DRAMA HANUMA: Jedan je trgovac od drugog posudio trideset kesa dukata na zajam, jer su vršnjaci i kao dobri prijatelji. KADIJA: Pa time je uèinjeno lijepo djelo. HANUMA: Ama je taj prvi trgovac posudio dukate drugom pod peèatom, ako dug ne vrati za tri godine dana, da æe mu odrezati dram jezika. KADIJA: Kakav šejtanski domišljaj!? HANUMA: Jeste, dragi kadija, i danas je taj rok prispio. I za èejrek sahata, kad se zaèuje ezan s d amije, ovdje æe pred tebe doæi ta dvojica trgovaca. A jedan od njih je moj zakonski èoik Omer, a drugi je najbogatiji trgovac u èaršiji, po imenu Jehudija Salamun. KADIJA: Uh, kakva zavrzlama. Ja moram štititi Sultanov zakon da su sve vjere ravnopravne u svoj turskoj carevini, pa i u Bosni. I da se peèatovani ugovori moraju poštivati. HANUMA: Sve ja to znam. Uèila sam u Gazi Husrevbegovoj medresi, KADIJA: Pa šta bi sad trebalo uraditi? HANUMA: Ja sam donijela nešto preobuke za kadijski izgled. To mi je ostalo iz medrese, gdje smo mi djevojke igrale se prikazanja ugursuza Karaðoza. (Razmotava sve anj). KADIJA: Jok tako, nego æeš ti na svoje lice staviti ovu moju bradu s brkovima, koje ja nosim podvezane ispod ahmedije. I moje æeš zeleno ðube obuæi. HANUMA: Ja sam donijela èaðe za podoènjake. KADIJA: A glas, kako æeš se i govorom u me preuminuti? (Ovu ulogu mo e igrati muško lijepog enskastog lica, jer je veæi dio teksta u muškom nego u enskom liku te uloge). HANUMA (promijeni enski sopran na muški bariton): Svašta sam ja izigravala kad sam bila u medresi; ne beri brigu, nego daj da mi to sdeveramo. (Kadija skida bradu s brkovima, a hanuma ih na svoje lice stavlja; kadija joj namjesti ahmediju na glavu, i skine ðube, pa ga ena obuèe. Hanuma izvadi ogledalce i èaðom podvuèe podoènjake, bore na èelu i oko usana.) KADIJA (zadovoljno): Bogme, ispade bolje nego što sam hesabio.(Èuje se ezan s minareta za podnevnu molitvu). HANUMA (muškim glasom): Dobro je,efendija, nego da ja sjednem u tvoju skemliju, a ti se ukloni. Je li ovo zvonce da stranke mogu uæi. KADIJA: Jeste, ja æu se skloniti iza perde, da slušam kako ti to radiš. (Kadija odlazi iza paravana, a hanuma zvoni zvoncetom. Ulazi pisar i s njime dvojica ustrašenih što moraju stati pred kadiju. Pisar se zagledao u kadiju, jer vidi da druèije izgleda) HANUMA (kadijskim glasom pisaru): Šta si blehno u me.Idi dolje u halvat, a ova æe dvojica kazati šta ih je dotjeralo k meni. (Pisar odlazi, a hanuma se strogo obrati prvo mu u Omeru, koji naravno ne prepoznaje svoju enu u liku kadije): Ti si nešto skrivio dok si tako uplašen. Govori u kakav si belaj upao. OMER: Uèeni kadija, ja sam Omer Bejtiæ, trgovac, koji sam od ovog svog prijatelja a dobrog èovjeka po imenu Salamun, najbogatijeg u bezistanu, prije tri godine posudio trideset kesa dukata, da otvorim ispred sebe duæan,
BEHAR 83-84
ali mi nije krenulo kako sam zamišljao, pa sam sada u velikoj nevolji. HANUMA-KADIJA: Posudio, ka eš; je li potajno, na rijeè ili s jazijom i peèatom. OMER: Dragi kadija, s jazijom i peèatom, i danas je taj rok kad moram dug podmiriti, a nemam odakle. Eto, to je moj zeher. HANUMA-KADIJA: A ti trgovèe Salamune, jesi li donio jaziju s carskim peèatom da si te pare dao u ruke ovog nesretnog èovjeka. SALAMUN: Jesam, efendum kadija, evo te jazije. (prinosi kadiji ugovor i daje mu ga drhtavom rukom) HANUMA-KADIJA (èita i klima glavom lijevo i desno, u èuðenju): A šta ovo piše - ako du nik na zapisani rok ne vrati dug, da Ti, Salamune, imaš pravo odrezati mu dram jezika. SALAMUN: Jest, tako smo ukajtili. HANUMA-KADIJA: A ti, nesretnièe Omere, jesi li znao šta te èeka ako ne vratiš dug? OMER: Vjerovao sam da æe mi trgovina krenuti, i bila je krenula prvu godinu, dvije, a onda sam se zaletio i u Dubrovniku za deset kesa dukata kupio trideset topova venecijanske dibe i kadife. S tom robom u svom duæanu, na lijepom mjestu u bezistanu, mogao sam zaraditi i više od trideset kesa dukata i vratiti dug, ali mi se dogodila nesreæa, iz koje sam sretno izvukao samo ivu glavu. HANUMA-KADIJA: Kakva nesreæa, zlosreænièe jedan? Kako se to doogodilo? OMER: Kad sam s kiriðijama na konjima tjerao robu preko Ivan planine, iz šume izletješe bradati srpski hajduci s uperenim puškama, i jedan od nji grlat zavika: "Kome je ivot drag, mo e mirno proæi, ali konji i tovari na njima se plijene za podizanje manastira cara Lazara, kojeg su takvi ko što ste vi Turci ubili na Kosovu." Sva se karavana sledenila i stala na mjestu. Ja sam imao za pasom jednu kuburu, a bila su trojica plaæenih pratilaca, ali se ko i ostale kiriðije pritajiše, jer je bradonja koji su nas opkolili bilo duplo više nego nas. Ja se odluèim oglasiti, i povièem: "Mi nismo Turci; mi smo Bošnjaci iz Sarajeva i ne znamo turski nego divanimo istim jezikom ko i vi, Srbalji komšije, zar nije tako, jer pod istim crvenim turbanima i u takvim èakširama od crnog sukna i baš tako u ko nim opancima Srbi s Romanije nama u sarajevsku èaršiju svakog pazarnog dana donose kajmak, maslo i sir , i govor im je jednak vašem." Tada glavni bradonja priðe meni, uze mi kuburu iza pasa i reèe: "Mašala, pametan si. Tebi neæemo uzeti ništa iz ðepova, ni prstenje s ruku, ni taj sahat bezbeli zlatni s lancem preko ðemadana. Neka tebi to ostane, a sve ostale, èetnici moji junaèki, opelješite do gole ko e." Kako taj reèe, nasta gu va koja potraja desetak dekika, a onda puteljkom u šumu odvedoše naše konje i odnesoše sve što su s kiriðija opljaèkali. Tako je to bilo, dragi kadija, i svi smo bili sretni da smo ive glave spasili. HANUMA-KADIJA: Aman, ja Rabbi, nije ti lahko bilo. Ali preda mnom je tapija, i ja ne mogu mimo zakletve Sultanu, pa presuðujem da se izvrši ono što je u ovoj jaziji ukajiæeno i carskim peèatom potvrðeno. Trgovèe Salamune, jesi li donio britvu?
33