Page 1

Colette Davenat Deborah Između smrti i ljubavi

»Priroda je divna u svojoj šarolikosti« Omiljeni aforizam Elizabete I, kraljice Engleske.


PRVI DIO

CHARTLEY


1. London 1586. Hitrim koracima grabila je mlada djevojka preko velikog dvorišta. Prolazila je šutke kroz noćnu tamu ne mareći za noćne šumove. Njezine cipele od fine kože jedva su dodirivale pločnik. Tihi povjetarac, pun cvjetnih mirisa, milovao joj je lice; iz kućnog vrta, u zaglušnoj graji, dopirao je kreket žaba; oglasi se slavuj; njegovu je pjesmu pratio slabi šum obližnje rijeke, točno iza visokih zidina od crvene opeke. Prljava voda rijeke oplakivala pročelje Whitehalla. Djevojka se zaustavi pred malim vratima, pokuca tri puta i vrata se otvoriše. Na ulazu se ukaza visoka pojava sluge. Ona mu nešto prišapnu, uđe unutra, dohvati svijećnjak koji joj je pružio i stade se penjati uskim situbištem. Na prvom katu, opkoračivši klupu, sjedila su u željeznom oklopu dva gardista i kockala se. Jedan od njih ustade, pošto je prepoznao djevojku, žurno povuče zastor koji je zastirao ulaz u ogroman hodnik koji je bio sasvim pust. Fino složen i brižljivo ulašten parket hodnika oživio je pod treptavim svjetlom svijećnjaka. Na dnu hodnika stajala je jedna žena. Malena, u sivoj haljini, krenu u susret mladoj djevojci sitnim koracima poput miša, pozdravi je bez riječi, zatim se okrene, dohvati jedan od ključeva iz svežnjića koji joj je visio na pregači, okrenu ga u ključanici i otvori vrata. Dvorana je bila malena, okupana blagim svjetlom, raskošno uređena, u velikoj opreci sa hladnom strogošću hodnika. Zidovi i strop bili su obloženi svijetlom hrastovinom i pod svjetlom svijeća poprimali plavičastu boju. Čovjek se osjećao ugodno u dvorani, a kad bi, prelazeći preko skupocjenog perzijskog ćilima što je pokrivao pod od crnih mramornih pločica, pošao dalje, tada bi zavjese od žutog satena oko visokih prozora stvarale još intimniji ugođaj. U dvorani je bilo malo pokućstva; jedan kovčeg obložen srebrnim okovima stajao je prema kaminu, a okolo porazmješteno pet-šest stolaca izrađenih od teške hrastovine. Djevojka je pogledom pitala dvorkinju. - Treba da se strpite, gospođice Deborah. Gospođa vam je Tucker to po meni poručila. Njezino Veličanstvo još se nije vratilo - reče ona. Zatim se naklonila i izašla. Deborah skide ogrtač i sjede. Osjećala je neku mučninu, težak pritisak u želucu, nešto slično osjećaju što ga je imala u djetinjstvu kad bi pojela pun lonac džema od šljiva ukraden u kuhinji. Šljive! Baš je danas bila riječ o njima! Ona slegnu ramenima, stade lomiti ruke, preplićući ih grčevito i rasplećući, zatim je izmolila brzo neku molitvu, a nakon toga duboko udahnula, pa opet iznova... Nije znala kako svladati svoju nervozu. Što je od nje htjela kraljica? To je zacijelo moralo biti nešto važno, vrlo važno! Njezina je tetka bila jutros jako uzbuđena, što se, Gospode, rijetko događalo. Da se slučajno nije ostvarilo ono o čemu su obadvije odavno sanjale... da to nije kraj iščekivanju, koji se Deborah odjednom učinio kao čitava vječnost? Rodila se pred sedamnaest godina u selu Hatfieldu. Njezina majka? U sjećanju je ostao tužan, gotovo djetinjski osmijeh, ozračen plavim uvojcima. Njezin otac? Tko ga se sjeća. Nije ga poznavala. A ipak je od njega morala naslijediti tamnosmeđu kosu koja se prelijevala kao zreli kesten, njegovu živost i njegovu gordost koja ju je isticala i odvajala od drugih.


»Jamačno je bio velikaš!« govorila bi gđa Tucker diveći se sa zadovoljstvom njenim krasnim bijelim rukama, izvanredno profinjenim. Ma što bio, velikaš ili probisvijet, Rose Mason, majka Deborah, odnijela je tajnu u grob. Rose je bila mlađa kći hatfieldskog kovača, djevojka lomne ljepote, odmjerenih i tihih pokreta, i ništa na njoj nije odavalo njenu tragičnu sudbinu. Međutim, kad joj je bilo šesnaest godina, njoj se iznenada izgubio trag. Tražili su je posvuda seljaci, naoružani kopljima i vilama, čak su obilazili i okolne močvare o kojima se govorilo da ih nastanjuju zli duhovi, a kad nisu ništa našli, vratili su se svojim kućama i čvrsto zabravili svoja vrata... Tužni roditelji zaviše se u crninu uvjereni da je njihova kći žrtva pogubne čarolije.Tako su mislili sve dotle dok se jedne prosinačke večeri nije vratila, blijeda kao snijeg koji je pokrivao livade, ne odgovarajući ni na jedno pitanje kojima su je obasuli roditelji i rodbina. Kada je šest mjeseci kasnije Rose donijela na svijet divno djetence, stvar je postala jasna. Ali, otkad je svijeta i vijeka, djeca se ne rađaju sama od sebe... Tko je onda krivac? Kovač je bjesnio, prijetio, preklinjao. Ništa nije koristilo. Rose nije usta otvorila i s vremenom se svi privikoše na ovo rođenče bez oca, na krasnu djevojčicu kojoj je mati dala ime Deborah... Zašto joj nije dala obično ime Jane, Mary ili Lizzie? Zašito ovo čudno biblijsko ime? - To je zato - podrugivao se gospodin Mason - što propovjednik koji put naziva našu kraljicu »nova Deborah«, pa hoćeš tim imenom da okitiš to kopile? Obuzelo te sada ludilo veličine! Pet godina kasnije Rose je umrla od tuge. Tetka Jane, starija kći Masonova, došla je po Deborah koja je konačno napustila selo. Za djevojčicu je to bila velika, gotovo čudesna promjena. Zaborav je jedna od velikih milosti djetinjstva i suze djetinje brzo presušiše kad se Deborah našla u raskošnoj palači, kamo ju je dovela njena tetka, kao kakva vila iz priča. Whitehall, Richmond, Hampton Court, raskošne i sjajne palače, pune divnih parkova gdje su provodile u razonodi svoje vrijeme namirisane i u svilu obučene prekrasne djevojke... Sva su ta mjesta bacala u zaborav seoske trošne kuće pocrnjele od dima, skupljene između neobrađenih polja, prosjačke prnje o kojima sirota djevojka nikad dosada nije mogla zamisliti da ima boljih, biranih, lakših, raskošnijih, mekanijih, koje bi - divnog li čuda! - služile ne zato da dulje traju, nego da se njima netko kiti iz jednostavnog užitka... i eto, njezina tetka ima pristupa u ovaj raj! Bože pravedni! Kako značajna osoba ona mora biti! Govoreći iskreno, Jane Tucker pripadala je posluzi, i Deborah je brzo uočila dubok jaz koji je dijelio njenu tetku od ovih prekrasnih gospođa kojima se divila promatrajući ih kroz otvor ograde popevši se na klupu. - Oh, pričajte mi, tetice, pričajte, molim vas... kako ste došli ovamo u Whitehall? - Ti si još mlada, dijete, a to je bilo davno!... Sjećaš li se dvorca nad Haitfieldom? Da! Ona se prisjećala velikog dvorca od starih opeka s malim perivojem pozadi, gdje su majka i ona krišom odlazile, posljednjeg pramaljeća, da kriomice naberu nevena i potočnice. - Dakle, bila sam gotovo triput starija od tebe kad me je tvoj djed uspio zaposliti kao poslugu Njezinog Veličanstva. U to vrijeme ona je bila samo


princeza i, jadnica, vrlo nesretna, zatočenica svoje sestre, proklete Marije!... ali ostavimo to, ti to ne možeš shvatiti... Ukratko, Njezino Veličanstvo bilo je osamljeno, okruženo špijunima, i ona me zapazila... Dok je to govorila, Jane Mason, ponosno se isprsila prema svojoj nećakinji, puna i nezgrapna, u crno obučena. - Što je bilo dalje, draga tetice? Deborah je, grizući od nestrpljenja svoju ručicu, očekivala nastavak priče. - Od tada je, eto, nisam napustila. Spavala sam u njezinoj sobi na slamnjači, oblačila je, češljala joj divnu kosu, koja je bila tako fina i sjajna, Deborah, kao da je od čistog zlata izatkana!... i onda bih je slušala. A ona mi je toliko toga povjerila... onako živahna, pametna, draga moja princeza! Uostalom, ona je osjećala da je neću izdati... tako je to trajalo dvije godine i jednog lijepog dana... - Što se dogodilo, tetice? - Strpi se, dijete, i ne gnjavi me, pusti me da sredim svoja sjećanja. - Jane Tucker nabra oči sjećajući se... - Bilo je to 1558, sedamnaestog dana u mjesecu studenom, jednog ružnog popodneva, kada je nebo bilo natmureno, a selo utonulo u vlažnu gustu maglu. Unatoč tome princeza, koja se ničega nije bojala, stajala je mirno ispod jednog hrasta i čitala... moram ti reći, drago tijete, da pametnijeg stvorenja od nje nije bilo! Dakle, ona je stajala zadubljena u čitanje, a ja sam toplim dahom zagrijavala hladne ruke čeznući za toplim ognjištem, kad nas odjednom četa velikaša, kao roj muha, okružila i klečeći pred princezom objavila da je postala kraljicom. Oni su došli iz Whitehalla, blatom poprskani, da joj donesu novost. Marija je preminula jutros! Kakve li radosti, Gospode! Pripremili smo kovčege i tako krenule u London. - Što je bilo dalje? - Dalje? Da, ja sam se sva predala radu. Ja znadem samo za rad. Udala sam se za moga Tuckera i pred pet godina, baš na dan tvoga rođenja, Njezino me Veličanstvo postavilo za prvu sobaricu. Neka je Bog blagoslovi, kakva čast!... A sada, dobro mi došla djevojčice! ... Mlada se djevojka trgnula. U daljini zalupiše vrata i naglo joj presjekoše tok misli. Ona ustade, potrča prema vratima, ne prema onima kroz koja je ušla, nego prema drugima koja su joj stajala nasuprot i kuda se ulazilo u kraljičine privatne odaje. Prislonila je uho na vrata i slušala... Čula je prigušene, tihe korake koji su se gubili u tišini. Vjerojatno kakav sluga... nikako Njezino Veličanstvo koje bi uvijek bučno nastupalo! Deborah uzdahnu i priđe prozoru. Kroz noć se ćukanjam ozivala sova. Uzdrhta i laganim korakom pođe prema stolici, a onda se zaustavi pred venecijanskim ogledalom, okruglim i lomnim u srebrnom izrezbarenom okviru, i stade se rastreseno ogledati da prikrati vrijeme. To je činila više iz navike, da bi uspostavila vezu s poznatim likom, nego iz nekog zadovoljstva, budući da joj dosada nijedan muškarac nije rekao koliko je lijepa, pa se njena samodopadnost još skrivala pod mladenačkom nevinošću. Ona je znala da je lijepa, ali nije znala kako neodoljivo djeluje na muškarce njeno prekrasno, ovalno, čisto kao biser lice, na kojem su se isticale divne plavo-zelene oči iz kojih je izbijala nezatomljiva strast i zamamljiva obećanja, što su se skrivala pod svilenim resama trepavica; još k tome mali pravilan i duhovit nos, bujna


bakrenasta kosa i velika buntovna usta, punačka, kojih je senzualnost čudnom nekom draži bila u suprotnosti s klasičnom savršenosti crta njenog lica. Mlada se djevojka slabo nasmija, okrenu se na mjestu i stade obilaziti po dvorani, namrštivši obrve, bijesno potežući čipkasto orukavlje. Gospode! Rado bi dala svoju narukvicu od granata, zaista, ili krasan dragulj do koga je mnogo držala, samo da joj je odmah doznati što namjerava Njezino Veličanstvo. To čekanje pretvaralo se u pravo mučenje. Ona još jednom uzdahne i sjede... Jedan, dva, tri... da vidimo da li će izbrojiti do sto prije nego što je ta prokleta sova ne prekine. Ako uspije, bit će sve u redu. Da li je to praznovjerje? Ne, nije! To je naprosto mala obmana koja joj je često poslužila kao dobro znamenje. Šezdeset... šezdeset sedam... Deborah naglo skoči. Čvrsti koraci odjekivali su izdaleka, neki zvučan glas psovao je i grdio. Gospode! Njeno Veličanstvo! U jednom predahu završila je brojanje... devedeset i jedan... devedeset i devet. Vrata se otvoriše. Ušla je gđa Tucker, glomazna, naduvena od važnosti, u crno obučena kao uvijek, s velikim zlatnim lancem na grudima. Poljubila je nećakinju u čelo, gledajući je veselim pogledom, što nije odgovaralo njenom grubom i oporom izrazu lica. - Pogodili smo, kćeri draga! - reče odmjerenim glasam. - Tetko draga! recite mi brzo... da je... - Umiri se! Što će misliti kraljica kad te vidi tako uzbuđenu? Da, gotovo je! Prekosutra odlaziš u povjerljivu misiju. - U povjerljivu misiju! Bože dragi! Toliko očekuješ, a kad nadođe trenutak, ne znaš da li ti dah nestaje od radosti ili straha! Noge joj popustiše i Deborah pade na stolicu. - Ta misija, draga tetko... - Neću ti ja, djevojčice, o tome govoriti. To će ti odmah reći Njezino Veličanstvo. Slušaj me sada, nemamo mnogo vremena - i spusti ruku na rame svoje nećakinje. - Pruža ti se prilika, Deborah, iskoristi je! Kako je govorio jadni moj Tucker - počivao u miru! - pečenka nam ne pada gotova u lonac! Mada je bila uzbuđena, Deborah se prigušeno nasmija. Otkad je umro, ujak Tucker postao je nevjerojatno prikladan muž. Svaka se riječ njemu pripisivala. A ipak... osim što je zadirkivao sve što je nosilo suknju i što se krišom od žene napijao pivom, za što je bio sposoban taj dragi čovjek? Ustade naglo i zagrli tetku. - Budite mirni, draga tetko. Bit ću dostojna vaše pažnje. - To neizrecivo želim, draga djevojčice. Treba da uspiješ. Zamisli u kakvu bi nepriliku upala ako ne uspiješ! Toliko sam se za te borila... Eto, znam da sam ti to stalno isticala, ali, još jednom, neće ti naškoditi, ne u takvoj prilici. Kad sam te povela iz Hatfielda, meni je odmah bilo jasno da si ti drukčija od svih nas. Po čemu sam to osjetila? Po nagonu, kao ljudi iz naroda. I zato sam ja sve svoje želje na te prenijela. S ovom službom što sam je stekla, ja sam sve postigla i nemam više da se bilo čemu nadam. A ti... s tvojim umiljatim načinom i tvojom pameću, nisi rođena da budeš sobarica. Oh! dobro sam ja sve to izvela... »Jane«, mislila sam u sebi, »na ovom svijetu može nas pomoći samo Njezino


Veličanstvo!« Ti se sjećaš kako sam ja konačno uspjela da te uvedem k njoj... da za te pokaže zanimanje? Blagi Bože! Ne želim sebi laskati... ali, koliko mi je samo strpljenja bilo potrebno... i jednog lijepog dana, dogodilo se čudo! Kraljica je naposljetku odlučila... Zaista, čudo! Kako da se to drukčije nazove! Deborah se sjećala kako je, kad je imala deset godina, napustila služinske prostorije u Whitehallu i preselila se u skromnu kuću na Fleetu, u tihoj i lijepoj ulici, u produžetku Stranda... Rastala se s tetkom! Nestalo je veselih mimohoda po hodnicima kraljevske palače kad se, dječji začuđena, stiskala uz suknje gđe Tucker, nestalo je kreštave dječurlije koja je učestvovala s njome u igri!... Uskoro se našla sama, a oko nje četa služinčadi da je poslužuje kao plemkinju, i strogi profesori. Tako je otpočeo njen novi život, ispunjen učenjem, jednoličan, bez suvišne razonode, među hrpama knjiga, u društvu stare gospode sa sjedom bradicom. Stekla je svestrano obrazovanje. Bila je prije tako neuka, ali ipak željna znanja... Najprije osnovno obrazovanje, pa klasično, prirodne nauke, latinski i grčki, strani jezici s različitim i složenim izgovorima, povijest u izvodima, geografija sa svojom raznolikošću - sve je to ona strasno usvojila na radost Njezina Veličanstva, koje je ona povremeno posjećivala u Whitehallu. A zatim... oh! kako je to bilo uzbudljivo! Jahanje, rukovanje oružjem, ples i, što joj je padalo najteže, predavanja o ponašanju. Koliko joj je trebalo napora da se izgladi! »Ustanite! Sjednite! Hodajte... Ne tako, gospođice Deborah! Više neusiljenosti, ljupkosti... počnite iznova!« Pa vežbanje kako treba elegantno prikriti smijeh iza svilene lepeze, pa fine razlike razgovora, pomalo rezerviranog kad razgovaraš s poslugom, i bezbroj sitnih pojedinosti za koje je trebalo mnogo napora, a sada joj se činilo sve tako lakim kao disanje. Da! Trebalo je mnogo truda da postane ono što je danas, ali isto tako... Kao da je pogađala njene misli, gđa Tucker je nadovezala: - Da draga kćeri, koliko je samo uspjeha postignuto! Zaista možemo biti zadovoljne. Tko bi mogao pomisliti da će nezakonito dijete Masonovih jednog dana postati obavještajni agent naše kraljice? - Nemojte prenagljiivati! To nam može donijeti nesreću. - Prenagljiivati! U čemu, molim te? Zar te nije Njezino Veličanstvo za to odgajalo, dalo ti odgoj kakav dolikuje princezi, i to na svoj trošak, čitavih sedam godina? Nije li to zato činila da joj budeš odana dušom i tijelom, da budeš svuda kamo te pošalje njezino oko i uho. Obavještajni agenti, tajna služba, potpuno nezavisna organizacija od policije i pod izravnom kontrolom kraljice... Tko su bili njeni članovi? To je bila tajna Zar nije bila njihova dužnost da sačuvaju strogu tajnost? Istinu govoreći, Deborah nije sasvim znala o čemu se sastoji njihov zadatak... skupljanje podataka... špijuniranje?... Sve je to bitlo neodređeno, ali je osjećala veliku radost i ponos kad je doznala kalkav joj je zadatak povjerilo Njezino Veličanstvo. Život uzbudljiviji od onoga koji je dosada provodila, igra u kojoj se osjećao dašak avanture, ali i povjerljiva služba u kojoj će biti mnogo prilika da bude korisna - možda prijeko potrebna svojoj dobročiniteljki i Engleskoj. Bože! Tko joj ne bi zavidio? Međutim, pustiti maha svojoj mašti sa zanosom i naći se pred stvarnim činjenicama - dvije su različite stvari, i zašto to ne bi sebi sasvim otvoreno priznala? Odjednom je osjetila velik strah.


- Da, zaista - odgovori ona slabim glasom gđi Tucker - ali kako da vam to objasnim? Toliko odgovornosti odjednom, draga tetko, u meni izaziva strah. Pa kad promislim da ću za nekoliko trenutaka... - Sve su to gluposti! Prestani već jednom!... odgovaraš pomalo na djetinjast način, ali to će brzo proći. Ja te poznam. Ima više hladnokrvnosti - i hrabrosti u tvom malom prstu nego u svih ovih dvorskih brbljavica zajedno. Sada treba da idemo... Da malo pogledamo... Kritičkim pogledom prešla je preko haljine šljivine boje koju je nosila Deborah, dodirujući lakim pokretima ruke djevojačku besprijekornu haljinu, koje je jednostavnost prikrivala ponosne grudi, jedva ističući fini struk, i padala u ravnim naborima. - Sve je u redu - izjavi ona. - Ova je haljina savršena, a ipak neupadljiva. Bogzna koliko naša dobra kraljica uživa u kicošenju, ali je to jako smota kad vidi u drugih žena. Ne bi je trebalo ozlovoljiiti... Ali ti si blijeda. Kraljica voli svježu boju. Deborah pritrča ogledalu, snažno pritisnu obraze i žurno popravi jednu kovrču koja joj je ispala ispod kape od batista. - Pogledaj... je li bolje? - upita sa strepnjom, a lice joj se odjednom zažarilo. - Da - odgovori s osmijehom gđa Tucker. - Sada izgledaš kao božur. Prišla je svojoj nećakinji, zagrlila je uzbuđeno, što nije bio njezin običaj. - Vrijeme je, dijete. Neka ti Bog bude u pomoći. Nemoj me razočarati. Hodnik... pa druga jedna prostorija, gdje je svjetlost svijeća bacala na pozlaćen strop ogromnu sjenu. Sjena je oživjela i okrenula se. Deborah osjeti kako su joj dlanovi vlažni, a koljena drhte. Duboko se nakloni savršenim poklonom. Bila je pred kraljicom.

2. - Ah, tu si, djevojčice... Do vraga! Otkopčaj me, Tuckerko. Gospođa je Tucker odmah, bez riječi, uz pomoć triju sobarica, brzo i vješto izvršavala nalog. A misija?... Njezina misija! Ta se riječ, koju je u sebi ponavljala više od sto puta, kovitlala u tišini kao jato usplahirenih vrabaca. Dosta! Trebalo je da se svlada. Ta panična uzbuđenost, od koje joj je u sljepoočicama udaralo, bila je smiješna, razumljiva u kakve sluškinje, ali nedostojna budućeg značajnog obavještajca. Treba suzdržati misli! Ili ih skrenuti na drugu stvar, izbjeći tim jalovim pitanjima na koje nije mogla odgovoriti. Deborah neprimjetno podiže glavu. Gospode! Koliko je vremena trebalo njezinoj tetki da oslobodi kraljicu haljine. Kako je elegantna i čarobna ta haljina. Ona je smjernim pogledom okrznula jastučiće koji su je širili. Koliko bisera, dijamanata, rubina na tom zlatnom brokatu, kao tisuće skupocjenih blistavih kapljica... koliko bisera, dijamanata, rubina na vratu, rukama, struku... Tolikoblještavilo zapanjilo joj pogled i ona ga skrenu na kraljičino lice, koje se veličanstveno uklapalo u ovu raskoš jednog idola, mršavo, izduženo,


blijedo lice, unatoč umjetnom rumenilu kojim je bila naličena, s urezanim borama oko tankih usnica i fino povijenim tamnim obrvama... Deborah lako uzdahnu. Njezino Veličanstvo ostarjelo je u ovo nekoliko posljednjih godina. Gdje je njena svježa boja lica, njena krasna rusa kosa koju je sada prikrivala sjajna perika? Istina, sada su joj pedeset i tri godine... Uostalom, što za nju znači nekoliko bora više ili manje? Ona je još uvijek neumorna. Prva u lovu, posljednja na plesu, iznenađujući, zbunjujući svojim duhom, svojom izvanrednom vitalnošou sve europske dvorove. Još jedan uzdah, uzdah obožavanja, ispunio je srce Deborah. Njeziina kraljica! Postoji li, da li će ikad postojati slična njoj?... To nije bilo razmaženo dijete koje je moglo mirno zakoračiti na očinski prijesto. Ne! Do toga je prijestolja došla s mukom, u strahu za svoj život. »Kopile«, kako su to govorili katolici, koji nisu poznavali brak pokojnog kralja Henrika s Annom Boleyn. Zbog toga njena tužna mladost, jezovito iskustvo, po pričanju tetke Tucker, koja je bolje no itko znala sve pojedinosti kraljičina života. Nije li Njezino Veličanstvo moralo, kao dijete, da živi povučeno, da skriva svoja osjećanja, da ne drži stranu zavjerama, jer je bila u središtu svačijih interesa, gledajući kroz otvore kakve tvrđave gdje je bila zatočena, kako nestaju tri vladavine: ona očeva, bratova i sestrina... vladavina nesmiljene Marije, predstavnice papista. Dvije posljednje bile su vrlo kratke. Svemoćni Gospod, u svojoj mudrosti, dobro je usmjerio razvoj događaja. U dvadeset petoj godini postala je kraljica. Elizabeta I... kraljica siromašne Engleske, iscrpljene glađu i bijedom. Nije se bojala rada. Zasukala je smjelo rukave, čvrsto se prihvatila posla. Rezultat? Sjajna kraljevina, u punom zamahu razvoja, kojoj se divila čitava Europa. Naputak za to? Genijalna inteligencija, velika ljubav, riznica Ijubavi, u čemu se Elizabeta razlikovala od mnogih europskih vladara. Živjela je samo za svoj narod, kroz svoj narod, koji je voljela, a koji je nju obožavao. Što nije činila da ga pridobije? Oči se Deborah ovlažiše... Sjećala se dugih putovanja u klimavim kolima s kraljevskom pratnjom, poput duge svjetlucave zmije koja krstari preko polja, a ona, Deborah, na uzvisitoj tvrdoj klupi na kolima, sjedi pored tetke među kovčezima i košarama. Zaustavljali se u svaikom gradu i svakom selu, dočekivani svuda svečano, sa pucketanjem kočijaških bičeva i radosnim povicima. Veličanstvena parada, kraljica sva u draguljima primala je poklonstva velikaša i odjednom se našla među pukom, neusiljena, razgovorljiva, smijući se od srca, razmahujući svojim bijelim krasnim rukama, dobacujući narodu kakvu spretnu doskočicu ili ljubaznu riječ koje je tajnu samo ona znala... Da! Bio je pravi blagoslov služiti takvu gospodaricu. Misija... njena misija... Riječi su se počele kovitlati u glavi mlade djevojke. - Da porazgovaramo nas dvije, malena! Dohvati je bez nježnosti rukama punim prstenja za bradu i podignu je. Više nije bilo sobarica, ni zlatnog brokata. Samo dva vrlo plava oka koja su je promatrala gotovo nesnosnim sjajem. - Hm! Pogled ti je živ, usta ljupka, brada snažna... to je dobro, vrlo dobro! Imaš i duha, zbog čega te hvale tvoji učitelji... Do vraga! Nešto ćemo od tebe učiniti, Deborah Mason... ha, ha! i častoljubiva si, kako mi se čini! - kraljica se nasmija - to mi odgovara. Nisam ti dala to obrazovanje, koje me je vrlo skupo stajalo, da ti povjerim neznatne zadatke koje bi mogao izvršiti bilo koji od


mojih obavještajaca. To je bilo prokleto rasipanje, a od toga, razumiješ li, nema većeg grijeha. Ne! Primajući te u svoju službu, ja sam imala dalekosežne namjere i više ciljeve... Kraljica je naglo spustila ruku s njene brade i stala hodati preko dvorane pred začaranom djevojkom. - Dok si bila dijete, već se u tebi nazirala darovitost. Darovitost! Ne trebat je brkati, draga moja, s drugim sposobnostima... Dobar radnik, srčan, rodoljubiv, sve te sposobnosti ima naš čestiti narod i s kakvim ih zanosom njeguje! Ipak se darovitost, na žalost, rijetko javlja u sirotinje i ne može se steći. Čovjek je darovit ili nije... ta je odlika božji dar koji onome koji je posjeduje, daje urođeni osjećaj da se izdiže iznad osrednjosti... Vratimo se tebi. Dotjerati tebe, dati ti savršen odgoj, činilo mi se uvijek zanimljivim, nekom vrstom ulaganja u budućnost. Raspolagati jednom vrlo valjanom osobom koja bi se uključila u naše blistavo društvo, čak i u eUropsko, i bila sposobna da za me otkriva spletke - eto to mi se činilo od velike koristi. Svakako, to je zahtijevalo izvjestan rizik, a ja se toga inače gnušam; međutim, ja sam ipak riskirala i vrijeme mi je, čini se, dalo za pravo. Ti si sada puna znanja, i s dragocjenom vrlinom o kojoj sam maločas govorila, te vrlo prijatnim izgledom, moći ćeš, bogme, ako budem htjela, biti u prvim redovima djevojaka iz naših najboljih porodica, ali na žalost nisi plemenita porijekla, što mi teško pada... Ovu službu duguješ mojoj volji, mojoj dobroj volji... nikad ne zaboravi, dijete, da meni sve duguješ! Kraljica zastade pred Deborah. - Bez tvoje kraljice, što bi bila? Račun je kratak: neznatno, neodgojeno kopile, iskvareno, miješajući se s poslugom, obična služavka i ništa drugo. Ali ako zadovoljiš moje nade... Sve, dakle, zavisi od tebe, od tvoga vladanja, tvoje vještine, i još je rano da mislimo na budućnost. Za sada, ti ćeš ostati siroče iz dobre porodice čiji su roditelji uspjeli osigurati udoban život u Fleetu. Uloga je izvrsna, tvoja se okolina na to privikla, a ova čestita Tucker, kao stara prijateljica te zamišljene porodice, poslužit će uvjerljivo. Koliko ti je godina? - Sedamnaest, Vaše Veličanstvo. Navršila sam ih pred dvije sedmice. - Sedamnaest godina! Gospode! Kalko izgleda život kad imaš sedamnaest godina! Više se ne sjećam... - Kraljica je zamišljeno prešla rukom preko čela, uzdahnula i brzo nadovezala: - Ti si još neiskusna, ali budi mirna, iskustvo se brzo stječe. Uostalom, tvoja će mi mladost donijeti korist. Tko nema povjerenja u čist pogled, mladenačko lice? Dakle, došao je trenutak da pokažeš koliko vrijediš. Prekosutra ćeš otputovati u Stafforshire. Tamo u Chartleyu stoluje naša predraga sestrična Marija. Tebi je poznato kakve nam brige ona zadaje. Kraljica prekine govor, priđe pisaćem stolu, otvori ga i uze jednu cedulju koju je pažljivo pročitala. Deborah se činilo da joj se srce ispunjava silnom radošću. Njezinu zbunjenost nadomjestila je gordost. Iznenadna radost svu je prožela... nije više osjećala ni grčeve u nozi koji su je stegli zbog klečanja na podu i ukočenog držanja. Najprije riječi Njezina Veličanstva, tako pune obećanja, pa pohvale iz njenih usta - sve je to vrijedilo više od najsjajnijih američkih dragulja, a sada i ova misija kod čuvene zatočenice kraljevine... jer »naša predraga sestrična Marija« nije bila nitko drugi nego svima poznata Marija Stuart!


Nije smjela nikako dozvoliti da bude nespremna! Ukratko se prisjetila svih neprilika što ih je Elizabeti stvorio dolazak škotske kraljice. Gotovo se navršilo dvadeset godina otkako se iskrcala u Engleskoj, otjerana od svojih lordova, osumnjičena da je svoje lijepe bijele prste okaljala ubojstvom lorda Darnleya, svoga drugog muža; gotovo dvadeset godina Njezino Veličanstvo pruža gostoprimstvo ovoj Škotlanđanki koja samo nesreću donosi. Kolike li razlike između njezine kraljice i Marije! Jedna sva prožeta svojim dužnostima, predana reformi i svome narodu... druga hirovita, nagla, više žena nego vladarica i... papistkiinja! Jedina je zajednička veza, što nije značilo ništa, zajednički predak Henrik VII, što je bio razlog da je Marija imala nerazborite želje za engleskim prijestoljem. Ah! Ona je baš lijepo uzvraćala Njezinom Veličanstvu za njenu gostoljubivost... Uvijek je smišljala neku zavjeru, uvijek okupljala oko svoje papističke aureole plemiće i pobunjene seljake. Kakav je lijek trebalo primijeniti na ovu opasnu i nepopravivu osobu? Promjenu boravka, privremeni zatvor? Kako se činilo, još se nije našlo pravilno rješenje. Svaki je Englez u dubini svoje duše imao jedno rješenje i to korjenito! Ali, Njezino Veličanstvo o tome nije htjelo ni čuti... A nju, eto, šalje Mariji Stuart! To je bila, zaista, misija od velike važnosti. Pri pomisli na to obuze je laka drhtavica poremetivši osjećaj ugodnosti koji je dotada imala. Bože pravedni! Ako je čast bila velika, ni opasnost nije bila manja. Hoće li znati da joj izbjegne, da zasluži... Držeći pisamce u ruci kraljica joj je prilazila u šuštavoj haljini. - Uzmi ovo, malena! I spremi na sigurno mjesto. Nitko, ni u jednom slučaju, ne smije znati za to pisamce, nitko, razumiješ li. Deborah je odmah raskopčala svoj prsluk, gurnula unutra pisamce priljubivši ga uz tijelo. - To ćeš pisamce predati osobno kraljici Mariji - nadovezalo je Njezino Veličanstvo - i to njoj samoj! Pisamce nije zapečaćeno i ti ćeš sadržaj naučiti napamet u slučaju da budeš primorana da ga pocijepaš... - Njezin je glas postao stroži. - Možda ti se ovaj put čini lak? Nemoj se obmanjivati. Kad bi tako bilo, ne bih tebe odabrala, bio bi dovoljan običan glasnik. Moguće je da na putu doživiš neugodna iznenađenja... najprije od moje policije, koja, dobro to utuvi u glavu! ne smije nikako zabadati svoj nos u taj posao. A ti, ako bude potrebno da se izvlačiš iz neprilike... osloni se na svoju bezazlenost i upotrijebi svako drugo sredstvo, ali se nastoj ispetljati. Uostalom, tko zna?... unatoč našim mjerama opreznosti... Chartley je pravi osinjak papista. Kako bilo da bilo, može se dogoditi da ih netko upozori i oni pokušaju izmudriti glasnika i poruku. Tada, kćeri moja, možeš zauvijek napustiti svaku nadu jer, ako te oni ostave u životu, ja neću nikada zaboraviti da si se glupo ponijela. Ne vodeći računa o pravilima dvorskog ceremonijala, Deborah se žestoko usprotivi: - Vaše Veličanstvo neće imati razloga da mi to predbaci. Radije ću umrijeti nego dopustiti da budem nedostojna... Kraljica se nasmijala: - Šuti dijete i ne prekidaj me. - Tvoje me riječi ipak vesele. One dokazuju tvoju hrabrost i potvrđuju moje mišljenje... Budi oprezna, neka te Bog čuva! I kakav god bio odgovor - njezina se usta stisnuše - donesi mi ga što brže. Odgovor će, uostalom, biti vrlo kratak, jedno da ili ne. Mada kratak odgovor isključuje svaku indiskreciju, potrebno je da dvoje znaju za njega. Ti ćeš ga prenijeti Sir Amyasu Paulettu, vjernom službeniku, koga smo poslali u Chartley


da smiruje uzrujanost naše lijepe sestričine. On će mi ga svakako dostaviti... Na putovanju pratit će te Bigjack. Što se tiče naknadnih uputa, dat će ti ih tvoja tetka, a dat će ti i skromnu svotu novca za tvoje troškove. Pazi, ne budi rastrošna! Pazi na novac. Sjeti se još jednom! Nitko osim Marije ne smije znati za to pisamce, nitko! Sada idi... Služi vjerno Englesku i tvoju kraljicu, i ona će ti biti zahvalna. Razgovor je bio završen. Deborah je poljubila skute kraljičine svilene haljine, koja je bila mirisom natopljena, i natraške izađe iz dvorane.  Bila je gotovo prešla dvorište kad je kroz noćnu tišinu odjeknulo rzanje konja. - To je sigurno Bigjack s konjima - pomisli ona. - Ubogi stari drug. Sigurno me nestrpljivo čeka. I ona žurno krenu prema Kingstreetu, radosna što će ugodno iznenaditi svoga slugu... Sluga! Riječ je bila neprikladna. Taj čestiti Bigjack značio je mnogo više. Otkad je došla onako mlađahna u Fleet, zar se nije uvijek njemu obraćala?... Trenutna malodušnost, jedna od onih velikih i sasvim neznatnih briga koje vas spopadnu, iznenada, neodoljiva potreba da se nasmiješ, govoriš gluposti, da napustiš knjige i učitelje - uvijek je tu bio Bigjack sa svojim nespretnim pokretima, svojom veselošću, svojom odanošću snažne i vjerne životinje. Siguran prijatelj, brižan poput oca. Pouzdanik kome su se mogle povjeriti tajne kao i gospođi Tucker. Veliki Bože! On koji je čeznuo za rodnim krajem, preklinjao povazdan sivilo Londona, kako li će biti zadovoljan! Misleći u svom oduševljenju na budućnost koja se otvarala pred njenim očima, nije ni primijetila tamnu sjenu koja se priljubila uza zid i čekala. Bila je na uglu... htjela se okrenuti. Odjednom se sjena maknu i ona osjeti pritisak bodeža na boku. Osoran glas šapnu joj na uho: - Da niste pisnuli, gospođice. Nitko vam ne želi nanijeti kakvo zlo... Samo da porazgovorite s nekim tko se za vas zanima. I prije nego što se mogla pribrati od zaprepaštenja, neka je ruka snažno pograbi i gurnu u kola koja su bila u blizini, točno na uglu jedne male ulice koju je skrivao zid. Posjedoše je na klupu do dvojice nijemih, ravnodušnih ljudi. Onaj zdesna udario je vrhom svoga štapa po pregratku koji ih je dijelio od nevidljivog kočijaša i kola krenuše. Umorna od otimanja i razdražljivih pitanja ona je zašutjela. Kamo je vode? Ti ljudi ne pripadaju ološu, kolilko je mogla prosuditi u mraku... nose bijele nabrane ogrlice, odijela od svile, udobna su kola... do đavola! Što znači ovaj prepad? Od bijesa joj navriješe suze na oči. Da, zaista, imala je radi čega da se ponosi! Dopustiti da te uhvate kao... kao muhu koju hvataš na kraju stola! Kakva glupost! Pod prslukom je osjetila pisamce kako joj grebe kožu. A kraljica? Što bi ona rekla? Pretpostavljajući da se iz ove situacije izvuče. Ona stisnu zube. Dosta je! Neće valjda ovakvim razmišljanjem poboljšati svoju situaciju. Do đavola! Treba se savladati! Ona je bila dosta hladnokrvna, kako joj se čini, a sad je bila prilika da to pokaže! Konjiske potkovice zazvečaše na pločniku. Snažan odskok i kola se zaustaviše. Otmičari je povedoše i ona siđe. Odjednom se nađe pred bogatim pročeljem sa širokim prozorima, osvijetljenim bakljama, i visokim granjem. Vrata na


predvorju se odškrinuše. U pratnji svojih otmičara ona je prešla nekoliko stepenica i ušla. Pred njom se ukaza golema dvorana, namještena savršenim ukusom... vitki stupovi od bijelog mramora, fine flandrijske tapete, grimizne zavjese, u sredini prekrasan stol s intarzijama od bjelokosti, duž zidova ormari sa srebrninom i vrlo finim kristalom. Do đavola! Taj je izbor pokazivao savršen ukus čovjeka koji nije štedio novac! To ju je donekle smirilo. Teško je bilo zamisliti da bi kakvo gnusno djelo moglo poremetiti ovaj divan sklad! Na veličanstvenom stubištu, kojega je ograda bila ukrašena dražesnim kipovima bucmastih anđelića izrađenih od masivnog drveta, pojavi se u crnoj livreji sluga i pođe joj u susret. - Izvolite sa mnom, gospođice. To je bilo više naređenje nego poziv unatoč učtivom tonu, i Deborah posluša. Što je mogla drugo učiniti? Odjednom je ovladala njome radoznalost koja je bila jača od njezinog strahovanja. Prođoše kroz čitav niz hodnika u nijemoj šutnji. Sluga tiho pokuca na malim vratima. Vrata se polako rastvoriše na dobro podmazanim šarkama. Sluga joj rukom pokaza i Deborah uđe u zamračenu sobu. Na dnu sobe, iza velikog pisaćeg stola, sjedila je jedna osoba i pisala. Odloživši pero reče: - Priđite, gospođice, priđite! Potom podiže glavu i ona ugleda pri blijedom svjetlu svijećnjaka strogo lice s kratkom prosjedom bradicom i kapicom na glavi. Deborah instiktivno uzmaknu. Lice joj je bilo nekako poznato jer ga je vidjela nekoliko puta na Dvoru. Bio je to Sir Francis Walsingham! Prenerazila se. Teškom mukom je prišla. Težak zrak u sobi odjednom joj postade nepodnošljiv. Što je od nje htio ovaj moćan čovjek? Ona nije značila ništa prema njemu... Bio je prvi državni tajnik kraljičin, član Tajnog savjeta, tajno je upravljao dobro organiziranom policijom, šuškalo se da mu nijedan dah, nijedna riječ u Engleskoj ne može izmaći. Ali kakve to veze ima s njome? Osim ako... odjednom je obuze mučnina u želucu. Za sada je ipak strašni Walsingham pokazivao blagonaklono držanje. Otpustivši slugu, stojeći nepomično, on se obrati Deborah. Između njih je stajao pisaći stol. - Vjerujte mi da mi je vrlo žao zbog grubog načina na koji sam vas ovamo doveo - i blago podiže ruku - ali sam to učinio iz najjednostavnijeg razloga razboritosti... Vi ste, kako su me izvijestili, vrlo inteligentna osoba, a osim toga i moje je vrijeme vrlo dragocjeno pa ću odmah prijeći na stvar. - Baci pogled na svežanj papira i nadoveza: - Vi se zovete Deborah Mason, od majke Rose Mason i nepoznatog oca, nećakinja Jane Tucker, prve sobarice Njezina Veličanstva... Taj iskaz nije zahtijevao nikakav odgovor. On je zahvati prodornim pogledom: - Hm! Podaci o vama čine mi se točni, gospođice Mason. Vi ste dražesna osoba i u vašim krasnim oborenim očima sigurno se skrivaju odvažnost i ambicije. Pristupite u naše redove i ja ću se pobrinuti da ih zadovoljim! - Naklonost Vašeg Gospodstva me zbunjuje, ali ja ne vidim u čemu... Njegov osmijeh presiječe joj govor. - Vi ćete shvatiti. Znam da vam je Njezino Veličanstvo ukazalo nešto od svog povjerenja i da mu uzvraćate neznatnim uslugama. Evo moga prijedloga:


stalno me obavještavajte o tim odnosima i vi se nećete požaliti na moju darežljivost... Deborah koraknu. Ruke su joj drhtale i ona ih sakri među nabore svoje suknje. - Kako Vaše Gospodstvo može pomisliti da bih izdala svoju gospodaricu! - Tja! - on blago pucnu jezikom. - Izdati, to je krupna riječ, draga moja, koja pokazuje vaše neiskustvo. Nitko, koliko je meni poznato, ne može se pohvaliti da služi kraljicu s više odanosti i Ijubavi od mene... ali, gospođice Mason, Njezino se Veličanstvo kadšto... kako da kažem... prenagli, pa bih joj ja više pomogao u nekim poslovima kad bih unaprijed znao sve njezine nakane. U tome nema ništa zlo... naprotiv! Utoliko više, budite sigurni u to, što sam ja uvijek, prije ili kasnije, upućen u sve njezine namjere. Dakle, nije u pitanju vaša odanost. - On se ponovo nasmija. - Odlučite! Da li pristajete? - Neobično žalim, ali Vaše Gospodstvo ima o meni saisvim krivo mišljenje. Ja... - Hajde, urazumite se malo! Walsingham je nervozno kuckao prstima po stolu i to oštro kucanje stapalo se s udaranjem srca mlade djevojke. - Iskreno govoreći u četiri oka, što vi očekujete od Njezinog Veličanstva? Oprostite što vam govorim ovako bezobzirno, ali vi ne predstavljate ništa... ni po rođenju, ni po položaju, ni po bogatstvu, nemate ništa osim ljepote, a i to je obična stvar i, vjerujte starom čojeku, ako niste lukavi, neće vam biti od velike koristi. No, zar vam ne bi bilo po voljii da budete zbrinuti, da imate u društvu kakav ugled? Sve biste to postigli vrlo brzo zahvaljujući meni, a s Njezinim Veličanstvom... vi dobro znate kako ona ne driješi rado svoju kesu... ako čak pretpostavimo da se pokaže darežljivom. Pomislite, mlada prijateljice, da ćete u tome imati dvostruku korist i da ćete, za umirenje vaše savjesti, dvostruko koristiti vašoj zemlji, jer kraljica i ja, ponavljam, imamo isti interes - dobro Engleske. E pa, jesam li vas uvjerio ovoga puta? Slažemo li se? Ona mu uzvrati čvrstim pogledom. - Ja ni najmanje ne sumnjam u dobre namjere Vašeg Gospodstva i molim vas da krivo ne shvatite moje odbijanje. Shvatite me, ja pripadam kraljici i nemam pravo da govorim o onom što ona smatra da je tajno. Walsingham ustade. Sa njegova lica nestade ljubaznog izraza i njegov se pogled sledio. - Savjetujem vas, draga moja, da dobro razmislite. Ako budete toliko glupi da odbijete moju ponudu, imam ja i drugog načina da skršim vašu tvrdoglavost. Na vama je da izaberete. Mogu vam biti siguran zaštitnik ili opasan neprijatelj. - Ponovo sjedne i progunđa sladunjavo... - Do đavola! Zar ćete propustiti priliku koja vam se pruža te izložiti opasnosti svu vašu budućnost samo zbog vaših djetinjarija? To nije mudro, draga gospođice Mason, čak je, dodao bih, i nepromišljeno! Deborah se ponosno uspravi. Gnjev, što ga je ona od početka razgovora teškom mukom ustezala, prekipio je i rastjerao strah i mjeru. Ona mu gotovo izazovno uzvrati pogled. - Ništa me neće pokolebati u mome mišljenju, Vaše Gospodstvo. Njezino je Veličanstvo i suviše dobro bilo prema meni a da bih se mogla drugome prodati!


- Mala glupačo! Pokajat ćete se - prosikta kroz zube. - Oh! Još nešto. O našem susretu ni pomena! To će ostati tajna za mene, a vama preporučujem da isto postupite. - On se podrugljivo nasmija. - Ako vam padne na pamet da ovaj razgovor dostavite, izgubit ćete svako povjerenje kraljičino ako dozna da sam vas otkrio. On pozvoni. - Povedite gđicu Mason. Neka je Helbet i Jones otprate kući - reče sluzi koji se odmah pojavio. Deborah se kratko naklonila, ali joj Walsingham nije uzvratio. Okrenuo se prema zidu namršteno gledajući. Odmah je nakon odlaska mlade djevojke ustao, otvorio jednu krasnu škrinjicu izrađenu od čempresova drveta, obloženu srebrnim okovom, iz nje izvadio jedan list, vratio se stolu, napisao nekoliko redaka, pročitao ih s osmijehom okrutnog zadovoljstva i držeći u ruci to napisano naređenje, izađe kroz mala vrata vješto skrivena u drvenoj oplati zida, točno iza naslonjača.  Deborah je stigla u Fleet u prisvitanje kad su iz jutarnje sumaglice polako izranjale usnule kuće sa zatvorenim kapcima. Ne gledajući ruku u rukavici koja se pružala prema njoj da je pri izlasku iz kola pozdravi, ona je jurnula napolje bez ikakva pozdrava svojim pratiocima, projurila kroz maleno dvorište, u dva skoka prešla preko nekoliko stuba pred zgradom i jurnula na vrata. Bila je u paničnom raspoloženju. Brzo! Brzo! Treba osedlati konja, poći u Whitehall, obavijestiti tetku, sve joj ispripovjediti ne gubeći ni trenutka. I dok se tako, sva uzbuđena, odlučivala, sudarila se s nekom crnom pojavom koja se ispružila na stolcu... Bože dragi! Pa to je Bigjack! Što se s njim zbilo? Ona ga je sasvim zaboravila. Jednim ga je pokretom probudila. - Što tu radiš? On se trže, protrlja oči, zijevnu poput medvjeda i ustade. - Ah, to ste vi, gospođice Deborah! Čekam vas ovdje već dva sata. Da nije što opasno? Da se onaj sluga nije zabunio? - Sluga! Koji sluga? On se počeša po glavi. - Ne znam ja! Jedan sluga... Stajao sam u Kingstreetu, na običnom mjestu, kad me zaskočio... reče da ćete se vratiti kasnije... da ne treba čekati. Eto, tako je to bilo, gospođice Deborah. On se brižno nagnuo prema njoj, ali ga ona nije slušala. Tako je Walsingham na sve mislio, čak i na to da obavjesti Bigjacka. Čudnovato, ta joj misao vrati svu njenu bistrinu. Veliki Bože! Kako je bezumna bila! Otkriti sve značilo je odreći se ove misije, svih misija, svega. Ona je dobro poznavala kraljicu i znala da joj ona nikad ne bi oprostila što je poremetila, makar i nehotice, njezine planove. Što joj, dakle, preostaje? Odjednom se osjetila nemoćnom. Da, što bi od nje bilo? Odbačena od Njezinog Veličanstva, ona bi se vratila među poslugu. Sobarica... kao i njena tetka! Postati jednog dana ono što i ova stara žena, okorjela, nasilna, sobom zadovoljna, prolaziti smjerno hodnicima, sva u crnini, spremati, čistiti prašinu, sređivati dugi niz


godina raskošne haljine, biti pored tolikog raskoša, a ne imati nade da ćeš ikada imalo u tome uživati! Da li je ona željela takvu budućnost? Zar ona ne vrijedi više? Čemu joj svo njezino znanje, njezina inteligencija kojom se ponosila i ljepota koju je uzdizao Walsingham? Imao je on pravo. Najpametnije je šutjeti. Najzad, Njezino Veličanstvo neće doznati ništa. A što se njega tiče... Napomene državnog tajnika, pune potajnih prijetnja, još su odjekivale u njenim ušima. Ona slegnu ramenima. On joj je iznosio sve moguće razloge kako bi ih mogla odmah prihvatiti odmjerivši što bi mogla izgubiti. Svakako, bio je moćan! Ali, da li bi imao tolike smjelosti da napadne nekoga koga kraljica štiti? Ne, to nije moguće. Sasvim jednostavno, on je htio da je uplaši kao kakvo derište kome prijete batinama. E pa dobro, nju neće uplašiti. Ona se vedro nasmija Bigjacku koji ju je gledao otvorenih usta, ne shvaćajući razlog njezine šutnje. - Sve je u redu, dobri moj Bigjack. Budi miran... ali te molim, - i ona ga pomilova po ruci - nemoj govoriti o tome mojoj tetki... Večeras mi se prohtjelo - nadoveza ona nemamo - da se pješice prošetam do kuće. Ti je poznaš, ona to ne bi sigurno razumjela, pa bismo i ja i ti mogli imati neprilika! - Sama se šetati noću po ulicama kuda prolaze kojekakvi prostaci! I to jedna djevojka poput vas, gospođice Deborah! To je samoubojstvo! Budite sigurni, ja neću ništa reći, ali mi obećajte da tako što nećete nikada više učiniti. - Hajde, budi miran! Obećajem ti - reče ona smijući se njegovu užasnutom izgledu. - A sada, slušaj! Prekosutra putujemo...

3. Ujutro 10. srpnja 1586. dva su putnika napuštala London u sjeverozapadnom pravcu. Stariji je jahao snažnog konja alata. Mora da je prešao tridesetu godinu. Rastom bijaše gorostas, lica blaga i okrugla poput puna mjeseca, bujne riđe raščupane kose. Sudeći po bogatom odijelu od smeđeg sukna i naboranoj kapi sa srebrnim dugmetom... sigurno je to bio neki trgovac koji se zaputio u okolne krajeve da trguje. Lik njegova pratioca činio se još sitniji pored te gorostasne pojave. Bio je to mladić nevjerojatno vitak. Na njemu je bila košulja od finog platna, sva u čipkama, koje su nekako veselo stršile iz njegova prsluka od sivog svilenog baršuna; skupe birane hlače, crvene španjolske čizme, kojima je nervozno pritiskao konjske slabine, i crn pusten šešir koji mu je djelomice skrivao lice. Jahali su bez riječi, pazeći na put koji je jednim dijelom bio duga prašnjava brazda obrubljena šipražjem, prohodan toliko koliko obična staza, a dijelom širok gotovo pedesetak stopa, izrovan i pun blatnih barica. Pazeći na hod konja nisu se osvrtali na krajolik. U ovo osunčano vedro jutro engleska je krajina blistala okupana jutarnjom rosom. S obje strane puta lelujalo se žitno klasje, a iz ovoga zlaćanog mora tu i tamo izbijahu tamnozeleni voćnjaci jabuka. Odjednom bi se pojavio zaselak okružen pašnjacima, išaran grmovima ruža, glicinijama koje su se penjale uz kolibe,


ispreplitale sa slamnatim krovovima i prikrivale svojim raskošnim vijencima sirotinjski izgled seoskih potleušica. Seljanke su stajale, podbočivši se na vratima, u crvenim suknjama, razbarušene kose, i gledale radoznalo konjanike. Ispred njih, zamazana dječurlija, grohotom se smijala. Na putu su susretali mnogobrojne prolaznike ravnodušno ih pozdravljajući i brzo ih pretiočući. Bilo je tu dvadesetak hodočasnika koji su išli u Cantorbery, nekoliko plemića s pratnjom, grupa seljaka koji su odradili svoju godišnju obavezu na cestama, velik broj teretnih dvokolica, čak i jedan lopov, što je bilo vrlo utješno, koji je visio, sav u lancima, na jednom stablu. Zaustavili su se na prvoj postaji. Postaje su bile raspoređene na svakih deset milja i pružale najveću udobnost. Nestrpljivi putnik bio je siguran da će tu moći iznajmiti svježeg konja i naći vodiča koji će na drugoj postaji ponovo vratiti konja u konjušnicu. I tako, od postaje do postaje, zahvaljujući dobro organiziranom sistemu, putnik je mogao prevaliti prosječno šezdeset do osamdeset milja na dan, što mu ne bi bilo moguće vlastitim konjem. Dakako, cijena je bila pretjerana, dva i po penija po konju i na milju, ali u slučaju žurbe to se isplatilo na račun dobivena vremena. Čim su sjahali, vlasnik postaje pritrča s kapom u ruci. Stariji od dvojice drugova pruži mu pregršt šilinga: - Uzmi, dobri čovječe. Naplatite i brzo pripremite konje. Uskoro stiže dječarac vodeći tri zauzdana konja. Na mig gospodarev, on uzjaha, a za njim i dvoje putnika. - Zaboga, Bigjack, požurimo - nestrpljivo progunđa mlađi. - Sutra, neizostavno, moramo biti u Chartleyu.  Uh! Deborah se baci na krevet s olakšanjem. Kakav put! Činilo joj se da je dobila po stražnjici nekoliko snažnih udaraca od gospođe Tucker - tako su je boljele slabine i križa. Bacila je na pod šešir, prsluk, hlače i čizme. Mlada je djevojka, ležeći nauznak s rukama pod glavom, u košulji, uživala u sviježem dodiru plahta i odmoru što joj ga je pružala ova mirna soba za nekoliko sati. Bože pravedni! Kako su ove engleske gostionice udobne i čiste! Sada joj je bilo jasno zašto se u Londonu na sav glas govorilo da im nema ravnih na kontinentu. Ona je nehajnim pogledom zaokružila po sobi. Na svijetlu svijećnjaka blago se sjajile pločice na podu. Oko prozora poškrobljene zavjese od pergala, a pored prozora, na malom stolu, čekala je lagana užina... pečena morska kokoš, ukrašena zelenjem, pašteta od jegulja, zdjelica jagoda s gustim vrhnjem, vrč španjolskog vina - sve to služeno na besprijekorno čistom stolnjaku. Što se tiče strunjače - kakva divota! Sva je bila ispunjena perjem i gotovo ravna onoj u Fleetu. Govoreći iskreno, nikad nije toliko uživala u krevetu kao danas. Ona se s uživanjem protegnu - zaboravila je bila svoju izlomljenost pa joj taj pokret izmamio laki krik bola - i stade pjevuckati obuzeta ugodnim zadovoljstvom. Bože, što je život lijep! Nema više stege, neprestanih »da«, nema tetke ni profesora. Ne! Nije bila toliko nezahvalna da bi zaboravila što im duguje, ali je


bilo veliko olakšanje napustiti knjige i biti slobodan... slobodno se smijati, pjevati, čak i zijevati po volji, a da te za to ne presiječe strašan pogled i upozori na nepristojnost, slobodno uživati u izvrsnoj večeri... s vremena na vrijeme, razumije se, jer je Njezino Veličanstvo mrzilo svaki suvišan trošak... slobodno sobom raspolagati, odlučivati, naređivati kad treba... to su bili prvi koraci prema toj divnoj budućnosti o kojoj je sanjala, budućnosti još nejasnoj, ali ponekad punoj blistavih slika, šuštavoj kao skupocjena svila zlatom optočena. Pjevušeći odgurnu plahtu, kliznu s kreveta i onako bosa požuri stolu. Bila je gladna. Navalila je na paštetu i pojela do posljednje mrvice, zagrizla kokošje krilo, pojela nekoliko jagoda, popila s uživanjem nekoliko gutljaja vina i ponovo legla. Odmah je zaspala. Naglo je probudiše snažni udarci na vratima. - Ja sam!... Bigjack... brzo, gospođice Deborah! Ona zapali svijeću, brzo navuče hlače i otvori vrata. Bigjack uđe teturajući. Lice mu je bilo natečeno, odijelo u neredu, pridržavao je ruku s bolnom grimasom. Zatvorila je vrata, povukla zasun i stala pred slugu: - Što se dogodilo? - promrsi ona. - Ne budi vam zapovijeđeno, gospođice Deborah, pogledajte mi rame. Trojica gadnih hulja zapodjenuše kavgu. Dvojicu sam udesio, a treći lupež mene. - U redu, sjedi - zlovoljno mu naredi mlada djevojka. Bedak jedan! Koliko mu je puta govorila da se ne razmeće... - Mislim da ti je ključna kost iščašena izjavi ona. - Pokušat ću da ti to namjestim, ali ćeš biti bez ruke nekoliko dana. Izabrao si baš pravo vrijeme, uboga budalo! Izvukla je iz svoje vrećice svilen zavoj i stala ga bijesno trgati. - Nisam ja kriv, gospođice Deborah! Ja sam sjedio dolje u dvorani sasvim sam i pio pivo kad su me te hulje napale. Mislim da su to namjerno uradili nadoda srdito zlosretnik. Poput alarmnog zvonca prođoše Deborah hladni srsi. Bigjack je zaista bio miran momak, a ne svađalica. Dakle? Odjednom nestade njene bezbrižnosti. Nije li to bio manevar da je razdvoje od njezina sluge? Ali tko je mogao znati za njezin boravak u gostionici? Tko? Da li agenti Walsinghamovi ili Marije Stuart? Osim ako to nije izazivanje pijanaca... Pa ipak... Priđe Bigjacku, koji ju je zbunjeno promatrao poput odanog psa koji je neopravdano izmlaćen, pa ga potapša po ruci i blago mu reče: - Hajde, ne gunđaj, stari moj. Što je bilo bilo je... Pruži to rame da ga povijem i probudi me u pet sati ujutro. Bolje je da u zoru napustimo gostionicu, bit će to pametnije.  Prešli su Coventry. Konji su sada gazili preko neobrađene pustoline na kojoj je ostalo nekoliko starih tužnih stabala gromom oštećenih. Pred njima se pružala loše očuvana staza, sva obrasla šipražjem, koja se vijugavo gubila u tamnim dubinama šume. Nigdje živa stvora. Pred njima bi strugnuo pokoji zec, jato gavranova krililo nad ovim pustim krajem, a mutna i teška atmosfera najavljivala je oluju.


Deborah potjera konja. Nesvjesnim pokretom često bi dodirivala prsluk u kojega je u postavi bila ušivena dragocjena kraljičina poruka. Kako joj se sada žurilo da što prije stigne do Chartleyja i tu poruku dostavi. S osjećanjem sve veće nelagodnosti ona se zagledala u šumu kojoj se približavala. U Londonu se pričale strašne priče o razbojnicima na drumovima! Uznemiravali su sela, imali dobro organizirane družine sa strogo uređenom hijerarhijom, svoje suce, svoje vladare, od kojih su neki bili mlađi sinovi plemićkih porodica. Drevno zanimanje, neka vrsta poziva, koji je kadšto bio ovjenčan mučeničkom slavom, budući da je svako zanimanje skopčano s izvjesnim opasnostima, a ovo je imalo mnogo manje rizika u usporedbi s koristima. Na drumovima nije bilo nadzora, a po njima su se neprestano kretali građani sa kesama punim zlata. Dakako, razbojnika je na kraju čekao konopac... kad su bili uhvaćeni, ali to nije smanjivalo njihovu poduzetnost i domišljatost. Pričalo se da su neki od njih čak povezani i sa gostionicama kako bi uvećali svoju dobit; odao bi gosta kakav konjušar koji je vodio brigu o konjima, ili služavka koja bi vješto utvrdila što se nalazi u vašoj prtljazi, ili sluga koji bi se bezazleno raspitao za vaše odredište... i tako je sve bilo pripremljeno i gost bi pao u razbojničke ruke kao naručen! Da bi ublažili te nevolje, pojedini trgovci i imućniji seljaci, siti pljačkanja i uništavanja žetve, odlučili su da se na neki način osiguraju: davali bi godišnje dvadeset i pet šilinga gospodi razbojnicima i štitili su vas tako isti oni ljudi koji su vas ugrožavali! Podržavati na ovaj način razbojnička djela bilo je zaista krivično djelo, ali bogataši nisu za to marili. Isplatilo se davati danak i sačuvati život i imovinu. Kad to čovjek nije mogao jer nije bio bogat, tada je putovao u grupi ili dobro naoružan poput Deborah i Bigjacka. Međutim je ubogi đavo sada bio u neprilici jer mu je rame bilo zdrobljeno i mlada djevojka posumnja da li bi on u slučaju kakvog napada vrijedio za trojicu ili četvoricu, kako joj je to rekla gđa Tucker pri odlasku. Brižno ga je pogledala. Njegova se golema stražnjica prelila preko sedla i on je teškom mukom jahao ispred nje. Po ukočenom držanju glave, po njegovoj neobičnoj šutnji vidjelo se da on teško trpi zbog jahanja po neravnom i kamenitom zemljištu i da se iz sve snage bori kako bi održao brzinu jahanja. Na čelu je jahao sin gostioničarev koji je morao dovesti natrag konje i veselo je zviždukao. Mala je grupa došla do ruba šume i ušla u nju. Konji su odmah usporili hod probijajući se kroz hrastovo granje, tanku lijesku i visoku travu, što im se ispriječilo na putu. Odjednom zarza jedan konj i kao odzdrav prolomi se kroz šikaru prasak. Deborah je vidjela dječaka kako se odbacio natrag poput lutke bez žice, skliznuo niz stremenice i pao na zemlju. Prizor je potrajao nekoliko sekunda. Prije nego što su putnici bili svjesni što se događa, iz šikare je iskočilo pet ljudi s uperenim mušketama. - Polako, plemeniti prinčevi, polako! Ne uzrujavajte se zbog krvi! - bučnim glasom ozva vođa petorice, visoki klipan, vatrenih očiju, koji je prepriječio prolaz putnicima. - Ništa vam na žao neće učiniti ova časna družina... ona samo želi da bude počašćena vašim društvom i s malo novaca da to proslavi! Hajde, ne pravite gluposti, brzo sjašite, inače ću... Prasak mu presiječe riječ. Jedan od razbojnika pade na zemlju. Iskoristivši trenutak nepažnje za vrijeme ovog ljubaznog razgovora, Bigjack je izvadio pištolj iz navlake i opalio.


- Bježite, gospođice Deborah - kriknu on - zaboga, bježite! Ne brinite za me, pokušat ću da ih zadržim. U nevjerojatnoj gužvi Deborah obode konja ostrugama. Koliko god joj bilo teško napustiti vjernog druga, služenje kraljici bilo je važnije. Konj, oboden u slabine, jurnu naprijed, ali se odmah zaustavi. Krupna neka ljudina iskočila je pred konja, ščepala mu uzde, snažno ga zažvalila i konj je stao. Munjevitim pokretom, mlada djevojka zgrabi svoj pištolj, zape oroz i nanišani. Nastade strašna gužva, vika i pomaganje, miješale se psovke i rzanja. Pogođen u grudi, jedan od razbojnika pade nauznak, a u isto vrijeme, kao da se sve odvija po ritmu mrtvačkog plesa, i Bigjack. Jadni Bigjack! Zasuziše oči Deborah, ali nije imala vremena da se prepusti svojim osjećanjima. Dok se mučila sa svojim konjem koji se usplahirio od pucnjave i stao se propinjati, netko ju je zgrabio oko pasa. - Ne miči se ili ću te proparati! - Osjetila je na licu hladno sječivo noža i smrdljiv zadah razbojnika. Gotovo je, vođo! Uhvatio sam drolju. - Dohvatiše je rukama, zbaciše sa sedla i ona se nađe na stazi između trojice razbojnika. Srce joj se steglo od njihova svinjskog pogleda. Što su joj spremali? Nije se usudila pomisliti! Dohvati svoju kesu i baci im pred noge... Sve će im dati samo da je ne dirnu! - Što ste uradili s mojim slugom? - zapita ona prilično kolebljivim glasom. - Brini se radije za svoju stražnjicu, kokice! - progunđa vođa. - Da je ucmekamo? - užurbano će najmanji u bandi, neki škiljavac, sav boginjav. - Pokvarena mrcino! Znaš kakvo naređenje imamo! Najprije treba da progovori ta gospođica! Među nama rečeno, braćo, ne treba se žuriti... tako zgodan zalogaj... prava bi šteta bila da je malo ne poškakljamo... - i okrenuvši se podrugljivo prema Deborah - treba da namirimo dug, ljepotice... izgubio sam u borbi dva čovjeka! Hajde, neću se pasji ponijeti, ti ćeš nam to platiti u naravi - završi on nasmijavši se prostački, a s njime i ostali. Pođoše naprijed. Ona se otimala kao uhvaćena košuta, šešir joj u onoj gužvi nestao, njen prsluk, košulja, rastrgani na nekoliko mjesta, pa se ukazala njena baršunasta, čista put, koju je prekrivala zlaćana kosa što joj je padala na ramena. Oči su joj se krijesile od bijesa i užasa, usta joj drhtala i takvim je izgledom bila još zamamnija. Crveno lice razbojnika buktjelo je od životinjske pohote. Deborah užasnuto kriknu. Jedan od grubijana pograbi je za kosu, pritegne koljenom i obrnu nauznak. Haljina joj popuca i grudi se ukazaše. Drugom slobodnom rukom pokušavao je razbojnik da joj skine hlače. Druga dvojica začarano su promatrala prizor. Do đavola! Ova je cura zanosna, prizor od kojeg ti utroba gori! Bestidne riječi izvirale su iz njegovih smrdljivih usta, razvratna i potanka opisivanja ljubaznosti što joj je svaki od njih pripremao. U jezivoj stravi, izbezumljena od poniženja, Deborah se otimala udarajući nogama, grebući noktima, svijajući se pod snažnim rukama koje su pokušavale da je obore i siluju. Na žalost, ona je osjećala kako njezin otpor još više razjaruje želju nasilnika, a slabi njezine snage. U borbi je nagazila na jedan panj, izgubila ravnotežu, svom težinom se svalila na zemlju i povukla za sobom nasilnika. - Čekaj, olakšat ću ti posao - kriještao je škiljavko i, opkoračivši djevojku, prikljiještio joj ruke za zemlju.


Krik se prolomio iz njezinih usta, granje se zatvorilo oko nje kao da je upala u zelenu rešetku, nad glavom je osjetila nekakav pakleni galop koji će je zgaziti... i ona se onesvijestila.  Oprezno je otvorila jedno oko i naglo ga zatvorila zajecavši. Primijetila je taman pogled koji ju je uporno promatrao i ponovo je obuze strah. - No... no, sve je u redu! - Jedan glas, vrlo ugodan, koji sigurno nije pripadao banditima, izazivao joj je suze. Odjednom joj sinulo i ona osjeti izvanredno olakšanje. Suze joj grunuše. - Hajde... hajde! umirite se, draga. Tako mi plemićke riječi, nema više opasnosti... Uzmite ovo i popijte! Otvorila je oči. Sjedila je na travi naslonjena na stablo. Prema njoj se sagnuo jedan neznanac sa čuturicom u ruci. Nespretno je zgrabi i pohlepno prinese ustima. Tekućina poteče kroz njezina usta paleći joj utrobu. Ona se presavi i zakašlja. - Ništa se ne bojte - nastavio je neznanac. - Ta vas gamad neće više uznemiravati. Prolazio sam nedaleko od ovog mjesta sa svojim slugama pa nas je ta prostačka graja uzbudila. Hvala Bogu! Stigao sam na vrijeme! - On se blago nasmija. - Ti nevaljalci sada plaćaju đavolu svoj dug. Deborah se slabo osmjehnu. - Oh, plemeniti gospodine! Ne znam kako da vam zahvalim... bez vas... - Pa što za to! - reče on nehajno. - To je sasvim prirodno, nemojmo o tome govoriti, molim vas. Prije bi trebalo da ja vama zahvalim, drago moje dijete, jer ima li zaista ljepše uloge nego se pretvoriti u viteza braneći dražesnu mladu osobu? On se bodro i dobrostivo nasmija, što je dirnulo Deborah. Ona se uspravi i pažljivo pogleda svoga spasioca. Sve do ovog trenutka on je za nju značio pristojnost, osmijeh, utješijivu riječ... providnost. Sada ga je gledala... Bio je to visok, vrlo visok muškarac, atletski građen, s elegantnim gajtanom. Lice je bilo opaljeno od sunca, a ispod njegova bijelog pustenog šešira, koji je bio s jedne strane zadignut i pričvršćen kvačicom od rubina, padale su guste crne kovrče na energično, senzualno, drsko lice. Jagodice bijahu jako istaknute, nos nježno uzdignut, snažne vilice iz kojih su izbijali bijeli zubi između senzualnih usana pod kojima je rasla kratka tamna bradica. Takvo lice nikad nije vidjela ni u Whitehallu, ni igdje drugdje. Odmah je nesvjesno osjetila kako iz tog neznanca izbija neodoljiva čar, čudna neka zavodljivost, poganska draž, mješavina neke bezbrižnosti, snažne volje i osobite muževnosti, kojoj nijedna žena nije mogla odoljeti. Ona je jako pocrvenjela i smeteno pogledala na rastrgani prsluk. Netko je rastrgane dijelove pokušao ponovo složiti. Netko? Sigurno on! Ona je još više pocrvenjela zamišljajući u kakvom ju je stanju našao... napola golu! Gospode! Da čovjek umre od stida! - U dobar čas! Čini mi se da vam se snaga vraća. Ništa mu nije izbjeglo na Deborah i on se pomalo podrugljivo smješikao.


- Oh!... Da li biste mi mogli, molim vas, donijeti... tamo je moj konj... i drhtavom rukom pokaza pravac... moju putnu torbu kako bih... - Nije imala hrabrosti da dovrši. Bez riječi joj donese torbu. Grozničavo je pretraživala torbu i izvadila košulju koju je bila ponijela sa sobom u Chartley. Htjela je da svuče prsluk i odjednom joj dah zastade. Pismo! Krišom opipa prsluk. Hvala Bogu! Bilo je u postavi. Pogleda ispod oka neznanca. On se uljudno okrenuo i nije ništa primijetio. Deborah je odustala od toga da svuče prsluk pa je preko njega navukla košulju. Sigurno je izgledala kao kakav klovn, jer joj sada košulja bila preuska, ali joj nije bilo stalo do toga, jer se više nije vidjela golotinja. Potom je brzo sredila raščupanu kosu, na brzu ruku povezala vrpcom koju je izvukla iz torbe i sad se osjećala lagodnije, gotovo normalno. - A sad mi recite kako ste se našli poput usamljene nimfe u šumi punoj nitkova? - gledao je u nju sjedeći mirno na jednom panju. - Živim u Coventryu, milostivi gospodine - izmišljaše ona - i pošla sam u posjet roditeljima nekoliko milja odatle, zajedno sa svojim slugom, kad nas napadoše razbojnici i ubiše ga - nadoveza bolno sa suzama u očima. - Sluga? - On ustane. - Sjećate li se mjesta gdje je pao? Možda je samo ranjen. Ona potrča stazom ispred neznanca. Bože! Ta je nesvjestica sasvim poremetila njene misli! Možda je Bigjack još na životu. Otkriše ga pored puta u dubokoj travi kako leži nauznak, a pod pazuhom mu velika krvava mrlja. Lice mu blijedo, oči sklopljene, ali je ipak disao. Deborah se spusti na koljena, a za njom i pratilac, koji mu je brzo i preciznim pokretima raskopčao košulju i stao razgledati ranu. - Vaš je sluga dobro prošao - zaključi on. - Metak ga je samo okrznuo. Čini se da je doživio jak potres i od toga trpi... - pa brižno pokri Bigjacka, ustade i nadoveza: - Moj je dom sasvim blizu. Ako mi dopustite, tamo bismo mogli prenijeti vašeg slugu, gdje će imati svu potrebnu njegu. Vi ćete dobiti pratnju kako biste mogli proslijediti dalje. Moji će ljudi uskoro stići, pošli su da obavijeste konstabla1. Ako vam moj prijedlog odgovara krenut ćemo čim se vrate. - Oh, milostivi gospodine! Toliko sam vam zahvalna za sve što ste učinili da se više ne usuđujem uznemiravati vas... ali kad se to tiče Bigjacka... - i ona ga milo pogleda... - Ja sam tako zadovoljna, to je hrabar momak... ako vam to suviše ne smeta... - Ni najmanje, ne bih vam inače ni ponudio... Nemojte mi zahvaljivati; koji plemić ne bi sve učinio samo da vas spasi, srce moje? Stajali su jedno pored drugoga. On je polako privuče k sebi gledajući u njene zeleno-plave oči. Deborah mu se prepustila, puna povjerenja, obuzeta slatkom klonulošću, oslonivši glavu na njegov ogrtač koji je mirisao na mušku kožu, konja i ambru. Zaboravila je sve što je danas doživjela... nestalo je umora... straha. On je snažno privuče. Osjetila je na svojim ramenima dvije snažne i nježne ruke i na svojim bedrima mišićava bedra neznanca. Obuze je neka vrsta omame, čudna toplina prože joj tijelo. Uzdrhtala je. Naglim pokretom koji ju je smeo, on je pusti, brzo poljubi u čelo i odmaknu se. 1

Contable – policijski oficir


- Boga mu! Zar da postupim poput onih nitkova? - poluglasno opsova; kiselo se osmjehnu i obrati zaprepaštenoj Deborah: - Oprostite, draga. - Da mu oprosti? A što? Ona nije shvaćala. Kad je vidjela njegov tvrdi gotovo neprijateljski izraz, nije se usudila da ga pita. Sva smetena neodlučno je koraknula stazom. On joj priđe. - Recite mi, jesu li vam te hulje ukrale štogod? Ona se trgnu. - Oh! Bože, zaista sam zaboravila! Uzeli su moju novčarku, odveli našeg malog vodiča... trebalo bi... - Ne vodite brigu o njemu, on je mrtav. Dugim koracima vraćao se na stazu. Ona se povela za njim, vidjela je kako je pokleknuo i prišla s osjećajem odvratnosti. Tri su bandita ležala u krvi. Preplavi je val mržnje. Ona se još više približi promatrajući ih zlurado. Svinje! Psi! Neka ih đavo... Glas neznančev prekide njene kletve. - Kako mi se čini, vi ste mi lijepu priču ispričali! - On se uspravi. U ruci je držao novčarku i neko pismo kojim joj je mahao ispred nosa. - Zakleo bih se svojim životom da niste iz Coventryja. - Što to znači? Što vas tjera da tako mislite... promuca ona sasvim blijeda. On joj hladno pruži pismo. - Evo, pročitajte ovo. Pronašao sam pismo u jednom od njihovih džepova. Ona ga uze, pogleda potpis... Walsingham! List joj je drhtao u ruci. Svlada se i poče čitati. To je bio putni nalog s detaljnim opisom Deborah i Bigjacka. U nalogu je stajalo da uhvate slugu živa ili mrtva, djevojku čitavu - to je bilo izričito naglašeno - kako bi se mogla tajno preslušati. Pri dnu stranice bilo je označeno mjesto kamo su je morali dovesti... Dakle, njezina jučerašnja predosjećanja nisu je prevarila! Kavga u gostionici, zasjeda u šumi, sve to nije bilo slučajno. Sada joj je bilo jasno zašto su je banditi poštedjeli kada su imali bezbroj prilika da je ubiju kad su iskočili iz grmlja. Na sreću, u ovom temeljito pripremljenom planu, omakla im se jedna greška, njihova pohota zbog koje su izgubili dragocjene trenutke. Da toga nije bilo, što bi se s njome dogodilo? Svršila bi u kakav podrum, temeljito ispitana i zatim tiho smaknuta... Deborah slavodobitno pocijepa list u sitne komadiće. Ona je sačuvala kraljičino pismo i dobila bitku. Sada je trebalo nadmudriti i ovog neznanca. Hoće li moći?... Pogleda ga nepovjerljivo kroz duge trepavice. On ju je promatrao očekujući njezino objašnjenje. E pa dobro! Dobit će ga. - Milostivi gospodine - uzvrati mu ona s izvjesnom gordošću, što je, kako je mislila, i trebalo kako bi doskočila svakom daljem pitanju - istinu vam u vezi s ovim događajem ne mogu reći. To je sve. Mislili vi što mu drago o tom pismu, moja je savjest čista, tako mi moje časti. Rastvori ruku i po mahovini se prosuše bijele pahuljice Walsinghamova pisma. - Ne bih htio više navaljivati... - ironično se nakloni - zadržite svoje tajne, drago moje dijete, one me ne zanimaju. Bila je to, priznajem, obična radoznalost. Agenti našeg državnog tajnika obično, ako to ne znate, hvataju krupniju divljač nego što je mlada djevojka. Ona nije odgovorila. Nastade tajac koji je prekinula Deborah.


- Vaše sluge, milostivi gospodine, još ne dolaze. - Bojažljivo se nasmija. Moje vam riječi mogu izgledati vrlo drske, ali moj dragi Bigjack... - Ne, nipošto! - Podrugljiv osmijeh zadignu mu brk. - Imate pravo, tajanstvena moja ljepotice. Ima jedna gostionica na rubu šume, i to s druge strane. Ove su bekrije vjerojatno iskoristile put i svratili u gostionicu na čašu piva. Potražit ću ih. Hoćete li da vas povedem? - Radije bih ovdje počekala... Bigjack... - Kako želite... ali ne zaboravite pištolj. Vratit ću se odmah. - On odveza svoga konja i uzjaha. - Velika vam hvala, milostivi gospodine, za vašu dobrotu, koju neću nikada zaboraviti. - Glas joj je drhtao. - Učinite, preklinjem vas, sve što možete za moga slugu, toga dobroga čovjeka. - Budite mirni! Što se tiče vaše zahvalnosti... - riječi se izgubiše u oblaku prašine. Vidjela je bijeli šešir kako poskakuje među zelenom šikarom, sve se više gubi i nestaje s obzorja. Ostala je sama. Ne gubeći ni trenutka, skupila je svoju torbu, smjestila u bisage, povukla konja za uzdu i prišla Bigjacku. Još je uvijek bio u nesvijesti. Polako je stavila novčarku u njegove hlače. - Neka te Bog čuva, stari moj druže. Moram te napustiti - prošapta ona. Uplakana ona se pope na konja, podbode ga i odmagli u suprotnom pravcu. Sat kasnije gazda postaje u malom selu Blackfieldu ugleda mladu jahačicu razbarušenu i bez pratnje, kako juri prema njemu. Ona se naglo zaustavi, spretno sjaha i dobaci mu uzde... Reče mu kratko i zadihano da su je napali na putu. Neka konja uputi na prethodnu postaju i odmah joj pripremi drugog, čilog, i vodiča! Brzo, za Ijubav božju, njoj se silno žuri! U ruci je držala zlatnike. Pošto je pregrizla nekoliko srdelica i popila čašu španjolskog vina što joj ga je prijazno pružila gazdarica, ona u galopu odjuri prema sjeveru.

4. Gospod joj je pritekao u pomoć! Bila je u to uvjerena. Raskošna mjesečina dar nebeski, pa ovaj vodič, ma koliko mlad bio... svemu tome treba zahvaliti što je iste večeri stigla u Chartley. Jašući korakom stigoše u selo na maloj čistini usred šumske krčevine, oskudan pašnjak sa živicom od bijeloga gloga, kolibe - suhozidine sa slamnatim krovom... nigdje ljudskog znaka, ni glasa. Deborah se obrati svome pratiocu, momčetu od trinaest, četrnaest godina, koji je svojom žućkastom kosom i očima te upalim licem neobično bio nalik na one izgladnjele mačke kojih je na desetine u konjušnicama Whitehalla. - Znaš li, dečko, gdje se nalazi gostionica kod »Kraljice Bess«? Čini mi se da je to neka ugledna gostionica, ali ne vidim gostiju u ovom kraju. Dječak pokaza prema sjeveru. - Tamo je, na putu za Sheffield... Varate se, gospođice, ima gostiju! Svraćaju na prolazu građani koji idu iz Coventryja u Sheffield, dolaze i lovci jer je šuma puna divljači. Zbilja! Ima tu i dvorac, pa svraćaju i vlastela da utroše novac... a otkad je u ovim stranama i Škotlanđanka, sto mu bogova! pritječe ovamo dosta svijeta... čak i zanatlije iz Velike ulice ne znaju kuda bi... Gledajte! - i


pokaza glavom - tamo su smjestili pticu u kavez, kod Njegova Gospodstva našeg grofa od Essexa, koga su iselili iz njegova dvorca! Ona žustro pogleda prema pokazanom pravcu. U daljini, nad selom, učinilo joj se da raspoznaje jednu bijelu crtu s kruništem, koja se protezala kroz granje. Dakle, ona je bila tamo, u ovom zabačenom kraju, zarobljena među ovim nijemim zidinama, koju je glasno proklinjalo čitavo kraljevstvo. Nije samo u Engleskoj izazvala smutnju ta Marija Stuart, ona je za to bila stvorena!... Čudna je njena sudbina: kad joj je bilo šest dana, proglašena je kraljicom Škotske, u osamnaestoj godini kraljicom Francuske, slijedeće godine ostala je udovica pa joj je strašna Catherina de Medici na pristojan način pokazala vrata. Napustivši najraskošniji dvor europski, upala je u hladne magle Škotske... i odmah se problemi nagomilali: mržnja između protestanata i papista, koje je podržavala Marija, opozicija lordova... a onda, velika greška! Umjesto da prepusti sestrični Elisabethi da joj pronađe muža, ili da se ugleda u njezinu razboritost, ona se zaljubila u mladog uobraženjaka lorda Darnleya, koga se isto tako brzo zasitila kako se brzo zaljubila... i naposljetku, neoprostiva greška, njezina strast prema grofu Bothwellu, pustolovu, pred kim se topila poput mekog voska. Nije li poslije Darnleyeva ubojstva smišljala da s Bothwellom ubojicom podijeli krunu? Ovoga je puta prevršila mjeru. Njezini se podanici bune, ona bježi, dolazi u Englesku... Koliko joj je godina tada bilo? Dvadeset i šest. A sada? Sada je već prevalila četrdesetu i... - Jeste li i vi došli ovamo radi nje? Pitanje, koje joj je upućeno reskim dječačkim glasom, prenulo je iz razmišljanja. - Zar ja? - nedužno se nasmija. - Ni govora, dječače. Sutra putujem u Sheffild... Požurimo se, već je kasno, zatvorit će gostionicu, a dobra večera ne bi nam bila na odmet. Nastaviše put bez riječi. Dječak je vjerojatno mislio na obećanu večeru, a Deborah na pouku koju joj je nehotice dao. »Ne popuštaj ni najmanje tuđoj radoznalosti, prouči svaki svoj postupak, pripazi na svaku svoju riječ, postupaj jednostavno« - Hm! teško je to sve odjednom provesti!... Znala je sve to napamet, ali je bilo prijeko potrebno da to uvježba. Prođoše pored posljednjih kuća u selu. Kao da se put odjednom prekidao, pred njima se ukazala duga traka bijele prašine, koju je na prvom zavoju ponovo zatvarala šuma. - Tu smo! Dječak zaustavi konja, a za njim i Deborah. Nakon toliko prevaljenih milja po ovoj divljoj krajini, nakon prljavih potleušica, kako je godilo čovjeku naći se odjednom na malo uljuđenijem mjestu. S njihove desne strane uzdizala se čvrsta zgrada od lijepo klesana kamena, kako se gradilo u prošlom stoljeću. Jedna glicinija sa svojim čvorastim pletencem uzvila se preko dvokatne zgrade i protegla svom dužinom uz rub krova sa crvenim crepovima, koji je dijelio oštar zabat. Svi su prozori na pročelju zgrade bili zatvoreni, a isto tako i krasna vrata od hrastovine okružena s obje strane grmovima sljeza. - Čini mi se da u gostionici svi spavaju! Što da radimo, gospođice?


Deborah sjaha, doda uzde dječaku i reče mu da počeka, a ona potrča prema vratima iznad kojih se isticao natpis s glavom jelena pozlaćenih rogova. Zgrabila je tešku bakrenu alku na vratima i stala snažno udarati... Čulo se škripanje stepenica... cvilenje zasuna. Na vratima se pojavio jedan čovjek koga je sigurno probudila iz dubokog sna jer su mu oči još bile otežale, disanje teško; jednom je rukom pridržavao raskopčane hlače koje su mu padale s velikog trbuha. - Zar je potrebna tolika buka da razbudite u ovo doba poštene ljude? - grdio je on. - Pođite svojim putem, u gostionici nema mjesta! Deborah, ne govoreći ništa, šmugnu unutra prije nego što ju je ovaj, iznenađen njezinom brzinom, mogao spriječiti. - Da li je ovdje gđa Goodgraves? - zapita ona zapovjedničkim glasom. Kad je zbunjeni grubijan potvrdio, misleći da ima posla s kakvim slugom, ona nadoveza: - Odmah je, mladiću, potražite. Vaša se gazdarica neće naljutiti, uvjeravam vas, ako je probudite. - Ja sam Thomas Goodgraves - progunđa ovaj - ako imate što saopćiti mojoj majci, to možete i meni. Čudak je bio uvrijeđen, kako se činilo. Deborah se ustegla da se ne nasmije. Čim ga je vidjela, nije joj se svidio. Bilo mu je tridesetak godina, valjkast kao bačva, lica obrasla u salo... između pretilih nabora tri otvora, dva za oči, s dvjema žućkastim kuglicama koje su nemirno kolutale sad na jednu sad na drugu stranu buljeći u strop, te okrugli otvor, mala bestidna usta koja je neprestano oblizivao jezikom. Skrivajući svoju odvratnost, ona se prisiljavala da bude ljubazna pa mu s namještenim osmijehom pružila zapečaćeno pismo koje je izvukla iz svoje torbe. - U ovoj vas prilici molim, gospodine Goodgraves, da oprostite što sam ovako upala i budite dobri pa odnesite ovo vašoj majci... u ime Njezina Kraljevskog Veličanstva - nadoveza Deborah. Ta je riječ djelovala čudesno! Thomas se stade klanjati, lice mu obasja ponizan osmijeh i on dohvati pismo i naglo nestade sa svojom svijećom. U ovom kraju, gdje su papisti još uvijek bili u većini, gospođa je Goodgraves bila poznata u Londonu kao odana pristalica angliikanizma. Ona je iz toga znala izvući korist: Thomasa je odabrao Sir Amyas Paulett, čuvar Marije Stuart, da opskrbljuje dvor bačvama piva za kraljičinu poslugu. To je bila povjerljiva i unosna služba koja je tražila za uzvrat druge usluge, kalko je to istakla gđa Tucker, dajući upute svojoj nećakinji od strane Njezina Veličanstva. Vrata zaškripaše i na njima se ukaza svijeća trepereći žućkastim sjajem, osvjetljujući lik snažne žene u košulji koja je na brzinu povezala kosu pa su joj ispadali sijedi pramenovi. - Gospođica Deborah Mason? Ja sam Dorothy Goodgraves, vama na usluzi - i pozdravi mladu djevojku pažljivo je promatrajući. - U čemu vam mogu biti od korisiti? - Zahvaljujem vam na lijepom dočeku, gospođo Goodgraves... Da ne duljim, trebam najprije krevet, mjesto u konjušnici za moga konja i vodiča, da ih nečim okrijepimo... A kad biste mogli pripremiti nešto za večeru, bila bih vam neizmjerno zahvalna jer od jutros ništa nisam okusila.


Majka i sin dadoše se na posao. Stolnjak se odmah nađe na stolu. Pečena svinjetina, sir, nekoliko krišaka pečene dunje, iskrsnuše kao nekom čarolijom iz kredenca, a Thomas je sav zadihan donio iz podruma vrč svježeg vina. Deborah se obilno okrijepila. Gostioničarka se oko nje vrtjela, goreći od radoznalosti. Thomas je nepomično stajao uza zid i pozorno pratio svaki njen pokret. Mlada djevojka još jednom potegnu iz vrča, odmaknu stolicu i poče objašnjavati. - Njezino Veličanstvo me zadužilo da odnesem jednu poruku za sira Amyasa Pauletta, strogo povjerljivu, i ja bih željela do dvorca a da me nitko iz sela ne opazi. Možete li to ostvariti? - Ništa lakše od toga - uzvrati starica. - Posudit ću vam haljinu služavke i vi ćete pratiti moga sina kad bude dopremao bačve piva. Na žalost, sir Amyas nije ovdje. Jučer je otputovao s papistkinjom u dvorac Tixall zbog lova. Deborah se namršti. - Ako je tako, počekat ću ga - izjavi ona prikrivajući svoje razočaranje. Nadam se da se neće dugo zadržati - nezadovoljno će ona - jer bi se u tom slučaju morala skrivati sve do njegova povratka. Gđa Goodgraves tiho se porazgovori sa svojim sinom. - Možda ima jedno rješenje, ako vam odgovara. Imam jednu nećakinju otprilike vaših godina. Stanuje u Sheffieldu i odavno nije bila kod nas. Mi bismo vas prihvatili kao nećakinju i tako vaša prisutnost ne bi izazvala sumnju... Čovjek nikad nije dovoljno oprezan u ovo naše vrijeme! - I ona podiže ruku prema nebu kao da ga zaziva za svjedoka - kad biste znali, gospođice Mason... Otkad je ova prokleta Škotlanđanka u ovom kraju, mi smo okruženi špijunima. Pravo gnijezdo stršenova! Stršenovi koji sigurno troše u tvojoj gostionici i povećavaju tvoje prihode, stara kukuvijo! mislila je u sebi Deborah, razdražena zbog lažnog prenemaganja gđe Goodgraves. Zadržavajući u sebi svoje mišljenje, ona joj živahno odgovori: - Vaša mi se zamisao čini izvrsnom, draga gospođo Goodgraves - i mi ćemo je odmah ostvariti - i stavi na stol kesu s novcem - Ovo je za vaše troškove. Što se tiče Njezina Veličanstva, budite uvjereni da će ono sa zadovoljstvom primiti vašu poduzetnost. Thomas je s osobitom pažnjom slušao ovaj njihov razgovor.  Od Coventryja do Sheffilda bila je čuvena gostionica kod »Kraljice Bess«. Izvrsna hrana i ugodna sredina jamčila je za njezin uspjeh. U prizemlju je gotovo čitav prostor zauzimala velika i udobna dvorana s lijepo izrezanim gredama. Visoki zidovi bili su urešeni freskama koje su u živim bojama prikazivale vesele prizore iz lova. To je bila velika osobitost i time se ponosila udovica Goodgraves, jer ako je London zahvatila moda zidnih slikarija, seoske su se gostionice zadovoljavale klasičnim premazivanjem zidova vapnom. Nasuprot velikom kaminu, gdje je jedan mali pas u kavezu, neumorno se okrećući uokrug, pokretao ražanj, stajao je na sredini stol pun hrane, masnih šunki sa sočnim rumenim mesom, ukusnih pašteta, zlaćanih kopuna, različitih


vrsta riba, u kiselom umaku ili vrhnju, sušenih na dimu ili nadjevenih, čereči divljeg vepra, ili jelen, ukratko bogat izbor da vam natjera vodu na usta! Svuda naokolo okrugli stolići pokriveni naškrobljenim stolnjacima, pa klupe, stolice, izvrnute bačve s vrčevima i čašama. Toga poslijepodneva tri mlada plemića tiho su razgovarala za stolom. - Gle! To je dražesna nećakinja naše gostioničarke. Šta nam nosite, draga? uzviknu jedan od njih, visoki i simpatični crvenokosi momak s podrugljivim očima. - Nosim vam svježeg bordoškog vina koje će vam, nadam se, biti po volji, milostivi gospodine - odgovori ona uslužujući ih s osmijehom. - Bogme je dražesna i privlačna. Što ti misliš Davide? On gurnu laktom lijepog mladića, blagih i finih crta lica, na kome se isticala plava brada i koji nije puštao iz vida mladu djevojku otkad je ušla. Bila je izbirljivo obučena, kako se oblače imućne seljanke... Suknja od grube crvene svile ispod koje je bila bijela podsuknja, svilena zelena bluza, koja je bila stegnuta oko uskog struka iz koje je virila lanena košulja. Na glavi joj dražesna čipkasta kapica, koja je bila pričvršćena zlatnom iglom za kosu bakrene boje, dostojan okvir najljepšem licu koje je mladić ikada vidio.- Dobro, dobro, dragi moj! Čini mi se da si danas neobično rastresen - nastavio je riđokosi smijući se... - osim ako te ne zbunjuju njezine krasne oči? - Prestani, Williame, molim te! - uzvrati nervozno David - prestani već jednom s tom šalom? Njihov je razgovor prekinuo dolazak četvrte osobe, koja je sigurno čula posljednje riječi dvojice mladića, jer se njegova visoka i blijeda pojava prijekorno oglasila. - Gospodo moja - reče on jakim stranim naglaskom, stavljajući svoju koščatu ruku na stol - ima ozbiljnijih stvari o kojima bi trebalo raspravljati nego što su prolazne čari jedne služavke. Na te je riječi ona pocrvenjela i otišla. David kao da je htio da je zadrži, ali jedan od njegovih drugova koji je dotada šutio uhvati ga za rukav. - Zar zaboravljaš, dragi prijatelju, zašto smo se ovdje sastali? Perez ima pravo, stvar koju branimo i suviše je uzvišena a da bi nas od nje mogao odvratiti i jedan trenutak. - Glas mu je drhtao od vatrenog uzbuđenja. - Oprosti, Anthony. Imaš pravo... gotovo sam se ponio kao kakvo derište progunđa David. Unatoč tome, njegov bi pogled nesvjesno odlutao prema vratima kroz koja je prošla mlada djevojka. William je ponovo natočio čaše rujnim vinom. Iskapiše ih do dna i nastaviše tihi razgovor. Svakog bi trenutka jedan od njiih podizao glavu i nepovjerljivo gledao po dvorani u kojoj je postajalo toplije. Bio je to trenutak prije večere kad još nema mnogo gostiju. Samo je u jednom uglu sjedio neki stari konjanik pušeći lulu i mirno otpijajući pivo iz vrča. Odjednom su glasno upala dvojica podoficira udarajući čizmama po kamenom podu. Anthony baci novac na stol i sva četvorica tiho iziđoše. 


