranke, SDPa, te da nije postao predsjednik svih građana RH i svih Hrvata van njenih granica. “Jučerašnjom isprikom u Sarajevu Josipović je počinio lapsus”, rekao je Čavara, “jer je podjelu BiH napravio Daytonski sporazum, a trebalo bi se prisjetiti i svih planova europskih izaslanika koji su predviđali određenu podjelu BiH na administrativnoj razini”. Hrvatski predsjednik susreo se i s predstavnicima šest hrvatskih stranaka potpisnica Kreševske deklaracije kojima se priključio i aktualni član BiH Predsjedništva Željko Komšić iz SDP-a. Hrvatski politički dužnosnici slično su reagirali kao i dvije velike udruge Domovinskog rata i HVO-a ističući da su Josipovićeve izjave o ulozi Hrvatske u podjeli BiH predstavljaju laž i povijesnu obmanu SDP-

Novi Willy Brandt ili hrvatski izdajnik Jedna od najupečatljivijih scena iz političke povijesti Europe bila je kada se karizmatični njemački kancelar Willy Brandt prije 40 godina bez riječi spustio na koljena ispred spomenika poljskim Židovima, žrtvama nacističkog terora. Josipovićev poklon u Ahmićima, na mjestu najvećeg zločina koji je u ime hrvatskih interesa počinjen nad Bošnjacima - što je bilo centralno mjesto njegova posjeta BIH - međunarodna je zajednica odmah prepoznala kao povijesni iskorak. Europa i Amerika gotovo uglas tvrde da je to “dosad najjasnija poruka mira i pomirbe nekog političkog vođe u regiji”. Za razliku od utjecajnog svijeta, koji novog hrvatskog predsjednika vidi skoro kao nekog hrvatskog Willyja Brandta, u Hrvatskoj su bile burne reakcije. Kompleksnost njegova posjeta Bosni i Hercegovini pokušava se svesti na jednu, usto najčešće i tendenciozno interpretiranu rečenicu. Umjesto na poklon nevinim žrtvama u Ahmićima, gdje su Hrvati izmasakrirali Bošnjake, i Križančevu Selu, gdje se dogodilo obratno, javnosti se nameće fokusiranje isključivo na predsjednikovu ocjenu hrvatske politike spram BiH. Europska komisija “i te kako pozdravlja izjave predsjednika Hrvatske” Ive Josipovića za njegova posjeta Bosni i Hercegovini “kao korak prema izgradnji boljih odnosa širom područja”, izjavio je europski povjerenik za proširenje Štefan Füle. Jadranka Kosor je netom nakon Josipovićeve geste izjavila da Hrvatska nikada nije vodila agresorski, nego obrambeni rat. “To su jednostavno povijesne činjenice, koje stoje i u Deklaraciji o domovinskom

39

J O U R N A L


HRVATSKA

40

ratu. Nju je usvojila još bivša Račanova Vlada, u njoj stoji da je Domovinski rat bio pravedan, obrambeni i osloboditeljski i sve nas obvezuje”, kazala je Kosor, istakavši kako Hrvatska nije napala BiH, već je ta zemlja, kao i Hrvatska, bila žrtva velikosrpske agresije Slobodana Miloševića. Kosor je pritom izrazila žaljenje zbog žrtava, jer svaka od njih, kaže, zaslužuje da joj se pokloni, no podsjetila je i kako je Hrvatska zbrinula stotine tisuća prognanika iz BiH, ne pitajući ih za etničku pripadnost. Osim toga, dodala je, Zagreb i Sarajevo su 1995. usvojili Deklaraciju o suradnji, u kojoj jasno stoji da se i Hrvatska i BiH brane od velikosrpske agresije. Na novinarsko pitanje je li se čula s Josipovićem nakon njegove isprike, Kosor je priznala da nije. Najavila je da će ga pozvati na razgovor čim se vrati iz inozemstva, među ostalim i na temu isprike koju je uputio BiH. “Hrvatska nikad nije dijelila Bosnu i Hercegovinu, već je morala ući na njezin teritorij da bi obranila svoj, a BiH se počelo dijeliti na prijedlog povjerenstva Vijeća Europe 1992.”, rekao je ubrzo potpredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang i upozorio da je predsjednik Ivo Josipović svojim izjavama u Sarajevu našu zemlju “uveo u red svjetskih agresora”. Hebrang je smatrao da bi bilo politički mudro da onaj tko se ispričava u ime države i naroda prvo svoje stavove prodiskutira u svojoj državi. Osudi Jsipovićeve geste pridružili su se svi bivši HDZ-ovi premijeri.

Žaljenje, a ne isprika

J O U R N A L

“Moj govor u parlamentu BiH je krivo interpretiran. To nije bila isprika, nego sam izrazio žaljenje zbog ratnih zbivanja”, izjavio je predsjednik Ivo Josipović  tijekom susreta sa studentima  Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. “Žao mi je što je moj govor pogrešno prenesen. Međunarodna zajednica ga je pohvalila, ali on nije produkt ničije naredbe. To je bio govor spremnosti da se priznaju vlastite pogreške i otvori bolja i kvalitetnija budućnost”, zaključio je Josipović i dodao kako svaki odgovoran političar s ovih prostora ima zadaću sagledati dobre i loše strane politike koju je njegova država vodila. Stranku na vlasti taj pokušaj relativizacije nije odobrovoljio. Pokazalo je to priopćenje Predsjedništva HDZ-a odaslano nedugo zatim. U njemu vrh te stranke “najoštrije odbacuje dio govora predsjednika Josipovića u kojem se tvrdi da je Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetima pridonijela politici koja je požnjela rat, smrt i sakaćenje sto-

Polaganje vijenca na spomen ploči sa imenima žrtava u Ahmićima tina, tisuća, milijuna raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji”. Predsjedništvo HDZ-a tako je “najoštrije odbacilo” upravo onaj dio Josipovićeve sarajevske političke poruke koji je u svjetskoj javnosti najzvučnije odjeknuo. Čelnik najveće hrvatske oporbene stranke SDP-a, Zoran Milinović, smatra da “govor i posjeta predsjednika Josipovića BiH naprosto dokaz da smo na drukčijoj valnoj dužini”. “Ja na Josipovićev govor gledam kao na poslanje dobre volje i nešto dobro za Hrvatsku, BiH i regiju. Za mene je taj govor u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Ali život ide dalje, povijest ide dalje. Politika je liderstvo, a predsjednik je pokazao liderske osobine, ali i zdrav razum i jedan smisao za realno i moguće u ovom trenutku, a HDZ misli drukčije. Poručio bih im da se bave ozbiljnim državnim problemima”, objasnio je Milanović i zaključio kako je stav velikog dijela hrvatske i svjetske javnosti da je to pozitivan i dobronamjeran potez. Stavu oporbenog čelnika priklonio se, najvećim dijelom, i predsjednik HSLS-a Darinko Kosor: “Hrvatska sigurno kao država nije bila agresor u BiH, a da je bilo mnogo krivih poteza, bilo je. Sve zločine treba osuditi i svim se žrtvama treba ispričati.” Počasni predsjednik HSP-a Anto Đapić ocijenio je da je izjava predsjednika Ive Josipovića u Sarajevu nanijela veliku štetu Hrvatskoj. “To nije bio lapsus, već duboko promišljen čin. Predsjednik Ivo Josipović sofisticirani je Mesić, a time još opasniji od svojega prethodnika. Josipović je ovom porukom

dao negativan doprinos reviziji novije hrvatske povijesti, a štetu bi mogli snositi hrvatski generali u Haagu kojima je suđenje završnici. Nije nevažno ni to što smo pred ustavnim promjenama u BiH.” Najjasniji u ocjeni predsjednikova istupa bio je predsjednik HSS-a Josip Friščić koji tvrdi da prije svega svaki zločin treba individualizirati. “Nastavimo li ovako, brzo ćemo doći do toga da smo u BIH bili agresori, a u Hrvatskoj imali građanski rat. Ni jedno niti drugo ne stoji”, tvrdi Friščić. Očekivano, Josipović je dobio potporu SDSS-ova Milorada Pupovca koji tvrdi da je predsjednik održao odličan govor, a oni koji tvrde da je isprika optužnica griješe. Vesna Pusić iz HNS-a rekla je da je ponosna na hrvatskog predsjednika i misli da je on u Sarajevu održao jedan pravi državnički govor, jer je pritom rekao sve što je s obzirom na taj predmet i trebalo reći. Njeno je duboko uvjerenje, iz onog vremena o kojem je tu riječ, pa tako i danas, da se svaka zemlja treba suočiti s pogreškama svake one politike koja je vođena u njezino ime, kao što se ogleda i prema dobrim političkim momentima. Bez toga nije moguće očekivati niti jedan značajan korak naprijed u odnosima sa susjednim zemljama, ali još više nije bez toga moguće očekivati pomak u vlastitom političkom razvoju. Zato Vesna Pusić i ne razumije optužbe na Josipovićev račun nakon njegova gostovanja u Bosni i Hercegovini, jer je uvjerena da je svoju zemlju tamo reprezentirao u više nego uzornom civilizacijskom svjetlu.


HRVATSKA Reakcije zapadnih medija Zbog govora koji su vlade u europskim prijestolnicama i u Washingtonu ocijenile važnim, a neke i povijesnim iskorakom, Ivo Josipović od vlastite Vlade dobio tretman zločestog đaka kojeg “stroga učiteljica” – premijerka poziva na razgovor. Associated Press ističe kako je Josipovićev govor u parlamentu BiH “dosad najjasnija poruka mira i pomirbe nekoga političkog vođe u regiji”. Agencija Reuters piše kako je “Josipović prvi hrvatski čelnik koji je javno osudio ulogu Zagreba u ratu u BiH”. Ističe da je njegov govor u parlamentu u Sarajevu “posljednji u nizu koraka koje poduzimaju hrvatski i srbijanski reformistički čelnici u nastojanju da zaliječe rane iz ratova 1990-ih koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije”. Agencija podsjeća da je “srbijanski parlament prošli mjesec osudio pokolj 8.000 muslimana u Srebrenici, iako se nije jasno ispričao niti upotrijebio termin genocid”. Reuters također navodi reisa Mustafu Cerića koji je na pitanje vjeruje li da je Josipovićeva isprika iskrena odgovorio: “Naravno da je iskrena i vrlo sam sretan.” AFP naglašava da je Josipović prvi hrvatski čelnik koji će odati počast muslimanskim žrtvama bošnjačko-hrvatskih sukoba u BiH. S druge strane Drine srbijanska agencija Tanjug posebno ističe dio Josipovićeva govora u kojem on kaže kako je “svaki izgubljeni život gubitak za sve”, te najavu da će posjetiti i mjesta u BiH u kojima su stradali Srbi.

Domoljubna zanovijetanja Publicist Milan Ivkošić, sklon vrlo opasnim procjenama hrvatsko-bošnjačkih odnosa, u “Večernjem listu” je napisao da je “vrhunac Josipovićeve dojmljivosti tvrdnja je u Parlamentu Bosne i Hercegovine da je i hrvatska politika devedesetih pridonijela naumima o podjeli BiH te tako stradanjima i podjelama koje nas i danas muče. Ima li za to dokaze, argumente, dokumente? Neka ih pokaže! I zna li da su Hrvati po savjetima iz Zagreba na referendumu glasovali za jedinstvenu BiH? Da je Hrvatska zbrinula pola milijuna izbjeglica iz te zemlje? Da je ‘Slobodna Bosna’ objavila stenogram sa sjednice Predsjedništva BiH iz 1992. g. iz kojeg je očevidno da je tu državu, uz Izetbegovićevu potporu, htio podijeliti nitko drugi nego Josipovićev domaćin u Sarajevu – Haris Silajdžić!? To može samo hrvatski predsjednik – vlastitu zemlju optuživati za grijeh baš onome tko ga ima na duši! Bravo, majstore!”

Josipovićevu usporedbu s Willyjem Brandtom ne prihvaća bošnjački publicist Fatmir Alispahić koji je u bosanskom “Saffu” pompozno napisao da je Ivo Josipović ošamario Bošnjake. “Ivo Josipović je bošnjačku žrtvu perfidno optužio da je kroz rat, smrt, sakaćenje i raseljavanje – požnjela rezultate svoje zavedenosti. Istovremeno je negirao hrvatsku agresiju na BiH, plasirao tezu o građanskom ratu i jednakoj krivici, branio zlotvora Franju Tuđmana, ponašao se kao imperator u ‘zapadnom Mostaru’, te plasirao nacionalističku tezu o ustavnoj ugroženosti Hrvata u BiH. Da li takav velikohrvat može biti ‘balkanski Vili Brant’ i ‘mehlem za rane’? Nisu li nam želje zamaglile realnost?”, tvrdi Alispahić i nastavlja da “to što je predsjednik Josipović rekao da duboko žali što je hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi nije dovoljno da sakrije njegovo trpanje svih u isti koš, a što je poturanje kriminalne teze o građanskom ratu. Po milioniti put treba ponavljati: nisu svi isto stradali i nisu svi jednako krivi za stradanje svih! Formulacija zavedeni narodi je uvreda za Bošnjake, koji svoje opredjeljenje iskazano na Referendumu za nezavisnosti RBiH ne smatraju nikakvom zavedenošću, a zbog tog opredjeljenja je buknula genocidna agresije i s lijeva i s desna. Može se govoriti da su bh. Srbi i Hrvati bili zavedeni u podršci fašističkim ideologijama iz Drugog svjetskog rata, koje su u vidu Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske oživjele nakon međunarodnog priznanja RBiH. Ali, u slučaju Bošnjaka ne postoji ni jedna jedina tačka na kojoj bi se Bošnjaci mogli smatrati zavedenim narodom. Postoje mjesta koja ne dopuštaju greške i omaške.”

Tihomir Blaškić podržao potez Ive Josipovića “Bože, kako to nisam mogao predvidjeti? Kako to nisam mogao zaustaviti?”, pitanje je koje si Tihomir Blaškić i danas postavlja pa je to rekao i za “Jutarnji list”, kada su novinari s njim razgovarali o odlasku Ive Josipovića u Ahmiće. Tihomir Blaškić, nekadašnji zapovjednik operativne zone Srednja Bosna, bio je najviši časnik HVO-a koji se pojavio pred Haaškim sudom zbog zločina u Ahmićima. Nakon devet godina suđenja, prvostupanjske presude od 45 godina zatvora i po završetku žalbenog postupka oslobađanja od optužnice za Ahmiće, osuđen je na devet godina zatvora. Osuđujuća presuda pokrila je boravak u zatvoru, a osuđen je zbog lošeg ponašanja prema ratnim zarobljenicima. Neki bošnjački novinari ocijenili su njegovu izjavu licemjernom. “Žao mi je što nisam bio u mogućnosti spriječiti da se to dogodi. Bio sam presretan kada sam čuo da Ivo Josipović odlazi u Ahmiće i Križančevo Selo”, kaže sasvim otvoreno Blaškić. Nazvao je predsjednika i izrazio mu svoje zadovoljstvo i podršku. “Mislim da je to vrlo primjeren, pravi državnički čin koji treba napraviti jedan hrvatski predsjednik. Posjet Ahmićima i Križančevu Selu primjer je kako treba odavati počast žrtvama rata. Ne postoji drugi način. Otići na mjesto gdje je zločin počinjen i tamo se pokloniti nevinima koji su izgubili živote jedini je način odavanja počasti”, rekao je Blaškić koji je i sam otišao u Ahmiće pokloniti se žrtvama nakon što je proveo devet godina u zatvoru. Smatra da se mnoge isprike banaliziraju zbog načina na koji se ljudi ispričaju. Osjeti se neiskrenost. q Filip Mursel Begović

Nikad više – odavanje počasti žrtvama u Ahmićima

41

J O U R N A L


INTERVJU Predsjednik Ivo Josipović za “Preporodov Journal” govori o istupu u Parlamentarnoj skupštini BiH, posjetu Ahmićima i Križančevu selu, hrvatskoj vanjskoj politici, dobu pune slobode i demokracije, Bošnjacima i drugim nacionalnim manjinama...

Povećati duh solidarnosti u društvu Posljednji su predsjednički izbori pokazali da svrstavanje vjerskih zajednica i ne daje neke osobite rezultate. Vjernici crkvu ipak primarno prihvaćaju kroz vjeru i njeno prakticiranje, manje kroz politiku. Razgovarao: Faris Nanić

42

J O U R N A L

Vaša je izjava pred oba doma Parlamenatrne skupštine BiH o žaljenju zbog hrvatske politike u devedesetima koja je doprinijela podjelama koje su i danas aktualne izazvala različite interpretacije i komentare, od pretjeranih odobravanja u smislu kvalifikacije izjave kao isprike, do neutemeljenih napada da ste time izmijenili karakter Domovinskog rata. Možete li nam dati svoju interpretaciju? Cijeli je moj govor usmjeren prema poticanju politike mira i suradnje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i u cijeloj regiji. Moj govor nije usmjeren ni protiv koga, on nije svađalački. Da bi se naši odnosi usmjerili prema budućnosti, svi mi se moramo jasno odrediti prema prošlosti – ne zato da bismo u njoj živjeli, nego da bismo izvukli pouke i mogli iza sebe ostaviti razdoblje u kojem je bilo nasilja, u kojem su mnogima počinjene nepravde, u kojima je bilo političkog ekstremizma. To očekujemo od drugih, i to smo spremni učiniti kad se radi o hrvatskoj strani. Ja sam u Sarajevu, također, govorio o budućnosti. Najbolja budućnost za sve zemlje u regiji jest u njihovom pridruživanju Europskoj Uniji. To nije moguće ako iza sebe vučemo “repove” iz ranijih razdoblja. Htio bih da demokratska i stabilna Bosna i Hercegovina, kao domovina svih njenih jednakopravnih naroda, što prije zakorači tim putem. U tome će joj Republika Hrvatska biti snažan saveznik i prijatelj. Što očekujete kao krajnji rezultat ove izjave, kakvu vrstu procesa? Siguran sam da je moj sarajevski govor u najvećem dijelu javnosti u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini i drugdje prihvaćen kao doprinos suradnji i miru. Očekujem da se nove pozitivne okolnosti iskoriste da bi se Bosna i Hercegovina dodatno stabilizirala, te da bi se ohrabrile one reforme koje su nužne u jednom tako složenom društvu, naročito

određeno novo nijansiranje i u vanjskoj politici. To ne znači da je netko više ili manje zainteresiran za mir ili da je veći ili manji domoljub. Mogu se samo nadati da su i u vladajućoj stranci spremni na pomirenje i prepoznavanje i pogrešaka s hrvatske strane. Bilo je špekulacija i da ste izjavu i posjetu Ahmićima i Križančevu selu koordinirali s predstavnicima nekih zemalja, zbog čega su Vam odmah izrazili podršku? To su, kao što ste rekli, spekulacije – bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti.

Prof. dr. Ivo Josipović, predsjednik RH u onome koje želi što prije biti dio šire europske zajednice naroda i država. O karakteru reformi i unutrašnjih procesa u Bosni i Hercegovini najbolje je ostaviti da odluče njeni građani i narodi. Što za izjavu i odavanje poštovanja u Ahmićima i Križančevu selu znači podrška Tihomira Blaškića? Jeste li ju očekivali? Blaškić je oslobođen za zločin u Ahmićima. Podrška pomirenju od strane onih koji su sudjelovali u ratu i neprijateljstvima dobar je znak. Kako tumačite napade iz vladajuće stranke na izjavu? Živimo u pluralističkoj i demokratskoj zemlji, u kojoj nije uvijek nužno da se baš o svemu slažemo, i ja ne vidim da je to neki veći problem. Štoviše, to je nužna karakteristika slobodnog društva – da postoji pluralizam, a ne da svi moramo misliti isto. Moramo se naučiti na to da i u vanjskoj politici postoje određene razlike, i da se nakon izbora uvijek događa

Ipak, londonski “Guardian” je u komentaru iznio određeno razočaranje vašim obranaškim stavom po povratku u Hrvatsku? Jeste li se branili ili ste naprosto dali vjerodostojno tumačenje vlastite izjave? Žao mi je ako su neki razočarani, no za to nema razloga. Točno sam ponovio riječi koje sam izgovorio u Skupštini. Važno je da ogromna većina ljudi u BiH i Hrvatskoj nije razočarana, dapače, da podržava riječi koje sam izgovorio.

Aktivna vanjska politika Uputili ste poziv na dogovor tri naroda u BiH. Imate li Vi ili Republika Hrvatska kakav konkretan plan za takav dogovor koji se ne ograničava samo na ustavne promjene? O budućnosti Bosne i Hercegovine mora se odlučivati u njoj, a ne izvan nje. Mi potičemo sve, a naročito Hrvate u Bosni i Hercegovini, da se u razgovoru s drugim narodima te zemlje izbore za jednakopravnost. Mi ostali moramo djelovati konstruktivno, ali je konačna odgovornost na narodima Bosne i Hercegovine i njenim građanima. Ali, pomoći u dogovorima svakako želim!


INTERVJU Zašto ste u Sarajevo otputovali nakon Bruxellesa, Ljubljane, ali i Beča? Austrija nam nije susjedna zemlja. Je li vaš itinerer nastupnih posjeta road map hrvatske vanjske politike? Ne bih pridavao neki poseban značaj činjenici da sam otišao u ovu ili onu zemlju prije posjete nekoj drugoj. Neke od tih posjeta dogovorene su ranije, tako da je bilo primjereno i otići u te zemlje prije nego u druge. Ne bih iz toga izvlačio neke veće zaključke. Redosljed je nekada ovisio naprosto i o tehničkim aspektima i dostupnosti pojedinih nacionalnih lidera. Treba li se i u kojoj mjeri vanjska politika mijenjati u promijenjenim uvjetima svjetskih odnosa, naročito ekonomskih? Pažljivo ćemo pratiti trendove u međunarodnoj politici, kao i u gospodarskim odnosima, te ćemo, naravno, kad je potrebno usmjeravati našu politiku prema onome što se događa u svijetu. No, hrvatska vanjska politika neće biti samo reaktivna, niti samo pasivna. Kao što se moglo vidjeti već iz mojih prvih vanjskopolitičkih poteza, mi želimo inicirati događaje u regiji, a ne samo pasivno čekati da to netko drugi učini. Prema tome, kad se radi o regionalnim odnosima, Hrvatska će biti pouzdan partner svima onima koji žele mir i suradnju. Kad uđemo u Europsku Uniju, vodit ćemo aktivnu politiku u onim područjima u kojima možemo dati najveći doprinos. Što je s najavama poboljšanja bilateralnih odnosa s nekim zemljama članicama G20 ili Perzijskog zaljeva? Veleposlanstvo u Kataru ili UAE? Naš se interes za svijet ne ograničava samo na zemlje regije ili Europske Unije, iako su to doista prioriteti. Ja sam, evo, posjetio Rusiju, pa potom Kinu, upravo da bih naglasio da Hrvatska želi i dalje biti prisutna i aktivna u globalnoj politici – naravno, primjereno njenim mogućnostima. Posebno smo zainteresirani za gospodarski aspekt međunarodnih odnosa, pa ne isključujem mogućnost formiranja novih veleposlanstava – u zemljama koje ste spomenuli ili drugima. Hoćemo li se naći u fazi preispitivanja nekih naših neupitnih istina o pridruživanju EU ili sudjelovanju u NATO operacijama, s obzirom na sve vidljivije promjene strateških odnosa u svijetu i činjenici da EU nije ono što se činila? Što ako ne prođe referendum o pristupanju EU, iako je do toga još dalek put? Pristupanje Europskoj Uniji ostaje prioritetom hrvatske vanjske politike, i od

toga se neće odustati. Bez obzira na krize, EU se ipak pokazao najboljim rješenjem, i to naročito za zemlje koje su i same u svojoj prošlosti imale gorka iskustva s nedemokratskim porecima, unutrašnjim podjelama koje su ponekad dovodile do sukoba, ili sa sporim gospodarskim razvojem. Ne treba zaboraviti, naime, da su mnoge europske zemlje prolazile kroz neke od ovih velikih problema, i da je prema tome njihovo iskustvo i nama važno. Nije hrvatsko iskustvo toliko različito, iako se to ponekad nama čini. Siguran sam da najveći dio hrvatske javnosti ima želju da zemlja uđe u Europsku Uniju, iako ne potcjenjujem povremene “izlete” u euroskepticizam. No, to se, također, događa i drugdje u Europi – ponekad je Unija popularnija, a ponekad manje popularna. Većina, ipak, želi biti dio europske zajednice naroda. Potpisom bilateralnog sporazuma, stekli su se uvjeti za međusobna izručenja pravomoćno osuđenih bjegunaca koji su se koristili dvojnim državljanstvom da izbjegnu služenje kazne. Kakva je sada sudbina Glavaša iz Hrvatske i Jelavića iz BiH – izručenje ili služenje kazne u državi trenutnog prebivališta? Ne bih se htio s mjesta na kojem sam sada uplitati u pojedinačne slučajeve. Politički gledano, važne su dvije stvari – u tom i svakom drugom slučaju. Prvo, da oni koji su pravomoćno osuđeni ne mogu naći utočište pred pravdom time što će koristiti nesmotreno napisane zakone ili nedostatak komunikacije i suradnje između, inače po svemu, prijateljskih zemalja. Drugo, da se poštuju odluke pravosuđa i da u tom smislu nema iznimaka. Što je napokon s jednim od glavnih kamena smutnje u odnosima BiH-Hrvatska – Sporazumom o luci Ploče i prolazu kroz Neum? Postoje neka razmišljanja da se Sporazum o Luci Ploče koji podrazumijeva zajedničko upravljanje Lukom koči s hrvatske strane zbog zaštite privatnih interesa u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Hercegovačko-neretvanskom kantonu u BiH? To su otvorena pitanja o kojima treba otvoreno i razgovarati. Treba respektirati sve legitimne interese, uključivši i one naših susjeda. Ali, rješenja ne smiju ići na štetu Hrvatske, posebno kada je riječ o odlukama koje se odnose na hrvatski teritorij. Naravno, isto treba prihvatiti i priznati i našim susjedima, Bosni i Hercegovini, kada je riječ o njenom teritoriju.

Uvjeren sam da će se naći zadovoljavajuća rješenja za obje države. Dijelite li zabrinutost Katoličke crkve u BiH o novom valu iseljavanja Hrvata iz BiH, po procjeni oko 200.000 nakon odluke hrvatske Vlade o izmjenama zakona o prebivalištu, i ostalih zakona koji reguliraju uživanje socijalnih prava iz hrvatskog proračuna u vezi s prebivalištem na teritoriju RH? U Vašem pitanju postoje dva aspekta. Prvo, ja dijelim zabrinutost za sudbinu svih koji se moraju iseliti, a to ne žele, dakle u tom smislu i za sudbinu onih Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze pod takvim pritiskom. O tome sam govorio otvoreno i jasno u Sarajevu, a poruka nije bila usmjerena samo prema Sarajevu, nego prema svima u Bosni i Hercegovini – i izvan nje. Ja želim opstanak hrvatskog naroda u BiH, i učinit ću sve što mogu da nitko – nijedan čovjek, nijedna grupa, nijedan narod – ne bude diskriminiran ili na bilo koji način ugrožen, pa da zbog toga mora napustiti svoj dom. Drugi se aspekt odnosi na pitanja prebivališta i time povezana prava. Hrvatska mora na bolji način riješiti to pitanje, jer se ono neće otvoriti samo u vezi s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, nego će se uskoro pojaviti i kao pitanje imigracije općenito. Imigracija će se povećati kad uđemo u EU. Mislim da u tom smislu treba slijediti europske standarde i načela.

43

Novo doba istinske slobode Najavili ste novo doba i novi početak za Hrvatsku. Što to znači i kakva je tu uloga nacionalnih manjina, posebno onih s čijim matičnim državama Hrvatska graniči? Uz ostalo, novo doba znači doba istinske slobode i pluralizma, u kojem će biti moguće iskazati sve razlike koje postoje u hrvatskom društvu, i to bez straha od posljedica. Moramo biti slobodni govoriti sve što mislimo, i sposobni prihvatiti one s kojima se ne slažemo, ili koji su od nas različiti, kao nama ravne. Nitko ne smije imati veća ili manja prava zato što pripada ovoj ili onoj kulturi, i njeguje svoj identitet. U svom inauguracijskom govoru, podsjetio sam ljude da je ovo njihova zemlja, da u njoj ne smiju živjeti u strahu, nego moraju biti slobodni. Razni su uzroci straha i bojazni – neki su povezani sa strahom od gubitka radnog mjesta, drugi sa strahom od slobodnog izražavanja ili organiziranja u okviru civilnog društva, treći su strahovi namjerno proizvedeni

J O U R N A L


INTERVJU kako bi se ljude zaplašilo i držalo u pokornosti. Neki od strahova – naročito kad se radi o manjinskim zajednicama – još uvijek su posljedica prethodnih sukoba: bližih i daljih. Ja to razumijem – teško je iz sjećanja izbrisati bolne uspomene. Međutim, mi moramo učiniti sve što je moguće da razbijemo strah i da oslobodimo kreativnu energiju u našem društvu. Ta energija je velika – ali moramo ukloniti prepreke koji su pred nju postavili oni koji zapravo nisu zainteresirani ni za pluralizam, ni za slobodu, nego za sasvim druge vrijednosti, a često i samo za svoje privatne interese. To se odnosi i na one koji pripadaju većinskoj kulturi, i one koji pripadaju manjinskim, i čije su skeptičnosti i bojazni ponekad specifične.

44

J O U R N A L

Kakav je stupanj integriranosti nacionalnih manjina u javni život? Može li se to mjeriti ili barem procijeniti? Znam da pripadnici manjinskih zajednica imaju specifične probleme u ovom – kao i, nažalost, u mnogim drugim društvima. Moja je želja da budu integrirani koliko žele, i da iskazuju svoj identitet isto tako: koliko žele. Niti ćemo koga prisiljavati da se integrira, niti da se iskazuje kao različit. Na svakom je pojedincu da u slobodi i bez straha odluči o stupnju vlastite integriranosti u javni život, i da odredi za sebe koliko mu je važan onaj poseban, nacionalni, etnički identitet kojem pripada. Rekao sam u Sarajevu da svatko mora biti slobodan da bude ono što jest. Država ne smije na silu ni asimilirati, ni isključivati one koji su različiti od većine. Mislim da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina vrlo dobro uređuje položaj manjina. Istina, on se još ne provodi u cijelosti. Ali, mislim da je svakim danom položaj nacionalnih manjina sve bolji. Uostalom, SDSS, stranka srpske manjine je u Hrvatskoj u vladajućoj koaliciji. Što još treba poduzeti? Uvesti kvote za izborne liste na svim razinama? Poput ženske kvote? Pa mi i imamo izborni sustav koji jamči zastupljenost manjina u Saboru a i na lokalnoj razitni tamo gdje su zastupljene u odgovarajućem broju! Bošnjaka i dalje nema u javnim poslovima. Niti jedan državni tajnik, niti jedan veleposlanik, član uprave javnog poduzeća i slično... To baš nije sasvim točna konstatacija. Evo, imamo istaknutog zastupnika u Hrvatskom saboru, g. Šemsu Tankovića. U više lokalnih zajednica Bošnjaci partici-

nički izbori pokazali da svrstavanje i ne daje neke osobite rezultate. Vjernici crkvu ipak primarno prihvaćaju kroz vjeru i njeno prakticiranje, manje kroz politiku.

piraju u vlasti. Istina, Bošnjaci bi mogli biti i bolje zastupljeni. Ovo nas vraća na pitanje modela zastupanja nacionalnih manjina u Saboru. Je li model potrošen? Postoje li neki rezultati ako uglavnom nema integracije u javni život, posebno nekih manjina? Isto vrijedi i za Vijeća nacionalnih manjina. Mislim da je postojeći model prilično dobar i da ga treba dorađivati, ne napustiti. Naime, u dva izborna ciklusa manjinski su predstavnici, uglavnom bezuvjetno, surađivali s vlašću i bili dijelom njezine glasačke mašine, bez puno pitanja o smislenosti nekih, posebno ekonomskih mjera. Treba li ovaj problem dodatno regulirati, imajući u vidu činjenicu da manjinski zastupnici imaju ograničen broj glasova, odnosno izborni legitimitet, nekoliko puta manji od prosječnog broja glasova potrebnog da zastupnik s liste uđe u saborske klupe? Ne bih se složio sa svime što ste rekli u ovom pitanju. Mislim da su predstavnici manjinskih zajednica u Saboru – uključujući i one iz zajednica koje neposredno participiraju u Vladi - bili iznimno konstruktivni, i da su pomogli povećanju tolerancije u hrvatskom društvu. To što su izabrani na posebnim listama ne čini ih manje legitimnim od drugih. Svako civilizirano društvo ima zadaću aktivno pomoći opstanku i slobodnom razvoju onih koji bi “tiranijom većine” mogli ostati nepredstavljeni i zbog toga praktički isključeni iz političke zajednice. Kako, kao agnostik, gledate na više ili manje otvoreno svrstavanje nekih vjerskih zajednica uz neke kandidate ili stranke, posebno u predizbornim kampanjama? Mislim da je toga u ovim izborima bilo ipak manje nego ranije, i to je svakako dobro. Uostalom, posljednji su predsjed-

U posljednje vrijeme reaktulaizirano je pitanje pravnog položaja vjerskih zajednica, posebno njihovih materijalnih prava iz proračuna i oslobađanja od dijela poreznih obveza, posebno kontrole financijskog poslovanja. Treba li tu nešto mijenjati, a da se ne ugroze ustavom zajamčena prava na vjersku slobodu? Načelno,vjerske slobode i vjerske potrebe građana država može i mora sufinancirati, uostalom, kao i druge brojne potrebe. Pri tome, mora postojati razmjernost i pravičnost, tako da sve vjerske zajednice načelno imaju jednak položaj. U svoj ekonomski savjet imenovali ste uglavnom poslodavce. Očekujete li od njih tek kritiku vladine ekonomske politike ili ćete podastrijeti i vlastitu alternativu? Situacija je više nego ozbiljna. Imamo li prave odgovore i treba li što i doktrinarno mijenjati u ekonomskoj politici? Od svih koje sam imenovao u savjete ili u Ured Predsjednika Republike očekujem da govore slobodno što misle i da mi pomognu da razumijem složena pitanja pred kojima se nalazimo. Smisao savjeta i savjetnika nije u tome da govore samo ono s čim se ja, Vlada, ili bilo tko slažemo, a da prešućuju zaključke i prijedloge koji su manje popularni. Imenovanjem iskusnih poslodavaca, ali ne samo njih, nego i znanstvenika iz tog područja, kao i predstavnika radnika, htio sam potaći sve one koji to mogu po svom znanju i iskustvu da se uključe u formiranje javnih politika. To je bila moja namjera. Za mene je važno da se teret krize razdijeli pravedno, da ne bude onih koji profitiraju na tuđoj nevolji, da nema onih koji plaćaju tuđe dugove, i da se poveća duh solidarnosti u društvu. Konkretne poteze iz područja ekonomske politike vodi Vlada. Uz Gospodarski savjet, imenovao sam i Vijeće za socijalnu pravdu koje je korektiv rada Gospodarskog savjeta, ali i cijelog Ureda, i mene samog. Ti časni pojedinci stalno moraju ukazivati na moralne i etičke propuste na javnoj sceni. Na koncu, hoćete li se boriti i za drugi mandat za pet godina i s čijom podrškom, s obzirom da više niste član SDP-a? Znate kako kažu – u politici je i tjedan dugo razdoblje, a kamoli pet godina. Svakako, nadam se da neću biti bez podrške na kraju ovog mandata, bez obzira odlučim li se kandidirati za još jedan ili ne. q


BOSANSKI BAROMETAR Međunarodna zajednica i bosansko-hercegovačka država na povijesnom razmeđu

Bosna ponosna ili Bosna od sna Ulvija Mušović Ono što podrži narod svojim glasovima, treba sprovesti do kraja sa svim konsekvencama. To je jedini ispravan put. Naravno, stav pojedinca, kao i stavovi političkih subjekata mogu biti neprimjenjivi, idealizirani, jednom riječju, pogrešni, ali ih treba ponuditi i izmjeriti u demokratskom postupku. U pitanju je kreiranje sopstvene budućnosti. Ispred je razmeđe: ili će Bosna postati ponosna, država u punom kapacitetu, ili će ostati Bosna od sna. Hapšenje Ejupa Ganića i događaji koji su ga pratili, mogli bi biti prekretnica u konstituiranju zrele državne politike Bosne i Hercegovine, kao i postizanja konsenzusa unutar bošnjačkog naroda o esencijalnim pitanjima koja definiraju interese tog naroda. Kažem “mogli bi biti”, jer objektivno nema dovoljno elemenata za optimizam da će tako biti, ali cilj ove kratke opservacije je – ukazivanje na neophodnost takvog pristupa. No, pođimo ipak redom. Petnaest godina nakon završetka rata i potpisivanja Daytonskog sporazuma, najkraća analiza ostvarenja elementarnih državnih ciljeva kao što su: formiranje međunarodno prihvaćenog stava o ratu u BiH i procesuiranje vinovnika rata i izvršenog genocida, formiranje demokratske i funkcionalne Vlade koja bi omogućila povratak izbeglih i raseljenih na svoja ognjišta, inkorporiran s ubrzanim procesom obnove objekata, okončanje procesa privatizacije i restrukturiranja privrede i kao konačni cilj pristup u članstvo Europske unije, rezultiraće jedinstvenom ocjenom, oko koje bi se, vjerujem složili svi – nedovoljan.

Srebrenica – srpski ratni trofej Rat u BiH je odnio preko 100.000 života, raseljeno je više od milijun ljudi, uništena je veoma perspektivna privreda, i logično, postavlja se pitanje tko je proizveo taj rat. Iako liči na frazu, ustvari je velika istina, konstatacija da neutvrđivanje egzaktnog i točnog povijesnog suda o bilo kom zločinu, vodi njegovom ponavljanju. Pa zašto onda Bošnjaci dozvoljavaju da, ni nakon proteka petnaest godina od završetka rata Međunarodna zajedni-

ca, kao neutralni, svenarodni subjekt globalne zajednice, nema o tome jasan stav? Moj sud o vinovniku ovog rata je krajnje egzaktan: rat je želio, planirao i nametnuo onaj tko je prigrabio naoružanje JNA i postavio pitanje avnojevskih granica. To je aksiom! Nema tu prostora za kompromise, jer bi bilo suludo tvrditi da je netko planirao i očekivao rat, a da se nije pripremio za to. Društvo je kao živi organizam, da bi se postiglo izlječenje oboljelog mora se utvrditi točna dijagnoza i primjeniti djelotvorna terapija. U svakoj drugoj varijanti nema ozdravljenja. Koliko je “vinovnik” bio u krivu pokazuje činjenica da su poslije svih ratova i stradanja te granice ostale nepromjenjene, sa izuzetkom granice na Kosovu, koja se, uvjetno, može smatrati neriješenom i posljedicom takve politike. To, naravno, potvrđuje da su “avnojevske” granice “crtane” veoma pažljivo i povijesno utemeljeno. Da je to bio osmišljen i planiran poduhvat vinovnika s genocidnim namjerama, potvrđuje izjava Karadžića u Skupštini BiH, pred sami početak rata upućena bošnjačkim liderima da u slučaju rata bošnjački narod može biti uništen, odnosno nestati s lica zemlje. Što je to drugo nego planirani genocid? On ne prijeti da će vojno poraziti oružane snage suprotne strane, što rat čini “normalnim”, već da će biti uništen bošnjački narod, odnosno da će atakovati na civile i uraditi ono što je, ispostavilo se kasnije, i uradio na velikom dijelu BiH. Još jedan egzaktan dokaz genocidne namjere je činjenica, odnosno pravilo primjenjivano tokom cijelog rata – na svim teritorijama koje je tokom rata zaposjeo “vinovnik” pobijeni su ili protjerani pripadnici svih drugih naroda i po-

rušeni su svi njihovi vjerski objekti. Ovo je istina, s kojom se ne može trgovati, i to je trebala biti zvanična ocjena karaktera rata zauzeta od strane BiH i potvrđena od strane međunarodne zajednice, međutim, sem retoričkih, verbalnih ocjena o agresiji svi domaći akteri i subjekti međunarodne zajednice su uspostavili prešutni odnos – bio je to građanski rat, svi su podjednako krivi, nećemo izvoditi sud o vinovnicima rata, neka isti subjekti odlože oružje, sjednu, kao da rata nije ni bilo, dogovore se i urede međusobne odnose konsenzusom. To je nemoguća misija. Logično, nameće se pitanje – gdje je u svijetu uspješno primjenjen taj model u novijoj povijesti? Odgovor je nigdje. Pa zašto je onda nametnut Bosni? Potrošeno je petnaest godina i nije postignuto skoro ništa. Potrošiće se i narednih mnogo godina, rezultat će biti isti. Gradi se građevina bez temelja. Presuda Suda pravde u Haagu, februara 2007. godine je rekla eksplicitno, a Bošnjaci to prihvatili bespogovorno – Srbija nije počinila niti pomagala genocid u BiH. Ostalo je nejasno je li uopće ratovala u BiH, jeli počinila ili pomagala ratni zločin, ali to nitko više nije ni pitao, nitko nije ni protestirao, ako ne računamo onih par stotina građana koji su, onako donkihotski, pokušavali da brane istinu. Bošnjaci su disciplinirano prihvatali sve što kaže i zatraži međunarodna zajednica. Nikada se nisu suprotstavili nijednom stavu, nikada nisu natjerali međunarodnu zajednicu da korigira bilo kakav stav. Kao da nisu vidjeli kako se u takvim situacijama rade ozbiljne države, uostalom, kako to uspješno radi Srbija i srpski narod kao samosvjesni subjekti, nažalost, ovaj put mobilizirani na pogrešnom programu. Takav odnos jedne države i naroda, prema sebi, nikada ne može da izazove poštovanje, samo sažaljenje, a to je najjadniji položaj u koji su nas naši predvodnici mogli dovesti. Bošnjaci su, bez ozbiljnijeg protesta, prihvatili i to da Sud pravde u Haagu, po dogovoru sa Srbijom, prikrije, odnosno, kako to kažu političari i pravnici “zaštiti” dokaze korištene u predmetu Slobodan Milošević, pa čak i to

45

J O U R N A L


BOSANSKI BAROMETAR da presuda konstatira djelo – genocid u Srebrenici, konstatira počinioca – snage bosanskih Srba, a ne presudi – sankciju! Što su očekivali poslije toga? Pa taj narod možeš mijesiti i oblikovati kako hoćeš, kao plastelin, on jednostavno nije vrijedan ni žaljenja. Da gospodo, bolno, ali istinito, tako snishodljivom politikom se ne postiže ništa. Kao rezultat tako postavljenih odnosa dobili smo sve ostalo, Srbija nije učestvovala u građanskom ratu, za genocid će biti suđeno samo pojedincima, iako ga teorijski može počiniti samo država ili organizirana paradržavna tvorevina, kao što je bila proglašena, tada nepriznata Republika Srpska, i biće prihvaćeni i Daytonskim sporazumom opredmećeni svi ciljevi te hajdučije uključujući radno ime “Republika Srpska” i ratni trofej – Srebrenicu.

