Page 1

^ASOPIS ZA KULTURU I DRU[TVENA PITANJA

l

GODINA XX

l

2011.

l

BROJ 101-102

l

CIJENA 40 KN

BEHAR Ned`ad Ibri{imovi} (1940. - 2011.) POSLJEDNJI INTERVJU

U@ASAVAM SE DRVE]A KOJE JE @IVO, A NE MO@E DA HODA IZ DJELA: Ugursuz, Vje~nik, El-Hidrova knjiga, Nakaza i vila, Ruhani i {ejtani inspiracija O Ned`adu Ibri{imovi}u pi{u: Ferid Muhi}, Ervin Jahi}, Abdulah Sidran, Sanjin Kodri}, Danko Plevnik, Ratko Adamovi}, Asmir Kujovi}, Nadija Rebronja, Filip Mursel Begovi}


BEHAR

BEHAR, dvomjese~ni bo{nja~ki ~asopis za kulturu i dru{tvena pitanja Nakladnik: Kulturno dru{tvo Bo{njaka Hrvatske PREPOROD Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVI] Izvr{ni urednik: Filip Mursel BEGOVI] Uredni{tvo: Senad NANI], Ervin JAHI], Sena KULENOVI], Azra ABAD@I] NAVAEY Rukopisi i fotografije se ne vra}aju Adresa: BEHAR KDBH “Preporod” Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr seadbegovic@yahoo.com web: www.kdbhpreporod.hr Cijena po primjerku 20 kn, dvobroj 40 kn, godi{nja pretplata 100 kn Cijena u BiH: 5 KM, dvobroj 10 KM, godi{nja pretplata 20 KM. Kunski `iro-ra~un: ZABA 2360000-1101441490 Devizni `iro-ra~un: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) Grafi~ki dizajn i prijelom: Selma Kukavica Tisak: “STAJER GRAF”, Zagreb Tiskano uz financijsku potporu iz Dr`avnog prora~una Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. ISSN 1330-5182 Mi{ljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nu`no i stavovi uredni{tva.

2

SADR@AJ

UVODNIK

Ned`ad Ibri{imovi} (1940. – 2011.)

3

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM Ferid Muhi}: Ka}uni i zahvalnost Ervin Jahi}: Bio jednom jedan koji svoje srce nije po`urivao Abdulah Sidran: Da bi krenuo sa mrtve ta~ke – u Bosni ~ovjek najprije mora da umre Sanjin Kodri}: @ivotna storija i knji`evna historija

8 11

POSLJEDNJI INTERVJU (razgovarao Ervin Jahi}) Ned`ad Ibri{imovi}: U`asavam se drve}a koje je `ivo, a ne mo`e da hoda

14

EL-HIDROVA KNJIGA Ned`ad Ibri{imovi} o El Hidrovoj knjizi

33

LIKOVNO OKNO Sjenke i odrazi (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

41

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A Asmir Kujovi}: Roman “Vje~nik“ Ned`ad Ibri{imovi}a Nadija Rebronja: Vje~ita snaga pisanja u romanu “Vje~nik“ Danko Plevnik: Pisac koji `eli biti vje~an svojim slovima Ratko Adamovi}: Apoteoza pripoveda~koj imaginaciji

45 60 62 64

NED@AD IBRI[IMOVI]: Izbor iz djela Ugursuz 65 Vje~nik 71 El-Hidrova knjiga 78

Nakaza i vila Ruhani i {ejtani inspiracija

POST SCRIPTUM Filip Mursel Begovi}: Ned`adova pjesma muslimanka

4 6

83 85

94

Na naslovnici: Ned`ad Ibri{imovi} (fotografirao Fuad Fo~o)

BEHAR 101-102


UVODNIK

NED@AD IBRI[IMOVI] 17. {evvala 1432. po Hid`ri, ili 15. rujna 2011. po Isau, alejhisselam, u Sarajevu, u 71. godini `ivota, na ahiret je preselio bosanskohercegova~ki knji`evnik i kipar Ned`ad Ibri{imovi}. “Behar“ je jo{ za njegova `ivota pripremao specijalni broj posve}en njegovu djelu, ali Allahovom, d`. {., odredbom ne bi su|eno da ga on lista svojim rukama. Ned`ad Ibri{imovi} bija{e neponovljiv pisac i ~ovjek! U spomen na njega i zahvalnost za umjetnost kojom nas je obogatio, ovaj broj “Behara“ podsje}anje je na njega, na duboki trag koji je ostavio u literaturi, kiparstvu i na{im srcima kao na{ prijatelj. Uostalom, upravo u Beharu mo`ete pro~itati njegov posljednji intervju. Skicu za portret ljudske, spisateljske i intelektualne veli~ine. Neka je rahmet lijepoj du{i na{eg had`ije Ned`ada! NED@AD IBRI[IMOVI] ro|en je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu. Osnovnu {kolu zavr{io je u @ep~u. Srednju umjetni~ku {kolu, odsjek kiparstvo, zavr{io je 1961. godine u Sarajevu. U Sarajevu je 1977. diplomirao na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Bio je ~lan Dru{tva pisaca Bosne i Hercegovine od 1964. godine i Udru`enja likovnih umjetnika od 1982. godine. Bio je predsjednik Dru{tva pisaca Bosne i Hercegovine od 1993. do 2001., a od 1955. do 1998., glavni i odgovorni urednik ~asopisa za knji`evnost “@ivot”. Autor je vi{e knjiga, pripovijesti, drama i romana od kojih navodimo: UGURSUZ. Roman. Svjetlost, Sarajevo, 1968; ZLA KREV. Prelo`ila Milada Nedvedova. Odeon. Praha, 1976; 3. izd. V. Masle{a, Sarajevo, 1982; OGURSEZI. Perkhteu Musa Ramadani, Prishtine, Rilindija, 1988; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1991; - UGURSUZ. Preporod, Sarajevo, 1996; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1997; - UGURSUZ. Publishing, Sarajevo, 1999; - UGURSUZ. Autorovo izdanje, Sarajevo, 2009. Roman UGURSUZ nagra|en je [estoaprilskom nagradom grada Sarajeva 1969. KARABEG. Roman. Svjetlost, Sarajevo, 1971; drugo izd. Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985; KARABEG. El-Kalem, Sarajevo, 1996.

BEHAR 101-102

(1940. – 2011.)

Roman KARABEG nagra|en je Nagradom IP Svjetlost 1971. BRA]A I VEZIRI. Roman. V. Masle{a, Sarajevo, 1989; -BRA]A I VEZIRI, Autorovo izdanje, Sarajevo, 1991. Roman BRA]A I VEZIRI nagra|en je Nagradom IP V. Masle{a 1989. KNJIGA ADEMA KAHRIMANA NAPISANA NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM BOSANCEM. Svjetlost, Sarajevo, 1992. - KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... Dvojezi~no izdanje na bosanskom i engleskom, Ljiljan, Sarajevo, 1994; - ELLIBRO DE ADEM KAHRIMAN. Traduccion de Antonio Saborit y Stephen Schnvartz, Breve Fondo Editorial, Mexico, 2000; - KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... Trojezi~no izdanje na bosanskom, engleskom i njema~kom. Dru{tvo pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2003; -KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... Connectum, Sarajevo, 2006. KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... nagra|ena je Nagradom Dru{tva pisaca za 1992. WOLAND U SARAJEVU. Drama. CZKIO, Te{anj, 2000. Nagrada za najbolji dramski tekst na Festivalu doma}e drame u Zenici 2003. IZABRANA DJELA U DESET KNJIGA. Svjetlost, Svjetlost-komerc d.d., 2005. Nagrada Skender Kulenovi} za izabrana djela 2005. VJE^NIK. Roman. Svjetlost-komerc d.d., 2005. (5 izdanja); - VJE^NIK. VBZ, Zagreb, 2007; VJE^NIK. Zalihica, Sarajevo, 2008, - VJE^NIK. [ahinpa{i}, Sarajevo, 2008; - ETERNEE. Translated by Ahmed i Lejla Ananda. Acamedy of sciences and arts of Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, 2010. Nagrada Bo{nja~ke zajednice kulture Preporod, 2005. Nagrada izdava~a Bosne i Hercegovine, 2005. Nagrada Hasan Kaimija, 2005. EL-HIDROVA KNJIGA. Roman. Vlastita naklada, 2011., Sarajevo.

3


OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

KA]UNI I ZAHVALNOST

Pi{e: Ferid Muhi} Ned`ad i ja smo nekoliko godina proveli sasvim blizu – nije nas dijelilo vi{e od desetak kilometara. A nismo ni znali jedan za drugog niti smo se za to vrijeme sreli. Kada je u tre}oj godini `ivota ostao jetim (babo mu preselio), majka je sa Ned`adom oti{la u @ep~e. Te iste godine rodio sam se ja u Zavidovi}ima. I kao {to smo od po~etka rasli u blizini jedan drugoga, a nismo se vi|ali, tako je ovo mimoila`enje potrajalo neobi~no dugo. Bivalo je da smo mjesecima u istom gradu, i ~ak da u~estvujemo na istim simpozijumima, konferencijama i susretima, a da se mimoi|emo ne vidjevi{i se, kao da na{e trajektorije kontroli{e neki mo}an daljinski upravlja~. Tako se i na{ poslednji susret desio; sreli smo se, a ni on ni ja nismo znali da }e onaj drugi po}i na to nezaboravno putovanje u Ka}une... Na {ta prvo pomislite kad se sjetite odre|ene li~nosti?! Kad se sjetim Ned`ada Ibri{imovi}a, ja odmah pomislim na ka}une i na zahvalnost! Ka}un je, botani~ki, biljka koju na{ narod naziva jo{ i salep. To je planinska biljka, iz familije orhideja sa dubokim korijenom. Kad vidite ka}un taj ukras i pravu rijetkost me|u biljkama, kraljevske purpurne boje, kako se u planinskoj livadi izdvaja od svih ostalih biljaka i nadvisuje ih, onda ste vidjeli i kraljevsku pojavu Ned`ada Ibri{imovi}a kako se izdvaja od svih ljudi, dok prolazi ulicom prepunom pje{aka i nadvisuje ih gotovo za glavu. A i prezime ti je, brate dragi, ba{ lijepo! Ibri{imovi} Ibri{im karanfil! A ~uj tek kako zvu~i i na latinskom: Dionthus superbus! To sam mu spomenuo dok smo sjedili u Ka}unima. Tada smo i otkrili da smo prvo djetinjstvo proveli ne samo uz istu rijeku (Bosnu),

4

gledaju}i iste oblake i slu{aju}i iste gromove, nego da smo i brojali iste vagone {to su na hiljade prolazile kompozicijama dugih teretnih vozova; razlika je bila u tome da je Ned`ad prvi brojao one koji su i{li prema sjeveru, iz Bosne, dok sam je prvi brojao one koji su i{li prema jugu, u Bosnu! Iako djeca, zapazili smo jo{ tada da je mnogo vi{e punih teretnih vagona odlazilo iz Bosne, nego {to je dolazilo u Bosnu; u Bosnu su uglavnom pristizali prazni vagoni. Ka}un Ned`ad Ibri{im Karanfil! Blijede i gube mo} sve one pompezne titule rimskih imperatora, saksonskih nadvojvoda, {panskih vice-kraljeva, stepskih gospodara, hanova i sultana, mogula i maharad`a! A i zar bi moglo biti druga~ije!? Nije to {to je Ned`ad Ibri{imovi} pjesnik, dok bi oni mogli biti njegov stih njegove pjesme; ni to {to je Ned`ad skulptor, a oni bi mogli biti bista u njegovom ateljeu; ni to {to je Ned`ad slikar, a oni bi mogli biti portret njegove slike; ni to {to je on dramski pisac, dok bi oni mogli biti tek neki lik njegove drame. To je zato {to Ned`ad zna ne{to {to ni jedan od vladara, a malo ko od ljudi, - zna! Zna {ta zna~i zahvalnost i zna kome dugujemo zahvalnost! Sunce sija, mrak razgoni, svijet obasjava, grije nas, a niko od ljudi ne vidi u tome ni{ta ~udno i ne pita se kako je to mogu}e i za{to je to tako! Ali {ta god im i najmanje zasmeta; bilo kakvo zlo, ili bol, glad, muka, zujanje komarca, dje~iji pla~, dosadni tipovi - odmah se po~nu ~uditi, `ale se na sva usta, tra`e obja{njenje i pitaju {ta su Bogu zgrije{ili kad ih je to i to sna{lo. O vi, povr{ni ljudi! A nikada se ne pitate ~ime ste zaslu`ili svoj `ivot, zdravlje, radost, zanos, ljubav, radost, kona~no: svoju jutarnju kahvu za koju je neophodno da sve u kosmosu, i u na{oj galaksiji, i u sun~evom sistemu bude na svom mjestu, da ne spominjemo koliko jo{ nu`nih uslova treba ispuniti za to sitno zadovoljstvo!? Samo sam od Ned`ada Ibri{imovi}a o tome ~uo pravu rije~: “Nikoga ne optu`ujem i nikoga ne krivim za d`ehennem kroz koji sam prolazio cijeli `ivot, evo ve} pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio; ali nikome i ne zahvaljujem na sre}i, snazi, zadovoljstvu i ushi}enju koje danas osje}am, I ovo mi je rekao Ned`ad Ibri{imovi}, tamo u Ka}unima, i dugo smo o tome razgovarali. Kakva je to suverenost du{e! Jer, Ned`ad im time zapravo poru~uje: Nemojte ni

BEHAR 101-102


FERID MUHI]

pomisliti da biste mogli stati izme|u mene i mog osmjeha! Ne postoje du{mani toliko va`ni u mom `ivotu, da bi me mogli u~initi nesre}nim! A tek kad pomislim na ono {to slijedi! Zahvalnost! Na filozofiju zahvalnosti! Isku{enja i stradanja, primi mu{ki, upravo ljudski, kao udare sudbine! Ne dolikuje ti kukati! Ne prekorijevaj vjetar, ne optu`uj pljusak, ne proklinji grom! Ni{ta od toga nije tebi ni bilo namijenjeno! Ali sre}a i snaga, zadovoljstvo i ushi}enje jesu uvijek upravo na{i, moji, li~ni, za nas namijenjeni, nama darovani! To je po{iljka upu}ena ba{ na na{u adresu, to je i milost i hedija i blagoslov. I zato na svakoj sre}i i dobroti treba biti zahvalan. Ponekad pi{em osje}aju}i da }u, ako kroz pisanje ne ispraznim glavu od svega {to se u njoj nakupilo, prosto poluditi! – pri~a mi Ned`ad, dok mi {etamo proplankom iznad Ka}una, a pramenovi kose mu vijore na povjetarcu kao resaste latice bijelog ibri{im karanfila. Nekim gestom i iznenada okrenutim poluprofilom, podsjeti me na D`ord`a Gordona Bajrona! Poslije na|em sasvim sli~nu misao kod Bajrona. I shvatim: to je, preru{en u Bajrona, Evropom i Balkanom nekada ve} {etao Ned`ad, a ono tada u Ka}unima, preru{en u Ned`ada, usput za kratko, ali da se upamti! – to je nai{ao Bajron. Poneko od ljudi postane vje~nik. Ne umre nikada, nego `ivi mijenjaju}i samo obli~je, kao {to drugi mijenju odijelo! Ne zna se kako se biraju oni koji }e to postati. Izgleda da su u konkurenciji samo oni najbolji. I oni najgori. Sopstvenom dostojanstvu nikako ne uspijevam nametnuti ideju smrti! I to je rekao, skoro kao za sebe, Ned`ad. Pa me pogledao i dodao: Ako ikada nai|e{ na ne{to {to me optu`uje, znaj da je istrgnuto iz konteksta! Nikada nisam na{ao ni{ta {to bi optu`ivalo Ned`ada Ibri{imovi}a. Ne bi se moglo ni na}i, makar mu sve istrgnuli iz konteksta. Eto, taj ~isti duh, taj vje~nik odjenut u Ned`ada Ibri{imovi}a, oti{ao je. A sada, zauvijek Zbogom, dok um ne~ujnim zbogom zida, Zbogom glasnije od jeke jerihonskih truba, Zbogom sujeti i slavi i bogatstvu i mo}i, igra~kama smrtnih ma{ina Zbogom! Nadvisio sve oko sebe, u kraljevskom purpuru, ka}un sa dubokim korijenom na proplanku. I odmah zatim ona misao o zahvalnosti. Na to dvoje pomislim kada se sjetim Ned`ada Ibri{imovi}a.

BEHAR 101-102

5


OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

Bio jednom jedan koji svoje srce nije po`urivao A bio isti taj i klonio se harama. I po svu no} i po sav dan mislio i na Drugi svijet, hodiv{i po tvrdoj zemlji. A bio taj isti, rekosmo, pisac, i to da ti pamet stane, apostol rije~i dugovjekih, nesmrtnih. I bio time i sam nesmrtan, vje~nik. Bio jedan {to svoje srce ne po`uriva{e, {to zna{e svoje mjesto u svijetu, i bio zadovoljan imanjem i nemanjem. Njegova mo}na rije~ moga{e da dr`i, di`e i odi`e‌

Pi{e: Ervin Jahi} Bio jednom jedan {to ima{e jedan bunar u kojem bijahu sve njegove re~enice, poznavao je njegovu tamu i njegovu dubinu. A bio gotovo neprekidno, cio dan i cijelu no}, pisac, ~ak, nekako, i ispod dana i ispod no}i‌ I bio sav od du{e, sav bio ~ista du{a. A bio od bosanske zemlje, od trava mi{kaki, kahvaji, mavi i turun|i boje. Ruke mu bija{e sna`ne, kova~ke, hod uspravan, glas dubok, ko iz bunara, hrapav, mu{ki i bez mahane. Misao mu bila svijetla, istinita, duboka poput najdubljeg oceana. La` mu bija{e strana, taj ima{e snage i znanja izricati stvari po istini. A bio gord, uznosit bez oholosti. I bio postojan drug. I umio razgovarati s ljudima, i umio otrpjeti |ahkad dokone, |ahkad smjerne. Na{aliti se znao, zasmijati za svoj, a bogme i tu|i }eif. A bio prema ljudima obziran, plaho uvi|avan. A bio ponizan i zahvalan prema Tvorcu svome, a{ik zaljubljeni. I stalno se preispitivao, stalno isk’o uputu da upu}en bude i da se Gospodaru svjetova omili. I bio vazda budan, traga~. Mrzak mu bio prostakluk, strana mu bila zavist. Bio tako jedan {to zaistinski `ivlja{e umjetnost, {to ne trati{e ni svoje ni tu|e vrijeme. Bio ponizan u davanju, gospodstven u primanju. Bio sav od najfinijih niti skrojen, nepatvoren plemi} duha. Boljela ga pomisao da ljudi ne valjaju, `udio je za uljudbom. A bio s ciljem da sve {to radi bude halal.

6

*** A bio jedan {to, kad mu vjera omili, za njega misli{e hod`a petkom. I dok bi d`ahil, vjeru je }utio, i dok bi sarho{, u dergjahu svoga srca izgovara{e La illahe illallah, i tu istinu upotpuni s Muhammedun resulullah. Bio jedan {to se ~uvao tu|eg haka. I {to ni~iju me|u nije pomjerao. Bio jedan {to je sagradio Kabu u svom srcu. I zna{e zahvaliti se Gospodaru svome i na sre}i i na tuzi. I mnogo se uzda{e u Njega. I sve {to imade, zna{e da je od Milostivog. I da nikad nije sam. Tako, po prilici, ide jedna od mogu}ih pri~a o rahmetli Ned`adu Ibri{imovi}u, mo`da najautenti~nijem piscu kojeg upoznah, a nesumnjivo, da je takve vage i instrumenata, vidjelo bi se, du{i koja je odistinski tanjila razliku izme|u osobe gra|anina i pisca. Jer on bija{e ~ovjek sav uronjen u literaturu, sav od rije~i i ideja koje filtrira{e kroz vlastitu mentalnu re{etku, da bi samo nekima od njih dao status knji`evne javnosti. Jedan od malobrojnih posve}enika umjetnosti, kojem je alternativni identitet bio kiparstvo i slikarstvo, nipo{to ne{to {to nema veze sa za~injavala{tvom i izra`avanjem. Ne znam ispri~ati pri~u dostojnu spomena na tog knji`evnog prvaka, velikana, El-Gigantea bosanskobo{nja~ke literature. Bog me nije obdario takvim pripovjeda~kim darom pa da osjetite da je na ovaj papir pala bistra suza. Ned`ad bija{e ponosit i otmjen ~ovjek. Potkraj `ivota `ivje{e po strani, u dragovoljnom izgnanstvu od intriga i sihirbaza mati~ne bosanskohercegova~ke kulture, u nekoj vrsti unutarnjeg egzila jer mu je u vanjskom svijetu mnogo{to bilo naopako i ru`no. Prestravljivala ga je ru`no}a, a posve mu stranima bijahu mr`nja i zavist. Kad bi, skrupulozan kakav bija{e, osjetio nepravdu ili naslutio zlo u ljudima, povla~io bi se u samo}u, zapadao bi u posve nemetafori~nu,

BEHAR 101-102


ERVIN JAHI]

fizi~ku {utnju, nijemost, nevoljan da joj se otme i da je se mu spo~itava{e knji`evni kaplari i pigmeji duha, i rasple{e kutari{e. I nije u tome bilo gega ili mimikrije, kako se nekovrsnu knji`evnu hobotnicu oko njega koje se ne bi u~estilo kazivati ovih dana. To nipo{to ne zna~i da Ned`ad postidjeli ni socijalisti~ki prokaziva~i i atentatori literature. nije bio majstor usmenog kazivanja, urnebesno duhovit i I ma koliko bio najdragocjeniji duh jedne male i, ruku na iznimno tanko}utan verbalist. U Popovi}ima pokraj srce, minorne kulture, u tako maloj knji`evnosti – tijesnoj Sarajeva dogotovio je svoju knjigu `ivota koju zapo~e{e i ~a|avoj, uskogrudnoj i svadljivoj, maloj koja bi da je velidesetlje}ima prije, knjigu o prvim pitanjima `ivota – o smrti, ka i velikoj samo u svom pogledu – sve }e u~initi da ti ili mo`da o njezinu odga|anju. Na hrvatskom izdanju te zgade `ivot, da te poremete, da te nasekiraju, da ti ne daju knjige zapisah: “Danas tobo`e umjetni~ki potro{en, nemo- dahnuti jer bi da si ‘vaki i ‘naki, ovo i ono. Ned`ad ne{}e da deran i patrijarhalan motiv ljudske besmrtnosti u romanu bude ni ovo ni ono, ne pade mu na pamet da bude po njiponajboljeg bosanskohercegova~kog pisca Ned`ada hovu kroju i arku, po njihovu tabijatu. Formiran na bosanIbri{imovi}a Vje~nik – i kao mitologem i kao poeti~ki djela- skoj zemlji, ponikao iz tradicije koja nije samo antan pojam – aboliran je i sa~uvan od ovodobnog (literarnog tagonirala i krvarila nego se i samjeravala i ogledala u i kulturnog) zaborava. Vje~nik je, uvjetno re~eno, roman li- drugima, duboko po{tuju}i etni~ki kolorit i ne previ|aju}i ka. Pisar Neferti (~as Imhotep, ~as Huan San~os Eskobar, pluralizam bosanske pro{losti i sada{njosti, Ned`adu Ibri{imovi}u ni jedna novovjeka ~as Abdullah Misri el-Bosnawi...), mejhana od kulture, kojom sunaime, poku{ava otkriti tajnu Formiran na bosanskoj zemlji, ponivereno ravna{e nakaze i vilenjasvoje dugovje~nosti i pritom kao iz tradicije koja nije samo antagoci, nipo{to nije mogla biti mjesusre}e mitolo{ke i povijesne nirala i krvarila nego se i samjeravala rom. Taj otmjeni i osobito goslikove besmrtnih ili dugovje~nih podstven ~ovjek ni jednom rijeljudi. Vje~nik je, me|utim, tako|er i ogledala u drugima, duboko po{tuju~ju nije dao na znanje da se ljuti uvjetno, i metafizi~ki roman. Me}i etni~ki kolorit i ne previ|aju}i pluraili da ne halali. Ni kad im argutafizi~ki po svojoj vertikalnoj imlizam bosanske pro{losti i sada{njomenti bija{e da je Ned`ad previpostaciji, ali i ideologiji: u njemu je sti, Ne d`a du Ibri{imovi}u ni jedna {e musliman, to jest da on i nije Bog s pravom gore, a ljudi, takonovovjeka mejhana od kulture, kojom ~ovjek nego musliman, kako |er s pravom, ‘dolje’. U njemu se krivokletnici nakaradno ironizinaveliko razgovara o du{i i njezisuvereno ravna{e nakaze i vilenjaci, ra{e njegove rije~i. Dodu{e, Nenim mnogolikim manifestacijanipo{to nije mogla biti mjerom. Taj otd`ad je bio sr~an ~ovjek, zauzet i ma, o grijehu, smrti i `ivotu. Njimjeni i osobito gospodstven ~ovjek ni empati~an u pitanjima vjere. me promi~u likovi Utnapi{tima, jednom rije~ju nije dao na znanje da Gorio je da nadoknadi ono {to je Ahasvera, Ukletog Holandeza, se ljuti ili da ne halali. Ni kad im arpola stolje}a bilo rupa na njegoPindole... koji svoju besmrtnost voj du{i. Pedeset punih godina nose kao prokletstvo i kaznu. Jegumenti bija{e da je Ned`ad previ{e tra`io je smirenje, te`io dosluhu dino Neferti alias Abdullah Misri musliman, to jest da on i nije ~ovjek s Gospodarom, i tek nakon tog el-Bosnawi i El-Hidr, iako smrtni, nego musliman, kako krivokletnici dugog lutanja Gospodar mu je sa svojom su dugovje~no{}u na ka rad no ironizira{e njegove rije~i. otvorio svoju ku}u. A to ne bija{e ‘pomireni u Bogu’, suglasni podni ku}a bez vrata, ni ku}a zatvonijeti Bo`ji plan i odre|enje. Uvjetno re~eno, Vje~nik je i povijesni roman i roman s renih vrata, ve} ku}a sr~ane ispunjenosti. Kada paliku}e i tezom. Sasvim je, me|utim, neprijeporno da je njegov pri- hulje zapali{e Bosnu, Ned`adova rije~ pobunila se protiv povjeda~ poput postmodernog Orfeja koji se enciklopedijski zlo~ina. U tome bi i pretjerivanja, ali te{ko da ne stoje sje}a svega – po~etaka i ‘krajeva’ svijeta i vremena, kultur- mnoge od tih njegovih rije~i ima li se na umu kontekst. I ne historije, ali i doba me|upro`imanja razli~itih religija, ju~er i danas. Jer, ruku na srce, iskrenom vjerniku na svamitologija i duhovnosti. Ibri{imovi} je erudicijom, stilskim koj stopi Zemlje, a nekmoli u Bosni, pretra`uju nutrinu, majstorstvom, bezmalo starinskim sluhom za re~enicu, otimaju du{u da bi je iznova preoblikovali. Tom novovjeimaginacijom i vje{tinom da nas oblikotvornom vjerodos- kom }udore|u insan se te{ko odupire. Jo{ ako je spisatojno{}u i nesvakida{njom sugestivno{}u pro{eta kultur- teljska gromada poput Ned`ada… nom povije{}u svijeta od pamtivijeka do na{ih dana – velik, Posve indiskretno, Had`ija, kako sam ga oslovljavao, u mo}an i nezaboravan pisac. Pisac koji podi`e standarde ne mom je srcu sebi D`ennet sagradio. I zato dovim: O ti du{o smirena, had`i Ned`adova, vrati se svome Gosposamo unutar svoje mati~ne knji`evnosti.“ daru zbrinuta i razraha}ena. Vje~nik malo pred autorovu smrt dobi svoj nastavak u ElHidrovoj knjizi. Poput viso~kih piramida, taj epohalan i Bio jednom jedan koji svoje srce nije po`urivao. ustvari te{ko usporediv roman, bi do~ekan na no`. I sva{ta Bio jedan Ned`ad, ni s kim usporediv.

BEHAR 101-102

7


OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

Da bi krenuo sa mrtve ta~ke – u Bosni ~ovjek najprije mora da umre Valjda }e mi se sada napokon prestati podsmjehivati kada ponovim: Ned`ad je bio najve}i umjetnik ikada ro|en u Bosni i Hercegovini.

Pi{e: Abdulah Sidran

Prestanak op}e opasnosti (prilog biografiji Ned`ada Ibri{imovi}a) Nisam upamtio ni{ta od svega {to se zbivalo danas trinaestog juna devedesetpete hiljadu sto i ne znam kojeg dana pod Opsadom Samo mi pred o~ima dok se uvodim u san blista osmijeh ~iste djetinje radosti na licu Ned`ada Ibri{imovi}a u trenu kad mu – umjesto pozdrava na bosanskom jeziku – rekoh “Eselamu alejkum“ Trista hiljada sarajevskih logora{a znaju da ova pjesma

ovdje prirodno zavr{ava – ali {ta sa cijelim Svijetom u koga je davno struhlo srce? Zato o Majstoru Ned`adu dodajem jo{ ovo: Njegova je du{a zajedno sa tijelom ~etiri decenije gorjela na loma~i vlastite nesno{ljive darovitosti Po sebe i po druge opasan – takav je bio taj spoj ~ovjeka i njegovoga dara Gdje god bi do|i – svirala Op}a Opasnost

^esto je u sarajevskim knji`evnim krugovima bivala izvrgavana podsmijehu moja nedokaziva tvrdnja da Bosna nije rodila darovitijeg umjetnika od knji`evnika Ned`ada Ibri{imovi}a. Takvo je moje uvjerenje vjerovatno zna~ajno podupirala vi{estrukost njegove darovitosti: pisac koji neprekidno istra`uje i biva majstor u najrazli~itijim knji`evnim formama, od kratke pri~e, eksperimentalne radijske drame i novele, do klasi~ne pripovijesti i modernog romana. Uz to, slikar-crta~, i kipar, tvorac krajnje neobi~nih konstrukcija i formi u

8

I ve} se vidjelo kako u dim, prah i maglu odlazi Majstor i svako njegovo nadahnu}e Prijatelji kriomice posmrtne govore spremali Tad u~ini samo jedan korak - ni udesno ni ulijevo ni naprijed ni natrag – nego udubinu u~ini korak kojim se skloni u ku}u i pod krov revne i smjerne molitve Sada nam otamo na na{e pozdrave dje~ijim osmijesima uzvra}a (1995)

najrazli~itijim materijalima: drvo, kamen, poliester, `ica, bronza... I na kraju, a nimalo neva`no: umjetnik neobi~nog filozofskog dara, naravno, ako filozofiju razumijevamo ne kao skup ideja, teorijskih postavki i sistema, nego kao nivo i na~in na koji mo`emo raspravljati o bilo ~emu. Ve} od 1964/5. godine, kad po~inje objavljivati svoje prve ozbiljnije radove, bilo je sasvim o~igledno da se radi o nesvakida{njem, veoma rijetkom i beskrajno posebnom individualnom talentu: tada{nja uredni~ka

BEHAR 101-102


ABDULAH SIDRAN

de`urna svijest nije mogla “progutati” “defetisti~ki” naslov njegove prve knjige, bijahu to kratke pripovijetke, Ku}a bez vrata, pa je knjiga izi{la pod “malo veselijim” naslovom Ku}a zatvorenih vrata, ~ime se, naravno, poni{tila jedna od va`nijih pi{~evih ideja. Roman Ugursuz, 1968, ve} biva knji`evna senzacija, a njegove prve re~enice... “Jesam sluga Muzafer i gad” - recituju gimnazijalci po sarajevskim ulicama. Pisac dobija [estoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Slijedi mo`da i cijela decenija njegove opsesije povijesnim likom i fenomenom Husein-kapetana Grada{~evi}a. Uz kratkotrajnu ekskurziju do Mostara, gdje u liku mostarskog muftije Karabega, {to je i naslov romana, postavlja pitanje o smislu borbe i otpora u istorijski beznade`nim okolnostima, te o prirodi i izgledima pojedina~ne svijesti i razuma u sukobu sa pomahnitalom svije{}u kolektiva, da ba{ ne ka`emo: rulje. Uz re~enu ekskurziju, ta je decenija rezultirala brojnim knji`evnim formama (dokumentarni zapis, propovijetka, drama, roman), a sve na jednu temu: Husein-kapetan Grada{~evi}. Krunsko djelo, veoma obiman roman Bra}a i veziri, kao da nije dovoljno pa`ljivo recipiran. Pisan je iz jednog daha, kao u jednoj jedinoj re~enici. Ono {to je izgledalo pitko i bistro u ranim pripovijetkama iz ciklusa o [amilima - tu se pokazalo te{ko prohodnim, kao da je pisac, hotimice, pred doma}ega ~itaoca postavio zadatak kakvome taj vjerovatno nije bio dorastao. Veoma su va`na i zna~ajna Ibri{imovi}eva djela nastala u vrijeme agresije na BiH, na prvom mjestu, svakako Knjiga Adema Kahrimana... i drama Woland u Sarajevu ali je pa makar i kao kuriozum - potrebno zabilje`iti kako se ba{ u tome nevaktu Ibri{imovi} oglasio i kao pjesnik! Uz desetinu pjesama koje se zasnivaju na kakvoj zgodi, po{alici, dosjetki, posre}ilo mu se (valjalo bi biti mnogo pakostan pa kazati “omaklo“), da napi{e i neke od najboljih i jednu pod nazivom Bosna, mo`da i ponajbolju domoljubnu pjesmu u ovda{njoj na{oj knji`evnosti Ostajem pri svojoj nedokazivoj tvrdnji da je Ned`ad Ibri{imovi} najdarovitiji umjetnik {to ga je Bosna rodila. Roman Vje~nik, zajedno sa svojim produ`etkomnastavkom, El Hidrova knjiga, `ivotno su djelo Ned`ada Ibri{imovi}a. U svega nekoliko godina nakon objavljivanja Vje~nik je do`ivio desetak izdanja i u mjerodavnim stru~nim krugovima ozna~en knji`evnim remekdjelom. Filozof i publicist iz Hrvatske Danko Plevnik objavljuje op{iran analiti~ki tekst i sa ushi}enjem ustvr|uje kako bi bosanski pisac Ned`ad Ibri{imovi}, da je kojim slu~ajem pisao na francuskom, “za svoje djelo ve} dobio Nobelovu nagradu“. Roman obuhvata vrijeme od nekoliko hiljada godina, a jedinstveni pripovjeda~ki subjekt, vje~nik na planeti Zemlji ve} pet hiljada

BEHAR 101-102

^itamo i slu{amo ovih dana kako o njegovom zna~aju, vrlinama, moralnoj i povijesnoj veli~ini punih usta govore oni koji su praznih srca godinama gledali kako se taj ~ovjek zlopati i pre`ivljava na rubu bijede. Njima, koji su udesili da u Federaciji BiH 25.000 ljudi (!?) - me|u kojima nema niti jednog nau~nika ni kulturnog radnika - prima nekakve zaslu`ne, iznimne, beneficirane penzije, njima dakle, vlastodr{cima, bilo je normalno da veliki pisac, akademik, ima poni`avaju}u penziju od dvije-tri stotine KM i bilo im normalno da taj nacionalni bard, sa svojih 65 i 70 godina, po partijskim kancelarijama i po kafanskim ba{tama tegli i nosa i nudi i prodaje vlastite knjige. godina, svoje vje~ni{tvo zapo~inje u starom Egiptu, kao “tada imenom Neferti, prvi pisar vrhovnoga sve}enika Ahmozea u hramu Ptah“ i nastavlja, sve do XX. vijeka u Sarajevu, kroz likove osu|enika na vje~nost, vje~nika: Utnapi{tima iz mesopotamske, Aideneja iz starogr~ke, Ahasfera iz jevrejske, Ukletog Holandeza iz kr{}anske, El-Hidra iz islamske, El-Kaima iz islamsko-{iitske, te Pindole Baradva|e iz budisti~ke kulturne tradicije. Ne postoji – ili barem ja ne znam da u savremenoj svjetskoj knji`evnosti postoji tako superioran knji`evno-jezi~ki zahvat i tako grandiozna izvedba jedne nadasve originalne filozofsko-literarne ideje. Ibri{imovi} je Vje~nika pisao punih ~etrdeset godina. Bio sam svjedokom tog procesa i pamtim da sam, nakon prvih nekoliko fragmenata objavljenih u ~asopisima Odjek i @ivot, a uvijek u razmacima od po nekoliko godina, nepristojno radoznalo zapitkivao pisca za{to posao ide tako sporo. Nije se smjelo ni{ta pitati, trebalo je odmah znati: lako i brzo, izglave i napamet pi{u diletanti. Ozbiljan pisac, pravi pisac, onaj na koga je Svevi{nji, podariv{i mu talenat, prenio dio svojih nadle`nosti – pi{e sporo, ne radi napamet i iz glave, i uz njega su uvijek brojna pomagala: rje~nici i enciklopedije, almanasi, kalendari, leksikoni i kuhari... Da bi zapo~eo svoj roman, pisac Ibri{imov} je morao prou~iti desetinu knjiga iz egiptologije. Da bi tek oprezno pristupio motivu Ukletog Holandeza, morao je postati stru~njak za povijest brodogradnje. On zna da

9


OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

brzina, aljkavost i {lamperaj ni u kojem poslu nisu vrijeme i pogledajte istoga dje~aka, sad malo odraslijeg, dopustivi, a da u spisateljskom poslu stvar stoji jo{ sad je to ve} mom~i}, eno ga u sarajevskoj srednjoj te`e: u njemu, biti povr{an i aljkav, isto je {to i biti - {koli za primijenjenu umjetnost, eno, na {kolskim ~asovima pravi papirnate ~amce i pu{ta ih da plove nevidljinemoralan. Talenat je svetost, svetost obavezuje. A talenat - {ta je to? Otkuda dolazi? Mo`e se na{iroko vom rijekom izme|u klupa, eno ga, potom, na psihijagovoriti o njegovim svojstvima, ali {ta kazivati o njego- trijskoj klinici, strogo je vrijeme, strogi su doktori, govovome porijeklu? ^ovje~anstvo jo{ nije odgonetnulo re o mladala~koj {izofreniji, to im je najlak{e, {ibaju i tajnu ljudske darovitosti i jo{ se moramo slu`iti prispo- tuku dje~aka elektro{okovima, on bje`i, bje`i, bje`i, dobom o {koljci i biseru koji u njoj nastaje tek i samo sada ga gone i bolni~ari i policajci, on se sakriva u kanaonda ako se i kad se na njenom organizmu stvori rana. lu Ko{evskog potoka, kod Alipa{ine d`amije i satima Zamislite zato roman, jedan po svemu bosanski roman, ~eka da potjera mine... ^im se, u prvi sumrak, kad je ~ija nevesela radnja po~inje obi~nom, banalnom sve utihlo, uzverao uz podzidu, pravo im u ruke uletio... nesre}om pri iskakanju iz voza na provincijskoj stanici Ne mo`e se ute}i od vlastite sudbine... u @ep~u. Poginuo je mlad ~ovjek, otac porodice. Ostala Nikada ne}e biti napisan taj roman. Njegov junak i njeza njim mlada i lijepa udovica, sa dvoje djece, jedno gov nesu|eni pisac, Ned`ad Ibri{imovi}, oti{ao je od nas. ^itamo i slu{amo ovih mu{ko, drugo `ensko, dvije zladana kako o njegovom zna~atne jabuke, ne zna se koja je Ibri{imovi} je Vje~nika pisao pu nih ju, vrlinama, moralnoj i povijeljep{a i sla|a, s imenima kao iz ~etrdeset godina. Bio sam svjedosnoj veli~ini punih usta govore kakve bajke: Ned`ad i Nid`ara. oni koji su praznih srca godiZamislite sad kako prolazi vrijekom tog procesa i pamtim da sam, nama gledali kako se taj me, kako prolazi neko nedugo nakon prvih nekoliko fragmenata ~ovjek zlopati i pre`ivljava na vrijeme, i kako rodbina lijepe rubu bijede. Njima, koji su udovice sjedne da vije}a i vije}aobjavljenih u ~asopisima Odjek i @iudesili da u Federaciji BiH vije}a te izvije}a da udovici valja vot, a uvijek u razmacima od po ne25.000 ljudi (!?) - me|u kojima na}i ~ovjeka. Ne}e biti te{ko, ko liko godina, nepris toj no ra doz na lo nema niti jednog nau~nika ni udovica je ljepotica, i ne valja da kulturnog radnika - prima netako lijepa i tako mlada i jo{ uz zapitkivao pisca za{to posao ide takakve zaslu`ne, iznimne, beto plaho sojli `ena – `ivi bez ko sporo. Nije se smjelo ni{ta pitati, neficirane penzije, njima dasvoga ~ovjeka. Na{la se i prilika, trebalo je odmah znati: lako i brzo, kle, vlastodr{cima, bilo je nor{tonoka`u spramnje, ali je – malno da veliki pisac, akadeprema tradiciji koja veoma brine izglave i napamet - pi{u diletanti. mik, ima poni`avaju}u penziju o pravu naslje|a po mu{koj liniod dvije-tri stotine KM i bilo im ji – udova u novi brak mogla dovesti samo `ensko dijete. Ono mu{ko - jok! Zamislite normalno da taj nacionalni bard, sa svojih 65 i 70 jedan takav bosanski roman i zamislite u tome romanu godina, po partijskim kancelarijama i po kafanskim od majke otrgnutog desetogodi{njeg dje~aka koji se ba{tama tegli i nosa i nudi i prodaje vlastite knjige. najednom obrete u zeni~kom domu ratne siro~adi! Kupio sam jednom od svoga drugara Ned`ada, u kafaZamislite kako prolazi vrijeme, zamislite kako dje~ak ni [etali{te, dva primjerka njegovog Ugursuza. Pa se bje`i prugom, preska~e i zapinje o pragove izme|u {ina, sageo i kazao mu {apatom, da niko drugi ne ~uje: vidite li kako ga goni domski vaspita~, kako ga goni i “Ned`ade, bolan, kako mo`e{? Mene bi bilo stid“, a on kako ga hvata za kragnu od ko{ulje... i vu~e natrag, u me u o~i gleda i veli: “Stid je i mene. Ali - moram!“ veliku spavaonicu, iz koje dje~ak voli pobje}i, gdje bilo, To je na{a Bosna. Srami se onaj koji ima i prava i razgdje bilo... Pogledajte ga kako, svijen kao fetus, u drve- loga da se golemo uznosi i di~i, a ponose se i u prsa nom ambala`nom sanduku od {e}era fabrike Crvenka, busaju oni koji bi se, sa hiljadu razloga, morali srami~ita D`eka Londona i Tomasa Mana. Mra~no je u san- ti. To je na{a Bosna. U njoj, da bi stvari do{le na svoja duku i dje~ak pomjera knjigu naspram pukotine izme|u mjesta, ~ovjek najprije mora u grob. @iv ~ovjek, u Bosdasaka kroz koju prodire tra~ak svjetla od domske ni nema {ta da tra`i. Cio `ivot - u crnoj rupi poni`enja, rasvjete... ^ita red po red, dva po dva reda - jer vi{e ne u mrtvoj ta~ki ignorancije. Da bi krenuo sa mrtve ta~ke mo`e stati u svjetlosnu traku, dje~ak ~ita, {koljka lu~i – u Bosni ~ovjek najprije mora da umre. svoj ~arobni sekret, ra|a se i oblikuje dragulj-biser Govor odr`an na komemoraciji bo`anske darovitosti. Sad pustite da opet pro|e neko u Akademiji nauka i umjetnosti BiH

10

BEHAR 101-102


SANJIN KODRI]

@ivotna storija i knji`evna historija* Knji`evno djelo Ned`ada Ibri{imovi}a, bez i najmanje sumnje jedinstveno i u {irem ju`noslavenskom te evropskom kontekstu, jedna je od presudnih povijesnorazvojnih pojava u savremenoj bo{nja~koj i bosanskohercegova~koj knji`evnoj praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivno{}u nepatvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg po~etka funkcioniralo na na~in cijele jedne istinske knji`evno-kulturne revolucije. Pi{e: Sanjin Kodri} Ju~er se promijenila historija, ova na{a bosanska, knji`evna i kulturna. Ve} od danas kao ~injenica stajat }e to da je Ned`ad Ibri{imovi}, jedna od najve}ih figura u na{oj knji`evnosti uop}e, ro|en u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine i da je umro u istom, rodnom gradu 15. septembra 2011. godine, iznenada, u 71. godini `ivota. U njegovoj, sad ve} zavr{enoj biografiji stajat }e i to da je bio pripovjeda~, romanopisac, dramati~ar, pjesnik, esejist te likovni umjetnik, ugledna kulturna i dru{tveno priznata li~nost – dobitnik brojnih nagrada, uklju~uju}i i [estoaprilsku nagradu grada Sarajeva (iz daleke 1969), kao i ~lan Dru{tva pisaca BiH (od 1964) i njegov predsjednik (1993–2001), ~lan Udru`enja likovnih umjetnika BiH (od 1982) te ~lan Akademije nauka i umjetnosti BiH (od 2008), kao i jedan od utemeljitelja Bo{nja~ke akademije nauka i umjetnosti (2011). Zavr{ena je i Ibri{imovi}eva bibliografija, a u njoj posebno mjesto zauzimat }e – izme|u brojnih drugih knji`evnih i neknji`evnih radova – autorova prva pripovjeda~ka zbirka Ku}a zatvorenih vrata (1964), potom njegov prvi roman Ugursuz (1968), a nakon njega i ostali autorovi romani, pripovjeda~ke, dramske i pjesni~ke knjige, me|u kojima posebno romani Karabeg (1971) ili Bra}a i veziri (1989), sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Ned`adom Ibri{imovi}em Bosancem (1992) i, kona~no, romana Vje~nik (2005), temeljem kojeg ga je Dru{tvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu, te romana ElHidrova knjiga (2011), knjige koja jo{ uvijek miri{e po novini, po svojem tek zapo~etom `ivotu, i knjige za koju niko nije mogao ni slutiti da }e biti ona kona~na, knjiga opro{taja. *

Ispod ovih suhih, bio-bibliografskih ~injeni~nih redaka, u koje samo naizgled, tek u prvi mah, stao je cijeli jedan ljudski `ivot i golemi spisateljsko-umjetni~ki rad, krije se, me|utim, jedna nesvakida{nja `ivotna storija, ali i jedna od najva`nijih dionica historije sveukupne novije bo{nja~ke i bosanskohercegova~ke knji`evnosti. U nju je, ba{ kao i u `ivot, Ned`ad Ibri{imovi} u{ao na na~in koji je samo njegov, jedinstven i neponovljiv, i zato tako dragocjen, i zato takav da ovaj trenutak, te`ak i bolan, jeste trenutak kad nikad dokraja znana tajna smrti, te uvijek iznenadne, ali ipak jedine ~ovjekove izvjesnosti, postaje i povijesni ~in nakon kojeg ni{ta ne}e vi{e biti isto, i to ne samo u na{im li~nim, pojedina~nim `ivotima, ve} i u na{em zajedni~kom, op}em `ivljenju, kojeg smo svi mi dio. Jer, odlazak Ned`ada Ibri{imovi}a, odlazak je i bri`nog mu`a i oca, i sr~anog prijatelja, i neiscrpnog, a pa`ljivog sugovornika u gotovo svemu onom ka ~emu ~ovjekov duh mo`e na}i svojeg puta, i burnog, neobuzdanog, strasnog mislioca cjeline `ivota oko nas, ali je to i odlazak pisca koji je, nevi|enom snagom svojeg spisateljskog postojanja, gotovo svakim svojim tekstom mijenjao cjelinu na{e literature i ukupne kulture, daju}i tako knji`evno-kulturnom vremenu u kojem je `ivio svoj neizbrisiv trag i pe~at i u~iniv{i ga tako kona~no (i) svojim, upravo (i) ibri{imovi}evskim. Na`alost – moram to re}i – ~ini mi se da to tek sad vidimo u potpunosti, {to me|utim ne}e – niti bi smjelo – kazati i to da je sve ovo nu`no i prekasno, jer bolje je i naknadno prepoznati vrijednost nego nikad.

Izlaganje na Komemoraciji odr`anoj u Narodnom pozori{tu u Sarajevu 16. septembra 2011. godine.

BEHAR 101-102

11


OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

*** Knji`evno djelo Ned`ada Ibri{imovi}a, bez i najmanje sumnje jedinstveno i u {irem ju`noslavenskom te evropskom kontekstu, jedna je od presudnih povijesnorazvojnih pojava u suvremenoj bo{nja~koj i bosanskohercegova~koj knji`evnoj praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivno{}u nepatvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg po~etka funkcioniralo na na~in cijele jedne istinske knji`evno-kulturne revolucije. To je ve} bio slu~aj i s prvom Ibri{imovi}evom autorskom knjigom – pripovjeda~kom zbirkom Ku}a zatvorenih vrata (ili, izvorno, u prvoj svojoj naslovnoj verziji, Ku}a bez vrata), koja }e ovog tad mladog autora, u ranim dvadesetim i prakti~no tek na pragu `ivota, najaviti kao pisca koji se ni po ~emu ne prepoznaje kao po~etnik, a pogotovo ne kao epigon etabliranih knji`evnih pojava, ve} kao pisac u startu do kraja osobenog autorskog knji`evnog svijeta, koji je u slu~aju Ibri{imovi}eva knji`evnog djela i tad, ba{ kao i kasnije, sve do El-Hidrove knjige, njegova, na`alost, posljednjeg djela, uvijek podrazumijevao konstantu izrazite inovativnosti i krajnje oneobi~enosti, pa ~ak i ono {to je sami estetski {ok. A kao takva ve} prva knjiga Ned`ada Ibri{imovi}a predstavljat }e odlu~an raskid s postoje}om knji`evnom matricom, i – mada zasnovana jo{ krajem pedesetih godina 20. st. – povest }e bo{nja~ku i bosanskohercegova~ku knji`evnost svojeg vremena putem osvajanja novih literarnokreativnih prostora i mogu}nosti, sve to na na~in kad Ibri{imovi}, iako knji`evni po~etnik, postaje jedan od predvodnika ~itave jedne nove knji`evne generacije i jedne nove, druga~ije knji`evne vrijednosti. Svojim nesvakida{njim knji`evnim svijetom i inoviranim knji`evnim postupkom, koji su redovno iznevjeravali sve ono {to je kod nas tad bio vladaju}i horizont recipijentskog o~ekivanja, knji`evno{}u koja je, naime, predstavljala dotad kod nas nevi|enu kreativnu provokaciju tad ve} okamenjenim i ovje{talim literarnim kli{ejima klasi~ne postrealisti~ke i modernisti~ke knji`evne prakse, ve} prva Ibri{imovi}eva knjiga ispostavit }e se, dakle, kao paradigmageni~na, a {to }e postati jo{ o~itije onog trenutka kad se Ibri{imovi}, svega nekolike godine kasnije, javio i svojim prvim romanom – romanom Ugursuz, koji }e opet, naravno, predstavljati ~in dodatne inovacije na{e onovremene knji`evnosti i ponovo novi estetski {ok, zbog ~ega uostalom i ne ~udi to da je upravo za ovaj, svoj prvi roman Ibri{imovi} nagra|en presti`nom nagradom kakva je [estoaprilska nagrada grada Sarajeva, i to sa svega 28 godina `ivota.

12

Ned`ad Ibri{imovi} svojim }e nevjerovatno istan~anim knji`evnim nervom nastaviti neke od ~vori{nih tematskih okupacija novije bo{nja~ke i bosanskohercegova~ke knji`evnosti uop}e, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskr{}a i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na na~in ponavljanja knji`evne tradicije kao takve ve} na na~in njezina izrazito inovativnog rekreiranja, kojem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog pandana u na{oj savremenoj knji`evnoj praksi.

Kao prvi dio onog {to }e autor kasnije nazvati svojom “muslimanskom trilogijom“, i Ugursuz je roman povijesne teme – ovdje konkretno, barem u okvirnom smislu, teme raspada tradicionalne porodice i uop}e tradicionalnog svijeta u vremenu dramati~nih povijesnih raskr{}a i povijesne zebnje, ba{ kao i najve}i dio onovremene bo{nja~ke te bosanskohercegova~ke pripovjeda~ko-romaneskne knji`evne prakse, ali za na{u knji`evnost karakteristi~na “pri~a o pro{losti“ ovdje se javlja u sasvim novom, potpuno druga~ijem vidu, kao onaj tip tzv. novohistorijske proze koji je oti{ao ~ak i dalje negoli je to bio slu~aj kod tad vode}ih, kanonskih autora kakvi su – o pripovijeci i romanu kad je rije~ – bili prije svega Ivo Andri}, Me{a Selimovi} ili Dervi{ Su{i}. Izrazito amimeti~an, pa ~ak i antimimeti~an, metafori~an i simboli~an, ovakav, pseudopovijesni Ibri{imovi}ev svijet prestaje biti tek svijet pro{losti (kako }e to, uostalom, mnogo godina kasnije na jednom mjestu re}i i sam autor) i postaje kako “pozornica“ univerzalne, vje~ite “ljudske sudbine“ i “~ovjekove situacije“, tako i – jo{ vi{e – ono na {to }e Ibri{imovi} skrenuti pa`nju onda kad autopoeti~ki konstatira to kako ga u historiji zanimaju primjeri za njegovo “stanje“ – “za ono {to sam ja sa svojim osje}anjem umjetni~-

BEHAR 101-102


SANJIN KODRI]

kog“, ~ime }e se kod ovog autora do kraja, jo{ izrazitije negoli u njegovoj prvoj knjizi, otvoriti upravo onaj svijet koji je odre|en kao samo njegov, kao ibri{imovi}evski. Ovakvo {to bit }e slu~aj i u preostala dva dijela autorove “muslimanske trilogije“ – romanima Karabeg i Bra}a i veziri, gdje }e, kao i u Ugursuzu, Ned`ad Ibri{imovi} svojim nevjerovatno istan~anim knji`evnim nervom nastaviti neke od ~vori{nih tematskih okupacija novije bo{nja~ke i bosanskohercegova~ke knji`evnosti uop}e, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskr{}a i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na na~in ponavljanja knji`evne tradicije kao takve ve} na na~in njezina izrazito inovativnog rekreiranja, kojem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog pandana u na{oj savremenoj knji`evnoj praksi. Va`nu prekretnicu u Ibri{imovi}evu i `ivotu i knji`evnom djelu predstavljat }e Agresija na BiH i jo{ uvijek u na{im sje}anjima `ivo prisutan nedavni rat, koji }e bitno promijeniti Ibri{imovi}a i kao ~ovjeka i kao pisca, kako to vrlo reprezentativno pokazuje i Knjiga Adema Kahrimana napisana Ned`adom Ibri{imovi}em Bosancem, jedan od na{ih prvih zna~ajnih knji`evnih odgovora na bezumlje mr`nje i krvoproli}a, a kojem }e se – kako je to radio i s nekim dru-

BEHAR 101-102

gim tekstovima – Ibri{imovi} vra}ati i kasnije, sve dok ova prvobitna nesvakida{nja pripovijetka o naknadnom poku{aju spre~avanja zlo~ina koji se ve} desio nije postala jo{ jedan osebujni i opet za njega karakteristi~ni autorov roman. Ostaju}i vjeran sebi, ali i potvr|uju}i onu istinu da je ~ovjek stalna i nu`na promjena, ovim romanom, prvim za koji je autor konstatirao da u potpunosti pripada onom {to je nazvao “ruhani inspiracijom“, Ibri{imovi} je pritom dokraja u{ao u podru~je koje i dalje ostaje, kako i ranije, od njegove prve knjige pa nadalje, mjesto potrage za kona~nom, savr{enom knji`evnom formom, dakle i dalje mjesto poeti~ko-esteti~kog traganja, ali sad je to postalo i mjesto jo{ {ire otvoreno za pitanja etike, {to }e, kona~no, biti va`na premosnica ka narednom i, na`alost, posljednjem krugu glavnog toka knji`evnog rada Ned`ada Ibri{imovi}a, onom koji ~ine romani Vje~nik i El-Hidrova knjiga. A s Vje~nikom i El-Hidrovom knjigom Ibri{imovi} se i u knji`evnom smislu najvi{e pribli`io smrti. Ona kao jekin, kao sigurno saznanje, kao jedina izvjesnost ~ovjekova `ivota, postaje osnovni pokreta~ knji`evnog svijeta koji je autora opsjedao – kako je sam vi{e puta kazivao – gotovo od samih njegovih spisateljskih po~etaka, u ~udnovatom kazivanju o ~ovjeku koji, pod razli~itim imenima i s razli~itim ljudskim sudbinama i `ivotnim pri~ama, `ivi vje~ni~ki `ivot, `ivot dug gotovo pet milenija, od pradavnog vremena Starog Egipta, pa sve do prve polovine 20. st. i bosanskog me|ura}a, nastoje}i `ivjeti i dalje, sve to u `elji da, kad kona~no do|e vrijeme smrti, umre ne mrtav, ve} `iv. Upravo ovakvim svojim posljednjim romanima, posljednjim svojim spisateljskim recima o bogougodniku Abdulahu Misriju ElBosneviju, metafori ~ovjeka koji bi, uprkos izvornom ljudskom strahu pred tajnom smrti, na kraju trebao i morao prona}i u sebi snagu da se, smiren i pomiren, preda Apsolutu i tako pre|e u Onostranost mrtav i prije smrti, ba{ onako kako to veli sufijski, islamskomisti~ki nauk, Ned`ad Ibri{imovi} maestralno je redefinirao ne samo cjelokupnu noviju doma}u knji`evnu tradiciju, posebno romanesknu, ve} je, isto tako, u potpunosti preokrenuo i poredak vrijednosti u cjelini moderne evropske kulturne povijesti, one u ~ijem antropocentri~nom sredi{tu stoji ~ovjek, a ne Bog. Time je, na kraju, kao pisac napravio jedinstveni zaokret u povijesti cjelokupne suvremene evropske kulture, a kao ~ovjek, smiren i predan, spremio se za svoj put u Vje~nost.

Govor odr`an na komemoraciji u Akademiji nauka i umjetnosti BiH

13


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Snimio: Fuad Fo~o

14

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

U`asavam se drve}a koje je `ivo, a ne mo`e da hoda BEHAR 101-102

Razgovarao: Ervin Jahi}

Ima tome godinu, s rahmetli Ned`adom izvr{ni urednik “Behara“ Filip Mursel Begovi} i ja dogovorismo razgovor za Behar, {tovi{e temat o njemu i njegovu djelu. No tek s po~etka ljeta, kada ga posjetih u njegovim Popovi}ima pokraj Sarajeva, obe}ah mu da }u mu uo~i Ramazana kona~no poslati pitanja. I bi tako, uz napomenu da }emo razgovarati i o El-Hidrovoj knjizi koju jo{ ne do~itah. Kao {to }ete uo~iti, po{tovani ~itatelji, posljednja dva Ned`adova odgovora u ovom intervjuu ostado{e tek naznaka, skica odgovora. Objavljujemo ih zbog autenti~nosti, ali i nedvojbenog povjerenja u Ned`adovu misao, u njegov intelektualni integritet. Ljubazno{}u njegove supruge Nihade Ibri{imovi}, nekoliko dana nakon Ned`adova preseljenja na ahiret, ustupljen mi je razgovor. Behar ga objavljuje onakvim kakav je u izvornome obliku, bez redaktorsko-jezi~nostilskih intervencija. U spomen na velikoga pisca i na{ega prijatelja.

15


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o `ivotu kulture, o govoru svakodnevice, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegova~ke stvarnosti, o putu od etike do estetike, o duhu vremena uop}e. “Izuj obu}u kad prelazi{/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Operi noge u rijekama/ Bosna je }ilimom zastrta“, stihovi su iz tvoje pjesme “Bosna“. Oni sugeriraju da je rije~ o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije mo`da o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, kona~i{te i odmori{te, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bi}a, energija usprkos neautenti~noj zbilji oko nas? [to je njena mjera bivanja, a {to bitak, ako mogu tako da ka`em? Prije svega, ~asopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan ~asopis, a ti si, da to ne skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti `ivi{ u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te vi|am. Kad sagledam tvoje kompaktno, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i re~eni~ki naprosto kao iskovano u jednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje sporednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmi{ljanje, vi{estruko uvi|am da mu nisam dorastao i da ne}u umjeti odgovoriti. [tavi{e, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni poku{avao da na osam pitanja, sadr`anih u ovom tvom jednom jedinom, poku{am odgovoriti, dakako, najprije samome sebi, a onda ni drugome. Iako se “govor svakodnevice“ iz tvog pitanja ~ini naoko najjednostavnijim za razgovor, on me odvla~i do jedne re~enice iz Vje~nika koja glasi: “Svakodnevica, to su stepenice ka D`ennetu“, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno poslo`iti hrpu svakodnevnih ~injenica iz `ivota kojim `ivim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprijatno, ~ak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije zato {to kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogrije{im o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih posebnih osobina, zapravo, nemam ni{ta, tek prije dvije-tri godine doktor mi je na{ao srce u prsima, jer je oboljelo i sve te`e hodam i di{em. Ne nalazim u sebi nikakvu li~nost, a jo{ manje kakvo slo`eno bi}e, ili neke dubine duha i pameti, ili {ta ti ja znam... ja sam, drugim rije~ima, ~ovjek bez svojstava, ne vidim u sebi nikakvih finih njegovanih odlika, `iva du{a i to je sve, a glad za kulturom utolim uglavnom ~itanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih nisam nikako ni ~itao... Ne, ne!... Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup, ali ga ni ne prije~i, zar ne? Hajdemo, ka`e{, povesti razgovor o `ivotu kulture.

16

Ja `ivim Bosanca, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osje}am i sva stanja koja pro`ivljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju ko`u, |ah nje`nije, |ah grublje urezuju. Bilo bi vrlo uputno, znakovito, pa mo`da i plodotvorno pogledati gdje to danas `ive kategorije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost? Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, knji`evnost je oti{la u povr{nost, a likovna umjetnost u performans. Kao da se ~ovje~anstvo bli`i kraju svoga 5hiljadugodi{njeg braka s kulturom, hronolo{ki i u biti. Kako li }e se zvati oblici brakorazvodne parnice? Po{to se, u me|uvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana je iz svog rama u performans i mo`da je ba{ on najslikovitiji prikaz tog op}eg samoosvje{}enja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovne umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Paradoksi u knji`evnosti, naro~ito u odnosu na film, ionako su vi{estruki, naravno, zato {to se mogu mijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje `iva, postoje}a, netaknuta u svojoj sr`i.

