Page 1

Ismet Žunić RITAM RATA I POEZIJE


Biblioteka BOSANA Bošnjački pisci u Hrvatskoj Nakladnik: Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju Ilica 54, Zagreb Za nakladnika: Sead Berberović Urednik: Dževad Jogunčić Priredila: Edina Smajlagić Grafičko oblikovanje i tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Naklada: 500 komada

ISBN 978-953-55264-3-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ????.

Tiskano uz financijsku potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske


Ismet Žunić

Ritam rata i poezije Ovu knjigu posvećujemo u znak zahvalnosti Adil-begu Zulfikarpašiću utemeljitelju Bošnjačkog instituta u Sarajevu

Zagreb, 2009.


Odron ljubavi i čovjekove patnje Ismet Žunić, lirik cijelog slova pravde, bio je od dobrih, dobrotu je pio kao vodu, činio dobro i našao dobro. Žunićeva vatromet dobrote, pustio je da sama sebe obori, da bi se opet povratio životu – a da bi ujedno izronila iz brašnene prašine od glave do pete, lirska pjesma sa piskovitim savjetom i poukom – ostani sam u sebi, u snježnoj oluji, u paklenom braku sa arterijama iluzije o jednoj jedinoj ženi, ostani na istom mjestu da bi te BogLjubav pronašao i da se u tebi veselost izlista... Na putu za Metković, sjedim u zvuku (doniranog) vlaka, i čitam Žunićevu pjesmu – Zimi u internatskoj sobi “Krezi” – i gle, čudo se dogodilo, djevojka bez dva gornja zuba i mladić – Ismet Žunić, sjedoše preko puta mene – i Žunić poče recitirati djevojci – O, da sam ja prozor, a ti Krezo, zima... Eto, štogod postoji u ljubavi, sve je sami Bog. Sreo sam bezbroj Žunićevih stihova i svi pripadaju, ovako ili onako, Bogu... Cijela je pripadnost Bogu zacementirana lirikom. “I eho dialoga asfalta sa progledalim đonima skitnica / U ljudima zvijer ubiti želja je Tvoja / I žuna gvozdena kljucala borovu koru, kad si priznala da sam Ti uselio u jedan dio srca / Veliki Minusi koji mi razaraju duševni reljef.Tek Kreza, jedini moj plusić, malo ozarava me / Najteže prodavati se Zločinu i mraku / Jugovina je nenadno i hukom u bijeli šeher banula i za me Te toplom rukom privila i ljubav šanula – a meni suze od sniježne bljuzgavice curkom u cipele salila – o, meka Jugovino u koliko si se još obuća nalila! / Nimalo ne marim što ću se na cesti bez ičega zadesiti sutra – Ja ću uz Tvoju Višnju ljubav jesti maglena, hladna i čemerna jutra... / Ja tražim novu Krezu, rastrubi to nek odjeknu dolovi, gdje smo jagorčevinu i bradavičiju travu bra5


li – nova Kreza ne smije biti isto / O, Veliki rabbe, dozvoli da nas brane grane previšnje Tvoje moći / Mislim na vjeru pravu, na vjeru milu!... / Muhamede, dijete i bratiću dragi, u zagrljaj topli svome adži hodi / Ja ne znam šta zbori radina pčela – ali znam srcu mom Bog godi / Bosna će srdce Kroacije biti... Sam sam – i mene boli, što su ljudi popustili u vidu, pa udaraju čelom po oštrom bridu, mjesto da pravo, po moru blagog zraka idu / Ja tražim ženu, koju naći ne ću! / “Allah, Allah” zidni sat viče / O, Bog je s nama mučenici gladni, mučenici bosi / Allahov odsjev u oku ti gori / Na jek iftarskog topa zasjaju s munara zviezda grivne i dječija duša / Mesa ima, ali ljudi nema / Bože, spasi planetu ...! “Žunićeve jezičke slike su tanane dubine urođene mase romantizma, ali i sufističkog jasnog i ogoljenog bunta. Neka vrsta instikta više kritike. Pjesnik je, cijelom dušom i perom uz ljubav i čovjekov odron patnje. Pripao je trijumfu lirsko-pripovjedne poetike, koja je nalik na nit Ludvika Kundera “po kojoj prebire strast”... Iako katkad inspirisan Ćatićevim religijskim pjesmama, Žunić svoja religijska jedarca, kao poetiku pravde “diplomatski” uznosi uz Šlegelovski vjetar morala dužnosti za potonje čovječanstvo – jer ga prvenstveno izaziva odgovor bez pitanja, naprimjer – O čemu čovječanstvo između sebe razgovara, ili otkud su stigli češljevi čovječanskog govorništva koji kane rasplesti kose sna i jave... jer SVE je, kud god pogled ne zaklopi oči, test – i SVE su vidljive strategije dobrih princima uvježbane, a mi ih samo, kako kaže Blaise Pascal, propuštamo da ih sprovedemo. U tunelu samomučilišta, pjesnik se vjerom – da je Allah zasadio slova Kurana u leji smrti, ozario – i priljubio se uz žarulju abecede besmrtnosti... i tad su se uzdigli do nebeske slobode stihovipucnji koji ne ubijaju, već opominju komadiće maloumnosti svih društava. Bez ljubavi, nema dobrog kraja. 6


Bez Žunićeve cimbalne i harfistične Kreze, nema muzike koja može obnoviti visinu i dno sluha poljuba.Bez sjete – nema ugodne idiličnosti. Bez genija sa Abidovom jezgrom – nema odgovora na pitanje: ko je skrojio nadzemaljsku udubinu snježne oluje koja nam se prolila po obrazima...!? U uzlasku motornim sankama na brdo ekstaza, sagorenih i prometnutih u muziku i boju, uokolo se dižu i Ismetove i Abidove i moje riječi – iverci, ali, osim Abida, ne vrijedi da ja postavljam pitanja bijelim riječima... Te bijele riječi – ta snježna oluja, vrtoglava rotacija pjesama i ritmova i blagorodne ironijske proze nikad ne staje kao što divu ne staju zanosi. Dok se ne popne na brdo i baci najdalji pogled. Sve pjesme Ismeta Žunića su komete koje se bez prestanka kotrljaju dalje plamteći, sa pitanjima čovjeku... Ako već tražiš međusvijet tijela i uma iz kojeg je ispleteno sve ovo, ako smatraš da ćeš postati čovjek tek kad dotakneš taj “najdublji krvni sud” koji je nedodirljiv za čitav svemir – zašto bi to bio za tebe? Zar nisi onda isti kao genetičari koji obećavaju dolazak do dna nas kako bi nas mogli rekonstruisati po svom ćeifu – po mjeri naših snova kažu, ali već nam govore kakva treba da izgleda sjutrašnja civilizacija ili obitelj? Koja je razlika danas između bluđenja (kata)strofičnog pjevača i naučnih siledžija prirode? Ili, ako si zaljubljen do ušiju u Žunićevu, krasoticu Krezu, koja je razlika između Žunićeve Kreze i Šekspirove Julije? Vidiš li je? Ili vidiš sasma drugačiji nagon i u eugeničaru i u svome Rodnom listu, isti životinjski nagon da se zagrize u istinu i perverzni da se dio nje otcapari i pravi svoju istinu mimo ostatka kosmosa kao da je nešto moguće mimo cjeline, kao pravljenje mini-pluća u crijevima da se ne bi bilo ovisno od pravih pluća? Čovječe, hoćeš li se vratiti u prapostojbinu i hoćeš li ikad stići u ovu postojbinu kakva bi trebala biti? Imaš li u sebi već rezultat, znaš li kuda ide 7


ovaj plov? Znaš li ti nazvati Ismeta Žunića iz svemira iz govornice? Smiješ li izreći ikakva očekivanja naspram stalno povećavajućih razmjera izvrnutosti svijeta? Koji je cilj u ovom haosu, uspijevaš li ijednu gredu svog svijeta “definisati”, ili ti ostaje samo magla sastavljena od raznih duginih boja, a jedna je od magli malo sivlja, a druga malo življa, pa je to sva razlika svijeta? Imaš li formulu za izračunavanje pravde i kako glasi? Može i metafora – samo ne ona o bratstvu, jer je sve suviše dinamično i minimalno, da bi iko išta darovao bez uzdarja. Kako se uspostavlja pravda u kojoj se ne ratuje i milost koja ne daruje bezumno nježno. Kako bi trebala da se zove najveća poezija? Je li nam suđena ta nedovršenost ljubavnih izjava u ovom zatrpanom svijetu ili ima neki izlaz za iskrenost – pravo iskazivanje ljubavi spram poezije...? Slavi poeziju Ismeta Žunića, ako smiješ. Admiral Mahić

8


Bože spasi planetu! U pucketanju stare stolice Bog se miče… Ne, slagao sam, to iz nje strava niče ko kosa na glavi kad nas okupe jezive priče! Mrak mi, ko svrbež desnog oka, o zlu misli, a u mrtvog skitnice na cesti prsti se stisli… Zrak težak ko bol na srcu legao na pluća i stenje dok žuta smrt jeseni šara kestenje. Tok moga života sad drugo korito ima. O Veliki Bože, da li me Vaša Višnjost prima?! Strepim ko fukarska bedra kad ih ljubi zima i puši se vrela krv u smrzlim koracima. Planeto, Majko, Ti veneš slična deblu koje se suši: krv, mržnja, zvjerstvo, zloba, rastu Ti u duši; rijetku lastu sreće Tvoja pakost guši. Za milosrđe, jednakost i pravicu gluhe su Ti uši. Vaj, Ti si prljava po Tebi mile uši… Bože, spasi Planetu ili je uduši, Da se više ko avet na nas ne kostruši!

9


Student uči… Ko lutka od voska žut i nepomičan sjedi u memljivoj sobi i zuri u knjigu. Oblaci srebrni i blijedi sipaju snijeg i brigu na bijedne dvonošce što se besposlenim pločnikom vrzu, mutljaju, žure… U izbi s njim druguje: jezivi mir, glad i kruta studen dok tajanstveni tik-tak nevidljive ure u zidu tuguje… On zguren, nadkučen nad knjigom i s bijedom druguje, a umišljeni sat: tuguje, tuguje…

Pjesme koje je I. Žunić, pod svojim pravim imenom, objavio u sarajevskom “Novom Beharu”, od sredine 1935. do svibnja 1940. godine.

10


Motiv iz sušnoga srpanjskog jutra Slankaste magle miliju Rušpasto more pšeničnih vlati A Božja zvijezda u oblaku treperi Ko u vunenom balonu More pšeničnih vlati zlati. U krošnjama senabija Ko u salonu Lahki povjetarac nemirno podrhtava Na svjež otkos miri livadina trava. Oh što lijepo miri orahovo lišće. Tamo krajem ceste kud boca i žara raste! O mirisu rajski orahova lišća Što golicaš snažno sluznice nosne; Kažu da ti miriš materinom dušom. Zemlja isprepucana mnogodnevnom sušom Tužno se sivi i blijedo bjelasa. I kukuruz svrnut Nujno se talasa Pod vjetrom Koji poput ranjenika Očajan, skrhan, stenje i ječi. O, kako njegov eho jezivo odzvanja i zveči Niz strmine blage još svježih sjenika.

11


Stojesenji jablan u društvu vihra O stojesenji jablanu što ti se vrške lelujaju Daleko u visinama Drhteći od strasti Pod milovanjem svilenog predvečerca Još rasti rasti rasti; Digni se nad pakosne dvonošce visoko Pa u društvu sa obijesnim vihorom Nategni svoju krunu K’o primaš strunu I svirni nam nešto iz davnog zemana; Donesi nad Bosnu turali fermana… O, kako vihor mistično bugari u sutone prve Kroz okna sahatkule naše. I stenje k’o da se s nekim zloduhom hrve. Eno uska srebrena motika mjeseca Odsijeva blijedo iz jablanskog granja I umorna sanja Osmjeh se tišine krili do plavih visina; Samo vihor svira granama jablana I priča o slavi Seldžukina sina….

Seldžuka je majka Gazi Husrevbegova

12


Siječanjski sonet iz 1935. Gusti rojevi snijega kadifasto sipe K’o bijele mace kada trešnje zriju. a konjski topoti krutim plaštom škripe sa griva ledenice ko džidže zveckaju i biju. Ipak je nijemo. K’o u carstvu n’jemaca. Pobjedonosno se krile jezive tišine skuti po krošnjama, kitnim od snježnih maca. Pod snježnom kapom svi miruju kuti. Dvonožaca svehli obrazi žuti nečujno se ljube I mršavi jablan mramorkom ćuti. I snivaju pusti usuti puti. Miruju i ljudi. Mrznu se žile. Sve je k’o pokislo i sve ropski šuti…

13


Jedan mi ahbab dolazi u razred Kadifene usne sumraka ljube mi oči i vidim kako pramaljeće noći u koštac se hvata sa jeseni dana. Vaj, srce mi peče bezbroj ljutih rana. Za grlicom što hrli u uzdušne šire duša mi čezne: – Bešire, Bešire! – Ah, ahbabu, ti si, merhaba! Kako si? Sjedi! “Cipra, cimp” čuje se svirka mjedi kavanske kapele. Lipe se u zagrljaj splele, znaš one pod kojim su vile pletenice plele djedovu vrancu. A tamo po stranama i klancu jagorčina se žuti. Psi zavijaju k’o da su na lancu – I ovdje, ahbabu, ima jagorčine ali i gorčine. Nešto mi dušu kljuje kao koru žuna. Svijet je zloban: stariji traži da mu pete ližeš; dan ti je koban, ako mu slavopojke ne nižeš; on ne smije biti glup, samo mudrost iz njeg sija.

14


Moraš se pričinjati tup, tup… il’ lukav ko lija, da te taština njegova prijateljem smatra. Život je pun boli, grozna baština naša, moj ahbabu! Vaj, srce me boli… Višeput u gudalskom stavu presjedim u klupi noć i kad grimizne usne zore sliju se s mojim u poljubac dug, kad dune jug i kucne na prozore pramaljeće dana, hrvući se s jeseni noći, odlane mi rana. Zalud! Znam, bol će opet doći…

15


Zimi u internatskoj sobi “Krezi” Sjedim. Mliječna svijetlost razlijeva se sobom. Blijedim i kao lud zborim sa samim sobom: O, zašto kopni moja mladost pusta?! Valjda što ne srče med sa Tvojih usta. Moje srce bije ko tiktaj sata i strasno čezne bjelinu Tvog vrata… Zašto me život muči kao savjest nečista. zašto je stvarnost uvijek gruba, ista? O, Veliki Netko što Ti svemoć blista kao odsjev sunca s jasikina lista, daj da u meni veselost izlista! Oslobodi planet trustova i glista, daj da zjena srećom u svakog zablista!… Na vani: hladnoća se grli s bjelinom i tminom. zima u ljubavnom transu podaje usne prozorskom oknu (O, da sam ja prozor, a Ti Krezo, zima). Bijela goloća dugorese breze podsjeća me na Te. Pucketa strava u starom ormaru. Čitave kilometarske sate mislim, Krezo, na Te… “Drava” na izdisaju žiškom svojim peče jagodice moje kao pripeka u srcu lipnja, žarulja šišti, O, moju mladost teška Mora tišti: golotinja razbijenog koljena što na gnjilež vonja jedne nesretnice. Beskućnice lude. I eho dialoga asfalta sa progledalim đonima skitnica 16


i uzetost beskrajnih beznogih dvonožaca i živa bijeda sa zanatlijskih tronožaca i groza zlostavljanja tovarnih i netovarnih četveronožaca i jauk ostavljenog djeteta u snijeg utonulom sokaku i bauk pošasti što se nemoralom zove i pauk što mešepke i kapidžike sivom svilom kiti i mijauk mačeta što se smrzne na krovu i tiktakaj sata na zidu, u meni i u zidu i zarđalih vrata škriput i bjelina Tvog vrata. Sve to mi se dušom lijepi i usov golemi pravi koji ništi cestu sazdanu od mojih dvadeset ljeta… * Pucketaj strave iz starog ormara drhat mi otjerao u nutrinu usne zime i prozora davno se slile u cjelov dug. (O, da sam ja prozor, a Ti, Krezo, zima!). Grana s maramice Tvoje vodi me ahbabu na sunčanu utrinu gdje naivnost kraljuje i vječno svira dobroćudni jug. Rana ljubavna rana krvari i vapi za mehlemom Tvojih usta a srce-sat bije kao bat sahatkulinog sata i u trinu ga sitni čežnja za svježinom Tvog vrata.