- Blagi Bože! Biti nećakinja gospođe Goodgraves, kako to iscrpljuje - mislila je Deborah. Ona se čitav dan mučila od jutra do mraka, silazeći niz tamne stube barem dvadeset puta do podruma, iznoseći vrčeve svježeg piva iz bačava, ili prašne boce na koje je morala paziti kao da su od muranskog kristala, neprestano trčkarajući između kuhinje i dvorane, noseći tanjure pune mesa, raspremajući stolove - Bože! koliko samo treba stolnog platna u jednoj gostionici! - i poslužujući svakog gosta prema njegovoj važnosti i ugledu, prema savjetima stare Goodgraves, kojoj je sve to, ona bi se na to bila zaklela, sigurno izgledalo zabavno. Spuštala se noć. Sva slomljena, želeći da izbjegne dosadnom brbljanju gostioničanke i vrućini koju su stvarale peći, ona se išulja kroz vrata napolje. Iza gostionice, u produljenju dvorišta, koje je bilo okruženo pekarnicom i konjušnicama, pružao se krasan vrt s lijepo uređenim alejama između grmova lavande i ruža, pod sjenicima od bijele loze... malo podalje povrtnjak, a još dalje šuma. Deborah se zaputila ravno prema jednoj od sjenica. Jutros se je mnogo nahodala i noge su joj bile tako bolne i natečene da joj je svaki korak zadavao muke. Ona se srušila na malu klupu i izula cipele s velikim olakšanjem. Bože milosrdni! Koliko će ona ovdje još morati čekati tog Amyasa Pauletta? Kada će najzad ugledati rođenim očima Škotlanđanku? Polako, kao molitvu, stade u sebi ponavljati kraljičinu poruku... Naglo podiže glavu. Jedan čovjek gledao je u nju, naslonivši se jednom rukom na ulaz u sjenicu. Ona ga prepozna. Bio je to jedan od one trojice mlade gospode koji su raspravljali toga popodneva u dvorani. Htjela je ustati, ali je on nestrpljivo zadrža. - Molim vas, gospođice, ostanite samo jedan trenutak... tražio sam vas. Činilo se da je zbunjen. Oklijevao je nekoliko trenutaka prije nego što je nastavio... - Moj je drug bio čas prije vrlo prost i ja bih bio duboko žalostan kad biste i mene svrstali u taj red... Govoreći iskreno, Deborah je imala drugih stvari preko glave da bi se te upadice prisjećala, ali pred usrdnim pogledom blagog plavog oka ona je, umjesto kratkog odgovora koji joj bijaše na ustima, umiljato odgovorila: - Zaboravite to, gospodine... nema smisla da se zbog toga mučite. On uđe još dublje u sjenicu. - Smijem li ući? Mogu li malo sjesti? - nakloni se. - Ja sam David, lord Ashbury. - Deborah Mason, na službu, milorde! Sada su sjedili jedno pored drugoga na maloj klupi u pomalo neugodnoj šutnji. Lord Ashbury se mučio da zametne razgovor jer mu je smetalo suzdržljivo držanje Deborah. Što se nje tiče, ona je jednostavno bila zatečena. Učili su je lijepom ponašanju, odgoj joj je bio savršen, u kakvom salonu ne bi nijednu grešku počinila, ali je njezini stari profesori nisu naučili što da radi u trenutlku udvaranja... Sve ju je uzbuđivalo: ovaj lijepi mladić koji je sjedio pokraj nje, mjesečina koja je prodirala kroz gusto lišće sjenice i prosipala svoje srebro na


njih, zavjerenička osamljenost sa blagim šuštanjem lišća. Ona je u sebi osjećala da bi morala razbiti ovu začaranost, prekinuti ovu usamljenost u dvoje, a ipak nije mogla. - Nisam znao da gospođa Goodgraves ima tako zanosnu nećakinju - reče on. - Ostajete li dugo ovdje? - Ne. Samo sam u prolazu. Roditelji su me ovamo poslali za nekoliko dana da pomažem tetki, ali ću krajem sedmice otići. - I tako vas više neću vidjeti! - govoreći on je prihvatio njenu ruku i zadržao je u svojoj - Znate li da me vaša ljepota proganja. Otkad sam vas jučer ujutro primijetio, vaša me slika neprestano prati i... Ona je izvukla svoju ruku iz njegove, prikupila svoje suknje i u stala: - Kasno je, milorde. Oprostite, moram se vratiti. I on je ustao. - Već sada? Oh, ne... molim vas! - On pruži ruku kao da je želi zadržati, ali je odmah spusti. - Da niste krivo shvatili ono što sam vam rekao? Vjerojatno sam nespretno izrazio svoju misao, možda me smatrate i suviše drskim? Kunem vam se da nije moj običaj zanositi se za svaku lijepu djevojku koju susretnem, ali, Bože, ima u vama nešto osobito, čarobno, što me zbunjuje. Uza sve to, draga, - nadoveza on blago - nemate zašto da se bojite. Da li se još uvijek ljutite? - To bi bilo vrlo loše od mene, ne trebate se ispričavati. - Ona se nasmija... A sada, milorde, moram vas napustiti. - Kad ću vas ponovo vidjeti? Sada kada smo postali prijatelji, to mi nećete odbiti! Deborah je oklijevala, ali... ostalo joj je još nelkoliko dana da ih provede u društvu stare Goodgraves, a laskave riječi lorda Ashburyja, morala je to priznati, njegovo vatreno priznanje, sasvim nov osjećaj što ga je pri tome imala, sve je to neobično slabilo njenu razboritost. - Vidjet ćemo se, možda, jedne druge večeri... - reče ona uvijeno, s nesvjesnom koketnošću. - Sutra? U isto vrijeme? Oh, recite da - navaljivao je on. S nejasnim osjećajem da čini glupost, ali prijatnu, Deborah pristade.  To je bio njihov četvrti sastanak na mjesečini. Dugo su ćaskali tih posljednjih večeri s predanošću mladih ljudi koji se sastaju i, unatoč mnogim prešućenim stvarima, svaki je u kratkom vremenu mnogo toga saznao o drugome. David je bio duboko iznenađen otkrivši kod Deborah živ duh, prefinjen odgoj, kulturu koja je izbijala iz svake njene riječi. Te sposobnosti nikako se nisu slagale sa sposobnostima koje bi čovjek mogao očekivati od nećakinje jedne gostioničarke! To je bila tajna koja ga je zanosila i u njemu u isto vrijeme izazvala radoznalost, sve više jačajući nagonsku privlačnost koju je odmah osjetio prema mladoj djevojci. Pokušao se raspitati o njezinim roditeljima, o njezinim razonodama, ali je ona sve to spretno izbjegla, a on se nije usuđivao dalje pitati. Ni on sam nije mnogo rekao o sebi: dvadeset i tri godine, bez roditelja, živi u okolici kod neke tetke... lovi i čita; to je sve što je rekao.


Deborah, uostalom, nije više ni tražila. Što se nje ticao život toga mladića? Ona ga sigurno više neće ni vidjeti. Važan je sadašnji trenutak, novo zadovoljstvo, još nedoživljeno, što se nalazi nasamo s muškarcem, mladićem i vrlo zaljubljenim. Kako da ne utone u slatku opojenost slušajući iz njegovih usta pohvale da zrači ljupkošću, da joj je boja lica ravna boji tek procvale divlje ruže, da joj se u očima ogleda draž plavoga mora i zelenilo bistrih izvora, kako da ne osjeti treptaje srca videći po njegovu izrazu da je odjednom od nestašne djevojke postala žena koja ima čarobnu moć! Ona bi se bila oduprla da je umjesto Davida bio kakav bezobraznik, ženskar, koji bi se udvarao drsko, ali njegova finoća, prirodna jednostavnost, budile su u njoj naklonost, i gledajući njegov skladan lik, pomalo sjetan, s dugom plavom kosom koja je jedva dodirivala čipkasti izrez njegova prsluka, osjećajući svoje ruke u toplim i nježnim njegovim rukama - ona je pomalo gubila osjećaj stvarnosti. Katkada bi David naglo zašutio. Uzdisao bi, sagnuo glavu kao da ga pritisla kakva tajna, prekinuo razgovor i pogled bi mu odlutao u noć. Svuda oko njih blijedi veo mjesečine pokrio usnulu zemlju. Nigdje glasa ni ćuha vjetra, ništa do sladostrasne klonulosti prirode, koja je danju zasićena suncem, razbludno počivala pod ovim tamnim baršunom zlatom izvezenim. Obližnje šume, polja, gajevi odisali su jakim mirisima, kao i crnica zemlja, pokošena trava i mahovina koja se utkala u sjenicu - sve se to pomiješalo s opojnim mirisima lavande i ruža. U jednom od tih trenutaka šutnje Deborah se okrenu prema Davidu i njihova se lica dodirnuše. On je najprije bojažljivo zagrli, nježno je poljubi u usta, a kad je osjetio podatni dodir mladog tijela, on joj svojim jezikom rastvori krasna vlažna usta i njihov se dah stopio u jedno. Obasu joj poljupcima vrat tepajući joj promuklim glasom bezumne riječi koje su završavale milovanjem. Dodirujući njenu sedefastu put, osjećajući njene grudi na svojima, a ruke djevojčine na svome vratu, on se sasvim izgubio. Njegove ruke stadoše odvezivati vrpcu na njenoj bluzi, raskopčavati je, odmicati laki veo njene košulje i drhtavo milovati dvije oble, bijele dojke tražeći izgubljenim pogledom pristanak u njenim poluzatvorenim očima... - Deborah!... Deborah! Gdje si? Kroz noć je odjekivao doziv. Šljunak je zašlkripao pod teškim koracima. David se uspravio, a Deborah sva zažarena u licu, stala brzo zakopčavati svoju bluzu. Bio je to Thomas, čiji se lik na mjesečini razaznao čim je došao blizu. Nepristojno se nasmija, podrugljivo, kao da je htio pokazati kako dobro zna u što su se upustili mladi ljudi. - Kasno je, kokice - reče on. - Tvoja tetka ne bi bila zadovoljna kad bi znala da si u ovaj sat napolju. Hajde, miči se, treba se vratiti! Gospodin će ti oprostiti - i on se duboko nakloni prema Davidu, koji je dohvatio svoj šešir, podravio Deborah i napustio sjenicu. Ona pođe preko vrta, dršćući od uzbuđenja, strašno ponižena što je dopustila da je iznenadi ta hulja, bijesna što se usudio da joj naređuje pred Davidom. Odjednom se zaustavi ne mogavši više da suzdrži svoj bijes: - S kojim me pravom uhodite? - dobaci mu ona lupivši nogom. - Brinite se vi za vaše poslove! Nisam vas za to platila.


- Oh, oprostite! Dalo bi se o tome govoriti! Ako želite da vas smatraju za moju sestričnu, onda dopustite da branim vašu čast. Mi smo časna porodica! To mi ne dopuštamo našim djevojkama - odgovori on sladunjavo. - Neka vas đavo nosi! - Eh! ljepotice moja, nemojte vi sa mnom tako... osim ako... možda ne žalite što niste uspjeli zadignuti noge! Ako se o tome radi, draga, onda to možemo popraviti zajedno. - Grohotom se nasmija i pruži ruku da dohvati Deborah. Ona kriknu, uzmače, ali je on zgrabi za rame. Sva izvan sebe od gađenja, ona mu pljunu u lice, snažno se otrgnu i strelovito pohita prema kući. Thomas nije pošao za njom. Pažljivo je brisao bradu rukavom gledajući za vitkom pojavom koja je brzala alejom. - Platit ćeš mi to, droljo - promrmlja on. - Manje bi te stajalo da si poljubila starog Thomasa - i pohita prema konjušnicama. Nekoliko trenutaka kasnije on se pojavi držeći za uzde osedlanog konja koga oprezno povede sve do kraja voćnjaka. Kad je izišao na put, uzjaha konja i nestade u šumi.

5. Gostioničarska posluga natovarila je na kola teške bačve piva. Thomas pucnu bičem, švigar se na biču usuče i naglo odsuče poput kakve opruge i pucnu po širokim sapima dva zelenka, dva snažna oraća konja. Kola krenuše. Deborah je sjedila na kolima pokraj Thomasa. Činilo se da prostačina žali zbog svoga jučerašnjeg ponašanja. Nespretno, poput medvjeda, pokazivao je svoju ljubaznost stalno praveći grube šale u očitoj želji da se umili mladoj djevojci. Držeći se hladno, stisnutih usta, ona je uporno šutjela. Nije bilo razloga da povlađuje njegovu lakrdijašenju. A što se tiče njegova kajanja, iskrenog ili lažnog, baš joj do toga nije bilo stalo. Za nekoliko sati ona će opet krenuti prema Londonu i zauvijek zaboraviti Goodgravese, majku i sina. Marija Stuart vratila se noćas u Tixall. Deborah je to doznala kad se probudila i sada se spremala da posjeti Amyasa Pauletta i zatraži sastanak sa zatočenicom. Kola su pod teškim teretom škripala pri svakom zaokretu. Izmučeni od drndanja, zaslijepljeni od sunca i prašine, stigoše na široki drvored s visoko nadsvođenim krošnjama stabala kroz koje su se oštro probijale zrake sunca kao kroz kakve rešetke. Kroz gusti hlad i ugodnu svježinu priđoše dvorcu. Iz kamene stražarnice iziđoše pred njih četiri vojnika i jedan podoficir. - Gle! pa to je debeli Tom. Siđi, sinčiću, da te izbliza pogledamo... da ne skrivaš u hlačama kakve državne tajne! - naredi mu podoficir grohotom se smijući. Dosjetka je sigurno bila uobičajena, jer je Thomas već spuznuo sa svoga sjedišta, razmaknuo ruke i s prijaznim osmijehom pustio da ga pretražuju. Vojnici su ga brzo opipali, pretražili džepove, postavu od šešira, pažljivo pregledali pete njegovih čizama, sve to u srdačnom raspoloženju tapšući ga po ramenu i glasno se smijući. Očito je sva ta pretraga bila puka formalnost. Znalo se što misli Thomas, ali naređenje je naređenje, i nalozi se moraju izvršavati prema svakome.


Nadzor nad dvorcem bio je zaista sličan onome u Tutburyju, najstroži zatvor od svih koje je dosad imala Marija Stuart, odakle su je pred šest mjeseci ovamo premjestili. Ovdje joj je bilo ugodnije i odnedavno su joj dopustili da izlazi na šetnje, ali je stega i ovdje bila vrlo stroga; ako je Marija promijenila mjesto svoga tamnovanja, ostao joj je isti tamničar, sir Amyais Paulett, zagriženi puritanac, kojega nemilosrdnu strogost ništa nije moglo ublažiti. Po danu i noći izmjenjivale su se patrole u parku i bez posebne dozvole nitko nije mogao ući u dvorac. Kao i u Tutburyju, bilo je zabranjeno dijeljenje milostinje prosjacima iz okoline. Kraljičini ljudi, kojima je otprije bilo dozvoljeno da posjećuju sela, odbili su tu dozvolu. Paketi, pisma, knjige i bilo kakve pošiljke stalno su pregledavani, a te su mjere imale samo jedan cilj: da spriječe svaku vezu između zatočenice i vanjskog svijeta. O toj drakonskoj mjeri Deborah je bila obaviještena preko Goodgravesovih koji su joj sve to podrobno ispričali. - E pa dobro, ljepotice! Što ti ovdje radiš? - Prepustivši Thomasa svojim ljudima, podoficir se obrati Deborah. - Hajde, silazi sa tog sjedala. Ti ćeš nam praviti društvo dok tvoj voljeni ne isporuči pivo. Boga mu, Thomase, ti sebi ništa ne uskraćuješ! Pravi kraljevski zalogaj ova tvoja golubica... i lepršava poput pahuljice! - raspričao se on, dok je Deborah vješto spuštao na zemlju uhvativši je oko pasa. Ona se brzo oslobodila njegova zagrljaja i ispod svoje pregače izvukla zapečaćeni omot: - Budite ljubazni, naredniče, pa ovo odmah dostavite sir Amyasu Paulettu reče ona strogo. Lice narednikovo je planulo rumenilom. On dohvati omot mehaničkim pokretom i kad je vidio pečat s kraljičinim grbom, on je problijedio. Naposljetku se pribra, strese se kao pokisli pas, izvali neko naređenje a jedan od vojnika koji su zabezeknuto gledali ovaj prizor odjuri prema dvorcu. Vrata se zatvoriše iza vojnika koji ju je dopratio. Brrrr! poslije toplog i osunčanog zraka napolju, ova tama vraški je podsjećala na grob. Deborah je bojažljivo pošla nekoliko koraka. Imala je neugodan osjećaj da postaje sve manja... Beskrajna perspektiva sivih pločica između dva visoka zida s vrlo uskim prozorima, tako visoka da je čovjek morao iskriviti glavu da bi okom dopro do stropnog vijenca... ni jedne zavjese, ni jednog prostirača na podu, ni jednog komada pokućstva, samo ubitačna ogoljelost. Ah! ipak nešto... tamo iznad ogromnog kamina jedan portret. Svojim svježim bojama kao da je zarobio svu svjetlost dvorane. Njezin pogled zadrža se na slici. Bio je to portret jednog mladog velikaša zamišljena pogleda, s iskrom nestašluka u očima koje su se isticale na blijedom i lijepom licu. Slikan je gologlav s gustom kestenjastom zabačenom kosom koje je sjaj i bujnost slikar tako vješto pogodio. Lijevo od kamina tiho se otvoriše vrata i netko uđe. Bila je to očita suprotnost portretu. Čovjek ohola i stroga izgleda, sav u crnini od crne kape do crnih cipela sa srebrnim kopčama. Deborah ih je na prvi pogled odredila. Draž i ljubaznost lika na portretu označavale su vlasnika ovoga dvorca, grofa od Essexa. Drugoga, po čuvenju, nije bilo teško utvrditi: Ona mu priđe: - Pretpostavljam da ste vi sir Amyas Paulette? Ne mareći ni za njezin pozdrav ni pitanje, on je odmjeri od glave do pete.


- Čime mogu poslužiti Njezino Veličanstvo? Ona mi nalaže da budem na vašem raspolaganju i ja ću činiti sve što bude u mojoj moći da je zadovoljim... mada mi nije jasno od kakve bi koristi ovdje mogla biti jedna služavka - završi on promatrajući prezirno njezinu haljinu. - Samo Njezino Veličanstvo, čini mi se, može ocijeniti osobe koje udostojava svoje pažnje, sir Amyas - uzvrati pogođena prezirnim prizvukom njegova glasa. - Ja dolazim iz Londona... a ovo je - i ona dotaknu svoju pregaču - samo varka kojom se koriste špijuni i... Jednim pokretom on je prekide. - U redu, gospođice Mason, u redu... ali prijeđimo na stvar zbog koje ste ovamo došli. Zapravo, ja vas molim. Što želite? - Došla sam ovamo - odgovori savlađujući svoju uzrujanost - s pismom Njezina Veličanstva koje moram osobno predati kraljici Mariji. Možete li mi isposlovati prijem već danas? Ne bih htjela da se zadržavam u Chartleyu. - To neće biti teško. - On se podsmjehnu. - Škotlanđanka je željna posjete, kojih, otkad sam ja u Chartleyu, vjere mi, nije ni imala, jer ja o tome vodim brigu! Pričekajte, ja ću to urediti. Možda će vas odmah primiti. Naskoro se vratio. - Možete poći gore. Stražar će vas otpratiti. - Hvala vam sir Amyas, na pomoći... Ah! Prije nego se s vama oprostim, moram vam predati preporuku od najveće važnosti. Nitko, razumijete li, ne smije znati kakav je cilj moje posjete. Njezino je Veličanstvo to izričito naredilo! - Budite sigurnii, gospođice Mason. - On se turobno nasmija. - Ovaj položaj za me znači svetu dužnost i ja vam jamčim da ni jedna tajna ne može umaći odavde bez moga znanja. Deborah pođe za stražarom. Ona je otvorenim očima promatrala svaku pojedinost. Veličanstveno stubište koje se gubilo pod tamnim kamenitim svodom, hodnici, šuštavi svileni zastor pred vratima i odjednom... kraljevslka raskoš... kovčezi, ormari, stolovi, skupocjeno pokućstvo, izvajano, izrezbareno, zidni sagovi s araškim vezom, bezbroj vrčeva, figurica, pehara, pladnjeva sa crvenom i srebrnom izradbom; pod pokriven orijentalnim ćilimima, a svuda naokolo veliki svijećnjaci s upaljenim voštanicama, mada je bio dan. Poslije dugog obilaženja stigoše do jednog malog kabineta, vrlo tihog i raskošnog, kakvi su bili i ostali. Jedan lik, malo pognut, sjedio je u naslonjaču vezući. Ostavila je vezivo. Stražar dade znak. Deborah kleknu i dah joj zastade. Mnogo je slušala o ovoj kraljici, toliko su joj pričali o ovoj đavolici, ovoj oholici, o njezinim ljubavima, o njenoj čuvenoj ljepoti... Ona podiže glavu. Pred njom je stajala već ostarjela žena, s podbuhlim licem, s vlasuljom na glavi, tromih pokreta, sva u crnini. Stražar se udaljio. Ostadoše same. - Što želiš, djevojčice? Njen milozvučni glas, diskretne finoće, vratio je prisutnost duha mladoj djevojci. Ona otkopča gornji dio svoje bluze i izvadi čuveno pismo. - Neka Vaše Veličanstvo blagoizvoli primiti ovo pismo koje šalje...


- Znam... naša dobra sestričina! Tko bi drugi inače mogao dobiti blagoslov ljubaznog Pauletta?... Daj! - Ona je jedan trenutak rastreseno premetala pisano u ruci... - Znaš li sadržaj pisma? Ako znaš, reci mi, djevojčice! Moj vid nije baš sjajan, a osim toga dobit ćemo i na vremenu. Slušam te. »Gospođo - Deborah se nakašlja i čvršće nadoveza - Gospođo, imajući uvijek na brizi vaše interese, ja vas preklinjem da se bez odlaganja izjasnite u korist jedne odluke koja će dokrajčiti vašu samoću i osloboditi moju dušu od kobnih slutnji u koje je dovodi vaše držanje. Prekinite bez odlaganja vaše planove koji vam mogu biti sudbonosni, prestanite se zanositi varljivim nadama i umjesto da sve prepustite nepopravljivom toku događaja, radije se pouzdajte u naše prijateljstvo. Glasnik po kome šaljem ovu poruku povjerljiva je osoba. Na volju vam je da mu usmeno saopćite odgovor, koji neće dopustiti, što mi od svega srca želimo, da posumnjamo u našu dragu sestru. Elizabetha« Deborah je završila. Marija Stuart nije ništa govorila, odsutna duhom, sa zagonetnim osmijehom na ustima. Najzad se sjetila mlade djevojke koja je klečala: - Reći ćeš svojoj Gospodarici - i ona se gordo uspravi - da joj zahvaljujem na njezinoj milostivoj brizi i na savjetima kojima me počastila... Još ćeš joj reći, a to je moj pravi odgovor, da se ne može propisivati ponašanje jednoj kraljici Škotske! - Ona napravi kratku stanku, njezin se glas stiša. - Ti mi se činiš i suviše mlada i dražesna djevojka da bi mogla biti u službi naše engleske sestre! Uzmi! - i ona pruži malu kesu ispletenu zlatnim žicama - to je tvoj trud. Neka te Bog zadrži u svom svetom milosrđu. Ona se osmjehnu i divan osmijeh obasja njeno umorno lice. Samo za trenutak Deborah osjeti neizrecivo milinje, a onda se isto tako brzo i ugasi taj osjećaj. Marija Stuart se okrenu, prihvati svoje vezivo i prijem je bio završen.  Pošto je ostavio Deborah pred vratima dvorca, Thomas je obišao dvorac, zaustavio kola pred podrumom i s pomoću posluge iskrcao burad piva. Kola su bila prazna, ali Thomas, koji je zajašio jednu bačvu, nikako nije napuštao podrum. Vrebajući on bi pogledavao na mala vrata udubljena u zidu. Odjednom se vrata na šarkama pokrenuše i pojavi se podrumar Marije Stuart. Thomas odmah skoči, podiže dance bačve na kojoj je sjedio i iz nje izvuče drvenu bocu koja je plivala na površini piva. On je predade podrumaru koji je brzo sakri pod svoju odjeću, a ovaj predade Thomasu istu takvu bocu. Tada se njih dvojica uputiše prema jednoj od praznih bačava koje su bile pripremljene za novi tovar piva. Oni je otvoriše i u nju staviše ovu novu bocu pričvrstivši je za to priređenim posebnim čavlima. To su radili pribrano, pažljivo i točno, što je pokazivalo da su to često ponavljali. Podrumar je otišao. Izmijenili su svega nekoliko riječi. Sluge se vratiše, pomogoše Thomasu da natovari prazne bačve. Zatim se veselo smjesti na svoje sjedište fućkajući. Deborah je uskoro stigla i oni krenuše prema gostionici.


6. Sjedeći na rubu kreveta Deborah je obuvala čizme. Na kovčegu je stajalo sasvim novo odijelo za jahača i ona pomisli kako je gospođa Goodgraves sretno izabrala ovo lijepo zeleno sukno umjesto njezina raskidanog prsluka. Odijelo je bilo pomalo skupo, ali, ništa za to! Ona će se zadovoljiti s ono nešto dodatnog novca koji joj je dala tetka prije polaska... uostalom, ova se boja savršeno slagala s njenom riđom kosom. Sve dotada ona se uvijek neupadljivom elegancijom oblačila, čak bi se moglo reći strogom, ne poklanjajući tome mnogo pažnje. Sada su stvari poprimile sasvim drugi tok. Silno je željela da istakne svoju novu ljepotu koju joj je David otkrio svojim pohvalama. Bože! Kako je to ugodno sviđati se! Ona se protegnu, čeznutljivo uzdahnu i jednim treptajem odagna sliku mladićevu. Dosta je! Nije više vrijeme misliti na tog mladića. U konjušnici je čeka svjež konj i za dva dana bit će u Londonu... pred kraljicom! Njezine oči veselo sinuše i zaustaviše se na granama lipe koja je dodirivala prozor. Sigurno će Njezino Veličanstvo biti zadovoljno. Unatoč svim teškoćama, pismo je stiglo u prave ruke i Paulette je sigurno poslao u London po svom redovitom kuriru - što bi otklonilo svaki sumnjiv zaključak - pisamce s jednostavnom riječi »ne«, kako mu je to rekla Deborah po uputi Njezina Veličanstva. Da, zaista! Odgovor Marije Stuart nije morao biti onakav kakav je željela Elizabeta, ali Deborah lagano slegnu ramenima - ona nije imala ulogu ambasadora nego običnog glasnika, što je s izvanrednim uspjehom izvršila. Možda će joj Njezino Veličanstvo povjeriti drugu ulogu? Pošto je minula opasnost, sad ju je obuzela smjelost pa je bila uvjerena u svaki uspjeh. Zadovoljan, pomalo ironičan osmjeh pojavio se na njenim usnama kad se prisjetila kako je izigrala Walsinghama i iznevjerila nade ovog nepoznatog ali vrlo radoznalog zaštitnika... Odjednom se sjeti svoga zagonetnog i energičnog spasioca i neka neodređena tuga zamuti joj osmijeh, srce joj stade brže udarati i ona strasno poželi da ga ponovo ugleda. Ali kako? Tko je on? Ništa o njemu nije znala, čak ni njegovo ime. Njezine ruke sa čizama prijeđoše na jorgan i nježno ga pomilovaše... osim ako... pa da! Bigjack će to znati - Jadni Bigjack! Samo da... Netko je dvaput bojažljivo kucnuo na vrata i ona se trgnu od svojih tužnih misli. Uđe jedna služavka: - Imam jednu poruku za vas, gospođo. - Ona je pažljivo promatrala odijelo mlade djevojke. - Zar odlazite? - Što te briga! Reci mi radije zbog čega si došla? - Reći ću vam! Vi poznate onog mladog gospodina što povremeno svraća u gostionicu? Dakako! Zove se lord Ashbury! E pa, jutros je prošao dok ste vi bili s gospodinom Thomasom i pitao za vas. Ah, zbilja! Bio je razočaran kad vas nije našao. »Betty, rekao mi je, svakako je moram vidjeti. Ćekat ću je večeras u deset sati na kraju voćnjaka. Ne zaboravi, jesi li razumjela, da joj to kažeš«... i dao mi jedan peny. Eto, to je sve, gospođice. Ona je sve to izgovorila kao dobro naučenu lekciju nespretno se njišući sad na jednoj pa na drugoj nozi, kao da je jedva čekala da što brže strugne.


Deborah joj dobaci jedan novčić. - Evo ti, mala, drži i hvala! Betty je pozdravila i žurno izišla. Sva uzbuđena i pomalo ganuta, Deborah je hodala po sobi. Dragi David! Dakle, želio je da je vidi. Na žalost, to nije bilo moguće, ona se morala vratiti. Odjednom ona stade i naprći svoj nosić. Zašto joj nije ni riječ napisao? Zašto je ugovorio taj sastanak preko služavke? Način nije bio nimalo uglađen! Naročito poslije svega što se između njih dogodilo... Sjećajući se milovanja mladićevih, planuše joj obrazi. Možda je zbog toga baš tako i postupio. On je smatrao da je sluškinja pa drukčije nije moglo ni biti. Bijes je spopade isto tako brzo kao ranije ganuće. Ona je za njega bila samo mala popustljiva i glupa seljanka. Veliki Bože! Kako se mogla tako vladati! Dopustiti mu da misli kako je...; na časnu riječ, ona je poludjela! Popustiti kao kakva glupača vještom laskanju prvog pridošlice, a smatrati sebe mudrom, pametnom, to je da umreš od smijeha! Oči joj se ispune suzama. Sigurno je očekivao da će je ove večeri lako povaliti na travnjaku kao... kao kakvu drolju iz Southwarka, kojoj samo fućneš kad te spopadne želja. Ona dohvati četku sa kovčega, krasnu četku sa srebrnim izrezbarenim drškom i žestoko tresnu njome o zid. E pa dobro! Poći će na sastanak. Poći će i reći mu sve što joj je na srcu. Da li odgoditi putovanje? Koješta! Dan je već dobrano odmakao. Napuštajući Chartley sutra u zoru, izgubit će samo nekoliko sati, a da ostane s osjećajem sramote što ju je tištila, to nije nikako mogla. Ona se obuče i siđe da se javi gospođi Goodgraves.  Na nebu ni mjeseca, ni zvijezda... samo crne, tmasne oblačine. Deborah je hodala oprezno. Prešla je vrt i sada je gazila po visokoj travi voćnjaka sporim korakom, ispruženih ruku, napinjući pogled kako se u ovoj tami ne bi sudarila s tamnom sjenom stabala što su se gubila u tami. Njena je srdžba veoma popustila. Da, zaista! Neće ona više počiniti raniju glupost, ni dopustiti da je zavedu laskanja Davidova, ali naposljetku... gledajući hladno, nije ni on za sve kriv, toga je bila svjesna, možda je on sasvim jednostavno izgubio glavu, kako joj je i priznao. Sad je na njoj da mu mirno pokaže kako se ona otrijeznila i kako nema posla s pokvarenom djevojkom. Lako se nasmijala pred slikom prizora koji je očekivala... dostojanstvenim držanjem ohladit će mladićev zanos, što se očekivalo od povrijeđene čednosti, a on će tada pasti na koljena i zamoliti oproštenje. Sve u svemu, ta avantura s Davidom bit će ugodno sjećanje koje će ponijeti u London. Ona ubrza korak. Odjednom se požurila da stigne na mjesto sastanka... Kakva tišina, kakav mrak... zašto je, do đavola, ugovorio sastanak baš na ovom osamljenom mjestu? Vjerojatno zato da izbjegne novoj radoznalosti Thomasa... Prolazeći pored lješnjakova drvoreda nešto je šušnulo, učinilo joj se da razaznaje neku priliku. - Davide - pozva tihim glasom - ja sam. Pred njom se uspravi snažna i zdepasta prilika. Ona užasnuto kriknu, okrene se, ali joj dvije prilike stadoše na put.


U tren oka zapušiše joj usta, čvrsto vezaše, ponesoše kao kakav svežanj i prebaciše bez ikakva obzira preko sedla na jednog od konja koji su čekali na putu preko zida gostionice. Ona je za čitavo vrijeme imala pred očima jahačevu čizmu koja je stajala nekoliko palaca od njezina lica i slabo odsjajivala u noći. Bila je to čizma od fine kože, sa srebrnom ostrugom, koju je sigurno nosila osoba sasvim drugog položaja nego što je bio taj kukavni Thomas. Kakva je bila uloga gostioničareva u ovom prepadu? Kad ga je čas prije prepoznala kako se podrugljivo i zlurado smije, njoj je odmah bilo jasno da joj je on podmetnuo zamku i prva misao koja se javila u njenom smetenom duhu bila je da je on zatražio pomoć nekoliko hulja iz okoline želeći da je zloupotrijebi. Ali je Thomasa nestalo, a ovi otmičari nisu baš izgledali kao ljudi koji žele takav jedan nedoličan čin u prirodi. Što je onda bilo posrijedi...? Konji su već bili duboko zašli u šumu i sigurnim korakom jedan iza drugoga prolazili, bez oklijevanja i zadržavanja, kao da im je u sjećanje bilo utisnuto svako stablo, svaki grm. Katkada bi se otimač Deborah uslužno sagnuo i bez riječi odstranio grane ili lišće koji su je mogli povrijediti. Ta pažnja umjesto da je umiri još je više uvećavala njezin strah. Bože! Ovaj odmjereni hod imao je u sebi nešto zlokobno što je podsjećalo na smaknuće! Kad će umrijeti, kad će doznati?... Pa ti strašni grčevi koji su je mučili... Odjednom prestade lako šuštanje lišća i noć se rastvori. Deborah okrene glavu i primijeti blijede obrise jednog malog dvorca. Prijeđoše preko jedne livade u blagom padu, pa jedan most koji je svojim kamenim svodom prelazio preko gotovo bezvodnih jaraka. Konji se sami zaustaviše, jahač sjaha, dohvati mladu djevojku i prebaci preko leđa. Jedna se uska vrata u zidu odškrinuše. On uđe. Vlažan hodnik, strme stepenice... Naglim trzajem spusti Deborah na tlo i ona sa strahom pogleda oko sebe. Bila je u nekom podrumu osvijetljenu dimljivim bakljama. Podrum bez bačava, boca, šunka... samo jedan veliki stol, pun nekih papira, stolice i klupe u neredu; u jednom uglu dva čovjeka okrenuta prema vratima griju promrzle ruke, a sasvim do nje, jedna grupa konjanika koja je živo raspravljala. Plemići! Mlada djevojka slobodnije odahnu. Opasnost joj se činila manjom kad nije bilo Thomasa i Walsinghamovih uhoda. To je zabuna koju će ona odmah razjasniti... Jedan joj iz grupe priđe, izvadi bodež iza pojasa i brzim pokretom prereza spone kojima je bila vezana, a zatim joj izvadi krpu iz usta. Pogleda ga sa zaprepaštenjem. Bio je to onaj veseli riđokosi mladić što ga je poslužila u gostionici, Davidov prijatelj! - Ah, gospodine! Što sve ovo znači? - uzvikne ona trljajući svoje bolne ručne zglobove. - To je sigurno zabuna. Vi me znate, zar ne? - Ona ga dohvati za rukav. - Ja sam nećakinja gospođe Goodgraves i nikako ne razumijem... On se osorno otrgnu. U njegovu držanju nije bilo nikakva iznenađenja, simpatije ili topline, nego hladnoća koja ju je sledila. - Dosta je komedijanja - odsiječe on. - Vi niste ni u kakvu rodu s tom ženom, mi to znamo! Poslali su vas iz Londona da nas uhodite. Hajde, priznajte, da ne gubimo vrijeme. - Nije mi jasno što govorite? Kažem vam, ja ništa ne razumijem... najprije mi recite, gospodine, tko ste vi i zašto tako postupate sa mnom? On slegnu ramenima.


- Sir William Dalridge... mada to sigurno znate! Vi pokušavate da naivne očarate, ljepotice moja, ali vas odmah upozoravam, ta prozirna igra neće vam donijeti uspjeha. Svršeno je s vašim dražima, osmijesima, vi ste bitku izgubili. Dopustite jedan savjet! Ne otežavajte svoju situaciju, budite razumni! Da vidimo zašto vas je Walsingham poslao u Chartley? - Sir Francis Walsingham? Ali kakve veze ima između jedne sirote djevojke, kakva sam ja i tako znamenite ličnosti? Moj Bože! To je upravo smiješno. - Ona se nervozno i neuvjerljivo osmjehnu. - Ne samo što su se vaši ljudi nedolično ponijeli nego me sada još vi čudno optužujete! Sve to nema podloge... uostalom, ja ne vidim zbog čega bi se vas moglo ticati moje ponašanje, pa bih vas molila da... On nadoveza sasvim hladno kao da je smatrao naglo upadanje u riječ Deborah sasvim nevažnim. - Možete li, slučajno, poreći da niste ovoga jutra imali razgovor s Paulettom, sramnim tamničarom naše kraljice? Bože nebeski! Činilo joj se da će se podrumski strop rastvoriti i stropoštati na glavu. »Naša kraljica«, to je mogla biti samo Škotlanđanka, a ovaj dvorac skrovište papista! - Oh, oh, vi pomalo dolazite do saznanja da znamo za vaše kretanje nastavio je sa zadovoljstvom plemić kad je vidio da je iznenada problijedila. - Vaše gospodstvo - i pruži ruke prema njemu preklinjući ga - ja vas usrdno molim, slušajte me! Vi griješite, strašno griješite... kunem se Bogom da nisam u Walsinghamovoj službi. Što se tiče vaših tajna, ma kakve bile, ja ne znam ni bijele o tome. - Zašto ste onda u Chartleyu? - prihvati on blaže, ganut iskrenošću mlade djevojke. - Zbog jednog razloga koji nema nikakve veze sa policijom, vjerujte mi, Vaše Gospodstvo! - Kako onda opravdavate vaš posjet dvorcu? Jedan od ljudi koji je stajao pognut nad vatrom kad je Deborah došla, podiže glavu i okrenu se prema Dalridgeu. - Ako smijem izraziti svoje skromno mišljenje - reče on s prizvukom ironije u svom lošem engleskom s primjesom španjolskoga - vi uzalud trošite riječi. Blagost, vjerujte mi, nikad nije bila sigurno sredstvo uvjeravanja. U mojoj zemlji, mi imamo veliko iskustvo u ispitivanju, pa ako mi dopustite, ja ću nastaviti umjesto vas. Prepiranje s tom brbljavicom ne vodi ničemu: Ima samo jedan način da popusti i prizna... - U redu, dragi moj Perez! Vi ćete sigurno bolje uspjeti od mene. Priznajem da nemam toliko vještine i smisla za tu vrstu razonode. Perez se lako nakloni Dalridgeu i stade pored užasnute Deborah: - Govori, draga djevojko, ili ćeš se pokajati! Njegov glas ošinu kao udarac bičem. Ona pogleda oko sebe prestrašenim pogledom, ali je susrela samo hladno neprijateljstvo. Dalridge je prišao grupi plemića gledajući na nju ravnodušno, kao da se stvar njega ne tiče, pošto je prenio svoju nadležnost na ovog odvratnog stranca. U jednom je trenutku pomislila da srne prema njemu i da mu sve prizna... Ali čemu to? Za ove prokletnike nije bilo razlike između Walsinghama i Elizabete! Odjednom je obuze mržnja. Znalo se dobro kakvu


sudbinu pripremaju papisti agentima Londona. Psi! Oni će je ubiti. E pa dobro, kad je tako, ona će ponosno umrijeti. Ona se uspravi. - Nemam što reći, gospodine - reče ona odlučno, nastojeći da izdrži njegov pogled unatoč strahu koji joj je ulijevao Perez. - U redu... što si tražila, to si dobila! - On se zlobno nasmija i u njegovu se blijedom licu pojavi izraz zadovoljstva. - Znam nekoliko načina koji će te prisiliti da progovoriš... Basilio! Dođi ovamo! Onaj koji je bio s njime u početku prizora, jedan gorostas, stisnutih očiju, gole lubanje kao jaje, golog trupa, sa crvenom vunenom tkanicom oko pasa, stade iza Deborah i na znak svoga gospodara zgrabi mladu djevojku za ruke i snažno ih zavrnu ma leđa. Ona kriknu pokušavajući da se otme, ali uzalud, njegove su ruke čvrsto držale. Perez priđe žeravici, izabra jedan žarač i poče mu žariti vrh na užarenom ugljevlju. Mada je s izvjesnim uživanjem vršio tu radnju, on je povremeno zmijskim pogledom motrio svoju žrtvu. Ona je blijeda kao kreda, razbarušene kose, šutjela. Snage su je izdajnički napustile i bez snažne Basilijeve ruke, ona bi se srušila. Sva dršćući ona je ustrašena, zaslijepljena, pratila svaki pokret Španjolca. Najzad se ovaj uspravi i vitlajući užarenim žaračem, polako joj priđe. - Napravit ću znak križa na tvojim krasnim nježnim grudima, mala krivovjerko - reče on umiljato. - Ja mrzim ljepotu, to je vražje djelo, pa ću tvoju učiniti skromnijom... pa ako ovo željezo ne bude dovoljno... - On se zlokobno cerio: - Por Dios, čemu će li te lažne oči, taj bogohulni jezik ako služe samo za to da hule tvoga Stvoritelja? Za tvoj spas bilo bi bolje da ih iščupamo! Ali prije nego svršim s tobom, progovorit ćeš, ja ti jamčim. On dohvati njezinu košulju i strgnu je s vrata... Pod podrumskim svodovima razliježe se krik. - Ah ne, ne! Bože, ne činite toga! - Deborah izbezumljena od straha, sva se skupila oko Basilija. Ne, to nikako ne! Radije smrt, naglu smrt, nego to užasno mučenje, to kidanje njenog nježnog i krhkog tijela... sprženog od ovog demona. Ne, ona nema hrabrosti da više izdrži. Ona će im reći... sve će im reći... sve što budu htjeli, sve, čak i ono što nije učinila, samo da spriječi Pereza. Neka je ubiju, brzo ubiju... Tkanina prsnu i ona zausti... U istom trenutku začuše se brzi koraci na stubama. Pojavi se jedan čovjek plave kose u sivom baršunastom ogrtaču. Preskočivši nekoliko stepenica stvori se pred Perezom, odgurnu ga grubo, istrgnu Deborah iz Basiilijevih ruku i sav zaprepašten prihvati Deborah u naručje i polako odnese na jednu klupu gdje se ona nemoćno svali grčevito jecajući. Tada se okrene prema plemićima koji su bili zbunjeni ovim bučnim upadom: - Gospodo lordovi, što ovo znači? Mogu li vjerovati svojim očima? Što radi ova mlada djevojka i kako se usuđujete da je tako nedostojno mučite? Kako su šutjeli, on se obrati Dalridgeu... - Objasni mi ti, William! - Kako to da si ovdje, Davide? Mislio sam da si otputovao u London u susret Anthonyju! - Napuštajući Chartley, susreo sam Rogera. Doznao sam da ste uhvatili Walsimghamova uhodu.., ali, do vraga! Ovo nema nikakve veze s tom grozom...


- Baš se u tome varaš, Davide. Dobro pogledaj ovu djevojku, to je ta čuvena uhoda... - Ona... to je nemoguće. Lažeš - bijesno uzvrati David - Vi ste... - Davide, dragi prijatelju, poslušaj, umjesto da se služiš riječima koje ćeš kasnije požaliti. Priznajem, teško je povjerovati, ali mi imamo stvarnih dokaza. Ona dolazi iz Londona i isto toliko pripada porodici Goodgraves kao ja i ti... to je bila zgodna i jednostavna izlika da nas uhodi. Osim toga jučer je bila u dvorcu na tajnom sastanku s Amyasom Paulettom, koji je trajao više od dva sata. Sve smo to doznali od sina gostioničarke koji ne postupa prljavo kao njegova majka i vjerno nam služi... dakle? Je li ti ovo dovoljno? - Ne, to je nemoguće - s nevjericom ponovi David. - Zar ona... ona? Što kaže na vaše optužbe? - Neće ništa da kaže. Prije nego što ga je William mogao spriječiti, David je jurnuo prema Deborah koja je stalno jecala i zgrabio je za ramena: - Govorite, Deborah! Govorite, preklinjem vas... to je sigurno nesporazum... - Čekaj, ti ne znaš sve - presiječe ga William - iz obzira nisam ti htio to reći. On uzdahnu promatrajući izmijenjeno mladićevo lice... - Međutim, vidim da te drukčije ne bih mogao uvjeriti. Reci mi, ima li boljeg sredstva nego što je namještena nevinost i neobična ljepota? Ova djevojka, ja sam u to siguran, dobila je naređenje da to na tebi iskuša, nadajući se da će spretnom zavodljivošću uspjeti da preko tebe... - Nije istina! Vi lažete! Sva u suzama i blijeda, Deborah je naglo ustala obraćajući se Davidu koji se povlačio: - Milorde, ne vjerujte ovom čovjeku, vi me bolje poznajete od njega i... - Utoliko gore po vas! Ja vas, moja draga, zaista bolje poznam - odgovori on polako - i zato počinjem shvaćati. Vaš odgoj, vaše ponašanje ne odgovaraju seoskoj djevojci već otmjenoj osobi. To me je iznenadilo, no sada mi je jasno. Vi ste me smatrali za budalu, ali je s podvalama gotovo. - On je promjeri s gađenjem i stavi šešir na glavu. - Neka suci nastave ispitivanje... a vi, milorde, izvinite moje... - Ne, milorde, smilujte se! Ne ostavljajte me tako! Deborah skoči preda nj i čvrsto se uhvati za njegov prsluk: - Vama ću sve reći. Moliim vas, poklonite mi nekoliko trenutaka! On je oklijevao bacivši brz pogled na plemiće koji su prijeteći bili okružili djevojku, i na Williama. Primijetio je Pereza kako se došaptava s Basilijem i njegov podrugljiv osmijeh na tankim usnama. - Dobro! - odluči on. - Pretpostavljam da nemate ništa protiv toga, lordovi. Uslišati molbu ove djevojke znači izbjeći svim prethodnim neugodnostima, a njezino priznanje bit će nam zacijelo od koristi. Jedno četvrt sata, ne više, i ja ću vam je predati. Bili su sami. - E pa dobro. Slušam - hladno reče mladić naslonivši se rukom na sto. - Da čujemo novu priču koju je izmislio vaš mali lukavi jezik. - Ne vjerujem da bi itko tko je bio u rukama toga čudovišta Pereza mogao izmisliti priču - uzvrati ona gorko. - Ne, Davide, neću vam ništa skrivati. Uostalom, što bih time dobila, ja nisam kriva, i to ću dokazati.


On se jače namrštio, a ona živo nadoveza: - Obećali ste da ćete me slušati, zar ne? Dakle, slušajte me! - I ona mu u jednom dahu ispriča sve, osim sadržaja pisma. - Ako je to točno, ja zaista ne vidim razloga zašto bismo vas morali optužiti reče on tiho kad je ona završila - ali... - Oh, Davide! - Ona mu se sasvim približi i blagim glasom reče - Ja osjećam da mi teško vjerujete. Vi se kolebate, jer je između nas stvoreno nepovjerenje zbog one podle objede koju je ubacio vaš prijatelj. Oh, ja vas preklinjem, izbacite to iz vaših misli. Zašto bih ja vas iskoristila? Vaši će me, to znam, i onako ubiti. Ništa nisam o vama znala... sastanak s vama prihvatila sam iz naklonosti. Pogledajte me! - Ona je stajala pred njim s očima zvjezdanim od suza, blijeda, drhtava, divna. - Ja sam djevica, vi ste prvi muškarac, kunem vam se vječnim spasom, koji me je imao u naručju kako ste me vi imali. Da li bi bilo moguće, pitam vas, da hinim radost koju sam osjećala u vašem naručju, da hinim uzbuđenost... U svojoj zbunjenosti ona nije bila svjesna kakvim je sve riječima objašnjavala svoje ponašanje i glas joj je treperio od uzbuđenja smekšavajući pomalo tvrd izraz Davidova lica, koji je sada odbacio masku ravnodušnosti i strasno upijao svaku njenu riječ. Ona ga primi za ruku: - Prisjetite se, Davide. Oh! zaboga, prisjetite se! - živo ga je poticala. - Da vas nije bilo, odavno bih ja napustila Chartley, ali sam nepromišljeno postupila bojeći se da ne ostavim loše mišljenje o sebi i zato sam... - Što kažete? Budući da joj je postavljao pitanja i najzad pokazao zanimanje za njezina objašnjenja, možda sve nije bilo izgubljeno, možda joj je mogao pomoći. Ona je odjednom ugledala iskru nade u ovoj užasnoj situaciji i, dok joj je u srcu tinjala slaba nada, iznese mu Thomasov plan. - Kako je to odvratan pokvarenjak - uzviknu on s velikim gađenjem, kad je ona zašutjela, zaboravivši da je ta tusta mješina jedan od njihovih ljudi. Uhvativši za ruku Deborah, reče joj: - Oh, premila moja, oprosti mi! Kako je mogao da se posluži mojim imenom da bi... Da, ja vam vjerujem; uostalom, uvijek sam i vjerovao, ali Villiamove objede tako su mi pamet pomutile! Kad pomislim na to, pripisati vam... pripisati vam takvu podlost nakon što... Kakav sam nezahvalnik bio! Oh, hoćete li mi oprostiti? - ponavljao je on pritiskajući je na grudi. Odjednom je naglo pusti, lice mu se smrači, a ruke klonuše. - Kriste Gospode! Kako ću vas iz ovoga izvući? I baš u ovakvom trenutku!... i on časkom zastade pa nadoveza - Dalridge, Perez i ostali neće vas pomilovati. To što ste odaslanik Nezakonite bit će im dovoljan razlog za... Oh, Bože što da radim? - On je hodao uzduž i poprijeko pred mladom djevojkom koju je ponovo pritisla tjeskoba. - Osim ako... Anthony Babington! On je čestit i pravedan. Možda se tu pruža izvjesna mogućnost? Ali, bar da imamo kakav dokaz da podupremo vaše opravdanje, da primoramo Anthonyja da me sasluša, ako ne, s obzirom na ono što imamo na raspolaganju, da... - i on brzo nadoveza - poslat će me do đavola! Hajde, Deborah, razmislite ima li što... kakvo pismo, kakav zapis... bilo što? - Ne, nema - promuca Deborah. - Imala sam samo pismo za sir Amyasa Pauletta i kraljicu Mariju, ništa drugo...


- To je nemoguće... Bilo bi to i suviše glupo! Ubit će vas a da ja ništa ne mogu učiniti! Znate, ja sam tek nedavno prišao k njima i unatoč prijateljstvu koje nas veže, oni mi neće ukazati povjerenje... Hajde, mislite još, možda ima kakva pojedinost koja vam je izmakla... Pokušajte, zaboga! Radi se o vašem životu. - On je zgrabi za ramena snažno je prodrmavši, kao da će joj time vratiti sjećanje - Dobro razmislite! Metalni zvuk odjeknu u podrumu. David se sagnu i podiže malu kesu koja je ispala iz njenog grudnjaka. - Je li to vaše? Usklik iznenađenja izvi joj se iz igrudi. - Oh, Bože! Baš sam glupa! Sasvim sam zaboravila tu kesu - i odgurnuvši Davidovu ruku nastavi - Ne, zadržite je, dragi Davide! Pogledajte kopču na njoj... Zar ne vidite inicijale M i S? On zbunjeno pogleda. - Da, ali... Ona ga sa zanosom prekide. - To je poklon koji mi je dala Škot... kraljica Marija. Dala mi ga je kad sam bila kod nje. Dakle? Što kažete na to? 0, Davide, dragi Davide! Zar to nije dovoljno da uvjerite svoje prijatelje? - Hvala Bogu! - i Davidove ruke polako stisnuše kesu. - Zahvaljujući ovom predmetu ja sam siguran da će me Anthony poslušati. Sve je u tome, razumijete li? Uostalom, ništa mu nije lakše nego da vaše kazivanje provjeri kod kraljice... - Ali kako? Nitko ne može u dvorac i... - Ne brinite! Mi smo lukaviji nego što misli onaj pas od Walsinghama! Babington će dobiti potvrdu i vi ćete biti spašeni. On je zagrli. - Sada moram dozvati Williama. - Nježno je poljubi u usta i ostavi. - Imajte povjerenja u mene, slatka moja, ništa vam se neugodno neće dogoditi, ja sam s vama!

7. Dakle, bilo je točno ono što se šuškalo po Londonu... unatoč zabranama Njezina Veličanstva, još se služila misa u Engleskoj. Deborah, pognute glave, napola zatvorenih očiju, letimično pogleda oko sebe... i ugleda masu muškog i ženskog svijeta u pobožnoj sabranosti. Svi ti papisti i ona anglikanka, sama među njima, to je zaista bilo protiv svakog zdravog razuma, jer je u čitavoj Engleskoj tih buntovnika bio mali broj. Oh! Zašto se nisu priključili poput drugih Reformaciji. Sve bi tada bilo jednostavnije i ona ne bi bila ovdje dršćući kao kakva patkica kojoj će zavrnuti vratom! Zašto... Sve je počelo godine 1531. kada je kralj Henrik VIII, zato što nije postigao od pape da mu poništi prvi brak s Katarinom Aragonskom, što bi mu omogućilo da se vjenča s dražesnom Anom Boleyn, majkom Elizabetinom, odlučno raskinuo s Rimom i proglasio sebe poglavicom engleske crkve. Više nije bilo stranog uplitanja u tako osobno i intimno pitanje kao što je vjera, sada je to bila stvar svakog pojedinca! Razumije se da je bilo nezadovoljnika, kao što su,


na primjer, samostani, kojima su bila oduzeta imanja... ali je vrlo teško svakoga zadovoljiti. Crkvena dobra, koja su bila podijeljena, usrećila su druge. Za Edvarda VI, jedinca Henrikova, objavljen je Opći molitvenik. Reformacija se učvrstila. Nastao je zastoj! Za Marije Tudor, njegove sestre, situacija se izmijenila. Opet su došli papisti! Progonjeni za Henrika i Edvarda, oni su se osvetili masovnom, krvavom odmazdom. Elizabeta, sjajna Elizabeta, mudrija i opreznija od svojih prethodnika, uspjela je, uspostavivši Reformaciju, da ujedini obrede... osim manjih protivničkih žarišta. Ali se naskoro pojavila Marija Stuart, prognana iz Škotske, i ta se mala žarišta snažno razbuktala! Ponovo se javiše urote, hapšenja, krv... Bože moj, krv! To je zaista prikladno da se podigne moral! Zar nije bilo mišta razumnijeg ili veselijeg...? Zvonce je zazvonilo. Odjednom se sav onaj svijet ustalasa, zanjiha, pade na koljena i oslobodi joj pogled. U prvom redu, pred jednom klupom prekrivenom crvenim baršunom, stajao je sir William Dalridge, David, a među ostalom gospodom i oni koji su prisustvovali njezinom ispitivanju. Iza njih Perez, golemi Basilio i grupa ljudi u crnom... zdesna, malo po strani, pokraj omašnog naslonjača od izrezbarenog drveta, jedna mlada sitna žena, okružena s dvoje djece koja su mirno sjedila na jastucima, žarko je molila. Njenu plavu kosu pokrivala je čipka, a s vremena na vrijeme ona je zimogroznim pokretom navlačila svileni ogrtač šljivine boje, opšiven lisičjim krznom, koji joj je spadao s ramena... U pobočnom dijelu crkve klečali su na podu seljaci i sluge. Kapela je bila jako osvijetljena. Snop svijeća svojim je sjajem obasjavao zastore i rezbarije. U nišama, osvijetljenim blagim svjetlom, isticali su se divni likovi svetaca u zlatnim, crvenim, modrim, zelenim i oker bojama, te aureolom oko glave. U dnu na desnoj strani, u nekoj vrsti rotonde, pod baldahinom od svjetloplavog satena, stajao je lik Madone s blagim osmijehom, ogrnut grimiznim plaštem, a noge od mramora pokrivao je sag cvijeća. Gospode! Kakav sjaj! Kakav raskoš! Sva zgranuta Deborah nije vjerovala svojim očima. Kakva suprotnost jednostavnosti obreda na koje je ona bila navikla... zidovi premazani krečom, goli stol, molitvenik i... ništa drugo. Nigdje slike, raspela, ni svijeća... samo jednom... za Božić. Međutim, ovi ljudi nisu izgledali rastreseni - sa čuđenjem je utvrdila - i zaboravivši trenutno svoje brige, mučena radoznalošću, ona je nastavila svoja zapažanja. Pred oltarom, koji je bio prekriven skupocjenim suknom, s vazama ukrašenim dragim kamenjem, svećenik je služio misu u svečanom ruhu uz asistenciju mladog administranta u bijeloj misnoj košulji, pa je čitav obred tekao u mističnim pokretima koje su pratile zvonke latinske riječi što su se prenosile na vjernike... Deborah se trgnu. Netko je povuče za rukav... susjed s desne strane. Bilo joj je jasno, morala je kleknuti. Što je sada trebalo raditi? Možda moliti? Moliti na ovakvom mjestu bilo bi bogohulno... a ipak joj je bila potrebna božja pomoć! Ona zadrhta. Ovo podzemlje bilo je ledeno, a ona je loše spavala. Dva do tri sata u jednoj sobi gdje su je odveli po naređenju riđokosog. Tek što je usnula na tvrdom krevetu, oslobodivši se more koja ju je pritiskala, već ju je usred noći probudio jedan


sluga: misa će početi pa je mole da joj prisustvuje. U ovakvoj situaciji ne bi bilo pametno da to odbije i ona je pošla za slugom kroz labirint hodnika i stuba, koji su se protezali pod dvorcem i bili puni miševa. Ona uzdahnu. Pošto su je probudili i protiv njezine volje - oh, kako bi bilo divno utonuti u dubok san i zaboraviti sve nevolje! - trebalo je to iskoristiti i utvrditi situaciju i temeljito razmisliti kako da se izvuče iz ovog osinjaka. Gdje se zapravo nalazila? Sigurno dosta blizu Chartleya, ali kakve koristi od toga? Ovo obitavalište kao da je bilo dobro čuvano, a njezina soba bila je građena kao kakav kavez sa debelim željeznim šipkama na prozorima i dvostrukim vratima... Iza nje je zakašljao sluga koji ju je pratio; i ovdje je bila strogo čuvana. Ne! Bijeg je u sadašnjem trenutku trebalo odbaciti. A Babington? Stala je misliti o njemu. Tko je on? Vjerojatno njihov vođa. Da li joj je on više sklon od Dalridgea ili strašnoga Pereza? Ubogi David, u svom zanosu da odigra ulogu spasioca, nije li svoje želje zamijenio za stvarnost? A čekati da se utvrde veze Babingtona s Marijom Stuart... značilo je izložiti se nevjerojatnim opasnostima! Ali, zapravo, što je uzrok ovom tajnovitom ponašanju, ovim beskrajnim mjerama sigurnosti kojima su ovi ljudi bili okruženi. Odjednom se sjeti razgovora između Davida i Dalridgea, njihovih riječi, sve joj se to odjednom sleglo u mislima i ona sva zaprepaštena, bez daha shvati. To nije bio običan sastanak pobunjenika, nego jednostavno centra urote! Bože pravedni! Naglo je obuze panika i snažnim naporom volje suzdržala se da ne ustane, prevrne klupu, izgazi taj svijet zanesen pobožnošću i napusti kapelu. Kamo da krene? Razum je zadrža na mjestu. Ne, ona nije imala izbora, morala se pouzdati u Davida. Pogled joj se zaustavi na plavim kovrčama mladićeve kose i ona osjeti olakšanje; dok on bude pokraj nje, drugi je neće napadati. Hvala Gospodu! činio se zaljubljen, »kao gromom ošinut«, govorila bi Lisbeth, mala sobarica gospođe Tucker, koja je zbog svojih mangupskih očiju bila smatrana stručnjakom u tim stvarima, što joj je bio jedini adut, hladno zaključi Deborah. Sinoćnji odvratan postupak i smrtna opasnost u kojoj se nalazila sasvim je ugasio časovito oduševljenje prema Davidu. Sada je njihov sastanak pod sjenicom izgubio svaki romantičan sjaj. Glupo je uradila što je odgodila svoj odlazak zbog tog mladića! Djevojačka taština koja ju je skupo stajala! Štetno bi ipak bilo da upozna njezine misli, to bi moglo jako oslabiti žar hrabroga viteza. Zvonce je zacinkalo. Misa je svršila. Vjernici su se uskomešali. Svijeće se počele gasiti. Sve pozlate na likovima svetaca izgubiše svoj sjaj. Deborah je strpljivo čekala da joj njezin vitez dade znak za polazak. - Gospođice Mason! Jedan nježan glas zazva je po imenu. Ona se uspravi. Neka joj se mlada plava žena, koja je stala u posljednjem redu, držeći za ruke dvoje anđelića obrati: - Ja sam lady Dalridge. Muž mi je rekao da ste naša uzvanica - i zbunjeno se osimjehnu. - Sigurno želite da se malo dotjerate - i ona letimice pogleda Deborah koja je očajno izgledala - možda i presvučete. Gotovo smo istog stasa i rasta. Bit će mi osobito drago ako vam mogu posuditi jednu haljinu. - Hvala, gospođo, na vašoj dobroti. Priznajem da bi mi bilo vrlo drago kad bih se mogla osloboditi ovoga blata, ako vas time ne uznemiravam... - Pođite sa mnom! - i ona se osmjehnu, što je začas oživjelo pomalo otužnu ljepotu njenoga lica.


Sluga pođe za njima.  Bile mlade ili stare, ružne, krivonoge, lijepe među najljepšima, svakoj ženi nova haljina pričinja osobito zadovoljstvo. U novoj haljini osjećaju se preporođene, bore im na licu kao kakvom čarolijom iščezavaju, čelo im postaje glatlko, osmijeh im ozrači lice s kojega nestaje svakog traga zabrinutosti. Snaga im se obnavlja, podmlađuju se. Nova haljina je dragocjena amajlija, siguran recept za dobro raspoloženje, za životni optimizam, sredstvo koje pokazuje najbolje rezultate. Deborah je imala sedamnaest godina, pa je koketnost, kao odraz tih godina, i ovoga puta došla do izražaja. Glatko lice, kovrčasta kosa, oble ruke, bijeli vrat isticali su se u ljubičastog svilenoj haljini s kratkim nabranim rukavima, te izrezom oko vrata. Osjećala je veliku želju za jelom. Punjeni šaran, jelenji but, meso od peradi, šparoge, slatko, sve je to brzo nestajalo s tanjura. Na ručku je samo ona od svih gostiju pokazivala volju za jelom! Ostali su jeli preko volje i razgovor, unatoč nastojanju lady Dalridge, tekao je bez živosti. David, koji je sjedio daleko od nje, nešto se zamislio i samo bi joj se povremeno nasmiješio. Osim njega nitko se za nju nije brinuo. Samo bi joj koji od susjeda pružio ubrus ili posudu za pranje prstiju, kad bi to ustrebalo, i to bez riječi, s hladnom učtivošću, toliko da je podsjete kako je pažnja kojom je okružuju samo iskazivanje gostoljubivosti koja se duguje svakom gostu, ali da se ne zaboravljaju ni razlozi zbog kojih je pozvana. Neka idu do đavola! Sunčane su zrake u zlatnim valovima prodirale kroz otvorene prozore, ušećerene trešnje topile su se u ustima, vino je bilo pitko, haljina krasna i ugodna... Čemu se uznemiravati? Doći će Babington i sve će biti u redu! Dovoljno je bilo da pogleda zaljubljenog Davida pa da bude u to sigurna. U maloj sobi, sa četiri gola zida, poslijepodne joj se činilo beskrajno dugo. Šetati gore-dolje, od kreveta do prozora, drhtati na svaki štropot, imati stalno pred očima neizvjesnu sutrašnjicu punu prijetnje, to je strašno ubijalo živce. Sada kad je magla svojim sivilom obavila šumu, a mrak se polako prikradao njezinom zatvoru, sve nade Deborah su nestajale, čak i prolazno uživanje što ga je osjećala u novoj haljini i blagotvorno djelovanje različitih vina. Samo je ostala u njoj, čvrsto uvriježena, čudna neka tjeskoba koju je još od jutros pokušavala potisnuti. Večera je bila turobna. Lady Dalridge podizala bi glavu na svaki vanjski štropot, a zatim bi utonula u sumornu šutnju. Muškarci su šaputali zabrinuta izgleda. Čak je i poslugu zahvatila neka napetost. U svojim širokim tunikama donosili su jela i posluživali takvim raspoloženjem kao kad grobar namješta vijence na mrtvački lijes! Večeras Deborah nije bilo stalo do jela. Jela je pečenog goluba a da nije uživala ni u jednom zalogaju jedući više iz pristojnosti, a zatim je nervozno pravila loptice od kruha i sva se u to unijela. Nije ni dodimula vino. Kada je krenula prema svojoj sobi u pratnji nerazdruživog čuvara, priđe joj David: - Nisam htio da vas posjetim - brzo joj šapnu na uho. - Svi smo uznemireni


zbog zakašnjenja Anthonyjeva. Pametnije je ne pokazivati pažnju prema vama, ali - i on joj stisnu ruku - budite mirni, draga, sve će biti u redu. Posljednje mladićeve riječi nisu se slagale s njegovim tjeskobnim izgledom. Kroz rešetke na prozorima nazirala se vedra noć s mjesečinom koja se prostrla nad tamnim krajolikom. Na vrhu brežuljka, kao kakav tamni stražar, dizala se šuma u velikom krugu koji je zatvarao obzorje, odakle je povremeno dopiralo ćukanje sove; malo bliže, prostirala se žitna polja u zlatnožutim prelivima sve do prilaza dvorcu, polegla pod težinom klasja koje je obećavalo bogatu žetvu. Iz bara je dopirao koncert raspjevanih žaba... krasna, mirna, mirisna i mlaka ljetna noć. Odjednom se Deborah trgnu. David! Netko je tiho kucao na vratima. Ona pojuri, lagano otvori vrata i zanijemi. To nije bio David, već jedan gospodin sijede brade koga je vidjela na večeri, lijevo od domaćice. On je gurnu energično, uđe i zatvori oprezno vrata. - Ja sam lord Trockton... Želite li otići odavde? - Ali... - Hajde, mlada djevojko, da ili ne? Ne smijemo ni trenutka gubiti. - Ali... ona se pribra - ja ne razumijem. Jeste li vi, milorde, prijatelj sir Williama Dalridgea? Kakvog interesa imate... - To je vrlo jednostavno - uzvrati on odmah. - Osjećam osobitu naklonost prema lordu Ashburyju. Čini mi se, miss Mason, da ste na njega ostavili snažan utisak, vrlo snažan, po mome mišljenju. David je mlad, podložan utjecaju, i ja neću dopustiti jednoj ženi da poremeti planove koje imamo s njime... Ja preuzimam na sebe odgovornost za vaš bijeg prije nego on počini kakvu glupost nedostojnu njega. Eto! Je li sada jasno? Jeste li zadovoljni? - dobaci on nestrpljivo. - Ako jeste, odlučite se! Osedlani konj čeka vas kraj tajnih vrata, ali moramo brzo raditi. Udaljio sam vašega stražara, ali on može svakog trenutka nadoći i prilika je izgubljena. Na vama je da odaberete, ili ovaj zatvor ili slobodu! Deborah je oklijevala. Stari plemić nije joj ulijevao povjerenje. S druge opet strane, njegovi su razlozi bili prihvatljivi, a blagost lordova neće dugo trajati. Ako Babington još bude kasnio, David neće uspjeti da ih zadrži. Ona se sjeti podruma... Pereza... i brzo se odluči. - Pristajem, milorde. Budite tako dobri i časkom počekajte da se presvučem. Soba je bila u pokrajnoj kući. Prođoše uskim hodnikom, iziđoše na jedno odmorište, odakle je počinjalo malo spiralno stubište. Na znak Trocktona, Deborah poče silaziti. Ispred nje dvije ogromne sjene titrale su na žutim kolobarima svijeće. Iza nje odjekivali su mukli udari velikih lordovih čizama. Što je više prodirala u unutrašnjost dvorca, njezine su bojazni postajale sve veće. Može li se čovjek pouzdati u ovog neznanca? Nije Ii to nova zamka kako bi je nečujno uklonili? Htjela je da se vrati u svoju sobu... već su bili u prizemlju... mala se vrata tiho pokrenula na svojim šarkama... i kroz njih se pokrade dah noći... lord Trockton uhvati Deborah za ramena i gurnu je napolje. Ona prijeđe prag, priguši krik i naglo ustuknu. Jedan je čovjek iskrsnuo iz mraka i stao ispred nje prepriječivši joj put. Bože nebeski! Pa to je stražar koji je morao nadzirati njezinu sobu! Izbezumljena, ona se naglo okrenu... i zateče lorda Trocktona kako se pogledom sporazumijeva sa stražarom. Znači... on je


lagao! Bili su u dogovoru! U njezinoj su se glavi vrtoglavo ispreplitale misli... Prije nego što su pokušali da je zadrže, ona gurnu jednim zamahom lorda i jurnu nasumce, u jedan hodnik... zatim u drugi, pa još jedan, čitav niz hodnika. Grabila je ravno, gonjena strahom i koracima svojih progonitelja koji su se približavali... Sva zadihana upade u veliku pustu dvoranu i zape o jedan komad pokućstva. Nije više mogla! Čelični škrip prikliještio joj rebra, u ušima joj je strašno zujalo, srce udaralo... - Ta će djevojčura uzbuniti čitav dvorac, ubij je, Johne! - Usopljeni glas lorda Trocktona prekasno joj doprije do ušiju. U istom trenutku laki fijuk prereže zrak i ošinu je po bedru. Ona jauknu i pade. Vrata su udarala, čule se psovke, koraci su odjekivali po kamenom podu, čitav koloplet svjetla jurio je, poskakivao, ispreplitao se na gredama ogromnoga stropa, uspavana lica nadvijala se nad nju, riđe kovrče sir Williama Dalridgea, ispremiješana pitanja, uzrujani glas Davidov, njegove ruke oko njenog struka... - Deborah!... Deborah!... Kako se osjećate? O, Kriste! Što se dogodilo? Ali... ona je ranjena! Williame, prelklinjem te Blaženom Djevicom... pozovi lady Dalridge neka dođe! Ona će bolje od nas... - Smiri se - grubo ga presiječe Dalridge. On se sagnu, dohvati bodež koji se našao pokraj mlade djevojke, zamišljeno prijeđe rukom preko oštrice i reče: - Ništa opasno... ogrebotina zbog koje ne treba da se toliko uzbuđuješ! Mene više zanima kako je djevojka dospjela ovamo, a nije u svojoj sobi; ima u tome nešto tajnovito... pomozi mi, položit ćemo je na ovu klupu... - Kada su to učinili? - obrati se Deborah: - Slušam vas gospođice Mason. Deborah, koja je ležala na jastuku koji joj je pod glavu podmetnuo David, oprezno pogleda. Krv joj je udarala u sljepočice, rana na bedru je pekla, ali je sačuvala potpunu prisebnost. Malo po strani primijetila je lorda Trocktona u crnom plaštu: mirno je gladio svoj brk i izazovno je promatrao. Trebalo je brzo smisliti odgovor! Treba li priznati da je pokušala pobjeći? To bi značilo potpisati odmah smrtnu osudu! Ako smjesta ne prijeđe na glavnu stvar, mogao bi Trockton otkriti svoj plan. I tada bi se sudarile laži! Bolje je udariti prvi! - Gospodine - otpoče ona, birajući pažljivo svoje riječi - pozivam se na vašu pravednost! Maločas je u moju sobu ušao lord Trockton, došao je po me, pa sam s punim povjerenjem pošla za njim, misleći da je to vaše naređenje. Kako sam zapravo mogla pretpostaviti da je jedan od vaših prijatelja bio toliko nečastan da bi pokušao ubiti pod ovim krovom djevojku bez ikakve obrane? Ova potresna izjava izazvala je u dvorani negodovanje. Svi se začuđeno okrenuše prema lordu Trocktonu. Dalridge, očito u neprilici zbog nezgodnog razvoja događaja, sumnjivo je gledao na starog plemića koji nije odgovarao na optužbe uzbuđene Deborah. Odjednom ona zajeca i rukom pokaza na krvavu mrlju koja se sve više širila na kratkim hlačama. - Da Ii bih zloupotrijebila vašu gostoljubivost ako vas zamolim da mi pomognete? Namjeravate li me pustiti da krvarim kao kakvo pile? To bi istina, sasvim olakšalo vaš posao, jer mi se čini, gospodine, da vam je lakše osuditi nevinu osobu nego pravedno postupiti protiv jednoga od vaših. Bila je prešla granice razborite umjerenosti, toliko ju je bijes obuzeo. Dosta joj je bilo tih prokletih papista, licemjernog držanja, tih nadutih krotitelja


pravde. Neka ih đavo nosi! Sve će im reći, dozlogrdilo joj to moljakanje da je poštede, to ponižavanje ispred njih... ona bi najradije... Žestoko hrvanje prekinulo je njezina razmišljanja. Pred stubištem borila su se dva muškarca, jedan u crnom, a drugi u bijelom prsluku. Deborah je drhtavu ruku prinijela ustima. 0 Bože! David... i lord Trockton! Stariji se očajnički borio da se istrgne iz ruku mlađega koji mu je snažno stiskao vrat. Na znak Dalridgea četiri stražara navališe na njih... razdvojiše ih, ali David, kojemu je odijelo bilo potrgano, blijed kao utvara, a lijepo mu lice izobličeno od bijesa, snažnim se zamahom istrgnu, izvadi mač iz korica i nasrnu ponovo na Trocktona. - Davide, dijete moje! Ne čini to... shvati me! Bilo je to za tvoje dobro, za naše dobro... ta djevojka... Najednom odjeknu na kamenom dvorištu galop konja, ispuni dvoranu svojom jekom zaglušivši mučna preklinjanja lorda Trocktona. Sluge i lordovi zaboraviše sukob i djevojku koja ga je izazvala. Svi pojuriše na vrata koja se otvoriše. Na njima se pojavi konjanik: ni malen, ni visok, više sitan nego krupan, nježna lica, kestenjaste kose, koja je u pramenovima padala na njegov sivi ogrtač. Dobaci ogrtač jednom sluzi i brzim pogledom obuhvati čitav prizor: - Lorde Trocktone! Davide! Što ja vidim? - uzviknu on i podiže ruke u znak pomirenja - molim vas da prekinete svađu ma kakav razlog bio. Danas je velik dan! - i on se udari po grudima. - Ovdje nosim odgovor Njezina Veličanstva, onakav kakav smo očekivali. - Oči mu vatreno zaiskriše, dajući njegovom banalnom licu izraz neobične ljepote, koja je zračila neustrašivošću i uzvišenošću. - Dragi prijatelji i braćo, - nastavio je on uzbuđeno - svi ste mi potrebni. Ako među vama ima kakva razmirica, u ime naše kraljice, ja vas preklinjem, naređujem vam, zaboravite ih, neka mir vlada među vama, jer mi polazimo u rat da branimo našu majku Crkvu, i sada, više no ikada, moramo biti jedinstveni da bismo bili jaki, da bismo pobijedili. Njegov govor pozdraviše zaglušnim odobravanjem. Svi su pružali ruke prema njemu, grlili ga, pjesma se orila sa sviju strana dvorane, pljuštila su pitanja, svi su ga radosno pozdravljali u neopisivoj graji, zaneseni ludom nadom koja je već odisala slavljem pobjede. David je polako uvukao svoj mač u korice. Okrenuvši leđa lordu Trocktonu, probio se kroz obruč koji je okruživao došljaka i bojažljivo mu dodirnuo ruku: - Anthony! Dragi prijatelju! Oprosti zbog ovoga moga postupka i nemoj ga loše shvatiti... treba da smjesta razgovaram s tobom. Ova mlada djevojka... - Mlada djevojka! Kakva mlada djevojka? Koga đavola... - on prekide razgovor i svrnu pogled na klupu koju mu je rukom pokazao David. Nije mogao primijetiti Deborah od velikog broja ljudi koji su je zaklanjali. Kad ju je ugledao, trgnu se: - Tko je to? Što radi ovdje? - Anthony! - molio je David. - Što god ti o njoj rekli, ja za nju jamčim. Mogu li se razgovarati s tobom u četiri oka? Babington se namršti. - Što znači ova svađa? Ti si podigao mač na starog Trocktona i sada ova mlada djevojka... zbog koje si preuzeo ulogu viteza. No, čuješ, Davide! Očekivao sam od tebe više mjere i razbora. Sve mi se to ne dopada, otvoreno


ti govorim, izabrao si baš nezgodan trenutak. Sredit ćemo tu stvar kasnije... - i podigavši glas - Milordi, milordi! pažljivo me slušajte! Ne trošimo uzalud svoje snage u riječima, već prijeđimo na djelo! Slijedite me - povika on zanosno ništa ne sprečava našu akciju, ali mi je mnogo do toga da svaki zna savršeno svoj zadatak koji mu je namijenjen.  Taj prokleti crvenokosi imao je pravo? Isprana, premazana ljekovitom mašću, previjena brigom lady Dalridge, rana je bila samo jedna rezotina i više se činila opasnom nego što je zapravo bila. »Nekoliko dana počinka i rana će sasvim zacijeliti« izjavila je domaćica. Neka je nebo usliša! Samo da joj to omoguće mislila je Deborah. Ležala je u jednoj maloj sobi koja je bila pored dvorane. Već su je tri sata morile brige. Što će odlučiti Babington? Hoće li je bez razmišljanja pogubiti ili je pustiti na slobodu? Sloboda? Ona se gorko osmjehnu. Poslije svega onoga što su pred njom izrekli, trebalo bi biti jako naivan i nadati se da će je pustiti na slobodu. Ne, ona nije vidjela rješenja, osim jednog, jednostavnog i jasnog od kojega se naježila... Ona osluhnu. U dvorcu je vladala žurba i vreva. Vrata su se stalno otvarala i zatvarala. Čula se uzrujana naređenja, psovke su odjekivale između visokih zidina, prodirale kroz zastor od crvenog baršuna koji je zastirao vrata. Kadšto bi odjeknuo bat koraka preko pločnika, a zatim pomaman topot konja u galopu koji je prelazio preko mosta i gubio se u noći. Ona se malo maknula i bolno zajauknula. Gospode! Kako je sve ovo strašno glupo! Možda bi ovu zbrku mogla iskoristiti za bijeg... i obavijestiti kraljicu? A ona je eto prikovana za krevet kao da je uzeta. Ponovo se podrugljivo nasmija »obavijestiti kraljicu«, jadna, jadna budalo! Bilo je vremena za junačke podvige... Ova je urota sigurno ista kao i ostale urote: ona velikaša, pa ustanak seljaka, sve je to brzo ugušeno; u tome će se i Njezino Veličanstvo lako snaći i bez njezine pomoći; za to je imala Walsinghama; a ona Deborah... oči joj se ovlažiše suzama. Blagi i milosrdni Bože, nadahni Davida! - Nema drugog izlaza! Vjeruj mi, Davide, to je najbolja odluka koju treba prihvatiti, inače...Kao vjetar upade u sobu Babington u pratnji mladića i stade pred Deborah: - Gospođice Mason, ja sam Anthony Babington. Lord Ashbury upozorio me je na vaš nezgodan slučaj. Treba da se razgovaramo. Činilo se da joj je naklonjen, što ju je pomalo ohrabrilo. - Gospodine - i ona ga pogleda u lice - kako ste i sami mogli prosuditi, nisam ništa učinila što bi mi se moglo predbaciti i zato se pozivam na vašu pravičnost. Jednim pokretom ruke odbio je stolicu koju mu je bio ponudio David i stojeći nad djevojkom nadoveza: - Sretnim slučajem uspio sam da provjerim vaša kazivanja. Naša mila kraljica saopćila mi je da je prekjučer zaista primila tajnu poruku od vaše kraljice. Ipak se nemojte radovati tako brzo! - prihvati on viđeći raspoloženje Deborah. - Ako smo sada sigurni da niste u službi Walsinghamovoj, to ne znači da niste u službi Nezakonite. Na osnovi toga vi ćete shvatiti da vas ne možemo


osloboditi... Vi biste lako prepoznali ovu kuću i njezine stanovnike, pa pretpostavljam, s obzirom na to da nemate osobitih simpatija prema njima, da vam ne bi palo teško, da sve to otkrijete našim neprijateljima. - On se kiselo nasmija. - Lordovi iz moga društva isto tako misle i smatraju da vas treba zauvijek ušutkati... Šta se mene tiče, ja ne želim okaljati svetu stvar kojoj služim jednim zločinom ako ga mogu izbjeći. Evo, dakle, moga prijedloga... Ona je bez daha, vlažnih ruku od uzbuđenja, pažljivo slušala. - Stanujem u Lichtfieldu, nekoliko milja odavde. Tamo ću vas odvesti prije nego krenem u London; bit ćete u društvu moje žene do moga povratka... sve to pod jednim uvjetom! Da se zakunete na Sveto pismo da nećete uopće pokušavati pobjeći i da nikome nećete odati kako ste ovamo došli i što ste ovdje vidjeli. - Ah, gospodine! - gotovo je uzviknula. - Kako da vam izrazim zahvalnost? Dvije joj krupne suze zatreptaše u očima... - Lord Ashbury je imao pravo kad mi je uzdizao vašu dobrotu, koja će učiniti da zaboravim sve one teške trenutke što sam ih ovdje proživjela i... - zajeca. - Ali ostavimo to, ja ću, sir Anthony, sačuvati sjećanje na vašu dobrohotnost. Sva blijeda, boreći se protiv bola koji je osjećala u bedrima, napola se uspravi i pruži drhtavu ruku. - Kunem se pred Bogom Svemogućim da neću nikada iznevjeriti vaše povjerenje. - Hvala, gospođice Mason. - On ju je pažljivo promatrao čupkajući svoju bradicu. - Mislim da se mogu osloniti na vašu riječ. U vašem se pogledu zrcali takva čestitost kakvu je rijetko naći u tako mlade žene i... tako privlačne... Uostalom, ja vas otvoreno upozoravam, ako pogazite svoju zakletvu, nećete dugo uživati u slobodi koju ste neprilično stekli! Nakon ovoga mogu vam izjaviti da će vaš zatvor kratko trajati. Ako bude po volji božjoj - i on se prekriži - sve će brzo završiti na njegovu najveću slavu... Oh! zaboravio sam - i stade tražiti po svom grudnjaku, pa joj pruži kesu Marije Stuart - Vraćam vam ovu skupocjenu stvar kojoj dugujete život, kao što ga dugujete i našem prisutnom prijatelju - nadoda on okrenuvši se prema Davidu koji je sav pocrvenio. - Bio vam je gorljiv branitelj, jedan od najrječitijih! On se mladenački osmjehnu i lice mu odmah poprimi vrlo mlad, vrlo nježan i prisan izraz. Ali je odmah prekinuo tihi ugođaj koji je vladao u sobi. - Hajdemo, dragi mladiću! Krenimo odmah. Ti ćeš uzeti gospođicu Mason na konja... Žao mi je, draga moja - i on se učtivo nakloni Deborah - ali nemamo vremena da vas prenesemo nosiljkom, pa sam primoran da vam nametnem naporno jahanje. Oprostite mi! David nježno podiže mladu djevojku. Pri tom se dodirnuše njihove glave s plavim i riđokosim uvojcima, a onda krenuše dvoranom u pratnji Anthonyja Babingtona koji je išao ispred njih.

8. Deborah sjede na mahovinu, odloži pored sebe rukovet turčinka, različka i divlje zobi što je nabrala dolje na livadi. Gusti mali šumarak, gdje se sada nalazila, uzdizao se prema obitavalištu.


Odatle se pružao pogled ulijevo na srebmaste krovove Lichtfielda, na bijele zidove s visokim prozorima i dugom terasom koja se isticala nad dolinom. Oko kuće dizao se park u svojoj iskonskoj draži, ponos lady Babington, s prostranim travnjacima po kojima su bile razasute tratinčice i grmovi raznobojnih ruža; umjesto strogih aleja svuda su se prostirale uske prirodne staze; nigdje zimzelena simetrično potkresana, ni umjetno uređenih cvijetnjaka, nego je sve to raslo u živopisnom, prirodnom neredu ispod grabovih i drenovih šumaraka, ispod stabala jabuka, u sjeni ukusnih poljskih klupa, u blizini jezerceta, puno ljiljana, karanfila, tuberoza, vučaka, divlje ćurike, krasuljka, nasumce posađenih u velikim grmovima, bijelim, žutim, narančastim, ljubičastim, svjetloružičastim, vatrenocrvenim, sve to u okviru zelenila, kako bi se začaranom oku pružila iluzija raskošne slike koju je priroda slobodno stvorila. Posjed je bio gotovo sasvim okružen šumom. Samo se kroz lišće, dolje prema zapadu, nazirala jasna linija koja je obilježavala put što je povezivao Lichtfield s Chartleyom. Ovim je putem pred petnaest dana u ranu zoru stigla Deborah u pratnji sir Anthony Babingtona i Davida. Kako je bilo naporno to dugo jahanje! Sjedeći na konju iza mladića, držeći se grčevito za nj, morala je napeti svu svoju snagu da ne popusti. Neprestano drmusanje pozlijedilo joj je ranu, u sljepoočicama joj je udaralo, oči su joj se zatvarale od umora... Probudila se u krevetu sa čistim plahtama koje su mirisale na lavandu, ne znajući pravo ni kako je ovamo stigla. Sunce joj je milovalo lice, a na vratima sobe odjeknu poput flaute glas jedne mlade služavke: - Dobar vam dan, gospođice. Nadam se da ste dobro spavali - i nespretno se nakloni. - Ime mi je Nan, i stojim vam na službu! Deborah se nasmija djevojčetu punačkih usta, pjegasta lica s bijelom kapicom na glavi. - Hvala, Nan... Reci mi koliko je sati? - Upravo je otkucalo dvanaest na crkvenom zvoniku, gospođice. - Podne! Dragi Bože, pa to je strašno kasno! A ja... Nego poteci, djevojčice, i obavijesti sir Anthonyja da ću biti gotova za četvrt sata. - Već je tome dugo da je naš gospodar otputovao... a s njime i milord Ashbury. Obavijestit ću milostivu gospođu... i hitro nestade. Deborah odbaci perinu... Jao! i pade na uzglavlje. Ona je bila zaboravila na prokletu ranu koja ju je brzo privela stvarnosti. Hajde, treba još pokušati... nastojati da ustane... Jer što će o njoj misliti lady Babington? Sa suzama u očima, grčevito stežući plahte, ona se svim silama trudila da se uspravi. Vrata se otvoriše i pojavi se mlada žena koja joj polako priđe. - Molim vas, gospođice Mason, budite razboriti! - Ona polako popravi perinu i položi ruku na čelo Deborah... - Ja sam lady Babington. Muž mi je sve objasnio... Imat ćemo vremena da se pobliže upoznamo. Sada treba biti razborit... Slušajte me i vi ćete do kraja sedmice, to vam jamčim, biti na nogama. Sada vas treba ponovo previti, uzeti laku užinu, ako osjećate želju za jelom... i mirovati! Zahvaljujući energičnim nastojanjima lady Babington, Deborah se brzo oporavila. Kao moćno sredstvo za umirenje, na njezine su živce djelovali mir i tišina Lichtfielda, a najviše od svega, uviđavnost i susretljivost domaćice. Jane Babington je imala dvadeset i četiri godine. Nije bila visoka ni elegantna, kosa joj je bila blijedoplava, hod težak, nije bila lijepa, i toga je bila


svjesna. A ipak je nježno lice privlačilo pažnju zbog neke profinjene i osobite draži. Čovjek bi je gledao, promatrao njeno visoko i plemenito čelo, njene sive oči, inteligentne i osjećajne, koje su vas gledale s razumijevanjem, i nagonski bi osjetio da ova vanjština bez dražesti skriva otmjenost i dobrotu. Nikada Deborah nije susrela sličnu ženu. Ona je poznavala tiranski tetkin autoritet, blebetave sluškinje s kojima se susretala, te razne lady, barunice i grofice, čije je isprazno čeretanje kadšto slušala po hodnicima Dvora. Jane je bila otkriće. Ona ju je odmah zavoljela unatoč neobičnim prilikama u kojima se našla, i na njezinu veliku radost, Jane, koja je u početku bila suzdržljiva, sad je, činilo se, uzvraćala to njezino prijateljstvo. Međutim, iz opreza, nikada nisu međusobno razgovarale o vjeri, nikada nisu spominjale Elizabetu ili Mariju Stuart, prešutno izbjegavajući sve što je moglo narušiti ugodan sklad između njih. Unatoč srdačnom dočeku Deborah je osjećala prvih dana da je pod stalnim nadzorom. Čak ju je lady Babington uzgred upozorila da je Lichtfield opkoljen visokim bedemima koje danju i noću čuvaju stražari. Bilo je očito da sasvim ne vjeruje u njenu zadanu riječ! Zašto zbog toga predbacivati svojim domaćinima? Nisu je dobro poznavali. Pravo reći, kad bi bila drukčija situacija, ne bi oklijevala da im pobjegne! Zakletva, prisilom iznuđena i pogažena, nikada joj ne bi teško padala na dušu... Ali posrijedi je bio Anthony Babington! Istina, zavjerenik... ali častan čovjek koji je izazivao poštovanje i kojega je velikodušnost duboko dirnula mladu djevojku. Zar ga izdati? Njega koji se potrudio da je spasi, koji joj je povjerovao, koji je smatrao da je kadra, unatoč tome što je mlada djevojka, održati zadanu riječ!... Izdati Jane i tako joj naplatiti za njezinu brigu i prijateljstvo? Ona se više ne bi usudila da sama sebi pogleda u lice. Sad su joj davali više slobode. Pravila je kratke izlete u prirodu, odlazila bi do početka šume i na povratku pričala Jani o svojim šetnjama. Ova, mada je nastojala da to ne pokaže, kao da je sve više zapadala u sjetu. Deborah bi je često zatekla kako sjedi u naslonjaču, sva blijeda i uplakana, izgubljena pogleda, a u rukama bespomoćno drži svoj ručni rad. A kad bi uvečer začula topot konja kroz aleju, odmah bi pojurila. To je dolazio glasnik sav obliven znojem, noseći kakvo pismo ili poruku, i odmah bi odjahao. Kadšto bi se blijedo osmjehnula, ali joj je lice gotovo uvijek bilo smrknuto, i Deborah je osjećala koliko je truda stoji da bi mogla nastaviti prekinuto ćaskanje. Mada su bile po naravi različite, i Deborah je imala svojih briga. U početku je mislila samo na odlazak. Ali kako je vrijeme prolazilo, njoj se, iskreno govoreći, više nije žurilo kao prije. Ona je ovdje ugodno provodila dane, okružena pažnjom, posluživana, u ugodnom društvu i izvanrednoj sredini. Od nje nisu tražili da se slijepo pokorava naređenjima, da preuzme odgovornost, da vrati ono što joj se pružalo; tražilo se samo da čeka... ali što? To je bila tamna mrlja koja je kvarila ovo ladanjsko raspoloženje. Nije mislila na to kako će jednoga dana stati pred Njezino Veličanstvo i primiti odane čestitke... već je očekivala da će čuti bujicu pogrdnih riječi, izljev strahovita bijesa, kako je to bio običaj Njezina Veličanstva, i naposljetku sramotan povratak među obične ljude. Jer, kako će opravdati svoju odsutnost, kad se već zarekla da neće reći istinu? Što će morati izmisliti da se ne vrati praznih ruku? Za jednu možda uvjerljivu priču imala je dovoljno mašte, ali tko će


opravdati njezino zakašnjenje i oprostiti joj? Poznato je da ovozemaljski moćnici malo vode brigu o pojedinostima koje im ne donose stvarne koristi i ne zaboravljaju nikada čak ni nehotične slabosti. O Bože! Ona se mučila da otkloni te mukotrpne misli, pa kako nije nalazila boljih razloga, ona se, sita napora, prepuštala vremenu, oslanjala na Babingtona, na tetku, na svakoga osim na samu sebe, kako bi izgladila stvari. Naposljetku, to i nije njezina pogreška, nego njihova... Odbacujući mračne misli, ona uzdahnu i poče slagati crveno i modro poljsko cvijeće što ga je nabrala i držala u kecelji. Složila ga u rukovet, zadjenula još i divlju zob, pa iz svoje kose izvukla traku od zelenog baršuna da njome poveže rukovet. Odjednom začu bliski topot konja. Podiže glavu; jedan je konjanik išao ravno prema njoj dajući joj znakove rukama. David! Rukovet se rasu, Deborah skoči i pojuri prema njemu. David, dragi, mili mladić! Napokon će čuti novosti, zahvaliti mu, reći mu... da je bio dobar prema njoj. Toga trenutka nije bila svjesna koliko se on izlaže opasnosti da izgubi poštovanje svojih i koliko ga je to moralo stajati! - Mila moja! Lijepa moja! Koliko sam sretan što vas vidim! Mladić je skočio s konja i uhvatio za ruke Deborah promatrajući je s nježnim udivljenjem, rumenu, svježu, obučenu u jednostavnu haljinu od perkala, ukrašenu cvjetovima potočnice, nalik na kakvu šumsku nimfu s očima bistrim kao izvorska voda i rasutim kovrčama u koje su bile upletene vlati trave i mahovine. - Davide! - ona se veselo osmjehnu. - Kako se radujem što vas vidim zdrava i čitava, a tako sam se bojala za vas! Recite mi... gdje je sir Anthony? - Došli smo zajedno, ali je već otputovao. Za nekoliko minuta i ja ću za njim... Znate, nisam mogao napustiti Lichtfield a da vas ne vidim... makar za kratko vrijeme, Deborah! Ona ga pogleda: lice mu biješe izmučeno, ispijeno, pogled grozničav, izraz usta tužan... - Što se dogodilo, Davide? Što se s vama zbilo? - promrmlja ona i naglo ga primi za ruke... Kakvog vi posla imate s tim ljudima? Jasno mi je vaše prijateljstvo sa sir Anthonyjem, ali mi nije jasno s drugima... s tim čoporom bijesnih vukova, ubojica! Oh, Davide, poslušajte me, molim vas. Vama nije mjesto među njima, pustite da se urotama bave oni kojima to pristaje... vratite se svojim knjigama. Obuzela ju je neka vrsta jarosti u silnoj želji da mu pomogne. Ne gledajući na njegovo smrknuto lice, ona je nadovezala: - Ne znam što se sprema, ali, oprostite mi, uzaludna je borba protiv Elizabete. - Deborah! - Ne! Uzaludna je borba protiv nje. Oh, Davide, - i ona ga pogleda očima u kojima se ogledala nježna briga - ne želim da vas povrijedim! Zaklela sam se da neću govoriti o politici s vama, da neću u naš razgovor miješati ni moju ni vašu kraljicu, ali to je za vaše dobro, shvaćate li? Njezino je Veličanstvo isuviše jako, lukavo, moćno, i što vi, Babington, Dalridge, Trockton i ostali možete protiv nje? Pogledajte... svi su ustanici ugušeni, njihovi vođe desetkovani, gonjeni ili su u progonstvu, pa je li to život koji vama pristoji? Ni govora! Vi ste i suviše osjetljivi za to! Dakle, odustanite od toga, za ljubav božju, odustanite dok još ima vremena... pustite te ljude s kojima nemate ništa zajedničko, iz


toga ništa dobro neće biti, ja to osjećam... On se odvoji od nje: - A moja čast, Deborah? Da li me smatrate podlacem, kukavicom, koji bi bio kadar napustiti svoje prijatelje u trenutku kad me najviše trebaju? Priznajem, meni je svako nasilje odvratno, no, ne privlače me avanture... - On se tužno osmjehnu. - Vi ste me dobro ocijenili! Ja sam po prirodi miran čovjek, stvoren zato da živi u mirnoj sredini kao što je ova, pored žene koju bih volio i s kojom bih sanjario na mjesečini... Na žalost, dužnost često ide u raskorak s osobnim željama. Ja sam uvjereni katolik i kao takav odan kraljici Mariji. Ja ne bih bio plemić, draga, kad bih postupio protiv svojih uvjerenja... - On uzdahnu i blagim dodirom ruke podiže glavu Deborah - Hajde, ne žalostite se, možda je bolje ovako... Recite mi, kako se ovdje osjećate? Ona obrisa suze. - Dobro! Lady Babington je divna! Upravo sam htjela da vam zahvalim za sve što ste za me učinili, ja... - Nije to ništa!... Deborah, ima velikih izgleda da ćete uskoro biti slobodni, Anthonv mi je naložio da vam to kažem... - On je govorio s naporom. - Ako za petnaest dana ne čujete o nama ništa, putujte! Lady Babington zna za to i ona se neće protiviti. - I na nijemo pitanje koje je vidio u njenim očima on kratko odsiječe: - A sada, draga, treba da se oprostimo. - Već! Ne odgovarajući na njezin uzvik, on joj rukama obuhvati prekrasno lice, zagledajući se duboko, kao da je želio da upije svaku njegovu crtu u sjećanje, i reče joj glasom koji je podrhtavao od nježnog ganuća: - Ljubim vas, Deborah. Ono što se dogodilo pod sjenicom, nije bilo jednostavno udvaranje, nego dubok osjećaj koji u sebi stalno nosim. Ne znam da li ćemo se ikad ponovo susresti na ovom svijetu, ljubljena moja, ali sam želio da to znate. Stade je ludo grliti i obasipati dugim i nezasitnim poljupcima njenu nježnu put... a onda se naglo istrgnu iz zagrljaja mlade djevojke, usjede konja i ne okrećući se pojuri ga u propanj.  Ona se polako penjala prema Lichtfieldu i povremeno brisala suze koje su joj padale niz lice. Prešla je vrt, pa preko terase ušla ravno u malu dvoranu, lijepu okruglu prostoriju obloženu žutom svilom, gdje je lady Babington obično boravila poslije podne čitajući ili vezući. Zatekla ju je blijedu, izobličenu i uplakanu. - Jane! Što vam je? - Deborah joj je hitro prišla i kleknula pokraj nje... Vidjela sam lorda Ashburyja koji mi je rekao da je sir Anthony otišao... Je li istina? Što vam je, zašto ste tako neraspoloženi? Mlada je žena šutjela i grčevito jecala. - Jane - Deborah uzdahnu i nježno joj stisnu ruke - otkad sam ovdje, vas sve više taru brige... Ne bih željela biti nametljiva i teško mi je da vas zapitkujem, to više što ne dijelimo isto mišljenje... ali bi vam možda bilo lakše da mi povjerite vaše jade? Sada me dovoljno poznajete i znate da me samo prijateljstvo vodi da tako govorim s vama... Hajde, draga, recite mi što vas


muči? Jane podiže glavu i zagleda se u Deborah očima crvenim od plača. Oklijevajući reče joj: - Anthony je otputovao u London... k Walsinghamu! - Kako? K Walsinghamu! - preneraženo uzviknu Deborah. - On je lud. Oh! izvinite, Jane, izmaklo mi se. Ne razumijem... - I ja sam isto mislila - prekinu je ona tužno. - Sve sam pokušavala da ga od toga odvratim. Na žalost, nisam uspjela! On želi da se osobno uvjeri da li, kako on pretpostavlja, policija sumnja u njega... To znači potpuno im se predati na milost i nemilost! To je strašno, Deborah - nastavi ona - predosjećam da će se nešto grozno dogoditi. Kada je posljednji put došao, znate, bilo je to upravo onda kad ste ovamo došli, 19. srpnja, Anthony se činio siguran u svoj uspjeh; nikada nije bio veći optimist, nikada sigurniji... a danas je bio smeten, čak panično raspoložen, on koji je inače tako odvažan! Oh, ako ne uspije, osjećam da ga više neću vidjeti živa! - Hajde, smirite, se! Vi ste uzbuđeni, crno gledate... Može se dogoditi da ga zadrže, ispituju, ali zašto misliti na... - Vi ne znate sve, draga moja... Jane zamuknu i teško uzdahnu. - Imate pravo, ta me tajna muči odavno i šutjeti sada kada se sve čini izgubljeno, ne vrijedi mnogo... pa je bolje da vas upoznam s time kad sam se već počela povjeravati. Osjećam da se mogu u vas pouzdati, vi ste i suviše plemeniti a da biste mogli uživati u mojoj nevolji... Umjesto odgovora Deborah se sagnu i poljubi joj ruku. - Mome je mužu bilo sedam godina - izjavi Jane - kada se kraljica Marija, poslije poraza kod Langsidea, ostavši bez ičega, napuštena od svojih, iskrcala u Carlisleu. Priča o njezinim patnjama, zanos svih engleskih katolika za onom koju su smatrali - oprostite mi, Deborah - svojom zakonitom vladaricom, ostavio je dubok trag na njegovu mladu maštu. Mladić, pa momak, bio joj je sve odaniji, i što je odgovaralo njegovoj časnoj i herojskoj prirodi, on je samo sanjao o odvažnim djelima, iz sve svoje duše želio je da oslobodi Mariju, izbavi od nedostojnog gostoprimstva koje joj je bilo namijenjeno... Potom smo se vjenčali, vrijeme je proteklo, zanosno, časovito. Kako je bila dirljiva naša sreća, Deborah! Sreća u kojoj sam pomalo sebično uživala, priznajem; Anthony nije zaboravljao... Ona je potražila u svojoj maloj izvezenoj kesi, koja joj je visila o pojasu, maramicu i njome obrisala suze uzdahnuvši nekoliko puta: - Ukratko, otprilike pred godinu dana, jedan od agenata Njezina Veličanstva, koje neodoljivo privlači ljude i posvuda ima pristalica, ne samo ovdje nego i u Škotskoj, Parizu, Madridu, Rimu, a sa svima, iako zarobljenica, tajno podržava veze, uspostavio je vezu i s Anthonyjem. Lichtfield je blizu Chartleya, pa je trebalo uspostaviti suradnju s plemićima ovoga kraja i organizirati bijeg kraljičin... Sve je spremno već dva mjeseca: moj je muž samo očekivao naređenje Marijino da otpočne akciju. Dobio ga je... a sada kao da je izgubio svaku vjeru u pothvat, kao da je paraliziran! Meni se čini da je naslutio neku izdaju i da se boji najgorega. Vidite - završi ona fetalno - da moja strahovanja nisu bez osnove; ako ga uhvate, nema mu milosti. Deborah je šutjela. Eto, mislila je da se radi o beznačajnoj, neznatnoj uroti... Bože, kako je to glupo i nepromišljeno! Kako su ti ljudi mogli i pomisliti da su dorasli jednoj


Elizabeti! Kako su mogli smisliti izdaju svoje kraljice u korist jedne pustolovke koja nosi samo nesreću! Koliko je mladih života stradalo zbog te Škotlanđanke i koliko će ih još stradati? - pitala se Deborah sa zebnjom u srcu misleći na Babingtona i Davida... - Oh, zaista! Ona je mrzila i samu pomisao na njihove planove, ali joj se stezalo srce kad se sjetila što ih očekuje u slučaju neuspjeha. Sva je zanijemila. U njoj su se borila dva suprotna osjećaja: osjećaj prijateljstva prema dvojici urotnika i osjećaj gordog ponosa što pripada Elizabeti i što je uvjerena u njezinu nepobjedivost. Da joj objasni kakve se sve misli roje u njezinoj glavi, to sigurno ne bi utješilo ubogu ženu. Deborah je u očaju smišljala što da joj kaže. - Jane, moja draga - blago joj odgovori - vi ćete shvatiti, unatoč iskrenom poštovanju, da ne mogu odobriti planove sir Anthonyja. Uvijek sam smatrala dostojnim najvećeg udivljenja kad se netko u svojoj čistoj iskrenosti i vjernosti potpuno žrtvuje za bilo kakav ideal. Morate se ponositi sir Anthonyjem i prestati da se tako mučite. Zašto gledati na stvari s njihove najmračnije strane? Može se dogoditi, a to želim od svega srca vama i njemu, da se urota izjalovi i da policija uopće ne dozna za učesnike. Koliko se puta to u historiji dogodilo? Hajde, budite hrabri i ne plačite više! Lady Babington ustade i zagrli mladu djevojku: - Hvala, Deborah - uzbuđeno će ona. - Nisam se prevarila! Unatoč vašem teškom položaju, vi ste se pokazali nježnom i plemenitom. To neću nikada zaboraviti! Priđe prozoru i stade ispravljati nabore na tamnoplavim zavjesama od teške svile koje su se bile zgužvale, a zatim se nasloni na prozor gledajući u daljinu. Disanje joj se smirilo i ruke joj više nisu drhtale. - Ima nešto što mi nije jasno - bez promišljanja reče Deborah. - Stalno se pitam kako kraljica Marija uspostavlja vezu s vanjskim svijetom... Vi ne znate sir Amyasa Pauletta, moja draga, kao ja. To je đavo od čovjeka, ni igla ne može promaći iz dvorca bez njegove dozvole! Kako onda... Jana se okrenula. - Čini se nevjerojatno! Zar ne?... To je lukavo smišljena majstorija koju bi tamničari teško otkrili. Kome bi, pitam vas, palo na um da pretražuje bačvu punu piva? - Bačvu piva! - Da, to je izvanredna lukavština - uzvrati Jane, koja je krivo razumjela uzvik Deborah. - To je još jedan dokaz da je skrovište sigurno... Vozač koji prevozi pivo u dvorac na našoj je strani i s pomoću novca, razumije se, pri svakoj dostavi piva odnese i donese drvenu bocu s porukama, koja je skrivena u bačvi... Što vam je? - Poznam ja dobro tu dobričinu koji me je izdao sir Williamu Dalridgeu... to je pokvarenjak! Gadno stvorenje!... Čudim se da mu vaš muž poklanja toliko povjerenja. Taj je spreman na sve! - A ipak nam je sve dosada vjerno služio! Možda ga strogo sudite zato što vam je krivo učinio. Ponovo se usplahirila. Deborah se u sebi grizla što je opet izazvala njena strahovanja. Sažaljivo se nasmijala: - Zaista imate pravo... mišljenja o ljudima obično stvaramo na temelju vlastitog iskustva i u ovom slučaju teško je biti objektivan... Prisjetila se podmuklog lica Thomasova i njegova pohlepnog pogleda...