Ervin Jahi} s Ned`adom Ibri{imovi}em

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao. Mo`e biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska du{a, nikako druga~ije, ~ak kad ne bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnove, film po~iva na knji`evnosti zadr`avaju}i sve njene klasi~ne odlike, do~im sam scenarij nije literarno djelo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obru{avanja u knji`evnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, po~ev{i s D`ojsom, Kafkom, Kamijem i zavr{no s Beketom, i nadalje su u krilu knji`evnosti, umjetnosti, za razliku od nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne u|u u umjetnost, kao, naprimjer, romaneskno djelo Alen Rob Grijea. Najve}i paradoks koji je antipisac Semjuel Beket li~no do`ivio je pozori{ni uspjeh njegovog komada, njegove antidrame ^ekaju}i Godoa. On o uspjehu svojih literarnih opservacija niti je mislio, niti ih je pri`eljkivao, literarni uspjeh je u suprotnosti s njegovim knji`evnim prosedeom. Pa on se cijelim svojim

BEHAR 101-102

bi}em trsio da uvijek bude tamo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da rije~, i kad se njome ni{ta ne `eli re}i, zadr`ava svoja prava. Sve {to je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna mati kojoj su i kopilad njena draga djeca. Ali po ~emu je knji`evnica Jelinek zaslu`ila Nobelovu nagradu za knji`evnost, i posljednje desetlje}e ne samo ona? Kakva je to recepcija knji`evnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nije pisac krimi}a, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su jo{ uvijek `ivi, od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je ~ime samjeravati. (Usput, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa ~im!) Zna~i da je svijet potpuno pobudalio. [to se pak ti~e etike, u svijetu vlada la` (dva cara najve}eg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav svijet izmi{ljotinama i premo}nim oru`jem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmo}nijih svjetskih dr`ava raketama razore jednu drugu muslimansku dr`avu bogatu naftom samo zato {to im se nije dopadao njen dugogodi{nji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvani~no odobri jer `eli, tobo`e, za{tititi do zuba naoru`ane “nedu`ne“ civile), a estetika je danas, o~ito, kozmetika... Ali {ta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-vi{e, isto ono {to i u Hrvatskoj i svuda u svijetu. Meni po{tar svakodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije. Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesionalni konzument kulture i mogao bih se samo time i ni~im drugim baviti. Da li bih tada znao odgovoriti na tvoje pitanje? ^ini mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini odr`avaju se kulturne manifestacije s razli~itim sadr`ajima, ima mno{tvo pozori{nih i filmskih festivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izlo`be, ve~eri klasi~ne i zabavne muzike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, knji`evnosti i nauka, ali mene li~no ni{ta od svega toga ne privla~i, sve mi je to dosadno i zamorno. I pored svega toga {to se nudi, kao pisac osje}am zastra{uju}u neman op}e knji`evne nepismenosti, a kao ~ovjek i gra|anin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, te{ke vla`ne }erpi}e svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i ~inova, otvorene la`i i gluposti, feudalna knji`evna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mre`e skromnog finansiranja kulture, op}u nebrigu dru{tva i tek sporadi~no individualni napor i uzlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna! To {to ja ne mogu `ivjeti nigdje doli u Bosni, i to tamo

17


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

gdje su njena brda, jer ima gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena su{tina. Bosna je za mene zemlja i to {to osje}am svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je ja~e od politi~kih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izlo`ena. Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju, rije~i za sve one niti i spone kojima je ~ovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao. Jedna {uma negdje u Hrvatskoj i jedna {uma negdje u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj {umi di{em punim plu}ima, u hrvatskoj se gu{im. U kom jeziku, bilo govornom, bilo nau~nom, postoje rije~i koje bi opisale to moje stanje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati du`e od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, mo`e u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i! I nisam samo ja ovakav, ima jo{ ovakvih ljudi. Ali ima i milion onih koji su, nedavno, napustili Bosnu i na{li dom negdje drugdje. Ja to ne mogu shvatiti nikako. Svaka im ~ast! Mo`da su to pravi ljudi, Dostojevski, uostalom, i ka`e da je osnovna ljudska osobina mo} navikavanja. Ali je i Nasrudin-ho`a navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to nau~io, magarac mu krepao od gladi. Nenad Veli~kovi} svojim studentima knji`evnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tuma~i kao nacionalisti~ke i rasisti~ke. Iako je takvo tuma~enje za mene nepojmljivo, ipak me

18

@ivot osje}am kao u`as, u`asavam se {to je Voyager 1, lete}i brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, jo{ maja 1988., pre{ao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, u`asavam se buke svih vrsta motora, u`asavam se ne~ijeg filozofskog pogleda na `ivot, u`asavam se svih me|uljudskih odnosa‌ duboko vrije|a i boli. M. Dushamp se davno upitao kako je mogu}e da o umjetni~kom djelu svako mo`e donijeti kakav god ho}e sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fizici? Ako se pak, doslovno shvati fraza “Bosna od Une i Save do Drine“, onda cijela Cazinska krajina, mo`da samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledav{i zemljopisnu kartu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno grani~e s Hrvatskom, pa mi se u~inilo logi~nim i prirodnim da stih zapo~nem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Drinom dobiv{i usto i sliv. Gledaju}i divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega do snijega, na njima ni~e novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosje~no svakih sedam dana pojavi se jo{ jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osje}aju}i Bosnu domom, ukazalo mi

se da je po svoj Bosni prostrt }ilim raznolikih boja i {ara. Treba se popeti, recimo, na Vla{i} pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, cvije}a i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom }ilimu gaziti krvavom ~izmom i blatnjavim kundurama ili, pjesni~ki re~eno, prljavim nogama. Ne vidim {ta je u tim stihovima nacionalisti~ko i rasisti~ko, }ilim je {arolik, nije jednobojan, a valjda i rasisti peru svoje smrdljive noge. Oti{av{i jedne godine u Arabiju, za~udio sam se kako se tamo ~esto i u enterijeru i u eksterijeru mo`e vidjeti nehoti~an krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gdje vidjeti u svojoj pustoj okolini. Ali zato mome kolegi Nenadu Veli~kovi}u, u njegovom demokratskom komoditetu, sarajevske d`amijske munare neprekidno bodu o~i, pa mu je i moja pjesama Bosna rasisti~ka i nacionalisti~ka... Ja `ivim Bosanca, ali u isti mah ja

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osje}am i sva stanja koja pro`ivljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju ko`u, |ah nje`nije, |ah grublje urezuju. Pa ipak, sve skupa, `ivot osje}am kao u`as, u`asavam se {to je Voyager 1, lete}i brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, jo{ maja 1988., pre{ao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, u`asavam se buke svih vrsta motora, u`asavam se ne~ijeg filozofskog pogleda na `ivot, u`asavam se svih me|uljudskih odnosa, neizmjerno se u`asavam toga {to sam ro|en, u`asavam se drve}a koje je `ivo, a ne mo`e da hoda, a zamisli da zna za sebe; a {ta da vatra zna za sebe? U`asavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, u`asavam se svake vrste pretjeranosti, naro~ito pretjeranosti u govoru, u`asavam se pretjerane otvorenosti, u`asavam se pretjerane zatvorenosti, u`asavam se vo|a, velikih i malih, u`asavam se otvorenih la`i i svakojakog nasilja danas u svijetu, u`asavam se umiranja rije~i, vi{e ni{ta ne zna~e, u`asavam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, u`asavam se svakog stava, u`asavam se svakog komoditeta u raspravi, u`asavam se bilo kakve rasprave, zapravo se svega u`asavam, ali nemam gdje pobje}i i, naravno, Bogu zahvaljujem na svim tim zastra{uju}im, zapanjuju}im u`asima. Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja jo{ uvijek na dlanu dr`i moju bo{nja~ku du{u.

rao neko}, bilo kada, svejedno. Osim {to si skulptor, prozaik, da si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. Odri~e{ li to? Odri~em. Ne ka`em da u mojim prozama nema poezije, to su drugi ve} odavno otkrili (~ak i Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne bavim pjesni{tvom. To sam odga|ao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a jo{ mi ne pada na pamet da se oku{avam u toj knji`evnoj formi. Pjesma Bosna nastala je slu~ajno i kada je nai{la na op}e odobravanje i dopadanje, poku{ao sam drugom pjesmom ponoviti njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, dodu{e, stihozbirku, ali ne dr`im do nje... Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu veselju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu – krisni, pu{tali

bi iz sebe pun, sna`an vrisak, ~esto samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak je dolazio iskreno, nenadano, kao rije~ koja se morala izre}i i na prisutne je uvijek djelovao, iako iznenadan i zastra{uju}i - osloba|aju}e, relaksiraju}e, svima bi se s usana otimao, upola zatomljen, smije{ak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali danas se taj specifi~an bosanski vrisak, na`alost, vi{e ne ~uje. Mo`da si ga nekad negdje ~uo, pa ti je ostao u sje}anju. Ili ga osje}a{ negdje duboko u sebi, ali u Zagrebu nema{ gdje krisnuti, boji{ se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupa{ prozor, ne! Kao skulptor uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju gre{ke i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pi{em, uvijek i nehoti~no

U`asavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, u`asavam se svake vrste pretjeranosti, naro~ito pretjeranosti u govoru, u`asavam se pretjerane otvorenosti, u`asavam se pretjerane zatvorenosti, u`asavam se vo|a, velikih i malih, u`asavam se otvorenih la`i i svakojakog nasilja danas u svijetu, u`asavam se umiranja rije~i, vi{e ni{ta ne zna~e‌

Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na brdo, mahne ma{inovo|i a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akusti~ne informacije koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, djeluje iskonski, kao ne{to {to sam podsvijesno registri-

BEHAR 101-102

19


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

poku{avam izraziti, po svemu sude}i, jednu te istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a {ta je to uistinu, jo{ uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osje}am komotno, kao riba u vodi. Kad ne razmi{ljam o tome, pisac sam odavno, od ro|enja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju pri~u s osamnaest, bio sam zvani~no najmla|i knji`evnik u Bosni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uvi|am ne{to neobi~no, a to je da jo{ nisam odlu~io da li da budem pisac! Ovako, mene je oduvijek stid zato {to biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskrepancije. Na`alost, meni su se u po~etku desili nekoliki knji`evni uspjesi koji su me odigli od zemlje, “puhnuli pod krilca“, poslije ~ega mi se bilo nemogu}e vratiti. Sada za te uspjehe ka`em “na`alost“, a kada su se doga|ali osje}ao sam ih kao neponovljiv ushit i zadovoljstvo. ^ini mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prihvatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta

Vi{e volim biti mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek. Postoje i d`ini, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude in`enjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek... * Moja je `elja biti jedino musliman i ni{ta drugo, sve drugo je efemerno. Svaka je dvojba vezana uz pojam ~ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ~ovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, na`alost, jo{ uvijek pre~esto ~ovjek. * Visoku razinu civilizacije ~ovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojiv{i se od crkve, u islamu nikad ni{ta, ni u nauci ni u umjetnosti, nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ni{ta nije ni nastalo.

20

vitamin “p“, vitamin pohvale. Ne znam {ta sve pisca pokre}e da pi{e osim uro|enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su ta{tina i strah. Alen Rob Grije ka`e da mu ne treba nijedan ~italac, {to je ~ista besmislica. Biti pisac i pisati knjige koje niko ne ~ita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne prevode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalutalost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj biti zatomljena, sklonjena, posmatra~ka figura. I, ina~e, baviti se umjetno{}u, a ne napraviti u najmanju ruku ~udo - poraz je i pad! Jesi li ti muslimanski ili bo{nja~ki pisac i {to po tebi zna~i jedno a {to drugo? Je li Dervi{ i smrt muslimanska knjiga? [to se ti~e te sintagme “muslimanski pisac“, dr`im da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz ~ije ime stoji “katoli~ki pisac“? Ta sintagma najprije vu~e porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izja{njavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogre{nog narodnosnog odre|enja Muslimana kao naroda s velikim M. Kulturno dru{tvo Muslimana Preporod svojedobno je zapo~elo ediciju Muslimanska knji`evnost u sto knjiga, ali je potonja Bo{nja~ka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i mogu}e, onako kako treba i kako je ispravno, u Bo{nja~ka knji`evnost u sto knjiga, ~ija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, jo{ uvijek izlaze. Dakle, ja sam bo{nja~ki pisac. [to se ti~e sintagme “muslimanska knjiga“, 1997. godine napisao sam ~lanak pod naslovom “Dervi{ i smrt nije muslimanska knjiga“. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani dr`e da je Dervi{ i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na po~etku toga ~lanka stoji: “Roman Mehmeda Me{e Selimovi}a (1910. – 1982.) je, po op}em uvjerenju, najbolji roman bo{nja~ke knji`evnosti. To je slo`ena i lijepa knji`evna tvorba gra|ena kontrapunktnom re~enicom i kontrapunktom likova. Do`ivjela je veliku slavu i priznanja i nai{la na velik odziv kriti~ara i ~italaca. Ali glavna li~nost knjige, dervi{ Ahmed Nurudin, nije dervi{, a naj~e{}e nije ni musliman. Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je zna~ila mnogo, jer je u komunisti~kom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervi{ku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i dervi{ka tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena su{tina.“ Svih {esnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, “iz Kur’ana“, ali pisac Kur’an uvijek citi-

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

ra kao puko literarno {tivo, {to je sasvim blizu blasfemiji. U tom ~lanku (vidjeti: Ned`ad Ibri{imovi}: Izabrana djela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i {ejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Dervi{ i smrt koja jasno pokazuju, ~ak kada se roman ~ita samo s povr{i, da tu ustvari nema ni{ta muslimanskog, naprotiv, vi{e ima kr{}anskog i hri{}anskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, poslu`iv{i piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime tobo`e uzvi{enih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj su{tini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, {to ne zna~i da odre|enim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se ~esto koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje re~eno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslu`io nekim, u povijesti islama odre|enim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju li~nu dramu i iskustvo razo~aranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, poslu`iv{i se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i dervi{ki redovi ideologije. Sam pisac Me{a Selimovi} bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam ~uo, rahmetli mati klanjala be{vakat. (Be{vakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio `ivot.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je oti{ao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan {to }e se jedna ~eta ~etnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije zdru`ene vojske bosanskih Srba i transgrani~nih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995., zvati njegovim imenom? Za mene je Me{a Selimovi} izdajica bo{nja~kog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav ~in! I, evo, ve} ~etrdeset i pet godina roman Dervi{ i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvje{}enja to nisam vidio ni ja. I {to je jo{ gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrije|aju ono jedino u sebi po ~emu jesu to {to jesu - muslimani. Jedan muslimanski u~enjak mi ka`e: “Pa nemoj nam dirati roman Dervi{ i smrt, pa to je na{a knjiga, {ta }emo bez nje...?“ Zar taj muslimanski u~enjak, biraju}i izme|u Allaha i Kur’ana i Me{e i Dervi{a, ne uvi|a

BEHAR 101-102

{ta mu je pre~e izabrati? Ogromna ve}ina Bo{njaka i ogromna ve}ina ljudi u Bosni nisu muslimani (prista{e islama), mnogi su hri{}ani i kr{}ani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to mo`da i ne ti~e, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo za{to roman Dervi{ i smrt zvani~no i zdu{no prihvataju ba{ Srbi, oni koji muslimane i islam ne}e i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je mogu}e da hvale, po{tuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kur’anu, tekiji i islamu? Zato {to se pisac Dervi{a islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio povr{no, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehoti~no napraviv{i bezbroj gre{aka i ne pomi{ljaju}i da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, u~inio namjerno i meni nije te{ko potvrditi da je Dervi{ i smrt najbolji roman bo{nja~ke knji`evnosti, samo {to ja vidim {ta u njemu pi{e, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a {ute, {ute zato {to im je u interesu da je islam tako sna`no i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A

21


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

musliman koji to dvoje, da je Dervi{ i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bo{nja~ke knji`evnosti, ne mo`e prihvatiti, pa {ta mu ja mogu, mada takvih, haman, jo{ nema!... I na kraju, najve}i je nonsens kada se pi{u knji`evno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Dervi{ i smrt! Gdje su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba...? I ima li ih igdje? I, eto, u ovom slu~aju je upotrijebljeno to “muslimanska knjiga“, ina~e ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi. Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti. Po prilici, ustvrdio si da nisi ~ovjek, nego musliman. Mo`e li se danas u Bosni biti musliman? Pa mo`e se re}i i tako, ali rekao sam, ~ini mi se, da vi{e volim da budem mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek, ili ne{to u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao ~ovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Bo`jom milo{}u zadat i u tome je stvar. Postoje i d`ini, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude in`enjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek, postoji ~ovjek koji bi htio da bude jo{

Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati du`e od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, mo`e u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i!

22

ne{to osim to {to je ~ovjek... Ali kad ka`e{ “vi{e volim da budem musliman nego ~ovjek“, to u prvi mah nikome ne ide u glavu. Prije svega ne zna se {ta je to ~ovjek, a ono {to se zna, nije ba{ za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Jo{ od djetinjstva pamtim ~esto izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i ~ovjekoljuba Maksima Gorkog: “^ovjek, kako to gordo zvu~i!“ Danas bi te rije~i, u najmanju ruku, zvu~ale komi~no, zar ne? Ali da se na~as poslu`im rije~ima pametnijeg od sebe: “Sada{njost zahtijeva isto ono {to pro{lost nije uspjela: da ~ovjek samosvjesno i kriti~ki objasni ~ovjeka.“ (R. D. Laing: Politika do`ivljaja ) To evropsko i ovovremeno “~ovjek“ vjerovatno ide od renesansnog okretanje ~ovjeka od Boga ~ovjeku, u nas, posljednjih pô stolje}a, podr`ano jo{ komunisti~kom idejom i upravom. Kad god je Allah u Kur’anu pomenuo ~ovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se ka`e da je Allah ~ovjeka stvorio u najljep{em obliku, ~ak, koliko se sje}am, ka`e se u “savr{enom obliku“, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim rije~ima glase, da }e Allah ~ovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valj’o, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najni`e nizine, bi}emo vra}eni, ako smijem tako re}i, do kambrijske eksplozije, ili mo`da ~ak do stromatolita... ili ko zna gdje. Povod za taj moj sabla`njivi izri~aj bio je prili~no banalan. Naime, ~esto sam slu{ao kako ljudi govore: “ Ma, nije va`no koje si vjere, va`no je da si ~ovjek!“ i muslimani su, ~ini mi se, nasjedali na tu floskulu. Moja je `elja biti jedino musliman i ni{ta drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da }e i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam ~ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ~ovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, na`alost, jo{ uvijek pre~esto ~ovjek. Dodu{e, jezik se ne mo`e li{iti rije~i “~ovjek“ i, dakako, {to bi je se li{avao, pogotovo, recimo, rije~i “ljudina“! Unutar ovako nazna~enog odnosa ~ovjek – musliman, razlika je u tome {to su u polju “~ovje{tva“ stvari relativizirane, a u polju “muslimanstva“ stvari se ne dose`u, pa u ovozemaljskoj, dunjalu~koj ravni, {to se ti~e ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema o~iglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije ~ovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojiv{i se od crkve, u islamu nikad ni{ta ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

godina u islamu ni{ta nije ni nastalo. ^ovjek danas `ivi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouni{tenju, musliman se nada Bo`ijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje. [to se ti~e toga mo`e li se danas biti musliman, mo`e se svuda biti musliman, ~ak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda poku|eno, pa i u Bosni. Humanisti~ka religija u temelju je fri{ke neoliberalne dogme koja pjeva himnu ~ovjeku i zadrto se upinje obra~unati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne mo`e jer nema kompetencije!). Rije~ je o danas globalnoj ideolo{koj narud`bi koja solidnu radijaciju ima i u ovim na{im kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demonta`om ne{to ve}e kolonijice. [to o tome misli{? Pa imam utisak da se humanisti~ka religija neoliberalne dogme ne obra~unava toliko s Bogom u kr{}anskom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Allaha i postojanjem islama. Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, mo`e se re}i prava za sve ljude, a ne mo`e se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke...); “ljudska prava“ su samo jo{ jedan vid pravde, pravi~nosti, presu|ivanja, samo jo{ jedan oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak razli~itih sudova za ljudska prava, u svijetu dakako bezbroj “sva~ijih“ i “svakakvih“ sudova za ljudska prava... Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominje{ (agresivni, surevnjivi ateizam), jako prisutno, ~ak odre|uju}e ba{ u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i time mogu}nosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti {ta to zna~i i za{to je tako, ali se nadam da }e to jednom prestati. Na`alost, ovako, pod tim stalnim frontalnim pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovdje u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karad`i} i Tu|man su se hvastali da su evropsko predzi|e islamu prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokriti~ki okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla. Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitne`i zbilje i pra}akanju u prakti~noj stvarnosti. Gdje su danas Bo{njaci, a gdje njihova kultura? Je li mogu}e da je temeljni ton njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideolo{kog mraka i nazadnja{tva? Enver Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj “o~itoj“ etnofa{izaciji, divljanju velikobo{nja~koga kompleksa, ali i }osi}izaciji bo{nja~kih pisaca. Pa, eto, ti si ve} u svom pitanju ocrtao program javnog anga`mana knji`evnog teoreti~ara Envera Kazaza: “ideolo{ki mrak“, “nazadnja{tvo“, “etnofa{izacija“,

BEHAR 101-102

Ne znam {ta sve pisca pokre}e da pi{e osim uro|enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su ta{tina i strah… I ina~e, baviti se umjetno{}u, a ne napraviti u najmanju ruku ~udo - poraz je i pad! “divljanje velikobo{nja~kog kompleksa“, “kleronacionalizam“, “klerofa{izam“, “arhaizirani identitet“, “bo{nja~ke oligarhije“ ovog ili onog vida, “}osi}izacija“... Sve te zastra{uju}e definicije o Bo{njacima i bo{nja~kim politikama, zapravo, sve te rigidne presude bo{nja~kom narodu u kolumnama Envera Kazaza mo`da mogu poslu`iti kao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve umstvene, knji{ke psovke, bez sastavljanja je i be, mada se, kako ~ujem, pred svojim studentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni i njemu, doga|aju pred nosom, vidimo tako razli~ito. Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao dr`avi dolaze od Republike Srpske, koja od svog nastajanja i po~etaka, neprekidno, otvoreno, jasno, o~igledno i ne skrivaju}i to, ru{i ovu zemlju. Ni{ta se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) {to ne valja, {to je lo{e i manjkavo, ne mo`e sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog neprekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. [to se pak ti~e Hrvata u Bosni i njihovog, recimo, “domovinskog rata“, ~ovjek se stalno pita pa o kojoj se to domovini, napokon, radi...?! Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom dru{tvu i u kakvom politi~kom sistemu `ivjeli, uvijek se mo`e zate}i hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimisti~an, jedan pesimisti~an, a jedan u svojoj poetici mo`e biti i mra~an.

23


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

E, meni dr. Enver Kazaz li~i na nekog mra~nog pjesnika upornog u svom mra~nja{tvu i ~ak, kako se to samo pjesniku mo`e i dogoditi, zaljubljenog u svoje mra~nja{tvo. On je lijevo orijentirani intelektualac veoma ponosan na svoje lijevo opredjeljenje i to njegovo lijevo opredjeljenje svega ga pro`ima i kao li~nost, i kao knji`evnog teoreti~ara i kao kolumnistu.

Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam `elio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve {to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pri~om, pokazati ne{to {to ljudi neprekidno, oduvijek `ive, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom umro, oslobo|en je smrti, `ivi zauvijek. Onda bi trebalo da `ivi i oduvijek.

24

Ima u Bosni izvrsnih analiti~ara dru{tvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kazaz lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastra{uju}ih definicija o svom narodu, volim pro~itati njihove ~lanke. Bilo bi tako|e zanimljivo uporediti osje}anje bo{nja~ke stvarnosti kako je do`ivljava Enver Kazaz i osje}anje bo{nja~ke stvarnosti kako je do`ivljava publicist Fatmir Alispahi}. Fatmir Alispahi} je jedan od rijetkih bosanskih intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga naroda. (I, za~udo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, ~esto, stravi~no, brutalno vrije|an. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da pi{em kao on, barem mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i ~inim). Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog ~lanka osje}am posti|en. I ina~e mi nije jasno za{to se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji djelom, ~inom i rije~ju potvr|uju ljudske vrline kao {to su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i sa`aljenje za svoj stradali narod, i fizi~ki i knji`evno izop}avaju iz dru{tva...

Da su sve te Kazazove metafore o bi}u bo{nja~kog naroda nasilne, govori i ~injenica da je u svoj izmi{ljeni, nezgrapni pojam }osi}izacije bo{nja~kih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jedinog bo{nja~kog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, rije~ je o umjetni~koj tvorbi, a po Kazazu bi to trebalo da bude pojava. Poslije okon~anja agresije na Bosnu i Hercegovinu odnekuda se pojavila teza o “tri iste strane“ i Kazaz svim silama nastoji bo{nja~ki korpus ugurati u jednu od te “tri iste strane“. Zaista ne `elim, ili ako ho}e{, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma cijenim, i to na jedan staromodan na~in, svakog nau~nika, pa tako i dr. Envera Kazaza. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin ka`e: “Ja nisam Hrvat“, ili: “Ja nisam Srbin“, ho}e li mu iko povjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Ne}e. A zamisli da jedan Bo{njak samo jednom izusti: “Ja nisam Bo{njak“, ho}e li mu iko povjerovati? Ho}e! Odmah }e mu svi povjerovati, i Bo{njaci i nebo{njaci... Nije li to onda malo ~udno?... Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice vi~e da je veliki romski nacionalist!... Ne idu svi Bo{njaci u d`amiju. Samo jedna mala skupina Bo{njaka ide u d`amiju, svega mo`da nekih desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bo{njaka i Bo{njakinja su, zapravo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska ve}ina koja odlu~uje. U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knji`evnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina...

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Bio bih najsretniji da mi se ~ini, ali bojim se da je tome upravo tako: Ivo Andri}, nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem slu~aju stihijski, svakoga dana postaje sve o{trija ideolo{ka razdjelnica, manipulativan simboli~ki kapital bosanskohrvatsko-srpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim testira na{e gra|ansko pravovjerje. Ako, primjerice, Bo{njaci iska`u stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcionalizacijama (za{to ne re}i i fantazmama) – a vazda je i to legitimno ako smo u polju knji`evnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske ~itanke – u~as se di`e galama i buka i zavr}u se {ije jer je kobajagi posrijedi bo{nja~ka isklju~ivost i politikanstvo. [i}ar, me|utim, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali to u cjelini nema veze s knji`evno{}u i pravom na interpretaciju, a jo{ manje istinito{}u umjetnine. Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu ({tampanje) Andri}a u Federaciji, on je samo srpski. Vodi se sudski proces izme|u hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i srpske zadu`bine Andri}eve u Beogradu, jer je Andri} uvr{ten u biblioteku hrvatskih pisaca u sto knjiga u Bosni. Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bosanskom muslimanu se samo ponavlja, i kad Ivo Andri} u svojim djelima pi{e o muslimanima i kada se muslimanima spo~itava kako to ~itaju Andri}eva djela, to je uvijek isti nepromijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andri} tobo`e, ili je uistinu ru`no pisao o muslimanima Bosne, vi{e se ne radi o tome da jeste, ili da nije, nego se radi upravo o tome {to si i sam rekao, da je nedopustivo {to muslimani primje}uju da ih Andri} mo`da vrije|a.

BEHAR 101-102

Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, ~ini se, traga{ za pojedina~nim i kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bo{njaci ~e{}e nasukavali negoli komotno `ivjeli. U njima etablira{ potragu za identitetom pojedinca, jezika, svijesti, pam}enja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno osloba|aju zamukli, izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izri~u velika individualna i univerzalna pitanja i `ude za odgovorima. “Obo`avaju li Bo{njaci izmi{ljenu pro{lost“ kako se pogre{no i nezgrapno pita Kazaz zanemaruju}i da vjeruju}i me|u njima mogu obo`avati samo Boga - ili samo tra`e da im se pro{lost vrati? To nipo{to, po mom razumijevanju stvari, ne zna~i i povratak u pro{lost. Slika Muhammeda, alejhisselam, koji se prije ~etrnaest stolje}a, dakle, u pro{losti, jedne prilike, nasmijao tako da su mu se vidjeli svi zubi, i kutnjaci, je slika koja, jasna, `iva i o~aravaju}a, potresna, uputna i podu~avaju}a stoji ispred mene na ogromnom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budu}nosti. Pro~itao sam u jednom hadisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije

Vje~nika sam pisao dugo, pa`ljivo, svim svojim bi}em. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vje~nik, otprilike i maglovito, za~eo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga sna`no osje}ao, naslu}ivao, a jo{ nisam znao ni {ta }e biti, ni {ta }e kazivati, ni kako; osje}ao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po ~emu jesam. dopro niti }e, nije te{ko zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba... a za ovaj osmijeh o kojem govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne osmijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhisselam, slikanih kroz stolje}a, uistinu do~aravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja

25


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

sada imam pred o~ima taj smijeh Bo`ijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, {ta je tu pro{lost? Pa ja njega upravo sada `ivim i volim! [ta je tu pro{lo, {ta sada{nje, a {ta budu}e? Ne vidim {ta to ~ovjek ima osim pam}enja i sje}anja! Davno sam se jo{ usudio izre}i da pro{lost nije pro{la, a da je historija jedna neiscrpna, `iva, stvarna, fakti~ka, pulsiraju}a storija i za onog koji ho}e da pi{e i za onog koji ho}e da ~ita. I ko ka`e da je historija definisana jednom za svagda? Zar su zlo~ini u Srebrenici pro{li? Ako su pro{li, zna~i li to da ih vi{e nema? Ako ih nema, zna~i li to da ih nikada nije ni bilo?... Ni{ta nije pro{lo, sve {to se dogodilo uvijek se i neprekidno doga|a... Nikad ne}u zaboraviti drasti~nu, duhovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zuki}a na promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i brojna imena Bo{njaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni ~uli, niti ih znamo. “Na{e neznanje o nama je grandiozno!“, rekao je dr. Zuki}, upotrijebiv{i ba{ taj pojam “grandiozno“. I ja sam se onda poku{ao sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina imena pjesnika Bo{njaka koji su tokom tri stolje}a pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Zaista je bo{nja~ko neznanje o sebi, ni manje ni vi{e nego “grandiozno“, kako se izrazio dr. Kemal Zuki}. I to da Bo{njaci obo`avaju izmi{ljenu pro{lost, samo je jo{ jedna Kazazova psovka. Mizernu zaradu donosi takva psovka...! Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe ljudske du{e, magma }e kadli-tadli provaliti. Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao {ta to pi{em. Zavr{io sam ga kada sam napunio dvadeset {est godina,

26

Ali ako ja sada imam pred o~ima taj smijeh Bo`ijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, {ta je tu pro{lost? Pa ja njega upravo sada `ivim i volim! [ta je tu pro{lo, {ta sada{nje, a {ta budu}e? Ne vidim {ta to ~ovjek ima osim pam}enja i sje}anja! Davno sam se jo{ usudio izre}i da pro{lost nije pro{la, a da je historija jedna neiscrpna, `iva, stvarna, fakti~ka, pulsiraju}a storija i za onog koji ho}e da pi{e i za onog koji ho}e da ~ita. * U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knji`evnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina. * ^ovjek danas `ivi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouni{tenju, musliman se nada Bo`ijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje… Mo`e se svuda biti musliman, ~ak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda poku|eno, pa i u Bosni.

objavljen je kada sam imao dvadeset osam (1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam {ta je to iz njega provaljivalo. Muzafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, nakaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je po`eljela da ponovo zanijemi! Sla`e{ li se s mojom tvrdnjom da tvojom romanesknom imovinom, a ona je pogolema (Ugursuz, Karabeg, Bra}a i veziri, Knjiga Adema Kahrimana napisana Ned`adom Ibri{imovi}em Bosancem) vrhuni Vje~nik? On je monumentalna saga o dugovjekom hodu kroza vrijeme. S ni~ime usporediva, barem koliko je meni poznato, unutar ju`noslavenskih knji`evnosti. Usuprot trendovskim duhovnim pustinjama kojima obiluje ne samo be-ha knji`evna ponuda, moglo bi se posigurno dokazati da mu je prispodobiva ideja o knji`evnosti kao duhovnom entitetu. Vje~nika sam pisao dugo, pa`ljivo, svim svojim bi}em. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vje~nik, otprilike i maglovito, za~eo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga sna`no osje}ao, naslu}ivao, a jo{ nisam znao ni {ta }e biti, ni {ta }e kazivati, ni kako; osje}ao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po ~emu jesam, jer sam znao da ovo mene {to traje i istrajava nije ono pravo, da sam negdje duboko skriven i da taj skriveni ja otkriva Vje~nika. U me|uvremenu napisao sam sve svoje knjige ne znaju}i jo{ kako da napi{em Vje~nika. Dok sam, recimo, pisao Ugursuza, meni su pod pero dolazile re~enice koje su se tako lijepo i tako lahko uklapale i u tkivo Ugursuza, ali ja sam ih prepoznavao kao Vje~nikove i jednostavno sam ih brisao i odbacivao, a

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

nisam znao ni {ta je Vje~nik, ni gdje bi spadale te re~enice u Vje~niku, iako su se, eto, skladno nizale i u Ugursuzu. Kada bi me ne{to u `ivotu zaboljelo, kada bi mi bilo jako te{ko, a tako sam se dugo vremena naj~e{}e i osje}ao, osamljivao bih se, koncentrisao i ispisivao re~enice iz Vje~nika kojeg jo{ nije bilo ni po zamisli, ni po imenu, ni po ideji. Osje}ao sam da te re~enice pripadaju Vje~niku po zvuku, po iskrenosti, po istinitosti, po tome {to potpuno nalije`u na ono o ~emu govore, po neumoljivoj te`nji da budu jasne i – ta~ne, ali gdje spadaju, kad jo{ nisam imao ni nagovje{taj kakva sadr`aja koji pripada Vje~niku, nisam znao; prepisivao sam te pasuse istrgnute iz nekakvog teksta koji nigdje jo{ nije postojao, prenosio ih na komade malo debljeg papira i vatrom nagorijevao ivice papira da izgleda kao da sam dio starog rukopisa spasio iz nekog po`ara, a onda takve nagorjele papire dugo nosao po d`epovima i ponekad ih ~itao sebi za utjehu i izdaleka pokazivao ponekom prijatelju... Pa ipak sam jednostavno znao da to pripada samo i jedino proznom tkivu Vje~nika, iako ga jo{ nigdje nema. I, te, takve, jednostavne a kompleksne re~enice su me sabirale, sa`imale, vra}ale zbilji, vra}ale u `ive, obnavljale moju snagu, lije~ile moju du{u, osloba|ale me patnje, ulijevale ogromnu nadu da }e me jednog dana (takve re~enice) negdje izvesti, izvesti na selamet i kao ~ovjeka i kao pisca. Ja sam tada zapravo kri{om, samozatajno, dodu{e (i sre}om), samo knji`evno, te`io savr{enstvu svom svojom snagom. I tako ~etrdesetak godina. Odmah, od samoga po~etka, ideja Vje~nika je bila, dakako, smrt. [ta bi drugo bilo dostojnije mog krajnjeg zanimanja? I to ~ovjek koji je umro, pa o`ivjev{i – `ivio. Zanimalo me je kako se vidi ovo {to ~ovjek `ivi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve ponovo gleda. Trebao mi je samo jedan malo druga~iji, ali potpun ugao gledanja; ~inilo mi se da se tu nalazi ne{to otkrivala~ko, ne{to {to nam je nadohvat ruke, a {to ne vidimo, jer je mo`da preblizu. Odmah se, naravno, ukazao Lazar koga je iz mrtvih uskrsnuo Isus Krist. I u prvi mah mi se ~inilo da je to - to. Lazar je uistinu imao to iskustvo umrlog. Ali to iskustvo Lazarovo bilo je pod mojim perom te{ko iskustvo i nekako ograni~eno, suvi{e li~no, kratkotrajno. Onda se Lazar ugasio sasvim, jer smrt je ne{to s ~im se nije igrati, smrt je definitivna, ako se umre, zaista se umre, nema se kud! Mo}i jednog Bo`ijeg Po-

BEHAR 101-102

slanika, u ovom slu~aju Isaa, alejhisselam, i uskrsli Lazar nisu mi mogli biti od pomo}i, to {to se dogodilo Lazaru je ~udo, a meni je bio potreban samo malo druga~iji, ali iskustven, isku{an, od`ivljen pogled na ljudsku svakodnevicu, ljudske odnose. Ovdje, s uskrslim Lazarem, sam imao samo ekskluzivan fenomen. A ja sam `elio da moj junak, osim {to ima iskustvo s onu stranu `ivota, bude i `iv, da ponovo uistinu `ivi. A to ne mo`e mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da je u njegovim o~ima zaista bilo usa|eno mra~no i stra{no iskustvo smrti, vi{e nikakve vedrine i radosti nije bilo u njegovom pogledu. A ja nisam htio to. Zapravo, i sada kada pomislim na Vje~nika koji je, eno, za sada, barem u dvije knjige, zgotovljen (Vje~nik i El-Hidrova knjiga), meni se ~ini kao da sam jagodicom svoga prsta trebao dodirnuti jednu jedinu ta~ku na nebeskom svodu i tada bi se vrata otvorila za Vje~nika i ja bih ga ugledao. Ali koja je to ta~ka na ogromnom nebu ponad mene, a mogao sam je potra`iti i darnuti samo jednom? Oni koji igraju Bingo mogu oku{ati svoju sre}u svake sedmice, a ja sam imao samo jednu priliku za cio svoj `ivot. I rekao sam, ako sve stavljam na jednu kartu, pa merak je i propasti. I ja sam tu ta~ku na{ao i - darnuo je! Dugo, dugo gledao u nebo, ispru`io ruku i prstom dotakao

27


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

nebeski svod. I zasada sam napisao Vje~nika i El-Hidrovu knjigu... I nije mi nikakav merak propasti, {to se toga ti~e! Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam `elio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve {to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pri~om, pokazati ne{to {to ljudi neprekidno, oduvijek `ive, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom

28

umro oslobo|en je smrti, `ivi zauvijek. Onda bi trebalo da `ivi i oduvijek. Tako sam se obreo u drevnom Egiptu i to {to sam dalje i dublje u pro{lost mogao, sve do u 2950. godine prije nove ere. Da sam imao smjelosti, trebalo je da odem do Atlantide. Ali suvi{e je tanano i osjetljivo to {to se ljudska osje}anja kroz povijest nisu u bitnom, osnovnom, izmijenila da bi ostalo o ~emu bih pisao moglo biti

neta~no, ili izmi{ljeno. (Ljudska povijest je ionako fantasti~na, pa i kad je ta~na!) Tako se pojavio staroegip}anin, pisar Neferti. Ali se pojavio i pojam zamiranja. Neferti je zamro, a nije umro, ali je njegovo zamiranje bilo iskustvo smrti. Sada iz iskustva smrti mo`e da ka`e {ta i kako vidi, a `iv je, za razliku od Lazara koji gleda mrtav, jer je dignut iz groba. Ali `ivot i smrt su samo u Bo`ijim rukama, ako to pisac ne zna, onda grije{i, ili pi{e ne{to drugo, a ne ono {to treba, ne istinu, ne ono {to je pravo i ta~no. Usto, moralo se dogoditi i ovo: kakvi su ljudi? Svakakvi, da ne ka`em, uglavnom, hr|avi... Ali niko i ni{ta ne pori~e da se nekad negdje mo`e roditi i sasvim dobar ~ovjek, sasvim dobar i u dobrim prilikama. I da mu se, dodu{e, barem za kratka vijeka, ne dogodi ni{ta {to bi ga obatalilo. A kada ka`em obatalilo, ho}u da ka`em usmrtilo, psihi~ki ubilo. To je Neferti. I ostaje samo jo{ to da shvati da je smrt u gre{ki, grijehu, i da se sklanja i povla~i ako nije siguran da mo`e `ivjeti ~estito i kako treba. A {ta zna~i ne grije{iti zna odmah ~ak i dje~ija du{a, to nije te{ko shvatiti. ^ovjek instinktivno osje}a kad grije{i i te se stvari u ljudskim odnosima nisu promijenile tokom ovih pet milenija povijesti. Gubitak integriteta, gubitak du{e ({to je jednako s ~ovjekom psihi~kom smr}u) ~ovjek osje}a jednako na svim meridijanima i u svim vremenima. Ali mo`da je najve}e ~udo {to je Neferti ro|en kao dobar ~ovjek, mo`da ve}e i od njegove dugovje~nosti, jer kada nakon zamiranja shvati da je kakva pogre{ka, njegova, a ~esto i tu|a, korak smrti, on ve} stvari donekle uzima u svoje ruke. On, dodu{e, mo`e stolje}ima, ~uvaju}i se grijeha i pogre{aka, uzmicati smrti, ali ne zna~i da je sasvim mo`e preuzeti iz Stvoriteljevih ruku. I on to naslu}uje od samoga po~etka, jo{

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

u Egiptu, zna “da nad njim neko bdi“. ^ovjek ima dvije smrti, jednu koja je u Bo`ijim i jednu koja je u njegovim rukama. Ona koja je u Bo`ijim rukama Nefertija se ne ti~e, nju ne mo`e ni odgoditi, ni pomaknuti, ti~e ga se ova koja zavisi od njega. Jer ako mu Bog dadne da `ivi dugo, stolje}ima, od Nefertija zavisi ho}e li mu `ivjeti biti te{ko, ili lahko. Bi}e mu lahko ako ne bude `ivio gre{no, a bi}e mu te{ko ako se oda zlu. Za{to je Bog nekom ljudskom bi}u podario dugovje~nost, ne moramo znati ni mi, ni ~itaoci, ni sami Neferti, bilo bi zanimljivo da znamo, ali ne moramo. Ali tek kada se suo~imo s tom nevjerovatnom ~injenicom Nefertijeve dugovje~nosti (on je do sada, 2011., od`ivio oko pet hiljada godina), shvatimo da Feniks nije izmi{ljen! To je, kao {to znamo, ptica koja se svakih pet stotina godina ra|a iz vlastitog pepela. Zna~i ima i to! Niti je mogu}e da Neferti `ive}i tako dugo nikako i nigdje ne pogrije{i, pa znao za to, ili ne znao, niti je mnoge godine mogu}e `ivjeti bolestan i star. I Neferti zaista `ivi neprekidno svoju najbolju `ivotnu dob. [ta se zbiva nakon pro`ivljenih pet stotina godina? Neferti stari onoliko dana koliko je grijeha za to vrijeme po~inio. I ako grijesi nisu veliki, on se ponovo podmla|uje i nastavlja svoj hod izbjegavanja du{evne smrti u svim tim svojim raznolikim `ivotima u ovoj, ili onoj zemlji, s ovim, ili onim narodom. I, eto, sve je, izgleda, postavljeno kako treba. Pa ipak, Neferti je plod ma{te jednog pisca

Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, mo`e se re}i prava za sve ljude, a ne mo`e se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke). iz Bosne, nema Nefertija na velikoj mapi knji`evnosti. I pitanje je ho}e li on na toj mapi postojati? Ne bi li bilo nu`no predo~iti ~itaocu jo{ kojeg dugovjekog iz riznica svjetske kulture i knji`evnosti da se vidi da Neferti nije usamljen, a prirodno bi bilo da se Neferti s njima i upozna i uporedi, hem ima vremena, hem dugovjekih i besmrtnih i nema ba{ mnogo na spisku. Prvo dugovjeko ljudsko bi}e koje je pisar Neferti potra`io bio je Utnapi{tim iz Epa o Gilgame{u. Utnapi{tima je na{ao negdje u Mezopotamiji i s njim i s njegovom `enom, na svoju veliku radost i zadovoljstvo, proveo jedno vrijeme, `ivio i dru`io se. Utnapi{timu je bila data besmrtnost koja, dakako, zavisi od besmrtnosti ljudskog roda, ali je i takva u Nefertiju izazivala ogromno ~u|enje i znati`elju. Jer Neferti je znao da, iako dugovjek, on sam mo`e umrijeti svaki ~as. Na pisarevu `alost, to drugovanje s Utnapi{timom nije potrajalo, jer je velika razlika izme|u njega, Nefertija, kao, da ipak ka`emo, obi~na ~ovjeka, i jednoga Utnapi{tima kome je Ea podario besmrtnost. Razlike u relacijama kojima je obdaren Utnapi{tim s relacijama kojima je obdaren Neferti su zaista velike, bez obzira na ve} ostvarenu ~udesnu

Svom snagom sam htio i `elio da moje rije~i budu tako potpune da kad napi{em ki{a, papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savr{enstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, ugla~ani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savr{enstvo.

BEHAR 101-102

dugovje~nost egipatskog pisara od sedam stotina i petnaest godina tu u dvadeset i drugom stolje}u prije nove ere. (Vje~nik, str. 72., Zalihica, 2008.) Potom sam samo jedan jedini put u nekoj Hegelovoj knjizi, u kojoj se na jednom mjestu raspravljalo o gr~kom pojmu besmrtnosti, u jednoj fusnoti nai{ao na podatak da se pominje neki Grk koji je umislio da je besmrtan i nikada vi{e, ni do dan-danas, i pored upornih poku{aja, niti sam na{ao tu knjigu, niti tu fusnotu, ali iz te fusnote je nikao Aidenej. O Utnapi{timu je Neferti ~itao, a za Aideneja ~uo, ali je potra`io i na{ao obojicu. Aidenej je izma{tan, taj lik je u cijelosti plod moje ma{te, ali je Nefertijev, odnosno tada ve} Abdullahov susret s Ahasverom u [amu, potkrijepljen mno{tvom ~injenica, jer o Ahasveru, Lutaju}em Jevrejinu, znaju u svim zemljama Evrope, pa i Amerike ve} nekoliko stotina godina. I o njemu su razni pisci pisali na razli~ite na~ine. U Vje~niku je jasno predo~ena jedna bitna stvar za{to je staroegipatskom pisaru ve} milenijumima svaki dan `ivota ispunjen zadovoljstvom i rado{}u, a Ahasveru, ve} tih prvih osam stotina godina `ivota, gor~inom i teretom. Za{to staroegipatski pisar `eli da `ivi zauvijek, a Ahasver ne `eli da `ivi vi{e nijedan dan? Odgovor je veoma nalik sebi: zato {to je Jevrej u svom `ivotu i nehoti~no ~esto grije{io, a Egip}anin, najprije nehoti~no, a onda i svjesno, nije grije{io nikako (onoliko koliko je to, naravno, obi~nom smrtniku uop}e mogu}e). Du{evno umrlom ~ovjeku `ivot je nepodno{ljiv (vampir

29


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

ima druga rje{enja). Kao legenda Ukleti Jevrej je mnogo odre|eniji nego Ukleti Holandez na ~ijem brodu staroegipatski pisar, u {esnaestom stolje}u nove ere, plovi gotovo sedam godina. Ahasvera se, manje-vi{e, ni u ~emu nije moglo mijenjati. U Holandeza, osim odre|enja da ga je Bog prokleo da luta morima, moglo se promijeniti mnogo {ta, ~ak i ime. Tako u Vje~niku Holandez okon~ava svoju sudbinu u Jadranu, a ne, recimo, u nekom norve{kom fjordu. Za razliku od Egip}anina, i Jevrej i Holan|anin svoju dugovje~nost nose i osje}aju kao te{ku, nepodno{ljivu kaznu. Potom se pojavljuju Arapin El-Hidr i Perzijanac El-Kaim. El-Hidr `ivi ko zna od kada i `ivje}e ko zna do kada, jer se napio vode `ivota (Hajata); El-Kaim, kao {iijski imam, nakon male, `ivi veliku skrivenost. I El-Hidr i El-Kaim su sveti, bezgrje{ni ljudi i ne osje}aju teret vremena. Ni Indijac budisatva Baradva|a ne osje}a teret vremena, iako je dugovjek poput Egip}anina, Mezopotamca, Jevreja, Holan|anina, Arapa i Perzijanca, on osje}a samo teret uskra}enosti paranirvane. I to je {est dugovjekih koje glavni junak Vje~nika susre}e u svom dugom `ivotu i ~ije sudbine poredi sa svojom.

stavno rekla: ako me ho}e{ – mora{ to. Pa ja to ne znam. [ta me briga, tvoj problem! Osim do zida savr{enstva dolazio sam i do jednog dubokog bunara u ~ijoj tami bi na povr{ini vode s vremena na vrijeme bljesnuli repovi i repi}i re~enica, krajevi, posljednje rije~i re~enica, za~udo, nikad po~eci. Hitro bih sunuo rukama dolje u taj bunar, hvatao re~enice za repove, bacao o plafon iznad glave u svojoj sobi, one bi padale na papir ispred mene, a ja ih hitro olovkom bilje`io dok nisu i{~ezle. Svom snagom sam htio i `elio da moje rije~i budu tako potpune da kad napi{em ki{a papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savr{enstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, ugla~ani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savr{enstvo. Ali tamo za mene i, ina~e, za ljude, nije bilo ni~ega, ni~im se nisi mogao okoristiti. [tavi{e, morao sam se nekoliko koraka odmaknuti od zida, ovamo, unazad, da bih mogao da pi{em. Ako bih se primakao zidu, tamo je sve prestajalo i ja sam izbe-

Ipak, za{to neki svoj dugi `ivot osje}aju kao kaznu, a neki ne? U samim po~ecima, kada se tek stao nazirati, Vje~nik se zvao Jednodnevni (i{lo se na to da ~ovjek `ivi kratko, kao vodeni cvijet – simboli~no jedan dan, otuda Jednodnevni, jednodnevni kada se uzme u obzir Nefertijeva dugovje~nost i pet hiljada godina ljudske civilizacije), a kako se htjelo pokazati fantastiku realnog u svim sferama ljudskog `ivota, vanjskim i unutarnjim, knjiga je imala i jedno vrijeme radni naslov A~ovjek, u smislu ne-~ovjek, ne u smislu ne~ovjek, ili nad~ovjek, nego u smislu neke realne potpune izokrenutosti onoga {to je ljudsko bi}e. Po mom mi{ljenju, najbli`i sam takvoj viziji u El-Hidrovoj knjizi, ako se u njoj prate odnosi stvarnog i nestvarnog. Jedan od Vje~nikovih radnih naslova bio je i Posljednja knjiga ovoga svijetu. Pi{u}i Vje~nika i `ude}i napisati posljednju, potpunu, apsolutnu knjigu, poslije koje vi{e ne bio bilo knjiga, nekoliko puta sam dolazio do zida savr{enstva. (Da se pi{e posljednja knjiga odavno to dokazuju D`ojs, Kafka, Beket i Borhes; a kada sve nestane, pa i posljednja knjiga napisana rukom ~ovjeka, i kada Bog Zemlju ra{~erupa k’o {aku vune, osta}e jedino Tolstoj i Dostojevski!) Zaista sam svom snagom `udio napisati potpunu knjigu daju}i joj sve {to je tra`ila, pa ~ak i onda kada je to {to je tra`ila prevazilazilo moje znanje i nadilazilo moju pretpostavljenu spisateljsku vje{tinu. Ona bi jedno-

30

BEHAR 101-102


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

zumljen hvatao objema {akama svoj pisa}i sto za kojim sam sjedio pi{u}i Vje~nika, potom naglo ustajao od stola i kao bez glave bje`ao i od pisanja i od ku}e i od svega. Danima sam lutao uokolo i danima mi je trebalo da se ponovo saberem. Pa ipak Vje~nik je napisan kako je mogao i morao biti napisan u devet poglavlja do 2005. godine, a onda i u jo{ deset poglavlja ElHidrove knjige 2010. Vje~nik i{}e jo{ jednu knjigu koja bi ovamo gledala iz daleke budu}nosti, ali pitanje je da li }u imati snage da je napi{em, jer odjek na koji su nai{li Vje~nik i El-Hidrova knjiga nije ni blizu mojim nadanjima i o~ekivanjima i to u meni ubija volju da nastavim pisati...

Zar su zlo~ini u Srebrenici pro{li? Ako su pro{li, zna~i li to da ih vi{e nema? Ako ih nema, zna~i li to da ih nikada nije ni bilo?... Ni{ta nije pro{lo, sve {to se dogodilo uvijek se i neprekidno doga|a.

BEHAR 101-102

Poku{aji {lampavoga knji`evnokriti~koga uni`avanja Vje~nikovih vrijednosti, me|utim, doga|ali su se na dva fona – estetskom, u smislu kriti~arskih insinuacija da je glavni protagonist Vje~nika Abdullah Misri el-Bosnawi plo{an, plakatan lik, i ideolo{kom – da je Vje~nik metafizi~ka bajka s tezom, vertikalno impostirana. U njemu je Bog, naime, i stvarni i simboli~ki kapital. Za{to bi to bio razlog za panjkanje svjetonazora upakirano u tobo`e knji`evnokriti~ku argumentaciju? Uop}e, {to misli{ o (dis)kvalifikacijama po kojima su duhovne istine anakronizmi, a vjera patrijahalan institut koji se ima protjerati iz knji`evnosti? Ako i mal~ice pretjerujem, ne mo`e se odre}i da je u recentnoj zapadnoj knji`evnosti te{ko na}i naratora konstituiranog na vjerskoj podlozi. Nalazimo se u vremenu potpune halabuke, potpuna sljepila, vremenu u kojem je umjetnost uvreda, kako neki dan re~e jedan poznati savremeni doma}i dramski pisac. Ti “poku{aji {lampavoga knji`evnokriti~koga uni`avanja Vje~nikovih vrijednosti“ uglavnom su rezultat pogre{nih, neta~nih premisa o romanu, a ponekad se romanu prilazilo i na krajnje surevnjiv, knji`evnom vrednovanju neprimjenjiv na~in. Ponekad se romanu prilazilo kao da se radi o piscu po~etniku. Ali ~ini mi se da Vje~nika jo{ niko nije kako treba pro~itao, ni oni koju su mu prilazili s ljubavlju i dobrohotno, ni oni koji su mu prilazili s mr`njom i predrasudama. Svima je promaklo da pro~itaju ono {to pi{e! Vje~niku su svi sudili i presu|ivali, niko ga naprosto nije ~itao. [to se ti~e samoga islama, od devet poglavlja romana samo se jedno, i to sedmo, bavi, uslovno re~eno, islamom, jer sve vrijeme, uvijek pi{em samo svoju pri~u, pa ipak kao da je islam bio nepremostiva prepreka da roman bude pro~itan. “Iako se

to ne tvrdi ba{ eksplicitno, postoji u ovom romanu neka vrsta muslimanske samosvijesti zasnovane na stavu da je islam superioran drugim velikim monoteisti~kim religijama jer ‘zna vi{e od njih’; u sebi supsumira proroke i u~enja prethodnih religijskih sustava. Islam, u Ibri{imovi}evoj interpretaciji, ne negira ni ne unizuje druge religije, ali ukazuju}i im du`no po{tovanje, on ipak polazi od postavke da tek vjersko u~enje proroka Muhameda nudi pravi, potpun i ispravan put do Boga.“ (Velimir Viskovi}: Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?, Odjek, Sarajevo, 2007.) Tako|er: “Allah je ~vrsta to~ka o koju je oslonjen svjetonazor naratora, a i autora ovoga romana.“ (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) “Dosada{nji uvid u recepciju govori mi da dio javnosti ovu knjigu do`ivljava kao vrhunsko, dugo i{~ekivano djelo koje mo`e imati klju~nu ulogu u nacionalnom i vjerskom osvje{}ivanju Bo{njaka, djelo koje im vra}a samopo{tovanje nakon svih patnji i poni`enja kojima su bili izlo`eni u posljednjem ratu, koje ih vra}a religiji koja ~ini njihovu ljudsku bit i tijesno je prepletena s bo{nja~kim etnicitetom.“ (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) “Oni, pak, bo{nja~ki intelektualci koji suvremenu Bosnu do`ivljavaju kao sekularnu dr`avu, s ja~im osloncem na Europu i suvremenu zapadnu umjetnost, zasigurno u Ibri{imovi}u ne}e prepoznati svojega barda.“ (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Ja se g. Viskovi}u zahvaljujem na zapa`anjima, ali nijedna od navedenih implikacija Vje~nika nije bila moja knji`evna intencija. Usto sam, ako smijem dodati, i to nimalo formalno, najdubljeg uvjerenja da roman Vje~nik po svemu pripada evropskoj knji`evnosti i savremenoj zapadnoj umjetnosti, nadam se, oboga}uju}i ih...

31


Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Za{to se kultura zaborava nametnula kao carinik svemu {to se sje}a? Za{to je motiv ljudske dugovjekosti/besmrtnosti ispao iz vremana, iz mode? Uostalom, za{to on slobodarski duh, ako je uistinu slobodan, uop}e `ivcira? Imam dojam da je pitanje grijeha, koje obilato tematizira{, likvidirano iz knji`evnosti i da je i ono tako|er “uteg“ Vje~niku, {tovi{e jedan od klju~nih. Da je ovo {to gledam, pjevam i ma{em rukama sve? Ja u to ne mogu da vjerujem. U to ~ovjek, uostalom, nikada, od samoga svog po~etka, nije ni povjerovao. Nema ni{ta od kazne, grijeh se mora ili sprije~iti, ili oprostiti. Pa o ~emu se zapravo radi? Pa ni o ~emu, samo o uljudbi. Pa i kad je Vje~nik u pitanju, radi se samo o uljudbi. Do sada je bilo mnogo neuljudnoga u odnosu na Vje~nika.

Knjiga Adema Kahrimana iz druk~ijeg je “klju~a”, iz svjedo~enja neposrednog u`asa. Ona nastoji sprije~iti ve} po~injeni zlo~in. Februara mjeseca 1992. godine napisao sam ~lanak pod naslovom “Srpske du{e i ~etni~ki naum“. Dozvoli mi da ti citriram dvije-tri re~enice: “…Samo nikada vi{e ne}u zaboraviti da je muslimanski narod protjerivan sa svoje hiljadugodi{nje zemlje, ubijan i satiran. I sabijan u rije~ “neopredijeljen“. Vi{e nikada ne}u zaboraviti da je 1991. godine jugoslovenska vojska otvoreno stala na stranu samo Srba, iako su tu vojsku pravili i pla}ali svi narodi Jugoslavije, i ne}u nikada zaboraviti da srpska stranka u Bosni i Hercegovini moju du{u rastavlja, pritiskaju}i me svakojako, od du{a mojih prijatelja Srba. A da ne govorim napamet, evo prizivam i pozivam ovih devet srpskih du{a.“ Potom ~lanak pod inicijalima imena i prezimena devet ljudi, Srba, koje sam znao i poznavao, opisuje njihove

du{e. Evo ponovo inicijala tih ljudi: B. P., B. S., G. V., S. T., M. ^., M. A., D. [., \. S. i D. [. Za neke od njih, dvadeset godina nakon {to sam ~lanak napisao, ne znam ni gdje su ni da li su `ivi, ali nijedan od njih niti je pri{ao ~etnicima, niti je oti{ao u ~etnike. Ponosan sam na tu, pretpostavljam – slu~ajnost! (Pogledati: N. Ibri{imovi}: Izabrana djela, Svjetlost komerc, Sarajevo, 2005., Ruhani i {ejtani inspiracija, str. 34.) Kao {to namirem nad Bismillom kojom je Allah, uzdam se trajno, pomilovao bosanska brda, isto tako namirem i nad katoli~kim dahom i mirisom Bosne koji kao p~ela matica oko sebe skuplja i emanira, recimo, fra Mirko Majdand`i}, gvardijan Fojni~kog samostana. Ka`em namirem, jer moja je snaga mala za ne{to pregnantnije, snaga jednog jedincatog ljudskog bi}a. I to su dvije sli~ice iz `ivota mene-Bo{njaka naspram onoga {to se zove bosansko srpsko-pravoslavno i naspram onoga {to se zove bosansko hrvatsko-katoli~ko u jedinoj mi zemlji i domovini. Dvije nemo}ne sli~ice naspram u`asnog i krvavog bosanskog usuda.

Bo`jim odre|enjem ovdje se razgovor s Ned`adom Ibri{imovi}em zavr{ava. Smrt ga je naprasno prekinula. Kako rekoh, posljednja dva odgovora ostala su tek skica. @elio sam, `eljeli smo Ned`ad i ja razgovarati jo{ o mnogo~emu, osobito o El-Hidrovoj knjizi. Stoga, kao nekovrsnu kompenzaciju za na{ nedovr{eni posao, Behar objavljuje svojevrsni autopoeti~ki tekst rahmetli Ned`ada o El-Hidrovoj knjizi. Kao satisfakciju za El-Hidrovu knjigu i njezina autora, a mo`da ponajprije na{u utjehu.

Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom dru{tvu i u kakvom politi~kom sistemu `ivjeli, uvijek se mo`e zate}i hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimisti~an, jedan pesimisti~an, a jedan u svojoj poetici mo`e biti i mra~an. E, meni dr. Enver Kazaz li~i na nekog mra~nog pjesnika upornog u svom mra~nja{tu, ~ak zaljubljenog u svoje mra~nja{tvo.