17


Obraćanje Posvećeno Bogu džellešanuhu U ljudima zvijer ubiti želja je Tvoja; u niskim se djelima ne gubiti, lozinka će bit’ moja. Zatreperile se ćilimove rese u sobi na stolici vidio sam gdje se trese pod kajmakom ćasa na polici; Ti si tim sumnju mi raznio kao vihor nadolazeću kišu i ono čim me je Čovjek kaznio preobratio u nadu Vašu. O, sad’ ne marim, ako se na cesti bez ičeg’ nađem sutra. Ja ću uz Tvoju Ljubav jesti maglena i čemerna jutra. Očaj je skrhan kao hrast stoljetni od blizine Tvoje; zažuborit će potoci proljetni i odnijeti jade moje… U ljudima zvijer ubiti želja je Tvoja; u niskim se djelima ne gubiti lozinka je sad moja.

18


Ferijalna pričanja s ahbabom Vrba (list, kora meke sluzi puna, bjelut mesnata) je za pisanje tako pogodna! Ja ahbaba učim pisati u vrbiku kraj vode. Kad me misli vode daleko: Krezi, on kradom ode i uskine nam šljiva mavilom svježim posutih: – Bešire, deder, ne “študiraj” vav’jek, svisnućeš prije reda, i tako mi reda sijaset nevolja koje bi me mogle stići zbog “študiranja”. U ahbabovim očima suncem osutim vidim svoj lik snužden i ja bih rad’ bio samo ići, ići, i kao dim iz vatre stvarnosti se dići ili uskočio u kakav mozak plići. Ahbab tada očaju sliči i, dirajuć mi nježno od zemlje obajaćenom rukom prste mi košćate, pribjegava priči. Karandžolozi, krekavci, vampiri (ahbab kaže lampiri) ljudi s nogama kozijim, tukci bez glave i sepeti što sami puncati džidžama po merdevinama idu i vide svaku pogan i laž; sve su to junaci ahbabovih priča koje mi priča da mi turobnost vida. I suton kad zašara svoje ime vrbikom i vida nestane, ahbab zasuče rukave i ode do vode abdest za akšam uzeti; slijedim ga više zato što hator mu čuvam. Iza akšama uz plamsaj vatre i vrenje kahve u pristavljenim džezvenjacima ahbab priča: da je s daždevnjacima prekučer-zakučer drugovao čitavo izapodne: 19


pljusak ga uhvati na po božje ravni koji i njive raznese i sve poništi i sravni. Nurifa Vrapca vagonet (ahbab kaže : peka) pretra k’o valjak na ulici vrapca. (Na dženazi krv njegova leša obojila je čaršafe i tabut a but mu lijevi bješe sukrvava kostasta kaša). Kukuruz se mašalla neba maša stabljike su mu poput hrastića jake i pune koje pune novom nadom naša od očaja naprsla srca i jačaju nas da makar radom kradom trbonje k’o gnjide satremo i čitavom svijetu zaorimo: hej, i mi smo ljudi…! (To kad ahbab priča tigrovski mu oči bliješte iz mraka) Mive nema, osim džanarika i nešto šljiva, ali prohe izobilja ima svima. Elhamdulillah, stoci (ahbab kaže: malu) su dignuli cijenu, jeda Allah dadne da cijenu povise i sijenu. U čaršiji bahnuo nekakav “političar”; kažu vel’ka zvjerka: “alto” mu je k’o plešplav pravo i sjajno ko ogledalo pravo i pravo rekoše (za političara) da sve u malom prstu ima. Dovedoše mu Ohru Jašina poznatog vojnika garde, a sada buzbutum sakatog oca četvero djece (U rudokopu to dobi u zimskoj dobi istovarujuć gvožđe). Gospodin Pulitičar važno pucketnu prstom i krstom zazvecka što mu se na ordenu bl’ješti u zlatu: – The, sudbina… Udbina i Lika sakatili su se u ratu a ne primahu platu 20


a ti si bar do sakaštinje bio plaćen. – I: osmijeh, zveckaj lanca, važno diranje naočalnog okanca, šum motora, dva-tri graciozna koraka i zamračiše se pokisli pogledi životnih pastoraka od magala prašine Pulitičareva alta. Ohro se ukopao. Stoji i bez “halta”. Hvata dim “Drava” a bol i sram suze mu ići, i misli: postupak Pulitičarev kruna je njegova prava… Mrak. Zrak topal. Ahbabov fenjer: nesagorjela glavnja svijetli mi put. Pijetli k’o usput poje ponoćnicu.

21


Sretan… nesretan… Da nije vječne boli i patnje oko mene i ja bih makar katkad zaronio u sreću i u kutu tihom zaorio stihom: moje snene zjene katkad znaju sjajem sreće rasplinuti sjene bremena životnog i gledati čari otkrivene i izmivene vremena divotnog.. Sretan sam: kad Kreza kaže da sam joj zauzeo jedan dio srca (tek dio?! I sretan biti! Skroman sam, razumijte!) Nesretan: kad ahbab piše da u bijedi grca (ljetina izdala, žega spalila travu i ovrha jedinu kravu) sretan i nesretan: kad Otac javlja da je dobro, al’ ne može poslat’ mi ni pare (meso slabo ide, veresija, rudokopi gladni, njive gole). Nesretan i sretan: kad Snob darmar čini internatom (što mu se ne ide u džamiju poklonit ne Tebi Bože! On Te potisnuo ondje, On koji Te spominje uv’jek i nikad bez “džellešanuhu”) O, da li će ikad pasti obrazina takvih?! Krezo: razvigorac je raznosio kišu i žuna gvozdena kljuna kljucala borovu koru, kad si priznala da sam Ti uselio u jedan dio srca; i dok se je jasika priklanjala gordome boru suze neba su u prašnjavom ruhu igrale po putu i frcale po Tvome zaru i mome kaputu…

22


Ahbabu, Tvoje pismo na omotu savskog duhana krupno i nevješto pisano na stolu mi stoji i zapahnjuje me tugom koja samo u Tebi postoji. U Tvojoj kući zarđali srp o srgu visi jer posla nema, Ti, koji ognjišta gledaš istom kao ispod peke prohu. I ručak: drobljena sirutke hladne i prohe vruće, zatim pranje ruku i usta, otiranjem rukavom od gunja il’ kaputaž i “elhamdullilah, jarabi šućur po hiljadu hiljada puta”. Babo, ja znam da Ti pred radnjom sjediš sate, jedno bravče prodaješ i tri dana i za hatar čuvaš višeput čaršije pola. Gromot točkova ma kakvih kola digne Te od stola (misleć’ neko ide od Tvojih jarana). Plaća rudokopa ni glavnice ne može dati; hajka se digne, zalud: jalova se vrati. I čaršija opet s radnicima mora da se sbrati, veresija i kredit do plaće ih veže onda pukne tikva: gone se i bježe ne iz kahpeluka već što ih Nevolja steže, a Treći ih crpi i za kolac veže. Babo, sve ja to znam i trpim zajedno s Vama. O, zašto je život bol, zašto patnja sama?! Snobe, Tvoj glas strijelja naše nutrine: i, s abdestom i bez abdesta svejedno u džamiju se ide. Klanjamo, ne Bogu, već da nas Tvoje oči vide, jer jao si ga onom tko tebi na rep il’ uz nos pođe; da dan-noć Bogu se moli moraće na poklon Ti da dođe 23


Tebi koji pobožno subhanetaš i uživaš glas velikog hodže, a zasjenjuješ Boga. Kad ćeš nas riješiti Gada, Višnji, i komedija ova kada će da prođe, kada?! I Snob i stanje ahbaba i Oca mučno djeluje na me, veliki Minusi koji mi razaraju duševno raspoloženje. Tek Kreza, jedini moj plusić, malo ozarava me. O, da nije vječne Boli i patnje što me sreću i ja bih makar nekad, zaron’o u sreću…

24


Ahbab i Kreza ljute se na me Jutros dok su lahori mokrom jugovinom duvali i stahori griskali leđa staroga ormara i vriskali pijani tonovi violine iz kavane i ubožnici nijemo iskali sadaku na sokaku, uđe Tuga i iskali bijes u oči mi nenaspavane i grozno se zacereka na usnama mi blijedim. Vaj, ahbab i Kreza ljute se na me! O, teško je gledati umiranje predjutarnje tame, teže predavati se Tuginom teškom koraku najteže prodavati se Zločinu i mraku; a kad se ahbab i Kreza zbog “najtežeg” ljute na me nevinog, više je neg’ očaj il’ patnja uznika što nibudzašto čame… Ahbabu dragi, što otvom bose noge jezdiš i svakog jutra mokar od rose gledaš koliko je oskočila trava (jer strepiš za hranu svoju i svoga hajvana kojeg moraš dati trbonjama za “prohu” i odjeću grubu) ne ljuti se, tvoj sam, u tvoju diplam trubu iako sam na iskušenju, iako na rubu… I vi ahbabi što šodor tucate kraj prašnjavih cesta u pelengaćama naperka dugog, a raj mislite jedino da je kad vam dadnu kamen, mek, I vi robovi Šihta, Akorda i Nadnice i vi prerani grobovi tih (Metanom recimo) usmrćenih robova,

25


ne ljutite se, vaš sam, i ako u društvu snobova… Krezo, jao, lijeva mi zjena tako osjetno titra i raste kao kad se lijeva pjena u čašu iz pivskog litra i laste u internatskom šišetu kao posmrtni marš čuju i kraste (ogrebotine Cocanove) na licu tako me svrbe, jao, predznaci su to tvoje huje i srdžbe i tise već ljutiš na me, dobro znam. Šta sam ti povrijedio? Rz? Nam? Nanio sam sram? – Ne – iz tvojih glasnica hrli i grli se s bubnjićima mojih ušesa… Krezo, sad kad lahori mokrom jugovinom duvaju i obijesni stahori griskaju leđa starca ormara, Tuga se na srcu mome odmara i bona mi i slomljena duša neznano tumara i gleda kako se iz prosutih ljudskih mozgova, nevino proljevene krvi, iz uzdaha teških iz milijuna grudi neizrecivo strahovita buna izrađa. Rudi. Koja će da ruši, koja će da sudi. Krezo, spokojna budi, ruke mi pruži, zora se budi…

26


Jugovina dolazi u pohode siječnju Jugovina je nenadno i hukom u bijeli šeher banula i za me Te toplom rukom privila i ljubav šanula a meni suze od sniježne bljuzgavice curkom u cipele salila, (O, meka Jugovino u koliko si se još obuća nalila!) Na Sinanovoj tekiji bijela se prostirka kalila i talila, krcati oluci pjevali, lahorova ruka se zarom Tvojim šalila, zjena mi se žarom zjena Tvojih palila kao bara gdje se vatra sunca svalila. Jedna “nena” štono joj se injem glava sjajila u jašmaku sinjem ridala, a suze tajila. Sokak vrio. Nanule tapkale. Jugovina svukuda se stanila pred džamijskom sofom nena ridala a suze tajila i čekala spas od ruke anđela Azraila… Siva bezdana okolica odsvakle je zjajila; žižka sreće nas je žarila i zarila. Ali mu je suza nene, što čeka Azraila, gasila…

27


Sa zemlje u zemlju In memoriam H. Reis efendiji – Rodilo se proljeće, a tvoje srce kucati prestalo. Hodilo je stoljeće i već davno ga nestalo; da, minulo je stoljeće koje Te je rodilo. Tvoje se življenje kasnije s novim stoljećem srodilo: Ali berba briga na Tvom licu izorala je pute i krvlju se i svježinom Tvojom počela hraniti, kosa gusta i snažna počela se od proljeća braniti isprva i ne sluteć da će je rana starost sahraniti. I ovo novo stoljeće donijelo je starost Tvoju i sa sijaset briga, nepravda, podvala i snobovske buke snažno Te ošinulo da nitko to ne bi prebolio! I ovo novo proljeće donijelo je smrt Tvoju i, uz silesiju priznanja i od onih što Ti samo muku i nespokojstva davahu, Tvoje tijelo odjenuto u mrtvačko odijelo na hiljade se zalelujalo ruku kao kandilj na razuzdanu vihorovu zvuku… Neprežalni Reisu naš, sad Tvoju humku travnjska kiša škropi, a vječna posmrtna straža: munara i sahatkula kao gromom opaljena strši i kao da plače, a krošnja jablana i kestenja za Tvoju dušu ileleče. A ljudi! O njima napose govoriti neću; Zborim o bićima u kojima zavisti ni himbe nema. Borim se da dam osjećanja nijema i zato gorim kao plast sijena na žaru…

28


O, ako je moguće izvaditi mjesec što leži u bunaru što nepokriven zjapi u vedru mjesečevu noć, onda i sa istinom koja nije po ćudi Nekih i Nekih može se uspjeti i može proć; Ti to dobro znaš nenadoknadivi Reisu naš! Ovo proljeće iako udahnu život novi i jablanu i kestenu i svom rašću drugom, u veo smrti Tvoje tijelo ovi. Uzeo zemni Ti život ovi, ode pred Allaha da bude vječit i novi.

29


Bogu dželešanuhu – Mi smo ti bliži i od kucavice žile – u Mudroj knjizi Svevišnji reče. O, misli moje koje ste mi mile kad tok vaš smjerno prema Njemu teče. Srce mi i kad tište ovosvjetske rane igra ko čigra od goleme sreće čim Svjetlost Tvoja u njemu grane i zlobnike tada sa spokojstvom sreće. Nimalo ne marim što ću se na cesti bez ičega zadesiti sutra. Ja ću uz Tvoju Višnju ljubav jesti maglena, hladna i čemerna jutra… Hej, ahbabi gladni s čitave Planete, zaista je slatka suhog hljeba kora, ipak Bog je s nama, nemoj da plenete kad vas Tiran tare, jer već puca zora… – Mi smo ti bliži i od kucavice žile, u svojoj knjizi Sveznajući reče. O misli moje kako ste mi mile kad tok vaš smjerno prema Njemu teče!