Uboga Jane! Podiđe je jeza. Dohvati Jane za ruku i reče: - Pođimo u vrt da naberemo ruža za vašu sobu. To će vas razonoditi.

9. Prošlo je nekoliko dana. Nikakvog glasnika, nikakvih vijesti, ništa. Jednog jutra - točno 10. kolovoza - taj datum neće zaboraviti dok bude živa! Deborah je ljenčarila u svojoj sobi. Zamišljeno je četkala kosu stojeći pred prozorom u haljetku i lanenoj podsuknji. Sva ostala odjeća koju je nosila pripadala je lady Babington... Njena putna torba ostala je u gostionici Goodgravesovih, a ovamo u Lichtfield stigla je u jahačkom odijelu, prljava, pocijepana. Jane joj je od srca ponudila svoju odjeću. Suknje su joj bile malo kratke i preširoke, ali s pomoću Nan, malo pantljika i nekoliko šavova, sve je to uredila. Osjećala se sasvim drukčijom, svježom i besprijekornom, što je osobito djelovalo na njezino duševno raspoloženje! Dok je rastreseno promatrala krajolik koji je sada dobro poznavala, odjednom joj privuče pažnju neka crna točka koja je iskrsla iz šume i na bijelom prašnjavom putu munjevitom brzinom rasla... konjanik! Uskoro je zamijetila širok crni šešir i ogrtač koji je lepršao... Zagledala se malo bolje. Čovjek je prilegao na konja koji je bijesno jurio. Mada je razrogačila oči, nije mogla prepoznati jahača. Ali, bilo je sigurno da to nije ni David, ni sir Anthony Babington. Sada se pojavio među drvoredom duž vrtova. Naglo je pritegnuo uzde i odlučno skrenuo preko tratine gazeći tek naraslu travu. Deborah se trgnu i pusti četku iz ruku. Bože, pa on gazi krasnu tratinu kojom se Jane ponosila! Taj je neznanac sigurno imao ozbiljnog razloga što to čini... ona naćuli uši... začu prodoran doziv sluge, nagli tresak vrata u dvorani, pa štropot drugih nekih vrata i više ništa... Nije se kolebala, već je pograbila jednu haljinu od zelene tkanine s bijelim tankim linijama koja je stajala na krevetu, brzo je obukla, pojurila niz stepenice zakopčavajući usput bluzu. Kad se našla u dvorani, osluhnu. Prigušeni žamor, kao mukli odjek nekog raspravljanja, dopirao je iz pisarnice sir Anthonyja. Ona se prišulja nečujnim korakom i prisloni uho na vrata. - Jane, draga prijateljice, molim vas, budite razumni - govorio je uzbudljivo jedan glas. - Ne, Craig, uzalud govorite, ja neću otići!... - To je bio Janin glas. - Do đavola, ne budite tako uporni... ponavljam, ne smijete ni trenutka gubiti! Gdje li je ona već čula taj topli i zvonki glas? Što znače te riječi? Kako više nije mogla svladati svoju radoznalost, ona otvori vrata. Usred sobe stajala je lady Babington smrtno blijeda. Iz uzdjenute kose padale su joj u neredu pletenice, njezina bluza bila je krivo zakopčana, nedostajalo je jedno dugme. Deborah se zaprepastila i kao skamenjena stajala na vratima. Nikad je nije zatekla u ovakvom stanju, čak ni u rano jutro, nju tako dostojanstvenu i besprijekornu ženu!


- Jane! - uzviknu ona. Jane koraknu prema njoj gledajući je ugašenim pogledom u kome je jedva tinjao život. - Kraljica Marija je uhapšena prekjučer za vrijeme lova u Tixallu - govorila je tupo - s njome i dvije njezine tajnice, sva pisma oduzeta... Sve je izgubljeno, izdani smo. - Oh! - bez daha je izgovorila tu jedinu riječ mlada djevojka. - Za svim učesnicima urote izdana je potjernica - govorila je nesretnica - i vjerojatno će začas i ovdje iskrsnuti Walsinghamova policija... Lord Belgham je došao da me obavijesti, ali ja ostajem ovdje. Anthony - i njezin se glas prekide - Anthony me još može trebati i ne želim napustiti Lichtfield... Oh, oprostite, mila moja - prekide ona s bolnim osmijehom - ja sam zaboravila sasvim svoju dužnost. Mislim da ne poznate lorda Belghama, našeg odličnog prijatelja... Dođite, Craig, da vam predstavim gospođicu Mason. Jedna osoba visoka rasta, koja se bila ljutito okrenula pri naglom ulasku Deborah i sada se pretvarala kao da promatra biblioteku, skrenu pogled na nju. Ugledala je crne oči koje su je sa čuđenjem promatrale, opaljeno lice, s ironičnom crtom oko usta. Preneraženo je stajala držeći se jedva na nogama. Oh, Bože, pa to je onaj neznanac iz šume u Coventryju. - Čini mi se da sam se već s osobitim zadovoljstvom susreo s ovom dražesnom mladom osobom - reče on i nakloni se podrugljivo, pa nadoveza Jane, vrijeme odmiče. Bila bi ludost čekati ovdje. Anthony se neće usuditi ovamo doći samo da vas ne umiješa u urotu i otkloni sumnju na vas, osim toga, on pretpostavlja, a i vi to dobro znate, da će se budno paziti na Lichtfield i... - Ne, Craig! Ne govorimo o tome više, molim vas! To je plemenito od vas, i ja sam vam duboko zahvalna... što se izlažete zbog nas, iako sasvim drukčije mislite. To dokazuje vaše istinsko prijateljstvo, u ovakvim se prilikama iskazuju pravi prijatelji! - Ona uzdahnu. - Ja sam donijela odluku. Ako se Anthony ne usuđuje ovamo, on će možda pokušati da mi pošalje kakvu poruku... Uostalom, nije mi stalo što će se dogoditi kad njega nema! - Ona grčevito stisnu ruke, a zatim se obrati lordu Belghamu. - Sada vas molim da odete što brže. Ja bih se do smrti grizla kad bih vas uplela u ovu strašnu stvar. Belgham joj dobaci brz pogled. - Dobro, Jane, vi sami najbolje zrnate što vam je raditi, ja više neću navaljivati. Nastojat ću da doznam što je s Anthonyjem i čim nešto doznam, javit ću vam preko mojih ljudi. - On joj nježno dodirnu ramena. - Gilford nije daleko, pa ako vam bude potrebna pomoć, ne čekajte, bit ću sretan ako vam budem od koristi. On se sagnu, dohvati svoj šešir koji je stajao na kovčegu, metnu ga na svoju kovrčastu glavu i primijetivši Deborah koja je šuteći stajala u pozadini oslanjajući se na stol, reče: - Bilo bi mi vrlo milo, gospođice Mason, kad bih mogao nastaviti razgovor koji smo zapodjenuli neki dan - reče otkrivajući svoje bijele zube - Vaša divna rječitost... kako da kažem?... nije, na žalost, mogla utoliti moju glad... Njegove riječi prekide uzvik. - Craig, sjetila sam se nečega! Možete mi ipak učiniti jednu uslugu - i Jane pokaza na Deborah koja je bila crvena poput bažura - povedite sa sobom ovu djevojku, ona ovdje nema nikakva posla! - A zatim se obrati djevojci: - Vi ste


časno održali svoju riječ, draga moja, ali vas od danas razrješavam svake obaveze. Pođite s lordom Belghamom, on će vam pomoći da otputujete u London. Sada vas dobro poznam i uvjerena sam da nećete ništa otkriti što bi moglo naškoditi mome mužu... Uostalom, policija sigurno ima u rukama njegova pisma... Deborah priđe Jani i nježno je ogrli oko pasa: - Kako možete i pomisliti da bih vas mogla ostaviti u takvoj situaciji? predbaci joj ona. - Hvala, draga Deborah, hvala! - i oči joj se ovlažiše. - Ja neću zaboraviti pod kakvim ste okolnostima došli ovamo... Želja da ostanete pored mene pokazuje plemenitost vaše duše! Ipak vas molim da me poslušate! Craig, ja vam je povjeravam... Deborah je upravo htjela prosvjedovati kad se vrata naglo otvoriše. Jedan čovjek upade u sobu uplašena pogleda, gologlav, razbarušene sijede kose, zaprepaštena lica, a crni mu baršunasti haljetak poprskan blatom. Kad ga je ugledala, ona se užasnu i rukom pokri usta da zadrži krik. Došljak zakorači nekoliko koraka pa zastade pred Janom: - Bježite, gospođo, bježite! - uzviknu isprekidanim glasom. - Jedan se izdajica uvukao među naše redove i sve otkrio... nisam se mogao pridružiti Anthonyju... ali sam smatrao da vas moram obavijestiti prije nego se ja... - Vaša me odanost duboko dirnula, milorde, ali sam već obaviještena o nezgodi koja nas je zadesila; lord Belgham me je upravo obavijestio... - Kako? Što ja vidim? Lord Belgham je ovdje? - presiječe je on žestoko kad je odjednom primijetio lorda. - Da niste slučajno zaboravili s kim imate posla, gospođo? Ovaj je čovjek prisni prijatelj grofa Essexa, koji pripada zlikovcima što se izruguju našoj vjeri... Možda je čak i jedan od onih koji nas gone! Pitajte ga odakle je dobio obavještenja, samo ga pitajte! Sigurno ih je dobio od ljubimca Nezakonite... - Baš ste pogodili, dragi lorde Trocktone - nehajno se umiješa lord Belgham Mada, to se razumije samo po sebi, grof ne zna da sam ja to iskoristio... Nije moj običaj - nastavi on gladeći bradu - da podnosim bilo čije prostote, ali iz poštovanja prema našoj domaćici oprostit ću vam vaše neukusne ispade. Za ograničene i zagrižene duhove nepojmljivo je, priznajem, kad čovjek pritekne u pomoć prijateljima kojih su uvjerenja sasvim drukčija od njegovih. - Milorde! - I lord Trockton maši se za mač. Jane potrči prema njemu. - Čini mi se, milorde, da su ovi kobni događaji pomutili vaš razum. Kako se usuđujete? Preda mnom... U domu Anthonyja, i to, možda u istom trenutku... i njezin glas zadrhta. Lord Trockton pognu glavu. - Imate pravo, gospođo, ja sam bukvan! Oprostite mi... a i vi, lorde Belghame, ja nisam sasvim pri pameti. Ovaj ga hladno pozdravi i stisnu Jani ruke: - Zbogom, draga Jane... Dođite gospođice Mason! Mi odlazimo... gdje ste, do đavola?... - tražio je pogledom Deborah i otkrio sasvim blijedu i skupljenu uz otvor prozora. - Što vam je? Što... Posljednje njegove riječi zaglušila je vika. Lord Trockton odjednom je primijetio mladu djevojku i nasrnuo na nju:


- Ha, tu si, djevojčuro! - i zgrabi Deborah za ruke stežući je čvrsto kao čeličnim kliještima. - Milorde! Vi ste još jednom zaboravili da ste pod mojim krovom. Smjesta pustite gospođicu Mason. Ja sam osobno odgovorna za svoje goste i neću dopustiti da tako postupate! Pustite je, kažem vam - ponovi Jane i ljutito skoči dršćući od bijesa. - Do vraga! Ta vas je ništarija obmanula svojim prijetvornim i nevinim izgledom kojim se obavila, a ona nas je, gospođo, prodala, kunem se svojim životom... - vikao je još uvijek držeći Deborah koja se pomamno otimala... Trebalo ju je ubiti, vidite li dokle nas je dovela ta slabost! Anthony je bio previše blag, a ja znam što je moja dužnost. - Vaš bijes prelazi sve granice i smućuje vam pamet. Gospođica Mason nije me ni trenutka ostavljala samu i nemoguće je da je mogla počiniti niskost zbog koje je optužujete. Sada je dosta! Naređujem vam da je pustite ili... - Dopustite, Jane! - reče lord Belgham. - Čini mi se da i ja moram reći svoju. Ja ne znam, milorde, koji je razlog vašoj mržnji i, govoreći iskreno, nije me ni briga za to! Unatoč tome, tu mi je djevojku povjerila lady Babington i ja neću dopustiti da je uznemirujete. Molim vas da je ostavite na miru! Stari je plemić sav pomodrio od ljutine. - Zar ste toliko bezobrazni da meni naređujete? To je drsko izazivanje! - On žestoko odgurnu Deborah i trgnu mač... - Vi ćete mi platiti za tu vašu drskost... i to odmah! - Do vraga, vratite mač u korice, gospodine! Ako ništa drugo, a ono iz učtivosti, poštedimo lady Babington te glupe svađe! - U redu - lako slegnu ramenima lord Belgham - budući da je to vaša želja, budite spremni, milorde! - pa izvuče svoj mač. Dva muškarca ukrstiše mačeve. Jane se tiho udaljila. To nije više bio ženski posao! Ona je, sklopivši ruke, molila. Stojeći pokraj nje, Deborah je, naslonivši se leđima na zid, trljajući nesvjesno svoju nagnječenu ruku, sa zebnjom pratila dvoboj. Braneći se, nehajno odbijajući udarce, lord Belgham je očito izbjegavao da pogodi svoga protivnika, kao da je smatrao ovaj dvoboj smiješnim i nedostojnim sebe. Drugi je žestoko napadao, ali se iscrpio, dršćući od bijesa, i svaki bi mu udarac promašio cilj. U zanosu borbe odjednom prsnu spotaknuvši se o jedan stolac... - Smatrate li, milorde, da ovo mjesto i ovaj trenutak nisu baš najprikladniji? reče lord Belgham. - Odaberite dan koji hoćete i ja vam stojim na raspolaganju, ali danas, zar ne bi bilo bolje da ostanemo na tome? - Bojiš se, pseto heretičko, je li? - Lice Trocktonovo zgrčilo se od mržnje... Čuvaj se! Tako mi Krista, ubit ću te! Dvoboj se nastavio. Lord Belgham je napustio svoje bezbrižno držanje i ozbiljno prihvatio borbu. Na jutarnjoj sunčevoj svjetlosti mačevi se ukrstiše, oštrice sijevnuše, lica oznojiše. Stari se vlastelin usopio... Jane i Deborah su suzdržana daha promatrale. Odjednom lord Trockton pokliznu i otkri se. Oštrica bijesnu i munjevito ga ošinu po ruci iz koje ispade mač i bučno tresnu na zemlju. Zaprepašteno je gledao kako mu kroz rasječeni rukav prokapljuje krv. Oči mu zakolutaše i on se sruši u nesvijest.


- Ne uznemirujte se! Samo sam ga okrznuo... Žao mi je, ali to je bio jedini način da ga urazumim. Drugi jezik ne bi ni razumio. Pošto je obrisao mač i vratio ga u korice, lord Belgham priđe ranjeniku i, odstranivši Jane koja je bila doletjela, podiže ga tako lako kao da je dijete. - Budite tako dobri, draga prijateljice, pa mi pokažite kamo ću ga prenijeti - i on se uputi prema vratima. - Dopustite jedan savjet! Nesvjestica će kratko trajati... To je posljedica teške slabosti od koje trpi. Previjte mu ranu, dajte mu pića za okrepu i što prije ga otpustite. Ako ustreba, neka ga prati jedan od vaših slugu. Ne zadržavajte ga u Lichtfieldu, neka ide kuda zna zajedno sa svojim prijateljima i trabunjanjima. To bi vam moglo samo škoditi ako policija naiđe... Deborah dohvati stolicu i sruši se na nju nemoćno. Bože, mučnog li dana! Pokušavala je da sredi svoje misli, ali se uto Jane vratila, a s njome i lord Belgham. - E pa dobro, Deborah, ja mislim da ćete se sada složiti sa mnom da je bolje da odete. - Ali, Jane... - ona ustade. - Ne, draga! - i mlada je žena uze nježno pod ruku - Pogledajmo stvarima u oči! Vaša prisutnost može samo pogoršati situaciju. Razmislite! Ako vas Walsinghamovi ljudi nađu ovdje, što će zaključiti? A još gore... što će misliti naše pristalice? Ako vas koji od njih otkrije u ovoj kući, baš sada kada su u očajnoj situaciji, neće vam pokloniti život, a lorda Belghama neće biti ovdje da vas brani... Kao dokaz može vam poslužiti primjer lorda Trocktona. To je čovjek plemenita i uzvišena značaja, a ipak je strast u njemu ugušila svaki razbor, svaki osjećaj pravde, i on bi vas, u to sam uvjerena, sigurno bio ubio. Dakle? Želite li mome bolu dodati još i stalnu brigu da niste u smrtnoj opasnosti? - i ona zagrli Deborah. - Hvala vam na vašem prijateljstvu, draga, sačuvat ću ga u svom srcu kao najmilije sjećanje, ali sada treba da se rastanemo - i obrativši se lordu Belghamu - Budite ljubazni, dragi Craig, pa počekajte jedan trenutak, haljina gospođice Mason nije prikladna za dugo jahanje koje je čeka. Zadržat ću se s njom samo nekoliko minuta. Suzdržavajući suze, ona odlučno gurnu iz sobe mladu djevojku. Trenutak rastanka je došao. Osjećaj koji je ove dvije žene, unatoč svakoj logici, privukao, bio je tako čist, tako iskren da su obadvije bile duboko ražalošćene. Lord Belgham je osjetio njihovu rastuženost i namjerice prekinuo bolno opraštanje. Deborah je posljednji put prolazila kroz dugu aleju Lichtfielda. Okrenula se s tugom u srcu. Tko bi mogao i pomisliti da će to krasno obitavalište, taj raskošni perivoj, te cvjetne i lelujave livade poslužiti kao varljivi okvir jednoj tragediji, obojenoj krvlju i suzama! Ona uzdahnu, potjera konja i sustiže svoga pratioca koji je bio malo odmakao. - Oprostite, milorde, u ovoj pometnji i uzbuđenosti, nisam još mogla izraziti svoju zahvalnost. Vi mi po drugi put spasavate život i... - Pustimo to, molim vas - reče on neusiljeno - Za mene je to bilo osobito zadovoljstvo! - i usporavajući malo brzinu - Recite mi koji su vaši planovi. - Vratiti se u London najkraćim putem. - U tom slučaju, ako vam to odgovara, večeras možete ostati u mojoj kući u


Gilfordu. Ako krenete sutra u zoru, vi ćete se vratiti po danu... Ne, ne zahvaljujte mi; tako ćete izbjeći gostionici i mogućim neugodnim susretima. On joj dobaci pomalo podrugljiv, a ipak prijazan pogled. - Ako vas spopadne želja da odete, obavijestite me prije toga, to će biti ljubaznije! - Oh, milorde! - ona pocrveni i brzo skrenu razgovor na drugu stranu. - Što je s mojim slugom? Nisam se usudila da vas pitam za njega pred Jane, ali sam vrlo zabrinuta... - Bigjack? Do vraga, baš sam se sjetio u pravi čas, on bi mogao s vama! Deborah se zapanji od čuda... - Pa da! Vidjet ćete ga začas, još je uvijek kod mene. - Kako to! Zašto se nije vratio u London? - Njegova je rana bila teža nego što sam mislio i ostao je u krevetu gotovo tri tjedna... i on se brinuo za vas. Dobar vam je to momak! Kad bih ja imao tako dražesnu gospodaricu, i ja bih se rado uz nju priljubio! - Oh, ja sam zaista zbunjena! Nametnuti vam svoga slugu, prihvatiti vaše gostoprimstvo, to je previše, milorde! - Dosta je, draga moja, evo šume i ne gubimo vrijeme u nepotrebnim razgovorima, to ćemo nadoknaditi večeras... Vi me pravite radoznalim, znate li? Tako mlada... tako zagonetna! Imam razloga da budem radoznao i iskreno vam kažem da ću pokušati da svoju radoznalost zadovoljim! Blago se nasmija, snažno podbode konja i potjera ga u galop, a za njim potjera i Deborah. Lady Babington je nepomično stajala na terasi i pogledom pratila konjanike. Kad su se u velikoj daljini vidjele samo dvije crne točke, ona uzdahnu, sleže ramenima kao da se oslobodila teškog tereta i ponovo uđe u kuću.

10. Gilford se nalazio na granici Northamptonshirea. Markiz istog imena, stariji brat lorda Belghama, naslijedio je nakon smrti svoga oca, titulu, bogatstvo i, osim ostalih dobara, ogroman posjed sa zemljištem, selima i šumama bogatima divljači. Unatoč tome, on i njegova žena, nestašna Pelenopa, nisu pokazivali osobit smisao za ladanjski život i više su voljeli dvorski život i sjaj Gilford Housea, tog raskošnog boravišta na obali Temze. Tako su oni rijetko svraćali u svoj ladanjski dvorac. »Odlazimo na ladanje da se osvježimo, a nikako, dragi moji, da se otresemo londonskog života«, govorila bi markiza svojim usiljenim, izvještačenim glasom. Uvijek su dolazili u pratnji bučne družbe s nevjerojatnim brojem služinčadi i prtljage. Na terasama se igralo na velike novce, u dvoranama plesalo do zore po lijepim šarenim parketima. Ako se odlazilo u park, nije to bilo iz udivljenja prema prirodi, nego iz želje za kakvim ljubavnim doživljajem! Zatim se bučno odlazilo na drugo mjesto u potrazi za lakoumnim uživanjem pokazujući prema ovom zelenom krajoliku uzvišenu ravnodušnost. Markiz je bez ikakva prigovora ustupio svome bratu jednu lovačku kuću, koju je pokojni otac dao sagraditi u šumovitom kraju, gotovo na granici posjeda, kamo je za života rado odlazio da lovi krupnu divljač. Lord Belgham je očuvao intimni pečat ovog doma, ali ga je proširio i pomalo pretvorio u udobno i ugodno boravište. Za razliku od svoga brata markiza, on je volio jednostavnost


ladanjskoga života, nije mrzio samoću, a obožavao je lov. Ukratko, kad god mu je njegov pustolovni život dopuštao, on bi dojurio u Gilford. Kuća se dizala u dubini jedne doline obrasle mahovinom, na lijevom zaravanku okruženom brezama i lijeskom. Građena je bila od crvenih opeka i tamne hrastovine, koju su podupirali željezni potpornji umjetnički izrađeni i tako raspoređeni da su pročelju davali osobit izgled. Krov je bio pokriven svjetlo-smeđim starim crijepom, a krovni uglovi na četiri strane načičkani rukovetima irisa; malo pozadi stajale su konjušnice u kojima je bilo dvanaestak prekrasnih jahaćih konja, a iznad konjušnica sporedne zgrade. Ovamo stigoše Deborah i lord Belgham u kasno poslijepodne. Jahali su brzo i lako jer su bili odlični jahači. Njihov su dolazak pozdravili bučnim lajanjem četiri velika psa, žute dlake, sa sjajnim očnjacima, koji jurnuše skačući oko gospodara, dok su dvije sluge, koji se pojaviše iz konjušnice, bile zabavljene oko konja. - Budi miran, Ajakse! Mir, Nerone! No, no, lijepi moji! Ne bojte se, gospođice Mason, priđite bez straha! To su dobre životinje, mirne kao janjci... Priđite, ta priđite, neće vas pojesti! - Prasnu u smijeh, pogladi nježno pse, koji su išli za njima, i uđoše u kuću. Dvorana je bila sačuvana, vrlo prostrana, pravokutna, a visina joj je dopirala sve do krovnih greda. U visini prvog kata, na tri strane se protezala drvena galerija kojom se vjerojatno prilazilo sobama, a njezina ograda, ukrašena granama vinove loze i cvijećem izrezanim u drvetu, završavala se stubištem koje se izravno dizalo iz velike dvorane u kojoj su se nalazili. »Oh, kako je prijatna ova dvorana, milorde! Sviđa mi se«, i mlada djevojka pogleda s osmijehom oko sebe. Pod boje okera bio je pokriven pločicama, koje su od stalnog čišćenja dobile sjaj mramora, i po njemu razmještene krasne medvjeđe kože... pokućstvo elegantno i jednostavno... rukoveti zelenog granja u dubokim bakrenim posudama... zidovi jednostavni, obijeljeni krečom, ukrašeni jelenskim rogovima, vučjim lubanjama; oko velikog kamina dva velika lovačka roga i prekrasna zbirka lovačkih trofeja... Prema Deborah veliki portret u cijelom nekog mladog gospodina ratničkog izgleda koji je svojim crtama mnogo podsjećao na domaćina. Kapa mu je bila od baršuna, nabijena sve do očiju, kroj žutog prsluka starinski, a po izgledu slike činilo se da je portret oslikan prije mnogo godina. - To je moj pokojni otac, markiz od Gilforda - reče lord Belgham. - Želite li malo otpočinuti?... Hej, Margrett - poviknu on zapljeskavši rukama. - Priznajem da bi mi bilo vrlo drago... Deborah nije dovršila. Neka mala slabašna starica u širokoj šuštavoj haljini od sive svile, sa svežnjem ključeva koji su zveketali na njenoj čipkastoj pregači, pojavila se na vratima sva zadihana. - Konačno ste se vratili, ali ne baš tako rano, gospodine Craig! E pa, bilo mi je dosadno! - promrmlja ona. - Zbog vas sam se silno uzbuđivala, sigurna i uvjerena da ćete me jednog od ovih četiriju dana naći mrtvu... - i naglo prekine riječ. Primijetila je mladu djevojku. - Gospođice Mason, to je Margrett. Ona od moga rođenja upravlja ovom kućom. To je sveta žena koja podnosi moju tešku narav... Margrett, ova dražesna gospođica bit će do sutra naš gost... Odvedite je u njezinu sobu i


pobrinite se da joj ništa ne uzmanjka. - Ponovo se obrati Deborah - Vi nećete sigurno imati ništa protiv ako večera bude malo kasnije... Da li vam odgovara u osam sati? - U redu, milorde... A Bigjack? Mogu li ga vidjeti? - Čekajte... Margrett, znaš li gdje je Bigjack? Gospođica Mason je mlada Bigjackova gospodarica o kojoj je toliko pričao. - No, dobro! - Oprezna Margrettina radoznalost odmah se pretvorila u osmijeh dobrodošlice. - Taj je nesretnik pred deset minuta otišao u dvorac. Poslala sam ga da donese srebrni tanjur koji sam pred mjesec dana posudila milady Penelopi. Sav je taj otmjeni svijet otputovao u London, ali Njezina Milost nije ni pomislila da mi vrati moj tanjur. Doista, nije to nimalo čudno - mrmljala je ona - kad joj je glava prazna i kad oko njenih sukanja ohlijeću nalickani vjetropiri. Ubogi gospodin John! Ja čak mislim... - Dosta je, dosta, stara moja! Ti imaš vrlo dug jezik... Gospođice Mason, ne uznemiravajte se zbog vašeg sluge, ja o njemu vodim brigu... - Velika vam hvala, milorde! - Dakle, do skorog viđenja. Deborah pođe za Margrettom. Kad je sišla u dogovoreno vrijeme, s lica joj je nestao svaki trag umora. Margrett je bila savršena... Pripremila je široki kotlić. Dvije mlade, vesele nasmijane služavke žurno su donijele dva bokala tople vode, k tome sapuna koji je mirisao na peruniku i čiste bijele ručnike; na tanjuru vruće pogačice i vrč svježeg piva iz smočnice... Odmah se vidjelo da Margrett zna svoj posao i način kako da osvježi umornog putnika. Kad su služavke otišle, Deborah je s uživanjem ušla u svoju malu kadu i snažno se istrljala... Nije ni mogla da se naročito uredi, ali je ipak, iz uvaženja prema svome domaćinu, zamijenila svoju prašinom uprljanu košulju drugom od finog batista, protkanu čipkama. Tu je košulju pronašla u putnoj torbi koju joj je dala Jane prije odlaska. Oh, Jane! Jane! Deborah je suznih očiju pronašla još neke stvari: spavačicu od bijeloplavog penkala, pribor za šivanje, malu staklenku s eliksirom, drugu jednu s jasminom... tri izvezena rupčića, vrpca različitih boja, i sasvim na dnu torbe malo ogledalo, četku s ručkom od ebanovine i novčarku ispletenu od srebrnih niti. Oh Jane! Toliko pažnje i susretljivosti, iako... Ona brzo dohvati staklenku s jasminom, ogledalo i četku i odlučnim pokretom zatvori putnu torbu. Ne! Ne treba se suviše raznježiti to nije mogla sebi dopustiti. Ova je večer pripadala lordu Belghamu i što bi on pomislio da je vidi uplakanu i smetenu. Istrljala je vrat i ruke jasminovim mirisom, navukla svoje jahaće hlače i stala naglim pokretima raščešljavati uvojke kose. Kad je bila gotova, pošla je k njemu glatka i rumena lica, bujne kose koja je bila jednostavno privezana vrpcom od crnog baršuna i padala na ramena u zlaćanim valovima otkrivajući tako njegovom iskusnom oku čari mladenačke prirodne ljepote. - Kako čudesnu moć posjeduje mladost! - pomisli on ustajući iz svog naslonjača. Bio je promijenio svoje odijelo. Odmah je primijetila naboranu i srebrom protkanu čipku na njegovu haljetku, kratke hlače od zelena baršuna po francuskoj modi, podvezice, također protkane srebrom, koje su isticale njegove duge i mišićave noge i cipele s kopčom od ametista.


- Gledajući vas tako blistavu, draga gospođice Mason, čovjek nikad ne bi pomislio da ste nekoliko sati jahali. Ona je pocrvenjela. To je bio prvi put da se našla sama s muškarcem pod istim krovom. Osjećajući ga pokraj sebe, tako muževna i odjednom uzbuđena, ona se počela kajati što je prihvatila njegov poziv. U svojoj prostodušnosti mislila je da će je ovdje dočekati njegova žena, ali, po svoj prilici - u prolazu je primijetila da je stol pripremljen za dvije osobe - ovaj je lijepi lord bio neženja, bez majke ili sestre, da im bude zaštitnik i pratilac! Ipak je tu bila Margrett, ozbiljna i poštovanja dostojna osoba, čije je ponašanje ulijevalo povjerenje, ali... Kao da je naslutio njezinu nelagodnost, on je prekide u razmišljanju i rukom joj pokaza stol na kome su gorjela tri svijećnjaka živim plamenom, osvjetljavajući čitavu hrpu tanjura punih jela koja su se pušila. - Ne dopustimo da se ohlade! Ja sam baš pregladnio... a vi? - I ja, milorde - potvrdi ona uljudno. Najradije bi se bila odrekla te večere i kad bi smjela, odmah bi pobjegla! Međutim, pošto je pojela zdjelicu juhe s jakim začinom mirodija, osjećala se malo bolje. - Prija li vam ovaj omlet s graškom?... ili biste radije paprikaša od jegulja! Margrett ima poseban recept za to i ja se kladim da mu nema ravna u čitavoj Engleskoj! On se smijao puneći svježim pivom mjedene vrčeve, pa se i ona nasmijala. - To je prvi put da čujem vaš smijeh - reče on blago. - Znate, veselost vam dobro pristaje. Zatim se prihvatiše pečenih prepelica, komada svinjetine sa suhim šljivama, na roštilju napola pečenog goveđeg mesa, koje zališe kiselim umakom, zapaprenim đumbirom, pa raznih salata, i na kraju voćni puding s kremom... Deborah više nije mogla jesti: - Ne, molim vas, milorde! To je slatko izvanredno, ali ne mogu više! Izrazite moje čestitke Margretti, večera je bila izvrsna! Malo se raspoložila, a oči su joj sjale. Prestadoše jesti. Ćaskali su pored boce vina i skupocjenih čaša od venecijanskog kristala. U kaminu su pucketale mirisne trave koje su rastjerivale miris jela. Deborah je sjedila, naslonivši se na jastuke, na kraju jedne klupe, a on na stolici pušeći mirno svoju dugu zemljanu lulu. - Ima li zaista duhan one vrline koje mu pripisuju? U Londonu mu svašta pridaju... da liječi prehlade, djeluje na arterije, ublažava groznicu; neki čak kažu da gluhima vrača sluh i da pri pušenju kašalj nestaje kao čudom! - Teško mi je na to odgovoriti, draga moja! Ja imam čelično zdravlje i nikada nisam upotrijebio duhan za lijek. - On se nasmija. - Ipak se o njemu mnogo govori... ali pazite! - i on upravi svoju lulu prema Deborah. - Ima i drugačijih mišljenja: zlonamjerni pričaju na sav glas da duhan uzrokuje sljepilo, razara mozak, nagriza pluća i bogzna što se sve još ne trabunja! Bio on lijek ili đavolska smicalica, kako to neki misle, ja u njemu nalazim samo užitak i ništa drugo. On ustade i uze s police jednu malu kutiju na poklopcu koje biješe urezana zlatna djetelina, otvori je i pokaza joj sadržaj - neku finu prašinu: - Hoćete li jedan prstovet? To je izvrsna mješavina, specijalitet moga ljekarnika, koji je u tome pravi vještak. Službuje u blizini Cheapsidea... Nećete?


Zaista nećete? Ako to slučajno ne znate, gospođice Mason, veliki broj naših ljepotica uživa duhan, možda zato da oponašaju našu dobru kraljicu koja je strastveni pušač, neka je Bog blagoslovi!... Eto, taj je duhan sve zarazio, gospodare i sluge! - Oh, milorde, baš mi pade na pamet Bigjack... Što je s njime? Je li se već vratio? Budući da putujemo rano... - Dajte mu vremena da se vrati, dvorac je petnaest milja odavde! Nemojte se uzmemiravati, jedan od mojih slugu otišao je da ga obavijesti o vašem dolasku. Kladim se da će mi taj lupež upropastiti konja samo da stigne što prije. - Bili ste tako ljubazni brinući se za njega! Ja... - Vama je doista stalo do toga da iskažete svoju zahvalnost. Kad je tako, do vraga, onda ću to iskoristiti! - On se nasmije, rukom joj prođe kroz kosu, pogleda je obježenjački. - Pričajte mi malo o sebi, lijepa moja gošćo, i ja ću vas onda osloboditi vaše obaveze. Tog prikrivenog ispitivanja ona se bojala već od dolaska iz Lichtfielda... Što da mu priča? Ona je prevrnula sve vrste odgovora u svojoj glavi za vrijeme putovanja, ali pogodan odgovor nije našla. Zapravo, što je on znao o njoj, ili točnije, što mu je rekla Jane? To je bilo glavno i najteže pitanje. Popila je gutljaj ciparskog vina, gusta i mirisava, i spustila se na jastuke. - Bojim se da ću vas razočarati, milorde - reče ona neusiljeno. - Moj život nema ničeg izvanrednog. Živim u Londonu, siroče sam... nemam ni brata ni sestre... nikoga osim tetke koja me odgojila. - Dosta, draga, nemojte se izvlačiti. Nije mi stalo do vaših žalopojki za porodicom. Mene zanima vaša sklonost, kako mi se čini, prema iznimnim situacijama, i ja bih se kladio da i vi to pogađate. Recite mi iskreno što vas tako mladu tjera da se izlažete velikim iskušenjima? - Zar vam Jane nije ništa rekla? On prasnu u smijeh. - To vas, dakle, uznemirava? Vaša neusiljenost nije naročito uvjerljiva, znate, gospođice Mason... Međutim, ne bi bilo lijepo s moje strane da vas zapletem u kakvu nedoličnu laž za kakvu, koliko me pamćenje služi, imate dara. Rekla mi je lady Babington u povjerenju, dok smo polagali u krevet onu staru ludu Trocktona, da ste u službi Njezina Veličanstva i zato se Anthony smatrao obaveznim da vas zadrži u Lichtfieldu. Vidite, ništa ne skrivam. Budite, dakle, i vi hladnokrvna igračica! Da bi dobila nekoliko trenutaka za razmišljanje, ona je ponovo dohvatila svoju čašu. Dakle, on je bio u sve upućen! Kako je spretno postupila što je okolišala umjesto da je bilo što izbrbljala što bi je učinilo smiješnom... Da! Ali, u ovom slučaju, bilo je prijeko potrebno osigurati njegovu šutnju i ne otkrivati mu bilo što... - Budući da poznate moju ulogu, milorde - otpoče ona - shvatit ćete da vam više ne mogu reći. To bi značilo iznevjeriti povjerenje kojim me je počastila kraljica, a vi ste, u tom sam uvjerenju, i suviše odan podanik Njezina Veličanstva da biste me mogli više pitati. On se još smijao, blagim podrugljivim smiješkom. - Do đavola, draga gospođice Mason, pa ja ne želim otkrivati državne tajne koje čuvate! Krivo ste me shvatili. Pričajte mi o sebi i recite što vas je navelo da prihvatite takav


način života? Drugo ništa ne želim. Pomalo zbunjena stade se ispričavati: - Vjerujte mi, milorde, da sam zbog toga vrlo nesretna, ali je jedno i drugo usko povezano i unatoč želji da vam... On je prekide. - Dosta, draga, dosta... po vašem izgledu, do vraga, čovjek bi pomislio da me smatrate za kakvog neotesanca! Naposljetku, malo tajanstvenosti divno vam pristaje. Ostanite pri tome i promijenimo razgovor. - Hvala, milorde. Vrlo je ljubazno od vas što mi olakšavate položaj... Utoliko više što još imam jednu molbu na vas. - Recite, pa ako je to u mojoj moći... - Dobro... Oh! za vas to nije ništa, ali za me i za stvar Njezina Veličanstva od velikog značenja! Milorde, možete li mi dati riječ da će sve to ostati među nama? On se napola diže sa stolice. - Dajem... tako mi plemićke časti. To je najmanje što mogu učiniti da mi oprostite zbog moga upornog navaljivanja. Pošto sam vas sada uvjerio, prekinimo ovaj razgovor. Ima ugodnijih razgovora... Vrijeme je prolazilo a da nije ni osjetila. Lord Belgham i njegov zajedljivi humor, protkan iskrenom veselošću, učinili su da je Deborah malo pomalo počela zaboravljati Lichtfield, taj strašan dan i neprijatnosti koje je očekuju. Što se tiče njegova držanja... ono je bilo bez ikakve zamjerke, ni jedan mu postupak nije bio neumjesan, ništa od svega onoga čega se u početku bojala. Ukratko, njezine je napetosti nestalo, i sada je bila laka, raspoložena, govorila je s njime slobodno kao da su davni znanci, smijala se zajedno s njime i uživala u ovom ugodnom raspoloženju. S iznenađenjem pogledala je oko sebe. Sluge su se povukle i odnijele svijećnjake. Ostao je samo jedan s kojega je gusto kapao vosak šireći oko sebe blago crveno svijetlo. Osjetila je da je vrijeme poodmaklo pa je ustala. - Kasno je, milorde. Ja vam se zahvaljujem za ovu divnu večeru i želim se oprostiti s vama - reče ona smijući se. - Sutra me očekuje dug put i... - Doista! Ne mogu sebi oprostiti što sam vas zadržao tako dugo... Za to imam ispriku. U društvu tako zanosne mlade žene, čovjek često zaboravi svoje obaveze! Prihvati je za ruku, privuče k sebi i poljubi. U dubini njegovih očiju ona primijeti čudno neko svjetlucanje koje dosad nije zapazila. Pustio joj je ruke. Ona malo uzmaknu i reče: - Milorde, treba da... ali ne dovrši. Lord je Belgham zagrli. Dvije snažne ruke sasvim je saviše i ona osjeti njegova strasna usta na svojima. Nije to bilo nježno Davidovo milovanje, nego stisak, snažan i čvrst, muškarca prekaljena u ljubavnim podvizima koji je bio navikao da zadovolji svoju želju. Pokušavala se oteti, ali su svi njezini napori bili uzaludni. Obasipao ju je žarkim poljupcima, mrvio svojim snažnim rukama, pritiskao grudi zlatnim kopčama svoga haljetka i sve je više privijao uza svoja bedra. Osjećala je kako je uzbuđenje prožima, a krv udara u sljepoočice, zanesena mirisom ambre na njegovoj koži. Drhtala je. Podilazila je toplina i hladnoća. I pod naletom različitih podražaja što ih je osjećala na sebi, svijest joj se mutila... Mjesto, vrijeme, muškarac u čijem je naručju bila, ona sama - sve joj se to zbrkalo...


Odjednom je svu zapali divlja iskonska vatra... i nestadoše obziri, strah i stid! Nestade osjećaja nevinosti i povrijeđenosti, i u njoj se javila jedna draga Deborah i čvrsto se pripajala uz tijelo lorda Belghama tražeći njegove poljupce. On je podiže. Sklopila je oči sljubivši svoja usta s njegovima. Popeo se uz stepenice, otvorio u mraku jedna vrata i oprezno je položio na krevet, zapalio svijeću, zatvorio vrata i prišao. Stade je svlačiti, a ona se nije protivila. Njene bijele uzdignute grudi kao da su pozivale. Brzo se svukao i polegao na nju... Uplašila se ugledavši to neobično lice, izobličeno od strasti. Uplašila se jer ga više nije prepoznavala. Htjela ga je odgurnuti da bi se oslobodila težine što je pritiskala njezino tijelo, htjela je stisnuti bedra koja je rastvorio svojim koljenom, ali više nije mogla. Oštar bol probi joj utrobu i ona vrisnu... - Oprosti mi, draga - reče joj malo kasnije - nikad ne bih mogao pretpostaviti da ste djevica! Tako mlada i na izgled slobodna i vična običajima Dvora morala bi u načelu slijediti njegov način života. Do vraga! Teško je vjerovati da se nijedan muškarac dosada nije dovoljno potrudio oko tako savršenog tijela, da ga nauči užicima!... No, srce moje! - i on je uze za ruku - pogledajte me! Nema u tome ništa loše, uvjeravam vas. Ona se nije micala, zagnjurivši glavu u jastuk, i jedva ga slušala. Suprotno od onoga što je mislio, nije ona to činila iz nekog stida što ga je poslije toga doživljaja osjećala, nego zato što je bila zbunjena i razočarana. Dakle, to je taj ljubavni doživljaj... kako je i taj bol sasvim bljutav! Besmislen, nesklapan - i pred očima joj iskrsnu uvažena pojava gospođe Tucker. Ah, ta jadna tetka imala je pravo: čemu toliko priča o prvom ljubavnom doživljaju! O Bože, zašto se podala tom čovjeku? Zašto? Oh, zašto? i ona zajeca. - No, prestanite plakati i ne mučite svoje lijepe oči! Do đavola, to vam cmizdrenje ne pristaje... Vi ne pripadate onim ženama koje čuvaju svoje djevičanstvo za neumjesnog i nespretnog starog muža! - i nastavi umilnijim glasom... - Toliko je života i radosti u vama, Deborah, da to treba, draga, iskoristiti... Ponovo je privuče k sebi gladeći joj razbarušenu kosu, ljubeći joj blijedo lice niz koje su tekle suze i dražeći svojim crnim brkom njena stisnuta usta. Milovao je blago njene bokove, poljupcima dodirujući njenu nježnu, svježu, uzdrhtalu kožu. Deborah je prestala plakati. Sva je uzdrhtala kad joj je Craig svojom iskusnom i toplom rukom rastvorio bedra. Ponovo je obuze čudna opijenost i nestrpljiva žudnja. Ona se malo podiže i rukama obujmi njegov od sunca opaljeni vrat koji se čeznutljivo naginjao nad nju. On je ponovo uze. Ne prenaglo kao prvi put i s više obzira prema njoj, nježnije, kako bi izazvao kod nje veći užitak. Uskoro se i njeni pokreti sami od sebe prilagodiše njegovima, sad blaži sad jači, a onda je zanese strasni ritam uz sladostrasne jecaje, izvrćući glavu utonulu u uvojke mokre od znoja. Svu joj je svijest poplavio ovaj sladostrasni trenutak izvan koga ništa nije postojalo... Zaslijepljena, uzdrhtala, opčinjena ovim nesustalim pokretima, podajući se njegovim vještim rukama, ona se sve više približavala vrhuncu slasti. Odjednom se njezino tijelo savi kao da prihvaća najviši poklon i ona vrisnu, promuklim, pobjedonosnim vriskom. 


Deborah je sjedila na obali rijeke držeći u ustima vlat trave i golim nogama dodirivala plavkastu površinu vode. Savršenu tišinu narušavao je s vremena na vrijeme pjev jedne ptice praćen žuborom bistre vode nad kojom se nadvilo vitko i nepomično granje vrbe, kao da je na nj prilegla sumorna toplina kraja kolovoza. Zamijenila je svoje jahaće odijelo za seljačke haljine. Imala je na sebi lanenu bluzu, nabranu i izrezanu oko vrata, suknju od pamučne tkanine s velikim naborima, ispruganu plavim i zelenim linijama; kosa joj je bila privezana vrpcama iste boje, a s jedne i druge strane, u visini sljepoočica, zadjenula je u kosu bijele ivančice. To su bile najbolje haljine što ih je Margrett pronašla. Ona se, eto, u njima ugodno osjećala, a zar je nije i Craig uvjeravao kako joj divno pristaje zeleno i plavo. Uostalom, on je obećao da će joj donijeti sve što joj bude potrebno čim uskoro ode u London... Ona se namrštila. London! Bilo bi bolje da ga ne spominje, jer London znači kraljicu, gospođu Tucker, i od pomisli na njih noge su joj stalno klecale! Oklijevala je kad joj je Craig predložio da produži boravak u Clifordu, ali, treba priznati, samo za nekoliko dana... jer bi se svejedno Njezino Veličanstvo ljutilo i njezinu odsutnost strogo osudilo, pa bi odluka bila ista: vraćanje među običan svijet, užasan izgon! Zar onda nije bolje iskoristiti tu vidnu priliku? I svjesna svoje nepogrešive logike, koja je išla u prilog ljubavnom navaljivanju Craiga, ona je ostala kod njega. Tih »nekoliko dana« pretvorilo se u sedmice. Već su prošle tri otkad je postala njegova milosnica i kako je vrijeme odmicalo, sve je manje mislila na povratak. Tko je ikad pomišljao da napusti raj? Malo se prignula i uzdahnula. Katkad joj se činilo da će joj srce puknuti od neizmjerne sreće. Craig je bio tako... tako... nabrala je svoj lijepi nosić tražeći izraz koji bi najbolje pristajao njenom ljubavniku, ali nije našla najpogodniji. Bio je jedinstven, i to je bilo sve! Savršen drug u svakom trenutku. U rano jutro odlazili bi za guste magle da love kune i lisice, ili bi lješkarili u prostranom Craigovu krevetu zbijajući šale... uživali u izvrsnim jelima koja bi Margrett vješto pripremala, ili dugo šetali po šumama u pratnji pasa, pa bi se Deborah vraćala s rukovetima divljeg cvijeća i košaricama punim borovnica i kupina. Uvečer bi ona i Craig boravili u velikoj dvorani pored kamina u kome je pucketala jaka vatra jer su večeri postale svježe. Sjedeći na stepenicama sluga Sam tiho bi svirao u violu, a oni se razgovarali želeći da se bolje upoznaju. Sjedila je na svom najmilijem mjestu, na klupi među jastucima, a on pokraj nje sa peharom piva u ruci koji bi služavka odmah napunila čim bi ga ispio. Kadšto bi raspravljali o vrlo ozbiljnim stvarima, o književnosti, politici, filozofiji; grohotom se smijali ili zajedno pjevali uz pratnju Samove viole, a ponekad bi igrali karata. Craig ju je bio naučio i ona je pokazivala izvanredan smisao za igru. I kao vrhunac tih jednostavnih radosti bili su trenuci kad su se njihovi pogledi susreli i ona otkrila u njegovim plamenim očima strasan poziv na ljubavno uživanje. Iako u tome nije imala dovoljno iskustva, imala je neprocjenjivu sreću što je vješt ljubavnik u njoj znao razbuditi prirođenu čulnost podatnu svim igrama na koje bi je naveo. Pred njim nije imala lažnog stida, niti se suzdržavala, već se sasvim prepuštala svim njegovim drskostima, svim


profinjenostima. Pripadao je njoj, voljela ga je. Nije se mogla zadovoljiti da samo sluša njegov topli glas kako je strasno uzbuđenje, da osjeća dodir njegove fine zategnute kože, da udiše njegov muški miris, natopljen ambrom i irisom, da dodiruje njegovo tijelo, izvor božanskog uživanja - ona ga je ljubila... O Bože! kako ga je voljela! Kad bi uvečer zaspao, ona ne bi utrnula svijeću samo zato da ga može mirno gledati. Ležao je spokojno i mirno, a ona bi polako priljubila svoje lice uz njegovo, ljubila njegovu crnu kosu, šaptala mu bezbroj ludosti koje mu nikad ne bi otvorena rekla. Mada su u svojim fizičkim odnosima bili sasvim slobodni, u osjećajima su bili osobito suzdržani. Deborah je bila nekako bojažljiva... Craig je bio bez sumnje vrlo zaljubljen, ali o tome nikad nije govorio, iako je svoju zaljubljenost pokazivao u svakom trenutku, no ponos mlade djevojke nije dopuštao da ga o tome pita. On je imao svoj tajni kutak, a njezina živa osjetljivost odmah je to shvatila. Kadšto bi jedna riječ, izraz njegova lica, neprimjetljiva bora na čelu izazvala u Deborah osjećaj da zadire u privatno područje, koje je sa svih strana okruženo pomno podignutim ogradama i koje čovjek nije smio prijeći. Ona bi progutala pitanje, prešla na koje drugo, ili bi odlučno promijenila razgovor pričajući mu kakvu zanimljivu anegdotu s Dvora, što ju je čula od gospođe Tucker, pa bi se zajedno zabavljali. Malo pomalo ona mu je ispričala i pojedinosti iz svog djetinjstva. Prešutjeti to pred jednim neznancem koga nikad u svome životu neće više vidjeti sasvim je razumljivo, ali biti zatvoren kao školjka pred čovjekom koga voliš i kojim se zanosiš svakog trenutka, to je mnogo teže. Uostalom, on je poznavao i tetku i Fleet. Ako bi se znala raspričati o kraljičinoj velikodušnosti, dobro se čuvala da ne otkrije njezine planove, pa mu je rekla da je misija u Chartleyu bila sasvim slučajna. To je ipak bilo mudrije... mada je Craig rjeđe posjećivao Dvor, o kome nije imao dobro mišljenje. O tome se brzo uvjerila kad joj je rekao: - Da li znate zapravo što je Whitehall? Cirkus, draga moja, gdje lažna uživanja stalno vuku čovjeka u vrtlog, podržana niskim spletkama, žudnjom za novcem i nečuvenim licemjerjem! Kunem vam se da tamo rijetko zalazim. Ta spletkarenja ne odgovaraju mome ukusu. Ja tamo odlazim samo da ugodim Essexu. Vi ste sigurno čuli o grofu Essexu, zar ne? O njemu svi govore otkad je... ali dosta! To nisu naše stvari, iako se bojim da jednog dana ne zaglavi zbog svojih ambicija. Previše je otvoren, vatren, inpulsivan a da bi ih ostvario! Da, zaista je najmilovidniji od svih momaka, fin, obrazovan, srčan kao lav i odan prijatelj. Upoznao sam ga još dok je bio, tako reći, dijete - tek mu je devetnaest godina, a vaš ljubavnik, srce moje, već je stari gospodin koji stupa u tridesetu - zajedno smo išli u lov, i kako stanuje u Chartleyu, često svrati ovamo, ali smo tek od lani postali dobri prijatelji... nakon vojne u Nizozemskoj, gdje smo služili pod zapovjedništvom grofa Leicestera, njegova očuha... lijepog Roberta, koga je naša Elizabeta također gorljivo cijenila. - Prasnu u smijeh... Zaista se našoj odvažnoj kraljici sviđa ta porodica! Ratni pohodi na moru o kojima joj je nešto natukla Margrett, vojne u Škotskoj i na kontinentu, povremeno svraćanje u Gilford, kratki boravci u Essexovu domu i u dvorcima svojih prijatelja, to je bio njegov život, ugodan i sjajan, sudeći po raskošnoj garderobi, konjušnici i skupocjenim predmetima u njegovu domu... - Eto, draga moja - raspričao se on jednog jutra poslije ljubavnog milovanja, dok su lješkarali u krevetu i Deborah ležala potrbuške, a on sjedio na rubu


kreveta igrajući se njenim kovrčama polako i nježno po svom običaju - eto, novac, časti i ugled što idu jedno uz drugo, za me baš ništa ne znače! Ali trošiti novac, dušo moja, kakva je to razbibriga i užitak! Život je tako kratak, to ćete naučiti s godinama, a ne iskoristiti svaki trenutak uživajući u njemu, ako imate za to sredstava, pravi je zločin... grdna nezahvalnost prema Stvoritelju. Mnogo je različitih užitaka dano čovjeku, a malo ih je koji umiju u tome naći potpuno zadovoljstvo. Na primjer, ratovanje! Ima li potpunijeg zanimanja za čovjeka koji je dostojan toga? E pa, ima ih koji ga ne podnose, napadaju ga... Zastade u govoru i nasmija se ironično... - Da, zaboravio sam reći! To je razonoda koju žene ne cijene, ali ja ću vam navesti druge, izobilje svih vrsta, profinjene užitke u kojima ćete naći nasladu... gledati kakvu rijetkost, silno žudjeti za njom, dobiti je... uživati u izvrsnom jelu... naslađivati se izvanrednim okusom čuvenih vina... napasti se očima ljepote... i tko će mu ga još znati? Ima mnogo toga! - i on vragolasto pogleda Deborah - Ima i onih užitaka, mila moja, o divoti kojih nije ni potrebno mnogo govoriti jer sam vam ih već otkrio... - On se sagnuo i strasno je poljubio u križa... Politika kao da ga nije privlačila. - Do vraga! Pustimo vladarima da upravljaju državom! To su stekli naslijeđem... a s time i odgovornost i brige. Priznajem smjerno, upravljati što bolje vlastitim životom najveće je zadovoljstvo - i on se nasmija srdačno i bezbrižno - ne uznemirujte se, ta gadna sebičnost ne smeta mi da volim našu dobru i dragu Englesku i da vjerno služim Njezinom Veličanstvu. Što ćete, mila, ako moj život i pripada Elizabeti kad jednog dana bude tražila da joj ga žrtvujem, moje misli pripadaju samo meni i ja ih neću okaljati sumnjivim domišljanjima, makar to bilo i po nalogu kraljevskog tajnika. Slušajte me dobro! To nije kuđenje... Cecil ili Walsingham neobično su korisni, ali ja se držim oprezno po strani i najbolje se osjećam u svojoj kući. Čovjek koji teži za vlašću, Deborah, mora se, silom prilika, odreći svojih osjećaja i naposljetku mu ne ostaje na ovom svijetu ništa što bi bilo vrijedno, ni poštovanje vlastite ličnosti, ni sloboda, ni prijateljstva! Prijateljstvo! Dragi i plemeniti Craig, nije li pokazao koliko je njegovo čvrsto i odano! Deborah ispljunu vlat trave. Odjednom joj se steglo grlo i suze navrle na oči. Sirota Jane! Što je s njome? Što je sa sir Anthonyjem... Davidom? Toliko pitanja bez odgovora. Craig je pokušao preko svojih veza doznati što je s njima, ali bez rezultata; sve je pokrila duboka šutnja i on nije mogao dobiti nikakav podatak. Ah da! Jedan jedini... jedan sluga pohitao je u Lichtfield i našao je stan zatvoren bez igdje ikoga. Da nije Jame odlučila da pobjegne? Da nije uhapšena? Nitko to nije znao. Danas je Craig posjetio svoga brata. Markiz i njegova žena stigli su dan prije toga u dvorac. Možda su oni iz Londona donijeli najnovije vijesti? Deborah je obrisala suze, ustala žustro i otresla suknju. Mukli topot privukao je njen pogled. Tamo dolje, gdje se blago svijao mali brežuljak, pojavila su se dva konjanika. Na čelu veliki crni pusteni šešir Craigov, a iza njega velika čupava Bigjackova glava s riđim prelivima kose. Stala je mahati rukam i preko livade istrčala pred konjanike. Bože! kako se Bigjack uzradovao kad ju je vidio u Gilfordu, s koliko ju je samo pitanja obasuo, kako ju je samo srdačno i bez ikakva obzira zagrlio taj vjerni sluga! Ni riječi o njihovu povratku, o Londonu, što je bilo čudno od tako


razgovorljiva momka. Gospodin Bigjack izgledao je kao bubreg u loju! Pucao je od zdravlja, zdušno pomagao drugim slugama, hvalio na sva usta kuharske vještine Margrettine, glasno isticao kako je ovaj kraj gotovo ravan njegovu rodnom Yorkshireu i da je ludo iz čiste obijesti zakopati se u kužno gradsko blato. Što se tiče budućih planova, on je, jasno, sve prepuštao Deborah. Budućnost? Pravo govoreći, ona na to više nije htjela misliti. Njezina svijest, njezine ambicije, svečane obaveze koje je sebi zadala, sve je to, kao kakvim čudom, nestajalo pred osmijehom lorda Belghama. Ipak bi se katkada u njenoj svijesti javio tračak mučnog prijekora i onda bi je obuzela neka vrsta panike. Bože dragi! Kako je smjela tako postupiti prema kraljici... i prema tetki... i nije li ona, zadržavajući se u Gilfordu, izgubila i ono malo povjerenja što ga je imala kod Njezina Veličanstva?... I tako redom. Ali bi odmah odagnala ovakve misli i ponovo utonula u svoje baršunaste snove. Bilo joj je sedamnaest godina i strašno zaljubljena, a nesvjesna svoje mladosti i svoje strasti željela je, pošto-poto, da ti blagoslovljeni trenutci beskrajno traju.

11. Veselimo se, veselimo! Sprema se vjenčanje... Pod gustim i kićenim pokrivačem žutiborke gubilo se žuto blato i kamenje glavne seoske ulice. Svadbena povorka, bučna i šarena, kretala se prema crkvi. Među uzvanicima, okruženi simpatijama i poštovanjem nalazili su se Craig i Deborah držeći se pod ruku. - Čini mi se da vas seljaci vole - šapnu mu ona, dok je povorka stajala na mjestu okružena radoznalim seljacima koji su je gromko pozdravljali. - To je čestit svijet koji je tako zadovoljan kad čovjek za njih pokazuje zanimanje. Bilo bi sasvim normalno kad bi moj brat markiz preuzeo ulogu kaštelana, ali biti pokrovitelj svadbe ubogih seljaka njemu se uvijek činilo ispod časti, i tako ja preuzimam tu dužnost uvijek kad to mogu. Najzad se krenulo. Jedan krupan čovjek u svilenom prsluku, s kitom divlje metvice u zapučku, raspravljao je s Craigom o nekakvim ogradama, u što se ona nije razumjela, pa je svu pažnju svratila na svadbenu povorku. Na čelu povorke samouvjereno je išla Amy, buduća supruga, lijepa djevojka, punačka i svježa, u smeđoj haljini i crvenoj bluzi sa strukom ružmarina... iza nje glazbenici sa svojim kornetima i flautama okićenim ljubičastim i narančastim trakama, a među njima grupa veselih djevojaka držeći u rukama prekrasne vijence spletene od pšenice sa zlatnim klasjem... zatim mladoženja Jack, u društvu momaka iz čitave župe, plašljiva izgleda, u lanenom ogrtaču, dvaput većem od njega, a na kraju povorke, okupljena oko Deborah, porodica i prijatelji u svojim svečanim kicoškim odijelima. Stigoše pred crkvu. Svjetina se polukružno rasporedila. Dvije se djevojke odvojiše od povorke, poletješe onako vesele i dražesne u crkveni trijem i uskoro se pojaviše noseći oprezno zdjelicu nekog tamnog napitka koji pružiše budućim supružnicima koji su sada stajali jedno pored drugoga.


- Što je to? Što to piju? - pitala je Deborah Craiga nadnijevši se da bolje vidi. - Obično vino. Tako počinje obred u našim selima, mala neznalico! - Prignu se i reče joj na uho - Vino s puno mirodija koje će odmah popiti da bi bili hrabriji večeras za... on se nasmija i poškaklja je brkom po licu... - Vi znate na što mislim, srce moje... No! Ne crvenite. To vam tako dobro pristaje, ali će ovi ljudi misliti, do vraga, da vam pričam kakve nepodopštine. Vaša ljepota već dovoljno privlači poglede. Molim vas, nemojte ih više smućivati - i malo se odmakne od nje - već sam vam rekao kako vam ova haljina divno pristaje. Ona mu zahvali nježnim stiskom ruke i pritegnu svoj blijedo zeleni muslinski šal, koji je otkrivao, umjesto pokrivao, obline njenih ramena. Bože, kako je bila lijepa ta haljina! Craig ju je naručio u Londonu pred tri sedmice. Poslao ju je putničkim kolima u kovčegu do Coventryja i najzad je jučer stigla u Cliford. Njezina hitna dostava bila je mučan posao. A kako je bila elegantna! Deborah je zastao dah kad je dršćući od nestrpljenja, podigla poklopac... Zamislite raskošan bijeli saten na kome su bili izvezeni krupni cvjetovi ivančica, a sredina cvijeta protkana zlatnim nitima, i sve to završavalo ogromnim, najčudnijim i najfantastičnijim svitkom na suknji! - To je posljednji krik mode - objasnio joj Craig. - Možda sam morao odabrati djevojačke haljine, ali, priznajem, nisam imao hrabrosti. One su tako neukusne, tako bezbojne, da bi bio grijeh obući vas u njih! Bluza je bila tako smjelo izrezana da bi gospođa Tucker dobila napadaj kad bi vidjela svoju nećakinju u takvoj haljini! Ali ona je bila daleko, a Deborah, sva u zanosu, zažarena lica, rasutih uvojaka, okrećući se na sve strane pred ogledalom koje joj je dala Margrett, bila je odlučila da što prije obuče tu divotu. Najzad je odložila ogledalo i sva uzbuđena počela razmetati namirisane baršunaste navlake, bisernosive boje, označene brojevima koje su bile na dnu kovčega. Bilo je u njima drugih rukavica, zelenih kao šal, zlatna mreža za kosu, svilene čarape, njen prvi par - mislila je ona dodirujući rukom, gotovo plašljivo, osjetljivo tkanje boje kože... zatim podvezice sa zlatnim resama, cipelice od bijelog ševroa... i još k tome vrlo lijepa zelena lepeza od nojeva perja i svilena krinka koja se slagala s haljinom. Pustivši krinku, ne vodeći računa o prisutnoj sluškinji, unatoč stezniku koji joj je stezao grudi, ona mu se bacila oko vrata. - Oh, Craig, voljeni moj! Zar sve to pripada meni? To je previše... to je... - Hej, polako, ludo mala! Ugušit ćete me. Ne zahvaljujte mi. Dovoljno je to što ste zadovoljni - i odmičući je rukama malo podalje od sebe... - Do đavola, sutra na vjenčanju sve ćete muškarce smutiti - nasmija se podrugljivo - a onda ćete morati tu haljinu odložiti u kutiju, jer ne bi pristajala u ovaj naš ladanjski život... No, no, gospođice Mason, nećete valjda plakati zbog toga... no, draga. Eto, odluka je pala, ako vas samo jedan obožavatelj zadovoljava, onda sam to ja. ... Sjećala se svega toga dok je s njime ulazila u crkvu i u glavi joj se pomalo vrtjelo od dvostruke i neusporedive sreće što je lijepa i voljena. Sad su Jack i Amy, vezani božjim zakonima, izlazili iz crkve, dok su se sa svih strana orili veseli povici i odobravanje, a mladi ženici morali su se po običaju poljubiti zasuti zrnjem žita koje je padalo po njima kao zalog sreće. Jack se bio ohrabrio. Veseo i nasmijan, crveniji nego ikad, privukao je k sebi svoju malu suprugu nespretno tražeći njena usta da ih poljubi.


Deborah se odjednom osjetila sama, neobično sama među ovom raspoloženom svjetinom. Usne su joj drhtale i ona je promatrala mladi par jako mu zavideći. Kako je sve to izgledalo jednostavno, već unaprijed određeno za ovo dvoje ljubavnika. Začas će u krevet praćeni roditeljskim blagoslovom; potom će imati djece, život će im teći mirno, bez problema i prepreka. O Bože! Da joj je biti na njihovu mjestu, tamo na stepenicama ruku pod ruku s Craigom... Suzdržala je suze i okrenula se. Nije li već zadovoljena! Zar da pokvari svoje radosti želeći ostvariti nemoguće? S bolnim srcem stala je razmišljati. Kakve veze ima, uboga budalo, između Craiga i ovog svečano obučenog šmokljana, između nje i ove male čija će se ljepota rastopiti kao maslo na suncu pod teretom materinstva i kućnih poslova? Postati obična sudopera, okružena zamazanom dječurlijom koju će muž izudarati kad se uveče vrati pijan... je li to njezin ideal? Ne, zaista ne! Ona je željela da ostane onakva kakva je, da mu se još dugo, dugo sviđa... Odjednom joj se učini da joj ponestaje zraka. Dugo! Što zapravo znači ta riječ? Što je na kraju čeka? Craig nikada ni riječi o tome nije spomenuo. Što će biti s njome nakon toga neodređenog i nejasnog »dugo«. Sumnja i strah prikovaše je na mjestu i njoj se odjednom otkrila stvarnost. Ona je bezumnica, eto što je ona! Pred mjesec dana bilo je još vremena da odjuri u Whitehall i da od kraljice dobije oproštenje... Craig bi se pomirio s time, ponovo se sastao s njome u Londonu, ona bi mu sve objasnila i on bi shvatio. Ali poput prave budale, ona je predviđala najgore, rastanak i jarost kraljičinu, a sada je sve kasno... - Deborah, hoćete li doći, draga? Čekaju vas. - Ona uzdrhta, pogleda i susretne mili Craigov pogled, osjeti na sebi silinu njegove topline i njegovu ruku na svojoj. Silna, divlja radost joj zapljusnu srce i odagna sva njena strahovanja. Ne! Dobro je učinila. Ona ga voli, on je tu! Što joj je stalo do svega drugoga, do prošlosti ili budućnosti? Ništa i nitko joj nije mogao oduzeti sadašnje zadovoljistvo. Prikrivajući svoje uzbuđenje osmijehom, ona nježno uze Craiga ispod ruke.  Sada su se vratili u Gilford; Craig je otišao u konjušnicu da pomogne jednom od svojih pasa koji se nabo na trn dok je njuškao po šikarama, a Deborah u dvoranu s punim rukama crvenih ruža što joj je dala zakupnica. Cvijeću je trebalo vode. Ona je napunila kositreni vrč vodom, smjestila ga na široku škrinju između dva prozora na pročelju i upravo se pripremala da u nj stavi rukovet ruža kad je začula neobičnu buku koja je dolazila izvana. Što je to? Nikada dosada nijedan posjet nije poremetio čar njihove samoće, pa je ova iznenadna promjena pobudila njezinu radoznalost i ona je tiho prišla lijevom prozoru koji je bio otvoren te pogleda iza zavjesa. Pred kućom su tri osobe zaustavile svoje konje. Dvije od njih bile su beznačajne, sigurno sluge, pomislila je Deborah, a treća je odmah privukla njezinu pažnju... bila je na čelu male grupe i po svemu se vidjelo da mlada dama pripada otmjenim krugovima. Na glavi joj koketno stajao pusten šeširić s oštrim vrškom oko koga je bila ovijena plavetna


koprena koju su pridržavale dijamantske kopče, a ispod šeširića vidjela se kratko podrezana i valovita svjetloplava kosa, tako svjetla da se prelijevala u bijelo, divno se slagala s modrim očima i tako nježnom ružičastom bojom kože da se činila prozračnom. Nestrpljivo je pogledala na ulazni trijem, podigavši svoj prćasti nos, i nervozno lupkala korbačem po svojoj haljini od lakog materijala kojega je boja pristalo odgovarala njezinim očima. - Zar vi ovdje, draga Penelopo?... Sto mu gromova! Čemu imam zahvaliti ovaj ugodan posjet? Craig je bio izišao iz konjušnice i prilazio joj krupnim koracima. Deborah se sva pripila uz prozor. Kako je to uvijek bivalo kad se iznenada pojavio, i ovoga joj puta srce jače udaralo. Bože, kako je lijep kad veselo korača na suncu, a bijela mu košulja širom otvorena, grudi mišićave, gologlav, raskuštrane crne kovrčave kose i ponosita izgleda, a na usnama titra miran, neusiljen, pomalo drzak osmijeh namijenjen gošći! - Ozbiljno vam zamjeram, mili moj - prenemagala se ova, još uvijek na konju - Ne, ne, neću ući... žurim se... samo pet minuta i onda odlazim. Pustila je uzde. On je obujmi oko pasa, podiže kao pero i spusti na zemlju. Ona je ostala priljubljena uza nj... mnogo duže nego što je pristojnost nalagala, ljutito je mislila Deborah, dražesno se okrenula na mjestu i uhvatila Craiga za ruku. - Kako iste vi snažni, dragi prijatelju - reče ona ushićeno. - Ubogi John, slabo razvijen ne bi bio sposoban za takvu uslugu!... - Ali vi imate drugih kojima to pričinja radost - odsiječe on oporo. - Mislim, draga moja snaho, da niste prešli ovih petnaest milja samo za to da raspravljamo o našim pojedinačnim osobinama... Vi znate Johna, on je onakav kakav je, barem ima tu osobinu da se potčinjava svim vašim hirovima, što ja ne bih nikako mogao! - Blagi Bože! Zašto vi uvijek uzvraćate grubostima na moje ljubaznost? Zar je to način kojim osvajate vaše lijepe prijateljice? Kad je već riječ o tome, ja sam upravo zato i došla. Deborah je bilo teško pri duši gledati ga kako usrdno čavrlja držeći pod ruku jednu lijepu ženu. U svojoj prostodušnosti zamišljala je kako to može samo s njom i nato se čitav roj novih i mučnih misli počeo vrzati po njenoj glavi. Znoj joj probio leđa, ruka joj stala drhati i ona se grčevito držala zavjese. - Čime sam vas to mogao uvrijediti? - nadovezao je Craig. - Sada ću vam reći - i njezina se rumenilom namazana usta prkosno napućila. - Nakon našeg dolaska, vi niste navratili u dvorac; to nije ljubazno prema vašem bratu, ni učtivo prema meni! - Vi sigurno znate, Penelopo, da razonode vaših prijatelja nisu i moje!... Sumnjam da biste mogli pokloniti meni nekoliko trenutaka da se dosađujete. - Ne govorite tako! - i dobaci mu umiljat pogled zbog čega je Deborah poželjela da je pljusne. - Vi znate koliko vas John voli i koliko sam vam ja naklonjena... a osim toga, da vam sve priznam, pozvala sam Mary, kćer grofa Cramptona... da, sjetite se, duhovitu crnku vrlo privlačnu, koja vam se, kako se čini, dopala na primanju kod lady Warwich u lipnju... pa sam pomislila... Ona je ispustila njegovu ruku, okrenula se prema njemu pružajući svoj dugi bijeli vrat. Sad je bila sasvim blizu prozora pa je Deborah mogla čuti svaku njenu riječ. - Govorimo otvoreno, Craig! Vi biste morali misliti na ženidbu... Ja vam to


neprestano govorim, već odavno! No, razmislite... Prevalili ste tridesetu godinu, ne možete se više izvlačiti spominjući svoju mladost i više ne možete provoditi pustolovan život... U stvari - i ona se malo svodnički osmijehnu Priscilla me zadužila da vam prenesem njezine najnježnije cjelove, a Cynthia broji dane kad ćete svratiti u London. Što se tiče barunice od Lynesa... veliki Bože! Sigurno ste je očarali! Zaklela se da će vam iskopati oči kad vas susretne! - podrugljivo se nasmija. - Da se vratimo na Mary. Ona je dražesna, vodi porijeklo od Lancastera. Osim toga, a to ide u prilog stvari, postala je jedina baštinica starog grofa nakon smrti svoje braće. Do vraga! Što vam treba više! - Ne osporavam, lady Mary u svakom je pogledu dobra partija za ženidbu, ali ja sam nepopravljivi neženja, i to ću ostati. Molim vas, Penelopo, izmijenite taj vaš namrgođeni izraz koji nikako ne pristaje vašoj prekrasnoj haljini! Obećajem vam da ću uskoro skoknuti do vas, ali ne pokušavajte više da me napastujete primamljivim bračnim ponudama. Vi biste morali najzad shvatiti da me te ponude uopće ne zanimaju. Ona ga primi za ruku svojom malom rukom u rukavicama: - Da vas možda suviše ne privlači mlada osoba koju već nekoliko tjedana skrivate u ovoj kući? - Gle! Vi ste u to upućeni? - Zar se tome čudite? Sve se dozna, dragi moj! Naš se svijet za to zanima, utoliko više što je tako rijetko vidjeti ženu u vašem svetištu. - Pustimo to, molim vas! Moj privatni život pripada samo meni. Ne primoravajte me da budem neučtiv. - Glas mu postade tvrđi. - Ali zbog te male - nastavi Penelopa kao da nije čula njegovu opomenu... nećete počiniti glupost, Craig, zar ne? Mene i Johna to jako uznemiruje i... - Čini mi se, Penelopo, da prevršujete mjeru. Molim vas, i to posljednji put, da se ne uplićete u moje stvari. Vi imate među vašim znancima dovoljno širok krug pa se možete za njih zanimati. Ne kopkajmo dalje, inače ću biti prisiljen da iznesem nekoliko vrlo neugodnih istina. Bilo bi mi vrlo žao zbog vas, ali... - Oh, vi ste bezobrazni! - presiječe ga ona. - Neka đavo nosi vas i vaš bezobrazluk! Ona ga odgurnu, ne htijući primiti ruku koju joj je Craig uslužno ponudio. Brzo uzjaha konja s pomoću slugu koji su dotrčali i nestade je na plavom obzorju. - Vrag odnio tu ženu! - promrsi on ulazeći u kuću. Primijetivši Deborah kako nepomično stoji pokraj prozora i gleda ga, on se zaustavi. - Zar ste tu stajali? Taj dražesni stvor je markiza od Gilforda. Žao mi je brata, ali moram priznati da nema gluplje ni zločestije žene od nje!... Vi ste blijedi! Što vam je? Da vas nisu uvrijedile nesklapne Penelopine riječi? Deborah je šutjela. Priđe joj i rukom podiže glavu. - No, što vam je? - upita je nježno. - Ništa, Craig, ništa, uvjeravam vas! Možda me je izmorio ovaj dugi dan? ona se usiljeno nasmija. - Ne uznemirujte se zbog mene! - Ne pričajte koješta! Poznam vas sada vrlo dobro, nešto vas muči. Recite mi! - Pa dobro... reče ona oklijevajući... Otkad sam ovdje, bili smo sasvim sami... nikad nisam mislila na vašu okolinu, a sada vidim da gotovo ništa o vama ne znam.


On se nasmija i privuče je k sebi. - Da niste ljubomorni? Nemate razloga, kunem vam se! Sve su Penelopine prijateljice lutke bez duše, rastrošne drolje, iste kao i ona, i nemaju nikakve veze s vama. Što se tiče kćeri grofa Cramptona... ona je dosta privlačna, lagao bih kad bih drukčije rekao, ali budite mirni, to me vrlo malo zanima... uostalom... - On se prekide i pomno zagleda u njezino lice koje je bilo okrenuto prema njemu, uzdahnu i nadoveza ozbiljnim glasom... - Kad smo već načeli tu stvar, bilo bi od mene časnije da vam kažem sve do kraja. Sjednite! Držeći je oko struka, povede Deborah do njezine klupe, posadi je na jastuke i stojeći pred njom stade govoriti: - Dužan sam da postavim stvari na svoje mjesto. Vi više niste dijete, Deborah, i bilo bi žalosno kad biste se zavaravali nestvarnim iluzijama. Ja nemam ni najmanje želje da se ženim, to treba da znate, ni sa Maiy, ni bilo s kojom drugom! Zašto, upitat ćete? Zato što ja ne pripadam onim muškarcima koji čitav život provode pored kućnog ognjišta i koji su stalno pod budnom paskom svoje žene, i zato što iznad svega želim slobodno živjeti, pa mi se čini nepravednim da od svoje žene tražim vjernost kad ja ne mogu biti vjeran! Kako moja narav ne podnosi da drugome robuje ili da budem rogonja, ja sam odlučio da ostanem neženja. Sada je sjeo pokraj nje i uzeo je za ruke: - Možda sam vam to morao ranije reći, draga? Ne ljutite se na mene? Ona tiho uzdahnu podignuvši hrabro glavu koju je držala pognutu dok je Craig govorio. - Ne, Craig, ne mislite tako! Moja je jedina želja da vas volim živeći u nadi da ćete mi ljubav malo uzvratiti. Više ne tražim. - Glas joj je drhtao. On joj snažno stisnu ruke. - Ne bih želio da vam zadam ni najmanji bol, srce moje, ali obećati mogu samo ono što mogu sasvim časno ispuniti. Jednog dana ja ću otputovati, takva je moja narav... Međutim, ako se s time slažete, mi još možemo ostati zajedno i ostvariti mnogo sretnih trenutaka. - On je uhvati oko ramena i okrenu prema sebi. - Nije u mojoj naravi da iznosim svoja osjećanja, a ipak mi je danas, do vraga, stalo da ih poradi vas iznesem... Kao svaki normalan muškarac, ja sam imao mnogo ljubavnih doživljaja, a neki su bili, bogme, i vrlo ugodni, ali ja sam u njima uvijek tražio čisto fizički užitak. Vi ste u to unijeli, Deborah, nešto drugo... i nevinost i strast, divnu spontanost, živ i otvoren duh, ukratko posebnu čar rijetku u žena. Osim toga, draga, dani što ih s vama provodim isto su tako puni čara kao i noći! - On se osmjehnu. - Vjerujte mi, to nije neki kompliment, nikada nije iz mojih usta izišao!... Nikada dosada nisam osjetio ovaj poriv nježnosti koji me privlači k vama - završi on sasvim tiho kao da daje izjavu Ijubavi. Tada je on poče nestrpljivo gladiti po svilenoj haljini, dah mu postade ubrzaniji i ona, zanesena njegovim riječima, opijena njegovom toplinom, osjeti u njegovim očima požudu kojoj nije mogla odoljeti. Kasnije, kad je već njena zgužvana haljina stajala na podu ispred kreveta, a ona počivala sva blažena na krevetu zagnjurivši svoj mali nos u udubinu njegovih ramena, Craig joj šapnu: - Jesu li se raspršile vaše mračne misli, mila moja? Umjesto odgovora ona žarko poljubi njegovo golo tijelo.


Trenutak prije njoj se činilo da lebdi nad ponorom, ali pod milovanjima svoga ljubavnika ona je sve to zaboravila. Ipak je ovaj razgovor ostavio dubok trag u njenom sjećanju i ona će, otrijeznivši se, izgubiti lomno spokojstvo svoje sreće.

12. 21. rujna Craig se vratio iz Londona nakon pet dana odsutnosti. Čim ga je vidjela, odmah joj je bilo jasno da nosi loše vijesti. Obično bezbrižna izgleda bio je sada ozbiljan, na što nije bila navikla. Bože moj! Kada je ono vidjela njegov mračan izgled i ugašen pogled? Srce joj se steglo. Da, sjetila se, bilo je to u Lichtfieldu. On je brzo povuče za sobom u kuću. - Nosim vam tužne vijesti, draga. Sjednite pored mene! To što ću vam ispričati dugo je i mučno. - Craig! Što se dogodilo? Što ste doznali? Tiče li se to Jane? - Da, riječ je o Babingtonu. - Nije prekinuo svoje izlaganje kad je Deborah uzviknula, već je odmah nastavio. - S njima je svršeno. Prvih dana kolovoza bez ikakve sumnje, u Lichtfieldu - bio je uhvaćen s jednim svojim prijateljem, nekim Savageom, zatvoren i osuđen zbog veleizdaje. Jučer... jučer su bili obješeni na jednom mjestu u Londonu; danas će biti obješeni njegovi saučesnici; razumijem što osjećate, ali smirite se, mila moja. - To je užasno! Jadna Jane! A David, hoću reći, lord Ashbury, je li on među... nije mogla dovršiti jer je stala jecati. - Ne, on nije među njima. Vjerojatno je pobjegao u katolički dio Nizozemske. O lady Babington ništa ne znam... nesretnica je bila uvučena u urotu... Vi ne znate sve! Sada su mi poznate sve tajne te urote, koja je mnogo značajnija i složenija od onoga što mi pretpostavljamo. Kad pomislim na Anthonyja... do vraga! Trebalo je biti lud kao on pa smisliti takav plan! Iznenađena tim teškim Craigovim riječima, ona podiže glavu. - Kakav plan? - Evo, kakav je u glavnim crtama bio njihov plan. Babington je nakanio da sa deset svojih prijatelja oslobodi Mariju Stuart. - Deborah se trgla - Da! To ste već znali, ali niste znali kao ni ja dalji razvoj. U isto vrijeme šest plemića je imalo zadatak da u Londonu ubiju Elizabetu! - Što! Pa to je užasno! Kad pomislim da sam u svojoj gluposti žalila toga izdajnika! - Deborah više nije plakala, negodovanje je zamijenilo njezin bol. - Vi ste još mladi i nagli, Deborah! Zavidim vam na lakoći kojom možete tako lako izmijeniti svoje osjećaje. Ja, na žalost, ne mogu tako lako. On je ustao i nervozno hodao po dvorani. - Da, iz dubine duše - zar je potrebno to isticati? - osuđujem kobni plan tog zanesenog jadnika... koji, uostalom, nije mnogo razmišljao o posljedicama svoga pothvata. Da je uspio... bio bi to novi građanski rat koji bi donio niz nesreća što ih ta Škotlanđanka inače svuda sa sobom nosi. Ali, kako da vam to objasnim? - i stade sukati brkove. - Zaista, nalazim da je njegova osuda nužna i pravedna, ali, vidite, kao čovjek, kao vojnik, ja se divim njegovoj neustrašivoj nesebičnosti. Ni novac, ni časti nisu ga mogli pokolebati. Bio je bogat, velikaš, poštovan, oženio se s drugaricom koju je sam odabrao, živio vrlo ugodnim


životom... samo su ga njegova uvjerenja, njegova vjera i nevjerojatna naivnost vodili naglavce u zamku koju mu je podmetnuo Walsingham. - Walsingham! Što kažete? Oh, više ništa ne razumijem. O kakvoj je zamci riječ? Kad je spomenuto ime Walsinghama, Deborah je sa zaprepaštenjem ustala... Ona nikako nije mogla zaboraviti svoj susret s državnim tajnikom, ni zasjedu koju joj je pripremio u šumi Coventryja. - Da, to je tajno naličje ove jezovite pustolovine - nastavio je Craig. - To mi je ispričao Essex, a vas molim da to nikome ne odate. Samo nekoliko članova Tajnog vijeća u to je upućeno, među njima očito Cecil, i oni se još uvijek pitaju da li to zna Njezino Veličanstvo... ali, umirite se, priča je tako zamršena... Walsingham je svojom nesmiljenom pronicavošću već odavno shvatio da se može osigurati prijestolje Elizabeti jedino ako se zauvijek kompromitira Marija Stuart, uzrok razdora kako u Engleskoj tako i na kontinentu. Način na koji se to moralo provesti pokazao se vrlo složen. Dokazi koji bi teretili zatočenicu morali su biti dovoljno uvjerljivi da bi optužba u očima drugih dvorova u Europi dobila svoje neoborivo zakonito opravdanje. Zato je prepredeni lisac znao da je jedino rješenje koje bi Škotlanđanku sasvim predalo u njegove ruke u tome da je uvuče u urotu kojoj je bio cilj da ubije kraljicu. On je strpljivo čekao. Jednog dana javila mu njegova obavještajna služba da neki velikaš, po imenu Babington, namjerava osloboditi Mariju Stuart. Najzad mu se pružila prilika! Poslao je svoje agente provokatore da se umile mladom čovjeku prikazujući se kao gorljivi katolici i da ga uvjere kako bi s malo smjelosti, što se njemu dopalo, mogao kraljevskoj zatočenici pružiti englesku krunu i u isto vrijeme slobodu. U Chartleyu, po naređenju Walsinghamovu, nadzor je malo popustio, dopisivanje između Marije i urotnika se uspostavilo... a ovi, naravno, nisu znali da svaku njihovu poruku pročita jedan Walsinghamov agent prije nego stigne na odredište. Craig prekide začas svoje izlaganje: - Vaše su se slutnje obistinile, Deborah. Sin gostioničarke Goodgraves odigrao je u tome odvratnu ulogu. Prije nego što bi predao prepisku skrivenu u bačvama, on ju je iz dvostruke koristi davao na uvid policiji! Jednim je pokretom zaustavio bujicu riječi mlade djevojke i nastavio pričanje: - Taj prividni nehaj, to ispitivanje pisama imalo je samo jedan cilj: da se otkrije jedna riječ škotske kraljice - odobrenje atentata na Elizabetu. Walsinghamovi špijuni u redovima katolika tjerali su Babingtona da podrobno izloži svoj plan Mariji kako bi ona dala svoj pristanak. To je bila kobna nesmotrenost! Marija je, primivši pismo oklijevala... ali kako je mogla ne potaknuti taj mladenački živi zanos i to viteško obožavanje što je izviralo iz svakog retka? Na ovu velikodušnu i romantičnu osobinu zatočenice Walsingham je igrao posljednju kartu. I to mu je uspjelo. 17. srpnja ona je poslala svoj odgovor: da se sasvim slaže s prijedlozima Babingtona. Riječi su bile nedvosmislene - ona je sama potpisala svoju osudu. Walsingham je sada imao dovoljno dokaza da je uništi. On je malo čekao s mirnom sigurnošću igrača koji ima sve karte u rukama i... Znate kraj - završi Craig. - Oh! Kakva đavolska lukavost! - promrmlja Deborah. - Doista... sjetite se samo da je Walsingham to učinio za dobro naše zemlje, za naše vlastito! - i on umorno pogleda Deborah... - Kako je sve to teško


ocijeniti... jer, naposljetku, ako hladno sagledamo činjenice, Anthony, taj izdajnik, kako ste ga nazvali, uostalom, s pravom, samo je pokušao djelovati, unatoč tome što je cilj bio odvratan. Za njega i njegove, Elizabeta je nasilno prisvojila vlast, ometala njihovu vjeru... - on uzdahnu. - A sada, što je on? Za katolike mučenik, a za nas najgori zločinac! Za mene je žrtva, žrtva svoje bezumnosti, žrtva Walsingama i Škotlanđanke! - On položi svoju ruku na ruku mlade djevojke. - Zar mi koji smo imali prilike da upoznamo njegovu plemenitost, nismo dužni da pokažemo prema njemu malo sažaljenja? - Imate pravo - reče ona tiho, duboko potresena - jadni mladić, jadna, jadna Jane! 0 Bože, kako mi je teško zbog nje!... A lord Ashbury, recite mi, kako je on izbjegao hapšenju? - Najprije su pohapsili vođe; po svoj prilici, on je u tome imao sporednu ulogu, što mu je omogućilo da pobjegne. - Bogu hvala! Ne mogu zamisliti da bi on, tako nježan, tako mio, mogao biti ubojica!... A taj odvratni Thomas - ona s gađenjem spomenu njegovo ime... - A Marija Stuart? Što je odlučeno u vezi s njome, Craig? - Premještena je u dvorac Fotheringay, suđenje će joj biti 14. listopada. Predpostavljam da će to žalosno poglavlje biti uskoro završeno. Ovoga puta ništa neće spasiti tu prokletnicu! Čak ni kraljica, koja se sve do sada pokazala vrlo milostiva... Te posljednje riječi naglo razbudiše u njenoj svijesti jedno sjećanje i ona suzdrža uzvik zaprepaštenja. Pismo! Pismo koje je predala Mariji Stuart. Riječi joj odmah padoše na pamet... Nema sumnje, sve se slagalo! Njezino je Veličanstvo znalo što se sprema i kako je bila milostiva, ona je, bez ičijeg znanja, pokušala da svojoj sestrični to otvoreno iznese; zbog toga i onaj oprez prema Walsinghamu. Bože nebeski! Tu neobičnu dobrotu mogla je pokazati samo Elizabeta! Ona dobaci pogled Craigu koji je sjedio na stolici naslonivši glavu na ruke, sumorna izgleda, ne obraćajući uopće pažnju na nju! Ustade i nervoznim koracima pođe preko dvorane, priđe prozoru, naslonivši čelo na okno i odjednom, ne mogavši više svladati svoju uzbuđenost, tiho zaplaka. To joj se često događalo da zaplače pri pomisli na kraljicu. Što će ona o njoj misliti nakon toliko dobročinstava? Svakako, da je nezahvalna! Ukoliko je ne smatra mrtvom, ubijenom od kakvog papiste u toj urotničkoj gužvi. Ta je misao malo ohrabrila. U kakvoj je situaciji bila, bolje je tisuću puta... da je smatra mrtvom! Barem će tako sačuvati poštovanje Njezina Veličanstva... Ako se pravo razmisli, nije ona svemu bila kriva... Nije ona odlučila da ode u Chartley, a još manje u Lichtfield... Da, ali kako će ona iznijeti te razloge kraljici, ili toj ubogoj tetki? Ona šmrcnu i obrisa suze. Dosta je, grižnja savjesti neće sigurno ništa pomoći, ni to mučenje popraviti! Ona se udalji od prozora, pođe prema Craigu i blago mu položi ruku na rame.