Narod od plastelina

46

J O U R N A L

E dragi moji plastelini, tu se ne završava naš pad i stradanje, tako pogodni za oblikovanje sada treba da dobijemo novu formu, za to će poslužiti slučaj Ganić. (Plastelin me je, nekako uvjek podsjećao na nešto što ovdje iz pristojnosti ne smijem da pomenem). Pošto ste prihvatili građanski rat i podjeljenu krivicu, neučešće Srbije u ratu, nekažnjeni genocid, žrtvovanje nesretnog Ilije Jurišića, idemo dalje, sada ćete da budete krivci za početak rata, jer ste prvi napali “nedužnu” JNA. Do sada je za tu inicijalnu kapislu početka rata i BiH uzimano ubojstvo svata na Baščaršiji, iako je prije toga hajdučki ubijen čuvar žičare na Trebeviću, pa dječak Demirović na Ilidži i još desetak Bošnjaka na raznim lokacijama. Iako je ta “nedužna” JNA imala iza sebe Sloveniju, Vukovar, Dubrovnik i gomile instaliranih topova oko Sarajeva, koji su već dejstvovali, zarobljavanje legalno izabranog predsjednika BiH, napad na Predsjedništvo BiH prethodni dan i mnogo toga još. Iako se već dogodio pokolj u Bijeljini... Sve to nije važno. Srbija i njena paralelno vezana Republika Srpska smišljeno konstruitaju priču o vinovniku početka rata, međunarodna zajednica to tiho podržava, a vi, plastelinski mjenjate oblike. Odnos Bosne i Hercegovine prema Jurišiću i Ganiću, potvrđuje tezu da se tu ne može govoriti ni o kakvom stvarnom državnom subjektivitetu u pravom smislu riječi. Ambasador faktički nepostojeće državne tvorevine, u Velikoj Britaniji, izjavljuje da se radi o čisto pravnom pitanju i da ga ne treba prenositi na teren politike, a da pri tom optuženi nema ni ele-

mentarno pravo na susret s advokatom, niti telefonski poziv. Kaucija se, dugo ne prihvaća, iako nema nikakvih elemenata da se sumnja u namjeru izbjegavanja odazivanja sudskom pozivu. Samo nekoliko dana poslije toga australski sud pušta uz kauciju optuženog kapetana Dragana i stvara mu mogućnost da pobjegne od pravde, iako se s daleko većom vjerojatnošću može sumnjati u njegovu krivicu i namjeru izbjegavanja suđenja, što se odmah pokazalo tačnim – u bjekstvu je. Haaški sud pušta Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića na vikende i praznične odmore, iako su im ruke krvave do lakata... Pri tome, amnestirana “genocidna tvorevina” osporava pravo bošnjačkim političarima da preduzimaju bilo šta u pogledu podrške i pomoći izdatom Ganiću. Kako ozbiljne države štite svoje državljane, ilustriraću na primjeru postupanja SAD-a u predmetu pretučenog studenta od strane

srpskog košarkaša Kovačevića, ubijenih Amerikanaca albanskog porijekla – braće Bitići, ili zarobljenih građana u Libiji, zatim talijanska reakcija spašavanja kidnapiranih novinara, ili bugarska akcija izbavljenja svojih medicinskih radnika u Libiji... I opet neizbježni zaključak – tako to rade ozbiljne države. Kada bi BiH bila ozbiljna država, od februara 2007. godine bi svaka komunikacija sa svijetom počinjala pitanjem tko je izvršio genocid i kako će biti sankcioniran? I čvrstim zahtjevom – objavite “zaštićene” dokaze iz predmeta Slobodan Milošević. A zatim bi slijedio nepokolebljiv zahtjev da se Srebrenica izuzme iz teritorijalnog suvereniteta Republike Srpske i ustupi suverenitetu Federacije. To je utemeljeno na novoj pravnoj činjenici, dokazanog i presuđenog genocida, koja nije figurirala u momentu donošenja Daytonskog sporazuma. To je potpuno logičan slijed događaja, pa ga je očekivala i Republika Srpska. Da bi to predupredili, Dodik je lansirao svoj smišljeni “radikalizam”, prijetnje referendumom i otcjepljenjem Republike Srpske, želeći, naravno, na taj način postići da Bošnjaci brane nepromjenljivost Daytonskog sporazuma. To mu je uspjelo do bolne granice naivnosti bošnjačkih političara. Branili su nepromjenljivost Daytonskog sporazuma najrevnosnije od


BOSANSKI BAROMETAR svega što su radili u proteklih petnaest godina, upravo u trenutku kada su imali najjači argument da ga bar malo upristoje tako što će Srebrenicu izuzeti iz nadležnosti počinioca genocida – Republike Srpske, pa makar imala status distihta, ukoliko nije moguće pripajanje Federaciji. Izuzimanje iz nadležnosti počinioca genocida, područja na kome je on izvršen, a prije rata je na njemu živjelo preko 70% bošnjačkog stanovništva, je minimum koji je morao biti tražen i ostvaren. To je, valjda jasno svakome sem Bošnjacima. Dodik je navuko Bošnjake kao klenove na običnu varalicu, i mogu zamisliti kako se sada zadovoljno smiješi indolentnosti i naivnosti jednog “nedovršenog” naroda, koji se, eto, kiti svojom “hiljadugodišnjom” historijom, a u stvari čvrsto gazi utabanom stazom svoga nestajanja. Naime, od Berlinskog kongresa 1878. godine postoji samo jedna konstanta kretanja bošnjačkog naroda – poslije svake krizne situacije bitno se sužava prostor na kome egzistiraju, kao koncentrirane etničke grupe. Što je to drugo nego odumiranje jednog naroda.

Zavjera ili loša namjera međunarodne zajednice prema Bošnjacima Kada bi BiH bila ozbiljna država, a Bošnjaci, pravi narod, nebi snishodljivo prećutkivali, ili nemušto kritizirali anticipativnu izjavu Mesića, već bi je shvatili kao podršku obrani svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, i jasno pokazali da će ga braniti. Treba jasno reći, autonomija Republike Srpske je realnost koja se ne dovodi u pitanje, ali svaki separatizam će biti tumačen kao atak na suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Dolje rat, dolje smo i mi, ne pada rat s neba... stihovi su grandioznog Milike Pavlovića, ako Bošnjaci, uopšte znaju tko je on, jer njemu, koliko znam nisu dali nikakvo priznanje, iako je hrabro, stameno i neprekidno dizao glas u zaštitu Bosne i Bošnjaka, ali su zato promovirali ratnog predsjednika Vlade Crne Gore, u počasnog člana Savjeta Bošnjačkog univerziteta Adila Zulfikrpašića? Pa znaju li oni, Bog ih ubio, da je ta Vlada revnosno pohapsila stotinu bošnjačkih mladića po Crnoj Gori gdje su se, jadnici, sklonili od pokolja, i isporučila ih pod nož Karadžiću?! Ne pada rat s neba! Pjevao je Milika Pavlović, rat prave neljudi, zašto ih onda mi pravimo ljudima. Ne postoji nijedan razuman razlog, nijedan “viši interes” koji bi opravdao ovaj samoubilački gest.

Rat mora imati ili svog pobjednika ili krivca, a ovaj naš je međunarodna zajednica skrojila tako da nema nijedno od to dvoje. To, naravno nije slučajno. Kada netko ukaže na namjeru, ili nedaj Bože, zavjeru te međunarodne zajednice protiv Bošnjaka, pri čemu su fizičko uništenje, raseljavanje i politička destabilizacija bili neproklamirani, a planirani ciljevi, ne može doći na red da ga optuži i napadne nitko prije onih koji sebe smatraju bošnjačkim intelektualcima i “evropejcima”, tako da naravno očekujem da svoj “nadnacionalni” i “evropejski” stav iskale i na meni, ali bi dobro bilo da prethodno odgovore na nekoliko pitanja: 1. Zašto je Bosni uveden embargo u naoružavanju radi obrane života i međunarodno-priznatog suvereniteta, kada je bilo očigledno da je druga strana planski prigrabila kompletno naoružanje JNA i imala neograničenu logističku podršku Savezne Republike Jugoslavije? 2. Kako je bilo moguće da međunarodna zajednica dozvoli izvođenje deportaciju i sistematsko pogubljenje – genocid, muškaraca iz same baze UN u Srebrenici, a da ne intervenira vojnom silom i obrani ono što je garantirala? 3. Kako su mogli dozvoliti da se iz vozila UN-a izvede potpredsednik vlade Hakija Turajlić i likvidira bez adekvatne reakcije međunarodne zajednice? Po svim kodeksima moralnog postupanja domaćina to bi bilo tumačeno kao napad na integritet UN-a, jer oni garantiraju sigurnost lica u svojim objektima. 4. Prikrivanje dokaza u svim predmetima pred haaškim sudom, a posebno sporazum sa Srbijom o ne korišćenju dokaza iz predmeta Slobodan Milošević. Donošenje presude kojom se konstatuje genocid i počinilac, a ne dosuđuje sankcija počiniocu. 5. Daytonska predaja Srebrenice pod suverenitet Republike Srpske, iako se vać tada, sigurno, obzirom na mogućnosti satelitskog snimanja i praćenja, znalo da je počinjen genocid. 6. Neizjašnjavanje međunarodne zajednice o vinovniku rata u BiH, već formiranje prešutnog stava o “jednakoj krivici svih zaraćenih strana”. 7. Zašto u slučaju BiH nije primjenjen recept koji je kasnije korišćen u slučaju Bugarske i Rumunjske i iz-

vršen prijem u Europsku uniju po skraćenom postupku, da joj se pomogne u inkorporiranju u tu zajednicu kojoj se iskreno teži, već se traži da se zaraćene strane, sada, nazor država, konsenzusom slože i ispune sve uvjete za prijem? 8. Kako to da Srbija sa Mladićem na slobodi i bez Rezolucije o Srebrenici ispuni uvjet za bijeli Šengen, a Bošnjaci za to moraju da se dogovore konsenzusom sa nekažnjenim počiniocem genocida Republikom Srpskom? (Tolike barijere nebi preskočio niti Sergej Bubka.) Zbog svega ovoga, besmisleno zvuči naslov u “Danima” – Jurišić, Ganić, ko je sljedeći? Prosto, nije jasno koga pitaju. Pa upravo njihov glavni urednik je u nedavnom gostovanju u jednoj političkoj emisiji u Beogradu, na, više puta postavljeno eksplicitno pitanje da li je Republika Srpska genocidna tvorevina, zamotavao trice i kučine – da kaže a da, ustvari ne kaže, tako da je na kraju od toga ispalo – ništa. Slične su reakcije i ostalih “evropejaca”, po kojima nema ni jednog dobrog Bošnjaka na političkoj sceni, (kojim stavom, doduše neće biti oštećeno mnogo individua), ali treba da se izjasne na pitanje – postoji li zavjera, odnosno blaže rečeno, loša namjera, međunarodne zajednice prema Bošnjacima i kako se prema tome trebaju odrediti Bošnjaci. Zavjera se, naravno, sastoji u nametanju nemogućeg i neprimjenjivog mirnodopskog sistema, što sam prethodno i obrazložio. Prema tom pitanju se trebaju odrediti svi politički subjekti u BiH, jer to je sudbinsko pitanje budućnosti te države i bošnjačkog naroda. U tom kontekstu, veoma su bitni predstojeći izbori. Smatram da je najvažnije da pošteno i odgovorno svi iznesu svoje programe i opredjele se prema ovim pitanjima, ali da u okviru svog programa daju preciznu projekciju razvoja BiH u naredne dvije godine i da budu odgovorni za realizaciju tih ciljeva. Ono što podrži narod svojim glasovima treba sprovesti do kraja sa svim konsekvencama, pa čak i ako to bude izbor dosadašnje “nemoguće” varijante izgradnje zajedničke budućnosti konsenzusom bez apsolviranja pitanja rata. To je jedini ispravan put. Naravno stav pojedinca, kao i stavovi političkih subjekata mogu biti neprimjenljivi, idealizirani, jednom rječju, pogrešni, ali ih treba ponuditi i izmjeriti u demokratskom postupku, jer ispred je razmeđe, ili će Bosna postati ponosna, država u punom kapacitetu, ili će ostati Bosna od sna. q

47

J O U R N A L


BOSANSKI BAROMETAR U Velikoj Britaniji uhapšen Ejup Ganić: britanski sud u srpnju odlučuje o ekstradiciji

Hapšenje na Dan nezavisnosti BiH Ganić je uhapšen 1. ožujka 2010. zbog tjeralice koju je raspisalo Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije početkom 2009. za 19 osoba iz BiH. No, uprkos istrajavanju na proceduri ima naznaka da je i Srbija svjesna da neće moći dobiti Ganića. Edis Felić

48

J O U R N A L

Ejup Ganić, član predsjedništva Republike BiH od prvih višestranačkih izbora u BiH u studenom 1990. do kraja rata, prisilno će stanovati u Londonu barem do 5. srpnja 2010. kada će tamošnji nadležni Sud u cjelosti razmatrati zahtjev Srbije za Ganićevim izručenjem. On će do tada u Londonu ostati u kućnom pritvoru. Naime, Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije raspisalo je početkom 2009. tjeralicu za 19 osoba iz BiH, među kojima su ratni članovi Predsjedništva BiH Ejup Ganić i Stjepan Kljuić, zbog napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine kada su u koloni JNA, koja se po dogovoru povlačila iz grada, ubijena 42 vojnika, ranjeno 73, a zarobljeno 215 vojnika. Ganića je britanska policija privela već krajem veljače 2010. prilikom poslovnog dolaska u London, ali ga je i pustila nakon date izjave, da bi ga već 1. ožujka uhapsila i sprovela u Osnovni sud, gdje se očitovao o navodima koji mu se stavljaju na teret. Inače, uz Ganića je na sudu bila ambasadorica Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji Jadranka Negodić, koja se angažirala na pronalaženju advokata koji će Ganića zastupati. Nakon saslušanja, Ejup Ganić je zadržan u pritvoru, a britanski sud će do 29. marta donijeti odluku po zahtjevu Srbije. Ganićevi advokati su već sutradan zatražili njegovo uvjetno puštanje uz kauciju, a Damir Arnaut, pravni savjetnik Harisa Silajdžića, kazao je kako je u Londonu uložio zahtjev da Ejup Ganić bude pušten uz kauciju te dodao kako imaju vjeru u engleske sudove, jer nisu politički kao oni u Srbiji. “Mi smo već osigurali novac koji će biti položen”, rekao je Arnaut.

Nema Interpolove tjeralice Ganićevo hapšenje desilo se 1. ožujka 2010., baš na Dan nezavisnosti BiH. Na prijemu održanom povodom Dana neza-

Ejup Ganić visnosti, član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić je rekao kako žali što svečanosti ne prisustvuje i Ejup Ganić. “On je uhapšen. Sudi se našoj odbrani”, kazao je Silajdžić najavivši da će država BiH učiniti sve da zaštiti svoje građane. No, sat vremena prije svečanosti u zgradi Predsjedništva BiH počeo je izvanredni sastanak kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić, te ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović. Savjetnik člana Predsjedništva BiH Damir Arnaut kazao je kako će se učiniti sve da Ganić bude oslobođen i vraćen u BiH. “Djelovat ćemo prema njima s ciljem što skorijeg oslobađanja Ganića”, kazao je Arnaut, dok je Ahmetović tvrdio da Ganić nije uhapšen na osnovu Interpolove potjernice. “To nam je potvrđeno i iz Lyona i iz Londona. Vjerovatno se radi o pozivanju na Europsku konvenciju o ekstradiciji potpisanu u Parizu 1957. koju je naša zemlja, kao i Srbija, ratificirala”, kazao je Ahmetović, te dodao da u prilog Ganićevog neizručenja u Beograd govori i Sporazum koji su samo nekoliko dana ranije potpisali ministri pravde BiH i Srbije, Bariša Čolak i Snežana Malović. “Po tom sporazumu, četiri stavke - mjesto prebivališta, mjesto gdje se nalazi većina dokaznog materijala, mjesto izvršenog zločina i državljanstvo

osumnjičenog govori u prilog tome da profesor Ejup Ganić treba biti izručen vlastima Bosne i Hercegovine”, kazao je Ahmetović. Da Ganić nije uhapšen po Interpolovoj potjernici, potvrdio je i sam Interpol, no ovdje treba spomenuti riječi odvjetnika Ante Nobila koji, kad je u pitanju država izručenja, za razliku od Ahmetovića, upozorava na činjenicu da uprkos sporazumu da će svaka zemlja suditi svojim državljanima, Srbija traži izručenje Ejupa Ganića jer je on rođen u Sebečevu, općina Novi Pazar. “Postoji mogućnost da Ejup Ganić ima srpsko državljanstvo, iako ga nije tražio, jer ga je dobio automatizmom po rođenju”, rekao je Nobilo. Glavni tužitelj Suda za ratne zločine u Srbiji Vladimir Vukčević direktno je tražio od svojih kolega u Velikoj Britaniji da Ganić, na osnovu Europske konvencije o ekstradiciji, bude izručen Srbiji, pri čemu je u potpunosti zanemaren sporazum koji su Čolak i Malovićeva potpisali. Također, Vukčević je zanemario i da su se organi Bosne i Hercegovine više puta javno očitovali da vode istragu za slučaj Dobrovoljačka u Bosni i Hercegovini i da su u tom smjeru i poduzete određene istražne radnje. Upravo je glavni tužitelj BiH Milorad Barašin u Haagu tjedan dana prije ovog hapšenja također govorio o ovoj istrazi. Povodom informacija o Ganićevom zadržavanju na teritoriju Velike Britanije, oglasio se i SDP BiH, koji je najoštrije osudio “političku, policijsku i obavještajnu provokaciju BiH od strane Srbije”. U nastavku priopćenja SDP je podsjetio da nakon hapšenja i pritvaranja Ilije Jurišića, hapšenje Ejupa Ganića samo pokazuje i dokazuje da susjedna Srbija ne prihvata pravo i diplomatsko rješavanje sporova koji postoje između dvije zemlje. Ovo hapšenje je ujedno udar na državu Bosnu i Hercegovinu i na svakog čovjeka koji živi u njoj. Krajnje je vrijeme da državni


BOSANSKI BAROMETAR organi i institucije BiH stanu u odbranu svojih građana i primjene princip reciprociteta.”

Tadić priprema teren za poraz? Ganić je pušten iz britanskog pritvora 11. ožujka nakon što je sudac prihvatio položenu jamčevinu u iznosu od 200.000 funti. Ostao je u London, gdje se svakoga dana morao javljati policiji, a smješten je na tajnoj lokaciji s ograničenim kretanjem i kontaktima s javnošću. Šef Ganićevog pravnog tima Damir Arnaut izjavio je kako je zadovoljan sudskom odlukom. “Sada imamo još proces o meritumu, o opravdanosti srbijanskog zahtjeva. Mi se nadamo da ćemo 25. ožujka, kada je ročište o meritumu, imati sličnu odluku suda”, kazao je Arnaut. Jamčevinu je položila Sanela Jenkins, Sarajka udana za bogatoga britanskog bankara. Naime, prema britanskim zakonima, jamčevinu može položiti samo britanski državljanin. Haris Silajdžić, predsjednik predsjedništva BiH kazao je kako se britanska vlada mora ispričati Ganiću zato jer puna tri dana nije mogao dobiti konzularnu pomoć, a u zatvoru su mu uskraćen i  nužni lijekovi. Britanski ministar vanjskih poslova David Milliband kazao je kako će istražiti ovaj slučaj. Ganićevo uhićenje izazvalo je vrlo visoke napetosti između Srbije, koja je za njim raspisala međunarodnu tjeralicu i odmah po uhićenju zatražila njegovo izručenje, i Bosne i Hercegovine koja također traži njegovo izručenje tvrdeći da će i u Sarajevu biti procesuiran za isti zločin za koji ga traži i Srbija. Danima su nadležni organi Srbije, tužiteljstvo i Ministarstvo pravde, ponavljali kako ima dosta dokaza o umiješanosti Ejupa Ganića u napad u Dobrovoljačkoj ulici. No, nakon prvotne euforije u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj, čini se da je Srbija shvatila da je ovo ipak prevelik zalogaj za nju. Samo dva tjedna od hapšenja, 15. ožujka, Srbija se, po svemu sudeći, povlači iz ovog slučaja. Naime, predsjednik Srbije Boris Tadić je rekao da Srbija nema ništa protiv da Ganić bude izručen sudu u Bosni i Hercegovini, a analitičari ocjenjuju da se Srbija povlači iz ovog slučaja jer nema dovoljno dokaza. “Za Srbiju uopće nije centralno pitanje da Ejup Ganić bude izručen Srbiji. Za Srbiju je centralno pitanje da se dogodi sudski proces u kome je Ejup Ganić, koji je osumnjičen za sudjelovanje u ratnom zločinu, apsolutno nezaobilazan čimbenik i Srbija nema ništa protiv da Ejup Ganić bude izručen sudu

BiH, odnosno svojoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini”, izjavio je predsjednik Srbije. Tadić je dodao i da je važno da svatko tko je osumnjičen za ratne zločine ima fer i pošteno suđenje i da Srbija želi vjerovati da će pravosudne institucije Bosne i Hercegovine dokazati da su u stanju da to i osiguraju. U Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije nisu željeli komentirati Tadićevu izjavu, niti je do sada reagirao bilo tko iz Ministarstva pravde, tako da nema objašnjenja da li to praktično znači da Srbija odustaje od zahtjeva za izručenje. Koordinator beogradskog Foruma za etničke odnose Dušan Janjić ocjenjuje da se Srbija povlači zbog nedostatka dokaza u ovom slučaju. “Tadićeva izjava priprema javnost Srbije na ono što će odlučiti sudovi u Londonu, a ja pretpostavljam da će oni odlučiti da beogradska potjernica nije poduprta dovoljnim dokazima da bi mogao biti izručen Beogradu i da će on biti proslijeđen Sarajevu. U kojem svojstvu, to ćemo videti. Faktički, Srbija se povlači. Nije nemoguće da, ako sudovi u BiH odluče da on nije kriv, Srbija na kraju potpuno odustane od tog gonjenja”, kaže Janjić.

Ništa novo u zahtjevu za izručenje Ganić je kritizirao Veliku Britaniju zbog njegovog hapšenja i optužio London da pokušava da “prepravi povijest” zločina počinjenih tokom sukoba 90-ih godina. Ganić, koji se suočava sa izručenjem Srbiji, rekao je nakon ročišta održanog 13. travnja da britanske vlasti efikasno “rade posao bivšeg predsjednika SR Jugoslavije i Srbije Slobodana Miloševića”. Izrazio je nezadovoljstvo odlukom britanske vlade, posebno Ministarstva unutrašnjih poslova, da pokrenu ovaj proces. “Sve ukazuje na to da britanska vlada dobrovoljno radi policijski posao za Miloševićev režim koji je sada manje više aktivan na isti način”, rekao je Ganić. Sud u Londonu razmatrao je 13. travnja zahtjev Republike Srbije za izručenje Ganića. “Na suđenju je najviše bilo riječi o procesu ekstradicije, a to je proces koji će trajati duže vremena”, rekao je Damir Aranut, član pravnog tima odbrane Ganića. Izrazio je žaljenje što Srbija nije odustala od zahtjeva za izručenje Ganića prije nego što je dokumentacija proslijeđena sudovima u Londonu. Zahtjev za izručenje, naime, ne sadrži ništa novo što već nije pobijeno tokom procesa za kauciju od pravnog tima Ejupa

Ganića, ali ne sadrži ni nove činjenice nego samo one koje je već Haški tribunal odbacio kao neosnovane. “Radi se o nekih 12-13 stranica dokumentacije, a ima tu i nekih zakona Srbije. Međutim, sve je to bila potpuno neosnovna prezentacija”, kazao je Arnaut. Dodao je da na osnovu materijala kojima raspolaže pravni tim Ejupa Ganića mogu biti uvjereni u pobjedu. “Razočaravajuće je da se tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević počeo smijati kada smo mi iznosili činjenice koje govore o tome da je Ratko Mladić, optužen za genocid, još na slobodi”, kaže Arnaut, jer je, kako navodi, nemoguće da se bilo tko smije na spomen 8.000 ubijenih ljudi. Naredno ročište održano je 20. travnja, a Ganić je iskoristio priliku da medijima kritizira administraciju američkog predsjednika Baracka Obame, jer se nije oglasila o njegovom slučaju.  Američkom dnevniku Miami Herald rekao je da “Amerikanci ne trebaju da šute o ovom slučaju, jer šutnja znači odobravanje.” Podsjetio je da je on 1996. godine dočekao tadašnju prvu damu SAD, a sada šefa diplomacije Hillary Clinton tokom njene posjete BiH, kao i da se sastao sa posebnim predstavnikom američkog predsjednika za Balkan Richardom Holbrookeom.  Kontroverza je izbila 2008. godine kada je tokom svoje predsjedničke kampanje Hillary Clinton rekla da je po njenom dolasku na aerodrom u Tuzli 1996. godine otvorena snajperska vatra, što su osporili novinari koji su tada bili s njom. Prema Ganićevim riječima, on je “pokušao umanjiti nastalu štetu, ističući da je tada i on bio zabrinut zbog sigurnosti u BiH”. On je izrazio zaprepaštenost i zbog neoglašavanja Holbrooka, koji je sada posebni predstavnik SAD za Afganistan i Pakistan. “Svi šute, pa čak i američki ambasador u Sarajevu. State department treba reagirati i da pošalje svog posmatrača. Treba ukazati na rezultate istrage Tribunala u Haagu”, rekao je Ganić. State department je odbijao komentirati ovaj slučaj, ali je glasnogovornik američkog MVP-a Filip Crow danas rekao da je “Washington upoznat o slučaju koji je u procesu pred britanskim pravosuđem”. Ganić je naglasio da je njegov slučaj u BiH izazvao “veliku paniku” i da joj nanosi štetu kao i reputaciji tribunala za ratne zločine. No, uprkos svemu, britanski sud je riješio da će konačnu odluku o ekstradiciji donijeti 5. srpnja, do kad će Ganić morati ostati u Londonu. q

49

J O U R N A L


BOSANSKI BAROMETAR Umro zapovjednik Armije RBiH general Rasim Delić

Hvalospjevi mrtvom generalu “Protiv njega se vodila haranga. Ono što nije uzela agresija na BiH, uzima nepravda i ovo treba biti opomena svima da podese svoj kurs i stav prema onim najpoštenijim borcima za BiH”, rekao je Dreković. No, o njegovoj ulozi moći će reći tek vrijeme.

50

General Armije RBiH, drugi načelnik Generalštaba Armije Republike BiH Rasim Delić umro je 16. travnja 2010. u svom domu u Visokom. Posljednjih dana često je bio na liječničkim pregledima, što je bila jasna naznaka da s njegovim zdravljem nešto nije u redu. Reakcije su bile očekivane. Tako je umirovljeni general Ramiz Dreković prokomentirao da je Rasim Delić bio “general, komandant, plemeniti čovjek, mudri vizionar, nadasve pošten. Mi i njegova porodica smo njegovom smrću izgubili mnogo.” Dreković je istakao da je u zadnje vrijeme Delić osjećao, kako je rekao, breme prošlog rata i svu nepravdu koja je prešla preko njega. “Protiv njega se vodila haranga. Ono što nije uzela agresija na BiH, uzima nepravda i ovo treba biti opomena svima da podese svoj kurs i stav prema onim najpoštenijim borcima za BiH”, kazao je Dreković.

Žal za organizatorom obrane

J O U R N A L

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić uputio je telegram saučešća porodici Delić u povodu smrti generala Rasima Delića u kojem je stajalo: “Poštovana gospođo Delić, Vama lično, Vašim sinovima Adnanu i Admiru i cijeloj porodici, upućujem najiskrenije saučešće povodom iznenadne i prerane smrti generala Delića”. Za ratnog komandanta Prvog korpusa Armije BiH Nedžada Ajnadžića Delić je bio čovjek vrijedan svake pažnje, veliki patriota, veliki borac. On je ovom prilikom izrazio žaljenje Delićevoj porodici i svim pripadnicima Armije RBiH. “Prije svega, želim ovo posmatrati u svjetlu činjenice da je poprilično loš ambijent u kojem patriote preživljavaju postratno vrijeme. Analize pokazuju da pojedini autoriteti iz rata 'ne umiru, nego crkavaju'”, rekao je Ajnadžić. On Delićev doprinos obrani BiH ocijenjuje iznimno velikim.  Njegovi rezultati u organizacijskom uspostavljanju Armije RBiH i doprinos u stvaranju ambijenta za mir u BiH su izni-

General Rasim Delić mno veliki. Bio je veliki patriota i čovjek koji je historijski osigurao sebi jasnu poziciju. “Izražavam veliko žaljenje da smo ostali bez našeg saborca, prijatelja i komandanta”, rekao je Nedžad Ajnadžić, ratni komandant Prvog korpusa Armije RbiH. Predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, u povodu smrti drugog ratnog komandanta Armije RBiH Rasima Delića, izrazio je zahvalnost za sve što je general Delić učinio u obrani i oslobađanju BiH. Telegram saučešća porodici Delić uputio je i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, kao i ministar odbrane BiH Selmo Cikotić koji je izrazio žaljenje zbog generalove smrti. I ostali su dužnosnici izražavali žal za Delićem: “Upućujem vam najiskrenije izraze žaljenja i dubokog suosjećanja povodom iznenadne i prerane smrti generala Rasima Delića, ratnog komandanta Armije

RBiH”, stajalo je u telegramu saučešća premijera Federacije BiH Mustafe Mujezinovića. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Sven Alkalaj iskazao je sućut porodici Delić. U ime Ministarstva vanjskih poslova BiH i osobno ime Alkalaj je naveo da je general Delić dao neizmjeran doprinos u izgradnji i ustrojstvu odbrambenih snaga Bosne i Hercegovine u vrijeme najvećih iskušenja za ovu državu, što će zauvijek ostati zapamćeno i na čemu smo mu svi zahvalni. Članice Koordinacijskog odbora braniteljskih organizacija, saveza, udruga u Federaciji u priopćenju su izrazile potresenost viješću o smrti Rasima Delića. “Jutros smo primili vijest da je umro Rasim Delić, naš general Armije RBiH, drugi načelnik Generalštaba Armije RBiH i komandant zajedničke komande Vojske Federacije BiH. Izražavamo žaljenje jer smo ostali


BOSANSKI BAROMETAR bez našeg saborca, prijatelja i komandanta”, stajalo je u njihovom priopćenju.

Više hiljada ljudi klanjalo dženazu Dženaza armijskog generala Rasima Delića obavljena je tri dana nakon njegove smrti, 19. travnja 2010. na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Nakon sjednice Odbora za dženazu, čiji je predsjednik bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata najavilo je da će prije dženaze u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu biti održana komemorativna sjednica, a klanjanje dženaze planirano je oko 13 sati od Doma Oružanih snaga BiH. Istovremeno je u Domu otvorena knjiga žalosti gdje su se upisivali građani u vremenu od 9 do 19 sati. Komemorativna sjednica u povodu smrti Rasima Delića, armijskog generala i ratnog načelnika Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine održana je u Domu Oružanih snaga BiH (OSBiH) u Sarajevu. U prisustvu članova porodice Delić, predstavnika civilnih struktura vlasti u BiH, vojnih dužnosnika, saboraca i prijatelja od generala Rasima Delića oprostili su se predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, ministar odbrane BiH Selmo Cikotić, general Mustafa Polutak, Izet Ganić i Muhamed Šadić. Na tužnom skupu prisutni su istakli Delićevu ulogu kao čovjeka koji je sve ljudske, profesionalne i stručne kvalitete stavio u funkciju obrane Bosne i Hercegovine i izgradnje bolje budućnosti za njene narode i građane. “Otišao je samo dan nakon obilježavanja datuma osnivanja Armije RBiH”, kazao je predsjedavajući Silajdžić, podsjećajući da su svima poznati uloga i doprinos generala Delića u borbi za slobodu Bosne i Hercegovine i u izgradnji OSBiH. Po njegovim riječima, general Delić bio je prisiljen nastaviti borbu i nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne samo za vlastitu nevinost nego i za pravdu, a u vezi s tim i protiv pokušaja prekrajanja povijesnih činjenica. Silajdžić je ukazao na neophodnost čuvanja vrijednosti i tekovina za koje se borio general Delić, potcrtavajući obavezu živih da ne dozvole stavljanje jednakosti između agresora i žrtve. Poruke sličnog sadržaja uputili su i ostali govornici, navodeći da se radi o čovjeku koji je djelovao ličnim primjerom, dostojanstvenom u svakoj, pa i najtežoj situaciji, čovjeku koji je obilježio i svjedočio sudbonosno vrijeme borbe za opstojnost BiH.

Komemoracija Rasimu Deliću propraćena je odavanjem počasti uz počasnu stražu ratnom komandantu Armije RBiH u Domu OSBiH. Lafet s tabutom u pratnji povorke krenuo je ispred Doma Oružanih snaga BiH Obalom prema Kovačima. Prije dženaze i ukopa, te komemoracije, tabut uz počasnu stražu bio je postavljen ispred Doma OSBiH. U Domu OSBiH od jutarnjih sati bila je otvorena i Knjiga žalosti za građane koji mimohodom odaju posljednju počast ratnom komandantu Armije RBiH. Više hiljada građana Bosne i Hercegovine i Sarajeva oprostilo se od ratnog komandanta Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine Rasima Delića. Dženaza i ukop obavljeni su na Šehidskom mezarju Kovači, uz najviše vojne počasti u kojem je učestvovao Drugi pješadijski puk OSBiH i u prisustvu rodbine, predstavnika javnog, političkog i kulturnog života u BiH, saboraca, prijatelja i građana. Klanjanje dženaza-namaza predvodio je reisu-lulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić. Reis je kazao da svi koji su došli da isprate Delića zasigurno osjećaju dug prema tom čovjeku čija smrt svjedoči o tome da pripadamo jedni drugima i da ničija zasluga za opće dobro neće biti poništena. “Danas smo ovdje da znamo praviti razliku između istine i laži, da znamo razlikovati između ljubavi i mržnje, da znamo razlikovati između pravde i zuluma”, kazao je reis Cerić.

Ratni put Na svim funkcijama koje je obavljao isticao se odgovornim, smirenim i odlučnim držanjem, a za izuzetne zasluge u obrani BiH odlikovan je “Ordenom slobo-

de”. Autor je više knjiga, a zvanje doktora nauka stekao je obranom teme posvećene nastanku, stasanju i ulozi Armije RBiH. Ovako su napisali o Deliću njegovi istomišljenici, no, iako stara latinska kaže “o mrtvima sve najbolje”, ovolike pohvale na račun Delića moći će biti potvrđene tek kroz vrijeme koje dolazi. Uostalom, hvalospjevi na sahranama izgovarani su i Titu, Tuđmanu, Izetbegoviću, pa opet nitko nije mogao spriječiti da se o njihovim negativnim stranama takođe progovori. Rasim Delić je rođen 4. veljače 1949. godine u Čeliću. Vojnu akademiju je počeo 1967. godine, a završio 1971. JNA je napustio 13. travnja 1992. u činu potpukovnika. Od 8. lipnja 1993. do kraja agresije zapovjednik je Armije RBiH. Poslije agresije na BiH Delić je bio komandant Zajedničke komande Vojske Federacije BiH. U mirovinu je otišao u rujnu 2000. godine. Haški sud osudio ga je u rujnu 2008. nepravomoćno na tri godine zatvora po drugoj točki optužnice koja ga tereti za “okrutno postupanje kao prekršaj pravila i običaja ratovanja”, vezano za zbivanja u selu Livade i logoru Kamenica iz srpnja i kolovoza 1995. godine. Delić nije preduzeo “nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi potčinjeni”, pripadnici odreda “El-Mudžahid”, u Livadama i logoru Kamenica u blizini Zavidovića (Srednja Bosna), u srpnju i kolovozu 1995. godine, o čemu je “Preporodov Journal” već pisao. Uvjerena u njegovu nevinost, Delićeva obrana tražila je da se osuđujuća presuda zamijeni oslobađajućom, međutim, Žalbeno vijeće ICTY-a dosad nije objavilo datum donošenja konačne presude. Delić nije dočekao izricanje konačne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) jer je proces protiv njega u žalbenoj fazi. Nerma Jelačić, glasnogovornica Haškog suda, izjavila je da Sud izražava žaljenje što je optuženik Rasim Delić umro, te da će odluka o budućnosti postupka biti objavljena što je prije moguće. Prvostupanjska presuda generalu Deliću naišla je tada na negativne reakcije predstavnika srpskoga i hrvatskog naroda u BiH. Tako je završio Rasim Delić, čovjek koji, kako su rekli, nije mogao više podnijeti nepravdu koja mu je nanesena. U ovom članku nećemo zauzimati svoj stav, nego smo samo prenijelo ono što su drugi rekli o njemu. No, kako o svim drugim ličnostima koji su obilježili neku epohu na ovim prostorima, tako će i o njemu najbolji sud donijeti vrijeme. q Pripremio: Edis Felić

51

J O U R N A L


BOSANSKI BAROMETAR Borci Armije RBiH izazvali nasilje pred Vladinom zgradom

Sukobi u Sarajevu Krajem travnja 2010. čini se da je puklo i borcima Armije RBiH. Najavljeni prosvjed protiv mjera Vlade Federacije BiH, kojima se ukidaju njihove zaslužene povlastice, dovele su do pravog malog rata na ulicama glavnog bosansko-hercegovačkog grada Sarajeva. Naime, sukobi prosvjednika i jakih policijskih snaga obilježili su prosvjede ratnih veterana ispred zgrade Vlade Federacije BiH u Alipašinoj ulici. Promet je u tom dijelu središta grada u potpunosti bio blokiran, a ogorčeni prosvjednici uspjeli su u jednom trenutku doći do ulaza u vladinu zgradu. Zapaljena je policijska kućica, a bilo je i na desetine ozlijeđenih, od kojih nekih i teže. U sarajevsku bolnicu primljeno je 37 ozlijeđenih, većina se žalila na smetnje uzrokovane djelovanjem suzavca, dok je pet osoba ozljedilo ruku ili nogu, odnosno glavu.