30


Tražim novu Krezu Ahbabu, što te svakog časa zapanjuje miris bukova drveta i što ti ruke, crne kao stvrdnuta kolomast na tvojim kolima, podbuhnjuju od prežestoke zime, evo ti pišem o svojim bolima dok po zidovima golima moje sobe, pauci nesmetano lugavu sivu predu; i uz gredu (posred šišeta) gredu žuti “rusovi”, i pritištu i gnječe srce mi skrhano teški hladni usovi: moja Kreza je nenadno iščezla kao bradavica ti na prstenjaku (ne znam koje ruke) Znaš, ti si sad zasubhaneto čudom zal’jevajuć mladog kupusa struke. I sad u polutami sobe u kojoj jezivo pucketa ormar stari hoću da ti izvratim srce svoje, na dlanu da ti ga pružim: bol u njemu raste kao u ovom predvečerju sjene i najmanjih stvari i tanke kraste (nježne k’o laste) s njega su grubo zguljene da peče ko džehenem i k’o puna rodiljka krvari Ja tražim novu Krezu, rastrubi to nek odjeknu dolovi, gdje smo jagorčevinu i bradavičiju travu brali, a volovi mali i koštunjavo prgavo beukali i golu zemlju rozima rili. Kao ljubica što se stidljivo krili i krivi po strančicama šumaraka, hoću da je skromna ili (kako bi to rek’o) da jordamli nije; da ne snije o vampirima, krekavcima, karanđolozima, ali ni o toaletama, plesu, karminima niti ma o kakvoj jalovoj modi; nek nije ružna (duhom i tijelom); kao srpanjsko čisto nebo neka je vruća čista i plava, te neka se u njenom ponašanju cijelom nazire mudra i pametna glava. 31


Ahbabu, i ti i ja smo predrte fukare; nova Kreza ne smije biti isto. (Ranu na vlastitoj koži podvostručavat’ tako bi prist’o!?) Hranu da spremati zna sigurno, vješto i čisto čak i na ognjištu gdje se prljave verige njišu i gdje čađa kao crno inje za posuđe se hvata gdje u naprslom zidu čuje se pjesma umišljenog sata… Nova Kreza treba da je čista i nemilovata!…

32


S Poligona u travnju Jedna dama kucka ćabenskim srebrom po sunčevu srebru na stolu, Mjedna nebeska ploča od visokih vunastih magli bježi. Kavana: pačetvorna staklena kutija brujanjem sliči na školu kad učitelj drijema. Razvigorac zahuktali, jogunasti i svježi raznosi pepeo sa lule i nešto šapće tek iznikloj travi. Punački uskličnici u svilenim čarapama besramno zovu. O, Veliki Rabbe, kako da utolim mladalačku pohotu ovu? U meni blista čista vjera k’o krošnje višnje što cijukaju po krovu, i bio bih srećan da ahbab ne pogibe u rudokopskom rovu, u lovu za crnim hljebom što ga ćumurom zovu i za svog mjezimca košuljicu novu. O, Veliki Rabbe, za boljitak raje molim da mi primiš dovu! Jedri pupoljak ruže sliči na sovine oči; vedri vrutak travnja ne vedri, već tugu toči. Zato i nije dan da bude dan, nego je crnji od svake noći. O, Veliki Rabbe, dozvoli da nas brane grane previšnje Tvoje moći. Ko pregršt uzdaha u ruci zjapi čitava vasiona tegobe i pakosti u nama; bezobzirno kvasi ona ljudstvo kao snijeg obuću što je raspadanju sklona. Tereti cvatu i lahor sklada čarlijanja toli bona, to fukarska suza, o Veliki Rabbe, moči srce Poligona!…

33


Pejgamber se rodi Kao trepetljika zadrhtaše silni Darijevi dvori pred Višnjom moći sve ničice na zemlju pade. Vječna vatra što je ne jedan mag uvijek dvori presta: snažni plamsaj njezin zanavijek spade. Nad Mekom se mahmuran mjesec uvlači u se kao golišavi spuž što vazda na sebi nosi svoju ljuštavu čergu. Kao izmrcvareno kljuse Ebrehetov slon se vuče i teško, teško snosi udare strašne milijuna kljunova ptica… Tihom bjelinom zakucala je po prozorima zora; zvijezde blijede kao svjetlucanje od svica i anđelske slavopojke grme odozgora i Amini bol blaže: rajsko šerbe da pije daju joj. Mahmuran mjesec još nebom brodi. Dok iz gudura, prodolina, palmi silovit glas bije; najveći Čovjek i kruna stvorenja eto se rodi… – A mjesec nice ka zapadu hodi i brodi…

Iz ciklusa pjesama iz zbirke: “Pejgamber u lirskim mrvicama”, tiskanih u časopisu “El-Hidaje” u Sarajevu

34


Pejgamberu na Novu godinu Danas kad Novo Proljeće na pendžer nam kucnu i šapnu Tvoje blage riječi kad si s Ebu Bekrom u pećini bio, a pauci pleli i pleli sivu svilu i jauci lahora krošnje paoma tresli: Ahbabu, Bog je s nama, nevjerničku silu prezri i ne boj se! Misli na vjeru pravu, na vjeru milu!… Nevjernik gordi junak svoga roda, kad htjede bijes duše svoje, koju proda podloj ideji, zariti u Tvoje mubareć tijelo, poče tonut kao brod u kog jurne voda u pijesak jarki i suhi: strah, užas, jezivi urlik vihra paome lomi. I nevjernik klonut i tronut Tvojim krotkim smiješkom zaori: Bog je jedan i Pejgamber Muhamede, Ti si! I zari nož u tvrdi kamen iz kog’ iskra sijevnu kao suza mu sreće u očima na Tvoje riječi, Pejgambere: Junače, moj si, nevjernik nisi. O, Pejgambere naš, o, Sreće svijeta danas kad na naša srca kuca pored Novog Proljeća i Bijeda i Zločin i Pakost i sijaset nevolja drugih, kad nam se štuca 35


uvijek na sjećanja bolna (jer nema drugih), kad za hator Dunjaluku ništimo i sve što je sveto i polazimo i mazimo i gmizimo oko Dinara i pljujemo i psujemo Sreću i Moral vječni, zagovori nas kod Višnjeg da ustalasa naša slava svijet opet da se na sreću uzmognemo popet’ poput talasa snažnog na katarku lađe. Pejgambere, zagovori, da živimo glađe i umiremo slađe! O, kako mi ranjenu dušu zacijeljuju riječi Tvoje: moji su sljedbenici mjezimčad duše moje, i uvijek plodna kiša što nikad ne presahne niti se pak stiša… Hej, u nama već struji neka Sila viša!

36


Pejgamber (a.s.) kod Ebu Taliba Lojanica tiho paluca u sobi. Ebu Talib sjedi na koži od deve. U krošnjama palmi jeca skrhan vihor kao plač nesretne ostavljene djeve. Jedan miš grebucka na šišetu gredu, a mačak kod peći načulio uši. Sobica je skromna, al’ u divnom redu. Jedan Dječak sjedi sa tugom u duši. U Njemu se tek dvan’est ljeta krije, a očima tamnim tako mudro gleda! U nutrini klica genija mu rije: spokojstva i mira nikako mu ne da: Izgubio majku, oca, vrlog djeda; sad kod strica živi i za sofru sjeda. Prostire se svjetlost tajanstvena blijeda, sjene se tromo slijevaju bez slijeda. Muhamede, dijete i bratiću dragi, u zagrljaj topli svome adži hodi zaplovi sobom glas meki i blagi što Njemu nada sve prija i godi. Svijeća tek žmirka, mačak slatko prede, vihor izdiše, zvijezde sporo blijede. Pucketaj se čuje sa tavanske grede. On u toplom krilu sjeća se svog dede a oči mu u noć zagonetno grede!…

37


Okrugli čamac nebom brodi i sve bljeđi i tanji biva Anđeli dvore Njega, što se rodi; ružicom se odi budućnost siva! Soba se svietli ko dragulj u tmini, gdje sretna majka Hazreti Emina, bešiku lila i pjesmom ni-ni svu nježnost liva u svoga sina. Ko duh iz bajke u sanjivim očima milina raste. Zora u dan ulaziti počima uz laki piev laste…

38


Senetul – huzn Velo teškog bola zastire Mu čelo. Tijelo Njeno sutra biće šaka praha, al’ lice Joj vedro bez imalo straha: – Bog neka Te štiti vrijedna moja pčelo Pejgamberov šapat ko’ biser se truni. Kap se rose cakli na divnom Mu oku. Lahor gorko cvili u palminoj kruni i uštap je stao na nebu visoku… Predvečernje sjene ljube mrtve zjene jednog drugog t’jela. Rana strašno peče Islamu su eto naprsnule vene: Ebu Tal’bov život prestao je da teče. Odsječena grana Pejgamber je sada: nevjernika dosta – vrlo malo stada… Kao list treperi crnpurasta brada, a na mrtva tijela mrak lagano pada… Gle, vedrina sreće obasja Ga c’jela! I uginu tuga kao noć od dana. Moć Višnjeg ojača duh Njegova t’jela; O, slatka je rana od Allaha dana!

39


Riječ srca Ja ne znam šta će biti sutra, Bože, o Bože, je l’ maglena jutra!? Ja ne znam šta nosi u kljunu dan, o Bože, Bože, je l’ varavi san!? Ja ne znam šta zbori radina pčela Bože, o Bože, je l’ idilu sela!? Ja ne znam ljubav odakle niče, o Bože, sve je k’o bajka iz priče! Ja ne znam zašto bol se stvori, Bože, o Bože, ona nas smori! Ja ne znam zašto rosa travu voli, o Bože, Bože, o moj umu goli! Ja ne znam život kuda nam teče, Bože, je li u nujno veče?! Ali znam srcu mome šta godi o Bože, Bože, viče Ti: Hodi!

40


Savjet majčin Molim Te, Majko, nemoj dopustiti, da me zlostavlja taj moj brat stariji, jer tvrdoglavost moja ne će popustiti: i meni je mjesto u Tvojoj kotariji! Molim Te, Majko, kaži mom bratu, da imaš i najmlađeg sina – mene, pa će prestat život zakulisnom ratu i živnut će opet bratske ljubke zjene! Molim Te, Majko, veži nas svojim mliekom, uguši zlobu svoje djece rođene, odane povezi spasonosnom riekom s klaonice ove, đavolima vođene! Ja Ti nisam nikad pjesme pjevao (ne smjeh od Tvoga prvog sina), a možda bih i bez tog oklievao; rieč je puno manja od čina! Majko, kunem se svetim mliekom Tvojim ne mrzim ga, al’ zašto mi lisicu daje mjesto ruke bratske, a smatra me svojim! Brate rođeni, oči mi himbom ne sjaje! Slušam, eno, Majka šapće bratu, da ima još jednog sina – mene: nek’ prestane život zakulisnom ratu bratimstvom nek’ sjaje od sad vaše zjene!

41


Meko krilo Majke zajedniÄ?ki branite, srdcima samo meÄ‘u sobom zborite, mliekom se mojim svakog dana hranite, vukodlaka sloĹžno zanaviek oborite!

42


Tišina Ko duh iz bajke u strašivim očima tišina raste. Zora krv liti počima uz laki piev laste. Lahor sanja u paoma krilu, da Meku zlatni vienac kiti. O, kako je divno u tropskom aprilu osjećati nešto, da će se zbiti!

43


Bol i čežnja Dim se k’o prezreli zambakov pelud vije. Sam sam iako su mi druge drage dvije: Bol, što se k’o iz bokala u me lije i druga druga Čežnja, što mi iz svake pore klije. Bol nije sjena moja, nego sam ja Bola sjena, a čežnja u meni to je njegova sjena, oni su u braku: čovjek i žena i moje vedrine najtamnija mrena. Mene boli, što umišljeni sat ne kuca u zidu, mene boli, što su ljudi popustili u vidu, pa udaraju čelom po oštrom bridu, mjesto da pravo, po moru blagog zraka idu. Ja čeznem obiteljskog kuta sreću, da me tople oči divnog stvora sreću i liju mi volju u djelatnost veću. Ja tražim ženu, koju naći ne ću!

44


Svevišnji se javio On, k’o bon isposnik pustinjom se trudi, ton je neba sličan crvenkastoj ruži, uzaman Ga traže Hatidžini ljudi, Dah samuma zrakom prijeteći kruži. Prah nemira vidnog sakriva Mu oči, strah Božanski neki potresa Ga cijela: – O, Hatidžo, drugo, bruje Višnjeg moći nutrinom kom struji krv mojega tijela – Utrinom Harra – a plešu topli zraci. Trinom sumnje bije Hatidžino bilo; vrlo čudni sad su Njegovi koraci nikada Mu lice nije takvo bilo! Al’ s Njegova divnog i svijetlog čela Istina se ljeska k’o od vatre kamin. “Iskre” nižu iskre Božanskoga djela. Spontanost Hatidže izgovara amin!…

45


Sinoć sam sanjao majku Tijelo mi se koči, koči … njene crne oči cijelo mi biće u blaženstvu tope. Bijelo odijelo visok stas joj resi. Zuji, puca… Šapćem: silni tope, ne grmi više, ne tresi! – Sinko, grijesi, grijesi. – I uze me u krilo, a suze, njene vruće suze opekoše mi lice. Divna. Slatka. Kosa joj karanfilom i šiškom miri Grivna glatka ispod vrata joj stidljivo viri: – Mati, – trnci ko žitni zrnci šaraju mi tijelo od slatkoće te mile riječi, a zlatna grivna kao da namiguje na me: – Mati, tvog Ismu fukarlauk priječi da se liječi: duša zatrovana, srce bolno (kao ohrdan stroj takče), divlje mi meso plombira šest polutrulih zubi (šećerom si me pitala dok si živa bila), večerom i hladnim danom ne mičem iz sobe jer nemam topla kaputa; pogled mi na dvokatnicu preko puta zaluta u jedan hip. Mati, oprosti, al’ Kreza je slična k’o kip na isti kip. Na ognjištu je pucketala od suharaka vatra (kad sam mjesto “je li de” “lede” govorio); na začađelim verigama bakrač pečenjaka se vario “Pršulja” (velika zemljana ćasa s uzvarenim mlijekom) nadolazila na žaru. 46


Tučići kaukali i jeli isjecanu varenu žaru, kućići skomućali i Cocan preduć grebao po duvaru i vrebao goluba pod strehom u kučaru. Ja sam nedovaren pečenjak halapljivo jeo, kad su me uveli u sobu tebi. Tu sam sjeo i jeduć gledo: uveli ti i smežurasti vrat i oko tvoga dušeka puno, puno uplakanih žena i oca slomljena srca i mutnih zjena. Jabučica ti ispupčena i puna modrih vena šetkarala je gore-dolje ko voda u vaservagi. Privukle su me tvoje ruke slične lali: blijede i bez kapce krvi: – Sine Ismo, slušaj oca, halali, uči “turkovanje”, budi uv’jek prvi i prouči materi svojoj… I krv crna i zgrušana navrla ti je na nos i usta. Otac sav uplakan tad usta i u zagrljaj me toplo privi: – Ismo, sine, osta nam kuća pusta! – *** Šesnaest jeseni, mati, prošlo je otada; tvoj Ismet je momak postao; i brčiće ima sada; i zima mu kroz tanki kaput sanđije dariva, i srce mu k’o ohrdan stroj takće, i šest polutrulih zuba tako boli (da od muke i vatu u ušima nosi). Piše i ljubavnu ratu, a visi još o očevu vratu… Mati me sluša i smjehulji se blago,

47


miluje mi u brčićima jedinu bijelu dlaku dariva mi grivnu zlatnu i želi životnu sudbinu laku. Materinski prislanja na čelo svoju vruću usnu. O, kako je lijepo! Ali…bilo je u snu.