32

BEHAR 101-102


EL-HIDROVA KNJIGA

Ned`ad Ibri{imovi} o El-Hidrovoj knjizi Ovdje bi ponajbolje bilo opisati sadr`aj knjige, o ~emu se u njoj radi, mada mi se to ~ini i te{ko i pogubno i ne znam na {ta }e iza}i. Ali, hajde da poku{am. Ono {to bi me zavelo u op{irnost, nastoja}u izbje}i i presko~iti. Naravno, da je ne~ija tu|a knjiga, ne bih smio ovako. Dr`i se da je El-Hidr onaj ~ovjek iz Kur’ana kome je Allah dao posebna znanja i da je to ~ovjek koga Musa, a.s., susre}e i jedno vrijeme ide za njim ~ude}i se Hidrovim postupcima, jer ih ne razumije. ElHidrovo se ime u Kur’anu ne pominje. El–Hidr, dakle, `ivi ko zna od kada i `ivje}e ko zna do kada, ali se rijetko kad i gdje obejani i kome poka`e. Abdullah Misri el-Bosnawi, junak Vje~nika i El-Hidrove knjige, `ivi tako|e dugo, gotovo pet hiljada godina i za tih pet hiljada godina jedanaest puta je ugledao El-Hidra i to svaki put sekundu-dvije, osim jednom kada mu Hidr dolazi ku}i u Sarajevo 1530. godine, ostane s njim svu no} od ikindije do sabaha i za to vrijeme ve~era, klanja i napi{e ovu knjigu. Kako je Hidrova knjiga keramet, to jest ~udo koje, ako bi se prokazalo, odmah bi nestalo, jer evlije skrivaju svoja ~uda, ne smije se znati da su oni ta ~uda izveli, Abdullah ~etiri stotine i tri godine ~uva tu knjigu i nikome je ne pokazuje. On je knjigu bezbroj puta pro~itao i to svaki put druga~ije, kako se knjige, uostalom, ina~e i ~itaju ako se ~itaju ponovo, svaki put druga~ije! Iako ima knjiga koje te ne vuku da ih pro~ita{ ni drugi put, a kamoli nekoliko puta. Godine 1933. Abdullah odlu~i da El-Hidrovu knjigu prevede na bosanski i on je prevede, ali onaj rukopis na arapskom, koji je svojom rukom ispisao Hidr, nestane, ispari... I ovo {to sada imamo u ruci to je ono {to je Abdullah svojim skromnim mo}ima mogao od one prave knjige da sa~uva. Sami Hidr mu ka`e da ako bude prevodio njegovu knjigu bi}e to u najmanju ruku blijeda kopija, a mo`da ~ak i krivotvorina njego-

BEHAR 101-102

ve knjige, ali Abdullah je uradio {ta je umio, znao i mogao - to jest ja! Kad Hidr posljednji put gurne Abdullaha u svoju knjigu, ka`e mu: “Ne}e{ iz ove knjige iza}i onakav kakav si u nju u{‘o, pa taman se naglavu nasadio.“ A to i ja ka`em svakome onom koji pro~ita El-Hidrovu knjigu: da ne}e ostati isti kakav je bio kada je po~eo ovo ~itati i kada bude zavr{io. Ne}e biti isti onaj kakav je bio kada zaklopi korice ove knjige, pa nek’ gleda, neka vidi da li se u ~emu promijenio, o ~emu je po~eo razmi{ljati, ili {ta mu je u pamet po{lo dolaziti. Hidr `ivi tako dugo zato {to se napio vode Hajata, Vode @ivota, a na{em Abdullahu, obi~nom smrtniku, sami Allah je od svoje volje dao da `ivi gotovo pet milenija i niko ne zna koliko }e ga pustiti jo{ da `ivi. I Abdullah se ne boji toliko kada }e ga Allah uzeti sebi, nego se najvi{e boji i od toga stalno preza i dan i no}, iz stolje}a u stolje}e, iz milenija u milenij, od zemlje do zemlje, da mu du{a ne umre, pa da onda tako s mrtvom du{om u prsima `ivi dok mu Allah, d`.{., ne ka`e stani, dosta je. Abdullah se, gdje god bio, {ta god radio, s kim god op}io, stalno ~uva da du{u svoju ne isprlja i ne obatali, jer je svjestan toga da se s takvom du{om ne mo`e `ivjeti rahat ni dan a kamoli, recimo, stotinu godina, bila bi to onda patnja nesnosna. Od Allaha, dakle, zavisi koliko }e `ivjeti, a od njega sama kako }e `ivjeti. I nema tu nikakve nekakve vje~nosti i u tom smislu. “Imenica vje~nik, za razliku od Vje~ni, {to bi pripadalo, odnosno pripada samo Uzvi{enom Stvoritelju, opisno je, posredno ime, dugovje~nog svjedoka u Vremenu“, kako to lijepo

33


NED@AD IBRI[IMOVI]

ka`e profesorica bosanskog jezika, g|a. Meliha Terzi}. I to je glavna stvar i Vje~nika i El-Hidrove knjige {to se ti~e kakove misli i upute u tim mojim dvjema knjigama koje su tijesno sljubljenje jedna s drugom. A ta uputa, kada bi se skroz pojednostavila, bila bi samo u tome da bi ljudi trebali {to uljudnije da se pona{aju me|u sobom. To izgleda kô malo, ali nije. Svaka knjiga je od slova, pa i ova, ali u El-Hidrovoj knjizi slova se mogu i jesti i piti i udisati i, dakako, ~itati. Da napi{em takvu knjigu da rije~i i slova ne budu samo odozgo od{tampana po stranicama knjige nego da se slova i rije~i mogu i jesti i udisati i da se mo`e hodati po njima, palo mi je na pamet kada sam imao sedamnaest godina, ali sam taj postupak primijenio tek u devetom, posljednjem poglavlju Vje~nika i onda ovdje, u El-Hidrovoj knjizi, dakle pedeset godina po{to mi je to naumpalo. To jeste neobi~an postupak i knji`evni eksperiment i ja sam se malo pribojavao da }e taj eksperiment, kao i svaki knji`evni eksperiment, smetati ~itanju, {tr~ati u knjizi, ali za~udo nije i u El-Hidrovoj knjizi pokazao se veoma plodotvornim i mada je dosljedno proveden, kroz cijelu knjigu, sasvim se djelotvorno uklopio i na koncu konaca kao da se i ne primje}uje. I meni je veoma drag i dragocjen. I tu u El-Hidrovoj knjizi ima, haman, veoma smjela re~enica koja glasi: “ Zar ne zna{ da je ~itati i `ivjeti jedno te isto?“ Ka`em smjela jer se uvijek govori otprilike ovako: knjiga je jedno, `ivot je drugo, ili: koliko ima `ivota u toj knjizi, ili: to je knji{ki papirnato, nije `ivotno, i tako u tom smislu. Zanimljivo je, ~ini mi se, da ima knjiga koje, bile pod navodnicima `ivotne ili ne, sam taj takozvani `ivot, pa ma

34

{ta se pod njim podrazumijevalo, nikad nije prevazi{ao, one su u svim vremenima, `ivotu i `ivotima ostale `ive. Ali ne govorim o tome, to je ne{to drugo, govorim o tome da to {to se zove `ivot, za mene, nije nikakav argument, jer ja sam `ivot, ja `ivim, `ivot nije izvan mene, kao ja sam ‘vamo, a `ivot je tamo, ja u ku}i, a on napolju i obratno. Jer kako god neki tekst `ivo i uvjerljivo opisao `ivot, to je ipak samo tekst i samo tako i tada `ivot, naravno, ako je dobar ne kao `ivot nego kao tekst. Otuda sam se vjerovatno i usudio napisati onu re~enicu gore da je ~itati i `ivjeti jedno te isto, dodijao mi je taj par: {ta je `ivotno, {ta je knji{ko. Nije nikakvo opravdanje kada neko pi{e ru`ne stvari, gadosti i s psovkama, i to opravdava rije~ima ta, takav je `ivot! Kao da je `ivot upravu i kao da `ivot ne grije{i. Drugi par koji mi je u knji`evnosti tako|e dojadio je par borba dobra i zla. Nema borbe dobra i zla. Ima samo ono {to Euzubila ka`e: bje`i od zla! Nema - sad }e{ ti {ejtana za rep, pa o zid, pa dobru...! Odmah bje`i od zla dobru, nema{ se ti {ta sa zlom baktati i hrvati. I tre}a stvar, kad god se ~ovjek filozofski, vjerski, osje}ajno, knji`evno, likovno, dramski ili bilo kako uhvati u ko{tac sa smr}u, uvijek samu smrt dovla~i u `ivot i presvla~i `ivotom, a ona, zapravo, ostaje nedirnuta, tamo gdje je i bila, van dosega njegovih ruku i njegovih mo}i. Ali zato ima jedna druga smrt koja najve}ma zavisi od ljudi, i od njihovih ruku i od njihovih mo}i, a to je psihi~ka, du{evna smrt, pa se mo`e `ivjeti i umrijeti mrtav i `ivjeti i umrijeti `iv! I to je ono ~ime se bave i Vje~nik i El-Hidrova knjiga, a i roman Bra}a i veziri objavljen 1989. godine. Ima to skroz provedeno i u mojoj drami Boja

hr|e, ali se nekako na pozornici nije vidjelo. E, sad, ovdje bi ponajbolje bilo opisati sadr`aj knjige, o ~emu se u njoj radi, mada mi se to ~ini i te{ko i pogubno i ne znam na {ta }e iza}i. Ali, hajde da poku{am. Ono {to bi me zavelo u op{irnost, nastoja}u izbje}i i presko~iti. Naravno, da je ne~ija tu|a knjiga, ne bih smio ovako.

BEHAR 101-102


EL-HIDROVA KNJIGA

Najprije, knjiga ima deset poglavlja. U prvom poglavlju Abdullah se spu{ta niz redove, ulazi u El-Hidrovu knjigu. Sjedaju kobajagi u nekakvu ba{~u, pri~aju i od tri puta ponovljenih rije~i “sva{ta ne{to“ nastanu tri sjajna srebrna ovala u kojima nema ni{ta ni za jesti, ni za piti, ali to nije ni va`no. A od pomisli na te rije~i “sva{ta ne{to“ ne nastane oval, ali nastane njegova sjenka. El-Hidr Abdullaha malo k’o zeza {to to on toliko dugo `ivi, a i pipka, provjerava i dovodi u sumnju Abdullahovu dobrotu, jer Abdullah mora hiljadama godina neprekidno biti dobar ako ho}e da

BEHAR 101-102

ne pati sve to dugo vrijeme svoga `ivovanja, a onda se El-Hidr ne{to lecne i, napraviv{i smotak vremena i smotak prostora (ne{to k’o iskustvo crne jame u svemiru), evlija ima te sposobnosti, u sekundi prenese Abdullaha iz te 1933. godine u kojoj su bili, u 1530., i to u ru{evine drevnih staroegipatskih hramova u Tebi u kojima ima i jedna d`amija, Abu Had`ad`ova d`amija izgra|ena 1243. godine. I to je interesantno, d`amija usred mnogobo`a~kih starih hramova, i danas ima ta d`amija, eno je i sad dolje u Egiptu. Kako je bilo oko podneva, `ega, unaokolo

35


NED@AD IBRI[IMOVI]

nikoga, El-Hidr Abdullahu poka`e svu njegovu djecu i njegove ro|ake koji su se ra|ali tokom pet milenija, ogroman broj njih, i svi oni kratko vrijeme o`ive, a onda i nestanu. I tu, u tom poglavlju, je ona re~enica: “Zar ne zna{ da je ~itati i `ivjeti jedno te isto?“ U drugom poglavlju Abdullah uvi|a da bi u ElHidrovoj knjizi smio i krasti i lagati, pa ~ak i ubijati, ono {to nikako ne smije u svom stvarnom `ivotu, ako ho}e da sa~uva du{u, a kako se divi ljudskom umije}u u sva~emu, vje{tini ljudskih ruku, te kako ljude nikako, zbog toga, a ionako, ne mo`e da ostavi, El-Hidr mu u dubini vremena poka`e mno{tvo Staroegip}ana iz vremena kada se i Abdullah zvao Neferti i rekne mu, eto idi tamo, ako `eli{, i dovedi mi tog nekog ~ovjeka da ga i ja vidim, kad ljude toliko cijeni{. Uto se za~uje ezan za podne-namaz i Abdullah pita da ne zakasne na namaz, a Hidr mu veli ne sekiraj se, brzo }e{ se vratiti i Abdullah po|e ka onim svojim Egip}anima u daljini, ali se svi oni pretvore najprije u harfove, pa onda i u hijeroglife. I

36

on za|e u ta slova, a to je ve} tre}e poglavlje. E, sad u drugom poglavlju ima dosta stvari koje mi se dopadaju, ali nisam ba{ siguran da ja, kao pisac koji je to napisao, smijem govoriti koje su. Pa }u pomenuti samo one stvari koje su, po mom mi{ljenju, va`ne. Najprije u tom drugom poglavlju ima jedna re~enica koju je Abdullah (odnosno Neferti) izgovorio jo{ u Vje~niku i koju je ovdje u razgovoru s El-Hidrom samo ponovio. Ona glasi: “Ta, smrt je divan zavr{etak `ivota.“ Tu se misli na onu fakti~ku, a ne na onu du{evnu smrt i po prilici zna~i to da ako je ~ovjek svoj `ivot dobro i kako treba od`ivio, {to ba{ nije ni tako lahko ni tako ~esto, smrt mu do|e kao ta~ka na i, kao ukras, kao ono “konac djelo krasi“. Druga stvar koja mi se svi|a u drugom poglavlju je kad Abdullah ka`e: “Ali, da bude jasno, ja nikoga ne spasavam, ne radim to, ali bi me bilo stid da spasavam samo svoju ko`u, i to je sve.“ Meni je ta re~enica va`na i zato je navodim, ali ne mogu sad obja{njavati za{to, puno je, a i filozofi~no je. U drugom poglavlju ima jo{ jedna interesantna stvar. Tu se pominje dvanaest prizora iz Vje~nika u kojima je Neferti, odnosno Abdullah, tokom pet hiljada godina, negdje ne{to jeo i pio. Kada opet tih dvanaest puta ho}e da jede sada, u El-Hidrovoj knjizi, ne mo`e, ispada da nije halal. I to mi se nekako svi|a, zadovoljan sam kako je to knji`evno rije{eno zato {to je tu domi{ljeno dvanaest poanti. Eh, sad u tre}em poglavlju stvarno po~inje El-Hidrova knjiga. Najprije Abdullah u onom gusti{u harfova oko sebe na|e ona tri srebrna ovala iz prvog poglavlja i uzme ih, stisne ih pod pazuho. I tu sad sve zvoni

BEHAR 101-102


EL-HIDROVA KNJIGA

i zveke}e, trese se, takoreku}’, knjiga! U tim slovima Abdullah ugleda A{ait, mladu i lijepu slu`avku iz svoje rodne ku}e u Memfisu, pa po|u zajedno. Kada su slova jeli, slova su imala ukus roga~a i pr`enih sjemenki lopo~a, a kad bi sastavi dlanove, slova su se pretvarala u vodu, pa su mogli ugasiti i `e|. Abdullah je bio pisar cijeloga `ivota, hiljadama godina, i znao je ~itati i harfove i hijeroglife i sva druga pisma. Tako su i{li naprijed. A{ait nije znala ~itati, pa je onako, iz dosade, jednom malom crnom zdjelicom koju je dr`ala u ruci stala razgoniti harfove oko sebe, a onda ih hvatati i vezivati namotav{i ~itavo klupko. I {ta bih sada, za ovo tre}e poglavlje rek’o? Prvo svi|a mi se kad A iz A{aitina imena priti{}e A iz Abdullahova, jer se tu prvi put o~ituje du{evno umiranje. Drugo, rekao bih to da se tu javlja i jedan neobi~an pojam, pojam hlapljenje vremena. Hlapljenje vremena ljudi ina~e ne osje}aju zato {to `ive relativno kratko, a Abdullah hlapljenje nekog doba osje}a, zna, pamti i prepoznaje zato {to `ivi jako dugo, pa mo`e da poredi pro`ivljena vremena. Abdullah jedva ~eka da sva slova oko sebe pro~ita da vidi gdje se to nalaze. I kad se slova najzad razminu... ...po~inje ~etvrto poglavlje u kome po hlapljenju vremena Abdullah prepoznaje da se nalaze u vremenu Ramesida za vladavine faraona Setija Prvog, a to je nekih 1300. godina prije nove ere, odnosno 2800. godina od godine 1530. u kojoj je ostao El-Hidr u Tebi. Ima u knjizi precizno koliko je to godina i kad je to. Zaprepa{ten {to je tako daleko u pro{losti u Egiptu i {to sve oko se-

BEHAR 101-102

be jasno vidi, Abdullahu sad da je da se vrati ElHidru, da iza|e iz knjige, ali ne mo`e, nigdje oko njega nema slova da ih ~ita da mu pomognu. Baca od sebe one pladnjeve, vjerna A{ait ih pokupi, a on na jedvite jade sakupi {a~icu iskidanih, polomljenih slova iz pra{ine na putu, pa ih oproba ~itati. “Ali smrt se nikad ne vra}a isprikom“, glasi jedna re~enica u tom ~etvrtom poglavlju i ~ini mi se da je klju~na re~enica iz situacije novog trenutka du{evnog umiranja nastalog kada Abdullah, odnosno Neferti, na trenutak, naglo ostavi i zaboravi A{ait, te je time nehoti~no povrijedi, mada to ona nije ni primijetila, a kamoli da ju je zaboljelo. Ali, svjedno, ha si pogrije{io, ha si nekoga povrijedio, odmah, ja~e ili slabije, nahrupi smrt. Sve se to doga|a u aleji Abrak, aleji sfinga, sfinga s ovnujskim glavama koje predstavljaju boga Amona, a cijelu aleju mno{tvo ljudi i `ena mete, pere i ~isti nakon velike lijepe dvadeset~etverodnevne sve~anosti. Jedan stra`ar s batinom u ruci {utne ona Abdullahova slova. Pogledav{i stra`ara

37


NED@AD IBRI[IMOVI]

Abdullah, odnosno sve vi{e Neferti, zapanjen ugleda da je stra`ar satkan sav od hijeroglifa, pa ga, presretan, stane ~itati. Mladi stra`ar se zove Uta i Abdullahu se veoma dopadne, ali kako iz predrasude i potcjenjivanja, a pomalo i straha, u prvi mah nije mogao povjerovati da je Uta tako divan, ona smrt ga ponovo dotakne i nakine. Nadaju}i se da }e pomo}u hijeroglifa, od kojih je Uta sav bio sazdan, iza}i iz knjige i vratiti se El-Hidru, Abdullah, sada ve} podobro Neferti, otima Utau {tap iz ruku, jer mu se ~ini nedoli~nim da tako krasan mladi} bude faraonov batina{. Abdullah napravi gu`vu u aleji i onesvijesti se ne toliko od {aka i udaraca gomile koja se tu najednom sjatila, koliko od spoznaje da je zaboravio Kur’anske ajete i da vi{e mo`da i nije musliman, nego Staroegip}anin, d`ahil. I tako se dramati~no zavr{ava to ~etvrto poplavlje, a nastaje... ...peto. Eh, u petom poglavlju ima sva{ta, a najva`nije je ono {to je jo{ u prvom El-Hidr strogo zabranio Abdullahu kada ga je gurnuo u slova pro{losti. Naime, ako bi Abdullah, vrativ{i se u Egipat, gdje je nekada `ivio, i hodaju}i tako po Egiptu ponovo, slu~ajno na sebe naletio, nipo{to ne smije sebi prilaziti i sa sobom onim razgovarati, jer }e tada sve u hela} oti}i, i knjiga i on i sve drugo. U ovom petom poglavlju Abdullah sve vi{e zagleda i begeni{e A{ait koja mu je plaho od koristi. Tu u nekada{njoj prijestonici Egipta, u Tebi, koja se po staroegipatskom sada zove Veset, nakon dan-dva vode Abdullaha i A{ait na sud sudiji Merikareu Hornektiju. Abdullah misli zbog izgreda u aleji, ali nije. Naime, u Vesetu devete godine vladavine Setija Prvoga `ivi

Kad Hidr to posljednji put gurne Abdullaha u svoju knjigu, ka`e mu: “Ne}e{ iz ove knjige iza}i onakav kakav si u nju u{‘o, pa taman se naglavu nasadio.“ A to i ja ka`em svakome onom koji pro~ita El-Hidrovu knjigu: da ne}e ostati isti kakav je bio kada je po~eo ovo ~itati i kada bude zavr{io. Ne}e biti isti onaj kakav je bio kada zaklopi korice ove knjige, pa nek’ gleda, neka vidi da li se u ~emu promijenio, o ~emu je po~eo razmi{ljati, ili {ta mu je u pamet po{lo dolaziti.

38

pisar D`efai, a taj D`efai je, zapravo, Neferti, odnosno Abdullah, samo {to je to Abdullah bio potpuno zaboravio, davno je to bilo. Kako su, dakako, Abdullah i D`efai potpuno sli~ni, malo je re}i k’o jaje jajetu, to sudija misli da su bogovi nagradili Veset i tebanske hramove jo{ jednim D`efaijem i ho}e to da proslavi. Izvinjava se Abdullahu {to su ga stra`ar Uta i gomila napali u aleji Abrak i nudi mu da ih sam Abdullah zbog toga osudi i kazni, ali kada izvedu svezanoga Utaa, Abdullah odmah zatra`i da ga dadnu kobajagi njemu u slu`bu glume}i sada onog D`efaija, jedva se sje}aju}i da je to on nekada{nji. Sad uz Abdullaha stoje i A{ait i Uta i on ih ~vrsto dr`i uza se. Kada sudija vikne da se pojavi onaj pravi D`efai, Abdullah ugleda samoga sebe `ivog i kakav je bio i onda i sada. Kud }e - {ta }e, sva se slova po~nu mrviti i sve nestajati onako kako je El-Hidr bio i zaprijetio da }e biti ako Abdullah sretne samoga sebe, te ti Abdullah pogledav{i gdje ima najvi{e slova i hijeroglifa, poleti, zajedno s A{ait i s Utaom, na sudiju Merikarea. Za{to? Zato {to je vidio da su na prsima Merikarea slova bila najgu{}a, “gusta k’o katran“, kako pi{e u knjizi. I Abdullah `urno ~itaju}i ta slova na prsima sudije Merikarea proleti kroz njega zajedno s A{ait i Utaom i odjednom se na|u u Merikareovom Sje}anju. Izbjegne tako Abdullah susret sa sobom, iako je, kada se je vidio, po`elio da sa sobom progovori, ali dakako nije smio to sebi priu{titi. Ovo je ve} {esto poglavlje i ono dvoje i ne znaju gdje se nalaze, ali Abdullah zna. A sje}anje jednog ~ovjeka k’o sje}anje, ne~ega se ~ovjek sje}a dobro, ne~ega slabo, sva{ta tu ima. Abdullah je ponosan na sebe {to je, ~itaju}i slova na prsima sudije Merikarea, spasio i sebe i A{ait i Utaa, pa i samu knjigu da se ne raspadne, ali Utau je sve to stra{no i zagonetno i odmah ho}e da iza|e odatle, da se vrati u Veset, u onaj svoj pravi `ivot, a A{ait je poslu{na i njoj je va`no da je njen gospodar Neferti tj. Abdullah, zadovoljan, a njoj kako bude. Oni tu imaju svega, {ta god po`ele; ako je Merikare zapamtio kakvu gozbu, Abdullah, A{ait i Uta tu jedu {ta ho}e i koliko ho}e. Ako je Merikare zapamtio kakvu lijepu no} za no}iti, oni odu u tu no} i prespavaju. I tako. Abdullah misli da je lahko iza}i iz Merikareova Sje}anja, ali se tu grdno prevario, ne mo`e se iza}i sve dok Merikare ne umre i dok mu se Sje}anje samo od sebe potpuno ne ugasi. Ali Abdullah to ne}e znati sve do samoga kraja. Abdullahu se tu plaho svi|a, ulaze i izlaze u kakav god ho}e doga|aj koji je Merikare upamtio, imaju sve {to im treba, niko ih ne smeta i Abdullah,

BEHAR 101-102


EL-HIDROVA KNJIGA

kome se mlada i lijepa A{ait sve vi{e dopada, mo`e s njom u toj ~udnoj Zemlji Merikareova Sje}anja provoditi ljubav kako ho}e i dokle ho}e. Ali je Utau od svega toga muka i stalno ga je strah, ne snalazi se, jadan. Tri puta u tri prilike Abdullaha je takla smrt u Merikareji, ali da to sada ne razglabam, ima u knjizi. On se sada od smrti mnogo i ne brani, jer ne `ivi vi{e onaj svoj `ivot petohiljadugodi{njaka, nego ovaj nekakav knji{ki `ivoti} u El-Hidrovoj knjizi, mada je i on stvaran. Ali ko zna {ta mu to time El-Hidr ho}e da ka`e i doka`e! To ne zna ni on, a te{ko da znam i ja. A i ako znam, bilo bi to mu~no sada ovdje razglabati. Bilo kako bilo, siroti Uta slu~ajno otkrije da ako se ne~emu, {to je Merikare upamtio, glasno ka`e:“Ti si Merikareovo sje}anje!“, ono nestane. Nestane, iako se poslije opet vrati. Tako se Uta prestane bojati Zemlje Sje}anja, pa sam ode da tra`i kakva vrata, kakvu rupu, kakav izlaz da se vrati svojima u Veset. A Abdullah to jedva do~eka. On odmah s A{ait po~ne punu i pravu ljubav sprovoditi kako nikad nije ni s kojom za pet hiljada godina `ivota. A to je sedmo

BEHAR 101-102

poglavlje El-Hidrove knjige i mislim da je plaho dobro za ~itat’. I tu u sedmome ga smrt ho}e dva puta, jednom iz polula`i, drugi put kada je na trenutak njime ovladala ljubomora. Helem, tu sve bude kako treba, Abdullah ho}e A{ait da izvede iz knjige i da je poka`e El-Hidru, da ona bude to bi}e po koje ga je poslao, gotovo da je i zaboravio i ko je i {ta je i odakle je i da `ivi hiljadama godina, A{ait mu je sve i svja. Uto ona i rodi. Rodi mu sina Abija i on sav sretan ska~e po Merikareji, to jest u glavi sudije Merikarea Hornektija iz Veseta. I El-Hidrova knjiga se tu malo {ali, pa ima, pi{e: ako sudiju nikad u `ivotu nije zaboljela glava, tada ga je zaboljela sigurno. (Neko mu urla i ska~e u glavi!) A onda po~inje osmo poglavlje. Uta je ~etiri godine poku{avao da iza|e iz Merikareovog Sje}anja, ali nije uspio. I dalje to poku{ava. Sada i A{ait ho}e da iza|e iz Merikareova sje}anja, u`eljela se pravoga `ivota, a ne}e ni da joj sin Abi odrasta u nenormalnim okolnostima. Abdullah nerado pristaje, ali mu to nije najve}i problem. On mora najzad re}i A{ait ko je i odakle je on i ko je i odakle je A{ait. I on joj to ka`e.

39


NED@AD IBRI[IMOVI]

Ka`e joj da je ona umrla prije {esnaest stolje}a, da on nije do{ao iz pro{losti iz Memfisa kao ona, nego iz budu}nosti, nekih tri hiljade i dvije stotine godina, ra~unaju}i od te dvanaeste godine vladavine faraona Setija Prvog, da je do{ao iz Sarajeva i to iz 1933. Ako ho}e pravu, iskrenu ljubav, Abdullah mora re}i istinu, “ljubav ne `ivi od la`i“, a ako ka`e istinu, A{ait }e se raspasti u prah. Sre}om A{ait u prvi mah misli da se on {ali, {tavi{e, da je zamajava ne bi li jo{ ostali u Merikareji. Ali iako to {to joj je dragi rekao nije mogla pojmiti, povjerovala mu je srcem i potom se zaista sasula u prah. U devetom poglavlju Abdullah, o~ajan i tu`an zbog gubitka voljene, zaboraviv{i i na Abija i na Utaa, po|e da iza|e iz Merikareova Sje}anja i tek tada uvidi da je to nemogu}e dok Merikare ne umre. Vra}a se i sada po Merikareji tra`i samo smrt. Lahko je nalazi, jer je ve} umro u ljubavi za A{ait. Mlada smrt se useli u njega umjesto njegove du{e koju mu je odnijela mrtva A{ait. Ali smrt u Abdullahu ne}e da umre, on je mora hraniti du{ama `ivih. A jedini `ivi, u pravom smislu rije~i, u Merikareji su Uta i Abi, ostali ljudi su manje-vi{e sjenke Merikareova Sje}anja. I Abdullah im bez milosti zarobi du{e, i ro|enom sinu, i prijatelju kome se divi, i nahrani svoju smrt. (Kako se sve ono o smrti sla`e, iako je na prvi pogled nevjerovatno!) Uto Merikare umre i Abdullah, Uta i Abi se na|u u onoj dvorani iz koje su prije {est godina utekli kroz sudijina prsa u njegovu glavu. Iza|u odjeveni kako su i bili odjeveni kada su utekli, a pored njih se na|e ono nekoliko stvari koje je vrijedna A{ait ~uvala i stalno nosila uza se: tri srebrna

Godine 1933. Abdullah odlu~i da El-Hidrovu knjigu prevede na bosanski i on je prevede, ali onaj rukopis na arapskom, koji je svojom rukom ispisao Hidr, nestane, ispari... I ovo {to sada imamo u ruci to je ono {to je Abdullah svojim skromnim mo}ima mogao od one prave knjige da sa~uva. Sami Hidr mu ka`e da ako bude prevodio njegovu knjigu, bi}e to u najmanju ruku blijeda kopija, a mo`da ~ak i krivotvorina njegove knjige, ali Abdullah je uradio {ta je umio, znao i mogao...

40

pladnja, hasure, mu{ke sandale, crna zdjelica i klupko harfova. Sve {to je bilo Merikareja nestalo je, pa i mla|ahna smrt iz Abdullahovih prsiju. Uta odmah, bez rije~i, pobjegne svojoj ku}i, a Abdullah, alijas Neferti, pokupi one stvari, uprti sina Abija, pa i oni uteknu iz Veseta. Sre}om bila je no}, pa ih niko nije vidio. Oni pobjegnu u selo Ti-Aki nedaleko Veseta i jednoga dana Abdullah poka`e sinu Abiju da ona tri srebrna pladnja, umjesto tri, bacaju ~etiri sjenke {to malog plaho za~udi i obveseli. A kada se klupko harfova koje je A{ait, ono spo~etka, namotala, slu~ajno odmota i padne na onu ~etvrti sjenku, uka`e se kur’anski tekst devet ajeta, od {ezdesetoga do {ezdeset osmog iz sure El-Kehf, koji govore o susretu Musaa, a.s., i El-Hidra. Ih, tome se sada i za~udi i jo{ vi{e obraduje i Abdullah. To je, dakako, bilo u doba faraona Setija Prvog, a susret Musaa i Hidra }e se dogoditi tek za vrijeme faraona Mernemptaha koji }e vladati za sedamdesetak godina. Ali to je Abdullahu bilo kao da }e biti sutra. Eh, eto, kad nikako druga~ije ne}e da se javi, gdje }e do~ekati El-Hidra da ga izbavi i izvadi iz ove knjige, tako je mislio Abdullah, a tako je i bilo. Deseto, zavr{no poglavlje El-Hidrove knjige je jedna vrsta reminiscencije na tih sedamdesetak godina Abdullahova ~ekanja da se El-Hidr pojavi. Abi je za to vrijeme ostario, a Abdullah nije. Abdullah, naime, svakih petsto godina (poput Feniksa) ostari koji dan, a onda se opet podmladi i petsto godina `ivi u punoj mu`evnoj snazi. Kad ih je El-Hidr vratio u Tebu (u 1530. godinu), odakle je Abdullah i za{ao u pro{lost Egipta, Abdullah za~uje ezan, pa obradovan ka`e: “Ovako me je ezan prije sedamdesetak godina ispratio u drevni Egipat“, a El-Hidr mu odgovori: “To je isti onaj ezan, samo {to je pri kraju. Rekao sam da }e{ se brzo vratiti.“ Abdullahu je pro{lo vi{e od sedamdeset godina, jer eto pored njega je stajao `iv starac, njegov sin Abi, a El-Hidru svega minut-dva. ^im je El-Hidr Abdullaha prepoznao, odmah mu je u daljini pokazao slova u kojima sultan Sulejman suneti svoje sinove i slova u kojima Francuzi la|om prevoze jedan obelisk u Pariz i ponudio mu da i to ~ita, ali Abdullah odbije. Samo je htio da {to prije iza|e iz knjige i da se vrati ku}i u Sarajevo. I kad se vratio ku}i, stotinu godina nije pogledao nikakve knjige. Prep’o se i ogadilo mu se, {ta li? Pa ipak se svoje A{at uvijek rado sje}ao. I, eto, to je k’o sadr`aj El-Hidrove knjige, samo {to je sve to u knjizi mnogo ljep{e opisano i zapravo se sve ovo samo u knjizi i broji. A ovo je onako.

BEHAR 101-102


SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

Sjenke i odrazi

(kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

BEHAR 101-102

41


SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

42

BEHAR 101-102


SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

BEHAR 101-102

43


SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

44

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

ROMAN “VJE^NIK” NED@ADA IBRI[IMOVI]A Ako jedan knji`evni kriti~ar svijet Ibri{imovi}evog romana vidi kao “teocentri~nu konstrukciju” i prigovara mu na tome, za{to nekom drugom ne bi bilo dopu{teno da druge romane osu|uje zbog njihove neopaganske, ateisti~ke ili “antropocentri~ne konstrukcije”? Ako se slo`imo da “Vje~nik” Ned`ada Ibri{imovi}a, jednako kao i roman “Imotski kadija” Irfana Horozovi}a, mo`emo nazvati sufijskim pikarskim romanom, ne postoji nijedan relevantan knji`evnokriti~ki kriterij po kojem bi “Vje~nik” spadao u “monolo{ku tradiciju”, a Horozovi}ev roman ne, iz ~ega je jasno da se Kazaz slu`io pozitivisti~kim pristupom u ocjenjivanju ova dva romana, izvode}i svoje zaklju~ke na osnovu biografija njihovih autora. Pi{e: Asmir Kujovi} I Roman “Vje~nik” Ned`ada Ibri{imovi}a jedinstven je poduhvat u novijoj bosanskohercegova~koj i evropskoj knji`evnosti u kojem je maestralno ostvaren izraz one divovske borhesovske te`nje da se cjelokupna kulturna ba{tina svjetske istorije sveobuhvatno sa`me i objedini u jednoj knjizi. Jo{ od klasi~nog epa o Gilgame{u, preko starogr~kog mita o Argonautima, pa sve do srednjovjekovne gnosti~ke, ezoterijske i misti~ke literature, tema suo~avanja sa smr}u i potrage za besmrtno{}u jedna je od klju~nih literarnih tema. U Kur’anu je zabranjeno rajsko drvo Adamu predstavljeno kao “drvo besmrtnosti”, ili “drvo vje~nog `ivota”, iako se u starozavjetnoj Knjizi postanka “drvo `ivota” spominje zasebno uz “drvo poznanja dobra i zla”. U judeokr{}anskoj gnosti~koj interpretaciji Adama je upravo ~e`nja za besmrtno{}u u~inila smrtnim (iako mu je besmrtnost prethodno bila data a da je on nije bio svjestan), jer ga je navela na grijeh nepokornosti prema Bogu. Otuda je razumljivo da temu besmrtni{tva u zapadnoj knji`evnoj tradiciji sre}emo ili kao prokletstvo, koje je u dosluhu sa ovim gnosti~kim tuma~enjem praroditeljskog grijeha, ili kao temu potrage i ~e`nje za postignu}em duhovnog savr{enstva koje bi vodilo ka metafori~koj besmrtnosti. Gotovo svi klasi~ni mitovi o besmrtnosti i potrazi za eliksirom vje~nog `ivota koji su nadahnuli srednjovjekovnu ezoterijsku i alhemijsku literaturu iz ~ije je bogate tradicije ponikao i faustovski motiv, koji je na razli~ite na~ine variran sve do Getea, Dostojevskog, Tomasa Mana i Bulgakova, uzbudljive su i tragi~ne pripovijesti o “mrtvima koji jo{ uvijek `ive i `ivima koji su umrli”. U cjelokupnoj zapadnoj knji`evnosti (ukoliko iz nje izuzmemo tradiciju “podzemne” ezoterijske i okultisti~ke literature, uklju~uju}i i srednjovjekovno pjesni{tvo nadahnuto le-

BEHAR 101-102

gendama o Gralu i krugom arturijanskih legendi) likovi ovozemnih besmrtnika javljaju se gotovo redovno kao prokletnici: od starogr~kog mita o Aideneju, “Vje~nog @ida” E`ena Sua, “Lete}eg Holan|anina” Riharda Vagnera, pa sve do Borhesove pripovijesti “Besmrtnik”; a pe~atom prokletstva obilje`eno je i razmi{ljanje o fenomenu ~e`nje za besmrtno{}u u romanima “Besmrtnost” Milana Kundere i “Istorija svijeta u deset i po poglavlja” D`ulijana Barnsa. Uvode}i likove Lutaju}eg Jevrejina i Ukletog Holan|anina u svijet svog romana, Ibri{imovi} samo dodatno nagla{ava, produbljuje, ogoljava i dramatizuje crte koje je knji`evna tradicija ovim likovima ve} dala, a u njihovom mu~eni~kom prokletstvu ima mitskog heroizma i tragi~kog patosa u kojem oni poprimaju sveta~ke crte arhetipskih mitskih junaka koji svojom sudbinom utjelovljuju “prokletstvo Adamovog roda”. Ibri{imovi} svog junaka Nefertija vra}a u stanje Adama prije nego je posegnuo da ubere plod sa zabranjenog drveta, smrtonosnog “drveta besmrtnosti”: on proni~e da je postignu}e jednog od Bo`ijih imena ostvarivo jedino u odustajanju od tog postignu}a, ukoliko se ono protivi Bo`ijem zakonu, te da je jedini istinski `ivot i besmrtnost – besmrtnost u Bogu, dok ono {to mu se predo~ava kao `ivot, ukoliko je to `ivot koji ne priznaje Boga - vodi u smrt. Smrt, kao i grijeh kojeg prati pokajanje, zna~i zapo~injanje `ivota iznova, kao {to i drvo iznova zapo~inje svoj godi{nji ciklus ra|anja, rasta i umiranja (odnosno zamiranja kako bi rekao Ibri{imovi}ev Neferti), pa tako Adem i Hava, nakon ku{anja ploda sa zabranjenog “drveta besmrtnosti” pokrivaju svoja stidna mjesta rajskim li{}em, te je time njihov grijeh simboliziran seksualno{}u, kao {to je i u drevnim svetim tekstovima iz hinduisti~ke tradicije smrt

45


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

povezivana sa gubitkom sjemena, jer je, kao i u okultisti~kim u~enjima o transmutaciji, seksualno{}u metafori~ki ozna~eno ponovno ro|enje, odnosno zapo~injanje novog `ivota u drugom bi}u. Neferti u svojoj ispovijesti na vi{e mjesta aludira na ovo zna~enje: kada izbjegava da o bilo ~emu zna sve jer se pribojava da bi od toga mogao zaista umrijeti, kada ustanovi da se smrt skriva u kikotu kojeg izaziva radost za~eta u erotskom zanosu, kada uvidi da svojom ljubavlju prema Utnapi{timu ubrzava njegovo i{~eznu}e, te kada od Ahasvera sazna kako je on umirao i nestajao u onima koje je volio i mrzio. U interpretaciji @aka Lakana pojam libida je shva}en upravo kao ~isti nagon `ivota, odnosno besmrtnog `ivota, `ivota kojem nije potreban organ, pojednostavljenog i nerazorivog `ivota, onog koji je oduzet `ivom bi}u onda kada je ono pot~injeno ciklusu spolnog razmno`avanja. Placenta na primjer, kako ka`e Lakan – predstavlja taj dio samog individua koji on gubi pri ro|enju, a koji mo`e poslu`iti za simboliziranje najdubljeg izgubljenog predmeta. Odnos prema Drugome je upravo to {to za nas uzrokuje pojavu onoga {to predstavlja lamelu, koju Lakan defini{e kao organ ~ija je glavna osobina da ne postoji, a koji je sam libido – ne seksualni polaritet, odnos mu{kog prema `enskome, ve} odnos `ivog subjekta prema onome {to gubi zbog toga {to radi razmno`avanja mora prolaziti kroz spolni ciklus. Time je nagla{en bitni afinitet svakog nagona prema podru~ju smrti, i izmiruju se dva lica nagona – nagona koji ujedno uprisutnjuje spolnost nesvjesnog i predstavlja u svojoj biti smrt.1 Metafori~ki kazano, libido shva}en kao besmrtni `ivot, jest utjelovljenje izgubljenog raja. Adem i Hava zapo~inju `ivot iznova, ali sa znanjem o po~injenom grijehu, odnosno sa svije{}u o vlastitoj smrtnosti i prolaznosti, koja je ono {to Hajdeger naziva “bitak k smrti”. Sa druge strane, grijeh koji ne vodi ka “poznanju dobra i zla”, grijeh kojeg ne prati pokajanje i grijeh koji se ne priznaje – jeste `ivot u smrti, i on je samo `ivljenje smrti. Neferti }e za Aideneja re}i da je “samog sebe `ivog sahranio” da bi postigao besmrtnost, a za Ahasvera, lutaju}eg Jevrejina, da je, ne znaju}i to, stolje}ima `ivio vlastitu smrt. Prema Hajdegeru smrt je kona~ni horizont, stanje u kojem tubitak vi{e nije tu. Ako tubitak jest tu, on je orijentisan prema svojim budu}im mogu}nostima, no kako su to budu}e mogu}nosti, on jo{ nije sav tu, nepotpun je, tako da tek njegova smrt nadilazi tu nepotpunost - jer vi{e nema budu}ih mogu}nosti koje bi projektovao.2 Hajdeger poima smrt kao “jedan od mogu}ih na~ina bitka” govore}i o “smrti unutar `ivota”. Jer ako Tubitak jest svoje nejo{, onda je njegova smrt jedno od tih ne-jo{, te je ona ne{to {to on mora `ivjeti, budu}a mogu}nost koja je dio njegovog 1 2

sada{njeg bitka. Kao {to }e re}i narator u filmu Bernarda Bertolu~ija “^aj u Sahari”, zato {to ne znamo kada }emo umrijeti `ivot nam izgleda kao nepresu{ni izvor, premda se lako mo`e izra~unati da izvjesne pojave kao {to je pun Mjesec tokom `ivota mo`emo vidjeti na nebu samo ograni~en broj puta. Smrt je za Hajdegera na~in da se bude, a u tom smislu i za Ibri{imovi}evog Nefertija, koji }e o tajni svoje dugovjekosti re}i samo to da on izbjegava smrt i uklanja se od nje, te se mo`e zaklju~iti kako ga upravo intenziviranje svijesti o vlastitoj smrti vodi ka punijem `ivotu i potpunijem znanju o njegovim istinskim vrijednostima. Neferti na jednom mjestu i ka`e: “Onoliko koliko te umre, toliko }e te `ivjeti, a mo`e se re}i i onoliko koliko te umre toliko te ne}e `ivjeti…”. U ovome je ujedno sadr`ano i zna~enje “smrti prije smrti” u sufijskoj tradiciji, koje je u dosluhu sa “drugim ro|enjem” o kojem govori Isus u kanonskim jevan|eljima: onaj ko se pokajao za svoje grijehe, onaj pred ~ijim o~ima su skinute koprene, i onaj koji je u svom duhovnom pro~i{}enju upotpunio svijest o ni{tavnosti svog ovozemnog bi}a, mora simboli~ki umrijeti da bi iznova zapo~eo svoj onostrani `ivot u ovostranosti. Otuda se u jednoj `ivoj metafori~koj slici zavoji, u koje se umotavaju mumije i }efini mejta, preko Hidrovih rije~i preobra`avaju u ihram had`ije koji hodo~asti Sveti Hram u Meki. Nefertijevo zamiranje po~inje sticanjem svijesti o rascjepu izme|u ozna~itelja i ozna~enog, stvari najednom po~inju da se isklju~uju iz simboli~kog registra zbilje i Neferti ih posmatra kao da su tajanstvene i za~udne. Ozna~itelji se prazne od zna~enja, nazivi predmeta se “odbijaju od njih”, i poredak stvarnog se odvaja od simboli~kog i imaginarnog, zato da bi poredak simboli~kog nakon zamiranja po~eo da se iznova uspostavlja. U kabalisti~koj tradiciji Drvo `ivota, koje je u kazivanju iz Kur’ana poistovje}eno sa zabranjenim rajskim drvetom, nosi na svojim granama dvadeset dva lista kojima odgovaraju dvadeset dva slova iz hebrejskog pisma (Bog je stvorio svijet slu`e}i se hebrejskim alfabetom, a svakom slovu u hebrejskom pismu, sli~no kao i u arapskom, odgovara odre|ena broj~ana vrijednost, {to je jasna metafora o pravilnoj matemati~koj zakonitosti u gra|i elementarnih ~estica od kojih se sastoji sva materija), te je i u ovoj svetoj (misti~koj) simbolici rije~ tvora~ki logos koji imenovanjem tvori i istodobno usmr}uje, time {to “ovje~uje” i ~ini besmrtnim, tako da ozna~eno ostavlja nepromjenljivim u zauvijek datom i odre|enom zna~enju. Stoga kada Neferti saziva poznata mu bo`anstva, ona samim tim sazivanjem nestaju iz njegovog `ivota, a Imhotep na jednom mjestu ka`e: “Dogledaj piramidu i ona }e se smanjiti i nestati, ne ti.” Prema mi{ljenju koje spada u naslije|e Sosirovih istra`ivanja iz strukturalne lingvistike, sam jezik kojim se slu`imo reprodukuje vrijednosti vladaju}ih ideo-

Jacques Lacan, “XI seminar ^etiri teljna pojma psihoanalize”, Naprijed, Zagreb 1986., str. 211. Danilo Pejovi}, “Suvremena filozofija Zapada”, Filozofska hrestomatija IX, urednik Vladimir Filipovi}, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979., Martin Haidegger, str.152.

46

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

logija, i sadr`i natalo`ene slojeve koji izra`avaju preovla|uju}e kulturne vrijednosti iz minulih epoha, pa je i jezik samim tim “ne~ist” i nedostatan. Na kraju Ibri{imovi}evog romana harfovi Hidrove knjige }e se pobiti i pomije{ati u nekom neodgonetljivom rasporedu, da bi uspostavili jedan novi poredak u nekom nepoznatom jeziku na kojem jedino i mogu biti izra`ene istine koje su neizrecive. Nepovratnost izgovorene i, u odre|enom smislu, napisane rije~i, metafori~ka je ina~ica ireverzibilne prirode vremena, a prema islamskom eshatolo{kom u~enju ~ovjek na Sudnjem danu svoj `ivot sagledava kao knjigu koja mu je predo~ena, knjigu koju je melek njegove du{e neprekidno ispisivao od njegovog ro|enja. Hidr ponovo ispisuje knjigu Nefertijevog `ivota, sa svije{}u da svaki novi trenutak uspostavlja u pam}enju novi raspored doga|aja njegove li~ne istorije, sa nastojanjem da u tom rasporedu otkrije novu i jedinstvenu muzi~ku kompoziciju (jer muzika i nije ni{ta drugo do arhitektura u vremenu). Hidrova knjiga ~itavu istoriju Misrijevog produ`enog `ivota preobra`ava u novu cjelinu, prema drugom muzi~kom klju~u, kako bi ona bila “prekodirana” u poredak koji bi bio u savr{enom skladu sa Bo`anskim poretkom. Unutar te knjige, ~ije ispisivanje jeste izraz ~e`nje za Sudnjim danom, Misri pripovijeda Isusovu poznatu parabolu o najamnicima kao da se njemu dogodila, aludiraju}i na to da je ~itava pri~a njegovog `ivota ustvari jedna razra|ena parabola. U toj novoj Nefertijevoj povijesti ~itava poglavlja su zgurana na bjelinu margine (njegova prva `ena Nitagrit {e}e se bjelinom izme|u redova), dok u sredi{tu pa`nje ostaju samo u~injena “te{ka” dobra djela, koja su u stanju da pomi~u stijene i otvore izlaz mladi}ima koji du`e od trista godina spavaju u pe}ini Kehf. Ovom pri~om u zadnjem poglavlju Ibri{imovi} daje neku vrstu metafori~kog tuma~enja poznate pripovijesti iz Kur’ana o putovanju hazreti Hidra i Muse a.s., koja je opet sama za sebe

BEHAR 101-102

Ibri{imovi}ev “Vje~nik” pru`a, dakle, dovoljno argumenata i za postmodernisti~ke interpretacije. ^ak bi se, nezavisno od intencija samog autora, moglo postaviti pitanje da li je “Vje~nik” nesvjesno postmodernisti~ki roman? Problem kojim se bavi Viskovi} u svome tekstu “Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?” jeste kako to da Ibri{imovi} upravo maestralnom upotrebom postmodernisti~kih sredstava posreduje predstavu o svijetu koja pretenduje na apsolutnu istinitost i univerzalnu va`nost? * Ibri{imovi}evog “Vje~nika” vrijedi ~itati kao savremeni danteovski poduhvat jedne “totalne knjige”, knjige koju dopisuju junaci Borhesovih “Ma{tarija” i Ki{ove “Enciklopedije mrtvih”. * Tema “Vje~nika” se i ne mo`e razmatrati izvan konteksta zapadnoevropske knji`evne tradicije, a naro~ito ako se uzme u obzir i uplitanje motiva iz staroegipatske paganske ezoterije i gr~ke mitologije.

parabola o Bo`ijem sudjelovanju i upravljanju tokovima svjetske istorije. Otuda u Nefertijevoj ispovijesti nagrade, kazne, dove i dobro~instva mogu imati svoj u~inak i “retroaktivno” i “na kredit”: Neferti u dvadesetom stolje}u svojim dobro~instvima spa{ava mladi}e koji su `ivjeli u Efesu u ranokr{}anskom periodu, a lutaju}eg Jevrejina ka`njavaju oni koji }e se roditi tek kroz hiljadu i dvjesto ili vi{e godina. U ovoj izmjeni narativnih planova u posljednjem poglavlju skrivena je aluzija na protivurje~nost izme|u fantasti~kih legendi o hazreti Hidru iz knji`evne tradicije, u kojima on sti~e vje~ni `ivot na putovanju sa vladarom Zulkarnejnom, li~no{}u iz Kur’ana ~iji je identitet prema preovla|uju}em i vjerodostojnijem mi{ljenju vezan za perzijskog cara Kira II, sa kojim on zajedno polazi u potragu za “vodom `ivota”, u odnosu na kazivanje iz Kur’ana prema kojem je Hidr bio `iv jo{ u vrijeme Musaa a.s., {to zna~i barem osamsto godina ranije. Sa druge strane, pisac ujedno Nefertijevoj ispovijesti daje potpuno novo zna~enje, jer Neferti u Hidrovoj knjizi boravi zajedno sa usnulim mladi}ima u pe}ini Kehf, te se tako otkriva kako sav njegov `ivot ispripovijedan u prethodnim poglavljima pripada svijetu snova koji su odsanjani tokom tri stotine i devet godina ~udesne uspavanosti. Ibri{imovi} se neupadljivo i na drugim mjestima poigrava sa zna~enjima Nefertijeve dugovjekosti, kao recimo kada Neferti za sebe tvrdi da su ga hazreti Merjema, k}i Imranova, i `ena poznata kao Marija Magdalena zatekle u praznom Isusovom grobu i razgovarale s njim, iako se u tekstu Jevan|elja ka`e da su njih dvije u grobu zatekle jednog an|ela, {to je opet aluzija na ukazivanje an|ela u ljudskom liku u kur’anskim i biblijskim pripovijestima o Ibrahimu a.s., Lutu a.s. i Merjeminom susretu sa an|elom D`ibrilom. Tako|er, u pojedinim scenama nakon Nefertijevog zamiranja, drugi likovi se ponekad spram njega odnose kao da je rije~ o duhu umrlog koji prebiva u svijetu `ivih, kao {to je to slu~aj i nakon njegove iznenadne

47


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

pogibije u Hidrovoj knjizi u posljednjem poglavlju, gdje se ostavlja prostor ~ak i za mogu}e tuma~enje da Nefertijev duh pro`ivljava simboli~ke reinkarnacije preko svojih brojnih potomaka, u ~emu je sadr`ana aluzija na retke iz Mojsijeve Knjige ponovljenih zakona gdje se ka`e da Bog ka`njava i nagra|uje ljude na njihovim potomcima, sve do ~etrdesetog, odnosno do hiljaditog koljena. Ako je Nefertijeva ispovijest san koji je odsanjan u pe}ini Kehf, ili san koji je sanjan za vrijeme boravka du{e u kaburu, onda time obuhva}eno i poetsko opravdanje za oniri~ku fantazmagori~nost pripovijesti o plovidbi na brodu Ukletog Holan|anina, putovanju sa Hidrom do ostrva na kojem boravi Imam Mehdi, susretu sa arhatom Pindolom, te svadbi Ukletog Holan|anina. Stoga su Hidrove rije~i koje obavijaju Nefertijevu glavu kao plamen ({to je aluzija na uobi~ajeno predstavljanje likova poslanika i svetaca u tradiciji islamskog slikarstva, kojom je ovdje sugerisano zna~enje da Hidrove rije~i Nefertijev duh na trenutak u~ine svetim, prosvijetljenim), poput onih “bitnih rije~i” koje ~ujemo u snu pa ih se kasnije ne sje}amo, jer registar u kojem su one izgovorene pripada drugom registru zbilje. Ovdje se radi i o nesaop{tivosti misti~kih spoznaja: rije~i koje Neferti jasno shvata onda kada su izgovorene, ne shvata poslije, jer njegova du{a za vrijeme razgovora “otvara {koljke s biserima koji tamne u ovostranosti”, a ono {to je u tim trenucima saznao pa kasnije zaboravio, kako ka`e, dragocjenije je od onog {to nedvosmisleno zna. Tako i u prvom poglavlju Neferti roba Hedit-Ku{a natjera da sav svoj `ivot sa`me u jednu jedinu rije~ – rije~ koju ne}e mo}i da izusti i koje se kasnije ne}e sje}ati. Misri u Hidrovoj knjizi iznova zapo~inje svoj `ivot kao njen ~italac. Hidrove rije~i su te koje omogu}uju pristup stvarnom zna~enju Misrijevog `ivota, a te rije~i po~inju da gube zna~enje na mjestu gdje bi trebao zapo~eti Misrijev istinski `ivot u onostranosti. Hidr ne}e za{utjeti u skladu sa zavr{nom re~enicom znamenitog Vitgen{tajnovog “Tractatusa” – “O ~emu se

Ibri{imovi} svog junaka Nefertija vra}a u stanje Adama prije nego je posegnuo da ubere plod sa zabranjenog drveta, smrtonosnog “drveta besmrtnosti”: on proni~e da je postignu}e jednog od Bo`ijih imena ostvarivo jedino u odustajanju od tog postignu}a, ukoliko se ono protivi Bo`ijem zakonu, te da je jedini istinski `ivot i besmrtnost – besmrtnost u Bogu, dok ono {to mu se predo~ava kao `ivot, ukoliko je to `ivot koji ne priznaje Boga - vodi u smrt.