Nitko ne želi probleme 52

J O U R N A L

Ranije tokom dana, specijalne policijske postrojbe, čiji je rad nadzirao zapovjednik Dragan Vikić, uspjele su spriječiti ulazak prosvjednika u zgradu Vlade, pa se nešto prije 13 sati situacija počela smirivati. No, nakon što se niti do 13 sati, do kada je bio rok kojeg su postavili, prosvjednicima nije obratio nitko iz Vlade, oni su krenuli u otvoreni sukob s policijom i pokušaj zauzimanja zgrade u Alipašinoj. Prosvjednici su uspjeli ukloniti zaštitnu ogradu kojom je bio ograđen plato ispred zgrade Vlade, dok su ulaz u zgradu čuvali pripadnici specijalne policije. Neki od uposlenika Vladinih službi uputili su putem facebooka dramatičan apel da će morati bježati kroz garažu. Prosvjednici ipak nisu zauzeli zgradu u kojoj ionako i nije bio nitko od najviših vladinih dužnosnika, tako da su u objekt ušli samo predstavnici vetaranskih udruga koje su i organizirale skup. Iz mase demonstranata bačen je veliki broj različitih predmeta poput flaša ili kamenja na zgradu Vlade, a čule su se i eksplozije, najvjerojatnije uzrokovane policijskim topovskim udarom. Desetak prosvjednika zatražilo je liječničku pomoć zbog djelovanja suzavca, a jednom je slomljen prst. Zabilježena je i intervencija vozila hitne pomoći, navodno zbog upotrebe suzavca od strane policije. Skup su organizirali Savez nositelja najviših ratnih priznanja, Savez ratnih vojnih

invalida i Organizacija šehida i poginulih boraca, te Savez demobiliziranih boraca. Organizatori prosvjeda ispred zgrade Vlade Federacije pozvali su sudionike da se suzdrže od svega što im može nanijeti štetu, pa tako i od ponašanja koje ih može onemogućiti u ostvarivanju njihovih prava. Organizatori su upozorili da prosvjednici svoje zahtjeve neće moći ostvariti na ovakav način. Prosvjednicima se prvo obratio predsjednik Organizacije poginulih boraca i šehida FBiH Izet Ganić, koji je pozvao okupljene da skup protekne mirno i dostojanstveno. “Vodite računa da zaštitimo svoje dostojanstvo, jer nikom od nas nije stalo da bude nekih problema”, rekao je Ganić. Inače, tijekom prosvjeda, ponovljeni su raniji zahtjevi predstavnika boraca, između ostalog da predmet cenzusa ne mogu biti neoporezivi prihodi, zatim da Vlada Federacije u saradnji s boračkim organizacijama po hitnom postupku utvrdi prijedlog Zakona o pravima demobiliziranih boraca i isplati sve neisplaćene naknade za demobilizirane borce. Predstavnici nezadovoljnih boraca pročitali su svoje zahtjeve i pozvali premijera FBiH Mustafu Mujezinovića da im se obrati. Prosvjednici su uzvikivali da se Mujezinović, ukoliko to ne uradi, sutra ne mora pojavljivati na poslu.

I Hercegovci uz Bosance Ganić kazao je da su iz Ureda federalnog premijera dobili potvrdu da će biti prihvaćeni zahtjevi boraca, odnosno da će biti održana izvanredna sjednica Vlade te da bi se rješenja koja idu u prilog demobiliziranim borcima trebala već idućeg tjedna naći pred zastupnicima federalnog parlamenta. Dževad Radžo, predstavnik udruge koja okuplja dobitnike najviših ratnih priznanja, potvrdio je u izjavi za medije da je s premijerom Federacije Mustafom Mujezinovićem postignut i potpisan sporazum po kojem će Vlada zahtjeve boraca razmatrati na tematskoj sjednici u iduća tri dana, nakon prethodnih konzultacija s predstavnicima boračkih udruga. Radžo je za izgrede optužio provokatore koji se nisu držali dogovora o organizaciji mirnoga prosvjednog skupa. No, potpisani sporazum nije zadovoljio okupljene koji traže Mujezinovićevu ostavku.

Oglasio se konačno i premijer: “Netko želi prosvjede iako je prihvaćena većina legitimnih zahtjeva, nakon konsultacija s predstavnicima Svjetske banke. Ovi koji proizvode nered i kaos nisu borci nego ljudi koji ne vole BiH. Prije nekoliko minuta sam se složio sa zahtjevom boračkih udruženja da sazovemo tematsku sjednicu Vlade o ovim pitanjima”, kazao je premijer Mujezinović, navodeći da se ovim prosvjedima iskazuje nasilje i ugrožava stand by aranžman s MMF-om, što Vlada ipak neće dopustiti. On je rekao da nema smisla obraćati se skupu na platou ispred zgrade federalne vlade. Inače, boračke organizacije proistekle iz Armije BiH i Domovinskog rata blokirali su i na određeno vrijeme magistralnu cestu M-17 u mjestu Salakovac i lokalnu cestu Mostar - Nevesinje u mjestu Dračevice te u Mostaru organizirale mirne proteste. Ovi prosvjedi su organizirani da bi se pružila podrška središnjem prosvjedu u Sarajevu. Na četiri mjesta na području Mostara, gdje su se održavali prosvjedi, okupilo se po stotinjak demonstranata. Po riječima predsjednika Jedinstvene organizacije boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona Semira Drljevića, cilj današnjih prosvjeda je spriječavanje namjere vlasti da u potpunosti ukine primanja za demobilizirane borce, da ukine naknade invalidima ispod 60% invaliditeta koji ne rade te da umanji ostale naknade. “Borci već dugo gube svoja zaslužena prava, tako da je već od 1996. godine do danas preko 25.000 naših boraca umrlo ili na neki drugi način izašlo iz prava ostvarivanja novčanih naknada”, kazao je predsjednik mostarske HVIDRA-e Zoran Zovko. Prosvjedi su se održali i u nekim drugim gradovima FBiH. Tako je završilo nešto za što se pretpostavljalo da će kad tad početi. Većina prosvjednika nije bila za nasilne demonstracije, a tome u prilog idu i optužbe koje su usmjerene protiv vlasnika “Avaza” Fahrudina Radončića, koji je osnovao svoju političku stranku. Prema tvrdnjama analitičara u medijima, nije isključeno da su Radončićevi ljudi isprovocirali sukobe ne bi li se destabilizirala vladajuća bošnjačka garnitura oličena u SDA-ovcima i Silajdžićevim sljedbenicima. Nekad veliki saveznici sad su postali ljuti neprijatelji, što oni ni sami ne skrivaju svojim izjavama po medijima. q Edis Felić


BOSANSKI BAROMETAR Skupština Srbije izglasala Deklaraciju o Srebrenici

Deklaracija – politički kompromis Skupština Republike Srbije je 30. ožujka 2010. iza ponoći (praktično 1. travnja), poslije 13 sati rasprave usvojila Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici. Rezultat je to višemjesečnih rasprava, a Deklaracija je kompromis između političkih snaga u Srbiji i njome su osuđeni zločini nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. koje su izvršili pripadnici kvislinške tzv. “vojske rs-a” te je izražena sućut i isprika obiteljima žrtava. Predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović zakazala je po hitnom postupku sjednicu parlamenta s jednom točkom dnevnog reda: prijedlog Deklaracije kojom se osuđuje zločin u Srebrenici. Prijedlog Deklaracije podnijelo je 114 od ukupno 250 zastupnika. U Deklaraciji se, među ostalim, navodi da Narodna skupština “najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, kako je to utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde - i očekuje da i druge države bivše Jugoslavije na isti način osude i zločine počinjene nad Srbima”. Izražava se sućut i isprika obiteljima žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da ta tragedija bude spriječena. Skupština Srbije pruža i potporu radu državnih tijela za procesuiranje ratnih zločina, u čemu osobitu važnost ima otkrivanje i uhićenje Ratka Mladića.

Protiv gotovo polovina parlamenta U Deklaraciji se poziva sve nekada sukobljene strane u Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije da nastave proces pomirenja i jačanja uvjeta za zajednički život  utemeljen na ravnopravnosti naroda i punom poštovanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, kako učinjeni zločini više nikada ne bi bili ponovljeni. Srbijanski parlament izražava očekivanje da će i najviši organi drugih država s područja bivše Jugoslavije na ovaj način osuditi zločine protiv pripadnika srpskog naroda, kao i da će uputiti ispriku i izraziti sućut obiteljima srpskih žrtava, stoji u Deklaraciji. Prije glasanja nije usvojen prijedlog čelnika kluba zastupnika Demokratske stranke Srbije Miloša Aligrudića da se glasa prozivkom. Deklaracija je usvojena sa 127 glasova od ukupno 250 zastupnika. Protiv je bio 21 zastupnik, a ostali su napustili dvoranu ili nisu glasali. Poduprli su je zastupnički klubovi Za europsku Srbiju Borisa Tadića, G17 plus,

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija (SPS-JS), Partija ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS) i zastupnici manjina. Protiv su bili Demokratska stranka Srbije (DSS) i Nova Srbija. Zastupnici Srpske napredne stranke (SNS) Tomislava Nikolića napustili su dvoranu prije glasanja, a zastupnici Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja i Liberalno-demokratske partije (LDP) Čede Jovanovića nisu pristupili glasanju. Kako smo rekli, deklaracija je rezultat višemjesečne rasprave koju je inicirao srbijanski predsjednik Boris Tadić. Sudeći po iznesenim stavovima, jedinstvo nije postignuto ni unutar vladajuće koalicije. Prije izglasavanja najavljeno je da se riječ “genocid” ne spominje u predloženom tekstu, a o tom pitanju je bilo najviše rasprave u javnosti, nego se kvalifikacija zločina vezuje uz presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu. U toj presudi se govori upravo o tome da je 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici počinjen genocid za koji Srbija nije odgovorna, ali, stoji u presudi, nije ni učinila sve da ga spriječi.

Dodikovi sljedbenici protiv Prihvaćanje Deklaracije o Srebrenici u srbijanskoj političkoj javnosti od početka godine izazvalo je intenzivnu raspravu i suprotstavljena mišljenja među predstavnicima parlamentarnih stranaka. Stajališta o njoj kretala su se od onoga da bi se njezinim sadržajem jasno trebao osuditi genocid u Srebrenici, do mišljenja da treba donijeti dvije rezolucije - jednu o Srebrenici i drugu kojom se osuđuju zločini nad Srbima. Prije rasprave u Skupštini javnost je bila bombardirana anketama koje nisu nikad prelazile 50% podrške u korist Deklaracije. No, svakako je javnost zanimalo i mišljenje muslimanske zajednice u Srbiji. “Ubojstvo samo jednog čovjeka predstavlja ubojstvo cijelog čovječanstva”, rekao je beogradski muftija Muhamed Jusufspahić za B92, dodavši kako se Srbija može distancirati od zločina u Srebrenici jedino “priznavanjem zločina i isprikom”. Pozvao je oporbu da postupi po savjesti. Oštra rasprava koju je prenosila televizija između zastupnika vladajuće koalicije i zastupnika oporbe bila je vrhunac višemjesečnog natezanja. Vladajući su smatrali da se usvajanjem tog dokumenta uklanja ko-

lektivna krivnja sa srpskog naroda te će usvajanjem Deklaracije biti zatvoreno tragično poglavlje nedavne prošlosti i otvorene nove perspektive budućim naraštajima, a Srbiji vraćen međunarodni ugled i kredibilitet. To bi bio hrabar čin i poruka pomirenja, smatrali su. “Poduzimamo civiliziran korak politički odgovornog naroda, temeljen na sudskoj presudi za ratni zločin u Srebrenici”, rekao je Branko Ružić, član čelništva SPS-a, nekadašnje stranke Slobodana Miloševića. Oporba je, pak, tvrdila da donošenje Deklaracije nije u interesu Srbije i većina njih nezadovoljnih predloženim tekstom odbila je poduprijeti Deklaraciju. Pojedine među njima zatražile su da Deklaracija bude povučena iz parlamentarne procedure te da se donese dokument kojom bi bili osuđeni svi zločini počinjeni na području bivše Jugoslavije. “Zločin u Srebrenici nije bio veći nego na drugim mjestima”, rekao je čelnik NS-a Velimir Ilić, pozivajući se na hrvatske zločine protiv Srba. U Deklaraciji se, međutim, ne navodi da je u Srebrenici izvršen genocid. Predsjednik kluba zastupnika Liberalno demokratske partije (LDP) Čedomir Jovanović smatra da su Međunarodni sud pravde i Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu utvrdili da je na području Srebrenice izvršen genocid i da parlament Srbije o tome ne treba šutjeti. “Nitko u svijetu nije optužio srpski narod za genocid i nitko u svijetu nije rekao da je Srbija za genocid odgovorna”, naglasio je Jovanović ujedno obrazloživši zašto njegovi liberali nisu htjeli sudjelovati u izglasavanju Deklaracije. Deklaraciju su uglavnom pozdravili u zemljama okruženja, osim sljedbenika Milorada Dodika u dijelu BiH koji se još uvijek naziva Republika Srpska. No, ona je ujedno pokazala da su osobni prijateljski odnosi između Dodika i Tadića nešto zahladnili, a to se može vidjeti i po reakcijama zbog diplomatskog približavanja Turske, BiH, Hrvatske i Srbije, na tursku inicijativu, što se Dodiku nimalo ne sviđa. Ipak, to ne znači da će zahlađenje poprimiti trajan oblik, iako je simptomatično. S druge strane, izglasavanje Deklaracije potvrdilo je tezu da, unatoč zdravim snagama u Srbiji, cjelokupno je srbijansko društvo još uvijek daleko od katarze, što može i dalje stvarati probleme u regiji. q Edis Felić

53

J O U R N A L


IZ SVIJETA Vijesti iz svijeta

Sumrak kraja povijesti Igre vatrom

54

J O U R N A L

Američki predsjednik Barack Obama je 1. travnja 2010. opovrgnuo navode da će doći do pogoršanja odnosa SAD i Izraela zbog gradnje izraelskih naselja na palestinskom teritoriju. “Između prijatelja uvijek dođe do nesuglasica”, kazao je Obama i time pokušao smiriti verbalni rat koji se vodi između Izraela i SAD. Jedan od glavnih savjetnika američkog predsjednika, David Axelrod je oštro napao Izrael zbog plana izgradnje 1.600 novih domova za Židove u Jeruzalemu. Obama je želio pokrenuti mirovni proces, zaustavljen nakon izraelske agresije na Gazu krajem 2008. godine. Palestinci su prekinuli razgovore, dok se ne dobiju čvrste garancije da novih gradnji ilegalnih naselja neće biti. Izrael je u studenom 2009., pod snažnim pritiskom SAD, objavio desetomjesečnu obustavu gradnje naselja na palestinskoj strani Jeruzalema. U stanovima na Zapadnoj obali i u sjevernome Jeruzalemu, koje Izrael gradi od 1967. godine, živi gotovo 500.000 Židova. Prema međunarodnom pravu, njihovi stanovi su nezakoniti. Na tom području živi i oko 2,6 milijuna Palestinaca. Prema tvrdnjama Hamasa, s noći 31. ožujka na 1. travanj izraelski su vojni avioni izveli 13 napada na području Gaze. Izraelske obrambene snage (IDF) su potvrdile napade na vojne ciljeve u Gazi gdje već više od tri godine vlada demokratski izabran Hamas. Prema pisanju dnevnika Haaretz, napad je odgovor na operaciju u blizini Khan Younisa u kojem su poginula dvojica izraelskih vojnika, a dvojica su ranjena. Izraelska vojska povukla se 28. ožujka iz pojasa Gaze nakon najžešćih sukoba u tom području u zadnjih godinu dana. Glasnogovornica izraelske vojske rekla je da su njihove jedinice prije povlačenja buldožerima uništile infrastrukturu kojom su se služili teroristi za napade na vojnike u pojasu Gaze, kada su palestinski gerilci uhvaćeni pri pokušaju postavljanja eksploziva uz sigurnosnu ogradu, pri čemu su ubijena dvojica izraelskih vojnika. Život je izgubio i jedan palestinski civil, dok je sedmero ljudi ranjeno. Glavni tajnik UN Ban Ki-moon rekao je 20. ožujka, prilikom posjeta Zapadnoj

obali, da Izrael mora prestati širiti svoja naselja tamo, budući da je to ilegalno. Najava gradnje 1.600 novih domova za izraelske naseljenike u istočnoj Jeruzalemu pokrenula je novi val nasilja, a zadnja je žrtva 16-godišnji Muhammed Qadus, kojeg su na kontrolnoj točki ubili izraelski vojnici. Ban je posjetio Ramallah, iz kojeg je imao odličan pogled na izraelske enklave duboko u palestinskom teritoriju, a posjet je upriličio dan nakon što su se predstavnici kvarteta – Rusije, SAD, Kine i Velike Britanije, sastali u Moskvi i pokušali naći način pokretanja mirovnih pregovora. “Svijet je osudio izraelske planove za gradnjom naselja u istočnom Jeruzalemu. Sva gradnja naselja je ilegalna bilo gdje u okupiranim teritorijima i mora biti prekinuta”, rekao je Ban. State Department je 14. travnja izrazio zabrinutost zbog izvještaa o navodnoj sirijskoj isporuci projektila Scud libanonskom Hizbullahu, ali nije potvrdio da je do te isporuke stvarno došlo. Izjava dolazi u trenucima američkog nezadovoljstva izraelskom agresivnom politikom gradnje naselja i sve lošijim američko-izraelskim odnosima. “Zabrinuti smo zbog toga i nastavljamo analizirati je li takva akcija stvarno poduzeta jer bi to značilo da strane u regiji krše rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1701, što može dovesti Libanon u opasnost”, izjavio je glasnogovornik State Departmenta Philip Crowley. Izraelski predsjednik Shimon Peres dan prije je javno optužio sirijskog predsjednika Bešera Esada za prebacivanje projektila Scud snagama Hizbullaha u Libanon. Sirija i Hizbullah zanijekali su te optužbe. Vjeruje se da Scudovi imaju bojeve glave s tonu eksploziva i domet veći od 700 kilometara, te da stavljaju Jeruzalem, Tel Aviv i izraelske nuklearne instalacije u domet Hizbullahovih vojnih snaga. Tokom jednomjesečnoga rata s Izraelom 2006., Hizbulllah je ispalio oko 4.000 navođenih raketa za višecijevne bacače tipa “Kaćuša”, dometa od 30 do 95 kilometara, koje su izazvale određene štete i 10 mrtvih na sjeveru Izraela. Izraelski dužnosnici nazvali su projektile Scud oružjem koje “mijenja igru” i donosi novu eskalaciju u bliskoistočnom sukobu. Izrael je razvio sustav proturaketne obrane Arrow, za presretanje projektila iz Ira-

na ili Sirije. Sustav je uspješno ispitan, ali još nije operativan. “Izrael mora priznati da svijet neće još desetljećima trpiti izraelsku vlast nad palestinskim narodom”, rekao je za izraelski radio 19. travnja izraelski ministar obrane i čelnik Laburističke stranke, najjače i najumjerenije članice vladajuće ekstremne koalicije, Ehud Barak. Njegov šef, premijer Benjamin Bibi Netanyahu, u intevjuu za ABC rekao je kako ne kani prihvatiti palestinske zahtjeve da Izrael zaustavi gradnju u tradicionalno arapskom dijelu Jeruzalema. Barak je upozorio da, iako je Izrael vojno snažan, treba i međunarodni legitimitet. Kao ministar obrane u dvije posljednje vlade nije uklonio preko dvadeset ilegalnih židovskih naselja na okupiranom području, na što se Izrael obvezao još 2003. svojim američkim pokroviteljima. Neki kritičari ga optužuju da je s predsjednikom Peresom Laburističku stranku učinio smokvinim listom ekstremne politike Netanyahuove vlade. Isti dan Netanyahu je izjavio da Izrael želi mir sa svim susjedima, ali je spreman suprotstaviti se neprijateljima, zaprijetivši uporabom Davudovog mača protiv onih koji žele ubiti Židove. Davudov mač nalazi se u Topkapi saray muzeju u Istanbulu. Hoće li Netanyahu napasti prvo Tursku da preuzme taj mač, ostalo je nejasno iz Bibijevih napomena.

Plinske komore Egipatske snage pustile su plin u prekogranični tunel koji služi za krijumčarenje dobara potrebnih za preživljavanje u Gazi, pri čemu je poginulo četvero Palestinaca, izjavili su Hamasovi dužnosnici 28. travnja. Egipat se nalazi pod pritiskom da zatvori stotine tunela koji su ključne žile kucavice za potpuno izoliranu Gazu, a za koje Izrael tvrdi da služe i za krijumčarenje oružja kojim se gađaju izraelski ciljevi. Izrael i Egipat zatvorili su službene granične prijelaze prema Gazi otkako je Hamas preuzeo kontrolu nad pojasom 2007. godine. Ministarstvo unutrašnjih poslova dalo je izjavu da su egipatske snage sigurnosti uštrcale otrovni plin u jedan od tunela. Osim četvero ubijenih, šest osoba je ozlijeđeno, tvrde. Liječnik u bolnici u graničnom gradu Ra-


IZ SVIJETA fah, Hamdan ebu Latifa, rekao je da su se četvorica mrtvih ugušila. Egipatske snage sigurnosti nisu dale izjavu o incidentu. Izraelski avioni gađali su tunele prije, posebno za vrijeme agresije na Gazu u prosincu 2008. Prilikom urušavanja stradalo je dosta tunelskih radnika. Palestinski izvori u Gazi tvrde kako je Egipat pojačao borbu protiv krijumčarenja, dizanjem u zrak ulaza u tunele s egipatske strane, postavljanjem kontrolnih točaka i konfiskacijama opreme. Od prosinca 2009., ugrađuju se i talpe, čelične rebraste ploče koje presijecaju tunele. Navodno je već šest kilometara toga “zida” izvedeno. Dok Izrael gradi ilegalni betonski zid oko sve manjeg dijela palestinske Zapadne obale, Egipat gradi čelični zid u podzemlju koji sprečava život Palestincima u Gazi.

Iranska partija šaha Iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad je napad 11. rujna 2001. godine nazvao “velikom laži” koju SAD koristi kao izliku za rat protiv terorizma. “11. rujna je bio velika laž, izgovor za rat protiv terorizma i uvod u napad na Afganistan”, rekao je 6. ožujka na državnoj televiziji. Napad je nazvao “kompliciranim obavještajnim scenarijom i djelom”. Ahmedinedžad je početkom veljače dao nalog za pokretanje programa obogaćivanja urana na razinu od 20%, što je zemlje tzv. Zapada dodatno zabrinulo i pokrenulo novi val izjava američkih i europskih političara koji i dalje tvrde da Iran priprema nuklearno oružje. Američki ministar obrane Robert Gates pozvao je Zapad da se udruži i pojača sankcije prema Iranu, tvrdeći kako bi dodatni pritisak na iransku vladu mogao dati pozitivan učinak i privoljeti politički vrh da pristane na kontrolu nuklearnog programa od strane Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA). “Pravo Irana na nuklearne aktivnosti treba poštovati, a samo su tračevi da ta zemlja pokušava proizvesti nuklearno naoružanje”, rekao je 17. ožujka turski premijer Recep Tayyip Erdogan. Uoči sastanka s britanskim kolegom Gordonom Brownom u Londonu, Erdogan se upitao kako je moguće da zemljama poput Izraela nikada nije upućen zahtjev za razoružanjem, dok je od Irana to međunarodna zajednica striktno očekivala. Iranski ministar vanjskih poslova Manouchehr Mottaki izjavio je 18. travnja za državni radio da Teheran želi raspraviti sporazum o nuklearnom gorivu sa svim

članicama Vijeća, “osim jedne”, s kojom će nastaviti neizravne razgovore. Nakon što je Teheran odbio ultimativni prijedlog o nuklearnom gorivu, na koji nije smio dati nikakve primjedbe, izraelski ekstremistički premijer, Benjamin Netanyahu pozvao je na “obogaljujuće” sankcije protiv Irana kako bi ga se spriječilo u razvoju nuklearnog oružja. Prema originalnom prijedlogu UN-a, Iran je trebao poslati 1.100 kg nisko obogaćenog urana u drugu zemlju, gdje bi se on obogatio do 20%, pretvorio u gorivne šipke i takav vratio u Iran. Kada se transformira u šipke, uran se više ne može koristiti za izradu oružja. Ahmedinedžad je 12. travnja osudio summit o nuklearnoj sigurnosti u Washingtonu,  jer “predstavlja poniženje za čovječanstvo”. Iran nije pozvan na summit u na kojem sudjeluju lideri Kine i Rusije te predstavnici 47 delegacija. Predsjednik Rusije Dimitrij Medvjedev kazao je na summitu da bi “izraelski napad na iranska nuklearna postrojenja mogao započeti nuklearni konflikt koji bi doveo do globalne katastrofe”. Dodao je da su sankcije “škakljive stvari” i nisu bez posljedica, ali nekad su potrebne. Kina je izrazila nadu da će summit ojačati međunarodnu suradnju kako bi se  povećala sigurnost od mogućeg nuklearnog napada te se založila za uporabu nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Iz ovoga se vidi opasnost postavljanja Kine i Rusije protiv SAD i “Zapada” preko iranskog pitanja, piše američko-irački novinar Husein Askary. Riječ je o uglavnon britanskim manipulacijama u cilju onemogućavanja kvadrilateralne suradnje Kine, Rusije, Indije i SAD na potpunoj reformi međunarodnih financijskih odnosa i svjetske ekonomije u cilju stvarne prevencije globalne ekonomske katastrofe. Postavlja se lažna dilema – ili opasnost od svjetskog rata zbog izraelskog unilateralnog napada na Iran ili nuklearno naoružani Iran. Viši britanski dužnosnik Nick Hompton je u Brasiliji 22. ožujka izjavio kako su Iranci stalno izigravali pregovore s grupom 5+1 (5 stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačka), dok je istina drukčija. Kada god su se stavovi Grupe i Irana približili, britanska je delegacija davala nove zahtjeve, a Iranci su reagirali prekidima suradnje s IAEA-om. Iranci već godinama surađuju s IAEA-om i potpisnici su Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, što neke druge države nisu. Sankcije nisu prihvatljive niti iranskoj opoziciji te neće postići ništa, dok je iranska vlast spremna pregovorati, ali otvorenih karata, o obogaćivanju u nekoj

drugoj zemlji. Manipulacije su vidljive i iz ponude američke državne sekretarice Clinton Kinezima da im se prodaje jeftinije saudijska nafta u zamjenu za iransku koju bi prestali kupovati u sklopu sankcija. Kinezi su to odbili, imajući u vidu dugoročnu politiku prema Iranu i regiji u kojoj saudijski vehabije već desetljeće i po šire besmisleni terorizam, usmjeren protiv šijita i raspiruju sektaške ratove u Pakistanu, Afganistanu, Iraku i Jemenu, čime se održava ratno stanje niskog intenziteta protiv Irana, posebno zbog kontrole Iraka. Askary tvrdi da iza ovih aktivnosti stoji anglo-saksonski pokušaj sprečavanja formiranja razvojne osovine Kine, Pakistana, Irana, Turske i Sirije u izgradnji plinovoda, naftovoda i ultrabrze kopnene prometne infrastrukture, što bi smanjilo tenzije, isključilo maritimni faktor iz geopolitike u regiji i promijenilo strateške odnose.

Stari, novi predsjednik Austrije Heinz Fischer ponovno je izabran za austrijskog predsjednika, pobijedivši na izborima održanim 25. travnja dva protukandidata s desnice, čime je, procjenjuju analitičari, osiguran kontinuitet austrijske politike. U toku predizborne kampanje Institut za javno mnijenje objavio je rezultate istraživanja po kojima više od polovine Austrijanaca smatra da je islam prijetnja Zapadu i zapadnom načinu života. Prema tom istraživanju, čak 72% Austrijanaca smatra da se muslimani koji žive u Austriji ne žele dovoljno prilagoditi načinu života tamošnjih obitelji. Jedan posto manje građana Austrije misli kako islam nije kompatibilan sa zapadnim konceptom demokracije, slobode i tolerancije, piše 8. travnja AFP. Rezultati istraživanja, koje je provedeno u veljači i ožujku, objavljeni su u završnici predizborne kampanje za predsjedničke izbore. Uz aktualnog predsjednika Heinza Fischera, koji je premoćno pobijedio, borili su se i desničarka Barbara Rosenkratz, koja se zalaže za ponovno uvođenje nadzora na austrijskim granicama, te Rudolf Gehring, koji je odlučni protivnik gradnje munara.

Hidžab i politička stabilnost Donji dom belgijskog parlamenta 29. travnja je izglasao zakon o zabrani nošenja muslimanskih odjevnim predmeta koji skrivaju ženski identitet u javnosti. Zakon zabranjuje nošenje bilo kakvih odjevnih predmeta na ulici i u parkovima koji skri-

55

J O U R N A L


IZ SVIJETA

56

J O U R N A L

vaju identitet osobe. Prijedlog je izglasan bez glasova protiv, te s dva suzdržana zastupnika. Mjesne vlasti mogle bi kazniti prekršitelje administrativnom kaznom do 250 eura, ako im kazneni pravosudni sustav ne izrekne kaznu. Iznimke su policajci, vatrogasci i motociklisti koji nose kacige, kao i sudionici javnih događanja koje je policija odobrila. Nacrt koji su podnijeli socijalisti, liberali i konzervativci, jednoglasno je prihvaćen. Samo su zeleni izrazili suzdržanost, upozorivši da bi se novi zakon mogao kositi s belgijskim Ustavom i s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Sličnu zabrinutost izrazio je i visoki upravni sud u Francuskoj, gdje se raspravlja o sličnoj zabrani. Kritičari ističu da se burke i hidžabi trebaju zabraniti jer su simboli podložnosti žena. Protivnici zabrane ističu da su oni vjerski simboli i da ih kao takve treba poštovati. Prijedlog mora potvrditi belgijski Senat, koji će to najvjerojatnije učiniti do lipnja. Iznimke će biti omogućene samo u slučajevima određenih blagdana i uz odobrenje lokalnih vlasti. Kršenje zakona previđa kaznu od 15 do 25 eura ili sedmodnevnu kaznu zatvora. Belgijski zakonodavci tvrde kako je njihov osnovni motiv za zabranu burki i nikaba bio sigurnosne, ali i moralne prirode, tvrdeći kako sve osobe na javnim mjestima moraju pokazati svoje lice te da zapadno društvo treba obraniti svoje moralne vrijednosti koje se odnose na slobodu i dostojanstvo žene. Predstavnik liberalne belgijske stranke Pokret reformista, koja stoji iza prijedloga o zabrani, Denis Ducarme novinarima je izjavio da islam ne traži od žena nošenje nikaba (odjeća koja pokriva tijelo, glavu i lice žene, ostavljajući otvorenima samo oči) i burke (veo koji posve prekriva tijelo i lice), te tvrdi kako većina muslimana u Europi uopće ne prihvaća

tradicionalne vrste odjeće za žene i da to čini tek 10-ak posto radikalnih muslimana. Ducarme tvrdi kako tek 300 do 400 muslimanki u Belgiji nosi burku ili nikab. Prema nekim procjenama, u Belgiji živi oko 280.000 muslimana. Jedan od muslimanskih političkih vođa, Abdullah Bastin upozorio je vlasti da bi, ukoliko se takav zakon donese, rezultat mogao biti posve suprotan. “Danas vrlo malo muslimanki u Belgiji javno nosi burku i nikab, no ako ih zabranite nosit će ih tisuće, iz bijesa i protesta”, kaže Bastin i dodaje kako ne može prihvatiti objašnjenje da se zakon donosi kako bi zaštitio dostojanstvo žene. Tokom travnja politička kriza u Belgiji se zaoštrila. Kralj Albert II je 26. travnja, nakon propalih pregovora i pokušaja posredovanja, prihvatio ostavku premijera Yvesa Leterma koji je 22. travnja izazvao izlazak flamanskih liberala iz petostranačke koalicije. Prema mišljenju belgijskih analitičara, razrješenje političke krize u Belgiji može imati dva scenarija: kralj će imenovati novoga mandatara koji će pokušati sastaviti novu vladu ili će raspustiti parlament što će izazvati raspisivanje izvanrednih izbora. Sve ostale flamanske parlamentarne stranke, osim socijalista i kršćanskih demokrata, pripadaju krajnjoj desnici ili nacionalistima te stoga ne mogu tražiti sudjelovanje u sastavu nove vlade. Prema belgijskim zakonima, izbori moraju biti raspisani 30 dana nakon raspuštanja parlamenta, te se kao najvjerojatniji datum spominje 6. ili 13. lipanj 2010. To znači da će Belgija od 1. lipnja predsjedati EU vladom u ostavci, a za to vrijeme Yves Leterme mora, prema kraljevoj odluci, voditi tekuće poslove do formiranja nove vlade. Njemačka kancelarka Angela Merkel je odbacila zahtjev nove donjosaske ministrice za socijalna pitanja i integraciju,

Burka

muslimanke turskog prijekla Aygül Özkan, članice Kršćansko-demokratske unije, da u školama uvede zabrana isticanja vjerskih simbola. Tom odlukom je kancelarka podržala odluku savezne ministrice za integraciju Marie Böhmer koja je objasnila da je križ izraz stoljećima duge kršćanske tradicije u Njemačkoj. U razgovoru za njemački Fokus, Özkan je rekla da kršćanski simboli ne trebaju biti u školama, te trebaju biti zabranjena sva muslimanska pokrivala za glavu. Predstavnici drugih stranaka su odbacili prijedlog nove ministrice te od nje traže da “poštuje kršćanstvom prožetu njemačku kulturu”. U međuvremenu, jedan je balkanski galamdžija, premijer RS Milorad Dodik najavio da će njegova stranka SNSD predložiti usvajanje zakona o zabrani nošenja burki u BiH. “Taj zakon usvojen je u nekim europskim zemljama i mislimo da se i mi trebamo približiti europskim standardima pa će stoga SNSD već sutra predložiti usvajanje tog zakona”, kazao je 7. travnja Dodik. Također je najavio da će predložiti usvajanje deklaracije o osudi turskog genocida nad Armencima početkom 20. stoljeća, prenosi BETA.

Erdogan o mogućem povlačenju vojske s Cipra i genocidu nad Armencima Turski premijer Recep Tayyip Erdogan je u inetrvjuu, koji je 3. ožujka dao ciparskim novinarima najavio da bi svih 30.000 turskih vojnika moglo napustiti sjeverni Cipar “ako dođe do dogovora”. “Naš je cilj postizanje trajnog i potpunog rješenja za probleme Cipra. Spremni smo obaviti svoj dio posla i nitko ne bi trebao niti smio sumnjati u iskrenost Turske”, izjavio je Erdogan novinarima triju ciparskih novina. Postizanje dogovora o integraciji Cipra, koji je od trodnevnog rata 1974. podijeljen na turski i grčki dio, Turskoj je bitno zbog otvaranja poglavlja u pristupnim pregovorima s EU. Cipar, koji je u EU primljen kao de iure cjelovit, premda je u pitanju de facto samo grčki dio, postavlja Turskoj u tim pregovorima zapreke u obliku veta. Prilikom ulaska Cipra u EU 2004. održan je referendum o ponovnom ujedinjenju, ali su ciparski Grci odbili plan EU za ujedinjenje, čime su ciparski Turci nepravedno kažnjeni za kooperativnost, dok su Grci za nekooperativnost nagrađeni. Pregovori o ponovnom ujedinjenju započeti su 2008., ali dosad nisu mnogo odmakli. Erdogan je izjavio da bi se turski vojnici, kojih na Ci-


IZ SVIJETA

Recep Tayyip Erdogan, turski premijer pru ima oko 30.000, u slučaju postizanja dogovora svakako postupno povukli. U jednoj od najoštrijih reakcija na američku i švedsku potvrdu osmanskog genocida nad Armencima tokom Prvog svjetskog rata, Erdogan je zaprijetio izgonom Armenaca koji ilegalno žive u Turskoj. U intervjuu za BBC 17. ožujka, on je rekao da trenutno u Turskoj živi 170.000 Armenaca od kojih samo 70.000 ima tursko državljanstvo. “Sutra ću, ako je to potrebno, zatražiti da ostalih 100.000 napusti zemlju. Učinit ću to jer nisu naši državljani i jer nisam dužan prema njima biti gostoljubiv”, rekao je Erdogan i dodao da se Armenci moraju riješiti nadzora dijaspore nad njihovom politikom. Turski premijer je pozvao međunarodnu zajednicu da se okani ocjenjivanja događaja starih gotovo stotinu godina, te da to ostavi povjesničarima. “Zaključci o događajima iz 1915. godine su politički motivirani i nemaju nikakve znanstvene vrijednosti, te nikakve veze sa stvarnim povijesnim činjenicama. Takve inicijative onemogućavaju dvama narodima normalizaciju odnosa i uništavaju njihovu budućnost”, rekao je Erdogan i pozdravio najavu britanskoga ministra pravosuđa Jacka Strawa da neće podržati rezoluciju. Odmah po izglasavanju rezolucije o genocidu, Ankara je opozvala svoje veleposlanike u Washingtonu i Stockholmu te zaoštrila međudržavne odnose prema tim zemljama. Događaje tokom Prvog svjetskog rata i početka konačnog raspada Osmanskoga carstva u kojima je, tokom masovnih deportacija, od gladi, iscrpljenosti i nasilja, prema armenskim tvrdnjama, preminulo više od milijun Armenaca (po turskim ocjenama stradalih je 300 do

500 tisuća Armenaca i Turaka), kao genocid je ocijenilo dvadeset država. Među njima je 11 članica EU: Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Italija, Litva, Njemačka, Nizozemska, Poljska, Slovačka i Švedska koje ustraju da Turska prije ulaska u EU mora priznati genocid nad Armencima.

Zemlja slobodnih ljudi Američka savezna vlada je nakon dva mjeseca konačno pustila na slobodu oko 40 državljana Haitija koji su u SAD došli bez dokumenata američkim vojnim zrakoplovima, nakon što su se nakon potresa 12. siječnja našli na aerodromu u Port au Princeu kojega je nadzirala američka vojska. Prema pisanju New York Timesa od 1. travnja, izbjeglice su poslali na transportne zrakoplove koji su se, nakon dostave pomoći, vraćali u SAD, a nakon toga su ih uhapsili jer “nisu imali vize za ulazak u SAD”. Da američki savezni imigracijski sustav nema milosti dokazuje i činjenica da su ljudi koji su iskopani iz ruševina svojih kuća nakon potresa, zatvoreni i odvojeni od članova svoje obitelji. Bez vođenja evidencije o obiteljima, Haićani su zatvoreni u različite imigracijske zatvore. Njihovo oslobađanje su zatražile organizacije za zaštitu prava useljenika, a američka vlada se oglasila nakon što su o zatvorenim Haićanima počeli pisati mediji.

Libijski franak Libija je početkom ožujka odlučila uvesti potpuni gospodarski embargo Švicarskoj. Libijski vođa Muamer Gadafi

je kazao da će već nekako doći do alternativnih izvora za nabavu lijekova i medicinske opreme, koje su uvozili iz Švicarske. Ta je zemlja gospodarski embargo najavila Švicarskoj nakon što je Gadafi krajem veljače pozvao muslimane na džihad protiv Švicarske zbog, kako je rekao, “politike koja je puna mržnje prema islamu”. Libijska vlada je stanovnike Libije pozvala da bojkotiraju švicarske proizvode te da se ne voze zrakoplovima i brodovima švicarskih kompanija, prenosi Associated Press. Odluka o embargu i pozivanju u tzv. sveti rat protiv Švicarske je vrhunac diplomatskog spora koji se već dvije godine vodi između dviju zemalja. Spor je započeo 2008. godine kada su švicarske vlasti, navodno zbog lošeg vladanja u hotelu, uhapsile Gadafijeva sina i njegovu suprugu. Službeni Tripoli zahtijeva od Švicarske da se sudi osobama odgovornim za hapšenje Gadafijeva sina. Libija je tada uzvratila udarac tako što je zabranila izlazak iz zemlje dvojici švicarskih poslovnih ljudi. Već je prekinula dobavu nafte Švicarskoj i svoja novčana sredstva podignula iz švicarskih banaka, a švicarskim tvrtkama je zabranjeno djelovanje na libijskom području. Švicarska je na to odgovorila ograničavanjem izdavanja ulaznih viza libijskim državljanima.