48


Vapaj sa suzama – Đulišano, Tebi za uspomenu! – Dan je korak moje vedrine, a Ti si gorak zanos mog srdca; život se vuče bez jedrine kao da ga jaše smrtca. Otići ću u neznani kraj: tražiti suze daleko od dima toplinom duše izatkati raj gdje ne će ni zimi biti zima Noć je šušanj moje tuge, nujnost vjeran odraz mog oka u kojem se poput šarene duge usjekla spomen na te duboka. Na lomači svoje duše spomenik pravim Velikom Bolu, jer se bez Njeg pjesme mi suše ko ruže na osunčanom stolu. U svemiru slušam romon svoje suze koju vihor s kišom u mene toči… Allahu Višnji, što mi suze uze, jer tako je težko kad su suhe oči!

49


Zemlja stećaka i nišana pjeva Djeca smo, ahbabu, uv’jek djeca, u nama duša vječito jeca, jer nas štura sadašnjost sjeca, djeca smo, ahbabu, uvijek djeca! Svitce smo na svoja čela nizali, gledali gdje veče stari dan peca i vjetre što su svelo lišće dizali, djeca smo, ahbabu, uvijek djeca! I sada, kada gazimo u krvi mislimo vedrina u nama se stjeca, na zamke svake idemo prvi, djeca smo, ahbabu, uvijek djeca! S vremenom nikad ne možemo ići pod bremenom tuge mladost nam kleca, mislimo u carstvo zvijezda se dići, djeca smo, ahbabu, uvijek djeca!

50


Odkinuta ruka Iza sivog plota Bajram nujno gleda biela ruka trune pred njime na tlima lahor šapće, da je hladna poput leda i veliku ranu u sebi da ima. Nježne crte na njoj sjaje se na rosi bliedi nokti stoje ko sklupčeni crvi jesen puna vihra svelo lišće nosi i boji ga pomno u njezinoj krvi. Gle, ahbabu, eno, sad se ruka miče goli prsti nešto ko htjeli bi reći iz večeri rane grozna strava niče a prsti se čine sve veći i veći. I odjednom kroz njih zasijaše oči iz njih za životom silna želja bije poput mladog svitca jedna izkra skoči i nastade plamen što se viđo nije… I popali oganj što se Pravda zove sve što u zlu vidi samo sate meda. Kroz razskošno rašće: iz živice nove u svietlom ruhu Bajram vedro gleda.

Ova je Žunićeva pjesma tiskana i u “Hrvatskom narodu” tijekom 1944., u prigodi godišnjice NDH u novinama “Hrvatski narod” i to s intervencijama u tekst, prije svega u interpunkciju. Mijenjano je: “..u rosi”, “Bliedi su joj nokti ko…”, “…ko da hoće reći”.

51


Ahbab je ranjen Težka ko smrt tuga me skolila u srce žuč mi najgorču prolila. O, da me je sudba bar malo sokolila ne bi mi duša ovako obolila. Zimskih magli pamuk nakitio granu; vihor trubi pjesmu nemilu i stranu i mjesec kopni moleć zoru ranu da na rane padne u blagom sopranu… Crven kao rubin snieg se čini, Ahbabov pogled sliči mjesečini: Ismete, malo sa zemlje se vini nujnost samo može škodit Domovini tuga i očaj Bosnu ne vida. Tako ahbab zbori i zavoje skida, premda rana grozna život mu kida on veselo snatri i herojstvo zida… Zemlja se smije, jer ima šta piti to je vrela krvca što snieg divno kiti, ahbab je ranjen, al uzhićen klikti: Bosna će srdce Kroacije biti…

52


Uzmite mi dušu Da mi nije duše ne bi ni bola bilo, koji se uviek vidi u mojim očima.

i krila goluba prhtaju ispod krova… U sebi, osim samoće, sad nemam svog ništa; (srdce dadoh ženi, čudne li slaboće!)

Duša – sužanj tuguje u samoće kavezu, jer joj se čini, vaj, da svakom duguje ponieti traverzu…

Krv, što mi šumi žilama moja nije, već krvave zemlje naše na kojoj vukodlak jaše i smrt sije.

Ko zviezde u zimskoj noći hladne su ruke moje, po licu mi vrieme riše sliku groblja.

O, ljudi! izčupajte moju dušu pa je zgaženu, smrvljenu, Djetinja sjećanja džamiju nose predajte Bogu, u kojoj hodža ko Dobri iz priče jer od krvi zemlje svoje o džennetu i hurijama priča, živjet ne mogu. i “Allah, Allah” zidni sat viče, Ne mogu!

53


Otac mi piše Otac mi piše, da je morao zatvoriti dućan, i ništa sada ne radi; (uz Ramazan se to desilo, imat će kad Bogu se moliti). Maćeha se pomaterinila, pa mi piše turskim slovima, zamršenih od klinova pisma više: – Ismete, sine nerođeni kano i rođeni… – Jablan se nad munarom kao đerđef njiše, a u meni uspomena kao u ženi dijete diše: očeva kuća pred iftar: sofra čeka, još šezdeset kuckucaja i top će puknuti. Otac razlama tanku prohu, istom s vatre čorba se puši; kotac zamro, ubila ga glad. Pomaterinjena maćeha pali lampu. Očev se kaput suši. Cocan prede, al ne veselo ko kad bijaše mlad. Vonj oskudnih jestiva podsjeća na vareno zelje. Maćeha me se sjeća: – Đe li je Ismet, da kahvu melje? –

Sljedeće su pjesme tiskane u časopisu “Lirika hrvatskih sveučilištaraca” u Zagrebu 1939. godine.

54


Ja ne znam Ja ne znam zašto zimsko sunce u oblacima spava daleko od zvijezda kao pravda od života. Ja ne znam zašto bosanske junce samo privlači trava, kao mušice plamičak svijeće u fukarskoj sobi. Ja ne znam zašto se starica Kugla pljačka i robi. Ja ne znam zašto Allah i stvori život koji uvijek smrću prijeti i zašto se rodismo, kad moramo mrijeti?? Kao zrak il eter Allah je svuda, on i mjesta nema kao ni mrak bijeli; Nebo je Gospodova rodna gruda govori dvotrokutna zvijezda i krst cijeli. Allahu dragi, ja ne znam zašto tvoja moć jedamput makar kao dan ne sine i popije noć koja biće Tvoje ljubomorno krije? Zašto da zbog Tebe mržnja kao krtica među nama rije, a Ti si tako dobar, da Ti nitko, nitko ravan nije? Ja ne znam zašto je i stvoren život, koji smrću prijeti i zašto se rodismo, kad moramo mrijeti?!

55


Pjesma o jednom begu Moju plavu košulju i kravatu sad nosi beg kojem je nekad Ćazim pokajničku pjesmu posvećivao. Ko svijeće s ćiraka pali su ponosi il ko teške brige po raskidanom moždanom povijesmu. Rakija se crveni iz njegovih obraza, kao na glavi fes mu lojavi. U hlačama, kakvih nosio nije ni Ćazim, drhte mu bedra ko lahor kad mekoj travi, za jutra vedra, poljupce dijeli, ili kada snije djevojka čedna, da je milije draganova ruka. – Ismet efendija, rekao je bijedni beg tada, dok je u maštrafi ginuo miris karanfilova struka – gladan sam, bez konaka, košulja mi se raspada od gamadi i plijesni. – O, ja rad begovstva ne žalim bega, već kao čovjeka, što ko karanfilov miris gine na očigled neljudi, koji ga rabe i sišu svega: uživaju znoj mozga i ruku njegovih i s visine zbore: pijanac, protuha – Beže, Bog je još ostao; i ako smo zarasli u grijehe, ko kukurijek u grmlju i trnju, ipak golem je Rahmet Njegov. Nikad nam nije nedostao osjećaj za Njeg! U moru kukolja, i ako rijetkom zrnju pažnja se svraća. Ljudi, muslimi, jesmo li braća!? Moju plavu košulju i mašnu sad nosi beg, kojem je Ćazim pjevao, da se Bogu vraća i u kojeg brige brazdaju čelo i rano srebro sipaju po kosi. O, Bog je s nama mučenici gladni, mučenici bosi! 56


Tako mi dina (Menji) Onog, što nikad osjetio nisam, a za čim žudim, Ti imaš, djevojko, vjerna! Ja toplinom doma kao zora rudim, kad gledam Tvoja dva pogleda smjerna. Alahov odsjev u oku Ti gori, žarak ko žižak moje lule čedne, i tiho, nježno, čuvstveno mrmori ko rajski zdenac pun vedrine medne: – Ismete! Poput sniješka na proljetnoj grani kopnio si pod maćehe rukom, tek materin grobak u pitomoj strani bio je Tvoje utjehe lukom. Rastao nisi pod majčinim okom, pa ne znaš što je toplina ni žar, ali lasta lasti, eto, hrli skokom, da sebe samu dade Ti na dar. – Alahu Višnji, u Tebi se topi milinom svako krvno mi zrnce. Oh, hvala Ti, što me svojom iskrom opi, kojom će me grijat samo moje sunce!

U zborniku Sveučilišnog pododbora Matice hrvatske u Zagrebu “Zborniku hravstkih sveučilištaraca” tiskana je 1942. g. sljedeća Žunićeva pjesma:

57


Oh, Menjo divna, tako mi dina, toplinu doma nosiš mi u oku, i Tvoj glasić: fina violina – svira mi sreću trajnu i duboku.

58


Proza (IVI FABKOVIĆU) Život je mrtav – dan je umiranja obtočen gustom tamom kamenom; prislušni jezivi šum uviranja zadnjeg potočka u bezdanu mamenom! Vukodlak se šulja s natečenim ramenom nosi lelek, užas, samrtničku stravu vukodlak se šulja sa nevinim znamenom, pa rožčićem janjca odključava bravu! O, već smrde dobre oči otčeve, na grobu majke sramota je nišan; tužno je kupit polomljene kolčeve! eh, da su cicli! umrtvljen i stišan vukodlak bi pao ko riba na kopnu. Ipak… sunce, eno, na Globusu jaše, krv veselo dirka moždanu opnu i pjeva pjesmu: to je doba naše!

59


U spomenar pjesnikinji Venki Rieči, kojim bi zaodio misli davno su već drugi napisali, a ja nisam kriv, što su prije mene Medžnun, Romeo i slični se rodili! Led svojih jagodica htio bih raztopiti, med bezbrižno piti s razcvalih usana jed svoj ubiti i njegovom krvlju natopiti red onih, što papiru prljaju obraz! Venko, Lula mi ne da iskreno govoriti (a volim je i mrzim zbog toga) nenapisanu nježnost hoće oboriti raztrovane žile srdca moga. Pod štitom karnevalske obrazine ostajem, jer život je karneval, a ljudi maske; čini mi se da svakog časa više postajem prezreni derviš što priča lude skaske!

60


Jajčanka Marica Odlomljena grana plavog jorgovana, mada s tugom doma, svoj miris je htjela pokloniti gradu punom bonvivana, al na vrieme vidje, da je krivo sjela. U očima krotkim nazire se Pliva: diše vodopadom – bielom maramom, i vidi se nebo modro poput šljiva, Na kom ljubav slika jedan mladić s ranom. U trpkom srdcu mrtvi otac leži, iz čijih grudi nož dušmanski reži, a blagi lahor ugodni i svježi ne da strunut lješu, koji k zemlji teži. Na dlanima toplim svoju dušu nosi pred kamene noge polutamnog Krista, a On je ljubi po zlaćanoj kosi i na vrat joj niže vedrih bajki trista.

61


Pakleni brak Stalno mi je za stopama. U meni je! Ne smeta je ako vidi moj zaljubljeni pogled upravljen drugoj. Ona živi samo radi mene, zato mi je nesnosna. U tišini noćnoj, kad se nađem u svojoj sobi, razpremljen i umoran, Ona me čeka u krevetu raspojasana i koketna. I zalud san ulazi u oči i zatvara za sobom sva četiri kapka, kad me Ona uznemiruje i tjera kao na sablasnoj mjesečini vještica na vratilu sujevjerne ljude. Nabavio sam veliku budilicu, ne bi li je svojim krupnim tiktakanjem otjerala, ali Ona se zavlači u zid i ruga se odtiktakavanjem. Ona je moja svemoćna gospodarica¸ja njen najpokorniji rob. Mada ne nosim naočare, oduzela mi je vid, pa iako sve vidim, ne vidim ništa, osim Nje. Odavno se poznamo. I kako više starim naš se robsko-gospodarski odnos sve to više jača. Najsretnija je, kad me uspije zaplašiti, kad god hoće, to joj uspieva. samo jednom prevarila se u računu: strašila me smrću. – Ne, ja se ne bojim smrti, ona je put do moje potpune slobode. Put, da zbacim Tvoje robstvo. – Malo se žacnula nad mojom ravnodušnošću. Motrila me svojim živim očicama. Nisam mogao izdržati pogleda. Osjećao sam, da sam ipak lagao: pribojavam se smrti, ali tek kao diete od predmeta, kojeg prvi put vidi. Sve je Ona u meni to pročitala. – Ima gore nešto od smrti. Umiranjem ću ja tebe ukrotiti. Da, da umiranjem! Skupo će te stajati, dok dođeš do putnice za sve svemire. Misliš li, da je lako postati vječiti pustolov i neumrli bezbrižni nomad. Ljudski život ne vriedi ni koliko jedan naboj, ali na tebi je oklop umirenja, koji te čuva od jeftine smrti, a za uzvrat te kuha u svojim jeftinim kotlovima. Poput jezika plamenih njegove rubove oblizuje 62


smrt, ali ti nemaš hrabrosti, da joj skočiš u usta, a i kad bi je smogao ne bi ti je dala, jer si ti žrtva umiranja! A kad dođe ipak čas da zbaciš okove tijela i pohote, pa poletiš kao odkinuti balon u visine, misliš, da ćeš bez mene? Ne, prijane! Izpiši si to iz glave! Na prvom konaku razapet ćemo šator na Marsu. Da otjeram tvoj san. Svirat ću ti jezive kajde iz prošlosti – sa zemaljskog živovanja, a stražu će pred vratima čuvati tvog kudrovi bezpomoćno lajati na zvijezde, dok će Cocan u vtom krilu jalovo presti i sjajnim očima sanjarski promatrati Zemlju, jer ne će se oduševiti za vječnost. Bit ćeš opet samo sa mnom. Ugodno družtvo? – Svakog dana ja slušam takve i malko drugačije Njeno tepanje i što se više ljutim Ona je silnija i moćnija. A upoznah je u djetinjstvu. Mati je umrla i ja sam odlutao u pratnji neopisive žalosti do šumskog potoka s crvenom kapom na glavi. Prenuo me snažni kljucaj mojih dvonožnih pernatih rođaka i ganula me sudbina podkornjaka nad gvozdenim kljunovima mojih rođaka. Zasjala mi rosa na očima i rosi vidjeh vidjeh Nju – moju svemoćnu gospodaricu. Popila mi je tada i zadnji izvor mojih suza poput pijavice, braneći se da je odveć žedna. Polazio sam bosonog livadama i gazio po njima dugine boje na rosi i fućkao nad sudbinom crva, sve u želji da se oslobodim Nje, ali uzalud. Pjevao sam s čobanima natmurenom i mrzovoljnom nebu iza kojeg se krilo srdito Božje oko, podoknicu: – Cakli, cakli, caklilo! Vedri, vedri, vedrilo! Puno polje ovaca, Daj, Bože, sunca! ali je ostao mrak u meni, gdje se Ona sve to više ugnježđivala. Zlatni leptiru, oslobodi me! Daj mi sunca! Rieši me Nje – S a m o ć e! 63


Ramazanska pjesma – SJENI VELIKOG HADŽI MEHMEDA HADŽIĆA – U prošlost mi duša tone, Kad otac bijaše mlad i ko da ti časi suze rone, što padoše u vječni hlad… Kasno proljeće trešnjama rodilo crvenim poput krvi, tada se nešto važno dogodilo: postih Ramazan prvi. S veseljem gledah, gdje večer rana mrtvačku košulju danu skriva i kako vrana jatu vrana dižu se sa njiva. Na jek iftarskog topa zasjaju s munara zviezda grivne i dječja duša – sunčana stopa – doziva sebi modrine divne… Ko sat meda puna sofra čeka, otac, mati, Cocan – stari znanac ne pomiče sa mog krila meka, jer zvekeče na kudrovu lanac. Iza jela akšam tad se klanja: pred Allahom klanjamo se smjerno, zvecka ibrik, šumi mala banja,

64


kuca srdce pobožno i vjerno. Mangala je puna zlatne žipke Cocanove mlieku idu želje prozor tresu jaranove miške, mati (ljuta): – Ismet kahvu melje! – Ramazanska noć dolazi draga, kandilj, fenjer, to su njene oči; Iblis, svezan zalud svoje traga anđela ga snažna ruka koči. A danas je hvala Bogu bolje, tek što majke niti otca nema grobove im krije čudno polje što se zove bolna pjesma niema. Hoće l’ opet u mahalu našu lahor Vjere nov Ramazan doniet? – žarke nade grozničavo mašu ne daju se po Iblisu poniet…

65


Uzporedba Oni Sunca ima, ali neba nema (Jadno li je odsječenoj glavi!) Život živi, ali srdca nema (Nestalo je u samrtnoj lavi). Mesa ima, ali ljudi nema (blago li se orlu i gavranu!) Tu su sanje, ali krhko tkanje sazrelo je davno za sahranu! Mi Sunce zimsko, al’ je nebo čisto osvijezdano našijem srdcima. Smrt il’ život po nama je isto: srebro ili čađa po brcima! Sablje mašu, al’ muškošći sjaje (blaženo je takvo nadahnuće); dobra sjetva dobru žetvu daje, tko ne spava, vidjet će svanuće!