48

ne mo`e govoriti o tome se mora {utjeti” – shodno empiristi~kom na~elu verifikacije iz logi~kog pozitivizma, nego }e se njegova slova pomije{ati u nerazmrsivoj zbrci. I sam Vitgen{tajn je tvrdio da je nemogu} idealan jedinstveni jezik koji odslikava svijet, te da sam jezik nije jednozna~an ve} vi{ezna~an, i da se ve} prema jezi~kom svijetu mijenja i smisao rije~i. Odnosno da ne postoji jednostavno sam jezik kao takav, ve} prema raznim podru~jima `ivota u kojima se rije~i upotrebljavaju postoje u jedinstvu jezika i djelatnosti razli~ite “jezi~ke igre” sa razli~itim uigranim pravilima igre. Nema nikakvog op}eg kriterija za smislenost jezika, a iskazi o “posljednjim stvarima” na koje nas Hidrova pripovijest priprema, prema ovom mi{ljenju, svode se na “jezi~ke igre posebne vrste”. Pasusi u kojima Abdulah Misri poku{ava da svojim tijelom zaposjedne od{tampane retke prijevoda Hidrove knjige, unutar kojih je zarobljeno zna~enje njegove sudbine, metafori~ki se koherentno nadovezuju na zaklju~ke poznate Lakanove teorije u kojoj je otu|enje subjekta postavljeno u registar jezika, i prema kojoj jezik ima ulogu blokiranja identiteta, tako da prijelaz organizma kroz jezik i u jezik uvodi ideju gubitka, manjka i odsutnosti. Abdulah Misri na taj na~in spoznaje da je “drvo besmrtnosti” ustvari “drvo spoznaje dobra i zla”, jer je zabranjeno rajsko drvo samim time {to je bilo zabranjeno postalo ozna~iteljem ve} unaprijed izgubljenog Raja. Stoga je Bo`iji duh udahnut u figuru od ilova~e za Adema ve} unaprijed bio manjak i ono {to nedostaje, jer je, odre|en zakonom kojim je “Bog samome sebi propisao pravednost”, u Ademovom neznanju i Iblisovom “iskrivljavanju poruke” shva}en kao poricanje samog sebe. Za razliku od Jasona iz starogr~kog mita koji je na putu za Kolhidu na svoju la|u morao povesti i Herkula i Orfeja da bi slu`e}i se lukavstvom, obmanom i prijevarom ukrao znamenje besmrtnosti, ili za razliku od Parsifala i drugih slavnih srednjovjekovnih vitezova koji su na putu punom odricanja i samoprijegora morali da se potvrde juna~kim djelima kako bi dospjeli do Grala (koji }e im pomo}i da olovo svoga srca preobraze u zlato i time postignu besmrtnost), Neferti svoju dugovjekost u`iva kao zadovoljni obi~ni smrtnik koji ni sam nije pouzdano siguran ~ime ju je zaslu`io. Hazreti Hidr }e u svom obrednom odgonetanju Nefertijevu dugovjekost pripisati “drevnoj staroegipatskoj bludnji”, odnosno tradiciji alhemijskih u~enja, s obzirom da sama rije~ alhemija u svom arapskom korijenu ozna~ava ono {to pripada zamlji Kema, Egiptu, iz ~ije tradicije mnogostruko ispreplitanih, raznovrsnih, izmije{anih i razgranatih u~enja vodi porijeklo najve}i broj poznatih mitova i drevnih legendi o besmrtnicima i potrazi za besmrtno{}u, koji su slu`ili kao gra|a i nadahnu}e u oblikovanju “Vje~nika”. U mitotvara~ki razigranoj ma{tovnosti Ibri{imovi} prikazuje plovidbu Misrija i El Hidra ka ostrvu na kom boravi Skriveni

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Imam, kroz kapije od raznobojnih ogledala, ~iji slijed boja evocira simboliku svjetlosti i boja u Suhravardijevoj i{raqi filozofiji, a ~iji dramatur{ki obrazac opona{a i predanje o Mirad`u, ~udesnom no}nom putovanju Muhammeda a.s. iz Meke u Kuds, Jerusalem (koje je poslu`ilo kao nadahnu}e i za Danteovu “Bo`anstvenu komediju”), kao i kur’ansku pripovijest o Hidrovom putovanju sa Musaom a.s. iz mjesta “na kojem se sastaju dva mora”. Opis ovog putovanja sadr`i iznimno brojne kulturolo{ke aluzije i asocijacije koje prizivaju poznata mjesta iz svjetske knji`evnosti i mitologije razli~itih kultura, a prepoznatljivo je i preoblikovanje i smje{tanje u novi kontekst pojedinih alegorijskih motiva iz Rumijeve “Mesnevije”, te iz sufijske poezije Feridudina Atara. Pred Misrija se iznose “{krinje dobrota” koje njemu samom ostaju nevidljive, jer je stupanj njegovog znanja i upu}enosti jo{ uvijek neznatan, a dobro ne mo`e ni pred kim stajati, dobro valja raznositi, kako ka`e Hidr. Izme|u dva otkucaja srca Skrivenog Imama izbija jedno posebno vrijeme, i to je vrijeme koje je darovano Abdulahu Misriju; metafori~ki kazano, Misri `ivi ono {to je Imam Mehdi mogao biti, sve one mogu}e `ivote koje je Imam Mehdi propustio zato da bi bio taj koji jeste, Gospodar Vremena, Skriveni, “vo|eni”. Procjepi, manjkovi i odsutnosti u `ivotu svrgnutog halife, kralja svijeta koji u skrivenosti priprema svoj ponovni dolazak na prijesto, jesu onaj “vi{ak” od kojeg je sa~injen `ivot Abdulaha Misrija, koji na taj na~in do`ivljava svoje misti~no poistovje}enje i sjedinjenje sa bi}em Imama Mehdija. Vrijeme kojeg obuhvata Misrijeva `ivotna istorija je onaj jo{ ne`ivljeni `ivot Skrivenog Imama, jer je u Misrijevoj prostodu{noj pokornosti Bogu sadr`ana svijest da je svaki ~ovjek stvoren da bi bio, prema rije~ima iz Kur’ana, “Bo`iji zastupnik na Zemlji”. Zanimljivo je da Misri, i prije nego bude sreo budisti~kog sveca-prokletnika arhata Pindolu, kao da intuitivno poznaje misti~ke prakse iz drugih kulturnih tradicija, pa tako u prethode}em zikru sa Hidrom opisuje silazak u ponor ni{tavila vlastitog bi}a, koji je sli~an sugestivnoj sabranosti u postupcima transcendentalne meditacije: “Odricao sam se svojih usta: to nisu moja usta, svoga tijela: to nije moje tijelo, pa ~ak i svoje du{e: to nije moja du{a, nastojao sam viknuti: ja sam prah i pepeo…”. I premda “Vje~nik”, po mnogim svojim odlikama, sadr`i elemente popularnog `anra epske fantastike, to naro~ito dolazi do izra`aja u scenama koje opisuju susret sa Imamom Mehdijem i arhatom Pindolom, ~ija oniri~ka fantazmagori~nost slijedi za~udne dramatur{ke obrasce i logiku razvijanja pri~e u snu. Nadmetanje u kerametima izme|u El Hidra i arhata Pindole po neo~ekivanoj ma{tovitosti zorno prikazanih slika umnogome podsje}a na nadmetanje izme|u dobrih i zlih ~arobnjaka (odnosno ~udotvoraca) u poznatim filmovima nau~ne i epske fantastike, kao {to su “Ratovi zvijezda”, “Gospodar prstenova” i “Matriks”. Legendarni lik Lete}eg Holan|anina, kojeg je Rihard Vagner proslavio u svojoj operi, svojom kainovskom uspravno{}u i

BEHAR 101-102

Iz brojnih slavnih mitova o potrazi za besmrtno{}u, Ibri{imovi} bira samo one likove koji su dugovje~nost ve} dosegli (ili su na nju osu|eni), pa tako Misri sre}e Utnapi{tima ali ne i Gilgame{a, putuje sa Hidrom, ali ne i sa Zulkarnejnom, te je jasno da pisac svjesno zaobilazi one legendarne li~nosti iz ezoterijske i misti~ke tradicije, poput Nikole Flamela recimo, koje su besmrtnost smatrale trofejem za koji se treba izboriti mukotrpnim samousavra{avanjem, asketskim samoprijegorom, sticanjem znanja i duhovnom disciplinom. ponosom sa kojim nosi dosu|eno prokletstvo posjeduje auru tragi~kog romanti~arskog heroja, i poglavlje o Misrijevoj plovidbi na njegovom brodu svakako spada u estetske vrhunce ovog romana. Kapetan Jan van der Eken je istodobno i tragi~ki “~ovjek fatuma”, nepokolebljiv u svojoj ustrajnosti da i u palosti svoga bi}a poka`e snagu i veli~inu, onaj koji spada u red buntovnih “izgubljenih `estokih du{a”, koje se “ni samom |avolu ne uklanjaju”, ali i arhetipski pustolov, probisvijet i mornar, gladan novih obala, pu~ina i obzorja. Monolog u kojem Holan|anin opisuje kako njegov brod plovi kroz “nebrojene ljudske du{e”, kroz oblake i sazvije`|a, kroz dim i vatru loma~a, te kako se na njegovom brodu ~uje “istovremeni uzdah mno{tva dama, princeza i kontesa”, doziva u pam}enje “Pijani brod” Artura Remboa, kao simbol ~e`nje za pristizanjem u nepoznate luke, za osvajanjem nepoznatih djevi~anskih svjetova, ~e`nje da se iskusi i do`ivi ono jo{ neisku{ano i nedo`ivljeno. Svjestan da ga je njegova prokletni~ka sudbina u~inila ~udovi{tem, on tu svoju ~udovi{nost bri`ljivo njeguje, hrane}i du{u svojim sopstvenim otrovima. Utnapi{tim dolazi na svadbu Ukletog Holan|anina “isisan iz dubina vremena snagom iskrenosti djevoja~kog srca” – i tek u zagrljaju An|ule D`amanji}, on od nakaze postaje dostojanstven ~ovjek, a njena ljubav poprima ono zna~enje koje u kr{}anskoj mistici ima “poljubac gubavcu” Franje Asi{kog. An|ula prepoznaje ono {to ~ini “svjetovnu svetost” njegovog prokletstva, te je njena ljubav tolika da “negladna njome ne bi nahranila i napojila”. “Da nisam bio takva olupina mo`da bi me moja mlada `ena i ostavila!”, re}i }e Holan|anin u pismu Misriju. Iz brojnih slavnih mitova o potrazi za besmrtno{}u, Ibri{imovi} bira samo one likove koji su dugovje~nost ve} dosegli (ili su na nju osu|eni), pa tako Misri sre}e Utnapi{tima ali ne i Gilgame{a, putuje sa Hidrom, ali ne i sa Zulkarnejnom, te je jasno da pisac svjesno zaobilazi one legendarne li~nosti iz

49


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

ezoterijske i misti~ke tradicije, poput Nikole Flamela recimo, koje su besmrtnost smatrale trofejem za koji se treba izboriti mukotrpnim samousavra{avanjem, asketskim samoprijegorom, sticanjem znanja i duhovnom disciplinom. Pri~u o dru`enju Hidra i Abdullaha Misrija, kao i zagonetni zavr{etak Hidrove knjige, mo`emo ~itati i kao izokrenutu verziju legende o Gralu i Parsifalu, {to je svojevrsno oneobi~avanje simbola iz ovog mita, koji je Eliotu poslu`io kao tematski okvir za “Pustu zemlju”. Kao {to je poznato, Parsifal je djevi~anski stanovnik {ume koji ni{ta ne zna o dvorskom `ivotu i nakon mnogih nespretnih pogre{aka kona~no postaje vitez Okruglog stola kralja Artura. U sredi{njem prizoru ovog mita Parsifala u Gralski dvorac pozove Kralj Ribar, koji je tajanstveno ostao nepokretan od ozljede na nogama. Parsifal bude poslu`en na gozbi, a zatim se pred njim pojavi povorka: prvo mladi} koji nosi koplje koje krvari, a za njim dvije djevojke od kojih jedna dr`i draguljima opto~en pehar, odnosno Gral, a druga srebrni poslu`avnik sa hranom. Premda je radoznao, Parsifal se ne usudi da upita kakvo je to koplje i koga se tako slu`i. Njegova odluka da od{uti stra{na je gre{ka, jer da je postavio pitanje koje se o~ekivalo od njega, Kralj Ribar bio bi izlije~en, a bila bi skinuta i kletva zbog koje je zemlja Grala postala neplodna. Njegova nevinost, neznanje i nemo} metafora je odgovora za koje nije bilo postavljeno pitanje. Na svome putovanju sa Musaom a.s. koje je opisano u Kur’anu, Hidr ne dopu{ta Bo`ijem poslaniku da mu postavlja pitanja, jer je svjestan da djela koja }e po~initi prevazilaze mo} ljudskog moralnog rasu|ivanja. Na drugoj strani, Hidr Misriju spremno odogovara na postavljena pitanja, ali ti odgovori moraju ostati nepotpuni i zavr{iti u zbrci i nerazumljivim rije~ima. Kao znalac istorije i njenih kultura Ibri{imovi} mitske simbole

50

Neferti u Hidrovoj knjizi boravi zajedno sa usnulim mladi}ima u pe}ini Kehf, te se tako otkriva kako sav njegov `ivot ispripovijedan u prethodnim poglavljima pripada svijetu snova koji su odsanjani tokom tri stotine i devet godina ~udesne uspavanosti. * Hidr samim svojim stavom prema Pindoli Baradvaji ukazuje na to da islamski pogled na svijet u sebi uklju~uje i sadr`i i budisti~ke predstave o onostranom, ali se ne ograni~ava na njihovo jednostrano poimanje. Stoga Hidr upozorava Pindolu da ne vodi Misrija u nirvanu, jer je on musliman. * Name}e se dakle pitanje ko je ~italac kojeg stvara Ibri{imovi} u svome romanu “Vje~nik”, i da li bi on nu`no morao dijeliti islamski pogled na svijet sa njegovim naratorom? Zadnje poglavlje Ibri{imovi}evog romana implicira i tezu teorije recepcije o ~itaocu kao autoru, jer se u paraboli~kom iskazu smisao Misrijevog putovanja kona~no uobli~ava tek u ~itao~evoj svijesti, odnosno ~italac postaje pravi autor Hidrove knjige, jer je klju~ romana u njegovom razumijevanju Nefertijeve sudbine.

oneobi~ava dovode}i ih u novi kontekst, i otkriva u njima nova zna~enja. To {to Isus Ahasveru upu}uje iste rije~i koje se u tekstu jevan|elja odnose na u~enika Ivana, kao i to da je Neferti bio prisutan u getsimanskom vrtu, osvjetljava sveto predanje, ali i sam Nefertijev lik iz jednog novog ugla. Zasnivaju}i svoju retoriku na modelima biblijske parabole Ibri{imovi} svoje amblemske poeti~ke zamisli organizuje kao domi{ljate aforizme, mudrosti, zagonetke i svjedo~anstva, upisuju}i u strukturu svoga teksta simboli~ke postupke, igre, pasti{e. Kada je rije~ dakle o knji`evnim likovima besmrtnika u svjetskoj knji`evnosti, moglo bi se govoriti o dvije tradicije: na jednoj strani su likovi osu|enika na vje~ni `ivot (Ahasver, Ukleti Holan|anin, Pindola Baradvaja), a na drugoj oni koji tragaju za besmrtno{}u, koji `ude da je dosegnu (Gilgame{, Jason iz starogr~kog mita o Argonautima u onoj interpretaciji koju je ovom mitu pripisala srednjovjekovna ezoterijska literatura, Aidenej, Zulkarnejn i Hidr, Parsifal). Ali u oba slu~aja rije~ je o iskustvu onostranog u ovostranosti: prokleti besmrtnici pro`ivljavaju muke vje~nog Pakla na ovom svijetu, dok tragaoci za “vodom `ivota” i “eliksirom” ~eznu za ovozemaljskim Rajem. Name}e se analogija sa jednom re~enicom iz romana “Kontrapunkt” Oldosa Hakslija - da ljudska sre}a ne mo`e biti sama za sebe cilj, ve} da je ona nusprodukt, poput koksa koji se dobija pri proizvodnji ugljena, odnosno da ~ovjek treba imati neki uzvi{eniji cilj koji bi zna~io njegovo duhovno samousavr{avanje, dok bi sre}a bila samo nusprodukt njegovih napora ka ostvarenju tog cilja. Nefertijev odnos prema vlastitoj dugovje~nosti je upravo takav, on ne `udi za besmrtno{}u, ve} je posjeduje kao dar, odnosno “nusprodukt” svoje ~e`nje za Bo`ijom milo{}u. Ono {to svakom od poglavlja “Vje~nika” zasebno daje izvanrednu literarnu upe~atljivost jeste bri`ljiva i sabrana

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

vjerodostojnost u izno{enju istorijskih, kulturnih i civilizacijskih ~injenica vezanih za razli~ita podneblja i epohe, zadivljuju}e prodorna uvjerljivost i stilski rafinman u prikazivanju i opisima vremenski i prostorno udaljenih kultura, zrelost duha i istan~ana preciznost u izra`avanju najfinijih tonova misli i osje}anja, koja u skladnom jedinstvu sa poetski razigranom ma{tovno{}u palimpsestnog ispisivanja i dekonstruisanja drevnog mita posjeduje duh one sveobuhvatnosti i univerzalnosti kakvu poznajemo iz nekih klasi~nih spjevova, kakvi su Danteova “Bo`anstvena komedija”, Vergilijeva “Enejida” i Homerova “Odiseja”.

upori{te svome kriti~kom stavu nalazi u tezama kojima su se kasniji teoreti~ari o{tro suprotstavljali, koje su dovodili u pitanje, opovrgavali ili nadi{li.6 Primjer Selimovi}evog romana “Dervi{ i smrt” otvara pitanje onih romana koji samo prividno i na razini doslovnog iskaza naratora pripadaju monolo{koj tradiciji o kojoj govori Kazaz. Veliki ruski pisac dvadesetog stolje}a Andrej Platonov u svojim romanima “Iskop”, “^evengur” i “D`an” ukupnu pojavnost `ivotne zbilje tuma~i u klju~u ideolo{kih dogmi i lenjinovske interpretacije marksizma, ali je jasno da je rije~ o postupcima o~u|enja i metaforizaciji naracije putem kojih ih pisac istovremeno izvrgava podsmjehu i daje njihov ironi~ni komentar. Umije}e aludiranja i asocijativnog poigravanja u postupcima poetizacije naracije po~iva na ~itavom nizu podrazumijevanja i ra~una na ~itao~evu sposobnost njihovog prepoznavanja. U suprotnom, u jednom druga~ijem tipu romana, kakav je recimo “Fama o biciklistima” Svetislava Basare, ~italac ne bi bio u stanju doku~iti da pisac kroz ironijsku razgradnju teolo{kih dogmi i njihovo neprestano podvrgavanje o{troj satiri, istovremeno ispisuje duboko pronicljivu studiju koja se zapravo zala`e za njihovu istinsku afirmaciju. Jedan istori~ar knji`evnosti trebao bi uzeti u obzir da metaforizacija i simbolizacija naracije kakvom se slu`i Ibri{imovi}, nosi sa sobom onu vi{ezna~nost i otvorenost koja pru`a mogu}nosti za razli~ita tuma~enja.

II Pozivaju}i se na Bahtinovu teoriju polifonije Enver Kazaz u svome ogledu “Roman izvan romaneskne tradicije”3 Ibri{imovi}ev roman naziva “monologi~nim” i prigovara autoru na tome {to nastoji totalitetno obuhvatiti svijet, ali ne na na~in romaneskne tradicije koja je insistirala na njegovoj procesualnoj, promjenjivoj, nikad dovr{enoj polikontekstualnosti, “ve} na na~in mitolo{ke totalitetnosti naracije koja insistira na apriornoj cjelovitosti svijeta sadr`anoj u njegovoj teocentri~noj konstrukciji.” Kazaz pri tome ve} u samom tendencioznom naslovu svoga teksta zaboravlja na pasuse iz svoje studije “Bo{nja~ki roman XX vijeka” gdje, citiraju}i Bitijev “Pojmovnik suvremene knji`evne teorije” navodi kako Bahtinova teza isklju~uje cijelu jednu bogatu tradiciju koja vodi od gr~kog preko vite{kog pa idili~nog, pastoralnog, sentimentalnog kao i odgojnog prosvjetiteljskog romana 18. stolje}a i avanturisti~kog romana 19. stolje}a, sve do Tolstoja i Henri D`emsa, i naprimjer savremenog trivijalnog romana.4 Kazaz tako|er ne uzima u obzir tradiciju unutar koje je roman vjeru, odnosno “teocentri~ni koncept svijeta”, izostavljao iz slike `ivotne zbilje stoga {to ju je smatrao neupitnom, a kojoj prema T.S. Eliotu pripadaju i Defo, i Filding, i Dikens i Tekeri, a mogu joj se pridru`iti i neki od klasika ruskog realizma. Vrijedi se pozvati i na veliku knji`evnu tradiciju, kojoj pripada i Danteova “Bo`anstvena komedija”, i “Hiljadu i jedna no}”, kao i klasi~na djela francuskih dramati~ara Korneja i Rasina, ali i roman “Dervi{ i smrt” Me{e Selimovi}a naprimjer, u ~ijim djelima jedan religijski svjetonazor predstavlja onaj podrazumijevani duhovni obzor ili kontekst unutar kojeg se na drugom (poetskom) planu, odnosno kroz dramu likova, odvija i ta bitijevski shva}ena “polikontekstualizacija” svijeta. Osim toga, Kazaz samome sebi protivurje~i na jo{ jednom mjestu u svome tekstu, kada ka`e da je “Vje~nik” roman s tezom pribli`no sli~no kao {to su to romani Fjodora Dostojevskog, a poznato je da Bahtin izvori{te polifonijskoj strukturi romana nalazi upravo u romanima Dostojevskog.5 Pri tome je indikativno da autor glavno

Jer ako bi Ibri{imovi}ev roman bio “ideolo{ki” u onom smislu kako to Kazaz interpretira u svome tekstu7, on bi kao takav bio neprihvatljiv, iz prostog razloga {to bi i glavni junak Abdullah Misri kao li~nost, sa stajali{ta islamske teologije, bio neprihvatljiv. Prema jednom vjerodostojnom hadisu poslanika Muhammeda nijedan ~ovjek koji je bio `iv u njegovo doba nije mogao ostati u `ivotu i nakon sto godina, pa je samim tim i Misri kao musliman, u jednom plo{nom i doslovnom ~itanju, nemogu} lik. Ako bi se tema “Vje~nika” interpretirala na takav jednostran i povr{an na~in, bili bi isto tako neprihvatljivi i likovi Ahasvera i El-Hidra. Ahasvera zato {to prema Kur’anu Isus nije bio razapet na krstu, a Hidra zato {to nijedna vjerodostojna predaja niti sam tekst Kur’ana ne pru`a potvrdu o dugovijekosti ovog vjerovjesnika, ve} je ona predmet legendi i hagiografske fikcije iz tradicije sufijskog pjesni{tva. U svom autoreferencijskom sloju Ibri{imovi}ev roman, me|utim, pru`a obja{njenje i za ove “nedosljednosti”, kada {ejh Muhasibi obja{njava Ahsveru da su ga kaznili oni koji se nisu ni rodili, odnosno kada Hidr Misrija dovodi u stanje svijesti pri kojem mu se otkriva da je porijeklo njegove dugovijekosti u “ma{ti jednog muslimana”. Zbog svega ovoga tema “Vje~nika” se i ne

3

5

Enver Kazaz, “Roman izvan romaneskne tradicije”, ~asopis Odjek, broj 1, Sarajevo, prolje}e 2007. 4 Vladimir Biti, “Pojmovnik suvremene knji`evne teorije”, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 348.

BEHAR 101-102

Vladimir Biti, nav. djelo, str. 348. Vladimir Biti, nav. djelo, str. 349. 7 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 23, 24. 6

51


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

mo`e razmatrati izvan konteksta zapadnoevropske knji`evne tradicije, a naro~ito ako se uzme u obzir i uplitanje motiva iz staroegipatske paganske ezoterije i gr~ke mitologije. U klju~u takvog razumijevanja, i sam naslov Ibri{imovi}evog romana ne mo`e se odnositi na njegovog glavnog junaka Misrija, ve} isklju~ivo na Boga, pa se tako i Misrijeva ispovijest uspostavlja kao metafori~ko putovanje ka “postizanju”, odnosno “spoznavanju” jednog od devedeset i devet Bo`ijih imena (Vje~ni), u skladu sa onim zagonetnim hadisom koji ka`e da }e ~ovjek koji “postigne” ova imena u}i u d`ennet. Posebno pitanje koje se ovdje name}e ticalo bi se preispitivanja diskursa doma}e kritike kada je rije~ o djelima iz savremene knji`evnosti. Za{to romane nobelovca Fransoe Morijaka i @or`a Bernanosa istori~ari francuske knji`evnosti nazivaju “katoli~kim romanima”, dok kada je rije~ o jednom djelu koje bi se (uslovno) moglo nazvati “muslimanskim romanom”, doma}a kritika upotrebljava isklju~ivo sintagmu “ideolo{ki roman”? Za{to se romani Andre Malroa, ili recimo Tvrtka Kulenovi}a, ne bi tako|er mogli ~itati kao “ideolo{ki romani”, ako znamo da su marksizam, odnosno humanisti~ki racionalizam tako|er – ideologije? Ako jedan knji`evni kriti~ar svijet Ibri{imovi}evog romana vidi kao “teocentri~nu konstrukciju” i prigovara mu na tome, za{to nekom drugom ne bi bilo dopu{teno da druge romane osu|uje zbog njihove neopaganske, ateisti~ke ili “antropocentri~ne konstrukcije”? Ako se slo`imo da “Vje~nik” Ned`ada Ibri{imovi}a, jednako kao i roman “Imotski kadija” Irfana Horozovi}a, mo`emo nazvati sufijskim pikarskim romanom, ne postoji nijedan relevantan knji`evnokriti~ki kriterij po kojem bi “Vje~nik” spadao u “monolo{ku tradiciju”, a Horozovi}ev roman ne, iz ~ega je jasno da se Kazaz slu`io pozitivisti~kim pristupom u ocjenjivanju ova dva romana, izvode}i svoje zaklju~ke na osnovu biografija njihovih autora. U svom eseju “Religija i knji`evnost” T. S. Eliot isti~e da knji`evna kritika mo`e biti samostalna u onoj mjeri, u kojoj u nekome dobu postoji op{te slaganje oko eti~kih i teolo{kih pitanja.8 Ocjenjivanje knji`evnih djela sa stajali{ta morala izvodi se isklju~ivo prema moralnom kodeksu {to ga usvaja svaka generacija, bez obzira `ivi li ona u skladu s tim kodeksom ili ne. I u vezi s tim Eliot postavlja pitanje da li su ~itaoci u stanju da shodno svojim religioznim uvjerenjima ~itaju romane razli~itim pregradcima svoga duha? Na Eliotovo mi{ljenje nadovezuje se Vejn But u svojoj “Retorici proze”, kada govori o ulozi koju igraju uvjerenja u proznom djelu. But podsje}a da je Flober od romanopisca tra`io objektivnost koja podrazumijeva neutralan stav prema svim vrijednostima, kakvoj bi uzor bio stav nau~nika. Flober tvrdi da ~ak i umjetnik koji spoznaje neophodnost obilja ideja, ne smije imati ni vjeru, ni domovinu, ni dru{tvena ubje|enja. “Sad ve} svi znamo da }e pa`ljivo ~itanje ma kojeg iskaza u odbranu umjetnikove neutralnosti

razotkriti anga`ovanost; uvijek postoji neka dublja vrijednost u odnosu na koju se neutralnost smatra ne~im dobrim”, primje}uje But polemi{u}i sa ovim stavom. ^ak }e i komentar pisca najbli`i neutralnosti otkriti neku vrstu anga`ovanja.9 Iz Floberove biografije je poznato da je i on sam svoj najslavniji roman “Gospo|u Bovari” smatrao samo vje`bom za nedvosmisleno anga`iranu temu do koje mu je intimno bilo stalo koju }e obraditi u romanu “Isku{enje svetog Antonija”. Knji`evnost podrazumijeva pretpostavke, uvjerenja i simpatije s kojima je neophodno slagati se u velikoj mjeri da bi se knji`evnost ~itala kao knji`evnost, a ne kao ne{to drugo.10 But podsje}a da pisac stvara svog ~itaoca, a prema Hjumovom mi{ljenju idealni ~italac bi trebao da sebe smatra “~ovjekom uop{te” i da zaboravlja, ako je mogu}e, svoje “individualno bi}e” i svoje “konkretne `ivotne okolnosti”. Knjiga koju odbacujemo kao lo{u ~esto je naprosto knjiga u ~ijem “la`nom ~itaocu otkrivamo osobu kakva odbijamo da postanemo, masku koju odbijamo da stavimo, ulogu koju ne}emo da igramo”. “Da li je odista ta~no”, pita se But na jednom mjestu, “da ozbiljan katolik ili ateist, ma koliko mogao biti osjetljiv, trpeljiv, marljiv i dobro obavje{ten o Miltonovim uvjerenjima, u`iva u “Izgubljenom raju” u onoj mjeri koja je mogu}na za jednog od Miltonovih savremenika i suvjernika podjednake inteligencije i osjetljivosti? Mo`e li pobo`ni protestant, ili Jevrejin, koji se gnu{a sve{teni~kog celibata, u`ivati u Hopkinsovoj “Navici savr{enstva” koliko pobo`ni katolik, sa podjednakom knji`evnom senzibilno{}u i iskustvom?” Kako stvari stoje, zaklju~uje But, ~ak i najve}e knji`evno djelo radikalno zavisi od podudaranja uvjerenja pisca i ~itaoca: “Zamislite jednu divno napisanu tragediju ~iji je junak ubje|eni nacista-esesovac, a njegova tragi~na gre{ka sastoji se u privremenom i fatalnom poigravanju bur`oaskim demokratskim idealima. Postoji li ijedan me|u nama, bez obzira na na{u anga`ovanost za objektivnost, koji bi mogao ozbiljno tvrditi da slaganje ili neslaganje sa pi{~evim idejama u takvom djelu nema nikakve veze s na{im prihvatanjem ili odbacivanjem njegove umjetnosti?”11 Name}e se dakle pitanje ko je ~italac kojeg stvara Ibri{imovi} u svome romanu “Vje~nik”, i da li bi on nu`no morao dijeliti islamski pogled na svijet sa njegovim naratorom? Zadnje poglavlje Ibri{imovi}evog romana implicira i tezu teorije recepcije o ~itaocu kao autoru, jer se u paraboli~kom iskazu smisao Misrijevog putovanja kona~no uobli~ava tek u ~itao~evoj svijesti, odnosno ~italac postaje pravi autor Hidrove knjige, jer je klju~ romana u njegovom razumijevanju Nefertijeve sudbine. Zavr{na re~enica upravo dovodi u pitanje ~itao~evu kompetenciju. Ibri{imovi}ev roman uspostavlja se kao intertekstualna metafizi~ka bajka koja je po svojoj strukturi najbli`a poznatom romanu Mihaela Endea “Baskrajna pri~a”, s tom razlikom da je kod Endea rije~ o bajkovitoj fan-

8

10

T.S. Eliot, “Religion and Literature”, Selected Prose of T.S. Eliot, ed. Frank Kermode, London, Faber and Faber Ltd., 1961. 9 Vejn But, “Retorika proze”, Nolit, Beograd 1976., str. 92.

52

11

Vejn But, nav. djelo, str. 155. Vejn But, nav. djelo, str. 159.

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

tasti~noj pri~i u kojoj se stapaju palipsestno obra|eni motivi iz razli~itih mitologija i religijskih predaja, dok Ibri{imovi} u svom romanu poznate mitove i legende iz svjetske kulturne ba{tine dekonstrui{e. Naravno da {iroko razgranata intertekstualnost ovog djela od ~itaoca zahtijeva onu “smije{nu koli~inu erudicije” o kojoj govori Eliot u svom eseju “Tradicija i individualni talenat”, odnosno podrazumijeva da je ovaj obavije{ten o likovima kakvi su Utnapi{tim, Imhotep, Ukleti Holandez, Aidenej, Ahasver, arhat Pindola i El-Hidr. Svakako da je estetsko u`ivanje u ~itanju znatno umanjeno ukoliko ~itaocu nisu poznati razli~iti konteksti u kojima se Hidr kao lik pojavljuje recimo na stranicama “Mesnevije” D`elaludina Rumija. Mo`emo se poslu`iti i analogijom iz jedne popularne umjetnosti kakva je film: gledalac mo`e u`ivati prate}i pri~u filma “Pakleni {und” Kventina Tarantina, ali }e mu svi slojevi njenog zna~enja izma}i ukoliko ne zna da je njen narativni obrazac preuzet iz filma “Tajanstveni voz” D`ima D`armu{a, a da je njen osnovni zaplet parodija pri~e iz gangsterskog epa “Lice sa o`iljkom” Brajana de Palme. Da “Vje~nik” ne pripada monolo{koj tradiciji romana kako to Kazaz izri~ito tvrdi svjedo~i ve} sama ~injenica da se on konstitui{e kao svojevrstan “odgovor” na druga knji`evna djela (Ep o Gilgame{u, Vje~ni @id, Ukleti Holandez itd.), te preko brojnih motiva, epizoda i slika vodi `iv dijalog sa univerzalnom kulturnom ba{tinom – ~italac }e prepoznati brojne nenametljivo utkane citate, reminiscencije i aluzije na anti~ke filozofe, drevna duhovna u~enja i motive iz klasi~ne poezije. Ibri{imovi}ev pristup temama iz islamske tradicije je dvostruk i ostavlja mogu}nost za razli~ita tuma~enja: on ih obra|uje i kao prevladanu mitologiju u kojoj istra`uje univerzalne simbole da bi njihovim izmje{tanjem u drugi kontekst u njima otkrivao nova zna~enja, ali istovremeno uklju~uje i stanovi{te da je rije~ o prototekstu koji posreduje iskustvo svetog, koji je neupitna Bo`ija rije~ i pretenduje na apsolutnu istinitost i univer-

BEHAR 101-102

Ako bi Ibri{imovi}ev roman bio “ideolo{ki” u onom smislu kako to Kazaz interpretira u svome tekstu, on bi kao takav bio neprihvatljiv, iz prostog razloga {to bi i glavni junak Abdullah Misri kao li~nost, sa stajali{ta islamske teologije, bio neprihvatljiv. Prema jednom vjerodostojnom hadisu poslanika Muhammeda nijedan ~ovjek koji je bio `iv u njegovo doba nije mogao ostati u `ivotu i nakon sto godina, pa je samim tim i Misri kao musliman, u jednom plo{nom i doslovnom ~itanju, nemogu} lik. * Svakako da je estetsko u`ivanje u ~itanju znatno umanjeno ukoliko ~itaocu nisu poznati razli~iti konteksti u kojima se Hidr kao lik pojavljuje recimo na stranicama “Mesnevije” D`elaludina Rumija. * Za{to romane nobelovca Fransoe Morijaka i @or`a Bernanosa istori~ari francuske knji`evnosti nazivaju “katoli~kim romanima”, dok kada je rije~ o jednom djelu koje bi se (uslovno) moglo nazvati “muslimanskim romanom”, doma}a kritika upotrebljava isklju~ivo sintagmu “ideolo{ki roman”?

zalnu va`nost. Kako to primje}uje i Muhidin D`anko u svome tekstu “Romaneskna Bosna ili [krinja dobrote”12, Nefertijev moralni kodeks nije samo kodeks jednog muslimana, ve} kodeks svih religija i op{teljudskog morala: “Ja nisam lagao. Ja nisam bio nepravedan. Ja nisam nikog pla{io. Ja nisam obmanjivao. Ja nisam nikome ni{ta oteo. Ja nisam nikoga zlostavljao. Ja nisam krao. Ja nisam ubijao. Ja nisam na mjeri zakidao. Ja nisam krao stvari koje neterima pripadaju. Ja nisam silom tu|a dobra prisvajao. Ja nisam hr|ave rije~i govorio. Ja nisam nikome hranu uzimao. Ja nisam svoje srce jeo. Ja nisam ni~iju me|u pomjerao. Ja nisam krao `ivotinje koje neterima pripadaju. Ja nisam dopu{tao da oranice opuste. Ja nisam ni u ~emu {tetu pravio. Ja nisam svoja usta ni protiv koga otvorio. Ja nisam dopu{tao da iz mene gnjev provali bez razloga. Ja nisam ~inio blud i nisam ~inio skotolo{tvo. Ja nisam sebe opoganio. Ja nisam ukaljao `enu drugog ~ovjeka. Ja nisam dopu{tao da mi usta srd`bom zbore. Ja nisam bio gluh na rije~i pravde i istine. Ja nisam nikoga u pla~ natjerivao. Ja nisam netere psovao. Ja nisam bio plahovit. Ja nisam svoje srce po`urivao. Ja nisam svoju ko`u probadao i tako se neterima svetio. Ja nisam govorio vi{e nego {to je bilo potrebno. Ja nisam prevare ~inio i na zlo pogledao. Ja nisam psovao ono {to je kod mene, a {to neterima pripada. Ja nisam teku}u vodu mutio. 12

Muhidin D`anko, “Romaneskna Bosna ili [krinja dobrote”, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.

53


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Ja nisam svoj glas podizao. Ja se nisam drsko pona{ao. Ja nisam bio pristrasan. Ja se nisam bogatio na tu| ra~un. Ja nisam ometao netere pri izlascima njihovim.” (str. 55, 56)

|anja i njegovog fantasti~nog osvjetljenja proizvod svjesne poetizacije pripovjeda~a-junaka, koja ra~una na prepoznavanje i tra`i sau~esni{tvo ~itala~ke ma{te. Nefertijeva svijest o vlastitoj pro{losti pro`eta je onim {to ~italac saznaje tek u zavr{nom poglavlju – da on svojim `ivotom metafori~ki utjelovljuje poruku koja je potvrda nadnaravnih, teolo{kih istina, te U svome ogledu “Problemati~an identitet pripovjeda~a u ro- da upravo stoga mora ostati takav kakav jeste: superioran a manu Vje~nik Ned`ada Ibri{imovi}a”13 Jasmina Ahmetagi} obi~an, ni heroj, a ni mu~enik. Zaklju~no sa metafikcionalnom prigovara autoru da je njegov pripovjeda~ Neferti nedovoljno igrom u kojoj se zavr{ava El-Hidrova knjiga, Misrijeva ispovidefiniran kao lik, pridru`uju}i se primjedbama Envera Kazaza jest uspostavlja se kao zagonetna parabola, ~iji se razli~iti elei Velimira Viskovi}a da Neferti ostaje nepromijenjen od menti mogu protuma~iti u jedinstvenom idejnom klju~u, ali po~etka do kraja romana, te da izostaje prikaz unutra{nje pisac nam tako|er ostavlja mogu}nost i da bude shva}ena drame duhovnih transformacija kroz koje prolazi. Neferti se, kao paradoks, da ostane vi{ezna~na i ezoteri~na. U tom smime|utim, savr{eno uklapa u sliku sufijskog pikara, s obzirom slu jasno je da narator i pisac ovog romana ne podrazumijeda sadr`inu pikarskog romana predstavlja niz pustolovina vaju istog ~itaoca: dok se Misri kao pripovjeda~ obra}a ~itaokoje jedino povezuje prisustvo glavne li~nosti, te su oni naj- cu koji dijeli njegova uvjerenja i koji je temeljito upu}en u te~e{}e napisani fragmentarno, bez ~vrste konstrukcije i olo{ka pitanja islama, pisac uzima u obzir i ~itaoca koji je u odre|enog plana. U vezi sa ovim pitanjem, kada su francu- stanju da u poetizaciji, metaforizaciji i osimboli~avanju Misriskog pisca i nobelovca Fransou jeve ispovijesti prepozna i otkrije i druga Morijaka upitali zbog ~ega on u svojim zna~enja, koja su izvan nedvosmislenog Kao znalac istorije i njenih kulromanima obra|uje uglavnom intimne teolo{kog klju~a. Misrijevo pripovijedadrame grje{nika, pokajnika i moralno nje odvija se u stalnom asocijativnom tura Ibri{imovi} mitske simbole posrnulih i pometenih duhova, on je tkanju, aluzivnom poigravanju, gdje su oneobi~ava dovode}i ih u novi dao jednostavan odgovor: zato {to na djelu postupci oneobi~avanja koji dobri ljudi, odnosno ispravni kr{}ani, kontekst, i otkriva u njima nova podrazumijevaju “obaranje mentalnog nemaju svoju istoriju. Ibri{imovi}ev nivoa” - narator kao da je nesvjestan zna~enja. Misri je upravo lik koji, u smislu ovih poezije koju izgovara, ili je pak svjestan Morijakovih rije~i, nema svoju istoriju. samo jednog od mogu}ih aspekata znaSa istim problemom hrvao se i Dostojevski pi{u}i svoj roman ~enja. Kazaz, me|utim, svoje zaklju~ke izvodi podrazumijeva“Bra}a Karamazovi”, koji je u po~etku bio zami{ljen kao ju}i da je ono {to nam se u romanu saop{tava u metanarativroman o Aljo{i i trebalo je da sadr`i jo{ jedan zavr{ni dio nim komentarima identi~no sa onim {to posreduje sama priposve}en ovom junaku, da bi pisac na kraju od te zamisli odu- ~a. Kako primje}uje i Muhidin D`anko u svome tekstu, uvo|estao. Nefertijeva ispovijest jeste sumiranje pet milenijuma du- njem El-Hidrove knjige kao “knjige u knjizi”, Ibri{imovi} je gog `ivotnog iskustva, ali iz perspektive koja je bitno odre|ena “Vje~nika” u~inio vi{estruko simboli~kim romanom koji pru`a njegovim duhovnim stanjem u trenutku kada zapo~inje svoju “efekat izostavljene pri~e” koju treba i mo`e dopisati svaki pri~u, tako da je usmjerena na potragu za odgonetanjem tajne ~italac ovisno o svom knji`evnom senzibilitetu. El-Hidrova dugovje~nosti. Otuda se Neferti zadr`ava samo na onim mje- knjiga aludira na “knjigu `ivota” spomenutu u Kur’anu, koja }e stima iz vlastite pro{losti koja sa najdublje ti~u ove teme, ~ovjeku biti predo~ena na Sudnjem danu, pa se time i smisao odnosno na susretima sa drugim legendarnim dugovje~nim knji`evnoumjetni~kog stvaranja odnosi na prizivanje kona~ljudima. Tako se on kao li~nost vi{e otkriva u uzgrednim poet- nog Suda, moralnog ocjenjivanja cjelokupnog ljudskog iskuskim opservacijama koje sabiraju i tuma~e njegova raznovr- stva, ali i pru`anje odgovora na “posljednja” pitanja. sna `ivotna iskustva, negoli na nivou same fabule. Sama ne~itljivost Hidrove knjige jedna je vi{ezna~na metafora Neferti kao pripovjeda~ o sebi govori posredno, kroz optiku koja ostavlja prostor za tuma~enja u razli~itim idejnim klju~epoetske za~udnosti, gdje su postupci oneobi~avanja i simbovima. Nefertijevo zamiranje koje po~inje tako {to se u njegovoj li~ke narativne tehnike suptilno i nenametljivo utkane u realisvijesti predmeti razdvajaju od svojih naziva aludira na Hajdesti~ki prosede. Vrijedi naglasiti da je “Vje~nik” ispovijedni rogerovu misao da jezik daje bitak bi}ima, te da smrt ozna~ava man, roman unutra{njeg monologa, te da se Nefertijevo unurazdvajanje bi}a od njegovog bitka. Na jednom mjestu se tra{nje putovanje kroz povijest gradi na intertekstualnom doslovno ka`e da Utnapi{tim nije Bo`iji poslanik Nuh, te njegopovezivanju svijeta knjiga sa autenti~no{}u istorijskih i stvarvo tajanstveno i{~ezavanje nedvosmisleno upu}uje da pisac nosnih ~injenica, te da je uskla|enost izme|u zbiljskog dogagovori o Nuhovom a.s. sada{njem `ivotu u onostranosti. Borave}i zajedno sa mladi}ima koji su prema kur’anskom kaziva13 Jasmina Ahmetagi}, “Problemati~an identitet pripoveda~a u romanu nju ostavljeni da spavaju u pe}ini du`e od trista godina, Neferti Vje~nik Ned`ada Ibri{imovi}a”, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.

54

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

zapravo sanja svoje mogu}e budu}e `ivote, te je njegovo `ivo- tura koji intertekstualnom memorijskom gestom nastoji obnotno putovanje kroz povijest slika unutra{njeg “doga|anja viti sistem kulturnih naracija koje se ~ine zaboravljenim, ili, spasa” kojeg du{a pro`ivljava u grobu, ~ekaju}i na kona~no pak, marginaliziranim unutar antropocentri~no definiranog pro`ivljenje, koje je ovdje simbolizovano izlaskom iz pe}ine, modela kulture na{eg doba.”15 Ovo se jasno mo`e pokazati na pred “kapije onostranog”. Ahasverova ispovijest tako|er asoci- primjeru Ibri{imovi}evog uvo|enja lika arhata Pindole ra na `ivot kojim du{a `ivi u kaburu, s obzirom da ovaj junak Baradvaje iz budisti~ke duhovne tradicije. Iako je islamska teoneprestano iznova pro`ivljava u sje}anju sav svoj `ivot i propi- logija u o{troj suprotnosti sa budisti~kim (kao i hinduisti~kim) tuje neostvarene mogu}nosti vlastitog bi}a isklju~ivo iz perio- u~enjem o reinkarnaciji, Hidr ne dovodi u pitanje vjerodostojda prije nego je proklet. Vanjska stvarnost transformi{e se nost Pindoline pojave. kroz specifi~ni fokus Misrijevog duhovnog sredi{ta, {to podra- Ibri{imovi} u ovoj epizodi pru`a nagovje{taje za neku vrstu zumijeva neprestanu tehniku o~u|enja, razbijanje automatizo- islamske interpretacije budisti~kog u~enja o nirvani i reinkarvane percepcije stvarnosti. Sam efekat poetske za~udnosti naciji – njegov Misri }e do`ivjeti misti~no sjedinjenje s Bogom, proishodi iz stalnog smjenjivanja ta~ki gledi{ta i udvajanja per- simbolizovano kroz poistovje}enje El-Hidrove knjige sa njegospektiva. Ibri{imovi} dakle na nivou samih simboli~kih zna~e- vom ispovije{}u, ali tek nakon {to ga arhat Pindola povede u nja teksta ne “stvara” ~itaoca koji bi morao dijeliti uvjerenja sa nirvanu. [ta me|utim pojam nirvane zna~i junaku koji svoje uvide u stvarnost zasniva na njegovim naratorom, brojna zaoislamskom religioznom uvjerebila`enja i podrazumijevanja saIbri{imovi}ev pristup temama iz islamske nju? U Platonovom u~enju o najmo prividno po~ivaju na pre{uttradicije je dvostruk i ostavlja mogu}nost vi{im rodovima bi}a dokazuje se nom sporazumu sa ~itaocem da nu`nost bitka nebi}a kao drugooni dijele isti pogled na svijet, dok za razli~ita tuma~enja: on ih obra|uje i kao sti ili razli~itosti obuhva}ene saon od njega zapravo tra`i jednu prevladanu mitologiju u kojoj istra`uje unimim pojmom bitka.16 Hegel naro~itu otvorenost i {irinu duha, verzalne simbole da bi njihovim izmje{ ta argumentaciju svoje logike zate poznavanje tradicije islamske po~inje pretpostavkom da je Apduhovnosti i kulture koja bi bila od njem u drugi kntekst u njima otkrivao nova solutno ~isti bitak, odnosno da one vrste kakvu je, recimo, posjzna~enja, ali istovremeno uklju~uje i staono prosto jeste, a da mu ne priedovao Borhes kada je pisao novi{te da je rije~ o prototekstu koji pospisujemo nikakve osobine. Ali “Averroesovu potragu”, ili Amin ~isti bitak bez ikakvih osobina Maluf u svom romanu “Baltazareduje iskustvo svetog, koji je neupitna Bonije ni{ta i stoga dolazimo do rovo putovanje”. Pri tome je i to o`ija rije~ i pretenduje na apsolutnu istiniantiteze: Apsolutno je Ni{ta. Od ostavljanje prostora drugim tost i univerzalnu va`nost. ove teze i antiteze prelazimo na zna~enjima u slu`bi teolo{ke istisintezu: spajanje Bitka i Nebitka ne na jednom vi{em nivou: Kur’an poziva ~ovjeka da razmi{lja o Bogu, ali mu nedvosmisleno je Postajanje, i tako ka`emo: Apsolutno je Postajanje. Apsostavlja do znanja da njegova spoznaja Boga (na ovozemaljskom lutna Ideja prema Hegelu je ~ista misao koja misli o ~istoj svijetu) mora biti nepotpuna. “Nema istine osim cijele istine”, misli.17 Vrijeme je samo iluzija koju stvara na{a nesposobnost kako bi rekao Hegel.14 Ova spoznaja se u romanu ostvaruje da vidimo Cjelinu. Um je, prema Hegelu, izvjesnost da je on kroz Misrijevo misti~no sjedinjenje s Bogom, koje je simbolizi- sav realitet. U svojoj odvojenosti jedna osoba nije sasvim realrano preobra`ajem njegove ispovijesti u knjigu koju ispisuje El- na, ali ono {to je u njoj stvarno je njeno sudjelovanje u StvarHidr, ~ime je knji`evni stvaralac poistovje}en sa oru|em nosti kao cjelini. Tako se osnovna islamska maksima - La Stvoritelja, odnosno prenosiocem bo`anskih poruka. Sa druge illahe ilallah – u klju~u Hegelovog mi{ljenja mo`e protuma~iti strane, samo nagla{avanje nepotpunosti i nedore~enosti kao izjava da Bog jeste, a da sve drugo nije, odnosno da sve Nefertijevih spoznaja i otvorenosti za razli~ita tuma~enja poka- drugo jeste samo onoliko koliko u~estvuje u Bo`ijem bi}u, odzuje da ovaj roman nadilazi okvire takozvane monolo{ke tradi- nosno koliko je u stanju da “postigne” od Bo`ijih imena - atricije u koju ga svrstava Kazaz. U ovom kontekstu upitna je i buta. Kao {to Hegel tvrdi u svojoj Logici, istinito i la`no nisu taKazazova teza o tome da narativni glasovi drugih dugovje~nih ko o{tre suprotnosti kao {to se obi~no pretpostavlja, jer mi likova u romanu “rezultiraju teocentri~nom kulturalnom poli- mo`emo znati na na~in koji je pogre{an, a to se doga|a kada fonijom, koja, paradoksalno, ne ostvaruje dramatski dijalog pripisujemo apsolutnu istinitost nekom izdvojenom dijelu kultura, nego njihovu naporednost, te namjesto polikontek- obavje{tenja.18 Na prirodu bilo kog dijela univerzuma tako dustualnog Vje~nik realizira polikulturalni svijet naporednih kul- boko uti~u njegovi odnosi sa drugim dijelovima i sa cjelinom, 14

Bertrand Rasel, “Istorija zapadne filozofije”, Hegel, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 1998., str. 667. 15 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 24. 16 Vladimir Filipovi}, “Filozofijski rje~nik”, Ni{ta, Nakladni zavod Matice

BEHAR 101-102

hrvatske, Zagreb, 1989., str. 226. Bertrand Rasel, nav. djelo, str. 661. 18 Bertrand Rasel, nav. djelo, str. 660. 17

55


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

da se ne mo`e na~initi nijedna istinita tvrdnja o bilo kom dijelu, osim da mu se odredi njegovo mjesto u cjelini. Po{to njegovo mjesto u cjelini zavisi od svih ostalih dijelova, istinska tvrdnja o njegovom mjestu u cjelini bit }e istovremeno odre|ivanje mjesta svakog drugog dijela u cjelini. Tako ni{ta nije potpuno stvarno osim cjeline, jer svaki dio, kada se izdvoji, mijenja svoju prirodu time {to se izdvaja, i zato se vi{e ne pojavljuje sasvim onakav kakav je u stvari. S druge strane, kada se dio posmatra u odnosu na cjelinu, on se vidi tako kao da nije samo-dovoljan, i kao da je nesposoban da postoji, osim kao dio upravo one cjeline koja je sama istinski realna. “Sve postoji onako kako Ti to vidi{”, kako ka`e Hor Kanterberijki u drami “Ubistvo u katedrali” T. S. Eliota.19 Nadovezuju}i se na Hegelovo mi{ljenje, mogli bi re}i: ako je Bog Apsolut, onda je on “neograni~eno pojmovno ozbiljenje apsolutnog bogatstva svih mogu}nosti”, kako je Alfred N. Vajthed u svome djelu “Proces i realnost” definirao ono {to naziva “prvobitnom prirodom Bo`ijom”20; pa ipak, kao {to znamo iz Kur’ana, Bog je samome sebi propisao ograni~enja, i paradoksalno, On se potvr|uje kao Apsolut upravo kroz ograni~enja koja je sebi odredio. U svojim zaklju~nim antitezama matemati~ar Vajthed tvrdi da je “jednako istinito re}i da je Bog prije svijeta i da je svijet prije Boga”. Pri tome je svijet onaj dio “prvobitne prirode”21 koje se Bog odrekao u svom bi}u. Lai~ki kazano, ako je Bog oduvijek dobri, pravedni i milostivi Bog, onda je sama mogu}nost da On bude nepravedan ili da prosto ne bude, bila oduvijek odba~ena, tako da bi i svijet koji sadr`i zlo morao biti “prije Boga”. Srednjovjekovni mistici ozna~avali su kao Ni{ta misti~ki isku{enu Bo`ju beskona~nost, misle}i pri tome na ono {to Vajthed naziva “prvobitnom prirodom Bo`jom”, na koju se odnosi i Budina definicija nirvane kao utrnu}a `ivotne `e|i i stanja “ni bitka, ni nebitka, ni bitka-i-nebitka, ni ni-bitkani-nebitka”22, odnosno svijesti koja je “s one strane dobra i zla”. Misri svoje putovanje u nirvanu opisuje ovim rije~ima: “Iako sam se pred El-Hidrom snebivao kada bih se, ne hote}i, sjetio kakve neprili~nosti koju sam nekad, u svojim prija{njim `ivotima, po~inio, pred Pindolom Baradvajom nikakvom svojom gre{kom, glupo{}u, ili grijehom, nisam bio posti|en, neprekidno sam osje}ao neku djetinju milost i prijaznost, u po~etku otvoreno ni{ta ne `ele}i i ni{ta ne snuju}i. (…) Potom je i{~ezlo i sve drugo, te uskoro postadoh, na osobit na~in, samo budan i pribran; zatim se, bez ikakva `aljenja, oslobodih svake sre}e i zadovoljstva i za|oh u punu ravnodu{nost, a onda i u ~istu sabranost i smirenost, kao da sam u makamima poput zuhda, samta, haufa, ili rad`e i to istovremeno, sve dok se nisam obreo u beskrajnom prostoru kosmosa. Potom za|oh u ~isto ni{tavilo.” U ovom opisu stanje nirvane prikazano je kao do`ivljaj sjedinjavanja sa onim ‘transcendentalnim ja’ koje je kod Huserla izjedna~eno sa ‘apsolutnim bitkom’. Iako u ovoj epizodi zaista

nema izravnog dijaloga izme|u dviju razli~itih duhovnih tradicija i kultura, dijalog je zapravo sadr`an u onome {to se pre{u}uje, u nizu posrednih aluzija koje upu}uju na podrazumijevani kontekst ~itao~evih znanja, odnosno ve} u samoj ~injenici da El-Hidr i Misri ni~im ne dovode u pitanje vjerodostojnost Pindoline pojave i njegovu svetost, iako je budisti~ko vjerovanje u osnovi neprihvatljivo i suprotno vjeri jednog muslimana (dok je u islamskoj teologiji Bog apsolut i sami bitak, budizam je ateisti~ka i nihilisti~ka religija23 posve upu}ena na suprotno: na ne-apsolut, ne-bitak, na nirvanu, prazninu, ~ak na apsolutno ni{ta). Hidr samim svojim stavom prema Pindoli Baradvaji ukazuje na to da islamski pogled na svijet u sebi uklju~uje i sadr`i i budisti~ke predstave o onostranom, ali se ne ograni~ava na njihovo jednostrano poimanje. Stoga Hidr upozorava Pindolu da ne vodi Misrija u nirvanu, jer je on musliman. Za japanskog filozofa Kitara Ni{idu, koji je promi{ljao budizam u svjetlu novovjekovne zapadne filozofije, “apsolutno ni{ta” zna~i zapravo prazni, od svih pojmova, kategorija, predstava i slika oslobo|eni, apsolutni bitak24. Prava bit Bo`ja ostaje skrivena, nepristupa~na ljudskom umu, i to je ono mjesto koje je zajedni~ko i islamskom i budisti~kom poimanju onostranog. Otuda Hidr u Ibri{imovi}evom romanu priznaje i ne osporava Pindolinu svetost. Njih dvojica se me|usobno razumiju preko misti~kog iskustva koje je zajedni~ko svim religijama: Boga nije mogu}e pojmiti nikakvim pojmom, dokraja izre}i nikakvim iskazom, On je svemu transcendentan i nadilazi sve pojmove, iskaze, definicije, a ipak nije odijeljen od svijeta i ~ovjeka. On je beskrajno dalek a ipak bli`i nama nego {to smo mi samima sabi, nedoku~iv i u do`ivljenoj prisutnosti, prisutan i u do`ivljenoj odsutnosti; On obuhva}a svijet a ipak nije s njim identi~an: tako da se u Bogu transcendencija i imanencija podudaraju. Dosljedna mistika skida sa predstave o Bogu sve li~ne atribute, dok ne stigne do ‘gole’ i ‘~iste’ beskona~nosti. U svjetlu ovakvog razumijevanja postaje jasan i Nefertijev blagonaklon stav prema staroegipatskim i starogr~kim bo`anstvima, s obzirom da on niti na jednom mjestu ne izra`ava sumnju u njihovo postojanje, iako se to mo`e shvatiti i kao svjesno pre{u}ivanje onog {to se samo po sebi podrazumijeva. Pojam ni{tavila ovdje je zanimljiv i zato jer upu}uje na temu besmrtnosti, s obzirom da je u Kur’anu ‘ni{ta’ iz kojeg Bog stvara svijet (analogno biblijskom creatio ex nihilo) na vi{e mjesta poistovje}eno sa onim {to je ‘mrtvo’ (“On iz mrtvog izvodi `ivo, a iz `ivog ne`ivo”). Kao u slu~aju Nefertijevog zamiranja, mrtvo je ono {to se odvojilo od svog imena. Ovo je u dosluhu sa Hajdegerovom mi{lju da imena utvr|uju bi}a i “~uvaju” ih, odnosno da jezik imenuju}i sve {to jest daje bitak bi}ima. Imenovanje je za Hajdegera – odno{enje, dr`anje skupa, dodjeljivanje svrhe (jezik “govori nas”, a ne obratno, i “izgovara” sva druga bi}a; jezik je zaslu`an za izvorno sabiranje jer dr`i na

19

21

20

T.S. Eliot, “Ubojstvo u katedrali”, Kr{}anska sada{njost, Zagreb, 1990., str. 52. Hans Kung, “Postoji li Bog?”, Bog u procesu: Alfred N. Whitehead, Naprijed, Zagreb, 1987., str. 164.

56

Hans Kung, nav. djelo, str. 164. Vladimir Filipovi}, nav. djelo, Nirvana, str. 226. 23 Hans Kung, nav. djelo, str. 549. 24 Hans Kung, nav. djelo, str. 552. 22

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

okupu “~etvorstvo” neba, zemlje, bo`anstva i smrtnika). Tako se prividno povla~enje Boga iz Njegove “prvobitne prirode”, koja kao {to smo vidjeli u sebi pomiruje pojam nirvane, a koje simboli~ki odgovara Isusovom prividnom raspe}u, doga|a u jeziku – sli~no kao u obja{njenju Deridinog pojma differance - zna~enje pojedinih Bo`ijih imena biva “odgo|eno” zna~enjima drugih. Kur’anska pripovijest o putovanju Hidra i Musaa a.s. govori i o relativnosti pojmova dobra i zla: ono {to nam izgleda kao o~igledno zlo preobra`ava se u dobro, ali i obratno – ono ~ega se Bog odrekao iz svoje “prvobitne prirode” kao mogu}nosti vlastitog bi}a nazivaju}i sebe uzvi{enim imenima (Dobro, Pravda, Istina, Svrha, Svemo}, Apsolutni gospodar…), obuhva}eno je tim imenima tako da ona budu potvr|ena na jednom vi{em stupnju; u Kur’anu je drvo besmrtnosti poistovje}eno sa drvetom poznanja dobra i zla, te je sam po~etak stvaranja predstavljen slikom odjeljivanja svjetla od tame, odnosno odre|ivanjem “granice” Bo`ijih imena – ono {to je odba~eno od Njegovog bi}a i nije obuhva}eno Bo`ijim imenima mora biti ponovo pro`ivljeno i postati dijelom Njegovog bi}a – kroz ku{nju, iskupljenje, Sud, pakao i raj. U Nefertijevom susretu sa Aidenejem iz gr~kog mita ogledaju se Isusove rije~i iz Novog zavjeta: “Ko bude tra`io `ivot, izgubi}e ga, a ko ga se odrekne, taj }e ga na}i.” Prema Hajdegeru tubitak je orijentisan prema svojim budu}im mogu}nostima, tako da jo{ nije sav tu, nepotpun je, i tek u smrti nadilazi svoju nepotpunost, budu}i da vi{e nema budu}ih mogu}nosti koje bi projektirao, ali tada ga vi{e nema. U staroindijskom tekstu Veda reinkarnacija je simboli~ka, ~ovjekov duh se otjelovljuje u njegovim potomcima. Budisti~ko u~enje o reinkarnaciji ozna~ava nemogu}nost kona~nog upotpunjenja u smrti, dok Pindolina kazna nagla{ava zna~enje smrti kao raspolo`ivosti za ponovno zapo~injanje `ivota u novom bi25

U svome ogledu “Problemati~an identitet pripoveda~a u romanu Vje~nik Ned`ada Ibri{imovi}a” Jasmina Ahmetagi} prigovara autoru da je njegov pripovjeda~ Neferti nedovoljno definiran kao lik, pridru`uju}i se primjedbama Envera Kazaza i Velimira Viskovi}a da Neferti ostaje nepromijenjen od po~etka do kraja romana, te da izostaje prikaz unutra{nje drame duhovnih transformacija kroz koje prolazi. Neferti se, me|utim, savr{eno uklapa u sliku sufijskog pikara, s obzirom da sadr`inu pikarskog romana predstavlja niz pustolovina koje jedino povezuje prisustvo glavne li~nosti, te su oni naj~e{}e napisani fragmentarno, bez ~vrste konstrukcije i odre|enog plana. }u. Tako Pindolina kazna u ovom romanu sadr`i zna~enje univerzalne Bo`ije kazne, ona je izvedenica prvobitnog grijeha koji je simboliziran seksualno{}u, odnosno `eljom za ponovnim zapo~injanjem `ivota u drugom bi}u. Nefertijeva dugovje~nost postaje znak bo`anske postojanosti u proticanju i proticanja u postojanosti – postojanost iziskuje proticanje kao svoje ispunjenje, dok proticanje iziskuje postojanost kao svoje ispunjenje. “Ni ja ne znam sve, ta odmah bih od toga umro”, ka`e Neferti. Zanimljivo tuma~enje Nefertijevog lika daje Vahidin Preljevi} u svom ogledu “Dijalog s besmrtno{}u: autorstvo, pismo i kulturno pam}enje u mitopoeti~kom diskursu romana Vje~nik Ned`ada Ibri{imovi}a”25: “Sve govori u prilog tome da Neferti zapravo uop}e nije lik, barem ne u uobi~ajenom smislu rije~i. On se prije mo`e shvatiti kao radikalna varijacija tipa sveznaju}eg pripovjeda~a, eksperiment otjelovljenja jedne narativne svijesti od pamtivijeka do dana{njih dana – beskona~nog sje}anja, {to je nedosanjani san sveg pripovijedanja. Pripovijedanje ili graditeljstvo – za ovo prvo znamo to od Hiljadu i jedne no}i a za drugo upravo od Imhotepa – i jeste poku{aj odlaganja smrti. Upravo to ~ini pisar Neferti alias Abdullah: dok zapisuje, doslovno ili neizravno, on je `iv, on time zapravo odla`e smrt, ili kako ka`e Neferti: izbjegava je. U ovom metatek-

Vahidin Preljevi}, “Dijalog s besmrtno{}u: autorstvo, pismo i kulturno pam}enje u mitopoeti~kom diskursu romana Vje~nik Ned`ada Ibri{imovi}a”, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007., str. 21.

BEHAR 101-102

stualnom ili bolje re~eno – autorefleksivnom impetusu ni izbliza se ne iscrpljuje kompleksnost Nefertija kao narativnog koncepta, ali u tome je, ~ini mi se, jedna od njegovih klju~nih dimenzija. On na neki na~in predstavlja fiktivno otjelovljenje medija pisma kao takvog, struje tradicije, koja izvan samog akta zapisivanja odnosno manje-vi{e vrijednosno neutralnog pam}enja kao pohranidbenog sredstva povijesti – zapravo i ne posjeduje svijest u psiholo{kom smislu. Tu tezu bih potkrijepio i ~injenicom da u Abdulahovu zapisivanju zapravo i ne djeluje njegova volja, ve} da je ono ne{to {to se doga|a, takore}i, izvan njega: “Zaista onaj koji zapisuje ne zapisuje samo {to on ho}e! Ne{to ho}e da bude zapisano, a ne{to ne}e i moja ruka tek pridr`ava pero dok nesaglediva bjelina papiru govori murekefu kojim rije~ima da ostavi, a kojim rije~ima da ne ostavi trag.” (Vje~nik, str. 248). Pisarevo izbjegavanje smrti zapravo je njegovo pripovjedno pam}enje, a njegova ~esto apostrofirana ljubav prema `ivotu, jest akt tog predanog zapisivanja, koje se uistinu ovdje inscenira kao neka vrsta stvaranja: pismo i tijelo ovdje ulaze u nerazmrsivu simbiozu. Ina~e je zanimljivo {to je ovdje tjelesnost, a ne sama du{a, izolirana od nje, klju~ni poetski mitologem dugovje~nosti. Upravo u tome – pored ostalog – krije se tajna naizgled beskrajnoga Nefertijevog `ivota. Jer njegovo tijelo nije ni{ta drugo do upravo to pismo. ^ini se da se u ovom uistinu jedinstvenom eksperimentu mo`e nazrijeti originalan

57


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Ibri{imovi}ev doprinos polemici protiv Barthesovo-Foucaltove teze o smrti autora.” Iz ovoga vidimo da je Ibri{imovi} zaista ponudio mno{tvo mogu}nosti za razli~ita tuma~enja Misrijevog unutra{njeg putovanja kroz povijest. Ako je Utnapi{tim nevidljiv za druge ljude ali ne i za Nefertija, te se opisani doga|aji zbivaju u onostranosti, onda se i Nefertijev `ivot odvija u “literarnoj” onostranosti, kako }emo to saznati od Hidra, u kojoj `ivi neostvarene mogu}nosti svih drugih `ivota, da bi do{ao do spoznaje Boga, te je i to razlog za{to kroz ~itave milenije ostaje gotovo isti onaj koji je bio u starom Egiptu – smjerni i skromni pisar koji voli `ivot i dr`i se pravila o umjerenosti i vrlini. U svome ogledu “An|eo i mistik. Linearna i prostorna koncepcija vje~nosti u dva romana Ned`ada Ibri{imovi}a”26 Davor Beganovi} literarnoj obradi teme vje~nosti u “Vje~niku” suprotstavlja Ibri{imovi}ev ranije objavljeni roman “Karabeg”, ~iji je narator d`in, te je tako poetski za~udnom perspektivom pripovijedanja iz pozicije vje~nosti i sveznanja otvoren prostor za metaforizaciju i simbolizaciju povijesti. Beganovi} me|utim u svome tekstu zanemaruje ~injenicu da se jedan od uvodnih pasusa ~etvrtog poglavlja “Vje~nika” otvara onom istom apelativnom strukturom kakvu pamtimo iz “Karabega”: pripovjeda~ se obra}a ~itaocu u drugom licu i propisuje moduse ~itanja istovremeno ih potkopavaju}i. Tehnika o~u|enja kojom se Ibri{imovi} slu`i u ovim pasusima u toj mjeri je identi~na onoj sa po~etka romana “Karabeg” da se ~italac ne mo`e oteti dojmu da pisac svjesno aludira na svoj ranije objavljeni roman, kako bi ostavio prostora i za tuma~enje da je Nefertijeva pozicija dugovje~nog ~ovjeka ustvari – pozicija d`ina. A na osnovu poetskih i simboli~kih narativnih tehnika kojima se Ibri{imovi} slu`i u “Vje~niku”, mo`e se zaklju~iti da ovaj roman sublimira i sadr`i u sebi sve prethodne romane ovog pisca. I ovdje je povijesno vrijeme dato kroz vizuru personalne, egzistencijalne situacije knji`evnog junaka kao i u “Ugursuzu” i “Bra}i i vezirima”. I dok je u “Ugursuzu” bilje`enje kroz optiku poetske za~udnosti27 uslovljeno inferiornom pozicijom mentalno zaostalog i nijemog sluge Muzafera, ono je u “Vje~niku” prizvod svjesne poetizacije jednog superiornog posmatra~a kakav je Neferti (~iji poziv pisara nedvosmisleno asocira na one ajete u Kur’anu gdje se an|eli nazivaju “uva`enim pisarima”), koja ra~una na prepoznavanje i sau~esni{tvo ~itala~ke ma{te. Nasuprot Muzaferovoj su`enoj svjesnosti koja podrazumijeva neprestanu tehniku o~u|enja, razbijanje automatizovane percepcije stvarnosti, u Nefertijevoj pro{irenoj svjesnosti poetska za~udnost ostvaruje se u stalnom udvajanju perspektiva i smjenjivanju razli~itih ta~ki gledi{ta, asocijativnom tkanju i aluzivnom poigravanju. “Vje~nik” je, tako|er kao i ovi prethodni Ibri{imovi}evi romani, ispovijedni roman, roman unutra{njeg monologa, roman simboli~kog i u osnovi subjektiviziranog iskaza. Nefertijeva sudbina ne slijedi uobi~ajene obrasce moralisti~kih pri~a poznatih jo{ od Starog zavje-

ta (raj – isku{enje – palost – iskupljenje – ponovo ste~eni raj), pripovjeda~eva pozicija je pozicija privilegovanog pouzdanog svjedoka, ademovska pozicija izabranika koji nije svjestan svrhe svoje izabranosti. Likovi u romanu “Ugursuz” slute zlo i zbog toga `ure da ga po~ine, pa je njihova slutnja izraz svijesti o neautenti~nosti vlastitog postojanja, isklju~ivanju samih sebe iz ontolo{ki istinitog jedinstvenog sopstva koje zna~i prihva}anje uloge “zastupnika Bo`ijeg na zemlji” date prvom ~ovjeku Ademu. Neferti pripovijeda onako kako se prirodno i spontano evociraju i izla`u sje}anja, sa svim onim digresijama, skretanjima u raznim pravcima, zastojima i vra}anjima unatrag, tipi~nim recimo za ispovijedanje bliskom sagovorniku, prisnom istomi{ljeniku. Povijesne ~injenice mijenjaju svoj smisao u skladu sa optikom kojom se posmatraju i kontekstom u koji su uvedene. U stalnom op{tenju starog i novog, prizori iz istorijske i kulturne pro{losti ogledaju se u aktuelnom istorijskom trenutku, sa ~ijim se zabludama i predrasudama narator obra~unava blagim tonom, a njegovo mi{ljenje nosi pe~at jedne suverene i samosvjesne zrelosti duha. Mi{ljenje pripovijednog Ja posjeduje onu {irinu duha kakvu poznajemo iz klasi~ne knji`evnosti, saop}eno je autoritativnim glasom mudraca i duhovnog u~itelja, onog ~ijim ste dru{tvom po~a{}eni i ~ije se rije~i upijaju da bi bile citirane, jer su dragocjeni plod jednog posve}enog i strasnog intelektualnog istra`ivanja. Neferti sa izvanrednom sposobno{}u uo~ava i iz svoje intimne povijesti izdvaja samo one privilegirane trenutke i detalje u kojima se zrcale pitanja od univerzalne va`nosti, one koji mu slu`e kao idejni “okida~i” u daljem promi{ljanju i novim sintezama, suptilno utkanim u nizu gotovo uzgrednih poetskih opservacija. Sje}anje uspostavlja melodiju spajaju}i razli~ita iskustva u nov muzi~ki raspored, tako da pro{lost mijenja obrazac i nije vi{e prosto niz, kako bi rekao T. S. Eliot. Taj osobeni vid poetskog sumiranja nagla{en je i u prikazivanju neposredne `ivotne stvarnosti, kojom su obi~no zahva}eni oni “vr{ni trenuci”, doga|aji i prizori koji svojom naro~itom evokativnom snagom sabiraju naj{iri plan li~nog iskustva. U sveobuhvatnom sa`imanju i objedinjavanju raznolikih `ivotnih, ~itala~kih i kulturnih iskustava, pripovjeda~eva svijest u ovom romanu doima se poput nekog divovskog mlina, koji je u stanju da ~itave biblioteke pro~itanog {tiva samelje, preradi, upije i preto~i u re~enice koje sadr`e onaj njihov najbitniji idejni supstrat. Pripovjeda~eva svijest se u svom prepletu sje}anja ~esto zaka~i za neki uzgredni detalj, koji je ponekad samo trivijalni detalj iz svakodnevnice, da bi se, nadovezuju}i se sa jedne asocijacije na drugu, razvio ~itav niz rafinirano upletenih poetskih opservacija. Tako u svijesti naratora uvjerljivo do~arani povijesni ambijent postaje samo paraboli~ki okvir, odnosno prostor za metaforizaciju izraza. Mogu}nosti iz pro{losti nisu izgubljene, i narator pomno istra`uje i isku{ava njihovu mo} u

26

27

Davor Beganovi}, “An|eo i mistik. Linearna i prostorna koncepcija vje~nosti u dva romana Ned`ada Ibri{imovi}a”, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.