13. Polako se kidala noćna tama u tkanicama sive svile. Plašljivo se pomolila ružičasta svjetlost, izbila na vrhove brežuljaka, uvukla se u gustu šumu i najavila svitanje blijedog dana.


Craig u dugim čizmama upravo je zakopčavao svoj lovački haljetak. Gledao je u Deborah koja je sjedila na krevetu i pratila svaki njegov pokret. Njezine dvije pletenice, povezane vrpcom od žutog baršuna, odsjajivale su pri svjetlosti svijeće, skladno padajući na noćnu košulju od bijelog batista sa svilenim naboranim obrubom oko vrata. Smiješila mu se kroz guste rese trepavica nježnim i zanosnim osmijehom. - Zadržat ću se najviše tri dana, srce moje - reče on veselo. - Shvatite, teško mi je bilo odbiti poziv. Ova je hajka prijeko potrebna. Ne možete zamisliti koliko nam štete nanose te proklete zvijeri! On je odlazio u lov na vukove s nekoliko okolnih vlastelina na poziv baruna od Feltinghama, starog čovjeka, velikog prijatelja pokojnog markiza. - Budite spokojni, mili moj, ja ću vas čekati strpljivo - uvjeravala ga je ona s prikrivenom tugom. U istom trenutku netko je zakucao. Craig je otvorio vrata, saslušao objašnjenje koje mu je dao sluga i kratko mu odgovorio. - Dva čovjeka, koji nisu htjeli reći svoje ime, zahtijevaju da ih svakako primim - reče on okrećući se prema Deborah. - Vidjet ću što žele i vratiti se da se sa vama oprostim. Izašao je iz sobe. Deborah teško uzdahnu. Što će joj ti stranci! Baš sada kada je Craig ponovo ostavlja samu... Dakako - pokušala je razmišljati - on je ne može povesti sa sobom. Bilo bi to nezgodno, ali bi se osjećala tako sretnom! U posljednje vrijeme ona se u svakom trenutku sudarala sa pojedinostima koje su isticale njihovu nepriličnu situaciju, i zbog toga se žalostila. Malo pomalo postojala je svjesna sumnjive situacije u koju je upala... To nije bila Craigova krivnja, jer ju je on već unaprijed upozorio, već njezina. Kad je Deborah hladno analizirala svoje osjećaje, savršeno je znala da je svaki protekli dan još više vezuje za lorda Belghama i sa tjeskobom je mislila na svoju budućnost. Kad je Craig napusti i preuzme kakvo zapovjedništvo... ukoliko se prije toga ne zasiti, što će ona, Bože veliki? Osramoćena, bez imovine, položaja, mogla bi dobili mjesto služavke u kakvom dvorcu... U najboljem slučaju, može postati družbenica koje bogate građanke, zahvaljujući svojem dobrom ponašanju, jer, treba smjerno priznati, ništa drugo nije imala osim odgoja. Ako pak smogne snage da napusti Gilford, kamo će poći, kome se obratiti? Zar tetki, podvrći se njezinim ispitivanjima, prijekorima? O tome je već nekoliko puta razmišljala, to nije dolazilo u obzir... a najmanje kraljici. Sama pomisao na to kako će je primiti izazivala je u njoj jezu... Sve u svemu, više je voljela sumnjivu neizvjesnost nego biti izvrgnuta općem ruglu. Kad bi sva skršena došla do kraja svojih razmišljanja, ljubav bi joj uvijek pripremala isti odgovor. Dakle, zašto razbijati glavu, zar nije dovoljna sadašnjost? Sva raznježena i svladana Craigovim milovanjima, ona se prepuštala svojoj sudbini. - Pogodite, draga, tko je došao?... Babingtonovi prijatelji! Craigov glas prenuo je iz razmišljanja. - Da li ih poznajete? - Ne! Vi znate da smo ja i Anthony bili nerazdruživi prijatelji u mladosti, ali posljednjih godina zbog njegovih kobnih sklonosti, viđao sam ga sve manje, a njegovi prijatelji... barem ovi ovdje, ne ulijevaju mi povjerenja.


- Jeste li sigurni da su oni zaista ono što tvrde? - Što se toga tiče, jesam. Stariji nije ni otvorio usta, a mlađi mi je pružio dovoljno uvjerljivih dokaza. Htjeli su ostati preko dana ovdje, ali o tome ni govora... Dat ću im, iz ljubavi prema uspomeni na Anthonyja, odmorene konje... pa neka ih đavo nosi! Ali pustimo to, vrijeme je da idem... - A Jane? Imaju li kakvih vijesti o njoj? - Ne, nemaju... bar po onome što su mi rekli. - Ah! nadala sam se... - i ona uzdahnu - Recite mi da li su ti ljudi otišli? - Ne još. Margrett im nešto sprema da pojedu na brzinu... Nije moj običaj da otjeram gladne ljude koji traže gostoprimstvo, ma koliko bili nepoželjni. Budite mirni, čim pojedu, otići će. Sam i Bigjack paze na njih! On sjede na rub kreveta i privuče je k sebi: - Nedostajat ćete mi, mila moja! Uskoro ću se vratiti, obećajem vam. - Vratite se brzo, ljubljeni moj! Ćekam vas - šapnu mu nježno na uho, dok ju je grlio. Ona još nije znala, a ni on, da će proći mnogo mjeseci do njihova ponovnog viđenja. Ostala je sama. Kako da provede ta tri dana? U početku, kad je Craig otišao, izmišljala je stotinu stvari kako da ispuni prazninu. Uzjahat će konja, obilaziti šumu u pratnji pasa koji će je nepogrešivo dovesti do mjesta gdje je boravio njihov gospodar, ili će nabrati po poljima mnogo cvijeća i njime ukrasiti kuću, ili dugo češljati svoju kosu veseleći se unaprijed užitku što će ga on osjetiti kad vidi dvoranu i spavaću sobu ukrašenu cvijećem i zelenilom, a nju svježu, besprijekornu, s kakvom novom sitnicom na njoj, zbog čega će je odmah pohvaliti... Ali danas, na to nije mislila! Malo je sanjarila, a zatim je mlitavo, bezvoljno ustala, umorna od dugih razmišljanja. Baš kad se počela dotjerivati, primijetila je da u peharu nema vode. Htjela je zazvati služavku, ali se sjetila one dvojice nepoznatih došljaka. Brzo je prebacila Janinu kućnu haljinu preko svoje noćne košulje i malo odškrinula vrata. Pažljivo je prisluškivala nadajući se da će čuti tihi korak Margrettin ili veseli klepet nanula ženske posluge. Odjednom joj dopriješe do ušiju odjeci živog razgovora iz dvorane. Ona se trgnu, pritegnu svoju kućnu haljinu, išulja se iz sobe i osluhnu. Učinilo joj se... taj glas! Ali ne, to je nemoguće! Ona se još više prišulja, a onda se odjednom okrenu, nastojeći da polako hoda. Vrati se u svoju sobu, tiho, vrlo tiho zatvori vrata i sruši se na krevet. Noge su joj klecale. O Bože, taj glas! Prepoznala bi ga među tisućama, to je bio Perezov glas! Brzo se je pribrala. Mržnja koju je osjećala prema Španjolcu bila je jača od njezinih strahovanja... Uostalom, što bi joj sada mogao naškoditi, pomislila je ona obuzeta okrutnim naslađivanjem. Ništa! Njega je policija tražila, progonila, i taj će pas od čovjeka dobiti zasluženu kaznu. Ali, zapravo - i ona se namršti što on radi u ovom kraju? Budući da nije uhapšen, već je davno morao biti na kontinentu ili u Škotskoj. Gle! gle! pa to je zaista čudno! Nečujno, zadržavajući dah, ona opet krenu u hodnik, odakle je mogla sve savršeno vidjeti i sasvim lako pratiti razgovor dvojice bjegunaca jer je dvorana bila zvučna i glasovi su do nje dopirali. Sakrivši se iza stupova u polumraku, sva napetih čula, ona je budno promatrala i osluškivala.


Da, to je bio Perez! Kukavna izgleda - što je s užitkom primijetila - u prosjačkim prnjama, sav obrastao u bradu, ispijena, uvela lica; unatoč tome nije izmijenio svoje zapovjedničko, prezrivo ponašanje. Nalaktivši se na stol, na kome je stajalo netaknuto jelo u tanjuru, on je ljutito promatrao svoga druga rumena lica, bikovskog izgleda, koga mlada djevojka nikada nije vidjela - kako polako guta i jezikom zadovoljno mljacka, a oko njega čitavo brdo jela na tanjurima. - Dakle, je li sve jasno, Ed? - nestrpljivo je govorio Perez, kao da ponavlja kakvom dječaku nekoliko puta istu lekciju. - Ako je ovi đavoli uhvate, bitno je da ti ništa ne zaboraviš. - U redu! Znam sve to napamet - gunđao je ovaj. Podrigujući, držao je ručetinom butinu mesa i čupao zubima. Perez je lupio šakom po stolu. - Prestani već jednom žderati, glupane! Kad te čovjek pogleda, pomislio bi da na zemlji nema ništa važnije od kljukanja utrobe. Do đavola! Nategni malo tu svoju pamet! - uzdahnu i nastavi pomirljivim tonom: - Hajde, budi dobar, i ponovi sve još jednom! Bit ću mirniji. Ne treba da se bojimo ovih blesavih slugu. Deborah je bila sretna što dosta dobro zna španjolski, pa je udvostručila pažnju. - Ponovit ću, kad ti je već do toga stalo. - Ed je nerado pustio košćinu, a onda se izvalio na stol, umočivši pri tom rukave svoga haljetka u umak, i stao razmišljati... - Ja ću sve to ukratko ponoviti, a zatim, s tvojim dopuštenjem, nastaviti gozbu. Ne može se reći da je gazda ovoga doma bio osobito ljubazan, ali, bogamu, on zna živjeti! Nisam ovako jeo već čitavu vječnost. I on je govorio španjolski. Unatoč tome čovjek se mogao prevariti; njegov loš govor i riđasta kosa odavali su Engleza. - Da čujem... počni! - Perez je prstima bubnjao po stolu. - Da, da, znam! Zbog tvoje bolesne jetre tebi se gadi dobra hrana, ali meni... U redu, počet ću - i prestade govoriti kad je vidio ljutit izraz lica svoga sugovornika - Dakle, ako se slučajno izgubimo, sastanak će biti u Blackfriarsu, u gostionici kod »Troglavog psa«... čudnog li naziva!... - Razumije se - presječe mu riječ Perez - da ćeš me tamo čekati do sutra uvečer, ali, ne više! Kad prođe taj rok, prenijet ćeš moje upute na Basilija koji već mora biti tamo s ostalima... Budući da je to dogovoreno, nastavi, slušam te! Reci mi nešto o tim uputama... - No... da vidimo... Prvo, treba pronaći lađarsko odijelo; drugo - i on poče brojiti na prste - drugo, iznajmiti čamac i u petak, s tobom ili bez tebe, prebaciti se preko Temze do sela Grinheada, malo prije Richmonda; treće, pomiješati se sa svjetinom i čekati dolazak te đavolske Nezakonite. - Da, predviđeno je da se ta djevojčura tu zaustavi i da primi pozdrav načelnika - Perez se podrugljivo nasmija. - Presveta Djevice, ako uspijemo, to će biti nadgrobni govor, koji će joj održati ta dobričina... Dobro, to je u redu!... Ostalo će urediti Basilio. Nikada nije promašio cilj! Zloslutni se osmijeh pojavio na Španjolčevu licu, koji se brzo uozbiljio i nastavio kao da govori samom sebi: - Proces kraljici Mariji počinje 14. listopada, treba se odlučiti prije toga! Providnost će pomoći da se ostvari ovaj plan... Ako ne... Hajde! Očisti što brže


te tanjure! Odlazimo. Zgodnije bi bilo putovati noću. Dobro si učinio što to nisi rekao. Lord Belgham nije baš uslužan pa bi bilo bolje... Deborah je dosta čula. Tapkajući u mraku, gotovo mileći, ona je napustila mjesto odakle je promatrala, vratila se u sobu i sjela na krevet. Jadnici! Cilj što su ga postavili bio je jasan. Pošto nisu uspjeli u početku, oni su žurno stvorili drugi plan. Po onome što je zaključila, oni su namjeravali da iskoriste odlazak kraljičin u dvorac u Richmondu da je ubiju. O Bože! I ruke joj se zgrčiše. Njezino je Veličanstvo neoprezno, voli da se miješa s pukom, ponosna što može na taj način pokazati koliko ima povjerenja u svoje podanike! To su izdajice sigurno znale... hitac iz arkebuze ili muškete vješto ispaljen i... Na tu se pomisao Deborah sva sledila. Ustade kao da je oprugom izbačena. Treba spriječiti te izrode, treba obavijestiti Elizabetu pod svaku cijenu! Odjednom se probudi njezina energija i hrabrost: pred iznenadnom opasnošću sva se njena ravnodušnost, koja ju je držala ova posljednja dva mjeseca, odjednom rasplinula. Što su njene osobne brige u usporedbi sa... Kraljičina ljubaznost, njezini prijateljski prigovori, čak i njezine psovke odjednom se javiše u njezinu sjećanju. Ona se trgnu. Trebalo je spasiti kraljicu... i što brže djelovati! Časkom je razmišljala, šećući po sobi uzduž i poprijeko, a zatim prišla prozoru, polako ga otvorila i pogledala u dvorište. Na lijevoj strani dvorišta, malo podalje, kraj zdenca gdje je rasla raskošno crvena ruža, jedan je konjušar bezbrižno zviždukao držeći za uzde dva osedlana konja. - Tom - dozva ona. Sluga podiže glavu. - Priveži konje, hitno potraži Bigjacka i reci mu da dođe gore. Zatvorila je prozor, uzela Craigov pisaći pribor, sjela na krevet, zasjekla pero i stala brzo pisati. Kad je Bigjack kucnuo na vrata, ona je već pročitala pismo. - Naprijed! - Nešto ste me trebali, gospođice Mason? - Da. Osedlaj konja; morat ćeš u London! - Ali... ja sam mislio... - Mucao je on zaprepaštena izgleda. - Svršeno je s odmorom, dragi moj - kratko će ona. - Znači li to, gospođice Deborah, da napuštamo Gilford? - E pa... zausti Deborah. Htjela mu je reći kako će ići sam, ali nije dorekla. Bigjackove riječi navedoše je na razmišljanje. Kako je glupa! Gospode, kako to da o tome nije ranije mislila! Pružila joj se prilika da povrati ugled što ga je izgubila kod Elizabete i da se vrati visoko uzdignute glave! Zacijelo joj neće zamjeriti zbog odsutnosti ako se vrati s takvim obavještenjima. Da, Bigjack ju je nesvjesno naputio kako da postupi: ona treba da ide u London! Ali, kada će se opet ovamo vratiti? Rukama je pritisnula svoje bolno srce. Učinilo joj se da tone u ponor, pa je u očaju stala buljiti u jednu tamnu točku na zidu. Bio je to mali pauk koji je poskakivao, rastao, okretao se pred njenim plamenim očima; naskoro ga je izgubila iz vida... postajao je nejasan, mutan, od suza zastrt. Ona je ljutito


protrljala oči. Suvišno je da se zavarava, ako sada ode, više se neće vratiti ovamo! Što će biti s Craigom? Kako da se dragovoljno odrekne njega, kako da smogne snage pa da živi bez njegovih poljubaca. Suze joj ponovo navriješe i ona stade glasno plakati. No, ona više nije dijete, zar joj to nije rekao i Craig? Nije li joj rekao da će je i on jednoga dana napustiti? Zašto da se, do đavola; toliko muči? Treba malo volje, malo ponosa. Nije li bolje predusresti događaje? Uostalom, takva joj se prilika neće više pružiti. Smije li je propustiti i glupo se ponijeti iz djetinjskog sentimentalizma? Prije ili kasnije to će se dogoditi, on joj nije ništa zatajio... Ona stisnu zube, odlučno podiže glavu i susretne smeteni Bigjackov pogled, koji je, s pismom u ruci, još uvijek čekao njezin odgovor, prebacujući se s noge na nogu, dok mu je krupno lice izražavalo takav očaj kao da će odmah briznuti u plač. Ona pruži ruku. - Daj mi to pismo, promijenila sam odluku... Ostani gdje si! U životu i najljepše stvari imaju svoj kraj, zar to nisi dosad čuo? Zgrabi pismo, polako ga pocijepa, ustade i priđe Bigjaoku: - Treba da porazgovaramo, dragi moj Bigjack. Već je sedam godina otkako me služiš... Mogu li se sasvim... potpuno osloniti na tebe? - Oh, gospođice Deborah!... Kao da to ne znate! Zatražite od mene što god hoćete i ja ću... - Ti si čestit momak, i ja sam to od tebe očekivala - uzvrati Deborah, ganuta žarkom odanošću čestitog Bigjacka. - Slušaj, imamo malo vremena... Ti si vidio one neznance koji su maločas došli? Zatekla sam ih u razgovoru... i, ukratko, to su opasni urotnici koje goni policija i koji ciljaju na kraljičin život... Ne osvrćući se na njegov zaprepašteni izraz, ona mu odmah izda naređenje. Trebalo je da Bigjack slijedi tu dvojicu čim odu. To mu neće biti teško, uvjeravala ga je ona, jer će oni čuvati konje budući da se ne usuđuju približiti stanicama da promijene konje. U slučaju da ga ipak ostave za sobom, neka ide ravno do gostionice u Blackfriarsu! On će na njih paziti dok ne stigne policija, a ona će krenuti u Whitehall odmah iza njih. - Jesi Ii sve dobro shvatio? - upita ga ona zabrinuto. - Ne smiju nam umaći... ni u jednom slučaju, razumiješ li? Ako dobro obaviš posao, Njezino Veličanstvo bit će zadovoljno i ti ćeš biti nagrađen. - Budite mirni - reče on isprsivši se važno. - Imat ću ja na oku te bijednike i neće mi pobjeći. - Nešto sam zaboravila. Ako te otkriju i pokušaju napasti, nemoj oklijevati da ih ubiješ. - Ona se prezirno osmjehnu. - Iako su dvojica, ti imaš prednost, oni su iscrpljeni. - Razumijem! Bit će sve u redu, gospođice Deborah. Nikada vas nisam iznevjerio, zar ne? Osim toga, stalo mi je do vlastite kože!... Ali, recite mi, oprostite mojoj smjelosti... - stao je zaplitati i crvenjeti... - Zar nećete čekati da se milord vrati? - Ne! Treba se žuriti... i zacijelo je ovako bolje - nadoveza tiho zadržavajući suze koje su joj ponovo navrle. Ona uzdahnu i nakašlja se... - To nije sve, Bigjack - prihvati odlučno - još ću ti nešto reći. Ako te bude pitala moja tetka, što će se sigurno dogoditi, ne smiješ, čuješ li, spominjati naš boravak ovdje. Iz


razloga koji ti ne mogu objasniti - završi ona zbunjeno - ne bih htjela miješati milorda u sve ovo. On se zbunjeno počeša po glavi. - Ali ću joj ipak morati nešto odgovoriti... Oprostite, gospođa Tucker nije baš ugodna; bojim se da će me nemilice napasti kako bi mi razvezala jezik! - Šuti zaboga! Nešto ću ja izmisliti... Deborah se vrtjela po sobi grickajući nervozno jezik. - Da vidimo! Trebat će izmisliti priču koja se neće moći provjeriti... Ne možemo reći da si bio sa mnom u Chartleyu... Ah! - i ona stade pred Bigjacka - tako je! Mislim da sam pronašla rješenje. Reći ćeš da sam te ostavila u gostionici malo prije dolaska u Chartley kako ne bih upala u oči. Evo opravdanja za naš rastanak! A sada drugo... Na povratku, u šumi, razbojnici su nas napali, opljačkali, ostavili nas ni žive ni mrtve... To je sve u redu, takve se stvari događaju. Zatim su nas prihvatili seljaci... - Vaša će tetka pitati zašto je nismo obavijestili! Ona se podrugljivo osmjehnu. - Sjeti se, dragi moj, ti si bio u nesvjestici, a ja u vrlo lošem stanju... A seljaci! Poznaš li jednoga koji će se maknuti iz svoga mjesta i jednu milju a da mu ne pružiš zlatnik! A mi smo bili sasvim opljačkani, bez ijednog penija... Ne, ne, to je uvjerljivo, vjeruj mi! Nastavljam priču... Mi smo čekali dok se ti oporaviš. Usput rečeno, nastoj podesiti taj lijepi izgled i, prema potrebi, pokazati svoju ranu, to će stvoriti naročiti utisak!.... Dalje... Čim si se osvijestio i mogao nekako hodati, pješice smo krenuli i nakon nekoliko dana mučnog putovanja stigli do obližnjeg imanja. Glavno je, shvati, dobiti u vremenu; tamo nam se smilovao vlasnik i dao nam konje. Ova je pojedinost važna, milordovi su konji sjajni i bilo bi nam teško da ih prikažemo kao seoske konjiće... Eto! Što misliš o svemu tome? - Trzajem glave odbacila je jednu pletenicu koja joj je pala na lice. - Gledajući na to malo pažljivije, čini se pomalo neuvjerljivim, mada se lani u Londonu pričalo o sličnom događaju; dva su londonska građanina na putu za Nottinigham bila napadnuta zajedno sa svojim slugama i vratili se kući nakon tri mjeseca kad su njihove porodice već načele baštinu! Osim toga, ja poznam kraljicu. Ona će zgrabiti vijest koju joj nosim kao kokoš glistu, a što se ostalog tiče, o tome neće voditi brigu... Deborah je prekinula izlaganje i pokazala na bocu vina koja je stajala na jednoj polici pokraj srebrnog pehara... Craig je uvijek imao običaj da iz njega srkne nekoliko gutljaja kad je odlazio u lov. - Natoči mi, molim te, žedna sam. Ispila je sve odjednom i zakašljucala; blago se rumenilo pojavilo na njenom blijedom licu. - A sada ne zaboravimo najslavnije. Na jednoj postaji, sasvim blizu Coventryja, danas smo slučajno otkrili plan ovih ljudi... Razumije se, ja, ne ti, jer oni govore samo španjolski. Pazi da ne govoriš više nego što treba! Uostalom, ovo je sve u glavnim crtama; večeras, kad se pročuje naš povratak te izazove veliko iznenađenje, neće nas mnogo ni pitati, a sutra?... Njezin glas zadrhta. - Sutra ćemo imati vremena da priču dopunimo. - Deborah uhvati Bigjacka za košulju: - Dakle, jesi li sve ovo zapamtio? Ponovi još jednom! Napregnuvši pamćenje, Biigjack poslušno bez greške, ponovi priču svoje mlade gospodarice.


- Dobro je, zadovoljna sam tobom! - I ona zadovoljno uzdahnu. - Ako te ljudi Walsinghamovi budu podrobno ispitivali, pravi se glupim, i reci da si u mojoj službi, a ja ću se dalje pobrinuti... i ne popuštaj, jesi li čuo? 0 tvojoj spretnosti ovisi tvoja i moja budućnost. Imaj to na umu. - Ona ga prijateljski potapša po ramenu. - Pođi, dragi Bigjack! Naći ćemo se u Londonu. Kad je ostala sama, odlučno se pribrala. Nije to bio trenutak za bilo kakvo ganuće, a kako je već odluku stvorila, žurilo joj se da što prije napusti Gilford. Brzo se uredila koristeći se s ono malo vode što je ostalo u krčagu, uzdjenula kosu nad zatiljkom i obukla svoje jahaće odijelo. Sve je to radila nesvjesno, ne gledajući na stvari oko sebe; izvuče iz kovčega svoju putnu torbu, ponese je do obližnje sobice i u nju smjesti Janine poklone, košulje, četku, praznu bočicu jasminova mirisa i kućnu haljinu... Nekoliko trenutaka gladila je rukom krasnu haljinu od bijele svile, ukrašenu izvezenim ivančicama. Oh, Bože! Kako je još uvijek sretna i bezbrižna... i ona naglo povuče ruku. Ne, neće je ponijeti, nema gdje da je smjesti, osim toga, nije htjela uzeti ništa od onoga što joj je Craig poklonio. Ona je prekidala odnose i ti ljubavni pokloni više joj ne pripadaju. Međutim, nije imala hrabrosti da skine s ruke divan prsten od topaza koji joj je Craig donio iz Londona. Da barem sačuva kakvu uspomenu od njega! Da... o Bože, Bože! Deborah se grčevito uhvati za krevet, obuzeta nekom vrstom vrtoglavice. Suze nikako da poteku, ali je bila uzbuđena, jadna, očajna, jedva suzdržavajući jecaje koji su joj kao kakav teret pritiskivali grudi. Malo je trebalo da napusti sve, i pripreme, i putnu torbu, i odlučnost... Odjednom je otrgla drhtave ruke od pokrivača i pošla, posrćući, kao smrtno ranjena košuta, prema pisaćem stolu, gdje je razvila jedan list, uzela pero i napisala nekoliko riječi... kratak pozdrav, jer nije više imala snage da napiše: »Mili moj, oprostite mi što vas tako napuštam. Dugo sam o tome razmišljala. Tako će biti bolje. Hvala vam na svemu što ste mi pružili. Vaša Deborah« Iz kamenog dvorišta je dopirao veseli topot konjskih kopita. Jedan je pas zalajao, možda Ajax ili Neron. Deborah oprezno proviri kroz prozor. Perez je u pratnji svog riđokosog prijatelja prelazio preko dvorišta. Ona je strpljivo čekala. Nakon nekoliko trenutaka promakla je i treća prilika preko čistine i zamakla u gustu šumu. Tada Deborah zgrabi svoju torbu i, ne okrećući se, brzim korakom iziđe iz sobe. Kad je sišla dolje, uputi se ravno u kuhinju, odakle je dopirao miris šljiva koje su se polako kuhale u dubokom kotlu od bakra. Voda je ključala u kotlu, a kraj stola, na kojem je stajala hrpa brižljivo očišćenog povrća, sjedila je Margrett. Zavrnutih rukava na mršavim rukama, izbrazdanim žilama, s pregačom oko pasa, žustro je perušala jednu gusku s koje je perje naokolo letjelo. Njene lukave oči primijetiše odmah putnu torbu mlade djevojke. Ona se Iecnu. - Kamo to smjerate, gospođice Deborah? Što se dogodilo? - Ništa, dobra moja Margrett... Ništa što bi ti mogla shvatiti. Putujem u London - i stavi pismo pokraj služavke. - Slušaj! Predat ćeš ga prekosutra milordu. - Da ne pravite kakvu glupost? - reče joj sumnjivo se zagledajući u njezino blijedo lice. - Mogu li vam u čemu pomoći?... - Pustila je gusku, obrisala ruke o suknju. - Hoćete li počekati da vam spremim jedan komad?


- Ne, ne! Nisam ni najmanje gladna, vjeruj mi! - Deborah se sagnu, pomilova naborano lice staričino, gurnu joj u kecelju nekoliko zlatnika... To je za tebe! Pazi na svoga gospodara... Prekinuvši Margrettina zahvaljivanja, brzo krenu prema konjušnicama. Sama je osedlala Sarah, riđastu kobilu koju je obično jahala. »Polako, ljepotice moja«, šaptala je ona stavljajući joj uzde, »budi mirna, ti imaš više sreće nego ja! Samo ćeš otići i vratiti se. Dovest će te natrag najbliži skoroteča.« Nekoliko minuta kasnije nestade je u šumi.  Umorna, iscrpljena od nervne razdraženosti, Deborah je stigla kasno uvečer pred Whitehal. Izmučena Sarah, sva u pjeni, umorna kao i Deborah, išla je hodom. Više od dvadeset puta poklecivala je od umora i gotovo se srušila pod njom, pa ju je Deborah ostrugama udarala, umiljatim glasom neprestano poticala tako da je uspjela završiti ovu ludu trku, zaobići Kingstreet i ući kroz vrata koja su vodila u sporedne zgrade. U jednoj od tih zgrada, naklonošću Njezina Veličanstva, uredila je udobno boravište gospođa Tucker. Nije to bio raskošan stan, ukrašen cvijećem i zastrt bogatim svilenim tkaninama... ne! Samo guste baršunaste tamno-crvene zavjese od najboljeg materijala, teško hrastovo pokućstvo, otkupljeno od kakvog uglednog građanina pod stečajem i potamnjelo od starenja, te pod koji se sjao od čistoće i za koji su bile potrebne pustene papuče, prozori s malim crvenim i zelenim oknima kroz koja se teško probijala danja svjetlost, ukratko, izgled pristojnog, imućnog građanskog stana gdje se osjeća prilično blagostanje i gdje čovjek očekuje častan svršetak. Zaustavila se pred vratima i sjahala. Upravo je prolazio jedan sluga pjevuckajući. Okrenuo se, zapanjen izgledom mlade djevojke. Ispod njezine kape izbijale su duge povijene pletenice, haljine su bile blatnjave, a oči... sjale su joj tako divljim sjajem da je prekinuo svoju pjesmu i prišao joj. Ona mu dobaci uzde i nesigurnim korakom pope se uz nekoliko stuba pred zgradom, otvori vrata i sudari se sa sluškinjom koja je dotrčala. - Je li kod kuće gospođa Tucker? - Nije, gospođo. Sada je u kraljevskoj palači. Ali ako... - U redu. Odmah je potraži. Reci joj da je hitno zove gospođica Mason... Radi se o životu i smrti. Neka odmah dođe!... Nemoj se zadržavati na putu jer će te gospodarica izgrditi. - Idem odmah, gospođice, idem - mucala je služavka koja je pohitala želeći da izbjegne tim neugodnostima od strane gospođe Tucker. Prošlo je oko četvrt sata. Odjednom zacviliše šarke na vratima. - Nesretno dijete! Hvala Bogu što si došla! - i pojuri prema njoj onako prsata kakva je bila. - Što se s tobom zbilo? Bila sam na smrt zabrinuta. Deborah je osjetila grižnju savjesti. Ali, kako ju je mogla umiriti kad je skrivala boravište? Ona je vrlo dobro znala da bi je tetka, kad bi doznala gdje je, odmah dovela k sebi s njezinom ili bez njezine volje. - Žao mi je, tetko, da sam vam zadala toliko brige - reče ona tiho. - Sve ću vam ispričati... Ali sada ne smijemo gubiti ni trenutka, jer treba vidjeti kraljicu.


- Kraljicu? Kako se usuđuješ i spomenuti njezino ime! - Usne su joj drhtale od srdžbe. - Sastati se s kraljicom! I to ti pada na pamet?... Jesi li ti svjesna u kakav si nas sos uvalila? - i ona se gorko nasmijala. - Govoreći iskreno, ja ne znam kako ću te izvući iz te neprilike. Njezino Veličanstvo neće ni da čuje o tebi, jedva ako mogu da joj priđem... A ti se, bijednice mala, zavaravaš ludom nadom da ćeš... - Da, da, slutila sam ja - prekide je Deborah. - Sve ću vam objasniti, već sam vam rekla, draga tetko! Ali s njome treba pošto-poto razgovarati... Radije poslušajte... Tada joj ona otkrije Perezov plan. Njezino je pričanje gospođa Tucker popratila s uzvicima zaprepaštenja. - Vidite li - zaključi ona uzrujano - da se ne može čekati do sutra... - Stani malo, pusti me da razmislim... - i tetkino se čelo sad namrštilo, sad razvedrilo od silnog razmišljanja. - Bilo bi pametnije da ja obavijestim Njezino Veličanstvo. Večeras se priređuje svečani ples u čast francuskog ambasadora, ali, lako zato, ja ću se snaći i dostaviti joj preko sluge pisamce; ona će se uzbuditi, ne boj se!... Ti znaš - nadoda ona - ako te Njezino Veličanstvo vidi, ona će, još prije nego ti otvoriš usta, planuti, izgrditi te... možda i otjerati... Ti je poznaš! Ako je ja obavijestim o toj uroti, ona se iz zahvalnosti neće na te naljutiti, baš naprotiv! »... I to će me osloboditi od suvišnih objašnjenja« - pomisli u sebi Deborah. - Vi ste mudriji od mene, draga tetko - skromno će ona. - To je zacijelo bolje. - U kakvom se stanju vraćaš, jadnice moja... a ja nemam vremena da se tobom pozabavim! Loše raspoloženje gospođe Tucker sasvim je nestalo. Njezine hladne oči ponosno su sjale i ona gotovo nježnim pokretom nespretno pomilova rasute uvojke Deborah. - Bolje je, mala moja da ne ostaneš ovdje... ako te slučajno policija bude tražila. Naredit ću da se upregnu kola i Janet će te pratiti do La Fleeta. - Kako želite... i ona rukom prijeđe preko čela - Ja više ne mogu. Ne zaboravite upozoriti Njezino Veličanstvo da Bigjack budno pazi na gostionicu! - Svakako, draga, svakako! Ne uznemiruj se, ja ću se za sve pobrinuti. - Ona se zaogrnu nekim crnim ogrtačem i pažljivo zakopča srebrnu kopču. - Pa dobro! Ja odoh u Dvor. Sutra ćemo duže razgovarati... Sigurno ćeš mi mnogo toga ispričati! Poljubivši na brzinu svoju nećakinju, ona žurno ode. La Fleet! Njezina soba. Deborah je izgubljeno gledala oko sebe. Janet je sve žurno pospremila. Krevet je bio načinjen, čiste plahte prostrte, jorgan presvučen u ružičastu naškrobljenu tkaninu, zavjese spuštene. U uglu je bio radni stol s knjigama, sav ulašten, pokraj njega pisaći stol, lijepi mali komad pokućstva s bakrenim intarzijama, na kome je gorjela svijeća, a koji joj je poklonila tetka za njen petnaesti rođendan, jedini komad pokućstva pomisli ona s negodovanjem - koji je u ovoj kući njoj pripadao. Priđe polako prozoru, pomaknu zavjesu pa je opet spusti. Pred očima joj se ukaza kaskada tamnih krovova... a kroz mrak bi katkad zasinulo drhtavo svjetlo stražarskih fenjera. Kako je bila daleko od brežuljaka okupanih mjesečinom i tihih šuma! Skide kapu s glave, pa haljetak, košulju, i sve to baci na pod. Gotovo je... više joj ne treba jahaće odijelo! Odjednom se svali na


krevet i polugola, ležeći potrbuške, grčevito stiskajući jorgan, briznu u gorak plač.

14. Kraljičino predsoblje. Bože moj! Tko bi mogao pomisliti da je pred tri mjeseca sjedila na ovoj istoj stolici nervozno gužvajući svoju haljinu i s nestrpljenjem očekujući, kao danas, poziv svoje tetke. Deborah se sjetno osmjehnu. Sjećala se s izvjesnim, pomalo prezrivim ganućem svoje nekadašnje bojažljivosti, svoga neiskustva. Tri mjeseca, a koliko promjena u njezinu životu! Po sadašnjoj svojoj sigurnosti, ona je odjednom shvatila koliko je sazrela nakon... Osjećala se starom! Već je deset dana otkad se vratila u London... i potpuno uspjela u svome podvigu... Blackfriars opkoljen Walsinghamovom policijom... Perez i njegovi pomagači uhapšeni... uobičajeni postupak, mučenja, priznanja, brza presuda... i prekjučer smaknuće. Neka Španjolac trune u paklu! Zaželjela mu je to s naročitim zadovoljstvom. Samo je Basilio, ne zna se kako, uspio umaknuti; zbog toga se ona strašno ljutila, ali je naposljetku prestala o tome misliti. Kazna i nagrada... Bigjack, sav ponosan, primio je izravno od gospođe Tucker punu kesu novaca, osobni poklon Njezina Veličanstva, i, potajno, čestitke svoje mlade gospodarice zato što je čuvao tajnu i vjerno iznio priču koju je izmislila bogata mašta Deborah. Međutim, kako je to i predviđala, njezina je tetka bila sretna što se vratila, pa je povjerovala svemu što su joj ispričali i nije ni najmanje sumnjala u istinitost toga, čak se potrudila da to ispripovjedi Elizabeti, što je njezinu nećakinju oslobodilo velikog tereta. Ne! Ona nije imala sebi ništa predbaciti, niti tražiti od Elizabete da shvati zašto nije pobjegla iz Lichtfielda unatoč danoj riječi. To bi bilo besmisleno, kao što bi bilo i to da pokuša objasniti kraljici svoju privrženost Jani, svoju Ijubav prema Davidu, osjećaj poštovanja i zahvalnosti koji ju je vezivao za njenu zakletvu. Zašto zadati udarac tetki, teško oneraspoložiti Njezino Veličanstvo i zauvijek od sebe otuđiti? Ne, najbolje bi bilo šutjeti i sve zaboraviti. Zaboraviti! To je stalno pokušavala. Postojalo je, međutim, drugo jedno sjećanje, uvijek prisutno i živo, milo i nesmiljeno, za koje je znala da će je uvijek mučiti. Ne misliti na Craiga činilo se nemoguće! On je bio stalno prisutan u njenom duhu i ona je uživala u tome da kopka po svojoj bolnoj rani, da se stalno prisjeća njegove nježne bezbrižnosti, njegova podrugljiva smijeha i bezbroj drugih ljubavnih pojedinosti koje su uljepšavale njihove dane. Noću, njeno tijelo, naviklo na ljubav, izazivalo je u njoj s nesmiljenom žestinom sjećanje na njegov strastan zagrljaj, milovanja, poljupce. Da, zaista, ona ga je previše osjećala, morala se protiv toga boriti... ali kako? Nije vidjela zasad lijeka svome zlu. Treći dan nakon Perezova hapšenja, kraljica je otputovala, kako je bilo predviđeno, u svoj dvorac Richmond; sinoć se vratila i kratkim pismom Deborah je bila obaviještena da će je danas primiti njena uzvišena gospodarica. Mlada je djevojka bila jako radoznala jer je gospođa Tucker, pročitavši pismo, tajanstveno šutjela ne htijući zadovoljiti njenu radoznalost.


Odnosi između tetke i nećakinje znatno su se izmijenili. Umjesto krutog autoriteta gospođe Tucker javila se sada izvjesna blagost sa strpljivim razumijevanjem za sve ćudljive promjene, iznenadne nastupe tuge koja je hvatala Deborah nakon njenog povratka. Tetka je bila zanijeta uspjehom svoje nećakinje, njenom inteligencijom, otmjenom pojavom i ljepotom, koja se, kao nekom čarolijom, još više razvila za vrijeme izbivanja mlade djevojke zračeći božanstvenim čarom. Kao da je ta skromna pučanka predosjećala da dolazi kraj njenoj savjetodavnoj ulozi, pa se sada ograničavalo na to da bdi nad njezinim raspoloženjima i da je okružuje brižnom pažnjom. Samo je jednom upitala Deborah odakle joj veliki prsten s topazom na desnoj ruci koji je stalno nosila; ona je, umjesto odgovora, odjednom briznula u plač i napustila sobu... Deborah je zamišljeno okretala prsten na ruci sjećajući se svojih doživljaja kadli se vrata otvoriše. Na vratima, baš prema njoj, obasjana snopom svjetlosti, pojavi se gospođa Tucker s kapicom na glavi. Deborah ustade. U velikoj sobi isticao se raskošan krevet sa zlatnim baldahinom... pa prostrana, blistava kupaonica sa staklenim stropom i srebrnim svijećnjacima... i soba za toaletu. Elizabeta je sjedila za malim stolom od ebanovine, načinjenim u obliku polumjeseca i optočenim srebrom; od srebra je bio i okvir visokog ogledala koji je stajao ispred nje; na sredini stolića bio je poredan toaletni pribor: četke, češljevi, škare, vlasulje, papirići za kovrčanje kose, mirisava i blaga ulja za umjetno dotjerivanje vlasulje. Iza kraljice stajao je nesretni vlasuljar koji se u znoju mučio da željeznom šipkom nakovrča kraljičinu riđu kosu. Uzalud! Njezino je Veličanstvo stalno uvlačilo svoje lijepe ruke u škrinjicu koju je držala na svojim koljenima i iz nje izvlačila krasne zlatne igle, ukrašene dragim kamenjem; kraljica je mahala rukama, klela, smijala se iz svega glasa, izmicala vlasuljaru, privlačila glavu ogledalu, odmjeravala, uspoređivala dojam. Odjednom, baš usred toga dotjerivanja, ugleda Deborah koja je nepomično stajala na vratima i čekala... jedan pokret rukom... vlasuljar i sobarica nestadoše. - Priđi, mala, priđi! Deborah posluša, duboko se pokloni i pri tom joj usne dodirnuše porub kraljevske kućne haljine od teškog crvenog damasta, podstavljenog hermelinom. - Učinila si nam veliku uslugu, kćeri moja. Nisam od onih nezahvalnika koji, čim mine opasnost, zaborave onoga koji ih je obavezao svojom odanošću! To ću ti i dokazati... Tucker, daj mi moju škrinjicu! Bila je to duboka pozlaćena kutija sa sponama od dragulja crvenih kao krv. Ona ju je otvorila. Kutija je imala uske pregrade, obložene baršunom sivoplave boje, u kojima su bili poredani u savršenom redu bezbrojni prstenovi... biseri, dijamanti, rubini, smaragdi, safiri, granati, sve jedan do drugoga, izabrani savršenim ukusom po ljepoti, obliku, boji, sjaju, stvarajući pred zadivljenim očima Deborah blistavu, čarobnu sliku blještavog sjaja. Svaki je od njih imao svoju historiju: bili su to pokloni nekoga grada u znak zahvalnosti, ili velikaša što ih je kraljica počastila svojim posjetom, ili pokloni mnogobrojnih poklisara u znak pažnje iznimnoj Elizabetinoj ličnosti; Njezino Veličanstvo neobično je voljelo nakite i svi su to znali.


Kraljica je ispitivačkim pogledom odmjeravala svaki dragulj, razvrstavajući ih po stolu. Naposljetku je dohvatila jednu kutijicu na dnu te kutije koja je bila obložena crnom, već izlizanom kožom. - Uzmi - pritisnu kopču, izvadi poklon i pruži mladoj djevojci - to ti pripada. Ti nisi od onih osoba koje gledaju na veličinu dragulja, već si, kladila bih se, slična meni i više držiš do osjećaja. - Njezin glas postade čeznutljiv. - Ovaj me prsten podsjeća na najmilije dane moje mladosti. Nosila sam ga onda kad me je moja sestra dala zatvoriti u Tower; pratio me u svim nedaćama moga života; vidjet ćeš, dijete moje, svaki od nas ima teških trenutaka u svome životu, pa želim da te ovaj prsten tada podsjeti na tvoju vladaricu i ispuni te hrabrošću i ustrajnošću jer si ti hrabra djevojka koju jako volim! Te su riječi otkrivale svu dražest Elizabetine lukavosti. Njoj se bilo teško odvojiti od skupocjenog dragulja, pa je uzbudljivim riječima znala prikriti manju vrijednost svoga dara, ali mu i dati vanrednu cijenu... Bio je to običan zlatan prsten, ukrašen malim biserom, s urezanim slovom E. Deborah, sva uzbuđena, nataknu ga na prst klečeći. - Kako da zahvalim Vašem Veličanstvu? Dok budem živjela služeći s odanošću vašoj slavi i vašim interesima, ovaj će prsten biti uvijek sa mnom! - Boga mi, to si lijepo rekla! - i osmijeh joj razotkri lijepe zube koje je prekomjerno uživanje slatkiša načelo. - Čekaj, mala, čekaj... Znaj da sam ti pripremila još jednu milost, mnogo veću... Muža! Da, muža - ponovi ona kojega ti, u tvojim prilikama, nisi mogla ni zamisliti. Deborah se činilo da joj je srce prestalo kucati. - Riječ je o jednom od mojiih velikaša - nastavi kraljica - Rogeru Durhamu, grofu od Norlanda, udovcu, bez djece, četrdesetogodišnjaku. On još ne zna za moju odluku - i odmahnu nemarno svojom bijelom rukom - ali će je prihvatiti, ne boj se, jer ima čvrstih razloga za to, i - nadoveza ona pred zaprepaštenom djevojkom - kako ne želim da te obmanjujem, te ću ti razloge iznijeti... Pred četiri godine, grof se upleo u jednu papističku urotu - i ona uzdahnu - još jednu, kao što vidiš! Bio je uhvaćen i izveden pred Sud lordova, ali njegova sukrivnja nije mogla biti dokazana pa je oslobođen. Po mome naređenju, sada živi u progonstvu, na svojim posjedima, na sjeveru. Znam da će sve učiniti samo da ublaži ovu nemilost, čak i to da sklopi brak sa ženom iz nižih društvenih slojeva - i ona se podrugljivo osmjehnu. - Taj prokleti Roger, zamisli, mrzi ladanjski život! Predložit ću mu slijedeći ugovor: neka te vjenča po mome odobrenju, pa će moći slobodno u London! Moj zahtjev i njegove želje se slažu, pa neće biti problema s njegove strane. Što se tebe tiče, draga moja, ja mislim, to se samo po sebi razumije, da moj prijedlog cijeniš. Ti si siromašna, nisi plemenita roda, a tvoj budući muž je plemić, još mlad, bogat, što je samo po sebi dobro... Gospode! Treba biti lud pa se kolebati između ove izvanredne perspektive i nepovoljne sudbine koja te čeka ako ovu priliku odbiješ - završi ona s izvjesnom jetkošću, jer je očekivala da će Deborah biti oduševljena i pokazati neizmjernu zahvalnost, a vidjela je kako sve više blijedi što je ona više otkrivala svoj plan. - Vaše Veličanstvo je neobično plemenito - promuca ona - ali je prijedlog tako iznenadan, tako nevjerojatan...! - To je točno, ima razloga što si iznenađena - blaže prihvati Elizabeta. - Imaš vremena do sutra razmisliti... Još nešto! Da poštedimo grofovu osjetljivost, tvoje rodbinske veze s Tuckerovom treba prešutjeti; ti ćeš se naprosto uživjeti


u ulogu mlade gospođice s La Fleeta, iz pristojne porodice, koja je ostala bez roditelja, o kojoj ću ja, kad bude trebalo, dati potrebne podatke. Osim toga, da tvoj suprug ne dobije lošu sliku o tebi, doznačit ću ti malu godišnju plaću. - Oh! Vaše Veličanstvo... - Šuti, šuti! Svaka se nagrada stječe zaslugama i ti moraš znati da su me na ovu odluku naveli drugi razlozi, a ne samo želja da nagradim tvoju revnost u službi! Dohvatila je sa stola krasnu sedefastu bombonijeru, ukrašenu biserima, otvorila i izvadila nekakav ljubičasti slatkiš koji je pohlepno pojela, a zatim kolač od šljiva, pa je nastavila punim ustima igrajući se kutijom s bombonima: - Nije to dobro, znaš, za kraljevinu i našu sigurnost kad jedna pomalo usijana glava izbjegne našem nadzoru. Norland će u našoj blizini biti sto puta ljubazniji nego na svojim pašnjacima kao usamljeni medvjed... pa više neće tražiti izliku za mrske veze! U tome mi, mala moja, možeš biti od koristi. Dijeleći krevet i to s jednim čovjekom, inteligentna, vješta žena može preduhitriti nepromišljene postupke koje bi ovaj mogao počiniti. Osim toga - i njene oči lukavo zasvijetliše - nije mi krivo da na Dvoru imam povjerljivu osobu, u vidu mlade prostodušne žene, koja ne pripada jednoj kasti i koja će me sigurno obavještavati o svim mogućim spletkama koje se tamo pletu. - Ona odlučno zaklopi kutiju... - Sada možeš poći! Dobro odvagni moje riječi i sama ocijeni da li možeš prihvatiti tu obavezu. Okrenula je ostarjelo lice, nestrpljivo pozvonila zvoncem... Njezin se gromki glas stopio sa tankim cilikom zvonceta kojim je dozivala svoje dvorkinje. Ne osvrćući se više na Deborah, ona se sva unijela, namrštivši obrve, u složeno izbiranje svoga nakita. Deborah je natraške izašla... Da je na stratištu, ne bi se mogla sjetiti kojim ju je putem Bigjarak doveo u La Fleet. Kako to nije bila, ležala je na krevetu, daleko od bilo čijeg pogleda, u svom omiljenom položaju, s rukama na zatiljku, pokušavajući srediti svoje misli... Kraljica, taj čuveni grof od Norlanda, Craig, sve se to ispreplelo u paklenskom kolopletu misli, koje su se sudarale, miješale, a da nikako nije uspijevala izdvojiti nijednu jasniju misao. Okrenula se na trbuh, ispružila ruku tražeći naslijepo ispod kreveta bocu španjolskog vina koju je, vraćajući se, bila uzela iz smočnice. Natočila je punu čašu i žudno ispila. Vino je povoljno djelovalo. Dosta je gluposti... razmislimo! Osjećala je da je nadošao odlučan trenutak njezina života, kako se to događa, barem jednom, svakome od nas kad se nađe na raskršću i kada više nema uzmaka. Ili lijevo ili desno, drugog izlaza nema. Trebalo je izabrati jedan od dvaju puteva: prvi je vodio častima, drugi neuglednom životu. Izbor se činio lakim, ali je Deborah grozničavo odmjeravala koristi i štetu. Ako prihvati, ostvarit će svoje mladenačke snove... uvrstiti se među velikaške slojeve, uživati u svim privilegijama, bogatstvu, moći, što pripada samo bogatima, a nije dopušteno siromašnima... Grof od Norlanda? Deborah slegnu ramenima. Nikad ga nije vidjela, ali, naposljetku, koja djevojka, osim onih među običnim pukom, može slobodno izabrati svoga budućeg muža? Često se dogodi da ga upoznaju tek na dan svadbe. On ili netko drugi... ne spominjući onog jedinog... svi su muškarci jednaki! Ljepotici kakva je ona neće


biti teško pridobiti toga pustinjaka koji će brzo zaboraviti da je to vjenčanje prisilno. Ako odbije, izgubit će naklonost Njezina Veličanstva, što joj je jasno već dala na znanje. Sasvim je sigurno da će u tom slučaju ostati među najnižima odakle se više nikad neće izvući. Razmišljala je o tome grizući nokte. Posljednje kraljičine riječi malo su je pecnule; ono što joj je predlagala bilo je obično špijuniranje. U redu! Kako se grof bude ponašao, tako će i postupiti. Što se tiče dvorjanika, ako pokažu uvredljive namjere prema Elizabeti, ona će izvršiti svoju dužnost i dostaviti ih. Odjednom joj pade na um čudna misao. Njezino Veličanstvo nije ni jednom riječi spomenulo Mariju Stuart; nije to ni zamijetila u svojoj smetenosti... možda je tako i bolje. Vjerojatno kraljica nije to ni spominjala zbog prečih briga, to više što joj je o tome viđenju u Chartleyu sigurno pričala gospođa Tucker, a nakon toga zbilo se mnogo događaja, pa je to izgubilo od svoga značenja... osim za nju, Deborah! Kamo sreće da nikada nije kročila nogom u Chartley, kamo sreće da nikada nije... oh, Bože! To je u njoj izazvalo još mučnija razmišljanja. Ako čovjek hladnije razmisli, nije bilo razloga da radosno ne prihvati ovu neobičnu priliku koja joj se pružila. Zašto onda ove hladne ruke koje grčevito gužvaju plahtu, zašto ova teška utučenost, ova tjeskoba u srcu? Nije znala razloga, ali je hrabro uklonila iz svojih misli jedinu ozbiljnu zapreku koja se protivila grofu od Norlanda. Iz grudi joj se ote jecaj, glavu je očajnički izvrtala, a uzdjenuta kosa rasula se u zlatnim valovima po udubljenom jastuku... Oh, Craig! Craig! Divna ljubavi! Ako se uda, izgubit će i posljednju nadu koju je potajno u sebi podržavala. Nikada više neće moći žudjeti za njegovim nježnim i strasnim poljupcima, nikada više uspostaviti strasnu vezu. Zašto nije zauvijek sačuvao prema njoj onu naklonost za koju je priznao da je nije osjećao ni prema jednoj drugoj? Ona bi mu pustila punu slobodu, da, punu slobodu... samo da se nađu katkada zajedno, da se nauživa njegovih poljubaca do mile volje!... Ona bi ga čekala, vjerna, nasmijana, okružena krasnom djecom sa crnim kovrčama... njihovom djecom, Craigovom djecom. Osjetila je mukli bol u utrobi... Odjednom se uspravi, prijeđe rukom preko lica, sva se skameni i pogled joj se ukoči. Možda se baš zbog toga i nije oženio s njome? 0 Bože! Sada je bila u to sigurna, to je bio jedini razlog... On se nije usuđivao da joj to otvoreno kaže smatrajući da je dovoljno odrasla da sama uvidi razliku koja ih razdvaja. Dakle, lord Belgham, mlađi sin markiza od Gilforda, morao je osigurati svoje potomstvo ženidbom iz velikaških krugova! Gorko je zaplakala. Bila je vrlo naivna kad nije vidjela ono što je bilo očevidno. Da, za provod je savršeno odgovarala. Bila je ljupka i podatna, ali za jednog milorda samo prolazni hir, mahnita želja, kako je to natuknula ona djevojčura Penelopa koja kalja rod Gilfordovih. Deborah je usplamtjela srdžbom, koja je malo pomalo njenu tugu pretvorila u borbeno i zloćudno raspoloženje. E pa dobro, kad je već tako, pokazat će ona tim velikašima, sputanim predrasudama, da ima sposobnosti da se časno nosi s njima... možda je njezina krv drukčija od njihove, ali se zato nije smatrala manje vrijednom od njih! Ponosno je uspravila glavu. Obrazi joj bijahu vlažni od suza, ali su joj oči, suhe i odlučne, sjale izazovnim sjajem... Bit će grofica od Norlanda!


Kocka je bila bačena! Sudbina, zagonetna pod svojom maskom primamljivih obećanja, zgrabila je Deborah, koja je drhtala od prkosa, i gonila na put koji joj je od početka odredila… krasna aleja, posuta zlatnom prašinom, koja je postepeno vodila do zanosnih vrhova; ali obronci bijahu strmi, provalije duboke, pogrešan korak sudbonosan, a pod varavim sjajem zlata skrivale se smrtonosne zamke.


DRUGI DIO

VJENČANJE


15. Snježne pahuljice, nošene zamasima vjetra, kovitlale su se napolju mekano padajući na zemlju i začas se pretvarale u prljavo žućkasto blato koje je prekrivalo ulicu. U daljini su promicale nejasne prilike gazeći nesigurnim koracima po lapavici. I konji su jedva odmicali pod snijegom, zablaćeni sve do slabina, uprskani prljavom lapavicom, pa su s ulice dopirale psovke prolaznika i bijesno pucketanje bičeva. London, sav u sivilu, pružao je početkom siječnja vrlo neugodnu sliku. Deborah je, tužno uzdahnuvši, napustila prozor i prišla kaminu. Bilo joj je hladno. Kamin, na sreću, nije bio prilagođen za upotrebu ugljena, koji je bio u velikoj modi, pa su cjepanice veselo pucketale na vatri dajući prisnu toplinu sobi. Privukla je stolac, sjela pokraj vatre, raširivši pažljivo svoju baršunastu suknju sa svitkom, koja je zvonasto padala oko nje. Bluza, neka vrsta kratkog kaputa od iste tkanine, koja je trokutasto padala preko pasa, isticala je skladne oblike njezinih grudi, vitak struk, još više utanjen steznikom. Ramena široko istaknuta prelazila su u široke, duge, omašne rukave koji su na kraju završavali porubom od samurovine. Izrez oko vrata bio je četverouglat otkrivajući razrez na grudima. Čipkast visok ovratnik, vrlo ukrućen, laka zlaćana mreža koja joj je podržavala gusto uvijenu valovitu kosu - iako je posljednja moda propisivala kratku, ona nikako nije htjela žrtvovati svoju krasnu kosu - dijamantne naušnice, trostruki niz bisera dopunjavali su njezinu toaletu. Bila se uredila za Whitehall i čekala Bigjacka. Pogled joj pade na bogat ogrtač od samurovine nemarno prebačen preko kreveta. To je bio poklon... točnije, posudba od strane grofa. Ogrtač je pripadao prvoj grofici od Norlanda, kao i dragulji koje joj je odobrio da nosi. Da, on je u tome bio vrlo darežljiv, ali riječi kojima je to popratio nisu bile nimalo ljubazne: - Gospođo - izjavio je on hladno, kako je to uvijek činio u razgovoru s njome vi ćete s razlogom shvatiti kako se ne mogu dičiti ovom našom vezom, ali, kako vi sada nosite moje ime, ja želim da barem vaš izgled bude doličan. Vi ćete navesti svotu potrebnu za vaše oblačenje... Što se tiče prikladnog nakita, bit će dovoljni nakiti moje pokojne žene. Deborah još jednom uzdahnu. Tek je prošao mjesec dana otkako se udala, već je izgubila svaku nadu da privuče grofa. Govoreći iskreno, ta ju je želja sada sasvim prošla...Tri dana nakon njezina viđenja s Elizabetom, kraljevski je glasnik otputovao na sjever. Tjedan dana kasnije grof od Norlanda vratio se u prijestonicu; pratio ga je velik broj posluge s konjima, psima i kolima. Čim je stigao, pošto je pozdravio svoju vladaricu, prva mu je briga bila da obnovi krasan dom Norlandovih u Drury Laneu, blizu Stranda. To je bilo porodično vlasništvo iz prošlog stoljeća, veliko zdanje na dva kata, građeno od klesanog kamena, pokriveno pločicama od škriljevca, sa šest trokutastih zabata koji su na vrhu završavali prekrasnim ukrasima. Grof je nakon svog prvog vjenčanja dao da se izvedu sve potrebne preinake na zdanju, koje su odgovarale ondašnjem ukusu. Na pročeljima zgrade široki prozori bili su ostakljeni - što je u ono vrijeme značilo pravi raskoš - glavne


dvorane imale su velike kamine i udobno pokućstvo koje je zamijenilo staro. Iza kuće uređen je talijanski park, štenara i konjušnica. Nakon izgona vlasnika zdanja, u zgradu se uselila prašina, vlaga, gamad i miševi, pa je Norlandov dom zahtijevao ozbiljnu obnovu. U želji za što bržim popravkom i udobnim stanovanjem - u čemu je pokazivao nastranost stare usidjelice - grof je mučio i kinjio zidare, pokrivače krovova, pećare, soboslikare, tapetare, vrtlare, tako da je pet tjedana nakon njegova povratka stan bio spreman da primi drugu groficu od Norlanda. Na dan samog vjenčanja, njezin je muž hladno upozorio Deborah da će svaki od njih imati posebne odaje zbog uzajamne udobnosti. - To vjekovno ludovanje ljudi, gospodara i slugu, da se trpaju i gomilaju, uvijek mi je bilo odvratno! Hvala Bogu, to se prostaštvo sve više gubi u naše vrijeme i svaki, malo pomalo, stječe svoju udobnost. To ćemo, draga moja, učiniti i nas dvoje. Odaje Deborah sastojale su se od njezine spavaće sobe, sobe za dnevni boravak, kupaonice i rušnice. Sve su te sobe bile obložene sve do stropa štukaturom u simetričnim šarama, a svaka je soba bila svijetla i prostrana prema svojoj namjeni. Spavaću sobu su krasile lijepe svjetlozelene zavjese od damasta, tri stolice s prevlakom od baršuna trešnjeve boje, veliki krevet sa drvenim stupovima obloženim slonovinom. Iz ove sobe ulazilo se ravno u sobu za dnevni boravak, koja je bila odvojena običnim zastorom. U njoj je sva drvenarija bila medene boje, naslonjač s araškim čipkama, jedna lijepa komoda francuske izradbe i krasno venecijansko ogledalo s ukusnom pozlatom. Pod je bio popločen bijelim pločicama po kojima su sluškinje stalno prosipale mirisni ružmarin ili lavandu da bi zaštitile noge od hladnih pločica i ugodnim mirisom ispunile zrak. Treba ipak biti pravedan! Grof je sve lijepo uredio i Deborah je morala priznati da se prema njoj ponašao savršenom uglađenošću. Što je i mogla, zapravo, više očekivati, kad se zna pod kakvim je uvjetima ušla u Norlandovu kuću? Međutim ta je njegova uglađenost ostavljala na nju hladan utisak. Ledena učtivost - takvo je bilo ponašanje njezina muža! Ali on nije imao ništa od onih grubih sjevernjaka, lica crvena kao komad govedine, željnih surovih doživljaja, gromka glasa, upaljivih kao vlat kučine u dodiru s varnicom. Ne! Londonski ga je život, naprotiv, nevjerojatno uljudio, a to je mladoj ženi često smetalo. Da je bila u odnosu s kojom osvetoljubivom osobom, koja bi joj gnjevno izrekla sve što joj je na srcu, ona bi možda prihvatila tu slabu stranu. Na nesreću, gnjev i prezir grofa od Norlanda zaklanjali su se iza hladne smirenosti, učtiva ponašanja, protiv čega, toga je bila svjesna, nije bilo nikakve pomoći; ne bi se moglo reći da je on bio neosjetljiv prema njezinim čarima, ali u tim kratkim trenucima fizičkih dodira, Deborah je imala užasan osjećaj da je... da! kip od voska... lutka bez duše, kojom se služio savršenom ravnodušnošću smatrajući je kao časovito i prikladno oruđe svojih prohtjeva. Svake je noći dolazio da se koristi svojim bračnim pravom... Hvala Bogu, samo nekoliko trenutaka, tako da su ovi kratki dodiri imali, zapravo, prednost u tome što su bili nevjerojatno brzi. Očito je bilo da on ne želi trošiti svoje vrijeme u milovanjima, pa je išao ravno k cilju, kao muškarac kome je sasvim svejedno da li njegova drugarica osjeća užitak ili ne, smatrajući da je ona dovoljno zadovoljena već time što je on zadovoljan. Ti kratki zagrljaji ispunjavali su Deborah dubokim gađenjem na svoga druga i na


samu sebe. Koliko je ljubavni odnos s Craigom bio čin ispunjen ljepotom, najčistiji na svijetu, toliko je košćati dodir njezina muža, mehanička pravilnost njegove obljube, izazivala u njoj odvratnost koju je teško savladavala. Kada je pristala na Elizabetin prijedlog, nije mnogo razmišljala o tom vidu pogodbe: to joj je, tako reći, sasvim izmaklo. Uostalom, to je, inače, bila jedna strana odnosa, o čemu se, osim u izuzetnom slučaju, malo brige vodilo. Bralk i strast nisu išli zajedno, to se gotovo smatralo nepristojnošću... prostaštvom koje je prepušteno puku. Ali se s druge strane braku pridavalo ozbiljno obilježje, kao nekom osiguranju na kome se stvaralo blagostanje i potomstvo! Na tome se, uostalom, zasnivao dobar brak. Čim je brak bio sklopljen prešutnim sporazumom, suprug se vraćao svojim ljubavnicama, a žena, kada ju je želja spopadala, birala je potajno ljubavnika pogodnog da je uputi u ljubavne užitke o kojima se pjevalo u pjesmama, užitke koje joj je bez ikakva stida otkrio nestrpljiv i sebičan muž, siguran u svoja prava. Sve u svemu, Deborah se nije mogla žaliti, takva je bila sudbina i drugih žena. Da, ali je ona to doživjela obrnuto, najprije ljubavnik, a onda muž. Znajući dobro što je Ijubav, ona je dovodila u vezu s grofom sve ono što je bilo ponižavajuće u tim odnosima. Pa ipak, što je ona u tome mogla? Ništa, osim da mu se podvrgne na najpristojniji mogući način... stegnuvši noge brojeći u sebi sekunde! Kakav je bio čovjek za koga se udala? Imao je četrdeset osam godina, mršav, prosijed, visok, blijeda lica; oči, s rijetkim trepavicama, stroge sivocrne, lice nalik na konjsko, na kome se isticao dug nos; samo su mu usta odisala životom: rumena, sjajna, na koja su padali brci, brada prosijeda, oštra i potkresana. Da bi ovaj ružan opis bio nepristran, treba napomenuti da mu je držanje bilo ponosito, elegancija prirodna, koju je znao podržati sigurnim ukusom i otmjenošću velikog gospodina. Roger Durham, grof od Norlanda, pripadao je moćnoj porodici sa sjevera. Gorljivi katolici, Norlandi su se nerado priklonili Reformaciji. Za vladavine Marije Tudor oni su se ponovo vratili svojoj pravoj vjeri. Godine 1556. umro je stari grof Andrew, a za njime i njegova supruga, stariji sin i dvije kćeri, pokošeni zloćudnom kugom. Mlađi sin Roger ostao je jedini baštinik ogromnog posjeda sjeverno od Trenta. Kad je Elizabeta stupila na prijestolje, mladić je došao da izrazi svoju podaničku vjernost vladarici. Bilo mu je tada sedamnaest godina. Živeći u kraju nepreglednih pustolina i šuma, ispresijecanih vlažnim močvarama, u stalnoj magli, priviknut na gotovo usamljenički život, London mu se učinio kao začarani grad svojim sjajnim priredbama, bučnom veselošću, raskošnim stanovima, lijepim i lakim ženama. Trebalo je da ostane u Londonu tjedan dana, a on se stalno zadržao prepustivši svome upravitelju brigu oko posjeda. Jednom godišnje svratio bi nakratko, pregledao račune, pokupio dohodak... bogat dohodak. Mada su pustoline bile strašno zapuštene i seljak dobivao samo pregršt repe po glavi, ipak su ta beskrajna prostranstva bila pogodna za uzgoj konja i ovaca, naročito ovih posljednjih koje su zbog sve veće trgovine vunom donosile pravo bogatstvo. U trideset petoj godini sklopio je sjajan brak. Njegova prva žena, čudno neko biće, umrla je 1581. ne ostavivši za sobom poroda, a da nije bila oplakana. Godinu dana kasnije njegovo je ime bilo upleteno u jednu manju urotu velikaša, više zbog poznatog vjerskog uvjerenja njegove porodice nego iz stvarnog učešća; bio je oslobođen, ali prognan.


To je za Rogera bila potpuna propast od koje se nikad nije oporavio. Sve što je u njemu bilo čestitog, ljubaznog i veselog nestalo je zauvijek. Prošle su četiri ubitačne godine... u čamotinji dosade, ogorčenju, stalnom žaljenju pred nekoliko svojih gostiju koji su se okupili da ublaže njegovu strašnu osamljenost. Žalio je za lagodnim životom, koji mu je glupo izmaknuo. Pogodba, koju mu je predložila kraljica, došla je u pravi čas da ga izvuče iz očajnog stanja. Zatvorivši se u svoje odaje, dva se dana u sebi borio protiv naslijeđenih shvaćanja o plemenitoj krvi; protiv krutih tradicija, nesvjesno mu pomogao i turobni okvir njegove okoline i prekomjerna želja za Londonom. Iskušenje je bilo jače od njegova ponosa i on je brzo podlegao; međutim, on nikada nije mogao oprostiti ni Elizabeti, ni novoj grofici od Norlanda, što su nesvjesno pokazali što biva od čovjeka koji je kadar žrtvovati sav svoj ponos za užitke ovoga svijeta. Na njegovo veliko čuđenje on nije više u tim užicima nalazio istu slast nakon svoga povratka, niti se osjećao ugodno; ljudi su se promijenili, a i on sam, a bučna grupa, koja je pod vodstvom mladoga demona grofa Essexa davala ton Whitehallu, nikako nije odgovarala osjećanju mržnje koja ga je izjedala. Zato je najčešće puštao Deborah da tamo ide sama... Nepomućen mir njegova doma, društvo njegovih pasa, dugotrajna sijela sa starim prijateljima, dodvaranja čankoliza koja su godila njegovoj gorčini, to su bila njegova trenutna zadovoljstva. Mlada žena se trgnu. Jedna služavka s bijelom kapicom na glavi stajala je ispred nje. - Vaša Milosti! - kako je to godilo Deborah svaki put kad bi je tako oslovili neka oprosti Vaša Milosti, ja sam kucala ali... - Nisam te čula. Što je, mala? - Tiče se Bigjacka, Vaša Milosti... s ovim prokletim vremenom popustio je jedan od hamova, pa vas molim da se malo strpite. - Reci mu da požuri... Gospode! Ta neću valjda čitav dan ostati zatvorena u ovoj sobi! - Reći ću mu, Vaša Milosti. - Stavi nekoliko cjepanica na vatru - hladno je! Sluškinja se poklonila uz blagi pregib koljena, pri čemu joj kecelja veselo zalepršala, a zatim je izišla. Kako je dosadno to čekanje! Ona priđe prozoru, rukom obrisa okno zamagljeno parom i pogleda napolje... Snijeg je još padao. Bila bi ludost jahati u ovakvoj haljini! Treba počekati kočiju. Deborah se zadovoljno osmjehinu. Ta kočija je prava dragocjenost. Nije to bilo teško vozilo kakvim se služio grof kad je putovao, već gizdava mala kočija za dvije osobe, naručena izričito za nju, za njenu isključivu upotrebu, sva obložena crvenim baršunom; sa zavjesama od kože s pozlaćenim resama i četiri bijele nojeve perjanice koje su na krovu drsko vijale! Vratila se kaminu i sjela. Što da radi u ovom dosadnom i tihom stanu? Osim njezinih odaja, koje su joj postale prisne, sve ostalo u kući bilo joj je tuđe. Ona se u njoj osjećala izgubljena, prešutno primljena... kao kakva tuđinka preko volje prihvaćena, ali nikako kao gospodarica kuće. Slegnu ramenima. Na primjer, taj Fletch, upravitelj kuće. Sam način na koji bi je ponekad pogledao kao da je pokazivao kako on vrlo dobro zna za njeno porijeklo, čak i za broj košulja što ih je imala


prije nego što je kročila nogom u Norland House! Njegovoj izvanrednoj uslužnosti, učtivosti nije se moglo ništa predbaciti!... Ali nikada je nije zapitao ni za jedan savjet ili podvrgnuo njezinoj ocjeni i najneznatniju sugestiju. Ne! Sve upute izravno je tražio od grofa i, odbijajući smjerno neke pokušaje mlade žene da se nametne, činilo se da je za njega bilo pitanje časti postupati s njome kao s prolaznom gošćom. Sad se na to navikla, gotovo joj je bilo svejedno; neka upravlja poslugom kako hoće, neće valjda ona preuzeti tu dužnost!... Što se tiče vrlo uglađene drskosti koju je poprimio od gospodara pomalo mu je i sličio - uzalud mu posao, ostat će zauvijek sluga! Uostalom, ima ona Bigjacka, koga je uspjela namjestiti, Bigjacka koji ju je posvuda pratio kao vjeran pas i čije bezazleno rumeno lice, što je odisalo ljubavlju, bijaše za nju nagrada za bezbroj sitnih neugodnosti što ih je njezino samoljublje doživjelo preko dana. Kako, do đavola, ispuniti svoje vrijeme? Odjednom joj pade na pamet jedna misao. Prekjučer je dopremljena velebna postelja njezina muža, zaista prekrasan komad pokućstva, koji je, kako se čini, stajao ogromnu svotu od 1,150 livara! Za vrijeme večere, grof, učtivo raspoložen, udostojao se da s njome malo porazgovara, pa je dugo govorio o ljepoti kreveta, hvaleći kao dobar poznavalac njegove stupove od izrezbarene hrastovine, nebnicu od svjetloplave svile, zavjese protkane zlatnim nitima, pokrivače obrubljene vrlo bogatim vezivom... i još koješta, na što Deborah nije začas obratila pažnju, jer je mislila na divljenje što će ga izazvati njezina nova haljina. Kako je bila bez posla, a nagledala se u ogledalu, odjednom je postala radoznala htijući da vidi to čudo od kreveta. Ustala je, prebacila preko ramena ogrtač od samurovine i izišla iz sobe. Prošla je kroz labirint hodnika... popela se uz stubište, i kroz posljednji hodnik, osvijetljen bakrenim svijećnjacima, stigla u južno krilo, vlastiti posjed njezina muža. Susrela je nekoliko služavki koje su se začuđeno okretale: »Otkuda ovdje Njezina Milost! Čudnovato! Tako nešto još se nije dogodilo!« Potajno su se ogledavale za njom i ona je osjetila njihovu nijemu osudu. Bilo joj je malo neugodno, ali se odmah priibrala. Uostalom, nije joj grof izričito zabranio pristup... a u ove doba on je obično odlazio u štenaru, pa mu neće smetati. Brzo je prešla preko velikog predsoblja, ušla u jednu dvoranu koja je bila sva obložena drvetom, u kojoj je stajao velik četvrtast stol sa zemaljskim globusom učvršćenim obručem od mesinga... vjerojatno pisaći stol. Nasuprot bijaše biblioteka, puna knjiga, pred kojom se udivljeno zaustavila. Bože dragi! Što je divan uvez! Oprezno je dohvatila jednu ili dvije knjige, dodirujući kopče na knjigama optočene draguljima... primijetila je vrata i gurnula ih... pojavilo se usko predvorje... pa još jedna vrata koja je bez oklijevanja otvorila. Uzvik zaprepaštenja ote joj se iz usta. Bila je to, kako je i pretpostavljala, spavaća soba, ali nije slutila da će ugledati prizor koji joj se pred očima pružio. Ugledala je ženski lik prevaljen preko kreveta sa zadignutom suknjom sve do pojasa, s raširenim nogama koje su dodirivale pod, a iznad je stajao grof, pognut, sa spuštenim hlačama, vršeći obljubu brzim pokretima. Deborah je uzviknula. On se naglo odvojio od te žene, žurno podigao hlače i pojurio prema Deborah koja se od gađenja okrenula da pobjegne. - Kakva drskost, gospođo! - vikao je on hvatajući Deborah za ruku. - Kako ste


se usudili da prijeđete prag ovih odaja bez moje dozvole? Činilo se da je pomalo izgubio svoj poslovičan mir. - Pustite me - i ona se otrgnu. - Takav način razgovora sa mnom vrlo je drzak, gospodine! - Deborah se podrugljivo osmjehnu... - Nije li ovaj kruti način pomalo čudan s obzirom na vaše nepristojno ponašanje? - Gospođo! - Samo dvije riječi, dragi grofe, i ja se povlačim. Svađa iz ljubomore između nas bila bi krajnje smiješna, pa vas molim da ne shvatite loše moje riječi. Vaše me nastranosti malo zanimaju, ali biste morali biti, čini mi se, toliko delikatni da ih se klonite pod našim krovom. Grofove se oči uzmutiiše od bijesa. - Naš krov! Znajte gospođo, da sam ja ovdje jedini gospodar i da ću to ostati. Bogamu! Vi ste nečuveno bezobrazni! Zar ste zaboravili pod kakvom ste pogodbom ovamo došli? - Nisam zaboravila! Međutim, dozvolite da vas podsjetim, vi ste tu pogodbu bez ustezanja potpisali. Izvolite poštovati uvjete i dostojno se ponašati prema meni! Grof prijeđe rukom preko lica. - Smatram da je bolje pri tome ostati - progovori on svladavajući se s naporom. - Nastojmo živjeti u skladu i nemojte se miješati u moje osobne stvari. Bit će to bolje za naše buduće razumijevanje... A sada, mogu li vas zamoliti da iziđete? - Vrlo rado, gospodine! Dosta sam vidjela i čula... Uza sve to, prije nego se oprostim, hoćete li mi dopustiti jedan savjet? - Što želite reći? - Na vašem mjestu, više bih pripazila na izbor svojih partnera - i ona glavom pokaza na ženu koja je uplašeno sjedila na krevetu, spustivši suknju, pokrila lice rukama i ridala. - Čini mi se da to stvorenje nema razloga da tako plače. Ukoliko to ne znate, u ljubavi vruća krv pruža više zadovoljstva. Vaša sam službenica, gospodine! Izašla je iz sobe namjerno polako s ironičnim osmijehom koji je otkrivao njene sitne bijele zube. Grof je stajao nepomično, izobličen od mržnje, gledajući na vrata koja je za sobom bučno zatvorila. - Doći će dan kada ćeš se kajati zbog svoje drskosti, odvratna ženko! prosikta kroz zube. Svinja! bukvan! bestidnik!... Nije našla u svom rječniku dovoljno pogrdnih riječi kako da nazove svog kukavnog muža. Sva je kipjela od bijesa! Ne! Nije to bilo zbog njegove nevjernosti. Kamo sreće da svake večeri juri te jadne žene! Bar bi ona imala mira... Ali ovdje, u grofovskom domu, na očigled služinčadi, pa da je ovako izvrgne ruglu! Bilo je to previše! Jednom je rukom pritiskivala drhtave grudi, a drugom zgrabila porculansku bombonijeru s police i tresnula njome o pod. Ovaj pokret i tresak bombonijere koja se razbila pred njenim nogama malo su je smirili... Odmah joj je bilo jasno što bi trebalo učiniti. Bila bi, doista, posljednja među glupačama kada ne bi uzvratila istom mjerom tom prostaku. Gospode, koliko li je samo galantnih ponuda primila u


posljednji mjesec dana! Sve od milovidnih, ljubaznih mladića, lijepih po obličju, koji su na koljenima molili za njenu naklonost... Bila je zaista bedasta što se čuvala za ovo strašilo... štoviše, to bi joj dobro činilo, ako ništa drugo a ono iz higijenskih razloga! Njene bolne grudi tražile su milovanja, a njeno tijelo, to je jako osjećala, čeznulo je za snažnim zagrljajem... Loše je spavala, slabo jela i bila tako nervozna da bi joj to moglo pokvariti boju lica. Što se tiče prošlosti... ona prkosno trgnu ramenima, neka joj o tome više ne govore, on je za nju mrtav! I kao da je htjela od sebe otjerati uspomene, stala se brzo prisjećati lijepih mladića koji su od nje očekivali samo mali poticaj za... Koga među njima odabrati? Njen je izbor bio brz, kao da je nesvjesno već unaprijed odlučila, i razvukavši puteno svoja punačka i nježna usta, ona se veselo osmjehnu zbog iznenadnog izbora Jamesa Raindolpha.

16. U rano poslijepodne već je Whitehall brujao od uzvanika. Pod stropom od skupocjenog drveta, u dvoranama obloženim grimiznim baršunom i srebrom izvezanim tkaninama, iza prekrasnih zaslonaca s flamanskim tapetama, stvarale su se grupice dvorjanika, razgovarale se i šetale. Sluge još nisu bile postavile stolove za igru, ni glazbenici uskladili svoje lutnje, viole i starinske glasovire. To je bio trenutak za ljubazne razgovore, spletke, ogovaranja i brbljanje, koje je svatko s užitkom podržavao kako bi ispunio vrijeme dokolice. Bučna svečanost otpočet će kasnije kada Njezimo Veličanstvo stigne i otvori veselu i zanosnu zabavu u društvu gostiju. Dvije su dame ćaskale sjedeći na klupi s blistavim draguljnim ogrlicama oko vrata, narukvicama i prstenjem na rukama. - Imate li kakvih vijesti, draga Penelopo, od vašeg djevera? - pitala je prva, neka dražesna brineta, čija se mlječna put i krupne zelene oči savršeno slagale s njenom haljinom od zelene svile. - Da, baš smo našli njegovo pismo jučer pri povratku - rastreseno odgovori druga. Kao da je nekoga očekivala i neprestano je pogledavala prema kraju galerije. - Craig vas pozdravlja, predraga moja, pa mislim... - ona naglo prestade. Recite mi, Cynthia, koja je ono mlada osoba, pokraj stupa, koja se razgovara s Raleighom i lordom Duncanom? Čini mi se da je ne poznam. - Ah, da... bili ste odsutni! Dakle, draga prijateljice, pazite dobro, to je nova grofica od Norlanda! - Što? Čula sam, naime, da nam se grof vratio, ali nisam znala da se oženio. U našem Londonu uvijek ima toliko uzbudljivih iznenađenja. - I ona potrese svojim plavim viticama. - Recite mi iz koje je porodice ta mala? - Bojim se da ću vas razočarati, ljepotice moja - i njena se krasna, rumenilom obojena usta, prezrivo iskriviše - Nije iz naših redova... govorka se da je građanka! - Bože, je li moguće da Norlandovi mogu stupiti u tako neravnopravan brak? Tko bi to mogao i pomisliti! - uzviknu užasnuta Penelopa. - Ako želite moje skromno mišljenje... Grof je dugo imao posla sa zamazanim pastiricama, pa se uspalio pred prvom djevojkom koja nije smrdila na kozu...


Ptičica ga je sigurno pustila da dugo čeka i hop! stari bludnik naslijepo je jurnuo... ako se tako može reći - završi ona raskalašeno se smijući. - Bože! Kakvo iznenađenje... - Jedna, je stvar sigurna - nastavila je Cynthia - a to je da je kraljica pokazala veliku naklonost prema grofici nakon njene pojave na Dvoru. Vjerojatno je kći kakvog trgovca ili brodovlasnika koje kraljica neobično cijeni. - Možda, u ovo naše vrijeme svašta se, na žalost, događa. Skorojevići i plemstvo, sve se to pomalo izmiješalo. Naša se djeca, kažem vam, neće više prepoznati - završi Pelenopa s izrazom gađenja. Upravila je pogled na osobu koja je bila predmet njihovih naklapanja. - Hm, nije loša - nerado će ona - mada mi se njena kosa, iskreno govoreći, ni riđa, ni crna, čini vrlo prosta... Najzad, muškarci su vrlo ćudljivi, pa to može izazvati u njih zanimanje. - Što govorite! Ne samo zanimanje, već uspjeh - kiselo joj uzvrati Cynthia. Svi muškarci jure za njom. - Pa...? - Za sada je sve pokriveno velom tajne. Ako je grof rogonja, onda mu ta lukavica tajno nabija rogove... ali ne tugujte, mačkice moja, uskoro ćemo imati prilike da otkrijemo tajnu - i svojim dugim trepavicama, koje je umjetno obojila, prikrila je zloban odsjaj što je zatitrao u njenim očima. - Zar ne očekujete časnog Jamesa Randolpha? - Da, da... jutros sam mu poslala pisamce. Zamislite... dva mjeseca bez mene, sigurno se strašno dosađuje taj ubogi tikvan! - Ona se samouvjereno nasmija i nadoveza tiho - u povjerenju, i on je meni nedostajao. Nije on osobito lijep... ne može se usporediti s Raleighom... ili Craigom - reče zlobno pogledavši prijateljicu - ali u tome mladiću ima toliko životne radosti da vam pored njega srce veselije udara! A kao ljubavnik...! Ona još nešto prišapnu na uho i one stadoše šaputati i smješkati se vrpoljeći se na klupi kao dvije uzbuđene djevojčice. Odjednom Penelopa radosno uz viknu: - Evo ga! Na galeriji se pojavio mladić pristala izgleda u raskošnom haljetku od bijelog damasta, ukrašenom biserima, plavokos, prijatna lica, drska prćasta nosa. Sav je bio užurban dijeleći pozdrave na sve strane. Prošao je ne zadržavajući se ispred Penelope i ravno se uputio prema grofici, koja se okrenula i pružila mu s vedrim osmijehom krasnu ruku koju je prinio usnama i žarko poljubio, što je naljutilo lijepu Penelopu. - To je previše!... neotesanac jedan! Naglo ustade s klupe i pojuri prema njemu. - Čini mi se, dragi James, da vi zanemarujete svoje prijatelje - gugutala je ona dodirivajući ga rukom. - Nije baš otmjeno što pretpostavljate novo poznanstvo starim vezama! - Penelopo!... kakvo iznenađenje, draga! Nisam vas primijetio - uzviknu on s primjesom drskosti. - Ja sam zaista zbunjen. - Vi ste gledali samo ovu damu! - uzvrati ona odmjerivši pogledom Deborah. Da izbjegne svađi, prekinuo je objašnjenje: - Dopustite da vam predstavim Njezinu Milost, groficu od Norlanda - zatim se okrenuo prema Deborah - Njezina Milost markiza od Gilforda. - Milo mi je, Vaša Milosti.


- I meni, Vaša Milosti. Lako se nakloniše s usiljenim osmijehom, Penelopa... snaha Craigova! Deborah ju je prepoznala na prvi pogled i da nije bilo Jamesa i te proklete učtivosti, koja te vezuje kao okov, ona bi odmah podbrusila pete... Šteta što se nije mogla otkriti i pokazati joj što je postala »ta mala«, kako je s toliko prezira govorila Craigu. Sjećala se kako se bila sakrila iza prozora u Gilfordu, slušajući taj neugodan glas kako iz slatkih usta cijedi svoj otrov, pa ju je spopala želja da joj pokvari vješto napravljene kovrče i da joj s nekoliko dobrih zaušnica skine šminku s lica. - Kako je stari John? - piitao je James neprirodno veselim glasom. - Što je s njime? - Hvala, markiz se odlično osjeća! Boravak u Kentu izvanredno je djelovao... Da li je sve to što mi želite reći? - prenemagala se ona. - Oprostite, draga! Grofica i ja imamo da raspravimo jednu hitnu stvar... s vašim dopuštenjem, sluga ponizan, gospođo... On prihvati ruku Deborah ostavivši Penelopu crvenu od bijesa. - Vaš način opraštanja nije nimalo učtiv, dragi moj James - blago ga ukori Deborah. Rekla je to forme radi, a bila bi ga najradije zagrlila pred cijelim Whitehallom da ga nagradi zato što je s toliko neusiljenosti posramio markizu. - Nemojte misliti da se želim pokazati nepristojnim, ali to je bio jedini način da se oslobodimo te napasti. - Čini se, međutim, da je ona vrlo intimna s vama... On se grohotom nasmija. - To nije za me prepreka, moja lijepa naivko. Svi ovdje prisutni muškarci, osim impotentnih i krivonogih, mogu se pohvaliti njenom naklonošću. Što se mene tiče, ja sam joj se malo udvarao posljednje jeseni, ali... - i on napravi smiješnu grimasu - doći do nje je tako lako da čovjek gubi pola užitka prije nego ubere plod! Da ne budem previše zloban, reći ću vam da pod umiljatom vanjštinom, čak zamamnom, istinu govoreći, ta dražesna Penelopa, kad se nađe u horizontalnom položaju, ne vrijedi više od kakve klade... Pitajte Raleigha, Duncana, Worthsona i druge... svi će vam to reći... svi osim markiza, koji smatra svoju ženu najvećom divotom ovoga svijeta! Ne, nije on tako loš on odmahnu glavom - daleko od toga, ali je beznačajan! Lord Belgham, njegov brat, naprotiv... - ...? - On rijetko svraća u London, vi ga sigurno niste susreli - nastavio je James. Ni ja ga dobro ne poznam. Po mišljenju svih, to je plemić velike vrijednosti, heroj, pomalo pustolov, za kojim sve žene luduju, kako se čini... Što vam je? reče on nježno. - Vi ste sasvim blijedi. - Oh, ništa, ništa! Samo malo glavobolje. Ne, nije ona ovamo došla da se prisjeća Craiga, nego zato da se razonodi. Najprije Penelopa... sada James! Dosta je trpjela zbog Craiga, a po onome što kaže James, nije mu bila jedina. E pa dobro! Neka trči koliko hoće za suknjama, ili neka odabere neku otmjenu i ružnu baštinicu, ali ona ne želi da ga više vidi. - A ja vas zabavljam glupostima! - uzviknuo je James. - Molim vas da sjednemo. On je povede prema klupi koja je stajala u udubini prozora.


- Odmorite se časkom ovdje, draga. Kad bih samo znao kako da vam izmamim smiješak! - On pogleda kroz prozor... - Pogledajte! Kao da će se sunce pomoliti. Hoćete li da odemo u kazalište? Ako bude lijepo vrijeme, možda će se održati predstava... - Oh, dobro ste to smislili! Deborah je rukom dodimula njegovu čipkastu orukvicu, a on ju je željno prihvatio. - Da li me imalo volite? - Glas mu postade ozbiljan. - Čime ste me začarali, mala čarobnice? Otkako sam vas prvi put ugledao... Sjećam se dobro toga trenutka!... Išli ste pod ruku s vašim mužem, evo, ovom galerijom, pomalo bojažljivo, nalik na čarobnu lancastersku ružu u bijeloj haljini. Mi smo se mimoišli, ja sam vam se osmjehnuo, vi ste mi uzvratili, a u tom osmijehu bilo je toliko svježine da sam... Od tog trenutka sve su te ženske papige izgubile svaku privlačnost. Samo ste vi jedina, tako različita, čudesno različita!... Bože, za vas bih učinio ne znam što! Recite mi, draga, da li se poigravate sa mnom ili se mogu nadati da ću jednoga dana... Nježno je obujmi oko pasa. Ona se brzo otrgnu i ustade dohvativši svoju krinku i rukavice koje su bile pokraj nje. - No, gospodine nestrpljivko! Niste li mi vi pred nekoliko trenutaka izjavili kako popustljiva žena gubi svu čar svoje dražesti? - Do đavola! Nećete se valjda vi uspoređivati sa... - Dosta, dosta! Rekli ste to. - Zatim mu je pružila ruku: - Hajdemo, dragi. Zar ćete zaboraviti vaše obećanje? Prošao je jedan sat i predstava nas neće čekati, ako je uopće bude. Zrnate li vi da još nikad nisam bila u kazalištu? Kazalište »Zastor«, podignuto pred deset godina u četvrti Shoreditch, bilo je okruženo labirintom zloglasnih uličica. To nije smetalo elegantnoj publici da ga rado posjećuje, kako je to James objasnio Deborah. Bila je to prostrana zgrada, sva od drveta, sa pravokutnim dvorištem. Sa tri strane dizale su se natkrivene galerije s klupama i očevidno namijenjene bogatijoj publici, sudeći prema baršunastim krinkama s draguljima i kukuljicama obrubljenim mekim krznom, te bijelim nabranim ovratnicima što su se tiskali u balkonima. Predstava je već počela. Oni se žurno popeše. James je vodio Deborah. U ovom mnoštvu osjećao se ugodno. Prolazeći srdačno je stiskao ruke, ljubio damama šarene rukavice ukrašene resama ili izrezane, dok su se muškarci s očitim zanimanjem zagledavali u mladu ženu, a njihove supruge oštrim okom odmjeravale njezinu haljinu. Deborah je sjela s olakšanjem. Od topotanja nogama gledalaca, mirisa mošusa, kamfora i vlasca, te neugodnog zadaha iz partera i oštrog mirisa lula, njoj se pomalo vrtjelo u glavi. - Da li se ovdje dobro osjećate, draga, ili želite da potražim bolje mjesto? - Ne, James, nikako ne!... Mislim da bi bilo teško naći bolje mjesto. Osjećam se izvrsno. Sjednite! Čim je sjeo, uzeo je odmah za ruku i stalno je držao u svojoj. Da bi pokazala zanimanje, vezala je pogled za pozornicu, širok isturen podij sučelice njima, baš prema sredini dvorišta. Oni su bili jedan kat iznad njega.