66


Sanje Ja višeput plačem, premda suza nemam nad posteljom našeg jedinstva i sloge, u zibki bola ne mogu da driemam već liečim dragog bolestnika noge. O, čemu li nam to ograde razne? Iz jedne česme naša krvca kapa; zašto su nam oči tako strašno prazne, kad nas s bratske glave gleda bratska kapa? Sa naših srdca pokosit ću inje, od njeg pravit trnje za dušmanske stope, a zlobe naše sahranit u škrinje i u vodu bacat neka se utope… Kad zadnju bacim, od vode će postati zlobokrečina troma, težka i gusta, i tek će žalostna obala ostati zamazana kao ucrvana usta. Al munja – sjajni nož – oblak će poklat, oblaka krvca vodu će prenuti, voda će zlobe u nepovrat poslat, Allahovo oko radostno će trenuti… Ja višeput plačem, premda suza nemam, nad posteljom našom jedinstva i sloge, u zipki bola ne mogu da driemam, već liečim dragog bolestnika noge.

67


Smrt srdca Ove rieči vonjaju na svježi leš srdca, (svislo je jer za njeg više nema zraka); što na dubokom tragu mrtvaca, u lievom košu našijeh grudiju, kamen je pao. Svet. Ruševine krvavih ognjišta naših tužne licke razkomadanih ruku i glava, slomljenih veriga, srgova i srpova i kosa – ne mogu nas više ganuti, jer, i kad navuče srdca znamen, kamen je samo kamen! Na kućištima gdje do jučer život buktaše lahor – mačak s kadifenim šapama – pepeo nosi s raskoljenih lubanja i oko dječje truni što izčupano leži na travi, a materinski bi ga ljubio da nije srdca izgubio! Nema smisla lagati srdce nije mrtvo, nego je puž postalo; o, tužno je gledati tu braću – puževe po kojim crvi prave rovove: svoje krovove… Ptica, što u glavi leprša sve snažnije (Izašla iz straha, bola i apatije)

68


krvna zrnca zoblje sve slastnije, a strepi od smrti, što s neba u gvozdenoj ribi dolazi, Vaj, Kulturo, ne bi se tim zanimala, kad bi srdca imala. Komadi mog tiela možda će već sutra visiti po granama. Ili na pločniku ležati, a gladni će psi podmuklo režati na gavrane i znatiželjne prolaznike srdce, kad bude smetljar zgazio zažalit će što nije pazio!

69


Edina Smajlagić

Ismet Žunić pjesnik obespravljenih u vremenu ratnom i predratnom 1935 – 1945 Ritam zločina! Fizičke likvidacije na najbesprizornije načine! Teror nad poniženima, nemoćnima. Luđačko iživljavanje nad žrtvama-civilima! Neljudsko i divljačko orgijanje i gaženje svega što ljudski um i osjećaji jesu, što jest čovjek. Nije baš bilo lako (pre)živjeti uoči i tijekom Drugog svjetskog rata niti na jugu Europe! Eto, u takvu je svijetu živio naš pisac: pjesnik, prozaist, kritičar, prevoditelj, novinar Ismet Žunić, pseudonimom Bešir Babić.U ovoj ćemo ga zbirci predstaviti samo kao pjesnika. Htjeli, ne htjeli – vrijeme: oskudice, političke ideologije fašizma i staljinizma, ali i internacionalizacije slobodarstva,… oblikuju svjetonazor ljudi pa i Žunićev svjetonazor, formiraju njegovo senzibilno još mlado, puno iskrene sućuti biće. Prostori u kojima se kreće (Bosna, njegova rodna Gornja Tuzla) a potom, kao student teologije – Sarajevo pa i Poglavnikova Nezavisna Država Hrvatska, utiskuju duboki trag i u dušu i u njegove pjesničke riječi i poruke. RITAM FAŠIZMA Od 1939. godine vrtoglavo su skakale cijene osnovnih namirnica, a gradske aprovizacije se utrkivale s “komunalnim plaćenicima” da opskrbe pučanstvo: mlijekom, ma71


šću, ogrjevnim drvom. Naredbama, uglavnom bezuspješno! sprječavale su nabijače cijena privođenjima na prijeki sud, odlukama i naredbama (npr. zagrebačkog gradonačelnika Wernera i Poglavnikovom od 5. lipnja 1941. g.) zahtijevale poboljšanje kvalitete kruha ili obuzdavanje cijena! Pravile popise zaliha žitarica, kukuruza i brašna. Sušna je 1939. godina i ciča zima te i sljedeće godine već uzimala danak – skapavala je stoka zbog nestašice krme ili otrovanja repom i repinim lišćem, a mali su novinski oglasnici samo u Zagrebu bilježili koji puta u jednom tjednu i po 90 umrlih duša! Iz uporabe su povučene već inflacijom obezvrijeđene novčanice od 50 i 100 kuna, a izvoziti se moglo tek riječne rakove ili protuotrov zmija iz Bosne i Like njemačkim privatnicima. Tko si je još mogao priuštiti kreme i parfeme Lanson, Kneippovu sladnu kavu ili ljetovanje u Crikvenici u hotelu “Miramare” s toplom i hladnom vodom, masažama, za 145 kn!? Kada je krumpir već koštao 5, zeleni kupus 4, a crveni 6 kn, domaće jabuka i breskva su dosegle 18 kn, grožđe, domaće, i do 30 kn!? Ta, Batine su muške cipele u rujnu 1941. koštale već vrtoglavih 329 kn. Bosnom se među mladićima proširila epidemija sifilisa iako su im Sl. Kvaternik i sam Poglavnik A. Pavelić ili Doglavnik M. Budak i dr. glavešine poručivali: “da ih neće pitati jesu li Hrvati katolici ili Muslimani, nego jesu li pošteni ljudi i dobri Hrvati!”, te “da su im na srcu” i da su “Muslimani srčika hrvatskog naroda”! I sve ih je više i više odlazilo munjovoznim željeznicama na istočnu frontu gdje se tek razbuktavao rat sa Sovjetima. Kome bi u to vrijeme još pao na pamet Sargov kalodont protiv zubnog kamenca? Vlasti su zagrebačke svojim zaposlenicima zabranjivale šminkanje i pušenje!! Provođena su, odlukom Redarstvenog povjerenstva, već svuda, kako javljaju režimske novine, zatamnjenja u 72


gradovima, uveden je redarstveni sat, ažurirani popisi socijalnih ustanova! Kulturbund je zagovarao osnivanje nogometnih divizija, a na krugovalnim postajama redovito su u program uvrštavani govori vođa Reicha, tiskani im hvalospjevi, npr. za 10. godišnjicu njemačke Socijaldemokratske partije,…Krenulo je, prvo, s Mussolinijevim govorancijama, a uskoro su kao uzor Hrvatskoj trebale biti “kreacije” talijanskog ministra Ettorea Mutija izrečene u Padovi pred 800 legionara spremnih na pohod u sjevernu Afriku i na Španjolsku! Dr. S. Kvaternik, pak, još je 1939. godine najavljivao “novu Hrvatsku”, a dr. Mladen Lorković (sve same Poglavnikove kasnije uzdanice!) vikao: “Muslimane ne damo jer tvore istočnu među hrvatstva!”. Kada je dr. Maček proglasio 10. travnja 1941. g. Nezavisnu Državu Hrvatsku Poglavnik dr. Ante Pavelić, odmah je obznanio i nove zakone i odredbe! I izvan “krijeposti stavio izmjene židovskih imena i prezimena od 1. 12. 1918. g. s danom 5. lipnja 1941.”. Niti tjedan kasnije njegov ministar unutrašnjih poslova, dr. Andrija Artuković, “dopunio” je tu Odluku i Odlukom o pravu raspolaganja njihovim i dr. stanovima! Baš nekako u vrijeme posjeta Poglavnikova Reichu! A i u vrijeme kada se i Duce, navodno, pohvalno izrazio o “uskrsnuću NDH!”. Crveni križ već je počeo javljati o nestalima na europskim frontama! A nešto ranije, u provincijalnoj atmosferi Sarajeva kasnih 40-tih godina, mladi će polaznik medrese I. Žunić marljivo izučavati arapsku književnost, pisati kritike i prevoditi npr. Sabita B. Džabira, “Zuhejrove muallake” (pjesme sedmorice najvećih arapskih paganskih, predislamskih, pjesnika). Zanimale su ga i legende iz prvih godina islama: “Intehejna”. Približio je u to vrijeme čitateljima časopisa i religijom prožeta pjesnička djela Muse Ćazima Ćatića. Te potanko analizirao trebinjskog 73


pjesnika i književnika, kompozitora,… bega Nazifa Resulovića, čija će ga se lirika duboko dojmiti. Pjesničku vještinu brusi prvo u zbirci “Pejgamber u lirskim mrvicama” koju tiska u “El-Hidajama”. Pjesme su to poput: “Pejgamber na Novu Godinu” ili “Pejgamber (a.s.) kod Ebu Taliba”, pa “Senetul-huzn” u kojoj sugestivno piše o smrti Ebu Tal'bovoj: “Islamu su… naprsnule vene”, kaže Žunić. Unosi puno božanske, travanjske slutnje bogojavljenja u pjesmu “Tišine”…U to je vrijeme Žunić u slijedu Matoševa “Iverja”… Justitia denegata = zanijekano pravo na ideju nacionalne samobitnosti, afirmirana je a protiv četničko – komunističkih bandita(!) velikim zamahom NDH- izdavačke djelatnosti. Među ostalim, enciklopedije za djecu, velikog rječnika hrvatskog jezika, hrvatske bibliografije, djela hrvatskih političkih pisaca i esejista, a i višejezičnih časopisa, brojnih prijevoda hrvatskih pisaca,…Tako i urednika omladinske antologije suvremenih hrvatskih sveučilištaraca – Marka Čovića. Taj Čović bio je urednikom i našem pjesniku Ismetu Žuniću. Recimo još da je isti Čović bio pisac novela i romana “Dr. filozofije” i bio prevođen na njemački jezik kao perspektivan i talentiran, “najbolji pisac iz Bačke”. Uz ritam ratnih bubnjeva i “ritam ideologije”: Hrvatska je krugovalna postaja 1. srpnja 1941. g. pozvala pjesnike “na suradnju u stvaranju nove domoljubne književnosti!” Napominje se “Ritam i zvuk tih pjesama neka bude takav da izražava narodnu dušu i da na nju djeluje!”. Bilo bi romantično, poput poziva na pisanje ilirskih budnica, da nije pridodavan i jedan “uvjet”: “Pjesnici koji šalju svoja djela treba da su rasno čisti Hrvati, koji se nisu pokazali kao nevrijedni sinovi svog naroda”! Čistio se i “jezični kukolj”. Tako Z. Vukelić u novinama “Hrvatski narod” piše početkom srpnja 1941. godine: 74


“iskorijeniti valja riječi poput: jelovnik, prijatno, ishrana, preduzeće, slom, student, sporedno,…” U tim se savjetima zahtijevala i točna uporaba riječi: “Arijac, Arijka,…” RITAM DIVERZIJE U istom su se broju gore spomenutog lista našle pjesme (hrabrošću nekoga iz redakcije!), Poglavnikova, napisana, navodno još 1931. godine: “Oj, hrvatska zemljo mila// sviće danak Tvoj// sad ustaška hrabra vojska// za Te bije boj.” I jedna sasvim sitnim slovima i na zadnjoj stranici u donjem kutu, potpisana inicijalima Z. X. : “Od danas nema peciva// Za nikog u gradu// Taj datum već za sigurno// I otprije svi znadu.// …Bez peciva se živjeti// I kako dobro može// O, samo daj nam pečenke// I čašu vina, Bože!”. Na udaru je režimskog pera bio i Tin Ujević (kojeg i Žunić često oponaša) po objavljivanju zbirke “Skalpel kaosa”. Autor I. Krol je u “Hrvatskom narodu od 17. kolovoza 1941. g. čak “preispitivao” ne samo Tinove misli o pjesništvu već i njegovo (Tinovo) duševno zdravlje!! A Krol je suradnik-kolega Ismeta Žunića iz drugih novina i časopisa. I to na stranicama koje su javljale o tjeralicama, a za glave progonjenih nuđene su prokazateljima pozamašne sume novca. Uz bombastične naslove o napredovanju njemačkih bombardera i vojnika prema sovjetskim sjevernim i crnomorskim lukama i gradovima i kratke, neobrazložene, vijesti o npr. 87 strijeljanih Židova i komunista! Jedan od zagrebačkih Žunićevih urednika, moćni, već spomenuti, Marko Čović, je u ondašnjem tisku (o)pominjao koje su to: “Dužnosti književnika u ustaškoj državi”. Koliko je uspijevao uzmaknuti Žunić!? Teško je, jasno, reći što su, prije ili kasnije, bili “kriteriji” da iste vlasti čas odbace pa za proslavu 3.godišnjice 75