57

Nepszabadszag Fidesz, desna konzervativna stranka Viktora Orbana, koji je bio premijer od 1998. do 2002. godine, osvojila je 52,8% glasova, odnosno 206 od 386 parlamentarnih mjesta u prvoj rundi glasanja na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, održanima 11. travnja. Socijalisti su uspjeli osvojiti samo 19,3%, odnosno 28 mjesta, a rasistički Jobbik odnio je 16,7% glasova, što će im dati 26 parlamentarnih mjesta. Iako se očekivao rast ekstremne desnice, antisemitska i antiromska stranka Jobbik ostvarila je najjači uspjeh neke ekstremno desne stranke od 1990. godine, kad je Mađarska izašla iz komunizma. Loš rezultat socijalista očituje se u činjenici da su prije četiri godine osvojili 43% glasova. Zeleni su uspjeli ostvariti bolji rezultat od očekivanog, osvojivši 7,4% glasova, odnosno pet mjesta. 25. travnja održan jedrugi drugi krug izbora u 57 izbornih jedinica, u kojima se odlučilo o 111 parlamentarnih mjesta za koje nijedan kandidat nije skupio dovoljno glasova. Viktor Orban rekao je kako razumije ushićenost zbog jasne izborne pobjede, ali je dodao i kako zna da se nalazi pred “najtežim izazovom u životu”. Predsjed-

J O U R N A L


IZ SVIJETA nik Jobbika, Gabor Vona, utemeljitelj Mađarske garde, ekstremističke grupe koja služi kao “vojno krilo” ekstremne desnice, rekao je da su “dvije trećine Mađara pristaše Jobbika, ali im to još nije jasno”. Fidesz ima težak posao ispred sebe. Zemlja je još uvijek pogođena recesijom, a prošle godine je BDP imao pad od 6,4%. Nezaposlenost se popela do 11,4%, a zemlja je pod promatranjem MMF-a, koji je krajem 2008. godine morao uskočiti s 20 milijardi eura pomoći.

Nigerijski vjerski kaos

58

Više od 500 osoba je poginulo u međureligijskim sukobima muslimana i kršćana u nigerijskom gradu Josu, potvrdile su 8. ožujka lokalne nigerijske vlasti. Kako je prenio BBC, veća grupa muškaraca muslimana, naoružana mačetama upala je u sela Zot i Dogo-Nahawa u blizini grada Josa, nastanjenog većinskim kršćanskim stanovništvom, napravivši pokolj. Među žrtvama su većinom žene i djeca. Policija je objavila kako vjeruje da je napad bio svojevrsna osveta za napad na muslimanska sela koji se dogodio u siječnju i u kojem je također nastradalo nekoliko stotina Nigerijaca. Slični međureligijski sukobi vrlo su česti u Nigeriji, zemlji koja je podijeljena na sjever, u kojem živi većinom muslimansko stanovništvo, i jug nastanjen većinom kršćanima. Zemlje se već dulje vrijeme nalazi u stanju siromaštva. Istovremeno, u naftom i plinom najbogatijim regijama, međunarodne korporacije suočavaju se s bijesom lokalnog stanovništva zbog iskorištavanja prirodnih resursa uz malu naknadu i potpunog isključenja domaće radne snage iz projekata. U ovim protestima i nasilnim akcijama vrše se otmice stranih radnika i oštećivanja naftovoda s krađom nafte.

Izginuo dio poljske političke elite

J O U R N A L

Poljski predsjednik Lech Kaczynski, njegova supruga Marija, poljski vojni vrh, guverner Centralne banke i drugi visoki dužnosnici poginuli su 10. travnja na zapadu Rusije. Avion poljske vlade Tupoljev se srušio i zapalio u blizini piste u Smolensku. Poginulo je preko 90 putnika i članova posade. Približavajući se pisti za slijetanje, avion je oko dva kilometra od aerodroma u Smolensku zahvatio stabla, srušio se i zapalio. Istražitelji pokušavaju utvrditi uzrok pada. Navodno je posada prema uputama ruske kontrole leta, zbog guste magle na tom području, umjesto u Smolenskom morala sletjeti u Min-

sku, ali poljski piloti nisu poslušali savjet. Tu informaciju je potvrdio glasnogovornik regionalne vlade Smolenska. Kaczynski je putovao u Rusiju na 70. obljetnicu masakra u Katinskoj šumi gdje su sovjetske trupe 1940. pobile skoro 20.000 Poljaka, oficira i mobiliziranih intelektualaca. Osim poljskog predsjednika i njegove supruge, u delegaciji je bio načelnik Generalštaba poljske vojske general Frantiszek Gagori i svi najviši zapovjednici poljske vojske, guverner poljske Središnje banke Slawomir Skrzypek, zamjenik ministra vanjskih poslova Andrzej Kremer, šef protokola te obitelji pobijenih oficira. Prema poljskom Ustavu ovlasti predsjednika preuzima predsjednik Parlamenta Bronisław Komorowski, a ubrzo se raspisuju i predsjednički izbori.

Razoružanje Američki predsjednik Barack Obama te predsjednici, premijeri i visoki dužnosnici iz 47 zemalja obavili su 12. i 13. travnja, na dvodnevnoj konferenciji o nuklearnoj sigurnosti i razoružanju u Washingtonu jalov posao pokušaja nametanja četvrte runde sankcija Iranu zbog razvoja nuklearnog programa. Takav pokušaj Obamine administracije naišao je na mlako odobravanje Kine i Rusije koje zvanično izražavaju nezadovoljstvo nedovoljnom iranskom kooperativnošću oko nuklearnog programa, ali ne žele nove sankcije, posebno ne one koje predlažu Amerikanci. Iran je, barem zvanično bio tek jedna od točaka dnevnog reda s ciljem sprečavanja da nuklearno oružje dođe u ruke terorista, s međunarodnom podrškom američkom planu sigurnosnog programa protiv krađe ili diverzije u skladištma nuklearnih materijala u iduće četiri godine. Obama nije pozvao Iran na konferenciju, iako baš tu zemlju optužuje kao najveću potencijalnu opasnost za liferaciju nuklearnog oružja teroristima. Političko vodstvo Ukrajine najavilo je kako se uskoro, a najkasnije do 2012. godine namjerava riješiti svojih zaliha obogaćenog urana, prenosi BBC. Lider Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Ikia Amano upozorio je svjetske nuklearne sile da moraju više učiniti na zaštiti nuklearnog materijala, zbog opasnosti od krađa i nelegalne trgovine. Francuska je objavila kako ne namjerava odustati od svojeg nuklearnog oružja.  Izraelski premijer Netanyahu u posljednji je trenutak odustao od dolaska na summit, navodno zbog zabrinutosti da će muslimanske zemlje u njegovom okruže-

nju izvršiti pritisak kako bi i Izrael otvorio svoja nuklearna postrojenja inspektorima IAEA-e. Obama je 6. travnja odobrio novu nuklearnu politiku, obećavši redukciju nuklearnih arsenala, ustezanje od nuklearnih pokusa i obvezu da ne upotrebljava nuklearno oružje protiv zemalja koje ga ne posjeduju. Tu nisu uključeni Iran i Sjeverna Koreja, iako nema dokaza da te zemlje posjeduju nuklearno oružje, jer po američkim ocjenama ne surađuju s ostalim zemljama na standardima neširenja nuklearnog oružja. Dva dana kasnije, u Pragu je s ruskim predsjednikom Medvjedevim potpisao novi Sporazum o ograničenju nuklearnog naoružanja koji određuje smanjenje arsenala za obje strane. Novi sporazum naslijedit će ugovor Start koji je istekao u prosincu 2009. godine. Obama i Medvjedev su se prošle godine dogovorili da je cilj novoga sporazuma smanjiti broj bojevih glava s 2.200 na između 1.500 i 1.657. Osim toga, države će broj balističkih raketa na podmornicama smanjiti na 700. U sporazumu nema dijela koji se odnosi na američki raketni obrambeni sustav. Sporazum nakon dogovora predsjednika moraju ratificirati američki senat i ruska duma. Analitičari predviđaju da će republikanci pokušati spriječiti ratifikaciju sporazuma.

Rusko-ukrajinski sporazum Ukrajinski parlament ratificirao je 27. travnja sporazum s Rusijom o 25-godišnjem produljenju najma baze ruske crnomorske flote na poluotoku Krimu. Najam u luci Sevastopolj na Krimu istječe 2017. Rusija Ukrajini plaća godišnje 98 milijuna dolara, što neki Ukrajinci i dalje smatraju premalim iznosom. Sporazum je ratificiran unatoč protestima opozicije, sukobu oporbenjaka s policijom i dimnim bombama u parlamentu. Za ratifikaciju je glasalo 236 od ukupno 450 zastupnika, deset više od potrebnog broja. Predsjednici Rusije i Ukrajine, Dimitrij Medvjedev i Viktor Janukovič, tjedan prije potpisali su Sporazum o ostanku ruske crnomorske flote u bazi u Sevastopolju do 2042. Ukrajina će zauzvrat dobiti popust od 30% na ruski prirodni plin. Sporazum je važan i za Europu radi moguće ruske obustave isporuke zbog ukrajinskoga duga. Prvi čovjek ruske plinske tvrtke “Gazprom” Aleksej Miller je najavio da će Ukrajina ove godine kupiti 36,5 milijardi kubičnih metara ruskoga plina, što je triput više nego dosad, prenosi Itar-Tass. Ruska Duma također je ratificirala Sporazum. Rasprava o ratifikaciji u dvama je parlamenti-


IZ SVIJETA ma počela istodobno i dok je u Dumi prošla bez problema, u ukrajinskom parlamentu bilo je burno. Ukrajinska opozicija koja sporazum smatra “činom izdaje”, prijetila je da će prekinuti ratifikaciju jer smatra da bilo kakvo produljenje ruske vojne nazočnosti u zemlji zahtijeva promjene Ustava i nacionalni referendum. Međutim, Ustavni sud je izdao pravorijek u kojemu se navodi da je Sporazum u skladu s ukrajinskim Ustavom.

Bangkok, oriental city Tisuće prosvjednika izašli su na ulice Bangkoka, početkom travnja, u četvrtom tjednu prosvjeda čija je namjera natjerati vladu premijera Abhisita Vejjajive da odstupi i sazove nove izbore. Pripadnici takozvanih “Crvenih košulja” prosvjede su koncentrirali u trgovačkom središtu glavnog grada. Prosvjednici su dva tjedna ranije premijerov ured, rezidenciju i sjedište njegove stranke zalili vlastitom krvlju, nakon čega su počeli neuspješni pregovori. Pokret “Crvenih košulja”, punim imenom Ujedinjena fronta za demokraciju protiv diktature, uglavnom se sastoji od pristaša svrgnutog i protjeranog premijera Thaksina Shinawatre, koji je u međuvremenu dobio državljanstvo Crne Gore. Thaksinovi saveznici pobijedili su na izborima 2007. godine, godinu dana nakon vojnog puča, ali sud je raspustio dvije vlade koje su nakon toga formirane. Abhisitova Demokratska stranka došla je na vlast 2008. godine, a prosvjednici tvrde da je ta vladavina nedemokratska. Abhisit do kraja 2011. godine mora raspisati nove izbore. Očekuje se da će Thaksinovi saveznici ponovno pobijediti na tim izborima, a to bi moglo dovesti do prosvjeda “Žutih košulja”, pokreta koji se protivi svrgnutom premijeru. Premijer je proglasio 7. travnja izvanredno stanje u Bangkoku nakon što je prosvjed “Crvenih košulja” izmaknuo kontroli. U televizijskom obraćanju narodu premijer Vejjajiva objasnio je da će njegov potez pomoći “da se stanje vrati u normalu” te da će represivni organi time dobiti veće ovlasti. On je takvu odluku donio nakon što je oko 3.000 prosvjednika, koji traže njegovo odstupanje i sazivanje novih izbora, krenulo na zgradu Parlamenta. Iako se pojavila informacija da bi vojska mogla otkazati poslušnost vladi, vijest je brzo opovrgnuta. Nezadovoljni građani se od 12. ožujka svakodnevno okupljaju u Bangkoku, a njihov broj je povremeno dosegao čak 100.000. Shinawatra, koji je 2006. godine vojnim

udarom svrgnut s vlasti, pozvao je svoje pristaše na trajne prosvjede u Bangkoku i susjednim pokrajinama. On živi u egzilu u Dubaiju kako ne bi morao otići u zatvor zbog presude za pronevjeru državnog novca. Antivladini prosvjednici 10. travnja su se sukobili sa snagama sigurnosti. Broj stradalih povećao se preko noći iako su se vojska i policija povukle te od prosvjednika zatražile isto. Snage sigurnosti koristile su se suzavcem i gumenim mecima, a prosvjednici su uzvratili granatama i zapaljivim bombama. Poginulo je pet vojnika i 13 civila, uključujući snimatelja Reutersa Hiroyukija Muramotoa. Strane agencije pišu da je ozlijeđeno oko 800 ljudi. Do jutra se situacija smirila. Izborno povjerenstvo koje imenuje direktno tajlandski kralj je dan nakon nemira donijelo odluku da se Demokratska stranka premijera Vijajive treba raspustiti zbog mogućih nelegalnih priloga za vrijeme izbora iz 2005. godine. Ovaj zakašnjeli potez promatrači tumače kraljevom odlukom da se riješi svojeg pulena, suočen s rastućim narodnim nezadovoljstvom. Bivši premijer Shinawatra uživa popularnost u ruralnom i siromašnom urbanom dijelu stanovništva zbog svoje politike općeg dobra, podizanja životnog standarda i obrazovanja za siromašne. Monarhija mu nije bila sklona i podržala je sve vojne i pravosudne akcije koje su se protiv njega vodile od 2006. i koje su rezultirale smjenom, sudskim progonom za pronevjeru novca i njegovim egzilom. Abhisit Vijajiva je rođen i školovan u Britaniji, a monarhija mu je dosada pružala punu podršku. Pokušaji da se vojno skrši proteste “Crvenih košulja” nisu dali rezultata, a prosvjednici su se bratimili s vojnicima koji su odbijali nasilno intervenirati. Sve do 22. travnja i sedmog tjedna prosvjeda. Najmanje je pet osoba poginulo, a stotinjak ih je ranjeno u nizu eksplozija koje su se 22. travnja dogodile na ulicama Bangkoka. Svjedoci su potvrdili da je nepoznata osoba s krova bolnice bacila nekoliko bombi među sudionike protesta na ulici. U tom je napadu ubijena jedna osoba, a više ih je teško ozlijeđeno. Policija je nešto kasnije javila i da je sjedište Bangkok Banke napadnuto projektilima. U napadu je ozlijeđeno 20-ak osoba. Uslijedilo je nekoliko napada granatama na više mjesta u Bangkoku, a eksplozije su se čule i na stanici gradskog vlaka te u blizini hotela Dusit Thani. Glasnogovornik Centra za postupanje u izvanrednim situacijama Sansern Kaewkamnerd novinarima je izjavio da su u svim napadima korištene granate M-79, no rekao je da vojska nije ispalila projektile.

Huston zove Mars Američki predsjednik Barack Obama u govoru koji je održao 15. travnja u NASA-inom Svemirskom centru Kennedy najavio je pokretanje novog svemirskog programa prema kojemu bi do 2030. godine ljudi letjeli u orbitu oko Marsa. Američki predsjednik je ponovio ključne elemente strategije za NASA-u, koju je prvi puta izložio u veljači, u prijedlogu saveznog proračuna za 2011. Predložio je produžetak rada Međunarodne svemirske postaje (ISS) od 2016. do najmanje 2020. te ponovo istaknuo namjeru da privatne tvrtke preuzmu prijevoz astronauta do orbitalne stanice. Također je najavio intenzivnije istraživanje Sunčevog sustava robotiziranim sondama. O otkazivanjima letova na Mjesec Obama je kazao  da to treba napraviti pametno i da se ne može nastaviti sa stvarima koje su već napravili. “Tamo smo bili prije. Još ima puno svemira za istraživanje i za stjecanja znanja. Mi ne želimo samo nastavak istoga puta, mi želimo skok u budućnost. Želimo veliku prekretnicu, transformacijski program za NASA-u. Spuštanje na Mars će slijediti, a ja se nadam da ću biti ovdje da tome svjedočim”, rekao je Obama. Dodao je da među ciljevima i prvo slanje astronauta na asteroid te slanje astronauta u orbitu oko Marsa, sredinom 2030-ih godina. Njegova izjava o odustajanju od novih letova na Mjesec izazvala je reakciju Neila Armstronga, a u kontradikciji je s originalnim planom Kennedyeve administracije iz 1961. o Mjesecu kao stalnoj, velikoj bazi za put na Mars.

59

Kršćanska milicija SAD Američke vlasti su u racijama u saveznim državama Michiganu, Ohiu i Indiani uhitili više pripadnika kršćanske “milicije” Hutaree, navodno zbog ilegalna posjedovanja oružja i prijetnji muslimanskim organizacijama u SAD. Iz ureda državnog odvjetnika u Detroitu objavljeno

Američka kršćanska milicija “Hutaree”

J O U R N A L


IZ SVIJETA

60

je da će optužbe protiv njih ostati zapečaćene sve do izvođenja pred sud. U tim trima saveznim državama tokom vikenda 27. i 28. ožujka uhapšeno je najmanje sedam osoba, kazali su policijski izvori. Mike Lackomar, lokalni čelnik “Dobrovoljačke milicije” u jugoistočnom Michiganu, kazao je da je meta napada kršćanska “milicija” zvana Hutaree koja, po medijskim napisima, ima 20-ak pripadnika. Ta militantna grupa na svojoj je internetskoj stranici objavila da se “priprema za bitke na kraju vremena kako bi očuvala živim svjedočenje Isusa Krista”. Na stranici je i oznaka CCR - Kolonijalna kršćanska republika, sa zastavom sa znakom križa, te videosnimka vojne vježbe pripadnika – “kršćanskih ratnika”, naoružanih jurišnim puškama. FBI nije objavio nikakve pojedinosti o racijama, a policijski su izvori kazali da hapšenja nisu vezana uz neku terorističku urotu. Mike Lackomar, pozivajući se na FBI, kazao da je više pripadnika “Hutaree” uhićeno na bdijenju za jednog njezina umrlog pripadnika. Također je kazao da je grupa već imala problema s vlastima zbog oružja. Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR) u Washingtonu objavilo je da je u hapšenju sedam pripadnika kršćanske “milicije” osim FBI-a sudjelovala i Združena protuteroristička jedinica. Po medijskim izvještajima, ta se “milicija” našla na udaru saveznih vlasti kad su njezini pripadnici zaprijetili nasiljem protiv islamskih organizacija.

Teror u Rusiji

J O U R N A L

Moskvu su 29. ožujka zatresle dvije eksplozije u podzemnoj željeznici. Poginulo je 39 osoba, a 71 ih je ozlijeđena. Neki izvori navode da su napade izvele žene samoubojice s dva kilograma TNTa, na stanicama Lubianka i Park Kultury u središtu Moskve, izvijestila je ruska agencija Itar-Tass. Prva eksplozija se dogodila nekoliko stotina metara od Kremlja, središta ruske vlade, u drugom vagonu vlaka. Druga eksplozija dogodila se 45 minuta kasnije. Obje eksplozije dogodile su se u vrijeme gužvi, u jutarnjim satima kad ljudi putuju na posao. Sjedište ruske tajne službe FSB nalazi se iznad stanice Lubianka, piše BBC. Istražitelji su tvrdili da su samoubojice nosile oko dva kilograma TNT-a, pišu RIA Novosti. Policijski izvor za isti je medij izjavio kako je za eksploziju na stanici Park Kultury kriva žena samoubojica. “Po dijelovima tijela koje smo pronašli možemo zaključiti da je riječ o ženi”, izjavio je ne-

imenovani izvor. Posljednji teroristički napad u moskovskoj podzemnoj željeznici dogodio se u veljači 2004. kad je čečenski napadač samoubojica raznio sebe i još 40 putnika. Ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev predložio je dan poslije da se postroži zakon protiv terorizma. “Mislim da treba skrenuti pažnju na neka pitanja u vezi s poboljšanjem zakona o sprječavanju terorističkih čina, osobito osjetljiva posla raznih služba”, kazao je Medvjedev kako je prenijela ruska televizija. Usto je predložio da se ““ponovno razmisli o problemu provedbe zakona o terorizmu” i da se ona “usavrši”. Dvije su osobe ubijene na sjeveru Dagestana u pokrajini Kasavjurt, pošto je raznesen automobil u kojemu se nalazio eksploziv, izvijestila je 31. ožujka agencija Interfax. Dva su muškarca smrtno stradala, a treći je, s teškim ozljedama prebačen u bolnicu, izvijestio je glasnogovornik regionalnog ministarstva unutarnjih poslova. Eksplozija se dogodila nakon dvostrukog samoubilačkog napada u gradu Kizliaru, u toj republici, dan ranije, u kojemu je ubijeno najmanje 12 osoba te dva dana nakon napada u Moskvi. Ministar unutarnjih poslova Rusije, Rašid Nurgalijev rekao je da se prva eksplozija dogodila kada je policijska patrola pokušala zaustaviti jedno vozilo. Tada su poginula dva policajca i jedna prolaznica. Oko 15 minuta kasnije, kada su na mjestu prve eksplozije već bili policajci, vatrogasci i hitna pomoć, bombaš samoubojica odjeven u uniformu policajca raznio se među okupljenima. Tada je poginulo još devet osoba, među kojima i načelnik lokalne policije. Lokalni mediji navode ka-

ko je u ekspolziji ozlijeđeno 18 osoba, te da se bombaš samoubojica raznio 300 metara od zgrade ministarstva unutarnjih poslova. Sjeverni Kavkaz pod snažnim je vojnim i policijskim nadzorom. U Ingušetiji je ruska tajna služba FSB odlučila proširiti područje “protuterorističkih operacija”, prenio je Itar Tass. Iz FSB-a su kazali kako je odluka donesena nakon saznanja o tomu da se članovi tajnih naoružanih skupina, umiješani u teške zločine na Sjevernom Kavkazu, nalaze u regiji Malgobejski.

Berlusconi - zaštićeni pobjednik Saveznici talijanskog premijera Silvija Berlusconija progurali su 10. ožujka u parlamentu sporan zakon koji Berlusconija štiti od progona u dva sudska procesa u toku, za korupciju i poreznu prijevaru. Zakon je izrazito sporan što se vidjelo i prilikom konačnog glasanja. Neki od oporbenih zastupnika su vikali “Sramota!”, a drugi su dizali primjerke talijanskog ustava, pozivajući se na načelo da su svi građani jednaki pred zakonom. Zakon dopušta premijeru i ministrima da za šest mjeseci odgode salušanja u bilo kojem procesu u toku u koji su uključeni. Zakonska odredba koja je u Donjem domu prihvaćena prošlog mjeseca konačnu je potvrdu dobila u Senatu. Belrusconijevi konzervativci uživaju čvrstu većinu u oba doma. Kritičari tvrde da je odredba smišljena kako bi zaštitila Berlusconija od suđenja u Milanu dok podržavatelji kažu da je potrebna jer su Talijani Berlusconija izabrali da vodi zemlju, a ne da mu pozornost odvlače sudski procesi. Odred-

Silvio Berlusconi


IZ SVIJETA ba kaže da se šestomjesečna suspenzija može dva puta obnavljati, do ukupno 18 mjeseci, ako je tuženi “legitimno spriječen” zato što je izabrani dužnosnik. Rezultati talijanskih regionalnih izbora 28. ožujka pokazuju da je Berlusconi uspio odnijeti iznenađujuću pobjedu, što mu daje krila u sljedeće tri godine mandata. Njegova koalicija konzervativnih stranaka uspjela je preoteti kontrolu nad četiri regije, pa ih sad kontrolira šest, za razliku od dvije s koje su ušli u utrku. Opozicija lijevog centra, predvođena Demokratskom strankom, zadržala je vlast u sedam regija, a Sjeverna liga, desna antiimigrantska stranka bliska vladi, uvelike je popravila svoj rezultat s prošlih izbora. Najveći uspjeh zabilježen je u Laziu, u kojoj se nalazi Rim, te u Pijemontu, velikoj regiji na industrijski razvijenom sjeveru zemlje. Obje regije prije je kontrolirala oporba. Konačni odaziv bio je 64 posto, što je visoko u odnosu na ostale europske države, ali osam posto manje od prošlih regionalnih izbora 2005. godine. Sjeverna liga zabilježila je dobar rezultat na sjeveru, a na državnoj razini odnijela je 13 posto glasova, dvostruko više nego na prošlim izborima. Ljevica je zadržala kontrolu nad regijama tradicionalno nagnutim na lijevo, Toskani i Umbriji.

Ocvali tulipan Prijelazna kirgistanska vlada koju je sastavila oporba priopćila je 8. travnja da je preuzela potpunu kontrolu u zemlji nakon dva dana nemira te da je raspustila parlament. “(Premijer) Danijar Useinov potpisao je ostavku. Vlast je u potpunosti u rukama oporbe”, izjavila je premijerka prijelazne vlade Roza Otunbajeva. “U skladu s odlukom o prijenosu vlasti... raspuštamo parlament”, rekla je Otunbajeva novinarima u Biškeku. Kirgistanski predsjednik Kurmanbek Bakijev nije podnio ostavku i pokušao je okupiti svoje pristaše na jugu zemlje i braniti svoj položaj. U međuvremenu je kirgistanska novinska agencija Kabar izvijestila da je Bakijev u svojoj južnoj rezidenciji u gradu Ošu. Reuters je javio da se oko 2.000 ljudi okupilo u Ošu i da su tražili ostavku Bakijeva. “Mi želimo pregovarati o njegovoj ostavci”, rekla je Otunbajeva. “Njegov posao ovdje je završen. Ljudi koji su ovdje jučer ubijeni žrtve su njegovog režima”, istaknula je Otunbajeva. Oružane i pogranične snage prešle su na stranu prijelazne vlade, izjavio je ministar obrane prijelazne vlade. Prosvjedi koji su počeli dva dana ranije u sjeverozapadnom gradu Ta-

Nemiri u Kirgistanu lasu proširili su se na druge regije i prijestolnicu Biškek. Po podacima ministarstva zdravstva, u sukobima je poginulo 68 ljudi, a ozlijeđeno je više od 500. Međutim, jedan od čelnika oporbe Omurbek Tekebajev ustvrdio je da je život izgubilo stotinjak ljudi. Posljednje procjene govore o najmanje 83 mrtvih. Oporba je pozvala na održavanje prosvjeda u cijeloj zemlji protiv Bakijeva, koji je vlast preuzeo prije pet godina nakon nasilne revolucije “tulipana”. On je tada obećao demokratizirati zemlju, no većina njegovih suradnika prešla je u oporbu i optužila ga za zastranjenje u nepotizam i autoritarnost. Tada su ruski izvori tvrdili da su puč kojim je srušen predsjednik Askar Akajev poduprle SAD, zbog njegove nevoljkosti da produlji ugovor o stalnoj američkoj vojnoj bazi, iz koje se vrši opskrba američkih invazijskih trupa u Afganistanu. Ruski predsjednik Dimitrij Medvjedev izjavio je da su sukobi u Kirgistanu bili ekstremni oblik javnog prosvjeda. “Ovo je unutarnje pitanje Kirgistana, ali oblik koji je uzeo taj prosvjed ukazuje na krajnju razinu bijesa javnosti”, rekla je njegova glasnogovornica. Izvor u ruskom ministarstvu obrane izjavio je da je u ruskoj zračnoj bazi u Kantu, 20 kilometara od Biškeka, stanje visoke pripravnosti, dok je američki State Department priopćio da zračna baza u Manasu, koju SAD koriste za svoje operacije u Afganistanu, funkcionira normalno. Gotovo istodobno dok su Obama i Medvjedev u Pragu potpisivali Novi START sporazum, visoki dužnosnik iz ruskog izaslanstva pozvao je nove vladare Kirgistana da zatvore američku bazu. Tekebajev koji je u novoj vladi pre-

uzeo odgovornost za ustavna pitanja, izjavio je da je “Rusija igrala ulogu u svrgavanju Bakijeva”, navodi Reuters. Ruski premijer Vladimir Putin opovrgao je da je Moskva imala ulogu u nemirima u Kirgistanu, koji Rusija otvoreno naziva dijelom svoje interesne sfere, koju američka administracija izričito ne priznaje. Kremlj je istoga dana poslao vojsku u Kirgistan, kako bi navodno štitili ruske državljane, uključujući one u ruskoj vojnoj bazi.

61

Sudanski izbori Sudanski predsjednik Umer el Bešir i njegova stranka premoćno su pobijedili na općim, parlamentarnim i predsjedničkim izborima 11. travnja. Njegova Stranka Nacionalnog kongresa izborila je 68% glasova za Donji dom parlamenta, a El Bešir je dobio isti postotak glasova za predsjednika Republike. Sudanski pokret narodnog oslobođenja, separatistički pokret južnog Sudana, osvojio je 22% glasova na parlamentarnim izborima, a njegov kandidat Yasir Arman dobio je isti postotak glasova na predsjedničkim izborima. Treća stranka koja je prešla prag i ušla u novi saziv parlamenta je opozicijski Narodni kongres, bivšeg duhovnog lidera predsjednika El Bešira, Hasana Turabija, osvojivši 4% glasova. Izbori su održani prema planu, iako su strani promatrači tražili odgodu, na što je 22. ožujka El Bašir zaprijetio da će takve strane promatrače i agencije istjerati iz zemlje. Odgodu izbora tražio je Carterov centar zbog “zabrinutosti da Sudanska izborna komisija neće moći objaviti rezultate na

J O U R N A L


IZ SVIJETA vrijeme”. Centar je tjedan prije tvrdio da sudanski prvi izbori od 1986. “ostaju pod rizikom na više frontova, uključujući nemogućnost kandidata da slobodno vrše kampanju i utjecaj zakašnjelih priprema na složenu proceduru glasanja”. Iako je Human Rights Watch izjavio da je politička represija produljila stanje nesigurnosti u Darfuru i tražio El Beširovu predaju Međunarodnom sudu za zločine (ICC) u Haagu zbog navodnih zločina u tom dijelu Sudana, međunarodni dužnosnici su izrazili drukčija mišljenja. Čelnik zajedničke mirovne misije UN i Afričke unije u Darfuru, Ibrahim Gambari rekao je da očekuje da će izbori u Darfuru proteći bez problema, usprkos strahovanjima od nasilja i pozivima za odgodom. Dodao je da ne očekuje da će sigurnost biti “glavna briga”. Gambari je rekao da je sudansko-čadski sporazum o prekidu potpore pobunjencima u obje zemlje doprinio općem padu borbi u Darfuru, a smanjena kontrola pobunjenika već ima pozitivan utjecaj na sigurnost. Registracija birača u Darfuru premašila je 60% usprkos pozivima glavnih pobunjeničkih lidera za bojkotom izbora.

62

J O U R N A L

Vrata Istoka Pakistanska vojska je 4. ožujka na sjeverozapadu države u vojnoj akciji ubila 30 talibanskih pobunjenika. Predstavnik vojske je rekao da je više od 100 talibana napalo skupinu vojnih snaga na području uz granicu s Afganistanom. Na strani pakistanskih trupa je ubijen jedan vojnik, a četvero je ranjenih. Napad se dogodio nekoliko kilometara daleko od afganistanske pokrajine Kunar u kojoj u posljednje vrijeme jačaju talibanski napadi. Pakistanske snage su prošle godine započele ofenzivu protiv talibana na sjeverozapadu države koji su se ondje preselili nakon pada talibanskoga režima u Afganistanu. Istovremeno, s juga Afganistana stigle su informacije da je iz zasjede ubijeno pet pakistanskih građevinskih radnika, a jedan je ranjen. Radnici na izgradnji ceste koji su zaposlenici jedne japanske tvrtke su ubijeni na putu prema poslu. Najmanje je 11 osoba poginulo je 8. ožujka u napadu bombaša samoubojice na federalnu istražnu agenciju u gradu Lahoreu u istočnom Pakistanu, prenio je BBC. Prema navodima policije, terorist se automobilom-bombom zaletio u zgradu istražne agencije, a o snazi eksplozije svjedoči i činjenica da su srušene dvije dvokatne zgrade. Osim žrtava u samim zgradama, među mrtvima ima i slučajnih prolaznika

i djece koja su kretala u školu. Još je 60ak osoba ozlijeđeno, a 50-ak osoba je zatrpano pod srušenim zgradama. Napadnuta zgrada sjedište je antiterorističkog odjela Federalne istražne agencije (FIA), u kojoj su često saslušavani teroristi ili osobe koje se sumnjičilo za suradnju s militantnim organizacijama, no u trenutku eksplozije u njoj nije bilo takvih osoba, potvrdila je policija. Grad Lahore, koji se nalazi uz granicu s Indijom, proteklih je godina česta meta napada militantnih terorista, no za sada nitko nije preuzeo odgovornost za ovu eksploziju. Najmanje 12 osoba je poginulo 5. ožujka, a još 25 ih je teško ozlijeđeno u napadu bombaša samoubojice na konvoj vozila koji se kretao cestom između gradova Tall i Parachinar u distriktu Hangu na sjeverozapadu Pakistana, javio je BBC. Bombaš je aktivirao eksploziv u neposrednoj blizini autobusne stanice pune putnika u trenutku kada je cestom prolazio veliki konvoj od oko 140 vozila koji je prevozio putnike i hranu. Distrikt Hangu uglavnom nastavaju šijitski muslimani, a to je područje poznato kao česta meta terorističkih napada i dugogodišnjih međuvjerskih sukoba sa Sunitima. Niti jedna od terorističkih organizacija ili militantnih skupina nije preuzela odgovornost za ovaj napad. Cesta između Talla i Parachinara bila je zatvorena za promet gotovo dvije godine zbog čestih napada talibana na Šijite. Prometnica je ponovno otvorena prije nepuna dva mjeseca, a promet se uglavnom odvija u konvojima koje štite paravojne snage sigurnosti. Čitavo područje Hangu izuzetno je nestabilno zbog velikog broja militantnih organizacija koje operiraju tim dijelom zemlje. Dvojac bombaša sampoubojica, u napadu na vojna vozila u Lahoreu 12. ožujka, detonirao je eksploziv u nekoliko sekundi razmaka, pri tomu ubivši najmanje 43 i ranivši najmanje 100 ljudi. Bio je to četvrti veliki napad u Pakistanu toga tjedna koji je označio pojačanje terorističkih aktivnosti. Napadnut je RA Bazar, stambeni i poslovni dio grada, gdje se nalazi sjedište nekoliko sigurnosnih agencija. Nekoliko sati kasnije serija manjih eksplozija zastrašila je stanovništvo u različitim dijelovima grada, pri čemu su ranjenje tri osobe. Iako nitko nije preuzeo odgovornost, sumnja je odmah pala na El Qaidu i pakistanske talibane. Svi ovi napadi, prema ocjeni Rana Sanaullah Khana, ministra pravosuđa države Punjab, su znak očaja kod militanata. “Razbili smo im mrežu. Zato nisu bili u stanju napadati dulje vremena”, kaže Rana. Novi val na-

silja dolazi za vrijeme jakog pakistanskog obračuna s afganistanskim talibanima koji se koriste pakistanskim teritorijem. Napadi militanata u Pakistanu najčešće su usmjereni na snage sigurnnosti, iako ima i civilnih žrtava. Pet pakistanskih vojnika i najmanje 21 talibanski militant poginuli su u sukobima koji su se 26. ožujka dogodili u distriktu Orakzai u Pakistanku u neposrednoj blizini granice s Afganistanom, javio je BBC. Sukob pakistanske vojske i militanata dogodio se dan nakon zračnih napada i raketiranja talibanskih položaja u tom dijelu zemlje, u kojima je život izgubilo 11 osoba. Najnoviji je sukob potaknula skupina talibana, predvođena zapovjednikom Hakimullahom Meshudom, koja je napala i osvojila jednu kontrolnu točku pakistanske vojske. Pakistanska je vojska uzvratila i ponovno osvojila kontrolni punkt, službeno je priopćenje vojnih vlasti u Islamabadu. Američki predsjednik Barack Obama je nenajavljeno posjetio Afganistan 27. ožujka, gdje je američkim vojnicima u bazi Bagram izjavio da će SAD ustrajati do konačne pobjede nad talibanima i drugim islamskim radikalima. Predsjednika Afganistana, Hamida Karzaija je opomenuo da je potrebno učiniti puno više da bi borba protiv korupcije bila uspješna. Obama je broj vojnika do sljedećeg proljeća odlučio sa sadašnjih 34.000 povećati na 100.000. Vojnicima je poručio da je njihov boravak u Afganistanu jako važan za sigurnost SAD. Pentagon je 25. ožujka od američkoga Senata zatražio dodatne 33 milijarde dolara ove godine za potrebe rata u Afganistanu, što Kongres promatra kroz kasnije dugogodišnje troškove. Ministar obrane Robert Gates i državna tajnica Hillary Clinton u Senatu su branili zahtjeve Pentagona za dodatnim sredstvima koja su dosad dosegla 708 milijardi dolara, koliko je zatraženo od Senata u veljači. Od toga, 2,6 milijardi će biti odvojeno za obuku afganistanskih snaga sigurnosti, što zabrinjava Kongres jer im se to budžetsko izdvajanje čini kao “rupa bez dna”. Preko 70 civila ubijeno je u napadima pakistanskih zrakoplova blizu granice s Afganistanom, rekli su 13. travnja medijima preživjeli i jedan dužnosnik vlade. Vladin dužnosnik, koji je zatražio ostati anoniman, rekao je da je Vlada već dala 125.000 dolara svakoj obitelji kojoj je u napadu stradao neki član. Napad se dogodio u zabačenom selu u plemenskoj regiji Kiber na sjeverozapadu Pakistana. Vojska je demantirala spekulacije da je u na-


IZ SVIJETA padu poginulo civilno stanovništvo. Rekli su da je ratno zrakoplovstvo djelovalo nakon što su dobili informacije da se u regiji okupljaju militanti. Dvojica preživjelih ispričali su drukčiju priču. Vojska je, rekli su, djelovala po potpuno krivim informacijama, a većina ljudi je poginula dok su pokušavali pomoći seljanima zarobljenim ispod zgrade srušene u prvom od napada. U zadnjih 18 mjeseci velike ofenzive na sjeverozapadu Pakistana raseljeno je više stotina tisuća ljudi, a civilne žrtve su vrlo visoke. Napad bombaša samoubojice koji se umiješao među demonstrante koji su prosvjedovali protiv inflacije i redukcija struje na tržnici u gradu Peshawaru na sjeverozapadu Pakistana ubio je najmanje 23 osobe, prenio je 19. travnja BBC.

Smeće Agencija za kreditne rejtinge Standard & Poor’s snizila je krajem travnja rejting Grčke do razine “junk” (smeće) zbog straha da ta država neće moći provesti mjere za spas svoga gospodarstva. To je prva država eurozone koja je dobila najniži mogući kreditni rejting. Portugalski rejting je isto malo snižen zbog straha da bi se problemi u Uniji mogli proširiti, a to je dovelo i do pada na burzama. Grčka je od vlada država eurozone i MMF-a dobila zajmove u visini 110 milijardi eura kako bi sredila svoje financije. Kada agencije smanjuju kreditne rejtinge neke zemlje to znači kako je riskantnije u njima ulagati. Neke institucije imaju zabranu ulaganja u obveznice države koja ima kreditni rejting “smeće”. Grčke dvogodišnje obveznice su dosegnule kamatnu razinu od 15%, što znači da su one Grčkoj mnogo skuplje nego posuđivanje na kre-

ditnom tržištu. Petogodišnje obveznice su dosegnule 10,6%. Portugalske dvogodišnje obveznice su s 4,16% porasle na 5,23%. S&P je spustio rejting Grčke sa BB+ na BBB-.  Grčki ministar financija je u priopćenju napisao da spuštanje rejtinga “nije u skladu s realnim pokazateljima grčke ekonomije”. Grčka financijska kriza nije samo tu zemlju dovela na efektivni rub bankrota, nego je za sobom povukla dugom opterećen Portugal, a prijeti jačom krizom za koju zasad nema lijeka unutar postojećeg sistema. No nitko ne želi mijenjati sistem, pa makar brod potonuo. Londonski FTSE 100 pao je za 2,6, njemački DAX za 2,7, a francuski CAC40 za 3,8%. Na Wall Streetu je industrijski indeks Dow Jones pao za preko 200 baznih bodova, a lošeg poslovanja nisu ostale pošteđene ni azijske burze. Euro je u međuvremenu pao na najnižu razinu u zadnjih osam mjeseci, dok analitičari govore kako se kuha prava kriza tržišta. Grčki problem od samog je početka bio indikativan za opasnosti koje prijete eurozoni, jer iako financijsko spašavanje Grčke zapravo i nije tako velik problem, prijetnja širenja krize nije bezazlena. Grčka je dio tzv. skupine PIGS, u kojoj se nalazi s Italijom, Španjolskom i Portugalom. Posebno je zabrinjavajuć status Španjolske. Radi se o petom gospodarstvu Europe, kojeg neće biti tako lako izvući. Grčka kriza već je pokazala ogromnu razinu nesuglasnosti među zemljama članicama eurozone, koje se i same moraju nositi s vlastitim gospodarskim problemima. Njemačka, najbogatija zemlja Europe, pokazala je slabu volju za spašavanjem Grčke novcem svojih poreznih obveznika, a sličnu nevoljkost dijele i druge europske zemlje. Problem bi mogao na-

Dijalog premijera Grčke i Njemačke

stati ako Grčka za sobom povuče još neku zemlju. Ako Španjolska potone, ne zna se ima li eurozona novaca da je spasi. S&P je upozorio sve vjerovnike grčkog duga da bi mogli zabilježiti velike gubitke u daljnjem restrukturiranju grčkog duga. Grci su pokušavali od drugih zemalja eurozone zatražiti garancije za podizanje boniteta, ali tržište je dalo svoju vrlo okrutnu presudu. Kriza je nagrizla euro, pa svim zemljama eurozone postaje sve teže posuđivati novac. Prvi test dolazi 19. svibnja, kad Grčka mora isplatiti 8,5 milijardi dolara obveznica koje dolaze na naplatu. Čak ni S&P ne misli da će već tog datuma biti proglašen bankrot, ali budućnost nije sjajna. S&P je upozorio da grčko gospodarstvo još 10 godina neće doći na razinu na kojoj je bilo 2008. godine, što znači dugo razdoblje štednje i smanjenih životnih standarda. Rušenje kreditnog rejtinga na junk status znači da će se Grčka jako teško moći pouzdati u daljnje zaduživanje kako bi se spasila, što znači da će morati restrukturirati dug. Bit će praktički nemoguće izvući se bez aranžmana s MMF-om, u kojemu se trenutno pregovara i što zapravo samo sa sobom nosi potencijalno štetne posljedice (Argentina), ali i financijskog paketa eurozone, najviše njemačkog. Nijemci su bili spremni pomagati nakon pregovora Grka i MMF-a, ali samo ako Grci pristanu na daljnje mjere štednje. Grčke i portugalske dionice pale su za 6,7 i 5,4% nakon vijesti iz S&P-a, a ni s obveznicama nije nimalo bolja situacija. U međuvremenu protesti na ulicama Atene i Soluna koji zajedno čine oko polovice stanovništva sve su veći i nasilniji.