Na pozornici, pokrivenoj zelenom trskom, svježom poput livade, dizala se dva stabla, grm ruža, poljska klupa, sve od bojenog kartona. Sve je to isticalo poljski karakter mjesta. Dva su glumca vodila dijalog. Jedan je bio mladić preobučen u žensko, u crvenoj vunenoj suknji, sa ženskom vlasuljom na glavi i nježna glasa, a drugi krupan zavodnik u raskošnom prsluku od crnog baršuna, opšivena zlatnim gajtanom s posuvratkom od žute svile2. Uzalud je pokušavala pratiti njihovu igru. Dijalog je bio zanimljiv, psihološko variranje zapleta u tragikomediji pisanoj po talijanskom uzoru vjerojatno je bilo uzbudljivo, sudeći po prigušenim uzdasima njezine susjede s lijeve strane i po odobravanjima na kraju svakog govora glumca, ali komad nikako nije mogao privući pažnju Deborah. Ona bi čula koji stih, ali su joj misli bile na drugoj strani. Osjećajući da joj James čvrsto stiska ruku, bilo joj je nekako nelagodno... Neće li je smatrati namigušom zato što je tako lako prihvatila njegov poziv? Osim toga, nije li se bez potrebe javno izložila?... Uostalom, oni su se tek odnedavno upoznali, pred mjesec dana, i što je znala o njemu? Gotovo ništa, tek onoliko koliko je prikupila slušajući ogovaranja u Whitehallu... Velšanin, najmlađi član porodice, koji je stekao lijepo bogatstvo spekulacijama. Kakvim spekulacijama? Ništa se nije znalo! Samo se pričalo o tom naglom bogatstvu, a osobito su razvezale jezik žene, kao mačke kad nanjuše zdjelicu skorupa, pričajući o njegovom krasnom stanu u Charingu, kočijama, raskošnoj garderobi. Neka im bude! Nju, naprotiv, nije to privlačilo Jamesu, nego više njegova prijaznost, veselost, i ona njegova finoća kojom je znao, osjećajući njezinu nesigurnost, usmjeravati njezine prve nastupe na Dvoru… Kako bi to mogla zaboraviti? Ako je sada toliko voljela da se pokazuje na Dvoru, bila je to zasluga Jamesova!... Svi ti nastupi, unatoč sjaju koji je ona zamišljala, bili su za nju mučenje. Baš je to bio ljubazan doček!... Biti na nišanu svih gospođa, mučiti se da izbjegne zlobnim pitanjima, jer nije mogla da se razmeće svojim plemenitim porijeklom!... A muškarci? Svi su zapravo bili simpatični, kad bi se čovjek na njih priviknuo, i ne tako radoznali kako je mislila, mada je James bio jedini koji je nije bezobrazno svlačio pogledom svaki put kad bi grof otišao ili ona došla bez njega!... Grof! Što bi on rekao kad bi doznao da je izišla u pratnji?... Koješta! Neka dozna! Ići u kazalište nije grijeh. Uostalom, ove krinke - i ona mehanički popravi svoju - sasvim su zgodne, nitko ne može sigurno utvrditi tko si... Neka on ide do vraga! - Da li vam se komad sviđa? - šapnu joj James u uho. Okrenula se prema njemu, gotovo mu dodirujući lice, i dočekala njegov nježan i otvoren pogled kao odgovor na svoje uzbuđenje. - Da, mnogo - odgovori ona tiho. Smirena tim pogledom, ona je svu pažnju obratila na pozornicu. Istinu govoreći, radnja kao da se nije dalje razvijala. Pažljivije slušajući te zanosne strofe, čovjek bi se pitao odakle mladom preobučenom glumcu toliko duševne snage koja mu omogućuje da se odupre uvjerljivoj rečitosti svoga partnera. Ti su stihovi tako krasni... i ruka je mlade žene stegla, i protiv njezine volje, Jamesovu ruku. Treća se osoba pojavila iza kulisa. Zaogrnuta tamnim 2

Na engleskim pozornicama u 16. stoljeću ženske su uloge glumili muškarci.


ogrtačem, s bodežom u ruci, šuljala se nečujno prema ljubavnom paru. Nekoliko trenutaka mučnog iščekivanja i publika stade vikati, a za njom i Deborah, a da toga nije bila svjesna. Bože moj! Što će se dogoditi? Odjednom, kao da su ga ti povici probudili iz zanosa, ljubavnik se okrenuo, izvukao svoj rapir širokim pokretom, koji je istaknuo njegov raskošan prsluk, i njime proburazio hulju. Krv je šiknula poprskavši tružin grm... prizor je bio tako potresan da se činilo stvarnim... a preobučeni glumac, svladan tolikom srčanošću, pao je u zagrljaj divnog junaka. Neopisiva buka pozdravila je sretan rasplet. Oko Deborah, povrh i ispod nje, lupalo se nogama, zviždalo, stojećke izražavalo svoje zadovoljstvo gromoglasnim odobravanjem. Ustala je i ona, povučena gledaocima, a s njome i James, i odobravala. Iz partera su stalni posjetioci drugarski dozivali glumce, a sa galerija padala je kiša cvijeća, komadi vela, maramice, kao priznanje nepoznatih obožavatelja. - Dakle, kako vam se svidio komad? Ponovo su sjeli. Sasvim prirodno, ruka Deborah ponovo se našla u ruci Jamesovoj. - Kraj je vrlo uzbudljiv! - Oči mlade žene su sjale... - Recite mi, James, - i pokaza glumca koji je uzvraćao poljupcima na oduševljenje publike - odakle mu ovako skupocjeno odijelo? Vrijedi sigurno dvadeset livara. Nikad nisam znala da jedan glumac može sebi osigurati takav raskoš? - Koješta! Ne plaća ga on, nego direktor družine, kome glumačka garderoba zadaje velikih briga! Glumci nakon odigrane predstave nerado oblače svoje prnje. Unatoč opasnosti da budu oglobljeni, oni se često koriste tom odjećom koja pripada kazalištu, a vrijedi čitavu imovinu... - James se nasmije... - i još k tome zadaje glavobolju njihovu vlasniku. Unatoč tome, draga, te ljude ne treba žaliti. Oni nemaju stalne plaće, ali svakome od njih pripada jedam dio prihoda i njihova je situacija ovdje tisuću puta bolja nego na kontinentu. Mi Englezi imamo u tome široka shvaćanja, dok u Španjolskoj i Francuskoj, na primjer, glumci ne uživaju društveni ugled! Ne! Mi smo jednostavniji i osjećajniji, zahvalni tim glumcima što nam pobuđuju maštu svojom talentiranom igrom, što je tako potrebno životu, i zato ih cijenimo, pa ih priličan broj moćnih velikaša, kao Leicester, Raleigh, 0xford i drugi, izdržava, čak traže njihovo društvo... - On joj stisnu ruku. - Gle! Zar ne primjećujete, ravno prema vama, baš kraj orkestra, grofa od Essexa? Pogledala je u tom pravcu. Iza balkona, koji se dizao iznad pozornice, u jednoj maloj loži, sjedio je na stolici pokraj jedne dame, i smijao se, lijep mladić, sjajno obučen, sav u žućkastobijeloj svili, s dijamantnim naušnicama, rukama punim prstenja, kojima je rastreseno gladio svoju finu kestenjastu bradu. - Zaista je on!... Nije li pokraj njega lady Warwick? - Da, Njezina Milost, osobno! Essex često posjećuje kazalište, pa mu prije svega rezerviraju najbolje mjesto. Još malo, pa će kao i njegovi stariji, postati zaštitnik muza. Zapamtite dobro što vam kažem, Deborah... Uskoro će zvijezda toga mladića visoko zasjati! - Ali... zar nije nerazborito s njegove strane da se tako izlaže s jednom damom kad je u velikoj kraljičinoj milosti!


- Ne brinite se, ljepotice moja, za Essexa. Slučajno je lady Warwick prisna prijateljica njegove sestre Dorothy, pa ovaj njihov zajednički izlazak neće izazvati ogovaranja. Što se tiče drugih... Do vraga! Ima u njemu toliko duha, privlačnosti i mladosti, kojim može očarati našu vladaricu, neka je Bog blagoslovi! To je... Kraj njegovih riječi zaglušio je grohotan smijeh. Bila je to međuigra. Jedan klovn, oličen bjelilom, gojazan, smiješan, ogroman mu trbuh omotan nekom vrstom tkanine, točnije nekom vrstom vreće, sastavljene od četvrtastih ploha u svim mogućim bojama i zajedno skrpljenih, s obješenim zvončićima, upravo je recitirao jednu pjesmu, neku žalopojku, ali s tako komičnim izvođenjem, popraćujući svaki stih smiješnim grimasama i razuzdanim, pokretima uz cilikanje zvončića, poskakujući oko gledalaca koji su se bili okupili oko podija i vitlajući im pod nosom rukovetom bodljikavih češljuga koje je, prema prilici, izvlačio ili skrivao ispod svojih prnja. Pometnja njegovih žrtava, njihovo panično uzmicanje još je više povećavalo smiješnost njegovih pantomimskih kretnja. - Da li vas to zabavlja, zlato moje? Deborah je okrenula prema Jamesu svoje veselo lice, rumeno od zadovoljstva. - Da, klovn je tako smiješan! Nisam se nikada tako od srca nasmijala... Vi ste pravi anđeo, dragi moj James, kad ste me doveli ovamo! I ona se malo stisnu uza nj. Sada je on žarko ljubio njezine nježne ruke, riđim brcima golicao njezinu kožu... Klovn je nestao uz urnebesan smijeh gledalaca, a nježna i ljupka melodija koja je dopirala iz lođe godila je njezinom uhu. Ona zadovoljno uzdahnu. Kako je bilo ugodno, nakon grofova prezirnog i grubog ponašanja, osjetiti se ponovo voljenom, odabranom, okruženom nježnošću! Međutim, nije li bilo previše za ovaj jedini izlazak dopustiti odjednom toliko poljubaca? Neće li on smatrati da mu time daje pravo da raspolaže njome? Ne, James sigurno nije takav, uvjeravala je ona samu sebe, on se ne bi prenaglio, on će strpljivo čekati... Odjednom je osjetila u slabinama nekakav topao i ugodan osjećaj, kakav nije već nekoliko mjeseci osjetila, koji se pretvorio u blagu klonulost. Zašto je potrebno da se uznemirava tim nepotrebnim pitanjima? Sve će se riješiti u svoje vrijeme. Zar se nije već odlučila? Prvi put poslije svoje udaje, iskreno se smijala, gotovo zaboravivši tog nemogućeg muža koga su joj odabrali... Ona je bila u kazalištu, zanosila se zvucima glazbe, a s njome ljubazan, inteligentan, duhovit mladić koji ju je obožavao... Gospode! Što može više tražiti! Osjećajući se zadovoljnom nesvjesno je promatrala prodavače koji su okolo obilazili nudeći i pretjerano hvaleći svoju robu: duhan, orahe, jabuke i ostale poslastice. Odjednom je osjetila da je netko promatra. Kao da je privlači kakav magnet, ona je spustila glavu. Dolje, naslonjen na pozornicu, jedan ju je čovjek pažljivo promatrao. Čim su se njihovi pogledi susreli, on se nehajno okrenuo, a isto tako i Deborah... Vjerojatno je taj neznanac nekoga tražio... pa ipak... ona se namršti... Gledao ju je gadnim i opakim pogledom... da ti se koža naježi, i nije sigurno pripadao


pristojnoj publici na balkonima. Ona još jednom pogleda prema pozornici i s olakšanjem uzdahnu. Otišao je. Pogleda nehajno u parter... i trgnu se natrag. - Grom i pakao! Što vam je, draga? Ona se stisnu uz Jamesa. - James, pogledajte, desno, kraj stupa, netko nas uhodi... Neki čovjek u crnom odijelu. - Ne vidim nikoga... Dvorana je puna crnih odijela! - Ali ja sam ga vidjela! - nervozno je primijetila - Pokraj stupa na ulazu, kažem vam, uhodi nas. On odmahnu glavom. - Budite mirni, zlato moje! Ja vas uvjeravam da se nitko za nas ne zanima... Pogledajte još jednom! Ona se oprezno sagnu i pogleda u parter. Čovjek je nestao. - Zaista ga nema. To je čudnovato - ona uzdrhta. - Po načinu kako me je promatrao, zaklela bih se da me pozna. - No, no, Deborah! Vaša vas mašta vara... Ukoliko nemate kakvog neprijatelja? - Ne, koliko ja znam. - Onda je pitanje riješeno. Zar vam ne pada na pamet da bi vaše draži mogle očarati toga siromaha? Ona se usiljeno nasmija. - Možda... vjerojatno imate pravo, ja sam bedasta. - Zacijelo, ali ste mala, divna bedakinja, čija prisutnost djeluje na mene i divno uzbuđuje moj duh! Razvedrila se pod dojmom njegovih laskavih riječi i nije više mislila na tu nezgodu. Kad su napustili kazalište nakon završene predstave, već se počeo hvatati sumrak. - Mogu li vas otpratiti do Whitehalla? - upita James Randolph, krčeći joj put kroz svjetinu, prosjake, kradljivce i bludnice, koji su se svako poslijepodne okupljali oko kazališta, sve dok se ne zatvori, nadajući se da će izvući kakvu sumnjivu korist. - Vrlo radio, pod uvjetom da budete razboriti! Nije ništa odgovorio, potapšao je po ramenu Bigjacka koji je žurno sišao sa svoga sjedišta da ih pozdravi i uletio u kola iza mlade žene. Kočija je krenula polako zbog velike gužve. Kočiju je pratio na konju Jamesov sluga držeći za uzde gospodarevog konja. Zavjese od kože, koje su nadomještale prozore i vrata, bile su povučene. Oboje je šutjelo. Bili su uzbuđeni, nijemi, svjesni osjećaja koji su ih u ovom trenutku vezivali. Snažan odskok kočije bacio je odjednom Deborah na Jamesa. Hermelinski ogrtač malo je skliznuo i oni se nađoše jedan drugome u naručju. Osjećajući je tako blizu, kao da mu se predala, James je oslobodio ruke, uvukao ih pod krzno i željno obuhvatio Deborah oko nježnog struka držeći je zaljubljeno u čvrstom zagrljaju, ljubeći joj tople, namirisane grudi... - Ljubavi moja! Mjesec je dana... mjesec! što ja, danju i noću uzdišem za vama. Tako mi Boga, ja ne mogu više... ne odbijajte me, pustite me da vas volim! - preklinjao je on ljubeći je.


Voljeti... voljeti! Da, ona je osjećala veliku žudnju da bude voljena! Pod strasnim Jamesovim pogledom, i ona je bila sva uzbuđena. Kako je divno osjećati muškarca, onog pravoga. Na to je gotovo i zaboravila! Zašto da se odupire toplom osjećaju koji joj je prožimao utrobu, zašto da se bori protiv bolne želje koja ju je izjedala tražeći zadovoljenje... zašto, za koga? Klonuvši sklopila je oči, sva se prepustila Jamesu koji ju je prevalio na klupu.

17. - Ljubavi moja, mila, voljena moja! Nogom je zatvorio vrata, podigao je sa zemlje gužvajući joj haljinu od teške svile i ponio u sobu, a ona je, smijući se protestirala: - Pustite me, gospodine, pustite me, kažem vam. Uplašit ćete Psihu... - Oko njih je, bijesno lajući, skakutala mala hrtica, guste dlake, koja je ušla s Deborah. - Hajde, James, prestanite! - nastavila je mlada žena gotovo se gušeći od njegovih poljubaca. - Ovaj prokleti steznik me muči i... - Ako je riječ samo o tome, lijepa gospođo, mi ćemo to odmah urediti i bez sobarice. Noseći je još uvijek na rukama, uđe u sobu i položi na krevet.  Ne želeći nikako da joj okrnji ugled, a ni da se zadovolji potajnim zagrljajima pri slučajnim susretima, James je tražio praktično rješenje za njihove sastanke. Da Deborah dolazi u njegov stan u Charningu, činilo im se opasno. Svi njegovi susjedi posjećivali su Whitehall i svatko je sada poznavao groficu od Norlanda. On je prevrnuo nebo i zemlju i s pomoću nepogrešivog sredstva, kao što je vješto upotrebljen novac, pronašao je gotovo odmah jedan stan koji im je u svemu odgovarao. To je bio dražestan stan na drugom katu u Morton Houseu, u jednoj od novih i raskošnih kuća - strogih linija, s ogromnim prozorima, s kupolama u obliku lukovice, što je stvaralo originalan dojam - koje su počele nicati u velikom broju na zaplijenjenom zemljištu augustinaca, koje je zaplijenio pokojni kralj Henrik, a koje je bilo oko crkve Sv. Bartolomeja Velikoga. Mjesto je bilo idealno, sasvim iza njega Drury Lane i Norland House, ispred njega polje, a ipak u blizini Sv. Pavla i Stranda. Osam dana kasnije, on je svečano doveo mladu ženu... Njegova nestrpljivost stvorila je čuda! Iznenađena ovom brzinom, pomalo i uzbuđena, ona je obišla stan nošena na Jamesovim rukama. Zidovi su bili obloženi svjetlozelenom svilom, a prozori dugim zavjesama od žutog baršuna. Da dopuni ovaj dekor, osjetljiv za oko i za ono vrijeme nov, James je opljačkao svoj stan u Charningu... krasno pokućstvo od svijetle hrastovine s intarzijama od skupocjenog metala, mnoštvo veoma ukusnih stvarčica iz Francuske i Italije, sve raspoređeno u hirovitom i dražesnom neredu. Sve su sobe bile okićene cvijećem, vedre i živahne, i u njima se čovjek ugodno osjećao, daleko od Norland Housea, njegove svečane ljepote i strogog reda. Ukus po kome je uređen ovaj stan možda nije bio siguran, ali je odisao radošću.


Ovamo su navraćali svako poslijepodne. To im je postala navika. Kad bi završio ručak, Deborah bi izmijenila nekoliko učtivo usiljenih riječi sa svojim mužem - nekoliko suhih rečenica, škrto izrečenih koje su usamljeno odzvanjale u onoj tišini - a onda bi je muž napustio, Bigjack upregnu kočiju i usmjerio konje prema Morton Houseu, vozeći, razumije se, oprezno, mijenjajući pravac puta, mada je... Bogu hvala, radoznalost njezina muža bila jedina mana koju nije imao. Nikada on nije postavio ni jedno pitanje. Bila prisutna ili ne bila, on to nije primjećivao. Prijazan muž? Ni govora! Sasvim jednostavno, za njega ona nije postojala i njemu je bilo sasvim svejedno što će ona raditi čitav bogovetni dan... čitavu dugotrajnu noć, mada je to bilo nešto drugo, premda izraz dugotrajan nikako ne pristaje za ono nekoliko kukavnih trenutaka što bi ih u nervozi proveo s njome svaku večer... ali mu je ipak morala postojano pružati mjesto u krevetu svaki put kad bi to njemu odgovaralo. Međutim, poslije one njihove svađe u njegovoj spavaćoj sobi, on je bio malo ljubazniji. Možda zato da se ne bi požalila kraljici? Njezino poslijepodne bilo je namijenjeno Jamesu, večeri u Whitehallu, dijelovi noći grofu... a što se tiče jutra, barem jedno u sedmici bilo je određeno za Njezino Veličanstvo. Kraljica bi je zvala da dođe u njezine privatne odaje, i to preko gospođe Tucker - a ona, jadnica, bijaše očarana što se mogla šepuriti po Norland Houseu - zvala je baš onda kad se dotjerivala. Deborah joj je pričala o dvorskim ogovaranjima, galantnim dogodovštinama i ostalim sitnim spletkama. O politici se nije razgovaralo, osim o uzbuđenju što ga je izazvala smrtna osuda Marije Stuart, koje je izvršenje bilo stalno odgađano, iako su ga jednodušno zahtijevali svi muškarci u razgovoru. O tome kraljica nije mnogo voljela pričati. Slučaj Škotlanđanke, koja je bila na domaku smrti, kao da je osobito zaokupljao samo Njezino Veličanstvo dovodeći je u takvo živčano stanje da je zbog toga patila i njezina okolina. Kadšto bi je kraljica pitala i za grofa. Ništa sumnjivo u njegovim postupcima. Deborah je pametno postupila izjavljujući da je zadovoljna. Koga bi od njih dvije, kraljicu ili tetku, moglo zanimati to otrcano bračno neslaganje? Jedino se mogla Jamesu otvoreno povjeriti. Ali cmizdriti, iznositi, svu nepriličnost intimnih odnosa, ne bi bilo dostojanstveno u njezinom položaju. Bolje je bilo, prestupivši prag Morton Housea, nastojati sve zaboraviti u njegovu zagrljaju. Jamesovo naručje! Ima li boljeg utočišta od vlastitih misli? Pa ipak, to je bilo jače od nje... u pojedinim trenucima jedna riječ, kakva pojedinost razbudila bi u njoj bolna sjećanja; tada bi ona muku mučila da mu se nasmije, samo da ga ne žalosti. On je poštivao njezinu šutnju, nikada je nije pitao za njezinu prošlost, ali bi često osjetila njegov zamišljen pogled na sebi. Tada je sebe prekoravala što mu tako malo pruža... ljubav, milovanje. Međutim, što je to značilo kraj te vatrene strasti koju je pokazivao prema njoj u svakom trenutku? Kao da je bio stalno u nekom udivljenju, iznenađenju što je uspio da je osvoji, i samo je smišljao kako će je razveseliti i dati joj da osjeti kako je sve više i više voli. Pri svakom sastanku on bi je dočekivao kakvim rijetkim i skupim iznenađenjima. U početku se gotovo ljutila, ali je brzo shvatila da bi ga odbijanje samo ražalostilo, pa se pomirila s primanjem tih mnogobrojnih poklona. Najprije joj je poklonio Psihu, krasnu malu rasnu kujicu, pa rijetke istočnoindijske mirise, američku papigu aru sa perjem vrlo živih boja, a zatim


nije mogao odoljeti želji da joj poklanja i dragulje... hir, ludost, jer ona nije mogla nositi pred grofom te raskošne smaragdne naušnice, ni narukvice s rubinima i dijamantima, ni prstenje s ametistima i safirima. Ne! Ona ih je stavljala na se samo onda kad su bili sami, u Morton Houseu. Sve je tu ostavljala, osim Psihe, koja ju je posvuda pratila i za koju je mogla reći da je kupljena. Danas joj je donio nov poklon, niz bisera koji je završavao kopčom od dijamanata i prekrasan privjesak koji je Deborah, stojeći pred ogledalom, ukopčala u kosu. Ona se naglo okrenu prema njemu pridržavajući jednom rukom biserne rese, a drugom se spremala da utakne pribadaču sa zlatnom glavicom kako bi učvrstila pundžu. - James, ja sam vam nekoliko puta izričito rekla da je to previše! Ne smijete me tako kvariti, vi ćete me upropastiti - šalila se ona obješenjački. On je ležao na krevetu promatrajući je. - Ne brinite, Ijubavi, - reče on podnimivši se na lakat. - Vi znate da me to veseli. Što se tiče vrijednosti tih sitnica, nemojte se uznemiravati. Zahvaljujući tim prokletim Španjolcima, ja sam dovoljno bogat da to sebi dopustim! - Španjolcima? Kako to? Ona ga je zbunjeno gledala. - Istina, vi to vjerojatno ne znate... Vrlo je mali broj osoba upućenih u moje poslove! Ne volim pričati o tim stvarima. Kakve koristi od toga? - On se ironično nasmija - Ljudi silno vole pričati o svojim problemima da bi mogli doznati vaše, a to je u neku ruku razgovor nijemih... osim ako ne stanu naokolo prepričavati na svoj načiln ono što ste im u glupom povjerenju ispričali. Imajte stalno na umu da šutnja zlata vrijedi! Ali, draga, ova ograničenja ne odnose se na vas, i... - Ne bih htjela da... - Ne, ne! Ne bojte se, u mojim poslovima nema ničeda sramnog! Ako o sebi nisam mnogo pričao, to je zato, do vraga, što nismo imali prilike. On skoči s kreveta i prihvati je za rame. - U ovom trenutku, na primjer, zar ne bi bilo najprikladnije da vam kažem kako ne potječem od loze York ili Plantageneta, nego od nekog velikog veleposjednika koji je došao u London s djedom naše kraljice i od njega dobio plemstvo. - Hajde, James, budite jednom ozbiljni! - i ona ga stade lako udarati po rukama - Sjednite do mene i pričajte mi to. - U redu, predajem se... ali bit ću kratak. Vi ste sigurno čuli o unosnoj trgovini s američkim kolonistima... Natovari se brod crncima s afričke obale, uz nos španjolskim vlastima, u zamjenu za mirodije i drugu skupocjenu robu... a na povratku, da bi se zarada zaokružila, malo se i gusari na račun Njegova Katoličkog Veličanstva, španjolskog kralja... U svemu, ekspedicije su zaista riskantne, ali neobično unosne, što i naša kraljica voli. - Da, načula sam i ja nešto o tome... nastavite, James, to je uzbudljivo! - Dosta je, anđele moj! Ja nisam ni gusar, ni heroj. Sasvim jednostavno, ja sudjelujem u tome i te mi ekspedicije omogućavaju da živim dobro i lagodno. - Otkada to? - Već osam godina. Počeo sam kad mi je bilo dvadeset godina... bez ičega! Došao sam iz Walesa u London i tu sklopio prijateljstvo s jednim uglednim


vunarom. Taj časni trgovac financirao je ovakvu vrstu ekspedicija. Dao sam mu ono malo novca što sam imao i već nakon prvog putovanja moj se ulog upeterostručio. S ovakvom čudovišnom zaradom ništa mi drugo nije preostalo nego da nastavim. Potom sam proširio područje djelovanja i ja sam, bogami, vrlo zadovoljan rezultatom. Ne možete ni zamisliti koliko se ovdje u Engleskoj može na tome zaraditi... a to je tek početak! Bože moj! Kako je zgodno biti muškarac! Slušajući Jamesa kako govori o lakom stjecanju novca, nju su prolazili trnci. Kad pomisli da je ona jedva izlazila s dvije mršave plaće koje je dobila od kraljice i grofa, trošeći ih za švelje, i da je svaki mjesec razbijala glavu kako da izađe na kraj s tom svotom... a trebalo je samo malo pameti, vještine i smjelosti, čega je ona imala, pa da čovjek nakupi pun pregršt novca. Eto do čega su dovedene žene... vezane uz život, ropkinje svoga muža, bez ikakve nade da će se osloboditi ovog ponižavajućeg položaja, jer se muška solidarnost pobrinula da im ne pruži nikakvu drugu mogućnost! - Eto... - nastavio je James - sad sve znate o časnom Jamesu Randolphu! Da niste razočarani što me ne vidite u oklopu, što vam ne pričam o slavnim vojnim pohodima u Flandriji? Smješkao se, ali mu je iz riječi iizbijao izvjesni nemir. - Prestanite! Sviđate mi se takav kakav ste... Zgrozim se kad pomislim na te plemenitaše koji misle samo na rat - završi ona turobno. Prišavši Jamesu, reče mu tišim glasom: - Zagrlite me snažno, James.  Kad je Deborah izašla, mrak se spuštao na ulicu. S njome je bila i mala kujica. Buljila je u tamu tražeći Bigjacka. Začulo se škripanje kola, oprezan korak konja i on se pojavio iz pokrajne ulice gdje ju je obično čekao. Odjednom se Psiha otela iz njezinih ruku bijesno lajući prema obližnjoj kući. Neka siva prilika tiho se odvojila od zida, zamakla za ugao i nestala... Sigurno kakav prosjak koji nije imao dozvole da prosi pa se bojao da lajanje Psihe ne upozori noćne čuvare... Izgrdivši kujicu zbog njezina lajanja, ona brzo uletje u kola.  U mjesecu siječnju mnogo su izlazili. Bilo je toliko razonode, kazališnih predstava, svakojakih zabava u tom čarobnom Londonu, s obiljem užitaka koje nije dotada okusila. Najprije kazališne predstave, jer je svakoj htjela prisustvovati. Toliko joj je u sjećanju ostala prva... a onda čuvene borbe bikova i velikih pasa svakog četvrtka u Paris Gardenu... pa medvjed Tobiath, to čudovište koje je svakako trebalo vidjeti, jedinstveno po tome što je još uvijek, vezano dugim lancem za stup, pokazivalo nestrpljivost nakon što je izdržalo petnaestak napada snažnih buldoga... Za promjenu, pošto se čovjek zasitio tih okrutnosti s uzbudljivim prizorima, trebalo je posjetiti maskiranu zabavu kod lady Warwick, koja je u kostimu Dijane, božice lova, postigla značajan uspjeh... ili se za vrijeme šetnje, sasvim blizu Sv. Pavla, zajedno s Jamesom grohotom smijati promatrajući


dendije kako ozbiljno šeću s raspuštenom kosom, užasno mašminkani, načičkani perjem, okićeni draguljima, a hlače im drsko ističu jedan od najnepristojnijih privjesaka!... Ukratko, James ju je svuda vodio, po sviim zabavama koje je te zime priređivala prijestolnica. Zacijelo je velikodruštvena kronika, u toj nezdravoj žabokrečini, koja je zasmrađivala Whitehall i stvarala se velikom brzinom, nagađala tko je ta mlada žena koja se tako često viđa u društvu Jamesa Randolpha, možda su je čak i prepoznali, iako je nosila krinku, kako je to bilo u modi onoga vremena?... Ali, to nije bilo važno! Ona se ispravno ponašala, pazila je da ne pruži ni najmanju priliku za ogovaranje, a ti njezini nestašluci nisu dokazivali ništa... Jedan primjer poput stotine drugih, kako joj se sada činilo. Koja dvorska dama nije imala, čak s pristankom muža, kakvog zgodnog mladića koji ju je pratio po Londonu, a da između njih nije dolazilo do veće intimnosti osim nekoliko ukradenih poljubaca kao nagrada za njegovu uslužnost! To se dopuštalo, prihvaćalo, gotovo preporučivalo. Bilo bi od nje glupo da to ne prihvati... Uostalom, tome bi mogao prigovoriti samo grof, a on...  - Jeste li sigurni, Deborah, da vaš muž ni u što ne sumnja? Ne bi li bilo pametnije izlaziti malo rjeđe? Vraćali su se nakon šetnje u blizini Sv. Pavla. Spretno je skinula svoju veliku bundu obloženu lisičjiim krznom, bacila svoju krinku i torbicu na jedan komad namještaja i okrenula se prema Jamesu: - Grof! - ona slegnu ramenima - jadni moj James! Kako vi to zamišljate? Ja sam posljednja njegova briga... Osim njegovih knjiga, pasa, starih čangrizala koji podržavaju njegovo raspoloženje, ništa drugo njega ne zanima. Uhvatio ju je za ruke duboko se zagledao u njezine oči ispunjene tugom: - Recite mi, draga... ah! Zakleo sam se da o tome neću s vama razgovarati, ali, do đavola, zašto ste se udali za toga starkelju? Ona se mirno oslobodila njegovih ruku i stala skidati rukavice. - Pustite to, James, to su moje stvari... To je sporazum između mene i grofa. O tome ne želim razgovarati. On je nježno navaljivao unatoč njezinom tvrdokornom, gotovo neprijateljskom držanju. - Jeste li barem sretni? Ponekad mi se čini da... - Sretna? - ona se suho nasmija - Zaista, vrlo sretna. Moj muž na jednoj, a ja na drugoj strani, svagdašnji, otrcan život poput mnogih drugih! Sretan... sreća...! Ljudi samo to spominju! Postoji li uopće sreća? Život je tako loše satkan... najprije njezin. Eto, pored sebe ima najdivnijeg čovjeka, ali nije u njega zaljubljena unatoč svojim nastojanjima i dobroj volji. Srce joj se tome otimalo, zaustavilo se onda kad je napustila Gilford i poslije toga nikako da se probudi. Oh! Da je samo susrela Jaimesa prije Craiga! Sve bi bilo drukčije. On ne bi ni trenutka oklijevao da se vjenča s njome, ne bi se zadovoljio da se koristi njome kao sada, samo bi imao jednu misao, jedan cilj: osigurati svoju sreću... Eto, opet se ona na to vraća! Ali, naposljetku, nije li i to jedan vid sreće što joj James pruža? Pored njega osjećala se dobro, nježno pažena, moglo se tako živjeti... možda je previše sebična, jer je katkada zaboravljala koliko duguje tom dragom mladiću.


Naglo je pustila rukavice, potrčala k Jamesu, koji se bio udaljio ozbiljna lica, i bacila mu se u naručje: - James, mili moj, oprosti mi - nježno mu je šaputala. - Kad spominjem grofa, postajem zločesta... Zaista sam sretna, čak vrlo sretna, a kako i ne bih kad vas imam! Pustimo moga muža, ne spominjimo njegovo ime, jer to kvari raspoloženje... i sjetite se da za onih nekoliko trenutaka što mu ih na dan poklanjam, mi imamo čitavo poslijepodne, koje samo nama priipada! Kasnije, sjedeći na rubu kreveta, koji je bio neuredan, jer su mu plahte bile zgužvane, navlačila je na noge čarape. Pokraj, prozora stajao je James u košulji i nešto tražio u svom pisaćem stolu. - Uzmite! Ovo je za vas. Prešao je preko sobe i pružio joj jednu bombonijeru, iznutra srebrnu, s poklopcem koji je bio veoma ukusno izrađen u obliku cvijeta sa širokim laticama u emajlu ružičaste boje. - Krasne li kutije! James, moram vas izgrditi, vi ste nepopravljivi! Već sam vam to nekoliko puta rekla... što je u kutiji? - upita ona radoznalo i pruži ruku. - Otrov. - Otrov! Mlada žena odmah povuče ruku kao da je zmiju dodirnula. - Kakva je to šala? - Osvijestite se, nije samo jedna - uzvrati on najozbiljnije, otvarajući bombonijeru. - Pogledajte ove pilule... Svaka ima izvjesnu količinu otrova. Zatvorio je kutiju, položio je na koljena Deborah i stežući joj ruke rekao: - Obećajte mi da ćete uzeti svakog jutra po jednu. To je izvanredan protuotrov koji već odavno upotrebljavam. Tijelo se pomalo privikne na otrov ne osjećajući pri tome ni najmanju nelagodnost, a u slučaju da... - Bože moj! Vi me plašite! - ona ga je uznemireno gledala, pomalo smućena ozbiljnim izgledom mladog čovjeka. - Čemu toliko opreznosti? - Danas nikome ne škodi malo opreznosti. Čitav svijet je pokvaren, zlato moje, i ja bih bio mirniji kad bih znao da ste otporni protiv otrova. - Da vi ipak malo ne pretjerujete? - Ni najmanje; ja se čudim kako vi to olako uzimate. Do đavola! Kako su vas to odgajali? - Oh vrlo dobro - uzvrati ona pogođena. - Budite mirni, dragi moj, ja poznam otrove i mogu vam napamet nabrojiti čitav niz... Evo, najprije da istaknem njegovo veličanstvo arsenik, zatim kukutu, buniku, opijum koji neki priručnici ističu kao biljku koja se lako uzgaja, što nam omogućuje, ako tako mogu reći, da ga uvijek imamo pri ruci... potom kužnjak, mrazovac, beladonu, koja stvara čudne halucinacije, pa se njezine žrtve zamišljaju da su pure, slonovi, jarci ili druge životinje, pa sardonik čije ime zvuči veselo, a izaziva takav smijeh da se od njega umire, kako se čini... neutoljiv smijeh, još k tome modri klubučac, mandragor, otrov krastače i... - Deborah se zaustavila bez daha. - Uh! ne mogu više! Dakle, jesam li vas uvjerila u moje znanje? - Pa, to su najpoznatiji, koje mora znati svaki početnik. Ima ih još mnogo, novijih, ubitačnijih... na primjer, vitriol, živin sublimat, olovno bjelilo, olovne strugotine - dražesni pokloni koji su nam doneseni s kontinenta. Ima bezbroj načina kako se primjenjuju! Ne bih htio da vas umaram, ni da vas bez potrebe strašim, ali vi ne možete ni zamisliti na što se sve odlučuje jedan trovatelj... ili trovateljica. Ljudi, većinom, nisu tako naivni kao vi, mačkice moja, nego su


oprezniji, pa je zato i težak način njihove primjene. Imam ja jednog prijatelja, policijskog oficira, vrijednog čovjeka, koji zna da se za to zanimam pa mi dozvoljava da malo prekapam po njegovoj arhivi. - James klimnu glavom. - To je nevjerojatno, đavolski smišljeno, sve dopušteno! Ne govorim vam o klasičnom receptu koji se sastoji u tome da stavite otrov u dobro začinjeno jelo... ne! Ima bezbroj pronalazaka osim ovoga i još se uvijek misli samo na pojedine. Koliko bi nam mrtvaca, koji su prividno umrli normalnom smrću, otkrilo užasne tajne! Mirisi kojii usmrćuju, otrovne svijeće, haljine umočene u otrov... čak i sedla i konjske uzde. Najobičnija ogrebotina... - Dosta! Prestanite! Jeza me hvata. Danas ste mrtvački raspoloženi! - i ona se usiljeno nasmija. - Ne, nego sam jednostavno realist! Želim dugo živjeti i zato hoću da imam sve adute u rukama. Gledati opasnosti ravno u oči više koristi nego joj iz gluposti, kukavičluka ili... neznanja okrenuti leđa, mila moja! - Još mi samo nedostaje opasnost!... Ne vidim razloga zašto se mene mora to ticati. Tko bi mogao biti, veliki Bože, toliko pakostan prema meni? - Bilo tko!... Eto, jedna koja se sada smatra vašom najboljom prijateljicom! - Ja je nemam. Baš ste se prevarili! - Deborah, preklinjem vas, ne budite naivni! To vam ne pristaje. Čudnovato, u nekim stvarima pokazujete iskustvo stogodišnjaka, a u nekima ste pravo dijete. - Pomilova je rukom po obrazu. - Draga moja, čovjek stječe neprijatelje u svakom trenutku, a da toga nije svjestan, od bijesa, ljubomore, zavisti!... Uzmimo, na primjer, vas! Ima li u Whitehallu ijedne žene koja vam ne zavidi na ljepoti? Koja se od njiih ne bi veselila s uživanjem kad bi doznala da vas je kakva čudna bolest skršila? Vratite se na zemlju! Malo treba čovjeku, vjerujte mi, da izazove smrtnu mržnju, zato mi se zakunite da ćete svakog dana uzeti malo moga lijeka, zakunite se, mala ludo, ako ne... - Ako ne? - i ona ga podrugljivo pogleda. - Ako ne, onda ću vam raščiniti tu dotjeranu frizuru sve dok ne pristanete, pa ćete je ponovo urediti - Držao ju je u zagrljaju i drmao, malo se ljuteći, malo šaleći. - Hajde, zakunite se. - U redu... kunem se! A sada me pustite. Ona skoči na pod i potrča prema ogledalu. - Oh! kakav ste vi nevaljalac! Pogledajte što je ostalo od moje frizure. Sada ću zakasniti, a čekaju me u Norland Houseu da spremimo kovčege za put. Da niste slučajno zaboravili, gospodine, da sutra putujem u Greenwich... i to kao družbenica naše kraljice? - Do vraga! Ne govorite tako, plašite me. - A već sam vam rekla, to je privremeno, dva do tri dana, dok se lady Anne oporavi od pada... Ali to je velika čast koju mi ukazuje Njezino Veličanstvo! Vi ćete me tamo posjetiti, zar ne, obećajete li mi? - Obećajem... On joj priđe i brzo joj skinu posljednju pribadaču koja joj je pridržavala pundžu. - U Greenwichu možda nećemo imati prilike za milovanja, Ijubavi moja šapne joj on - i kako smo štetu već načinili,, iskoristimo to!


18. Vrijeme je tako omekšalo da je za to doba godine bilo zaista neobično toplo. S prozora palače pružao se divan pogled na zelene prostrane ledine koje su se blago spuštale prema Temzi po kojoj su plovila, kao da izviru itz ovog zelenila, krasna bijela jedra. Deborah je uzdahnula. Samo da nije povrijedila taj prokleti gležanj na nozi... Stigla je rano u jutro, sva radosna zbog ovog boravka u Greenwichu. Biti u društvu Njezina Veličanstva nekoliko dana. Bože! Kako je to bilo zanosno, jedinstveno!... i... tres! Nesreća! Čim je sjahala s konja, nezgodno je stala nogom na pločnik, i da nije bilo Bigjacka, bila bi se srušila nasred ovog paradnog dvorišta... Ah! učinilo joj se u trenutku da će umrijeti od stida. Svi su se, međutim, pokaizali pažljivima, ali je ishod bio žalostan, glup: uganuće! Zbogom zabave s plesom, lovačke hajke od kojih je očekivala velik užitak... Međutim, sve je to bila sitnica u usporedbi s njezinom službom kod kraljice. Na sreću, Gospod je bio milosrdan, ona je ipak mogla hodati, šepajući pomalo na smiješan način, trpeći muke, ali nije marila za to, jer je mogla... bila kadra, čim joj je sobarica povila ozlijeđeno mjesto, stajati čitav sat držeći na rukama hermelinski ogrtač Njezina Veličanstva, dok je kraljica potiho razgovarala s admiralom Howardom nekoliko koraka od nje... Od same pomisli na to maglilo joj se pred očima... Zato joj je uvelike laknulo kad je odjednom čula kako joj se kraljica obraća svečanim glasom, kojim se ona pred drugima služila i na koji se Deborah teško privikavala: - Slobodni ste, moja draga grofice, i niste mi sada potrebni. Slobodna... oh, zaista! Ušla je u prvu dvoranu na koju je naišla, gurnula stolicu iza zavjese i na nju se srušila. Šepati među tim damama, izložiti se njihovim pogledima i više ili manje njihovoj sumnjičavoj brizi, hvala! Voljela je biti sama. Zadigla je malo suknju, pažljivo pogledala gležanj, oprezno opipala zavoj... i odjednom se ukočila. Vrata zaškripaše, odjeknuše koraci, polako se zatvoriše, a kroz zavjese začu se njoj dobro poznati glas: - Prekrasan dan!... Dođite ovamo, Davisone... Bila je to kraljica i njezin tajnik William Davison! Deborah je oklijevala. Da li da se pojavi ili ne? Kad bi kraljica doznala da je ona ovdje i da trpi, to bi je sigurno oneraspoložilo, jer se strašno gnušala i najmanje bolesti bilo da se ticalo nje ili drugih... - Pogledajte kako je zrak čist i nebo vedro. Nikad nisam doživjela ovako blagu zimu. Sutra ćemo, bogme, imati divan dan za lov... Jesu li to spisi koje moram potpisati? - nastavila je kraljica. Deborah se sva skupila na svojoj stolici... Da se ukloni, bilo je prekasno, morala bi odmah ustati i odati svoju prisutnost... Bolje je sada ostati na mjestu. Uostalom, nitko je nije mogao vidjeti u ovom uskom prostoru između prozora i zavjese. Čulo se šuštanje i okretanje papira i energično škripanje pera, a onda odjednom prekid, tajac... i najzad: - Što je ovo?


- Smrtna osuda kraljice Marije Stuart, Vaše Veličanstvo. Lord Howard mi je naredio da vam to podnesem. Smrtna osuda Marije Stuart! Deborah zadrža dah. Otkad je na procesu u Fotheringayu Marija Stuart bila okrivljena zbog veleizdaje i osuđena na smrt, Njezino Veličanstvo je stalno odgađalo izvršenje osude. Uzalud su je Parlament, njezini ministri, srodnici, podanici preklinjali u ime nacionalnih interesa da se osuda izvrši, kraljica je u svojoj dobroti sve do sada to odbijala. Pero je opet zagreblo papir. - Za ljubav božju! Svijet će morati saznati kako sam potpisala teška srca. Odnesite taj dokumenat kancelaru, Davisone, i neka na nj udari veliki pečat i osudu izvrši... a o svemu ovome, molim vas, ni riječi. Ah! još nešto. Smaknuće neka bude u velikoj dvorani Fotheringaya, a nikako na paradnom dvorištu, to je moja želja, mjesto mi se čini prikladnije. - Bit će po želji Vašega Veličanstva. Porculan je veselo zacinkao... bit će to Davison, pomisli ona, koji je spremao tintarnicu, pjeskovnicu i pera u kutiju za pisanje od koje se nikad nije odvajao. - Davisone! - Vaše Veličanstvo? - Obavijestite Walsinghama, ali obazrivo - i Elizabetin se smijeh razliježe pod svodom... - Mogao bi od tuge svisnuti! Bože, kako je ugodno čuti kraljicu kad se šali! To je bio dokaz da ju je ta odluka oslobodila tjeskobe... Ražalostiti Walsinghama! Njega koji je svim silama nastojao da Škotlanđanku izvede na stratište! Kada je htjela, kraljica je znala biti duhovita i svojim dobrim raspoloženjem olakšati i najteže trenutke. Ali, ta će novost oduševiti tu staru liju, podići iz kreveta, možda mu oporaviti i zdravlje, o kome se govorilo da nije najbolje, sa žalošću je zaključila Deborah. To je bilo jače od nje, svaki put kad bi u hodnicima palače susrela Walsinghama, ona bi protrnula iako je on prema njoj bio veoma učtiv. Njezino se Veličanstvo odjednom prestalo smijati. Šum njezinih lakih koraka s visokim cipelama sa potplatama od pluta, kao i težak korak Davisona, polako se gubio. Uh! napokon je mogla izići iz svoga skrovišta. Sva je drhtala, osjećala čudnu mješavinu zanosa i straha, ali je strah bio jači. Gospode Bože! A da su je otkrili! Bojala se i pomisliti na bijes kraljičin, i na posljedice. Prisluškivati državne tajne nije nikad pametno... i to kakve tajne! Deborah je napregnula sluh. Kraljica je govorila, ali bez veselog prizvuka u glasu; neko uznemireno treptanje, nagovještaj bure. - Do đavola! Prisiliti me da potpišem tu smrtnu presudu, da se izložim pred tim gordim Kontinentom koji me neprestano ogovara i koji me neće poštedjeti ni ovoga puta, umjesto da se sve to bez buke izvelo... eto, kakvi me vjerni službenici okružuju! Svi su oni gotovi da izvrše moje želje kad ja preuzimam odgovornost, ali nitko od njih nije toliko odan svojoj vladarici da bi poslao na drugi svijet našu zatočenicu ne dovodeći u opasnost dobar glas vladaričin... Hajte, hajte, Davisone! Vidim, vi ste pouzdan čovjek, pođite tamo gdje vas vaša osjetljiva savjest zove, međutim... Vrata lupnuše, Deborah ostade sama.


Protrljavši vlažne ruke, ona je iz opreza, strpljivo čekala razmišljajući o posljednjim kraljičinim riječima. Zacijelo bi nagla i tajna smrt u svakom pogledu bila bolje rješenje nego javno smaknuće... i za Njezino Veličanstvo i za Mariju Stuart... Bože dragi, to mora biti grozno kad se danima u zatvoru čeka na krvničku sjekiru. Čaroban osmijeh škotske kraljice odjednom joj zatitra pred očima i ona osjeti neku samilost... samilost! Ta žena nije to zasluživala! Previše je zla izazvala, čak i među svojima. Deborah je teško padalo sjećanje na Babingtona i na jadnu Jane, srce joj se od tuge stezalo, i ona ustade i maknu zavjesu. Sutradan, kao i svaki dan, išlo se u lov. Na povratku kraljica je bila nervozna. Napustivši krug svojih dvorjanika, odbivši ruku Essexovu, ona se žurno uputila prema svojim odajama davši znak Deborah da pođe za njom. - Brzo pođi gospodinu Davisonu, mala, neka odmah dođe. Mlada žena odmah pojuri koliko joj je bolesna noga dopuštala. Noću nije oka stisnula od uzbuđenosti misleći na ono što je jučer čula, a ova kraljičina naredba, koja je opet mogla značiti promjenu, sasvim ju je oživjela. Nekoliko trenutaka kasnije vratila se s Davisonom. - Razmišljala sam, dragi moj Davisone. Odložite, molim vas, potvrdu dokumenta koji sam jučer potpisala. Želim da se porazgovorim s kancelarom prije nego se dokument konačno potvrdi. - Žao mi je, Vaše Veličanstvo, ali je nalog već predan sir Williamu Hattonu. Smatrao sam da treba brzo raditi jer... On se zaustavi, uvjerljivo pogleda Deborah koja je stajala malo po strani, sva uzbuđena, pretvarajući se da je naročito zanima vezivo koje je jučer počela vesti kraljica... Činilo se kao da se manje brinula za prisutnost mlade žene nego za objašnjenje svoga tajnika. Hodala je uzduž i, poprijeko švićkajući bičem pri svakom koraku i mrmljajući nerazgovetne riječi. Odjednom je bacila bič, i bez riječi napustila sobu.  Prošlo je tjedan dana. Što se dogodilo s tim čuvenim dokumentom koji je kraljica potpisala? Da li je stajao na pisaćem stolu kancelara Hattona očekujući posjet Njezina Veličanstva? Da li je svršio u ladice Davisonove u očekivanju da kraljica ponovo promijeni mišljenje? Zašto je tako naglo odgodila odluku? Sve su to bila pitanja bez odgovora zbog kojih je Deborah gotovo izgubila san. Kao da se ništa nije dogodilo, ni onaj razgovor koji je nehotice čula, ni glupo uganuće noge, koja je gotovo čudesno ozdravila unatoč njezinim pesimističkim predviđanjima. Zabave su se i dalje nastavljale, smijeh se orio palačom, društvo je bilo opijeno radošću. Deborah je punim plućima udisala svjež jutarnji zrak. Polja su odisala mirisom vlažne zemlje; oko nje nahrupila sva sila konja vranaca, šaraca, sivaca, oznojenih, obučenih u bijelu pjenu od velikog napora. Vraćali su se iz lova. To je bio njezin posljednji lov. Sutra, 10. veljače, preuzet će svoju dužnost dvorske dame lady Anna, koja se oporavila, a Deborah će se vratiti u London u


Norland House, grofu, aili i Jamesu, dragom mladiću, koji je bio sve nestrpljiviji zbog njezina dugog izbivanja. Da! to je njezin posljednji lov u Greenvichu, veličanstvena hajka kad ih je jedan jelen, divan primjerak s razgranatim rogovima, odvukao daleko, neprohodnim putovima, preko udolina zavijenih maglom, sve do ubitačkih močvara. Ruke Deborah čvrsto stegnuše uzde. Ta siva gusta magla, žestok lavež pasa, neobuzdana hajka kroz šumsko raslinje, podsjećala je na prošle lovove, na divne sastanke, tamo gore prema sjeveru, u šumi kod Gilforda... Bože! Kad pomisli da se Craig nije ni pokušao sastati s njom, zatražiti objašnjenje... toliko ljubavi, a ona je samo poslužila za običnu zabavu! Gotovo fizička patnja odjednom joj stegla srce. Naglim pokretom podbode konja i pridruži se povorci. Stigli su. U dvorištu je vladala neopisiva gužva. Mnoštvo ljudi, dvorjanika, sluga i služavki trčalo je na sve strane, vikalo, mahalo rukama, dozivalo se, a kroz širom otvorena vrata nadolazili su drugi koji su se miješali s ovima... palača luđaka... mravinjak u pokretu, gužva. Konjanici su prešli kamenu ogradu, stigli na pločnik po kome je odzvanjao topot konjskih kopita; na čelu je jahala kraljica, a odmah iza nje lord Howard i grof Essex. Odjednom se sve utišalo. Iz jedne se grupe izdvojio jedan čovjek, sav poprskan blatom, i poklonio se pred Elizabetom koja je jahala na bijeloj krupnoj kobili. Što joj je govorio? Oni koji su bili oko Deborah nisu mogli ništa kazati. Kao i ona bili su dosta daleko a da bi mogli nešto čuti. Gospode! Kako bi to mogla podnijeti njezina radoznalost koja je za ovaj tjedan dana bila na mukama!... Deborah je predala uzde lordu Dancanu, koji joj je bio najbliži, polako je sjahala, provukla se između konja i obratila jednom sluzi: - Papistkinja je mrtva, gospođo... Bog blagoslovio našu milostivu kraljicu! - Mrtva! - i od zaprepaštenja zastade joj riječ u grlu - mrtva. Što si htio reći? Objasni mi za ljubav božju! Uhvatila je slugu za rukav i stala ga tresti kao da ga želi osloboditi izbezumljene radosti. - Da, mrtva, najmrtvija... smaknuta rukom krvnika. Taj glasonoša dolazi ravno iz Fotheringaya. Jahao je dvadeset i četiri sata. Čini se da je čitav London izišao na ulicu... prekrasan dan, gospođice... slušajte! Kao da zvona zvone, vjerojatno iz crkve Sv. Pavla... ja... Nije ga više slušala, znala je sve. Tako je, dakle, svršila Marija Stuart i ova zvona, činilo joj se da čuje daleko brujanje, najavljivala su smrtno opijelo papizmu i radost čitavoj prijestolnici. Najzad se moglo mirno disati u ovoj dragoj Engleskoj, bez svakidašnjeg straha za život Njezina Veličanstva, bez stalne prijetnje strašnog građanskog rata... Oh! Suze joj udariše na oči. Deborah je obuzela želja da plače, da se smije, da iskaže ovo iznenadno uzbuđenje od koga su joj gorjeli kapci i bila je sva omamljena. Hvaljen bio Gospod i mudra kraljica... Ona se trgnu... Kraljica! Nije li ona namjeravala povući svoje naređenje? Pogledom je potražila kraljicu među jahaćima koji su stajali i u oduševljenju se grlili, ali nje nigdje nije bilo. Strugnuvši pred očima zbunjenog sluge, krčeći put kroz ovu gužvu, Deborah pojuri prema privatnim odajama.


Na vratima predsoblja naišla je na gospođu Tucker. - Dolaziš u pravi čas, kćeri moja, - reče joj ona umjesto pozdrava vodeći je unutra. - Možda će tvoja prisutnost umiriti Njezino Veličanstvo? Unatoč poštovanju koje joj dugujem, čovjek bi rekao da je u ovom trenutku opsjednuta čitavom četom demona!... I sve to zbog greške gospodina Davilsona! - Davisona? Što time mislite, tetko? - Pretpostavljam da si čula za novost? E pa dobro, pažljivo slušaj! Sve je to izvršeno bez dozvole Njezina Veličanstva... Ona je potpisala naređenje o smaknuću papistkinje, ali da ga ima, kako bi se reklo, za svaki slučaj, shvaćaš li, a kad tamo Davison, na svoju ruku, predaje to naređenje Walsinghamu i lordu Burghleyu, koji su ga odmah dostavili Škotlanđanki zajedno s našim londonskim krvnikom... Po mome mišljenju, to je bila sretna zamisao, ali izgleda, nije bilo po volji Njezina Veličanstva. Blagi Bože! Kako se razbjesnila... Pođi, dijete, posjeti je. Ja ne mogu... Pribravši svu svoju hrabrost, Deborah uđe. U bijeloj košulji - po ovoj hladnoći - u lovačkim hlačama, sva blijeda, kršeći grčevito ruke, kraljica je stajala nasred sobe. Sučelice vratima, dvije su dvorkinje, priljubljene uza zid, u očitom strahu, držale u rukama dugi ogrtač od crvenog baršuna. Po podu su bili Ijutito razbacani pusten šešir s fazanovim perjem, što ga je kraljica nosila u lov, bič, rukavice, jakna od svjetlo-plave tkanine i ogrtač od lisičjeg krzna. Deborah se prignu, dohvati jaknu, priđe kraljici... pogled joj bijaše ukočen, pogled koji vas nije gledao! - Neka mi dozvoli Vaše Veličanstvo da je pokrijem - reče ona blago. - Do vraga! To je bio gotovo urlik. Deborah ustuknu i pusti jaknu. - Neka sve ide do vraga, kad naše voljene sestre više nema, kad nam duša plače, nemoćna pred onim što se ne da popraviti!... Ona prestade, pođe ravno prema dvorkinjama, istrgnu im iz ruku ogrtač, svojski se ogrnu i sva u crnini poče se vrtjeti oko skamenjene Deborah. Dvorkinje se izgubiše. - O Bože! Biti izdan od vlastitih ministara! Postupiti bez moje izričite dozvole s toliko dvoličnosti! Odvratni nitkovi! Kraljica je najprije vikala, pa se stišala i najzad duboko uzdahnula... - Ne može se, na žalost, osporiti da je život Marije Stuart bio stalna opasnost za nas, a isto je tako očito da ona na mome mjestu ne bi ni najmanje oklijevala ta nesretna princeza nikad nije imala dovoljno pameti. Ali ja, do vraga, ja je imam i odmjerila sam sve posljedice toga čina... Pokazati narodima da okrunjena glava nije nepovrediva, da se može osuditi, kazniti zbog zločina, ne znači li to stvoriti opasno oružje protiv sigurnosti kraljevstva, stvoriti izliku, ubuduće, za krvave revolucije? Ne znači li to preuzeti veliku odgovornost prema potomstvu? Oh! Baš su moji ministri danas ispisali za mene krasnu stranicu historije... Elizabeta i Marija Stuart! Krvnik i njegova žrtva! A ja sam se, Bog mi je svjedok, ljudski zauzela da je spasim i od nje same, i od demona njezinog ponosa pod cijenu vlastite sigurnosti, iz osjećaja plemenitosti, samilosti, solidarnosti krvi i spola!... A sada su uloge obrnute... umjesto suca, sada sam optužena... optužena pred historijom zbog smrti koju nisam nipošto željela!


Kao da je izmučena, kraljica je zašutjela. ... »nipošto željela«. Njezino Veličanstvo zaista je pokušavalo nekoliko puta, i protiv mišljenja svih, da pomogne zatočenici - dokaz je bio njezina poruka u Chartley - sigurno su i suze kraljičine bile iskrene, sažaljenje jedne žene zbog nesreće koja je pogodila drugu, ali... odlomci razgovora između kraljice i Davisona odjednom padoše na pamet Deborah... Pojedinosti koje su se ticale smrtne osude, gorko razmišljanje na kraju, jadikovanje što se nitko nije našao da Mariju Stuart potajno umori. Neosporna je činjenica da je vladarica u sebi željela tu smrt, prisiljena bila da je želi radi dobra kraljevine. Ali, zašto je potrebno to pretjerano negodovanje? Davison, Walsingham, Cecil samo su pospješili ono što je bila prijeka nužnost, oslobodili su se neizbježne odluke, postupivši točno onako kako je ona izjavljivala pred svojim tajnikom. Zašto?... Mladoj ženi kao da je odjednom sinulo; sada joj se sve činilo nedvosmisleno, jasno i logično... To ogorčenje, taj gnjev, ta vika, sve je to bila vješta režija, drugog objašnjenja nije moglo biti, režija velike kraljice, genijalna strategija kako bi se otklonilo svako negodovanje prema njezinoj; posvećenoj osobi, prebacilo na druge i obranilo njezin narod... Čudesne li vladarice! Kraljica se zaustavila pokraj prozora držeći se jednom rukom za brokatnu zavjesu i nastavila kao da razgovara sa sobom: -... mi smo vladari izloženi svačijem pogledu, o svakoj se i najmanjoj našoj slabosti u postupcima govori, i najmanja se mrlja na našoj haljini zapazi, uveća... ali nitko neće nijednu otkriti na njoj kad smo u crnini! Mi ćemo se znati obraniti od svih predbacivanja zbog te smrti. Ako dođe poslanik našeg bratića Valoisa, mi ćemo ga podsjetiti da Francuska ne može, pod opasnom izlikom, stvarati nova neprijateljstva... Ako dođe poslanik Njegova Katoličkog Veličanstva, taj dragi Mendoza, mi ćemo ga uvjeriti da je naša bol velika... Što se tiče gospodina Jakova3 - ona se podrugljivo nasmije - malo zlata i taj će šakal zaboraviti da je imao majku!... Neka svi dođu, mi ćemo im pokazati tko je Elizabeta, kraljica Engleske. Njezina visoka prilika, sumorna i samotna, gordo uspravljena, isticala se na pozadini zlatnoga brokata zračeći tako zanosnom veličinom da su suze granule iz očiju Deboraih. - Neka Bog sačuva Vaše Veličanstvo i neka bude blagoslovljen što nam je dao tako divnu kraljicu! - uzviknu ona uzbuđenim glasom ne mogavši izdržati dugu šutnju. Silan zanos ljubavi obuze joj srce i ona se baci pred noge Elizabetine sakrivši lice u baršun njezine haljine udišući s poštovanjem težak miris kamfora koji se širio iz haljine. - Hvala ti, dijete. Kao da je kraljica tek sada primijetila mladu ženu pa joj ruku položi na rame: - Hvala ti na riječima, na tvojoj vjeri koja osvježuje moje srce. Kroz tvoja usta, ja to osjećam, govori čitav narod koji mi povlađuje i živi sa mnom u ovim teškim trenucima... a sada pođi! Reci Tuckerovoj da pozove Davisona i Cecila. Naše škotske sestre nema više među živima, treba zato kazniti krivce! Glas joj je ponovo izgubio blagost i ona poče grditi kao da će namah prasnuti; staro joj se lice odjednom od gnjeva natmurilo, kao da se maskom prekrilo, i zlovolja je ponovo stegla visoku priliku. Jakov VI Škotski, sin Marie Stuart i lorda Darmeya, koji je poslije smrti Elizabetine 1603. postao kralj Engleske pod imenom Jakov I. 3


Drska i neobična izgleda, kao da se smije svoj ovoj crnini, riđa vlasulja Njezina Veličanstva plamtjela je ognjenim sjajem.

19. - Komu se tako smješkate, zlato moje? - upita James tihim glasom. - Oh! Ne budite ljubomorni! - i ona se osmjehnu pomalo ironično. - Mislila sam na našu kraljicu. Bože! S kakvom je umješnošću urazumila drski kontinent koji je namjeravao da se umiješa u naše poslove! Držeći pod ruku Jamesa, u krugu ljubaznih plemića, Deborah je čekala da posluga postavi na stalke teške mramorne ploče za igru i da podijeli karte. - Činjenica je da naša vladarica, Bog je čuvao, vrijedi sama toliko koliko svi vladari Europe. Do vraga! Svima je zapušila usta. Nikad nisam mislio da će joj Škotlanđanka stvoriti toliko neprilika... Ambasador Francuske... jadni Beilievre! ostao je bez riječi. Uostalom, po mome skromnom mišljenju, njegov protest bio je samo formalan. Valois, sa svojom bijednom kraljevinom, ima prečih briga nego što je pokojna Marija Stuart... A Mendoza? Mendoza koji mrzi našu kraljicu kao vraga, ublažio je svoje prigovore, pobjegao smeten i posramljen pred silnim suzama koje je ona prolila pred njim! To znači da je Njezino Veličanstvo stvarno ili iz nekog nepoznatog razloga, koji mi je nejasan, mnogo držala do papistkinje... Izgleda da je stari Burghley, koji već dugo podnosi njezin gnjev, gotovo jecao slušajući njezine uvrede. Što se tiče Davisona, nećemo ga više vidjeti. Čak ako i iziđe ikada iz Towera, gdje je zatvoren, to će biti propao čovjek. Uza sve to, ja se bojim da se Španjolska neće tako lako zadovoljiti i da će iskoristiti prvu priliku da nas napadne. Kruže vrlo loši glasovi... ali dođite, draga, zovu nas. Radoznali gosti okupili su se oko stolova, a igrači su žurno zauzimali svoja mjesta. Bilo je mnogo svijeta te večeri. Whitehall, koji je bio pust za odsutnosti Njezina Veličanstva, sad je bio prepun. Mada nije bilo plesa zbog kraljičina tubornog raspoloženja, u dvoranama se uveliko zabavljalo... Razgolićenih bijelih ramena, brkatih muškaraca, šarenih perjanica, čipaka, vrpca, skupocjenih nakita bilo je u obilju. Deborah je sve redom prijazno pozdravila. Međutim se njezin pogled sledio kad je ugledala markizu Gilford kako očijuka s nekim mladim gizdelinom u svilenom odijelu svjetložute boje. Obadvije su okrenule glavu kao da se ne poznaju. Pelenopa nikako nije mogla oprostiti svojoj suparnici što joj je preotela njezinog starog kavalira, a ova ju je nagonski mrzila. Deborah je sjela, James Randolph iza nje. Partija je počela. Igralo se primera. Deborah je gurnula ispred sebe hrpu zlatnika i pobrala karte: sedmica pika, šesticu, puba, i deseticu trefa...odlično! Imala je dobru priliku da dobije. Skrivajući pomno karte pogledala je svoje protivnike u igri. Bila su četvorica. Njoj sučelice, Dicky i Charles Wiison, sinovi sira Roberta, blizanci, dušom i tijelom slični, plavokosi bukači, dva vatrena mladića koji su otvoreno jurili žene; tako, na primjer, svi su već znali da će malu Dorothy, mladu ženu starog


baruna Landsamea, koja se sada vrpoljila na stolici gugućući, jer joj je Charles nehajno turio ruku u njedra, večeras prevrnuti Dicky u kakvom mračnom hodniku! Svi su također znali da će za tjedan dana vragolanka imati nove naušnice na svojim malim ušima, koje će nadomjestiti njezine neupadljive naušnice od granata što ih je dobila kao svadbeni dar... Bit će to biserne, s Dalekog istoka, jedan biser od svakog brata. To je bio običan poklon braće Wilson kad bi s kojom prekinuli odnose! Lijevo od Dickyja sjedio je Harry Culham, krupan muškarac, ružan ali simpatičan, a prema njemu Timothy, lord Stenway, bucmast i živahan, u odijelu od tarnno-plavog damasta s plastronom na košulji, koji mu je bio posut dijamantima, pa se govorilo da svako njegovo odijelo stoji jedan dio njegova nasljedstva. Timothy je bio tek odnedavno Londonac koji je provodio život u jednoj od najpoznatijih gostionica Londona, u »Ruži«, stavljao na kocku velike svote novca, javno se dičio računima svoga krojača. Da bi zadovoljio svoje pretjerane zahtjeve i nastranosti, već je prije roka založio kod lihvara krasna imanja u Wallesu, koja mu škrti otac još nije ostavio. To znači da nakon smrti starog neće imati ništa. Sada je nemirnim pogledom promatrao Deborah koja mu je smiješkom uzvraćala. Osjećala se sigurnom, prekrasna u svojoj novoj haljini izrađenoj po francuskom uzoru, od crnog baršuna, postavljenoj tamnocrvenom svilom, sa rukavima protkanim vrpcama od svile i podstavljenim hermelinom, koji su otkrivali njezine gole ruke ukrašene dijamantima... Osjećajući ugodno golicanje na vratu, izmijenila je pogled s Jamesom i pokupila dvostruki ulog novca. Sada je na njoj bio red da dijeli karte. Brzo je podijelila karte, svakom igraču po četiri, položila prema pravilima na ostatak karata puba herca, a zatim uzela svoje. U istom trenutku buka i smijeh ispuniše dvoranu. Iznad redova radoznalih pratilaca igre, koji su bili oko stola, ona je primijetila kovitlanje šešira s perjanicama koji su se probijali kroz gomilu. Essex i njegova pratnja, pomisli ona rastreseno i zadubi se u igru... Oh! zaista je imala sreću: četiri pika, fleš. Snažan i jasan glas dopro joj je do ušiju: - Dođi ovamo, dragi! Dođi da te predstavim Njezinoj Milosti grofici od Norlanda... Boga mu! To je najljepši ures Dvora... Poslije naše božanstvene vladarice, razumije se! Okrutnica... ali tako čarobna, vjere mi, da ćeš i ti podleći kao i svi mi! Deborah se u sebi smješkala. Kako je taj Essex dražestan mladić, kad to hoće! Ipak nije davala poticaja, ni na jedan način! Ta kraljevska družina bila je opasna i ona se oprezno čuvala da se s njima upusti u bilo kakvo ljubakanje. Unatoč njegovoj romantičkoj slavi, bio je nepostojan, što ju je odvraćalo od njega; u trenucima je zračio veselim raspoloženjem, spreman na svakojake šale, a onda bi postao mrzovoljan i nesnosan. Danas je bio dobro raspoložen. Polako je pokazala svoje karte i slavodobitno ustala. Tada ga je ugledala. Njegova crna kosa, opaljeno lice, jako je odudaralo od plavokosih glava koje su promatrale igru. U jednom trenutku njihovi se pogledi susretoše. Časovito zaprepaštenje bijesnu i nestade u očima pridošlice. Sva skamenjena pokušavala je da se održi na nogama, da odoli stravi koja ju je obuzela. Činilo joj se da je svi promatraju i na njezinom zažarenom licu otkrivaju tajnu koja ih je vezivala.


Nesvjesno je pozdravila Essexa i promrmljala nešto. Ovaj je nastavio: - Dopustite mi, lijepa grofice, da vam predstavim lorda Belghama, plemenitog gospodina. Ponosim se što sam mu prijatelj. - Zatim se obratio svome pratiocu: - Dragi moj... Njezina Milost grofica od Norlanda. - Milorde... On se mimo naklonio. - Gospođo, duboko sam počašćen... - i gledajući je u oči, govoreći Essexu Priznajem, nisi me obmanuo. Njezina je Milost zanosna, ali se nadam da nije tako nesmiljena kako ti misliš. Je li to moguće? Ovo neusiljeno držanje, slobodan način iskazivanja Je li to bio isti onaj čovjek koji ju je doveo do strasnog zanosa, ovaj stranac koji je onako lako izgovori te bljutavosti! O Bože! Ona sigurno sanja, to je pusta tlapnja! Kad joj je Craig poljubio ruku koju mu je pružila, ona je znala da je to stvarnost i sva je uzdrhtala. Nekoliko je riječi izmijenio s Jamesom i braćom Wilson, a onda se pred njom naklonio: - Molim vas da mi oprostite, grofice. Zove me markiza Gilford. Vaš sam sluga, gospođo. Igrači su s nestrpljenjem očekivali nastavak igre. - Prihvatite, dragi - reče i pruži svežanj karata Jamesu - Budite ljubazni i nastavite igru umjesto mene, ja sam malo umorna. Kad mu je predala karte, on se nagnuo prema njoj: - Što vam je, draga? šapnuo je nježno. - Sasvim ste blijedi. Hoćete li da vas otpratim? - Ne, ne! hvala James. Ne uznemirujte se... prolazna glavobolja. Zašto je pita, zar nije mogao osjetiti, on koji je ljubi, da je njezina iznenadna slabost posljedica teškog duševnog uzbuđenja, osjećajne nelagodnosti? Zar nije osjetio kako je spopada luda želja da zgrabi stol i da ga baci na te glupe ljude koji su se smijali, šalili, ravnodušni na njezinu smetenost, da im pljiune u lice, da krikne? Zar nije primijetio po njezinim drhtavim usnama silnu želju, koja ju je mučila, da poleti za Craigom i da mu se baci u naručje? Je li bio slijep taj jadni James? Odjednom je spopade stid. Kako je uopće mogla svaljivati krivnju na tako dragog mladića! Ona ga iz prikrajka pogleda. Možda je, na nesreću, vidio mnogo jasniije nego što je mislila... On, koji je inače bio strastven igrač, sad je malo pažnje poklanjao igri, stavljajući automatski svoj ulog, namrštena čela, stisnutih usta. Tako su se otegla tri ubitačna sata. Nekoliko je puta Deborah htjela ustati i pobjeći, ali se nije micala, prikovana i protiv svoje volje za sjedište, zaslijepljena, bolna, naoko zauzeta igrom, a kradomice gledajući na Craigovo društvo. Što mu je ona ono šaptala na uho gledajući je zlobno a da James nije ni najmanje posumnjao. Ta je djevojčura sigurno iskoristila priliku da je zlobno ogovara. Je li to Craigova osveta ili obična navika ta pretjerana ljubaznost koju je poklanjao lady Alghurst? Pod njegovim tamnim pogledom lijepa se Cynthia uvijala, gugutala, veselo se smijala, zažarenih očiju, sva uzbibana i, na žalost, trebalo je to priznati, nikada je Deborah nije vidjela tako zadovoljnu. Kurva! Zašto se ne svuče gola kad se tako ponaša? Bože! Kakva nepristojnost! Ni kuja koja se s psom tjera ne bi se tako razmetala. Sada je ona s prokšenim osmijehom ogrlila Craiga oko vrata, a on je njoj obgrlio leđa i dugo je držao u


zagrljaju. Deborah je zarinula nokte u dlanove. Oh! Kako je mogao biti tako prost da se pred njom tako iskaže! Zar se više ne sjeća da ga je voljela? Sasvim je zaboravila da je ona raskinula veze i zatim izmišljala zamjerke protiv njega... I ništa više nije ostalo, ništa osim grozne ljubomore koja joj je zadavala bol mučeći je. Kad bi mogla da se baci na tu pohotnu ženku, da joj raskida haljinu, izgrebe mliječnu kožu, zgazi nogama, zbriše vrškom svoje cipele njezin pobjednički osmijeh, ona bi se radi toga zadovoljstva rado, i to odmah, odrekla raja! Na žalost! Trebalo je da se pokaže ljubazna i bezbrižna, da umiri Jamesa koji ju je svakih pet minuta uznemireno zapitkivao: - Zlato moje, da li se zaista osjećate sasvim dobro? Da? Zaista? Ako ne, recite mi, pa ćemo otići! Ta pažnja, nježna umiljatost išli su joj na živce. Ona se strašno grizla što ga tako obmanjuje. No, da li mu je mogla odgovoriti: »Ne, dragi! Lagala sam vas. Strašno trpim, muči me teška groznica, srce bijesno udara, ruke su mi vlažne, u grlu mi se steže, koljena klecaju! Hvala na vašoj nježnoj brizi, ali vi mi ne možete pomoći... Znate li što bi me jedino moglo izliječiti? Milovanja onoga plemenitog gospodina što ga vidite lijevo od vas, u uglu prozora kako upravo strasno, miluje lady Alghurst«. Ne, to mu nipošto nije mogla reći! Zato se prisiljavala da ga umiri ljubaznim osmijesima koji joj nisu išli od srca. Otvorila je stisnute šake. Usred bučnoga smijeha i srdačnih pozdrava Craig se opraštao. Prešao je preko dvorane i spremao se izići. Deborah odlučno ustade: - Vraćam se odmah, James, počekajte me. - Što vam je, Deborah? - Nije ništa... sasvim ništa! - Oh! neka umukne! -... Samo da malo razgiibam noge - pokušavala se šaliti. - Zaboga! Ostanite na svom mjestu, dragi, inače ću biti prisiljena da podijelim dugove s vama! Uputila se bezbrižnim korakom prema kraju dvorane. Kad je stigla, pogledom je pretražila galeriju. Bila je prazna, mračna, a sasvim pri kraju Craig se udaljavao krupnim koracima. Umjerenim korakom, dražesnim pokretima u haljini od baršuna i svile, ona je stupila na galeriju. Kad je bila sigurna da je nitko ne može vidjeti, sagnula se, skinula cipele, visoke cipele s potplatima od pluta, i onako u čarapama, pridržavajući suknju, poletjela. - Milorde! On se zaustavio trudeći se da u polumraku raspozna žensku priliku koja ga je dozivala. Sva zadihana, posrćući pri slabom svjetlu mjesečine, našla se sasvim blizu njega. - Vi! - uzviknu on. - Craig, tako sam željela... - mucala je ona. - Čini mi se, gospođo, da nemamo razloga za razgovor. - Oh!... oh, preklinjem vas, nemojte tako... Treba da s vama razgovaram - s naporom je govorila, očajna zbog njegova hladnog tona. - A o čemu da razgovaramo? - podrugljivo će on. - O vašem starom mužu ili vašem mladom ljubavniku? Ni jedno ni drugo me se nipošto ne tiče. Laku noć! Okrene se da pođe.


Jecajući čvrsto se uhvatila za njega. On se trgnuo, ali je zadržao njezinu ruku u svojoj: - Na vašem mjestu, grofice, ja bih se oslobodio toga topaza, čudno odudara od vaših dijamanata! Ispustio joj ruku podignuvši šešir: »Sluga pokoran, gospođo«, i ostavio je. Stajala je nepomično, držeći ruku na obrazu kao da joj je netko prilijepo ćušku, i gledala kako nestaje u tami palače.

20. Poslije neprospavane noći, koju je provela u suzama slušajući cvilenje Psihe, Deborah je odlučila da nešto poduzme. Rano je ustala i pozvala sobaricu. - Brzo potraži Bigjacka i reci mu da upregne kola, a zatim se vrati da mi pomogneš pri oblačenju. Namjeravam izići! - nervozno je naredila. Pošla je da opere natečene oči i pažljivo se pogledala u ogledalo... Izgledala je strašno. Ti podočnjaci, ta boja lica, te beskrvne usne, Gospode, to je naprosto užasno! Mada joj je bilo odvratno šmiinkanje lica, kako su to činile ostale žene, danas je ipak odlučila da upotrijebi malo pomade i pudera misleći da joj to neće postati navika ako to jednom učini! Pogledala je lončiće koji su bili većinom netaknuti i stajali na toaletnom stoliću, uzela pomadu i brižljivo crvenilom namazala jagodice na obrazu, a preko toga prešla puderom, trepavice malo osjenčala i na brzinu splela kosu. Kad je to bilo gotovo, sjela je za pisaći stol, uzela iz cedrove škrinjice namirisani list, ispisala nekoliko redaka i zapečatila pismo. Sobarica joj je pomogla da brzo obuče vrlo jednostavnu haljinu od sirove svile sa čipkama prirodne boje, a zatim se ogrnula ogrtačem, namakla na glavu kukuljicu obrubljenu lisičjim krznom, uzela pod ruku Psihu i brzo sišla niz stepenice. Bigjack ju je čekao. - Vozi u Essex House... žurno, stari moj! Pred ravnodušnim pogledom mlade žene, pružali su se prekrasni parkovi skladno uređeni, a ispred potkresanih čempresa obrisi palače, načičkane tornjićima. Tu i tamo neograđena i neobrađena zemljišta narušavala su tu skladnu i raskošnu cjelinu; izazovno stršeći, obrasla čkaljem i kupinom, blatnjava, prljala su svojim blatom ulicu. Hvala Bogu! Ipak se moglo kočijom do Stranda! Da se uputila jašući, uprskala bi po ovoj kiši pršavici suknju, a u nosiljci kasno bi stigla! Imala je jednu nosiljku, vrlo lijepu, grimiznim baršunom obloženu, ali se njome malo služila, samo onda kad je htjela prošetati gradom, jer jedna dama drukčije i nije mogla... Kad bi ujutro bila dokona ili neraspoložena, ona bi odlazila njome u kupovinu. Prizor koji joj se pružio pred očima bijaše ugodan: čitav splet šarenih, neobičnih uličica na svakom koraku stvarao je iznenađenje; mesnice su bile pune svakovrsnog mesa, svježeg, u različitim tonovima crvene boje, pa nešto divljači, srna ili zečeva; prodavači ribe izvikivali su svježu morsku ribu u košarama, koja je sva sjala od srebrnastih ljusaka, izložena na širokim listovima zelja; u šatrama se prodavala zlatnina gdje si mogao kupiti kakvu


sitnicu za nekoliko šilinga; prodavači tkanina, čim bi ugledali vašu kočiju, odmah bi pred vama razastrli sve vrste tkanina, sjajnih, raskošnih, baršunastih, a trgovački su pomoćnici nudili s nevjerojatnom uslužnošću čipkaste ovratnike i šarene vrpce; na rubovima blatnih kolnika stajale su stisnute jedna uz drugu kuće krpača stare obuće, oružara, apotekara; sredinom kolnika prolazio je jedan prividan kanal kojim je otjecala prljava voda; tu i tamo po đubrištu rovale su svinje, čeprkale kokoši tražeći hranu... a blatnom ulicom veselo je prolazila bujica prolaznika unoseći svojom živošću vedar dah života u ove stare oronule kuće; mornari, raznosači, gologlave žene, zanatlije, seljaci sa svojim teretnim dvokolicama krcatim povrćem, šegrti s kapama, dostojanstveni trgovci, velikaši na konjima u pratnji posluge, djevojčice u novim suknjama... šarena bujica ljudi koji su se sudarali, dozivali, gazili, gurali, pljuvali, psovali, svojim smijehom, bučnim veseljem sve oko sebe zarazili. Deborah, naime, nije danas imala namjeru da se bezbrižno šeta. Naprotiv, imala je točno određen cilj, dvorac mladog grofa Essexa... Pogledala je kroz vrata kočije. Stigla je: visoki gotski zidovi, mnoštvo krasno izrađenih kipova... malo podalje divna ograda oko dvorišta. Doviknula je Bigjacku: - Stani! On je zaustavio kočiju i sišao. - Drži! Daj ovo vrataru i počekaj odgovor - reče i pruži mu zapečaćeno pismo. Nakon kratkog vremena, koje se mladoj ženi učinilo kao vječnost, primijetila je Bigjacka kako se vraća. Kako se to često događa kad se nalazimo pred kakvim raspletom što ga prati sva sila naših strahovanja, a ipak se nadamo povoljnom rješenju, njezina se tjeskoba odjednom prekinula. Najzad će vidjeti Craiga, sve mu objasniti... Po deseti put ona je u sebi ponavljala riječi koje je u pismo napisala Craigu: »Dragi moj Craig Ne možemo se rastati na takav način. Odredite, molim vas, vrijeme koje vam najbolje odgovara za naš sastanak i dostavite mi odgovor po Bigjacku. Vaša Deborah« To nije bilo ni namješteno, ni plašljivo, ona je na to pazila kad je pismo pisala. Muškarci to ne vole... osobito onakvi kakav je Craig. Ona se začas ponadala i u brzini, da bi zavarala svoju nestrpljivost Gospode, što je taj Bigjack spor! - prisjetila se onih nekoliko utješnih misli koje su joj od jučerašnjeg dana pale na pamet. Bože dragi, sasvim je razumljivo da je jučer bio onako neugodan, i da je bila i malo pametnija, bila bi to odmah shvatila!... Naposljetku, ona je njega napustila! Da li je mogla od njega očekivati da joj padne pred noge? U najmanju ruku, to nije bio njegov običaj, uzdahnula je u sebi... Što se tiče njegova neprijateljskog držanja, njegove drskosti, nije li to najibolji dokaz da žali za njom? Da li bi on tako postupio prema njoj kad bi ona njemu bila prolazna zabava? Sigurno ne bi. On bi se pravio ljubaznim, rječitim, zadovoljan tim sretnim slučajem koji ih je ponovo sastavio, polaskan time što je njegova stara ljubav ušla među velikaške krugove i sklon da obnovi s njome ljubavne veze. To se obično događa onda kad se više nema povjerenja u jednu ženu, a ostaje samo želja da se s njome


spava. Ne, ona se nije varala, ponašanje Craigovo je dokazivalo da je ona ostala za njega ono što je bila... Biigjack je došao pred kočiju. - Što je...? - Nema odgovora, Vaša Milosti. - Kako! Nema odgovora!... To nije moguće, ti nisi razumio, ti si bluna! - vikala je ona. - Molim vas da mi oprostite - odvrati Bigjack, sav zbunjen i crven. Kad mi se kaže ne, ja znam što to znači... Isto tako znam što mi je ona životinja od vratara rekla: »Ne treba da se vraćaš, mladiću, naći ćeš zatvorena vrata. Tako je naredio milord!«... Ali, što vam je, gospođice Deborah?... Recite mi, odgovorite! Ubogi mladić gledao je usplahireno svoju gospodaricu. Ukočena pogleda, izgledala je kao mrtva. - No, no!... - i on ju je neprestano tapšao po ramenu... - Tu je vaš stari Bigjack!... Recite mi nešto, nemojte me plašiti? Što je bilo u tom prokletom pismu da vas je tako smrvilo? Ona je i dalje bila ukočena, mala kujica ustrašena, skvrčena u njezinom krilu. Odjednom se lupnuo po glavi, ostavio je, popeo se na sjedište i donio jednu bočicu. - Uzmite, popijite! Samo jedan gutljaj i odmah ćete se oporaviti - i on joj na silu gurnu grlić u usta. Deborah je dobro potegla, gotovo zagrcnula... Kao da je oživjela! - Hvala, dragi Bigjack - reče mu slabim glasom odbijajući bočicu - Što bih ja bez tebe? - Tužno se osmjehnula milujući Psihu, koja je skočila na noge i stala joj lizati lice svojim hrapavim jezikom. - Sad je malo bolje, zar ne? - uzvrpoljio se Bigjack. - Da, prolazna slabost, ništa više! Loše sam spavala noćas. Znaš li što ćemo sada? Prošetat ćemo se bilo kuda, to će mi osvježiti misli. - Ah da! - mislila je gorko mlada žena videći kako Bigjack i Psiha poskakuju oko nje. - Za njih je sada sve u redu, sve je poprimilo svoju svagdašnju sliku, prešlo u svakidašnjicu, u samozadovoljnu osrednjost. Oh! Kad bih mogla biti ta nježna životinjica, zadovoljna svojim svakidašnjim obrokom nježnosti i milovanja, bez ikakvih problema i bez ljubavnih patnja! Bigjack se popeo na svoje sjedište, pucnuo bičem i konji krenuše. Deborah se uvalila među jastuke i briznula u plač. Odbio ju je kao kakvu drolju! O Bože! Svi ti ljubavni porivi, taj divlji zanos, nezaboravni trenuci, zar je sve to moralo završiti prezrivim odbijanjem, neprimanjem, zatvaranjem vrata u lice? Osjećala se neznatnom, beznačajnom poput malog treperavog svjetla na rubu ponora. Za nju više nije bilo nade. Sve je pokvarila... po drugi je put izgubila Craiga i sad je došla do gorkog saznanja koliko je njena ljubav prema Jamesu bijedna u odnosu na Craiga. Što joj je ostalo kao svijetla perspektiva? Oh! mnogo toga čime bi se zadovoljio velik broj žena. Zar nije gorljivo željela i ona da bude bogata, da uđe među velikaške krugove, postane ugledna, tražena zbog svoje ljepote, bogatstva, žena koja će zaboraviti svačiji pogled! Na žalost! Sada je dozivala u pamet Gilford i ono sretno vrijeme što ga je tamo provela, kad je došla do uvjerenja da dvorski život, lakouman, pun sjaja i blistavila, jalov, besmislen, varljiv, nije pravi život!


Jamačno su Penelopa, Cynthia i ostali ženski svijet, tašte aristokratkinje, gorde zbog svoga porijekla i ljepote, bile zadovoljne tim lakoumnim životom, laskanjima, prolaznim ljubavnim vezama koje su ispunjale njihov život... Hoće li se i ona pomiriti s time da prelazi iz ruke u ruku muškarca, da postane predmet ogovaranja, besramnih pričanja, više ili manje laskavih uspoređivanja o ljubavnim prednostima, o načinu kako se podaje ili pokazuje svoju golotinju? Ta su je razmišljanja ispunjavala užasom... Možda će ipak završiti kao i druge, mislila je ona sa strahom, možda će se njezina ličnost malo pomalo izroditi, porokom iskvariti i uključiti među ove otmjene bludnice... Oh! Zašto se Craig pojavio? Zašto je poremetio ovaj osjećaj mirne sreće koju joj je osigurao James Randolph? Možda bi se s vremenom zaista u njega zaljubila, ostvarila makar prividnu i sebičnu sreću živeći između strasno zaljubljenog ljubavnika i snošljivog muža. Ali nakon Craigova povratka i one očajne noći ona je sasvim izgubila nadu da bi mogla postići taj kompromis. Čime je uzvraćala Jamesu za njegovu odanu ljubav? Blagim osmijesima, poljupcima, s malo nježnosti, ali bez plamene strasti koja bi je proždirala čim bi ugledala Craiga... A ona će se odreći te strasti, nastojati da se otrgne toj ljubavnoj opčinjenosti utonuvši u ovaj varavi sjaj prepuštajući se bez borbe plaču i suzama! Stala je plakati. Bože blagi! Kakva krv teče njenim žilama? Grofica od Norlanda zacijelo je glupava velikašica, spremna samo na kukanje, ali, što je ostalo od one Deborah Mason koja je bila nešto drugo? Umjesto tih bojažljivih, odmjerenih riječi, čime je mogla da mu dokaže svoju ljubav? Da li mu je uopće rekla da ga voli? Ne, nikako! Možda je mislio da će ona potrčati za njim želeći časovit zagrljaj ili mu potanko pričati o svome uspjehu, iznositi mu svoje novo bogatstvo! Ona se udobno zavalila, otrla suze, snažno obrisala nos, čvrsto stisnula kujicu i sklopila oči. Razmišljala je. Provela je tako prilično vremena i onda zakucala Bigjacku. - Bigjack! Potjeraj ovuda i stani tamo ispred onog neobrađenog zemljišta! Kočija se naglo zaustavi i nakon nekoliko trenutaka pojavi se na vratima Bigjack. - Izvolite, Vaša Milosti! - Znaš li kome je bilo upućeno pismo? - Ne! Nisam baš najjači u pismenosti. - Sjećaš li se lorda Belghama? - Kako bih mogao zaboraviti Njegovo Gospodstvo? - uzviknu on uvrijeđeno. - On je ovdje - reče ona odrešito - pismo je bilo za njega. - Kako to? Što znači ova petljanija? Da oprostite, ja sam mislio da ste vi i Njegovo Gospodstvo... - nije dovršio uplašivši se onoga što je tako smjelo htio izreći. - Previše bi bilo da ti objašnjavam, dobri moj Bigjack; osim toga, to se tebe ne tiče - blago mu reče Deborah. - Kako pred tobom ništa ne tajim, reći ću ti... Ukratko, milord zna sve... Njegova Milost, moj muž... Nortom House... ti me razumiješ - mucala je ona. Sav crven, zbunjen, Bigjack se češao po glavi. - Da... razumijem, gospođice Deborah - reče on neodređeno, samo da odgovori, ne držeći se nikakvih propisa ceremonijala, što je činio uvijek kad se našao u neprilici.


- Evo što ćeš uraditi - nastavi ona prekinuvši svako objašnjavanje. - Otpratit ćeš me, ostavit ćeš svoju livreju i vratit ćeš se, kao da ništa nije bilo, u Essexovu palaču. U dvorištu ćeš naići na mnoštvo služinčadi koja besposleno tumara, pa ćeš lako prići kome od njih... Upitaj onako preko volje, kao da te to osobito ne zanima, kakve su milordove navike, kad ustaje, kad izlazi... On je čest gost u kući i svaki sluga zna njegove navike. Budi oprezan, lukav, jesi li razumio? - Oslonite se na me, gospođice Deborah - i on energično kimnu glavom; sada kada je dobio određen zadatak, ohrabrio se. - Neka me vrag nosi ako ne otkrijem kakva nevaljalca od koga ću vješto ispitati tajnu! - i on lukavo namignu - Imam ja onu bočicu, znate, koja vas je odmah oživjela, pa s tim vragom u džepu ne moram razbijati glavu, progovorio bi i sam naš biskup! - Ti si pravi prevejanac, Bigjack! Od te se pohvale sav zažario. - Pa ja... neću da budete tužni... i ja volim Njegovo Gospodstvo.  Sutradan, oko osam sati ujutro, jedna zgodna sobarica, u krasnoj sivoj haljini s uškrobljenom kapicom od bijelog balista odlučno je prolazila ispred vratareva stana. Vratar, krupan punokrvan čovjek, koji se živo razgovarao s jednom grupom sluga, prekinuo je razgovor dobacivši joj: - Hej, mala! Kamo ćeš? - Njegovom Gospodstvu, lordu Belghamu, ako budete dobri da mi pokažete put - uzvrati ona s dražesnim osmijehom. - Grom i pakao! Bilo bi najbolje da te osobno povedem, ljepotice moja! - reče on smijući se glasno - Da vidimo malo... Najprije mi reci tko te šalje? - Moja gospodarica, Njezina Milost markiza od Gilforda, nosim poruku za milorda. - Vidi ti! - začuđeno će on promatrajući je pažljivo. - Znači da je promijenila sobaricu? Znaš, to nije nikakav prijekor, mala moja, tvoje lijepo lice, sto mu bogova, zavodljivije je od usiljena izgleda te štrkljave Spencerove! - Gospodine vrataru! Molim vas!... Gdje su odaje milordove? Moja gospodarica očekuje hitan odgovor i ako ga odmah ne dobijem, izgrdit će me. - U redu, kokice,... u redu! Pokazat ćemo ti... - i on dozva jednog slugu. - Hej, Same! Povedi ovu lijepu djevojku k lordu Belghamu... Šalje je milady Penelopa! Ona se lagano nakloni. - Zahvaljujem na vašoj dobroti, gospodine vrataru. - Nemaš na čemu, kokice! - i on pohotno pogleda na grudi mlade služavke. Kad budeš slobodna, dođi da malo proćaskaš sa starim Longjohnom, tako se zovem, vidjet ćeš da ti neće biti dosadno sa mnom! - on se isprsio. - Još nešto... - Oprostite, žurim se. Okrenula se i pošla za slugom. Vratar je gledao za njom kako profinjeno hoda po pločniku. - Sve su iste... oštrokonđe! - govorio je on u povjerenju slugama, koji su se grohotom smijali. - Čim su u službi bogatih, drže se više nego naši gospodari


koji im mogu opipati trticu!... - pa otpljunu daleko od sebe, ogradi usta rukama i doviknu sluzi kao kroz dozivalo: - Ne zaustavljaj se putem, pokvareni lupežu!  Ogromna dvorana, mramorno stubište, velika galerija ukrašena skupocjenim tapetama o kojima je govorio cijeli London, taman, beskrajan hodnik... usko predvorje, glomazna vrata. Sluga se zaustavio i lupnuo. - Tko je? - upita iznutra muški glas. - Oprostite, Vaše Gospodstvo! Sobarica milady Penelope. - Neka uđe! Ona je ušla i pažljivo za sobom zatvorila vrata. Sjedeći za pisaćim stolom lord Belgham je pisao. - Samo jedan trenutak, mala! - reče držeći pognutu glavu nad stolom. Naslonjena na vrata, ona je pozorno pratila svaki njegov pokret. On je mimo završio pismo, pročitao ga, posuo pijeskom da osuši crnilo, puhnuo da odstrani pijesak, presavio ga i prinio pečatni vosak svijeći. - Samo da zapečatim pismo i evo me odmah! - Podigao je glavu... - Zar tako! - vosak mu ispade iz ruku. Naglo ustade, prevrnu stolicu i brzo joj priđe. - Vi, i opet vi! - bijesno je vikao. - Zar vam nisam jasno dao na znanje da me više ne zanimate, Deborah? Što znači to prerušavanje? Približivši se, gledala ga je ukočeno. - To je bio jedini način da doprem do vas kad me izbjegavate! - Ona ga stade preklinjati... - Oh! Craig! Zašto tako postupate sa mnom? Zašto? Sve je ovo velik nesporazum... - Nesporazum! Kakav to? Volio bih da mi to objasnite - odgovori on sarkastično. Smirio se i povukao nekoliko koraka od nje. - Vaše ponašanje... vaše riječi! Ja zaista... - Mucala je. Osjećajući njegovu blizinu, sasvim je izgubila hladnokrvnost. - Do đavola, draga moja! - presiječe je on zajedljivo - Vama treba, čini mi se, da vam netko odbrusi što vas ide! Bilo bi najbolje da odete i da mi više ne dosađujete. - On se podrugljivo osmjehnu. - Proći će vas, uostalom, želja. Kladim se da je vama više stalo da vas netko hvali nego da vam golu istinu kaže! - prezrivo je odmjeri. - Vi ste me podlo prevarili, Deborah... - Dopustite mi... On podiže ruku: - Ne, ja ne mislim na grofa od Norlanda koji je sigurno opčinjen vašim umiljavanjima i vašim svježim izgledom, ni na nevoljnog Randolpha koga ste lako povukli za nos... Ne! sve je to za me samo sitnica! - Te je riječi popratio nehajno pucnuvši kažiprstom o palac. Deborah je prišla bliže. - Craig, treba da vam objasnim... - Ne, ne treba! Molim vas, poštedite me od vaših bračnih tajna i pojedinosti vaših odnošaja! - Stao se gotovo derati i njegov promukli glas odudarao je od one neusiljenosti koju je maloprije pokazao. Ona prinese ruku ustima.


- Vrijeđajte me, ako vam se to sviđa, ali mi barem dopustite da se branim! Prišla mu je sasvim blizu i pružila ruku kao da će ga dodirnuti... - Ja... ja vas volim, Craig... ja... On je snažno odgurnu; ona posrnu, uhvati se za rub stola, dok je on išao za njom stisnutih šaka. - Mislili ste da ćete me uhvatiti u vašu mrežu tom lijepom laži? Mislite li da nisam prozreo vašu sitnu, lukavu dušu? Poznam je, već sam se jednom dao uhvatiti vjerujući vašem nevinom, bezazlenom izgledu... Onda ste mi izgledali drukčije, prava žena s poštenim srcem kao u muškarca! - On udari u smijeh koji je odjekivao prostorijom. - Hajde, priznajte, sada kad smo sami, da ste me pošteno nasamarili! Ladanjska ljubavna razonoda u snažnim rukama muškarca! Do đavola, to godi - rugao se on - a malo ljubavi tamo gdje je nema daje stvarima poseban okus! Međutim se čovjek zamani igrajući komediju... pa onda odlazi da traži druga zadovoljstva koja više odgovaraju njegovoj pravoj prirodi... novac, časti, salonski kurvarluci - i on joj dobaci pogled pun mržnje. Vi ste prljava mala licemjerka, Deborah, i to vam ne mogu oprostiti i nikada vam neću oprostiti. Vi ste se poigrali s mojim osjećajima i sad ste ponovo pokušali. U zao čas po vas, počinili ste pri tome jednu grešku, jer nisam od onih koje možete dvaput prevariti... Suvišno je da se pravite kao da ste izmučeni, to može uspjeti kod drugih, draga grofice, koji će biti prezadovoljni što vam mogu povjerovati samo da kliznu u vašu postelju! - On krenu prema vratima. - Sada vas molim da odete i da me pustite u miru! Deborah hitro skoči i prepriječi mu put prema vratima. Disala je ubrzano. On ljutito pođe prema njoj. - Zar vam moje izlaganje nije bilo dovoljno?... Ne pravite se glupom i odlazite! Što još želite? - On se još jednom podrugljivo osmjehnu kao da je pronašao još nešto čime bi je mogao uvrijediti. - Zar vas dvorska gospoda ne mogu zadovoljiti pa ste došli ovamo da isprosite pravog muškarca i strasnija milovanja? Žalim i ljuto me boli, ljepotice moja, ali danas nisam raspoložen... Šamar koji mu je opalila švignu kao udarac biča. On dohvati Deborah za ruku, ali se ona otimala, oslobodila, uzmakla prema kraju sobe. Nosnice su joj drhtale, pogled sijevao. - Sad je na meni red da kažem što o vama mislim, lorde Belghame! Ona je sva kipjela od bijesa i ljutine koju je dugo suzdržavala. Sve ono što je njezin ponos trpio u ova tri dana odjednom se prelilo. Više joj ni do čega nije bilo stalo, samo da joj je iznijeti sve što joj na srcu leži, u lice mu kazati sve njegove drskosti... Tolik je bio njezin bijes da bi ga bila ubila da je imala pri ruci bilo kakvo oružje? - Mrzim vas - prasnu ona - gadite mi se! Kako se samo usuđujete da tako postupate prema meni? Kojim pravom?... - On je prilazio sve bliže. - Nećete me prisiliti da iziđem, slušat ćete me. Vi ste na svoj način protumačili moje postupke i moje osjećaje, ali nikad niste u svome egoizmu pomislili koliko ste u svemu tome vi bili odgovorni! - Što mi tu pričate? Upozoravam vas da... - Ne prekidajte me! - Ona je drhtala od bijesa. - Tamo u Gilfordu, vi ste bili prvi muškarac, zar ne? Ne možete me ipak, unatoč vašoj želji, optužiti da sam vam u tome podvalila. Mjerila ga je oštrim pogledam.