NDH opet uvrste, među udarne tekstove, npr., Tina Ujevića! I to pjesmu iz 1939. godine: “Glasba vjetra noćnome stablu”.Taj nam primjer zorno kazuje: čovjek je u tadašnjoj državi – zlouporabljavan, korišten “po potrebi” i za “više”ciljeve! (Tin, naime, tada već ilegalno djeluje u KPH). I Žunić, a niti drugi gladni, ambiciozni i talentirani mladići (poput Saliha Alića ili Husnije Hrustanovića,…) nisu bili “bolje sreće”. Prigodom obljetnica i Ismetu Žuniću bi u redakcijama “prelomili” po koju pjesmu. Tako, u novinama :”Hrvatski narod” u povodu četvrte godišnjice NDH tiskani su mu neki prigodničarski prilozi, pjesme i tekstovi, npr. “Proza (posvećena) Ivi Fabkoviću” – i u “Spomen pjesnikinji Venki” riječ je o pjesmama(!). Tiskana mu je i, vrlo uspjela, pjesma “Odkinuta ruka”,… I je li, kao Dobriša Cesarić – španjolski internacionalac i socijaldemokrata, vještom politikom vlasti, uvučen u režimsko okrilje!? (D. Cesariću je dodijeljeno priznanje Društva europskih književnika – a trebao je po njega otići u Njemačku!!) Jezični su “čistači” jezika nalagali uporabu riječi “grabežljiv”, a ne grabljiv, jer su ptice – grabilice, ne grabežljivice… Kako je režim “ugrabio” i pjesnika Žunića?! U Bogu posvećenoj pjesmi “Obraćenje” ustvrdio je:”U ljudima zvijer ubiti// želja je Tvoja// u niskim se djelima ne gubiti// lozinka je sad moja.”Je li to bila pusta želja mladića-pjesnika koji će i u “stoljetni jablan”… moliti, artificijelno, da ga “drhtećeg od strasti// pod milovanjem svilenog predvečerca//… digne nad pakosne dvonošce visoko”. Novca niotkud! A fašistički narodni sindikat po Europi je nudio visoke nagrade za najuspjelije pjesme o ratu!! Pa i u NDH. Koliko je to bilo “poticajno”!? U pjesmi “Ahbab i Kreza ljute se na mene”- kada mu zbog politike 76


kojoj se priklonio okrenu leđa voljeni prijatelji – Žunić će “vikati” oboma da “svira”: “u tvoju diplam trubu// iako sam na iskušenju//iako na rubu…” Tijekom 1943. u vojsku se svakodnevno odazivaju i žene. (6600 zagrebačkih srednjoškolki, npr. tijekom kolovoza!). Novine se pretvaraju (da bi brže “doprle” do čitateljstva!) u slikopisni pregled s bojišnica ili dijelova zemlje gdje se obavljaju žetveni radovi. Otvoren je prvi Zagrebački zbor (velesajam), grade se radnička naselja (u Osijeku, Zagrebu, pa i Sarajevu), grade se ceste (400 km), mostovi, željezničke tračnice i postaje,… NDH su urednici “brinuli” i da bude dostatno vijesti i o hrvatskim Muslimanima: suradnici su tako javnost obavijestili o susretu Reis-ul-ulleme Fehima ef. Spahe sa Poglavnikom, također o gradnji minareta uz Meštrovićev Umjetnički paviljon, a o čemu je u podužem razgovoru komentirao i muftija Ismet ef. Muftić. Tiskane su i fotografije te nove džamije i to u povodu ramazanskog posta. (Nakon godinu dana, u studenom 1942. godine, i fotografije gotovih i urešenih, smeđom i zlatnožutom bojom, minareta…, a na Trgu Kulina bana u Zagrebu. Dokaz prihvaćenosti Muslimana u NDH!) Krajem rujna 1941. g. ti su izvjestitelji pisali i o više od 200 muslimanske djece koja su pobjegla iz ratom zahvaćenih područja Bosne i Like (a pred “zločinima četnika i komunista”) a koju su djelatnici Crvenog križa smjestili s još više od tisuću slične izbjegle djece u Dječji dom u Klinča Selu i u zagrebački Dom za gluhonijemu i slijepu djecu u Ilici 83. Naizmjence se slika razrušene sovjetske, boljševičke gradove! Uspon njemačkog kulturnog filma! Najavljuje popust njemačkim vojnicima u kazalištima NDH. Te, kako je NDH postala u Berlinu članicom Međunarodne filmske komore. Protuhrvatsko djelovanje nastavnika okupljenih oko lista “Nastavnički pokret”. Nove poštan77


ske marke Reicha i protektorata! Fotografija zarobljenog Staljinovog sina. Opskrba Europe kukuruzom, …”Londonska tvornica laži!”. U Zagreb, na gostovanje, doputovali su operni pjevači-prvaci iz rimske Kraljevske opere! Mape ratišta, sve veće i detaljnije. A i fotografija majke poginulog ustaše. /Iz broja u broj!/ U ožujku 1942. tiskani su veliki članci i o “Mevludskim svečanostima i njihovom sadržaju” i “Islamski blagdan Muhameda Alejhisselama” koji su napisali Seid Triljić i Ismet Muftić… Red/rad bila je prevlađujuća reklama u dnevnom tisku tijekom cijele 1942. godine… Uz mnoštvo drugih Poglavnikovih poruka, citata,… i danas nam je zanimljiva sljedeća: “Svatko mora raditi!”. Prigovarat će tadašnja kritika našem odvažnom Ismetu Žuniću (koji objavljuje svoju liriku i pod pseudonimom Bešir Babić) da su mu teme o kojima piše “pod utjecajem Beograda i tamošnje mode”. A on, strastveno, pod teretom osobnog siromaškog iskustva, ne može a da ne piše o socijalnim temama! I, buntovnički, snatreći o “o oslobođenju planeta od trustova i glista” iz svoje internatske sobe čezne istodobno za “bjelinom vrata” svoje drage i bjesni “zbog velike bijede u kojoj žive ljudi” oko njega, i on sam. Dvadesetogodišnjak, osjetljiv, ali pun nade, osluškuje budućnost: “Pucketaj strave iz starog ormara drhat mi (o) tjera(o) u //nutrinu//usne zime.” Vrijeme je to u kojemu je veliki Branko Gavella već bio razradio svoje ideje o novom kazalištu i trima scenama. Kada je i Dragutinu Tadijanoviću tiskana zbirka “Tuga zemlje”, a i ukupna djela poginulog na ratištu Prvog svjetskog rata pjesnika Frana Galovića. Igraju se i prevode, na mnoge svjetske jezike, drame i romani Milana Begovića,… Krajem 1942. g. izveden je u bavarskoj Državnoj operi u Munchenu – vodećoj operi njemačkog Reicha – Begovićev i Gotovčev “Ero s onoga svijeta”, a održana je i prva Me78


đunarodne izložba sjetlopisa /fotografija/ u Zagrebu. Ta je najava o kojoj piše dr. M. Šeper popraćena sjetlopisnim prilozima Meštrovićevih skulptura a i fotografijom Toše Dapca “Kaptol”. U istom je broju uz pjesmu V. Kušana i crtež Omera Mujadžića pod naslovom “Igra ljubavi”. ŽUNIĆ – GLADUJE Druga je ratna godina “punila” Mirogoj i ostala groblja diljem zemlje NDH (s Protektoratima, tako i Bosanskim) – tijelima. Vlasti, međutim, javljaju o uspješnoj borbi protiv masonerije i komunista, o napredovanjima na istočnoj fronti, otvaranju azijske fronte...U malim se oglasnicima mogu pročitati, pak, ponude o malim i velikim, naravno – sigurnim blagajnama…U više veličina! Dok mladost priseže na samo jedan traženi uzvik:”Za Dom – spremni!”. A “nude se” i: njemačke škole, mnogobrojni njemački listovi, časopisi,… Iz tiska je izašla i Poglavnikova knjiga “Strahote zablude”… “Donesite nam svoje poderane čarape na popravak”! pozivaju “novi obrtnici” na korištenje svojih usluga sirotinju…I to na istim stranicama dnevnih listova na kojima se tiskaju fotografije reprezentativnih njemačkih građevinskih uzdanica: olimpijskih stadiona i kongresnih palača…Skrbi se o “dopuni glazbe za Poglavnikovu tjelesnu stražu” i o pohrvaćivanju riječi poput “kupaonica”! A kako je baš ona – kupaonica – daleko od blatnih ratnih rovova!! “Brižne” su vlasti i u tome “da umjetnost bude pristupačna svima” /Poglavnikova preporuka likovnim umjetnicima/ i da se “sve knjižnice preurede u duhu hrvatskog ustaškog pokreta” i uvedu za radnike obvezne kino-predstave…” Najmrzlije su zime, kada snijeg dosiže i dva metra u glavnom hrvatskom gradu…Zime u kojima, navodno, i Amerika štedi elektriku pa je često u mraku! Iz tog mra79


ka Europa “izlazi”, makar je tako u NDH, na način da njene vlasti traže: “da se građani riješe svih knjiga koje imaju, a koje govore bilo što o Židovima i židovstvu”. U porastu su cijene crvenom mesu! I potjernice za komunistima! Čemu sva gornja nabrajanja!? Svaki od navedenih problema naš pjesnik trudio se obraditi u svojim pjesmama: bijedu, nestašice, teške uvjete rada radnika, besprizornost vlasti i njen snobizam i bahatost, zaglušujuću tutnjavu rata,… “Sve nas prožima osjećaj dužnosti, osjećaj samoprijegora i ljubavi prema narodu i državi”, piše u zaglavljima dnevnog tiska. Takav je stav vlasti. Citiraju se “plamene Duceove riječi”, nagrađuje najuspješnije školske zadaće koje veličaju Poglavnika,…U kinu “Urania” u Zagrebu projiciraju film: “Ne pitaj me tko sam!” Ustaška ideologija prožela je i sveučilište. Snalazi li se i kako naš Žunić na takvom sveučilištu!? “Ko lutka od voska//Žut i nepomičan//Sjedi u memljivoj sobi//I zuri u knjigu. Dok nevidljivi tiktak nevidljive ure//U zidu tuguje…//On zguren, nadkučen nad knjigom//Uči i s bijedom druguje,//A umišljeni sat: tuguje, tuguje…” “O Veliki netko što ti svemoć blista// kao odsjev sunca s jasikina lista,…// spomenut će, kao i Krleža i Ujević,.. “trendovsko” modernistički Božje ime. Daleko su tada već od Žunića “sunčane utrine// gdje naivnost kraljuje…”njegove Tuzle. Time se kod njega ostvaruju Goetheove riječi: Poetski je sadržaj – sadržaj vlastita života…A poezija odraz vlastite kulture!” Epidemija sušice uzima danak među radnicima, a fotografije u dnevnom tisku nam pokazuju iz kojeg kuta iz lože u Hrvatskom narodnom kazalištu gleda kazališne 80


predstave Poglavnik! Dok svijet invalida i djece bez roditelja (ubijenih negdje na ratištima i u egzekucijama) ne izgleda ni malo idilično. Vlasti, drsko, obrazlažu ubojstva istaknutih hrvatskih intelektualaca, tako i smrt književnika Ivana Kozarčanina i upinju se pohvalama zadržati na svojoj strani “muslimansko cvijeće” pa se piše o izboru “prvog muslimanskog Hrvata, prof. Ibrahima Ruždića”, na Hrvatsko sveučilište u Zagrebu. Tiskaju se, u nastavcima, članci prof. Saliha Baljića o dr. Safetbegu Bašagiću, najavljuje kazališna predstava hrvatskog pisca Ahmeda Muradbegovića u Sarajevu i sl. I Sabor se, za godišnjica osnutka NDH, izjašnjava o ravnopravnosti Islamske vjerske zajednice… Potanko se, za obljetnica, iznose detalji iz životopisa potpredsjednika Vlade NDH dr. Džaferbega Kulenovića…I Žunić je u “Zborniku hrvatskih sveučilištaraca” u njegovu prvom broju u kojemu objavljuje 1939. godine pet svojih pjesama (tri su nove!) mogao (i morao) “usuglasiti” svoja uvjerenja s npr. g. Smailom Balićem koji u svom tekstu “Dva iztoka u Hrvatskoj” naglašava ulogu Hrvata kao mrtve straže Zapada i zapadne uljudbe. BUNT, VAPAJI I UPOZORENJA Žunić, sinkronijiski, uvrštava gotovo sve što doživljava u svojoj sredini i vremenu. I pretače te motive i teme u svoje pjesme i pripovijesti. Taj deskriptivni lirizam blizak je i danas čitateljima. Zavičajnost i prisnost, egzistencijalna usidrenost, najdojmljivije iskazuju njegovu pjesničku strepnju, tjeskobu. Čak se i njegov krajolik, zbijen, pretvara u bol, razara lirsko biće. Ma koliko uznastojali izbjegavati takav, vremenom obilježen, impresionizam u kritici, niti kod Žunića ne možemo (i ne smijemo) zaobići brižljivije proči81


tati i vrijeme “koje ga je snašlo!” A koje se naprosto “ulijeva” u čitatelja svom svojom silinom kroz Žunićeve vapaje i upozorenja. Pokatkad “zaškripi” kod Žunića nespretna, neizbrušena, banalna rima (kao u pjesmi: “Zemlja stećka i nišana pjeva” kada rimuje: djeca/jeca; sjeca/djeca; pa: krvi/ prvi, stjeca/djeca; nizali/dizali; peca/djeca; ići/dići,…) U “Odkinutoj ruci” Žunić je dobro iskoristio korijenski pravopis (koje su vlasti NDH propisale još od srpnja 1941.) i sugerirao svu bešćutnost rata, tragičnost i usamljenost pojedinca u ratnoj kataklizmi kroz simbol ruke odvojene od tijela! Niti u toj pjesmi rima nije na visini tragične poruke. Kontekst, međutim, u kojemu je “odkinuta ruka” ispričala svoju ratnu sudbinu, Žunić je izvrsno odabrao, to je Bajram i praznovanje Boga. Tako je magijom riječi – kontrastom – pokrenuo iz efemernosti riječi kompleksnu čitateljevu čulnost, probudio razumijevanje za patnju malog Božjeg Čovjeka. Iako su Žunićeve usporedbe zapretene u grafizam riječi pokadšto mutni, promaši, razbacuju se u improvizaciji, počesto su i sračunate na tonski i vizualni efekt, ukratko – deklarativne su – one nas obuzmu svojom tugom, iskrenošću, nemoći da se bilo što promijeni osim da se, eto, sve zapiše! “Ruka, nježnih crta sjaji se iz rose”, blijedih je noktiju poput sklupčenih crva”. Iz Žunićeve “Odkinute ruke” zastrašujuće “grozna strava niče” jer ti prsti “čine (se) sve veći i veći)”, progovaraju “silnom željom”, kroz “iskru… skoči” stvarajući neviđeni plamen protiv svih kreatora groblja i smrti!! (Iskra, crveni plamen,…kao Krležin i Cesarčev klasno obojeni gnjev!) Socrealistički, literarni bunt i kod Žunića! A i otpor gladnih čiji “obrazi podbuhnjuju od prežestoke zime”, osiromašenih ljudi koji zaudaraju na vonj “oskudnih jestiva” što tek “pod82


sjećaju na vareno zelje”; prerano oboljelih mladih ljudi,… Žunić će zapisati: “šest polutrulih zuba tako boli// (da od muke i vatu u ušima nosim)”. A posla – nema i “još visi(m) o očevu vratu…”. Zavapit će: “O, meka Jugovino, u koliko si se još obuće nalila!”. Ismet Žunić osvaja upravo tom pobunom kojom se bori za svoju egzistenciju, pečati riječima svoju patnju i muku koju proživljava, bilo da je riječ o ljubavi, gubitku najmilijih (majke, prijatelja) patnji očevoj, …ili o slutnji rata. /”Na rasklimaloj čiviji blatna torba visi//sigurno ko život bijednika u jami://hej, tko će njihova zdravlja da urami, da se ne trcaju ko o oštri trilj metle!?… Zloslutna ptica zakuka sa bora…//Možda sluti na rat// ili brat – - -//Ne, sačuvaj Bože, dosta je i svakidašnjeg jada.” U vremenu u kojemu stvara I. Žunić, uz hvalospjeve, tiskana je npr. fotografija 12. godišnjeg dječaka pod šljemom, malog Sulje Efendića, koji je sredinom 1942. godine postao najmlađim dočasnikom Crne legije. Zlouporaba Čovjeka! U usporedbi s Tinom Ujevićem Žunić ne zna izlaz iz vremena u kojem se obreo, a ne želi ni bježati, kao Tin – u sebe. On se radije priklanja molitvi i Bogu! “Ta duša pripada Bogu!”, ponavlja i za Muhameda a.s. a i za sebe u “Lirskim mrvicama “ tiskanim u sarajevskoj “El – Hidaje”. PJESNIČKA PRIČANJA Kasnije će nam Žunić poručiti da njegova duša pripada i Domovini: “Draga koju volim, to je naša Bosna… ”Iako zna da “fukarske suze (uvelike) već nesmiljeno kuglu rose”! ( Pjesma “Bajramski monolog” prigodničarski je “monolog”, tiskana je u NDH almanahu “Liri83