63

Irački izbori U trima samoubilačkim napadima 3. ožujka u Bakubi je ubijena najmanje 31 osoba, a 42 ljudi je ranjeno. Dvojica napadača su aktivirala eksplozivne naprave pred policijskom stanicom, a jedan pred bolnicom. Prema priopćenju iračke policije, dva su se napadača dovezla automobilima-bombama u nadzornu točku pred policijsku postaju i nakon toga aktivirala eksploziv. Istovremeno se pred glavnom bolnicom detonirao treći napadač. Ovo se smatralo uvodom u pokušaje ometanja parlamentarnih izbora održanih 7. ožujka. Iračani su izašli na biračka mjesta diljem zemlje, prkoseći terorističkim napadima. Dvadeset šest je ljudi poginulo u glavnom gradu. Najmanje 14 ljudi umrlo je na sjeveroistoku Bagdada u eksploziji koja je uništila zgradu, a na zapadu Bagdada su

J O U R N A L


IZ SVIJETA

64

J O U R N A L

granate iz minobacača ubile sedam ljudi u dvije četvrti. U gradu Mahmudiji, oko 30 kilometara južno od Bagdada, bomba je eksplodirala na biračkom mjestu, pri čemu poginuo policajac.  U eksploziji na sjeveru Bagdada stradala je još jedna osoba, javila je policija. Islamska država u Iraku, lokalna podružnica El Qaide, na svojoj je stranici upozorila sve koji izađu na izbore da će biti smatrani neprijateljima i biti napadnuti. U pobunjeničkim napadima tokom izbornog dana smrtno je stradalo 36 osoba, najveći dio u Bagdadu. Pola milijuna policajaca i vojnika diljem zemlje pobrinulo se da taj broj na bude veći. Ujutro 5. travnja mogle su se u središtu Bagdada čuti tri snažne eksplozije u kratkom roku, a time je narušeno kratko razdoblje relativnog mira nakon izbora. Ukupni broj mrtvih popeo se na 31. Dvije eksplozije čule su se u zapadnom dijelu grada, u kojemu se nalaze njemačko i egipatsko veleposlanstvo. Najmanje 14 osoba poginulo je u detonaciji bombe ispred iranskog veleposlanstva, za koju se vjeruje da je uzrokovao automobil napunjen eksplozivom, kojeg je vozio bombaš samoubojica, rekli su dužnosnici na mjestu događaja. Ranjeno je gotovo 50 ljudi. Ukupno je ranjeno 180 osoba. Eksplozije dolaze jedan dan nakon što je u terorističkom napadu ciljano poubijano 25 Sunita, a cijeli krvavi nered pobuđuje sjećanja sektaškog sukoba koji je razdirao zemlju u 2006. i 2007. godini. Dvije koordinirane detonacije automobila bombi, koje su se dogodile 29. travnja u razmaku od samo nekoliko minuta na dvije vojne kontrolne točke u južnom dijelu Bagdada, ubile su pet osoba i najmanje 10 ozlijedile, javila je kineska Xinhua. Član iračke izborne komisije rekao je 19. travnja da će se ponovo prebrojati glasovi s općih izbora u Bagdadu, nakon žalbe aktualnog premijera Nuri el Malikija. Hamdi el Husseini iz Visoke izborne komisije rekao je da je ponovno brojanje naredila tročlana grupa koja ispituje žalbe vezane za izborni proces. El Malikijev blok je zatražio ponovno brojanje u pet provincija, uključivši Bagdad, koje nose petinu od 325 mjesta u parlamentu. Ženama su u parlamentu zagarantirana 82 mjesta, ili gotovo četvrtina svih zastupničkih mjesta. Osam mjesta zagarantirano je manjinama. U intervjuu Associated Pressu vođa Vrhovnog iračkog islamskog vijeća, Ammar al Hakim tvrdi da niti jedan od lidera dva suprotstavljena bloka, El Malikijevog šijitskog, i “sekularnog” šijitskog bivšeg premijera Ayada

Allawija nema dovoljnu podršku u narodu za sastav vlade. On je je dodao da neće odbiti niti jednog ako se sve strane konačno dogovore. Allawijeva Iraqiya osvojila je 91, a El Malikijeva Pravna država 89 mjesta u parlamentu, obje bez ikakvog izgleda da same formiraju vladu. Al Hakim je važna osoba u post-izbornom dogovaranju. Njegova stranka je dio Iračke nacionalne alijanse koja se sastoji od šijitskih vjerskih stranaka, uključivši i onu radikalnog vođe Muqtade Al Sadra. Alijansa je izborila treće mjesto po broju osvojenih mjesta i vjerojatno će biti jezičac na vagi pri sastavljanju nove vlade. Glasnogovornica Iraqiye je opovrgla Al Hakimove ocjene da Allawi nema dovoljnu podršku i naglasila kako je njegov blok jedini multietnički u zemlji. Izlazak Sunita na izbore u većim brojevima velika je razlika od prošlih izbora, kad su uglavnom bojkotirali izbore. Ključnu ulogu trebali bi, kao i 2005. godine, odigrati Kurdi koji čine 15-20% elektorata, ali ove je godine u igru ušla još jedna kurdska politička snaga. Koaliciju Demokratske stranke Kurdistana, koju predvodi predsjednik te poluautonomne regije Mesud Barzani, te Patriotske unije Kurdistana, koju predvodi irački predsjednik Dželal Talebani, napada blok Promjena, a to bi ovisno o rezultatima izbora moglo odraziti na nacionalnu sliku. Nakon što budu gotovi rezultati, parlament će izabrati predsjednika, a on će dati mandat za sastavljanje vlade predvodniku koalicije koja bude imala najveći broj glasova. Nezavisni promatrači i UN dužnosnici koji su nadgledali izbore i savjetovali Izbornu komisiju izjavili su 16. ožujka kako nisu vidjeli dokaze raširenih izbornih prevara koje bi potkopale konačni rezultat. Neki su ipak napomenuli da sporo i neorganizirano objavljivanje rezultata može podgrijati sumnje na prevaru. Ovi izbori bili su drugi za vladu s punim mandatom od američke agresije 2003. godine. Irački je sud 26. ožujka diskvalificirao 52 kandidata s izbornih lista, uključivši i dva koja su osvojila mjesta, što bi moglo promijeniti ishod izbora. Sud je potupio po zahtjevu kontroverznog Komiteta za debasifikaciju, koji vode Šijiti. Komitet ulaže veto na kandidate za koje se smatra da su imali veze s režimom Saddama Huseina. Ovakav razvoj događaja stvara politički vakuum i povećava strahove od pojačanog nasilja u vrijeme priprema američkih trupa za odlazak. Amerikanci u Iraku imaju manje od 100.000 vojnika, do kraja ljeta trebalo bi

ih ostati manje od 50.000, a do kraja godine trebao bi ostati kontingent od oko 20.000 vojnika, koji će u zemlji biti neodređeno dugo.

Pogledaj te mrtve gadove Wikileaks, internetska stranica na kojoj anonimni izvori objavljuju strogo povjerljive materijale objavila je 5. travnja tajnu snimku američke vojske na kojoj se prikazuje ubojstvo desetak ljudi u predgrađu Bagdada 2007. godine. Među ubijenima su i dvojica Reutersovih djelatnika, vozač i pomoćnik Saeed Chmagh i fotograf Namir Nuruddin. Američka vojska priopćila je da su žrtve poginule u bitci koja se odvila između američkih snaga i pobunjenika. Reuters je zatražio istragu incidenta, a američka vojska je zaključila da su radnje vojnika i pilota bile u skladu sa Zakonom u oružanom sukobu i Pravilniku o postupanju u borbi. U kolovozu 2007. godine Reuters je zatražio nestalu snimku iz helikoptera, pozivajući se na Zakon o slobodi informacija. Objavljena je tek sada. Snimka je načinjena iz helikoptera američke vojske. Na početku helikopter kruži oko skupine ljudi na otvorenome, od kojih je nekoliko bilo naoružano, međutim, nitko od njih se nije spremao zapucati. Ipak, američki vojnici su zapucali i strojnicom pokosili sve što se micalo. “Nastavi pucati, nastavi pucati!”, čuje se na snimci dok bespomoćni ljudi pokušavaju pobjeći, i ne pomišljajući na to da uzvrate vatru. “Pogledaj te mrtve gadove! Lijepo. Odlično gađaš!”, komentirali su među sobom vojnici nakon što su ubili desetak osoba na tlu i nekoliko njih teško ranili. Nakon nekoliko preleta, posada helikoptera je opazila ranjenog Saeeda koji je puzeći po zemlji pokušao pronaći sklonište i upravo pristigli kombi iz kojega izlaze ljudi koji mu pokušavaju pomoći. Posada helikoptera opet je zapucala, ovaj put po osobama koje su izašle iz kombija i pokušale pomoći ranjeniku te ga unijeti u kombi u kojemu su kasnije pronađeni civili i dvoje ranjene djece, a jedan vojnik na snimci komentira kako “je njihova krivica što vode djecu u bitku”. “Ni jedan nedužni civil nije namjerno ubijen s naše strane. Poduzimamo stroge mjere da to spriječimo. Znam da je ranjeno dvoje djece i mi smo učinili sve kako bismo im pomogli. No ne znam kako su ozlijeđena”, rekao je u to vrijeme američki bojnik Brent Cummings Washington Postu. q Pripremio: Faris Nanić


KULTURA Priča o sevdalinkama: guja iz tuzlanske sevdalinke je zloglasni Omer-paša Latas

Butum Tuzlu opasala guja Avdo Huseinović Butum Tuzlu opasala guja metla glavu na Džindić mahalu, a repinu trgla na Gradinu. Zelen bore na Džindić mahali pod tobom ću čardak sagraditi, na čaradaku sjesti besjediti. Zelen bore ne zelenio se, a moj dragi ne oženio se. Danas, kada se riječ sevdalinka izusti, najprije se pomisli na melodiju znanu po vilovito-raskošnoj izvedbi. Ta melodija u nama pobuđuje bajne uspomene na staru Bosnu, njenu čudesnu prošlost, brojnim pjesmama opjevanu. Svako opisivanje ove pjesme predpostavlja evokaciju stare Bosne turskog zemana i austro-ugarske uprave. U najužem pojmovnom značenju sevdalinka je rijedak i čudesan spoj melizmatskog i lirsko-poezijskog žanra muzičkog i usmenog folklora, sa sevdahom, ljubavlju mladih u svome jezgru. Inspiracija je i korijen većine sevdalinki u ljubavi, ali se time ova pjesma ne iscrpljuje. Pjesma sevdaha budi glas dubine i prošlosti koji se u trenutku muzičkog progovaranja duše sama od sebe javlja. Svaka sevdalinka je, na neki način, zaustavila vrijeme, ili bar daje iluziju zaustavljenog vremena. A onda što je i karakteristično za ovu vrstu pjesama dolazi do buđenja, trežnjenja, a ovo je buđenje obično bolno. To je jedan od najreprezentativnijih žanrova naše usmene književnosti i naše narodne književnosti općenito. Sevdalinka u čovjeku pobuđuje najnježnija i  najplemenitija osjećanja i duhovna stanja: radost, rahatluk, najuzvišenije trenutke ispunjenja samoostvarenjem, trenutke koji su nam u životu tako blizu, a često nedostižni. Tradicija pjevanja sevdalinke je posebna priča. Sevdalinka je po prirodi usmena umjetnost i sve što je do danas sačuvano, sačuvano je usmenim putem, školovanjem generacija pjevača koji su prenosili iz jednog vremena u drugo staru muziku, čije su se osnovne melodijske i tekstualne karakteristike, sve do 20. stoljeća, malo mijenjale. Prije Drugog svjetskog rata, sevdalinka se izvodila samo uz saz, tradicionalni žičani

instrument porijeklom iz Perzije, koji su Turci donijeli na Balkan. Sačuvano je vrlo malo snimaka sevdalinki uz saz, i skoro svi se nalaze u arhivi Radio Beograda. Poslije Drugog svjetskog rata uvode se moderni instrumenti, poput harmonike i violine. Pjevač sevdalinke nije “interpretator” u nekom banalno-estradnom smislu riječi, njegov “etos” zahtijeva snažnu posvećenost izvedbi. Danas mnogi se pitaju u čemu je razlika između popularnih folk pjevača i izvođača sevdalinka. Naravno da postoji razlika između folk-zabavljača i izvođača sevdalinke. Folk i turbo-folk zabavljači su osjećaji oka, a sevdah je osjećaj srca i duše. To je ogromna razlika. Biti izvođač sevdalinke je umjetnost, kao što je umjetnost i znati slušati sevdalinku. U ovom broju pričamo o izdavanju rodnog lista najpoznatijoj tuzlanskoj sevdalinci. Pjesma “Butum Tuzlu opasala guja” ili, kako se često pjeva, “Gornju Tuzlu opasala guja”, spada u red vrlo pjevanih i popularnih sevdalinki. Guja, koja se spominje u ovoj pjesmi je zapravo metafora za Omer-pašu Latasa, turskog vojskovođu koji je, između ostalog, u krvi ugušio pobunu bošnjačkog plemstva u istočnoj Bosni u decembru 1850. godine. Zloglasni Latas je sa svojom vojskom od oko 10.000 najboljih carskih jurišnika stigao iz Turske u Sarajevo 4. avgusta 1850. godine. Iste godine 18. oktobra je u Tuzli pukla ustanička puška i ustanak se proširio na cijelu Posavinu. Na čelu ustanika protiv Latasa je bio Mahmud-paša Tuzlić. Latas je pobunjenike porazio kod Vranduka i potisnuo ih dalje prema Žepču, Maglaju, Doboju i Derventi. Nakon odmora u Derventi, Latas je krenuo prema Tuzli, a u mjestu Špionica kod Srebrenika uhvatio je pobunjenika Tuzlića. Tako je Latas bez veće muke i otpora ušao u Tuzlu i slomio pobunu. Poslije gušenja ustanka, Latas se utaborio na brdu Krcelj između Džindić mahale i Gradine, tuzlanskih lokaliteta, i tu ostao nekoliko dana. Otuda potiče “guja”, koja je opasala Tuzlu. Inače, lokaliteti koji se spominju u ovoj pjesmi pripadaju svakako Donjoj Tuzli, pa je zato sasvim nepravilno pjeva-

ti “Gornju Tuzlu opasala guja”, kako su to činili mnogi pjevači do sada jer je Gornja Tuzla udaljena oko petnaestak kilometara odatle. Butum na turskom znači čitav, pa tako u nekom prijevodu na bosanski jezik znači da je čitavu Tuzlu opasala guja. Biografija krvnika Omer-paše Latasa kazuje da je riječ o Srbinu koji je prešao na islam. U hrišćanstvu se zvao Mihailo Mića. Rođen je u Hrvatskoj u Lici 1806. godine u selu Janja Gora, općina Plaški. Kao istaknut lopov pljačkaš, pobjegao je u Bosnu 1827. godine radi krađe novca, kako bi izbjegao hapšenje i u Banja Luci primio islam i novo ime. Iz Banja Luke je dospio u Glamoč, mučeći se da preživi. Poslije dvije godine otišao je u Vidin. Tu ga je zapovjednik tvrđave uzeo za učitelja crtanja svojoj djeci i zadovoljan njegovim radom, preporučio ga je u Carigrad. S tom preporukom postao je nastavnik tehničkog crtanja u carigradskoj vojničkoj školi, a kasnije učitelj prijestolonasljednika Abdul Medžida i ubrzo (1838.) pukovnik. Kada je na prijesto došao Abdul Medžid, Omer-paša Latas je postao paša. Kao odličan vojnik, Omer-paša se istakao 1840. u Siriji protiv sultanovih odmetnika, 1842. kod gušenja bune u Albaniji, 1845. ponovno u Siriji i 1846. u Kurdistanu, uvijek u borbi s buntovnicima. Zloglasni Srbin iz Like koji, da bi se spasio zatvorskih kazamata zbog pljačke, pređe na islam, zasigurno je postao jedan od najvećih krvoloka nad Bošnjacima. Prođe 139. godina, od kada krvnik Latas ne hoda ovodunjalučkim poljima, ali polja smrti koja je posijao glavama najuglednijih Bošnjaka tog vakta, zasigurno su znakovi koji svjedoče da se nakon njegovog dvogodišnjeg krvoločnog pira po Bosni, bošnjačka elita više nikada nije oporavila. O toj ljutoj guji, ostalo je najistrajnije svjedočenje u pjesmi “Butum Tuzlu opasala guja”. Često se zna reći da je sevdalinku jako bitno “donijeti”. Po nama, ovu pjesmu je najbolje donijeo Tuzlak Nedžad Salković. q

65

J O U R N A L


KULTURA Bošnjački književnik Osman Nuri - Hadžić (Mostar, 1869. – Beograd, 1937.)

Pokretač duhovnog preporoda bh-muslimana Ajka Tiro-Srebreniković

66

Osman Nuri – Hadžić rođen je u Mostaru 1869., a umro u Beogradu 1937. U Sarajevu 1893. završava Šerijatsko-sudačku školu, a pravo studira u Zagrebu i Beču. Hadžić je 1895. sudjelovao u prosvjednom spaljivanju mađarske zastave, prigodom dolaska Franje Josipa u Zagreb, te je bio osuđen na šest mjeseci zatvora, nakon čega je otišao u Beč na studij, ali na kraju diplomira u Zagrebu 1899. Nakon studija, službuje na Okružnom sudu u Sarajevu, poslije u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Bio je jedan od pokretača duhovnog preporoda bosanskohercegovačkih muslimana s kraja 19. i početka 20 st. Njegova kćerka Bahrija Nuri Hadžić (Mostar, 1904.- Beograd, 1993.) bila je prva među Bošnjakinjama poznata operna solistica čiji je soprano plijenio pozornost uglednih europskih glazbenika. Hadžić se bavio kulturnom historijom, vjersko-prosvjetnim djelovanjem, bio je profesor na Šerijatsko-sudačkoj školi. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Banja Luci i Bosanskoj Dubici bio je na dužnosti kotarskog predstojnika. Nakon 1918. načelnik je u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. 1924. je umirovljen. 1937. umire u Beogradu.

Suradnja s Ivanom Milićevićem

J O U R N A L

Po uzoru na Ibrahim-bega Repovca, Hadžić još kao srednjoškolski učenik javljao se u hrvatskim listovima. U Crvenoj Hrvatskoj 1892. objavljuje istočnjačke uzrečice, Istočne iskre. Kratke priče “istočne narodne priče”: Ljubav je spasila, Našla slika priliku i Hićmet i Nimet objavio u zagrebačkim časopisima Prosvjeta i Dom i sviet. Ove priče imaju karakter egzotične bajkovitosti, fantastičnog predanja s poučnim završetkom. Zajedno sa Safvet–begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem 1. maja 1900. pokreće Behar, časopis koji je u to vrijeme na prosvjetno – kulturnom polju Bošnjaka imao veliku ulogu. Značajna

Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Milićević su mu djela Muhamed a.s. i Kuran – kultura Islama. Surađivao sa dobrim prijateljem, Mostarcem Ivanom Milićevićem (1868.-1950.), koji je svoje pjesme u Prosvjeti potpisivao pod pseudonimom Aziz Hercegovac. Novele i pripovijetke koje su, prije svega, imale poučni karakter i utjecale na formiranje čitalačke publike, s temom iz suvremenog muslimanskog života objavljivali su u Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj, Viencu, Narodnim novinama pod zajedničkim pseudonimom Osman–Aziz. Nakon što je 1894. počela plodna suradnja Hadžića i Milićevića, Milićević se i dalje samostalno javlja, objavljujući pjesme intimnog tona pod imenom Ibni Mostari. Pod ovim pseudonimom potpisivao se, najvjerojatnije, i Hadžić u Mearifu u dijelovima koje Milićević nije mogao prevoditi zbog nepoznavanja orijentalnih jezika. Ovaj dvojac je objavio: Pogibija i osveta Smail-age Čengića (1895.), Bez nade, pripovijest iz mostarskog života (1895.), Na pragu novog doba (1896.), a u nakladi Društva Sv. Jeronima izašle su Pripoviesti iz bosanskog života (1898.) te roman Djeca nevolje, kojeg je uglavnom napisao Milićević za vrijeme dok je Hadžić izdržavao kaznu u Bjelovaru zbog paljenja mađarske zastave.

Djeca nevolje je roman koji govori o otuđenosti pojedinca u sredini koja ga zbog idealističkog pogleda na život izopćuje. Naturalističku karakteristiku romanu, isticanje tamne strane života, daju socijalni elementi bijede i neimaštine koji su uzroci nezadovoljstva glavnog junaka Cvjetana. Njegova se obitelj nada kako će on prekinuti školovanje te im pomoći u rješavanju elementarnih egzistencijalnih problema. Cvjetan se kroz psihološka promišljanja bori protiv sirotinjskog mentaliteta i apatičnosti. No, međutim, on je pojedinac koji ne može biti shvaćen jer je talog vremena u svijesti njegove siromašne obitelji toliko velik da se iz njega ne vidi nikakav putokaz. Roman ne upućuje na svjetle persektive, niti nadu u bolje sutra, sve je zatvoreno u čarobnom krugu, samo tonovi mraka, nevolje i patnje ostaju trajno prisutni u životu likova romana. Većina djela potpisana pod pseudonimom Osman-Aziz imala su zadatak da ukažu na složenost situacije u kojoj su se našli bosanski muslimani, u bitno novim uvjetima koji su nastali dolaskom austro-ugarske vlasti. Individualni umjetnički impulsi nisu mogli doći do izražaja jer je bilo nužno uskladiti dvije stvaralačke energije tako da je tematika i cjelokupna umjetnička struktura ovih djela bila nužno u funkciji udruživanja i posljedica koje iz tog proizilaze. Bez nade je društveni roman u kojem se neprestano izmjenjuju romantičarske ili romantičarsko-folklorne s realističkim stilskim karakteristikama. Roman predstavlja prikaz života i duha u prvim godinama austrougarske okupacije BiH te reakciju bosanskih muslimana na novi način života kojeg je sa sobom donijela nova vlast. Radnja je smještena u vrijeme od 1879. do 1884. Književni tendem Osman-Aziz stvarao je na način da jednu od Hadžićevih emocionalno-pripovjedačkih komponenti predstavlja erotika. Ovaj specifični senzibilitet ima literarno


KULTURA izvorište u Hadžićevoj sklonosti ka istočnim narodnim pripovijetkama do kasnije “pripovijesti haremskog života”, koju je pod naslovom Vezirova ljubav objavio pod zajedničkim imenom 1898. u časopisu Dom i sviet. Neskrivena bujna erotika u ovoj prozi, data je u znaku Istoka, ali više pod utiskom literature, svjedoči da je Hadžić autor i ostalih erotičnih mjesta u njihovom zajedničkom opusu, datih, suglasno muslimansko-bosanskom lokalnom životu, sa nešto više mjere. Po svemu se vidi da je Hadžić u okviru Osman-Azizovog stvaranja činio onu literarniju, topliju komponentu, u okviru koje se puštalo maha i subjektivnom intimnom odnosu prema životu, ali je predstavljao i izvor tamperamentnih, žustrih apelativno-polemičkih nastrojenja. Milićević je u okviru zajedničkog književnog rada predstavljao hladniju, racionalniju i trezveniju stranu, opterećenu suhim i objektivnim prilaskom životu, usmjeravanjem, odgajanjem, poučavanjem, i to više kritičkim isticanjem negativnih primjera, orjentisanjem u smislu hrvatske nacionalizacije, kako je istakao Muhsin Rizvić. Na tradiciji narodne usmene predaje, 1894. Hadžić objavljuje podužu pripovijetku Ago Šarić koja počinje s pejzažnim koloritom Mostara, a motivi Neretve, Radobolje, Dunava i Save su u funkciji ocrtavanja prolaznosti vremena. Radnja je smještena u 17. stoljeće i odigrava se na starim lokalitetima Hum, Podvelež, Bijelo polje, vrelo Halebinovac, ali Alel-havadže mahala koju je popalio Stojan Janković, od koje danas ni traga nema, od koje nije ostalo ni kamena, te ju tek kadkad spomene jošte koja staračka usta. (…) E, ta onda je bilo života u Cernici, u Al-el-havadži, a danas je tamo sve pusto, nigdje ni najmanjeg traga kućam, već jedina džamija sama i tiha u sredini… Okosnicu ove pripovijetke predstavlja predanje o poznatom mostarskom junaku Agi Šariću koji ne podnosi zabrane i naređenja te epski svijet kojeg je narodni pjevač ili pripovjedač spjevao ili ispričao. U radnju, koja se grana u dva smjera: Agin prkos prema zakonu i Halebijevoj zapovijesti te drugu koja se odnosi na suparništvo prema djevojci Hani Hrvićevoj, uključeni su epski likovi Age Šarića, junaka kojemu bijaše razbibriga pjesma i pjevanje i Stojana Jankovića koji nakon sultanova ropstva pohara Mostar, ali i pjesnika Kaimije čije je stvaralaštvo u funkciji prikazivanja kontinuiteta pisane i umjetničke riječi na prostoru BiH i simbolizacije političkog slobodoumlja. Po-

“Mearif” – zagrebački muslimanski danovnik 1894./95. red utjecaja narodne predaje, osjeća se i Šenoin meditativni historizam i romantična dramatika. Ago Šarić je zbog katulfermana morao napustiti Mostar, majku i Hanu, djevojku u koju je bio zaljubljen, te bježeći od zakona skrasiti se kod beogradskog vezira. Maštovitost životnih situacija i emocionalnost su elementi koji potječu iz muslimanskog duhovnog naslijeđa. Pripovijetka obiluje opisima prirode koji su u funkciji predočavanja unutarnjeg stanja likova: Spustila se mrkla proljetna noć. Nebom se izvile ma-

“Islam i kultura”, Zagreb 1894.

gluštine, a iz zraka probijala hlad, koji te više podsjeća na izmaklu zimu nego li na ljeto koje se primiče. Tek kadkad udari zadah vjetra, a izdaljega čuješ šum Dunava i srebropjene Save, koji su od kiša nabujali. Cio Beograd u mirnu snu, samo što na tabiji bdiju budne straže, dozivljući se od časa do časa, jedva čekajući da prođe ovo mrtvo vrijeme. Davno su mujezini s tankih minareta oglasili jaciju. A tajnovitost noćnog pejzaža, Muhsin Rizvić, je označio kao pojačavanje tajanstvenog elementa tišine, nevremena, pustoši i prisustva nepoznatih osoba kao nijemih svjedoka događaja. U Pogibiji i osveti Smail-age Čengića na tradiciji narodne epske pjesme gradi se prozni svijet u kojemu Smail-aga raspituje Mirka Aleksića i Novicu Cerovića o položaju raje: kako je raji, da im nije teško, da im tko zulum ne čini, ističući svoju zaštitničku ulogu prema njima, a epska Smail-agina neustarašivost i etičnost istaknuta je u dijalogu s Baukom. Ovaj dijalog vrlo je sličan s dijelom kojeg je dao Bašagić u svojoj povjestici Pogibija Čengić age. Oba djela su nastala kao romantičarsko viđenje ovog događaja, suprotno od svijeta Mažuranićevog spjeva. 1894. objavljuju prvu knjigu zagrebačkog danovnika Mearif. Osman Nuri Hadžić je u Zagrebu 1894. god. tiskao raspravu Islam i kultura koja je nastala kao odgovor protuislamskoj knjizi Milana Nedeljkovića objavljena 1892. u kojoj se govori kako islam negativno utječe na duhovni razvoj pojedinih naroda. Hadžić u ovoj raspravi piše: Ali s vremenom, pošto se je Osmanlija počeo povlačiti s Balkana počela je među nekim narodima ta mržnja na Islam jenjavati u toliko, što se je počelo lučiti vjera od narodnosti, od države. Naročito se je to opazilo kod Hrvata, koji strogo luče vjeru od narodnosti, te se je kod njih našlo zrelih, umnih političara, kao što je veliki čovjek doktor Ante Starčević, koji je, kako ćemo vidjeti, uzeo Islam u obranu, pa i samu tursku carevinu, ukoliko su na nju nepravedno napadali i napadaju. Za Hadžića islam je središte vrijednosti: nama je naša vjera najsvetija i najuzvišenija stvar, i ništa na svietu nije tako veliko i uzvišeno. Ako nam neko povrijedi čast, imetak mu mi možemo oprostiti, ali povrede vjere, vjerskih osjećaja ne možemo niti smijemo oprostiti. Za Hadžića islam je vjera razuma, u njegovim zasadama sadržana su načela napretka, usavršavanja i milosrđa. Hadžić u vjeri, domovini i narodu vidi najuzvišenije ideale i najsvetije osjećaje što ih čovjek može imati. q

67

J O U R N A L


KULTURA Jezikoslovna istraživanja

Razobličenje krađe i velike Karadžićeve podvale Je li fonetski pravopis osmislio prije skoro tri stoljeća fra Lovro Bračuljević, porijeklom Bunjevac, znatno prije Karadžićeva fonetskog pravopisanja? Prof. dr. Jusuf Mulić

68

J O U R N A L

Među brojnim krađama bosanske i hrvatske kulturne baštine, u koje spada i proglašenje balade Hasanaginica iz Imotske krajine srpskom, zacijelo, najveća je ona prema kojoj je Vuk Stefanović Karadžić sebe proglasio tvorcem fonetskog pravopisa, čije pravilo glasi: piši kako govoriš, a čitaj kako pišeš i ono se sve do danas pod njegovim imenom primjenjuje u svim južnoslavenskim zemljama. Međutim, stvarni autor je porijeklom Bunjevac i franjevac bratstva Bosana srebrena fra Lovro Bračuljević. Bunjevci su se iz svojih staništa u Hercegovini, Dalmaciji i Lici selili u sjevernu Bačku i ostale dijelove tadašnje Mađarske u vrijeme mletačko-osmanskih ratova (1645.1699.). O tome su pivali: Didovi nam iz daleka, Ondud gdi je rika Buna. Danas ih ima u čitavoj Bačkoj, s obje strane granice, a većim skupinama oko Subotice, Sombora, Bača, Bajmoka, Aljmaša Čantavira, Čonoplja, Tavankuta i drugdje (Autonomna pokrajina Vojvodina u sastavu Srbije) te oko Baje, Borsoda, Kelebije i drugdje (Mađarska), živi između 100.000 i 230.000. Izbjegli Bunjevci za sebe su govorili da im je jezik kojim govore slavinski/ilirski, štokavskog narječja ikavskog izgovora i, kao takvog, stoljećima ga održavaju (na njemu piva i poznati bunjevački interpret starogradskih pjesama Zvonko Bogdan: Al' rekoše pre nikolko dana, da je nesto' onaj salaš mali...). Iz stare postojbine sa sobom su donijeli bogato narodno blago, napose narodne pisme, a mnoge od njih nastale su i u novoj postojbini (Blaško Rajić: Narodno blago, 1910. i 1923. i Ive Prpić: Bunjevačke narodne pisme, 1939). Tu spada i poznata narodna pisma Ženidba Vidaka kapetana, čiji je sadržaj uzet iz bunjevačke prošlosti u do-

Naslovna strana Bračuljevićeve knjige “Uzao Scerafinske (naški) goruće ljubavi” tiskane u Budimpešti 1730. godine ba velike seobe. Kad je Vidak otišao u Mađarsku, iza sebe je ostavio lipotu divojku Maru, kćerku župana Sučića iz bile Bune, koja mu je viru dala. Imala je brojne prosce, ali je čekala svoga voljenoga Vidaka. Ženidba je, zbog tadašnjih okolnosti i puta koji su Vidak i njegova pratnja morali prevaliti, zakazana godinu dana ranije (Daleko je s mora do Dunavapa do bile subotičke kule). Vidak je s pratnjom krenuo na put, kako bi što prije stigao na bilu Bunu (Gone konje i danju i noću -sam' da prija do Neretve dođu). Približavajući se Neretvi, Vidakovi su pratioci nešto ugledali i pitali ga o čemu se radi: Oj Vidače, naša poglavico-šta se ono u daljini bili- il su bile na plandištu ovce-il na vodi bili labudovi-il su cure razastrle platno. Al' bisidi Vidak kapetane: Nit su bile na plandištu ovce-nit na vodi bili labudovi-nit su cure razastrle platno-

već su kule naše bile Bune (radi se, vjerojatno, o kulama čuvene blagajske tvrđave). Bunjevci su razvili vjersko i svjetovno školstvo, izdavali svoje novine, almanahe kalendare, osnivali kulturno-umjetnička društva, a među njima je izniklo i nekoliko zapaženih književnika. Kao nositelji kulturnog života među Bunjevcima, posebno su se isticali Franjevci, koji su pripadali Franjevačkoj bratovštini Bosna srebrena. Između ostalih njihovih književnih djela, u natuknici Bunjevci (Hrvatska encklopedija, sveska 3, Zagreb 1942, strane 518-523), odnosno u onom njenom dijelu čiji je autor Bunjevac i književnik iz Subotice Mato Evetović (strane 518-522), naišao sam na nabožno djelo koje nosi naslov: Uzao Scerafinske (naški) goruće ljubavi (Budim, 1730), a napisao ga je fra Lovro Bračuljević, od roditelja Bunjevaca (Budim 16851737), svećenik, književnik, profesor i pisac pet knjiga različitog sadržaja (Hrvatski bibliografski leksikon 2, JLZ, 1989, 248). Knjiga se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Drugo izdanje ove knjige tiskao je Nakladni hrvatski bibliografski zavod (Zagreb, 1942), a treće Matica Hrvatska-Ogranak Sarajevo i HKD “Napredak”, Sarajevo, u okviru antologije Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini od XIV do XIX stoljeća, od kojih je već tiskano prvih šest knjiga (Sarajevo, 2005). Prvo poglavlje autor je posvetio bratovštini franjevaca Bosne srebrene, kojoj je i sam pripadao, a drugo je naslovljeno sa Opomene (u današnjem značenju Napomene) za pravo, dobro i lako štiti (od starijega hrv. čitati i štioc čitalac) ove knjige. Nakon što je opisao na koji način razni narodi izgovaraju pojedine riječi i na svoj način upotrebljavaju slova u svom


KULTURA jeziku vlastitog izgovora, Bračuljević kaže: ...Naiposli, ima se znati, da u latinski jezik, od sami neglasovitih slova, kakvu sva, osim ovih pet A,.E, .I, O, U, nigda ne biva glasovita rič, tojest s'zlamenovanjem kojegod istinite stvari; niti za to ima u njemu i jedna taka rič, niti u govorenju razumnom dolazi. Ali, nije tako u drugih jezici, ni u istom našemu, bivši u njemu dosta riči, koje (premda niki običavaju, pišući, mećati u nji kojegod glasovito slovo) izgovarajuće s'samima neglasoviti slovi: kako na priliku ove riči: Grk, krk i mloge druge, koje niki ovako pišu: Gark, kerst. Na kraju, Bračuljević je odbacio starinski način pisanja i predložio sljedeće: Ali je lipše i pofahljenije pisati onako kako se govori, jer ��togod je odviše, nije fahljeno, veće kuđeno: Superflua sunt visanda. Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorimo i izgovaramo naške riči, jer kako se mogu izgovarati, onako se mogu i u knjigah čitati. ( Dio teksta iz Bračuljevićeve knjige koji sadrži prijedlog o prihvaćanju fonetskog pravopisa.) Ovakva izvorna obavješćenja, u znanstvu se priznaju kao nepobitna. Bračuljevićev prijedlog fonetskog pravopisa, skoro jedno i po stoljeće kasnije, ukrao je Vuk Stefanović Karadžić i, kao veliko otkriće načina pisanja i čitanja, proglasio ga vlastitom tvorevinom (kasnije mu je ponegdje, kao koautor, odavan i Đuro Daničić, pa se zvao i Vuk-Daničićev fonetski pravopis). Dakle, velika Vukova krađa i podvala. Imajući to u vidu, nakon ovoga otkrića, Mato Evetović je 1942. godine naglasio: Sto godina nakon Vuka Stefanovića Karadžića (Hrvatska enciklopedija 3, Zagreb 1942, strana 522; Od ove, u enciklopedistici, po kakvoći skoro nedostižnog urednika Mate Ujevića, tiskano je samo pet brojeva, a posljednji peti, što je posebice zanimljivo, 5. svibnja 1945. godine). Ne postoji nikakva sklonost razmatranju mogućnosti nijedne od dviju pretpostavki: Prve, da je Lovro Bračuljević pravilo o fonetskom pravopisu preuzeo od Vuka, jer ga je osmislio skoro šest desetljeća prije nego što se on i rodio (173o1787) i skoro jedno i po stoljeće, nakon što ga je Vuk ozvaničio (1730-1868). Druge, mala je vjerojatnoća da bi dva čovjeka, u tako dugom vremenskom razmaku, mogla doći na istu zamisao, koja je skoro podudarna. Ovo tim prije, što je Lovro Bračuljević bio visokobrazovan, a vuk Stefanović Karadžić samouki stočar. Kao posebno znakovito, treba naglasiti da je Lovro Bračuljević povod svoga opre-

djeljenja za fonetski pravopis, opširno obrazložio. Navodni Vukov ili Vuk-Daničićev fonetski pravopis prihvaćale su Vlada Kneževine Srbije 1868., Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1883., a u Hrvatskoj je uveden nakon pojave Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza 1892. godine (novi Hrvatski pravopis štampan je 1971. godine, ali je završio u rezaonici papira, a obnovljen 1974. godine). U tim zemljama, još uvijek je na snazi navodni Vukov fonetski pravopis. Generacije Hrvata i Bošnjaka, preko jedno i po stoljeće, Vuka slave kao jezikoslovnog velikana. Vuk, čija se porodica u drugoj polovini XVIII stoljeća iz okoline Pljevalja (tada Hercegovački sandžak u Bosanskom ejaletu) doselila u okolinu Loznice (Tršić), govorio je bosanskim jezikom, štokavskog narječja ijekavskog izgovora, s naglašenim tvrdim hercegovačkim izgovorom. Porijeklom Vlah Rumunj, dakle Roman, kao ni drugi Romani (osim Španjolaca pod utjecajem arapskoga jezika preko Maura), nije mogao izgovoriti glas ha, koji je prisutan u svim južnoslavenskim jezicima i, za razliku od romanskih jezika, kako se piše, onako se izgovara. Zato je Hasanaginicu preimenovao sa Asanaginica, pjevao o (H)Ajduk Veljku (Petroviću, Karađorđevom harambaši), o (H)Ercegovini i tako dalje. Nevjerojatno je da, u periodu dužem od dva stoljeća (1730-1942), nitko od hrvatskih i bošnjačkih jezikoslovaca i književnih djelatnika nije pročitao Bračuljeviću knjigu iz 1730. godine, ali nakon toga ni u narednom periodu od skoro sedam desetljeća (1942-2009), odnosno u ukupnom periodu od pojave Bračuljevićeve knjige do danas punih 279 godina i to sa-

Vuk Stefanović Karadžić

znanje objavio. I, evo, pojavilo se i treće izdanje Bračuljevićeve knjige (2005.), ali, nije se još ništa čulo o njenom sadržaju, ni o onome što je on izgovorio. Tako Hrvati i Bošnjaci sve do današnjeg dana, žive u uvjerenju da je Vuk tvorac fonetstkog pravopisa. Jezikoslovci s južnoslavenskoga prostora utrkivali su s u okivanju u zvijezde ovoga kradljivca, koji je proglašen reformatorom savremenog srpskog jezika. Ovdje donosim samo jedan od tih hvalospjeva, koji je neimenovani autor napisao u natuknici o Vuku Stefanoviću Karadžiću (Opća enciklopedija JLZ, Sveska 4, 1974, strana 267), a glasi: ...Karadžićeve reforme obuhvaćaju uvođenje narodnog pučkog jezika u književnost, pojednostavljenje pravopisa na fonetskoj osnovi (svaki glas jedno slovo), po načelu: piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano. Ovo otkriće bilo je povod da provjerim kako s fonetskim pravopisom stvari danas stoje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Kao čovjek koji je po struci daleko od jezikoslovlja, mogao sam zaključiti da je Vukov fonetski pravopis u Hrvatskoj ostao na snazi, bar do 1977. godine. U natuknici Fonetski pravopis, koji je, bez navoda autora, objavljen u novom izdanju Hrvatske enciklopedije (Sveska 3, 2001., strana 696), Ivan Broz je proglašen Vukovcem, a za Vukov fonetski pravopis predloženo da ga valja napustiti. Po mome, nestručnom mišljenju, fonetski pravopis je velika, ako ne i najveća tekovina, ne samo južnoslavenskog jezikoslovlja i nema nikavkog opravdanog razloga da se napusti. Jedino šta treba učiniti, jeste da se kao njegov pravi autor proglasi fra Lovro Bračuljević i nazove Bračuljevićev fonetski pravopis. Tako bismo se poslije 123 godine u Bosni i Hercegovini (1886.2009.), odnosno poslije 117 godina u Hrvatskoj (1892.-2009.) mogli lišiti opterećenja Vuka i Đure, a njegovom tvorcu u okviru jednog naučnog skupa odati dužno priznanje i na pogodnom mjestu upravo na Buni podići mu spomenik. Što se Bosne i Hercegovine tiče, stvar stoji ovako. U, inače izvanrednom, zborniku Jezik u Bosni i Hercegovini (Sarajevo-Oslo, 2005.), osim navoda da je VukDaničićev fonetski pravopis po odluci Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu uveden 1883. godine, o tome više nema nikakovih navoda. Iz toga se može zaključiti da kao tvorac fonetskog pravopisa još uvijek slovi Vuk Stefanović Karadžić (uz dodatak Đure Daničića). Tako je, nakon skoro jednog i po stoljeća i ova je Vukova podvala razobličena. q

69

J O U R N A L


KULTURA Kultura življenja: ispijte onu dopola punu čašu životne radosti! Možda pomogne.