- Izmaklo vam je to u vašem oholom govoru. Zaboravili ste!... Jedna sitnica, više ili manje, za muškarca, miljenika žena, površan doživljaj, čar novoga i ništa više... Jeste li ikad pomislili što je sve to za mene značilo? Ja sam vas od tog trenutka voljela. Da li ćete mi vjerovali ili ne sasvim mi je svejedno. Da, ludo sam vas voljela - ponovi ona bolno - i zbog toga sam vas napustila da izbjegnem nepotrebnim patnjama. Što ste mi mogli, zapravo, pružiti u budućnosti? On se podrugljivo, gotovo prezrivo nasmija. - Tu smo dakle! Zavedeno nježno janje u potrazi za dostojnom zadovoljštinom... To je dakle bio vaš cilj. - Vaši osjećaji, milorde, mora da su vrlo neznatni kad smatrate da u drugih ne mogu biti nesebični. Nikad, razumijete li, nikada, tako mi života, nisam vam prilazila s računicom! U njezinom glasu bilo je toliko iskrene žestine kojom je to rekla da joj se i protiv svoje volje približio. - Što ste htjeli da uradim? - nastavi ona. - Da čekam dok me se zasitite i onda otpustite? Zar da upropastim cijeli svoj život zbog čovjeka koji mi je pružao samo nekoliko tjedana sreće? Kako se usuđujete istupati kao sudac i predbacivati mi muža i ljubavnika? S kakvim pravom? Jeste li mi išta predložili za budućnost... bilo kakvu budućnost, umjesto što ste mislili samo na svoje osobno zadovoljstvo? Znate li koliko sam suza prolila, u kakvom sam očaju bila dok sam se odlučila za grofa od Norlanda, kidajući sa svojim sjećanjima, nastojeći na sve moguće načine da vas zaboravim? On ju je netremice promatrao. Zlatnosmeđa kosa rasula se ispod male bijele kapice i pala joj na ramena; njezine krasne grudi pod bluzom od sive tkanine uzburkano su se dizale. Lice joj je bilo zažareno, oči usplamtjele od gnjeva; nikada Deborah nije bila uzbuđenija, ni poželjnija. - Budite mirni, svršeno je s ovom odvratnom svađom, ja odlazim - završi ona. - Mrzim vas, lorde Belghame, i više nikada ne želim da se sa vama vidim! Pokušala je strgnuti prsten s lijeve ruke... - Evo vam, ne želim nikakvu uspomenu koja bi me podsjećala na vaše odvratno ponašanje. Pokušavala je skinuti prsten s ruke, ali se uzalud mučila svojim drhtavim rukama; prsten nikako da sklizne. - Dopustite da vam pomognem! - reče on hladnom učtivošću. Uzeo joj je ruku koju je pružila i njihova se tijela dodimuše... i odjednom, prije nego što je mogla predvidjeti njegov pokret, on je snažno obuhvati oko ramena. - Ne, do vraga, ne - uzviknu on. - Postupamo kao bezumnici! Htjela je da se otrgne, ali on nije popuštao. Isprekidano je disao, lice mu se izmijenilo i prvi put otkako ga je poznavala, strast je zamračila njegov pogled. - Lagao sam vas, Deborah - reče on isprekidanim glasom. - Volim vas i nikad nisam prestao da vas volim. Nekoliko sam vas puta nakon vašeg odlaska iz Gilforda htio potražiti, dovesti vas pošto-poto, ali hladan ton vašeg oproštajnog pisma stalno mi je padao na pamet, a onda, do đavola, sav sam se izbezumio vidjevši vas na Dvoru, među tim droljama, kako pripadate drugome... možda i drugima! - Pustite me, milorde, sve je svršeno između nas, zar to ne osjećate? Vi ste sve pokvarili.


- Ne, sto mu muka! Neću vas pustiti! - i on je još jače stisnu privukavši je sasvim k sebi. - Neću pustiti ono što mi pripada, a vi mi pripadate, jeste li razumjeli? To ne smijete zanijekati, vi drhtite u mojim rukama, vi ste moja, Deborah! Svinuvši je grubo, stade je bezumno ljubiti. Oh! ta usta koja je proždiru... ta bezimena radost koja je zapljuskuje... taj ljubavni krik koji joj izbija iz utrobe! Soba joj se stade okretati i oni se stopiše u jedno.  Kasno ujutro vratar je primijetio malu sobaricu kako prolazi dvorištem zračeći od sreće, s modrim kolobarima ispod očiju, raspusno hodajući. - Nisam se prevario! - mrsio je on kroz zube. - Baš sam zle sreće! Uvijek dolaze iste da se zabavljaju! Deborah mu se osmjehnu i prođe kroz vrata željezne ograde. Ushita putem kao da ima krila i umalo što se nije spotakla o jednog prosjaka koji se skvrčio na zemlji u blatnim prnjama, prebacivši preko glave kukuljicu. - Jadan čovjek! - pomisli ona - a ja sam tako sretna. Udijelit ću mu milostinju. Otvorila je kesu i dala mu zlatnik. Kad je ispružio ruku da uhvati novac, malo mu je skliznula s glave kukuljica. - Gdje sam već vidjela tog ružnog čovjeka? pitala se ona brzo se udaljujući s čudnim osjećajem nelagodnosti. Ona je uzalud kopkala po sjećanju. Pa to i nije važno, vjerojatno bliizu Sv. Pavla. Uostalom, svi su prosjaci više ili manje slični. Zaista sam glupa kad vodim brigu o tom dok Craig... i ona pohotno uzdahnu.

21. Sutradan poslijepodne Deborah je pošla u Morton House. Dah proljeća osjećao se u zraku. Sunce je stidljivo milovalo nabubrele pupoljke, a na plavom nebeskom svodu veselo se nagomilalo nekoliko bijelih bucmastih oblačića. Hm! to nije pogodno vrijeme za izvršenje smrtne presude, mislila je ona sumorno. Osjećala se poput krvnika koji svjesno ubija nevinu žrtvu. U ovom slučaju Jamesa Randolpha! Što je mogla drugo učiniti? Dužnost joj je bila da mu bar kaže istinu! Polako se popela uz stepenice. Mučno joj je bilo sjećajući se žara mladog čovjeka, njegova oduševljenja i nježnosti i bezbroja dokaza njegove odanosti. Kako je nakon jučerašnjih uzbuđenja postala vrlo osjetljiva, osjećala je unaprijed da će mu zadati težak udarac. Kad pomisli da je bila tako blizu da bude zauvijek odbijena, a sada je eto, čudnom igrom sudbine, ona drugome zadavala iste muke! Uzdahnula je. Utoliko će biti teže što James to ne očekuje. Sutradan nakon odigrane partije karata, ona mu je poslala pismo po Bigjacku... »ne osjeća se sasvim dobro... čim joj bude bolje, obavijestit će ga«. Jutros mu je urekla sastanak u uobičajeno vrijeme kad su se inače sastajali. Prvi kat... drugi kat... ona zakuca. Na vratima se odmah pojavi James Randolph, smetena izgleda i upala lica.


Umjesto da joj zaželi dobrodošlicu kao uvijek, on je zalupio vratima i pošao za njom tiho, dok je ona ulazila u sobu pomalo kukavički, zadovoljna što je nije dočekao izljevima ljubavi. Nije sjela, već se naslonila na stol premećući, da bi se pribrala, u rukama rukavice od mrkocrvenog baršuna koje su odgovarale boji njezina ogrtača: - Dragi moj James - otpoče ona. - Zar ne smatrate da između nas nisu više potrebni izrazi učtivosti? progunđa on, odlučivši da najzad progovori. - Što mislite time? - uzvrati ona nesvjesno. Tko ga je obavijestio? Sigurno je nešto doznao... taj izgled, taj glas... to će joj donekle olakšati situaciju. - Sve mi je poznato, gospođo! - i on umorno pognu glavu. - Nije vam trebalo mnogo pa da odbacite ovu iskrenu ljubav! Dovoljan je bio vješt zavodnik i vi ste odmah popustili... nevjerna kao i druge! - James, saslušajte me! - Gospođo, beskorisno je svako uvjeravanje! Jedna dobro obaviještena osoba upozorila me na vašu novu vezu. - On se podrugljivo osmjehnu. - Do đavola! Baš sam glup! To sam morao znati one večeri, za vrijeme igre kad se taj bijednik pojavio, a vi se sasvim izmijenili!... nekoliko riječi... osmjesi... i to je bilo dovoljno za... - i udari šakom o zid. - Međutim, da odmah raščistimo stvar, to neće tako proći. Ne želim biti rogonja i praviti se zadovoljan! Lord Belgham je preoteo moju ljubavnicu, ali neće dugo živjeti!... - i on spusti ruku na balčak svoga mača - To je uvreda koja se može samo krvlju oprati i tako mi Boga... Uzbudivši se grozničavo, on dohvati šešir i stavi ga na glavu. - Vi ste poludjeli, James! Kamo ćete? On odgurnu Deborah i uputi se prema vratima. - U Essexovu palaču, da mi taj lopov objasni svoje ponašanje! Suviše sam oklijevao. U svojoj sam se gluposti nadao... ali vaše ponašanje dovoljno govori. Ne treba mi ništa više. Oma pojuri prema njemu i uhvati ga za rukav. - Stojte! Da vas nije upozorila markiza od Gilforda? - Da - odgovori on, zbunjen njezinom pronicavošću, - ali to nije važno. - Nije, ali ta nas djevojčura mrzi i zadala nam je podli udarac pretekavši me, jer vam je stvar prikazala na svoj načim... Oh! Zaista vas nije lagala - reče ona potmulim glasom - ali... Ne! Čekajte! - Deborah se uhvati za mladićevo odijelo... - Ne odlazite! Ako želite nekoga ubiti braneći svoju čast, ne treba vam daleko ići, ja sam jedini krivac! - Zar vi, Deborah! - zaprepašteno će on, ne pokušavajući više da se oslobodi njezina pritiska - To je nemoguće!... Taj vas je čovjek zaveo, zlorabio vašu mladost. Ja vrlo dobro znam kakav ga glas bije... ali ne mogu shvatiti da ste ga vi svjesno potražili, da ste toliko bestidni, himbeni... - Ne, James, to nikako nisam... Ja sam upravo došla da vam kažem istinu, koja je sasvim drukčija. Oh, vi ne znate koliko mi je teško što vam nanosim bol... Kome drugome ja bih otvoreno rekla: »Prekinimo, hvala na ugodnim trenucima«, ali ne mogu vama, predragi moj prijatelju, - i ona ga uzbuđeno pogleda - naša je veza bila vrlo iskrena i ja vam dugujem objašnjenje. Ostao je na mjestu zbunjen gledajući naizmjence vrata i tamne oči mlade žene. - Kakvo objašnjenje? - reče on oklijevajući.


- Oh! To je duga priča. Grof nije bio prvi muškarac u mome životu, kako vi mislite. Ne! Prije njega bila sam ludo zaljubljena u lorda Belghama... - Ona je govorila polako, birajući svaku riječ... - Mi smo se razišli, mislila sam da sam izgubila svaku nadu, ukratko, udala sam se za grofa... to je bilo iz očaja... a onda iste se vi pojavili, dragi James, i ja sam mislila da ću s vama moći zaboraviti prošlost. Ali kad sam neke večeri ugledala Craiga... lorda Belghama, ja... - i ona stade kršiti ruke preklinjući ga pogledom... - oh Bože! Teško mi je to reći vama, James, ali ćete shvatiti jer me volite. Nisam mogla odoljeti, nisam mogla, i pošla sam k njemu. On se srušio na stolicu, dotučen njezinim priznanjem, i sav mu se gnjev utolio. Deborah se sva u sebe skupila, shrvana njegovom šutnjom, stojeći nepomično, čupajući bisere koji su bili utkani u njezine rukavice. Odjednom je James podigao glavu. - Jadna moja Deborah, sigurno ste mnogo pretrpjeli! Ne! To je bilo previše! Ona bi bila voljela da je vrijeđa, da je otjera, čak da je izudara! To bi umanjilo njezinu grižnju savjesti. Ali ta dobrota... Bože! I ona nervozno zajeca. Ustao je. - Zaboga! Ne plačite! - uzviknu on i stade tiho govoriti, kao da sebi govori... Sada mi je jasna vaša iznenadna tuga i ono vaše suzdržavanje u milovanjima... Vi me niste nikada voljeli, zar ne? Deborah se najzad ustegla od plača. - To nije bila strast - promuca ona tiho - ali, treba da mi vjerujete, s vama sam bila vrlo sretna. S vama sam proživjela trenutke pune nježnosti... vedru radost, što nisam osjetila ni s kim drugim. Oh! James, ja sam... On je dohvati za ruku. - Ne znam što bih za vas uradio, Deborah! Koliko sam puta potajno proklinjao vaš brak misleći u svojoj bezumnosti da je grof jedina zapreka koja nam stoji na putu da ostvarimo život u dvoje o kome sam sanjao. Oh! Imati za ženu vas koja pripadate samo meni u svakom trenutku, i ljubiti vas, živjeti uz vas, pa makar se izložio prokletstvu za takvu sreću! Na žalost, sudbina je drukčije dosudila. - On tužno uzdahnu i oči mu se ponovo ugasiše. - Ja sam izgubio sve. Kad biste barem vi imali više sreće! Netko će me smatrati kukavicom što se ne borim s tim čovjekom, što sve ne stavim na kocku samo da vas ponovo zadobijem, ma kakva cijena bila. Budite mirni, draga, meni je više stalo do vaše sreće nego do moje, i ono što ja osjećam za vas i suviše je lijepo da bi se moglo suprotstaviti iskrenim osjećajima koji vas vezuju uz drugoga. Vidite, u jednom sam trenutku mislio da ste popustili hiru lorda Belghama. To me je najviše tištilo: gledati kako se srozava ona koju smo tako visoko postavili bilo je nepodnošljivo... kao kakvo svetogrđe. Veliku strast kao što je vaša mogu oprostiti. - On joj čvrsto stisnu ruku: - Obećajte mi, ako jednog dana zatrebate pomoć u bilo čemu, ako ne budete sretni, da ćete me upozoriti, a ja ću odmah priteći, jer vi ćete ostati jedina žena koju sam volio! A sada, ljubljena moja, odlazite, odlazite! Od njih dvoje on se odjednom činio jači. Po suzama koje su joj se omicale niz lice reklo bi se da je ona bila žrtva. - James... oh!... Kako da vam kažem... - Šutite, draga, ne govorite ništa. Uzmite ovo - i on potraži po džepovima svoga prsluka i pruži joj zlatan ključ - to je ključ stana. Sve što je u njemu


pripada vama. Raspolažite njime po svojoj volji, ja više nikada neću kročiti u nj. I on je zagrli. - Zbogom, mila moja, zbogom, ljubavi moja! - Poljubi je u čelo i naglo je pusti. - Odlazite, Deborah, zaboga! Brzo odlazite! - šaptao je on molećivim glasom. Ona je oklijevala... a onda je potrčala prema mladiću koji se od nje naglo odvojio, stala na prste, poljubila ga u usta, okrenula se, pogledala posljednji put oko sebe i pobjegla.

22. - E pa dobro, ovoga puta spremaju se veliki podvizi, ljepotice moja! Rat je na domaku - izjavi Craig. Rekao je to sa zadovoljstvom što je oneraspoložilo Deborah. Gospode! Uvijek ti prokleti Španjolci! U posljednje vrijeme samo se o njima govori... o mrzovoljnom Filipu, kralju Španjolske, o brodovima, ofenzivi... O tome se posvuda govorilo, u Whitehallu i Sv. Pavlu. Samo se o tome raspravljalo. Svaki je od ovih velikaša zamišljao sebe u ulozi lorda admirala, pravio pretpostavke gdje bi se mogla iskrcati španjolska flota, ocjenjivao situaciju, isticao opasnost s takvom sigurnošću da je to graničilo sa smiješnošću... Da! baš sa smiješnošću!... Jer Španjolci, ti garavi ljudi, dabogda ih kuga pomorila! Još nisu napali otok. Bili su još stotine milja daleko, grijući se na suncu... Kad je tako, pustimo tu flotu još malo na miru i poželimo joj neuspjeh u borbi! Ona se sva skupila pod plahtama. Situacija je zaista mirisala na opasnost, a ona nije bila ni nijema ni gluha da toga ne bi bila svjesna. U London su stizale nove vijesti svakoga trenutka, koje, ma koliko bile utješne, nisu bile manje uznemirujuće... Od rta Loizarda kod Dovera osmatračnice su bile porazmještene duž čitave obale; grofovije su redom organizirale svoju obranu; naokolo su kružili fantastični podaci o ubrzanoj proizvodnji u arsenalima... i sve te pripreme ukazivale su rječito na veličinu opasnosti! Međutim, ta kolosalna »Armada«, koju je španjolski kralj okupljao u svojim lukama, nije još bila spremna, po onome što se znalo. Još je bilo vremena da španjolski kralj izmijeni svoje planove, da se okani tako strahovita pothvata, da... neka ga, skrućena u svojoj pobožnosti, pokosi smrt i neka pošast uništi te prokletnike!... Zašto da pokvari ove kratke trenutke s Craigom? Neće ona, vezana uz grofa kraljičinom voljom poput psa uz kućicu, ništa izmijeniti u toj situaciji!... Oh! da je ona muškarac! Muškarac ne uzima ozbiljno rat, učestvuje u njemu, bori se, nasrće na neprijatelja, pa se može razumjeti njegovo oduševljenje! Deborah kriomice pogleda Craiga... baš onakvo oduševljenje kakvo se vidi u Craigovim očima. Bez opravdana razloga ona ga odjednom gotovo zamrzila, odlučila da mu se usprotivi. - Rat! Da niste previše pesimistički raspoloženi? - uzvrati mu ona kiselo. Naposljetku, Španjolci nam već odavno pokazuju zube, pa i sada...! Mi nismo imali prema njima naročitog obzira. Svojim novcem i svojim trupama pomagati ustanak u Flandriji, to mora, priznajte, razbjesniti Filipa! -... koji je prije toga naredio da se zaplijene sva dobra engleska u toj istoj Flandriji. Težak udarac našoj trgovini, ne zaboravite to, lijepa moja djevojko!


- Ne zaboravljam ja!... Kao što ne zaboravljam bogatu pljačku zlata na njihovim galijama. - Zbilja, ti su psi previše drski. Put za Ameriku oni smatraju potpuno svojim! Craig se veselo nasmija... - Do đavola! Mi smo im opljačkali i potopili dosta brodova... Oh! Naša je kraljica, najslužbenije što se može, osudila svoje gusare i mirno napunila svoje sanduke zlatom na štetu Njegova Katoličkog Veličanstva... a vi sada pokazujete neku čudnu blagonaklonost prema njoj nadoveza on sa zlobnim osmijehom. - Kako možete tako govoriti!... - I ona zbaci plahte, uspravi se, sva nakostriješena... - Ja mrzim španjolskog kralja, razumijete li, njega i njegove podanike! Ja im želim najgoru smrt!... To što sam govorila bilo je samo zato da vam dokažem, unatoč oštrim prepirkama, kako još dosada ništa nije stvarno urađeno... - ... ali će biti, vjerujte mi. - On je privuče k sebi i rukom joj stade gladiti zamršenu kosu. - Već odavno Filip gleda ispod oka našu zemlju pa neće propustiti izvanrednu priliku što mu je pruža pogubljenje Marie Stuart... S njome se, kako znate, ugasila i posljednja papistička nada da Englesku dovedu u krilo rimske crkve. I tako, plemstvo obavezuje na plemenita djela, pa taj pobornik popstva može sada s podrškom i pristankom katoličkih dvorova najbolje povezati svoju dužnost sa svojim interesima. - Kakvim interesima!... Zar Pirenejski poluotok, obje Amerike, Nizozemska, Sardinija, nisu dovoljni njegovoj sreći, nego hoće da zatruje našu... A kažu za njega da je razborit, miroljubiv, neka vrsta službenika koji jednim okom gleda na svoj radni stol a drugim na molitvenik! Craig se grohotom nasmija. - Kako vi imate divnu sliku o jednom monarhu! Zapravo, imate pravo, tu je odluku donio teška srca, jer, kako se čini, mrzi rat, kao i Njezino Veličanstvo... Možda bi se njih dvoje, ne uzimajući u obzir vjeru, dobro slagali kao supružnici, ona sa svojom neobuzdanom snagom koju je baštinila od Tudora, a on... - Craig, kako se usuđujete tako govoriti? Naša kraljica i... Sva užasnuta nije dovršila misao. - Ja sam se samo šalio... mada je Filip u svojoj mladosti sanjao o tome da dobije u miraz naš lijepi otok. A sjećate li se, srce moje, da smo ga mi imali za vladara četiri godine kad se vjenčao s Marijom, tom starom histeričnom krvoločnom ludom, sestrom, na žalost, Njezina Veličanstva... Upotrijebio sam izraz »mi« samo tako, jer vi se tada još niste ni rodili, a ja sam se tek koprcao u pelenama. - Da, tetka mi je o tome često pričala. To je bila kratka, ali žalosna veza, koja nije bila od koristi španjolskome kralju jer je Marija, na našu sreću, umrla bez nasljednika. - ... ali je ostavila nasljednicu, ovu dobru Bess, na koju je naš udovac navalio, unatoč tome što su ga Englezi loše dočekali, zamišljajući kako će ponovo obuti papuče Tudora. Ali... - Craig diže ruke podrugljivo se smijući - fuj! nije bio rado viđen taj papistički muž, sa svojim upalim očima, svojom dugom i izvinutom bradom, svojim blijedim licem i mirisom na češnjak i ulje kojima je odisala njegova osoba! Dovoljno je bilo što je samo jedanput bio prisiljen, pa su njegove ženddbene ponude bila pristojno odbijene. Prekinuo je svoje izlagnje, poljubio joj ružičasto malo uho koje ga je pozorno slušalo, i ozbiljna lica završio:


- Sve je to prošlost, mala moja... Uskoro će tome biti trideset godina! Naše se vrijeme više ne zanosi ljubavnim madrigalima, koji su se pretvorili u podmukle napade, s vremenom zatrovane, pa se sad gnojni čir provalio i treba ga izliječiti. Nježno je položio Deborah na topli jastuk, skliznuo s kreveta i stao koracati po sobi, dok ga je ona pratila pogledam. - Izliječiti! Ali kako? - Mislite Ii vi da će Njezino Veličanstvo skrštenih ruku čekati da se Armada mimo spremi... uz pratnju crkvenih pjesama, pod umiljatim okom svećenika, koji samo sanjaju o tome kako će doći ovamo sa svojim spravama za mučenje da bi iskorijenili Reformaciju. Tako se to, ako ne znate, sve priprema kod naših dragih prijatelja s pomoću silnih procesija i molitava. Bogu hvala! Naša kraljica Bess ima sasvim drugo mišljenje o tome kako prikloniti pomoć božju... ima hrabrosti, razumijevanja, energije, koju sama pokazuje i od drugih traži. Zahvaljujući tome, bez mnogo sredstava, jer financijsko stanje nije najbolje, mi imamo lijepu i vrsnu flotu, koja boga mi, priprema krasna iznenađenja toj vražjoj Armadi... pa ako se ona otisne na more, kraljica ima vrlo zanimljiv plan koji bi mogao sasvim upropastiti španjolsku preuzetnost... a znate li, srce moje, kako se zove sretan smrtnik koga je Njezino Veličanstvo izabralo da upravlja ovom smjelom operacijom? Craigove su oči sjale. - Da nije sir Francis Drake? - Tko bi mogao biti drugi? Postoji samo jedan Drake. Najslavniji među slavnim gusarima. Upitajte Španjolce što o tome misle! - Zaista sam čula da ih je uhvatio velik strah. Zar ga nisu nazvali »El Draque«? - Da, zovu ga Zmajem... To je izvanredna ličnost! Kakva je to... - Znate, Craig - presiječe ga Deborah - ja mislim da svaki Englez zina što se priča o njegovim junačkim podvizima. A taj plan...? Craig je nastavio govoriti o Drakeu koji mu je odjednom silno zaokupio pažnju: - Kakav uzbudljiv uspon! Zamislite da je to sin običnog seoskog pastira odakle mu i ona gorljiva vjera - koji se popeo do admirala naše flote. Što se tiče njegova glasa i njegova bogatstva, teško je ocijeniti da li je bogatiji ili slavniji. Vi ste onda bili vrlo mladi, Deborah, ali se sigurno sjećate onog oduševljenja koje je obuzelo nas Engleze kad je pristao u Plymouthu na povratku sa svoje plovidbe oko svijeta. - Kako da ne! Biilo je to 1580, ako se ne varam. - Da. Svi su izgubili nadu da će ga ikada vidjeti, svi su mislili da je mrtav... tri je godine bio odsutan. Zamislite... put oko svijeta na orahovoj ljusci!... A plijen! Čovjek ne bi vjerovao!... Zlata i dragulja vrijednih milijun livara, što ih je oteo Filipovim brodovima... fantastično! Odatle potječu mnoge počasti koje je... - Čekajte Craig! Nije li u toj prilici, nekoliko mjeseci kasnije, Njezino Veličanstvo osobno došlo na njegov brod »Golden Hind« da mu podijeli vitešku čast? .. Oh! Dobro se sjećam, jer je taj dan radosti bio za mene dan neke neodređene strave! - Ona se nasmija. - Bože! Kako čovjek može katkad biti bedast i pokvariti nezaboravne trenutke na djetinjast način!... Pratile smo kraljicu u Deptford tetka i ja, jasno kriomice, i ja sam prvi put obukla novu haljinu, naručenu za tu priliku, lijepu haljinu od bijele svile s girlandom od


ruža!... Ukratko, raskošnu haljinu kakvu nikad nisam imala! No, uvjeravam vas, za čitave te svečanosti, zbijena među poslugom, ja sam samo nju gledala, dršćući od straha da ne uprljam svoju krasnu haljinu misleći na batine koje ću dobiti... što se i dogodilo! On se skupa s njom smijao. - Jadna mala! No te batine su vam se isplatile, jer ste se nauživali prizora... jedinstvenog prizora. - Njegov je glas postao topliji - pravedna nagrada! Jer, taj je podvig jedan među mnogima koji je izvojevao svladavši oluje, bolesti, pobune, Španjolce, i sve to svojom hrabrošću, upornošću i onim osjećajem, darom božjim, što ga Drake ima za sve što se odnosi na more! - Do vraga! Čini mi se da ga dobro poznate! Jeste li se s njime osobno povezali? - upita Deborah. - Odlični smo prijatelji - reče on posve prirodno. - Ah? To mi niste rekli. - Kad ćete shvatiti, mila moja, da se u mome životu dogodilo mnogo toga prije nego što sam vas upoznao, i zato nije moguće da vam sve to ispričam! To je kazao blago, ali s lakim prizvukom razdraženosti. Deborah se u sebi lecnula. Nije joj bilo jasno zašto je baš morala iznijeti tu primjedbu; ta Craig nije bio dijete! Međutim, svaki put kad bi slučajno doznala koju novu pojedinost iz njegova života, osjećala se kao da je u nečemu prikraćena; silno je željela da između njih dvoje ne bude nejasnoća, nepoznatih stvari, da zna svaku njegovu misao, djelo... On je nadovezao: - Vi ste sigurno čuli za onu čuvenu ekspediciju u Antilima pred tri godine? - Da čujemo,! - i ona naprći svoj nosić. - Nije li riječ o odmazdi zbog lošeg postupka prema našim trgovcima u luci Bilbaoa? - Sasvim točno! - On se nasmija. - S vama je ugodno razgovarati, Deborah! Meni su odvratne žene koje u glavi nemaju ništa... Većina samo naklapa o tome koliko im je palaca oko struka, kakva im je sobarica, koji su najpoznatiji krojači!... Ali, vratimo se na naše stvari... nečuveno! Njezino je Veličanstvo prvi put otvoreno istupilo davši Drakeu vojnike i oficire. I ja sam bio među njima i vjerujte mi, ljepotice moja, da smo se nauživali. Nezaboravna su sjećanja na pljačku Saint-Dominguea i Carthagene. Kako je volio ratovanje, kako je daleko bio od nje kad bi pričao o ratu, mada je bio pokraj nje! Prekinuvši razgovor, priđe stolu i napuni pehar vinom. Oni su se sastajali svako poslijepodne ili u svratištima ili na Temzi, na raskošnom brodiću koji je Essex ljubazno stavio na raspolaganje Craigu... Bio je to pokriven brodić, svratište, koje je bilo zaištićeno od tuđe radoznalosti, ali na žalost, u ovoj velikoj njihovoj sreći nisu mogli zaboraviti grofa. Ako je Deborah, dok je održavala veze s Jamesom, olako shvaćala opasnost da bi mogla biti zatečena, sada je drhtala u svakom trenutku. Sasvim neznatna sumnja, i njezin bi se muž mogao koristiti svojim pravima i poslati je na svoje sumorno imanje da čami tamo na sjeveru, da je zaključa, da je zauvijek odvoji od Craiga. Zbog toga je udvostručila mjere opreza naloživši Bigjacku da pri odlasku na ljubavni sastanak prolazi zaobilaznim putovima. Uostalom, nije ni trebalo da se toliko brine, jer je grof i dalje pokazivao prema njoj hladnu ravnodušnost. Ah! Kad bi samo ona mogla biti tako ravnodušna! Uskladiti svoje držanje između muža i ljubavnika sasvim je obična stvar, jer to čine


mnoge žene s bezbrižnom nehajnošću. Na nesreću, u ovom slučaju ona je i suviše voljela jednog a da bi mogla mrziti drugog zbog njegova nepodnošljiva ponašanja. Ali, što da čini? U tom društvu koje su stvorili muškarci za muškarce ona nije imala pravo sudjelovanja, ni izricanja svoga mišljenja. Ženi su pripadale radosti u kojima se nije vodilo računa o preljubu koji uznosi njezin spol i na koji svatko blagonaklono gleda; muškarcu pripada sloboda da ženu otjera, zatvori, ako mu ona ometa njegove užitke... Dosta s takvim razmišljanjima! Zašto treba ogorčavati život kad joj se pružaju divni trenuci s Craigom, koji joj sve nadomještaju! Toga dana sastali su se u udobnoj gostionici na izlazu iz Londona, na putu za Hampton Court. Ona je rastreseno pogledala oko sebe. To je bio uobičajeni izgled sobe na koji se počela privikavati. Soba s teškim pokućstvom, dobro ulaštenim, s prozorima koji su bili uokvireni malim bijelim uštirkanim zavjesama, sa zumbulom i jaglacem u loncima, s velikim krevetom, kaminom na kome je gorjela vatra. Na sredini sobe stajao je bogato opskrbljen stol. Na stolnjaku, koji je bio obrubljen gajtanom od zelene svile, stajali su puni tanjuri mesa od različite peradi, pašteta od divljači s kiselim vrhnjem, par pečenih golubova, zdjelica slatkoga od šljiva, druga opet od oraha, suhoga grožđa i vrč pjenušava piva, boca kanarskog vina - sve je to bilo pripremljeno da zasiti dobar apetit Craigov. Svako bi jutro Craig odlazio u okolinu da uvježbava vojnike, da ih podvrgava vojničkoj stezi, da ih uči služiti se kopljem i arkebuzom. Zatim bi odlazio na sastanak s Deborah izbjegavajući svoj ručak koji bi nadomještao obilnim jelom u društvu s mladom ženom. Začas bi se svukla i gola zavukla među plahte, pa bi iz jednog pehara koji joj je bio na dohvatu vadila ušećerene ružine latice. Craig je stajao pored stola i krijepio se velikim komadom paštete. Na sebi je imao košulju ukrašenu čipkama koju je nemarno prebacio preko ramena. Deborah je zaljubljeno promatrala muževnu ljepotu njegova snažnog tijela... njegova atletska pleća, mišićave grudi, lijepu glavu s energičnim i samosvjesnim crtama lica... za nju nije bilo ljepše slike na svijetu! Craig se približavao krevetu. - Ništa mi niste rekli o planu Njezina Veličanstva, Craig. No, recite mi. Toliko ste govorili o Drakeu, a najvažnije ste zaboravili. Veliki Bože, kad bi se samo taj rat mogao otkloniti... Craig je sjeo milujući nježno ruku Deborah. Odjednom je postao brižan, pomalo smeten, kao što su općenito muškarci koji se boje suza i prigovora svoje voljene prije nego joj saopće neugodnu novost. To je sasvim izmaklo mladoj ženi. - E pa dobro - otpoče on - Drake mora isploviti iz Plymoutha 12. ovog mjeseca za Cadix. - Za Cadix? Na kraju poluotoka?... Zar se tamo ne priprema najveći dio Armade? - Baš tako! A njegov je zadatak da uništi što veći broj jedinica. Ako zadatak uspije, kraljica se nada da će Filip odustati od svoga nauma, a mi izbjeći najgorem. - Bože moj! To znači ići ravno u vučje ralje! To je luda odvažnost... No, recite mi kako ste sve to doznali?


Ona je nesvjesno zgrabila rukom u pehar i uzela jedinu ružinu laticu. - Jer ja… On je stisnu malo jače i Deborah osjeti u srcu iznenadnu bol. Ostavila je ušećerenu laticu, uspravila se mjereći ga pogledom: - Craig, vi... vi ne idete... - Vrlo mi je žao, voljena moja, ja... - i on se odluči - za tri dana odlazim u Plymouth da se pridružim Drakeu. Ja učestvujem u njegovoj eskadri... Deborah! Deborah, mila moja!... pogledajte me! Ona je okrenula glavu i zurila u zid. - Otkad to znate? - upita ga tužnim glasom. - Otkad sam se vratio u London. Nisam smogao hrabrosti da vam to prije kažem. - On je zagrli. - No, srce moje! Zar ćemo tako provesti posljednje trenutke? Shvaćam vašu tugu. Mislite li da i ja nisam žalostan što vas ostavljam! Možete li mi zamjeriti što branim svoju zemlju? Budite razumni, to je kratko putovanje i uskoro ćemo se ponovo naći. Kratko putovanje! O Bože! Zar je moguće da je netko tako jezivo bezbrižan? On naziva kratkim putovanjem, poguban ratni pohod koji će trajati možda tri mjeseca! Doista, pomisli ona, svijesna svoje situacije, on odlazi u pustolovinu da se proslavi, vrijeme će mu brzo proteći, a ona... ostat će sama ovdje i umrijeti od brige... - Znajte, draga - nastavio je on - da još imamo samo tri dana na raspolaganju i... To je istina, za toliko se produljio trenutak rastanka. A kasnije?... ah! Ona može do mile volje plakati, imat će za to dosta vremena. Sustegla se od plača. Treba iskoristiti svaki trenutak, svaki časak i neka sa sobom ne ponese sliku plačljive i uplašene djevojčice! Bojažljiv, nježan osmijeh zatitra na njezinim usnama: - Obećavam da ću biti razborita, dragi... Ali ne spominjimo više vaš odlazak, to bi oduzelo svu moju hrabrost. Umjesto odgovora on je privuče k sebi. Malo kasnije, kad su se obukli, on joj reče: - Znate li, Deborah, da se u Whitehallu svi čude što vas ne viđaju često? - Je li? Ipak sam dvaput bila ovog tjedna. - Možda, ali ste prije dolazili, čini mi se, svake večeri. - On je gladio svoju bradu s podrugljivim osmijehom. - Možda Dvor više nema one privlačnosti za vas otkad tamo ne dolazi poštovani James Randolph. - Oh, molim vas, Craig! Prestanite! Izazvana i pomalo razdražena, ispustila je češalj iz ruku. Craig ga podiže, pruži joj ga i nadoveza: - Ono najzanimljivije iznosim vam na kraju. Zli jezici pričaju da se sastajete na drugom mjestu! Zar to nije smiješno? - završi on smijući se. - Vrlo smiješno - dobaci ona veselo. Zašto joj spominje Jamesa... Jamesa koji je bio beskrajno obzimiji i koji sigurno ne bi otputovao na more i nju sasvim napustio. To joj je još više dozivalo u pamet prave razloge rjeđih posjeta na Dvoru. Gledati Craiga kako se kreće u društvu markize Gilford, kako ga mazi lady Alghurst i druge prostače - sve je to u njoj izazivalo gađenje. Ona mu je ipak predbacila pazeći kriomice kako će se držati:


- Što se tiče ogovaranja, vi biste morali savjetovati vašu prijateljicu, lady Alghurst, da povremeno moči stražnjicu u bazenu hladne vode. Ako to ne bude činila, sudeći po njenom ponašanju, može joj se dogoditi da završi svoj životni put u Southwarku! - Eh, to je njezina stvar - uzvrati on nehajno. - Kako je samo građena i na pogled vrlo zamamna... mada vam nije dorasla! - nadoda on žurno, vidjevši izraz lica u Deborah. Ne! Najbolje je da ga ništa ne pita, da ništa ne zna! Dokle bi je to dovelo? On je bio kadar da joj kaže istinu, da joj s osmijehom ispriča s kojom je sve bio, kao da je to nevažna stvar., Takav je bio u pojedinim trenucima, okrutan, nesvjesno sebičan, ali je ona bila sigurna da je on voli, a to je bilo najvažnije.  Te iste večeri Deborah umalo što nije smrtno stradala. U jednom joj se trenutku činilo da je to samo zlosretna slučajnost. Kasnije, prisjećajući se toga, stala je povezivati činjenice i zaključila da to nije bila igra slučaja, već djelo zločinačke ruke. Imala je običaj da poslije večere prošeta po vrtovima koji su se pružali iza kuće. Voljela je udisati noćnu svježinu, vlažne mirise koji su dopirali iz malih gajeva i uživati u blagoj tišini koja je stišavala njezine brige. Mali park je bio uređen po talijanskom stilu. Široko kameno stubište spuštalo se s jedne terase na drugu, a uz stubište rasli su grmovi šimšira podjednako podrezani, a na kraju uska poprečna staza posuta pijeskom. Na svakom raskršću okrugli nasadi cvijeća strućnjački obrađeni, pa glomazne plitke školjke pune sezonskog cvijeća, koje se isticalo svojim nježnim i šarolikim bojama odudarajući od zelenih tratina; tu i tamo po koji mramorni kip... pa drveni trokutni stalci za svjetiljke, izrađeni u obliku mitoloških životinja. Iza toga je zemljište bilo sasvim ravno, a između stogodišnjih lipa protezao se sjenovit grabov drvored, prekriven stabljikama kozje krvi, koji se na kraju pretvarao u krasnu sjenicu; odatle se pružao pogled na jezerce puno lokvanja, okruženo sa svih strana tužnim vrbama koje su spuštale svoje granje poput kakve zavjese. Tu je i završavao uređeni vrt. Zatim je dolazio neobrađen prostor, obrastao gomilom korova, koprivama i kupinom, omeđen visokim glogovim šipražjem što se gubilo u daljini otvarajući uzak prolaz do štenare i konjušnica. Da bi pristup do njih bio lakši, povezivao ih je s istočnim krilom zgrade širok popločan prolaz kuda su prolazili kočijaši i sluge. Dakle, te večeri poslije sumorne večere s grofom, koji joj je sjedio sučelice, tridesetak stopa od nje, na drugom kraju stola, izmijenila je nekoliko učtivo banalnih riječi izgovorenih preko volje i onda izišla. Noć se još nije uhvatila, u sumraku se slabo razabirao put. Zrak je odisao proljetnim mirisima, ljubicama i svježe pokošenom livadom. Ponekad bi zrakom prošišao slijepi miš... ili bi se začulo ljubavno gugutanje golubova... daleki topot koji bi odjekivao gajićima. Mlada žena je hodala polako i zamišljeno. Prešla je jezerce, zadigla malo haljinu, ušla oprezno u glogovu šikaru uputivši se prema konjušnicama. Neobično je voljela mirnu okolinu staja koje su u ovo doba bile puste posluga se okupljala u sporednim zgradama za večeru - njihov topao, oštar,


životinjski miris koji je izbijao iz stelje, balege i kože i dražio nosnice. Konji su je poznavali, gledali je svojim blagim i odanim očima, dok je prolazila od jednoga do drugoga, dozivajući ih po imenu, nudeći ih slatkišima ili ih prijateljski tapšući po sapima; posjet je završila milujući svoju kobilu, Semiramidu, krasnu životinju, finu i nervoznu, koju je dovela iz La Fleeta, a zatim se vratila. Bijesno lajanje pasa narušavalo je tišinu. Bacila je pogled prema štenari i požurila. Te psine s oštrim očnjacima, pjenom na ustima, koje su se bacale na rešetke, gurale, prebacivale, režale želeći da se bace na nju, ispunjale su je užasom. Samo je grof, koji je osobito volio te krvoločne životinje, izlazio s njima na kraj i samo je on držao ključe štenare u koju nijedan sluga nije ismio uči. Naređenje se, uostalom, strogo poštivalo, jer bi ti mesožderi, dresirani za borbu s bikovima i medvjedima, rastrgli onog nesretnika koji bi se osudio da uđe u štenaru. Hranili su ih nabadajući komade mesa na željezne šipke i pružali im kroz rešetke. Deborah je uzdrhtala, zamotala se u svoj šal, brzo skrenula nalijevo i izbila pred jednu dugačku građevinu od drveta i cigle, pokrivenu crepovima, na pročelju koje su bili okrugli prozori konjušnice. Konjušnica je bila prislonjena uz ogradu Norland Housea, a imala dva krila u istoj razini, spojena sa središnjom zgradom, koja je završavala šiljastim zabatom, tu se nalazilo i veliko predvorje koje je odozgo bilo pokriveno oplatom i služilo kao radionica za konjušare. Gusti bršljan pokrivao je krila, ovijajući se oko jednog uskog balkona kojega je ograda sa svake strane imala po jednu veliku klesanu kamenu kuglu. Deborah se upravo našla pod uglom te ograde. Ispružila je ruku da dohvati kvaku na malim pomoćnim vratima s teškim krilima kad je začula neobičan štropot i okrenula se. Ogroman štakor iskočio je kao strijela iza pojila i naglo pojurio. Vjerojatno ga je kakva mačka iznenadila i on je, uplašen, nagonski tražio utočište u kojoj rupi u zidu, pa je jurio ravno prema njoj. Deborah je osjećala bolećivu odvratnost prema miševima, bili mali ili krupni. To je bio njen spas... U istom se trenutku pomakla kamena kugla na ogradi i pala točno na isto mjesto gdje je stajala trenutak prije. Ona je kriknula. O Bože! Ostala je na mjestu prikovana, obezumljena, ne mogavši odvojiti pogled od rupe koju je izdubla kugla. Zamalo je izmakla! Da nije bilo štakora, ona bi sada ležala na zemlji smrskane lubanje. Hladan joj znoj curio niz leđa, osjetila je silnu želju da povraća. Okrenula se, pojurila prema šikari, presavila se i povratila večeru. Malo dalje, prema sporednim zgradama, zalupiše vrata. Nastala je strka, dozivanje koje je paralo tišinu. Uskoro se pojavila čitava povorka svjetiljaka na stazi bacajući zeleno svjetlo na tamnu sjenu šumarka. Prozor na prvom katu, poluotvoren nekoliko trenutaka prije događaja, sada se tiho zatvorio.  Dva dana... nekoliko sati... posljednji minuti, vrijeme je munjevito proteklo, ljubavni su nestašluci prestali.


Ploveći niz Temzu brod je prešao prve londonske kuće. Žućkasta i mutna voda pomalo je smjenjivala modru i zelenu bistrinu krajine. Već su se čuli veseli povici brodara: »Na istok!«, »Na zapad!« pozivajući prolaznike da krenu uzvodno ili nizvodno; već su se u daljini vidjeli vrtovi Charinga. Gužva je bila sve veća. Čamci svih vrsta, skele načičkane ljudima, životinjama, vrećama, sanducima, laki čamci kojima su vješto kormilarili dječaci, luksuzni brodovi, na kojima su, uz zvukove viole, čavrljala bogata gospoda i lijepe dame, sve se to križalo, mimoilazilo, preticalo brod grofa Essexa. Kako je raskošan taj brod, sto mu gromova! Govorilo se da će se njime voziti Njezino Veličanstvo jedne od idućih nedjelja u crkvu Sv. Pavla da sluša propovijed... i svi su se radoznalo gurali da vide taj raskoš. Trup broda bio je nedavno pozlaćen, s jednom tankom crnom linijom koja je još više isticala sjaj pozlate, koja je na suncu sjala kao dragulj i zasjenjivala sjajem to raskošno poslijepodne. Oko palube redale su se oplate također od zlata, a na sredini broda dizao se krasan paviljon, golem šator od baršuna smaragdne boje, sa zlatnim gajtanima, kojim su bili opšiveni svi njegovi dijelovi, i bijelim perjanicama od nojeva perja koje su dražesno vijorile na četiri ugla. Sprijeda i straga sjedili su veslači sa svilenim kapama i visokim crvenim pojasom oko pasa širokim deset palaca. Unutrašnjost šatora, u koju bi radoznale oči rado prodrle da otkriju njegovu tajnu, zauzimala je prostrana niska nosiljka, obložena istim baršunom kao i šator i položena na krzneni sag. Putnici koji bi se u njoj odmarali, zibani blagim zapljuskivanjem valova, mogli su zamišljati da se nalaze daleko, na kakvom začaranom oceanu. Ako bi zaželjeli da se vrate u stvarnost, dovoljno im je bilo da razmaknu zavjese jednostavnim pokretom ruke. Stvarnost! Ma koliko to bilo neugodno, čovjek je bio prisiljen da u pojedinim trenucima pogleda u oči. Za Craiga i Deborah došao je čas rastanka. - Kakva divna šetnja! - reče on nježno mladoj ženi koja se čvrsto stisnula uza nj. - Da, reče ona žarko - jedan isječak vremena najdivniji među svima! Craig se bio oslobodio svih vojničkih obaveza za dva dana, koliko mu je ostalo do njegova odlaska, a Deborah je bila izmislila prvu izliku koja joj je pala ina pamet, nekakav posjet jednoj izmišljenoj prijateljici iz djetinjstva, kako bi mogla da izmakne mužu. Grof nije ni okom trepnuo... i za njega je to bilo povoljno, jer bi je morao vezati da joj spriječi sastanak s Craigom! Ujutro se bila ukrcala na brod da provede s njime to kratko vrijeme. Oni su polako plovili uz rijeku između strmih obala obraslih bijelim glogom i džbunovima perunike, prešli Richmond i uvečer se zaustavili u jednoj maloj gostionici. Tako je s njime provela cijelu jednu noć... Za vožnje bila je zaista bezbrižna ljubavnica, vesela i strasna, zaboravljajući njihov bliski rastanak. Na žalost, vrijeme se primicalo, a s njime nema šale, da dokrajči tu zanosnu sreću! Ona je izgubljenim pogledom gledala Creiga. Kad će ga ponovo vidjeti? Kao da je pogodio njezinu misao, on je nježno uštinu za obraz. - Nećete dugo čekati, mlada gospo! Samo da lupimo te proklete Španjolce i eto me nazad.


Bila se zarekla da će biti hrabra, ali, bilo je teško boriti se protiv suza koje su se skupljale u očima, protiv ovog grča koji joj je stezao grlo. - Pripazite na se, dragi! - Ne bojte se! A vi, mila moja, nastojte da budete pametni. Kladim se da će taj nevaljalac James Randolph oblijetati oko vas čim odem! - Craig, kako to možete govoriti! - reče mu ona s negodovanjem. - No, šalio sam se... mada - i on se nasmija - više volim, do đavola, da ste s grofom nego u društvu uslužnih vjetropira. Pa da, za njegovo osobno umirenje! Što se njega tiču mučni odnosi između nje i muža. Sutra će se on prihvatiti svoga muškaračkog posla, život će mu teći kao i dosada, i on će ratovati do mile volje siguran u krepost svoje ljubavnice. Deborah je progutala svoju tugu. Zar je ovo pogodan trenutak da ga muči prigovorima? On je ponovo zagrlio i držao je stojećke u zagrljaju. Deborah se odjednom osjetila kao sleđena. Bože nebeski, još samo nekoliko trenutaka!... Brod je pristao uz obalu. Ona malo zajeca i priljubi se uz Craiga: - Mili moj!... Oh!... mili moj!... - Deborah, budite pametni! Bigjack je tamo, čeka vas. Uzbuđen više nego što se činilo, on se žurno opraštao. Izljubiše se posljednji put. U omaglici, neka je čvrsta ruka podiže i onako nesigurnu spusti na pristanište. Čula je Craigov glas: - Brinite se za Njezinu Milost, dragi moj Bigjack, u tvojim je rukama. Do viđenja, srce moje! Ona se okrenula, ali je on lakim skokom uskočio u brod. Stajali su dugo nepomični, gledajući jedno drugo, Craig stojeći na krmi, sa svojim crnim velikim šeširom u ruci, a Deborah na pristaništu između radoznale svjetine promatrajući kroz suze dragu priliku koja je nestajala.

23. Uvečer su grof i grofica od Norlanda mirno sjedili pružajući savršenu sliku tihe bračne sreće. Ona je bila zauzeta izradbom jednog veziva pa je pažljivo utkivala u platno svilene niti, a on se pomalo krijepio pićem iz srebrnog pehara. Unatoč tome, tišina u sobi, naglo otpijanje vrućega vina iz pehara, zaokupljenost mlade žene vezivom, stvarala je mučnu atmosferu. Deborah je prigušila zijevanje i prekinula vezenje. Jučer je kasno legla i nije za čitave noći sklopila oka. Bolje je nadoknaditi izgubljeni san nego ovdje dangubiti zijevajući od dosade! Njezinom mužu nije ni bilo potrebno društvo ako je želio, kako se činilo, da se napije. Čudnovato, on nije dosada nikada pio, naprotiv, bio je trezvenjak. Možda ga je nešto mučilo? Ona se u sebi podrugljivo smijala. Neka mu bude! Ako ga alkohol oslobođava njegovih briga, utoliko bolje... U svakom slučaju, neka ne misli da ću ga ja tješiti! Ona je uvila svoj kalem u tkaninu i ustala: - Oprostite, ja odoh gore. - Kako to, draga! Već sada! - grof se prenuo iz svojega razmišljanja; nosnice su mu drhtale, lice je bilo sivo... - Zar vam je tako malo stalo do moga društva?


No, pomučite se malo! Nisam raspoložen da ostanem sam - završi on s neprijatnim osmijehom. Oklijevala je. Produžiti ovako sumornu večer nije vrijedilo. Osim toga, bilo je nezgodno odbiti njegov poziv kad je već želio da bude prisutna. - Dobro - odgovori ona neraspoloženo... - kad već želite. Vratila se na svoje mjesto, a grof se ponovo zanio u svoje misli. Izgubljena pogleda, skrštenih ruku, mlada je žena razmišljala, premećući u sebi radosna i tužna sjećanja. Sutra će Drakeov brod »Elizabeth Bonaventure« isploviti s eskadrom, sutra će Craig napustiti Englesku... Odjednom je osjetila na sebi grofov pogled. Bože! da nešto ne namjerava... Ah! ne! Ne danas! U mislima je grozničavo tražila izliku kako da mu zatvori vrata. Otkad se pojavio Craig, nije mogla svladati odvratnost koju je osjećala prema svome mužu. Sama pomisao na dodir s ovim dugim košćatim tijelom izazivala je u njoj jezu! U posljednje vrijeme primjenjivala je lukave smicalice kojima se služe žene kad im se bračne dužnosti čine odvratnom rabotom, a tri druge sedmice uvijek je imala glavobolju, bila umorna, iznosila je sve moguće razloge koji su joj dolazili na pamet i koje je bilo teško provjeravati. Ukratko, ona je o tome vodila računa, a grofu od Norlanda ostalo je malo trenutaka za intimniji odnos sa svojom ženom... a kada više nisu koristile laži i kada ne bi imala više što izmišljati, popuštala bi, pa bi se ti kratki trenuci pretvorili u neku vrstu podmukle borbe između dvoje partnera i naglog prepada koji je Deborah s gađenjem u srcu pokušavala odbiti. Nikad ga nije mogla razumjeti. Umjesto da mu dozlogrdi ženino ponašanje, on je uporno progonio Deborah a da, kako se činilo, nije bio svjestan toga da je takav način, koji je bio gotovo silovanje, vrijeđa. Možda je više uživao u tome da svlada njezin otpor, da nametne svoju volju, nego u odricanju punom obećanja? Neki muškarci, kako je govorila gđa Tucker, tako su čudnovati u tome! Sve se to skupilo. Polako joj je prilazio... - Kasno je, grofice. Da pođemo gore? Rado bih vas otpratio do vaše sobe. Pri tome se neprijatno nasmijao i spustio joj tešku ruku na rame. Otrgnula se naglim pokretom i ustala. - Dopustite mi, gospodine, da vam zaželim laku noć. Loše sam spavala prošle noći i... - Boga mu! Kako možete biti umorni u vašim godinama? - progunđa on grubo. - Još jedan izgovor. Dolazim do zaključka, gospođo, da ste posve frigidni! Teškim korakom priđe stolu i napuni pehar vinom. Stajala je ukočeno promatrajući ga prezirnim pogledom. Frigidna! Da, to je bilo obrazloženje nemoćnog muža ili rogonje! Melem za povrijeđeno samoljublje, utjeha za njegovu taštinu. Zar je mogao nju okriviti zbog svoje ružne vanjštine, zbog nedostatka ljubavnog umijeća i svoje nesposobnosti? Glupan! Znati već unaprijed za neukusna i loše priređena jela koja će pred vas iznijeti, znači pokvariti i najzdraviji apetit u trenutku kad prilazite stolu! Da mu nije bila namjera da izazove njezin apetit time što će joj pokazati svoje mršavo tijelo? Da ne misli kako je drugi ne može uzbuditi zato što je on bio nesposoban da izazove užitak? Zna li on da jedna žena, inače hladna pored neprivlačna muža, može postati živa vatra u iskusnim rukama


svoga ljubavnika? Zna li sve to taj drznik koji je s visoka postupao prema njoj, mada mu ona, zapravo, ništa nije dugovala... baš ništa! Ljubav nije dolazila u obzir u toj čudnoj vezi, koja je njoj donijela titulu, a njemu određena prava; svaki od njih dobio je svoj dio i nitko nikome nije bio dužan... Možda su u pitanju haljine, način života koji joj je omogućavao? Nije li to on sam isticao... To je bilo bacanje prašine svijetu u oči, a ne pažnja prema njoj. Ne! Sve što joj je od svoje strane dao bio je nesmiljen prezir unatoč svim njezinim pokušajima da ga ukroti. E pa dobro! Kad je tako, neka za se zadrži svoje uvrede, bestidne podvale... U jednu trenutku poželjela je silno da je može vidjeti raspaljenu, u punom zanosu strasti i užitka, u zagrljaju Craigovu; tako bi mogao uvidjeti koliko je njegovo ljubavno umijeće jadno! Odmjerila ga je pogledom od glave do pete: - Mislite o meni što god hoćete... Ipak, bez namjere da vas vrijeđam, dragi moj grofe, dopustite mi pretpostavku kako vaš novac može izmamiti namješten vrisak vaših milosnica u trenucima kad vršite obljubu! Razmislite o tome, bilo bi to vrlo zanimljivo. A sada, laku noć! On je sustiže na vratima, surovo je zgrabi za ruke i prisili da se vrati u sobu. - Nećete se tako lako izvući - piskao je on - dosta mi je vaših odbijanja... - Pustite me, gospodine! Kako možete ovako postupati! - bijesno uzviknu ona. - Pa što! Zar nemam nekih prava na vas? Ako ste zaboravljivi, gospođo, treba da vas na to podsjetim! - Zar me mislite silom privoljeti da učestvujem u vašem zanosu? - Bit će mi žao... ako me vi na to prisilite! Nisam večeras raspoložen da pažljivo slušam vaše podvale - odgovori on pomalo nesigurnim glasom, ali još uvijek čvrstim. - Vi ste pijani! - Možda, moja draga mala... možda, ali me zato vaše draži sve više uzbuđuju! Deborah se na sve moguće načine otimala pokušavajući da se oslobodi. On joj odjednom naglim pokretom zavuče ruku u steznik. Ona uzviknu od iznenađenja i bijesa, i udari ga vrškom cipele u nogu. Grof je od bola pusti. Tada ga iz sve snage pljusnu. - Ah, tako! - progunđa on držeći se za obraz. - Da, tako! I neka vam to bude rječita opomena. Neću više trpjeti vaše gnusno i nesnosno ponašanje! - dobaci mu ona. Sva bijesna, izgubivši svaki osjećaj mjere, ona ga je izazivala. - Droljo jedna! Ja ću ti pokazati tko je od nas dvoje gospodar! Nasrnu na nju, zgrabi rojtu koja je ukrašavala plastron i naglo povuče. Svila se odmah pocijepala otkrivajući steznik ukrašen čipkama. Jednim udarcem odbi ga od sebe, ustuknu srušivši okrugao stolić, i pobježe iza jedne stolice. Divlji blijesak u očima njezinoga muža izazva u njoj osjećaj straha. - Čini mi se da niste tako sigurni kao prije - prosikta on prilazeći joj sve više. No, priznajte da ste se ponijeli kao loše odgojena djevojka. Javno priznajte svoju grešku i ostat ćemo pri tome... ako budete popustljiviji - nadoveza on gledajući nagost mlade žene.


- To vi želite! Da niste izgubili zdrav razum? Ja da tražim oproštenje? To prelazi svaku mjeru! Vidite, gospodine, da ste izgubili zdrav razum... Odspavajte svoj mamurluk i pustite me da prođem! - Ne prije nego što zatražite oproštenje, djevojko! Nogom je oborio stolicu, zgrabio Deborah za ruke pokušavajući da je baci na koljena. Izgubio je sasvim kontrolu nad sobom. Ta ženturina!... On je mrzi iz dna duše, a ipak je, na najveću svoju sramotu, silno želi... Čudna neka mješavina koja je još više poticala njegovu mržnju protiv nje. Ona se divlje otimala, nije htjela pokleknuti, ali je grof bio muškarac i jači od nje. Borili su se još nekoliko trenutaka, prevrnuvši staklenku s kuhanim vinom koja se razbila o popločeni pod. Glava joj je bila sva u nekoj vatri, a srce... imala je jeziv utisak da će joj prsnuti u grudima. Gušila se. Hoće li uspjeti da je prisili da se pred njim ponizi? O Bože! Samo da se to ne dogodi! Posljednjim trzajem skupila je svu svoju hrabrost i munjevito se sagnula prije nego što je mogao pogoditi njezinu namjeru, i snažno ga ugrize za palac. On muklo zajauka i pusti je iz ruku. Teturajući pojurila je prema vratima i drhtavom rukom dohvatila kvaku. On je sustiže. Luđački izbezumljen, nakostriješen, skoči na nju podignutom šakom i snažno je udari u bradu. Deborah je zakolutala očima, okrenula se oko sebe kao ranjena ptica i srušila se. Za trenutak je stao obezumljeno je gledajući, dodirujući cipelama njenu suknju i sišući krv koja je tekla iz ugrizenog palca. - Bogamu! Ta se kurva zna braniti! - mrmljao je on. - Kao bodljikava drača! Odjednom mu čudan osmijeh iskrivi usta. Sagnu se, podiže onesviještenu mladu ženu i noseći je u naručju iziđe iz sobe teškim, teturavim korakom.  Deborah je polako dolazila k sebi. Oštar miris dopro joj je do nosnica. Zažmirila je očima i ponovo ih sklopila. Što to tvrdo osjeća na trbuhu? Pokušala je da se pomakne. Nije mogla! Iznenada je spopade muka. Pamćenje joj se malo pomalo vraćalo, a s njime i sjećanje na jezivu svađu između nje i muža. Što se iza toga dogodilo? Gdje se sada nalazi? Tiho zajeca i širom otvori oči. Neka joj je ruka vlažila octom sljepoočice. - Ah, ah! Došli ste k sebi, ljepotice moja - začu ona pripiti grofov glas. Htjela se podići. - Upozoravam vas - nastavio je on - da ste čvrsto vezani kako biste izbjegli nepotrebnim naporima... Što se tiče vaših prigovora i drskosti, ništa za to, s tom brnjicom na ustima nećete mi zaglušiti uši. Ovoga puta, htjeli vi ili ne, bit će onako kako se meni sviđa. - On se glasno nasmija. - Šteta, draga, da se ne možete pogledati, prizor vrijedi čitavo jedno bogatstvo! Nikad nisam vidio tako čarobnu sliku... Oprostite, ali se sada osjećam nekako obješenjački! - On se i dalje smijao. - Nisam sobarica da vam skidam tu haljinu, te suknje, taj steznik; svi ti ukrasi što ih žene na se navlače probudili su moju želju; priznat ću vam, grofice, dopustite mi to, i bez vašeg ljubaznog pristanka, neka intimna draškanja dovela su u zanos moje mošnje! Ona je užasnuto slušala njegove riječi.


Potpuno se sabrala i počela osjećati strašnu iznemoglost shvaćajući odjednom sa stravom da je bila, u doslovnom smislu riječi, predana na grofovu milost i nemilost jer su joj ruke i noge bile vezane. On se udaljio od nje nekoliko koraka sigurno zato da bi iz malo veće udaljenosti mogao ocijeniti svoje djelo, pa ju je, naslonjen na stol, promatrao s ironičnim zadovoljstvom. Ah! Zadala mu je mnogo muke, ali, bogamu, vrijedilo je truda jer nikada u svome životu nije osjećao takvo uzbuđenje. Bog zna koliko li je sukanja zadigao, različitih vrsta žena imao, naročito bludnica, zgodnih djevojaka, ne baš svetica, koje vas zadovolje bez onih prenemaganja kojima vas takozvane časne žene otvoreno obmanjuju. Međutim ova... Najzad! Ova drolja sa svojom preuzetnošću, svojim lažima, lažnim stidom, sada je pod njegovim nogama, ponižena, krotka! Njegov užagren pogled pohotno se zaustavio na mladoj ženi. Bila je gola, u klečećem položaju, na podu, trbuh joj presavijen preko uske stoličice, gornji dio tijela u horizontalnom položaju s ispruženim rukama koje su bile vezane za jedan stup. Sto mu đavola! Kako čovjek da okrijepi umirućega!... Ta nagost, koja je još više uzbuđivala čula zbog riđe rasute kose, te bijele grudi koje su drhtavo visile, ta ugnuta leđa kroz koja su prolazili srsi... sve ga je to dovodilo do ludila! On prođe preko čela drhtavom rukom da otare znoj... Kako mu je samo palo na pamet da joj veže bedra za noge stolice! Široko otvorena, podatna, bila su prokleto lijepa! Guzovi su se pohotno i izazovno isticali. Neka se ona guši u svom bijesu i otimlje, svejedno je osuđena na ovaj sraman položaj u kojemu će ostati toliko koliko se njemu prohtije. Nema opasnosti da će popustiti vezovi na njezinim rukama, a što se tiče nogu, on se pobrinuo da joj sapne gležnjeve konopcem... Da, izveo je vanredan posao! Posrćući priđe svojoj žrtvi. - Dakle, draga moja, osjećate li se ugodno? - rugao se on. - Sada smo sami, muž i žena, u bračnoj ložnici, pa iskoristimo ovu našu nježnu, prisnu vezu! Dopustite mi, molim vas, da malo uživam u dražima vašeg raskošnog tijela koje neprestano skrivate. Nagnuvši se nad njom stade prelaziti rukama po grudima, pipati nježne i krhke dojke, stišćući ih, gnječeći, trljajući među prstima bradavice koje su otvrdle od bola... - Što ja čujem? Da nisu ti prigušeni mrmori prvi znaci strasti koju osjećate za me? To me navodi na pomisao da vas malo patnje dovodi u zanosno stanje... Ne bojte se, moja draga, ja ću vas zadovoljiti! Nemojte me tako zločesto gledati dok ja smišljam kako ću vam ugoditi! - On se uspravi... - Zbog te vaše gadne navike da se držite kao klada kad vam prilazim, nikad mi se vaša raskošna stražnjica nije ukazala u takvoj punoći. Bogamu, gospođo, kakva divota! To je zaista velik grijeh što ste skrivali svome mužu tako uzbudljive oblike. Da vidim to izbliza... - Sada joj je pipao stražnjicu, gladio, tapšao, ocjenjujući laganim pokretima ruke njezinu oblinu. - Jedina je zamjerka što joj nedostaje malo boje, ali ništa za to, lako ćemo otkloniti taj mali nedostatak. Uhvatio joj je prstima nježnu kožu i žestoko je uštinuo... - No! Čini mi se da ponovo čujem vaše zaljubljeno gukanje... Malo čednosti, do đavola! - On se ludo nasmija, pusti je, nasloni se na stup vrebajući je kriomice pogledom.


- Vi ste odjednom poblijedjeli. Znači li to da ste se počeli kajati zbog vaših bezobrazluka... mada ne volim taj vaš pogled kojim me gledate. - Držeći joj šaku na vratu, prisilio ju je da spusti glavu. - Vaše nepokorno tijelo osjeća potrebu da bude mučeno i ja ću se za to pobrinuti. Pazite, ja sam najprije mislio da vas naprosto izbičujem, ali to je prostački, pa sam izmislio nešto bolje... Gotovo se zagušio od pijanog smijeha, ponovo je udahnuo i nastavio: - Da, sasvim nov i neobičan postupak od koga ćete postati meki kao rukavica. Stari je to sjevernjački običaj, koji upotrebljava moj upravitelj kad želi ukrotiti tvrdoglave služavke... Vi se nećete ljutiti zbog takve usporedbe, jer je svaka žena jedna drugoj slična, i vi ćete uskoro, draga moja, ljubiti moje hlače i zazivati milost poput tih glupih stvorenja. Pođe prema jednoj škrinji, dohvati pehar s vinom, otpi jedan gutljaj i snažno podrignu. - Oh! Nije mi teško pogoditi što mislite... Ta pijana budala bulazni... Budite mirni! Možda sam pijan, ali dovoljno bistar da odmjerim vašu kaznu. Dok je govorio, navukao je na ruku jednu sokolarsku rukavicu od debele crne kože. Tada je dohvatio rukovet zelenih mašastih biljka koje su stajale na stolu i podmetnuo joj pod nos. - Vidite li ovaj rukovet? Možda vam se čini bezazlen, nepogodan da ukroti vašu drskost! Varate se!... Uostalom, bolje je da prosudite sami... Stade je polako dodirivati, zadržavajući se više na grudima, a onda je produžio do ramena lakim pokretima i ponovo se vraćao. - Osjećate li kao da vam idu mravci po tijelu? Strpite se! Uskoro će vam se pojaviti veliki plikovi na koži i jak neizdrživ svrbež. Jeste li, slučajno, pogodili čime vas kažnjavam? Sasvim jednostavnim sredstvom - strukom kopriva. To ne ostavlja tragove, budite mirni, ali će vas zato nepodnošljivo žariti nekoliko sati. Šutio je zaokupljen poslom. Deborah se, dršćući, svijala, grčila... koliko joj je dopuštala sputanost tijela. Bila je na granici užasa kada je razum sasvim pokoleban, svijest prazna, ispunjena samo mržnjom i bolom. Izgubila je osjećaj vremena, nije postojalo ni jučer ni sutra, ni prije ni kasnije, ništa do užarenog ognja iz koga se otimala. Svemoćni Bože, smiluj se... Ona je samo zaustila molitvu... Da li se moglo zazivati sveto ime božje u ovakvom položaju? Ne, zaista ne... Tako je moralo biti u paklu, ništavilo i oganj koji liže podstican od demona koji vas muči. Oh! Da joj je ubiti tog demona! Dala bi odmah svoj život da joj je uništiti njegov! Na žalost, nemoguće je ubiti demona! Suze očaja ovlažiše njezine oči. Očajničkim naporom presavijala se na stolici. Vezovi joj još jače stegnuše tijelo, zadriješe u meso. Zadržala je jecaj i bespomoćno se srušila. Gledala je kao u bunilu kako joj pred očima promiče ta đavolska rukovet. Odjednom je nestade... i u istom trenutku ona osjeti neko milovanje, neku vrstu baršunastog lepršavog draškanja koje joj dodirivaše slabine i onda joj polako, u pravilnom ritmu, prodrije u nježnu, toplu, duboku nutrinu; ona se ukrutila pokušavajući uzalud da spriječi taj dodir... Naglo joj grunu iz grudi jecaj koji je pokušavala prigušiti, bujica jecaja koje više nije mogla ni htjela zadržati... Ne! ne, samo to ne! Ne taj jezivi dodir koji joj je sada palio utrobu. Bila je to strašna sramota! Učinilo joj se da joj je srce stalo, jedan blijesak...


- Kakva rijetka sreća, ljepotice moja, što vas vidim u sladostrasnu uzbuđenju! - Stucavica mu prekide riječ. - Trebalo bi da oboje nastojimo ispraviti onaj dio vaše ličnosti kojom se tako neprilično razmećete. Sad joj je koprivama trljao bedra s upornom brižljivošću, ne ostavljajući ni jedan dio tijela netaknut. Odjednom je bacio koprive na zemlju. Sav se bio uznojio, tragovi bijele pjene pojaviše se u uglovima usta. Grozničavim pokretom skinuo je prsluk. - Ovdje je vraški toplo! - mucao je on dohvativši pun pehar koji je do dna iskapio. - Dakle? Gdje smo stali? Da li vas dovoljno škaklje, da li vas bocka kako treba? - podrugljivo se cerio. - Kladim se da biste sa zahvalnošću prihvatili moja trljanja samo da možete, kakva ste vi kuja, češati te plikove! Ali ja ću biti pravi vitez i sam ću vam pružiti to zadovoljstvo. Imam ja ovdje nekoliko trnovih prutića, pripremljenih baš za tu svrhu, koji će dobro doći. Nakon tog udvornog govora odmah je pristupio djelu. Trnove grančice, vješto upotrebljene, greble su, parale natečene dijelove tijela, koji su se grčevito trzali, šarajući ga dugim crvenim ogrebotinama iz kojih su izbijale sitne kaplje krvi. Razdrljen, zadihan, lica izbezumljena od pohote, luđačkog pogleda, grof je zurio u tu krv. Odjednom je odbacio trnove grane, potegao mali bodež iza pojasa i teturajući prišao Deborah presjekavši vezove na rukama i bedrima. Pridržavajući je rukama, jednim je udarcem noge odgurnuo stoličicu i bez nježnosti položio mladu ženu na pod. Ona je teško disala zaklopivši oči. Gunđajući poput životinje prikova je na pod.

24. Ogledalo joj skliznu iz ruke. Kako je mogla voditi brigu, nakon tolikog užasa, o toj oteklini na bradi, o podočnjacima, o lošem izgledu lica? Zašto, Bože veliki, nije umrla nakon takve sramote? Pokušala je da se malo pomakne, ali joj se lice zgrčilo od bola. Tijelo joj je bilo prekriveno malim skorenim krastama koje su joj zatezale kožu. Osjećala se sva slomljena, uprljana, mučnina joj se pela u grlo a kičmu su joj zapljuskivali usijani valovi. Oh! Kakav položaj tijela da zauzme? Još je najmanje trpjela ležeći potrbuške... mada su je grudi jako pekle. Samo da joj ne ostanu brazgotine! Ona se mukotrpno nasmija. Toliko je tašta da se brine za svoju ljepotu, a ponos joj je zgažen! Deborah je oprezno pružila ruku, dohvatila kupu punu vode i željno ispila. Bila je žedna. Probudila se pred dva sata kad su sunčane zrake prodrle kroz zavjese u sobu. Grof ju je sigurno prenio u sobu pošto je... Stisnula je zube s bjesomučnim raspoloženjem... Pomisao na tog bestidnika činila je da zaboravi na svoje rane. Platiti mu stostruko sramotan postupak, rastrgati to pohotno lice, polako ga mučiti,


lomiti mu kosti, uškopiti ga, utrobu mu izvaditi... Ona je sa žalošću utvrdila da se njezine želje teško mogu ostvariti, ali sve to neće tako završiti! Ne, nikako ne! U svom pijanstvu on je posve zaboravio njezine svemoćne veze... Njezino Veličanstvo pobrinut će se da ga podsjeti na dužno poštovanje prema svojoj štićenici. Vidjet ćemo da li će pred gnjevom Elizabete sačuvati svoje gospodstveno držanje! Da, svinja će tada postati umilna! Ona uzdahnu s pakosnim zadovoljstvom. Ali, što će njezina tetka? Kad se probudila, odmah je dozvala Bigjacka, naredila mu da ode do apotekara i nabavi joj neku mast, pa je njome namazala čitavo tijelo. Nije smjela tražiti pomoć brbljavih dvorkinja! Služinčad je bila kadra da prenosi vijesti, pa bi odmah čitav Dvor doznao za njezino stanje, što bi bila krasna prilika za dvorska naklapanja o sočnim pojedinostima bračne svađe. Ne! Zamotana sve do očiju u plahte, ona je ušutkala sobarice govoreći da je prehlađena, pa ih je otpustila. Potreban joj je bio mir i odmor! Neka te brbljave glupače idu kamo god žele da se izbrbljaju! U međuvremenu je žurno poslala u palaču... Neka gđa Tucker što prije dođe. Ona koja je uvijek dosada bila samoj sebi dovoljna, sad je očajnički žudjela za blagim, utješnim riječima, za djelotvornom pomoći... Uostalom, trebalo je odmah obavijestiti Njezino Veličanstvo! Mala hrtica, koja je ležala skupljena na jednom jastuku, odjednom je skočila, naćulila uši i poletjela prema vratima lajući. Netko je zakucao. Gđa Tucker je ušla, uvijek ista, s kapicom pristojno namještenom na njezinoj časnoj glavi, punačka, ozbiljna i dostojna poštovanja, u haljini od crne svile... s kratkim naboranim ogrtačem od krepa... s velikim bijelim plisiranim ovratnikom. Na vratu je imala ogrlicu od granata koju joj je u siječnju poklonila njezina nećakinja i koja je davala malo živosti toj crnini. Prilazila je krevetu veličanstvenim korakom. - Čula sam od Bigjcaka, drago moje dijete, da si bolesna. Što ti je? - Oh, tetko draga! Da samo znate! Trebam vas više no ikada!... - Oči joj se napuniše suzama i ona zajeca. Gđa Tucker je pomilova po kosi. - No... no, draga, hajde, umiri se! - Ah, da znate! - ponavljala je Deborah štucajući - Strašna mi se stvar dogodila... Jao! ne dirajte me - vikala je ona. - Reci mi najzad što ti je? Da pozovemo liječnika? Ti sva goriš! Čudim se da grof... počekaj, poći ću sama. - Ne, ne, zaboga ne ostavljajte me! Radije sjedite, sve ću vam ispričati... Grof... grof je čudovište! - Što? Kako? Grof, čudovište! Jesi li izgubila razum, mala? Što to znači? - E pa, to znači da... Deborah je šmrcnula, ne nalazeći pogodne riječi, ili bolje, riječi su navaljivale, motale se, optuživale, kao da će provaliti kroz njena zgrčena usta, ali je odjednom osjetila da je nemoguće ispričati tu sramotu... Bolje je umrijeti! pomisli očajnički i još se više rasplaka. - Hajde, hajde... reci mi - govorila je umiljato gđa Tucker privukavši stolac do uzglavlja svoje nećakinje... - Reci mi... da se nisi posvadila s mužem?


- To je strašnije nego što vi mislite, on me je tukao - reče naposljetku odlučivši da ne taji istinu. - Zamislite, draga tetko, tukao me je! I podiže malo glavu grozničavo gledajući gospođu Tucker. Nije više plakala. - Platit će on, je li? - reče ona gorljivo. - Doznat će to Njezino Veličanstvo... - Što trabunjaš, jadno moje dijete! Misliš li ti da ću zbog jedne obiteljske svađe uznemiravati Njezino Veličanstvo? Ti si, dakle, zbog takvih sitnica u takvom stanju! Bogu hvala! - nadoveza tetka prinijevši svoju punačku ruku na grudi. - Oslobodila si me velikog tereta! Gledajući te tako uzbuđenu, mislila sam da si zaista bolesna. Deborah je gledala razrogačenim očima. - Ali, draga tetko, to je strašno! Sigurno ne možete sve to shvatiti - mucala je zbunjeno. - Slušaj me, Deborah. Ti si se uzbudila, razljutila, a gnjev je loš savjetodavac, kćeri moja... Moraš se urazumiti, brak nije medeni mjesec koji stalno traje. Zar misliš da su muškarci uvijek dobri? Ti si mlada, istina, ali da imaš moje godine, ti bi odavno uvidjela - reče ona blago - da među plemstvom ima mnogo supružnika koji žive razvratno, koji otvoreno podržavaju razvrat... Još gore, šalju svoje žene na svoja ladanjska imanja, opterete ih dječurlijom i dalje o tome ne vode brigu. Budi pametna, zar grof nije dobar muž? Koliko ima žena, mala moja, koje bi htjele biti na tvome mjestu, uživati taj raskoš, biti okružene počastima, i kad ushtjednu, imati oko sebe svu silu služinčadi da te poslužuju... Ah! - i uzdahnu - da sam samo ja imala tu sreću! Zbog nekoliko neumjesnih riječi, zbog jednog nepodobnog gesta tvoga muža, koji sada sigurno žali, ti bi se usudila uznemiriti Njezino Veličanstvo, dok ona ima toliko briga oko te »Armade« o kojoj se priča na sva usta... To bi značilo biti nezahvalan! Na što si ti sve mislila, Gospode? Užasnuta Deborah, gledala je bez riječi. - Ne, draga, ti moraš popustiti - gorljivo je nastavljala tetka. - Nećeš valjda upropastiti svoju budućnost zbog kakve gluposti? Sjeti se, Deborah, sjeti koliko nas je muke stajalo dok si postigla sve ovo što imaš! Njezinom Veličanstvu ne bi bilo pravo kad bi doznalo da između tebe i grofa nema sloge... Ali, zapravo i njezina se bijela ogrlica zatrese - zašto je došlo do te svađe? Deborah se jedva pribrala. - To je teško objasniti, tetko... Ne znam kako - mucala je ona sva rumena u licu. - Ne govori ništa više! - zaustavi je naglo gđa Tucker oborivši stidljivo pogled. - Znam ja to, dok je još bio živ moj pokojni John. - Na žalost, dijete moje, ti su zahtjevi dio bračnoga života; mi, jadne žene, moramo se dobrovoljno pokoriti ma koliko se bunio naš stid... Često se pitamo kakvo uživanje nalaze muškarci u tome - objašnjavala je ona s izvjesnim gađenjem ali je činjenica da oni to vole! Da im ugodiš, da ih spasiš od razvratnosti, moramo se, što ćeš, pokoriti njihovim hirovima unatoč tome što nam se gadi. Ona se malo razvedrila i polako nastavila... - Meni je neugodno što o tome moram govoriti, ali ja te molim, budi malo popustljivija, krotkija i... ti me razumiješ... vidjet ćeš da tvoja tetka ima pravo. Grof je stariji čovjek, prigrlit će te, uostalom... Tko zna što nam nosi sutrašnjica? Tvoj muž nema nasljednika... Budeš li vješta, može oporuku pripisati na tvoje ime! - Ona uzdahnu. - U tvojim godinama ne razmišlja se dovoljno, živi se bezbrižno iz dana u dan, ali o tim stvarima treba razmišljati...


Već to što si grofica znači mnogo, a među nam rečeno, ti bi imala osiguranu udovštinu, bili bismo mirniji, a Norland je, kako se čini, vrlo, vrlo bogat... Deborah, razumiješ li me? - Da, tetko, vrlo dobro. - Ti si dobra kći! Poslušaj moje savjete i bit će ti bolje - nastavila je gđa Tucker, zadovoljna svojom diplomatskom umješnošću. - Zamisli, u jednom sam se trenutku pobojala... ukratko... na Dvoru se mnogo govorilo o tebi i časnom Jamesu Randolphu... Kako se čini, evo još jednoga kojemu je bijes u glavi! Pazi, ne budi nepromišljena, mala, ne čini gluposti! Izlagati se s ljubavnikom u tvome položaju nije pametno! Oh, znam! Ti ćeš reći da te gospođe u Whitehallu čine još gore! Da, ali one imaju iza sebe moćne porodice, novac, a novac, kao što vidiš, sve opravdava! A ti... nemoj dopustiti da izgubiš glavu zbog tih dvorskih ljepotana. Dobar glas, Deborah, nemoj to zaboraviti, najdragocjenije je dobro kojim nas je Gospod podario! - Ne, neću zaboraviti, draga tetko! Ah! neka već jednom prestane, neka svrši tu svoju prodiku, neka ode... neka ode, za Ijubav božju, što prije! Kad je čovjek sluša, mogao bi pomisliti da dobro pozna stvari o kojima govori, da sretan brak nema tajna za nju. O da! Lako je njezinoj tetki iznositi koristi potčinjavanja i bračnih gadosti kad je takva da voli drugima vladati, druge poučavati, kad je svojom tiranijom pretvorila jadnog Johna u krpu natopljenu alkoholom, dok nije crknuo - smjelo je razmišljala Deborah - posve iscrpljena sa zgrčenim rukama na uzglavlju. Na vratima se začu lako kucanje i kroz pritvorena vrata uđe djevojčica opasana pregačom. U ruci je držala zapečaćeno pismo. - To je za vas, milostiva gospođo - reče joj i duboko se nakloni držeći se podalje od kreveta. - Za mene? - Od Njegove Milosti. Deborah htjede djevojčicu vratiti, ali je gđa Tucker prestiže i uze joj pismo. - Dopustite mi, draga, da ga ja predam - reče ona dostojanstveno i otpusti služavku. Nitko u kući nije znao za veze između gđe Tucker i Deborah. Svi su mislili da je ona grofičina prijateljica. - Evo ti drago dijete! Ti si se opet sva uzbudila! Da vidimo što piše... Deborah pruži ruku ispod pokrivača. - Ne, dajte mi, molim vas. Pročitat ću sama. Ona otvori pismo i stade čitati: »Gospođo, Nadam se da se nećete previše ljutiti. U trenutku kada sam se preko mjere napio, zaslijepljen vašim čarima, izgubio sam kontrolu i pristojnost na koje svaki gospodin mora paziti. Obećajem vam da se taj nemili čin neće više ponoviti. Vaš Roger Durham, grof od Norlanda.« Prokleto pseto! Ona bijesno zgužva papir. - No...? - tetka je s nespokojstvom promatrala. - Isprike, naravno. To ga ne stoji ništa. Kao da...


- Isprike! To je u redu, sasvim u redu!... Zapravo, on nije loš čovjek - zaključi vedro gđa Tucker. - Jesam li ti rekla? Sve se da urediti... A sada, draga, da malo vidimo te strašne rane. Ona se nasmija. - Priznaj, ti si se više razbjesnila nego što si stvarno pretrpjela! Hajde, pokaži mi, poslat ću po Bigjacka... Deborah se sva skupila u krevetu. - Ne, ne, draga tetko, nije potrebno. Ja sam već stavila melem od slatkih badema, bit će bolje... Mislim da je već vrijeme da se vratite u Dvor? - Blagi Bože! - Gđa Tucker se trgnula. - U ovoj gužvi gotovo sam zakasnila. Što će misliti o meni? U ovih trideset godina i više nije mi se to još nikada dogodilo. - Navukla je rukavice. - Dakle, obećaješ li mi da ćeš biti pametna? - Da, draga tetko. Pođite u miru! - U redu! Pripremit ću ti obloge od trava i ražene kaše s mlijekom, naputak koji mi je dala žena nekog flamanskog kočijaša, izvrstan melem koji ću ti sutra poslati. Zagrliše se i Deborah ostade sama. Hvala Bogu! Sada više nije slušala taj mudrijaški glas, pun savjeta, koje nije željela čuti. Oh! Nema sumnje, jadna tetka mislila je da to čini za njezino dobro. Kako je i mogla shvatiti ona koja je uvijek živjela u skučenim okvirima dvorskog sluganstva, da njezina nećakinja ima smjelosti da se istrgne iz zlatnih rukunica. Ne, nije ni trebalo s time računati. Bože! Kako je mogla biti glupa i naivna da je zove! Sklopila je oči. Kada ih je otvorila nakon dužeg vremena, učinilo joj se da su izgubila nešto od svoje mladosti i naivne vjere. Posljednja se veza prekinula s njezinim djetinjstvom. Podsvjesni strah, koji je sve dotada osjećala pred gđom Tucker i s tim strahom osjećaj koji nas tjera dok smo mladi da tražimo zaštitu i razumijevanje osoba koje su nas odgojile, čak i onda kad su nam te osobe posve oprečne, odjednom je nestao. Sada joj je bilo jasno da je sama, da ne postoji ni tetka, ni bilo tko drugi na koga bi se mogla osloniti, da svatko na ovome svijetu živi sa svojim problemima i da ih sam mora rješavati i sam se izvlačiti iz neprilika! E pa dobro! S onim adutima koje joj je Bog u svojoj dobroti dao ona će se najbolje snaći. Sada je trebalo mudro čekati pogodan trenutak. Ona ne želi svršiti na stratištu iz užitka da ubije grofa. To bi bilo zaista glupo i to ne bi mnogo vrijedilo... Osim toga, nije bila ni spretna trovateljica koja se iz teške situacije izvlači čistih ruku. Uostalom, otrov joj je bio odvratan, to je bilo kukavičko oružje koje joj se nije nikako sviđalo, a ubiti nekoga potajno značilo je oduzeti osveti njezin čar... Dakle, ona će se pretvarati pred tim prokletnikom. Ne previše! Ne treba od nje tražiti nemoguće, samo toliko koliko je bilo potrebno da njihovi odnosi zadrže svakidašnji, bezbojan privid. Još nešto! Ona dobro pamti, suviše je ponosna da bi mogla zaboraviti njegov sramni postupak, i njezim muž neće ništa izgubiti ako malo počeka... Razmišljala je... kako to postići? Na prvi pogled, ako se izuzme zločin kao takav, činilo se to teškim. Ali ne, nikako ne... Ukloniti ga bilo je rješenje koje bi se okrenulo protiv nje, a ona nije bila tako glupa ni sita života da bi hladnokrvno žrtvovala svoje ambicije i vjerojatno svoju glavu kako bi prolazno zadovoljila svoje samoljublje. Što onda? Ona se okrutno nasmija. Treba biti


strpljiv! Vrijeme radi za nju! Čovjek, kakav je grof, naoko hladan a kadar da počini takve ludosti, naći će se prije ili kasnije u kakvoj opasnoj situaciji... Razvratna veza sa kojom ženom... politički prijestup... bilo što!... Tada će ona iskoristiti priliku i nekažnjeno ga zgaziti!

25. Lakim korakom Deborah je sišla niz stepenice. Na kraju se zaustavila nekoliko trenutaka da pozdravi lady Warwick, svoju domaćicu, izmijenila nekoliko ljubaznih riječi s uzvanicima i nekoliko mlakih poljubaca s napudranim njuškicama pružajući lijevo i desno svoju malu namirisanu ruku na poljubac, a zatim je zašla u krasno uređeni park. Tamo se okupilo mnogo svijeta oko cvijetnjaka potočnica, zumbula i perunike zasađenih u obliku rebusa, diveći se neobičnom izgledu podrezanih stabala tise, zadržavajući se pred fontanama s grotesknim figurama iz čijih je usta tekla bistra, žuborna voda, diveći se glasno prekrasnim mramornim kipovima koje je lord Warwick donio iz Italije, ukratko, svi su bili oduševljeni bezbrojnim rijetkostima koje su opravdale slavan glas toga parka. Deborah je prolazila malo podalje, krasne, ponosno uzdignute glave. Preko velikog bazena s modrim mozaikom, nad kojim se naginjala i udivljeno raspravljala čitava jedna četa gospođa u svijetlim haljinama, ona je veselo domahnula sir Walteru Raleighu. On se uputi prema njoj probijajući se kroz tu gomilu pažljivo promatrajući, kao rafiniran čovjek, elegantan izgled mlade žene. Njezin ogrtač od svjetlozelene svile sa široko podstavljenim rukavima, stisnut oko struka, kupolasto se širio padajući na baršunastu suknju koraljne boje: niz dijamanata, u skladu s njezinom ogrlicom i naušnicama, zgodno je bio upleten u njenu bujnu frizuru, tako svježu, prozračnu, čipkastu, zlatno pjenušavu. Naslonjena nehajno na jedan stup, ističući se poput reljefa, podsjećala ga je na jednu od onih talijanskih djevojaka, raskošno odjevenih, uzbudljivih, nježnih i snažnih, s nečim djetinjskim u dostojanstvenom držanju u koje svjetovni slikari unose nešto od uzbudljive poganske draži. - Do đavola! Kakvim ste to čarolijama, draga moja prijateljice, oduzeli suncu njegov čaroban sjaj? Vi ste zanosni! - Galantno joj reče ljubeći joj ruku. Ona se nasmija. - Velika vam hvala na komplimentu! Utoliko ga više cijenim ukoliko je izvoran i zato ugodan. Dosada su me obasipali laskanjima više ili manje duhovitim, ali me prvi put netko uspoređuje sa suncem! Ipak ću vas, dragi Raleigh, brzo razočarati, jer nemam nikakve veze s njime!... Točno tako, ja sam se samo uklopila u ovaj prekrasan dan. Ona ga uze pod ruku koju joj je udvorno pružio, pa krenuše alejom veselo razgovarajući. Deborah je jako voljela njegovo društvo iz mnogo razloga... Najprije zato što je on volio njezino i što je njihov razgovor bio uvijek prijateljski, neposredan, bez usiljavanja, prikrivenih misli, često neugodnih, bez one upornosti, gotovo nepristojne, koju su pokazivala druga dvorska gospoda... Zatim - zašto to ne priznati? - Raleigh je bio vrlo lijep muškarac, finih crta lica, plemenitih i duhovitih očiju, kratke crne brade, dostojanstvenog držanja, savršenih manira


i, Bože moj, uvijek je ugodnije kad smo u društvu privlačne osobe, makar se to ticalo običnog razgovora! Deborah je ipak zlobno uživala videći ljubomoru na licima svojih znanica kad je ova ugledna ličnost baš nju tražila. Svatko je znao da sir Walter Raleigh u poštenoj namjeri teži za višim ciljevima... Mlađi sin jednog ladanjskog plemića sa Zapada, vješto je iskoristio svoju odvažnost i svoju fizičku ljepotu zadobivši kraljevsku naklonost. U trideset šestoj godini postao je guverner grofovije Cormvall, vitez, viceadmiral, nadzornik rudnika kositra, vlasnik ogromnih imanja u Engleskoj i Irskoj, s velikim brojem povlastica, prava, s velikim bogatstvom. Sve to nije zadovoljavalo ovog ponositog pustolova! On je priželjkivao kao vrhunac svoje karijere upražnjeno mjesto kraljičina ljubimca grofa Leicestera... Na žalost, nježno kraljičino srce priklonilo se vragolastoj osobi mladog grofa Essexa i Raleighu je zvijezda počela gasnuti. Essex! To se ime nije smjelo pred njim spominjati, pa se Deborah, koja se nije htjela miješati u taj sukob, toga čuvala... Bilo je mnogo drugih zanimljivih stvari o kojima se moglo govoriti... Deborah je pozorno slušala njegova pričanja o dalekim morskim putovanjima, osvajanjima, kada je pred dvije godine osvojio novu zemlju Virginiju i nazvao je tako u čast trajnog djevojaštva Njezina Veličanstva; zanimala se za običaje toga pustog kraja, za bogatstva, biljno carstvo, stanovnike, za teškoće na koje je naišao stvarajući tu koloniju, za rijetkosti koje je donio, kao što je krumpir, koji su počeli bojažljivo jesti u Engleskoj. Nju je ipak iznad svega zanimalo njegovo pričanje puno humora, kako je uspio da uvede upotrebu duhana na Dvoru, onog istog duhana što ga je pred trideset godina donio Hawkins, ali se njegova upotreba izričito pripisuje Raleighu. ... Oni su se grohotom smijali. - Ah!... da ste, draga moja, vidjeli Njezino Veličanstvo kad je prvi put upotrijebila moju burmuticu... Kakvo je to bilo kihanje! Psovanje! Smijeh! Kako smo se samo veselili... Odjednom se Raleighovo lice smrači i oči mu izgubiše sjaj. - Kako to da Njezino Veličanstvo još nije došlo? - Deborah zaokruži pogledom po mnoštvu koje je vrvjelo po parku. - Nisam je vidjela. - Ne tražite je, već je otišla. - Gle! Ja sam mislila da ona voli zabave u prirodi što ih priređuje naša domaćica. - Voljela je to sve do ove godine - odvrati on gorko - ali otkad ju je opčinio taj vjetropir Essex svojim čarima, voli biti nasamo. Čim nas je udostojala svojom kratkom prisutnošću, odmah je otpirila u Dvor sa tim žutokljuncem! Kad samo čovjek pomisli da se u pedeset trećoj godini može zaljubiti u toga dječaka koji još nema ni dvadeset godina... Neka ga vrag nosi! - Šutite, dragi moj. Ne vičite tako glasno. Nemojte zaboraviti da je lady Warwick prisna prijateljica Dorothy Perrot, grofove sestre. ...- koja nema prečeg posla nego da prenosi moje riječi Njezinom Veličanstvu - nadoda Raleigh s grimasom. - K vragu! Imate pravo, draga grofice, iza vašeg lijepog čela skriva se mudra pamet. - On je nervozno gužvao svoju čipkastu orukvicu... - Moram priznati da sam se malo zanio. Kraljica je morala skratiti svoj posjet nakon izvaredne novosti koja nam je stigla iz Whitehalla. - Kakve novosti? - Nije još službeno potvrđeno i samo nekoliko nas zna za to...