ka hrvatskih sveučilištaraca”, 1941. godine u Zagrebu. (Valja na to opet podsjetiti!). Katkad sladunjavih i nategnutih usporedbi (usporedba je i najčešća Žunićeva stilska figura) njegovi stihovi počešće ne sažimaju, već pričaju asocijacijama, nabrajaju slike zapamćene u mladosti, u djetinjstvu utisnute u njegovu dušu. Pa i kada protestira, buni se protiv bijede i poretka stvari ili optužuje i opominje. /Npr. “Jer slađi je i zalogaj brazde u gluhoj samoći//Nego hljeb rudnika, kroz koji se metan toči.”/ Kakvu to zoru još može očekivati naš pjesnik!? Česta je to riječ u njegovim stihovima, čest simbol nade i očekivanja boljega života, od najranijih dana Ismetova djetinjstva. Kada mu je ta zora tek “zakucala tihom bjelinom po prozorima”, i sebi i svom bi ahbabu tada poručivao: “Misli na vjeru pravu//na vjeru milu” “kada Novo Proljeće na pendžer nam kucnu…”! Žunić je rado opisivao Kur'anske poruke, prepričavao religijsku povijest. I u zlu vremenu u “kojem se valjalo spašavati penjanjem na katarku lađe” jačao bi svoj duh molitvama, uplitao bi ih u svoje pjesme.”Kandilji su zlatni kao okovratnici bjelogrlih munara//žmirkali”,… ”po džamijama se klanjale teravije”,… Toliko dragosti i užitka valjda tek djetinje srce čuva, a Žunić ih utkiva u svoja ramazanska sjećanja kada piše: “rano jutro svijetli kroz rore hamama// i grli trešnje zrele što ga kao i mene mame”…”Cocan se budi sa još toplog banka//i moli da jede: liže mi ruku i prede, prede…” U tek nekoliko ratnih godina uvjeti u kojima je Žunić živio potpuno su zbrisali “svitce što (smo) ih na čelu nizali//i sada gazimo u krvi…” I umjesto Drage, djevojke – pratnja su mu postale Bol i Čežnja “što mu klijaju iz pora” čineći od njega “sjenu sjene tih njegovih druga”! Čak mu više “ni umišljeni sat ne kuca u zidu”! 84


Sve njegove žudnje za skladnim brakom, bračnom toplinom, toplim “obiteljskim kutom” nestale su, a “proklijala je”, na silu, rekli bismo i – prigodničarski: “krvava ideja” da će njegova “Bosna srdce Kroacije biti”…U tim danima podosta je besmislenih, iskonstruiranih i rima i poruka, naprosto ispraznih i besmislenih igara riječima, poput: “o, Bože, sve je k'o bajka iz priče!” ili “Bože, je li nujno veče?!” i sl. Za Žunića je riječ: majka najkompleksnija, najdublje proživljena, prepuna simbolike. U djetinjstvu Ona “razvija pitu ““po brašnjavoj sofri//oklagije se lati/i sve šav na šalvarama plati”, Ona “vari čorbu, podgrijava pitu,//lice joj se zari razgorenom vatrom”, Ona “iz sve duše puše dok ne utrne lampu”,… Sveprisutna je u životu djeteta Žunića. Poslije, u “Savjet majčin” majka je simbol pomirbe među zavađenom “braćom” u ratu i samo Ona mogla bi ih “povesti spasonosnom rijekom” i “povezati spasonosnim mliekom//ugušiti zlobu svoje djece…” U pjesmi “Sinoć sam sanjao majku” Žunić tuguje, nakon dugo vremena za prerano izgubljenom toplinom i iskrenošću (koju više nije nalazio) pa kaže: “trnci ko žitni zrnci šaraju mi tijelo od slatkoće te mile riječi”! Gomilanje suglasnika guši – pretvarajući sjetu u neumitnu bol. Potražit će i nadati se kompenzaciji te majčine ljubavi u susretu s djevojkom Menjom, kojoj je posvetio pjesmu “Tako mi dina”, uvjeravati se da je baš u njoj, Menji, našao ono za čim žudi. Tradicionalne su to želje ondašnjih momaka: “da žena nosi toplinu doma”, te da joj je “glasić: fina violina -/da mu/ svira sreću trajnu i duboku”. Puno je tu fraza, ispraznih nada. I riječi bez pravog smisla…Niti Žunić nije pošteđen tadašnjih “boljetica” larpurlatizma i kvazimodernizma. Što je dalji od tema koje njega “tlače”, što je prigoda u kojoj piše svoje pjesme zahtjevnija, to je on “neprirodniji”, “dalji od sebe sama” i pozer. 85


PRAVDA UKORIJENJENA U – VJERI! Ismet Žunić je svoj svijet, i pjesnički, a i prozni govor, oblikovao u ekspresivnu simboliku, a tema se zanesenosti Bogom mladom teologu stalno upravo nametala ne samo duhovnom punoćom već je i ritam ljubavi prema Allahu (dž.š.) Ismet “iskovao” i “skladao” u slikovite i gipke poruke. Prepoznavao je i uznosio se Božanskim i u svojim kritičkim osvrtima, (već smo u početku zapisali) kada piše o Musi Ćazimu Ćatiću ili o Nazifu Resuloviću, a i kada prevodi predislamske, poganske, arapske pjesnike. Temeljit je u analizi literarnog b-h generacijskog okruženja u kome je ponikao (recenzija: “Dva književna pokoljenja” u izboru Abdurrahmana Nametka), ali dnevni listovi u kojima taj prilog objavljuje pišu i o: putu u Kairo odbjeglog jugokralja iz okrvavljene zemlje…O posljedicama zračnih napada na glavni hrvatski grad (u kojemu živi), a i o kontaktima Churchillovim s partizanima… Sudjeluje uz državničke i u književnim obljetnicama: kao i njegovi uzori, Tin, Ogrizović,..(Npr. za 30.godišnjicu Matoševe smrti). Njegov prozni uzor – Dinka Šimunovića – vlasti su dale prevoditi i na – švedski! Da ne nabrajamo prijevode M. Begovića… Napisao je I. Žunić briljantnih, izbrušenih stihova a i zanimljivih, sjetnih priča. Njegova humanost i senzibilnost za ugrožene, ponižene, obespravljene nije – kako se to u tadašnjoj kritici iščitavalo – nosila ideološke konotacije i bila moda s beogradskih, tada slobodarskih, revolucionarnih strana. Naprotiv, razumijevanje za stradanje sebi sličnih sve brojnijih osiromašenih ljudi nije imalo političku boju. Nego duboko religioznu. Sam će napisati objašnjenje: “– Kriza, – sjedila je na svačijim vratima…” 86


*** U životnoj borbi pjesnik je Ismet Žunić, od sarajevskih naukovanja do tiskanja u zagrebačkih časopisima, nadahnut uvijek Kur'anskim porukama ispisao svoja, odvažnom borbom proživljena, iskustva. Ne bježeći od te grube stvarnosti on je iz strofe u strofu, iz poruke u poruku strpljivo gradio svoj književni svijet ostavivši nam i mnoštvo etnoloških, kulturalnih, filoloških svjedočanstava toga grubog i nasilnog vremena otežalog od gladi, duhovne bijede, mržnje, krvavih ratnih sukoba. Strašnog vremena u kojem je (pre)živio – sanjajući: sklonivši se u stihove i priče! Rasute rime njegovog traumatskog i duboko humanog, iskrenog iskustva iz vremena zločina, zahvaljujući brojnim suradnicima Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu ipak, evo, zasvijetliše zorom kojoj se Žunić nadao. /”Na dlanima toplim svoju dušu nosi(m)/ u “ozvijezdanom čistom nebu našijeh srdaca!”.

87


Bilješka o pjesniku Ismet ŽUNIĆ rođen je u Gornjoj Tuzli 27. 12. 1914. godine. Maturirao je na Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu 1937. Studirao je Višu islamsku šeriatsku teološku školu u Sarajevu. Sarađivao je u sarajevskim listovima “Novi Behar”, “Muslimanska svijest”, “Svijest”, “El-Hidaja”, te u zagrebačkom tjedniku “Svijet”, časopisu “Lirika hrvatskih sveučilištaraca” u Zagrebu i zborniku Sveučilišnog pododbora Matice hrvatske u Zagrebu “Zborniku hrvstkih sveučilištaraca” tiskana je 1942. g. Pisao je i pod pseudonimom Bešir Babić. U Zagrebu sudira pravo. Na pjesničkom polju javio se prvenstveno manirom Ćazima Ćatića , što nose ipak biljeg proćućene izvornosti, sasvim savremene kompozicije i samostalnosti izraza. Kao i svi mlađi pjesnici u početnoj fazi razvoja, zanosi se socijalnim temama, koje su mahom pod utjecajem literaturne mode tog vremena. Žunićeve pjesme ipak nisu obična šablonska socijalna lirika. U njima osim duboke sućuti prema stradajućim, krije se i snažan opažački duh i duboka vjera u božansku pravdu. Kritika ga doživljava da se razvij u pjesnika osebujna izraza u maniru i klasi koja dolično ispunjava prazninu nastalu Ćazimovom smrću. Pisao je i prozu, manje uspjelu od pjesama. Njegove prve pjesme su objavljene u “Islamskom Svijetu”, kasnije u kalendaru “Narodne Uzdanice”. U vrijeme rata 1941–1945 u Zagrebu je angažiran u humanitarnom radu u okrilju Islamske zajednice i zagrebačkog Merhameta posebno u prihvatu izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Nestao je 1945 godine, po jednoj verziji strijeljan je u Blaiburgu. Ovo je prva knjiga bošnjačkog pjesnika Ismeta Žunića, kao pokušaj da se otrgne od zaborava. 89


Rječnik manje poznatih riječi abdest m. obredno pranje prije molitve (avdest, tur. od perz. ab=voda i dest=ruka) ađo (adžo) m (G –e) hip. 1.a. starac, djed b. amidža, striko 2. hadžija (arap.) ahbab (G. ahbaba) reg. blizak poznanik, prijatelj (tur. od arap.) akšam 1. vrijeme od zalaza Sunca do potpunog mraka; 2. molitva (tur. aksam od perz. ahsam) avlija ž reg. 1.a. kućno dvorište ograđeno zidom b. dvorište seoske kuće; dvor 2. naplav oko čatrnje za hvatanje kišnice (tur. avli) Azrail anđeo smrti, odvaja dušu od tijela (arap. i hebrej.) bakšiš reg. razg. novac koji se daje kao nagrada za trud preko cijene usluge; napojnica, manča, trinkgeld (tur. bahsis =dati, darovati) berićet (berećet) m. razg. 1.a. dobar urod, bogat prinos, dobra ljetina b. izobilje 2. dobar učinak, solidna dobit: korist (tur. bereket od arap.) bešika ž (D, L –ici) reg. kolijevka (tur. besik) brav m 1. zool. mužjak sitne stoke /ovaca i koza/ 2. pren. pejor. glupa muška osoba (prasl.) budžak m (G budžaka; N mn budžaci) reg. ekspr. skroviti kut, skrovito mjesto u kući, ono gdje svega može biti (otpadaka, paučine,…) (tur. bucak) buzbutum prid. reg. eksp. (pojačano) u značenju cijeli cjelcat, sav savcat čador (zb. čadorje) 1. šator 2. ženska odjeća (tur. od perz.) Mnoge od riječi koje je upotrijebio u svojim tekstovima i pjesmama sam je Ismet Žunić rastumačio na rubnici ispod.

91


čađa 1. proizvod nepotpuna izgaranja (tur. i prasl.) čaršaf /čaršav 1. u islamu obredna plahta 2. prekrivalo za lice ženama (tur. od perz.) čaršija ž. 1. reg. dio mjesta (ob. ulica ili trg) u kojem se odvija glavni trgovački i društveni život 2. pejor. utjecajni ljudi i njihovo djelovanje na javnost i javne interese čivija ž reg. 1. drveni ili željezni klin koji drži kotač zaprežnih kola 2. kuka koja ima navoj (kojim se uvrti u drvo)// čiviluk m (N mn –uci) reg. vješalica, klinčanica, pikatabari (tur. civi = čavao) ćaba/a/enski /Ćaba/Kaba) ž 1. a. hadžiluh do Ćabe b. hodočašće općenito 2. sveto mjesto u Meki, hram; mjesto gdje se čuva sveti crni kamen (tur. Kabe od arap.=kocka) ćasa ž reg. drvena zdjela s poklopcem (s ušima ili bez njih), od različitih materijala (tur. od perz.) ćif/v/čija m pov. kmet u zemljama Osmanskog Carstva u odnosu na posjednika zemlje na kojoj živi i radi; bezemljaš (tur. =bezemljaš) ćilim m (G ćilima) debela prostirka, sag posebnog orijentalnog stila i kvalitetnog načina tkanja (tur. kilim od perz.) ćumur drveni i kameni ugljen (tur.) džanarika bot. reg. šljiva ranka, krupna, okrugla žutorumena ploda; okruglica, trnošljiva (tur. od perz.) džellešanuhu uzv. isl. uz spominjanje Božjeg imena (arap.) dženaza 1. pogrebna molitva s klanjanjem 2. pogreb, sprovod, pratnja 3. mrtvac (tur. cenaze od arap. genaza) džennet (džehenet) vrt blaženih u islamu, raj, nebo (tur. cennet od arap. = vrt, perivoj) džezvenjak ž. džezva 1. bakrena posuda s kljunićem za kavu (i đezva), od tur=cezve i perz. 2. baklja 92


džidža (i điđa) ž. 1. igračka za djecu; zvečka 2. imitacija nakita (tur.= cici) đerđef m. (G. mn. đerđefa) reg okvir na koji se nateže platno za vez i goblen đulabija bot. reg. sorta slatke i sočne jabuke duguljasta oblika (tur. gulabi od perz.) (tur. od perz.) edepsuz m reg. pejor. onaj koji nije odgojen, ni pristojan, ni uljudan; neotesanac, klipan, sirovina (tur. edepsiz od arap. odgoj + tur. siz =bez) elhamdulillah (jarabi šućur) uzv. reg. Bogu hvala! (arap.) eškija reg 1. m onaj koji se odmetnuo od vlasti; odmetnik, hajduk 2. ž a. krijumčarena roba b. krijumčareni duhan (škija) (tur. eskyja od arap.= razbojnik; hajduk) ezan m (G ezana) isl. poziv na molitvu; upućuje ga mujezin na arapskom jeziku s džamijskog minareta pet puta dnevno (tur. od arap.: obajava) evet (h/evennak) m. plod voća nanizan na konac radi čuvanja (tur. hevenk od perz.) ferman m. (G. fermana) 1. sultanov ukaz ili zapovijed 2. reg. pren. (u šali) papir koji nešto potvrđuje; potvrda, ćitaba (tur. ferman od perz.) fukar/a/luk ž. pejor. reg. 1. siromašni svijet, sirotinja 2. razg. propalica, nitko i ništa (tur. i arap. faqir = siromašan) hajr/hair m (G haira) reg. 1. dobro, dobrota; sreća, korist 2. dobro djelo, javna građevina koju je izgradio pojedinac kao svoj dar zajednici; zadužbina (tur. hayir od arap.) hajvan (G hajvana) reg. ekspr. 1.a. živinče, životinja b./ zb./ stoka, marva 2. pejor. onaj koji je beskarakteran, samoživ, priglup; onaj koji se ponaša poput životinje (tur. hayvan od arap) halal/iti m (G halala) reg. 1. blagoslov, oproštaj 2.a. imetak stečen poštenim radom 2. ono što je vjerom dopušteno 3. oprost (tur. helal) 93