58

Enver Kazaz, “Bo{nja~ki roman XX vijeka”, Slutnja zla i narativno putovanje ka identitetu. Romaneskni opus Ned`ada Ibri{imovi}a, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, 2004., str. 319.

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

aktuelnom trenutku, otkrivaju}i nam ona mjesta u kojima se bezvremeno sije~e sa vremenom. “Pro{lo iskustvo probu|eno u zna~enju nije iskustvo samo jednog `ivota, ve} mnogih pokoljenja”28, kako ka`e T. S. Eliot. U svome spjevu “Bo`anstvena komedija” Dante Aligijeri dao je sintezu cjelokupne srednjovjekovne duhovnosti i kulture. Da je poduhvat jedne takve “totalne knjige” mogu} i u modernom vremenu, potvr|uje primjer poeme “Cantos” Ezre Paunda, bez obzira {to je ona od strane kritike ~esto bila ocjenjivana kao jedan “veli~anstveni proma{aj”. Paund se u svojim “Cantos”, jednako kao i T. S. Eliot u “Pustoj zemlji”, koju kritika smatra najzna~ajnijom pjesni~kim djelom dvadesetog stolje}a, nadmo}no i maestralno slu`e svim onim tehnikama i postupcima koje su teoreti~ari tek znatno kasnije odredili kao postmodernisti~ke. U vezi sa primjedbom Velimira Viskovi}a da “Vje~nik” nije postmodernisti~ki roman29, vrijedi podsjetiti na mi{ljenje Linde Ha~n koje ona iznosi u svojoj knjizi “Politika postmodernizma”30 da postmodernisti~ko isticanje ideolo{ke uslovljenosti proizvodnje zna~enja i razumijevanja vodi ka zaklju~ku da je i svako umjetni~ko prikazivanje svijeta su{tinski odre|eno istorijskim, dru{tvenim i ideolo{kim kontekstom: budu}i da se ne mogu izmjestiti izvan tog konteksta, pripovjeda~i ga smi{ljeno isti~u i na razne na~ine opisuju kako ih on odre|uje. Rije~ je, dakle, o posebnom vidu oneobi~avanja, ~iji je cilj da se prika`e zavisnost na{ih predstava o svijetu i nama samima od hijerarhijskih, ideologiziranih odnosa mo}i u dru{tvu. Linda Ha~n tvrdi da odnos izme|u povijesti i pripovijesti presudno odre|uje {ta je postmodernizam u knji`evnosti. Kada se za jedan pogled na svijet ka`e da pretendira na op}e va`enje, onda se to, smatra Linda Ha~n, prvenstveno odnosi na shvatanje sada{njosti i pro{losti, te upravo istorija predstavlja osnovni model razumijevanja svijeta i pripisivanja smisla pro{lim doga|ajima. Postmodernisti~ka proza, koju Linda Ha~n naziva “istorigrafskom metaprozom”, preispituje pretpostavke istoriografije skretanjem pa`nje na sli~nosti izme|u narativnog (u u`em smislu) i istoriografskog diskursa, problematizovanjem referencijalne funkcije kako knji`evnosti tako i istoriografije, podrivanjem predstave o cjelovitom i autonomnom subjektu koji je u stanju da sa jednog stanovi{ta koherentno pove`e bilo fiktivne, bilo istorijske doga|aje i da im smisao. Uslovljenost predstava o svijetu u neposrednoj je vezi sa uslovljeno{}u poimanja subjekta, to jest istorijskog, narativnog ili na{eg vlastitog ja. Linda Ha~n opisuje postmodernisti~ko narativno ja kao necjelovito i nesamostalno. Takvo ja posljedica je svijesti o istorijskoj, dru{tvenoj i ideolo{koj predodre|enosti predstava o subjektivitetu.31 Junaci postmodernisti~ke proze referiraju i na svoju fikcionalnu prirodu: oni znaju da su proizvod knji`evnih konvencija i da je njihovo postojanje rezultat primjene odgovaraju}ih knji`ev-

nih postupaka. Ibri{imovi}ev “Vje~nik” pru`a dakle dovoljno argumenata i za postmodernisti~ke interpretacije. ^ak bi se, nezavisno od intencija samog autora, moglo postaviti pitanje da li je “Vje~nik” nesvjesno postmodernisti~ki roman? Problem kojim se bavi Viskovi} u svome tekstu “Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?” jeste kako to da Ibri{imovi} upravo maestralnom upotrebom postmodernisti~kih sredstava posreduje predstavu o svijetu koja pretenduje na apsolutnu istinitost i univerzalnu va`nost? Nema sumnje da je Danteova “Bo`anstvena komedija” vrhunski kr{}anski spjev nenadma{nog jezi~kog savr{enstva, pa ipak su ga knji`evni istori~ari minulih epoha radije tuma~ili kao Danteovu li~nu pjesni~ku viziju nadnaravnog poretka, negoli kao apologiju teolo{kih dogmi; jednako kao {to su se pomije{ani svjetovi iz cjelokupne kulturne ba{tine ~ovje~anstva u Paundovim “Cantos” na{li u nerazmrsivom kovitlacu, “kao na Stra{nom sudu”, ali je taj Stra{ni sud ipak djelo jedne subjektivne pjesni~ke vizije, a ne objava samog Boga. Eliotovi “Horovi iz Stijene”, “^ista srijeda”, “Ubistvo u katedrali” i “^etiri kvarteta” djela su koja nisu proizvod neke specifi~ne i usko ograni~ene religiozne svijesti, ve} se u njima o~ituje sveobuhvatna svijest koja sve poetske sadr`aje obra|uje u duhu istine Bo`ije rije~i. Tako i Ibri{imovi}evog “Vje~nika” vrijedi ~itati kao savremeni danteovski poduhvat jedne “totalne knjige”, knjige koju dopisuju junaci Borhesovih “Ma{tarija” i Ki{ove “Enciklopedije mrtvih”. Mudri Heraklit je smatrao da se sve, poput plamena iz vatre, ra|a umiranjem ne~eg drugog (kao {to i Platon u “Fedonu” Sokratu pripisuje rije~i da smrt ra|a `ivot, kao {to `ivot daje smrt). “Smrtni su besmrtni, a besmrtni smrtni, prvi postaju `ivi smr}u drugih, a smrt drugih je `ivot prvih”, ka`e Heraklit. Njegovo razmi{ljanje o jedinstvu svijeta dove{}e ga do vizije `ivota kao neprestanog o`ivljavanja: “Ni{ta ne postoji, sve postaje”. Kao {to i u savremenim neognosti~kom mi{ljenju koje se razvija pod uticajem modernih prirodnonau~nih teorija, naro~ito kvantne fizike, nailazimo na paradoksalne tvrdnje, poput one da smo “`ivi od postanka svijeta”, ili da je ovaj svijet stvoren upravo ovog trenutka. U orfi~kim u~enjima, koja su nadahnula Platona, duhovno o~i{}enje ozna~ava razdvajanje du{e od tijela, odnosno simboli~ku smrt, jer je istinski `ivot – `ivot u onostranosti, dok je `ivot u materijalnom svijetu – smrt i neprekidno umiranje, o ~emu, kroz razra|enu metaforizaciju pripovijedanja, govore i Ibri{imovi}evi junaci. I kao {to se u Misrijevom alteregu Imhotepu, graditelju, u~enjaku i ocu medicine, stje~u Tot i Hermes Trismegistus, bo`anstva magije, pisanja, tajnih znanja i alhemije, a preko njih i ~itave raznorodne tradicije gnosti~kih, neoplatonisti~kih, ezoterijskih, te judeokr{}anskih i islamskih misti~kih u~enja, tako i “Vje~nik”, svojom univerzalno{}u, pod okriljem islamske kulture, sveobuhvatno objedinjuje najva`nije tradicije Istoka i Zapada.

28

30

29

T. S. Eliot, “Izabrane pesme”, Draj Salvejd`iz, ^etiri kvarteta, BIGZ, Beograd 1979., str. 138. Velimir Viskovi}, “Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?”, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.

BEHAR 101-102

Linda Hutcheon, “The Politics of Postmodernism”, London and New York: Routledge. 31 Dejan Ili}, “Ispod dobra i zla: iskustvo praznine i iskustvo svetog u prozi Svetislava Basare”, Sarajevske sveske broj 13, 2006., str. 229-230.

59


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Vje~ita snaga pisanja u romanu “Vje~nik” Glavni junak romana Vje~nik u bo{nja~koj a i u svjetskoj knji`evnosti postao je sam za sebe simbol magijske, metafizi~ke, vje~ite snage pisanja i zapisivanja, koji govori da rukopisi ne gore, ne umiru, da ono {to je zapisano, ne nestaje, da je besmrtno. Pi{e: Nadija Rebronja ^ini se da je vje~nost, besmrtnost bezbroj puta dotaknuta kroz umjetni~ko djelo, jer umjetnost je od ovozemaljskih stvari ono {to se najvi{e pribli`ava vje~nosti. Svijest o smrti je temeljna, ona defini{e ~ovjeka kao svjesno bi}e a besmrtnost vje~ita knji`evna i umjetni~ka tema. Roman Vje~nik je dekonstrukcija sveukupnog historijskog iskustva, dekonstrukcija razli~itih religijskih saznanja. On je poput Borhesovog Alefa, u toj te`nji da se makro sa`me u mikro, Vje~nik je knji`evni mikrokosmos. Radnja romana po~inje u Starom Egiptu, a zavr{ava se u Bosni izme|u dva svjetska rata. Glavni junak, ne znaju}i razlog svog eterniteta, tokom romana mijenja identitete, mjesto `ivljenja, mijenja imena, nacije, religije ali kroz sve identitete ostaje pisar. Veza izme|u pisma, pisanja, zapisivanja i besmrtnosti, ideja o snazi pisanja prisutna je u svim svjetskim kulturama, bilo da ih ovaj roman tematski obuhvata ili ne. Postoje zapisi koji govore o legendi da je izumitelj pisma kralj Uruk Gilgame{1, a to je upravo onaj Gilgame{ koji je tragao za travom besmrtnosti. Kada bi ova legenda bila istinita, to bi zna~ilo da je Gilgame{ ipak prona{ao besmrtnost. Neferti jedan dio svog `ivota provodi u Uruku i sre}e Gilgame{ovog Utnapi{tima. Prometej koji u Eshilovoj drami govori: “Smrtniku ne dah, da unaprijed vidi smrt /…/, U njemu nadu slijepu ti udomih ja”2, po gr~kom mitu dao je ljudima pismo i sposobnost da stvaraju umetni~ka dela.3 Po kabalisti~kom vjerovanju pismo prkosi smrti, o`ivljava, ako se na ~elo kipa napi{e emet, {to zna~i istina, on }e o`ivjeti i postati Golem. Na jednom hri{}anskom srednjovjekovnom spisu pisar je na margini ostavio zapis o vje~itosti: “Ruka koja pi{e klena je.” Voland u Majstoru i Margariti ka`e da rukopisi ne gore, kao {to Ibri{imovi} poru~uje da je onaj koji pi{e dugovje~an, besmrtan. U [elijevoj poemi 1

2

3

Stanislav Preprek, Na tragu rane kulture, u: Gilgame{, Veselin Masle{a, Sarajevo, 1961, 36. Eshil, Okovani Prometej, preveo Koloman Rac, http://hr.wikisource.org/wiki/Okovani_Prometej_(Eshil) Dragoslav Srejovi}, Aleksandrina Cermanovi}-Kuzmanovi}, Prome-

60

Ozdimandijas pismo prekrajava cara. Kod Borhesa je Alef ta~ka koja sadr`i ~itav svijet, a alef je prvo slovo svetog alfabeta koje simbolizuje bezgrani~nost, beskona~nost. Slovo kod Borhesa dakle sadr`i ~itav svijet, a taj Alef je i alfa i elif, kao {to je u Vje~niku ~itav svijet i ~itava vje~nost simbolizovana snagom klinova, slova, harfova. U svim politeisti~kim i paganskim religijama, me|u njima i u slovenskim narodnim vjerovanjima, mo} pisma je magijska. Zapis je hamajlija, pismom kao oblikom bestjelesnog se vra~a, gata, baja, pismo mo`e biti sredstvo bestjelesnog da djeluje na tjelesno. Pero u islamu je univerzalni intelekt, esencija, koji ispisuje sudbinu. Po islamu je prije svega ostalog od svjetlosti stvoreno pero, kalem. Pero se u egipatskoj tradiciji dovodi u vezu s Ozirisom. Ovo bo`anstvo je uvijek prestavljeno sa perom, perima istine meri du{u.4 Egip}ani su vjerovali da je Oziris bo`anstvo koje daruje besmrtnost, koje je savladalo smrt i dokazalo mogu}nost uskrsnu}a.5 O ovim Ozirisovim osobinama govori se u Vje~niku kada Neferti citira stihove posve}ene Ozirisu: “Ti postaje{ mlad kad ti to `eli{, / Ti postaje{ mlad kad ti to ho}e{.” Veza izme|u Ozirisa koji savladava smrt i pisanja postoji i u zbornicima posmrtnih tekstova, tzv. Knjigama mrtvih koje se stavljaju u grobnice. O Ozirisovim sudu se govori u ~uvenoj 125. glavi Knjige mrtvih koja sadr`i tzv. “ispovijest poricanja” s kojom Vje~nik korespondira kada Neferti izgovara rije~i: “Ja nisam lagao, / Ja nisam bio nepravedan, / Ja nisam nikoga pla{io, / Ja nisam obmanjivao, / Ja nisam nikome ni{ta otimao6 itd. Neferti nabraja dugi spisak grijeha, pori~u}i da ih je u~inio, kao {to je to uobi~ajeno u posmrtnoj ispovijesti poricanja, iako ne}e umrijeti, iako je besmrtan. Ovim pisar Neferti ~ak i knjigu mrtvih pretvara u knjigu `ivog, besmrtnog.

4 5 6

tej, u: Re~nik gr~ke i rimske mitologije, Srpska knji`evna zadruga, Beograd, 1987, 363. D`. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986, 129. M. J. Matje, Staroegipatski mitovi,89 Ned`ad Ibri{imovi}, Vje~nik, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2006, 55.

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Knjigu `ivota, svoje sudbine, “kosmos slova svog `ivota” glavni junak koji se tada zove Abdullah Misri el-Bosnawi, dobija na kraju romana od El-Hidra. El-Hidr vodi Abdullaha kroz knjigu, kao {to Vergilije vodi Dantea kroz Pakao a D`ibril Muhammeda na Mirad`. Abdullah ulazi u El-Hidrovu knjigu, metafizi~ki se spaja s njom. Spajanjem s napisanim spoznaje sebe i svoju su{tinu, ponire do svojih dubina, doti~e vlastiti ego, razla`e svoju bit na najsitnije dijelove - na slova. Ovdje je slovo i atom koji kombinuju}i se s drugim atomima tvori materijalno, pa Abdullah sjeda na {iljteta napunjena mehkim harfovima, jede hljeb od harfova, ali slovo tvori i nematerijalno i ujedno mo`e biti i veznik koji materijalno i nematerijalno spaja. Knjiga nije do kraja ~itljiva jer je ona keramet, a kerameti se ne razotkrivaju. El-Hidrova knjiga pi{e i o sedam spava~a a kada ih opisuje govori da se po slovima iz njihovih imena vidi kako oni izgledaju, ali i kakve unutra{nje osobine imaju, po slovu M u imenima se vidi da imaju grgurave kose, po slovu T u imenu jednog od njih da ima ravnu kosu, po slovima L, H, K, T i D da su ponosni, uspravni, ali i nadmena hoda.7 Slova su, dakle, ~ak i genetski kod koji odre|uje ljudske osobine. Ovde je sadr`ano i kabalisti~ko vjerovanje o magijskoj snazi slova, ali i islamsko vjerovanje da ljudi poprimaju osobine zna~enja svog imena, a zna~enje rije~i u semitskim jezicima sadr`ano je u konsonantima. Slova se na kraju El-Hirove knjige potuku, pomije{aju se i stvore nerazumljiv tekst, kao da njihova snaga tada kulminira, kao da dobijaju svoju volju, po Bartovom stavu ~ine tekst koji `ivi sam za sebe, ili mo`da slova potpuno zasebno od onoga koji pi{e, slijede neku drugu, Uzvi{enu volju. Pisar Abdullah tokom romana spoznaje da: “/…/ zaista onaj koji zapisuje ne zapisuje ono {to on ho}e! Ne{to ho}e da bude zapisano, a ne{to ne}e i moja ruka tek pridr`ava pero dok nesaglediva bjelina papira govori mukerefu kojim rije~ima da ostavi, a kojim rije~ima da ne ostavi trag.”8 Pisanje je za Abdullaha (Allahovog roba) milost od Boga. On je samo pokorni rob kome je data milost da vje~no `ivi i zapisuje, sam sebi i svom zapisivanju ne daje nikakav zna~aj. A da li je Ibri{imovi}ev junak samo pisar ili i pisac? Za sebe ka`e da nije nikakav poeta, da pi{e kako mu {ta naumpadne i kako se ~ega sjeti, sem ako se mo`da nekada ne preobrazi u pisatelja.9 Na po~etku govori da je pro~itao ogroman broj knjiga iz svih mogu}ih biblioteka, {to odgovara po~etku umjetni~kog stvaranja, jer je svaki pisac prije svega ~italac. Time li~i na jedan zapis asirskog kralja Asurbanipala, prona|en na jednoj desetostranoj prizmi, gdje ovaj kralj na sli~an na~in opisuje koje je sve knjige iz

kojih sve biblioteka pro~itao.10 Glavni junak na po~etku romana dalje nagla{ava da ljude koje je sreo ne}e mo}i opisati u svojoj knjizi, niti da }e se u knjigu mo}i stisnuti ki{a, snijeg, predjeli, planine, brda. Ovim je umanjen zna~aj pisca a istaknuta duhovnost, jer pisac je samo zapisiva~ i ne mo`e nikad potpuno opisati ono {to stvara Stvoritelj, on pi{e samo ako mu je data milost, kao {to je Abdullahu data milost da vje~no `ivi i zapisuje, a umjetnik je samo ako od Boga ima nadahnu}e, po sufizmu ilham. U romanu se na trenutke doti~e i veza izme|u vizuelnog i pisanog izraza, kroz Nefertijevu neobi~nu povezanost s graditeljem piramida Imhotepom: “Ti si bio ja, ja }u biti ti u tvojim o~ima /…/ jer zar nisam ja graditelj \oserove piramide i Sanaktove i zar papirusi sa crte`ima nisu i moji papirusi?”11 Imhotep koji doti~e besmrtnost kroz vizuelno, kroz piramide koje gradi, Nefertijeva je dvojna li~nost, alter ego. Time mo`da Ibri{imovi} preispituje sopstveni umjetni~ki identitet, jer je sem {to je pisac i vajar. Veza izme|u vizuelnog i pisanog izraza sre}e se i u samoj strukturi romana. Muhidin D`anko primje}uje da roman ima piramidalnu strukturu, {to je jo{ jedan na~in da se uka`e mogu}nost pisanog da gradi. Glavni junak kroz sve identitete sre}e dugovjeke i besmrtne, Ahasvera, Lutaju}eg Jevrejina i Ukletog Holandeza, ali oni su ukleti, lutaju, i jedini cilj im je da tra`e smrt. Ono {to Nefertija razlikuje od njih je to {to Abdullah, Bo`ji rob, pokorno prihvata svoju sudbinu i to {to on ima zadatak, ima cilj da zapisuje. Ra|a se kao Neferti u Memfisu, na granici izme|u Gornjeg i Donjeg Egipta. Kako nas Ibri{imovi} upu}uje u rje~niku na kraju knjige, simbol Gornjeg Egipta je lotos, lokvanj, a simbol Donjeg je papirus. Me|utim, osim {to simbolizuje Gornji Egipat, lotos u staroegipatskoj kulturi simbol je po~etka razvoja `ivota ili pojavljivanja `ivota, stvaranja, ponovnog ro|enja, besmrtnosti.12 Ibri{imovi} ~itaoca u rje~niku dalje upu}uje da je lotos uvijek stilizovan u ~a{ku, u zvono pa su pehari ~esto u obliku stilizovanog lokvanja. Zvono kao op{ti simbol, zapravo kretanje zvona i tu~ka, vezuje se za kretanje izme|u smrti i besmrtnosti.13 ^a{a i pehar, u skoro svim kulturama, opet ozna~avaju `ivotni napitak i besmrtnost, vezuju se i za Sveti gral.14 Ra|anjem u mjestu koje spaja energije ova dva simbola, koje spaja besmrtnost i pisanje, zapisuju}i kroz vjekove, kroz razli~ite civilizacije, glavni junak romana Vje~nik u bo{nja~koj a i u svjetskoj knji`evnosti postao je sam za sebe simbol magijske, metafizi~ke, vje~ite snage pisanja i zapisivanja, koji govori da rukopisi ne gore, ne umiru, da ono {to je zapisano, ne nestaje, da je besmrtno.

7

12

8 9 10 11

Ned`ad Ibri{imovi}, Vje~nik, 372-373. Isto, 235. Isto, 6.S Stanislav Preprek, Na tragu rane kulture, 42. Ned`ad Ibri{imovi}, Vje~nik, 56.

BEHAR 101-102

13 14

Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga-Alfa, Beograd, 2004, 203-204. Isto, 227. Isto, 231.

61


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Pisac koji `eli biti vje~an svojim slovima (o El-Hidrovoj knjizi) Ibri{imovi} pi{e jezikom male nacije {to je po mom mi{ljenju jedan od glavnih razloga da za ovo svoje nesvakida{nje metafizi~ko romansijerstvo, koje se u harmoniziraju}oj ti{ini promi{ljanja obra}a onom posebnom, a univerzalnom u svakom ~ovjeku, {to je tako pomiruju}e i ujedinjuju}e daleko iznad svake nacije, svakog podneblja i svake kulture, nije dobio Nobelovu nagradu. Pi{e: Danko Plevnik Pro{log sam mjeseca bio u Sevilji i posjetio znamenitu La Giraldu, zvonik koji je 1184. godine na rimskim temeljima bio podignut kao munara, na ~iji je vrh mujezin stizao ja{u}i konja. Jedan topos, a toliko razli~itih civilizacijskih duhova. Kako mi uspinjanje ba{ i ne ide, ne samo radi toga {to po prirodi nisam karijerist, nego i {to sve te`e skrivam uspuhanost, zastajkivao sam svako malo do 36-te eta`e, hrabre}i se Vje~nikom i El-Hidrovom knjigom akademika Ned`ada Ibri{imovi}a, misle}i na raznovrsne mogu}nosti konceptualiziranja vje~nog, na Ibn Ru`da koji je 1169. u ovom gradu postao kadija, a kome su u rodnoj Kordobi, kako svjedo~e Ibi{imovi}evi svjedoci u El-Hidrovoj knjizi, knjige palili i muslimani i kr{}ani. Mada je u Andaluziji izvr{ena najve}a anihilacija i protjerivanje muslimana u Europi, njihova se prisutnost jo{ itekako osje}a, mo`da i kao potvrda Ibn Ru`dove teze o kolektivnoj besmrtnosti. Osje}a se, ne samo u estetici i arhitekturi, koje odra`avaju ideju neuni{tivosti jedne veli~anstvene kulture, ve} i u izgledu stanovnika. Jer, kako pi{e u El-Hidrovoj knjizi, “ve} odavno znam da je ljudsko lice cio ~ovjek, a ne samo lice, ne vidi se lice po licu!” DNK nalikuje na tu besmrtnu du{u, za kojom od egipatske mitologije do bosanskog islama pomno traga Ibri{imovi}, budu}i da u nukleotidima utjelovljuje su{tinu `ivota koja pre`ivljava smrt, prenose}i se iz tijela u tijelo, iz nara{taja u nara{taj. U ~ovjekovom `ivotu postoje dva najva`nija pitanja. Prvo, mo`e li na{ vlastiti `ivot imati smisla i drugo, kako da takav `ivot u~inimo vje~nim? Na ta pitanja,

62

posebice ovo drugo, strasnije je poku{avao odgovoriti europski roman negoli europska filozofija. Dapa~e, ona ga je, ignoriraju}i njegove humane korijene, gurala u sferu religije i teologije. Sretna je koincidencija da je Ibri{imovi} po obrazovanju i vokaciji filozof, pa je uz nesvakida{nji dar za si`e stvorio izuzetan roman, ElHidrovu knjigu. Kao galerija na{ih vlastitih antropolo{kih potencijala roman je pogodan humus za razvoj mi{ljenja o nezamislivom, o tome kako je to mogu}e biti vje~an ili vje~nik. Roman je oblik duhovne akumulacije i tim se njegovim svojstvima Ibri{imovi} obilato slu`i, strukturalno potpomognut svojom polihistorijskom erudicijom. Za razliku od pikarskih, realisti~kih, naturalisti~kih, socijalnih, psiholo{kih i drugih romana, ovaj roman po spoznajnim intencijama ide uz bok Mjese~ara Hermana Brocha kao zna~ajni gnoseolo{ki roman. Jer tjera na spoznaju druga~ije epistemolo{ke realnosti i u shva}anje `ivota uvodi neke nove momente. Premda je svojim sadr`ajem ve}inom naslonjen na islamsku kulturu, on zbog toga nije vi{e orijentalan negoli okcidentalan roman, upravo po toj osvje{}enoj volji za shva}anjem neshvatljivog. Edmund Husserl je definirao europsku duhovnost kao “strast spoznavanja”. Po tom je obilje`ju El-Hidrova knjiga prvoklasni europski roman, koji se u svojoj genezi narativnog mo`e povezati s ocem europskog romana Cervantesom i njegovim traganjem za izvrstnijim `ivotom kroz lik Don Quijotea. Ili, zavirimo malo u ovu knjigu, kada Ibri{imovi} pi{e da “I je koplje, O vojni~ki {tit“, onda nam u

BEHAR 101-102


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

europsko knji`evno pam}enje dolaze Rimbaudovi stihovi o samoglasnicima, gdje “I je rujno, O je plavo“. Zbog toga se zna~aj ovog djela nikako ne mo`e reducirati samo na ulogu koju bi zbog pi{~eva porijekla i jezika trebao igrati i imati u Bosni i Hercegovini, a {to bi Milan Kundera nazvao “terorizam malog konteksta”, pa niti ga svoditi na srednji, regionalni bilo balkanski bilo bliskoisto~ni kontekst. Budu}i daje ElHidrova knjiga stvar knji`evna, da doprinosi tematskom razvoju knji`evnosti uop}e, da nije puka stvar samo jednog naroda i njegova duhovnog folklora, mora je se u~iti gledati u okviru velikog konteksta i povijesti svjetske knji`evnosti. To je knji`evnost za knji`evnike, knji`evnost ostvarena kao duhovna potraga, a ne zabavljanje dokonih. @idovi, koji su zajedno s Arapima protjerani iz [panjolske, dio tih Sefarda zavr{io je i u Sarajevu, prvi su vizionarski zamislili Europu kao kulturu, o ~emu je potom razmi{ljao i otac Europske unije multikulturalni Robert Schuman, a ne kao teritorij. Moglo bi se kazati da veliki kontekst ili Europu na sli~an na~in shva}aju i Bo{njaci. Zbog toga je tom egipatskom Bo{njaku, glavnom liku El-Hidrove knjige, Abdullahu Misriju mo`da lak{e trpjeti besmrtnost i bitisati kao duhovni panpatrid. Ovo je roman koji je zami{ljen da bi ga se mislilo, a ~italo da bi ga se `ivjelo. Ta duhovna fantastika ovog sarajevskog Borgesa Ned`ada Ibri{imovi}a savr{eno je zapo~eta kaskadom slova, koja su zapravo njen tajni glavni junak. El-Hidrova knjiga nastavak je Vje~nika i mo`da prethodnik nekog budu}eg romana jer vjerujem da }e njegovo literariziranje vje~nosti, kao i Brochovi Mjese~ari, zavr{iti kao trilogija. Poput svakog `ivog bi}a i vje~ni ~ovjek se razvija, {to je odmak od platonizma, odakle dolazi uvjerenje, preuzeto kasnije i od monoteisti~kih religija, da kakvom ste osobom postali do smrti, takvom }ete osobom ostati kroz ~itavu vje~nost. Supstancija ovog oprezno odmatanog djela ne izgleda definitivno profilirana, budu}i da Ibri{imovi}eva imaginacija vje~nog, iz romana u roman, dobiva sve ve}u jezi~nu snagu i sve profinjeniji, da se poslu`im sintagmom Friedricha Schleiermachera, “ukus za beskona~no”. Sve {to je Ibri{imovi} zamislio, u~inio je svojim pisanjem realnim, tako da se ponekad ~ini da ~itamo povijesni roman. Ali on odbija puko opisivati pro{lost, ve} je nastoji posada{njiti te pomo}u vje~nosti dose}i cjelinu `ivota. Intelektualno je izazovna i njegova metafora o knjizi kao rodnoj ku}i, parabola o rije~ima koje valja uzimati kao da su ljudi, oda osvje{}enog panletrizma, hommage slovima, pomo}u kojih se ulazi iza slova, njihovom pretvaranju iz arapskih u demotska pismena, nji-

BEHAR 101-102

hovoj raznovrsnosti, pro{losti i jestivosti, te alegorija `ivljenja od sje}anja pi{~eva lika, ~ijom smr}u vje~ni `ivot prelazi na ~itaoca. “Jer”, kako tvrdi Milan Kundera, “`ivot prolazi, ~itanje ostaje.” Ibri{imovi} je svoj roman pisao na nekoliko razina {to je polifonijska odlika svakog dobrog romana, a jedna od njih je da se on mo`e i{~itavati upravo i kao nenadma{na apologija smisla knjige i perspektive ~itanja. Nad`ivjeti druge, zna~i nad~itati ih. Po Stépahaneu Mallarméu svijet postoji da bi se zavr{io jednom knjigom. Mo`da ElHidrovom knjigom? Ili sli~nom nadknjigom? Vje~nost Abdullaha Misrija zasnovana je na eti~kom odnosu prema budu}nosti, na bje`anju od zla, pa bi se moglo zaklju~iti: koliko mo`emo biti dobri, toliko }emo biti besmrtni. U toj se poanti ovaj roman razlikuje od drame Karla ^apeka Makropulosova stvar iz 1922., nastale kao polemi~ka protute`a drami Natrag k Metuzalemu Georgea Bernarda Shawa iz 1921. Naime ^apekova vje~nica Elina Makropulos, koja kasnije postaje Emilija Marty, pa Ellian MacGregor, uvijek zadr`avaju}i ove inicijale EM, postaje besmrtna na jedan umjetan na~in, pomo}u eliksira koji je izumio njezin otac, dvorski lije~nik jednog europskog kralja u 16. stolje}u. U dobi od svega 342 godine, njen joj je `ivot postao zamorno dosadan, indiferentan i hladan, pa odbija ponovno uzeti eliksir vje~nosti, ~ime je uni{tena i formula besmrtnosti. Vrlina Misrijeve besmrtnosti ne dolazi iz epruvete niti s neba, ve} od etike zadovoljstva svojim `ivotom nakon svake epizode starenja. Misriju je svako njegovo ponovno postojanje praemia vitae, nagrada `ivota, koju si sam dodjeljuje. Ibri{imovi}ev prethodnik, engleski romanopisac David Herbert Lawrence je u eseju Dobar ~ovjek ustanovio da je neprilika s tim dobrim ~ovjekom to {to je on samo stoti dio ~ovjeka. Ipak, ~itav Ibri{imovi}ev opus jest nastojanje da se taj postotak dobroga u ~ovjeku, barem kao ~itaocu, pove}a “jer ljubav ne `ivi od la`i”, kako je napisao u El-Hidrovoj knjizi. Iako kao knji`evnik nesumnjivo pripada velikom kontekstu, {to je vidljivo i iz ovako velikog broja poveznica s knji`evno-povijesnim, kulturolo{kim i duhovnim pred{asnicima i ostvarenjima, Ibri{imovi} pi{e jezikom male nacije {to je po mom mi{ljenju jedan od glavnih razloga da za ovo svoje nesvakida{nje metafizi~ko romansijerstvo, koje se u harmoniziraju}oj ti{ini promi{ljanja obra}a onom posebnom, a univerzalnom u svakom ~ovjeku, {to je tako pomiruju}e i ujedinjuju}e daleko iznad svake nacije, svakog podneblja i svake kulture, nije dobio Nobelovu nagradu. Ali bosanski je jezik mnogo trajnija i ve}a nagrada za pisca koji `eli biti vje~an svojim slovima. Bo{nja~ki institut, Sarajevo, 22. o`ujka 2011.

63


KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Apoteoza pripoveda~koj imaginaciji (o El-Hidrovoj knjizi) Da nam je ovakva knjiga stigla, tek prevedena, iz nekih indijskih starina, iz mitskih nordijskog kazivanja, da je otkrivena pod zidinama Alhambre kao prastari svitak nepoznatih mudraca, ~itali bismo je kao veliki dar, izu~avali i radovali se otkri}u, stalno se vajkaju}i nad duhom opustelih godinama 21. veka i nekom svojom ukletom periferijom. A desila nam se danas, perom autora koji svu svoju knji`evnost ispisuje na rizi~noj ravni pomerene stope.

“Mogu se zabilje`iti mnogi doga|aji, upamtiti datumi i imena i sve to zorno nacrtati i zapisati, ali hlapljenje nekog doba ne mo`e nikako”. Pi{e: Ratko Adamovi} Pripoveda se ovih dana, po Sarajevu, s pravom, da je Ned`ad Ibri{imovi}, objavio ~udesnu, izuzetnu knjigu, koja svojom snagom i dubinom zbunjuje i raduje, ali ostavlja i u ~udu prilje`nog ~itaoca. [ta u~initi s knjigom koja svojom zapanjuju}om imaginacijom skoro obesmi{ljava ve} uspostavljeno, prihva}eno i slavljeno stanje sveop{te brbljivosti i prepri~avanja profanog (a knji`evnost obitava u pripovedanju)? Gledati je popreko? Ne gledati je? Pre}utati je? Prika~iti joj neku zgodnu rugalicu? Gledati je kao uznemiruju}u anomaliju u satiru}em cunamiju osrednjosti koji uveliko zagu{uje duboku, istinsku knji`evnost i sve~anost ma{te i obesmi{ljava teorijsku analiti~nost dela. U ovom naopakom vremenu, treba je uzimati kao dar. Gde `ivi i {ta radi junak Ibri{imovi}evog roman? On je prvi pisar hrama boga Ptaha u Memfisu. @ivi ve} pet hiljada godina, a obitava i kre}e se kroz sam tekst El-Hidrove knjige prastarog mudraca nepojamne starosti i trajanja. Da nam je ovakva knjiga stigla, tek prevedena, iz nekih indijskih starina, iz mitskih nordijskog kazivanja, da je otkrivena pod zidinama Alhambre kao prastari svitak nepoznatih mudraca, ~itali bismo je kao veliki dar, izu~avali i radovali se otkri}u, stalno se vajkaju}i nad duhom opustelih godinama 21. veka i nekom svojom ukletom periferijom. A desila nam se danas, perom autora koji svu svoju knji`evnost ispisuje na rizi~noj ravni pomerene stope. Treba se samo setiti Ibri{imovi}evog nezaobilaznog ‘Ugursuza’. Ako pisar Abdulah `ivi hiljadama godina u El-Hidrovoj knjizi, poigravaju}i se do u beskraj sa vremenom, mestima i stanjima, a oni su u stvarnosti, na stotine kilometara i vekova udaljeni gradovi, hramovi i zbivanja, u Hidrovoj knjizi su tu, na dohvat ruke, Abdulahov na~in opstanka je stalno is~itavanje teksta knjige u kojoj `ivi. I ne samo is~itavanja; slova mnogih pisama starine se i jedu, koriste kao prekriva~ i putokaz i tuma~enje i spoznaja i, opet, hrana. Sve i jeste i nije, jer je po sredi rukopis, ali je sve opijaju}i mogu}e, iskazano ne~uvenim slavljem imaginacije, a nije bajka, nije mit, ve} sam `ivot, smrt i ljubav i porod i prijateljstva i ve~ita bolna spoznaja ~ovekovog su{tastva. Dramati~an i nezaboravan je prizor kada El-Hidr u~ini da veliki pisar Abdulah ponovo vidi, posle vekova i vekova, sve svoje `ene

64

i svu decu, a onda i stotine hiljada potomaka. Potpuni je stranac medu njima. Ta masa `ena i potomaka ga ne prepoznaje, ne mari za njega i ne prime}uje. Zna da je mnoge voleo, ali se toga, na granicama ravnodu{nosti nekoga ko `ivi hiljade godine, jedva i se}a. Kroz svoj dugoveki `ivot stalno se opominje sureta sa Holan|aninom lutalicom i Ukletim Jevrejinom, ve~ito paze}i da ga ne zadesi njihova sudbina, jer su, kako veli autor, oni `ivi mrtvi, a on sav `iv. Posle mnogih lagodnih, skokovitih lutanja, punih spoznaja i neobi~nosti, kroz vremena faraonskih vladavina, gradnje mnogih hramova i piramida, bitaka, najve}a drama, ali i neverovatno pripoveda~ko ostvarenje, doga|a se kada se Abdulah zadesi u pam}enju, u se}anjima sudca Merikare Hornektija, jednog od vrhovnih sve{tenika starje{instva Tebe. Uz Abdulaha je njegova slu{kinja iz minulih vekova A{ait i mladi} Uta, koga sre}u u Tebi. Tek u krhkom svetu ne~ijih se}anja Abdulah do`ivljava nesamerljivu, mitsku ljubav sa A{ait. Tu se Ibri{imovi} penje do neslu}enih knji`evnih visina i ume}a, protistavljaju}i sve vekove i milenijume Abdulahovog `ivljenja, bezbri`nosti i spoznaja, snagu ljudske, istinske, nepatvorene ljubavi. Tu se otvara svo ljudsko bi}e u svojoj su{tini, jer, u ~asu kad posumnja da bi A{ait mogla da nestane, da se saspe u ni{tavilo, tu u tom krhkom svetu ne~ije glave i se}anja, u kojem su se, bez ikakvog napora kretali od u`itka do rasko{nog u`ivanja gozbi i sve~anosti mo}nika, Abdulah je spreman da, istog ~asa, menja sav svoj hiljadugodi{nji `ivot i svu budu}u dugovekost, za nekoliko godina u stvarnom svetu, sa A{ait. Ali, put iz ne~ijeg se}anja nije mogu}, izlaz je tek smrt mo}nog Merikarea. Razgovor Abdulaha sa smr}u nosi dubinu iskaza koja zaslu`uje posebnu i opse`nu analizu. Jer, dok gleda pogibije i stra{na ljudska stradanja, smrt mu veli: “Ne optu`uj mene, ni ja to ne volim. Ja volim da obitavam u `ivom ~oveku. To {to gleda{, ~ovek ~oveku ~ini, to nema veze samnom, ja sam u grudima i srcu `ivih”. U svoj svojoj dubokoj predanosti knji`evnom usudu, veoma sam retko bio u situaciji da, kao vrednosni sud, za neku knjigu ka`em, ‘remek-delo’. Evo, ovoga puta se usu|ujem.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

1. Jesam sluga Muzafer i gad. I za mene znaju ljudi po okolnim brdima kao za pse}eg ~ovjeka jer gospodaru slu`im u lovu svojim izvrsnim njuhom i sklono{}u da neprekidno skaku}em. Gledam svijet kako gori u svjetlu. To na konju je Ihtar Abazovi}, gospodar Herdekovca i najstariji sin Zulhubena Abazovi}a, onaj koji se odvojio od brata Abida, od sestre Mulije, od brata Sadika, od ostalih koji se od njega odvoji{e. Rob sam mu u lovu – zabavi i u lovu. A niko ne zna da sam progledao i da za~injem misao o ozdravljenju. 2. Prekratki su trenuci moje svijesti. I da nisam ovo ja, nego voda koja je sebe pomislila, ponovo bih potonuo kao mulj, a `ivot bi tekao iznad mene u svojoj nesvijesti. A na~uo sam, iako ne znaju da je Zulhuben upitao: »^ije je ovo?« dok sam ja bahuljao u slami. I da sam mu se dopao. »Ko mu je bri`na mati? Ho}u da vidim ima li mojih crta« – da je takve rije~i izgovarao u svome neznanju, pa kako se niko nije oglasio, dao da dovedu `ene. Ali nijedna nije pustila krik i nijedna se nije odala srcem kada me je polo`io ljutim psima, neprekidno ih, dodu{e, dr`e}i na oku. ^ak su `ene, i grije{ne i nevine, slute}i nesre}u u koju bi ih gurnuo uzvik samilosti, sa smije{kom pratile prizor. Tada je sramota na Herdekovcu bila ja~a od mudrosti i materinske ljubavi bez korijena. Oti{ao je ljutit i rekao da me ostave u pa{~ari »Kuja ga rodila – kuje neka ga i hrane.« Jesam Muzafer, ali nisam Abazovi}. Du`nost mi je da na svaku glasno izgovorenu rije~ padnem i ~ekam. Slu`im samo kada nema nikoga. 3. Kle~im na ~istom }ilimu, odupiru}i se palcima svojih golemih, ispucalih stopala, jedva dodiruju}i tlo. Najradije bih da visim u vazduhu dok ovo ne pro|e. Povla~im se natra{ke i svojski otirem tragove iza sebe. — Konja! — ka`e Ihtar. Iza|oh i na|oh samo bi~. Seiz privede konja. Iako bih ukrio svoju odgonetku da stvari vidim jasnije, ne{to me nagoni da mu ka`em. Pru`am bi~, a jednom rukom navla~im lanenu ko{ulju sebi na glavu. — Pogân! — re~e i sjede u sedlo. Po ciliku kand`ije poga|am da udarac nije namijenjen konju, nego meni. Ope~e me i vatra se razli tijelom. Tako mu rekoh.

BEHAR 101-102

Ugursuz (ulomak) Snovi Ihtara Abazovi}a; Muzafer se prisje}a svog i tu|ih ra|anja; zami{lja da su mu bra}a – bra}a, a da mu sestra nije sestra. Mrtva Nizama ga gleda. Dolazak ajana Abdurahmana na Herdekovac. Ljubavne tajne ajanove k}eri. Musi Dizdaru, skeled`iji, viri glava iz planinskog jezera. Pojava slutnje.

4. Nikad nisam du`e gledao dan. Ihtar Abazovi} je moj gospodar i njemu je data beskrajna blagodat da vidi stvari, a samo u snu, ponekad, da mu se pomute. Ali on ~uva i ono {to ne vidi: obi~aje koje mu ostavi{e mrtvi i vjeru u ljekovitost kisele vode podno Herdekovca. Moje je da gledam i da tek doku~im ono {to je njima dato. Vidim i znam: gore je nebo – ja sam na zemlji. ^ujem bubnjeve. Ono je Nizama, druga `ena bega Ihtara, ona {to no}u zanosi tijelom i ~udno iste`e i gr~i bokove e da bi za~ela plod i u svemu bila bolja od Altune, prve `ene, koja je prido{la. A Altuna je rodila sina D`afera i on je

najstariji. A Nizama je rodila sina Kemala. Altuna je rodila sina Malika i k}er Fatmu. A Nizama je rodila onaj prelahki cvijet – \ulsu. 5. D`afer je bio doveo Zejnebu, a izgubio tovar ko`a i konje. I uve~e je u nijemom krugu svoje bra}e i sestara izgovarao pokajni~ke rije~i i skru{eno molio za oprost {to je rekao: »Ne bij!«, {to je rekao: »Ne mogu!«, {to je umjesto u Kamenicu oti{ao po Zejnebu Hasibi}evu i skriven u mutvaku u kojem poluciganka Nurka pripovijeda izvodio nedoli~nu i zabranjenu igru od koje se muti pamet. Hvatao se za noge i pritiskao glavu govore}i da ga to ve} sti`e kazna, jer je Zejnebi grizao usne. »Vidio sam«, bio je rekao Ihtar i smijao se, a niko mu se nije usudio pridru`iti. D`afera su sakrili u mutvak da ga se Zejnebini ne dokopaju i da ga ne ubiju, a i da ga ne kazne. On izgubi strah i na|e sladostra{}e. Zateko{e ga preobra}ena i odvedo{e ocu. Ihtar ga je gledao izopa~ena i poboja se da ga ne izgubi. Tada je moja pamet bila tanahnija od pau~ine, a znam da su bra}a zazirala od njega i da su sestre i od jedne i od druge matere dugo pazile da ih u hodu ne okrzne. I dozivam se da je Ihtar Abazovi} zaglédao pokrete djevoja~kih ruku po Kamenici, a da ni na jednoj nije na{ao znak u kojem bi prepoznao biljeg svoga sina. Kada je uvidio da ne tra`i `enu sinu, nego sebi, ponovo je obi{ao sve, a istan~alo strpljenje popusti pred navalom grube smijurije i od prosidbe na~ini lakrdiju. I dozivam se da ni to nije bilo dovoljno mome gospodaru, nego je razvezao jezik i izrugivao se. 6. I D`afer, sin Altunin, dovede k}er trgovca Bisaha Ismailovi}a Rabiju, koje se otac odre~e. Nije samo Ihtar pratio D`aferovu tegobnu ljubav; kada sin prebi volu ki~mu, otac re~e: »Dovedi je.« Dovede je iste no}i namamiv{i je lijepom rije~ju, a no`em prisili da zaja{e konja. Vidio sam. Ne sa~eka ni da se popne na brijeg, nego je razgoliti na potoku i razo~ara se. Vidio sam. Kopao je rukama po njoj i bio je {akama zauvijek okru`en sumnjom. Ali ne otjera je, jer je njegova stra{na ljubav bila osu|ena da postoji. Svadbu sam ~uo: nerado me pokazuju svijetu. I Rabija rodi D`aferu sina Ekrema, ve} sada surova. A onda je iza{ao na dan, kada je, kako i spada, za to do{lo vrijeme – njegov brat Atif.

65


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

I sestra koju ne vidim, pa znam da je u sje}anju kao prazan dan. Ihtar ih je podsticao, zaokupljen rastom svoga plemena. — Ni{ta ne tra`im od `ena za moje sinove, osim da budu rotkinje. Onda mu je pogled pao na Malika. Naredio mu je da sam na|e `enu, ali da je ne tra`i ni predugo, niti da je dovodi prebrzo. I re~e mu jo{ da je proba. Malik, sin, obe}a kroz osmijeh, znaju}i da mo`e proku{avati ljubavne igre kod mnogih i svaki put dolaziti s rije~ima da nije na{ao onu koja bi odgovarala njegovom tijelu, pa tako ostati svoj i slobodan do neizvjesnosti. Ali prva koju je oku{ao bila je neshvatljivo podobna, te je odmah dovede ocu. Ihtar je odbijao sumnje o ludilu svoga sina. A on je zaista bio izgubio glavu i Kadiru pokazivao svima {to su dolazili kao ~udo. Uvi|ali su njene vrline, ali su kri{om govorili da nije ni bez mahana. Pa te mahane nabrajahu. Poneka rije~ pokude dopirala je i do Malikovih u{iju. On je govorio: »Svaka njena rije~ mi doti~e du{u, a progovaram tek na njen podsticaj.« Iz bijesnih zagrljaja za~e se `ensko dijete koje }e biti ka`njeno ljepotom. Ihtar je rekao da mu se dâ ime Zanaida i da je od silne sinovljeve ljubavi o~ekivao bar troje. Ali Zanaida nema ni bra}e ni sestara. 7. Prve Fatmine prosce bra}a Kemal i D`afer otjera{e, a potom su se materama hvastali da su ljude, sve~ano odjevene i naki}ene koji su do{li da odvedu njihovu Fatmu, jurili sve dotle dok se nisu umorili. Altuna ih prokaza Ihtaru. Znam, zbog milosti koja je slu~aj, da sam i sâm te no}i ~ekao Ihtarev smijeh koji je bio znak da se golema bakrena tepsija mo`e podi}i. »Kemal«, rekao je Ihtar kada se podigo{e. Kemal ostade. »D`afer«, rekao je. D`afer ostade. Gledao sam kako se ostali pomi~u i tri prsta moga gospodara kojima se osloba|ao mesa izme|u zuba. »Udari Kemala!« rekao je Ihtar, i D`afer udari. »Udari ja~e!« a Kemal udari. Onda su se bili i nisu ~uli smijeh moga gospodara. »Ljubite se, ljubite se«, govorio je. Pa su se ponovo tukli i ponovo ljubili. »Znate li za{to se bijete?« pitao je. »Jer smo potjerali Fatmine prosce.« »Znate li za{to se ljubite?« Odgovarali su s pritajenom mr`njom da se ljube jer su bra}a.

66

8. Pojavi{e se i drugi Fatmini prosci, a njih odbi obi~aj da udava~a ne smije napustiti Herdekovac. Pojavi{e se tre}i, nedoli~ni...

koja ga je stezala, vratio ga, a slugama naredio da ga sve`u. Od njih nema poroda, jer Kemal ne doti~e svoju `enu.

9. Musu Dizdara, skeled`iju i rogobatna ~ovjeka, dovede na brijeg Ihtar i ne pomi{ljaju}i da bi mu mogao biti zet. A bi mu zet. On je zaprosio \ulsu, nemirnu, svu od nedovr{enih pokreta, ~as vedru, ~as tu`nu Nizaminu k}er. Vidim. Kada je Ihtar razabrao iz Musinih izlomljenih, glomaznih rije~i da mu i{te \ulsu, a ne Fatmu, odbi ga. Iz obojice provali smijeh, a Musa re~e: »Ve} godinu, koliko sam na Herdekovcu, otimam se toj bolesti – nikako da joj se otmem.« Ihtar odgovori: »Pamtim da si mi spasio tovar iz Bosore« – tu je Musa kleknuo i tri puta udario dlanom po zemlji izraziv{i negodovanje. »Da si dokazao svoju snagu kada si se oteo vodi, pokazao ljubav prema zemlji, ali ti k}er \ulsu ne}u dati sve dotle dok ona ne napuni bar petnaest godina...« I vi{e od godinu dana Musa je obarao stabla u Op{eni~kim {umama i nijedanput ne kro~i na Herdekovac. I za to vrijeme je tri puta sreo Ihtara, ali nijedanput ga ne pogleda. \ulsa rodi Semiza, dijete koje }e kao ~ovjek imati goleme ~eljusti i divovsku snagu.

11. Ko je mene donio na svijet? ^iji sam ja sin? Dr`e li me samo stoga {to slu`im u lovu – lakrdiji? Napa{}u svaku `enu usput i u pogodnom trenu, i sazna}u.

10. A Kemal, ah, Kemal... On, ajan Abdurahman Karak, o kome sada {u{kaju glasovi, preko dou{nika i ljudi na usluzi, pustio je glas da je njegovu k}er ~uvenu po skromnosti, Safiju imenom, zaprosio Ihtar Abazovi}, beg i gospodar Herdekovca, a taj la`ni glas doprije svuda pa bî kao da je gotovo. Ihtara su pitali, a on je {utio. Pitali su za kojeg sina, a znalo se. A kad su oti{li ajanu, sve~ano i u velikom broju, reko{e da dolaze po drugi put. Jedino tada je Ihtar svladao svoj smijeh, kao mahanu. Ka`u da je bio prkosan na Abida, svoga brata, i na ostale, uznose}i se rije~ju da }e Herdekovcu privesti Kamenicu. Bi sjajna svadba, a Kemal otkri tijelo svoje `ene i na|e neveliku grbu, kratak vrat i za~u mukao smijeh. »Oca }u ti ubiti«, bio je rekao, a Safija ga je udarala sitnim {akama po licu, grebla noktima i siktala. Nagu je izvukao na dan i ko je bio, mogao je da vidi da je smjerno sagnula glavu i kosom pokrila sve {to je mogla da pokrije. A Kemal, ~vrsta koraka, s no`em u ruci po|e Kamenici. Vidim. Ihtar mu je preprije~io put, pljunuo no` i {aku

12. Sad znam gdje sam u svojoj drzovitosti koju ne primje}uju. Napajam usnulog Ihtara, po rije~ima D`afera najstarijeg, gutljajima kozijeg mlijeka. Jo{ ne vidi da le`i pod nogama svojih sinova i svoga zeta, koji su tobo`e zavr{ili obred gladi, a svoje snove ~vrsto dr`ali u pameti. Ihtar dolazi sebi, a ko ima o~i da vidi, vidi na licu iznurenom od nesanice izraz bla`enstva. Me|utim, pokreti su mu u`urbani i gr~eviti; hvata me za ruku i gu`va ponjavu pod sobom. Sabiraju se sile protiv njegova mjesta i obi~aja... Oporavljen, gleda svoj pad. Bjesni pri svome bu|enju zbog maglovitih slika nogu sinova, ~ak slugu, i sre}a da kle~im i da mi drhtanje tijela odaje strah. Urli~e, jer osje}a pobunu. D`afer ga tje{i rije~ju i odri~e sramotu. Ihtar se miri zaokupljen svojim snovi|enjem. Uvidio je pad i znam da }e surovo postupati i s ljudima i sa `ivotinjama. Pogled mu je zao i oprezan: nikome ne opra{ta svoju slabost. Izaziva gnjev; sinovi {ute. Jo{ je jutro. Govori svoj san s ushi}enjem i strahom; prekida tra`e}i da mu se dovede Harun Ri{im, kadija i tuma~ snova iz Kamenice. Ne `elim bilo {ta da doti~em, moje je samo da gledam, ali nisam izbjegao dodir straha zbog {utnje sinova. Slu{aju ga u ko{maru svojih misli i ~u|enja, a on ne primje}uje ni{ta ponesen svojim snom. — Nevje{t sam da predo~im {ta mi se javi. Govori, a rije~i lebde u zraku, prepli}u se i lede. Ne tjeraju me; a osjetio sam da nekome svojim prisustvom izmamih pakosnu misao koju zatomi u sebi – o gospodarevom padu do moje blesavosti. Ne znam kako i ne znam ko. 13. — D`afera!? — Tra`e njegova usta. ^ak ni u obuzetosti ne zaboravlja da odr`ava ravnote`u izme|u dva sina, od dvije matere.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Usta. Gledam i pratim. Posuvra}eno meso presvu~eno tankom crvenom ko`om s okomitim rezovima, jer se razvla~e i pomjeraju. Kod nekog rje|e, kod nekog ~e{}e. Od samoga po~etka D`afer pogleda usta svoje `ene i njen rijedak osmijeh. Otima one koji su upu}eni drugima. Sve se vidi. A samo iz straha od batina, koje on nosi u rukama, Rabija ne pljuje i ne vri{ti. Zatvara je i tra`i da mu se osmjehuje. I mada ~uje urlanje Ihtarevo i boja`ljivu lupu (seizi se hitro odvajaju od vrata bje`e}i do D`aferova bijesa), on i dalje kopa po du{i svoje `ene i kupi ono {to }e ostati djevoja~ka dob i tajna iskustva. Ne nalazi klju~ kojim bi otvorio stid i narav hladne krvi. Skaku}em. Gledam. D`afer sjedi oborene glave. — Zove ga otac — ka`e seiz, kome ne vidim lice, te ustuknu. — Po seizu me poziva! — viknu D`afer kao probu|en. 14. Sve gubi svoje obrise i svoje ime. [iroko otvaram o~i i tra`im stvar za koju bih se uhvatio. Nijedna mi ne izgleda dovoljno ~vrsta. Nikada ne znam kada }e me dota}i skut tame i povu}i u svoj ponor. Ne znam koliko }e da traje i da li }e ikada prestati. Moja jedina nada je moj pogled... Vidim glavu bika crnih rogova i slijepog pogleda kako mi juri u susret, ali ne u mene i ne da me napadne. Samo to i nije bik, nego od raznobojna gvo`|a na~injen beslovjesan ogromni lik i najednom okruglih staklenih o~iju. Uo~avam mu `valje tvrda, nepomi~na oblika, koje znam, no koje ne bih umio pokazati prstom: »Ovo su...« A to i nije bik od gvo`|a, no stra{ilo gonjeno iz sebe bukom i praskanjem. Otimam se zagonetki. Ne mogu da je razjasnim. I u `urnom upinjanju da je se oslobodim, uvi|am da joj nigdje nije mjesto i da ne spada u red stvari. A znam da je samo jedan put za moju pamet, pa se u`asnut batrgam i vra}am sa ovoga i tragam za pravim. Drvo... konj... ~ovjek... 15. Svuda su i na svakom mjestu samo zbog sebe. Istina, rije~i o rastu plemena pripada samo Ihtaru. Za{to me dr`e kada u svakom pogledu vidim da je svaki dan, dan u kome me protjeruju? Nizama prilazi Ihtaru. Ako bih je napao negdje u osami, `derao joj dimije i zavukao ruku u taj-

BEHAR 101-102

nu njenog tijela, vidio bih da li je moja mati, ili nije. Prizna}e strahom da je ne ima sin i tako odati tajnu koja me progoni, a kojoj naslu}ujem razrje{enje. Mo`e me i ne primiti kao sina da odagna stid i svoju kaznu. Tijelo joj nije istro{eno i dojmi}u je svojom mu{ko{}u, ako nije. Ako me odbije gestom koji ne mogu da predvidim? Pripremi}u se i predskazati. A gdje da na|em mir kada je sve protiv mene? Miris sijena me o{amu}uje. Sretni su ljudi po{te|eni ove nakazne osobine, a kao da `ele ono na {to sam ja osu|en: zanose se nejasnim Nurkinim pripovijedanjima, udi{u mirise bilja. Kada bih smio i mogao, neprekidno bih bio u osami. Vrijeme bih provodio s mrtvima, ili pored drve}a koje je nepomi~no. Ljudima ne bih prilazio. Sumnjaju da mogu ljubavno napasti i o tome `ene tajno {apu}u svojim poganim jezicima. Kakav bi urnebes izazvala vijest o mome sinu i porodu, da se dogodi. A dogodi}e se; samo da obdr`im pamet. I da me ne doti~u i da ih ne doti~em. Grije{i}u kada me uzima u lov. Dok stvarni psi kev}u i bruje {umski glasovi i dok je pogled moga gospodara nakazno jak. Pokazuje me muftijama i muderisima, te serdaru i sahibijama kada ih vodi u Op{eni~ka lovi{ta. Gubim glavu, a kako iz mene ne}e glas, po~injem i sam da opona{am no}ne zvukove svojim pokretima, njima na zabavu, a sebe da oslobodim. Gledaju me kao i ostale lude koje `ive za njihovu pozornost. A ne znaju da mi preobilje, iskidano u uzajamnostima, napada svijest i da se branim. Grije{i}u kada mi ve`u o~i i natjeraju da omiri{em svakoga od uglednih lovaca i od slugu, i od pratnje, i da ih po mirisu njihove odje}e, ili po smradu njihovih tijela odredim i da se naklonim. Gubim se zbog buke koja nastaje i zbog pozornosti koju svra}am na sebe ne nalaze}i oslonac. Moja kob je moja li~nost u o~ima drugih i ja sam samo luda, a kada im ne trebam za igru, u samo}i priberem se i ponovo ~inim ono {to me jedino i spa{ava od toga da se ne odvojim od stvari i svijeta: upirem pogled i pamtim sve {to me okru`ava, pa ponekad znam vi{e nego oni, a kada bih imao dar govora, zanijemjeli bi od ~u|enja. No, nemam. 16. Pseto me nju{i i kratkim dahtanjima grije stopalo, nemirno kao i ja, ne shvata da se ne igram s njim, pa ~as prilazi, ~as bje`i. A moje tijelo, gonjeno nemirom, neprekidno se trza i trese.