Nasmijte se, mili moji! Edina Smajlagić

70

J O U R N A L

Narodni su mudraci odavna rekli: zapjevaj, muci usprkos! I savjetovali: udri brigu na veselje! I to baš danas kada su nas stisnuli sa svih strana: neimaština, čak i užas gladi iz kontejnera, laži i prijevare, divljački nemoral, otkazi, štrajkovi, kada nas pritišću banke, skupoća, kada su nas nagazili na poslu (ako ga još imamo) dodatnim, neplaćenim obvezama i kada nam pada standard (zapravo se urušio na razinu onog iz 2006. godine pa se još i strmoglavljuje) kada nam pričaju (isti igrači) o novoj filozofiji rada, nude neke “vizije” izlaska iz recesije. Jer nam, zapravo, uvode očajničke mjere koje jedino spašavaju njihove fotelje. Da makar znamo do kada će to tako? Upravo zato, unatoč svemu tome, treba naći načina i opustiti se, razgaliti, nasmijati. Istina, teško nas danas uspijevaju nasmijati i najbolji štosovi iz humorističnih serija, karikature. Izludio nas je jednostavno sav taj užas što ga, manipulirajući našom svakodnevicom i budućnošću, “prosipaju” kojekakvi dirigirani pijarovci i politički polutani. Čudo nam se života stisnulo u gnjev, u bijes! U depresivnu bespomoćnost! I evo ga: najava za nadolazeću i u Zagreb urnebesnu sarajevsku predstavu “Audiciju 4” sa zornom, gremlinski deformiranom bosanskom glavurdom “opisanom” šakama, naznačenom zakošenim zagrljajem glumca-najavljivača. Zvonko, svaki dan, od te najave pozdravljam svoje učenike s: “Dobar daaan!” A oni mi, unisono, oponašajući ruralni izgovor, veselo istim odgovaraju. Znam već unaprijed: smijat ću se predstavi i od vlastita smijeha i smijeha ljudi oko mene uopće neću previše niti čuti glumce u predstavi. Nestrpljivo čekam to ludovanje u smijehu. Tu urnebesnu katarzu. Malo me brine: “Audicija” će potrajati sat, sat i pol, pa što onda? Opet ću potonuti u razmišljanja o tome hoće li nam u skoroj budućnosti, kako to prognoziraju naši političari, čak i sadašnja grčka stvarnost biti mila majka spram toga što nas u Hrvatskoj navodno čeka. Škare recesije neumorno fijuču, zasijecaju, otkidaju nemilice i sakate ljudske sudbine. Ugasit ću, za početak, TV i neću gledati više nacerene, debelokožne političa-

Uspori dragi, policija! re. Valja započeti ignorirati te hiromante i grabancijaše čije trikove već počinju “čitati” i klinci. Izaći hitno iz tog iluzionističkog debakla – van. Proljeće stiže: smiješe nam se drobne glave jaglaca i visibaba, drhture ispod preostalih krpa snijega šafrani. Dozivaju u ovozemaljski Raj, unoseći i nemir u tijelo, budeći nove nade. Tko ima i najmanji komadić zemlje neka nešto zasadi. Makar i u vazu na balkonu, na prozoru. Neka dotakne majčicu zemlju. Ma, već ćemo mi to što nas je snašlo – oplijeviti. Uzgojiti za sebe Novi svijet u kojemu više nikada nećemo biti gladni i poniženi. Konačno moramo prestati – za navijek - vjerovati “spasiteljima”. Nego zavladati svojim Vremenom, svojom Sudbinom, vlastitim Osjećajima. Svojim Životima! I smijati se, smijati. Osmjehnuti, barem, životu. Čudu života!

Dijamanti su vječni Umorna, uvečer, prepustim se kakvom starom filmu, čak i onim s Jamesom Bondom. Snimljen ranih šezdesetih, sa Seanom Conneryem kao agentom 007 u glavnoj ulozi, film “Diamonds are forever” nije niti danas, unatoč svim rodnim i ideološkim (i tko zna još kojim) stereotipima, negledljiv. A istog dana nam, i to u Vijestima iz kulture, javiše s HTV-a da je jedan pas nespretnom vlasniku progutao

vrijedan – dijamant i to u draguljarnici! Morao je vlasnik “čekati” i “pretraživati, pretraživati…” dok ga, poslije dva dana i dvije noći, nije opet – dočekao na pasjem izlazu. Nekako nam lakše kada znamo da se posjednik, ako već i ima takav “vječni dijamant”, doooobro nasmrdio. Vjerovali ili ne, ali ne pjevušim (čitaj: tulim) ništa lošije od TV-voditelja Davora Meštrovića ili glumca zabavljača Željka Pervana u TV-zabavnoj trakavici “Zvijezde pjevaju”. I od kad ih čuh, ne prestajem niti ja šansonirati. U tramvaju mi dobri ljudi odmah ustupe mjesto čim me čuju, uvjereni da me snašao PTSP. Upalilo je i u dugačkom redu u pošti. Nasmijao je i vas, sigurna sam, osnivač još jedne stranke u Hrvatskoj, bivši sindikalac Dragutin Lesar, kada je najavio svoje Laburiste - stranku rada distinkcijom od SDP-ovaca komentarom “da ga njihovo članstvo podsjeća na njegov seksualni život, tj. na konstruktivnu suzdržanost”. Svakodnevne nam situacije naprosto nude razlog za smijeh. “Ne bute mogli spati, ak' Vam ne pogledam? Dajte sim taj test!”, sonorno će i energično neki dan ispitivač Zaštite na radu u zbornici moje škole, nakon ispita, jednoj mojoj lukavoj kolegici. Procijenivši da je ispitivač što bi rekli “k'o kruh” našla ona načina da korigira na vrijeme što se još može. Doduše i sama nestrpljivo iščekujem ponedjeljak da vidim “jel' bum prešla”. Jer, puno toga


KULTURA ostalo mi je “mutno” u napucima zaštite na radu. Koga, pri gašenju požara, npr., valja ostaviti na točki plamišta, a koga na točki vrelišta? Koga “gutiti”, oduzimajući mu kisik, a koga zasuti aparatom za gašenje s ugljen dioksidom? Sudeći prema nekim mojim kolegama iz školskih radionica praksa ponekad demantira, a katkad i preduhitri teoriju. Piše tako u smjernicama zaštite na radu da isparenja antifriza obilno treba ispirati – rakijom, konjakom ili viskijem. Žao mi je kolega jer im je velika zapreka pri ispiranju tih za život im opasnih isparenja pre/skupi – viski; za ostala alkoholna pića znam da ih konzumiraju unaprijed, preventive radi. Progledah tako i ja naglo nakon testa iz Zaštite na radu, kao Marichuy (a i neki sporedni likovi) u TV-španjolskoj sapunici “Oprezno s anđelom”. Pa nek' sad netko kaže da nam te glupave serije nisu

od nikakve koristi. Naprosto: nude važna životna rješenja!

Simulakrumi U svim tim podvojenim, multipliciranim “stvarnostima” koje nas okružuju, u tim simulakrumima koje i sami stvaramo, upijamo i “obrađujemo”, naći valja, izgraditi i obraditi - svoj vrt! Teško mi se često pribrati/prikupiti u autoritet među današnjim srednjoškolcima. Često neodgojeni, drski i sirovi te si mangupčine dopuste koješta; “nacale” se na profesoricu kao na kakvu seosku djevojčuru, štipnu je, krevelje joj se. Pa ti, ako smiješ prihvati rizik disciplinske kazne, pljusni divljaka! S drugačijim iskustvima kulture ili s tek naznakama uljuđenosti današnja djeca, na žalost, počesto svoje odrastanje potvrđuju nasiljem. Ma, kakvo – znanje.

Na žalost, uzor su im kojekakvi (i sve brojniji) “opsjenari” i kod nas i u svijetu. Znate za najsvježiji primjer iz Gruzije i beskrupulozne manipulacije informacijama o vježbi mogućeg napada Rusa na glavni grad Tbilisi i ubojstva aktualnog tamošnjeg predsjednika… Sve je bilo “zorno” popraćeno snimcima iz 2008.godine. Scenarij, dakle, nije bio nemoguć. Ne i za tisuće prestravljenih građana. No, ovoga je puta ipak bio lažan. Sve je tanja crta gdje prestaje realnost… Često se sjetim jednog tatinog rigidnog prijatelja koji me je, usred rata u BiH, upitao zabrinuto: “Je'l, babo, uvijek ovako neozbiljan?” Hvala mom dobrom rahmetlli ocu za smijeh i kada su nas rušili, pljačkali, progonili… I zato: smijte se, dobri i mili moji! Unatoč ovom ludilu oko nas. Upravo, usprkos njemu! q

Kultura življenja: može li se osnaživanjem civilnog društva i povezivanjem njegovim s medijima naći izlaz iz sadašnje situacije?

Sjetni mirisi osmoožujskih karanfila

71

Edina Smajlagić Prijedlog strategije razvoja industrije u Hrvatskoj danas: u prvoj fazi oporaviti i potaknuti tekstilnu, drvnu i metalsku industriju. Čuli smo ga u Memorijalnom stanu spisateljice i prve hrvatske novinarke i borca za ljudska prava Marije Jurić Zagorke na Dolcu br. 8 u Zagrebu, gdje je održan skup (u povodu njena rođendana i 8. ožujka – Međunarodnog dana žena). Organizirale su ga aktivistice Ženskih studija sa novinarkama i sindikalnim aktivisticama. Aktualni događaji u zemlji interpretirani su iz rodne perspektive, razgovaralo se o položaju žena u hrvatskom društvu. Svoja su viđenja izložile: čelnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Jagoda Milidrag-Šmid, dr. Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Svjetlana Šokčević, predsjednica Sindikata tekstila, obuće i gume Hrvatske. Koordinirala je voditeljica Ženskih studija prof. Rada Borić. Tržištem kapitala vladaju počesto nesigurnost i – nada! Kontinuirano pada proizvodnja, smanjuje se broj domaćih proizvoda. U velikoj transformaciji društva očekuje se i promjena tečaja kune jer smo sadašnjim tečajem otežali izvoznicima

umanjujući im vrijednost izvezene robe. Recesija je postala grobljem nada u bolji život. Cvjeta siva ekonomija, a da je država izgubila ugled potvrđuju i nedavne prijave poreza; daleko manji broj građana, u odnosu na prošlu poreznu godinu, prijavio je porez i očekuje porezne olakšice. Kreditni slom i pad na financijskim tržištima nesumnjivo imaju drugačiji učinak na muškarce i žene. Teško da je u ovoj današnjoj općoj recesiji većini i “bliska” ideja o rodnoj problematici i feminističkoj epistemologiji. Zato je bilo dobro o tome progovoriti makar na Ženskim studijama i raspraviti što nam je to donio u Hrvatsku tzv. neoliberalni kapitalizam!? Nameće se nužna potreba promjene kompletnog tržišnog fundamentalizma, tj. tržišne ekonomije, tog “umilnog, 'slatkastog' totalitarizma”. Neosviješteni “meki totalitarizam” podupiru, na žalost, danas i mediji čiji su vlasnici različiti tajkuni. A inteligencija počesto nedovoljno glasno progovara o svemu. Tako se stvaraju poslušnici, podobni, potplaćeni, mediokriteti. Građansko društvo je ugroženo na svim planovima i nužno je pozitivnu energiju pametno

usmjeriti? Kako regulirati društvenu, gospodarsku i bankarsku pravdu? Zaposleni su izloženi različitim pritiscima kao što su: prekovremeni rad, posebno su na udaru zaposlenici koji rade na određeno vrijeme. Od radnika se “traži” potpuno podređivanje firmi! Time im se oduzima sloboda izbora, uskraćuje privatni život. Jer ekonomija mora ne samo pomagati nego i voditi i brigu o drugome, o drugačijem.

Zelene industrije Može li se na vlast utjecati – ženskošću? Koliko se uopće slušaju i čuju prijedlozi koje nude žene? Od odgovornih niti riječi o tzv. zelenoj industriji. Niti o npr. tekstilnoj i drugim granama industrije u kojima je pretežno ženska radna snaga. U zapadnim zemljama zelene su industrije, a koje zagovaraju žene, sastavni dio gospodarstva zemlje. Kod nas se, naprotiv, daju iz upravljačkih struktura paušalne, frazerske, naivne ocjene pa je i smiješno i tragično kada bivša ministrica pravosuđa Ana Lovrin izjavi da ne pristaju (sic: ONI!) na sintagmu:

J O U R N A L


KULTURA

72

“Tko je jamio, jamio je.” (A čak nije u pitaju nikakva sintagma, već poslovica!) Kod nas je još vrijeme “prilagodbe”. Ipak, u Hrvatskoj mnoge stvari rješavamo “sjekirom”, odrežemo, a ne pitamo se što se događa u drugim, povezanim, sustavima, kao npr. u sustavu socijale. Takav bi zakon (ujednačavanje trajanja staža s muškima) otežao ženama brigu o djeci, brigu o starijima. Gotovo bogohulno u ovim recesijskim uvjetima izgleda govoriti o tzv. beneficiranom radnom stažu. Sindikat i nevladine udruge prije pet, šest godina izvodile su radnike na cestu. Danas se to čini nemogućim ponoviti jer su firme umnogome privatizirane, a nekada snažna industrija (pogotovu ona “ženska”, uslužna i tekstilna) gotovo zamrla. Sto tisuća žena zadnjih nekoliko godina izgubilo je posao samo u tekstilnoj industriji. U brodogradnji je zaposleno 92% muške radne snage, tamo Vlada još uvijek pokušava “krpati”, sanirati, ulagati. A žene su, bez puno podrške vlasti, jednostavno – upućene kući. Neka tamo plaču! Teze da su većina njih bile pred prijevremenom mirovinom su bezočna laž i cinizam jer kod primanja od dvije, dvije i pol tisuće možemo tek “nagađati” kolike su im to mirovine “isposlovane”! Ta pomoć je puka priča, a i mogući programi, ako ih je i bilo, tek su deklarativni i počesto nisu niti realizirani. Bila je to još jedna od “patki” i “zagovora” pohlepnih i “ambicioznih” političara prije izbora 2007. godine!

Ženske industrije – ugašene Kada se i danas na TV-u “ilustrira radna atmosfera” prikažu se žene - za ši-

vaćim strojevima. A tijekom samo ove godine tih je tekstilnih radnica ostalo bez posla čak 5.200! Vlasti bi mogle učiniti više za privatni sektor, npr. upravo u tekstilnoj industriji, ali ne čine ništa. U Varaždinu koji je jedan od europskih gradova tekstilaca, mogu se čuti i razmijeniti mnoga od iskustava struke. Ono što se čini dobar put za izlaz iz krize jest i – jačanje sprege civilnog sektora i novinarstva. U SDA-u kupci u tzv. zelenim industrijama, npr. i tepihe kupuju na leesing, a briga za reciklažu je uključena. U hrvatskom se društvu ne razgovara o štetnosti nekih naših roba. Pogotovu ne o brojnim uvezenim robama koje su kancerogene, štetne. Pitanje je i gdje završavaju neprodani kontingenti takve opasne robe? Nema niti trajnih sniženja zbog zatvaranja. Ne zbrinjava se štetne i zabranjene robe, jer je to - preskupo! Pri uvozu takve robe jednostavno bi se takvo što moralo ugovarati! Sada to nije ozakonjeno. Postići se, zato, može puno u razvoju tzv. tehničkog tekstila, kao npr. tekstila koji se polaže na autoceste, pa tekstila koji se koristi u farmaceutskoj industriji, tzv. sanitetskog tekstila i slično. Oni koji bi trebali dati potporu zelenim industrijama – banke - nisu zainteresirani za kreditiranje njihova razvoja jer su direktni konkurenti zemljama u kojima su sjedišta banaka. Tako se jedino možemo pitati: što će biti kada za nekoliko godina ostanemo potpuno bez tekstilne industrije!? Naši političari ne povlače hrabre, radikalne poteze! Valjalo bi zato naći tržišnu nišu, vidjeti budućnost tekstilne industrije u npr. kontroli kvalitete. Tek se ovih dana stidljivo razgovara o propisima o kontroli kvalitete, o deklaracijama i slično. Prilično je jasno već

danas da male kolekcije, koje domaći tekstilci izvoze, jesu budućnost i dobra strategija razvoja hrvatske tekstilne industrije.

Segregacija po spolu Veliki je broj diskriminirajućih praksi na tržištu rada, a aktualna ih kriza još i produbljuje. Zakoni su afirmirali rodnu ravnopravnost pa je nužno, stoga, razvijati javnu svijest o provedbi politike jednakih mogućnosti i za žene i za muškarce. To su temeljne vrijednosti modernog društva. A naša država propušta uskratiti potpore poslodavcima koje je sindikat prijavio za kršenje radničkih prava. Ženske udruge zagovaraju – crnu listu takvih poslodavaca na internetu! Primjerice, minimalna plaća žena zaposlenih u industriji tekstila i odjeće čak je za 6% niža od zakonski utvrđene. U ekonomskoj krizi žene postaju još ranjivije. Evidentno je to i iz nastojanja Vlade RH da spasi muške industrije (u kojima su 92% zaposleni muškarci) - brodogradnju ili građevinarstvo! Iako su s višom naobrazbom žene su na daleko nižem postotku na upravljačkim poslovima; stopa zaposlenosti žena također je u velikoj mjeri (58,3:72,5) niža, a i primanja su im niža za čak 17% nego muškarcima. Tržište rada i nadalje diskriminira žene unatoč razvijenijoj regulativi i relativno dugoj praksi u provođenju politike ravnopravnosti spolova. q * Na skupu je promovirana knjiga “Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke”, koju je tiskao Centar za ženske studije u Zagrebu.

“Mirišljivi” identitet

J O U R N A L

Jarko crvena kardinalska boja cvijeta karanfila jedan je od nezaobilaznih simbola ideologije proleterske klase, klase obespravljenih! Nakon Drugog svjetskog rata i klase koja je pobijedila u antifašističkoj borbi! Poklanjao se taj lijepi, krupni cvijet za radničkih praznika, Prvog svibnja ponajprije, ali i na Međunarodni dan žena. Pisac A. Šenoa ga je stavljao na pjesnikov grob, a M. Krleža je pisao o klinčekima, garifulima (ili gorofulima). Karanfil su nam (u jezik) donijeli Turci, vjerojatno s grčkih strana. Znamo ga još i pod nazivom alkatmer (u perzijskom al znači crven, a turski katmer označava slojevitost, višestruku preklopljenost). Razveseli i mene poneki divlji, maleni cvijetak karanfila kad prpošno i snažno zamiriše između opojnih trava po medvedničkim proplancima! Danas je taj intenzivni karanfil-miris gotovo nestao iz ponude dizajnerskih i trgovačkih “priča” kojima se reklamiraju mirisi. Možda im nije djelovao (mirisao) dovoljno ekskluzivno. Ili je razlog prozaičniji, preskupa je bila njegova proizvodnja. *** Budući da zagovaramo zelenu industriju - male samoodržive pogone koji bi se zasnivali na ekološkim proizvodima, predlažemo budućim poduzetnicama i poduzetnicima kao jednu od mogućih strategija izlaza iz krize i male kozmetičke eko-industrije. Lijep izgled je ne samo nametnuti trend već i zdravstveno poželjan i nužan. Vlasti, kapital, istina, “trebaju” predvidljive identitete, statičnost izabranih uloga. I danas su izrazito orijentirani na – mladost i sve njene atribute. Primjenom različitih strategija, asertivnim reakcijama (pristojnim i odlučnim) i rodno treba postajati političkim mainstreamom, preobražavati funkcioniranje moći u svim sferama svakodnevnog života. Moguće baš u industrijama koje su više orijentirane na žene, žene i trebaju preuzeti inicijativu i povesti ih.


PRIČE IZ BOSNE Zulfikar Zuko Džumhur, čovjek s kojim je bilo ljepše šutjeti nego s mnogima razgovarati

Bosanko-hercegovački genije jednostavnosti Avdo Huseinović Jedan je Zuko. Neprevaziđen. Reći će vam to mnogi Bosanci i Hercegovci, a bogami i oni iz regiona, koji su upamtili ovog genija jednostavnosti. Mnogi pokušavaju danas raditi nešto slično, ali nikad nitko kao rahmetli Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, slikar, scenarista i karikaturista. Rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine, a potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Babo Abduaselam je radio kao imam u Beogradu u Bajrakli džamiji, tako da je Zuko u ovaj grad odnešen u naramku sa dva mjeseca života. Zuko je odrastao na Dorćolu, starom dijelu Beograda. Sin muftije i hafiza išao je vjerovali ili ne, u njemačko protestantsko obdanište. Igrao se u dvorištu ispred jevrejske sinagoge. Na priredbama u školi kočoperio se u bosanskoj muslimanskoj nošnji, koju mu je poslao daidža iz Sarajeva. Kroz kuću njegovih roditelja defilirali su sve sami velikani toga vremena, od političara, pisaca do vjerskih velikodostojnika. Tek što se zamomčio, Zuki će umrijeti otac. Daidža ga nakon toga dovodi u Sarajevo da bi Zuko lakše prebrodio gubitak oca. Tako se nižu Zukini momački dani i Sarajevo mu ulazi pod kožu. Prvu izložbu slika imao je baš u šeheru na Miljacki. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. On je, naime, napisao scenarije za dva filma koja redovito bivaju uvrštena u liste najboljih bosansko-hercegovačkih filmova svih vremena: “Horoskop” i “Miris dunja”. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije “Hodoljublje”. Ulice širom tadašnje Jugoslavije su bile ispunjene rijetkim prolaznicima u terminu emitovanja Zukinog “Hodoljublja”. S pojavom Zuke Džumhura ovdašnja će putopisna književnost dobiti jedinstvenog autora, modernog i autentičnog, pisca koji je i dan-danas, kad je o putopisima

73 Zuko Džumhur riječ, neprevaziđen. Bio je jaran s mnogim velikanima, a posebno se pamte njegova druženja s nobelovcem Ivom Andrićem. Rijetki su oni kojima je Andrić pisao predgovor za knjige, a Zuki je to za knjigu “Nekrolog jednoj čaršiji”, napisao za svega dvadesetak minuta. Sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado družio sa Zukom. Zuko se s Titom često šalio. Sa suprugom Vezirom bio je jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. “Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?”, pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!”, rekao je Zuko, a maršal se glasno nasmijao. “Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kome je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica. Govorio je polahko, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, hi-

storije, društva i politike. Džumhur je bio majstor sekvence, "kadra”, detalja. Zuko je bio putujuća katedra duhovnosti i duhovitosti, vješti »žongler riječima«. Negdje je neko, duhovito, rekao da je i Zukin ”hod bio svojevrsni umjetnički pravac”. “Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku”, priča Zuko na jednom od svojih bezbrojnih hrvanja sa drumovima. “Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut šetland džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili daidža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio 'visoku školu marifetluka' dugi niz godina”, zapisao je režiser Mirza Idrizović.

J O U R N A L


PRIČE IZ BOSNE

74

J O U R N A L

Dugo će se još prepričavati njegove misli i anegdote poput: Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.” Za bivšu Jugoslaviju je jednom u svom stilu napisao “da nigdje i ni u jednoj zemlji kao u Jugi nije vidio toliko uskih puteva, glupih ljudi i pametnih volova.” U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedan od živućih gradskih simbola. Poznato je kako je upravo on zaslužan za ponovno oživljavanje legendarne Skadarlije. Momo Kapor je zapisao: “Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživio, propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lijepili kao mušice.” I danas se prepričava Zukina anegdota sa jednim konobarom na Skadarliji u kafani “Tri šešira”. Kada je konobar podsjetio Zuku riječima: “Gospodine ovdje je večera obavezna”, Zuko mu je uzvratio: “Došao sam na doručak, upravo sam se probudio.” O Zuki danas govore mnogi ljudi, pa i oni koji su možda slučajno prošli pored njega. Utoliko mi je neugodno govoriti o njemu, jer sam ga poštovao i jer smo bili dobri prijatelji. A ipak, tješi me da, ako je neko samo i prošao pored Zuke, mora da je postao pametniji, jer svaki susret s njim bio je pravi praznik i gozba duha. Ljepše je bilo sa Zukom šutjeti nego s mnogima razgovarati, kaže Enver Mehmedbašić, veliki Zukin ahbab. “Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”, ovim je riječima Zuko odbio ponudu da živi u kući Ive Andrića u Herceg-Novom. Zuko je bio čovjek koji je znao, a nije solio pamet. Znanje je dijelio neprimjetno. Jednom je rekao da ga je stid sjediti sa Krležom kad vidi koliko Krleža zna, a on ne zna. Zuko je, ma šta ta činjenica kome značila, bio i musliman i antifašista. Gotovo da je nepoznato da mu je mlađi brat stradao u Sarajevu 1945. godine za vrijeme Luburićeve strahovlade. O tome nije govorio. Govorio je o drugim stvarima. Zuko će 60-ih godina prošlog stoljeća otići na hadž. S hadža piše i tetki Fatmi kako joj je našao bedela, zamjensku osobu koja ce za nemoćne učiniti hadž. “Sad si i ti hadžinica”, piše Zuko. Kada su ga jednom u Afganistanu pitali: “Ko ste vi?”, Zuko im je odgovorio: “Ja sam em Musliman, em turista.” Jedna anegdota veli da Zuko nije priznavao da “posjeduje” toliko godina nego manje, odbivši da mu u “životni staž” uđu

Zuko Džumhur u Mostaru (prvi slijeva) spavanje, bolest, jer to, “presabirao” bi se Zuko, i nije proživljeni nego prespavani, prebolovani dio života. Uz to, dodao bi da je za život najbolji lijek – rahatluk. Pisali su mu sa svih strana dunjaluka i znani i neznani. U njegovoj sehari ostalo je požutjelo pismo jedne Merime iz Banja Luke koja mu je napisala: “Hodamo istim gradovima u kojima si ti bio, gledamo iste građevine koje si gledao, a niti znamo da gledamo, niti vidimo na način na koji si ti gledao, vidio i kako si ispričao.” Netko reče da je Zuko od ljudi pravio prijatelje. Često su ga nazivali “prijatelj života”. Bio je isti i na televizijskom ekranu, pred slikarskim platnom ili nad listom bijele hartije na kojoj će tek ispisati svoja blistava zapažanja sa putovanja bijelim svijetom, kao i onda dok za kafanskim stolom sjedi sa sebi ravnim ili sa običnim svijetom. Riječi su mu bile izbrušene i precizne, baš kako i priliči nekome tko nosi ime sablje Hazreti Alija. Imao je talenta za petericu. Stariji stanovnici Herceg Novog, gdje je Zuko živio posljednjih 15 godina svog života, još uvijek se sjećaju kako je pola mačaka u ovom gradu znalo krenuti za Zukom kada on, već dobro okasnio, krene da se vrati kući sa pijace. Naime, kada bi ga supruga Vezira poslala da kupi ribu, on bi nakon obavljene trgovine obično zasjeo u kafani “Pod lozom” preko puta pijace. Tu bi sa prijateljima naručio lozu, i pričajući i pijući sa njima zaboravljao bi na vrijeme. U međuvremenu riba bi počela da se “osjeća”, a oko kese bi se počele skupljati mačke. Kada bi,

Zukina rodna kuća u Konjicu

svjestan da je prekoračio svako vrijeme, konačno ustao i krenuo kući, to bi istovremeno učinile i mačke, koje su ga u špaliru pratile kroz grad do kuće. “Pročitao sam negdje, doduše poodavno, kako su čuveni filmski glumci, Kirk Daglas i Gregori Pek ustvari naši zemljaci. Poslije, jedan moj prijatelj otišao je dalje, pa se našalio kako je ustvari Čarli Čaplin Hercegovac, odnosno Čapljinac – Čaplin iz Čapljine”, pričao je Zuko. Kada je već obolio i kada su ga mjeseci dijelili od odlaska na onaj svijet, prijatelji koji su ga posjećivali redom su ga pitali šta mu je. On bi odgovorio: “Ma ništa. Samo su me stigli halali.” Kako im nije bilo jasno šta to znači, Zuko im je u svom duhu pojasnio: “Dok sam bio zdrav svi su mi govorili, te halal ti vjera, Zuko, koliko možeš da pojedeš, te halal ti vjera koliko možeš da popiješ... I eto stigli me halali.” Nekoliko dana prije smrti Zuko je velikom ahbabu Enveru Mehmedbašiću Enki u svom skromnom stilu, dok su sjedili na obali mora u Herceg-Novom, rekao: “Vidiš, Enko, ova majica i farmerke na meni i pogled na more je sve što mi sada treba. To mi je dovoljno.” “Treba putovati i da bi se vidjelo sebe, a ne samo zemlje i ljude. Što god dalje putujem, sve sam bliži svome rodnom mjestu”, kazivao bi Zuko po povratku sa svojih čestih hodoljublja. I ostao je zauvijek u svom rodnom Konjicu. Zuko je umro 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a dženaza mu je bila 29. novembra u Konjicu. Imao je običaj reći “da je na posljednje ovodunjalučko putovanje najljepše poći tako što će čovjek obući bijelu košulju i otići bez pompe, bez velikih riječi i halabuke”. Ovaj pjesnik pustinjskog vjetra prije smrti je zapisao i ovo: “Najduži put na brdovitim Balkanu je put od jednog metra! Toliko otprilike duga je i kičmena moždina svakog odraslog insana. A nama je vazda najviše vremena trebalo da nam iz stražnjice, končano, dođe u glavu.” U Konjicu, pokraj Neretve, koju je Zuko nazvao “velikom, zrelom rijekom”, u Prkanj-mahali nalazi se Zukin dom, kome su, u ratu izranjavanom gelerima i nemarom, Konjičani vratili negdašnji sjaj. Da je danas živ, Zuko bi zasigurno umjesto nekrologa ispisao pohvalu jednoj čaršiji, svojoj mahali, u kojoj, iako pozlijeđen, pulsira prirodan život u žaru molitve, uz miris avlijskih zumbula i šefteli sokaka. Duh ovog mnogoznalca i dalje lebdi nad Neretvom. Zuko, iako nije živio u Konjicu, živio je sa Konjicem, gdje god da je bio, a nema gdje nije bio. q


ŽIVJETI ISLAM Islamske teme

Džihad – sveti mir, a ne sveti rat Mirza ef. Mešić Uvodne napomene Iz inače sadržajno bogatog i značenjski raznolikog islamskog leksikona pojam kojeg u posljednjih nekoliko decenija najčešće (zlo)rabe brojni mediji, intelektualci i mnoge vlade na Zapadu, ali često i sami muslimani, jeste džihad. Posebno se, po tko zna koji put, značenje džihada aktualiziralo nakon 11. rujna 2001. godine kada su izvršeni teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države. Iako detalji tog nezapamćenog i šokantnog napada nikada do kraja nisu rasvijetljeni, dapače ostavili su puno sumnji, za cijeli je scenarij optužena Al-Qaida, teroristička vojna organizacija nastajala osamdesetih godina 20. stoljeća u jeku afganistanskog rata protiv Rusa. Početkom devedesetih godina, nakon vojne akcije međunarodne zajednice protiv Sadamovog režima pod nazivom “Pustinjska oluja”, koja je okupila do tada najveću svjetsku vojnu koaliciju, te ostanka zapadnih vojnika na Bliskom istoku, uglavnom Amerikanaca, ta je organizacija proglasila vlastiti džihad protiv SAD-a i drugih zapadnih zemalja. Cilj ostanka američkih vojnika na muslimanskoj zemlji i nakon pobjede nad Sadamovom vojskom nije bila borba protiv terorizma i kršenja ljudskih prava te širenje demokracije koliko unaprijed isplanirana puna kontrola nad proizvodnjom i izvozom nafte, koja je za članove Al-Qaide opće dobro svih muslimana, a ne šačice korumpiranih arapskih vladara. Kako su se vojne akcije pripadnika Al-Qaide okarakterizirale kao terorizam, a njeni se članovi stalno pozivali na islam i džihad, tako se na Zapadu i pojam džihada sve više poistovjećivao s terorizmom. Nakon gubitka neprijatelja oličenog u komunizmu i raspada takozvanog Istočnog bloka, zapadnim su imperijalističkim silama islam i džihad, odnosno rat protiv terorizma, došli kao naručeni u pravdanjima/lažima međunarodnoj zajednici i međunarodnoj javnosti o razlozima vojnih napada na Afganistan i Irak.1 Džihad je nakon tih napada, a uslijed organiziranja određenog otpora unutar Afganistana i Iraka, podrazumijevao sve najgore što ljudska mašta može zamisliti: ubojstva nevinih civila, planirane otmice turista

75 i javna smaknuća pred TV kamerama, aktiviranja auto bombi na tržnicama prepunim ljudi, kršenje tuđih prava i sl; što je kod nemuslimana, ali dobrim dijelom i kod samih muslimana, izazvalo stanje straha i nesigurnosti. Džihad je nepravedno reduciran na samo jedno značenje što je bilo i pogrešno i kontraproduktivno. S jedne strane, džihad je zloupotrijebljen od minorne, ali opasne muslimanske grupe, a s druge strane, krivo interpretiran do mjere da su i muslimani (p) ostali zbunjeni i uplašeni. Sami spomen te riječi kod običnog Zapadnjaka izazivao je zgražanje, ali što je najgore i prema svemu ostalom što se dovodi u vezu s islamom. Islam je na neki način poistovjećen s džihadom, a džihad opet sa svim najbrutalnijim što može zamisliti ljudska mašta. Zapravo su napadi na SAD 11. rujna 2001. godine pokrenuli na različitim nivoima široke rasprave o islamu kao vjeri, kulturi i civilizaciji i općenito načinu života čiji pripadnici čine skoro četvrtinu ukupnog svjetskog stanovništva. Zagovornici sukoba civilizacija polako su dolazili na svoje, a muslimani diljem Zapada postali su predmetom brojnih sumnjičenja. Većina ispitanika na Zapadu u različitim su anketama islam počeli dovoditi u vezu s terorizmom, ubijanjem i nasiljem

te grubim kršenjem ljudskih prava. Džihad se počeo zloupotrebljavati u dnevnopolitičke svrhe, osobito kada je trebalo izmisliti neprijatelja i otvoriti novu frontu, ojačati vojnoindustrijski kompleks ili zaposjesti naftna polja, ukazati na sve veći broj imigranata ili obraniti autokratske režime u islamskom svijetu. Džihad i džihadisti postali su i, nažalost, još uvijek su top tema brojnih studija i novinskih napisa. Zato ovaj tekst u najkraćem ima za cilj rasvijetliti neka od najvažnijih značenja džihada te donijeti ispravna i među muslimanima općeprihvaćena stajališta o ovom danas još uvijek neshvaćenom islamskom pojmu.

Pojmovno određenje džihada Uz časne izuzetke, koji nude ispravna i cjelovita pojašnjenja, džihad se obično na Zapadu prevodi(o) kao “sveti rat” kojeg muslimani pokreću i/ili vode protiv nemuslimana, a nerijetko je sinonim za sve vrste ekstremizma i terorizma kojeg pojedinci čine iz vjerskih pobuda. Na početku govora o džihadu važno je razjasniti i strogo naglasiti da kovanica “sveti rat” (Holy War) ne postoji u kur'anskosunnetskom pojmovniku i da je svako tu-

J O U R N A L


ŽIVJETI ISLAM

76

J O U R N A L

mačenja pojma džihad spomenutim značenjem potpuno netočno i neprihvatljivo.2 Istina je da terminom džihad muslimani označavaju i rat kojeg muslimani mogu povesti po točno utvrđenim pravilima za obranu prije svega islamskog poretka, tj. domovine, zajednice, časti i imetka, o čemu ćemo niže raspravljati, no to nije jedino značenje ovog pojma niti je džihad rat protiv drugih vjera. Džihad naprosto nije jednako rat. Arapska riječ za rat je harb, a riječ za borbu u ratu je qital. Tako Uzvišeni Allah u 190. Ajetu kur'anskog poglavlja Al-Beqara veli: “I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.” U ovom ajetu upotrijebljen je glagol “katilu”, a ne “džahidu”. Ovo je važno naglasiti jer riječ džihad u sebi sadrži značenje svake akcije koja označava djelo koje približava Uzvišenom Allahu. Džihad u svojoj sveoubuhvatnosti može biti i rat, no svaki rat nije džihad. A rat je nažalost prisutan među ljudima od samog postanka ljudske civilizacije u mjeri da je stanje sukoba među ljudima pravilo, a mir izuzetak.3 Ono što je još važno podvući u vezi navedenog ajeta jeste da Allah Uzvišeni naređuje muslimanima da se bore samo protiv onih koji se bore protiv njih i da nikako i nikada muslimani ne budu oni koji kavgu/rat započinju. Islam kao kompletna, savršena i konačna vjera, prirođena čovjeku sa svim njegovim vrijednostima i slabostima, u svojim propisima donosi i pojašnjenja o ratovanju i uspostavlja jasne propise za ovakve slučajeve. Rat nije cilj, rat je u islamu sredstvo kojim se osigurava pravedni mir i jedino se s tim ciljem može pokretati. U tom slučaju rat je džihad. Izvorno, riječ džihad u arapskom jeziku, pa tako i u kur'ansko-sunnetskom kontekstu, znači nastojanje, težnja, stremljenje ili rad. Riječ džihad u Kur'anu se neposredno pojavljuje samo tri puta, dok se u svojim izvedenicama spominje trideset i jedan put. Jedan od izravnih ajeta koji tretira džihad je i onaj iz poglavlja El-Furkan “zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori” u kojem je Poslaniku Muhammedu a.s. naređeno da se protiv nevjerstva bori istinom, tj. Božjom Riječju – Kur'anom. U ovom primarnom smislu džihad označava čovjekov unutarnji duševni napor da svoj život uredi sukladno Božjoj Volji, Njegovoj Objavi; da se na tom putu oslobodi pogrešnih akcija/djela, ružnih i nemoralnih sklonosti i vježba postojanost, ustrajnost i izdržljivosti u svakodnevnom dosezanju najviših ljudskih/islamskih mo-

ralnih normi. Ako sve to radi u ime Boga i za Njegovu ljubav onda je osoba u džihadu. Ovo je najvažnija forma džihada. Nazvan i veliki džihad ili borba protiv samoga sebe označava najintimnije pregnuće pojedinca u pokušaju da očisti vlastitu dušu od svih zlih utjecaja. U ovom smislu džihad znači davanje prednosti Allahovim propisima ispred svega nama važnom u životu ako je to u suprotnosti sa islamskim propisima. Nastojati živjeti kao istinski vjernik, nastojati postići Allahovu ljubav i naklonost i širiti njegovu vjeru također se može svrstati u ovaj tip džihada: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat, 15) Džihad je jako širok pojam i obuhvaća mnoga značenja i brojne ljudske aktivnosti. Tako su učenik i student u džihadu dok marljivo pišu zadaću i na vrijeme polažu ispite; učitelj je džihadu dok nesebično širi znanje i pokušava svoje učenike osposobiti da budu bolji stručnjaci od njega samoga; radnik u firmi je u džihadu dok na vrijeme dolazi na posao i prema svojim radnim obvezama se odnosi krajnje odgovorno; poslodavac je u džihadu dok na vrijeme isplaćuje svoje radnike i nagrađuje ih za prekovremeni rad i trud; majka je u džihadu dok doji svoje čedo i odgaja ga u duhu islama; muž i otac su u džihadu dok skrbe o svojoj porodici i bore se za njihov prosperitet; dijete je u džihadu dok smjerno i pokorno sluša svoje roditelje; dignuti svoj glas ili pero i prosvjedovati protiv nasilnika i nepravednika također je džihad, kao što je predsjednik države u džihadu dok poštuje zakone i bori se protiv korupcije i nepotizma i, konačno, džihad je, ako to situacija nalaže, uzeti oružje i vlastitim životom braniti svoju domovinu i druge svetinje. I kao što već napisaše; da nemuslimani znaju pravo značenje riječi džihad sami bi ohrabrivali muslimane da što češće, zapravo svaki dan i u svakoj prigodi, vode džihad.