hator (hatar) m. 1. treći mjesec egipatske godine 2. Hator mit. egipatska božica neba, ljubavi, radosti i čuvarica pokojnika, prikazivana kao krava ili kao ž. lik s kravljom glavom (i sa Sunčevom pločom među rogovima)/stegip. Hathor/ hodža (N mn. hodže; G. hodža) 1. svećenik 2. vjeroučitelj, nastavnik, predavač u medresi (tur. hoca, hace od perz.) huja ž. (G mn. huja) eksp. bijes, velika srdžba (tur. huy od arap.) 2. narav, ćud hurija ž. isl. rajska ljepotica (dženetska) /tur. huri od arap.) 2. krupnooka ljepotica iftar m.(G iftara) isl. ramazanska večera u prvi sumrak kojom se prekida dnevni post (tur. iftar od arap. iftar) ilek/ilelekati m reg. 1.prirođeni ili stečeni nedostatak, mana 2. bolest, slabost, nemoć (tur. illet od arap.) izun /izum m reg. zast. dozvola, dopuštenje, pristanak ( tur. izin od arap.) jalah/ jala uzv. reg. o, Bože; Bože pomozi! // jalakati (tur. yallah od arap. ya Allah: o, Bože!) jaran m (G jarana) 1. prijatelj, drug 2. dragan, ljubavnik (tur. yaran od perz.) jašmak m (N mn. –aci) 1. etnol. koprena od bijelog muslina kao dio uz feredžu u tradicionalnoj odjeći muslimanke 2. reg. rubac, marama, povezača, šamija (tur. yasmak) jordam m reg. oholost, umišljenost (tur. yordam) kahpeluk kahar m reg. ekspr. 1. žalost, tuga, briga 2. pogrda, nasilje (tur. kahir od arap. qahr) kapidžik/kapija m reg. velika ulazna vrata (u kuću, dvorište, grad) 2. geogr. prolaz među stijenama (tur. kapi) kandilj iskrivlj. kandelir m. (G kandelira) reg. svijećnjak, čirak (lat. candeliere) karanđoloz iskrivlj. karađoz m.1. oblik kazališta sjena, predstava s različitim siluetama izrađenim u grotes94


knim oblicima 2. a. komičar mađioničar, lakrdijaš b. marioneta (tur. karagoz = kara = crn i goz = oko) karanfil m bot., usp. klinčić (tur. i arap. qaranful, a izv. od grč. karyophyllon) katil/i m reg. 1. onaj koji izvršava smrtnu kaznu; krvnik, dželat 2. pren. nasilan, opasan čovjek (tur. katil od arap. qatil) kirija ž (G mn kirija) 1.reg. (srp.) stanarina 2. zast. a. najam tegleće marve b. odnos u kojem prinos sa zemlje dijele po pola vlasnik zemlje i obrađivač// napolica tur. kira od arap.: zakup, najam) krekavci izv. onomatop. krek-krek izgovor i konvencija pisanja za zvuk glasanja čigre) lampirreg. iskrivlj. lamp m (G mn. lampa) reg. bljesak, munja (tal. i lat. lampo , a izv. od grč. lampas: baklja) mal(u) m reg. 1. ono što se posjeduje, ob. kao pokretna imovina 2. imanje sadržano u broju domaćih životinja; blago, stoka, živina (tur. mal od arap.) magazin m 1.a. robna kuća, b. skladište 2. ilustrirani list 3. šaržer,…(arap. mahzan) mašalla/h uzv. reg. 1. riječ dobrodošlice, divljenja, čuđenja i odobravanja 2. zapis protiv uroka na odjeći male djece (tur. masallah od arap.: ono što Bog hoće) mašrafa ž reg. posebno ukrašena staklena čaša iz koje se pije šerbe; čaša uopće (tur. masraba od arap.) mavilo /mavi/ prid. (indekl) reg. ekspr. koji je plav kao nebo// (maviti se /nesvrš./ Prez. mavim se, pril. sad. –eći se, gl. im. –avljenje), reg. ekspr. plaviti se (tur. od arap.: boja vode; voda) merdevine ž pl. tantum reg. ljestve, lojtre (tur. merdiven od perz. nerduban) mešepak/mušebak m (G –epka, N mn – epci) reg drvena rešetka na prozorima ženskih odaja u muslim. kući (tur. musabak od arap.) 95


meze/t m reg. zastarjela javna prodaja s početnom cijenom i nadmetanjem zainteresiranih; dražba, licitacija (tur. mezad od arap.) minaret m (minara ž reg. i munara) m arhit. 1. prvobitno naziv za signalne tornjeve i svjetionike 2. isl. toranj džamije s kojeg mujezin poziva vjernike na molitvu (tur. minare od arap.) miva ž reg. zast. 1. stablo na kojem raste voće; voćka 2. pojedinačni plod s takva stabla; voće (tur. meyve od perz. meywa) mušterija m reg. 1. onaj koji se koristi uslugama trgovaca ili obrtnika, kupac 2. pren. iron. a. onaj koji naivno kupuje nešto bezvrijedno b. sport// iron. onaj koji stalno gubi utakmice,.. (tur. mustery od arap. muštari) nam m reg. glas koji tko uživa, ugled, popularnost (tur. i perz. nam) naperak m im. usmjerivač volje ili nečeg dr. nefs /izv. nefer/ reg. pov. običan vojnik, pješak u vojsci Osmanskog Carstva (tur. od arap. nafar) obajaćen (bajat) reg. ekspr. 1. koji je izgubio svježinu, ustajao 2. pren. uvremenio, ostario (tur. irz i arap. ird) parasuz provinc. ( parasanga žpov. starogrčkamjera za dužinu; imala je 0,30 stadija ili “sat puta”, između 5,5 i 6 km) (grč. parasagges od perz.) Pejgamber m u isl. terminologiji Božji vjesnik, Božji poslanik (tur. peyamber od perz.: glasonoša, onaj koji donosi objavu pelengaće ž široke gaće, čakšire od gruba sukna koje sežu do ispod koljena pendžer m jz. knjiž. ekspr. prozor (tur. pencere od perz. pengere) poautiti /aut/ granična linija u športskim igrama, prostor izvan granične linije 2. postao graničan, izašao van igre,… /angl./ 96


rahmetm reg. 1. pokoj, mir mrtvima (isl.) 2. milost, oprost grijeha 3. plodonosna ljetna kiša (tur. od arap. rahma) rušvet m reg. novac ili dr. vrsta nagrade koja se daje kriomice onome tko je u mogućnosti iskoristiti svoj položaj i nešto učiniti u korist traženja usluge, ob. mimo zakona i etike; mito (tur. susvet od arap. rišwa); rušpast = podmitljiv rz/hrz m (G rza) reg. dostojanstvo koje se zasniva na etičkim načelima, moralni stav prema drugome; poštenje, obraz, čast (tur. irz od arap. ird) sadaka ž reg. milostinja, milodar (tur. od arap. sadaqa) salavat m (G salavata) isl.molitva kojom se moli Božji blagoslov za Poslanika Muhameda i njegove potomke (tur. salavat od arap.) sakat /sakaštinja m reg. zast. bogalj, invalid (tur. iz arap.) samum/(simun) m (G samuma) meteor. suh i topao pustinjski vjetar praćen pješčanim olujama; puše u sjevernoj Africi i Arabiji (arap.) sandžija/sandžak m(N mn –aci) pov. 1. vojn. zastava 2. vojno i upravo-teritorijalna jedinica u Osmanskom Carstvu, dio pašaluka (tur. sancak) satrti svrš. (prez. satrem/satarem,…) 1.(što) trenjem ili tucanjem sasvim usitniti 2. (što) uništiti, razoriti 3. (koga) a. izmoriti, slomiti (teškim, pretjeranim radom) b. učiniti potištenim, jadnim, duševno slomiti 4. (se) a. propasti b. silno se izmoriti… (sa+trti) sećija ž (G mn sećija) reg. uzdignuto sjedište napravljeno od drvenih dasaka u starim muslimanskim kućama zamijenjen danas otomanima i kaučima (tur. seki) senabija ž reg. crvena jesenja jabuka (tur. sinobi od Sinob, grad na Crnom moru sijaset m 1.a. mnogo ljudi, mnoštvo b. pril. velika množina čega 2. reg mjera ili postupak u odgojne ili dru97


gačije svrhe; kazna 3. reg bijeda, nevolja, stradanje (tur. siyaset: politika, uprava, kazna od arap. siyasa: upravljati, suditi) silesija izv. sila (sil+esija:procesija) = silno puno sofra ž(G mn sofra/i) reg. okrugli stol za kojim se jede sjedeći na jastucima (tur. od arap. sufra) sokak m (G sokaka, N mn sokaci) reg. 1. manja, uža ulica ili prolaz, ob. u naselju orijentalne gradnje 2. reg. ulica u ravničarskim naseljima (tur. od arap. zuqaq) srg m (N mn srgovi) reg zast. duga motka uopće, motka koja se stavlja preko sijena kad se kosi, na zaprežnim kolima (tur. sirik) srma/srmali im./prid. ž (G mn srma) reg. srebrna nit kojom se ukrašava odjeća u koja služi u izradi filigranskih radova (tur. srma) subhanetati ž prisilno javno prodavati; dražbovati (sub+hasta=bolesnik) šejtan m(G mn šejtana) 1. isl. a. zao duh predislamskog vjerovanja, džin b. prema šargija/šarkija ž(G mn šargija) reg. glazbalo orijentalno glazbalo sa 7 do 8 žica; vrsta tambure sl. bugariji (tur. sarki od arap.=istočni) islamskom učenju zao duh, vrag, sotona koji navodi ljude na grijeh 2. reg. pren. onaj koji je dovitljiv, preprede; šaljivdžija, šaljivac, vragolan (tur. seytan od arap.) šeher m reg. ekspr. grad, velika varoš (tur. sehir od perz.) šehit/d m (G šehita) isl. 1. onaj koji je nevino pogubljen; mučenik 2. onaj koji je časno dao život u borbi za islam (tur. šehit od arap. šehid) šiše sr (G mn šiša) reg tavanica, strop (tur. sise od perz.=letvice) šoder m reg. šljunak 1. (što) šljunčati 2. žarg. (koga, što) a. tuči b. pobjeđivati uvjerljivo protivnika u utakmici 98


ili natjecanju, a da on ne može pružiti dostojan otpor (njem. Schotter) tabut m reg. isl. otvoreni lijes za donošenje do groba (muškarci), odn. za ukop (žene) (tur. od arap. tabut) tekija ž isl. duhovni dom u kojem borave derviši i obavljaju vjerske obrede; derviški samostan (tur. tekke od arap.) topuk m iskrvlj. od topuz; 1. pejor. glupost, tvrdoglavost, neshvaćanje 2. željezni, metalni predmeti: matun, tava, brava tura m 1. službeni sultanov monogram, na novcu ili fermanu 2. ona strana novca na kojoj je tura, broj ili jazija =numerička oznaka /turali - označen turom/ ugursuz m reg. ekspr. 1. onaj koji donosi nesreću; nesretnik, zlosretnik, pehist 2. hip. obješenjak, vragolan, spadalo 3. pejor. nevaljao, spadalo, zao i opak čovjek (tur. ugursuz = nesretan, koban) vakatm(G –kta, N mn –kti) 1. reg ekspr. vrijeme, doba/ nevakat 2. vrijeme molitve, namaza 3. namaz (tur. vakit od arap.) veresija ž žarg. davanje robe na vjeru, na dug, na početak, ob. u maloprodaji (tur. veresi) verigaž(G mn veriga) 1. velik lanac kojim se što zatvara, pregrađuje, priječi 2. reg. lanac nad ognjištem nad kojim visi kotao; komoštra3. okovi na nogama robijaša /prasl. verige/ zar m reg. 1. zastor, zavjesa 2. etnol. ženska gornja odjeća; koprena muslimanki (zavitak za razliku od feredže (tur. od arap. izar) zeman m (G zemana) reg. epoha, vrijeme u velikom odsjeku sa svojim obilježjem; vakat, doba (tur. zaman od arap. zaman) zjajiti od zijati, pejor. 1. bezizražajno gledati, blenuti, zazjavati 2.imati velik otvor, zjapiti 3. vikati, derati se uglas (prasl. zijati) 99


Sadržaj Predgovor: Odron ljubavi i čovjekove patnje ...............5 Bože spasi planetu! ......................................................9 Student uči….............................................................10 Motiv iz sušnoga srpanjskog jutra ..............................11 Stojesenji jablan u društvu vihra.................................12 Siječanjski sonet iz 1935. ...........................................13 Jedan mi ahbab dolazi u razred ..................................14 Zimi u internatskoj sobi “Krezi” ................................16 Obraćanje ..................................................................18 Ferijalna pričanja s ahbabom .....................................19 Sretan… nesretan… ...................................................22 Ahbab i Kreza ljute se na me ......................................25 Jugovina dolazi u pohode siječnju ..............................27 Sa zemlje u zemlju .....................................................28 Bogu dželešanuhu ......................................................30 Tražim novu Krezu ....................................................31 S Poligona u travnju ..................................................33 Pejgamber se rodi ......................................................34 Pejgamberu na Novu godinu......................................35 Pejgamber (a.s.) kod Ebu Taliba.................................37 Senetul – huzn ...........................................................39 Riječ srca ...................................................................40 Savjet majčin .............................................................41 101


Tišina ........................................................................43 Bol i čežnja ................................................................44 Svevišnji se javio ........................................................45 Sinoć sam sanjao majku .............................................46 Vapaj sa suzama.........................................................49 Zemlja stećaka i nišana pjeva .....................................50 Odkinuta ruka ...........................................................51 Ahbab je ranjen .........................................................52 Uzmite mi dušu .........................................................53 Otac mi piše ..............................................................54 Ja ne znam.................................................................55 Pjesma o jednom begu ...............................................56 Tako mi dina .............................................................57 Proza .........................................................................59 U spomenar pjesnikinji Venki ....................................60 Jajčanka Marica .........................................................61 Pakleni brak ..............................................................62 Ramazanska pjesma ...................................................64 Uzporedba .................................................................66 Sanje .........................................................................67 Smrt srdca .................................................................68 Pogovor: Ismet Žunić pjesnik obespravljenih u vremenu ratnom i predratnom 1935 – 1945 ...........71 Rječnik manje poznatih riječi .....................................91

102


"Ritam rata i poezije"  

Na dlanima toplim svoju dušu nosi(m)” u “ozvijezdanom čistom nebu našijeh srdaca!”

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you