17. Mo`da me Altuna donijela u svojoj utrobi, do{av{i na brijeg. Ne bih bio Ihtarov sin, ali bih bio Malikov brat. Tr~im mu ususret po plitkom snijegu s tankom korom. Ne idem stazom da mu ne zasmetam. Iskre}em glavu i vrtim njome i tako pomjeram njegovo lice, uvijek nepomi~no. Sve je bli`e, ja tr~im, on `uri. Upijam prebiranje svjetlosti po naborima njegove odje}e. Sazna}u tajnu sre}e koju nosi svima vidljivu. Ne pokazuje da je vidio moje iskretanje i kreveljenje. Ugodno mi je u njegovoj blizini jer ga obavija ne{to od ~ega zaziru psi: i oni znaju da nema ~ovjeka koji je sretan. A ljude za koje vrijedi rije~ o njihovoj dobroti prepoznaju i ne laju na njih s bijesom. Ponekad, kada je s bra}om, kao da ukriva svoju dobit. A kada se izgubi, druga~ije di{u i poglédaju za njegovim tragom s jasnom sumnjom. I govori se kao u ~udu tamo gdje se za to tek ~uje, a ovdje se zna da je Malik ~ovjek kome je ukazana puna milost. Ihtar blago postupa s njim. A govori se i o Malikovoj pomahnitalosti tre}i dan po{to je doveo Kadiru [ubejrovi}. U tom pripovijedanju nedostaje rije~ koju ne mogu da na|em. Nije mahnitao kao {to mahnitaju oni kada ugledaju `enu punu oblina i mehkih kretnji. Lomatao je rukama, smijao se kao luda, vriskao, urlao, grlio svakoga, ~ak i mene, samo {to u tome nije bilo svesrdnosti, kao {to je ne bi bilo ~ak i da mu jesam brat. Nije to bio znak njegove la`ne ushi}enosti, nego razbora. Da me je grlio i cjelivao kao Musu Dizdara, to bi bio znak pomahnitalosti i gubljenja najgore vrste. Ali u tome cjelivanju kojim je mene udostojio nije bilo predavanja i usrdnosti kojom je nagradio ~ak i sluge. Ocu je pri{ao ra{irenih ruku, ali umjesto da ga zagrli, pade mu pred noge. Rekao je da je na{ao `enu s kojom je sjedinjen kako nikada niko nije bio sa `enom sjedinjen i razborito dodao da takvo sjedinjenje nikada niko nije spomenuo, ni zapisao; da je neko zapisao, ljudi bi znali. Zahvaljivao je ocu {to je ro|en i sudbini koja ga je nagradila. I od tada ~ekaju dan u kome }e nastati zamor i osvje{}enje, ali do sada se to nije dogodilo. 18. Ne znam da li im Ihtar pripovijeda san, ili ih priprema za dolazak ajana Abdurahmana Karaka, koji je pao u nemilost.

67


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Ponovo me obilazi ker, a zbog hoda i pregibanja tijela misli da se poigravam s njim. Promi~u pored mene u`urbani i osje}am da se ne{to doga|a. @mirim da ne opa`am. ^ujem vrisku i smijeh djece koja me prate. ^ujem glas koji ka`e da tr~e dva psa. Jedan pas to sam ja, drugi pas to je pas. Gledam nebo da mi se pamet primiri i sredi, pa se oprezno okre}em sjeveru, ka brijegu koji ima glavu bika. Odatle kre}em nani`e prethodno kru`e}i pogledom po sedam puta vi{im planinskim obrisima nje`nih boja, jasnih, neporeme}enih oblika, kakve oduvijek znam. Od njih po~injem svoje smirenje. Postepeno se okre}em i jo{ uvijek ne znam da li ko prati moju naviku. Kru`im pogledom sve ni`e; hrabrost mi nije kao u jastreba, koji zavr{ava svoj let strmoglaviv{i se. Njegov zavr{etak i cilj moj je po~etak, jer lahko je pamtiti obris planine i oblinu brijega, ali {to se ide nani`e u uvale, usjekline, {ume, neopisivi su oblici i podsje}anja; moram stostruko vi{e da se napre`em. Spu{tam pogled. Pas je i{~ezao. Smiren gledam Bosoru kako vijuga ispod brda od Kamenice i ljeska samo jednim dijelom svoga toka. Sunce zimi izlazi na jugu. Oprezno lije`em na snijeg da mu ne polomim koru i to mi uspijeva poslije malo pomicanja, jer je moje tijelo krhko i lahko. Ipak, propadam; ustajem, lije`em da utisnem svoje tijelo da ostane trag. Djeca se okupljaju i opona{aju me. Prepoznajem ih, mada jo{ ne `elim i njima da optere}ujem pam}enje. Zanaida, k}i sretnoga, koju obavija tanka prozirna skrama budu}e ljepote kao ~udo {to obavija njenoga oca, ne{to {to samo u trenu privu~e pogled koji onda propada i trijezan, kratko, po~iva na njoj, zaboravljaju}i svoj po~etak. Semiz, bos. Ekrem, sin D`aferov, koga otac u~i surovosti. I djeca kojoj ne znam imena ni porijekla. Gledam o{tre kristale snijega slo`ene od bezbroj listi}a. Djeca vri{te. ^ujem topot i prskanje snijega pod kopitama konja, njegovo dahtanje. Kemal mi pokazuje da ustanem i da ne le`im tu na snijegu, ali ne da se ne prehladim, nego {to mi tu nije mjesto. Tako sam i za njega, kao i za sve druge ljude ~ak do Kamenice, samo pse}i ~ovjek. Slijedim ga; bol me grije. Osvr}e se, zna da to ~inim po svome obi~aju i natjeruje konja na mene. Lice mu nosi suzdr`an smijeh u kome drhti pakost. Nisam siguran da me ne bi zgazio, pa uzmi~em. Opet sam iza njega i on to zna. O~ekujem s pritajenom zebnjom njegovo lukavstvo i

68

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

on ga ~ini. Propinje konja da me upla{i, a iz mene izbija cikot, smijeh koji mi je jedino dat, ina~e rijedak. I samo on, Kemal, Nizamin sin, umije grubim {alama, koje se iznenadno{}u i posebno{}u izdvajaju od onih koje drugi izmi{ljaju sebi na zabavu, da ga istjera iz moga tijela. Ne pokazuje ~emer koji godinama nosi zbog Safije, k}eri ajanove iz Kamenice, koji je danas najavio dolazak. A jurio sam kao mahnit ~ak na brijeg, ~as niz brijeg kada je potegao no` na Ihtara i vukao sam sluge da sprije~e zlo~in. Iz nejasnosti o svojoj snazi tada Kemal ne uze ni{ta, ali drugi put uze pa se osvjedo~i o sebi, pa tre}i put ~ak pohita da uzme, i tako je i{ao do same mr`nje. Otac mu je kri{om namirivao stra{ni dug pu{taju}i ga Demirovi}a k}eri. Tajnu i sramotu su krili i od sebe, a kamoli od ljudi. I ~esto su se savladavali.

su do{li na Herdekovac i ve} nikome ne daju da pri|e. @ene su u`urbane, pouzdan znak da sti`e gost. Kemal, otima se o~evoj volji, kao da je izaslat da nekoga do~eka i doprati. Skaku}em podalje. Mo`da mi ne `eli zlo, ali sve me ~ini nesigurnim. Niko ne mo`e da dâ pouzdan odgovor, ni sebi, ni drugome za{to boravim na Herdekovcu i ~iji sam sin. Ili mo`e? Ako sam niko, za{to mi ne daju da odem u Kamenicu i za{to me kriju od pogleda? Navika koju sam stvorio svojim prisustvom nije dovoljna da im remetim sjaj i dostojanstvo. Suvi{e su mo}ni da bi im ugursuz Muzafer kvario ugled? Kemal me zadr`a pogledom i u jednom trenu sjedinih svoje tijelo. I to pro|e, pa sam osje}ao samo onaj dio sebe koji bih gledao i o kome bih mislio. Da sam njegov brat, on bi me ubio.

19. Evo je, izlazi i vidljivo je da nije osjetila mu{ki dodir. Grba joj je nevelika, ali ipak dovoljna da ~ovjeku zagor~i `ivot. Surovi Karak najavljuje svoj dolazak s isprikom da je na~uo glas o nedoli~nom opho|enju s njegovom k}eri. Kemal dovikuje s konja: — Katul–ferman za tvoga oca. Katul–ferman... Zna se. Stoji postranice i gleda o~ima u kojima nema straha. Okre}e se kada ja u svome skakutanju stajem izme|u nje i Kemala i odlazi lahkih kretnji. Ja imam slutnju, ona ima sumnju, Kemal ima strah. Iz nje izbija sila dovoljno jaka da na nepredvi|en na~in potisne trag tjelesnog nedostatka. I ne boji li se Kemal zbog njenog strpljenja kojim podnosi kaznu da ga jednom ne obuzme te da do`ivi sramotu i zavoli nakazu?

21. ^u~im u Nizaminoj odaji i uzimam iz zemljane pe}i `ar. Praznina u mome sje}anju. Nemam {ta da dam, ali bih dao da je bar poslije mogu popuniti. Moram da mirujem. ^ekam da mi dadne znak {ta da ~inim sa vatrom koju sam nakupio. Smeten sam pred njenim pogledom, mada jo{ nije vrijeme za moju objavu. Zavr{ila je molitvu, podigla serd`adu pa okrenuta meni izgovara posljednje rije~i zanesena i odsutna... Jasno sam shvatio da `ar odnesem u gospodarevu sobu i da je stavim u mangalu. ^udim se tolikoj neopreznosti: vatra bi mogla ispasti iz mojih drhtavih ruku i progorjeti }ilim; i ispade mi kada sam presipao `i{ke jednu po jednu golim prstima. Gledali su, a u tome nema ni{ta vi{e osim malo vje{tine, kao {to ni u njihovom divljenju nema ni{ta ljudsko, jer luda mo`e sve. Bacih ovnaka u `ar i izvi se gust, mirisan dim. Tek tada primijetih da je Harun Ri{im sa sid`ilima na koljenima upirao prstom na moje bose noge i ~uh da re~e: — Sluga ti bos... Ihtar se smijao ni smislu ni besmislu njegovih rije~i; glavom pokaza na njegova koljena. Kadija pro~ita da je kmet Joakim Semni~anin sa njegova }ifluka u vrijeme vr{idbe 1813. godine ubio i da je, iako nemusliman, su|en u ovoj sobi po {erijatu. — Blago ka`njen — re~e. Ne pratim mrtve rije~i Haruna Ri{ima, nego `iv pogled Ihtarov, upu}en Kemalu: tvoj tast, biv{i serdar grada Kamenice Abdurahman Karak, a sada ajan u nevolji, dolazi prvi put a bez prijetnje i mo}i. Pu{tam te na probu i isku{enje.

20. Ulazim za njim ne bez straha zbog svoje drskosti. Mra~no predsoblje sa }upovima pored zidova, sabljama na zidovima... Pri otvaranju vrata Ihtarova halvata uo~ih njegov osmijeh, gostima i putnicima uvijek neobi~an, nikome upu}en: ni D`aferu, koji sjedi, ni Kemalu, koji ulazi, ni meni, koga ne vidi. Mangala nasred sobe i otvoren Kur’an na postolju. Neopreznim pogledom upih bogate vezove, {arenu prostirku... Kada sam ponovo o}utio smrad svoga tijela, ugledah i druge da se skupljaju i odlaze gospodaru. Moram da znam {ta se zbiva da spreman do~ekam doga|aj; a nije obi~aj da izlaze pred Ihtara u ovo doba dana; vra}aju kmetove koji

BEHAR 101-102

Prividno slu{a kadiju, a meni dade znak te se izvukoh napolje. Vidim tri konjanika kako upinju uz brijeg, pa skaku}em kao sumahnut. Seizi iza|o{e da prihvate konje. Namah sam prepoznao ajana, vi{e po }udi {to je izbijala iz njega i bila istovjetna }udi njegove k}eri, a manje po odori. Sjaha{e emin i tapumemur i to im nije bilo prvi put da se uspenju. Njuh mi je dovoljan da ih prepoznam i razdvojim. Niko ne iza|e da ih do~eka, samo je Kemal stajao ispred doksata nijem i nepomi~an. Abdurahman se osvrtao za~u|en {to ne vidi k}er, sada jedinu oazu u pustinji neda}e. Zazirem od prizivanja njegovog pada. Onaj koji je jednom imao mo} jednom mo`e da je i obnovi. Pribojavam se da odbijanje su}uti i Kemalov bijes ne budu nesmotrenost. Slutim da }e moja preuska glava imati golem posao, ali da je i vrijeme za odgonetku moga ro|enja na pomolu. Silni i ovdje i u Kamenici treba da iskajavaju svoje osionosti. Sre}a da je gospodar Herdekovca razborito upravljao onim {to je bilo njegovo i da nije odrekao poslu{nost onome ~ije je carstvo posjed. Ali za{to }e tu lice tapumemura, ispijeno i blijedo kao pergament na kome su zabilje`eni posjedi Abazovi}a mnogo nejasnije nego {to ih Ihtar vidi? Jutro je sun~ano, iako dan ne}e dugo trajati. Sunce se zimi samo uspne i vrati istom putanjom. 22. Ponovo sluge vra}aju kmete koji nadiru, a ja imam brigu kako da odskaku}em za dvojicom kada ne idu istim putem. D`afera ne sti`em da optr~im, po svome obi~aju. Drugoga ne po{tujem: dodvorio se slabosti Ihtarevoj da prihva}a nakaradan smijeh i uzeo previ{e. Zna da mu nije mjesto me|u uglednima, pa se povla~i u Op{eni~ke {ume i rasipa svoju surovost; ili Bosorom vitla veslima kao da su peru{ke kojima hladi svoju mladu `enu. On je posljednja gre{ka Ihtara Abazovi}a. Tapkam u mjestu da zbrojim koliko ih ima: beg, kadija Harun Ri{im, ajan Abdurahman Karak, tapu–memur, emin, sretni Altunin sin Malik, najstariji Altunin sin D`afer, Nizamin Kemal, Musa Dizdar – deveterica. Griju ruke na mojoj vatri... 23. Dvije su `ene preda mnom. To Nizama odvodi Nurku. Da imam mo} saop}avanja, objavio bih tu sramotnu naklonost hanume i smjerne

69


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Ihtareve `ene ka grozovitim pripovijestima. Ja sam mu{karac od koga se `ene na Herdekovcu ne kriju; misle da nemam mo} poimanja, ni mo} sagledavanja drugoga, ni mo} ljubavnu, ni bilo koju drugu odliku ~ovjeka. Pritajim se i slu{am Nurkin izmijenjen glas. Nizama je op~injena kada poluciganka u`urba glas do reskosti, kada sve li~i na bujicu upola suzdr`anih, pakosnih kletvi. Slugama i djeci pripovijeda kratko i obi~no. Ne jedanput sam bio svjedokom da se Nizama obeznanila i stropo{tala. Nemo}no moli pripovjeda~icu da prestane, a znam da ba{ to i{te i o~ekuje, kao {to neko tra`i opojno pi}e, ili kakvu drugu omamu. Uvijek potom je tiha, a proklinjanje Kemalove tvrdoglavosti nimalo pokudno; te{ke rije~i neprekidno upu}ivane sinu lahke i gubljive. I pre~esto se zabezekne na iznenadan {um. Da mogu, protjerao bih Nurku, onu koja uzima pola du{e jednoj od Ihtarevih `ena. @udim za otkrovenjem i da izvedem svoju ljubavnu igru, pa sve izgubio, pa i ubile me sluge i bra}a. Ako mi bude mati, tra`i}u da se protjera i Musa Dizdar: dvije budale na jednom mjestu previ{e je i za mo}no pleme. Bojim se da nemir koji osje}am ne poremeti moju nakanu da u Nizami otkrijem svoju mater. Vra}am svoju `udnju zami{ljanjem da joj prilazim u osami i skidam dio po dio moje oskudne odje}e. Treba hitno obaviti svla~enje da me ko ne zatekne i ne nadadne dreku. A njoj }e pojava moga tijela biti izazov i prilika da se poigra s ludom koja ne umije ni{ta re}i i od koje se lahko odbraniti. Takva igra lahko }e je odati ako nije moja mati. Pri}i }e mi i pozvati me u skrovitu odaju. Prekinu}u igru i zatra`iti nagovje{taj puta koji me mo`e odvesti na trag moga ro|enja. Ona zasigurno zna. Rasteretio bih i pogled i pamet i lak{e se hvatao za stvari i ljude u svome bijegu od ludila. To je glas koji odr`ava moju slaba{nu svijest od potpunog gubljenja u nejasnost. Ako na zemlji izgubim mo} zapa`anja, ne zna se ho}u li na onom svijetu i{ta vidjeti od ~udesnih blagodeti, bistrih rijeka, mirisnih plodova i umilnih `ena. Tresu me strah i bojazan, znak da je moja odluka potpuna; i ne treba mi no}. 24. Idem na ~istinu da pogledam nebo i u sebi na~inim mir i red. I kada budem ulazio, za`miri}u. Smiren kru`im pogledom po svijetlom ob-

70

zorju od tijela i glave bika, sve ni`e i ni`e. Spu{tam pogled zemlji i vidim da me s ozbiljno{}u koju ostala djeca ne pokazuju opona{a Semiz, Dizdarev sin. A bolje bi bilo da je pas, jer mi je njegovo dru{tvo prijatnije od ovoga kopileta, koje sa ~etiri godine mo`e da obori svako dijete na Herdekovcu. Uskoro }e i mene za zabavu drugih bacati i lomiti mi kosti. Kako je takvu rugobu mogla da rodi \ulsa, cvijet Ihtarovog plemena? Krivo je sjeme Muse Dizdara, koje joj je danima izgrizalo utrobu. Ste`e me iz obijesti i svoje nakazne sklonosti da uvijek na svemu isprobava snagu: na sahanu u kome mu je potureno jelo, iskrivljuju}i mu zubima rubove, na komadu drveta koji mu dadnu da ga stavi u vatru, na mojoj ruci. I bos je. ^ak me i tako opona{a. Seizi pale vatre, jer se hladan zrak, mo`da s Bivoljeg brda, ili s povr{ine Bosore, odlijepio i obavio brijeg. Bol {to mi zadaje dijete Semiz nepodno{ljiv je, pa `urno skaku}em Dizdarevoj ku}i. Ne postoji na~in kojim bih se oslobodio djetinjeg stiska: ne mogu ga ni udariti ni otjerati. Lupam po doksatu. Vidim joj kosu, trepavice, sjene na licu, sjaj u o~ima, tanku skramu pljuva~ke na usnama, prste, ne krije se od moga pogleda. Uze sina, brzo i grubo. 25. Samo ljudi mogu da zgusnu vrijeme. Ovo jutro, o{tar vazduh ispunjen svjetlo{}u, o~i{}eni su prisutno{}u onih koji me mogu uni{titi. Ve} sam u onom dijelu avlije koji je odre|en za `ene i u koji rijetko stupa mu{ka noga. Nezaustavljiv sam ba{ kao da imam dojaviti neodoljivu vijest. Poluciganka i{~eznu kao zate~ena. Ne smijem da oklijevam. Nizama je poljuljanih nutarnjih sprega, pa je ~as u kome }e najmanje da prikriva istinu. Zazire od mene i posmatra me u ~u|enju i i{~ekivanju. [to du`e, to pretvornije. Ne treba da oklijevam. Ne}e izdr`ati neizvjesnost: naslu}ujem li {ta, ili stojim u svojoj blesavosti ne znaju}i {ta ho}u. Pru`a mi prvi znak odvode}i me u pokrajnju odaju i ja se pokoravam ve} obuzet vrtoglavicom. Uzima ne{to s police tobo`e da se okrijepi i ~ini se kao da me nije ni povukla. Skidam gornji dio svoje odje}e. Gleda me neznatno za~u|ena, kao da je zaboravila da nemam dar govora. Ne `eli da se otkrije. Potiskuje zabrinutost u i{~ekivanju; pita pokretom glave za{to sam do{ao, a pomno prati {ta radim. Dr`i me

u nedoumici. Unosi mi se u lice. Ne mogu jasno da razlu~im da li je smije{ak u njenim o~ima smije{ak `ene, ili matere. Bacam i drugi komad odje}e njoj pod noge, i nastojim da svoje lice zapalim ljubavnim sjajem kako bih je omamio i razoru`ao. ^ini se nevje{ta pa zaviruje i zagleda mi naga le|a ne}e li se ukazati rane od bi~a na koje se mo`da tu`im. U nedoumici je. I u svojoj nadmo}noj `enskoj igri ukrivanja jo{ jedanput pogleda moje tijelo, malko me uhvativ{i za mi{icu. Prinosi usnama lijek za okrepu. Prsti mi hitro odmotavaju pas, a u o~ima i dalje upaljujem ljubavni zanos. Lagahno polazim dok se ona i dalje ukriva pod maskom za~u|enosti i uzmi~e. Viku, ili pad, kakvi je ~esto spopadaju, ne o~ekujem. Ako sam joj sin, nema ~ega da se boji, a `ena jest, pa joj ova igra mo`e samo goditi. Poo{travam pogled, jer mi se, gledaju}i ga iz sebe, ne ~ini dovoljno jak. Vrijeme je da se odigra istina me|u nama. Oprezna je, a ja ne poznajem dovoljno `ensku }ud u neposrednim dodirima i sve jo{ uvijek traje. Mo`da se boji ku{nje. ^inim korak naprijed i svakog trenutka o~ekujem da me ili svu~e, ili ogrne. Jo{ se brani, ali ne mo`e da zatomi zaprepa{}enje stoga {to uvi|a da u njoj slutim mater. Potpuno sam nag. Pokazujem joj svoju mu{kost i da sam obilje`en po obi~aju, da joj se, ako je samo `ena, ne gadi dodir moje izrasline. Nema vi{e gdje da uzmakne i trenutak je da se razjasni moja tajna. Hvata rukama samu sebe. Je li to pala obuzeta bolom {to vidi sina u svoj mu`evnoj ljepoti, ili je pala od dodira lude...? Bje`im da su~uvam preostale konce svijesti. Previ{e sam htio, a ni{ta predvidio. Ostao bih nag pored nje da sam saznao i do~ekao one koji bi me sasjekli, prekinuv{i mi uzdanje da }u se vratiti sebi, ako sam ja ikada bio onaj koji je sa sobom. Ali ne toliko sila `ivljenja koliko strah da ne umrem nedomi{ljen, goni me da pokupim svaki komadi} svoje odje}e i uzmaknem. Skakutanje mi je umorno, a saznanje o Nizaminoj smrti blijedo. Zamutio sam svoje porijeklo, pa ipak me obuzima olak{anje, du{u hranim ~udovi{nim ~uvstvom. Trgnut sam, izazvana je moja priroda. Drve}e je jasnih o{trih obrisa, a na granama nataknuti pramenovi lahke, blje{tave magle. @urim da Ihtaru dojavim vijest o smrti njegove `ene. Svjetlost Sarajevo, Muslimanska knji`evnost XX vijeka, 1991., str. 27. –50.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

7,2. Gazi Husrev-begu, namjesniku bosanskom i mome dobrotvoru, prvi put sam poljubio ruku prije bitke na Moha~u u ljeto 1526. na uzvisini s koje je sultan gledao boj, ondje na onom istom mjestu na kojem je poslije, u ~ast pobjede, budimski beglerbeg Miri-i alem Hasanpa{a iskopao bunar i sagradio ljetnikovac, a onda, u oktobru 1529., nakon opsade Be~a, bi mi re~eno da idem u Bosna-saraj i da, izme|u ostaloga, nadgledam gradnju d`amije u koju }u, kada se zamorim ispisuju}i ove redove, oti}i klanjati namaz na koji prispijem; podne je minulo, pa }e to biti ili ikindija, ili ak{am, ili jacija. Od tada pa do sada proteklo je ~etiri stotine i jedna godina. Husrev-begova d`amija dovr{ena je 1530., a ja sam u zimu te godine po~eo zamirati po deveti put u svom `ivotu. To moje stanje nagle, duboke starosti, prekinuto je i okon~ano ~im sam ugledao hazreti Hidra. Znam dobro, pamtim, a imam i zapisano, da se to dogodilo 20. rebiul-ahira 937. po Hid`ri, ili u nedjelju 11. decembra 1530. po miladu, ne{to malo prije ikindije. Ponovo mi se dogodilo ono {to mi se, kao starcu, i to uvijek ba{ u samrtnom ~asu, i do tada ve} osam puta doga|alo — ukazao mi se hazreti Hidr! Gledam, hodam, spavam i jedem tako dugo, a da mi to nije ni dojadilo ni oteretilo, a tokom ~etiri i po hiljade godina `ivota bio sam darivan i iskustvom starca i saznanjima umiru}eg. A da sam za sve to vrijeme samo jednom vidio Hidra, ta, vrijedilo bi `ivjeti toliko, iako bi El-Hidr uvijek odnekud iznikni i ostani samo nakratko, svaki put svega po nekoliko trenutaka. Pa ipak, isto tako kao {to ne znam kada }u umrijeti, isto tako ne znam ho}u li ga, ~ak i ako budem zamirao deseti put, ikad vi{e opet vidjeti. Te sam godine kupio ku}u od jedne sirote, obudovjele, ali `ivahne starice mu{kog imena Hazbeg, koja se jadala {to joj je ku}a u klancu, na osami, podalje od {ehera, a meni je ba{ to tada odgovaralo. Ku}a je bila mala, stisnuta uz jednu strmu liticu u gustoj {ikari ponad Miljacke i omanjeg kamenog mosta na jedan luk, s bujnom ba{~om i strmom kaldrmisanom avlijom kroz koju je proticao poto~i} ne {iri od ra{irene {ake, zidana od }erpi}a, pokrivena {indrom, sa svega dvije prostorije, poluotvorenim tavanom, tijesnim hamamd`ikom i sku~enim podrumom vi{e nalik na trap, ali okre~ena, ~ista, pa iako oronula, kao da je svuda, i izvana i iznutra, neprekidno rukama milovana i tek onda takva

BEHAR 101/102

Vje~nik (ulomak)

meni dopanula. 20. rebiul-ahira 937., kada je moje ognji{te pokrivao samo hladan pepeo, potok u avliji, upola zale|en, tekao jedva ~ujan, i kada mi se ~inilo da se pocrnjelo drveno {i{e vi{e moje glave spu{ta sve ni`e i ni`e, najednom me zabljesnu jarka svjetlost, nad mene se neko nadnese i u taj prvi mah nisam znao je li to po moju du{u do{ao Azrail, ili me opet zijareti hazreti Hidr. — Esselamu alejkum! — re~e prilika i ja razabrah da je to El-Hidr, a ne melek smrti. Alejkumu selam — odgovorih samo dahom i usnama. Hajde, Abdullahu Misri, ustani... ! — re~e ElHidr. Ali ja sam bio tako slab da se nisam mogao ni glasnuti, ni pridi}i, a kamoli se cio osoviti na noge. Uto El-Hidr zau~i ezan takva mekama da mi se sve kosti i ko{~ice stado{e rastavljati, suze navrije{e od ganu}a i ja se polahko stanem pridizati; Hidr nije ni zavr{io ezan, a ja sam ve} bio napolju i bosim stopalima gazio cjelac po avliji. Do{av{i do potoka, udarcem pete razbijem tanku skramu leda, te hu~no, vrela tijela,

sav u pari, uzmem abdest, vratim se u ku}u, stanem na po koraka iza hazreti Hidra i tako otklanjamo ikindiju. Nakon toga ~ekao sam da on ode, nestane, ali on osta, a domalo re~e: — Ako me prima{ na sijelo, o Abdullahu, onda potakni malo tu vatru i do~ekaj gosta onako kako je red. Odmah stanem pribirati suho li{}e, gran~ice i lu~, te kresati kremen o kremen da iskrom zapalim trud i potpalim vatru, a to mi, za~udo, lahko po|e za rukom: plamen suknu, obasja sobu, o~as ubi studen u zraku, a domalo i nas dvojicu, i mene i El-Hidra, raskravi i ogrija. Sijeli}emo sve dok sijelo potraje, a sijelo se ne prekida, ono se osipa, nije li tako? — re~e ElHidr i dodade: Sijeld`ija nekoliko puta najavljuje svoj odlazak i dugo se opra{ta tako da nijednu od du{a, koje su se srodile i zbli`ile tokom sijela, ne zaboli rastanak. Sjedi}emo dogod budemo `eljeli, ako treba i do sabaha, pa nemoj srkletiti, nego sad, kad si zapalio vatru, prostri bo{~u, obori siniju i iznesi ne{to da prezalogajimo! I ja ga u svemu odmah hitro poslu{ah. Te{ko je pogledom obuhvatiti Hidra. Njegov zeleni burnus s kapulja~om najprije je lebdio i njihao se kao sjenka kakva gusta zimzelena grma; kao da je svje`e zelenilo nahrupilo u moju pustu i siroma{nu izbu. I, u po~etku, dok sam bio usredsrije|en na namaz, imao sam osje}aj da sam klanjao u hladu drveta rasko{nih grana mlada li{}a i jaka mirisa, koje je povremeno, ~as ja~e ~as slabije, njihao blag i ugodan povjetarac. A onda, kao da je zeleno platno, u koje je El-Hidr bio umotan, ote`alo, slije`u}i se kao gusta mahovina i po njemu i po serd`adi na kojoj je jo{ uvijek sjedio. Cijela soba zamirisa ba{ kao da je bila posuta miskom, a jezi~ci u saksijama po zale|enim prozorima, koji su ostali iza starice Hazbeg, a koje ja nisam ni zalijevao ni njegovao, razlista{e se, ozelenje{e i procvjeta{e u svim bojama kao usred ljeta. Podstaknem vatru, oka~im kotli} s vodom da pristavim ~aj, `urno zamijesim tanku poga~u i gurnem je pod sa~, a domalo se osmjelim da kakogod osmotrim i lice hazreti Hidra koje je bilo potpuno zaklonjeno u sjeni kapulja~e kao u duboku zelenu fi{eku, strahuju}i da }e on svaki ~as nestati; za sve to vrijeme on je mirno disao tik do mene, a ja sam samo povremeno, s trenutka na trenutak, mogao uo~iti njegovu,

71


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

kao od pamuka gustu bradu, iskri~av pogled, snje`nu ~isto}u bionja~a, zagonetan osmijeh, vla`nu skramu puna~kih usana, biseran bljesak zuba... ne{to od njegova lica. U po~etku sam u sebi ovako {aputao (kao da on i nije bio tu): »Vidi, opet mi se hazreti Hidr ukazao, eto, `ivje}u jo{, pa: vidi, on to sa mnom govori, pa: vidi, to on sa mnom ostaje dulje nego dosad, pa: vidi, jede li on uistinu, ili to tek tako ka`e...? Pije li, jer Ibn Asakir navodi od Hi{ama ibn Halida, on od El-Hasana ibn Jahja el-Ha{enija, a on od Ibn Ruvada, da je rekao: ’Ilijas i Hidr svaki ramazan poste u ElKudsu, svake godine obave had`d` i napiju se vode zemzem, {to im je dovoljno do sljede}e godine.’« »Zar }e Hidr ostati sa mnom...?«, pitao sam se u ~udu, potpuno nespreman za takav susret, te zbunjen i ushi}en iznosio i trpao na sofru sve {to god sam imao u mutvaku. A sre}om, te godine, bio sam se dobro snabdio za dugu i studenu bosansku zimu. I ja u hitnji iznesoh svega od svoje zimnice ne gledaju}i i ne biraju}i, i suhoga mesa i oraha i suhih {ljiva i kiselih taki{a i meda i bestilja i sira i luka, i sve to bez reda zgomilah na sofru kao da iznosim za desetericu, a ne za dvojicu. Onda domalo, a sve u {utnji i kri{om, stanem gledati kako to El-Hidr jede, jer me je ba{ to zanimalo. I vidjeh, kako god ja odlomim komad vru}e poga~e, tako ga odlomi i on, i kako god ja no`em odsije~em komad suhoga mesa, tako i on no`em odsije~e komad suhoga mesa, kako god ja umo~im poga~u u bestilj, tako i on umo~i poga~u u bestilj i sve ruku iskre}e da se ne pokapa, kako god ja izvadim ko{picu iz {ljive, tako isto i on nekako izvadi ko{picu iz {ljive, kako god ja zdrobim orah, zdrobi ga i hazreti Hidr, ali kad sam malo bolje pogledao, svaki zalogaj koji bi El-Hidr uzeo i prinio ustima nestajao bi me|u njegovim prstima i prije nego {to bi zinuo. A ne bi se reklo da je zalogaje ba{ oblaporno gutao! A ja sam pak jeo s takvim tekom kao da do tada nikad u `ivotu ni{ta okusio nisam i svaki zalogaj mi je bio sladak da sla|i ne mo`e biti. Za sve, {to bi sa sofre uzeo, Hidr je pitao: »A {ta je ovo?« I ~im bi dobio odgovor, podrobno bi, biranim rije~ima, hvalio odlike tog nimeta. A kada ga, naposljetku, ponudih ~ajem, on ga najprije omirisa, srknu, a onda upita: Ovo je ~aj od nekoliko vrsta trava! Od kojih...?

72

E, to ti ne}u re}i... ! El-Hidr se nasmija. Da nije od drveta vispubi{? — upita. Po bosanskim brdima raste mno{tvo raznovrsnog ljekovitog bilja, a ja sam kao dobar poznavalac toga bilja, pou~en svojim dugim iskustvom, umje{no spravljao ukusne, razgaljuju}e ~ajeve. Ne}e{ da ka`e{? — upita Hidr ponovo. Ne}u...! — E, onda da ja ka`em tebi! — re~e i svejednako se smiju}i pogodi od kojih sam trava skuhao ~aj, kako se koja trava u nas zove, kada cvjeta, kada se bere, kakav joj je list, a kakav korijen, kako se su{i, pa ~ak i to koje su s bosanskih, a koje s hercegova~kih obronaka, a ispru`iv{i dlan i {etaju}i palcem po stisnutim prstima, pokaza ta~no koliko sam koje trave uzeo, sasuo u bakra~ i prelio vrelom vodom. Iako je {utnja, koja je potom nastala, bila tako ugodna da mi ne bi bilo mrsko da je potrajala zauvijek, hazreti Hidr odmah dometnu: — Nemamo mi {ta kriti jedan od drugoga i ti se, o Abdullahu, ne boj svojih misli. Odmori malo svoje srce ako ti se umorilo. Ne znam je li ti iko dorastao i u ~emu — rekoh i htjedoh ga osloviti imenom, ali se obuzdah, nisam se usudio — a kamoli ja — rekoh — a to znam i po tome {to mi svaka rije~ koju zaustim zapne u grlu i prije nego {to je izgovorim. A ionako onaj koji te susretne ni{ta te ne smije ni upitati...! Ba{? — za~udi se El-Hidr, ali tako kao da se to {to rekoh ne odnosi na njega, nego na nekoga drugoga. Pa zar nisi rekao Musau a.s.: uzdr`i se dok ti ja ne ka`em...?! To je bilo! — najednom }e El-Hidr vedro, i prijaznim rije~ima odbi od sebe tu tvrdnju, te me oslobodi svake bojazni, svakog kolebanja i ustezanja. I ja sam potom s njim govorio o svemu, o ~emu sam god htio bez ikakva straha i ikakve nelagode. I tako je bilo sve do ak{ama. A zapo~eh ovako: Onaj ko te vidi po~a{}en je mimo ostalih ljudi i to nikada ne mo`e zaboraviti. Velika je i ~udesna nagrada vidjeti te samo jednom, a mene je to zapalo devet puta... Ali vidi — rekoh — kad god bih zamiru}i doticao sama vrata kabura i kada sam mislio da se s du{om rastajem, ti si dolazio i vra}ao me u `ivot! Nisam ja... — odvrati Hidr i, u~ini mi se, nekako preko zalogaja, kao punih usta... Ali kako druga~ije objasniti to da se ne pojavi{

ni prije ni poslije...? Pa, tako... — odgovori El-Hidr neodre|eno i dodade: Ta, vidio si me i onda kada si s onim Jevrejinom napustio ku}u {ejha Harisa alMuhasibija, a nisi stario... A ako ho}e{ da ka`em kad je to bilo, evo, re}i }u: bilo je to u petak, 24. septembra 846. godine po miladu negdje izme|u podne i ikindije... Je li tako...? Ne znamo mi kako je ko za ~iju sudbinu vezan i kada, i bolje je i za tebe i za mene da o tome odvi{e ne naga|amo... Nije li ovo, {to si ovako sa mnom ve~eras, ovako dugo, znak da se vi{e nikada ne}emo vidjeti? — upitah. Ne... A da to nije mo`da znak da }u najzad i ja umrijeti...? Ne... — odgovori hazreti Hidr. A kako sad mo`e{, na tako krupne stvari o kojima te pitam, tako olahko odgovarati? — To {to si me pitao, to za mene nisu krupne stvari...! — re~e El-Hidr. I jo{ ga koje{ta upitah kako sam najbolje znao i umio i sasvim umiren njegovim odgovorima, nastavim ovako: — Hafiz ibn Asakir navodi jednu predaju od EdDarekutnija... Ali u to El-Hidr ponovo zau~i ezan i, kada otklanjasmo ak{am, ja opet rekoh: Hafiz ibn Asakir navodi jednu predaju od EdDarekutnija u kojoj stoji: »Pri~ao nam je Muhammed ibn el-Feth el-Kalanisi da je njemu pri~ao El-Abas ibn Abdullah er-Rumi, a njemu Revad ibn el-D`erah, a da je od Ed-Dahaka ~uo, da je Ibn Abbas rekao: »Hidr je ro|eni Ademov sin.« I ti si Ademov sin! Svi smo mi Ademovi sinovi... @ivot ti je produ`en da bi razotkrio Ded`alovu la`...? Mo`da }e{ to i ti do~ekati... Neki ka`u da ti je Ilijas brat... ? I tebi je Ilijas brat. Zar ti i ja nismo bra}a...? — odgovori El-Hidr i prou~i nekoliko ajeta iz Kur’ana kojima to potkrijepi. Da li si se doista napio vode `ivota...? A zar ti za sebe mo`e{ tvrditi da se nikad nisi napio vode `ivota... ? Kad malo bolje promislim — rekoh — mo`da sam je i ja pihnuo i to ponajprije, ~ini mi se, onda... Ali me El-Hidr naglo prekide: Ne izreci! Znam! — re~e nekako uznemiren. — Ne reci, jer ja sam u tvojoj ku}i, a ne ti u mojoj!

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Kad ti bude{ do{ao meni u pohode, onda }emo i ~initi i govoriti sve onako kako se ~ini i govori u mene, a dok smo kod tebe, onda }emo ovako; Bolje je da propadne selo nego obi~aj... je li tako? Tako je — rekoh, iako, niti sam znao kada sam se to ja napio vode `ivota, ja sam to, zato {to `ivim od pamtivijeka, samo slikovito naga|ao, niti sam ikad ~uo da hazreti Hidr ima igdje ikakvu ku}u i dodadoh: Sve {to sam, otkako znam za sebe, ~inio, sve {to sam sabirao i u sebi i oko sebe i sve u {ta sam upirao `udnjom, pregnu}em i nadom sad, kad ti ~ujem glas, i sad, kad te vidim, u prvi mah: malo-malo pa se obradujem, a odmah potom sve to moje ~ini mi se nedostatno, a sav taj moj `ivot gotovo ni{tavan... A zapravo sam htio kazati ne{to sasvim drugo: da i ja, uz njega, skoro sav svoj `ivot osje}am hidrovski, iako samo kao jednu mrvu, {to je opet, naravno, i krupno i podatno, i da tako {to nikad do tada nisam osjetio, niti sam znao da je to pri meni. Svagda se ti dr`i onoga {to ti u prvi mah du{u obrahati i ne stru`i po tome dalje i ne ~eprkaj po tome dublje... — nasmija se El-Hidr. Ibn Abas veli... — po~eh ja, ali me hazreti Hidr ponovo prekide: Ibn Abas! — re~e i dodade: Pusti to! — Dobro — rekoh — kad je tako, onda mi ti reci kako to da `ivi{, a ne umire{? I tek kad sam to rekao, ugrizoh se za jezik, jer mi se te rije~i ote{e i izgovorih ih gotovo na surevnjiv na~in. »Eto za{to sam propio Utnapi{timov pe~at!« sinu mi u glavu, iako ne znam za{to sam se ba{ toga sjetio i otkud mi je ba{ to naumpalo. I ina~e, El-Hidr bi govorio, a meni bi do|i u pamet ne{to sasvim neo~ekivano, ne{to {to uop}e nisam `elio, ne{to ~esto sasvim neprimjereno i neprikladno, iz dubina vremena, iz moga izblijedjela sje}anja i najdubljeg zaborava. I povremeno sam se osje}ao veoma nelagodno, jer sam znao da to El-Hidr zna. Mnogi moji grijesi i neuspjesi navirahu sve jedan za drugim kao da se utrkuju. »Eto kakav musliman sjedi s El-Hidrom«, ~uo sam nekakav podrugljiv glas. I tek tu, tada, otkrijem i do kraja uvidim kolike su uistinu slabosti moga nefsa. Me|utim, El-Hidr mi nekako najednom oslobodi du{u tjeskobe, a da mi ni{ta ne spo~itnu i ne prekidaju}i na{ega razgovora, i moje srce se opet mirno poradova tom rijetkom

BEHAR 101-102

rado{}u koja se mo`e osjetiti samo u njegovom prisustvu i ni u ~ijem vi{e. Najednom mi se stade ukazivati i ona strana moga `ivota kada sam ostavljao ovaj, a okretao se onom svijetu, te obradovan i zadovoljan, ostadoh podugo u ugodnu halu, istim ovim o~ima gledaju}i i istim ovim u{ima slu{aju}i evliju, koji je iznenada do{ao u moju ku}u i sjedio za mojom sofrom da su nam se koljena dodirivala. A na ono {to sam ga upitao, on ovako odgovori: — Ibn D`erir tvrdi da sam `ivio od vremena Efridona ibn Esfijana, pa do vremena Musaa a.s. Kad je ikad Musa a.s. preselio, a ja evo nisam. Iako Ibn D`erir tvrdi da jesam. Ebu Tahir

ibn el-Gubari, opet, tvrdi da ja vi{e nisam `iv nikako. Ni jedan ni drugi nikad me nisu vidjeli. Kada sam {ejha Abdul Kadira Gejlanija, nakon {to je jedanaest godina proveo u ru{evinama tvr|ave u mjestu [ustar, dvadeset dana hoda od Bagdada, poslao Ebu Saidu el-Muharemiju u Babul-Ezd`, {ejh me je vidio. I on je oti{ao Ebu Saidu u Babul-Ezd`. [ta bi rekao {ejh? [ta on veli...? Ili {ta bi rekao Musa a.s.? Ili {ta bi rekao ti? Ili mnogi drugi... [ta bi rekao Ibrahim el-Havas koji je u svome halvetu odbio ~ak i razgovor sa mnom, moje prisustvo...? Neki alimi i neki arifi govore da se skrivam po zabitim mjestima, putujem pustinjama i dalekim krajevima i sastajem se s ljudima od kojih je ve}ina nepoznata i otkrivam im tajne mimo ostali svijet. I, samo naoko oni pravo govore. Allah im je otkrio moju narav, ali im nije otkrio moje ime, pa ipak oni (ti alimi) govore o

meni kao da to ne znaju. A Allah obdaruje koga ho}e, s ~im ho}e, kad ho}e i kako ho}e! To njihovo tuma~enje, krivo je tuma~enje — re~e ElHidr i ja se u tome s njim u svemu, do u najmanju sitnicu, rado saglasih. — Ebu Hatim Sehl ibn Muhammed ibn Osman es-Sid`istani — nastavi Hidr — ka`e da je od Ebu Ubejda i drugih ~uo da govore da je moje pravo ime Hudrun ibn Kabil ibn Adem. Ismail ibn Ebu Uvejs ka`e opet da je moje ime ElMuammer ibn Malik ibn Abdullah ibn Nasr ibn el-Ezd. A ima jo{ imena kojima me nazivaju. Tvoje je ime, o ~asni had`i hafize, Abdullah Misri el-Bosnawi, a ranije si se i ti druga~ije zvao. Pita{ me {to to ja ne umirem? Pa i ja bih tebe mogao upitati, a {to to ti ne umire{? Uostalom, u mom `ivotu i nije proteklo vi{e od dvadeset i pet vakata, {to i nije mnogo, te se rahat mo`e re}i da smo ti i ja vr{njaci, ako ti nisi ~ak i ne{to stariji od mene kad se sabere koliko si na ovom svijetu ti, a koliko ja...! A vidim da si dobrog zdravlja i neprekidno u punoj mu`evnoj snazi, ni{ta ti ne fali; nijedno tvoje starenje nije trajalo dugo i samo si jednom, ako se ne varam, stario hiljadu i jedan dan i hiljadu i jednu no}... ? Ta mahom si uvijek u onoj svojoj `ivotnoj dobi u kojoj te je zateklo prvo zamiranje jo{ onomad u Egiptu, mahom si neprekidno u d`ennetskim godinama, nije li tako...? Ali kao {to je Allah d`.{. Musau a.s. podario jedno znanje, meni drugo, a tebi tre}e, ni mi nismo vr{njaci na isti na~in, ti si na svoj na~in pro`ivio vrijeme koje si pro`ivio, ja sam na svoj na~in pro`ivio vrijeme koje sam pro`ivio... A sjeti se, ni Utnapi{tim nije mogao ostati dugo, providio se, nestajao i nestao, tako je i sa mnom, jer ja prelazim iz stvarnoga svijeta u svijet privida i iz svijeta privida u stvarni svijet... Ali, mogu li i ja tebe ne{to upitati, o Abdullahu? Ja to jedva do~ekah, a Hidr re~e: Ti si s Muhammedom a.s. pravio }erpi}e za d`amiju u Medini, dao mu prisegu na Hudejbijji, ~uo kur’anske ajete iz njegovih usta, za{to mu nisi razotkrio svoje godine? Nije mi ni naumpadalo da mu to ka`em! Stidio sam se toga pred njim! Na kraju krajeva, do tada su sve te moje godine pro{le, nije ih bilo. Uostalom, kao i sada, nema ih! Ne nosim ih u zave`ljaju na le|ima, nisu u onom okovanom sanduku pod pe~atom, nisu u ovoj kesi koju dr`im za pojasom, ne mogu ih pohvatati svojim prstima, ni u {aku stisnuti, ~ime da se pohval-

73


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

im? Da sam mogao samo jedan dan svoga `ivota nekako presko~iti, zaobi}i, ili trenut svoga `ivota nekud skrajnuti, da ga nema, da ga nije ni bilo, to bih mu rekao, time bih se pohvalio, i njemu i tebi, ali ne, takvo {to nikada mi nije po{lo za rukom, a nisam to ni poku{avao... ! I, {to se ti~e mojih godina, nisam imao {ta isticati pred Muhammedom a.s.! — A {to mu nisi rekao da si vidio Nuhovu sjenku, ili barem faraonovu `enu Asiju koja se, jo{ u ono doba, nije klanjala nikome osim Allahu d`.{. — Da je to zbog bilo ~ega trebalo re}i, ja to posigurno ne bih pre{utio. Ali {to tebe moram u to uvjeravati? Kad god sam vidio Muhammeda a.s. pa i izdaljeg, a kamoli izbliza, ta to mi je bilo i dra`e i pre~e od bilo ~ega drugog pa i od toga {to me pita{... — A {to mu nisi rekao da si bio u ku}i Jusufa a.s.? Pa i to bi bilo neprikladno, a ~ini mi se da ni priliku za to nisam imao. A {to mu nisi rekao da si bio u dru{tvu s Isaom a.s. i njegovim havarijunima... ? A {to me ne pita{ — najednom mi izletje{e rije~i same od sebe — {to mu nisam rekao — rekoh — da sam i tebe, hazreti Hidra, vidio jo{ u doba faraona Asosija? Na {to El-Hidr u{utje i prestade me dalje o tome propitivati. Kako je zimski dan kratak, to je i jacija ubrzo iza ak{ama, te El-Hidr opet zau~i ezan. I htjedoh ga potom upitati kako to mo`e istovremeno klanjati dvije d`ume, jednu u ElAksi u El-Kudsu i jednu u Revda-mutahheri u Medini Munevveri, ali dobro se sje}am, gledaju}i ga i jo{ dr`e}i svoje pitanje pod jezikom, meni se odgovor nadade sam od sebe; a pitanje nisam ni izustio, niti mi je El-Hidr glasno na njega odgovorio; a odgovorio mi je; i tada, ja sam znao {ta mi je rekao i kako mo`e klanjati dvije d`ume istovremeno. Ali koliko god je taj odgovor bio o~it, jednostavan i jasan, toliko je bio i neuhvatljiv i ja sam ga potom zauvijek zaboravio. Tada jo{ ne, dok je El-Hidr bio sa mnom ne, ali poslije ga se nikako nisam mogao potpunoma sjetiti. I mno{tvo drugih stvari o kojima sam ga pitao, ili ono od onoga {to mi je on sam otkrio, bilo mi je odmah blisko, razumljivo, ali samo dok sam bio s njim, a poslije, sve {to sam saznao rasplinulo se i nestalo i to ba{, ~ini mi se, zbog te nekakve

74

lahko}e El-Hidrova govora koja obi~noj ljudskoj pameti neprekidno izmi~e; on je nekako premetao rije~i, izgovarao ih, da tako ka`em, neo~ekivanim obrtima, uzme tri rije~i pa im, ne znam kako, zamijeni red, one bljesnu smislom, a da ti to ne mo`e{ nikako zapamtiti ni nau~iti; ne znam ti to, sinko, druga~ije objasniti. Pa ipak, to {to sam znao pa zaboravio i dan-danas mi je dragocjenije od onoga {to ve} dugo nedvosmisleno znam, poznajem, pamtim i umijem. A bilo je i rije~i koje sam to ve~e ~uo iz usta hazreti Hidra koje i ne smijem, i ne mogu, i ne `elim zapisati ni ovdje ni igdje, a i takvih koje se ne usu|ujem izre}i da ih nehoti~no ne izreknem pogre{no i krivo; a bilo je koje~ega {to sam shvatio tada, ali nisam poslije, i onoga {to nisam shvatio tada, a jesam poslije, a bilo je i koje~ega {to nisam shvatio ni tada, ne shvatam ni sada, a ~ini mi se ne}u shvatiti nikada. Tako El-Hidr najednom re~e kako ga od svega najvi{e zanosi izobilje i zbunjuje raznovrsnost stvari oko mene, mada nikakvog raznovrsja ni obilja ja nisam vidio, niti ga je oko mene bilo; ta ja sam tada u Sarajevu, kao Gazi Husrevbegov divan-katib, `ivio uistinu skromno; ni to nisam razumio. A onda, osje}aju}i da se primi~e zora i da }e ElHidr vjerovatno nestati te da se lahko mo`e desiti da ga vi{e nikad ne vidim, srca punog zebnje, stanem iskati da mi kakogod ka`e, ili makar samo nagovijesti za{to sam i ja dugovjek, ali El-Hidr odbi da o tome govori. Ti, Abdullahu, opet ti ka`em, mo`e{ sa mnom pri~ati o ~emu god ho}e{, a jedino {ta me ne treba pitati jeste upravo to {to me pita{ — re~e. A to je ba{ ono {to bih, kad je to ve} tako sa mnom, svakako htio da znam! — rekoh. ^udi me da ne zna{ da to nikako ne mo`e{ znati? — re~e hazreti Hidr i stade, a onda se sav okrenu meni. I ja se opet sjetim Musaa ibn Imrana, Allahova poslanika koji se nije umio uzdr`ati kako je to od njega tra`io El-Hidr kada ga je susreo tamo na mjestu gdje se sastaju dva mora i poslije kada je po{ao s njim i vidio kako Hidr bu{i la|u, ubija dje~aka i popravlja polusru{eni zid u selu gdje su bili neljubazno do~ekani. »Ne}e{ se mo}i suzdr`ati sa mnom!« bio je rekao Hidr Musau a.s. . Ako je tvoj `ivot keramet, zar se keramet smije razotkriti... ? Ali to }emo znati samo ti i ja. A ti to ve}, zapravo, zna{! Ta, ti si El-Hidr! Ako je moj `ivot ker-

amet, to je tebi ve} odavno razotkriveno, samo meni nije. Samo ja to jo{ ne znam! — gotovo zavapih. Pa da je tvoj `ivot keramet i ti bi to znao! — osmjehnu se El-Hidr i upita: — A bi li ti volio da je tvoj `ivot keramet... ? Ne, ne bih... — rekoh razmisliv{i. — Ipak vi{e volim da je ovako... Dobro — osmjehnu se na to El-Hidr. — Ali ~uj, uskoro }e{ vidjeti Imama Sahibu-z-Zemana (Gospodara Vremena), onoga koji nakon {ezdeset i sedam godina male skrivenosti (gajbeti sugra), evo ve} pet stotina devedeset i tri godine `ivi u velikoj skrivenosti (gajbeti kubra). Potom }u te upoznati s ~ovjekom koji je ve} dvije hiljade godina li{en smrti zato {to je otvoreno pokazivao mo} svojih kerameta. Mla|i je od tebe — nasmija se El-Hidr — ali svejedno `ivi gotovo ~etiri puta du`e od Imama. On je arhat, zove se Pindola, `ivi u Indiji, a kaznio ga je njegov u~itelj Goutama Buda. Eto i oni `ive du`e nego drugi ljudi. Razgovaraj s njima, mo`da ti oni mogu pomo}i. Otkini ne{to od njihove tajne za se, gledaj od njih saznati ne{to o sebi, a nemoj samo mene o tome propitivati... Ja sam davno, jo{ od Utnapi{tima, tra`io odgovor za{to je vrijeme od moga ro|enja do moje smrti du`e nego kod svih drugih ljudi i on je rekao da ne zna, a ti nisi rekao da ne zna{, nego da mi to zbog ne~ega ne}e{ da ka`e{...! Nije da ne}u, ~estiti moj divan-katibe had`i hafiz efendija Abdullahu Misri el-Bosnawi, nego dr`im da od toga ne}e biti nikakve koristi... Ti svoje znanje o meni izreci, izreci ga kako bilo, kako god ho}e{, a nemoj brinuti {ta }e poslije toga biti ... Samo }e{ se badava izmu~iti...! Pa daj mi onda neki znak, neku slutnju, kakav nagovje{taj... Ako ti {ta i ka`em, ti to ne}e{ mo}i izdr`ati... Kako ne}u mo}i izdr`ati...? El-Hidr je {utio. Pa {ta bi to bilo sa mnom... ? — upitah. El-Hidr je {utio. [ta }e mi se to desiti, ako zaista, kako ka`e{, ne izdr`im tvoj odgovor? — upitah ponovo. Ne}e{ izdr`ati, Abdullahu... Ne}u valjda presvisnuti dok mi bude{ govorio...? Ne}e{ presvisnuti, ne daj Bo`e. Pa nisam ja do{ao ovdje kod tebe da te ubijam... Zanije}e te i zaluta}e{, eto... Ho}e li mi se razum od toga pomutiti? Ho}e! Zauvijek?

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR RUBRIKA IZ DJELA

Jok! Nadugo? Jok! Nakratko! Jah! Ho}e li tebi biti pri~injena kakva {teta i nevolja? Ne}e! Pa onda mi reci! Reci za{to sam dugovjek, a nisam niko i ni{ta, samo jedan pisar davno potekao iz naroda Kema?... Hazreti Hidr je dugo {utio, a onda re~e opominju}i, gotovo rastu`en: — Ne}e od ovoga biti nekakva hajra kad ti ka`em... ! Ti samo govori, to je pitanje na koje zaista `elim odgovor... — rekoh. — Jer ako mi ti na to ne odgovori{, nikad mi niko, do Dana pro`ivljenja, na to odgovoriti ne}e! Ne}e{ da se strpi{... ! Dobro kad si toliko navalio, ali upozorio sam te... ! Sad se odmakni malo od sofre, smiri se i opusti, polo`i ruke u krilo, gledaj u mene i slu{aj... El-Hidr najprije prou~i 34. i 35. ajet 21. sure, 25. ajet 53. sure, 8. ajet 62. sure, 2. ajet 67. sure i 8. ajet 69. sure, pa onda stade u~iti ne{to u sebi; potom opet glasno prou~i 9. i 26. ajet 18. sure, onda opet stade u~iti ne{to u sebi; zatim prou~i 53. ajet 54. sure i 145. ajet 3. sure, pa opet za{aputa, samo su mu se usne micale; onda prou~i jo{ i 95. ajet 6. sure, a potom stade iz mene isisavati vrijeme; osje}ao sam kako vrijeme isisava iz mojih kostiju, iz moga tijela, iz moje glave i iz moga mozga, iz mog sje}anja, iz moje du{e, a da nisam razaznao kako, kojim to rije~ima, a odmah potom vidjeh da se raspolutih nadvoje i takav udvojen po~eh tonuti u nekakav dubok bunar; kao da sam istovremeno, u isti ~as, bio uranjan i u vatru i u led; i tu, u tom mraku, kao s jednom rukom u vatri, a kao s drugom rukom u vodi, ugledah dvije Hidrove rije~i, poput dvije {arene guje, kako na u`arenoj bakrenoj tepsiji sastavljaju moj po~etak i moj kraj; i kako onom ledenom i onom vrelom rukom poku{avam uhvatiti te dvije {arene rije~i; onda se one moje polovice sastavi{e, potom nestadoh, ni{ta nisam vidio sve dok ne ugledah sebe kao Egip}anina s bijelom prega~om oko bedara i kao Indiosa s Haitija, a odmah potom samo kao golu, u`arenu sr~iku papirusa; i u taj tren izbi iz mene takav krik da sam samome sebi zaledio krv u `ilama, a nisam znao da sam to kriknuo ja; i tada vi{e nisam bio u`arena

BEHAR 101-102 101

papirusova sr~ika nego samo taj jedan jedini neponovljivi jezivi krik; tako kriknuti ljudsko bi}e mo`e samo jednom u svom `ivotu i nikad vi{e, pa makar `ivjelo pet milenija; onda, kao da mi je cijelo tijelo bilo naglo zaronjeno u gust, mlak i mirisan mehlem, te ~uh prodoran pla~ gladna i napu{tena sisan~eta. Jesam li to bio ja?! Je li to bio moj pla~?! A potom ugledah puno isto takve djece koja polahko, ali uz pla~ i povike, nesta{e u dubinama tame oko mene. »Gledaj Neferti, Amenemhebov sine...«, ~uo sam glas iz dubina, ali kao da je dolazio iz grotla vulkana, a ne iz djetinjeg grla; glas koji me je dozivao mojim imenom koje sam ve} odavno bio zaboravio; svega me pro`e{e nekakvi jezoviti `marci i kao tanke savitljive igle izbi{e svuda po mojoj ko`i; osuh se kao je` gustim bodljama koje su izbijale ~ak i s unutra{nje strane mojih o~nih kapaka, a onda sam dugo bio umotavan u zavoje u koje se umotavaju mumije, potom u }efine, kojima se nikako nije nazirao kraj, a onda i u ihrame i to prvo na jednu, pa na drugu stranu; i oba puta, i kad sam bio umotavan i kad sam bio odmotavan i u zavoje i u }efine i u ihrame, svaki put sam gubio svijest. Pa ipak, niti sam ~uo, niti razumio {ta je to ElHidr govorio, samo znam da su mi njegove rije~i povremeno obavijale glavu kao plamen, silovito rasvjetljavale, a onda odmah potpuno zamra~ivale um. A ne znam, niti sam se ikada poslije mogao sjetiti na {ta su bile nalik sve te Hidrove rije~i, {ta mi je to govorio. A od svega upamtio sam samo nekoliko iskidanih rije~i koje ni{ta ne govore, koje mi ni{ta ne otkrivaju i koje su, zapravo, blijede i ni{tavne (prema onome {to sam iskusio). »...drevna staro-egipatska bludnja...«, to sam ~uo, »...ma{ta jednog muslimana...«, i to sam ~uo, rije~i, za me bez ikakva smisla, koje su tamo, kao i mnoge druge, koje nisam zapamtio, bezbroj puta jekom ponavljane. Nekamo su me ti nekakvi glasovi, ti nekakvi zvuci i krici odnosili i dugo sam tonuo iz jedne praznine u drugu i u tim prazninama se na desetine puta rastakao. Kao da sam svaki ~as ostajao bez tijela i kostiju i vas cepte}i, povremeno se rasipao u vrtloge crnog i bijelog praha, i {to sam vi{e drhtao, to sam se vi{e osipao, ali vidi, taj prah ~e`njivo je gledao u mene, iako nema o~iju, dozivao me, iako nema usta i ne{to mi je govorilo da }u stradati ~im se sasvim ospe, raspe i saspe, a nisam znao kako

da ga zadr`im i odr`im na okupu. Poku{avao sam dozvati El-Hidra, ali od svih jezika kojima sam dotad govorio nisam vi{e znao nijedan; o~ajan, naprezao sam se da makar izmislim kakvu rije~, pa kad ni to nisam uspio, htjedoh opona{ati `ivotinje: lajati kao pas, kukurijekati kao pijetao, kreketati kao `aba i domalo ~uh lajanje, kukurijekanje i kreketanje, ali samo kao jeku koja je dolazila odnekud iz ponora u koji sam propadao. A svaka bi se rije~, koju bih, uz krajnji napor, o~ajno sretan, samo naslutio, odmah pretvarala u gvozdenu halku koja bi mi bolno bu{ila usne i zatvarala usta. Prstima nisam mogao napipati ni usne ni halke, a uop}e nisam znao ni gdje su ti moji prsti, ni gdje su te moje usne. Nisam ni trepnuo, a ve} me je te`ak lanac vukao u ponor. Odricao sam se svojih usta: to nisu moja usta, svoga tijela: to nije moje tijelo, pa ~ak i svoje du{e: to nije moja du{a, nastojao sam viknuti: ja sam prah i pepeo, ali su se samo nove halke ka~ile jedna na drugu. Pritajivao sam se, nastojao potpuno umuknuti, ali i pri najmanjem pokretu, udisaju i izdisaju, onaj kovitlac bijelog i crnog praha, u koji sam se bio pretvorio, je nestajao, a lanac me vukao u tamu, nani`e. Najzad, potpuno klonuo i pomiren s nestankom, izgovorih {ehadet, {to mi, za~udo, lahko sa|e s usana; oni te{ki lanci se otkido{e i ja ugledah nekakva otvorena vrata na koja nahrupi jarko svjetlo i svje` zrak. I samo {to sam koraknuo prema tim vratima ~vrstim, pouzdanim korakom, osjetih ElHidrove ruke na ramenima i ~uh jo{ da ka`e i ovo, prijatnim, preporo|uju}im, ali nekako i izmijenjenim, pjevnim, jednoli~nim glasom: »...lijevak kroz koji sipi vrijeme. A od ~ega je iskovan taj tvoj lijevak? Od grijeha. Za{to su tanki zidovi tvoga lijevka vremena? Zato {to su skovani od grijeha koje si po~inio u snu, a ne od grijeha koje si po~inio budan...« — Ako nisi razabrao sve ono {to sam govorio, ho}e{ li da ti to ponovim? — upita El-Hidr drmusaju}i me i blago prelaze}i rukama preko moga lica. Na {ta ja odgovorih: Nema te stvari na svijetu, ni te tajne, ni te istine, koju bih `elio doznati na ovakav na~in... Eto, jesam li ti govorio da od toga ne}e biti nikakve koristi, a ti navalio: reci, pa reci... Je li sad zna{ za{to `ivi{ tako dugo? »Ko god se nada susretu s Bogom neka zna da je Bo`iji obra~un blizu«... — rekoh.