- Oh! recite mi! Šutjet ću kao zalivena, obećajem vam. - Ona se jogunasto nasmija tresući svojim dugim naušnicama. - Recite mi, uslišite me, dragi moj Raleigh! O čemu se radi? - Jučer je pristao u Plymouthu jedan trgovački brod s vijestima od Drakea... - Od Drakea? - Ha, ha! I vi ste zainteresirani kao i svi mi za taj pothvat! E pa dobro, čini mi se da je postignut lijep uspjeh, mada je vijest oskudna, pa se još ne može utvrditi njezina važnost... Ukrtako, 17. ovog mjeseca Drake je iznenadno prodro u luku Cadix, potopio i zapalio velik broj usidrenih brodova, i to vještinom koja je njemu prilična, ne prolivši ni kaplju krvi, sačuvavši sve svoje brodovlje. Zar to nije nečuveno i dostojno toga starog razbojnika? Odjednom je ludo poželjela da se baci oko vrata Raleighu. Blagoslovljeno budi sveto ime Gospodinovo! Španjolci poraženi u vlastitoj kući, otklonjena strašna opasnost, Craig zdrav i čitav, ima li išta čudesnije! - Oh, da! - odgovori ona sa zvjezdanim sjajem u očima. Misli su joj brzo navirale: - Recite mi, danas je 25. dan u mjesecu, i flota bi morala stići... - Što se toga tiče, previše me pitate... Do đavola, nemojte se sada tako razočarati! Ako baš želite, ja ću se raspitati i javiti vam kasnije... Poljubi joj ruku i nestade u mnoštvu. Oko nje se raspravljalo, brbljalo, smijalo. U grupama su bila okupljena ozbiljna gospoda s bijelim nabranim ogrlicama, u tamnoj baršunastoj odjeći, i nešto su povjerljivo razgovarali. U grupicama po tri, četiri, držeći se pod ruku, dame su se ljubile, pozdravljale, nalik na cvjetove, ističući na zelenoj pozadini prirode svoje skupocjene nakite od bisera i dijamanata. Među njima su prisutni muškarci, skrivajući na najotmjeniji način svoje niske i prirodne prohtjeve pod raskošnim hlačama, iskusnim okom prebirali punačke i vitkije, stidljive i poročnije, glupe i duhovitije, poput trgovaca na vašaru, određujući svoj izbor prema trenutačnoj želji. Ah, te hlače! Što sve muškarci nisu izmislili kako bi privukli na njih umilni pogled ljepotica. Skraćivali su ih po francuskoj modi sve do bedara, produljivali ih po venecijanskoj modi do ispod koljena, ukrašavali zlatom i srebrom, širili ih, punili strunom na burgundski način, pravili ih od svile, baršuna, damasta, brokata, birali najsjajnije boje, biserastu, žutolimunsku, tamnomodru, grimiznu, jasno-crvenu, ljubičastocrvenu, ukrašavali čipkama, pravili na njima razreze, obrubljivali, vezli, opšivali trakama, izrezivali zupce i odmah oblačili, tek sašivene od krojača... s uzbudljivom primišlju da će sva ta kićenja zavesti lijepe, radoznale i iskusne ruke koje će ih što brže osloboditi hlača! Deborah je otklonila osvježavajuća jela kojima ju je sluga nudio. U posljednje vrijeme izgubila je svaku volju za jelom... Učinila je nekoliko koraka ne osvrćući se na duge stolove postavljene duž drvoreda. Smučilo joj se na pogled te hrpe jela pa nije obraćala pažnju na sadržaj srebrnih tanjura koje su nosili na rukama spretni služitelji nudeći uzvanike. Odjednom je zaželjela da bude sama sa svojom radošću, daleko od tih ljudi kojih je brbljanje nije zanimalo. Tamo podalje naći će ugodan kutak! Ugledala je jednu malu sjenicu pokrivenu bršljanom i tamo se uputila odbijajući s osmijehom mnoge ugledne muškarce koji su se oko nje okupljali kao ose videći da se Raleigh udaljio. Glazbenici, smješteni na raznim stranama parka, svirali su tiho u svoje lutnje, starinske glasovire i viole i blagi su joj zvuci ovijali dušu poput melema.


Deborah je zadovoljno uzdahnula. Nježni zvuci melodije savršeno su se slagali s njezinim raspoloženjem. Sjela je u hlad zelene sjenice sanjareći... To je bio njezin prvi izlaz. Ubodi trnjem nisu bili tako duboki, više površinski i bolni. Tjedan dana ležanja, brižna Bigjackova njega, stalni oblozi od slatkog badema i ona se, na svoju veliku radost, brzo oporavila. A grof? Grof se zavukao u oklop svoje hladne učtivosti i, začudo, otkad se oporavila, nije nijednom pokušao da joj se intimnije približi. Bogu hvala! Možda je, nakon svega, iskreno žalio zbog svoga besramnog ponašanja i strpljivo čekao da na sve padne veo zaborava? Ona slegnu ramenima bezbrižno odbacujući svako razmišljanje o tome. Što joj je stalo do tog sumornog muža, tih mučnih trenutaka, kada će uskoro stići Craig, budući da je rat sada otklonjen i da... Deborah se odjednom trgla iz svojih ljubavnih sanjarenja. Bože! Raleigh joj je obećao novosti! Što radi ovdje u ovoj sjenici kad je sigurno traži! Ustade, poravna nabore na svom ogrtaču, zastade časkom na izlazu iz sjenice zabliještena danjim svjetlom i umalo što se nije sudarila s jednim elegantnim plemićem u kaputu od srebrnaste tkanine prošarane rubinima. - James! - Kako ste, Deborah? - i on joj poljubi ruku koju mu u svojoj zbunjenosti nije pružila. - Primijetio sam vas maločas pokraj grabova drvoreda pa sam htio da vas zapitam za zdravlje. - Dobro sam, James, hvala... a što je s vama? - reče ona usiljeno. - Sa mnom? Znate... - i on odmahnu rukom, kao da ga to pitanje uopće ne zanima. - Vratio sam se pred tri dana iz Wallesa... Rekoše mi na Dvoru da ste bolesni. - Oh, ništa ozbiljno... obična prehlada. Ona je nervozno čupkala svoju lepezu od nojeva perja. Šutjeli su. - Hoćete li da se malo prošećemo? - predloži on pruživši joj ruku. - Vrlo rado. Bila je na mukama. Oboje je bilo očito zbunjeno, kruto u ponašanju... čak se i dodir njegova rukava činio nepriličan! O Bože! pa to je da svisneš! Taj hladno učtiv razgovor, unatoč tome što su se bezbroj puta od srca zajedno smijali, radovali... pa to je nezamislivo! I u krevetu su zajedno bili - mada joj je ta misao bila neprijatna, nametala joj se i protiv njezine volje - i to goli, pa poljupci, milovanja, koje mu je ona lakoumno dopuštala, a sada se sve to ispriječilo između njih kao prijekor. Što da mu kaže? Mučila se, izmišljala riječi, brzo ih odbacivala od straha da ne počini kakvu nezgrapnost, da ne izlane nezgodnu riječ koja bi ih podsjećala na tako blisku prošlost koju nikako ne bi smjela spomenuti. Zbunjenost se vidjela i na Jamesovu licu. Promatrala ga je poprijeko dok su šetali... Kako li je loše izgledao! Gdje je onaj njegov zanos i veselost od koje ti je u srcu bilo toplo?... Jadni James! Nagonski, srdačno mu je dodirnula ruku. On se okrenu prema njoj, pogledi im se susretoše, raspoznaše, i u jednom trenutku ona mu se sasvim približila. Stisnuo joj je ruku.


- Jeste li sretni, draga? - šaptao je nježno. Otvorila je usta da mu nešto kaže, ali joj u tom trenutku privukoše pažnju dvije vrlo zgodne osobe koje su joj prilazile, jedna plava u ružičastoj kopreni, druga crnomanjasta, izazovna, koja se pohotno vrckala u svojoj teškoj zlatom izvezenoj suknji sa grimiznim obrubom. Odvratne brbljavice! Što će misliti kad je vide s Jamesom! U istom trenutku čula je da je netko zove, okrenula se i vidjela Raleigha! - Draga moja grofice... najzad sam vas pronašao! - Oh! Zaista mi je žao što vam toliko smetam... Dakle, kada... - zaboravila je Jamesa gledajući živo Raleigha. - Žalim što vas moram razočarati! Kako mi se čini, taj matori Drake odlučio je da produži svoj boravak među našim dragim španjolskim prijateljima. … kako to! - Da! Zauzeo je malu luku Sagres... gotovo na kraju poluotoka; na temelju izvještaja koje je donio trgovački brod, on namjerava da je iskoristi kao bazu za djelovanje svojih brodova na zapadnoj obali kako bi spriječio prolaz Filipovim brodovima. Proći će nekoliko mjeseci dok ga vidimo! - Zar nije morao natrag čim je završio svoju misiju? - zapita uzbuđeno. Zanijemila je sva utučena. Dvije se dame radoznalo zaustaviše. Raleigh ih je žurno pozdravio obrativši se Deborah: - Slušajte, draga, ako želite nešto više doznati, zašto ne pitate markiza od Gilforda? Lord Belgham, brat markiza, pripada eskadri i Njezina Milost, uvjeren sam, znat će više od mene. Već se lijepa Penelopa ugurala između Raleigha i mlade žene kojoj se zlobno nasmijala: - Kako da ne! Bit će mi osobito milo, grofice, ako vam budem mogla pomoći! Pratila sam Craiga u Plymouth sa svojom prijateljicom lady Alghurst, pa smo u više navrata imali priliku da razgovaramo sa sir Francisom Drakeom... Uzgred rečeno, kakav je to muškarac - zanosno je žagorila trepćući očima... grubih, gotovo surovih manira, ali u sebi ima nečeg muževnog čime vas naprosto prožimlje! - Ona se raskalašno osmjehnu pa nastavi: - Potvrđujem vaše riječi, dragi moj Walter, Drake se nikada neće zadovoljiti Cadixom, ne! On hoće, a to je otvoreno izjavio pred svojim oficirima u našoj prisutnosti, da uznemiruje Španjolce u njihovim vodama, pa zato i ne misli na povratak! Cynthia s Craigom u Plymouthu!... - Bože! Sada vidim, grofice, da je zaista šteta - nastavila je Penelopa, bezočno motreći bljedilo na licu Deborah - što niste bili s nama; tih nekoliko dana u Plymouthu, prije odlaska, bilo je pravo uživanje! Svaku većer svečane priredbe, plesovi... pravo veselje, a mjesečina na palubi »Elizabeth Bonaventure« naprosto se ne može zaboraviti! Nema srca koje bi tome odoljelo!... Zar nije tako, mila moja? Lady Alghurst je potvrdila, a u očima joj je titrao čeznutljiv i pobjedonosan izraz. Gadovi! Deborah je zabacila glavu, odmjerila ih pogledom s ironičnim izrazom na ustima. - Zahvaljujem Vašoj Milosti na ljubaznim obavještenjima koja su me neobično zanimala... Osim toga, priznajem, zanosni su ti noćni izleti koje toliko uzdižete.


Oh! razumijem vaše oduševljenje, a također i vaše, gospođo - nadoda ona ljupko, obraćajući se Cynthiji. - Kad proteče dvadeset godina, malo mraka nije na odmet, jer prikriva bore, stvara za kratko vrijeme iluziju svježine koja je pomalo načeta! Što se mene tiče, ja volim zabave pod vedrim nebom... Istina, mi nemamo iste godine! - Ona se kratko nakloni - klanjam vam se, moje dame - i pruži ruku Raleighu: - Najljepše hvala, dragi prijatelju, na vašoj ljubaznosti... Dođite, dragi James! Mladić je stajao postrance i šuteći gužvao šešir. Ona ga odlučno primi za ruku i oni se udaljiše.

26. Primalja je izazovno promatrala svoju novu pacijentkinju koja je ležala na drvenom stolu. Njezina neusiljenost, bijele i njegovane ruke, njezin milozvučan glas nikako se nisu slagali sa njezinom jednostavnom haljinom. Sigurno je to neka gospođica iz otmjenih krugova koja se splela s nekim gizdelinom pa je potajno došla da traži savjet. Gledala je ona svaki dan ovakve umišljenice koje su brzo gubile svoj ponos i jecajući tražile njezin savjet. Ah! Koješta! Njoj je to bila dobra zarada... kad ne bi završilo nesretno! Siromašni narod nema čime ni da hrani dječicu, a ipak ih smatra božjim blagoslovom! Ona slegnu ramenima, obrisa ruke ne baš čistom pregačom, zadiže suknju mlade žene i stade je pretraživati bez ikakve nježnosti. U sobi se osjećao miris kisela kupusa pomiješan sa zadahom mačje mokraće. Iz druge sobe dopiralo je nesnosno kmečenje novorođenčeta. - Nema sumnje, lijepa moja - izjavi primalja - vi ste zatrudnjeli! Za sedam mjeseci imat ćete krupno djetence. Umjesto bujice suza koje je očekivala, na licu njezine pacijentkinje zasja dražestan osmijeh. - Jeste li sigurni, gospođo? - navaljivala je mlada žena malo se podignuvši. - Možete biti sigurni! Trideset godina obavljam taj posao, i ne bila ja Jane Woodstick ako niste sasvim sigurno zatrudnjeli. A sada siđite s toga lijegala i uredite se, mala moja, jer me čeka posao. Pomogla joj je da obuče haljinu i onda joj rekla: - Dakle, mislite li sačuvati toga mališana? Njezina se sugovornica trgnu: - Kako da ne! A što ste vi mislili? - Zar ja? Ništa... - i pijunu na zemlju. - Što sam govorila, odnosilo se na vas... Kad se kakva malica nađe u neprilici, uvijek mi je žao. Mogla bih vam dati dobar napitak. - Najljepša hvala na vašoj dobroti, gđo Woodstick, ali, suprotno onome što vi možda mislite, vaša me je tvrdnja obradovala! Krupna se žena stade migoljiti pomalo zbunjena. - Utoliko bolje ako je tako! Što se više rađa tih nevinašca, to me više veseli! Iz njezine punđe ispala je masna pletenica koju je ponovo uzdjenula, zatim je prekrižila ruke na sparušenim grudima i osmjehnula se prijateljski, saučesnički.


- Gdje mislite da ćete roditi vašeg anđelčića? Mogle bismo nas dvije to udesiti ako se slažete... Ja sam šutljiva, imam lijepe, vrlo čiste sobe. Vidjet ćete kako će vas tetošiti mamica Woodstick! - Vrlo ste ljubazni, cijenim vašu ponudu, ali ne vodite brigu o meni, ja imam kod kuće sve što mi treba... Do viđenja, gđo Woodstick! Vrata se zatvoriše. - Evo jedne koja neće da mi pokaže svoju golotinju! - mrmljala je mrzovoljno gđa Woodstick. - Tako ti je to kad čovjek ima srca pa kvari svoj posao! Bilo bi bolje da sam šutjela... Kaćiperka! razvratnica! slatka je kao med, a ništa bolja od drugih! I ona zadiže suknju, otvori kesu vezanu oko pasa uzicom i u nju ubaci srebrn novac koji joj je bila dala mlada žena. Fuj! Strašne li žene! Deborah se zaputi prema stepenicama. Baš su kužne, smrdljive te stepenice! Unatoč tome što joj se žurilo da što prije napusti to mjesto, ona je oprezno silazila. Mogla je slomiti vrat na svakoj stepenici - tako su bile strme i ljepljive od prljavštine! Sada je morala paziti kako silazi, mislila je ona, ispunjena radošću. Od kraja mjeseca ožujka izostalo joj je mjesečno pranje, ali to me nije pridavala važnosti jer nije imala iskustva... Vjerojatno je bila malo umorna! Međutim je došao i početak mjeseca svibnja, a stanje je bilo isto, popraćeno sada vrtoglavicom, mučninama, pa je pomislila da je možda... Da nije to bio strah od ogovaranja, želja da što dulje sačuva tajnu? Ona je htjela da to izvede na čistac prije nego što se preda iskusnim rukama babice kojoj su se utjecale sve plemkinje, što bi značilo potvrdu njezinoga stanja. Tako se ona naposljetku odlučila i polako izišla iz kuće skromno obučena u svoje stare djevojačke haljine te pošla pješice u grad. Tamo je posjetila jednu ljekarnicu, veliku mračnu prostoriju, punu porculanskih lonaca za lijekove, boca finog vina, kutija za duhan, sa pocrnjelim gredama od dima koji se u gustim kolutima dizao s užarenog ognjišta u dnu prostorije, a ispred tezge stajala je grupa mladića koja se, prema uputama ljekarnika, mučila da zapali lulu. Crveneći od njihovih podrugljivih pogleda koji su je bezobrazno promatrali, ona je dobila potrebne upute i otišla u taj prljavi stan. Nekoliko neugodnih trenutaka nije bilo skupa plaća za jednu takvu novost! Ona, Deborah, dobit će dijete... Craigovo dijete! U to je bila sigurna! Po njezinim računima začela je u početku mjeseca ožujka kada se s njime sastajala svaki dan. Blagoslovljeno ime Gospodnje! ponavljala je stalno očiju punih suza, nikada više neće biti sama. Kada joj se rodi sin - to će sigurno biti sin, a muškarci se uvijek ponose muškom djecom, pa ni Craig sigurno neće biti iznimka - dakle, kad se rodi, imat će djetence koje će biti samo njezino, koje će štititi, voljeti, imat će drugog Craiga, pa se neće morati bojati ni da je napusti, ni da joj bude nevjeran. Ona se namrštila. Trebat će obavijestiti i grofa koji će u očima svijeta, mada nije imao nikakva udjela u stvaranju njezine buduće radosti, biti smatran za oca... a i on će sam tako misliti. Bit će lako da mu se otprilike dvije do tri sedmice podvale, jer joj je u veljači, na povratku iz Greenwicha, dovoljno dodijavao kako bi u to mogao biti uvjeren. Da li je taj čovjek, tako ponosan svojim rodom, ikada pomislio,


uzimajući je za ženu, da bi mogao dobiti baštinika i da bi taj veliki princ mogao imati u svojim žilama i pučanske krvi? Ona se nervozno osmjehnu. Htio ili ne htio, imat će ga! Bez sumnje, imao je i sreće. Gilford vrijedi toliko koliko i Norland i, do đavola, mogla mu je dati kakvog potomka s ljubavnikom koji bi bio manje dostojan njegova roda i imena. Razmišljala je... Eto, sutra odlaze u Gladhurst, gdje su pozvani s više od polovine Dvora na svečanosti što ih je priređivao barun u počast Njezina Veličanstva... Do vraga! Ako grof ne bude dobro raspoložen, pokvarit će joj užitak koji je očekivala! Kako može unaprijed predvidjeti kako će to djelovati na njega? On je bio tako nedokučiv... Reći ću mu to za tri dana, na povratku iz Gladhursta. Na ulici, zamotavši se u svoj šal, ona se pomiješala sa svjetinom. Osjećala se tako laganom bez suknje sa kolutima, kao obična djevojka među mnogim drugima, sretna poput drugih. Okrenuvši se naglo da pogleda u jednoj mesarnici izložen prekrasan komad divljači okićen lovorom i ružmarinom, primijetila je s druge strane uske ulice, jedno šest dućana iza nje, neku priliku, čovjeka koji se naglo sakrio iza ugla jedne barake. Čudnovato! Kad je izlazila iz ljekarnice, susrela se s ovim zakukuljenim čovjekom, vjerojatno istim, prepoznala ga je po riđastozelenkastoj boji kukuljice... da, sad se sjetila! Kad je napuštala stan babice, bila ga je primijetila kako se vrze po ulici... Do đavola! Što to znači? Da je taj čovjek, slučajno, ne slijedi? Deborah je odlučila da to izvede na čistac. Usporila je korak, došla do obližnjeg raskršća i skrenula u drugu uličicu... i naglo se okrenula. Čovjek je bio još uvijek tamo, visok, malo pogrbljen zbog prosjačke torbe koju je nosio na leđima, s naturenom kukuljicom na glavi, hodajući sporim korakom među prolaznicima. Pravila se kao da ide svojim putem, ali ga je kriomice promatrala. Odjednom je otvorio vrata i nestao... Uzdahnula je s olakšanjem. Ona je baš glupa! Čovjek se naprosto vraćao kući. Sve ostalo je plod njezine mašte... Ipak je bila zbunjena, ne baš razuvjerena! Ta je pojava jadnog izgleda ipak na nekoga podsjećala... ali na koga? Nije li to onaj isti prosjak koga bi često zatekla na vratima Essexove palače, mislila je ona. Ne, to je nemoguće. Prosjak u gradu! On bi bio oglobljen, izbatinan. Ne, ona se varala!... Uostalom, zašto bi je i slijedio?... Da nije grof, preobučen u prosjaka? To je nemoguće. Da ju je htio uhvatiti na djelu preljube, nije trebalo toliko čekati. Ipak je odlučila da ubuduće bude na oprezu...

27. Gladhurst je bio udaljen oko dvadeset pet milja od Londona, u grofoviji Kent. Tamo su otputovali u zoru grof i Deborah i stigli rano ujutro. Jahanje je bilo vrlo ugodno. Prolazili su kroz zelen krajolik, polja obrasla pšenicom i ječmom, tek izraslini mladicama hmelja i brižljivo ograđena voćnjacima. U njima su rasle trešnje i


jabuke koje su blistavim raskošjem svojih rascvalih krošanja davale čitavom krajoliku vedar ugođaj. Kada je opazila Gladhurst, Deborah se ote uzvik udivljenja. Bio je to raskošan i sjajan dvorac koji je barun upravo obnovio i poljepšao. To se vidjelo na prvi pogled po patini starog dvorca, kojega je srednji dio bio ukrašen sa dva sloja crvene opeke na podlozi bijelog kamena. Linije su bile čiste, okomite, mirne u svojoj veličanstvenosti. Da bi razbio ovu strogost linija, arhitekt je dodao sve moguće ukrase. Kamen je bio nekoliko puta obrađivan, pilastri postavljeni oko širokih prozora, stupovi od mramora u predvorju krasno obrađeni, krovni vijenac s izbočenim konsolama obrubljivao je čitav krov, a na vrhu su se isticale bakrene kupole s pozlaćenim krugovima. Dvorište je bilo puno uzvanika. Veliki broj plemića i gospođa na konjima, u čizmama, s korbačima u rukama, bio je spreman, kako se činilo, za lov. Oko uzvanika vrtio se barun sa srdačnom užurbanošću. Bio je to čovjek od pedesetak godina, onizak, zdepast, krepka zdravlja, crven u licu, što je bio dokaz da voli pojesti i popiti. Kad bi se od srca nasmijao, pokazao bi se niz žutih zuba s desnima. - Pogledajte barunicu - reče grof i pokaza na nju - a što se tiče drugih uzvanika - i širokim pokretom ruke zaokruži po dvorištu - nepotrebno je svako predstavljanje, gotovo ih sve poznate... To je Whitehall u Gladhurstu! - On se podrugljivo nasmija... ili točnije, bordel na livadi. - Bože! Gdje su smjestili sve te ljude? - upita ona ne osvrćući se na njegovu primjedbu. - Pa svuda pomalo! Po sobama, po sporednim zgradama, svuda naokolo, ukratko, tamo gdje je kraljica ostavila malo mjesta pošto se udobno smjestila! Bogamu! Za nju i za njezinu pratnju trebalo bi tri četvrtine Gladhursta!... Ali, budite mirni, draga, Harry je moj stari prijatelj i dobro zna koliko mi je odvratno logorovanje, pa mi je obećao pristojan stan. Kad toga ne bi bilo, vi znate da ja ne bih prisustvovao ovoj paradi! Barun je, izgleda, održao obećanje. Čim su stigli i pozdravili se sa svojim domaćinima, Deborah je pošla u svoju sobu - u stvari, polovinu sobe odijeljene jednom zavjesom iza koje je dopirala buka velikog spremanja posluge - ali to je ipak bio zaseban kutak, i ona je sa zadovoljstvom utvrdila da je Lisbeth, koja je jučer stigla kolima s mnogo prtljaga, već izvadila njezine haljine i rasporedila stvari. - Ne zadržavajte se pred ogledalom - preporučio joj je grof - idemo u lov. Ona je u žurbi svukla svoju prašnjavu putnu haljinu i obuklu elegantnu haljinu od tamnosmeđeg baršuna, opšivenu svjetloplavom svilom koju joj je Lisbeth stavila na krevet, iščetkanu, izglačanu za tu priliku. To je bilo prvo njezino učešće u jednoj takvoj svečanosti. Nakon njezine udaje prilike joj nisu dopuštale da se zabavlja - zbog osude i smaknuća Marije Stuart, nesigurne situacije zbog loših odnosa sa Španjolskom - pa je ona već unaprijed uživala u ovoj za nju rijetkoj novosti! Dok je nervozno vezivala kožnate spone na svom grudnjaku, odjeknuli su zvukovi fanfara i bučne ovacije koje su se miješale s praporcima i lajanjem pasa, dozivima slugu. Ona se trgne i pojuri na prozor.


- Brzo, Lisbeth, dajte mi šešir i rukavice. Za ljubav božju, požuri se, mala... brže, brže! Bila je sva uzbuđena. Zgrabila je šešir iz ruke služavke, stavila ga na glavu, pogledala se u ogledalo i pojurila iz sobe. Program je tekao po planu. Partija lova u jelenskom parku, poljski ručak pod brijestovima, trijumfalni povratak u dvorac, sve to u veselom društvu koje je uspjelo nasmijati kraljicu, koja je, Bogu hvala, opet postala vesela nakon pobjede u Cadixu... Cadix! luka Sagres... Craig... Deborah je uzdrhtala. Baš je luda! Grof je čeka, a ona ovdje sanjari... Dohvatila je ogledalo i svu pažnju poklonila svojoj frizuri. Bila je u haljetku od bijelog lana, ukrašenom arabeskama sa zlatnim vlaknima, vrat i ramena bili su joj sasvim goli. Prikladna donja suknja počinjala je od uskog steznika koji joj je stezao struk ističući zamamne obline njezinih grudi, pokrivajući joj vitke noge na kojima su se isticale zlatne cipelice sa svilenim čarapama boje njezine puti, što su ih iznad koljena pridržavale čipkaste podvezice sa rozetom od crne svile. Zadržala je pokretom ruke sobaricu koja se oko nje bavila držeći češalj i četku i puna usta pribadača. - Savršeno, Lisbeth - reče ona zanosno - Mislim da ne treba ništa više dirati. Što ti misliš? - Ah, zaista je Njezina Milost krasna! - uzvratila je ona pošto je izbacila iz usta pribadače gledajući svoju gospodaricu udivljenim pogledom. Kosa Deborah, dugo češljana i četkana, te namirisana irisom, blago je bila začešljana unazad i padala joj na uši u zlatnosmeđim valovima. Na potiljku je bila uzdjenuta u gustu punđu koju su pravile dvije svijene pletenice što su završavale na vrhu glave jednim uzlom, izazovnim i dražesnim, a podržavao ga je uski dijadem od rubina i dijamanata. Svemu tome trebalo je dodati još laku šminku. - Pusti - naredi mlada žena - učinit ću to sama. - Drži ravno ovo ogledalo - i ona ga pruži služavki. Hm! da vidimo... Ne, nikako ne! Nije dobro! Ne treba bjelila... makar je sada u velikoj modi, kako je čula. Do đavola i moda! Do đavola sve te žene! Utoliko gore po njih ako svakog dana postaju luđe... Ako kosu boje svim mogućim bojama, ako je podvezuju do vrata i zamjenjuju vlasuljama, prikrivaju prirodnu boju kože naslagama bjelila i rumenila... Što god se činilo, ona će i dalje postupati kao i dosada i odlučno sačuvati čisto i glatko lice, njegovu prirodnost, svježinu, po čemu se razlikuje od svih tih nalickanih žena. Kad je to važno pitanje riješila, primakla je stolac stolu, uzela malu četku na koju je kanula nekoliko kapljica ruzmarinova ulja i njome prošla preko obrva lakim premazivanjem tako da su postale slične blistavim krilašcima. Vjeđe je blago premazala zelenom smjesom koja je njezinim očima davala poseban izražaj, a zatim je osvježila usne s malo karmina. Lisbeth joj je dodala šapicu od kunića kojom je lagano naprašila lice, vrat, leđa i grudi. Na kraju je dodala i umjetni madež koji je stavila na lijevi obraz.


Uh! ono što je bilo najteže, što je zahtijevalo najviše pažnje, bilo je gotovo. Utegnuta, očešljana, našminkana, mogla je mirno obući haljinu i poći na svečanu gozbu. Lisbeth je već donijela suknju s obručima od kitovih usi i čelika, koju je Deborah strpljivo obukla, već naviknuta na ovu glomaznu nošnju. Suknja s obručima... podsuknja... bluza od bijele svile, izrezana sve do grudi, pa grudnjak sve do ispod struka, sve je to bilo posuto biserima i sitnim dijamantima, a na sve to služavka je dodala tešku haljinu od zlatnog brokata s rukavima koji su počinjali od pazuha, ostavljajući gola ramena, i spuštali se u širokim zlatnim naborima protkanim bijelom svilom. Oblačenje još nije bilo gotovo. Popevši se na stoličicu služavka je stala pričvršćivati na haljinu čipkast širok ovratnik, sličan gigantskim krilima kakvog kukca, protkan također biserima i dijamantima. Deborah je bila sva napeta, uzbuđena, prepuštena spretnim rukama Lisbethinim. - Je li ovratnik dobro pričvršćen? Kako ću izgledati? Ako mi ovaj prokleti ovratnik padne na ramena... onda sam gotova! U redu! Daj mi veliko ogledalo da vidim kako izgledam. Odmakla se malo, pogledala se, zanesena slikom u ogledalu. Ah! do vraga! To zaista vrijedi one pretjerane svote što je tražila francuska švelja. Penelopa i njezine prijateljice svisnut će od jada. Pogledala je na krevet. Rukavice od bijele svile s rojtama... lepeza, divna lepeza s drškom u koji je bilo urezano drago kamenje, svojina prve grofice od Norlanda - Deborah je samo izmijenila izblijedjelu svilu - pa ogledalce koje se nosilo o pojasu, rubac, također optočen zlatom - sve je to bilo spremljeno. Odjednom se trgnula i uhvatila za vrat. Bila je zaboravila, onako uzbuđena, nakit. - A ti mi ništa ne govoriš! - korila je Lisbeth. - Brzo, daj mi škrinjicu. Još malo pa bih bila pošla bez nakita... Baš bi mi to trebalo! Cijeli bi London pravio šale na moj račun! Malo se osmjehnula, otvorila škrinjicu i istresla na stol dragulje... velike žarkocrvene i tamnocrvene rubine s briljantima, krupne čiste bisere, trostruku ogrlicu, narukvice, prstenje, privjeske, čuveni nakit Norlandovih, koji je grof za tu priliku izvadio iz svojih škrinja. - Javi Njegovoj Milosti da sam gotova - dobaci ona Lisbeth, dok je stavljala naušnice nalik na dvije divne treperave kaplje krvi. Svečanost je trajala već tri sata. S desne strane Deborah sjedio je jedan mladi gizdelin koji je pod stolom milovao svoju susjedu - jednu damu koja je prevalila trideset godina i nosila vlasulju prema boji haljine s dubokim izrezom koji joj je isticao gole grudi. Dama je vriskala kao djevojčica pod milovanjem gizdelina. S lijeve strane sjedio je barun Denford, plavokos, samosvjestan osvajač, koji je uporno udvarao Deborah čim su stupili u razgovor. Ona je s vremena na vrijeme odgovarala šaljivim upadicama na njegova mangupska dodvoravanja, nije mu poklanjala pažnju i pustila ga da uživa u privlačnoj slici svečane gozbe.


Zidovi ogromne dvorane bili su obloženi bogatim zidnim sagovima, svilenim zastorima protkanim zlatom i srebrom, okićeni cvjetovima bijelog gloga i nevena, omiljenog kraljičina cvijeća. Dva dugačka stola, pokrivena šarenim stolnjacima stajala su sučelice, a na njima stolno srebrno posuđe, završavajući na jednom kraju podijem, gdje je, pod baldahinom, sjedila kraljica u grimiznoj haljini, a oko nje dvorske dame, barun i njegova žena, grof Essex, i drugi ugledni velikaši, među kojima živahni kancelar Hatton i Raleigh koji je prijekim okom mjerio Essexa. Deborah je raznježeno promatrala kraljicu. Njezino je Veličanstvo sjalo od zadovoljstva!... Tko bi mogao pomisliti, gledajući je tako razdraganu, da može unositi isto takav zanos i u najteže probleme i da se pod ovom pustopašnom koketerijom skrivaju najrjeđi i najrazličitiji darovi, značajne znanstvene spoznaje, rijedak dar za jezike, izniman krasopisac... Odjednom zamukoše viole i prekidoše nijemo udivljenje mlade žene. Svi uzvanici, poput nje, podigoše glave, prestadoše razgovarati i jesti očekujući neko ugodno iznenađenje. Pojaviše se četvorica slugu noseći na ramenima ogromnu zdjelu za paštetu, svečano prođoše dvoranom između stolova i zaustaviše se pred kraljicom. Podiže se poklopac i pojavi se mladi paž ovjenčan đurđicama, u odijelu od zelena baršuna, koji je nesigurnim glasom izgovorio pozdrav na latinskom pružajući prema kraljici težak zlatan pehar. Kraljica ga zanosno pomilova po licu, uze pehar, zavuče ruku u nj i s usklikom zadovoljstva izvuče nisku tamnoplavih dragulja koju je visoko podigla uz gromoglasno odobravanje. - Do đavola! Kako je to divna ogrlica! - uzviknu ona okrećući se prema barunu Gladhurstu. - Tako se, dragi Harry, dočekuje svoja vladarica... Hodi ovamo da te poljubim... - i snažno ga poljubi u oba obraza. - Neka Vaše Veličanstvo u ovom skromnom daru vidi izraz ljubavi i poštovanja koje joj dugujem - odgovori on ustavši i duboko se poklonivši. - To sam i osjetila u tvom poklonu, dragi Harry - uvjeravaše ga ona gledajući udivljeno safire. - Tvoja vjerna ljubav, vjeruj mi, duboko dira moje srce. Hej, glazbenici - nadoveza ona lupnuvši šakom o stol - zasvirajte i zapjevajte! Zabavljajmo se i navalimo na ova jela! Mislim, gospodo, da ćemo time ukazati čast našem domaćinu. Sluge se uzvrpoljiše. Nastade neprekidna jurnjava s tanjurima koji su bili umjetnički urešeni mahovinom, grančicama, voćem i cvijećem skrivajući izvrsna jela. Da li je to bilo nervozno uzbuđenje... ili njeno stanje? Nije bila gladna. Pošto je okusila paštetu od štuke, odbila je riblji mliječ, zečju paštetu, odojka punjena pistaćem, raznovrsnu ribu, ptice vješto pripremljene kao da su pokrivene perjem, i naposljetku je uzela neku riblju paštetu pirjanu na vinu i komadić jelenskog mesa u kiselom umaku. - Želite li salate, čarobnice moja? Ta zelen nije baš zasitna, ali otvara apetit pa ni vama, do vraga, neće škoditi. No, što želite? Šparoge, ružmarin, pastrnjak, kameniku možda loćiku - nudio je barun Denford pružajući mladoj ženi srebrne zdjele sa salatom. Zahvalila je i nešto uzela.


Dok je ona odbijala jela, barun je pohlepno jeo i pio... mirisnog tokajca, ciparskog, bordoškog vina, slatkog vina sa cimetom, španjolskog Xeresa, starog vina iz podruma - sve se to neprestano pretakalo u njegov vrč. Zrak je bio pun zagušljivih isparenja... od mirisnih latica cvijeća i trava kojima je bio posut pod po kome su sluge gazile... od mirisa hrane... od jakog zadaha gostiju - sve to pomiješano s mirisima vlasca, perunike, mošusa, sandalovine, kamfora kojima su gospođe natopile svoje haljine. Čim je pojela salatu, barun je htio pod svaku cijenu da okusi i drugih jela. - Hoćete li slatkiša, voća? Pokušajte malo ovih ugarskih šljiva! - govorio je on punim ustima. - Zatim bih vam preporučio ovu grlicu sa cimetom... - Hvala, dragi barune, ne znam što bih prije odabrala. I ona prijeđe pogledom po stolu. Posvuda su bile raspoređene zdjele s kompotom i voćem, želeom od trešanja ili ribiza, kompotom od oraha, narančinom korom u medu, ušećerenim bademima... pred tolikim poslasticama čovjeku bi dolazila voda na usta! Deborah je posegnula rukom za jednom velikom košarom punom ananasa, limuna i naranača i odabra jednu crvenožutu svježu sicilijansku naranču. Bučan smijeh se razlijegao pod svodovima dvorane uz glasan žagor dama, pa je barun Denford, nakljukan jelima, počeo opet navaljivati svojim riječima i strastvenim izjavama. - Do vraga! Da sam pjesnik, grofice - žalio se pomalo gnjecavim glasom muza bi mi pomogla, uzdišući vaše božanske draži, da probijem tvrdi oklop vaše ravnodušnosti. - Dobro sročen kompliment, dragi barune. Čini se da vas rječitost dobro služi - i ona se podrugljivo osmjehnu... - Ali, za ljubav božju, malo se suzdržite! - A zašto, okrutnice? Zar nemam pravo što vas smatram najčarobnijom među svim stvorovima? - govorio je on sa zanosom, vlažnih očiju, glađeći brk. - Da niste, slučajno, jedna od onih nesretnica koje su vjerne mužu ili ljubavniku? - Pst! Takva se pitanja, barune, ne postavljaju jednoj dami! Deborah je nesvjesno pogledala prema Jamesu Randolphu. Sjedio je za drugim stolom, gotovo prema njoj, a s njegove lijeve i desne strane sjedile su dvije vrlo mlade i lijepe žene koje su svim sredstvima pokušavale da ga osvoje... bestidne kaćiperke, mislila je ona, s izvjesnim žalcem u srcu, zbog čega je odmah sebi zamjerila. Što se to nje tiče? James je bio slobodan, imao je pravo, ako mu se to sviđa, da popusti zavodničkim čarima tih ženskih papiga... uostalom, a to je sa zadovoljstvom utvrdila, on nije poklanjao osobitu pažnju nastojanjima svojih susjeda da ga osvoje. Slušao ih je rastreseno, kadšto bi im uzvratio kojom riječju, a one su bile zadovoljne jer ih je očito zanosila muška pojava mladićeva, njegovo raskošno odijelo od bijelog baršuna posuto biserima i tirkizima, a možda više od svega, tko bi to znao, njegovo hladno držanje. Odjednom je okrenuo glavu i, kako se to dogodilo nekoliko puta za vrijeme gozbe, oni se bojažljivo osmjehnuše jedno drugome, što je ispunilo nježnošću srce mlade žene. - Ne napuštajte me ponovo - cvilio je pokraj nje barun Denford. - Recite mi, dražesna i nepristupačna ženo, koji je to ljepotan što ga tako milo gledate? - Poštovani James Randolph, jedan od sinova baruna Liandleya... staro poznanstvo.


- Ah! ah! vidim, vidim!... Znate, draga, da sam ja vaš muž, ja ne bih imao povjerenja u poštovanog Jamesa. - A zašto, veliki Bože? - smijala se preko volje. - Takav utisak imam, i ništa više! Uostalom, to me se ne tiče. Ostavimo te nevažne stvari i govorimo o vama, slatka moja. Znate li da me hvata silna želja da vas zagrlim? Mogli bismo... - Do vraga, barune! To bi bilo vrlo nepristojno za vrijeme gozbe! - odgovori Deborah udarajući lako po ruci baruna Denforda koji je pokušao da je dirne. - Nisam to htio reći... vi to znate vrlo dobro - protestirao je on pakosno... Bez šale, gdje je, do vraga, taj sretni muž koji ima tako kreposnu ženu? Da! Zaista! Što je s grofom? Tražila ga je pogledom. Bio je za istim stolom, desetak mjesta dalje. Prvi put što ga vidi da je prijazan, bez grobarskog izgleda. Da, morala je priznati da je čitav dan bio vrlo ljubazan prema njoj... gotovo uslužan. Da li je htio pred svijetom pokazati sliku prividnog bračnog zadovoljstva, ili je bio gordo zadovoljan što mu drugi zavide na ženi. Kada se maločas pojavila idući pod ruku s njime, zapažena od svih uzvanika, on joj je šapnuo: »Bogamu, gospođo, vi ste napravili utisak! Pogledajte malo oko sebe... Imate čime da se ponosite. Ova vas gospoda upijaju pogledom, a što se tiče njihovih supruga, kladim se da bi vas najradije zgazile.« Govorio je to sarkastičnim glasom, što je bio njegov običaj, ali to je ipak bilo nekakvo laskanje, i to prvi put otkad je s njime. To ipak nije moglo izmijeniti njegove osjećaje prema njoj, ni umanjiti njegove uvrede, pa ipak, ako je on, zadržavajući svoju odbojnost prema njoj, postao pomirljiviji, to je bio svakako povoljan znak! Naročito sada kad mu je namjeravala pri povratku saopćiti novost. Da bi bio blagonaklon prema djetetu, ona je bila spremna da izmijeni svoje držanje prema njemu. A obračun s njime? Ona će strpljivo čekati. Jednog dana, u pogodnom trenutku, ona će mu vratiti milo za drago! Ali za neko vrijeme - to joj je i mudrost nalagala - mora se strpjeti za dobro djeteta! Njezino dijete! Na to je stalno mislila osjećajući blaženu milinu pri pomisli na njegov izgled, zamišljajući njegovu budućnost bez svih onih muka što ih je ona pretrpjela. Kako će izgledati? Već ga je vidjela u svojoj mašti!... Krupan punačak dečko, crne kovrčave kose kao u oca, oka smjela i mila. Možda će mu narav, poput Craigove, biti tvrdoglava i energična? Ali neće biti takav prema njoj, jer će ga jako voljeti. Iznaći će ona, ako ustreba, način kako da ga učini sasvim sretnim, vodit će ga svojim iskustvom otkrivajući mu dobre strane života i njegove okrutne zakone, kako bi, naoružan znanjem, manje trpio. Da, kasnije, pod njezinom paskom, postat će čovjek, častan, plemenit, hrabar... - i ona se nasmija svježim, vedrim osmijehom koji je smutio jadnog baruna Denforda. Nije li čudna pomisao da je taj budući plemić u ovom trenutku samo jedan djelić njezina bića, sasvim mali i nježan, koji mirno spava u njezinoj utrobi. Silovita divlja radost prože je od glave do pete, i ona se zahvalnim pogledom ogleda oko sebe istrgnuvši svoju ruku iz barunove. Svi joj se uzvanici odjednom učiniše nekako prijateljski, dobronamjerni, kao da je odjednom nestalo, kao kakvim čarobnim štapićem, i ženskog neprijateljstva, i licemjerja, i niskih nagona koji su obična pojava u ovakvom otmjenom skupu. Obuzeta


ovom smjernom blagošću, čistom radošću, ona se zanosila mišlju da na svakom licu vidi odraz vlastitog raspoloženja duše. Njezino je blaženstvo raspršila iznenadna tutnjava. Mukla grmljavina i zaglušne eksplozije dopirale su izvana. Prozorska okna stadoše podrhtavati, glazbenici prekidoše sviranje i svi se uzvanici kao jedan podigoše rušeći klupe, neki su i preko stolova prelazili, gospođe i gospoda su se gurala usred mirnih slugu i prevaljenih tanjura, navaljujući na vrata koja su gledala prema vratima gdje se održavala ta zaglušna priredba. Tamo ih je čekao nevjerojatan prizor. Sa četiri strane parka letjele su u zrak u spirali svijetleće strijele, usijani jezici, koji su visoko u zraku zastajali pa se širili u snopovima, u vijencima, u ognjenim slapovima, čitava jedna simfonija šarenih boja koja je noćnu tamu osvjetljavala tisućama ognjenih zvijezda koje su padale poput vatrene kiše. Da bi prizor bio još blještaviji, još raskošniji, odjednom su se upalile svjetiljke, zgodno porazmještene po vrtovima, koje su davale gajevima zeleni, a mramornim kipovima crvenkasti sjaj, osvjetljavajući vodoskoke koji su izbacivali biserne svjetlace u mlazevima... Nebo i zemlja spojili se u čarobnom prizoru svjetla što ga je pričinio vatromet koji je barun Gladhurst predvidio za kraj gozbe najavljujući nove zabave. Okružen oduševljenim ovacijama, barun se klanjao pred kraljicom koja je sjedila u prvim ložama na terasi, okružena najbližom svitom, i oduševljeno pljeskala. - Smijem li predložiti Vašem Veličanstvu jednu malu šetnju? - reče on uzimajući baklju koju mu je sluga pružio. - Još druga iznenađenja očekuju vaš pristanak. - Vrlo rado, dragi Harry! - Jednim pokretom ruke, smijući se, popravila je svoju vlasulju. - Ako su, do vraga, ta iznenađenja kao ovo, unaprijed izjavljujem da ih odobravam. Hej, gospodo, tko nas voli, neka nas slijedi! Na rubu malog jezerca, veselu povorku koju je predvodila kraljica, dočekaše čamci obloženi crvenim baršunom, sa brončanim svjetiljkama na pramcu i krmi. Grof se pridružio Deborah za vrijeme vatrometa i više je nije napuštao. Pokoravajući se smjernim uputama veslača, ukrcaše se zajedno na čamac što ga je već ispunila bučna jedna grupa koja je iz svega glasa pjevala sjedajući na klupe. Kada se i posljednji uzvanik udobno smjestio, mala je flota krenula. Tada se sredina jezera odjednom jarko osvijetlila, a iz sredine izroni jedna akra iz koje su dopirali božanski zvuci. Oh! prepoznao bih ga među tisućama drugih! - uzviknu grof. - Poslušajte, draga, nećete imati prilike da ponovo čujete tako divnu glazbu... Vidite li onog mladića koji dirigira? To je John Dowland. - Dowland! slavni virtuoz na lutnji? - Da, osobno. Naš je domaćin sigurno utrošio mnogo da ga dovede jer se vrlo rijetko odaziva. Veslači prestadoše veslati. U tihoj noći treperili su nježni i tužni zvuci lutnje... U tamnoj vodi igrali su odrazi baklja koje su osvjetljavale ushićena lica slušalaca i vijence od lišća kojima su bili okićeni čamci. Odjednom je tu tišinu razbio prodorni zvuk lovačkog roga.


S druge obale, ravno prema Elizabeti, dolazila su kola u koja je bilo upregnuto šest bijelih konja koji su duboko gazili kroz vodu. Njihove su grive bile posute zlatnom prašinom, a isto tako bili su pozlaćeni i praporci i okovi na njihovoj ormi, kao i pregače oko pasa bradatog diva koji je stojećke upravljao konjima. - Da nije to Neptun? - pitala je Deborah. - Čini mi se da jest... pogledajte iza njega. Amfitrita, njegova žena - šaptao je grof pokazujući ženu bujnih oblika u raskošnim haljinama koja je sjedila u kolima u društvu triju djevojaka u svilenom plavom peplosu - a evo i nimfa, ako se ne varam, Amymona, Pyrena i Tyro, koje prate uzvišeno božanstvo. K vragu i mitologija, poslušajmo radije što nam želi reći Neptun. Div je zaustavio kola pred kraljičinim čamcem, silno se isprsio, zamahnuo trozubom u znak pozdrava i gromoglasno izrekao dug i uznosit govor u kome se isticalo kako on ni po vrijednosti ni po veličanstvu nije ravan neospornoj kraljici mora, svemoćnoj Elizabeti Engleskoj. Kraljica je dugo odobravala zadovoljna laskavim riječima. Neptun je zatim okrenuo kola i čarobno se putovanje nastavilo uz pratnju bučne grupe najada i tritona koji su čudom izronili iz vode dobacujući raskalašne šale uzvanicima. Deborah je sve to pažljivo promatrala. Toliko je toga bilo što se nije smjelo zaboraviti... a sve još nije bilo gotovo! Uskoro će biti ples, a sutra velika maskerada. Maskerada! Ona je već dugo razmišljala što će obući i odbijala nagovaranja svoje švelje. Venera, Minerva, Cerera, ili Vesta... sve je to bilo već poznato i neizvorno! Ona je htjela nešto posebno, da ne vidi desetak sličnih primjeraka oko sebe. Poslije dugih oklijevanja ona se odlučila na to da se maskira kao boginja zore Eos. Maskiranje je možda bilo pomalo smjelo, ali je zamisao bila izvanredna! Već je unaprijed uživala u tome... Zamislite gotovo prozračnu tuniku s divnim sklopom nježno ružičaste i narančaste boje, ništa drugo osim ovog nježnog sklada vrlo tankih tkanina koje bi pridržavao zlatan pojas, s raspuštenom kosom koja bi joj padala sve do struka i u koju bi bile udjenute voštane ruže premazane lakom; još k tome bi dodala dva uvijena krilašca od bijelog nojevog perja i jednu kristalnu urnu punu latica cvijeća, što bi simboliziralo rosu, a držala bi je na rukama ispred sebe da upotpuni sličnost s boginjom. Tu je sliku pronašla u biblioteci svoga muža, kamo je ona potajno ušla, i vjerno je preslikala pazeći da je muž ne iznenadi. Što se tiče prekomjernih izdataka koje su ova pretjerana oblačenja zahtijevala, ona se na svoj način snašla iskorištavajući garderobu pokojne grofove žene, koja joj, jadnica, sigurno neće zamjeriti. Na tavanu je bilo u kovčezima mnogo zabačenih, neiskorištenih stvari: veziva, krznene odjeće, čipaka, gajtana, zlatnih i srebrnih traka, pa je za svu tu robu htjela izvršiti zamjenu sa svojom krojačicom. Ova je time sigurno dobila, ali je i Deborah od nje nabavila materijala za svoje haljine ne tražeći od muža dodatak mjesečnoj plaći. Gospode! Već je bila na muci što od njega prima novac, a još nije... - Hoćete li doći, draga? - začu njegov glas. - Mi pristajemo. Ona ustade.


Pošto su dotakli drugu obalu, čamci su sada skrenuli pod široki svod jedne vještačke spilje zaustavljajući se jedan za drugim, iskrcavajući svoje putnike na uzak pristan prekriven finim pijeskom. - Pazite, Vaša Milosti - upozoravao je veslač koji je pomagao Deborah da iziđe iz čamca - ovdje je voda duboka. Ona je oprezno izišla i pogledala oko sebe. Spilja, izrovana jednom podzemnom rijekom, ispresijecana malim mostovima, bila je, čini se, podijeljena u više galerija kamo je uvirala bujica posjetilaca. - Pazite, gospođo, idemo ovuda - predloži grof uputivši se odlučnim korakom prema jednoj od galerija. - Gle! - primijeti ona - čamci odlaze! - i kiselo se osmjehnu. - Misli li barun da ćemo se plivajući vratiti u njegov dvorac? - Budite mirni, nećete pokvariti svoju haljinu - uzvrati on nestrpljivo. - Sve je predviđeno, povratak s bakljama kroz park i nosiljke za dame... Dosta je gluposti! Krenite već jednom. Gurani, tjerani, nađoše se uskoro u jednoj dvorani u kojoj se, sudeći po ushićenim uzvicima sa svih strana, događalo nešto izvanredno zanimljivo. Kad se mlada žena pojavila, prišlo joj je više plemića, ali kad ugledaše iza nje namrgođenu priliku njezina muža, oni ustuknuše. Pri prijelazu ona okrznu baruna Denforda. Nije je opazio, zabavljao se s nekom malom crnkom koja je imala lice poput emajlirane lutke, s lady Jill, čuvenom Jill, čiji su ljubavni doživljaji zabavljali čitav Whitehall koliko brojem ljubavnika toliko golicavošću doživljaja o kojima je pričala svakome tko je htio slušati, iznoseći najneukusnije pojedinosti... a takvih je bio popriličan broj. Deborah se u sebi smijala. Jadni Denford! Nije bio svjestan toga u kakav je osinjak upao. Čim se nađe s njome nasamo, sutra će se na sva usta pričati o njegovoj muškosti... Teško njemu ako se pokaže da su njegova hvalisanja o muškosti puste priče, lijepa će ga Jill obrukati! Na drugoj strani dvorane, preko gustog špalira muškaraca sa blistavim grudnjacima i žena s velom preko golih ramena, ugledala je kraljicu, koja je odlazila razgovarajući živo s Essexom, a malo podalje i Raleigha... pa Cynthiju i Pelenopu... ali je njezinu radoznalost izazvala čudna grupa lakrdijaša i ona nije više obraćala pažnju na poznate i nepoznate osobe oko sebe. Lakrdijaši su bili obučeni u šarene prnje, sa staklenim ogrlicama, našminkana lica, čitave grupe klovnova koji su skakali među uzvanicima, okretali se na mjestu, prevrtali, grlili oko pasa i unjkavim glasom dobacivali masne šale na zadovoljstvo uzvanika; drugi su se vješali o konopce koji su bili razapeti iznad vode ljujajući se u svojim šarenim odijelima i prebacujući od jednog kraja galerije do drugog velikom brzinom uz neopisivu graju i urnebesan smijeh. Ali to nije bilo sve. Čudne neke životinjice pratile su lakrdijaše oponašajući njihove lakrdije, mali stvorovi pakosnih očiju s gustim, mekanim kao svila, krznom, krupnih ušiju s dugim bijelim i crnim dlakama. Služeći se vješto nogama kao da su prave ruke, izvlačeći i uvlačeći svoj gusti rep, skakali su na vrat otmjenoj gospodi, zavlačeći noge u grudi ili pod suknje dama, batrgali se, penjali se po uzvanicima i bezobrazno ih dodirivali praveći svojim nakaznim licem grimase koje su Deborah tjerale suze na oči od veselja.


- Bože, da čovjek umre od smijeha! - govorila je sva zadihana. - Znate li, gospodine, kako se zovu te životinje? - To je vrsta majmuna iz novoga svijeta koje su nam donijeli naši mornari. Gledala je začaranim pogledom u majmune i pustila da je nosi gomila. Odjednom je netko snažno gurnu i osjetila je da gubi tlo pod nogama. Pokušala je da se uspravi mlatarajući rukama kroz zrak kako bi uspostavila ravnotežu, ali je srnula naprijed ponesena zamahom i s jezovitim krikom pala u duboku vodu toneći, jer joj je brokatna haljina otežala od vode i vukla za sobom. U prvom trenutku svi ostadoše zaprepašteni, a onda se uzbudiše, počeše raspravljati o događaju, davati savjete, ali nitko nije priskočio u pomoć nesretnici. Piskavi glas grofov čuo se iznad svih odjekujući ispod svodova: - Pronađite brodara! Zaboga, neka netko potraži brodara! Svi su ga promatrali s pomalo ironičnom samilošću. Jadan čovjek! Izgubio je pamet od uzbuđenja... pa brodari su već odavno otišli! Odjednom nastade snažno komešanje u galeriji. Neka bijela prilika grubo je gurala radoznalce i izbezumljeno pojurila prema rijeci. - Poštovani James Randolph - šaputali su jedni drugima s nekim posebnim užitkom očekujući nepredviđen prizor spasavanja utopljenice... Svi se pogledi usmjeriše prema grofu i Jamesu. Ovaj je svukao grudnjak i zaronio tamo gdje mu je pokazao grof. Svi su s uzdržanim dahom očekivali kraj... Nekoliko trenutaka... i James je izronio sav mokar držeći na rukama Deborah. Položio je oprezno na pristan. Lice joj je bilo pomodrilo, ruke i noge ukočene, kosa blistava od vode, rasuta poput alga. Sve je to pokazivalo potpunu obamrlost. Cvokoćući zubima, izobličena lica od velike Ijubavi, koju u svojoj muci nije ni skrivao, James je pokušao da je oživi. Glavu joj je blago pokrenuo u stranu, uvukao joj prst u usta pokušavajući da izazove povraćanje vode, ali se u tom trenutku pojavio kraljičin liječnik gospodin Ruy Lopez koga je kraljica žurno poslala kad je čula da se Deborah utopila. Ruy Lopez odstranio je pokretom ruke skamenjenu publiku, naklonio se grofu, kleknuo je pored Deborah i nastavio da joj pruža prvu pomoć. Nakon nekoliko trenutaka ona je povratila mnogo vode. Zatim su se primijetili prvi znaci napornog disanja. Najzad je liječnik pustio Deborah, pokrio je Jamesovim grudnjakom koji je stajao na zemlji i obratio se grofu: - Budite mirni, Vaša Milosti! Grofica je izvan opasnosti - izjavi on grofu sa jakim portugalskim naglaskom. - Kako da vam izrazim svoju zahvalnost, gospodine! - To nije moja zasluga, nego ovoga gospodina - i on se okrenu prema Jamesu. - Bez njegove brze i uspješne intervencije, sve moje znanje, na žalost, bilo bi suvišno... I on pljesnu rukama: - Hej, sluge, pripremite nosiljku i tople pokrivače. Ako Vaša Milost dopusti, pobrinut ću se da groficu odmah prenesu u dvorac jer se može prehladiti. - Bit ću vam neizmjerno zahvalan - uzvrati grof i prijeđe rukom preko vlažnog čela. - Bogamu! Kakva zbrka! Ne mogu nikako shvatiti kako je došlo do ove nesreće. Vjerojatno je groficu spopala vrtoglavica pa je u tom metežu... Ruy Lopez pogleda ga sa simpatijom.


- Trebalo bi, Vaša Milosti, uzeti nešto za okrepu. Čini mi se da ste jako izmučeni! - Ne... to će proći! Gospodine, predajem u vaše ruke groficu, a ja moram što brže zahvaliti Njezinom Veličanstvu na dobroti koju je pokazala zanimajući se za sudbinu moje žene. - Zatim se obrati Jamesu: - Bit će mi osobito radost, gospodine, ako budem mogao jednog dana namiriti ovaj dug koji Norlandovi osjećaju prema vama i vašima. Vaše djelo neću zaboraviti dok budem živ reče grof unoseći u svoje riječi svu moguću toplinu. - Ne dugujete mi ništa, grofe! - uzvrati James i okrenu se. Dva dana kasnije Ruy Lopez dođe grofu da mu podnese izvještaj. Njegova Milost morala je u London slijedećeg jutra. Deborah će doći za njim kočijom čim joj zdravlje dopusti. - Želim da sasvim umirim Vašu Milost - otpoče on okolišeći - sve su neprijatne posljedice otklonjene i moja će pacijentkinja za jednu ili dvije sedmice biti potpuno zdrava... Međutim... Hm! Neobično žalim, ali će Vaša Milost biti za sada lišena radosti da ima nasljednika. Ovaj potres... uzbuđenje, sve zajedno, na žalost, bilo je sudbonosno za plod koji je nosila grofica, ukratko... - Grom i pakao! Jesam li vas dobro razumio, gospodine? Visoka blijeda pojava grofova sva se ošamutila od zaprepaštenja. - Neka mi Vaša Milost oprosti ako sam vas nehotice povrijedio, ali sam mislio... Zar vas grofica još nije bila obavjestila. - Ne!... ne, nije mi ni riječi rekla. Uostalom, koliko ja znam, nije ni pitala za savjet... Ustao je sa stolice i šetao preko sobe. - Do đavola! Proklete li nezgode! - Zaista žalostan slučaj! Ali ne i nenadoknadiv, hvala Svevišnjemu! - odsiječe Ruv Lopez utješno se smijući. - Neka Vaša Milost bude mirna, poduzete su sve higijenske mjere, uobičajeno čišćenje, i ja vas mogu uvjeriti za kratko će vrijeme... grofica je mlada, snažna, i ponovno će biti sposobna za rađanje. Treba joj počinka, mora se štedjeti, neka pazi i na vedru razonodu, pa će se naša bolesnica uskoro sasvim oporaviti. Smatram da će Vaša Milost najbolje primijeniti ove upute... Nakon toga se učtivo oprostiše. Ostavši sam, grof je trenutak razmišljao stojeći na prozoru. Padala je sitna kiša. Nitko je nije želio u Gladhurstu, a od jučer je padala uporno, dosadno, prkosno i pomalo ometala svečanost. Svečanost! On se kiselo nasmija, zgrabi sa stola kristalnu čašu koja je bila napola puna i tresnu njome iz sve snage o zid.

28. Deborah je sjedila na krevetu spustivši noge na pod ogrnuta kućnom haljinom od plavih čipaka, držeći na koljenima otvorenu škrinjicu u kojoj je nešto tražila. Bila je blijeda i umorna.


Pred četiri sedmice imala je pobačaj i brzo se oporavila, kako je to predvidio Ruy Lopez. Mada ona nezgoda nije fizički ostavila nikakva traga, ona je duševno patila, iako to nije htjela priznati. Nije pokazivala zanimanja ni za što! Vratila se u Whitehall... i umirala od dosade. Dvor je za nju sasvim izgubio onu snažnu privlačnost novoga, nedostižnoga... pogotovo bez Jamesa. Sada je uviđala koliko je on pridonio da joj večernje zabave budu ugodne. Dok je bila s njime, lako je odbijala udvaranja kakvom doskočicom, osmijehom... sada je situacija bila sasvim drukčija. Progonjena kao kakva žrtva koju podmuklo vrebaju očekujući trenutak njezine slabosti, ona se neprestano sudarala s otvorenim ponudama, a kako ih je stalno odbijala, stvorila je oko sebe neprijatelje. Bože! Dosta joj je bilo tih pohotnih proždirljivih pogleda... a da ne spominjemo ženske pohotnice koje su se tjerale po čitavoj palači kao mačke! Njihov prezir, skriven velom slatkih riječi, sladunjava ponašanja, njihova bestidnost, hladan rat koji su podjarivali između sebe... sve je to, zapravo, bilo daleko od nje. Što je imala zajedničkog s njima? Ona bi se rado vratila kartanju, ali njezin džeparac, pošto isplati krojačicu, jedva joj je bio dovoljan da kupi mirise i slatkiše za Psihu, pa zato nije mogla riskirati veću svotu... Zaduživati se i zato plaćati u naravi kakvom uslužnom velikašu, to nije odgovaralo njezinim pogledima, to ne bi mogla nikako. Što da radi, kako da ispuni to vrijeme, kraće ili duže, koje ju je odvajalo od Craiga, to nikako nije znala. Posjećivala je ponovno kraljicu i kada ju je posljednji put zatekla u dobrom raspoloženju, iskoristila je tu priliku i zamolila da joj dade kakav zadatak, misiju, omogući putovanje, koje bi joj rastreslo duh, izmijenilo život. Nije uspjela. Kraljica je bila uporna. Rekla joj je da će joj najviše biti od koristi ako ostane pored muža. Uzalud joj je mlada žena tvrdila da se njezin muž ne bavi sada politikom, Elizabeta je ostala pri svome: - Mala, mala! Vjeruj mom iskustvu: treba se više bojati prividnog, krotkog potčinjavanja nego otvorenog istupanja. Prije ili kasnije moguće je iznenađenje, a meni je stalo da odmah dobijem vijesti. Deborah se morala pomiriti s dosadnom svakidašnjicom. Svi su joj dani bili isti i ona je živjela samo sa svojim uspomenama koje je držala u škrinjici... jednu srebrnu medalju, sasvim potamnjelu, koja je pripadala njezinoj majci. Ona je otpuhnula prašinu i rukom je očistila. Na njoj se pokazala lavlja glava s natpisom na latinskom: »Par pari refertur«, što je ona u sebi prevela: »Šilo za ognjilo«. Tu joj je medalju dao djed kad je odlazila u London. Ona je ponovo spremila u škrinjicu, a zatim nastavila da vadi druge uspomene: igračke iz djetinjstva, novčarku koju joj je dala Marija Stuart. Zadržala je u ruci zamišljeno. Tek je godina protekla otkad je dobila taj poklon. Bože! Je li to moguće? Njoj se činilo da je čitavo stoljeće dijeli od one mlade i naivne djevojke koja se jednog krasnog jutra zaputila u Chartley. Ona uzdahnu. A David? Jane? Doznala je pouzdano da je mladić u Nizozemskoj. Ubogi dragi David! Kako će se snaći u toj urotničkoj zemlji sa svojim sanjarijama, svojom čestitošću? O Jani nikakvih novosti, ništa, prava grobna šutnja! Oči joj se ovlažiše. Brzo je odložila novčarku u škrinjicu. Bila je inače tužna, pa nije trebalo postojećim brigama dodavati mračne misli. Do čega bi je to dovelo?


Nastavila je pretraživati... Našla je malu platnenu kesicu u kojoj je bilo nekoliko zrna žita što ih je pronašla u svome stezniku onoga dana kad se udavala Amy, a to, kako se priča, nosi sreću! Ona je ponovno uzdahnula... guščje pero sa srebrnim kolutićem iz La Fleeta... pa ključ koji je pripadao Morton Houseu. Deborah ga je trenutak s uzbuđenjem promatrala. Odjednom je spopala čudna želja. Umjesto da čami u ovoj sobi poput stare mrgodljive mačke, ne bi li bilo bolje da zaviri tamo? Tako će promijeniti sredinu, izvući se između ova četiri zida i znati kamo će popodne. Poslije nesnosnog i dugog razdoblja kiše, vrijeme se noću naglo promijenilo - ona za svaki slučaj pogleda kroz prozor - i sunce je obasjavalo ulicu. Zašto to ne bi iskoristila? Oh, da - zaključi ona odmah, a oči joj zablistaše - jedna šetnja do Saint-Bartholomena ne bi bila na odmet! Ona će poći lagano jašući i proći kroz parkove na Strandu i La Fleetu... A James? Ona slegnu ramenima. Baš je budala! Njega tamo neće biti jer nije u Londonu, ona je u to bila sigurna, jer ga je već tjedan dana uzalud tražila po čitavom Whitehallu da mu zahvali što joj je spasio život. Ključ je zadržala u ruci, škrinjicu odložila, naglo ustala, pomalo crvena u licu. Ako napusti ovaj neprijateljski dom, makar za jedan ili dva sata, to će djelovati na nju povoljno. Kad ga napusti, možda će ostati u njemu i primisao koja ju je nemilosrdno mučila i kidala... da li je njezina nezgoda bila slučajna ili izazvana? Stalno je o tome razmišljala pokušavajući da se sjeti svih pojedinosti. Onaj snažni udarac koji ju je gurnuo naprijed, istina, nije očekivala. Ali, bilo je mnogo guranja, pa je neprilično optuživati nekoga za to... A koga bi i mogla? Grofa? Bože dragi, zašto uvijek misli na njega... Ona nije bila sigurna da je u tom trenutku bio pokraj nje. Teško se mogla braniti od nelagodnog osjećaja... ta nezgoda... pa onaj čovjek u gradu pred nekoliko dana. Ona se kiselo osmjehnu. Nakon njezine posjete babici, bila je oprezna pri svakom izlasku - na žalost, bili su rijetki - i nitko je - mogla se kladiti u život - nije slijedio. Zar to nije bio dokaz da uobražava? Do vraga! Već je vrijeme da se otrese takvih utvaranja. Stalno se mučiti takvim neosnovanim sumnjama znači kvariti izgled svoga lica. Ona se okrenu prema kujici koja je oko nje skakutala gledajući je vjernim pogledom, zadovoljna što se odjednom njezina gospodarica užurbala. - Ne, lijepa moja - govorila joj je Deborah milujući je po njušci - danas nema izlaza. Ovdje ćeš me mirno čekati. Psiha se razočarano okrenu i sitnim koracima dostojanstveno otputi prema svome ležištu. Kako da se obuče? U zraku se osjećala teška sparina, gotovo olujna, pa se odjeća lijepila za kožu. Eto, pružila joj se prilika da obuče haljinu, skrojenu po talijanskoj modi, koju je jučer dobila, prekrasnu ljetnu haljinu od ljubičastog muselina s krupnim bijelim točkama, s kratkim širokim rukavima i ovratnikom od fino nabranog batista. Haljina nije bila ni raskošna, ni sasvim jednostavna, nego joj je davala izraz svježine i dražesti svojim lelujavim naborima. Nije pozvala sobaricu, nego se sama obukla. Preko glave je prebacila veo iste boje kao i haljina, uzela rukavice, pogladila Psihu, pogledala se u ogledalo i izišla. Žurnim korakom pošla je u konjušnicu i dala osedlati Semiramidu.


 Otvorila je vrata, polako ih zatvorila i uzbuđeno zastala. Uzdah iznenađenja ote joj se iz grudi. Soba je bila u uzornom redu, pokućstvo blistavo, široki zastori od žutog baršuna pomno uređeni na prozorima, a u jednoj velikoj kositrenoj posudi rukovet ruža u pupoljcima kao da je bio postavljen u znak dobrodošlice. Ona je zbunjeno pošla naprijed. Mislila je da će sve to pokućstvo biti prekrito gustim slojem prašine i da će zbog toga ostati samo blijeda slika prošlosti, a eto ta prošlost, koju nije prekrila blaga sjeta zaborava, odjednom je oživjela prisutna u njezinom srcu. Sve je bilo isto, sasvim isto... sve do boce vina iz Xeresa koja je stajala na stolu između dva srebrna pehara u očekivanju da je njih dvoje ispiju, kao da su se tek jučer poslije posljednjeg poljupca, bezbrižno rastali sigurni da će sutra nastaviti svoja milovanja. Oh, Bože! Ona prijeđe rukom preko čela i plašljivo pogleda oko sebe. Svaki joj je predmet udarao u oči podsjećajući je okrutno na njihovu vezu... Eno, u uglu, onaj stolac! Kad su se prvi put ovdje sastali, James je ušao unutra posrćući, smijući se grohotom: nosio ju je u naručju u radosnoj žurbi, želeći da joj pokaže kako je uređen stan. Tu, pred ogledalom, dražesnim i zavodljivim pokretima odlagala je jednom ukosnice koje su joj podržavale pundžu. A ova klupa! Na ovim krznenim pokrivačima... Deborah je odlučno skupila svoju muselinsku haljinu i ustuknula. Bilo je glupo, neshvatljivo što je došla ovamo. Odjednom se ukočila, srce joj je snažno udaralo. U pokrajnjoj sobi začula je neke korake. Bože, tko je to... kakav lupež? Ne, uvjeravala je sebe, vjerojatno je Jamesov sluga koji posprema stan. Ovaj savršen red sigurno znači da održava u redu stan... Tiho, na prstima, ona se uputi prema vratima. Odjednom neka vrata iza nje zaškripaše. Okrenu se naglo i rukavice joj padoše na pod. - James! - Deborah! Oboje uzviknuše od čuđenja gledajući se zbunjeno bez riječi kao dva lopova koji su se u isto vrijeme zatekli na djelu. Prva se svladala Deborah i prišla mladiću. - Sretna sam što vas vidim, James - reče ona smeteno - nisam vas vidjela na Dvoru poslije Gladhursta, a tako sam željela da vam... - To ne! - reče on ispruživši ruku u znak protesta - za ljubav božju, Deborah, nemojte mi zahvaljivati! To je nepotrebno među nama. - Zar me smatrate toliko nezahvalnom da bih mogla... da bih mogla zaboraviti... Bože blagi, pa ona muca! - Ne, molim vas, nemojte se upinjati! - presiječe je on gotovo grubo. Zatim joj se obrati blažim glasom... - Kako ste me samo uplašili, draga. Jeste li se sasvim oporavili? - Da, sasvim. Zašutjeli su.


- Prolazila sam ovuda... Bilo je tako sparno! Odlučila sam da časkom ovamo svratim i da se odmorim - izjavila je ona. - A vi, James, Lord Duncan mi je rekao da ste na putu... Digao je s poda njezine rukavice i stavio ih na stol. - Hoćete li sjesti? Kad sam već doživio tu sreću da vas, vidim, dopustite mi da malo popričamo. Pruži joj stolicu, a on ostade stojeći. - Da - nadoveza on pomalo usiljeno odgovarajući na njezino pitanje - bio sam u Plymouthu poslovno. Vratio sam se jučer uvečer i... Do đavola! Vi znate kakve su hulje te sluge, pa sam se htio osobno uvjeriti da li stan drže u redu. Ponovno zašutješe. Deborah je grizla nokat na palcu ne znajući što će reći i kako nastaviti razgovor. Nije se usudila da mu uskrati tih nekoliko trenutaka, ali se već kajala. Čemu ova komedija? Sami u ovoj sobi, bespomoćni, bez riječi, ona sjedeći na rubu stolice, držeći se uspravno kao da je u protokolarnoj posjeti, a on šečući preko sobe namršten... sve je to bilo neodrživo, i ona se spremala da ode... Stao je ispred nje gledajući je ravno u oči i odrješito rekao: - Do đavola, Deborah! Molim vas da se ne držite kao kakav krivac. To ne mogu podnijeti, ne mogu, razumijete li? - govorio je on stiskajući šake. Gledajući vas tako poniznu, mucavu, svu sapetu od grižnje savjesti u ovim kratkim trenucima što se vidimo... oh, Bože! To je nepodnošljivo, to je... - nije završio, duboko je uzdahnuo. - To što se dogodilo, Deborah, nije ni vaša ni moja krivica, vi mi ništa ne dugujete, draga, baš ništa! Naprotiv, vi ste mi dali mnogo od sebe, možda toga niste ni svjesni - i on ponovno uzdahnu - ali to nije važno! To je dovoljno da sačuvam u sjećanju nezaboravne trenutke, nešto jedinstveno što ne bih dao ni za što na svijetu, unatoč patnjama što sam ih proživio... - A onda je dodao tiše, drhtavim glasom: - Bit ću iskren prema vama, maločas sam vas lagao. Nisam došao ovamo zbog toga da vidim kako se stan održava... Kad ste prekinuli našu vezu, zakleo sam se da neću nikada prestupiti prag ovog stana - i on klimnu glavom. - Ah! nisam mogao dugo odolijevati napasti! Svakoga dana, kad sam u Londonu, ja navraćam ovamo i zanosim se sjećanjima na vašu ljepotu, na vaš smijeh i sve ono divno što sam proživio s vama... - James! - Ne! ne prekidajte me! - reče on muklo - još nekoliko riječi i neću vam više dosađivati... Ja vas volim, Deborah. Dopustite da vam to kažem još jednom. Ja vas volim, ljubljena moja, obožavana, volim vas više nego išta na svijetu, više nego svoj život i toliko da vas nijedna druga žena ne bi mogla nadomjestiti... Volim vas, ali tako da poštujem vaše osjećaje i da vam obećajem kako vas neću smetati svojima! Njegova se uzbuđenost smirila i on se odjednom, neočekivano, nasmija: - Nakon svega ovoga što sam rekao, smatrate li da možemo ostati prijatelji, sasvim jednostavno prijatelji? Mogli bismo kadšto zajedno izlaziti... posjećivati kazalište, naći se u Whitehallu... Mi se tako lijepo zabavljamo, sjećate li se? Da pokušamo? - U redu, James. Prihvaćam. Odgovorila je malo drhtavim glasom, ali iskreno, bez oklijevanja. Dragi, mili James!


Ima li ikoga tko je bolji, nježniji od njega? Sigurno nema... Što se tiče ogovaranja, nije joj do toga stalo. Kakvo je zlo u tome što sa Jamesom ide u kazalište na očigled svijeta? Oh... nije joj ni do čega stalo, njoj je potrebna nježnost, ona je tako osamljena! - Bez ikakvih primisli? - ustrajno će on bez ustručavanja - zar ne? Pristala je bez ijedne riječi. On se mladenački nasmija: - Čini mi se da bismo morali proslaviti ovaj ugovor o prijateljstvu... Što mislite? Da odemo u kazalište? Ili da se prošećemo naokolo?... Vrijeme je sunčano, pogodno za šetnju. Draga, odlučite vi! Hm! šetnja po šumi u dvoje nije baš smotren čin. Uostalom, James će održati svoju riječ i ona... obuzela je silna želja da nekamo krene. - Hajdemo, James! Kamo namjeravate?  Konji su mirno išli jedan pored drugoga. Prošli su kroz londonska vrata, prešli nekoliko livada i sada jahali duž jedne staze s ljeskovim drvoredom. Prašina se veselo dizala na sunčevim zrakama, a dug veo koji joj pokrivao kosu lepršao je na blagom vjetriću. Kako je ugodno šetati svježim šumskim stazama nakon gradske sparine i udisati punim plućima šumski zrak, ispunjen mirisima čestara, trave, mahovine i sladunjavom vlagom. Deborah je pjevušila. Društvo Jamesovo, srdačni sporazum koji ih je ponovo povezao, rasteretio je njenu dušu svih briga. Kako je mogla, pred tako kratko vrijeme, misliti da je život bljutav i dosadan? To joj se činilo nemogućim! Osjećala se čudno sretnom, kao pobjegla djevojčica, s djetinjom željom da klikće od radosti, da rasiplje životnu snagu koju je osjećala u sebi. - James! Da potjeramo konje u trk, hoćete li? - predložila mu je ona blistavih očiju. - A vaša haljina, ljepotice moja? Vi ne mislite na nju! Sva će vam se poderati. - U toliko gore po haljinu. Jeste li spremni? Zategla je uzde, ošinula kobilu ljeskovim prutićem što ga je otkinula od stabla i pojurila kao strijela, a James za njom. Zašli su duboko u šumu, preskačući jaruge, vješto izbjegavajući stabla i šikaru što su im se ispriječili na putu, i spustili se niz jednu strminu, popeli se uz jedan mali brežuljak obasjan suncem, obrastao guštarom, zašli u hrastov gustiš, potičući ovu ludu trku neobuzdanim poklicima i smijehom što je još više dražilo konje. Bila je to razuzdana trka u kojoj se njih dvoje nesvjesno oslobađalo svojih strasti. Pri jednom naglom zaokretu, njezin je veo zapeo za jednu granu, pocijepao se i ostao na grani. - Moj veo! James, dohvatite ga, molim vas - uzviknula je ona držeći se grčevito kobile. Zaustavila se malo dalje, sva zadihana, znojna, crvena u licu kao divlji mak. - Evo vam ga! Pružio joj je samo pocijepane komadiće.


- To je sve što sam spasio. Do vraga, Deborah, vaša haljina! Ona nehajno prutićem dodirnu dijelove svilene haljine, koja je bila prljava, pocijepana na više od dvadeset mjesta s velikim rupama kroz koje se vidjela suknja od ljubičastog tafta, što joj je srećom ostala čitava. - Mislim da se zlo dade popraviti - reče ona, a onda se stade smijati bacajući putem ostatke vela. - Pa krojačica će napraviti drugu... to se isplatilo. Kakva je samo bila ova šetnja! - Da malo sjednemo? - reče James. Bili su na maloj nekoj čistini, okruženoj šumom, obrasloj gustom travom, koju su pohlepno pasli konji koristeći se odmorom. - Pametan prijedlog, to će biti odmor za umorne konje. Pogledajte, prekrila ih je pjena. James je svukao prsluk i razastro ga po zemlji. - Sjedite draga. Sjedoše. James je držao u ustima vlat trave, a Deborah se hladila listom paprati koji je ubrao za nju. Obadvoje je živo razgovaralo o izletu. Odjednom ona prekide razgovor. - James, pogledajte! Divlja ruža! Posudite mi maramicu, hoćete li, htjela bih nabrati rukovet. Gledao je kako otkida grančice s nježnim providnim ružačistim cvjetovima. Kako joj odgovaraju te krasne boje, taj veseo izgled... a ipak! James uzdahnu, ona nije sretna, to iz nje izbija. Ta utučenost koju je primijetio kad je došla u Morton House, to iznenadno raspoloženje - sve je to pokazivalo da je ona, iz njemu nepoznatih razloga, izgubila svoj mir. O Bože! A on joj ne može pomoći jer mu je zauvijek izmakla! Trgnu se kad je začuo prigušen krik Deborah. Brzo ustade i priđe joj. - Što se dogodilo? - Ništa osobito! Ubola sam se... - i stade sisati krv iz kažiprsta. - Da li ste izvadili trn? - Da, budite mirni! Pogledajte - nadoda ona smijući se - uvjerite se sami. Pruži mu ruku. Bio je to neznatan ubod... međutim, on nije mogao odvojiti pogled od te nježne, djetinje, tople ruke. Sagnu se, poljubi je, polako se uspravi držeći joj ruku i oni tako ostadoše nekoliko trenutaka, zagledani, osjećajući iznenadnu, bolnu milinu koja ih je obuzela. - Bilo bi najbolje da se vratimo, kasno je - reče on nesigurnim glasom. Bolan jecaj potrese joj tijelo. Živci joj naglo popustiše. Beskrajna nježnost, koja se ogledala u Jamesovu pogledu, nadjačala je sva njezina mučna svladavanja u posljednjih nekoliko sedmica; nije mogla više izdržati. - James! - uzviknu ona i baci mu se u naručje. Sva se priljubila uza nj, bolno jecajući, s glavom na njegovim ramenima. - No, no, nemojte plakati, mila moja, malena moja, molim vas. Kako je godilo što se može sita isplakati, olakšati onu muku koja joj je pritiskala srce, slušati blage riječi utjehe, osjećati se u zaštitničkom okrilju kao izgubljeno dijete. Kako joj je nedostajala njegova prisutnost! James je držao u naručju milujući joj blago kovrčavu kosu. Teško se svladavao osjećajući kako gubi vlast nad sobom u dodiru s tim mladim tijelom koje se sasvim priljubilo uz njegovo. Ona podiže glavu.


Niz lice su joj još tekle suze... glave im se dodirnuše. Želja, jača od njih, sve ih je više privlačila. Njihove se usne spojiše i oni padoše na travu čvrsto zagrljeni. Njezini se intimni odnosi s Jamesom obnoviše sticajem prilika, mada je obadvoje znalo da je sve to privremeno. - Hoćemo li se sutra vidjeti? - upita je on na rastanku. Gledala ga je pravo u oči. - Ako to zaista želite, James... mada bi bilo bolje da odmah prekinemo ovo ludovanje. Shvatite me, ništa vam ne mogu obećati... Bilo bi nepošteno da vam to skrivam... kad eskadra stigne... On je privuče k sebi. - Pst! Ne tiče me se ono što će kasnije biti. Budite moja što duže možete! Onoga dana... kada sve bude među nama gotovo, vjerujte, ljubavi moja, ja ću još uvijek biti najsretniji od svih ljudi! Ona je svako poslijepodne navraćala u Morton House. Možda joj je savjest predbacivala zbog nevjerstva prema Craigu... ali, do đavola, to nije ništa prema njegovim nevjerstvima! Zar je morala čekati na njega pored odvratnoga muža, kako je on to u svojoj sebičnosti želio? Zadovoljavati se dva, tri mjeseca u godini potajnim zagrljajima, a ostali dio umirati u samoći. Kad se on vrati, ona će naći načina da stvari uredi, mislit će tada na to; ali čemu da se mrcvari zbog nesigurne budućnosti i propalih iluzija?... Toliko je mislila na dijete, na svoje krasno dijete, toliko je sanjala o njegovu rođenju, planove pravila, a sve uzalud! Ne, najbolje je da iskoristi sadašnjost i da se ne brine za ostalo. Znala je dobro da se ne može boriti protiv zanosne Ijubavi prema Craigu. Za tu Ijubav ona će žrtvovati sve: bogatstvo, vlast, ambicije, sve! Na žalost, on nije bio takav, nikakvu žrtvu ne bi mogao podnijeti, ništa što bi išlo na račun njegove neprikosnovene slobode, ali je od nje tražio vjernost, za što više nije imala ni snage, ni želje... nije bila voljna da se preda prvome koji naiđe, Bože sačuvaj, nije bila od onih koje odmah popuštaju! Ali kad se tiče Jamesa... James joj je pružao sve ono što je vruće željela da ima Craig. S njime se nije morala upuštati u onu podmuklu osvajačku igru, u kojoj se moraju skrivati karte, i u kojoj obavezno gubi onaj suigrač koji ne zna prikrivati svoje osjećaje... niti je morala mjeriti krivulju njegovih zanosa, ni strahovati zbog njegovih nevjerstava. Ne! Toga se nije morala bojati kod Jamesa. On je slijepo obožavao, a to je čudotvorno djelovalo na njezinu izmučenu dušu. Mogla mu se sasvim povjeriti, za trenutak ponovno steći svoju nevinost, strgnuti sa sebe masku neosjetljivosti koju joj je društvo nametalo. Prije njihova prekida, on je za nju bio samo ugodna veza, međutim kasnije, ta se površna ljubav izmijenila i ona je sada prema mladom čovjeku osjećala duboku privrženost, vrlo nježnu, u kojoj je sigurno bilo i malo ljubavi. Da li je uopće bilo moguće voljeti dvojicu u isto vrijeme? Na prvi mah to se činilo odvratnim, gadnim varanjem jednoga ili drugoga. A ipak, Bog joj je svjedok, ona nije varala i nije to željela. U trenucima kad je razmišljala o toj čudnoj situaciji, gotovo je mrzila sebe... Isticati svoju strasnu Ijubav prema jednome, a zadovoljavati je u zagrljaju drugoga, zar je to bilo dostojno velike ljubavi? U načelu, to se nikada tako ne događa, barem u romanima, a ni u životu nije joj bila poznata... ucviljena ljubavnica koja izaziva simpatiju svih i mirno broji dane, mjesece, godine koje je odvajaju od njezina hrabrog ratnika i


suzama natapa svoje strasno ali djevičansko tijelo. E pa dobro, ona nije bila takva, nije bila junakinja iz tragedije, ona je živo biće koje ima srce, čula, kojima nije lako upravljati. Sigurno će netko reći da je slaba, a da li je dokaz karaktera pasivno čekanje dobre volje muškarca koji vam ništa drugo ne može pružiti do poljubaca?... Da su imali zajednički cilj, da su ih povezivali isti osjećaji, ona bi pokazala svu svoju hrabrost. Na žalost, toga nije bilo. Zašto da sebi uskrati bezazlene, jednostavne radosti koje joj je pružala veza s Jamesom, kad je već Craig izabrao opasnost pustolovine umjesto nje? Dvije su to Ijubavi koje su imale tako malo zajedničkog! Ljubav- strast... ljubav-nježnost, obje sasvim različite, pa su iz toga razloga mogle stajati jedna pokraj druge. Ako čovjek voli papar, to ne znači da mu je mrzak med. Vara li, uopće, Craiga time što želi preko Jamesa zadovoljiti svoju potrebu za nježnošću i razumijevanjem, tu neodoljivu potrebu poput žeđi i gladi o kojoj je on, kao pravi muškarac, tako malo vodio brigu. Ne pruža li ona, govorio joj je jedak neki glas, svoje tijelo... kad je već riječ o tome, svakome? Ne, Craigu ga nije pružala, jer kako se može drugome pružiti ono što mu pripada... Što se tiče Jamesa, on je znao na čemu je, ona je prema njemu bila iskrena. A pitanje morala? Pa lako je govoriti o moralu, ali ona je prezirala svakoga onoga koji je bio u njezinu položaju što nije postupio kao ona... svakoga, osim onih kreposnih stvorenja koje njihova mlitava krv štiti od svake naglosti. Ona je pred svojom savjesti bila čista, ali što će biti kad se vrati Craig? Nemoguće je pripadati obadvojici... ali da li će imati ovoga puta toliko hrabrosti da Jamesu pričini patnju? Na to pitanje nije mogla odgovoriti. Vidjet ćemo, govorila je ona u sebi pomirujući se sa sudbinom, što je bilo značajno za njezino sadašnje raspoloženje.

29. 26. lipnja bio je rođendan Deborah. Jednoga dana u razgovoru slučajno je spomenula taj datum Jamesu koji ga nije zaboravio. Danas je imala osamnaest godina i čitav je stan u Morton Houseu bio okićen ružama, prekrasnim žutim ružama, a osim toga bio je za nju pripremljen raskošan poklon, divan ogrtač od samurovine, kojega je dlaka bila tako fina, blistava, gotovo živa, da nešto ljepše nije nikad vidjela. Čitavo je poslijepodne provela s Jamesom, a dobar dio toga vremena oko ogrtača kome se divila, oblačila ga i svlačila pred velikim ogledalom u sobi, prelazila rukom preko sjajne dlake koja je svojom bojom odgovarala boji njezine kose. Kako se bližilo vrijeme njezina odlaska, morala je napustiti Jamesa i ogrtač. Bilo je već kasno i mlada se žena žurila vodeći na uzici Psihu. Bigjack je sigurno bio na sto muka! Nije li mu rekla da dođe ranije?... Večeras je bio ples u Whitehallu, jer je Njezino Veličanstvo sutra odlazilo na ladanje u Hampton Court. Brzo je promakla kroz trijem. Kočija je stala nekoliko koraka dalje, ali je mjesto kočijaševo bilo prazno. Što to znači? Dok se ona tako pitala, preko ulice protrča jedan dečko i stade ravno ispred nje:


- Jeste li vi gospođa kojoj pripada ova kočija? - upita on držeći ruke na bokovima i bezobrazno promatrajući Deborah. - Da, jesam, ali... - Vaš me kočijaš poslao i rekao mi: »Kaži gospođi da uđe u kočiju, ja ću odmah doći.« - Dobro, hvala, mali! Ovo je za tebe. I ona mu dade novčić, a dečko otrča igrajući se s njime. Tom blaženom Bigjacku, mislila je ona smješkajući se, uvijek je grlo suho. Sigurno je iskapio koju čašu u društvu kakvog pazikuće i brzo će se vratiti sav zadihan proklinjući vrućinu. Zgrabila je u naručje Psihu i ušla u kočiju. Zavjese su bile spuštene pa u polumraku nije mogla razabrati što se s njome događa. Netko ju je dohvatio i bacio na klupu; nečija snažna ruka zapušila joj usta, druga jedna obuhvatila je oko pasa, a treća zgrabila za noge. Kočija je krenula. Deborah se stade otimati, boriti sa svojim nevidljivim neprijateljima, grepsti ih, ujedati. Čuo se samo topot konja, kletve njezinih napadača i sitno cvilenje kujice. - Izbaci toga psića! - izdera se jedan od ljudi. Kožnati se zastor začas otvorio i Psiha je bila izbačena. U kočiji se borba bližila kraju. Što je mogla učiniti kad su je steznik i suknja s obručima smetali da se bori protiv dvojice snažnih ljudi koji su već navikli na ovakav način borbe! Jedan je od njih zajašio na njezine noge i sasvim je ukočio, dok joj je drugi turio u usta krpetinu i tako joj onemogućio da zove u pomoć. Potom je sve drugo brzo obavljeno: u tili čas vezaše joj ruke i noge i baciše na pod. Tada je njihov vođa mirno prešao preko nje, prišao pregradi koja ga je dijelila od kočijaša i po njoj lupnuo: - Same - uzviknu on - kokica je svezana. Vozi polako, ne treba se žuriti. Mogli bismo izazvati nečiju pozornost. Kad se okrenuo, ramenima je zakvačio zavjesu, prljava mu je kukuljica spala s glave i začas mu otkrila lice. To lice... pogled toga čovjeka koji se krijesio kao u zvijeri, sjao divljom okrutnošću... gdje ga je vidjela?... Oči joj se razrogačiše od zaprepašćenja i užasa... odmah se dosjetila gdje ga je već vidjela... u kazalištu, kad je bila s Jamesom, pa se užasnula vidjevši ga... to je on, bila je u to sigurna, da, to je on! Bože moj, što hoće od nje? U kakvu je to klopku upala? Odjednom joj ponestade daha, ništa nije shvaćala, strah ju obuzeo, svijest joj pomutio, i ona se sva sledila dršćući od glave do pete. Čovjek se udobno smjestio na klupu i zadovoljno odmahnuo. - Sto mu đavola! Dobro smo obavili posao, stari moj druže - reče on Mattu, svome ortaku. - Odavno sam želio da naplatim račun ovoj djevojčuri... Već mi se odavno popela na glavu! Kažem ti, trebalo se rano ustati da bi je čovjek držao pod okom. A njezino bahato držanje... Volio bih da si ti bio tamo i vidio je kad sam stražario ispred Essexove palače i kad mi je Njezina Milost davala milostinju... i bacila mi novčić da ne uprlja svoju lijepu haljinu, kurva jedna! Pljunuo je bijesno i malo žvakaćeg duhana pade na njezinu bluzu. Prigušila je odvratnost, nastojeći da smiri lupanje srca i sačuva malo hladnokrvnosti... Tako dakle! Čovjek u kazalištu, prosjak pred Essexovom


palačom i osoba koja ju je slijedila u gradu jedan je čovjek, ali pod kukuljicom prosjačkom, koja mu je bolje skrivala lice od maske, ona ga nije prepoznala... unatoč tolikoj opreznosti! Ali, sada nije bio trenutak da suze roni nad onim što je prošlo, nego je trebalo da vodi brigu o sadašnjosti. Malo više snage i odvažnosti, mala moja! To dugo uhođenje, praćenje, bilo je tako pomno pripremljeno da to nije moglo biti djelo ovih prostaka. Slušajući ih što govore, možda bi mogla štogod otkriti u vezi sa svojim slučajem. To bi joj svakako bilo korisnije nego da izigrava uplašenu ženicu!... Uzdrhtala je, sve se njene odluke odjednom raspršiše. Taj se Matt sagnuo i stao joj svojim ručetinama pipati suknju. - Kako je sekica čudno obučena! - reče on. - Gledaj samo ovu tkaninu, fina je kao koža... - podiže suknju i poče ispod nje pretraživati i glas mu se mijenjao kako je rukama išao sve dalje... - a ove donje suknje. Nikada u svome pasjem životu nisam dotaknuo tako što... a čarape! Je li moguće da postoji nešto tako fino? Grom i pakao! Mora da je strašno razvratna kad se tako kinđuri! - Ha, ha! - grohotom se smijao drugi. - Ti si velika budala! Zvekane jedan, sve te bogatašice jednako su obučene. Sve ti je to u svili, kume moj! Ja sam ti ih jednu ili dvije povalio. A da si ih vidio nakon toga... nisu više bile onako nadute kao prije! Bile one bogato obučene ili u prnjama, uvijek ostaju ženke. - Ne smeta - brundao je Matt - izlazi opet na isto. Brbljaj ti što god hoćeš tom tvojom labrnjom, ovakva malica bila bi slastan zalogaj. Hej, Scary, što ti misliš? - Šuti. Prestani s tim tvojim brbljarijama od kojih mi se utroba prevrće. Boga mu! Dobit ćeš tu princezu... U redu, neka ti bude! Neće ti od srca dati poljubac, trebat će ti dosta vremena dok je... a i meni - nadoveza Scary raskalašeno se smijući, što je Deborah ustrašilo. - Je li zaista tako kako kažeš? Čini mi se da nešto neće ići kako treba. - Ići će, glupane jedan! Još nisi prestao brbljati. Koliko ti puta treba ponoviti da je to vrlo jednostavno. Zgrabiš ptičicu, pogostiš se njome i... gotovo! Onda je odbaciš. Zar to nije jednostavan posao? Svršit će kako zaslužuje, samo to moramo malo zagladiti, debeljko moj, a poslije toga uživat ćemo život! Gazda mi je obećao punu vreću blaga, pa ćemo se nakinđuriti kao lordovi, napustiti posao, a onda će sve kurvice za nama... sviđa li ti se moj plan? - Sto mu đavola! Govoriš kao iz duše, mada se sve to čini previše lijepim za bokce kakvi smo mi... Snovi mladenački o kojima sam sanjao kad sam bio kod moje stare. - Glas mu je drhtao od uzbuđenja... - Reci mi, mogu li već zabiberiti toj drolji? - Mir, životinjo! - naredi mu Scary - ne možemo pretvoriti kočiju u bordel. Strpi se malo, uskoro ćemo stići i onda se možeš na njoj izdovoljiti do mile volje, dajem ti časnu riječ... pa ako ti ne bude dosta, platit ću ti ove noći terevenku u Southwarku! Dotle izdrži, stari grešniče! Matt se nestrpljivo izvali na jastuke. Nitko više nije govorio. Deborah je pokušavala svladati svoj strah ležeći na podu, dodirujući ga jednom stranom lica, dok je u srcu osjećala strašnu tjeskobu. Gospode! samo da ne zaplače, ili se onesvijesti! Premda je izgubila svaku nadu da će spasiti život, barem je znala na čemu je i nije se smjela ponijeti kao kukavica... nisu je tako odgajali. Sad je bio trenutak da se sjeti svih poduka... i da se pribere!