Različiti vidovi džihada Svako vrijeme nalaže određenu vrstu džihada. Islam nije ograničen na pojedinca i njegov odnos prema Bogu, nego sadrži propise kojima se nastoji postići red i blagostanje cjelokupnog društva i općenito cijelog ljudskog roda. U ovom kontekstu dolazi do nerazumijevanja nemuslimana prema islamskim propisima. U današnjem svijetu, u kojem su većina država uređene po sekularnom modelu, ne prihvaća se ni pomisao da se vjerskim propisima može urediti za-

jednica. Sve su glasniji oni koji govore i pišu da je religija kriva za sve ratove i nedaće u svijetu. Posebno se motri na islam. Ponekada su i sami muslimani zbunjeni i nemaju prave odgovore. No činjenica je i da se sve više među muslimanima govori o novoj reislamizaciji muslimanskog svijeta nakon neuspjelih i kontraproduktivnih eksperimenata sa sekularnim uređenjima. Ovo nipošto ne predstavlja opasnost za nemuslimane. Zapravo su muslimani opasni bez islama, jer nemaju jasan cilj i jasnu viziju uređenja svojih odnos prema drugima i drugačijima. Stoga bi sami nemuslimani trebali ohrabrivati muslimane da svoja društva urede po islamskim propisima. Nitko po islamu ne može živjeti izoliran od svoje zajednice i ostati imun na dešavanja u svijetu. Kur'an stavlja u dužnost svim muslimanima da konstantno unapređuju društvo, odnosno poboljšavaju i olakšavaju uvjete života kroz kur'ansko geslo “naređujte dobro, a zabranjujte zlo”. Ukazivanje na društvene nepravde i različite devijacije kod pojedinca i određenih grupa u srži je svakog džihada. Muslimani ne mogu izbjegavati ovaj kur'anski imperativ ako to drugi čine, što je i razumljivo, jer nisu svi ljudi ni vjernici ni pripadnici islama. Sredstva za ostvarivanje kur'anskog “naređujete dobro, a zabranjujte zlo” raznolika su i u našem modernom svijetu obuhvaćaju sve znanstvene, diplomatske, ekonomske i političke instrumente. Upotreba nabrojanih instrumenata na pravi način u konkretnim slučajevima spada u džihad. Za ovaj džihad, u islamskoj literaturi nazivan i verbalnim džihadom, Muhammed a.s. je rekao da je najvrjedniji ako je uperen protiv nepravednog vladara, odnosno nepravedne i nesposobne vlasti. Ovim se džihadom, primjenjivim u skoro u svakom vremenu, nastoji postići društvena pravda putem govora i nenasilnih akcija. Muhammed a.s. je ohrabrivao muslimane da zahtijevaju pravdu u ime Allaha Uzvišenog, a ne u ime osobnih koristi.4 Ako su istrošeni svi argumenti, a zlo prijeti potpunom uništenju zajednice u biološkom ili moralnom smislu, islam ne isključuje ni upotrebu sile, pa ni preventivno, a što je opet svojevrsni džihad.5 Ratovanje može biti nekada neophodno, ali je to samo mali dio sadržaja džihada. Na taj je način i Muhammed a.s. definirao ratovanje kao mali džihad, rat protiv samoga sebe nazvao je velikim. Jer, zaista je nekada teže pobijediti samoga sebe, pronaći ljubav umjesto mržnje, oprost umjesto osvete, prijateljstvo i iskrenost umjesto neprijateljstva i zavisti, mir i kompromis umjesto oružane borbe. Najnepopularniji oblik džihada je fizički, a odnosi se na upotrebu fizičke sile


ŽIVJETI ISLAM u obrani muslimana protiv bilo kojeg neprijatelja koji ugrožava fizički opstanak islama i muslimana. To je zapravo rat u kojem su muslimanima strogo zabranjena ubojstva žena, djece, staraca, svećenika i svih civila, pa čak i životinja, osim koliko je potrebno da se prehrani vojska. U ratu, po islamskim propisima, smije se ubiti samo neprijateljski vojnik. Nezamislivo je, i takvi ne pripadaju islamu, da muslimani masakriraju mrtve, a kamoli žive zarobljenike. Primjena ograničene sile da bi se od zarobljenika dobila informacija dozvoljena je po svim konvencijama ratovanja. Allah dž.š. od muslimana zahtijeva da se brane od tlačitelja, jer gubeći vjeru muslimani gube sve. “Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah ih je, doista, kadar pomoći, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: 'Gospodar naš je Allah!' A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu - ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadž, 39) Allah zapovijeda muslimanima da vode miran život i da nikoga ne uznemiruju. Ako im se pak nasilje čini u okolnostima gdje bi svaki otpor završio ponižavanjem i patnjama muslimana Allah dž.š. im preporučuje hidžru, tj. preseljenje u drugo mjesto. “Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. - A Allah prašta i samilostan je.” (Kur'an, 2:218). Cilj fizičkog džihada nije osvajački rat, stjecanje bogatstva ili ubijanje ljudi. To je povrh svega ostvarivanje uvjeta da se poštuje Božja volja i pravda za sve ljude. Kada je zlo uklonjeno ili zaraćena strana želi mir, muslimani moraju potpisati primirje: “Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.” (Al-Anfal, 61)

Kada je muslimanima propisan džihad? Džihad nije objava rata drugim religijama, a osobito ne Židovima i kršćanima, kako određeni mediji i politički krugovi često žele prezentirati. Rat kao mogućnost, a ne naredba u smislu da konstantno moraju ratovati i tražiti neprijatelja, muslimanima je propisan tek u Medini, kada se uspostavlja i organizira prva islamska država. Za 13 godina poslaničke misije u Meki, Muhammed a.s. i njegovi sljedbe-

nici svoju su vjeru promovirali i branili isključivo verbalnim putem/džihadom. U ozračju krutog predislamskog mekanskog društva, koje nije prihvaćalo nikakve promjene, osobito ne novu vjeru, stradali su mnogi muslimani. Kada je konačno uspostavljeno islamsko društvo u Medini, a u mah mu zaprijetio fizički opstanak, muslimanima je ne samo odobrena nego i naređena obrana/fizički džihad. Muhammed a.s. je posljednji Poslanik. Bog mu je mogao odmah dati ekskluzivno pravo da islam kao jedinu ispravnu vjeru može nametati ratom, ali su brojni kur'anski ajeti u kojima Allah dž.š. naglašava da je vjera dar kojeg On osobno daruje onim ljudima koji hoće i da se nikakvom silom ne može nametnuti te da je mir bolji nego stanje rata. Islam je način života; kompletna vjera i svojevrsni svjetonazor, odnosno i vjera i ekonomija i pravo i politika. Bez razmatranja i pitanja rata i ratovanja koje karakteriziraju ukupni čovjekov boravak na zemlji islam ne bi mogao postati sveobuhvatan način života. Muslimanima je vjera važnija od svega na svijetu. Ako je vjera ugrožena rat se može proglasiti protiv bilo koga i bilo kad. Tako je i Muhammed a.s., Božji Poslanik, pripremio obranu Medine od agresivnih Mekelija potpomognutim i nekim medinskim i židovskim plemenima i u nekoliko ratnih okršaja uspio sačuvati grad Medinu te na kraju za života ujediniti cijeli Arapski poluotok što nikome u povijesti nije uspjelo. Za takve bitke u kojima su živote gubili i muslimani i nemuslimani Poslanik a.s. je rekao da su “mali džihad”, a na pitanje začuđenih drugova “a što je onda veliki džihad”, odgovorio je “veliki džihad je bitka protiv vlastite putene duše”. Islam je na izvjestan način ozakonio rat i ograničio ga jer ga naprosto nije mogao zanemariti. Židovska i kršćanska povijest, kao i povijest ostalih vjera i civilizacija, nisu ništa manje ratničke nego je to bila islamska. Što više, ideja totalnih ili svjetskih ratova ne dolazi iz islamskog svijeta nego iz onog dijela planete koji se u geografskom/svjetonazorskom smislu imenuje kao zapadni/kršćanski svijet. Nikad muslimani nisu svoje vojne pohode imenovali kao “islamski ratovi”, za razliku od “kršćanskih ratova”, niti su ideologije poput fašizma, nacizma, komunizma, imperijalizma pa i terorizma, koje su odnijele stotine milijuna nevinih života nastale među muslimanima i unutar islamskog svijeta. No, to uopće ne opravdava pojedine muslimane i muslimanske grupe koje vode “svoje” ratove protiv nemuslimana i ubija-

jući nevine ljude donose više štete nego koristi ukupnoj muslimanskoj zajednici. Djelovanje određenih militantnih grupa ne može se dovoditi u vezu sa svakom islamskom grupom i zajednicom u svijetu, a ne zaboravimo da danas ne postoji veći svjetski grad u kojem ne živi organizirana muslimanska zajednica. Velika većina muslimana želi miran suživot sa svojim susjedima nemuslimanima i to stalno moraju dokazivati, što je također svojevrsni vid džihada. Nažalost, još uvijek se sumnja u njihovu dobru namjeru da žele živjeti normalnim životom; da žele raditi i zaraditi, školovati svoju djecu, putovati preko granica bez dodatnih sumnjičenja i pretresanja. Nema sumnje da muslimani žele normalan život kao što uostalom nastoje svoju vjeru, časni islam, sačuvati te je na najbolji mogući način drugima prezentirati, što je danas najveći mogući džihad. q

Bilješke: 1 Prisjetimo se samo otvorenih laži Bushova glavnog tajnika Colina Powela pred Vijećem sigurnosti UN-a uoči američkog napada na Irak o navodnom iračkom oružju za masovno uništenje. Dvije godine poslije zbog iznošenja falsificiranih podataka Powel se pokajao. No, to pokajanje iračkom narodu u razrušenoj i podijeljenoj zemlji danas ništa ne znači. 2 Ta je sintagma zapravo nastala u kršćanskoj Europi tijekom križarskih ratova u 12. i 13. stoljeću u značenju kršćanskog svetog rata protiv muslimana. Pod tim su geslom, a pod izgovorom obrane svetih mjesta u Palestini, europski kršćani počinili brojne gnusne zločine ne samo nad muslimanima, nego i nad židovima i drugim kršćanima. 3 Povjesničari i teoretičari rata su precizno izračunali da je u zadnjih 3.000 godina mir vladao samo 300 godina. 4 Problemi nastaje kada sami muslimani pod izgovorom promocije islama i navodne obrane njegovih vrijednosti samoinicijativno koriste jedno od spomenutih sredstava, tj. pozivaju se na džihad, a na kraju se ispostavi da im je cilj dolazak na vlast ili postizanje neke od dunjalučkih koristi. 5 Sasvim je razumljivo da se pojedinci zgražaju na samu pomisao rata, ubijanja i stradanja. No takav je čovjek. Često se islamu spočitavaju pojašnjenja o tzv. “humanom ubijanju” neprijatelja u ratu. Jasno da ubojstvo nikada ne može biti humano, no zamislite situaciju kada se zarobljenici muče na najokrutniji način i to oni civilni, režu im se genitalije, vade oči i čak peku na ražnju, siluju žene pred njihovim muževima i djecom. Sve su ovo proživjeli Bošnjaci tijekom agresije na Bosnu i Hercegocinu kada su četničke falange na “najbolesniji” način mučili zarobljene. Muslimanima je strogo zabranjena osveta na taj način. Pravedna osveta može biti samo prema počinitelju, a reciprociteta ne smije biti.

77

J O U R N A L


POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Obični ljudi “Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.” (En-Nahl: 78) Edin Tule

78

J O U R N A L

U zori svoga života mali ljudi redovno maštaju da postanu heroji koji će spašavati svijet, junaci koji će savladavati nemani, vitezovi koji će se odvažno suprotstaviti ružnim zlikovcima ili genijalci koji će unaprijediti kolektivni život. Zub vremena postepeno nagriza te dječačke snove i čovjek osvane u vremenu i prostoru gdje je prezadovoljan samim tim što ima ženu s kojom će popiti kafu nakon beskičmenog činovničkog radnog dana, dijete koje guta gradivo konvencionalnog obrazovanja i psa čiji izmet savjesno kupi u plastične vrećice – u sistemu koji su organizirali i vode iste one nemani i zlikovci protiv kojih se nekad u djetinjstvu gordo borio. Iako su nemani iz djetinjstva vrlo lahko prepoznatljive, tj. uprkos uproštenom konceptu negativca, ni u djetinjstvu nije lahko biti heroj. Međutim, prostor u kojem dijete razvija svoj alter ego je popločan neiscrpnim mogućnostima ljepljive mašte koja operira na osnovu primjera hrabrih crtanih likova, a u koju je tako lahko uroniti. Zdravo dijete jednostavno ne pristaje da bude drugačije žanrovski obilježeno do kao junak. Kasnije, razuzdanu dječiju maštu počinju da guše okovi šablonskih školskih programa čija je zadaća pravovremena klasifikacija tih mladih ljudi, te utabavanje njihovih staza ka širokom sektoru nezanimljivih poslova radničke klase čija je umna ograničenost uvjet za (ne)funkcioniranje pogrešno nasađenih državnih aparata. Proces degradacije najčistijih dječijih ambicija, ideala i zdravog buntovništva je postepen, a prvi počeci mu se mogu nazrijeti u obrazovanju u kojem im se nude, npr. uloge leptira, bubamara, pjevača ili plesačica u raznim priredbama bez alternativa i/ili mogućnosti prijedloga vlastitog scenarija. Često se klasifikacija ljudskih resursa odvija i putem aljkavih i neodgovornih upitnika putem kojih se “pomaže” osnovcima ili srednjoškolcima u izboru njihove profesionalne orjentacije, pa se na bazi

razultata takvih upitnika sugerira cijelom razredu da svi imaju, npr. najizraženije muzičke afinitete, te da se trebaju u tom pravcu usavršavati. Takvi neprofesionalni i grubi upitnici su daleko od suptilnosti i iznijansiranosti koja može prepoznati tragove matematičke, literarne, emocionalne ili neke druge kreativne inteligencije u novim potencionalnim dobitnicima Pulitzerove, Nobelove ili neke druge nagrade. Ugušivanje razvoja unikatnog individualnog potencijala može se čuti i s minbera kad vjerski lider u želji da demonstrira vlastito razumijevanje funkcioniranja jednog dinamičnog društva, ustvari, demotivira akademski razvoj svoje zajednice riječima: “Ne možete svi biti fakultetlije! Neko mora biti i pekar i obućar i automehaničar, itd.” Pedagoški ispravno bi bilo reći: “Vi svi imate u sebi kapacitet da postanete magistri i doktori nauka bez obzira na stupanj obrazovanja koji imate sada! Jer magistrat i doktorat nisu ništa drugo nego

određeni broj pročitanih knjiga i određeni broj položenih ispita. A vi svi to možete!” Klice jednoumlja, jednom posađene, nastavljaju da se hrane pogrešnim pedagoškim pristupima različitih subjekata određene klaustrofobične sredine, te u svojoj konačnici postaju prepoznatljive u formi zbunjene letargične svjetine i krhkih kultova ličnosti. Kur'an ističe na primjeru odabranih ljudi svu bitnost nuđenja alternativa iz vrlo jasnih pedagoških razloga: “...Ibrahim reče: "O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” (Es-Saffat: 102). Prethodni ajet je paradigma na kojoj se gradi cijeli odgojni koncept koji podrazumijeva rano uključivanje djece u proces odlučivanja, a ogleda se u jednostavnom pitanju (npr. Što ti misliš? Kako ti vidiš ovo? Kako bi ti to uradio? itd.) kojim se pokazuje cijenjenje dječijeg umnog sadržaja i pravovremeno ohrabrivanje procesa razmišljanja (npr. Sviđa mi se ta misao! Oduševljen sam tim zapažanjem! Tu ideju moram zapisati! itd.). Efekt koji


POVRATAK U BUDUĆNOST takav pristup ima na djecu, u smislu njihove potrebe da budu na visini zadatka, više je nego fascinantan.¹ A jednu od najizraženijih slika čovjekove urođene individualnosti – koju kasnije treba samo znati njegovati – vidimo u tvrdoglavom insistiranju dvogodišnjeg djeteta, uprkos lošoj motorici, da jede hranu svojom rukom pa makar ostalo gladno! Svi ljudi se kad-tad suoče s osjećajem vlastite bitnosti. Obično je to u dobi puberteta kad dječak ili djevojčica počinju ozbiljnije da traže svoje mjesto u vremenu u kojem žive. Mnogima je, u toj fazi, svako zanimanje i profesija koju dijele s njima hiljade drugih ljudi tako mala i tako bezlična. Međutim, surova trka za ekonomskim opstankom – u kombinaciji s ugušenom individualnošću – prečesto ih nagna da prekroje svoje ambicije u nacrtane dimenzije, te se pomire sa sumornom prosječnošću, da bi se probudili u pedesetoj shvativši kako ih je neodvažni stil života izgradio u prazne osobe bez velikog iskustva i njegovane mudrosti, kojima ne ostaje ništa drugo nego da tu intelektualno-duševnu pustoš prikriju preuranjenom nagluhošću i/ili glumeći oronulost. Pitanje s kojim se prije ili kasnije susretne svaka samosvjesna osoba glasi: kako pobijediti životne strahove ili, kako adekvatno odgovoriti na moderne egzistencionalne strahove koji su glavna poluga na koju se oslanjaju razni izrabljivači ljudskog potencijala? Osoba uvjerena u sveobuhvatnost islamskog svjetonazora može reći kako je osnovna maksima islama “la ilahe illa Allah” (nema boga osim Allaha) najmoćnija rečenica u univerzumu i da njeno podrobno shvatanje i ispravna primjena u svim društvenim segmentima može harmonično graditi svijet i štititi njegovog pojedinca od mreže sputavajućih strahova koju različiti eksperimentalni društveno-politički sistemi nabacuju na glave individue i cijelog društva. Moderni čovjek je opterećen mnoštvom pogrešnih autoriteta kreiranih od strane različitih medija, a koji uzrokuju neugodne i paralizirajuće strahove. Funkcionalnost islamskog kreda, uzevši u obzir prethodni kontekst, ogleda se u sljedećem: Osnovna maksima islama “la ilahe illa Allah” (nema boga osim Allaha) sastoji se iz dva dijela: a) “la ilahe” (nema boga), tj. negacija svih lažnih autoriteta, i b) “illa Allah” (osim Allaha), tj. potvrde da postoji samo jedan vrhovni autoritet čije su riječi parametri za uspostavu svih odnosa između bića i svemira.

Allah, dž.š., želi da čovjek živi stabilan psihofizički život, stoga potencira uvažavanje samo jednog vrhovnog autoriteta i preporučuje samo jedan strah – a to je strah od Allaha, tj. konstantnu svijest o Allahovom nadzoru (arapski: taqwa; engleski: God consciousness). Ta svijest o Bogu ili strah od Njega ide apsolutno u prilog čovjeku pošto je to najbolji i jedini način da se eliminira more modernih strahova putem kojih različiti centri moći manipuliraju masama, nekada uzrokujući pasivnost i marginalizaciju, a nekada mobilizaciju. Usvajajući Allaha, dž.š., za vrhovnog autoriteta, biće koje nije rođeno niti je rodilo, i podređujući sve naše društvene kontakte Njegovoj volji – mi ustvari svim našim djelima dajemo veću vrijednost pošto se, npr. obrazujemo u ime većeg cilja definiranog ciljevima šerijata, a ne, npr. u ime luksuznog života i tome slično. Bojeći se pada u Allahovim, dž.š., očima mi nećemo prestati činiti dobročinstvo drugim ljudima pa makar nam oni sami ne zahvaljivali na tome – jer naša djela ciljaju Njegovo, dž.š., zadovoljstvo, ne pragmatizam ili sitna udovoljavanja velikom egu. Podrobno shvaćena maksima “la ilahe illa Allah” je najbolji način da se podstakne čovječanstvo na konstantnu pozitivnu akciju i izlazak iz pasivnosti pošto konstantna svijest o Allahovom nadzoru, tj. razvijen strah od pada u Njegovim očima eliminira npr., strah od neuzvraćene ljubavi, strah od društvenog nepriznanja, strah od ljudske kritike i odbacivanja, strah od neuspjeha, strah od vještački kreiranih neprijatelja, strah od starenja ili strah od smrti, itd. Međutim, da li je to sve tako jednostavno? Pogledajmo u nastavku.

Strah, suočavanje i kontrola Jedna od najsimpatičnijih scena u cijelom Kur’anu opisana je u citatu koji slijedi: “I baci štap svoj! Pa pošto ga vidje da vijuga kao da je on džin, okrenu se bježeći i ne obazirući se...” (En-Neml: 10) Zamislite velikog Musaa, a.s., jednog od pet najvećih Allahovih poslanika, a.s., ljudinu koja se suprostavila velikom tiraninu, izuzetno snažnog čovjeka koji je jednim udarcem usmrtio protivnika, budućeg kralja Benu Israila – kako bježi od nečega glavom bez obzira! I to iz najobičnijeg ljudskog straha za svoj goli život. Njegov Gospodar ga doziva, odagnava mu strah, ulijeva spokoj i ističe njegov status: “...O Musa! Ne boj se! Uistinu kod mene se ne plaše izaslanici..." (En-Neml: 10) Za ljudski materijal od kojeg je vajao poslanike Gospodar je uvijek birao zdrave ličnosti koje su se ponašale u skladu s postojećom realnošću. Primjera za to je u Kur'anu mnogo, a prethodni primjer odlično ilustruje mentalitet jednog čovjeka odabranog i pripremanog za veliki zadatak. Često se vjeri oduzima zdrava racionalnost te se ona – kroz nakaradna institucionalna tumačenja - svodi na klerikalne obrede s amputiranom društveno-političkom dimenzijom², neutemeljena mistična dovišta ili čarobne formule koje djeluju iako ih ne razumijemo. Shvatanje vjere koje zagovaraju zvanične institucije najbolje je ilustrirana na primjeru pobožne žene, Rabije Adevije, koja, navodno, ne prekida svoju molitvu ni kad vidi zmiju ispred sebe. Štoviše! Ona dopušta da joj se ta zmija obavije oko vrata jer će se poslije ionako pretvoriti u vijenac od najljepšeg cvijeća. U narodnim predajama se prenosi da je hvaljenom bošnjačkom junaku, Aliji Đerzelezu, neprijatelj sleđa odrubio glavu u toku obavljanja molitve. Naš junak svoju molitvu nije htio prekinuti uprkos svijesti o jasnoj opasnosti. Valjda zaboravljajući na uzročno-posljedičnu osnovu svijeta i umišljajući meleka koji će ga štititi. Takvo shvaćanje vjere je u dobroj mjeri institucionalizirano, te se od muslimana očekuje da – operisani od objektivnog multidisciplinarnog kritičkog pogleda – objeručke prigrle pasivnu vjersku retoriku IVZ-a, koja ih grubo ograničava na jednu jedinu perspektivu, sputavajući ih u razvojnom i organizacionom smislu. Pripremajući Musaa, a.s., za suočavanje s elitom njegovog vremena – čarobnjacima – Gospodar opskrbljuje ovog čovjeka potrebnim dokazima, prethodno ga upoznavši s prirodom njihovog ponašanja i funkcioniranja. Musa, a.s., pri

79

J O U R N A L


POVRATAK U BUDUĆNOST

80

J O U R N A L

svom prvom susretu s datim mu dokazom, tj. štapom koji se pretvara u opasnu zmiju izuzetne brzine, reaguje shodno vlastitoj percepciji pomenute realnosti koja mu je rekla da je njegova fizička snaga nedovoljna da je savlada, te da je u datom momentu najbolje rješenje – bijeg. Allah, dž.š., ne kori ga zbog tog bijega nego razvija njegovu svijest o vlastitoj sigurnosti u Allahovom, dž.š., prisustvu – dozivajući ga ličnim imenom, ali i imperativom “Ne boj se!”, koji je sastavni dio svakog zdravog pedagoško-psihološkog pristupa. Nakon uvjerenja da mu je ta zmija podređena, njegov strah splahnjuje, ali ne nestaje, te ga vidimo u narednoj situaciji i dalje u strahu s tom razlikom da je sada naučio da ga kontrolira: “Rekoše: 'O Musa! Ili da baciš ili da budemo prvi koji baca.' Reče: 'Naprotiv, bacite!' Tad gle: od sihra njihovog učini mu se da konopi njihovi i štapovi njihovi – da oni jure. Tad Musa osjeti strah u duši svojoj. Rekosmo: 'Ne boj se! Uistinu ti, ti ćeš biti viši.'” (Ta-Ha: 65-68) Jedina razlika između hrabrih i kukavica je u tome što prvi znaju sakriti ili kontrolirati svoj strah koji se javlja kao izraz svijesti o opasnosti koja je ugrožavajuće blizu. Razni centri moći, u svakom mjestu i vremenu, imaju mehanizme za ubrizgavanje straha u mase i pojedince, jer je ubrizgani strah najbolji sedativ za kontrolu drugog čovjeka. Za vrijeme Musaa, a.s., to su bile npr. zastrašujuće čarolije pred kojim se ježila svjetina i klanjala se vještim čarobnjacima koji su kreirali sistem vjerovanja u funkciji mentalnog porobljavanja masa. Danas su to vješto kreirani egzistencionalni strahovi kroz bespoštednu kapitalističku utrku, ili stahovi kreirani kroz mučenja i kazne nepravednih vlasti kojima se klanja današnji svijet. Gospodar, dž.š., vidjeli smo, i u narednoj sceni koristi priliku da odagna suvišan strah iz Musaovog, a.s., srca pa mu ponavlja: “Ne boj se!” Pored navedenog, Musaa, a.s., ovdje vidimo i u svojstvu jasnog taktičara koji, iako opskrbljen oružjem i osposobljen potrebnim vještinama, ne trči pred rudu, nego zadržavanjem za sebe završnog poteza mudro gradi prednost u nastupu: “... Reče: 'Naprotiv, bacite!'" Musaovu, a.s., socijalnu inteligenciju kao i novu dimenziju njegove, a.s., ličnosti možemo vidjeti i kroz odlično razumijevanje mentaliteta diktatora i nasilnika, i unaprijed uzimanje u obzir različitih aspekata njihove moguće negativne rekacije na njegovo, a.s., djelovanje: “A kada Gospodar tvoj pozva Musaa: 'Idi narodu

zalima, Narodu faraonovom. Zar se neće pobojati?' Reče: 'Gospodaru moj! Uistinu ja se bojim da će me poreći, i stežu se grudi moje, i ne oslobađa se jezik moj, zato pošalji Haruna...'" (Eš-Šu’ara: 10-13) U ovom slučaju Allah, dž.š., ističe kod ovog odabranog čovjeka strah od neuspjeha kao odraz podrobnog shvatanja sve kompleksnosti zadatka, kao i shvatanja vlastitih nedostataka uz konkretan prijedlog pomoćnika koji će potpomoći njegovu, a.s., misiju. Musa, a.s., demonstrira odlično poznavanje samoga sebe, jasno slikajući način reagovanja njegovog organizma u određenim zahtjevnim situacijama: “I stežu se grudi moje, i ne oslobađa se jezik moj...” Međutim, ne samo to. Musa, a.s., ističe i shvatanje vlastitih dometa te pokazuje izražen osjećaj za timski rad, jasno shvatajući da njegov zadatak nadmašuje individualni kapacitet bez obzira koliko on sam bio velik. Ovdje je zanimljivo zapaziti ogroman nivo individulanosti koji Musa, a.s., ispoljava, i to u direktnoj komunikaciji s Gospodarom svjetova! Musa, a.s., se ne ustručava da otvoreno govori o onom što smatra slabim tačkama u misiji koja mu se nudi, nadopunjujući na izvjestan način Gospodara svjetova u Njegovim zapovijedima, pa kaže: “...zato pošalji Haruna...” Od te njegove jako izražene individualnosti je imao direktne koristi i sam poslanik Muhammed, a.s., i njegov ummet, kad ga je Musa, a.s., na miradžu posavjetovao da traži od Gospodara svjetova (nekoliko puta!) smanjenje broja propisanih namaza u toku jednog dana, sve dok se Muhammed, a.s., nije po-

stidio da traži manje od obaveznih pet dnevnih namaza.

Zaključak Cijela lepeza velikih ljudi koje Kur’an spominje su bili obični ljudi, rođeni bez znanja i bez iskustva, s potrebama koje prate svakog prosječnog čovjeka, iskušavani jogunastim ženama, bolešću, glađu, neposlušnom djecom, greškama iz prošlosti, trenutnim slabostima, itd. Ali s nogama čvrsto na zemlji, ispravno odgajani, vrlo realni i racionalni, svestrani, kaljeni kroz razne ispite i s istančanim čulom da prepoznaju šansu za osvajanje srca i da iskoriste pravi trenutak djelovanja. Možda je njihova najjača karakterna crta bila spremnost da se suoče s izazovima uprkos strahu koji ih je pratio, pa su i u stanju velike gladi djelovali i ostajali sebi dosljedni, dostižući zavidan nivo samoaktualizacije i rušeći na taj način osnovnu logiku Maslovljeve piramide potreba. Kur’an nam jasno slika njihove evolutivne putanje s akcentom na univerzalne izazove i postepene načine njihovog prevazilaženja. q

Bilješke: Naravno, paralelno uključivanju u proces donošenja odluka teče i proces konstruktivnog neslaganja i kritike; 2 Npr. namazi u džematu su vredniji od pojedinačnih namaza 27 puta zato što omogućavaju socijalizaciju, razmjenu mišljenja i unapređenje vlastitih organizacionih sposobnosti u najširem smislu te riječi. Ukoliko se dvadesetsedmerostruka korist zajedničkog namaza ne shvati u ovom kontekstu, njegova društveno-politička dimenzija biva izgubljena. Hadžija koji dođe s hadža prvenstveno sa surmama, tespisima, postekijama, zemzem vodom umjesto s kontakt adresama muslimana iz cijelog svijeta, previđa također društveno-političku dimenziju hadža pokazujući, pored ostalog, i nekulturu putovanja, itd. 1


DIJALOG CIVILIZACIJA Kultura odijevanja i pokrivanje žene kroz religije

Kultura odijevanja vs. kultura razgolićenosti Alem ef. Crnkić Kult golotinje i razgolićenosti ženske populacije i oskudne odjevenosti dovodi nas do razloga aktualiziranja pitanja kulture odijevanja. Tijelo žene se manifestira kao objekt požude, zadržavajući se samo na njenoj vanjskoj estetskoj dimenziji, a zanemarujući njenu unutarnju ljepotu. Ženino tijelo se dominantno eksploatira u marketinške svrhe privlačeći pohotne muškarce da kupe određeni proizvod. Time se dimenzija žene degradira na najniže stepene povezujući je s animalnim porivima kod ljudi. Kultura odijevanja je doživjela metamorfozu u kulturu neodjevanja, a primarna uloga odjeće da zaštiti i pokrije je marginalizirana i izgubljena. Promocija razgolićenog ljudskog tijela, a posebno ženskog tijela, je nezaobilazna i svakodnevna slika TV ekrana, časopisa, pa čak i dnevnih tiskovina, a sve se to reflektira i manifestira na javnim mjestima gdje su se granice pristojnosti bitno promjenile te pomjerile na uštrb stida i morala. Dominantna prednost tijela nad umom i dušom je karakteristika zapadne potrošačke civilizacije koja je ljepotu čovjeka svela dominantno na isticanje “ukrasa čovjekovog tijela”, čemu se modna industrija prilagodila proizvodeći odjevne artikle koji ističu, razgolićavaju i otkrivaju ljudsko tijelo. Moralna degradacija društva, kriza morala i stida mladih je poprimila velike razmjere zahvaljujući prvenstveno kulturi (ne)odjevanja koja raspiruje strasti, pohote i požude, svodeći čovjeka na animalnost te time narušavajući prirodni poredak moralnih vrijednosti po kojem se valorizira vrijednost i kvaliteta stanja jednog društva. Otkrivanje kao suprotnost pokrivanju je društvena pojava koja trasira put različitim seksualnim nastranostima, bludnim radnjama, društvenim anomalijama te duševnim bolestima. Božje Objave nas informiraju o propastima drevnih civilizacija i naroda nakon kulminacije moralnih pošasti i nemorala. I stari Grci i stari Rimljani, pa i neke muslimanske dinastije su imale orgije u suton svoga trajanja. Fenomen globalizacije, prisutan u svim oblastima i segmentima života, za-

nom životu i veći izbor mogućnosti na raspolaganju da svoj društveni položaj učini boljim. Ljepota, naime, postaje upotrebna vrijednost, proizvod za razmjenu koji, kao i sve ostalo, u suvremenom (potrošačkom) društvu, ima svoju tržišnu »cijenu”.

Pojam kulture mode i odijevanja sa sociološkog aspekta

vladao je i u kulturi odijevanja. Određene narode i civilizacije kroz povijest prepoznavali smo po narodnim tradicionalnim nošnjama kojima su predstavljali kulturnu baštinsku tradiciju povijesti svoga naroda. Danas je fenomen globalizacije, bolje reći vesternizacije, doprinio ujednačavanju kulture odijevanja u svijetu tako da uniformizam odijevanja uzima svoju vodeću ulogu, dok se tradicionalni oblici odijevanja susreću još u ruralnim sredinama ili na određenim prigodama gdje se promovira kulturno nasljeđe. Kultura odijevanja više nije definirana i uslovljena ekonomskim, socijalnim i klimatskim uslovima određenog područja već se subverzirala u kult tijela kroz koji se razgolićenost i otkrivanje ljudskog tijela postavlja kao temeljna karakteristika. U suvremenom društvu fizička ljepota postala je jedna od glavnih vrijednosti, svojevrsni kapital, a sa usavršavanjem, tj. približavanjem aktuelnom estetskom idealu, tijelo postaje i »moćno” sredstvo u društvenoj promociji. Onaj tko je vlasnik lijepog tijela ima, i to vrlo često, u svakodnev-

Moda je dio kulture te se stoga fenomen mode i istražuje u okviru područja kulture.Za moderno društvo s pravom se može reći da je društvo mode. Zbog toga se i moda kao masovna društvena pojava nameće istraživačima društvenog života da je istražuju u okvirima kulture i da izgrađuju posebne teorijske koncepte za njeno što adekvatnije objašnjenje. U potrazi za uzrocima odijevanja – pojave različitih oblika prekrivanja, zastiranja, ovijanja, oblikovanja, prikrivanja, prerušavanja, pojave ustaljene nošnje i potrebe za odorom, pojave djelovanja poriva za ukrašavanjem itd. – ponajprije se pomišlja na zaštitu tijela od hladnoće i vlage. No, u arheologijskim nalazima najstariji nađeni prikaz čovjeka za kojeg bi se moglo kazati da ima cjelovitu odjeću, predstavlja šamana koji odjećom oponaša jelena. Očito je da je svrha njegova odijevanja kultno-ritualna ili magijska. Svi se ozbiljniji povjesničari odjeće slažu da su i pri prvim mijenama vanjskog izgleda tijela na djelu bili kultni, obredni i magijski razlozi “mitskoga čovjeka”. Vrsta i izgled odjeće žena i muškaraca u svakom društvu, ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uslova tog društva, već u velikoj mjeri i od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet toga društva čiji su ogledalo i odraz.