75


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

I nemoj sumnjati da ti nisam rekao sve {to znam. Ne sumnjam — rekoh. A odmah potom, sav nekako ustreptao od brige za mnom, tako mi se to barem tada u~inilo, vidno uznemiren, isto onako uznemiren kao kada sam rekao da sam mo`da i ja pihnuo vode `ivota, uze ibrik koji je mjestimi~no bio ulubljen i odavno ~a|av i crn, pa nasu ~aja i meni i sebi, jer se ja jo{ nisam sasvim sabrao ni rashavijestio, ali kada ga je opet spustio, ibrik je blistao o~i{}en i nov (kao da je tek ispod ~eki}a). I na moje o~i Hidr stade uzimati, doticati i pogledati stvari oko sebe i kojoj je god ne{to nedostajalo on bi joj to odmah nadomjestio i sve je popravljao i u red dovodio; ako je bardaku otpao grli}, ili ru~ka, eto grli}a, eto ru~ke; gdje god je u ku}i bio zakovan kakav klin, pa ga hr|a nagrizla, zabijao se nov; ~uh cvilenje i {kripu klinova kao da ih neko klije{tima ~upa i ugledah kako se sve oko mene obnavlja; odje}a na meni se zate`e; ~oha mojih ~ak{ira dobi svoju prva{nju boju, platno moje ko{ulje na meni obijeli, i sva odje}a na meni zamirisa onako kako je mirisala kada je bila tek sa{ivena; ne{to oru`ja {to sam imao po bud`acima zazvecka; odavno ve} pokidane i izvu~ene zlatne i srebrne `ice s kadife u kojoj je bila matara izniko{e i zatego{e se istim nekada{njim vezom, moje papu~e od `ute ko`e s kojih je boja odavno opala za`utje{e se kao `umance, a pohabani kaftan vas obnovi; s dr{ke han`dara, iz koje je srma poispadala, istom se sva srma vrati, umetnu i zablista; sve oko mene je {kripalo, pomjeralo se, treslo, pucketalo, lomilo i obnavljalo; tako se i sinija zaljulja, a njeni klimavi nogari u~vrsti{e, daske izravna{e i sljubi{e; no` krnjav i tup istom zablista; bakra~i i sve bakarno posu|e okalajisa se i iznutra i izvana, {to sam imao srebra sve pobijeli i zablista, a i kuke obli njihova boja, pa koje su bile plavi~aste tako, a koje su bile kovane u vatri lijepom crnom bojom; ~uh kako se krov na ku}i lomi, vidjeh truhle {indre kako lete po avliji, napukle grede srastaju, kamenje u ognji{tu pomjera i zbija; kao da je neko duga~kim prutom provukao ispod }ilima najprije uzdu`, pa poprijeko, preletje osnova, pa potka, a onda i sve {are nanovo `ivnu{e, otpale rese se same na{i{e; vuneno {iljte poda mnom omek{a, odi`e me i sve {to je bilo u ku}i, na ku}i i oko ku}e obnovi se, i sve stvari poprimi{e

76

svoj prvotni izgled kao kad su bile nove. Hidr me dota~e rukom i re~e: Ovo mene, Abdullahu, srklet hvata i ja ovo od srkleta radim, a ako ho}e{ da ti sve ostavim onako kako je bilo, reci, jer ja sam ti i divit pozlatio i pera za{iljio i murekef namirisao, da zna{... Nema vala nijedne stvari za koju bih volio da ostane onakva kakva je bila, samo ako }e sve, kad ti ode{, ostati ovakve kakve su sad... — rekoh za~udo ve} sasvim pribran i oporavljen poslije onog ponora u koji su me bacile ElHidrove rije~i. Ho}e, ne beri brige... ^im mene po~ne srklet hvatati, to zna~i da sam predugo u ovoj la|i privida. U ovoj Nuhovoj la|i! — dodade osmjehuv{i se. — U tvojoj ku}i nema se vi{e {ta ni popraviti ni dovesti ured, nego, daj mi pribor za pisanje, jer }u se izgleda samo tako mo}i jo{ malo ovdje zadr`ati...! Ah, {to se vrijeme kod tebe preme}e i isprepli}e...! — re~e. Br`e-bolje pripravih to {to je zatra`io, sav svoj pribor za pisanje i desetak araka najbolje egipatske hartije gla~ane morskim {koljkama, koju sam odavno ~uvao i sklanjao i sakrivao i od sebe, te vidjeh kako hazreti Hidr savi noge poda se, uze pero i murekef i zadubi se u pisanje, a ja se suzdr`ana daha, gotovo ne di{u}i, skrajnuh ustranu da mu ne smetam. — Ovo ja o tebi knjigu po~injem! — re~e Hidr ne di`u}i pogleda. — Mo`da }e ti valjati... Meni, zapravo, i ne treba, kud bih s njom... ? Ko bi je ~itao...? A vodim te u pe}inu Kehf da i one mladi}e vidi{. Ali svejedno je {ta pi{em, jer i ovo je, moj Abdullahu, od te moje muke i nelagode. Privid, u kojem ti tako dobro istrajava{, mene bi jo{ malo pa progutao, iako je sve to ovdje tako mehko, tako magli~asto, tako lagahno, tako prozirno... — re~e. — I ni{ta nije dovr{eno i sve se tek obnavlja... — promrmlja sebi u bradu. I sve do sabaha ~uo sam {kripu El-Hidrova pera; za to vrijeme tiho sam podsticao vatru i strahovao ho}e li svjetiljki ulja dote}i i mo`e li gorjeti do zore i povremeno pogledao oko sebe nehoti~no se dive}i tome kako mi je evlija svu ku}u obnovio i uljep{ao... Eh, evo, knjiga je gotova! — re~e El-Hidr. — Mo`da sam se odmah mogao pisanjem kakve pjesme vezati za dunjalu~ko vrijeme i tako zauzdavati svoj srklet, a mo`da ti ku}u i stvari u ku}i nisam trebao ni dirati... ? Ostavi sad to, ~ita}e{ kada odem! — re~e, jer sam ja s velikom znati`eljom pregledao rukopis i

odmah, samo {to sam letimi~no ujagmio pro~itati koji red, knjiga mi se u~ini neobi~na i ni nalik ni na jednu drugu knjigu koju sam ikada do tada u `ivotu vidio. Ali — bila je to knjiga koju je napisao El-Hidr! Ne znam pisara, a upoznao sam mnoge i to izvrsne, koji bi tako brzo mogao ispisati toliko redova tako istan~anom kaligrafijom, tako lijepim pismom kao {to je to tada u~inio on. Nego, vakat je sabahu, pa da klanjamo... De sad ti budi imam! — iznebuha predlo`i moj ~udesni gost. Skanjivao sam se, skanjivao, ali on osta uporan, te najzad moradoh pristati. Kako sam otklanjao taj rani sabah ne znam, a poslije upitah: Smijem li ja ikome kazati da je hazreti Hidr za mnom klanjao sabah? Smije{, Abdullahu, kome god ho}e{! — nasmija se El-Hidr i iza|e iz ku}e. I dok sam ja sa `udnjom i golemom znati`eljom ponovo, jo{ malo premetao one papiruse, ~uh kako me El-Hidr s avlije doziva: »Hajde, had`ija, {ta ~eka{...?« i ja iza|oh za njim. Ali se vratih... — Da samo jo{ jednom bacim pogled na onu tvoju knjigu! — rekoh razdragan i sasma zadovoljan i otvoriv{i vrata svoje ku}e, vidjeh na trenutak kako hladan vjetar spolja podi`e listove i rasipa ih po }ilimu. I kad krenusmo niz avliju, po|em korak-dva iza njega, a onda prisko~ih pa ga povukoh za pe{eve njegovog burnusa, ba{ kao onomad kada sam od dragosti obgrlio i poku{ao odi}i Utnapi{tima. I kada sam ga objema {akama, kao da me je neki {eret }u{nuo s le|a i rekao: »De!«, dokopao za haljinku i povukao, podugo ne popu{taju}i, cijelo tijelo mu se postranice ocrta, ukaza i nabi u burnusu, od pete do tjemena. A ne znam {to mi bi da uradim ne{to tako ~udnovato, neprimjereno i djetinjasto. I jo{ dok sam ga dr`ao i vukao ve} sam se bio postidio i odmah za`alio zbog toga. »Eto«, mislio sam, »nisam ni krenuo s hazreti Hidrom, a ve} sam na~inio glupost odmah sprva i bez ikakva povoda!« Ta Musa a.s. je bio spreman da od stotinu i dvadeset godina, koliko je `ivio, i osamdeset godina traga za hazreti Hidrom; i kada ga je na{ao, bio je uljudan, suzdr`an i sabran koliko je god mogao ne bi li saznao ne{to od znanja koja su data samo Hidru. El-Hidr se okrenu, nasmija i re~e: Reci mi, Abdullahu, {ta si ti: Misirac, Tur~in, ili Bo{njak? — upita.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Ne znam ni ja sam! — rekoh nevoljko. Ti si Bo{njak! — na to }e Hidr. — Jer ni Tur~in, ni Misirac nikad me ne bi povukao za haljinku, a Bo{njo bi! Zaista ne znam za{to sam to u~inio...! — rekoh uistinu se kaju}i. Sjetio sam se sjenke Nuha a.s. koja me je jednom davno obrahatila vi{e nego iko od ljudi. Kad sam ugrabio zgodu, obujmio sam je i od dragosti htio odi}i, ali nisam mogao — bila je te`a od olova. A ti si me obrahatio jo{ i vi{e nego ona! Mo`da zato, ne znam... halali mi ako ikako mo`e{ — zavapih. Halalim ti! — odgovori El-Hidr vedro i nastavi: Bolje je pak da samo ide{ za mnom i gleda{ kud te vodim, ono {to }u ti pokazati i ono {to }e{ vidjeti. I od sad vi{e ne pitaj mnogo, jer — ili }e ti se sve samo kazati, ili }u ti ja sam re}i

BEHAR 101-102

ono {to treba, ali se i ne `esti na sebe i ne prekorijevaj se previ{e. Kada se Musa ibn Imran, poslanik me|u odabranima, nije mogao uzdr`ati i biti strpljiv sa mnom, za{to to ti o~ekuje{ od sebe? Ali da te pitam — dodade ElHidr — misli{ li da sam i ja sjenka? Ne, jasno sam vidio obrise tvoga tijela pod tvojom zategnutom odje}om! — rekoh `urno i iskreno. Hajde ti, Abdullahu, evo, pri|i mi sasvim i zagrli me! — na to }e dobri El-Hidr i ja mu se skru{eno primakoh. Stani na moja stopala! Ne, ne boj se, ne}e{ me o~epiti... Stani, kad ti ka`em! ^vrsto me obujmi i ne pu{taj...! Sad se uhvati za me! Sad {~epaj moju odje}u! Sad povuci i zategni moj burnus, vidi{ da to malo~as nisi ni morao ~initi... — re~e i sma~e onu {iljatu kapulja~u s

glave, a kao vuna bijela, kratka i kovr~ava kosa mu zaiskri i zapucketa. Ja u~inih sve onako kako je rekao, desnim stopalom nagazih upoprijeko na njegovo lijevo i svojim lijevim na njegovo desno, obujmih ga objema rukama oko pasa, podbratkom pritisnuh njegovo rame i dok je on nabirao smotak vremena i smotak prostora, samo jedan tren ugledah brda i ba{~e, ku}e i d`amije, hanove i hamame, mostove i mlinove Saraj-Bosne pod snijegom, a onda stadosmo u pijesak na obali nekakvog okeana ~ije vode nisu bile da ka`em, plave, nego potpuno bijele, bjelje od mlijeka.

Vje~nik, V.B.Z., Zagreb, 2007., str. 147. – 171.

77


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

El-Hidrova knjiga (ulomak) * I, tako, sve je bilo, zapravo, gotovo. Jest da je trebalo ~ekati, ali to ~ekanje ispalo je kao darivanje, a nikako kao teret i kazna, bila je to, da ka`em, nekakva dare`ljivost plemenite ElHidrove knjige. Kao {to Alah, d`. {., ka`e: “Ne volite ne{to, a ono mo`e biti dobro za vas; ne{to volite, a ono ispadne zlo po vas.” (Kur’an, 2: 216.) Onako kako mi je srce zaigralo kada sam na `utom pijesku u modroj sjenci nepostoje}e srebrne plitice pro~itao tekst koji se odmotao iz A{aitina klupka harfova, tako mi igra i sada svaki put kad pomislim da je to, zapravo, devet ajeta od {ezdesetoga do {ezdeset i osmog, sure El-Kehf uzvi{ene Alahove knjige, Kur’ana ~asnog. Kada sam se ponovo na{ao u Tebi, u hiljadu petsto i tridesetoj, i{~upan iz drevnog ramesidskog Egipta u dru{tvu sa sinom Abijem, tada ve} starcem, za~uv{i ezan i pav{i koljenima u pijesak nadomak Abu Had`ad`ove d`amije, kada su mi se prsa stala nadimati i podizati i kada je dini-islam ponovo potekao mojim `ilama, prostrujao mojim bi}em i ispunio moje srce, i kada su mi usne same od sebe stale {aputati te ajete koje sam u Egiptu sasvim zaboravio, bilo je to ne{to najljep{e i najuzvi{enije {to sam do`ivio i tu preobrazbu, to obnavljanje svoga bi}a, ne}u zaboraviti ni za hiljadu godina. Kako sam se divno osje}ao! Ja sam se divno osje}ao ~im sam se izbavio Merikareje, jo{ ljep{e kada sam se obreo u ribarskom selu Ti-Akiju, pa jo{ ljep{e kada sam u Pi-Ramzesu dvadeset i {est godina drugovao s Musaom, i jo{ ljep{e kada sam ugledao ElHidra, i jo{ ljep{e kada me je El-Hidr najzad vratio u Tebu odakle sam i u{ao u slova drevnog Egipta, a najljep{e kada sam svim svojim bi}em osjetio da sam ponovo musliman, ono {to sam trinaest stolje}a do tada i bio. Dr`im da je i to dar plemenite El-Hidrove knjige. A {to sam u njoj `ivio i do`ivio, `ivio sam i od`ivio, to je samo moje. Bilo, pa pro{lo. Abi i ja nismo po{li na put ba{ odmah. Dugo i kri{om sam isijecao jo{ jedan trokut srebra, pa taj trokut isitnio u vi{e komadi}a, ali nijedan komadi} nisam izvadio ni pokazao nikome, niti

78

sam {ta u selu kupovao za to srebro. Bilo je i drugih na~ina da se pripremimo i ponesemo sve {to je trebalo za put. I Abi je uprtio svoj, a ja svoj zave`ljaj. Put je potrajao mnogo du`e nego {to je trebalo jer se nismo mogli ukrcati ni u kakvu la|u koja je i{la pravo za Deltu, pa smo bili primorani promijeniti dosta raznih plovila i brodova i ~amaca i splavova, a i{li smo i pje{ke, sve dok, nakon vi{e od trideset dana, nismo ugledali prijestonicu. U{li smo u PiRamzes, taj mnogoljudni grad s bezbroj novih hramova, palata i ulica, te onih koji se tek `ivo i ubrzano grade i podi`u, nastanili se i `ivjeli u njemu mirno i ne sje}am se da smo za sve to vrijeme zapali i u kakvu nevolju. Kako je bila petnaesta godina vladavine faraona Setija Pr vog, jo{ je trebalo dugo ~ekati na susret s El-Hidrom. Kako to da sam znao da je izabrani ~ovjek koji }e se susresti s Musaom El-Hidr, ne znam; a onda sam se sjetio i cijelog Musaovog `ivotopisa, i ne slute}i da je on, Musa ibn Imran, Bo`iji poslanik, toliko je moj zaborav islama bio potpun. @idovi su ve} nekoliko stotina godina `ivjeli u isto~nom dijelu Delte, uglavnom u pokrajini Go{en. Bili su pastiri, a pastire su Egip}ani

prezirali i nisu se s njima mije{ali. Ali @idovima je bilo dobro i oni su bili zadovoljni `ivotom u Misiru. Nakon {to se Egipat oslobodio stopedesetogodi{nje vladavine Hiksa i nakon {to su ih Egip}ani protjerali iz svoje zemlje, faraoni su prijestonicu iz Veseta preselili u Deltu, u polusru{eni Auaris, i nazvali je Pi-Ramzes. @eljeli su da nova prijestonica ni u ~emu ne zostaje za Vesetom, pa ~ak da bude i ve}a i ljep{a. Nadigli su i natjerali cio `idovski narod da pravi cigle od ilova~e su{ene na suncu, od kojih su gradili bedeme, pilone i hramove, ku}e i palate. @idovi su bili `ilav i izdr`ljiv narod pa su se i pored te{ka rada i dalje mno`ili. @reci i savjetnici faraona Setija Prvog su tvrdili da bi tako jak narod mogao jednog dana zavladati Egiptom kao {to je zavladao i narod Hiksa, te su predlo`ili da se ubijaju sva `idovska mu{ka novoro|en~ad. Ali faraon nije `elio da se li{i tolikog broja radnika, te je odlu~eno da se mu{ka `idovska novoro|en~ad ubijaju svake druge godine. Majka Musaova ve} je rodila k}er Merjemu i sina Haruna, a Musaa je rodila ba{ one godine kada su `idovska mu{ka djeca ubijana. Ona ga je jedno vrijeme krila i dojila po bud`acima svoje ku}e, me|utim, kako je Musa bio jako i zdravo dijete, njegov pla~ daleko se ~uo. Kud }e - {ta }e, u strahu da ga Egip}ani ne na|u i ne ubiju, mati na~ini ko{aru, oblijepi je voskom, u nju polo`i Musaa i ko{aru pusti niz rijeku. Kako sama nije imala srca gledati da joj voda odnosi sina, re~e Merjemi, svojoj k}eri, da ide niz obalu rijeke i gleda za korpom dokle god bude mogla. Voda ponese ko{aru i zanese je u papirusovo {ipra`je nedaleko od mjesta na kojem se voljela {etati, kupati i odmarati jedna od k}erki faraona Setija Prvog. Ona i njene drugarice za~uju pla~ djeteta i slu`avke br`ebolje donesu korpu. Princeza je odmah vidjela da je dje~ak @idov, ali joj se, svejedno, jako dopao pa ga je ponijela u svoje odaje. Sve je to Merjema, sestra Musaova i Harunova, izdaleka vidjela i sve {to je vidjela kazala majci. Princeza stane tra`iti dojilju, ali je mali Musa neprekidno plakao i okretao glavu od grudi svake `ene koja je do{la. Iznesu ga napolje, na sajam, gdje je sve vrvilo od ljudi, ne bi li se kako na{la dojilja. Merjema to rekne materi i ona otr~i na sajam. Musa halapljivo pri{}api materinu sisu. Princeza, dakako, nije znala da je dojilja Musaova majka, pa joj plati da doji dje~aka dok malo ne oja~a. Nakon tri godine

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

opet ga uzme sebi na dvor. Ali se faraon Seti Prvi, ponukan savjetima svojih proroka, obrati k}eri ovim rije~ima: “Ti zna{ da te ja volim i da }u ti dati sve {to `eli{, ali za{to ho}e{ ba{ to `idovsko dijete koje mi mo`e do}i glave?” A k}er mu odgovori: “Tebi ne mo`e nauditi obi~an ~ovjek!” I re~e: “Ako je dijete”, a ona mu je ve} nadjenula ime Musa, “mimo obi~ne djece, da}u ti ga da ga ubije{, ako nije, ostavi mi ga.” I naredi da se na jednu tacnu stavi dragulj koji je sijao kao vatra, a odmah uz dragulj komadi} `eravice. I Musa ru~icom uze `eravicu i turi je u svoja usta vi{e oprljiv{i jezik nego prsti}e. “Eto, vidi{“, re~e princeza ocu, “ovo je dijete obi~no, ni{ta ne zna i nikada ti ne}e biti nikakva prijetnja.” “Neka ti bude!”, odgovori faraon. I Musa je, kao princezin ljubimac, rastao na dvoru. Bilo mu je ~etrnaest godina kada smo Abi i ja do{li u Pi-Ramzes. Sigurno je da su tada mnogi zna~ajni doga|aji pro{li mimo mene, a da ja na njih nisam ni obratio pa`nju, propustio sam ih, ili iz neznanja, ili nehaja. Za pone{to od onoga {to sam tada vidio i do`ivio odmah sam znao da }e biti zapisano i pam}eno, a tek kada sam potpuno iza{ao iz El-Hidrove knjige, shvatio sam da se mnogo~emu nisam mogao dosjetiti smisla, svrhe, zna~aja i zna~enja. I to je, u neku ruku, bilo uredu, kako bih, ina~e, sve to izdr`ao, sve to ~emu sam bio svjedokom? Tada su se, uistinu, zbivale krupne stvari o kojima je poslije napisano na hiljade knjiga, a hramovi faraona Setija Prvog i Ramzesa Drugog mogu se i dan-danas vidjeti u Egiptu. Ali, ne treba smetnuti s uma, da sam ja tada `ivio kao i svi ostali ljudi toga doba, mislio i osje}ao {to i oni. Jedina razlika izme|u mene i njih bila je u tome {to sam znao da }u ih nad`ivjeti; i tada, u Pi-Ramzesu, ~esto sam ih u sebi molio da mi oproste. Ne znam za{to, ranije to nikad nisam ~inio. A i {to bih? Niko ni~iji vijek ne mo`e produ`iti, ni oni moj, ni ja njihov, ali, eto, ja sam, ipak, tada molio da mi oproste. Mo`da zato {to oni ostaju, a ja odlazim, znao sam da }u od njih zauvijek oti}i. Moj jedini cilj je bio da me El-Hidr izvu~e iz ove knjige, pa makar je ovaj put i ne pro~itao do kraja. Uostalom, za ~etiri stotine i tri godine pro~itao sam je bezbroj puta. Znao sam ono {to mi je trebalo i to je bilo dovoljno, ostalo, pa bilo za nekoga sveto ili sudbonosno, nije me se ticalo. Nije bilo pretjerano te{ko u Pi-Ramzesu saznati za mladi}a s faraonova dvora po imenu Musa.

BEHAR 101-102 101

Dakako da mu odmah nisam mogao pri}i i u po~etku sam ga vi|ao samo izdaleka, u mimohodu, kada bi projurio, stoje}i na lahkim pozla}enim kolima u koja su bila upregnuta dva gizdava konja, ili kada bi se zabavljao u dru{tvu plemi}a, plesa~ica i svira~ica na svojoj ukra{enoj la|i koja je, poput kakve ogromne krcate trpeze, lagano klizila vodama Nila. Otkriv{i u odre|enoj mjeri, ne ba{ skroz, svoje pisarsko umije}e i svekoliko znanje o bogovima egipatskim, a to je bilo podrobno znanje, primljen sam u hram boga Seta. Dobro sam pazio da mi slu~ajno kakva rije~ o budu}em ratu boga Seta i boga Amona, koji }e se dogoditi za stotinjak godina, ne izleti iz usta ma ni kao nagovje{taj. Ko zna koliko i kako bi tim glasno otkrivenim djeli}em egipatske budu}nosti ova knjiga bila razorena, {ta bi se sve u njoj stumbalo i isprevrtalo i da li bih onda, uop}e, do~ekao Hidra. U hram je, s vremena na vrijeme, na poduku, dolazio i mladi Musa. Tako smo se upoznali i zbli`ili. Nerado je govorio, jer je mucao i te{ko izgovarao rije~i, mo`da zato {to se opekao onom `eravicom kada je bio dijete, a, onako, bio je lijep, pristao mladi}. I jednom re~e, da jo{ otkako zna za se, ~eka da upozna ~ovjeka kome su data znanja kakva nisu data nikome. Morao sam se dobro potruditi da prikrijem silnu radost koju sam osjetio kada mi je to rekao. @idovi su sve te`e podnosili kuluk nametnut od faraona, naime, Ramzes je podizao i Pitom, jo{ jedan grad, grad `itnica i vojnih magacina ju`no od Pi-Ramzesa. Musa se nije mogao tako lahko odre}i svega na {ta se navikao kao dvorjanin i on jo{ nije suosje}ao sa patnjama svoga naroda. Uskoro }e to osjetiti, i htio sam tu promjenu spreman do~ekati. Iako se u svetom tekstu ni njegovo ime, kao ni Hidrovo, ne pominje, znao sam da se sluga koji je pratio Musaa, zvao Ju{e ibn Nun, pa sam odmah, po dolasku u Pi-Ramzes, ponosno razglasio da se zovem Ju{e ibn Nun. Zaista sam imao vremena da se pripremim za klju~nu, presudnu ulogu u svome `ivotu. Nije mi bilo zazorno, kao ostalim Egip}anima, sjediti i jesti sa @idovima, nisam se zbog toga osje}ao ne~istim, i njima je to bilo drago; zalazio sam im u ku}e, pamtio navike i obi~aje, a kako sam i sam, ko zna od kada, bio obrezan, dao sam da se i Abi obre`e i u tu ~ast priredio gozbu. Kao pisara u hramu boga Seta ponekad bi me zapala du`nost da s nadglednicima obilazim ogromna radili{ta gdje su @idovi pravili }erpi~. I

brane}i ih i {tite}i koliko sam mogao i smio, sticao sam njihovo povjerenje. Kad god sam bio u prilici da s Musaom progovorim nasamo, a nisam se libio da to u~inim ni kada je bio u dru{tvu sve}enika ili svoje dvorske svite, uvijek sam nastojao da izgleda da je on i pametniji i bolji od mene i stalno sam gledao da mu u~inim kakvu uslugu. U tome sam bio vje{t i dosljedan, i slobodno se mo`e re}i da zapravo i nisam bio prijetvoran. Musa je bio isuvi{e dragocjen jamac za moj spas da bih mu u svemu rado i bez kolebanja dao svaku prednost. Ali za razliku od njega, ja sam znao sve {ta }e mu se dogoditi. I za dvadeset i {est godina poznanstva i povremenog dru`enja, Musa me je zavolio i u mene stekao veliko povjerenje. Onda je {akom oborio i nehoti~no ubio jednog Egip}anina koji je nasrnuo na @idova pa je morao pobje}i daleko, preko Sinaja, ~ak u Madijan. ^etrdeset godina sam ga ~ekao u PiRamzesu. Znao sam da }e se vratiti. Sje}aju}i se Pi-Ramzesa, sada kada je sve okon~ano, vidim sebe kao sjenku, iako mi se onda ~inilo da `ivim punim `ivotom; sve je bilo upe~atljivo i stvarno u svoj svojoj mnogostrukosti i rasko{i i nisam bio porozan, proziran kako sam sebi, sada, odavde, nakon svega, izgledam; po{to sam iza{ao iz Merikareje meni je ponovo omiljelo `ivjeti; a ljude sam gledao s dubokim suosje}anjem. Mo`da sam ih trebao tako gledati uvijek, ne znam; oboga}en iskustvom Merikareje, htio sam ih podrobno popamtiti tako da barem u mom sje}anju nikad ne poumiru. Mnogo sam se vi{e nego bilo kada bojao da koga ne povrijedim, ili mu u~inim {ta na`ao; svi ti ljudi, nakon sablasnih ljudi Merikareje, koji `ive u dobu koje }u uskoro napustiti, ostaviti, bili su mi dragocjeni, gotovo sveti, duboko sam ih po{tovao, s pomnjom ih pratio u njihovoj svakodnevnici, namirao nad njihovim sudbinama; bio sam veoma uznemiren i tu`an ako onima kojima je trebala utjeha i pomo} nisam mogao pomo}i; mo`da zato {to se u Merikareji nedvosmileno potvrdio moj vje~ni oprez spram smrti i ljudskog umiranja, a upoznav{i Utaa, uvjerio sam se i u to da ljudsko bi}e mo`e dosegnuti zavidan stupanj sklada tijela i kaa, iba i ha’ata, a da toga uop}e nije svjesno; s druge strane, desilo se ne{to neobi~no, mnogo vi{e sam volio ru`ne, negoli lijepe ljude; mo`da zato {to ih je bilo lak{e pamtiti, crte lica lijepih uvijek su bile neodre|ene, blage, nje`ne i varljive; i bilo mi je drago da je ru`nih mnogo

79


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

vi{e; ali bilo mi je drago i to da ru`ni za sebe nikad nisu tvrdili da su ru`ni; i odobravao sam to; kada bih ~uo da neko za nekoga ka`e: “On ne valja...”, i to sam odobravao, osje}ao sam neku djetinju veselost; meni su se svi dopadali i to sam neprekidno osje}ao s onom posebnom rado{}u koja se javlja kada se odnekud nagovje{tava istina; a kada bi se pojavio lijep ~ovjek, ili kada bi se pojavila lijepa `ena, za mene je to bilo ne{to zastra{uju}e, ne{to {to nisam dobro razumio, ne{to {to nisam mogao shvatiti; sre}om, nije ih bilo puno, i lijepe ljude i lijepe `ene nisam vi|ao ba{ ~esto. I {ezdeset i sedam godina, neprekidno pri punoj snazi i mladosti (~udo kojim me je dragi Bog obdario), osje}ao sam ponovo silnu privla~nu snagu `ene, ali je mnome sve vrijeme vladao nekakav stid kojeg nisam mogao da se oslobodim; stid da koju ne povrijedim punim dodirom, potpunom blisko{}u, bio je toliko jak da ni sa jednom nisam stupio u nje`an, prisan odnos; nisam mogao od tog nekakvog stida i nekakva straha pripustiti sebi `enu sasvim. Iako je sve to oko mene nesumnjivo bivalo, i ja u to nisam sumnjao, bivala je i moja ljubav sa A{ait, i ja vi{e niti sam je tra`io niti vjerovao da je mogu na}i, toliko je ona uistinu bila. I bilo mi je dovoljno da je bila, `ivio sam u toj ljubavi, `ivio od toga punog saznanja da je bila. Pa i sada je tu i bi}e uvijek, mo`da ba{ zato {to znam da je nemogu}e da A{ait ponovo jo{ jednom vidim. Na to, uostalom, da je vidim, nisam vi{e ni pomi{ljao. Ako sam u Pi-Ramzesu tu i tamo i zagrlio neku `enu, zagrlio sam je kao neko drugi, a ne kao ja, i to je bilo sve. Osim toga, da se opet o`enim, moglo bi mi se na}i jo{ koje dijete, a morao bih ih sve zauvijek ostaviti; jer po naputku Hidrovom u Tebu u hiljadu petsto i tridesetu mogao sam izvesti samo jednu osobu. Bio sam spreman i moliti i preklinjali El-Hidra, kada ga na|em, da me izbavi ove knjige; a to poglavlje njegova rukopisa u PiRamzesu ~itali su i svi Egip}ani i svi @idovi oko mene, i pismeni i nepismeni, jer je to bilo `ivo ~itanje `ivih znakova `ivota, ni{ta drugo. Zaista ovakva knjiga nikad nije napisana, barem je ja nisam vidio, ni dr`ao u rukama i {teta je {to se sva ne mo`e doslovno prevesti i prepisati. Neprekidno ispunjen i zadovoljan izvjesno{}u susreta s El-Hidrom, unaprijed sam u`ivao u tome da }e mo`da i on biti iznena|en kada me vidi, i meni je, uostalom, ukupno gledano, bilo dobro. Abi je odrastao i sada smo izgledali kao blizan-

80

ci, i jedno vrijeme niko nije vjerovao da sam mu otac. I, za~udo, ponekad mi nije ni smetalo {to toliko li~i na mene. Povremeno sam osje}ao da sam ja A{ait i da je moj pogled na Abija njen pogled na mene. To joj zaista nisam `elio uskratiti! Dok je Abi bio dijete ljudi bi odmah vidjeli da smo otac i sin, kada je Abi poodrastao dr`ali su da smo blizanci, a kada je Abi ostario, svi su mislili da mi je on otac. I onu sjenovitost i neodre|enost vidio sam tada pri Abiju, ali ne i na sebi; kod njega je ona bila nekako priro|ena, sastavni dio njegova bi}a, stopljena s njim. Abi je bio miran, tih i zadovoljan i ni na {ta se nikad nije tu`io; kako je rastao, postajao je sve ti{i i nezamjetljiviji, bio je vedre, prijatne naravi, svemu {to ga je zanimalo prilazio je s krajnjim obzirom, ni{ta ga nije previ{e uzbu|ivalo, bio je blagonaklon, zadovoljan, nikad ni{ta nije iskao, a sve {to bi se od njega tra`ilo, davao je lahko i bez razmi{ljanja; stvari je gledao sa znati`eljom, pa i djevojke kada je za to do{lo vrijeme, ali se nikad nije o`enio; ni u {ta nije zalazio dublje, ~esto je ono ~ega bi se prihvatao ostavljao nedovr{enim; u~e}i ga pisarskom umije}u to me je kod njega ponekad jedilo; kada bi nai{ao na kakvo zlo, uklanjao se i onda na to odmah zaboravljao; ostario je, a da nikad nisam ~uo da se naljutio, ogor~io, ili podigao glas. “Ti si ~ovjek-uspomena”, rekao bih mu ponekad, u {ali, a da njemu nije ni naumpadalo da pita {ta to zna~i, ili {ta sam time htio da ka`em. Abi je vidio ~etiri svijeta, svijet Merikareje u kome je ro|en, svijet ramesidskog Egipta u kojem je `ivio, tebanski svijet iz hiljadu petsto i tridesete u koji sam ga izveo, i sarajevski u hiljadu devet stotina trideset i tre}oj u koji sam ga doveo. I sve je podnio na svoj abijevski na~in. Kad god bi ko u Sarajevu rekao da mi je Abi otac, ja sam {utio, a {utio je i Abi. Njemu ostaje da vidi jo{ jedan svijet, onaj najbolji, a meni samo to da ga na najljep{i na~in ispratim. I jo{ je, hvala Bogu `iv, iako je odavno prevalio sedamdesetu. Ezan za podne-namaz ~uo sam odmah, istog onog trena, kada sam vra}en u Tebu. ^uj, Hidre - rekao sam - ezan ba{ kao prije sedamdeset i tri godine kada sam kroz magline slova u{ao u drevni Egipta. Nije to ezan od prije sedamdeset i tri godine, had`i hafize Abdulahu el-Bosnevi - rekao je ElHidr - to je onaj ezan koji si ~uo kada si i u{ao u slova, to je isti onaj ezan, isti je to onaj dan i isti onaj ~as... Rekao sam da ne}e{ okasniti, samo

ezan je pri kraju, pa pohitajmo u d`amiju... Povjerovao sam mu odmah, iako mi nije moglo u pamet, ni tada ni ikada; pored mene je stajao Abi, starac od sedamdeset i dvije godine, a Hidr ka`e da se okon~ava onaj ezan za podnenamaz koji me je ispratio u drevni Egipat. Pa to zna~i da sam samo u{ao i odmah iza{ao iz slova. Kad se onda rodio i ostario Abi? Ali nije li El-Hidr ve} jednom napravio smotak vremena i smotak prostora kada me je odveo u Perziju El-Kaimu i u Indiji arhatu Pindoli? Iako duboko potresen, bio sam pribran, bistre glave, najednom sam osjetio puno}u svoga vlastitog bi}a i gusto}u vremena; zato mi vrijeme tamo nije bilo teret, zato sam ga onako lahko iznio i podnio, nije, dakle, samo stoga {to sam bio zaokupljen izvjesno{}u susreta sa ElHidrom. Vrijeme u Pi-Ramzesu bilo je lak{e, tananije, tanu{nije, ispranije, mada ga ja tada takvim nisam osje}ao. Vrijeme u Merikareji bilo je druga~ije od vremena u drevnom Vesetu, vrijeme u Vesetu druga~ije od vremena u ovovremenoj Tebi, vrijeme u Tebi druga~ije od vremena u Sarajevu. Ali kako se mo`e dogoditi da pro`ivim sedamdeset i tri godine za manje od po ezana? Toliko je, dakle, trebalo da se Abi rodi, odraste i ostari, toliko je trebalo da od`ivim ljubav sa A{ait, toliko je trebalo da se u mene potpuno useli i iz mene potpuno iseli smrt, toliko je trajalo {est bolnih godina Utaove patnje u Merikareji, toliko je trebalo da Musa ibn Imran od`ivi dvadeset i {est godina u Pi-Ramzesu i ~etrdeset godina u Madijanu. Jedan treptaj! Kada me je El-Hidr posjetio u mojoj ku}i u Sarajevu, pri mom devetom starenju 20. rebiulahira 937. po Hid`ri, {to pada u nedjelju 11. decembra 1530. po miladu, on je nakon ve~ere i jacije-namaza, napisao ovu knjigu. Kako njegov odgovor na moje pitanje za{to sam dugovjek nisam razumio, sutradan ujutro odveo me je dugovjekom El-Kaimu da to i njega pitam, pa kako ni od El-Kaima nisam dobio odgovor, odveo me je dugovjekom budisti~kom sve}eniku Pindoli Baradva|i. Sje}am se da sam jako `elio pro~itati barem dva-tri reda njegove knjige, ali je on rekao: “^ita}e{ kada se vrati{.” Vidio sam kako listovi padaju i rasipaju se po }ilimu kada sam otvorio vrata. Stao sam mu na stopala, zagrlio ga, a on me je prenio i u Perziju i u Indiju, gdje sam dugo razgovarao i sa Imamom ElKaimom i sa Arhatom Pindolom, i kada je sve to pro{lo, jo{ uvijek sam stajao pred od{krinutim vratima svoje ku}e, gledao kako propuh odi`e

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

listove knjige i nije mi bilo jasno da li vrata otvaram da u|em, ili ih zatvaram, da po|em. Bilo je ~udo {to sam u Egiptu zaboravio da sam musliman, bilo je ~udo {to sam {est godina `ivio u glavi jednog ~ovjeka, bilo je ~udo {to sam tamo do`ivio ljubav, bilo je ~udo {to mi se rodio sin, bilo je ~udo {to se u Ti-Akiju odmotao kur’anski tekst, bilo je ~udo {to sam postao sluga Musaa ibn Imrana Ju{e ibn Nun, bilo je ~udo {to sam na{ao El-Hidra, bilo je ~udo {to mi se islam vratio i otvorio u prsima kao latice lopo~a u rano jutro, bilo je ~udo {to me je isti ezan ispratio i do~ekao. Iako El-Hidr ka`e da njegova knjiga pripada svijetu ljudskog umije}a, ipak je ovo knjiga jednog evlije, a ona ne mo`e biti ni{ta drugo do ~udo. Zato, evo, zauvijek i nestaje... ^ekaju}i da se Musa vrati, osim na du`nost pisara u hramu boga Seta, najvi{e snage, opreza i usredsrije|enosti tro{io sam na to da mi se niko od ljudi odvi{e ne pribli`i da ne padnem u kakvu zamku iz koje ne bih umio na vrijeme iza}i. Usto sam godinama radio jo{ dvije stvari, ku}u za Peptu i pla{t izvinjenja za Utaa. Svakodnevno sam, usput, svako ba~eno, i najiskrzanije slovo, sve rije~i, i zga`ene i polomljene, skupljao svuda po Pi-Ramzesu, po putevima, po gradili{tima, po smetlji{tima, po hramovima, a onda od njih gradio rukopis male, skromne, ali ~iste i ~vrste ku}e namjesto napu{tene, polusru{ene kolibe u Vesetu u kojoj smo A{ait i ja probdjeli prvu no} nakon mog dolaska u Egipat. Gradio sam je i sastavljao nekoliko godina. Kad je ku}a bila zavr{ena, od rije~i koje su pretekle, a i od rije~i koje sam jo{ podugo namicao, istkao sam prekrasan ogrta~ ponizne molbe za oprost koji sam namijenio Utau. Isjekao sam jo{ srebra iz svojih plitica, platio pouzdana posrednika i poslao ga u Veset. Kada se vratio, on re~e: “Taj Pepta je le`ao bolestan. Pokazao mi je gdje je bila koliba. Od nje vi{e nije bilo ni traga. Na tom mjestu napravljena je ku}a kakvu si tra`io. Pepta se u nju uselio, a onda me odmah iz nje jarosno istjerao. Iako bolestan, volio je da se {ali. [to se ti~e Utaa, on je ogrta~ primio s divljenjem i zahvalno{}u. Da ti bogovi podare dobro zdravlje, rekao je, ali je poru~io i to da ne `eli da te vidi. ^uo sam da je u slu`bi vrhovnog mjera~a `ita hrama boginje Mut i da se svi seljaci u okolini Veseta boje Utaove batine.� Kada se Musa, Bo`ijim odre|enjem, vratio u PiRamzes da izvede svoj narod iz Egipta, vi{e se nisam odvajao od njega, vjerno sam mu slu`io.

BEHAR 101-102

On je mene pamtio i prihvatio me je s povjerenjem i bez pogovora. Znao sam da je Bogu govorio da Mu ne zna ime i da mu je Bog rekao Svoje ime, po`alio se Bogu da ne govori dobro, da muca, pa mu je Bog odredio brata Haruna da govori ono {to Musa treba da ka`e narodu; bojao se te{ke zada}e koju mu je Bog natovario na le|a tako da je tih dana `elio {to prije na}i El-Hidra, ~ovjeka koji je obdaren znanjima, da ga pou~i, ne bi li mu i to kako pomoglo u poslanju zbog kojeg se, nakon ~etrdeset godina, iz Madijana vratio u pokrajinu Go{en. Musa je sada bio u osamdesetim, sijede kose, bujne dvodijelne brade, lica i bora spe~enih suncem i vjetrom, odjeven u dugu vunenu pastirsku odje}u i sa drvenim {tapom koji je imao ~udotvorne mo}i. Ali ja nisam vidio kada se Musaov {tap pretvorio u zmiju koja je upla{ila faraona Merneptaha, niti ono kada je njegov {tap progutao sve ~arolije faraonovih ~arobnjaka. Mi smo po{li u potragu za El-Hidrom prije tih doga|aja. Poslije susreta sa El-Hidrom, Musa je oti{ao Merneptahu da ga moli za spas svoga naroda i faraon je deset puta slagao Musaa da }e @idove pustiti iz su`anjstva. Zato je na Egipat palo deset po{asti: najprije su se vode Nila pretvorile u krv, zatim su zemlju preplavile `abe, onda va{ke, pa bube, pa su `ivotinje krepavale od bole{tina, pa su skakavci opusto{ili polja, onda su se okrastali ljudi, pa je grad uni{tio svu `etvu u cijelom Misiru, potom je zavladala takva tama da niko nikoga nije vidio, i na kraju su svi prvoro|enci u Egip}ana poumirali; tad su @idovi pobjegli iz Egipta. Bje`e}i, nai{li su na more Sirbonis. Musaov {tap je prepolovio more pa je {est stotina `idovskih porodica, oko dvadeset i pet hiljada du{a, sa svojim stadima i sa blagom koje su ponijeli iz Egipta, pre{lo po morskom dnu na drugu

stranu, a kada je faraon Merneptah pojurio za njima, more se sklopilo i nad njim i nad svom njegovom vojskom. @idovi su krenuli dalje kroz pustinju gdje su jeli slatke bijele bobice mane i prepelice koje su padale s neba. Ali ja to nisam vidio, Abi i ja smo ve} bili u Sarajevu kada se sve to dogodilo, to je ostalo iza nas, duboko u vremenu, i o tome znamo samo po ~uvenju, mi sve to sami nismo ni vidjeli, ni do`ivjeli. I kada ono jutro Musa re~e: Idemo na malo du`i put, ispeci nam ribu da imamo za u`inu - ja to sve obavim kako treba, ispe~em ribu, omotam li{}em i turim u torbu. Ali u torbu, drhtavih ruku od uzbu|enja, pohranim i crnu A{aitinu zdjelicu, a stavim i tri srebrna pladnja. Pladnjevi su ve} odavno bili iskrivljeni i zrakasti, jer sam za ~etrdeset godina isjekao svaki trokuti} iz njih koji sam mogao, a da im pritom sa~uvam obrise. Ponio sam sve {to sam imao, jer sam znao da se vi{e nikada ne}u vratiti. Potom zovnem Abija. Za{to si i oca poveo? - upita Musa. Nije mi to otac - rekoh. Nego...? To mi je sin. Musa ni{ta na to ne re~e i mi po|osmo. Pa ~ak ako se tu i zadesi, nikakav tekst nikada ne upi{e nikoga koga ne treba, a pogotovo sveti tekst, i to je znao Musa, a znao sam i ja, Abi ne}e smetati. Dugo smo i{li sve dok nismo do{li do obale mora. Dan se bli`io kraju. Musa sjede uz jednu stijenu da se odmori i odmah zaspa. - Lezi i ti - rekoh Abiju i on le`e podalje od Musaa zaklonjen onim kamenom tako da ga nisam vidio. Dok su starci spavali, uzmem ribu iz torbe, pa za|em stijeni od pu~ine. Do stijene je jedva dopirao pokoji talas, a ondje gdje je stijena izbijala iz pijeska, u udubini, mre{kala se bistra voda. Sve

81


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

je bilo kako pi{e, Musa je malo prispao, a meni je riba skliznula u more. Ali {ta ako pustim da mi mrtvu ribu odnesu talasi? [ta ako ovo nije mjesto gdje se sastaju dva mora? Gdje je ovdje Hajat? Nigdje u blizini ne vidim Izvor @ivota, a trebalo bi da je uz samu obalu. “Da je takne samo kap vode Hajata, odmah bi o`ivjela”, mislio sam, ~vrsto dr`e}i svoju pr`enu ribu u rukama. I onda, onako, vi{e se igraju}i, smo~im prste u onoj vodi pod stijenom i popr{}em ribu. Riba odmah od glave bijesnu, ra{iri {krge i zinu, sva joj se skliska krlju{t niz tijelo s perajima i repom obnovi, izmigolji mi iz {ake, i pra}aknuv{i se na mokrom pijesku, odsko~i u more i nesta. @urno se vratim do svoje torbe, tamo na ono mjesto gdje sam sjedio, misle}i: “Kako sada ovo da zaboravim...?” Uto se Musa probudi, usta i mi krenusmo dalje. On je sve vrijeme gledao u talase ne bi li kako ugledao gdje se sastaju dva mora, a onda re~e: - Umorili smo se, daj nam na{u u`inu. Stanem, tobo`e, kopati i horvati po torbi, a onda rekoh: Kada ste ono vi malo~as prilegli, riba mi je iskliznula i oti{la u more...! Eh, to je ono {to tra`imo! - re~e Musa, pa se sve trojica vratismo na ono mjesto. Kad tamo, stoji El-Hidr. Musa odmah stane govoriti ma{u}i rukama kad god bi zamucao, a El-Hidr na mene i Abija nije ni pogledao. Ionako, u taj prvi mah, od silna uzbu|enja, ne bih ni znao {ta bih. - Ne}e{ se mo}i strpiti - re~e El-Hidr Musau. Znao sam da }e El-Hidr na Musaove o~i potopiti ribarima la|u, ubiti dje~aka D`isora, prezidati i popraviti polusru{eni zid u selu u kojem }e biti neljubazno do~ekani i da se Musa nijednom ne}e mo}i strpiti. Onda reknem prepukla glasa: Vrati me... ho}u da iza|em... A ko si ti...? - upita El-Hidr. Skamenio sam se od u`asa, pa on je mene potpuno zaboravio! Tresu}i se kao prut na vjetru, posegnem rukama za onim pladnjevima i tresnem ih El-Hidru pred noge. On odmah re~e: - A, had`i hafiz Abdulah Misri el-Bosnevi, Sarajlija! Boga ti, kako si me na{ao...? I to je bilo drugi put da sam se prema Hidru nedoli~no ponio. Prvi put ono kada sam objema rukama zategao njegovu galabiju da se uvjerim ima li tijelo, i sada, kada sam se, na njegovo pitanje kako sam ga na{ao, drsko

82

proderao: - Volim ~itat’...! - De, ne ljuti se... - otpovrnu Hidr, i pokazuju}i glavom na Abija, upita: A ovo ho}e{ oca da mi poka`e{...? To mi je sin. Oni pladnjevi su se ve} topili i nestajali u pijesku, ba{ kao {to je i onu sablju, koju je ElHidr isukao pred Pindolom, orosiv{i je, progutala trava. - Malo me po~ekaj - okrenu se El-Hidr Musau, i mi se sve trojica, Abi, ja i El-Hidr, na|osmo u Tebi. Za~uv{i ezan, osjetio sam kako mi se ko`a zate`e, a du{a puca od ushita. I Abi i ja smo ve} bili odjeveni u galabije. Ne{to me je pod odje}om `uljalo i u prvi mah sam pomislio da je to zato {to sam predugo nosio samo prega~u oko bedara, pa mi se sada na ovo dugu halju valja naviknuti, ali opipav{i se, napipam ne{to okruglo i sav sretan shvatim daje to A{aitina zdjelica, te je odmah ~vrsto prigrlim i stisnem uza se. Ezan me ispratio, ezan me do~ekao... - rekoh. To je onaj isti ezan koji te je ispratio - odgovori El-Hidr. On se ve} `urno uputio ka Abu Had`ad`ovoj d`amiji i ja pohitam za njim. Kada smo se vratili iz d`amije, zatekosmo Abija kako jo{ uvijek sve i na sebi i oko sebe znati`eljno zagleda. Onda El-Hidr re~e: - Danas, 12. decembra 1530. po miladu, bio si u Egiptu i, eto, doveo si sina... S tobom sam u ba{~i koju si zasadila cvije}em i svim vrstama mirisavog bilja. Divan je bazen koji si svojom rukom iskopala. U svje`ini sjevernog vjetra lijepo je mjesto gdje se {etamo kad je tvoja ruka u mojoj. Moje srce prepuno je radosti zato {to smo zajedno. I kada to El-Hidr re~e, meni se o~i orosi{e suzama. Bila je to pjesma koju mije A{ait pjevala. ^vrsto sam stiskao njenu zdjelicu pod svojom galabijom. - A pogledaj tamo - nastavi Hidr i pokaza rukom ka oblaku dima u pustinji - samo 168 dana ranije, 27. juna ove, 1530. godine, uprili~eno je sune}enje ~etverice sinova sultana sultana, vladara vladara, Bo`ije sjene na zemlji,

gospodara Bijelog i Crnog mora, Rumelije i Anadolije, Kurdistana, Perzije, Damaska, Alepa, Kaira, Meke i Medine, Jerusalema, cijele Arabije, sultana Sulejmana Hana Veli~anstvenog. Proveseli se, nau`ivaj se i nagledaj ~uda na toj gozbi koja }e trajati danima i koju nikad ne}e{ mo}i zaboraviti... A jesu li u onom oblaku slova? Jesu. E, ja `elim okon~ati ~itanje ove knjige. El-Hidr pokaza rukom ka Nilu nad ~ijim vodama su se lelujali pramenovi magle i re~e: - Za svega trista godina, dvadeset i ~etvrtoga oktobra hiljadu osam stotina i tridesete, zbi}e se ono {to tamo vidi{. Kud to oni ljudi odnose jedan od ona dva obeliska ispred pilona Ramzesa Drugog? I kako }e ga onolikog odnijeti? Mnogo ih je tamo oko tako zahtjevna i neobi~na posla, a eno i goleme la|e usidrene uz obalu, jer obelisk, nakon tri hiljade godina nepomi~nog stajanja, ide na dalek put, u Pariz, pa i tamo mo`e{ sebi na}i kakvu djevu, tamo ima cura na pasja preskakala... Jesu li one magle slova? Jesu. E, ja ho}u da okon~am ~itanje ove knjige rekoh. - Dobro - re~e Hidr. - Ako te grijesi, pri tvom desetom starenju, a to, ~ini mi se, pada dvije hiljade pedeset i ~etvrte godine po miladu, ne svuku u grob, vidje}emo se opet. ^eka me Musa ibn Imran... I to rekav{i, Hidr nestade, a Abi i ja se istog trena na|osmo u Sarajevu. Bila je, kako i spada, zima hiljadu devet stotina trideset i tre}e. Hidrove knjige vi{e nema. Moj prijepis i prijevod je negdje u sanducima s drugim knjigama, a svi su sanduci pod klju~em u podrumu. Od Hidrove knjige znam napamet njene posljednje rije~i: i ganj z tro~i bu pu{is otoborlonu ~i u ziadu {e kud, a as ki tu ribiju ze bi ka i dabiruzi o{otrokja se kud bi san zu bi se, a pamtim ih samo zato {to ni{ta ne zna~e, jer ovo ~itanje El-Hidrove knjige osje}ao sam kao najve}i grijeh u svome dugom `ivotu. Stotinu godina ne}u se usuditi otvoriti kakvu knjigu, pa ni najbezazleniju. Za`mirio bih svaki put kada bih ugledao kakvo slovo. Ali bih A{aitinu zdjelicu, koja je stajala na vidnom, sigurnom i bezbjednom mjestu, pogledao svaki put kada bih tuda nai{ao. El-Hidrova knjiga, vlastita naklada, Sarajevo, 2011., str. 157. – 170.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Nakaza i vila BIO JEDNOM JEDAN Bio jedan car i bio car i ni{ta vi{e. A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i - ni{ta vi{e. A bio jedan prosjak, samo prosjak i ni{ta vi{e. A bio jedan bogat, samo bogat, i ni{ta vi{e. A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan. A bio jedan darovit da darovitiji ne mo`e biti, darovit i ni{ta vi{e. A bio jedan mudrac, bio samo mudar. A bio jedan sa`aljiv. A bio jedan du{evan. A bio jedan samo jak, samo jak i ni{ta vi{e. A bio jedan za d`abe. A bio jedan onako. I bio jedan. *** Onog cara skinulo s prijestolja. Ona ljepotica ostarjela. Onaj prosjak ostao prosjak. Onom bogata{u sve bogatstvo pusto ostalo. Onaj pehlivan pao sa `ice. Onaj daroviti ni{ta nije napravio. Onaj mudrac svakoga savjetovao samo sebe nije mogao da nasavjetuje. Onaj sa`aljivi plako. Onaj du{evni du{evno obolio. Onom jakom se tobo`e divili. Onaj {to je bio za d`abe i umro je za d`abe. Onaj {to je bio onako, mogo je i da ne bude. Onaj {to je bio, bio je, ali nije ostao. *** A bio jedan po{ten, samo mu bilo dosadno. A bio jedan pokvaren i nije mu bilo dosadno, stalno strahovao da ga ne uhvate. A bio jedan u zatvoru. Puste ga, a on malomalo, pa opet u zatvor. A bio jedan oti{ao u tu|u zemlju i za njega se vi{e nikad ni{ta nije ~ulo. Njegovi misle da je `iv.

BEHAR 101-102

A bila jedna samo iz bardaka vodu pila. A bio jedan pa bi {ta god bi kome {ta dobra u~inio gledao bi da ga makar malo ponizi. A bio jedan pa u~inio ne{to {to je bolje i ne kazivati, ne{to od ~ega se ~ovjek prosto skameni. A bio jedan malo na svoju ruku, ali dobar. A bila jedna starica, nikli joj tre}i zubi, samo sitni i o{tri. A bio jedan ~ija je mati vile vi|ala. A bio je u @ep~u, prije, Zeleni ^ovjek koji je `ivio u vodi. A bio jednom jedan ~ovjek jako bolestan, na{ao neki korijen u svojoj avliji i sutradan odmah ozdravio. Eno ga i sada hoda. A bio jedan pametan pa umro. A bio jedan onako. I bio jo{ jedan. *** A bio jedan nikad `enu u usta nije poljubio, jest’ drugdje, ali u usta nije. Bio jedan volio pse, a mrzio ljude. Bio jedan pa nije volio da gleda da mu `ena po ku}i radi, nego `ena poradi dok njega nema, a onda sjedi i ne mi~i. A bio jedan svega ga bilo stid; drugi go, a njega stid; jeo kri{om. Bila jedna svemu se ~udila; jutrom ustani pa reci: “Ah, vidi mene, ja ustala!” Druge `ene je od toga odvra}ale. Bio jedan sve mu moralo biti zatvoreno, zaklopljeno, zaklju~ano i zavezano: nikako nije mogao da gleda ni{ta otvoreno, nepoklopljeno, otklju~ano i odvezano. A bio jedan volio kape.

A bio jedan svakome u o~i gledao. A bila jedna sve otirala i sa sebe i sa drugih i kod sebe i kod drugih. A bio jedan policajac, koga god uhvati, on ga pusti; najposlije slu`bu izgubio. Bio jedan muhanat, {ta god bi mu ko reci, a on veli: “Nije tako!” Mo`da je i u pravu. Bio jedan omrzlo mu govoriti. Bila jedna djevojka pa mrzila momka kad je pored nje, a voljela ga kad nije pored nje. A bila jedna pa joj bilo dosadno s mu`em, a bilo joj dosadno i bez mu`a. A mo`da je to jedna te ista. A bila jedna pa se zaljubila u nekakvog i mada je on nekud oti{ao, ona nikako da ga zaboravi. I kad se za drugog udala, neprekidno je na onoga mislila. Gotovo da nije ni krila. A bilo jedno dijete godinu dana samo mu{mule jelo. Bio jedan prosjak kusur vra}ao. Neko mu da dinar, on mu vrati poli}, i sve tako. A bio jedan dobar ~ovjek, svak’ mu se `iv ~udio. I bio jo{ jedan.

83


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

SIJELO MUDRACA Na|u ti se jednom neki, pa stanu govoriti o tome koje su ljudske osobine ponajbolje. Prvi re~e da je najve}a ljudska osobina hrabrost, ali, re~e, ni~im se hrabrost ne da opisati i jedino {to se uz hrabrost mo`e re}i i dodati jest to da hrabre sre}a prati. Te ti taj stane hrabrost uzdizati {to je god mogao i znao bolje i vi{e. Drugi, opet, re~e da je najbolja ljudska osobina biti dobar. Da se samo dobrim zlo mo`e pobijediti. Te dobro uzdigne do neba, a da je mogao, i vi{e bi. Tre}i re~e da je najbolja ljudska osobina te`nja za ljepotom, da je ljepota ne{to ama-ha, i da }e svi ljudi, kad-tad, pred ljepotom, {to od svoje volje, {to onako - nikom poniknuti.

Te ti taj stane ljepotu u visine uzdizati. Uzdizo, uzdizo, pa stao. ^etvrti re~e da je najbolja ljudska osobina prijateljstvo, a peti re~e da nije prijateljstvo nego drugarstvo. [esti, opet, re~e da je najbolja i najpo`eljnija ljudska osobina juna{tvo, pa stane kititi pri~e o junacima i juna~kim djelima da ga je milina bilo slu{ati. Sedmi re~e da je najbolja ljudska osobina dare`ljivost. Osmi da je to po{tenje. Deveti da je to ljubav. Da je ljubav nenadma{na ljudska vrlina koju pjesnici svih naroda hvale od davnina i da }e je hvaliti dok je svijeta i vijeka. Jer ljubav pro`ima sve, i bilje i `ivotinje i sav ljudski rod. Deseti re~e da je za njega domoljublje najbolja ~ovjekova osobina. I njega je bilo milina slu{ati. Jedanaesti, opet, pote`e ~ast i ponos, pa to dvoje stane u zvijezde okivati, mnogi mu rije~ju prisko~i{e u pomo}. Dvanaesti re~e da sve pomenute osobine zaslu`uju svaku hvalu i podr{ku, ali da je za njega najvrijednija ljudska osobina - vedra narav. A trinaesti me|u njima bio nekakav dedo, te on re~e da je za njega najvrijednija ljudska osobina - skromnost. [ta bi to ko bila skromnost? - upita{e ga, a dedo tiho otpovrnu: Skromnost je znati gdje ti je mjesto, jer jedan pored drugog mogu stajati i car i prosjak, pa da ih obojicu resi ista ta vrlina. Ali se s dedom niko nije mogao slo`iti te nastane takva graja da su i sijelo morali obataliti.

VILA I NE@ENJA Bio jednom jedan postariji momak, nikako da se o`eni. Koja god - nijedna nije za njega. Sve je on imao {to `iv ~ovjek treba da ima, i preko toga, ali svakoj curi mahanu nalazio. Gledala to vila, pa joj se ne{to ra`alilo. Opremi ti se ona ko kakva cura, pa si|e tu, u tu kasabu u kojoj je bio taj momak i poka`e mu sve. Njemu ona odmah zapne za oko, pa ti rekne svojima da bi tu, ba{ tu curu, o`enio. Oni njegovi se tome ve}ma obraduju, pa odmah odu da je tra`e i prose, a vila se poka`e ko sirota bez oca i majke i igdje ikog svog, ba{ onako kako je onom momku odgovaralo. I jo{ rekne

84

da se zove tako i tako, te mu i tim ugodi. Isprose je, to svadbu uzdurisali vanjtakvu, a kad je mlado`enja sutradan iza{ao pred ku}u, vila za to malo vremena svu ku}u pospremila i jo{ mu ~orbu, upravo onakvu kakvu on voli, skuhala za doru~ak. I sve tako. On i ne zazine da ne{to izvoli, a ona mu to stvori. Najposlije od ljepote i bonluka i svega potaman, taj ~ovjek, gluho i daleko bilo, pame}u poremetio, pa je onako rahat od pameti tumarao po svijetu. A vila kako do{la tako i oti{la.

MATERINO SRCE Bio jednom jedan pa se skroz u jednu zaljubio. - Bi l’ po{la za me? - Bih, ali da mi materino srce na dlanu donese{. Ode momak ku}i, `ivo srce materi iz njedara i{~upa, pa poteci djevojci. Uto se spota~e i pade, a maj~ino srce pro{aputa: - Jesi li se udario, sine?

BUNAR Bio negdje dubok bunar ali se nije znalo ima li u njemu vode pa ti sve`u jednog konopcem oko pasa da ga spuste u bunar da vidi ima li vode. Ovaj re~e: - Mene je, ljudi, strah. Mo`e mi dolje, u bunaru, a`daha glavu otkinuti. A ovi mu reko{e: - Ni{ta se ti ne boj. Ako ugleda{ a`dahu, ti cimni konopac a mi }emo te izvu}i. Tako i bi. Spustili toga u bunar. Kad vide konopac se cima, te oni br`e-bolje izvuku onoga na konopcu. Kad tamo, a on nema glavu. Onda jedni reko{e da onaj nije ni imao glave te ti tu udare u prepirku. Najzad se slo`e da odu njegovoj `eni. Te odu njegovoj `eni: - Ama, Boga ti, reci nam je li tvoj ~ovjek imao glavu? A `ena odvrati: - Haman je imao jer je neki dan i{ao da kalufira fes! Nakaza i vila – Sedamdeset sedam pri~a, Biblioteka DANI, Sarajevo, 2004.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Ruhani i {ejtani inspiracija Ina~e, musliman ne mora, po mom iskustvu i osje}anju stvari razbijati samo svoju glavu kada treba da rije{i ne{to {to ga mu~i u `ivotu. Za{to? Zato {to musliman ima Kur’an. A u Kur’anu su odgovori na sve {to nas mu~i i priti{}e. Htio sam danas govoriti o {ejtani i ruhani-inspiraciji. Inspiracija je, vi znate, nadahnu}e; kada ja pi{em - mene nema, (mogu govoriti samo ono {to sam li~no do`ivio), ja sam samo sluga rije~i, medij, ja sam samo nekakav provodnik kroz koga, u potpunoj usredsrije|enosti, prolaze neke misli i rije~i odnekuda, ja sam samo onaj koji ih hvata i bje`i a ni to ne mogu u~initi onda kada ja to ho}u, to moram o~ekivati, nadahnu}e do|e nekako samo od sebe. Pomenuo sam {ejtani-inspiraciju i ruhani-inspiraciju. [ejtan, zna se {ta je! [ejtan nije dobar, on nas stalno isku{ava i na zlo navra}a, Allah je d`ele {anuhu dobar. Ruhani, to je rije~ koja dolazi od arapske rije~i ruh {to zna~i du{a, duh. Kada jedan bosanski, sarajevski, na{ knji`evnik, koji se zove Sead Fetahagi}, napi{e u novinama da musliman pet puta dnevno prakticira fiskulturu, onda je to {ejtani inspiracija, jer to nije ta~no, muslimanu je odre|eno da pet puta dnevno vr{i namaz, a ne fiskulturu, a neznanje, nepristojnost ili nevoljkost kojima je progovorilo pero na{eg knji`evnika, kada je to napisao, jeste u znaku {ejtaniinspiracije. On nije svjestan da je sluga {ejtanov! Mnogi na{i knji`evnici tokom posljednjih pedesetak godina nisu bili svjesni da su pod {ejtani-inspiracijom(...)

BEHAR 101-102

SLOVO ^ITAOCU (augusta 1990) Sino} je u @ep}u obijena knji`ara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba ~itaoca. Istraga je u toku... Kada su me priveli u stanicu milicije, legitimisali i upitali jesam li ja taj pisac, nisam priznao. Da ne bih dobio vaspitnu palicu po le|ima. Sje}am se divnih starih `ena, rahmetli Almas-hanume, Numan-efendinice, moje strine \ulse, hanuma koje nisu ni ~itale ni pisale a bile pravedne, mudre, dostojanstvene, vedre i diskretne dame ba{~i, avlija, sokaka i kom{iluka, onih koje su jednom rukom mijesile kruh, a drugom odr`avale moralnu ravnote`u ku}e i porodice. Allah im se smilovao i d`ennet im podario! One su imale samo jednu Knjigu. ^ak mo`da samo jedan ajet. Ogromno ljudsko blago le`i mrtvo pohranjeno po na{im bibliotekama kao {to nepojamna ljepota bosanskih brda neprekidno, dan i no}, u svim svojim mijenama promi~e pred na{im o~ima. Silnu {tetu ~inimo sebi, a sve nam je nadohvat ruke. Kada su svojevremeno Seobe Milo{a Crnjanskog prevedene na francuski, jedan tamo{nji novinar je izjavio: “Ja znam da je Seobe napisao genijalan pisac, ali znam isto tako i to da Rat i mir nije napisao niko!”. Na stotine je knji`evnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za ~itaoca. Jer dobar ~italac je rijedak isto tako kao i dobar pisac. Me{a Selimovi} je pisac samo jedne dobre knjige, kakvih u Srbiji i Hrvatskoj ima na desetine, a u svijetu odavno ve} na stotine. Gargantua literature Miroslav Krle`a, da je `ivio i hiljadu godina, ne bi mogao barokom svoje re~enice prikriti osrednjost svog knji`evnog dara. Veliki pisac Ivo Andri} tu|im, konzulskim o~ima gleda nas, bosanske muslimane i tako i pi{e o nama u svojim knjigama. Pa ipak, to su tri teretli imena od kojih ni pisci ni ~itaoci ne mogu ni da dahnu u ovoj zemlji. U Jugoslaviji ima vi{e knji`evnika nego u Kini, a samo u Bosni i Hercegovini pola miliona nepismenih. Sve su knjige ve} napisane, samo ih niko ne ~ita. Pa i oni koji ~itaju ne znaju da ~itaju! Eno Kur’an, rije~i od Boga, sve slovo do slova ko krila meleka, pa ih mnoge ljudske o~i ne vide. Ja sam bosanski musliman terorisan takozvanom svjetskom knji`evno{}u, i sve su moje knjige, da mi Allah oprosti, manje-vi{e {ejtani, a ne ruhani inspiracije. ^ime je moju du{u trovala {kolska lektira: apsurdom Alberta Kamija, literarnim jednoumljem @an Pol Sartra, knji`evnim gr~em {ejtana koji se mu~io da postane ~ovjekom - Francom Kafkom, Samjuilom Beketom, parazitom i le{inarom na zdravom stablu lijepe knji`evnosti, sve samim ~ita~ima Dostojevskog. A moju du{u bla`e knjige kao {to su: Pisma iz mog mlina Alfonsa Dodea, Ba{ta sljezove boje Branka ]opi}a i duh islama u makar samo jednoj jedinoj pjesmi nepoznata pjesnika. Nikoga ne optu`ujem i nikoga ne krivim za d`ehennem kroz koji sam prolazio cio svoj `ivot, evo, ve} pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sre}i, snazi, zadovoljstvu i ushi}enju koje danas osje}am, osim Allahu d`ele{anuhu!

85


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

MOJA MUSLIMANSKA TRILOGIJA (decembra 1990) Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu no} pisac, ~ak, nekako, ~ini mi se i ispod dana i ispod no}i da sam pisac, veoma ~esto zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokre}em, da se njime slu`im i, kad ovo ka`em, naro~ito su mi s uma smetnuta le|a i potiljak; a o tome da sam takozvani ~ovjek koji ve`e i razvezuje snopove vlastitih vrlina to je, kako izgleda, ponajvi{e potisnuto jer me grubost nu`de da zaradim kruh svagdanji ve}ma pritiska; uz to, pitanje je da li bih mogao biti vrlovit u dodiru s mno{tvom ljudi koje ne poznajem i koji mene samo vide kako prolazim i, da li imam snage da budem bolji od onih s kojima vezem goblen odnosa, onih kojima oprezno pru`am ruku trse}i se da je prihvatim tako da je vi{e nikad ne ispustim; ali ovo posljednje nekako ne spada u ovo malo pismeno. Iako i ~itam i pi{em od svoje {este godine `ivota, iako sam prvu noveletu objavio kada sam imao trinaest godina (U bostanu, Plavi vjesnik, 1953.) a prvu pri~u s osamnaest (Posjeta, Oslobo|enje, 1958.), tek sada kada su iza{la Bra}a i veziri (Veselin Masle{a, 1989.) pristajem na to da se nazovem piscem, knji`evnikom. Kako li veliki pisci gledaju na male pisce? Da li onako kao {to general gleda na vojnike? Ili bogata{ na siromahe? Ili onako kao {to ljepotica gleda? Roman Bra}a i veziri stavljam uz prethodna dva romana, Ugursuza, 1968. i Karabega, 1970. i dr~no ih u sebi imenujem svojom muslimanskom trilogijom. Potpuno jasno vidim ovaj dio stranice “Oslobo|enja” koji mi je dat da iska`em svoju poetiku romana i on je za mene dragocjen; na ovom prostoru ja mogu iskreno da iska`em istinu svoga maglenog iskustva, ali za{to, kada

Na stotine je knji`evnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za ~itaoca. Jer dobar ~italac je rijedak isto tako kao i dobar pisac.

86

U Jugoslaviji ima vi{e knji`evnika nego u Kini, a samo u Bosni i Hercegovini pola miliona nepismenih. Sve su knjige ve} napisane, samo ih niko ne ~ita. Pa i oni koji ~itaju ne znaju da ~itaju! Eno Kur’an, rije~i od Boga, sve slovo do slova ko krila meleka, pa ih mnoge ljudske o~i ne vide. ka`em muslimanska trilogija bivam zasut nebrojenim pomislima o tome kakve }e sve primisli imati na{ ~italac? Zasut primislima, nemam volje da tu sintagmu domislim, a pou~en spisateljskim iskustvom da se prilago|avam jedino svojoj savjesti, onda kada pred sobom budem vidio blago, dobrohotno lice, njemu }u rado, s ljubavlju i ne {tede}i o toj sintagmi govoriti. [ta je to ono od onoga {to bih ja mogao sada re}i, kojih se rije~i rado prihvatam kada ho}u usmeno da ka`em {ta sam ja to `elio da napi{em? Re}i }u prihvatljivo: Ugursuza sam pisao ne znaju}i {ta pi{em, Karabega sam pisao znaju}i {ta pi{em, a Bra}u i vezire sam pisao i znaju}i i ne znaju}i {ta pi{em. Znam i ovo: u Ugursuzu sam pisao o slutnji, o tome da ljudi slute zlo i ne mogav{i da ga i{~ekaju, sami ga sebi ~ine prije nego {to samo do|e, da {to prije do|e da ga se rije{e; u Karabegu sam `elio da ~itatelj obljubi Umihanu i ubije Karabega, ali je ~itatelj obljubio Umihanu, ali nije ubio Karabega; a u Bra}i i vezirima sam pisao o tome da onaj kome je neko du{u uzeo, du{u od drugoga uzima. To. Ja `ivim uporedo sa svojim u`asima, nekako ravnopravno i mirno. O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi ne{to drugo. ^ak i kada `ivi svoju knjigu, pisac se njome ogra|uje. Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks? A tek ono drugo? Saraj’vo! Eto {ta zna~i rije~! Zna~i - to joj je! Mo`da je pisanje kao disanje?! U svakom slu~aju kao ~italac svojih sopstvenih knjiga znam da se ponad njih stvara neko neuhvatljivo zra~enje kojima te knjige di{u, a {to ja nisam izri~ito namjeravao da bude, da je to

ne{to naknadno, ne{to {to se dogodilo mimo moga nadzora i da je to nekada i nagrada za moj trud. Slu`io sam se razli~itim knji`evnim postupcima: Ugursuza pripovijeda gluhonijema nakaza, Karabega pripovijeda d`in, a roman Bra}a i veziri napisan je u jednoj jedinoj re~enici; uvjeren sam da mogu kazati i to da sam time ure|ivao okoli{ za svoj glavni drum; oduvijek sam `elio da pi{em izistinski, onako kako uistinu osje}am da treba pisati, ali sam ranije nailazio na neprobojan granitni zid i u`asnut bje`ao od pisa}eg stola. Toga zida vi{e nema, sada imam bunar u kojem su sve moje re~enice. Ja poznajem njegovu tamu i njegovu dubinu. Sve tri knjige se`u u pro{lost, u istoriju Bosne i Hercegovine sto, sto i pedeset godina unazad i sve tri se trude da po{tuju istorijske ~injenice onako kako su i onoliko koliko su doprle do nas. To su zadaci i ograde! Riznica gotovih fabula? Podastrte teme? Patina vremena! Sloboda pi{~eve interpretacije! Moje povjerenje u sopstvenu re~enicu je veliko, moja re~enica je mehlem za moj bol, moja re~enica je odgovor na sva moja pitanja. Ja mogu misliti da je vukodlak ono o ~emu mislim, ali re~enica mi uzvra}a da je `ivot ne{to vi{e i obuhvatnije i od nje i od vukodlaka. Zato u nju imam puno povjerenje. Sve mi daje i nadaje a jedino {to od mene i{te je potpuna usredsrije|enost; i tu nema moga imena, ni mojih ~italaca, ali u tom kolopletu, u toj mre`i blista dar koji me odozdo zapahnjuje sjajem, di`e glavu i moje ushi}enje dugo struji mojim `ilama. Kojim rije~ima da obuhvatim to {to pi{em, jer ovdje se okon~ava prostor koji mi je ljubazno dat za ovu priliku i za ovu namjenu, zadr`avaju}i za se svoje sumnje i nedoumice, a ~itaocu nude}i gotovu, nesmrvljenu istinu, istinu stisnutu u {aku, istinu u jednom komadu?

Re}i }u prihvatljivo: Ugursuza sam pisao ne znaju}i {ta pi{em, Karabega sam pisao znaju}i {ta pi{em, a Bra}u i vezire sam pisao i znaju}i i ne znaju}i {ta pi{em.

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

NARE\UJEM! (decembra 1992) ^uh malo~as na radiju da je negdje, haman u Konjicu, ka`e: vijest iz Mostara, a o Konjicu, da je, helem, neko, e ne ~uh dobro ko, uhapsio Jovu Divjaka zato {to je tobo`e {vercovao municijom i kobajagi prodavao zarobljene ~etnike za marke-pare. Evo sjedim uz `i`ak, nikakvih podataka ni o ~emu nemam osim {to ~ujem vijesti na radiju i to jedva jer stanica {umi, zuji, pucketa i {u{keta pa ipak znam da je hap{enje Jove Divjaka nepravedan {amar Armiji Republike Bosne i Hercegovine! Kako ja to mogu znati? Znam zato {to di{em onako kako Bosna di{e. Ne treba za to nikakva posebna pamet. Zato ja, Ned`ad Ibri{imovi}, borac III ~ete V bataljona V brdske dobrinjske brigade i bosanski pisac nare|ujem da se Jovo Divjak odmah pusti, a sve Bosance bez razlike na vjeru koji vole dr`avu i Republiku Bosnu i Hercegovinu i bore se za nju upozoravam da ljude, ma ko oni bili, koji su uhapsili Jovu Divjaka dr`e na oku i pru`e im priliku da se poprave.

GRANICE SOPSTVENE KO@E (juna 1993) Kada sam 1971. godine bio u Parizu, jeo sam pe~ene patke u sosu od gljiva, zelenu salatu s orasima i kri{ke crnog i bijelog hljeba, ali se u moj stomak uskoro uvukla neobi~na i nepoznata glad: bio sam sit, a gladan; nakon tri mjeseca provedena u Parizu vratio sam se ku}i u Bosnu; u vozu za Bosnu jedna Bo{njakinja jela je svoju pitu; dala mi je komad te svoje pite i sva mi je ona glad najednom i{~ezla. Jutro je, tek sam ustao, i drhtavom rukom pi{em ove rije~i piscima svijeta. Jer, otkako jedem “humanitarnu� hranu mogu da mislim i hodam samo do podne. (Na tome, naravno, svijetu zahvaljujem.) Ja sam Bo{njak, moja zemlja je Bosna, a zvani~no joj je ime Bosna i Hercegovina; granice Bosne osje}am kao granice sopstvene ko`e. Srbija, Crna Gora i Hrvatska ho}e da podijele Bosnu i Hercegovinu, a moj narod da uni{te. Ni Vije}e sigurnosti UN, ni KEBS, ni Evropska zajednica, ni peterica ministara, ni Konferencija islamskih zemalja, ni Vens-Ovenova komisija... ne znaju ni da pi{u ni da ~itaju svoje rezolucije.

BEHAR 101-102

Svaka nam se njihova rezolucija o glavu razbila. Umjesto da nam pomognu, postali su sau~esnici u zlo~inu, a UN nam ne daju ~ak ni to da se sami branimo. Ljudi ka`u da su nas vlade evropskih zemalja, Rusije i Amerike prepustile zlo~incima samo zato {to smo muslimani. Pozivam sve pisce svijeta koji imaju snage svoje pero do kraja spustiti na hartiju da bace pogled na Bosnu, ne da pi{u bosansku knjigu istine, nego da ~itaju ognjenu, krvavu srpsku izmi{ljotinu ba~enu na na{a gola prsa. A mi Bo{njaci nemamo dvije domovine, imamo samo jednu - Bosnu - koju smo oduvijek branili od svakoga ko nas je napadao, pa bio to general feldmar{al princ fon Hildburghausen 1737., ili veliki sadrazam serasker sultana Mahmuda Drugog Re{id-pa{a od tri tuga, 1832.

Danas Srbi granatiraju Tad`-mahal, a Hrvati d`amiju u Kordobi! Nadam se da to jo{ uvijek nije opomena samo muslimanima. Sve knjige koje sam napisao bile su, zapravo, pisma ljudima, a ovo je pismo piscima; na policama oko mene stoje knjige mnogih pisaca mnogih zemalja i nijedne ne `elim da se li{im. Za{to bi svijet bio siroma{niji za jedan narod? Gledao sam predmete izva|ene iz Tutankamonove grobnice i divio se djelima ljudskih ruku, ponosan da i sam imam takve ruke; kada se Armstrong popeo na Mjesec i koraknuo korakom ~ovje~anstva, svi su ljudi planete Zemlje s pravom sebi pripisali taj korak. Pa ako je to tako, za{to sada svijet okre}e glavu dok u Bosni na najsvirepiji i najnepravedniji na~in nestaju dobri Bo{njani?

87


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

HARAM VAM BILO (novembra 1993) U listu Muslimanski glas (direktor Ismet Velad`i}, glavni urednik Had`em Hajdarevi}) od 9.XI 1993. objavljen je napis o Ratnom kongresu Dru{tva pisaca Bosne i Hercegovine (odr`an 30.X 1993). U napisu, izme|u ostaloga, stoji i ova re~enica: “...ako se uzme u obzir da je predsjednik Dru{tva pisaca g. Ibri{imovi} posljednih godina has-musliman”. Samo Allah d`ele {anuhu zna otkada sam ja musliman i kakav sam ja musliman, a ne zna Muslimanski glas! Muslimanski glas se ne smije rugati ni~ijoj sed`di! Za srce ste me ujeli! Haram vam bilo!

LJUBAV (aprila 1994) Isa a. s. je rekao: ljubav, a za ljubav je potrebna snaga. ^ovjek bi htio naprijed, a ljubav ga baca nauznak. Ja ne znam {ta je ljubav. Je li to kada se okean giba i kada velika riba guta manju ribu? On ka`e: ljubi bli`njeg svoga kao {to ljubi{ samoga sebe. Ja ne ljubim samoga sebe. Ja ne znam {ta je to ljubav. Kad mi neko ka`e: volim te - ja to ne vidim. Samo kada ja ka`em: volim te - to vidim. Rekoh: ljudi nema. Rekoh, ima samo miris dunja i ima nakostrije{en vrabac. A ljudi nema. Ima ~ovjek u namazu. Ima Allah, d`ele {anuhu. Zemlja ko plo~a je sjenka. A Zemlja kao plavobijela kugla u Svemiru? Kada je gledam s Mjeseca, onda pomislim da mo`da na njoj ima ljudi. A kada si|em na zemlju, ugledam ljudska lica kojih se u`asavam. Ne volim {to je ~ovjekova du{a u njegovom savr{enom tijelu. Tamo uvijek po~iva smrtna uvreda za drugoga ~ovjeka. Samo se Allaha bojmo! A zlo~in zgu{njava na Zemlji, u Zemlju propada, a i ona mu je mehka! Dolazi do njena u`arena sredi{ta i tamo se topi d`ehennemsko gorivo! Isa, a. s. ka`e: ljubav. Za{to? Zato {to insan nije drvo nepomi~no uglavljeno korijenjem u zemlju. Zato {to insan nije hajvan na ~etiri ili na dvije noge. Ka`e: ljubav! Zato da bi ljudi oja~ali i nadja~ali smrt. On ka`e ljubav zato {to je u ljudima zapretana silna snaga. On ka`e lju-

88

bav zato da bi se osmjehnuo zlu! Nije istina da smo mi ljudi niotkuda! On ka`e ljubav zato {to volim samo ja i tako samo ti i tako samo on i tako svako od nas. A, haman hazreti Omer veli da }e se mo`da jednoga dalekoga dana i D`ehennem ugasiti! Ali ljubav! [ta je ljubav? Da to nije ono kada ja po Bosni hodam? Ja volim starice i djevoj~ice. O, kako da se vratim na po~etak? Koga da prevarim kada mi niko od ljudi moje grijehe ne}e da halali. A {ta ako bi namaz bio pet puta po petsto puta na dan? Bio bi to divan po~etak. Tada ne bi bilo djevojaka koje me ne bi vidjele. Nado{li bi mirisi i ja bih mogao da biram. Izabrao bih onu koja ima najvi{e sifata d`ennetske hurije. Posijao bih `ito da nikne, s p~elama bih podijelio med i rekao joj: rodi! U mojoj ku}i bio bi pod, bio bi krov, bila bi postelja, a iznad postelje svjetiljka i Kur’an. Tako bismo mogli da idemo kud god ho}emo: ja, moja `ena i ono {to je rodila. Za ljubav ne treba snaga - ona je snaga!

Ja sam Bo{njak, moja zemlja je Bosna, a zvani~no joj je ime Bosna i Hercegovina; granice Bosne osje}am kao granice sopstvene ko`e. * Kad mi neko ka`e: volim te - ja to ne vidim. Samo kada ja ka`em: volim te - to vidim. Rekoh: ljudi nema. Rekoh, ima samo miris dunja i ima nakostrije{en vrabac. A ljudi nema. Ima ~ovjek u namazu. Ima Allah, d`ele {anuhu. * Ali ljubav! [ta je ljubav? Da to nije ono kada ja po Bosni hodam?

IDENTITET INSPIRISAN MELEKOM ILI [EJTANOM (marta 1996) Latinska rije~ identitet na bosanskom jeziku zna~i istovjetnost, ali tu moja pamet najednom gasne; jer jednoj rije~i kao {to je, recimo, ta identitet - lahko je, mnogo lak{e nego meni - ta rije~ ne{to ka`e i tako za~ara stvar da ja tu vi{e ni{ta ne mogu u~initi. Jer ja nisam ~arobnjak. A i da jesam, jednu ~aroliju mogu pretvoriti samo u neku drugu ~aroliju. Za~aranost je ne{to {to je skriveno i zadr`ano u ne~emu drugome, mo`da nepomi~no; nevidljivo svakako; i ja ne znam ni da li je to tamo `ivo, ni da li je to tamo mrtvo. Ono se ot~arava ne~im drugim, podvigom nekog junaka, ne~ijom velikom ljubavlju... I pjesnik Abdulah Sidran je Bo{njak iz Bosne, ali nas dvojica, iako obojica Bo{njaci, nismo istovjetni. On je, recimo, jedno jutro 1990. godine zatra`io da mu `ena zgotovi ~imbur od sedam jaja. Najeo se, ali mu je ne{to bilo sumnjivo, pa je upitao: “@eno, koliko si jaja ubila u ~imbur?” “Osam!”, odgovorila je `ena. Velika ve}ina Bo{njaka jede ~imbur od dva jaja pa je tako velika ve}ina Bo{njaka istovjetnija mnogim drugim narodima koji tako|er, uglavnom, jedu ~imbur od dva jaja nego Bo{njaku Abdulahu. Uzgred da ka`em i jednu zanimljivost iz svoga `ivota. Tek potkraj prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. -1996.) u opkoljenom Sarajevu ja sam ku}i donio jedno jaje. Moji uku}ani su ga dugo gledali, jer godinu dana nisu ni vidjeli, a kamoli pojeli jaje. Ne sje}am se {ta je bilo s njim. Vjerovatno je pojedeno. Ali kako smo ga pojeli, ja se toga vi{e ne sje}am. Srbi koji su opkolili Sarajevo htjeli su da Bo{njaci u Sarajevu pomru od gladi. Ti Srbi su htjeli da od gladi umru i oni Srbi koji su ostali u Sarajevu; htjeli su da od gladi umru i Hrvati koji su ostali u Sarajevu; htjeli su da umru od gladi i Jevreji koji su u Sarajevo do{li 1492. a koji su te 1992. godine ostali u Sarajevu; htjeli su da oni Romi koji su ostali u Sarajevu, tako|er, umru od gladi. Ali su Srbi najvi{e `eljeli da od gladi pomru Bo{njaci. I od `e|i. I od studeni. I od metaka. I od granata. Za{to? Zato {to Bo{njaci nemaju drugu zemlju doli Bosnu, a Srbi ho}e zemlju;

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

zemlju Bosnu, ili komad zemlje Bosne. Zato {to Srbi ho}e da pro{ire Srbiju. Da su Srbi za ove ~etiri godine uspjeli Bo{njake pomoriti gla|u, oni bi onda zemlju Bosnu, u najboljem slu~aju, podijelili s Hrvatskom popola. A da su i Srbi i Hrvati to htjeli i `eljeli ve} odavno, vidi se po tome {to su sve Bo{njake, uz pomo} raznih ~arolija, bili za~arali, otprilike, stotinu {ezdeset godina, od 1832. do 1992. 1832. godine sam Bo{njak se za svoju Bosnu pobio sa svojim ro|enim ocem - sultanom, Turskom. (Pobio bi se on i sa ro|enim djedom da mu djed ve} nije bio umro.) ^im je Bo{njo vidio da je njegov ro|eni otac, sultan, Milo{u Obrenovi}u dao Srbiju kao nasljednu kne`evinu, on se odmah sa sultanom `estoko potukao tra`e}i i za sebe Bosnu. Da je bogdom znao, da je na lijep i mudar na~in zatra`io, mo`da bi mu je otac i dao. Ovako, ~ak i mimo o~eve volje ali, ipak, s o~evim pristankom (mati se nikada ni{ta nije pitala), 1878. godine Bosna je pripala Austro-Ugarskoj koja je u Bosnu u{la s pritajenom nadom da }e sve Bo{njake za stotinu godina pokrstiti, pa je prvo, budu}i da je bila mnogo ve}i ~arobnjak od Bo{njaka Bo{njaku oduzela ~aroliju identiteta - ime, a 4. oktobra 1907. zabranila mu da svoj jezik imenuje onako kako ga je do tada i imenovao - bosanskim jezikom. Kako Islam nije nikakva ~arolija, a sam islam zabranjuje ~aranje, vjeru mu, ipak, nije mogla oduzeti. U Bosni se tada pojavljuju ~arobnjaci iz Srbije s gr~kim, a iz Hrvatske s rimskim kapama na glavi, te bosanske katolike i bosanske pravoslavce za~aravaju hrvatskim i srpskim ~arolijama identiteta, a mnogi ra{~arani i razgoli}eni Bo{njaci, da bi umakli svom vlastitom stidu, ostavljaju domovinu i odlaze u Tursku. Bilo je to bolno u toj jednoj ljudskoj dimenziji i bit }e bolno zauvijek. Nije se moralo toliko puta potom ponoviti. I sada ove posljednje ~etiri godine na nastravi~niji na~in. Tako je uvijek bilo kada se protiv ~arobnja{tva nije na{la velika ljubav i pravi junak. Potom je srpski kralj Jugoslavije ~arobnim rije~ima “agrarna reforma� bosanskim begovima oduzeo svu zemlju, {ume, pa{njake i oranice. Agrarnu reformu je trebalo, tobo`e, provesti i u Hrvatskoj i u Vojvodini, ali je agrarna reforma provedena samo u Bosni. Bo{njak je ostao bez imena, imenovanja jezika (ku}e bitka) i bez zemlje. Kada je nakon Kraljevine Jugoslavije do{la ateisti~ka komunisti~ka Jugoslavija, otimana mu je i vjera.

BEHAR 101-102

89


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Tako sam se ja 1940. godine rodio s neobi~nom rije~ju za identitet - Neopredijeljen - ne da ne{to jesam, nego da ne{to nisam. (Moja, pak, slavenska mater mi je, da mi Bog oprosti, ponekad veoma ~udnovata, ~ak, mo`da neura~unljiva). Kada sam tako Neopredijeljen napunio dvadeset i {est godina, u{ao sam jednom prilikom, sje}am se, u jednu kafanu i glasno i izazovno upitao prisutne: “Ima li ovdje Neopredijeljenih?! - na {to su dvojica-trojica Neopredijeljenih sko~ila da me zadave. To je te{ko objasniti. Bio sam Neopredijeljen - zvani~na (~arobna) rije~ komunisti~ke Jugoslavije za cio jedan autohtoni narod - sve do 1971. Paradoksalno (ali, zapravo, uop}e i nije) ~arobnjak-bezbo`nik od 1971. godine Bo{njaku dopu{ta da umjesto Neopredijeljen s malim “n”, bude Musliman s velikim “m”. Njegovo pravo iskonsko ime nije mu bilo dopu{teno. Posljednji genocid nad Bo{njacima (od ukupno desetak za posljednjih tri stotine godina) na prostorima biv{e Jugoslavije, izvr{en od strane Srba, a potom i prvi put od Hrvata s blagoslovom Zapada u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992., vratio mi je ono {to mi nije ni moglo biti oduzeto, jer se podrazumijeva, moje narodno ime, ali sam se ja li~no sukobio s novom osobenom pote{ko}om o kojoj do sada ni od koga ni{ta nisam ~uo, niti sam o njoj mogao {ta pro~itati u knjigama. Ali prije nego {to imenujem taj svoj problem, treba da ka`em jo{ {ta se krije iza ~arobne rije~i inspiracija, jer je to druga rije~ u naslovu ovoga teksta. Rije~ inspiracija prevedena na bosanski zna~i nadahnu}e. Meni, kao knji`evniku, poznata i bliska kao ro|ena sestra. Ali, na`alost, bosanska narodna poslovica ka`e: “Sestra bratu uvijek rada, a brat sestri kadno-kada!” Pote{ko}a s kojom sam se suo~io jeste takve naravi da je ja nikome ne bih smio re}i osim vama, jer u nju, prije svega, treba povjerovati. Naime, kada sam sam pa - sjedim, gledam, mislim - odjednom uvi|am da ja, zapravo, i nemam nikakvih osobina! Ako bih to rekao literarno, mogao bih kazati ovako: nisam nikakav lik. Pri naprezanju da doku~im neku svoju osobinu, naro~ito neku duboku i slo`enu, uvijek mi, u najboljem slu~aju, najkarakteristi~nija moja osobina ispadne to da sam - pu{a~ (oko ~etrdeset komada cigareta dnevno). Mo`da mi je zato toliko i draga ta osobina {to mi se ~ini da je jedina. Iako bi se, dabome, mogla ozna~iti kao porok. Sve drugo, to {to spavam, jedem,

90

hodam i tome sli~no, ne ~ini mi se da su osobine vrijedne pomena. Ako bih odbacio pu{enje, ~ini mi se da bih onda bio bez i jedne jedine osobine. Ali iskustvo knji`evnika mi govori da knjigu u kojoj likovi nemaju razli~ite osobine uop}e ne mogu niti pisati niti napisati, a iskustvo ~itaoca mi govori da knjigu u kojoj nema likova s mnogo raznih osobina ne mogu ~itati, ona mi je dosadna. Melek i {ejtan su posljednje dvije rije~i u naslovu ovoga ~lanka. Melek je nevidljivo, ~isto i bezgrje{no bi}e, a {ejtan je nevidljivo, prljavo bi}e koje ~ovjeka navra}a na zlo i svakakve druge nevaljal{tine: na apsurd, egzistencijalizam, komunizam, fa{izam, nacionalizam, kubizam, poentilizam, drogu, blud, kocku. To {to sam Bo{njak, to je dar mojih predaka i

Zato ja, Ned`ad Ibri{imovi}, borac III ~ete V bataljona V brdske dobrinjske brigade i bosanski pisac nare|ujem da se Jovo Divjak odmah pusti a sve Bosance bez razlike na vjeru koji vole dr`avu i Republiku Bosnu i Hercegovinu i bore se za nju upozoravam da ljude, ma ko oni bili, koji su uhapsili Jovu Divjaka dr`e na oku i pru`e im priliku da se poprave. moga naroda, to {to sam Bosanac to je dar moje zemlje, a {to sam musliman to je dar Allaha Uzvi{enoga i sve troje sam na neki na~in u sebi zatekao. Inspiracija kojom se nadahnjujem dolazi iz tih tamo za~aranih dubina, nevidljiva je, samo bljesne i iz tih tamo dubokih bunarova mogu je, dakle, iznositi samo ona dva nevidljiva bi}a. Kako u tom kratkom bljesku prepoznati darove koje donosi melek, a kako prepoznati darove koje nudi {ejtan? Ako `elim ne{to kupiti, ili negdje otputovati, za to na Zemlji ima i vremena i prostora, ali ako pobrojim osobine koje ne}u: lagati, krasti, ru{iti, ili osobine koje ho}u: plemenitost, hrabrost, dobrotu, ljubav, onda ni pedlja zemlje ni djeli} vremena ne nalazim za njih. Mogu poku{ati i nastojati da budem identi~an samo onome ne~emu [to se ne da imenovati i za~arati, a to je da budem jedan neprekidno `ivi ajet (znak) koji slavi i veli~a ime Allaha Uzvi{enoga.

HAD@D@ (aprila 1996) Bismillahir-rahmanir-rahim “I oglasi ljudima had`d`, dolazi}e ti pje{ke i na kamilama iznurenim; dolazi}e iz mjesta dalekih!“ (Kur’an, El-Had`d`, 27.) Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam had`ija! Kada se krene na had`d` put pod nogama tvrdne, staje{ ~vrsto objema nogama na zemlju, ali du{a sve vi{e mek{a i suze naviru na o~i. Prije osam stolje}a [ejhul-l-Ekber (Ibn Arebi) re~e: namaz je i{aret vida, post je i{aret okusa, zekjat je i{aret dodira, a had`d` je i{aret sluha, te ti ja, Ned`ad lbri{imovi} - duhand`ija, nanijetim da odem na had`d`, tako obavim peti islamski {art, a i da vidim {ta }u ~ut’. Allahovom milo{}u darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bo{njaka drugoga dana mjeseca Zu-l-hid`d`e 1416. godine hid`retske u|emo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju. Do te, 1416. godine hid`retske ~etrdeset i ~etiri mjeseca u Bosni se bio boj. Iako su lica Bo{njaka bila lijepa u boju, kada je boj prestao, ja vi{e nisam vidio nijednog ~ovjeka i mislio sam da mi je Allah d`. {. oduzeo ili vid ili ljude. Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bo{njaka nurli-lica i zato {to su bili muslimani kao i ja stanem ih gledati s ljubavlju i rado{}u sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na dobitku oni koji su ljudska lica cio `ivot gledali tako. Do{av{i u Mekku ugledam jo{ zaista mnogo ljudi koji su do{li sa svih strana svijeta da obave had`d` pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani. Dvije stvari da ka`em odmah, jednu o svom stanju prije nego {to sam krenuo na had`d` i jednu o svom stanju kada sam se vratio s had`d`a. Kada sam saznao ~as i dan polaska na had`d` (deset sahata dvadesetoga aprila hiljadu devet stotina devedeset i {este godine) sav sam pretrnuo, na trenutak sam bio du{a bez tijela, a moje bi}e nijemo je rastvorilo svoje latice

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

poput kakva golema cvijeta u spremnosti da izvr{i jednu obavezu i primi jednu odliku muslimana - had`d`. Trebalo je od tada to stanje spremnosti za obavljanje had`d`a, nakon duga nijeta odr`avati pomno paze}i da ne{to nepo`eljno ni veli~ine truna, grje{no, tu|e ili strano samome had`d`u, ne pane u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put i odlu~nost da se i zapretenim snagama u sebi koje jo{ nisam ni takao ni rabio, svijetla obraza i uzdignuta ~ela, ponesem sa svakom pote{ko}om i neo~ekivano{}u na putu za Mekku. Ali sve se, hajrom hajirli, dobro okon~alo. Borave}i u Mekki i Medini prvi put u svom `ivotu nisam `udio da se vratim ku}i, niti sam pomi{ljao na dan povratka. A kada sam se vratio s had`d`a i nakon duga i naporna puta prepoznao svoju postelju, sa~ekao no}, legao da spavam, prvo i jedino {to sam sanjao bio je - had`d`. I drugu no} sam legao da spavam i opet usnio had`d`. I tre}u. I tako sedam no}i zaredom. Legnem da spavam, sanjam had`d`, opet do|e no} i vrijeme za po~inak i ponovo sanjam had`d`. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepli}u Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesd`idu-l-Harama, mehak kao poste}ija, a da ni jedan jedini put svetost had`d`a nije bila ni~im nakinuta ili natrunjena. Moja du{a je uistinu bila ope~a}ena had`d`om i ja sam sedam dana zaredom bio had`ija i u snu i na javi! Sada tih sedam had`ijskih snova dr`im u svom pam}enju poput no}ne niske crnih bisera, pa ma {ta o tome rekao Sigmund Frojd. Ali kako da opi{em had`d` kada sam ja gledao samo svoje Bo{njake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim {akama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu ku}i, ali sva je moja du{a izre{etana licima mojih Bo{njaka sa kojima sam i{ao na had`d`. Ja sam, zapravo, hodo~astio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i me|u njima ja - duhand`ija! To je bogatstvo moga had`d`a. Ja sam morao oti}i u Mekku da bih na{ao Bosnu u tim ljudinama! Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bo{njaci, ta to su moji zemljaci! Kako sam to ja do tada gledao ljude? Ta to su najbolji, ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i o~evi {ehida iz Grada~ca, iz

BEHAR 101-102

Cazina, iz Bu`ima, iz @epe, iz Gora`da iz svih krajeva Bosne... znam im damar, znam im rije~, znam im drhat du{e u prsima. Nismo i{li u boj, i{li smo na had`d`; nismo i{li u njivu kopat’, i{li smo na had`d`; nismo i{li na sijelo, i{li smo na had`d`; nismo i{li na teferi~, i{li smo na had`d`; svako sa svojim nijetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim dovama Uzvi{enom i Milosnom Allahu d`ele{anuhu kojem smo se odazivali telbijom: Lebbejke Allahume lebbejk... Odazivam ti Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nema{ sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blagodati i vlast pripadaju samo Tebi. Ti nema{ sudruga. I odmah, sprva puta su se pokazali dostojni svoga bo{nja~kog imena. Nakon had`d`a ne samo da vidim ljude, nego slu{am muziku ljudskog lica Sa nama Bo{njacima koji smo po{li na had`d` bilo je i desetak ljudi ro|enih u raznim islamskim zemljama, ali koji su ve} kra}e ili du`e vrijeme u Bosni (neki i po desetak godina) i koji su se s Bosnom srodili i orodili. Hrvati puste da svi Bo{njaci pre|u granicu Hrvatske, ali na{oj arapskoj bra}i preprije~i{e put. Tad Bo{njaci reko{e: “Ako ne pustite njih, nemojte ni nas!” Te ti tu, nakon vi{e od pet sahata sabura, Hrvati popuste i sve nas puste, a Bo{njaci time ~asno potvrde svoj uhuvet {to moje pero s ponosom bilje`i. Sudar moga bi}a s Bo`jom Ku}om, jer gromovit je to udar u srce mumina, prvi put vidjeti Kjabu, pustiti da ti pogled iz neposredne blizine, u neizmjernom blje{tavim svjetala Mesd`idu-l-Harama, potone u njen tamni pokrov i kur’an-ske ajete na njemu izvezene zlatnim koncem, taj sudar, taj prvi susret s Kjabom i ti prvi koraci moga tavafa iziskri{e i prosu{e puno, od ~ega se mo`da mo`e imenovati troje: jednost i jedno}a Bo`ja da je u meni du{a dje~aka i dare`ljiva jasno}a smisla {to mi je jedna `arka dova, razbiv{i se Bo`jom Milo{}u o zidove Kjabe, raznesena u parampar~ad. Onda su slijedili drugi krug obilaska, tre}i, ~etvrti, peti, {esti i sedmi sa hiljadama muslimana i muslimanki svih rasa i naroda svijeta. Tavafio sam u grupi sa svojima glasno izgova-

raju}i dove u zanosu a{ka, a svaka ~ista i mirisna bijela kamena plo~a oko Bejtulaha na koju smo bosim nogama stali ~inila nam se kao da je pend`er du{e bosanskih {ehida. To su bili i njihovi koraci. Po{to smo klanjali sabah i iza{li iz Haremi {erifa na nas se sru~i Bo`iji rahmet u vidu obilne ki{e ~emu se veoma za~udimo i obra|ujemo. Nakon nekoliko dana, sasvim pri{av{i Kjabi, pri jednom namazu izgovaraju}i: Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhhamed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun med`id... Kjaba i ja se srodimo sasvim, a du{a mi se potrese tako jako, da su se u isti mah vidno potresli i oni koji su klanjali desno i lijevo u istome safu. Ali najljep{i namaz bio je jedan ak{am-namaz koji sam klanjao u Medini Munnevveri d`amiji Muhammeda alejhi-sselam nakon obavljanja had`d`a, skidanja ihrama i svih zabrana. Munare Muhammedove s.a.v.s. d`amije u Medini no}u izgledaju kao da su isklesane i izrezbarene iz deset golemih stubova svjetla, a danju kad sunce u`e`e, to svjetlo munara naprosto pobijeli. Imao sam osje}anje da su me mele}i spu{tali na sed`du i dizali sa sed`de. Mo`da zato {to sam bio tako blizu Revda el-Muttahhera jedne od Allahovih d`ennetskih ba{~i. Zar je jedan bosanski had`ija - duhand`ija uistinu hiljadu puta klanjao taj ak{am?! Pa ipak najvi{e {to sam ponio sa had`d`a ~ini mi se da je jo{ jasnija svijest o neizmjernoj Allahovoj milosti koju sam osjetio u jednom trenu dok sam obavljao sa’j. U pustoj, goloj, crnoj pustinji, pod vrelim suncem, potpuno sama Had`era s tek ro|enim djetetom koje le`i na pijesku ide i tr~i neprekidno tamo i ovamo od stijene Safe do stijene Merve, jer ne zna {ta da radi od sebe bez kapi vode. I kada pored djeteta voda najednom silno pokulja Had`era se prepane i iz nje izbiju rije~i: Zem-zem! Stani-stani! Da nije rekla zem-zem, danas bi to bila velika rijeka u sred pustinje Arabijskog poluotoka. Do{av{i u Sarajevo po|em Ferhadijom i ugledam neprekidno mno{tvo onih na ~iju sam hrabrost i dostojanstvo tokom opsade Sarajeva sasma ponosan, ali na njihovim licima ne opazim ni traga svijesti o neizmjernoj snazi Allahove milosti i dobrote. Zaista je pro{lo vrijeme da se na to ponovo navikavam.

91


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

Dotakao sam Kjabu i vidio je sa svih strana i ona }e uvijek, kad god to budem po`elio, biti tik ispred moga ~ela, a nakon had`d`a ne samo da gledam ljude bez snebivanja, nego sam sposoban slu{ati i muziku ljudskih lica, muziku kojoj ne sudim ja nego Allah d`elle {anuhu. Pa ipak da bi ovaj provizorni zapis moga had`d`a uistinu sasvim ponio klicu istine, za kraj navodim stihove perzijskog pjesnika Mula D`amija kao da su moji: Srce u ruku uzmi (pripazi ga, budi pa`ljiv prema njemu) jer to je Veliki Had`d` Jedno srce bolje je od hiljadu Kjaba Kjaba je zgrada Halila (tj. Ibrahima a.s.) Azerovog (sina) a srce - to je mjesto u koje Uzvi{eni D`elil (Allah) gleda.

MOJ BABO [ABAN I MAJKA NAFIJA HANUMA Ro|en sam u Sarajevu, a `ivio u @ep~u. Kad meni neko ka`e da me voli, ja ti se onda i nogama i rukama odgurujem od toga, jer ja to dobro ne razumijem. Jedino razumijem kad ja ka`em da ja nekoga volim. Ali, valja i to savladati. Sam taj pojam ljubavi meni je prili~no slo`en i zagonetan, iako imam uputu o tome {ta je ljubav u jednoj od Bo`ijih knjiga, a to je Ind`il u kojoj ima ~uvena Pjesma o ljubavi... “ljubav je dobrostiva, sve vjeruje, svemu se nada, nikad ne prestaje, ne hvali se, ne tra`i svoje...” To je dakle jedna pjesma o ljubavi u kojoj se ta~no govori {ta je ljubav. Ali, ako se nogama i rukama odgurujem kad ~ujem da mene neko voli, onda ja smijem da ka`em da volim Allaha d`elle {anuhu i Muhammeda alejhiselam i moj bo{nja~ki narod. Babo moj, rahmetli [aban, pogin’o je kad sam imao tri godine, tako da ja nemam u svome sje}anju ni njegovu rije~, ni njegov gest. Imam samo njegove fotografije. Mogu re}i da sam svoga babu na neki na~in sakupljao mo`da cio `ivot. Svuda

92

sam ga skuplj’o. Mislim da je jako va`no da dijete, da ~ovjek zna svoga roditelja, majku i oca i da je na neki na~in dovoljno da ima u pam}enju makar neku njegovu rije~, neku sliku ili neki gest. Volio bih jako da se sje}am u`ivo svoga oca, makar po nekom malom detalju koji bi mi bio dovoljan da izgradim neki oslonac u svome `ivotu. Tako ja prosto zavidim ~ovjeku koji je svoga oca mogao da gleda godinu dana, a kamo li da ne ka`em da je mogao svoga oca gledati 30 ili 40 godina. Zavidim ~ovjeku koji je svoga oca gledao jedan dan, jer ja svoga oca nisam vidio ni sekunde `ivog i to mi je cio `ivot nedostajalo. Moj otac [aban bio je visok, jak ~ovjek. Bavio se sportom, studirao je pravo i bio je otpravnik vozova na `eljezni~koj stanici u Sarajevu, a rodio se u ^eli}u. Moja majka, rahmetli Nafija hanuma, bila je jedna izuzetna `ena i nije nikom dozvoljavala da je zove Nafo, nego samo Nafija hanuma. I uspjela je da ubijedi sve svoje kone i ljude da je zovu Nafija hanuma. Ona je govorila: “Allahu dragi, daj mi lahku smrt i da nikome ne budem muhta~”. I njoj je Allah dragi usli{io te njene `elje. Sama je, sve do 74. godine `ivota brinula o sebi. Umrla je s cigarom i s kahvom ispred sebe i s pletivom u ruci. Allah d`.{. joj podario milost i d`ennet. @ep~e u kojem sam odrastao je za mene uvijek bilo dragocjeno. Kada se zapetljam u misli iz kojih nisam mogao da se raspetljam, onda bih oti{ao u @ep~e, pogledao brdo Orlovik, oti{ao na Bosnu ili pod Bosnu, kako smo mi govorili. [etao bih poznatim krajolicima i posmatrao poznata mjesta i ponovo raspetljavao ono {to mi nisu mogli raspetljati ni knjige ni ljudi. Posljednjih desetak-petnaest godina znao sam od svojih brda u @ep~u uzimati snagu. Iza|em u veliko {iroko `epa~ko polje, pa gledam Bukovik i Orlovik i onda sa njih skidam u svoja prsa snagu. Dojim se snagom, i onda opet odlazim u bijeli svijet koji je zaista bio po onoj Hobsovoj odredbi, da je ~ovjek ~ovjeku - vuk i onoj staroj Gr~koj, da je vuk mjera svih stvari. Dakle, svijet vampirski svijet, i onda bih se opet

BEHAR 101-102


Ned`ad Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA

vra}ao u @ep~e, kad bi mi nedostajalo snage. Izvadak iz intervjua SORO[ MI JE PRIZNAO DA JE SAMO BIZNISMEN, april 1996

LA@NI PJESNIK Poeziji, a ona mora uvijek biti u formi pjesni{tva, pjesme, s lahko}om se pridodaju epiteti: uzvi{ena, tajanstvena, zanosna, ~udesna, i poezija sve to zaista mo`e i biti. Poeziji i pjesmi, pa bilo da se ~ita, recitira, ili pjeva, ljudska du{a je sklona i otvorena i poezija }e u ljudskoj du{i uvijek na}i odziv. Iako su mnogi pjesnici svjetsku, neprolaznu slavu stekli u svojoj mladosti, francuski pjesnik Rembo je napisav{i svoje pjesme do dvadeset i prve godine, odlo`io svoje pero i ostatak `ivota proveo kao putnik i trgovac, ja sam pisanje poezije odgodio za starost. I jo{ je odga|am. Objavio sam samo jednu zbirku metafora pod naslovom “Bosna je }ilimom zastrta.“ Ostale moje knjige su pri~e, drame, romani... Zanimljivo je da je pod starost, takore}i pred smrt i veliki bosanskohercegova~ki romansijer i rasni pripovjeda~ ]amil Sijari} napisao pregr{t veoma uspjelih pjesama koje su objavljivane u knjizi pod naslovom “Lirika“. Samo u posljednjih desetak godina do ruku mi je do{lo bezbroj stihozbirki, uglavnom, mladih ljudi. Ali moja namjera nije da se u ovom ~lanku bavim ovim ili onim problemom poezije, bilo u Bosni, bilo uop}e, nego je moja namjera da u ovome ~lanku iznesem ne{to {to me je beskrajno za~udilo i prenerazilo, jedan fenomen za koji nikada nisam ni ~uo da postoji, a to je fenomen – la`nog pjesnika. Da i takav se pjesnik pojavio. Gledao sam agresijama razorenu, a potom minama razgra|enu i zagra|enu Bosnu i gledao kako u tako zapu{tenoj zemlji raste i ni~e sve i sva{ta, kako u biljnom tako i u `ivotinjskom carstvu i, izme|u svega {to je nicalo i niklo, vidim – nikao i la`an pjesnik. U ljudskoj historiji nije rijedak slu~aj pojava la`nog proroka, la`nog cara, la`nog doktora, falsifikatora novca, ali da zemlja mo`e okotiti la`nog pjesnika to je svakako veoma neobi~no. A takav se rodio u Bosni, znam ga, `iv je, znam i kako se zove i gdje radi i

BEHAR 101-102

gdje stanuje a u svojoj biblioteci imam i skoro sve njegove objavljene knjige. Ima knjiga tako lijepih da ih uvijek iznova i{~itavam, ili ima knjiga tako lijepih da ih ~itam po dva puta, po tri puta, ili ima knjiga tako lijepih da jedva ~ekam da ih malo zaboravim kako bih ih ponovo ~itao, ali ima i knjiga, mahom dodu{e neobjavljenih, a to znaju recenzenti, urednici izdava~kih ku}a i redaktori, koje ljudsku du{u tako gorko smu}uju da je to nepodno{ljivo. Ima i velikih, cijenjenih i objavljenih knjiga koje su dobre, ali te{ke, ili takve da je za njihovo ~itanje potrebno posebno raspolo`enje i osobita priprema. Ima knjiga koje na ovaj ili onaj na~in la`u, ali nema la`nih knjiga. Ima veli~anstvenih, briljantnih pjesama, ima pjesama dobrih, izvrsnih, ima lo{ih, jako lo{ih, ima po~etni~kih pjesama, ima slabih, zastarjelih, ali la`nih...?! E, to je pravo malo ~udo. A ja sam ovdje u Bosni na{ao jednog la`nog pjesnika i s mukom, jadom i ogor~eno{}u ~itao njegove la`ne pjesme! Pjesma je u svim knji`evnostima uvijek imala razli~ite znane i zadate osvojene i priznate forme i oblike i uvijek su pjesnici te forme ru{ili i uspostavljali nove sve do potpunog osloba|anja svake stege, ostaju}i jedino u potrazi za sopstvenim individualnim izrazom. Poezija je, mo`e se re}i potpuno, beskrajno polje slobode, a hermetizam je primjerena pjesni~ka forma. Pa kako to ovaj moj pjesnik mo`e biti uop}e la`an? Veliko pitanje, ali mo`e i ba{ zato to isti~em. Jer on nije slab, niti lo{ pjesnik, nego ba{ la`an. I ja }u to samo jednom re~enicom objasniti, objelodaniti i ozna~iti. On je la`an zato {to je skoro sve svoje pjesme, u dvije-tri objavljene zbirke napisao iz pozicije bezo~ne, literarno bezo~ne proizvoljnosti. I ja taj neobi~an podatak da Bosna ima ne lo{eg, jer lo{ih ima i previ{e, nego la`nog pjesnika, u sredini koja ni malo ne njeguje fenomen ~itanja, nego op}im ustrojstvom obrazovanja njeguje samo fenomen pisanja, i u op}oj klimi primjedbe da svako smije uzeti sebi za pravo suditi o knji`evnom djelu, a niko o, recimo, vi{oj matematici ili kirurgiji, ne bih mogao ni objelodaniti da, na sre}u i moje svekoliko olak{anje, taj la`ni pjesnik nije tu nedavno objavio i nekoliko pjesama koje nisu la`ne. Pa kako se zove taj pjesnik?

93


POST SCRIPTUM

Ned`adova pjesma muslimanka Potvr|uje se ono {to je gotovo protestno napisao jednom zgodom: Samo Bog zna otkada je bio musliman i kakav je bio musliman. Svaki drugi napis nalik je na zlurado podmetanje. Uostalom, iz hadisa koji je {aljivo prepri~ao, saznajemo da se mo`e biti i nevjernik, a pritom pisati muslimanske pjesme. Stvar je inspiracije, re~enog izvornog nadahnu}a, a toga Ned`adu nije uzmanjkalo. Tako|er, oni koji su mu do ju~er podmetali, danas se nadme}u kao njegovi kroni~ari i po{tovatelji, ne da bi promovirali djelo Ned`ada Ibri{imovi}a nego da bi iz toga u{i}arili neku osobnu korist. Da budu u `i`i knji`evne povijesti, ali ne kao vje~nici Ibri{imovi}i, ve} kao truhli knji`evni mejti. kog arapskog pjesnika. Ashabi su mu izrecitirali jednu, pa je on tra`io jo{ jednu, i onda jo{ jednu i tako dalje. A oni se na{i ashabi svi redom ibretili {to se to na{ Poslanik, koji je poslan kao Milost svim svjetovima, nadahnjuje pjesmama nekog nevjernika. Jedan od ashaba se odva`i pa upita Muhammeda, a.s.: ‘Allahov Poslani~e, a {to ti se toliko svi|aju pjesme jednog nemuslimana i nevjernika.’ Na to Poslanik odgovori: ‘Mo`da on jest nevjernik, ali njegove pjesme su muslimanke!’“

Pi{e: Filip Mursel Begovi} Prenosi se od had`i Ervina Jahi}a, koji prenosi od hafiza Saudina, a on je ~uo od mutevelije iz Zenice, koji je opet to prenio od had`i Ahmeda iz Ilija{a da je neki insan u jednoj bosanskoj d`amiji, na nekom sijelu, zamolio knji`evnika had`i Ned`ada Ibri{imovi}a da se prigodnim rije~ima obrati okupljenim d`ematlijama. Ovim lancem prenosioca, vjerodostojan on bio ili ne, prenosi se hikaja o Ned`adovim pjesmama muslimankama. Prenosi se da je Ned`ad Ibri{imovi} bio nemalo zbunjen ovom molbom jer nije nakanio tu ve~er i{ta govoriti. Neko vrijeme se me{koljio na mjestu. “Hm, pa ne znam, ja.. {ta bi, pa, nisam ja hod`a…“ No, suo~en sa znati`eljnim pogledima d`ematlija koji su o~ekivali da im se obrati veliki knji`evnik, Ned`ad se odva`io i krenuo pripovijedati: “Ne znam ja da li je ba{ to~no tako, ali ~itao sam ja neki hadis, Boga mi ne mogu se sjetiti koji, da je na{ Poslanik, s.a.v.s., i{ao iz Mekke u Medinu u pratnji svojih ashaba. Pa je na tom dugom i iscrpljuju}em putu tra`io od njih da mu recitiraju pjesme predislams-

94

Ova hikaja je samo jedna od mnogobrojnih koje kru`e po raznim neformalnim knji`evnim domjencima, ali, o~ito, i onim neformalnim d`amijskim. Po cijeloj Bosni se prepri~avaju dogodov{tine dobrog Ned`ada Ibri{imovi}a, prenose se brojni utisci i sje}anja na jednu od najbriljantnijih osobnosti koja je hodala tom zemljom. Hikaja o pjesmama muslimankama sasvim se uklapaju u pretpostavke Ned`ada Ibri{imovi}a da svaki autor pi{e inspiriran {ejtani ili ruhani inspiracijom. To jest, pi{e inspiriran svojom ni`om prirodom koja dolazi od {ejtana ili onom vi{om ruhanijetskom koja dolazi od Boga. Bilo je zanimljivo promatrati medijske napise nakon preseljenja na bolji svijet jednog od najve}ih bo{nja~kih knji`evnika. Naime, neki koji su mu do ju~er okretali glavu, nazivaju}i ga “bo{nja~kim fa{istom“ (u svome neznanju, pritom prosu|uju}i, vrlo grubo, da je rije~ o osobi ideologiziranoj islamom), uskra}ivali mu (nemu{tim metodama dekonstruirali) gdje god su stigli i umanjivali stvarnu knji`evnu veli~inu – a javljali su se netom nakon njegove smrti sladunjavim tekstovima punim su}uti i s obzirom na svoje stalne podriva~ke rabote usiljenim i iskupiteljskim In memoriam teksti}ima.

BEHAR 101-102


POST SCRIPTUM

No, to nam je ve} poznato, i na`alost, svjedoci smo takvih cikli~kih, post mortem ucviljenih tekstovnih idolatrija, koje su zakasnile zbog institucionalnih knji`evnih zihera{a. Ostaje ipak monument Ibri{imovi}eva djela i pripovjeda~ko poetska opijenost magijom rije~i. Du{obri`nicima, koji nisu znali kome zapravo denuncirati njegovo muslimansko nadahnu}e, najlak{e je bilo iznovice otkrivati njegov ve} odba~eni tubitak svjetovnja{tva – iako time nikoga nije o{tetio, nego, pretpostavljamo, samo sebe sama. Potvr|uje se ono {to je gotovo protestno napisao jednom zgodom: Samo Bog zna otkada je on bio musliman i kakav je bio musliman. Svaki drugi napis nalik je na zlurado podmetanje. Uostalom, iz hadisa koji je {aljivo prepri~ao, saznajemo da se mo`e biti i nevjernik, a pritom pisati muslimanske pjesme. Stvar je inspiracije, re~enog izvornog nadahnu}a, a toga Ned`adu nije uzmanjkalo. Tako|er, oni koji su mu do ju~er podmetali, danas se nadme}u kao njegovi kroni~ari i po{tovatelji, ne da bi promovirali djelo Ned`ada Ibri{imovi}a nego da bi iz toga u{i}arili neku osobnu korist. Da budu u `i`i knji`evne povijesti, ali ne kao vje~nici Ibri{imovi}i, ve} kao truhli knji`evni mejti. Ned`adova popularnost, me|utim, ponajvi{e me|u vlastitim narodom, mo`e se pripisati velikoj ljubavi toga autora prema Bosni i njenim stanovnicima. Iz toga proizlazi da je ta ljubav bila obostrana. Uostalom, ne pripada li njegovo djelo upravo njima, njegovim ~itateljima ma gdje oni bili i bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Treba istaknuti, kao neku vrst uredni~ke opaske, da je ovaj te-

BEHAR 101-102

BOSNA Bosna, to je jedna dobra zemlja kad pla~e klobu~aju kiseljaci sagni se i pij, niko se ne ljuti U Bosni ima jedna ti{ina u toj ti{ini jedna njiva u toj njivi obeharalo stablo Bosna zimi po svu no} srebrom zvoni Bosna ima Bosanca Kad Bosanac lije`e na po~inak on polahko glavu spu{ta na zemlju da zemlju ne povrijedi Bosna ima majku Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne ma{inovo|i Majka mahne ma{inovo|i a lokomotiva krisne Bosna ima ku}u u ku}i `ivi starica njen osmijeh je ajet o D`ennetu Izuj obu}u kad prelazi{ Koranu, Glinu Savu i Drinu Operi noge u rijekama Bosna je }ilimom zastrta

matski broj Behara nastajao vi{e od dvije godine. Na po~etku je bio zami{ljen vrlo ambiciozno – kao neka vrst odgovora na slabo medijsko pra}enje izdanja Ibri{imovi}evog romana “Vje~nik“ u izdava~koj ku}i V.B.Z. u Zagrebu. Prva ideja je bila da okupimo tridesetak najuglednijih knji`evnih kriti~ara i knji`evnika iz ~itave regije da pi{u o Ibri{imovi}evom djelu i da ga dostojno i vrijednosno valoriziramo u Hrvatskoj –

kao {to je i zaslu`io. Ned`ad je bio odu{evljen idejom, ali nakon prvih kontakata s mogu}im suradnicima shvatili smo da je odaziv slab. Na{a ambicija da “Vje~nika“ predstavimo Hrvatskoj neo~ekivano se uru{ila i bila je odgo|ena do daljnjeg. Kako bi se autoru barem malo iskupili, dok je on ~ekao svoj Behar, na zadnjoj korici objavili smo jednu od njegovih najpoznatijih pjesama pod nazivom “Bosna“. Me|utim, pjesma je bila skinuta s nekog internetskog sitea i nije bila u obliku u kojem je izvorno pisana. Tada smo nau~ili da Ned`ad, ~ekaju}i svoj tematski Behar, itekako dr`i do svojih pjesama – posebice do onih koje imenuje ruhani muslimankama. Pjesma “Bosna“ je, vjerovali vi ili ne, muslimanka. Tada je uredni{tvo Behara obe}alo da }e pjesmu muslimanku tiskati ponovo i uz ispriku. Ovom prigodom to ispravljamo – objavljujemo pjesmu u njenom izvornom obliku, onakvu kakva treba biti i onakva kako bi je svi ubudu}e trebali pretiskavati i koristiti za rahatluk i izvo|enje. Bo`jom voljom, Ned`ad Ibri{imovi} nije do~ekao objavljivanje ovog Behara. Halali Ned`ade, halali pjesmo muslimanko {to smo te objavili s neznatnim, ali za njenog autora pogolemim gre{kama. Nadamo se da smo ovime poravnali na{e dugove. [to se same pjesme ti~e ona se uzdi`e pred nama toponimski draguljna, hidronimski umivena, floristi~ki mirisna i u arhetipu majke kao sigurno uto~i{te i kao najdublji sklad ljubavi za sve one “koji granice Bosne osje}aju kao granice vlastite ko`e“.

95


BERI]ET RIJE^I

Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao. * Vi{e volim biti mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek. Postoje i d`ini, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude in`enjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek... * Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati du`e od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, mo`e u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i! * U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knji`evnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina. * Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, mo`e se re}i prava za sve ljude, a ne mo`e se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke). Ned탑ad Ibri{imovi}

Valjda }e mi se sada napokon prestati podsmjehivati kada ponovim: Ned`ad je bio najve}i umjetnik ikada ro|en u Bosni i Hercegovini. Abdulah Sidran

Behar br 101-102  

Tematski broj Behara oji je posvećen nedavno preminulom bosanskohercegovačkom književniku Nedžadu Ibrišimoviću.

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you