Pokrivanje žena u judaizmu Danas kada se intenzivno raspravlja o pokrivanju žena u islamu, zanemaruju se pogledi kršćanstva i judaizma na temu

81

J O U R N A L


DIJALOG CIVILIZACIJA

82

J O U R N A L

pokrivanja žena. Interesantno je kako postoje izvori u judeo-kršćanskoj tradiciji o pokrivanju žena u javnosti, prigodno ili prilikom izgovaranja molitvi. U “Prvoj knjizi Mojsijevoj” se iznosi da se Rebeka pokrila kada je srela svog budućeg supruga Izaka (Ishaka a.s.), jer je on tada još uvijek bio za nju stranac. “I Rebeka podigavši oči svoje ugleda Izaka, te skoči s kamile, i reče sluzi: tko je onaj čovjek što ide preko polja pred nas? A sluga reče: ono je gospodar moj. I ona uze pokrivalo i pokri lice.” (Prva knjiga Mojsijeva, 24:64-65) (1). Isto se veli i za Tamaru, Judinu snahu (Juda je bio jedan od sinova Jakova/Jakuba a.s.), kada je izišla iz očeve kuće u javnost. “A ona skide sa sebe udovičko ruho svoje, i uze pokrivalo i pokri lice, i sjede na raskršće na putu koji ide u Tamnu. Jer vidje da je Sela odrastao, a nju još ne udaše za nj.” (Prva knjiga Mojsijeva, 38:14) U svojoj knjizi “Jevrejska žena u rabinskoj literaturi”, rabin dr. Menachem M.Brayer (profesor tumačenja Biblije na Yeshiva univerzitetu), govori o toj temi. Bio je običaj, prema dr. Brayeru, da žena jevrejka izlazi među ljude glave pokrivene velom koja je, katkad, pokrivena čak i po licu, ostavljajući samo jedno oko slobodno. On navodi neke od slavnih drevnih rabina koji kažu: “To ne priliči ženama Izraelovim da okolo šetaju glava otkrivenih”, kao i “Proklet bio čovjek koji dozvoli da kosa njegove žene bude viđena. Žena koja pokazuje svoju kosu da izgleda ljepše, donosi siromaštvo.” Rabinski zakon zabranjuje recitiranje, blagosiljanje ili molitvu u prisustvu gologlave udate žene jer se otkrivanje ženske kose smatra nekom vrstom nagosti. Dr. Brayer, također, spominje da “Ukoliko jevrejska žena za vrijeme Tannaitic perioda ne pokrije svoju kosu, to se smatra ugrožavanjem njene skromnosti. Ukoliko je njena kosa otkrivena, ona može biti kažnjena sa četiri stotine zuzima za ovaj prekršaj.” Doktor Brayer također objašnjava da veo jevrejske žene nije uvijek podrazumijevao znak skromnosti. Ponekad, veo simbolizira znak razlikovanja i luksuza, prije nego li skromnosti. Veo može da personificira i dignitet i superiornost žena plemkinja. On, također, predstavlja žensku nepristupačnost, njenu odanost i pripadnost njenome mužu. U Starom zavjetu jasno stoji da je otkrivanje ženske glave velika sramota i to je razlog zbog kojeg svećenik treba da razotkrije osumnjičenu preljubnicu i osudi njeno teško iskušenje. (5:16-18) Udane žene pokrivaju kosu rupcem, šeširom ili perikom. Rabin Samson Rafael Hirsch objašnjava: “Pokrivanje glave

vanjski je znak pristojnosti u braku. U nekim aškenaskim zajednicama porijeklom iz Mađarske i Galicije žene ne samo što pokrivaju glavu, već odmah nakon udaje i obriju kosu.” Veo je označavao žensko samopoštovanje i socijalni status. Žene iz nižih klasa su obično nosile veo kako bi odavale utisak pripadnosti višem društvenom sloju. Činjenica da je veo bio znak plemenitosti bila je razlog zbog kojeg prostitutkama u staroj jevrejskoj zajednici nije dozvoljavano da pokrivaju svoju kosu. Prostitutke su ipak često nosile specijalne mahrame u pokušaju da izgledaju što respektabilnije. Jevrejske žene u Europi nastavile su da nose veo sve do 19. stoljeća, kada su se neki njihovi običaji promijenili u okruženju europske sekularne kulture. Vanjski pritisci europskog načina života u 19. stoljeću prisilili su mnoge od njih da skinu svoje velove i hodaju gologlave. Neke jevrejske žene otkrile su da im čak veoma odgovara da tradicionalni veo zamijene sa perikom, kao drugim vidom pokrivanja njihove kose. Danas mnoge pobožne jevrejke ne pokrivaju svoju kosu izuzev kada ulaze u sinagogu. Neke od njih, kao one koje pripadaju sekti Hasida, još uvijek nose perike. Naredba pokrivanja žene u judaizmu je krajnje striktna. Postoje mišljenja da se žena mora pokriti i kada je osamljena. Isto važi, smatraju mnogi, i kada je sa članovima svoje uže porodice. Rabin Gemoro je rekao da žena ne smije pokazati svoju kosu ni zidovima svoje kuće. Nije dozvoljeno da joj se vidi ni jedna dlaka, tvrdio je rabin Zohar. Za neke rabine, kao što je Rashba, mogle su se tolerirati samo dlake iznad slijepoočnice. Žena po mnogima nije smjela otkriti svoju glavu ni u kakvim okolnostima. Čak i ako bih izgubila posao zbog svoje upornosti u pokrivanju, ona ne smije pokleknuti. Nekim udovicama i razvedenim ženama, međutim,

moglo se oprostiti, ali pod uvjetom da njihovo zarađivanje bude jedini izvor financijske podrške ostatka porodice. Pripovijeda se da je neki rabin otišao u Rusiju da podučava tamošnje židove Tori. Na kraju jednog svog predavanja podigla se jedna žena i zapitala: “Je li istina da je udata Jevrejka obavezna da pokrije svoju glavu?” Pošto je rabin afirmativno odgovorio, ista žena je zapitala: “Da li to znači da ja moram pokriti svoju glavu pa makar na račun gubljenja svog posla?” Rabin je razmislio nekoliko trenutaka, i sjetivši se izreka rabina Moshe Feinsteina, odgovorio je: “Da, čak i na račun gubljenja posla.” Nakon dvije godine, isti rabin je opet posjetio Rusiju i ponovo sreo dotičnu ženu. Kazala mu je da je prije radila kao doktor u Generalnoj bolnici u Moskvi. Međutim, radi njenog pokrivanja suspendirana je i nemoguće je da se pokrivena tamo ikada više vrati. “Sve to uopće nije bitno. Za mene su vjerske obligacije uvijek bile i ostat će najprioritetnija stvar u životu”, ponosno mu je kazala. Zar nas ovo ne podsjeća na današnje stanje žene muslimanke koja usljed nošenja marame biva diskriminirana u određenim europskim zemljama.

Pokrivanje žene u kršćanstvu Što se tiče kršćanstva, vrlo dobro je poznato da su se katoličke redovnice pokrivale stotinama godina, i još uvijek to čine. Tertulian (220) je jednom o pokrivanju napisao: “O mlade žene, vi se pokrivate kada ste na ulici, pokrite se onda i kada ste u crkvi. Vi se pokrivate kada ste sa strancima, pokrite se onda i kada ste sa svojom braćom.”(5) U kanonu Katoličke crkve između ostalog stoji da se žena mora pokriti kada je u crkvi. U 4. stoljeću n.e. se može primjetiti da se veo počeo koristiti kao ukras kršćanske nevjeste. Ona je primala veo prilikom ceremonije vjenčanja iz ruku svećenika (velatio nuptialis “svadbeno pokrivanje”). Ova ceremonija (cubiculum) preuzimanja vela je prikazana u rimskim katakombana u zadnjem redu, gdje s lijeva na desno možemo vidjeti biskupa koji predaje nevjestin veo, jednu ženu u položaju za molitvu i jednu ženu s djetetom. Nošenje bijelog vela je postao još davno simbol: neoskrvnuća, čistoće i čednosti: U Novom zavjetu je Pavle (62) u par svojih epistola napravio nekoliko interesantnih izjava po pitanju pokrivanja žene. U svojoj prvoj poslanici Korinćanima napisao je: “Ali hoću da znate da je svakome mužu glava Krist; a muž je glava ženi; a Bog je glava Krstu. Svaki muž koji se s pokrivenom glavom moli Bogu ili prorokuje, sramoti glavu svoju. I svaka žena koja se golo-


DIJALOG CIVILIZACIJA glava moli Bogu ili prorokuje, sramoti glavu svoju; jer je sve jedno kao da je obrijana. Ako se dakle ne pokriva žena, neka se striže; ako li je ružno ženi strižati se ili brijati se, neka se pokriva. Ali muž da ne pokriva glavu, jer je obličje i slava Božija; a žena je slava muževlja. Jer nije muž od žene nego žena od muža. Jer muž nije sazdan žene radi nego žena muža radi.” (Korinćanima poslanica prva 11: 3-9) U svojoj prvoj poslanici Timoteju Pavle je napisao: “Hoću dakle da molitve čine ljudi na svakom mjestu, podižući svete ruke bez gnjeva i premišljanja. Tako i žene u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, ne pletenicama, ni zlatom, ili biserom, ili haljinama skupocijenima, nego dobrijem djelima kao što se pristoji ženama koje se obećavaju pobožnosti. Žena na miru da se uči sa svakom pokornošću. Ali ženi ne dopuštam da uči niti da vlada mužem, nego da bude mirna. Jer je Adam najprije sazdan pa onda Eva; i Adam se ne prevari, a žena prevarivši se postade prestupnica. Ali će se spasti rađanjem djece, ako ostane u vjeri i ljubavi i u svetinji s poštenjem.” (Timoteju poslanica prva 2:8-15) Neke kršćanske sekte, kao što su amisi i menoniti, do današnjeg su dana zadržale pravilo pokrivanja žena. Razlog pokrivanja žena, prema njihovim crkvenim vodama, je u tome što: “pokrivanje glave je znak potčinjenosti muškarcu i Bogu”, što je zapravo isto obrazloženje koje daje sveti Pavle u Novom zavjetu. Od vremena Efeškog koncila 431. n.e. karakteristična oprava u bizantijskom prikazu Marije iz Maphorionje je plava ili purpurna pelerina, mahrama sa zlatnim obrubom, pri čemu su ramena, grudi i ruke pokrivene, a mahrama pada na leđima sve do koljena. Od sredine 5. stoljeća se čuva autentični Marijin plašt kao relikvija u Blahernen crkvi u Konstantinopolju. Konstantinopolj je bio pokoren i opljačkan u križarskom ratu 1204. Kao posljedica jedan dio plašta i ikona (Madona della Grazie: prikazuje Mariju sa plaštom i dignutim rukama) iz Blahernen crkve završavaju u San Marcu u Veneciji. Otprilike u isto vrijeme u 13. stoljeću javlja se, i širi, specijalna forma prikazivanja Madone kao “Madone u zaštitničkom plaštu”, prvo u moliteljskim i laičkim redovima, a potom se širi na čitavu Europu. Osobito za vrijeme kuge u 14. stoljeću ovaj način predstavljanja Madone, pod čijim plaštom različiti ljudi nalaze zaštitu, postaje jako popularan. Ovaj prikaz ne nalazimo samo na molitvenim prikazima u obliku skulpture ili slike, neko kao zaštitni znak na pečatima i zastavama.

Veo ostaje konstitutivni element prikaza Marije, kao što prikazuje slika Alberechta Dürersa “Marija sa djetetom koje drži komadić kruške” (1512 KHM), na kojoj se vidi kako preko plavog plašta sa glave pada providni veo. Slika Madone na Monte S. Giulano na Siciliji (= Eryx, pučka svetinja, Venus erycina) je prekrivena sa seda vela, koji se skidaju samo 15. kolovoza (Gospa) za vrijeme proslave i procesije.

Kultura odijevanja u islamu i pokrivanje žene u islamu Kao što sve religije imaju neki kodeks o odijevanju tako i islam veoma konkretno definira propise u vezi sa odijevanjem. Odijevanje ima dvije svrhe: da pokrije tijelo i da uljepša izgled. Mnogo je kur'anskih i hadiskih tekstova koji idu u prilog navedene tvrdnje. “O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje.” (El-E'araf, 26). “O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao.” (El-E'araf, 27). U ova dva kur'anska stavka Uzvišeni upozorava na golotinju i zapuštanje izgleda kao znakove povođenja za šejtanom. Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju nositi, ali je ustanovio odgovarajuće principe i načela etičkog i društvenog karaktera. Da bi odjeća bila prihvatljiva sa islamskog stanovišta mora ispunjavati sljedeće uvjete: da kod žena pokriva cijelo tijelo izuzev lica, šaka i nogu do članaka, a kod muškaraca najmanje od pojasa do iznad koljena, da odjeća nije providna i prozirna, da ne bude tako tijesna da ocrtava pojedine dijelove tijela i ističe izazovna mjesta, da žene ne oblače

odjeću karakterističnu za muškarce ni muškarci specifično žensku odjeću, da ne bude odjeća koja je karakteristična za pripadnike nekih drugih vjerskih skupina i zajednica i da ne bude odjeća koju obično nose nadmene, uobražene i ohole osobe. Na više mjesta Kur'an govori o pokrivanju tijela žena i zahtijeva prikladno odijevanje: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti…" (El-Ahzab 59). “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta, osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju…" (An-Nur 31). Slažu se bez iznimke svi komentatori Kur’ana da se pod “spuštanjem haljina niza se” u prvom ajetu podrazumijeva pokrivanje vjernica kao što se slažu da se pod “ženinim ukrasima” u drugom ajetu između ostalog podrazumijeva i čitavo ženino tijelo osim lica i šaka. Muhammed a.s. je osobno pojasnio poruku ovih ajeta riječima: “Kada žena dostigne stepen punoljetnosti ne smije se ništa vidjeti od njenog tijela osim lica i šaka.” (Ebu Davud). Prenosi se da je Esma, kćerka Ebu Bekra jednom ušla kod poslanika da obiđe svoju sestru, poslanikovu ženu. Imala je na sebi tanku i providnu odjeću. Kada ju je poslanik spazio okrenuo se od nje i kazao: “O Esma, kada žena postane punoljetna na smije se ništa vidjeti od njenog tijela osim ovog i ovog (pokazao je na lice i šake).” (Ebu Davud). Prema tome, glavna svrha pokrivanja žene u islamu je zaštita. Pokrivanje žene u islamu, za razliku od pokrivanja žene u kršćanskoj tradiciji, nije simbol muškog autoriteta nad ženom niti je simbol ženske potčinjenosti muškarcu. Pokrivanje žene u islamu, za razliku od vela u judaističkoj tradiciji, nije znak bogatstva i potrebe za izdvajanjem udatih žena plemenita roda. Pokrivanje žene u islamu ili hidžab je propis koji ima za cilj da ženine ukrase poštedi pogleda drugih te uskraćivanje prava na njenu ljepotu svima. q

83

J O U R N A L


PRIKAZI I KRITIKE Osvrt na knjigu “Socio-psihološke dimenzije Kur’ana” autora Edina Tule, suradnika “Preporodovog Journala” iz BiH

Oživotvorenje kur'anske poruke Edin Tule je rođen 8. veljače 1976. godine u Tuttlingenu, SR Njemačka. Obrazovanje je stjecao u rasponu od Zapadne Europe, Balkana, Centralne Azije, Bliskog istoka do Dalekog istoka, gdje je naučio svjetske jezike (njemački, arapski, turski i engleski), koji su mu otvorili put ka razumijevanju kognitivnih procesa različitih muslimanskih i euroazijskih naroda. Od 2002. godine, nakon što je stekao zvanje teologa-psihologa na Islamskom internacionalnom univerzitetu u Kulala Lumpuru (Malezija), Edin Tule je trener širom Europe na interaktivnim seminarima emocionalne inteligencije, islamske psihologije, liderstva, retorike, tehnika razmišljanja i muslimanskog odgojnog koncepta. “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” je njegova prva knjiga.

Odabrani odlomci iz knjige 84

J O U R N A L

“Na početku, ovo djelo ne bi nikad ugledalo svjetlo dana da nije bilo moje prve indoktrinacije, odnosno lucidnog smisla za humor i neopterećenosti tuđim mišljenjem koje sam naslijedio od majke, ali i sarkazma i pažljivosti pri izboru riječi koje sam naslijedio od oca. Ovu knjigu im posvećujem zato što su znali potaknuti i ostaviti dovoljno prostora za samozaključivanje, ali i zato što nisu bili rodi­telji koji vole djecu samo ako pobjeđuju niti su to bili roditelji koji osrednjost vlastite djece cementiraju izjavama: 'Nek‘ ste vi meni živi i zdravi!...'”. Str. 11. (iz predgovora knjige) “Jusuf, a.s., se povlači s ciljem sticanja prednosti. Bira tamnicu jer je ona jedan od ambijenata kroz koji se smiruje prenadražena čulnost i izlazi iz grozničavog životnog ritma nametnutog od raznih centara moći koji opstaju kreirajući kod masa težnje za blještavilom i luksu­zom. Iako je Jusuf, a.s., imao vrlo ograničen prostor kretanja, tama u ćeliji je umirila njegova čula, pobudila suptilnu dušu i dala njegovom kognitivnom aparatu sve uvjete da temeljito promišlja trajne vrijedno­sti i bitnosti života...” Str. 33. “...Taj odgojni sataraš začinjen često žlicama sputavajućeg opreza, u kombinaciji s genima predaka koji su prihvatali folklorne boje oku­patora/kolonizatora vi-

čineći nas lah­kim plijenom u svjetskoj areni koja ne daje drugu šansu.” Str. 69. “Muslimani su kao narod mentalno i anatomski oblikovani tako da serijski iznjedruju prototipe dvorskih luda na svim nivoima, bilo da se radi o Šeherzadi – toj, od strane zapada objeručke dočekanoj mu­slimanskoj gejši, modernoj medijskoj ludi u formi Šemse portira, koji je svoju egzistenciju našao u ismijavanju sebe i naroda iz kojega potiče ili vjersko-političkim udvoricama kojima samo nedostaje šarena kapa sa zvončićima.” Str. 81

Knjiga napućena poput nara

Edin Tule, suradnik “Preporodovog Journala” iz BiH še iz konformizma negoli ubjeđenja, učinio je da izblijedi pigmentacija ideološke kože ovdašnjih muslimana koji sve više zrače vjerskim albinizmom.” Str. 41. “Moderni sistemi obrazovanja učenika/studenta upravo tretiraju na ovaj način propuštajući ga kroz razne programe dresure i osposobljava­jući ga da potpuno nekritički i bez jasnog moralnog stava obavlja zadat­ke u okviru postojećih vlada, firmi, organizacija koje ga za to (novčano) nagrađuju. Pomenuti visokoobrazovni dreserski sistem precizno steri­lizuje kognitivni aparat mladih ljudi mehaničkim transferom znanja i vještina, zamjenjujući potencijalnu neovisnu/kritičku misao u njihovim glavama naučenim stereotipnim reakcijama koje nam otkrivaju njihov robovski mentalitet, tj. glave koje su samo banke/sefovi već unaprijed odobrenih ideja. I to je mjesto gdje treba potražiti uzroke intelektual­nog konformizma koji transformiše potencijalne duhovne gromade u mizerna kvazinaučna njuškala.” Str. 53. “Stanje suprotno svijesti o vremenskoj oskudici je stanje dugog nadanja, tj. obična pretpostavka da ispred sebe imamo još hiljade dana i mjeseci te da bez obzira koliko da se zaprljamo ili unedosto­ jimo – uvijek možemo početi ispočetka. To stanje dugog nadanja iznjedruje neopreznost, nemar, olahko griješenje itd.,

“Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” je zbirka odabranih tekstova na bosanskom jeziku koju je Edin Tule smirio među korice knjige od 308 stranica u vlastitom izdanju. Knjiga je koncipirana u četiri dijela koji slijede nakon predgovora kao Dio I, II, III i IV. Ovo nije obična knjiga, koju možete pročitati i ostaviti kao još jednu u nizu pročitanih. Ova je knjiga napučena poput nara, blistavim i sočnim Allahovim nadahnućima kroz srca autora i srca njegovih inspiratora, i nude se direktno srcima čitalaca, zaljubljenika u lijepu riječ. Stil kojim Edin piše je takav da nas uvlači unutra, postajemo dušom sjedinjeni sa prostorom koji nam ponuđeno štivo osvjetljava, tako da se čita u dahu, zaboravljajući realni prostor u kome se čitatelj aktuelno nalazi dok se prepušta putovanju kroz obećane predjele kur'anskih poruka. Edin Tule sa ovom svojom knjigom u svojoj duhovnoj i intelektualnoj samobitnosti, kao poslovično neumorni tragalac za vrijednostima u nepresušnim izvorima praktičnog islama, odlučio je obogatiti svoju bibliografiju i naše biblioteke a time i čitaoce naših podneblja sa ovim izrazito vrijednim štivom nakon svoje navršene trideset i četvrte godine. Dobili smo “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” koje osiguravaju svakome čitatelju zainteresiranom za napredovanje u vlastitoj duhovnosti i u praktičnom svrsishodnom življenju da se okrijepi ugodnom i lijepom šetnjom među buketima mirisnih i prelijepih misli Edina Tule, suštinskih upozorenja i vrijednih preporuka. Ovo nam je štivo potrebno da se uvjerimo


PRIKAZI I KRITIKE da i danas, više od 14 stoljeća od spuštanja posljednje Objave čovječanstvu, Allah nadahnjuje između nas one robove svoje, koje daruje sposobnostima, preko kojih nam ispunjava naša srca riječju koja oživljava svijetove u nama i oko nas i oduševljava nas svježinom koja se pojačava ponavljanim iščitavanjem na putu duhovnog napredovanja. Ova knjiga nas uči uvijek savremenim znanjima o duševnim problemima i kako da ih se uspješno praktično kontroliše i liječi. Ovom knjigom nam Edin Tule daje neophodan materijal na bosanskom jeziku, za gradnju suvremene i perspektivne svjesti svih osoba koje traže duhovnu okrepu i povratak Istini, a posebno mladih, podizanjem njihovog nivoa znanja i razumijevanja tajni duhovnog života. “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” daju odgovor na pitanje, koje je najčešće zanemareno u našem susretu sa suvremenicima koji tegobno nose terete duhovnog siromaštva, duhovne neosviještenosti, neznanja, zaborava, duševne poremećenosti i životnim traumama napaćenosti na ovim prostorima, a to je kontekst u kojem nastaju životni problemi. Knjigu toplo preporučujem svim ljudima koji se u svom poslu stalno susreću s ljudskim osjećajima i tu nailaze na brojne poteškoće. Prema tome, Edin Tule nam je priredio mogućnost da nam “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” budu svjetionik koji će otklanjati tamu osvjetljavanjem puta vjernicima i dobronamjernim tragaocima duhovne okrepe, kako bi zajednica mogla izgraditi temelje zdravijeg društva, efikasnim preveniranjem i liječenjem mnogih duševnih i socijalnih bolesti. Doc. dr. med. sc. Mevludin Hasanović, neuropsihijatar – primarius

Knjiga koja proširuje vidike Knjiga koja je pred vama na jedinstven način se bavi tumačenjem kur'anske riječi. Radi se potpuno novom uglu promatranja veličanstvene Objave, gdje autor svojim lucidnim i pronicljivim analizama obogaćuje naš duhovni i intelektualni prostor. Pored toga ova inspirativna knjiga je izuzetna i po samom načinu obraćanja čitaocu gdje se posebnim stilom i metodologijom istom nastoje proširiti vidici i probuditi želja za daljim istraživanjem. Ova knjiga, za razliku od mnogih drugih pisanih na sličnu temu, možda čak i sličnog naziva, nema aspiraciju davanja odgovora na sva pitanja niti osigurava monopol nad istinom. Radi se o jedinstvenom pristupu gdje se čitatelj pored

dragocjenih informacija obogaćuje i izgrađenim vlastitim stavovima na što ga autor kroz knjigu znalački ohrabruje. Radi se o knjizi koja je, u neku ruku, mentor i pomagač čitatelju u razvijanju originalne kritičke svijesti i izgradnji vlastitih uvjerenja i zaključaka. Ona ima jednu vedru notu ljubopitljivosti i dječačke radoznalosti, ispunjena je inteligentnim humorom, a istovremeno se radi o vrijednom naučnom projektu koji se i pored primijenjene naučne metodologije čita u jednom dahu. Ovu veoma vrijednu knjigu od srca preporučujem svima koji su dovoljno hrabri otisnuti se na morsku pučinu novih iskustava i tamo dosegnuti same vrhove vlastitog intelektualnog i duhovnog razvoja. Nedžad Junuzović, dipl. ing. elektrotehnike

Knjiga koja povećava želju za kur'anskom koncepcijom života Knjiga “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana”, mladog i darovitog autora Edina Tule, slobodno možemo kazati, prva je uspješna studija ove vrste na bosanskom jeziku. Nekoliko ranijih opskurnih pokušaja, nekih drugih autora, nagnalo nas je da u početku posumnjamo u sadržaj knjige vrlo ambicioznog naslova. Međutim, kada se zdušno nadnesemo na obrazlaganje tema kojima se autor bavi, ostajemo zadivljeni lakoćom njegovog izražaja, odabirom tema, snagom argumenata i vještim uspostavljanjem korelativne veze između Riječi Božje i njene socio-psihološke dimenzije. Autor u knjizi, uglavnom, tumači pojedine kur'anske ajete s

naglašenim nastojanjem da pronikne u socio-psihološke poruke tih ajeta. Čitatelj, čak i onaj koji se stručno bavi egzegezom Kur'ana, pomisli kako se nema što posebno kazati u komentiranju na toj ravni i kako će stavovi, ako se do njih i dođe, biti “nategnuti” ili neargumentirani. Ali, autor, čitatelja brzo razuvjerava i na osoben način pronalazi brojne poruke, koje većini današnjih komentatora Kur'ana promiču. Isticanje socio-psihološke dimenzije Kur'ana je, zapravo, autorov pokušaj pronicanja u tajnovita, ili, bolje rečeno, suštinska značenja i poruke Objave. Na taj način, Edin Tule, faktički, oživotvoruje Riječ Božju dajući joj ovovremeno značenje, što bi trebala biti polazna intencija svakog komentatora Kur'ana. Poznavanje četiri svjetska jezika (arapski, engleski, njemački i turski), kao i završeni studij Fihka i Psihologije na renomiranom univerzitetu u Maleziji, omogućili su mu potrebne uvide u sve relevantne tefsire i tefsirske metode tumačenja. Tako se on, nerijetko, poziva na mišljenja tradicionalnih mufessira, s kojima želi osnažiti svoje stavove u pogledu tumačenja i razumijevanja pojedinih ajeta. Klasični teolozi rado iznose stav da je Kur'an Časni objavljen za sva vremena i sva podneblja, ali u njihovim tumačenjima skoro da ne nalazimo ovovremenu poruku Kur'ana, koja nam je itekako potrebna. Tulino tumačenje Kur'ana mogli bismo svrstati u tradicionalno-racionalnu metodu tumačenja, koja se smatra najboljom metodom za pravilno razumijevanje božanske poruke. Ono što daje poseban značaj njegovom tumačenju Kur'ana jesu ponuđena rješenja za nadvladanje nezavidnog položaja današnjih muslimana, koji su, upravo, zapali u takvo stanje, služeći se istrošenim rješenjima i okoštalim formama islamskog učenja. Edin Tule, Allah ga nagradio, na originalan, vrlo ilustrativan i uvjerljiv način povećava želju za kur'anskom koncepcijom života, razbija nametnute komplekse i budi optimizan u sveobuhvatnost islamske misli u srcima savremenog mladog čovjeka. Njegova knjiga “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” pravi je izazov i otkrovenje u bh-izdavaštvu, a posebno u oblasti tumačenja Kur'ana. Stoga je svesrdno preporučujemo intelektulanoj bhjavnosti, a ponajviše onima koji, u današnje vrijeme, nastoje uskladiti svoj život prema standardima Kur'ana. q Dr. hfz. Halil Mehtić Pripremio: Ismet Isaković

85

J O U R N A L


POLEMIKE I STAJALIŠTA Objavljujemo pismo Mithata Muzurovića, zagrebačkog Bošnjaka, vezano uz naučni simpozij “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji”

Bravo i hvala organizatorima!

86

J O U R N A L

23. i 24. travnja 2010. u Islamskom centru u Zagrebu održan je izuzetan naučni simpozij “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji”. Bravo i hvala organizatorima – Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisu Islamske zajednice Zagreb! Bravo i hvala osobno gosp. Jogunčiću i gosp. Srebrenikoviću! A evo i zbog čega bravo i hvala! U prelijepom ambijentu našeg integralnog Islamskog centra u Zagrebu sa svom potrebnom, ali šarmantnom infrastrukturom (velike kongresne sale “Hadži Salim Šabić”, smještajem za predavače, restoranima, bibliotekom i, iznad svega, džamijskim ambijentom za namaz i nadahnute gostoprimljive domaćine), održan je po prvi put vrlo značajan naučni simpozij o Cazinskoj Krajini u XX stoljeću – politika, ljudi i dogođaji, koji je u dva dana izuzetno zaintigrala brojne slušaoce sa predavanjima 26 vrhunskih predavača, počev od akademika prof. dr. sc. Enesa Karića i dr. sc. Vere Kržišnik iz Slovenije, predavača iz BiH, Hrvatske i posebno ističem predavače iz Cazinske krajine. Nadahnuti idejom da se iskaže istina o Cazinskoj Krajini i što boljem uspjehu naučnog simpozija, organizatori ovog simpozija su dan ranije, 22. travnja, pozvali i omogućili da Arhiv Unsko-sanskog kantona Bihać, Općina Cazin, prezentira izložbu u istom ambijentu Islamskog centra: “CAZINSKA BUNA 1950. – dokumenti, svjedočenja i fotografije”. Direktor Arhiva, mr. sci. Fikret Midžić, kao organizator izložbe i predavač na simpoziju, bio je izvrstan profesionalac. Nakon otvorenja izložbe, istu večer bila je promocija knjiga gospodina Hajrudina Muhamedagića, rođenog 1955. godine u mjestu Šumatac, Općina Velika Kladuša. Posebnu pažnju je izazvala njegova knjiga sa izuzetno originalnim naslovom, malte ne dijagnozom: “FENOMEN I PROKLETSTVO KRAJIŠKOG MENTALITETA”, koja i svojim naslovom, nažalost, puno govori. Ja nisam novinar, ali izuzetno cijenim i najmanji napor naših ljudi da što više i profesionalnije kažu istinu o nama Bošnjacima, i kada nose JASNU PORUKU svima nama, a posebno ponositim Krajišnici-

Mithat Muzurović ma: SMIRITE SE BOŠNJACI I POČNITE SE VOLJETI!, jer sve ostalo su zavjere u koje smo ni krivi ni dužni zapali. Nosim divan osobni osjećaj, a i iz razgovora sa mojim dragim prijateljima koji su pratili rad simpozija, da je simpozij bio vrlo uspješan iz svih aspekata. Moram vam priznati da sam tako nešto i očekivao. Zašto? Zato što sam još u prosincu 2009. godine znao da će simpozij biti uspješan i koristan, jer sam još tada u Americi dobio mail od našeg NAJEFIKASNIJEG INTELEKTUALCA BOŠNJAKA, širokog spektra znanja, a posebno o Bošnjacima i islamu, gospodina Dževada

Jogunčića. U mailu je bio skoro kompletan program simpozija sa listom od 28 predavača! Znači 7 mjeseci prije održavanja simpozija! Sama činjenica da su u Organizacionom odboru simpozija bila 24 člana i to poznatih i priznatih članova iz svih naših udruga, društava Bošnjaka, Islamske zajednice, Medžlisa Zagreb, profesora i doktora nauka. Svi su dali svoj doprinos u svom zaduženju. Posebno treba istaći činjenicu da je svaki predavač, nakon kurtoaznog pozdrava auditoriju, posebno, ali očigledno iskreno, čestitato organizatorima simpozija – Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisu Islamske zajednice Zagreb i posebno gospodi Jogunčiću i Srebrenikoviću, na izuzetno profesionalnom organiziranju simpozija. Ovaj uspjeli simpozij po mojoj ocjeni ima jednu izuzetno dragocjenu vrijednost za sve nas pojedinačno Bošnjake u RH i njene udruge i organizacije, jer je na najbolji i očigledan način pokazao kako se konstruktivnim zajedništvom i osobnim uvažavanjem, od ideje do kraja realizacije jednog projekta, mogu ostvariti pravi rezultati. Nažalost, u prošlosti nismo imali ovakav uspješan oblik suradnje. Zato nas svakog pojedinačno ovaj način suradnje čini jačim, hrabrijim i ponosnijim. Suradnja BNZGZiZŽ i Medžlisa IZ u Zagrebu, a još direktnije, osobni neumorni rad i entuzijazam gospode Dževada Jogunčića i Mirsada Srebrenikovića na ovom simpoziju i još nekim do sada, ohrabruje i upućuje da svi mi u RH trebamo tako raditi i koristiti infrastrukturu svojih organizacija i intelektualni dobar potencijal u zajedničke projekte koji će nas najbrže afirmisati i istovremeno ćemo biti više respektirani ne samo kod naših Bošnjaka već i šire. Što više ovakvih zajedničkih projekata naših udruga u RH, to će biti najsigurniji put u naše šire u dublje uključivanje u društvenom, kulturnom, ekonomskom i političkom životu naše zajednice RH. Na kraj, slobodan sam da predložim da se ovakav naučni simpozij o Cazinskoj krajini održi i u Velikoj Kladuši i Cazinu. q Mithat Muzurović


SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI Vijesti iz svijeta znanosti

SADRŽAJ UVODNIK Što radi Šemso Tanković? . ................................................................... 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

2

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna

J O U R N A L

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Detalj česme Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Homići i muslići šokirali Karlovčane . ................................................... 4 Izložba svjetski priznatog fotografa . .................................................... 7 Napredak u radu . .............................................................................. 10 Nužnost dekonstrukcije sporazuma .................................................. 12 Dug i zavojit put . ............................................................................... 14 Roman o starom Sarajevu .................................................................. 15 Zavičajna monografija ........................................................................ 17 Kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa ....... 19 Pjesnička ustrajnost Enesa Kiševića ................................................... 23 Tko su dobri Bošnjani? . ..................................................................... 25 Halal prehrana – izvozna strategija hrvatskog gospodarstva ............. 27 “Beharu” nagrada za najbolji časopis ................................................. 30 Značajke krajiškog mentaliteta .......................................................... 32 Vrsni prevoditelj hadisa . .................................................................... 35 Sjećanje na srebrenički genocid ......................................................... 37 HRVATSKA Počast žrtvama uz burne reakcije ...................................................... 39 INTERVJU – IVO JOSIPOVIĆ Povećati duh solidarnosti u društvu ................................................... 42 BOSANSKI BAROMETAR Bosna ponosna ili Bosna od sna ......................................................... Hapšenje na Dan nezavisnosti BiH .................................................... Hvalospjevi mrtvom generalu ............................................................ Sukobi u Sarajevu . ............................................................................. Deklaracija – politički kompromis .....................................................

45 48 50 52 53

IZ SVIJETA Sumrak kraja povijesti ........................................................................ 54 KULTURA Butum Tuzlu opasala guja ................................................................... Pokretač duhovnog preporoda bh-muslimana .................................. Razobličenje krađe i velike Karadžićeve podvale ............................... Nasmijte se, mili moji! ....................................................................... Sjetni mirisi osmoožujskih karanfila ...................................................

65 66 68 70 71

PRIČE IZ BOSNE Bosansko-hercegovački genije jednostavnosti ................................... 73 ŽIVJETI ISLAM Džihad – sveti mir, a ne sveti rat . ...................................................... 75 POVRATAK U BUDUĆNOST Obični ljudi . ....................................................................................... 78 DIJALOG CIVILIZACIJA Kultura odijevanja vs. kultura razgolićenosti ...................................... 81 PRIKAZI I KRITIKE Oživotvorenje kur’anske poruke . ..................................................... 84 POLEMIKE I STAJALIŠTA Bravo i hvala organizatorima! . ........................................................... 86 ZANIMLJIVOSTI Čarobni svijet znanosti ...................................................................... 87

Čarobni svijet znanosti Otkrivena “karika koja nedostaje”? Tim južnoafričkih istraživača saopštio je da su otkrili fosilne ostatke dva čovjekolika bića dosad nepoznate vrste koja je prethodila modernim ljudima. BBC prenosi da su istraživači pronašli dijelove skeleta odrasle žene i malog djeteta – najvjerovatnije majke i sina, stare nešto manje od dva milijuna godina. Fosili su se nalazili u teško pristupačnim pećinama Sterkfontejn, nedaleko od Johanesburga. Naučnici vjeruju da fosilizirani skeleti predstavljaju vrstu koja pripada prelaznom periodu od majmunolikih predaka do modernog čoveka. Oni tvrde da bi ovo otkriće moglo biti “karika koja nedostaje” u ljudskoj evoluciji, pomoću koje će biti moguće razjasniti jednu od najvećih misterija evolucije – kako i kada su ljudi počeli hodati na dvije noge. Otkrivena stvorenja, koja su dobila naziv “australopitekus sediba” imala su male zube, duge ruke, izražen nos, veoma razvijenu karlicu i duge noge, koje su bile isturenije nego kod današnjeg čovjeka. Dr. Li Berger, predvodnik istraživačkog tima sa Univerziteta Vitvatersrand u Johanesburgu, uporedio je ovo otkriće s ulaskom u vremenski stroj jer fosili pružaju naučnicima “izvanredan detaljan uvid u evoluciju hominida”, u koju spadaju ljudi, gorile i čimpanze. Drevni fosili pomoći će naučnicima da shvate kako su se razvijali naši preci od majmunolikog australopitekusa, koji se pojavio u Africi prije 3,9 milijuna godina, do homo habilisa, prve vrste ljudskog tipa čije se pojavljivanje vezuje za period od prije 2,5 milijuna godina. “Ovo je tačka tranzicije iz oblika majmuna koji hoda na dve noge do nas”, izjavio je prof. Berger.

Otkriven novi kemijski element 117 Međunarodni tim znanstvenika iz Rusije i SAD, uključujući nacionalne laboratorije ministarstva za energiju i dva univerziteta, uspjeli su napraviti najnoviji superteški kemijski element 117. Životni vijek ovog elementa, koji je sada prvi put proizveden u laboratoriji, potvrđuje da superteški elementi leže na “otoku” sta-

bilnosti u periodnom sustavu elemenata. Tim znanstvenika bio je stastavljen od predstavnika Zajedničkog instituta za nuklearna istraživanja (Dubna, Rusija), Istraživačkog instituta za napredne reaktore (Dimitrovgrad), “Lorens Livmor nacionalne laboratorije”, “Ouk Ridge laboratorije”, Univerziteta Vanferbilt i Univerziteta Nevade u Las Vegasu. “Otkriće elementa 117 kulminacija je nastojanja koje traje desetljećima da se proširi periodni sustav elemenata i da se napiše nova stranica u istraživanju teških elemenata”, rekao je akademik Jurij Oganesian, naučni vođa tima Fleroj laboratorije za nuklearne reakcije i portparol zajedničkog projekta. Tim je utvrdio postojanje elementa 117 iz raspada uzoraka koji su promatrani nakon bombardiranja radioaktivnog berkelijuma ionima u ciklotronu u Dubni, jedinstvene proizvodnje i separacije izotopa u postrojenjima “Ouk Ridgea” te izuzetne analize nuklearnih podataka u Livmoru. “Ovo je znčajan prodor za nauku”, rekao je direktor LLNL George Miller. Otkriće novog elementa daje novi uvid u sastav univerzuma i svjedoči o snazi nauke i tehnologije u partnerskim institucijama. Element 117 je bio jedini nedostajući element u nizu od sedam u periodnom sustavu elemenata. Ovo otkriće je već šesti element koji je otkrio zajednički tim Dubna – Livmore. Od 1940. godine u periodni sustav dodano je novih 26 elemenata. “Ovi novi elementi proširuju naše razumijevanje univerzuma i osiguraba važne testove za nuklearne teorije”, rekao je profesor fizike sa Vanderbilt univerziteta John Hamilton. Postojanje “otoka stabilnosti”, čisto teoretski pojam uveden 60-tih godina prošlog stoljeća,  nudi mogućnost dalje ekspanzije periodnog sistema elemenata u novim znanstvenim prodorima u fizici i kemiji najtežih elemenata.

Matematičar odbio nagradu od milijun dolara Ruski matematičar, dr. Grigory Perelman, odbio je nagradu od milijun dolara zbog rješavanje jednog od sedam najtežih matematičkih zadataka u posljednjih stotinu godina – Poincareove pretpostavke.

Iako je siromašan, taj 44-godišnji stanovnik St. Petersburga, izjavio je da ima sve što mu je potrebno. Iako mu je nagradu ovog puta trebao dodijeliti Američki matematički institut Clay, Perelman je slično postupio i prije četiri godine. Tada je odbio prestižno priznanje madridskog Instituta za matematiku rekavši kako nije zainteresiran za novac i slavu. Dok je radio kao istraživač u Institutu za matematiku Steklov u St. Petersburgu objavljivao je svoje radove na internetskoj stranici. U jednom od njih pronašao je i rješenje spomenute Poincareove pretpostavke, za koju je Clay institut ponudio milijun dolara. Nakon što ju je riješio napustio je posao. Prijatelji za njega kažu da je matematičar bez premca.

Oštećeno Foucaultovo njihalo Agencije prenose da je Foucaultovo njihalo, jedno od najbitnijih spomenika znanosti, kojim je taj znanstvenik 1851. godine u Parizu dokazao rotaciju Zemlje, udarilo u mramorni pod muzeja i puklo na tri mjesta. Konop na kojem je njihalo Léona Foucaulta visilo u pariškom Muzeju umjetnosti i mjera (Musée des Arts et Métiers) pukao je i mjedeni visak od 28 kilograma udario je u mramorni pod muzeja te pukao na tri mjesta. Time je taj muzej ostao bez svoje replike slavnog instrumenta velikog fizičara, premda je u Parizu i original kojim je Foucault izveo svoju demonstraciju, na licu mjesta u pariškom Pantheonu. Upravo je ovo sad razbijeno njihalo iz Muzeja umjetnosti i mjera imalo veliku ulogu u poznatom romanu “Il pendolo di Foucault” Umberta Eca iz 1998. godine, sjajnom parodiranju svih mogućih ezoteričnih teorija zavjera, “Da Vincijevom kodu za intelektualce”. Nažalost, premalo ljudi je čitalo Eca, a previše Dana Browna. Upitan što misli o razvikanom “Da Vincijevom kodu”, Umberto Eco je rekao: “Imao sam obavezu pročitati jer su me svi pitali o tome. Moj je odgovor da je Dan Brown poput likova u mojem romanuu, grotesknih prikazivanja ljudi koji su počeli previše vjerovati u okultno. Tako je Dan Brown jedna od mojih kreatura.” q Pripremio: Ismet Isaković

87

J O U R N A L


Jajce – pred ulaz u grad

Počitelj

Doboj – ulica pod tvrđavom

Travnik – na glavnoj ulici

IVO JOSIPOVIĆ intervju Što radi ŠEMSO TANKOVIĆ? HOMIĆI I MUSLIĆI šokirali Karlovčane Vareš – ulica

Donji Vakuf – kraj mosta na Vrbasu

BEHARU nagrada za najbolji časopis Izborna skupština KDBH PREPOROD

STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA

Zulfikar ZUKO DŽUMHUR – BiH genij jednostavnosti DŽIHAD – sveti mir, a ne sveti rat


Journal 120-121