Kamo je vode? Ti bijednici neće imati prema njoj milosti, ali je trebalo izmisliti nešto što bi izazvalo njihovu pohlepu... i spriječiti ono najgore. Ona je tjerala od sebe užasne misli. Ne, nije smjela tako misliti. Ako počne misliti na ono što je čeka, neće biti sposobna ni za što, a ona je ovoga puta morala računati samo na sebe. Craig je bio na moru, bogzna gdje, James daleko i nije mogao znati u kakvoj je situaciji, a što se tiče jadnog Bigjacka, tko će znati što su s njime učinili? Možda negdje leži izmlaćen ili ubijen! A Psiha? Bolje je sada ne misliti o tome i sve snage usredotočiti na vlastitu sudbinu. Kasnije... ako se iz svega ovoga izvuče... neka i dođe do živčane krize, ali u ovome trenutku nikako. Deborah prigušeno zajeca. Kako je ležala na podu na osovinama kotača, pri svakom je odskoku osjećala kao da joj se kotači zabadaju u tijelo, pa su je leđa boljela... Kad bi samo mogla otkriti tko je začetnik ovog gnusnog čina, kome se tako strašno zamjerila da je preda na milost i nemilost ovim nitkovima? Bijes je svu preplavio i potisnuo strah. Tko je bio taj »gazda« o kome su maločas razgovarali?... Grof? Energično je odbila ovu misao. Da li je pri zdravoj pameti? Jedan velikaš, otmjeni gospodin, ne bi mogao imati veza s odvratnim zločinom, to bi bilo nezamislivo! Ovakva osveta nije odgovarala njegovoj osobi... on bi više uživao da je sam muči, polako, okrutno... za to je bio sposoban njezin ljubazni muž! U ovom slučaju, na koga bi drugoga mogla posumnjati? Grozničavo je tražila. Zar ovaj odvratni prepad ne podsjeća na onaj u Coventryju? Da nije Walsingham? Ne, to nikako. Nije imao razloga da išta protiv nje poduzima. Sada je žena jednog velikaša, prema tome ugledna, i podmukli ministar ne bi se mogao izložiti bez valjana razloga. Ne, ne može biti! I odjednom, dok je prekapala po svome sjećanju, jedno joj ime iskrslo, od koga je zadrhtala. Basilio! Kako je mogla biti toliko glupa, zaboraviti Perezova ortaka i osjećati se sigurnom. Sigurno se za nju raspitivao, nekako doznao za ulogu koju je imala u neuspjehu urote protiv kraljice, pomno pratio njezin život, te izabrao pogodan trenutak da osveti smrt svoga šefa! Sigurno je on!... Prisjećala se prizora u podrumu Dalridgeova dvorca, neumoljiva izgleda Perezova, užarenog žarača... jecaj joj se ote iz grudi, mada su joj usta bila začepljena, i ona se osjetila izgubljenom. Konji usporiše hod. Kočija se naglo zatrese i zaustavi. Scary razmaknu kožnatu zavjesu i skoči na zemlju. - Dodaj mi svežanj - naredi Mattu i s njegovom pomoći uprti na leđa mladu ženu. Željno pogleda oko sebe. Pred očima joj se pružala pustolina, s gomilama kamenja, s jednom razrušenom kućerinom koje je zid bio ožbukan i pocrnio, pa štura jedna šikara, podalje šuma... Gospode Bože, ti me jedino možeš zaštititi. Scary i Matt pođoše zajedno prema kućerini, gurnuše nogom vrata, ili točnije, četiri sagnjile daske koje su služile kao vrata. - Hej, Same, ostani napolju i dobro otvori oči! - doviknu Scary kočijašu koji je sišao sa svoga sjedišta. Bila je to krupna ljudina, riđokosa, po prilici istog stasa kao i Bigjack. Deborah ga je preko Scaryjeva ramena odmah primijetila jer je bio u livreji Norlandovih. - Jadni moj Jack, ubili su ga - pomisli ona prepoznavši odjeću svoga vjernog sluge. Oči je nisu varale. Još jučer je hvalila Bigjacka zbog prekrasnog, pera koje je resilo njegovu kapu, a sada je ta ista kapa s perom


bila na glavi lažnog kočijaša. Nije imala vremena da o tome više razmišlja jer ju je Scarv grubo spustio na goli pod. - Sad ćemo se mi smijati, ljepotice moja! - reče on. Dva su razbojnika pohotnim pogledom zirkala na zarobljenicu. Prvi je prišao Matt.  Osjećajući još na usnama slast poljubaca svoje ljubavnice, James Randolph je sa stubišne ograde zaljubljenim pogledom gledao kako se dražesna grimizna suknja spuštala niz stube i polako nestajala pod svodom. Uskoro se vidjela samo crvena točka i čulo lupkanje malih potpetica. James je stajao na stubišnom odmorištu zamišljen, ispunjen nježnošću, kad je čuo bijesno lajanje koje je dopiralo iz daljine. Napeo je uši. Zašto kujica tako bijesno laje? Da nije Deborah imala kakav neugodan susret? Posljednjih dana je on susretao osobe koje su imale zlikovački izgled koji je odudarao od sredine gdje se nalazio Jamesov stan. Grom i pakao! I on pojuri niz stube. Kad je stigao u prizemlje, lajanje je prestalo, samo je čuo slabo kevkanje. James je trkom prešao trijem i zabrinuto pogledao oko sebe. Ulica je bila pusta. Jedna kočija, i to kočija Deborah, brzo je odmicala. Pogledao je bolje. U jednom prljavom potoku koji je otjecao s jednog gradilišta, dvije kuće dalje od Morton Housea, ležala je neka životinjica. Psiha! James pohita. Kujica je tiho kmečala. Uze je oprezno u naručje i sav se namrgodi. Što ovo znači? Nešto se sumnjivo događa! Deborah ne bi nikada napustila svoju kujicu. Brzo se odlučio. Glasno je dozvao vratara koji je istrčao iz svoga stana duboko se klanjajući, predao mu Psihu, odvezao konja i izjašio. U trenutku kad je kočija, prolazeći kroz Charter House Street, skrenula prema Cambridgeu, James je sustiže. Upravo je htio zazvati mladu ženu kad je sa strane primijetio kočijaša. To nije bio Bigjack, ali ni sluga Norlandovih. Potegne uzde, zadrža konja održavajući ipak izvjesnu udaljenost od kočije i stade brzo razmišljati. Zašto, do đavola, ta promjena kočijaša, smjer puta prema Drury Laneu? Da nije grof otkrio njihovu vezu te iznenadio ženu? To mu se učinilo vjerojatnim. Ako je tako, bilo je najbolje da se za sada ne pokazuje jer nije znao kakav je stav zauzela Deborah. Međutim, nije namjeravao da je pusti samu sve dok se ta zagonetka ne riješi. Razboritost mu je nalagala da kočiju prati izdaleka. Kad ona stigne na odredište, ma gdje bilo, on će to primijetiti. Usporio je hod savladavajući koliko je mogao uznemirenost. Stigoše do vrata Cambridgea. Kočija se sporo kretala. To je bilo vrijeme kad su se povrćari vraćali u selo; jedni su bili zadovoljni svojom zaradom pa su veselo mahali rukama, srdačno se smijali zazivajući svoje drugove, pucketajući bičem i tjerajući prazna kola. Drugi su se pokunjeno vraćali sa svojim neprodatim uvelim povrćem, a oko njih se okupljala gomila dječaka koji su dobacivali neslane šale, penjali se na kola i krali ono što su izbirljivi kupci ostavili. Odjednom se promet zakrčio.


Dva vola, koja su bila upregnuta u teške teretne dvokolice, zaustaviše se na mjestu gledajući svojim velikim, krupnim očima u zemlju. Ni kletve, ni udarci prutom nisu pomagali. Volovi nikako da se maknu. Njihov vlasnik, ljutit, znojav, derući se iz svega glasa, skoči sa svoga mjesta i nasrnu na svoje životinje s podignutim prutom. Pod izlikom da mu pomognu, ali više zato da se zabave, drugi seljaci napustiše svoja kola, okupiše se oko nesretnog vodiča; njima su se pridružila i dječurlija kričeći, te dangube koje su bile sretne što im se pružila takva prilika, pa nekoliko zanatlija koji su izišli iz svojih baraka, jer ih je izmamila buka. Svi su se oni razmetali svojim savjetima. U toj vašarskoj gužvi pojaviše se i boce s pićem koje su išle od ruke do ruku, pa nekoliko slobodnih djevojaka koje su razgoljenih grudi mamile muškarce u želji da zarade nekoliko novčića na brzinu iza kakvih vrata, ili da se svojim spretnim rukama lako domognu kakve novčarke. Ukratko, ulica je u tren oka bila zakrčena. Kočija je izmakla. Kad je James, pošto je uspio da se izvuče iz te gužve, stigao na put za Cambridge iscrpljenih živaca, nigdje nije bilo traga Deborah.  Zapovjedničkim pokretom Scctry zadrža svoga ortaka. - Čekaj malo, magarčino. Znam da ti se uspalila stražnjica, ali ja imam svojih načela. S jednom damom treba postupati obazrivo i nježno. Najprije joj treba odstraniti tu krpetinu iz usta, kako bi mogla malo popričati. - Odjednom si postao otmjen - progunđa Matt. Scary ga prijateljski lupnu.- Budalino jedna! Ti nisi profinjen, kako bi rekla otmjena dvorska gospoda, treba sve znati... Otkad juriš za kurvama, ti znaš samo za njihovu dernjavu, pa te to još više uzbuđuje! Šaleći se sagnu se prema Deborah i izvadi joj krpu iz usta. Mlada se žena suzdrža da ne zastenje. Lice njezina otmičara bilo je sasvim blizu nje, jedna crna njuška izrovana brazgotinama, jeziva i gruba, iz koje je izbijala neka iskonska surovost. Deborah, kao skamenjena, nije mogla odvojiti pogled od toga lica. On se cerekao. - Zar ti se zalijepio jezik? Sad se više ne razmećeš kao prije! Svojom dlakavom ručetinom dohvatio joj je svilenu bluzu. Stid i bijes zahvatiše Deborah. U tili čas ona se trgnu iz svoje obamrlosti u koju je upala zbog straha. - Ne dirajte me, svinjo jedna! - kriknu ona s odvratnošću - i odmah nadoda: Imam jedan prijedlog. Scary se uspravi. - Vidi ti nje! Milostiva gospođa opet se pogospodila - rugao se on. - A gdje ti misliš da se nalaziš, draga djevojko? Hej, nemoj se šaliti! Pogledala je oko sebe. Ležala je na zbijenoj zemlji, punoj smeća; malo podalje od njezine glave nekoliko razbijenih sanduka; na prozoru je visila jedna stara krpetina, a nad njom ova dvojica lakrdijaša... U ovakvoj situaciji nije se moglo ni pomisliti na bijeg. Njezin spas zavisio je samo od potkupljivosti ovih grubijana.


- Čekaju vas obadvojicu vješala - hladno im reče - prije ili kasnije, da znate! Ako me pustite, ja ću šutjeti i dobit ćete dvostruko od onoga što vam je obećano. - Oho! Lijepo si ti to smislila u toj maloj glavici! A što ćemo s gazdom? Ako se vratimo praznih ruku, čeka nas neobičan blagoslov! - Ako vas bogato nagradim, možete napustiti London - živo će ona. - Što se tiče vašeg gazde - i mržnja joj prekri blijedo lice - ako mi kažete njegovo ime, obećajem vam da više neće moći nikome naškoditi! - Što te se tiče gazdino ime? Tko nam može dokazati da nas nećeš strpati u istu vreću s njime ako te pustimo? Deborah se ugrize za usne. Nije trebalo da to spominje. - Ako nemaš ništa drugo ponuditi osim toga, mogla si držati gubicu zatvorenu. Mislili smo da ćeš se pokazati ljubaznom, umiljatom, a kad tamo! Tako bi barem provela nekoliko ugodnih trenutaka prije nego odeš na drugi svijet... - zluradost se ogledala na njegovu licu. - U tome bismo se sigurno sporazumjeli, je li Matt? Deborah je također gledala Matta. I on je bio odrpan, u smrdljivim prnjama, lica izbrazdana ožiljcima, neuredne plave kose, surova osmijeha koji je otkrivao nekoliko crnih konjanika... Za razliku od Scaryja, u njegovim žućkastim očima, titrao je bojažljiv, ustrašen izraz... možda će kod njega uspjeti? - Dajem vam stotinu funti. Stotinu! Pomislite, to je čitavo bogatstvo! Ohrabrio ju je bljesak u očima Mattovim, i ona gorljivo nastavi. - To je svakako bolje nego biti obješen, pa ako slušate nagovore ovog tipa ovdje, to ćete i doživjeti, i krvnik će vas obdariti posebnim poklonima koje sprema za bitange njegove vrste. Uostalom, tko vam jamči da će s vama podijeliti ono što mu je obećao njegov gazda? No, ne budite glupi! S jedne vas strane očekuju muke, vješala, a s druge bogatstvo, mogućnost da budete bogatiji nego što ste ikada sanjali. - Govorila je povišenim drhtavim glasom. - Ako ste i malo razumni, to ćete prihvatiti... Sto funti! Kunem vam se evanđeljem da vas neću prijaviti ako me vratite kući živu i zdravu. Dva su je bandita pažljivo slušala. Matt je nekoliko puta pokušavao da je prekine, ali ga je Scary prisilio da šuti držeći ga za rame. Kad je Deborah završila, obojicu je obuzeo silan, nezadrživ smijeh. Pred svojom zbunjenom žrtvom, oni su se udarali šakama, tapšali po ramenima, držali rukama za trbuh kao da će prsnuti od smijeha. Scary se prvi smirio. Obrisao je suze od smijeha i rukama odstranio slinu koja mu je curila iz nosa. - Gle, ona bi htjela kući! Još jedna ovakva šala i ova će me lupežica dotući! - Tako je! - reče Matt uvjerljivo, jer se osjećao krivim što je maloprije bio popustio. - Mi gubimo uzalud svoje vrijeme! Ja ću prvi udesiti ovu kurvu, i to odmah! - Stoj, bratac dragi! - i Scary stade između bandita i mlade žene. - Zašto bi ti morao biti prvi? - Pa ti si mi to obećao u kolima. Zar hoćeš da me sada izvrdaš, je li? - uzvrati mu Matt bijesno. - Šuti, ne brbljaj! Imat ćeš je, ne boj se. Ali, hoću da sve to bude pravilno. Izaberimo kockom tko će biti prvi, pa da ne bude ljubomore. Tko dobije, taj će prvi prokrčiti put... Slažeš li se? Tako se svinjske krvi ne napio!


- Scary potraži u svome ogrtaču kocke i izvadi dvije. - Biraj! Možeš biti siguran da su ispravne! Unatoč njegovu uvjeravanju, Matt ih uze u ruke i pogleda ih ispitljivo i zadovoljno ih baci. - Osam - poviknu uspravivši se. Scary uze kocke i stade ih dugo tresti u ruci i onda ih baci. Uzbudljivo je pogledao. - Jedanaest - slavodobitno uzviknu. Stavi kocke u džep i ustade. Deborah je užasnuto gledala kako se približava. Sad joj više nije bilo spasa i sva je protrnula od straha. Nije se toliko bojala smrti koliko sramotnog nasilja što su joj ga ova dvojica grubijana pripremala. Gospode, smiluj mi se! Sva je ustreptala kao trepetljika... On se približavao! Tada ga stade moliti i proklinjati... salijećući ga molbama kao da je na samrti. Scary je uhvati za noge i nemilosrdno je povuče na sredinu sobe. Ona kriknu. - Samo ti viči, ljepotice, prilika ti neće uzmanjkati. Ne mareći više za njezino vikanje, stade joj divljački kidati haljinu. Kad je pocijepao gornju haljinu, isto je učinio i sa podsuknjom. Sad je ostala u samom stezniku koji je bio čvrst poput oklopa. Dobacujući bestidne riječi Mattu, koji je iskolačenim očima, slineći od požude, pratio svaki pokret, Scary izvuče bodež iza pojasa i spretnim pokretom raspori steznik od vrha do dna. Steznik se rastvori i otkri čipkasto rublje. Bludna pohota ovlada čovjekom. Drhtavom rukom dohvati fino rublje i rascijepa ga... ukaza se bijeli, meki, nježni ispupčeni trbuh mlade žene. On se uspravi, oči mu zakriješiše uživajući u prizoru i gledajući krasno lice Deborah, ukočeno od užasa, njezinu golu ljepotu, izazovnu unatoč grčevitim trzajima koji su tresli njezino tijelo. Scary se psujući oslobodi svoga ogrtača, grozničavo skide hlače i svali se na nju unatoč njezinom slabom otimanju i pohotno je gledajući stade joj rastavljati čvrsto stegnuta bedra kako bi je obljubio... Deborah je jezivo kričala. Kao odgovor razliježe se snažan prasak. Četiri daske na ulazu poletješe na sve strane kao da ih je rasprsla strašna eksplozija. Gologlav, divljeg izgleda, bez prsluka, upade unutra James Randolph. - Deborah! Što su s vama učinili? - uzviknu on bijesno i jednim pogledom obuhvati prizor. Matt skoči da dohvati mač, ali nije stigao jer ga je James proburazio svojim mačem. - Pazite se, James, za boga miloga! Scary se podigao. S bodežom u ruci, posrćući, on se približavao mladom čovjeku. Smetala mu je razdrljena odjeća. Kako se mogao boriti u dugim gaćama koje su mu padale sve do peta protiv spretnog i razjarenog Jamesa! Svaki mu je udarac promašio. Spretnim udarcem James mu izbi bodež iz ruke, pogodi ga u grudi i razbojnik pade na zemlju.


- Ne! Nemojte ga ubiti! - odlučnim glasom zadrža Deborah Jamesa kad mu je htio presjeći grlo. - Htjela bih doznati tko im je gazda. Pustivši ranjenika koji je muklo jecao, pođe mladoj ženi, presiječe joj veze i strasno je zagrli. - Mila moja, ljubljena! Kako se osjećate? Što su vam učinili ti bijednici? Deborah se stade jezivo smijati. - Ako mislite da su me silovali, to nisu učinili, hvala Bogu, jer ste došli u pravi čas! - Ona se oslobodila njegova zagrljaja i stala trljati bolne ruke. - James, dajte mi vašu košulju, molim vas. Ne izgledam baš pristojno - i ona se ponovo stala cerekati oblačeći košulju - a sada mi recite koje vas je čudo dovelo ovamo? James joj je u nekoliko riječi ispričao kako je naišao na Psihu i odlučio da prati kočiju. Psiha! Deborah kratko zajeca. Kad pomisli da joj je kujica spasila život... više nego život! - Što ste učinili, James, kad ste izgubili s vida kočiju? - Raspitivao sam se kod seljaka koji su se vraćali svojim kolima, ali su te životinje krenule prijekim putem i namučio sam se dok sam vas pronašao - i on stisne zube. - Bože, kad pomislim da je malo trebalo pa da... - Molim vas da o tome ne govorimo - naglo ga prekide. - Glavno je, mili moj, da ste došli! Što je s kočijašem, James? Zatekao sam ga kako prisluškuje svoje ortake. Premlatio sam ga, i on leži napolju. Ali, do đavola! Objasnite mi, draga, što sve ovo znači? Tada mu ona odriješitim glasom, usplamtjela pogleda, podrobno ispriča gadan doživljaj. - A sada bih htjela - završi ona - doznati ime onoga koji je sve ovo pripremio. Makar me stajalo života, neću imati mira dotle dok on bude na životu. Ona je hodala po prostoriji blijeda i stisnutih šaka. James, potresen, nježno joj dodirnu rame. - Deborah, umirite se, mila moja. Opasnost je prošla. Ja sam ovdje i pustite meni da vodim brigu o osveti! To je posao muškarca, a ne vas. Ona je nekoliko puta odmahnula glavom, a duga joj kosa padala po licu. - Ne, James! Vjerujte mi, ja sam stekla iskustvo i više me nitko neće tako lako iznenaditi, ali ću se ipak, tako mi Boga, osvetiti. Radi se o pitanju časti, o vlastitoj ličnosti! - Ona prijeđe rukom preko lica... - Žedna sam. Možda ta gamad imaju uza se koju bocu... - Deborah, ne mislite na to! To je sigurno kakva smrdljiva mješavina... - E pa dobro! U kakvom sam stanju, dobro bi mi i to došlo! Slušajte! Vežite čvrsto toga gada, jer ima dosta toga da nam kaže i ja vam kažem da će nam reći! - izjavi ona škrgućući zubima. - Pretražit ću džepove ovoga ovdje da slučajno nema... Sagnula se nad Matta koji je bio skvrčen kao kakav prepolovljeni pajac u mlaci krvi i stala pretraživati s gađenjem prljave džepove... Pronašla je jednu čuturicu, otčepila je i žudno otpila žestoku tekućinu koja joj je palila utrobu. Osjećala se sada malo bolje. U glavi joj se vrtjelo, osjećala je neku muku u srcu, ali je prestalo ono nezadrživo sramotno drhtanje! Jadni James! Da li je bio svjestan toga da su se njoj, nakon preživljenih strahota, i sram i sve te prefinjenosti činile


nepotrebnim, smiješnim, suvišnim luksuzom... da je ona bila na sve neosjetljiva, da, na sve! osim na pogubnu mržnju koja je u njoj plamtjela. Deborah zabaci glavu natrag, duboko uzdahne i pođe prema Scaryju s Jamesovom košuljom na sebi, koja joj je lepršala na golim bedrima. - James! Dajte mi vaš bodež, - zamoli ga ona - ja ću pripaziti na ovoga ovdje. Odvucite kočijaša u šikaru, ne bi bilo dobro da se osvijesti i uzbuni druge. Pratila ga je pogledom. Nije trebalo da čuje izjavu Scaryjevu. Ako je riječ o Basiliju, to je bila tajna koju nije htjela dijeliti bilo s kime. Prišla je ranjeniku. Ležao je prislonjen na sanduk za koji je bio vezan istim onim konopcem kojim je ona bila vezana. Teško je disao i crvena mrlja krvi sve se više širila na njegovoj košulji. - Hajde, govori! - reče mu ona hladno. - Nemaš više što izgubiti, samo ćeš izbjeći suvišne muke... Tko je tvoj gazda? Umjesto odgovora on izazovno pijunu i krvavi ispljuvak pade pokraj nje. Deborah mu zaprijeti bodežom. - Govori, ili ćeš se, kunem ti se, pokajati. Zar misliš, prokleto pseto, da ću imati ikakve samilosti prema tebi? Hoću ime tvoga gospodara. Ako mi ga ne kažeš, zabit ću ti bodež u tu gadnu rupu na grudima. Šutio je. Ona stisnu zube i polako spusti oštricu...  - Učinilo mi se da čujem zapomaganje! Deborah, sve je u redu... James se prekide i jurnu. U jednom uglu, sagnuta, pridržavajući se za zid kao slijepac, Deborah je strašno povraćala grčeći se i tresući. - Deborah! - To nije ništa... obična mučnina!... Zaboga, pustite me! - mucala je ona štucajući. James dohvati bodež, obrisa ga i stavi u korice. Najzad se Deborah okrenula, blijeda, izgubljena pogleda, kao da je opčinjena kakvim užasnim viđenjem. Sva joj je košulja bila poprskana krvlju. - Deborah! Da niste ranjeni? Što vam je? - Ništa, kad vam kažem! Molim vas, ne pitajte me! Ona se odvoji od njega, obrisa lice komadom suknje koji joj je pružio i umornim pokretom ruke odstrani kovrče koje su joj pale na lice. James je primi za ruke. - Mila moja... Deborah! Čujte me! Treba da što brže odemo, ovdje niste sigurni. Ta kočijaška hulja je pobjegla pa može dovesti pojačanje i... - U redu, idemo. - Što ćemo s ovim? - i on pokaza Scaryja. - Ne brinite se, mrtav je! Ah, James, to je užasno! - izjavi ona prinoseći ruku grudima. - Sada znam tko je pripremio ovu zasjedu, tko je izradio svaku pojedinost, tko je sve ovo organizirao i ove ljude potplatio... Oh! Kad biste znali! Podlac! Pseto! - Tko je to? - James se nagonski uhvatio rukom za balčak svoga mača. Govorite, do đavola! Tko je?


- Grof. - Grof! - ponovi on zaprepašteno. - Zar takav gospodin može tako nisko pasti? Ali... zašto to? Ona slegnu ramenima. - I vi to pitate? Sigurno iz ljubomore. Što bi drugo i moglo biti? - Vaš muž, pa ljubomoran? Toliko ljubomoran da smisli takvu sramotu. To je nevjerojatno! Pa on ne pokazuje osobit interes za vas... - Zbog koga bi me drugog razloga, recite mi, uhodio od dana našeg vjenčanja, iz koje pobude, ako nije namjeravao da me ukloni? Njegov je plan bio lukav. Pošto bi me ovi lupeži zadavili, bili bi me odveli na neki osamljen put; tamo bi me pronašli obeščašćenu, opljačkanu, bez nakita, pored ispregnute kočije i leša jadnog Bigjacka. - Ona se gorko osmjehnu. Izvanredna prilika za suca! U vrijeme kada je okolina puna razbojnika, lako bi pronašao mogućnost da odmah utvrdi i izreče svoj sud: oružani napad! Moga bi muža sažaljevali i sve bi bilo u redu. Na nesreću za njega, događaji nisu tekli kako je on predvidio i sada će mi trostruko platiti za ovaj dan strave. Bože! Neću ga poštedjeti! - To je moje pravo! - žestoko uzviknu James. - Ja ću to izvesti - i nježno je prihvati za ruku. - Kako ste mogli i pomisliti da ću vas pustiti samu da se razračunavate s tim... Ne! Odvest ću vas u Morton House, a onda ću ja obračunati s Norlandom! - James, suvišno je da to tražite od mene. Gubimo dragocjeno vrijeme. Ja sam donijela odluku i ja ću ga vlastitom rukom ubiti. - Ona zažmiri izbjegavajući njegov pogled... - Kad biste znali što sam sve pretrpjela, kakva poniženja doživjela od tog čovjeka... - A zašto mi to niste nikada rekli? Zašto? - Unatoč tome što se opirala, on je privuče k sebi duboko ganut bolnom pričom mlade žene... - Bijednik! Platit će mi za to! Ona ga polako odgurnu od sebe. - Eto! - reče ona gotovo ljutito. - Ništa niste shvatili. - A onda opet priđe Jamesu i zagrli ga. - To je obračun između njega i mene, razumijete li? uzviknu ona. - Osveta pripada meni i samo meni! Neću dopustiti nikome... nikome... I stade bijesno udarati svojim nježnim rukama po Jamesovim grudima. On je snažno zgrabi za ruke i svu je prodrma: - Prestanite, Deborah, prestanite, mala moja! Malo pomalo se umirila i u njezinim se očima ugasio luđački bijes koji joj je maločas pogled zamutio. - Draga, budite razumni i dobro razmislite... Osvetiti se! Ali to morate lukavo izvesti, što jednoj ženi, priznat ćete, nije baš lako. - Možda imate pravo - naglo će ona. - Ali onda pod jednim uvjetom! Izvest ćemo zajedno. Kad padne noć... iza konjušnica ima jedan ulaz kroz koji ćemo ući i iznenaditi grofa u njegovim odajama. - Ona se zlobno nasmija. - Kakvo divno iznenađenje za moga muža! A sada, James, odvedite me odavde, ja više ne mogu. On je čvrsto zagrli. - Ljubavi moja, dao bih život da vas oslobodim tih muka! Uze je u naručje, izađe iz kućerka i pođe prema kočiji. Sumrak se već hvatao.


30. Blijedi mjesečevi zraci osvjetljavali su obrise konjušnice. Dvije sjene kradomice šmugnuše kroz vrata koja zloslutno zaškripaše. Zrak je bio vlažan, zasićen mirisom sijena koji je dopirao iz konjušnica. Deborah je išla ispred Jamesa jer je gotovo napamet poznavala put kojim je toliko puta prošla. Svratili su u Morton House, gdje se Deborah okrijepila juhom, a James pošao u Charing da joj nađe prikladnu haljinu. Donio je jednu kratku bluzu i suknju koju joj je posudila jedna sobarica. Okrijepljena i ohrabrena prolazila je između staja, držeći čvrsto među naborima svoje suknje pištolj koji je uzela prije nego je napustila Morton House, krasan primjerak oružja, obložen sedefom, koji joj je James poklonio prije nekoliko dana. Žurila se, grozničavo se žurila, goreći od želje da se nađe licem u lice s grofom, da uživa u njegovoj zaprepaštenosti, da se zlobno naruga njegovu razočaranju... jer je sigurno mislio da je ona već mrtva pa je preuzeo ulogu ucviljenog udovca. Svinja! Neka samo u tome uživa, ali neće za to imati vremena... Sve se dogodilo brzo, vrlo brzo, ali ne onako kako je ona zamišljala. Iznenada je iza sebe čula slab jecaj, a zatim mukli pad. Trgnu svoj pištolj i naglo se okrenu. Odjednom osjeti snažan udarac po ruci, pištolj joj ispadne i ona pade naprijed na neku meku i toplu hrpu. Gospode! Sva izvan sebe pipala je po mraku... i napipala!... slamu... svileno odijelo... nečije rame koje je dodirnula, prodrmala: - James, što se dogodilo? Odgovorite mi! Nije odgovarao, ležao je potrbuške, lica okrenuta prema zemlji, među stupovima, tijela nepomična. - James, molim vas, odgovorite mi. Oh, mili moj!... - Suvišno je, gospođo, da zovete svoga ljubavnika, ne čuje Vas! Deborah podiže glavu. - Vi! uzvikne ona užasnuta. - Ja, glavom, draga moja grofice. Mirno brišući svoj krvavi bodež grof se podrugljivo smijao: - Neizmjerno mi je žao što sam poremetio vaše bajne planove, ali morate priznati da mi nisu osobito odgovarali! Hajde, obrišite suze! Ne priliči vam to pred mužem, a ova mlada budala nije ih zaslužila. Hitro kao panter Deborah je skočila na grofa. Snažno je udari i odbaci od sebe. - Ovamo, Same! - uzviknu on. Nešto meko svali se na nju, nešto što ju je vuklo nazad, zaslijepilo, gušilo. Dvije snažne ruke podigoše je kao slamku i ona, napola zagušena, izgubi svijest. Grof dade znak spomenutom Samu. Njih dvojica nogama odstraniše slamu u sredini konjušnice i otkriše široka preklopna vrata na podu, koja su prikrivala stubište. Spustiše se tiho jedan iza drugoga. Krupni riđokosi Sam nosio je Deborah smotanu kao kakav svežanj u jednom pokrivaču.  Naglo se osvijestila kad su je polili kablom vode.


Otvorivši oči spazi grofa kako je slavodobitno promatra pri svjetlosti baklje. Tada joj u sjećanju iskrsnuše posljednji događaji... Matt... Scary... Kućerina... James. Iz grudi joj se ote jecaj. Htjela je nasrnuti na grofa, ali nije mogla jer je bila prikovana za zid. Ruke su joj bile u lancima koji su bili pričvršćeni za zid. - Gdje sam? Što ovo znači? - bijesno je vikala tresući lancima. Pogled joj pade na četiri gola i vlažni zida, na goli pod i uska vrata s rešetkama... podrum, tamnička ćelija! Bože, gdje su je to doveli! - Zar to nije najzgodnije mjesto da riješimo naše sitne bračne prepirke? podrugljivo će grof. - To ipak moramo raspraviti u četiri oka, pa mi dopustite da otpustim ovog čestitog momka. Evo ti i odlazi! - i baci kesu s desne strane Deborah. Iskrsnu iz mraka jedan čovjek. Bio je to lažni kočijaš u livreji Bigjackovoj. - Eh, vidim da niste zaboravili tog vjernog slugu! Nije pobjegao, kako ste vi u svojoj ludoj glavi mislili, nego je prisluškivao vaše razgovore i došao na vrijeme da me obavijesti. To je zaista vrlo velika nesmotrenost, draga moja, ali vam ipak zahvaljujem na tome! - Zatim se ponovo obrati lažnom kočijašu: - Skloni leš, znam gdje ću te naći! - Kočijaš se naklonio i nestao izišavši na vrata. - Sad smo sami pa se možemo razgovarati o svojim poslovima. Dršćući ošinu ga pogledom. - Ne želim da s vama raspravljam. Ubijte me, ali me poštedite od vašeg brbljanja. I suviše vas dobro poznam, pseto jedno, a da bih mogla slušati vaša sramotna naklapanja! - Bogamu! Kakvih li riječi iz tako lijepih usta! Ubit ću vas, budite sigurni, ali prije toga, htjeli ili ne htjeli, vi ćete me slušati. Pustite me da vas s uživanjem obavijestim o mužu koga ste olako prosudili. - Odmjeri je podrugljivo. - Glupa gusko! Mislite li da je meni stalo do vaših preljubničkih veza, i da su me vaše mladenačke ludorije s tim mladim šašavcem Randolphom i s lijepim Belghamom natjerale da vas kaznim? To bi značilo davati vam i suviše važnosti. Vi ste me razočarali, draga, smatrao sam vas preprednijom, oštroumnijom... Istina, vi ste iz one sredine - reče on prezrivo - gdje se sve svodi na osjećajnu stranu. Ali, mala bludnice, meni je žao što vas moram razočarati, neću vas ja ukloniti zato što ste pogazili bračnu vjernost. Ja sam se već odavno odlučio na to, da budem točniji, još onoga dana kad je prošle godine došao kraljičin vjesnik da mi predloži sramotnu trgovinu, ono cjenkanje koje vam je dobro poznato... Govorio je šećući ispred mlade žene koja je šutjela sva zadihana. - Meni, grofu od Norlanda, potomku jedne od najstarijih engleskih porodica, ta se Nezakonita usudila predložiti neravnopravan brak koji ponizuje, i to sa ženom koja ne pripada čak ni gornjim slojevima građanstva! Zar da imam nasljednika u čijim žilama teče pučanska krv, niskog porijekla, bez prošlosti i slave? Iz razloga koji se vas ne tiču i pošto sam ih zrelo odvagnuo, ja nisam ni prihvatio taj ugovor, već sam u sebi dodao jednu klauzulu bez koje se, razumijete li, nikad s vama ne bih vjenčao: treba ubiti ovu bračnu družicu, i to nekažnjivo, čim se za to ukaže zgodna prilika. Prekide govor i stade je promatrati skrstivši ruke na leđima. - Vidite da vaša osoba u svemu ovome ima malo udjela. Ja bih donio istu odluku da je i koja druga bila posrijedi. - Vi ste čudovište! - dobaci mu ona s mržnjom. - Što ste učinili s Bigjackom?


- Dosta je tih fraza! Što se tiče vašeg sluge, ne brinite, mirno počiva u kakvom jarku. Nastavimo radije ovo izlaganje, koje vas, zakleo bih se, počinje zanimati. - Zadovoljno se osmjehnu. - Kad biste samo znali koliko mi je strpljenja, snage, trebalo da otrpim vašu uobraženost, kako bih pred svijetom mogao igrati ulogu brižnoga muža koji se ponosi svojom mladom ženom, kako bih mogao odoljeti napasti da vam zavrnem vratom svaki put kad smo se ljubazno razgovarali... Bogamu, to nije bilo lako, mada je bilo potrebno! Pustio sam vremenu da radi za mene, pažljivo proučavao vaše navike, odgađao svoj naum kako bih našao najpogodniji način koji neće izazvati sumnju... - To znači - uzviknu Deborah - da je i onaj događaj pred konjušnicom, kad je pao kamen, također vaše djelo! On se podrugljivo nakloni. - Pogodili ste, to sam bio ja! Na žalost, toga dana sudbina vam je bila sklona i nisam uspio! Pa kada smo sada tako povjerljivi i iskreni, priznat ću vam da sam pokušao upotrijebiti neki prah, a da to niste ni primijetili, neki prah koji mi je pred nekoliko godina donio jedan prijatelj iz Firence. Pomiješan s vašim ličilom za vjeđe, morao je izazvati djelotvoran učinak, kratku agoniju, ali!... - i on slegnu ramenima, - sastav toga praha sigurno je pogrešan jer nije djelovao. Sjetila se Jamesa i njegovih pilula! Što bi bilo bez toga! Deborah stegnu zube. Čemu mu je služio taj mudar oprez? Ili sada ili prije ta bi mu iznenadna smrt bila mnogo blaža! - Isto tako u Gladhurstu - mirno nadoveza grof. - Pružila se zgodna prilika. Da nije bilo tog zvekana Randolpha, vi biste se utopili i ja bih se zauvijek oslobodio vaše prisutnosti. Ali je tom prilikom nestao i plod naše veze, pa je moj neuspjeh bio znatno ublažen. Napola sam uspio! Da se razumijemo, ni za čitav svijet ne bih dao svoje ime tom malom prostaku, osim da ga zadavim vlastitim rukama u času rođenja! - Neugodno mi je, gospodine, što vam moram upadati u riječ - presiječe ga ona s mržnjom. - Kod tolike iskrenosti, bilo bi neprilično s moje strane da vam ne uzvratim istom mjerom. Priznat ću vam da to dijete koje se imalo roditi nije bilo vaše... Zar mislite da bih ja rado sačuvala taj dokaz naših odvratnih obljuba i poželjela dijete slično vama? Već je dugo otkad vas se gnušam! To vam mogu sada u lice reći. Kao muž bili ste, strogo uzevši, podnošljiv, ali kao muškarac, dragi grofe, izazivali ste u meni mučninu! Nagnula se naprijed dobazujući mu u lice riječ po riječ: - Da, varala sam vas, nasamarila, učinila rogonjom s osobitim užitkom, i, budite pošteni prema sebi, koliko god vi izigravali najveću ravnodušnost, to vam se ne može dopasti, ako ništa drugo a ono zbog samoljublja! Molim vas - i ona ga ošinu pogledom - budite bar toliko pristojni da me saslušate, a poslije činite što vam je drago, jer mi dugujete tu posljednju zadovoljštinu. - Ona je predahnula... - I ja sam, udajući se za vas, sklopila jednu pogodbu, koje sam se pošteno držala i nastojala da je održim sve do onoga dana kada ste me, tako reći na očigled posluge, izvrgli ruglu dovukavši pod isti krov jednu ženturinu u svoj krevet... Smatrala sam da će nam biti moguće naći pristojan, zajednički jezik, jer je svaki od nas u tom braku tražio svoju korist, a ja sam dobro znala kolika je bila vaša želja da opet dođete u prijestolnicu. Na žalost, ubrzo sam, po vašim postupcima, uočila svoju grešku, otkrila neizreciv prezir kojim ste popratili svaki moj i najmanji pokušaj, a sami ste mi nedavno, jedne večeri, otkrili svoje beščašče. Tada sam vas počela mrziti, i tada se počelo pretvarati


u odvratnost sve ono što je prije bilo na silu snošljivo, vaša beskrvna milovanja, vaše staračko tijelo, vaši čudovišno smiješni dodiri! Grof je, blijed u licu, zakoraknuo prema njoj podignuvši ruke, ali je Deborah, opsjednuta mržnjom malo za to marila. Kako joj se smrt bližila, htjela je zadovoljiti posljednju svoju želju: pokazati gađenje toj gordoj svinji! - Da, mrzila sam vas - ponavljala je ona - ali to se ne može usporediti s onim što danas osjećam prema vama. Da ste prokleti, grofe, prokleti zbog... - Nije dovršila jer joj je grof rukama stegao grlo. Odmah je popustio s đavolskim osmijehom: - Bogamu! Toliko ste drski da sam umalo izgubio hladnokrvnost! Bila bi poklonjena milost kad bih vam priuštio brzu smrt! Radije ću vam dati nekoliko trenutaka da sami razmišljate o svojim grijesima i svojim ludorijama. To će biti spasonosno za vas i nitko neće ometati vaše razmatranje, jamčim vam! Podrumi su ispod konjušnice, nitko ih ne upotrebljava već dvadeset godina i tako su duboki da se neće čuti nijedan vaš krik. Imat ćete prilike za razmišljanje... da bi vam bdjenje bilo ugodnije, ispričat ću vam ukratko, prije nego odem, kako mislim da s vama završim... - A kraljica, gospodine! Jeste li na to mislili? Neće vam pokloniti život kad dozna što se sa mnom dogodilo. Njezina sam štićenica, ne zaboravite! - Zar me smatrate budalom? Može li mi ta pokvarena krivovjerka predbaciti nesretan slučaj? To se svaki dan događa: kamen koji se odroni, utapanje, razbojstvo. To više nikoga ne može iznenaditi. Ne, ne! Pustit će me da u miru oplakujem nježnu suprugu koja je nesretno stradala, u miru, kako bih ostvario svoje davne planove, ali bez vaše neumjesne radoznalosti. Armada se priprema za napad na Englesku. Potrebno je da pri svome dolasku nađe sigurne prijatelje koji će otjerati Nasilnicu, uspostaviti pod svaku cijenu s njihovom pomoći pravu vjeru... to će biti osveta za sva poniženja koja mi je nametnula ta riđokosa đavolica - završi on žestoko. - Ubojico, izdajniče, vaši su zločini prevršili mjeru! - hladno izjavi Deborah. Sada se osjećala čudno ravnodušnom. Kocka je bila bačena, ona je izgubila... neopozivo. U njezinoj duši nije bilo ni straha, ni tjeskobe, ništa osim neizmjerne praznine i ravnodušnosti pred neminovnim činom njezine smrti. - Što se to vas tiče? - grubo odgovori grof. - Tko pita osuđenike za njihovo mišljenje? Vratimo se radije na stvar koja nas zanima, na vaš »nesretni slučaj« - naglašavao je tu riječ s osobitim zadovoljstvom - vaš nesretan slučaj neće ostaviti, kažem vam, nikakva traga. Morao sam ga na brzu ruku smisliti, ali mi se rješenje sviđa... Ove ste se večeri u vašoj ženskoj tvrdoglavosti, unatoč mojim izričitim preporukama, usudili približiti štenari; lakoumnošću koja obilježava mladost. Vi ste se malo previše približili... i ja vam ne moram govoriti za što su sve sposobne te dražesne male životinje! Svi ovdje znaju da vi volite noćne usamljene šetnje; sutra kada se utvrdi vaš nestanak i kad budu pretraživali park, otkriće ostatke u ograđenom prostoru i nesreća će sama po sebi biti očigledna. Tko će moći osporiti istinitost te izmišljene nesreće? Oči Deborah se zamagliše. - Ne, nemojte to! To je užasno! - Umirite se, draga - nastavio je on uživajući u djelovanju svojih riječi stvarnost će biti nešto drukčija. Mislili vi kako god o meni, ja ipak nisam krvoločan, ni divljak, i pomisao da bih vas živu mogao baciti psima samo bi povrijedila moju tankoćutnost. Ne, ja ću najprije ovdje s vama obračunati, a


onda vaš leš baciti psima koji će se pobrinuti da zbrišu svaki sumnjivi trag zločina... Rezultat će biti isti, ali se ipak nadam - i on se podrugljivo nasmija da ćete dolično ocijeniti moju blagost! A sada, s vašim dopuštanjem, mogu otići. Kad sluge budu zaspale, ja ću se vratiti i mi ćemo dokrajčiti jednu vezu koja me muči već od trenutka kad sam je sklopio. Klanjam vam se, gospođo! Duboko se nakloni i dohvati baklju... - Čekajte časkom! Grof se okrenu prema Deborah. Na crnom zidu ocrtavala se bijela prilika, tako bijela kao da je isklesana od alabastra, koja ga je ukočeno gledala usijanim očima: - Ćini mi se gospodine, da se vi ljuto varate kad govorite o razlozima koji vas gone da me uništite. Voljela bih, prije nego umrem, ispraviti vašu grešku otpoče ona gordo. - Ako je vaš prvi poriv i smjerao na to da raskinete ovaj sramotan brak, vaš sadašnji bijes ima ljudskije obilježje, ali ne i plemenitije... Taj je bijes i razumljiv, ticao se on seljaka ili gospodina. Razmislite malo! Prekopajte malo po vašoj povrijeđenoj taštini, sjetite se odvratnosti koju sam osjećala pri vašem dodiru, vaših bijesnih ispada zbog mojih odbijanja, vaših dugih razmišljanja o užicima koje su imali drugi, mlađi, u ljubavi sa mnom; ljepši, iskusniji u ljubavnim stvarima, koji su me u zanos dovodili, sjetite se svih tih dragih sjećanja koja su uljepšala naš brak, pa ćete lako shvatiti da su to pravi razlozi zbog kojih želite moju smrt... Stisnutih zuba slušao je on do kraja njezine riječi. - Bila sam vaša žena, pa me barem u tome ne možete obmanjivati! Muškarac kakav ste vi, gospodine, rob svojih seksualnih prohtjeva, a nikako hladna osoba s krutim moralom kakvim se pokazujete, takav je muškarac vrlo osjetljiv na svoju muškost, osjetljiviji nego na išto drugo, ma koliko to drugo bilo uzvišenije... Da sam bila malo lukavija, podatnija prema vašim željama, da sam se mogla pretvarati, izigravati ženu koja uživa u ljubavnom dodiru s vama, da sam se kratko rečeno, ponašala kao bludnica, vi biste se sigurno odrekli svojih predrasuda i iznimnosti svoje plemićke krvi pretpostavili užitke moga tijela, toj krvi koja se nije baš najbolje pokazala? Razmišljajte malo pažljivije o svemu tome, pa ćete vidjeti kako će odgovor na to ugodno ispuniti vaše udovištvo. A naročito nemojte jedno zaboraviti - završi ona drhtavim glasom - više volim smrt od gnusnog zadovoljstva i više volim ono nekoliko trenutaka zanosnog užitka sa svojim ljubavnicima nego čitav ovaj bljutavi život što sam ga provela s vama! Ponosno i izazovno uspravi glavu i zašuti! Na blijedom grofovom licu, u njegovu izgubljenu pogledu, ogledala se neumoljiva okrutnost pomiješana s nekom vrstom straha. - Bogamu! Vi se još usuđujete da me uvredljivo i s prezirom napadate, bestidna kujo! - mucao je on. Podiže baklju mjereći dugim pogledom mladu ženu, njezino prekrasno lice izmučeno patnjama, njeno divno tijelo čiji su se oblici još više isticali u mokroj haljini. Grof naglo napusti ćeliju. - Ostaje vam samo jedan sat na raspolaganju - uzviknu on s izlaza - molite se, gospođo! To vam je jedina utjeha!


31. Ostala je u potpunoj tami. U vlažnoj tišini podzemne ćelije čulo se samo šuškanje miševa. Svuda samo duboka, prijeteća tišina i crni ponor mraka. Ramena Deborah polako popustiše. Sada nije trebalo ni prkositi, ni goropaditi se, a ni riječima se razmetati. Napustila ju je sasvim srčanost koju je poticala grofova prisutnost. U očaju stala se grčevito trzati u lancima. Ne! Nije htjela umrijeti! To je bilo nepravedno. Ne umire se s osamnaest godina kad si lijepa i kad ti krv vrije u žilama. Osamnaest godina! Tek je počela živjeti, a već je morala umrijeti... dok je pred njom ostajao čitav život pun nepoznatih užitaka i radosti koje neće nikad više okusiti! Koliko je ostajalo još drugih koje je već okusila, a koji su se u njezinom tužnom sjećanju navraćali, užici jednostavni, a tako dragocjeni u sadašnjem trenutku: procvala trešnja u proljetnom raskošju, čar rascvalih ruža, čist i mirisav zrak prirode, duga jahanja kad duboko upijaš zrak i osjećaš se sretnim... Sve su to bili neizrecivi užici i još mnogi drugi, kojih se nije dovoljno nauživala, pored kojih je bezbrižno prolazila, smatrajući ih običnim, svakidašnjim, a sada se očajnoborila da dočara njihovu prisutnost, njihov dah, ne dopuštajući svojim mislima da se okrenu drugima, nedostižnima, jer je osjećala da bi to na nju pogubno djelovalo u trenutku kad su je snage napuštale. Nije smjela misliti na vedro lice Bigjackovo, ni na njegovu privrženost, na malu Psihu, svoju dragu kujicu, koju je pronašla maloprije u Morton Houseu, nakon što se izvukla iz nezgodne situacije u kojoj je pretrpjela više straha nego štete, i koja sigurno čeka na brokatnom pokrivaču nju i Jamesa okrenuta prema vratima. Glava joj klonula na grudi. Iz grudi joj se oteše grčeviti jecaji. Nije više pokušavala zadržati suze. Čemu? Budući da su joj trenuci odbrojeni i da nema mogućnosti oslobođenja, zašto se odupirati bolu, jedinoj utjehi koja joj je ostala? Craig! James! Više ih nikada neće vidjeti. Jedan je od njih pripadao, i to njezinom greškom, svijetu mrtvih, kome se ona približavala s užasom, drugi opet svijetu živih koji za manje od jednog sata neće više biti njezin. Craig! Ta divna prošlost, protkana ludom strašću, zauvijek je izgubljena kao i nježnost Jamesova... Slika mladog čovjeka iskrsnu joj pred očima. Učinilo joj se da čuje nježne riječi koje joj je često šaputao, pa je, i protiv svoje volje, uprla pogled u mračnu prazninu kao da će susresti njegov pogled koji joj je govorio o njihovoj beskrajnoj ljubavi, o ljubavi koja ga je ubila. Čitav splet sjećanja kovitlao se u njezinoj pomućenoj svijesti... lov u Gilfordu, kazalište, Whitehall, brodice na Temzi, pomalo podrugljiv i u isto vrijeme nježan osmijeh »doviđenja, dušo! Nakon kratkog puta opet ću biti uz vas«... pa zaštitničke ruke koje je strasno grle i radostan osmijeh »da li vam se sviđa ovaj ogrtač od samurovine? To je sitnica, zaista neznatna stvar, zlato moje. Vi ne znate da bih dao život za vas!« Ona zastenja kao ranjena životinja. Niz leđa joj poteče hladan znoj, osjećala ga je na grudima, čelu, u glavi joj je bučilo, a mrak joj je bio još mračniji, gušći, sa svih strana stezao, gutao... Noge joj odjednom klonuše i Deborah pade na koljena. Izgledala je kao mučenica sa raspetim rukama koje su pridržavali lanci.


Odjednom joj se istrgnu iz grudi divlji, iskonski jauk koji odjeknu kao samrtni pjev pod svodovima i zatim prestade. - Gospođice Deborah! Gospođice Deborah! Jeste li tu? U polusvjesnom stanju čula je korake kako se približavaju. - Gospođice Deborah! To sam ja, Bigjack! - uporno je zazivao njegov glas. Ne, ne! Neće dopustiti da je svlada halucinacija... ukoliko već nije u carstvu utvara! Pri toj pomisli sva se zgrčila i dah sustegla. - Gospođice Deborah! - glas je dolazio iz velike blizine. Možda...! Gospode, Bože pravedni i svemogući, daj mi, molim te, snage da odgovorim! Ona se uspravi teturajući. Slabo svjetlo prodiralo je kroz rešetkasti otvor vrata. - Tu sam - jedva izusti tako slabim glasom da je više bio nalik na uzdah nego na doziv u pomoć. Vrata škripnuše i pomaknuše na zarđalim šarkama. - Gospođice Deborah! Napokon sam vas pronašao! Bogu hvala! Pred njezinim zaslijepljenim očima iskrsnuo je Bigjack, blijed, smeten, sličan kakvoj nebeskoj prikazi, sa svijećom u ruci. - Priđi bliže, zaboga, još bliže! - molila je ona. Stala ga je grozničavo opipavati, dirala mu kosu, ruke, priljubila se uz njega. Ne, to nije bila utvara, već njezin vjerni sluga, glavom on, topao, živ, snažan! - Bigjack, dragi Bigjack! - ponavljala je ona neumorno, obuzeta bezgraničnom radošću, sa suzama u očima koje su tekle niz njezine blijede obraze... - Mislila sam da si mrtav! - govorila je ona smijući se i plačući u isto vrijeme. - Sve ću vam objasniti kasnije. Sada je najvažnije da vas spasim i izvedem odavde. - Gledao ju je s užasnutim pogledom. - Blagi Bože, u kakvom ste stanju! Ona ga je pustila i otrla suze šmrcajući. - Ne uznemiruj se... sve će biti dobro. Glavno je da me oslobodiš ovoga. - I pokaza mu lance kojima je bila sputana. On se sagnuo, pomno razgledao lance, zapor na njima, mučio se da oslobodi ruke mlade žene, podigao se sav smeten češući se po glavi. - Ništa ne mogu bez ključeva. Bože, grof je mogao svakoga trenutka stići! Usplahirena, ponovno uzbuđena do suza ona se trudila da svlada svoju stravu. - Slušaj - reče ona - pokušavajući svim snagama da prikupi svoje misli - ne preostaje ti ništa drugo nego otići do konjušnica, pronaći u radionici neku sjekiru, kliješta, ne znam ni sama što... bilo kakvo oruđe. Pogledaj, lanci su stari, zarđali i na pojedinim mjestima slabo drže. Ti si snažan pa ih možeš razbiti. Glavno je da ne budem više vezana za zid, a za kvake oko ruke kasnije ćemo se pobrinuti. Hajde, požuri. Svakog trenutka može prispjeti grof. - Razumijem, gospođice Deborah! Vi se nećete ljutiti, je li? Ja se odmah vraćam. - Vedro joj se osmjehne i iziđe. Ponovno ostade u mraku očekujući s tjeskobom i nadom njegov povratak. Koliko je vremena prošlo otkad je otišao? Trebalo mu je sigurno nekoliko minuta dok je došao do radionice! U grozničavom očekivanju grizla je ruke od nestrpljenja. Što radi tako dugo? Bože dragi! Kada samo pomisli da joj život ovisi o tom ubogom mladiću koji joj je bio neizmjerno odan, a tako je nespretan, tako...


Žurni koraci prekidoše njezino razmišljanje. Bigjack uđe mašući slavodobitno s dva oruđa. - Evo, našao sam. S ovim škarama i maljem zaista moram uspjeti... Samo mi, gospođice Deborah, nemojte zamjeriti, ja ću pokušati da stvar izvedem najbolje, ali se bojim da ću vas malo namučiti. - Ne vodi računa o meni kad znaš u kakvom sam položaju - reče ona gorko. Oslobodi me samo ovih prokletih okova. To je sve što od tebe tražim. On se dade na posao. Svaki udarac maljem bolno je odjekivao u tijelu Deborah, ruke su joj bile krvave i ona je stiskala zube da ne jaukne od bola. Najprije je bila oslobođena desna pa lijeva ruka. Bile su joj ukočene, teške, a oko ručnih zglobova ostao je željezni prsten na kome je visio komad otkinutog lanca. Nije joj bilo do toga stalo, glavno je da napusti ovu jezivu ćeliju, da iziđe na čisti zrak, da se osvježi, obnovi snage. Primi se rukama za Bigjackovu košulju, stade na prste i nježno ga poljubi u hrapavo lice. - Jednoga dana vratit ću ti milo za drago - obeća ona. - Ne spominjite to, gospođice Deborah. To nije važno, sad treba ići i to brzo. Meni se čini da vam Njegova Milost ne želi dobro, pa ne znam kamo ću vas odvesti. Da, zaista. Što da radi? U ovom zbrkanom, smetenom stanju imala je samo jedan cilj: pobjeći. Ali kamo, pitala se u muci? Svojoj tetki? Kraljici? Doći kao prosjakinja, preljubnica, gonjena opravdanim bijesom uvrijeđenog muža. Što će se dogoditi? Grof je bio član kuće lordova, velikaš, a ona sasvim beznačajna, pa će njegove riječi značiti više od njezinih, jer je Elizabeta neće zaštititi, to je dobro znala, kad je riječ o javnom skandalu... Misli su joj munjevito navirale. Malo pomalo vratila joj se hladnokrvnost, razbor... ali i mržnja. Ona, Deborah Mason, bila je osramoćena, u blato bačena, njezina ljubav s Jamesom otkrivena, izvrgnuta preziru krivnjom toga prokletog psa! Sjetila se leša mladog čovjeka kako leži na slami, sjetila se trenutaka strave, svih pretrpljenih poniženja i gorak joj osmijeh iskrivi lice. Trebalo bi sasvim izgubiti pamet, pretvoriti se u podlu kukavicu pa zaboraviti dug prema tome zločinačkom biću! - Dođi - reče ona odlučno - znam kamo ćemo. Posvijetli mi svijećom i pokaži put. Šutke prođoše kroz dug, mračan, hladan hodnik, gdje su bile ćelije slične njezinoj, popeše se uz nekoliko stepenica, uđoše u jedan drugi hodnik, a zatim nastaviše uskim stubištem koje je završavalo preklopnim vratima. Bigjack ih podiže. Bili su u konjušnici. - Jesi li ponio oružje? - Sto mu gromova, nisam. Sve su mi oteli oni lupeži! Nisam vam o tome ništa pričao... Nije ga slušala. Čvrstim korakom krenula je prema staji gdje ju je zatekao grof sa Jamesom. Tamo više nije bilo njegova leša. Svladavajući svoju tugu koja joj je obuzela srce, ona je kleknula i stala prekapati po stelji, razmećući slamu oko sebe. Bigjack je zaprepašteno


promatrao. U ogradi, baš prema njoj, stajao je krupan vranac i gledao. Deborah je najzad ustala, a njezina raščupana kosa bila je puna slame. Jednom je rukom odstranila slamu, a u drugoj je držala dugi pištolj. - Najzad sam ga pronašla - mrmljala je ona u sebi sa sumornim zadovoljstvom. - Ta je svinja bila toliko sigurna za svoju stvar da nije ni uzela ovaj moj pištolj. A sada odlazi! - reče ona Bigjacku. - Pođi u prostorije za služinčad i odmah lezi! - Što ćete s tim oružjem? - Prevrtao je uplašenim očima. - Ne mogu vas ostaviti samu! - Ako hoćeš da znaš - uzvrati Deborah nestrpljivo - ja imam nekih računa s Njegovom Milosti, pa ukoliko bude manje svjedoka, utoliko bolje. Učini mi uslugu i pođi! Ti si danas mnogo učinio, dragi moj Bigjack - reče mu ona blago. - Ne! Oprostite, neću vas poslušati. Kako je uopće moguće da tako nešto od mene tražite. Neću se maknuti makar vi naređivali! - U redu, dođi sa mnom. Otvori preklopna vrata i spustimo se dolje. Krenuše u obratnom pravcu. Kad prispješe na kraj stubišta, Deborah zaustavi slugu: - Tamo... - i pokaza mu jednu ćeliju nasuprot stubištu - tamo ćemo ga čekati... Bože dragi? Što ti je to? - Uhvati Bigjacka za košulju na kojoj se vidjela krvava mrlja. - Ti se ranjen! - usplahirila se ona. - Pustite to i nemojte se uznemirivati! Nije ništa ozbiljno. Udarac nožem koji mi je samo rebra okrznuo i ništa više! - O tome mi nisi ni riječi rekao! - Nisam jer su me čekale hitne stvari! To ću vam ukratko ispričati. Ona je pogledala oko sebe. - Stanimo u jedan ugao. Daj mi svijeću! - Ugasila je svijeću pažljivo osluškujući svaki šum. Bigjack otpoče svoju priču tihim glasom. - Danas poslije podne mirno sam prolazio kroz Furton Street. Znate, to je ona uličica koja izbija gotovo pred Morton House. Odjednom neka visoka protuha zaustavi kočiju usred ulice... Ako se sjećate, Furton Street uvijek je pust... U isto vrijeme spopadoše me odostrag dvojica i svališe sa sjedišta. Bože dragi! Kad se nađoh na zemlji, stadoh se rvati s njima, ali su bila trojica, gospođice Deborah - govorio je kao da se ispričava - jedan me je tresnuo nožem tako da sam vidio sve zvijezde! Mislio sam: svršio sam svoje. Sigurno bi me dotukli da nije jedan riđokosi među njima, koga sam već negdje vidio, poviknuo: »Dolazi straža, povucimo se, drugovi! Ovaj je dobio svoje, bježimo, neću da me uhvate!« Tada sam se, da oprostite, gospođice Deborah, onesvijestio! Kad sam se vratio k svijesti, već je bila noć. Bio sam gol golcat, ležao sam iza gomile smeća gdje su me bacile te bitange. - Jadni moj Bigjack! Što je bilo dalje? Pst! - odjednom se prenula - ne... valjda je miš... nastavi! - Dakle, ja sam se odvukao do Morton Housea - nadoveza Bigjack. - Vratar se časno ponio. Previo mi ranu, dao mi nešto da popijem... Da znate kako sam bio žedan! Kad sam se malo oporavio, on me stao pitati o svađi koja je izbila. Kakva »svađa«, mislio sam ja. Tada mi je on napričao svega i svačega... Kako je vaša kujica povrijeđena, kako je gospodin James otišao kao izbezumljen ovog popodneva, kako ste vi došli zajedno s njime i onda otišli »blijedi poput mrtvaca«, kako je to rekao. Meni se sve to učinilo čudnim... U to doba vi se niste nikada sastajali s gospodinom Jamesom. Stao sam razmišljati i gle!


odjednom mi sinulo i ja se sjetih gdje sam vidio tog riđokosog đavola... jedne nedjelje u Southwarku s vašim mužem, oprostite, s Njegovom Milosti, čak mi se učinilo... - Pst! Šuti... mislim da... Suspregnuše dah. - Opet miš - uzdahnu ona razočarano. - Ukratko, pomislio sam da se možda nešto ružno dogodilo u kući pa sam odlučio da brzo odem. Posudio sam od vratara njegovu staru košulju i onda sam se zaputio ulicama što sam brže mogao. Kad sam stigao u Drury Lane, oklijevao sam... da li da se pojavim ovako obučen pred gospodinom Fletchom, vi poznate našeg upravitelja, gospođice Deborah. Kako je prijazan, bio bi me izbacio kroz vrata... i ja vam ne bih mogao ništa ispričati... Ja sam se onda neopazice ušuljao, a onaj prokleti riđokosi stalno mi se motao po glavi. Dakle, prošao sam kroz konjušnice, otvorio mala vrata i odjednom ugledao jednu svijeću koja je iskrsnula iz poda! To me zaprepastilo! Sakrio sam se... i gle! Njegova Milost pojavila se kao utvara... istina, nikada on i nije izgledao baš ljubazno, ali je ovoga puta bio čudan. Nešto nije bilo u redu! Nikada nitko nije ulazio u ove podrume. Ni pet ni šest, siđoh odmah čim je otišao. Mislio sam da pravim gluposti. Tada sam začuo vaše povike i evo me kod vas! - Dobri moj Bigjack! - i uhvati ga u mraku za ruku - Lukavo si postupao. - Recite mi sada, gospođice Deborah, što se dogodilo? Gdje je gospodin James? - Poginuo je. Ubila ga je Njegova Milost - reče ona kratko. - Ispričat ću ti kasnije, sada ne mogu... Zašutješe. Odjednom Deborah dotaknu svoga prijatelja. - Slušaj! Čini mi se da čujem korake... ne miči se, i ne miješaj se ni u što, da ne pokvariš stvar. Začuše se odmjereni, brzi koraci iznad njihovih glava. Srce joj je snažno udaralo, brzo je disala, stisnula zube i sva se njezina snaga pretvorila u mržnju, koja joj je bila sigurna, budna, nesmiljena voditeljica, što će upravljati njezinom osvetničkom rukom. Stegla je pištolj, provjerila da li je oroz otkočen, naslonila ga na grudi i naciljala prema otvoru kroz koji je morao proći grof. Na stropu se pojavi svijetla točka. Ukazaše se najprije cipele od fine kože sa dijamantnim kopčama kojima je grof oprezno dodirnuo kamenu stepenicu, zatim noge, duge i mršave u dokoljenicama od ljubičaste svile, stegnute pod koljenima srebrnom trakom, pa crne baršunaste hlače sa svilenim obrubima... jedna stepenica... dvije stepenice... i najzad visoka prilika grofa koja se ocrtavala na zidu. Sa bakljom u ruci bio je savršena meta. Tri stepenice... četiri stepenice. Deborah je tiho izišla iz skrovišta. Stajala je prema njemu, ali je nije mogao primijetiti u mraku jer ga je smetala svjetlost baklje. - Grofe od Norlanda! - zazva ga ona snažnim glasom. On se trgnu, podiže malo baklju i maši se rukom za bodež. Ona munjevito opali. Prasak odjeknu podzemljem, razliježući se poput grmljavine od svoda do svoda. Miris praha ispunio je podrum.


Grof ispusti baklju koja je pala na zemlju, rukama se uhvati za grudi, zatetura i glavom tresnu na pod. Bigjack pojuri, podiže baklju i osvijetli grofovo tijelo. - Niste ga promašili! Oprostite, gospođice Deborah, htio sam reći da je Njegova Milost mrtva - izjavi on svečano. Dok je govorio, pažljivo je, iz navike, popravio čipkasti ovratnik na mrtvom grofu, otresao prašinu s grofova haljetka koji je bio rastrgan i uprljan krvlju povrh srca. - Što da radimo sada? Deborah ga nije čula. Nepomična, kao da je opčinjena, promatrala je pobijeđenog neprijatelja. Gledala je blijedo lice na kome se zauvijek zadržao izraz zaprepaštenosti, pa ugašen pogled koji je više neće prezirno promatrati i tijelo koje će odsad biti nemoćno. Gušila se od silnog uzbuđenja. Odjednom joj postade jasno da je ona odavno očekivala ovaj trenutak. U početku je osjećala divlju radost, a onda je njezinom dušom ovladao neizreciv mir. To što je učinila bilo je dobro i pravedno. Postupila je onako kako je morala, kako joj je nalagala njezina čast. Iz ovog čudnog stanja opčinjenosti prenuo je uznemiren Bigjackov glas: - Gospođice Deborah! Gospođice Deborah! Poslušajte me! Što da se radi? Jeste li mislili o tome? Bože, pa on ima pravo! Stekla je slobodu, spasila život, ali postoji i budućnost, a o svojoj budućnosti morala je sada misliti! - Pretraži džepove Njegove Milosti - reče ona pošto se pribrala. - Ključevi ovih lanaca moraju biti kod njega. - Mislim da je ovaj pravi - i on zadrža najmanji, a drugi baci na zemlju. Bio je to velik jednostavan ključ s kožnatim prstenom. Deborah odloži pištolj i pruži ruke. Začu se škrebetanje i teški željezni koluti spadoše na pod. Dodirujući polako krvave ogrebotine na rukama koje su ostale od željeznog koluta, mlada je žena razmišljala... Trebalo je pošto-poto ukloniti grofov leš. Ako ovaj zločin, izvršenje smrtne kazne, kako je ona u sebi mislila, ispane kao nesretan slučaj, onda će moći izigravati ucviljenu udovicu! Kako će to izvesti? Grozničavo stade pretraživati podrum i odjednom se lecnu. Nagazila je na drugi ključ, na onaj s kožnatim prstenom... uzela u ruke... prepoznala ga... bio je to ključ od štenare. - Bigjack, možeš li, unatoč rani, prenijeti Njegovu Milost. Pomoći ću ti, ali... - Pustite to meni, gospođice Deborah. Meni ne treba nitko. Svi su u mojoj porodici snažni ljudi! - i on se isprsi s bolnom grimasom. - Neće mi valjda ova ogrebotina smetati da ga ponesem. Hajdemo! - Evo me! - odsiječe Deborah. - Uzmi ovaj ključ koji otvara štenaru... Ne gledaj me tako! Nisam luda! Tamo ćeš odnijeti leš. Ima li boljeg mjesta, reci mi? Uostalom, Njegova je Milost jako voljela svoje životinje! - i ona se podrugljivo osmjehnu. - Moraš paziti da se ne približiš ogradi! Možeš slobodno do vrata koja su od teške hrastovine. Ona će te zaštititi, a onda preko njih baci leš u ograđen prostor među pse... oni će učiniti svoje! Dakle, možeš li? On kimnu potvrdno, ali se po njegovu pogledu vidjelo da je zaprepašten. - Ako te savjet bude pekla - nadoda ona nesmiljeno - sjeti se da je grof meni spremao takav svršetak!


- Dobro, dobro! Kad pomislim... - mucao je on... - na Njegovu Milost... meni je jasno da ga niste svim srcem voljeli. Računajte na me, gospođice Deborah, to je moja briga! - Hvala, dragi Bigjack - i pogleda ga pravo u oči - Učinio si mi veliku uslugu i bit ću ti do groba zahvalna. Bože dragi, a što ćemo s ključem? Baci i njega u štenaru, nemoj to zaboraviti, jesi li čuo? Njegova milost često se zatvarala zajedno sa psima. Ako hoćemo da nam plan uspije, prijeko je potrebno da ključ bude pokraj... pokraj njega. Tako će ljudi zaključiti da su psi u napadu bijesa rastrgli svoga gospodara... A sada hitro na posao! Bigjack je prebacio leš preko ramena, a Deborah uzela pištolj, baklju, Bigjackovu svijeću, lance, provjerila da li je sve u redu i prva pošla uz stubište. - Ovdje ćemo se rastati, gospođice Deborah! Vratite se - reče Bigjack kad su bili u konjušnici. Teško je disao, krupne kapi znoja tekle su mu niz lice. - Ne, čekat ću te! - Budite razumni! Niste mi potrebni. - Ako te iznenadi koji sluga? - Ja ću se sam lako izvući iz neprilike - odgovori on odlučno. - Uostalom, ja sam vaš kočijaš, pa imam pravo da švrljam po konjušnicama ako mi se to sviđa. Ali vi nikako, i to u ovo doba, s takvim izgledom, u takvom stanju. Zar ste sasvim izgubili zdrav razum? - Imaš pravo. Dobro je što misliš za nas oboje - prizna ona ponizno. - Kad sve bude gotovo, pođi odmah spavati. Ako te budu što pitali, ti ništa nisi vidio, ti ništa ne znaš - i stavi mu ruku na rame. - Sutra ćemo se pobrinuti za ranu, a za večeras stavi čist oblog od rakije i slušaj, Bigjack! Htjela sam ti reći... sve ovo što si danas za me učinio, nikada ti neću zaboraviti! Kradomice je zamakla iza drvoreda i trčući, posrćući stigla u dvorac Norlandovih. Ušla je preko terase, izmučena, klonula, prazne glave, drhtavih nogu i jedva se popela uz stepenice. Neka iskonska snaga u njoj tjerala je dalje ne dopuštajući joj da klone i da iscrpljena sklopi oči baš tu na stubištu. Pridržavajući se za zid, uz slabo svjetlo noćnih svjetiljaka, stigla je do svoje sobe, u kojoj je vladala tišina s prisnim ugođajem i širio opojan miris irisa. Bijele plahte na krevetu, meka strunjača izazvale su želju za mirom i odmorom. Nije legla, već je, poput mjesečarke, prišla prozoru. Rastvorila je spuštene zavjese: pogledala u hladnu noć. Park je počivao u smirenoj ljepoti osvijetljen blijedom mjesečinom. Izgubljena pogleda mlada je žena čekala. Odjednom noćnu tišinu proparaše snažni povici i bijesan lavež pasa. Ona muklo zastenja držeći se zavjese, a onda se bez svijesti sruši na pod.

32. Snažni udarci potresoše vrata. Noćna svježina vratila je k svijesti. Očekivala je te udarce. Bila je sasvim smetena, ali je nagon održanja bio jači. Ako ostane na podu ovako obučena, u haljinama koje nisu bile njezine, i s ovako uplašenim


izgledom, bolje bi bilo da se odmah preda londonskom krvniku! Krvnik! Ta joj se riječ duboko usjekla u pamet, svu je obuzela i natjerala je da ode u svoju rušnicu. Drhtavim pokretima odložila je suknju i bluzu, stavila ih na dno kovčega, sigurna da tamo neće posluga zaviriti. Zatim se umila hladnom vodom - to joj je bio za sada jedini lijek - obukla košulju, kućnu haljinu, zavukla se pod pokrivač grozničavo očekujući dalji razvoj događaja. Odjeknuše još jači udarci. Ustade sva u napetom očekivanju, stegnu oko sebe kućnu haljinu i jednim pogledom provjeri da li krevet izgleda kao da je na njemu prospavala mirnu noć. Krenu prema vratima stisnuvši zube. Otvorila ih je i sudarila se s upraviteljem dvorca.- Što sve ovo znači, Fletch? upita ga ona strogim glasom. - Kakav je to način, buditi me... - Vaša Milosti... Vaša Milosti... moj gospodar... Fletch, hladnokrvni, svemoćni Fletch, bio je blijed, u neurednoj livreji, razbarušene kose koja mu je padala na koščato lice. Slušajući ga kako muca, mlada se žena neobično ohrabrila. Prvi put se osjećala jača od njega. - Što se dogodilo? - reče ona nestrpljivo - Objasnite mi. - To je strašno... moj gospodar... - Bože dragi! Da nije grof bolestan? - Na žalost nije, gospođo... Dogodio se nesretan slučaj. Deborah se činilo kao da joj je s leđa pao težak teret. Ako Fletch, koji je već desetke godina živio u tijesnoj vezi s grofom, pretpostavlja nesretan slučaj, ona je spašena! Deborah ga dohvati za rukav. - Nesretan slučaj! Zaboga, Fletch, govorite! - Ti prokleti psi! Vjerojatno su pobješnjeli pa je Njegova Milost... - Ne! Užasno je kriknula, zateturala, oči sklopila... Malo slabosti ne bi bilo na odmet, i ona se pretvarala kao da će se onesvijestiti. Čudno se osjećala: bila je sasvim ravnodušna, hladna, izvan događaja... kao da je neka druga osoba na njezinu mjestu, pa govori umjesto nje, oponaša njezine pokrete - njezina dvojnica koja je napućuje što će činiti... Fletch ju je pridržavao, ona se odvoji od njega i nasloni na zid. - Pustite, to će proći... Što bi sada trebalo učiniti... plakati, čupati kosu? Ne bi mogla ni jedno ni drugo! Osim toga, Fletch nije bio bedak, pa izigravati očajnu ženu, izazvalo bi veću sumnju nego potpuna ravnodušnost. Ne! Treba odigrati ulogu žene dostojanstvene u bolu. Uzdahnula je duboko, zauzela novo držanje i rukom uhvatila Fletcha. - Gdje je Njegova Milost? Hoću da ga vidim. - Njegova Milost? Ali... - nije dovršio, pogledao je mladu ženu i naglo se odlučio... - Dođite, gospođo. Krenuše bez riječi kroz puste hodnike, siđoše niz glavno stubište i prijeđoše preko velike dvorane. Sva se posluga ovdje okupila kao uplašeno stado i razmakla se, držeći pognutu glavu, kad je prolazila njihova gospodarica. Među poslugom bio je i Bigjack. Prođoše preko terase... pokraj jezerca... dođoše na stazu.


Što je više ulazila u park, Deborah je osjećala kako je napuštaju snage i sigurnost. Ne, to je nemoguće! Proći ponovo istim putem, obnoviti jezivu stvarnost... U daljini se vidio krov konjušnice. Došlo joj je nekoliko puta da se vrati natrag, ali je pokraj nje bio Fletch koji je krišom motrio svaki njezin pokret... i ona je nastavila hodajući poput automata, spotičući se o kamenčiće na stazi, dok joj je u ušima šumilo, a srce ludo udaralo. Iziđoše na čistinu. Rano jutro, svježe i vedro, osjećalo se i u štenari. Svuda naokolo stajali su u krugu s dugim čakijama momci iz konjušnice. Fletch dohvati za ruku Deborah i polako je privede rešetkama. Primijetila je kroz nejasnu svjetlost kako iza ograde švrljaju sivi i riđasti psi... u sredini komad krvavoga rublja... i ništa više. Rešetke se stadoše kretati sve brže i brže kao golemi kavez koji se vrti, a iza njegovih rešetaka odvratne njuške psina... Jedan od njih zalaja... Sve joj se pred očima smračilo i ona nemoćno klonu u Fletchovo naručje.  Jedan napitak za jačanje, sat odmora, i liječnik, dobronamjeran čovjek, reče da Njezina Milost može vršiti svoje normalne obaveze. Njih je bilo sva sila i navirale su sa svih strana u kući i van kuće. Nadošlo je mnogo znanih i neznanih ljudi, dobrohotnih i pretvornih, radoznalih i osjetljivih, koji su joj izražavali iskreno ili lažno saučešće. Sutradan je bio sprovod. Posmrtni ostaci grofovi - pregršt kostiju i krpe rublja u teškom lijesu od ebanovine - bili su pokopani u grobnici Norlandovih sa svim dužnim počastima. Slijedećeg četvrtka izvršen je službeni popis sviju pokojnikovih dobara i otvaranje njegove oporuke... zapravo, nacrt oporuke u kojoj su naznačene sitne svote za razne prijatelje ili čankolize grofove, pa neka godišnja pripomoć starim slugama. Sudac izvršitelj pronašao je ovu oporuku kada je došao da utvrdi naglu grofovu smrt. Bila je među ostalim spisima grofovim u ladici pisaćeg stola, ali nedovršena. Unatoč traganjima i raspitivanjima kod pokojnikovih bankara i drugih utjecajnih ličnosti, nigdje se nije moglo pronaći bilo što što bi izražavalo posljednju volju pokojnikovu. Što se tiče samog nacrta oporuke, mada je rukopis bio grofov, nigdje nije bilo njegova potpisa i ništa nije obavezivalo groficu Norland da oporuku izvrši, svečano je izjavio pisar koji je pročitao oporuku. Grof nije ostavio nikakva nasljednika, nije imao ni bliže rodbine, pa su njegovi posjedi na sjeveru, njegov lijepi dvorac u Londonu, novac, dragulji, pokućstvo, tapete i sve ostalo po zakonu pripadali njegovoj ženi. Deborah je ravnodušno primila tu obavijest. Što će joj to bogatstvo? Kuću je mrzila, posjede nije poznavala, a da sada počne prekopavati po brojkama, za nju je to bio neizreciv napor. Ipak je zamolila pisara da postupi prema nacrtu oporuke, kako bi se izvršila posljednja želja njezina pokojnog muža, iako ona nije bila obavezna da je izvrši. Željela je da svrši što prije ta odvratna komedija kako bi mogla odmoriti svoje iscrpljeno tijelo, osloboditi se niske žalosti koju je morala navući zbog svijeta koji je očekivao da je vidi ucviljenu. Željela je da se prepusti svojoj tuzi, da bude samo s Jamesom, da ga u svojoj duši oplače! James! Svaki put kad bi


spomenula njegovo ime, ili bi joj u svijesti iskrsla njegova slika, uvijek bi je prigušila tuga... Nikada, nikada više neće vidjeti onaj najnježniji osmijeh na svijetu, ni slušati njegov srdačan smijeh koji je toliko voljela, ni osjetiti topli oslon njegovih ramena! Nestao je zauvijek taj žarki život, ta mladost... sve se to rasplinulo u jednom trenutku... sve će se to pretvoriti u prah, nestati u nesmiljenom beskraju, a neće imati ni toliko utjehe da zna što je s njegovom dušom... Nikada, nikada više! Kao brecaj mrtvačkog zvona odjekivao je u njezinoj svijesti posljednji zbogom, svrdlao joj grudi, dok je ona, skrušena izgleda, pod udovičkim velom, primala izraze saučešća i žaljenja na račun Jamesova ubojice... Ne, to nije mogla izdržati, trebalo je napustiti tu prokletu kuću u kojoj se strašno osjećala! Pozvala je Fletcha, obavijestila ga kako namjerava napustiti kuću Norlandovih na neodređeno vrijeme. Neka pazi na kuću, poslugu i ostalo i sve sačuva u najboljem redu! To može i bez nje! Obavijestit će ga o svome povratku, reče ona slomljenim glasom, a poslije te strašne tragedije ona želi samo mir i spokojstvo. Posljednji put siđe niz mramorno stubište, prijeđe preko velike dvorane pozdravljajući hladno poslugu koja je stajala u špaliru i u pratnji Bigjacka, ne okrećući se, iziđe iz kuće kroz trijem odlučivši se da nikada više ne prestupi prag Norlandove kuće. Žurila se prema utočištu svoje mladosti, prema neuglednoj kući na Fleetu, koju je gđa Tucker, upozorena od Bigjacka, uredila, poslugu dovela, sve za jedan tjedan, s energijom koja je odlikovala svaki njezin posao. Živci joj se slomiše čim je došla u svoju staru sobu sa starim štrikanim zavjesama od finog bijelog batista i uskim djevojačkim krevetom. Osam dana stalno je imala groznicu ili je buncala boreći se protiv utvarnih priviđenja. Ponekad bi otvorila oči i kao kroz maglu nazirala nejasnu priliku gđe Tucker, zabrinut pogled Bigjackov. Snažne bi je ruke podizale i ona bi na svojim usnama osjetila hladan dodir žlice i progutala bljutavu tekućinu kojom su je hranili... a onda bi se ponovo soba ispunila nepoznatim, tamnim prilikama koje su svojim hladnim rukama dodirivale njezino vrelo tijelo... tamne prilike... pa podrum ispod konjušnice... grof... tada bi kriknula, prestravljeno zazivala... svijest bi se pomutila, tlapnje obnovile... uvijek joj se javljala ista slika... James stoji u daljini, grudi su mu rastvorene i on joj pruža svoje krvavo srce... a ona mu prilazi ispruženim rukama da ga primi... između njih, nasred puta, strašno iznakaženi leš njezinoga muža koga brani čopor podivljalih pasa... Dani su prolazili... Liječnici nisu više dolazili, tlapnje se nisu javljale. Puštanje krvi, dobri lijekovi učinili su svoje, možda je djelovala i sva sila amajlija te raznih čarolija što ih je gđa Tucker porazmjestila po čitavoj sobi. Deborah se počela oporavljati, ali je taj oporavak bio tako težak i sumoran kao zimski krajolik u magli. Jedno jutro, baš u vrijeme kad je morala biti u kraljevskoj palači, upade u sobu gđa Tucker... bijesna, uzrujana, loše raspoložena, zaboravivši sasvim na svoj inače besprijekoran izgled. Deborah je bezvoljno gledala kako ulazi u sobu. Bila je u krevetu, sva umotana u plahte, razbarušene kose koja se prosula po uzglavlju.


- Kćeri moja - navali tetka ne vodeći ni najmanje računa o njezinoj bolesti treba smjesta otići Njezinom Veličanstvu. - Nemojte na to ni pomišljati, draga tetko. Vidite u kakvom sam stanju! prosvjedovala je ona slabim glasom. - Ne mogu ni po ovoj sobi hodati! Ne vidim, uostalom, razloga... - Žao mi je, ali moraš ustati... i to odmah! Sve kad bih te morala vući sa sobom, za dva sata treba biti u Whitehallu. Njezino Veličanstvo vratilo se jučer uveče iz Richmonda. Zamolila sam audijenciju u tvoje ime, primit će te. - Zaboga! Što sve ovo znači? Deborah je pomalo živnula, naslonila se na lakat i upravila svoje blijedo i mršavo lice prema gđi Tucker. - To znači, nesretnice, da možeš izgubiti sve, čast, novac, možda i život, ako ostaneš u krevetu kao kakva kukavica - završi ona tiho držeći svoju tešku ruku na ogromnim grudima. - Što to govorite? Deborah se trgnula. - Tijelo poštovanog Jamesa Randolpha našli su u Temzi. Pronašao ga je pred nekoliko dana jedan brodar. Molim te - reče ona osorno - ne želim nikakvih prenemaganja! Ima prečih stvari nego što je cmizdrenje nad sudbinom jednog mladića koji nam je, uzevši sve u obzir, stvarao neprilike... Ja sam te, uostalom, već prije upozorila. Ne prekidaj me! Tvoji me osjećaji uopće ne zanimaju, ali me zanimaju priče koje su se širile o vama i još se uvijek šire... Otkriće leša odmah nakon nesreće u kući Norlanda izazvalo je stanovitu pometnju. Ljubomorne duše, stari prijatelji tvoga muža iskoristili su priliku za neprilična ogovaranja na Dvoru... Nisam ti o tome ništa pričala, a i čemu bi trebalo, ali danas sam doznala, a to je ozbiljno, vrlo ozbiljno, da je sudac istražitelj odlučio povesti istragu. Približila se krevetu i uze Deborah za ruke: - Ne želim doznati tvoje tajne, mala moja, želim te samo spasiti, a jedino nam je sredstvo kraljica! Njezino te Veličanstvo voli i cijeni i ona to uvijek pokazuje... Idi k njoj, pokloni joj se, dokaži joj da nemaš nikakve veze s tim pričama, da su sva ta naklapanja najobičnije klevete, predaj joj u ruke sve svoje bogatstvo i svoj život i ja mislim da će te saslušati. - Lukav izraz bijesnu u njezinim očima. - Nestanak starog buntovnika, prikrivenog papiste, ne treba žaliti. Bogatstvo Norlandovih više će biti od koristi Engleskoj u tvojim rukama nego u grofovim. To treba reći, dijete moje, Njezinom Veličanstvu. Vjeruj mi, dobro je poznam. Njezina izvanredna inteligencija zna iskoristiti svaku priliku ne vodeći brigu o sitnicama. Ona misli na dobro naše zemlje, a pri tome joj do morala nije stalo... Sada se obuci i dotjeraj. Kraljica ne voli bolestan izgled, pa ako ustreba, upotrijebit ćemo cijeli lonac crvenila samo da dobiješ svjež izgled.  Kraljica je sjedila za pisaćim stolom. Iza nje je stajao tajnik držeći u rukama čitav pregršt spisa koje je dodavao kraljici. Kraljica je svaki spis pomno pročitala, umočila pero, potpisala i uzimala drugi. To je trajalo više od jednog sata i Deborah je stajala kraj vrata, gledajući leđa svoje uzvišene vladarice, a pri tome se osjećala umorna i uznemirena. Kako da


shvati ovakav način primanja? Da li je to namjerna ravnodušnost, hladnoća, prvi znak nemilosti? Grizući grozničavo svoje suhe usne, u sebi je ponavljala savjete gđe Tucker i smišljala kako će biranim riječima uljepšati svoju obranu, što je već počela u njezinim mislima na putu za kraljevski dvor. Nije joj bilo toliko do samog života... to ne! daleko od toga! Ali je ipak bila velika razlika između toplog kreveta, gdje je mogla u miru razmišljati o svojim jadima, i stratišta... Čitav ponor užasa... sramotan svršetak, gubilište, oštrica sjekire na njezinom nježnom vratu... Ne, to nikako ne, to nije zaslužila, to nije pravedno! Pravda je bila ubojstvo onog pakosnog psa... a sada bi njezina smrt morala biti njemu nagrada. To nikako! Posljednja riječ neće biti njegova. Ta ju je misao još više potakla, probudila, više od ikakva straha. Zaboravila je za trenutak svoju slabost, prikupila svu svoju snagu... Najzad je kraljica odložila pero, otpustila tajnika i okrenula se prema njoj: - Što želiš? Glas joj je bio grub. Treba biti hrabar, ne poniziti se, ne moljakati, to će još više učvrstiti kraljičin stav. Mlada žena priđe, duboko se nakloni, kleknu, zastrta crnim velom. - Došla sam da zamolim milost Vašeg Veličanstva, da mi oprosti što sam i protiv svoje volje zanemarila svoju dužnost, ali poslije nesreće koja je pogodila dom Norlandovih, morala sam, po nalogu liječnika ostati u krevetu. To me je spriječilo da odmah nakon tragičnog događaja dođem i izjavim svoju beskrajnu odanost i zamolim Vaše Veličanstvo, imajući na umu neizmjerna dobročinstva kojima me obasulo, da smatra za svoje sve bogatstvo moga muža, koje će pripasti Vašem Veličanstvu onoga trenutka kad ono bude smatralo prikladnim, isto tako kao što vam pripada i moje srce i moja osoba uvijek u službi Vašeg Veličanstva. Plave oči Elizabetine zagledaše se u nju... Da li je to bio ironičan, strog ili neodređen pogled? - Ne čini li ti se taj prijedlog preuranjenim? Da! Što bi mogla ponuditi ako joj odsijeku glavu? Ali neka ne zaboravi da je ona nevina! - Dobrota Vašeg Veličanstva dovodi me u veliku zabludu - odgovori ona dvosmisleno - ali vas mogu uvjeriti da je moje zdravlje u dobrom stanju. Voljna sam odmah, ako to Vaše Veličanstvo želi, da prihvatim bilo kakav zadatak, ma koliko bio smion, za veliku Vašu slavu. Kao što sam već imala čast reći, moja osoba i sva moja dobra pripadaju Vašem Veličanstvu... Bučan smijeh kraljičin presiječe joj riječ. Taj se smijeh činio Deborah kao nebeska glazba... Da li je uspjela izmijeniti atmosferu, raspoložiti kraljicu, predobiti je? - Grom i pakao! Prokleta nevaljalice... kakva drskost, kakva sigurnost! Nisam te uzalud odgojila! Tvoje lijepe riječi podsjećaju me na moje koje sam u mladosti izrekla kad sam, prestravljena u duši, naoko mirna, očekivala gospodina krvnika... - reče kraljica, a onda nastavi ozbiljnim glasom... - No, mala, prestani mudrovati, mi obadvije znamo zašto si došla. Uostalom, ti i ne bi došla sama da te nisam pozvala. Taj tvoj slučaj mora biti rasvijetljen. Meni koja sam od tebe stvorila ono što jesi, nije ugodno. Što se tebe tiče, sve ovisi... malo iskrenosti moglo bi te izvući iz svega ovoga. Iznenada je zapitala: - Što ti je bio taj dražesni Randolph?


- Poštovani James Randolph? - očekivala je to pitanje. - Drag i ugodan prijatelj, Vaše Veličanstvo, ništa više... - a u sebi je govorila: »Oprosti mi, mili«. Zatim je nadovezala naoko mirna: - Prijateljstvo koje sam sklopila po uzoru onih na Dvoru, a da pri tome nisam narušila pristojnost. »Prestravljena u duši i naoko mirna«, kako ju je Njezino Veličanstvo savršeno prikazalo. - Hm! A što misliš o odnosima između Norlanda i Randolpha? - Pravo govoreći, ti odnosi nisu ni postojali. Neću obmanuti Njezino Veličanstvo ako kažem da poštovani James Randolph i grof nisu izmijenili preda mnom više od desetak riječi, i to, razumije se, ljubaznih riječi. Vaše će Veličanstvo razumijeti, grof se bojao veselog dvorskog društva, pa tamo nije ni dolazio... - Sto mu muka! Dobro je učinio! Imao je izgled strogog suca, a takve ljude nerado susrećemo na našim ugodnim skupovima. Suprotnosti se privlače, kaže se... Da tvoj muž nije imao iza sebe čitav rod papista, mogao je biti sasvim pristojan puritanac... nastavi dalje! - Što bih mogla reći što Vaše Veličanstvo još ne zna? Vijest o smrti poštovanog Jamesa Randolpha zaprepastila me, ali ne vidim razloga zašto bi se to mene ticalo, niti znam na čemu se zasnivaju klevete koje pojedinci šire na moj račun. Bila sam isto onoliko dobra supruga koliko je i grof bio čestit suprug, i nemam što zamjeriti sebi, pa ponizno molim Vaše Veličanstvo da tim zlobnim ogovaranjima stane na kraj. Kraljičina je ruka snažno stegnu za rame poput čeličnih kliješta. - Mi se ne možemo baviti takvim poslovima, to ne dopušta vladarska čast... Možeš li se zakleti pred tvojom vladaricom da si uvijek mišlju i djelom postupala onako kako treba? Pazi, dijete, Bog će te suditi! - Kunem se! Riječ joj je potekla iz duše, spontano i iskreno. Elizabeta je nekoliko trenutaka promatrala blijedo lice mlade žene... ali ona nije ni okom trepnula. - U redu, vjerujem ti. Zazvonila je zvoncem. Pojavi se sluga. - Zamoli sir Francisca Walsinghama da odmah dođe... - ponovo se obrati Deborah... - U tvome je interesu, mala, da ta naklapanja što prije nestanu. Tu može mnogo učiniti naš dični sekretar. On prati cijeli slučaj, pa ga može brzo i riješiti. Obezumljena, nesposobna da izusti ijednu riječ, Deborah je osjetila kako joj hladan znoj probija leđa. Dvije minute prije bila je spremna da slavi pobjedu, a sada joj se ispriječio na putu Walsingham, koji je preuzeo istragu. »Strašan neprijatelj«, sjećala se tih riječi kad ih je izrekao pred godinu dana pošto je odbila suradnju s njime. Sigurno nije zaboravio ni svoje obećanje, a ni priliku kad ga je nasamarila u šumi kod Coventryja. Što će se dogoditi ako pridobije kraljicu? Nije se usudila ni pomisliti... Vrata se otvoriše i jedna prilika nečujno, tihim koracima uđe u sobu. - To ste vi, Walsinghame! Priđite bliže, dragi, priđite. Trebam vas. Kako je ušao tiho, tako je isto stao pokraj kraljice. Razlika između njega i kraljice bila je upadljiva. Dok je on bio u crno odjeven, blijeda lica, s vječitom


kapicom na glavi, nalik na zloslutna gavrana, dotle je Elizabeta u svjetloplavoj haljini od damasta s ukosnicama od safira u kosi blistala poput rajske ptice. Ona je nastavila. - Poznate li groficu Norland? Pozdravio je. - Dakako, poznamo se.... Što mogu učiniti za Njezino Veličanstvo? - Ja sam upravo razgovarala s groficom. Svoj sam sud stvorila. Ne želim ni istrage, ni skandala u vezi s njezinim imenom, je li vam jasno? On uzdahnu, a lice mu poprimi zabrinut izraz. - Želio bih ugoditi Vašem Veličanstvu, ali su sumnje vrlo jake... - Kakve sumnje? Da! Kakve sumnje? Što pod tim misli? Što je otkrio? Deborah je pokušala da se pribere... od zločina nije ostalo nikakva traga... pištolj, suknju i bluzu, Bigjack je, po njezinom naređenju, bacio u jednu močvaru više od dvadeset milja od Londona... Bigjack! Bože dragi... Da ga nije uhapsila policija? Ona će ga sve dotle mučiti dok iz njega ne izvuče tajnu... Na tu pomisao sva se naježila. Osjećala se sva slomljena, napola mrtva... očaj je zamijenio nadu... trebalo je saslušati Walsinghama. - Stjecaj okolnosti više je nego čudan. Dvije nasilne smrti vjerojatno istoga dana... pronađeni leš pokojnog Jamesa Randolpha, nije nam, na žalost, pružio uvjerljiv dokaz, ali njega nije bilo kod kuće od 26. lipnja kad je i grof od Norlanda stradao. Istodobnost jednog i drugog slučaja vrlo je čudna, što će priznati i Njezino Veličanstvo. - Znam to, ali istodobnost nije i dokaz! - Vaše Veličanstvo ima pravo... Međutim, kad je jedna žena spona između dviju žrtava, onda činjenice poprimaju sasvim drugo obilježje. Njezina Milost je često bila u društvu mladog Randolpha! - Baš mu je to dokaz! Zar me grof Essex ne prati u lov, na ples, u igri... Možete li zbog toga predbaciti svojoj vladarici da se ne ponaša besprijekorno? Bože, kako je kraljica mila i dobra. Kako na to nije mogao odgovoriti, Walsingham je prešao na drugo područje: - Nesretan slučaj u kući Norlandovih vrlo je sumnjiv. Sva je posluga preslušana i svi su izjavili da je njihov gospodar svakog dana zalazio među pse i da ga nikad nijedan nije ugrizao. - E pa što! To znači da ih grof više nije oduševljavao... Taj jadni Roger, kome bi se i mogao svidjeti sa tim svojim neprijaznim licem! Čemu vas to vodi? Pretpostavimo, kako se to naklapa, da je bila svađa između ljubavnika i muža i da je jedan drugoga ubio. Trebalo bi sada dokazati, ako želimo ustvrditi saučesništvo grofičino, da je bila u isto vrijeme na dva različita mjesta i da se oslobodila dvaju leševa... dvaju leševa koje je morala nositi vlastitim rukama. Zar to nije i suviše za jednu ženu, dragi Walsingham? Slušati razgovor o toj paklenoj noći bilo je grozno, neizdrživo... Zabivši nokte u dlanove, boreći se protiv osjećaja nesvjestice, promatrala je Walsinghama. - Novac je svemoćan. To zna Vaše Veličanstvo. Njezina Milost mogla je kupiti usluge... - Do đavola! Počinjete dosađivati! Kraljičin je glas postajao sve jači, njezin pogled sve tamniji. - Pitali ste me za mišljenje, Vaše Veličanstvo, i ja sam vam ga dao - uzvrati on suho i malo se povuče.


- Onda ga izmjenite! Ne mili mi se... Starite, jadni moj prijatelju, ili vas zdravlje ne služi, pa postajete dosadan i mrzovoljast... Svejedno što je, ali vam kažem da ste previše gorljivi, a takva se gorljivost ne nameće. Govorimo iskreno! Nestanak grofa neće zaviti u crno kraljevinu, vi to dobro znate! Naprotiv, neosnovana sumnjičenja mogu uvelike naškoditi dobrom glasu njegove udovice koja je sasvim nevina. Dakle, pri tome ćemo ostati! On podiže svoju žutu čvorugavu ruku. - Ne znam hoće li sudac istražitelj... - Što! Da li sam vas dobro razumjela? Zar još imate smjelosti da budete uporni? Kako je naglo skočila, vlasulja joj se zatalasala poput gljive. Bijesnim zamahom desne ruke popravila je vlasulju, a lijevom je zgrabila svoju izvezenu papuču i bacila je u lice Walsinghamu... - Neka vas to podsjeti tko je ovdje sluga a tko gospodar! - doviknu mu ona. Deborah se sva skupila pod svojom koprenom ostavši bez daha. Bože milosrdni! Kad se Njezino Veličanstvo ovako raspali, nitko ne zna granice njezinoj srdžbi. Imala je utisak da će se pod rastvoriti pod njezinim drhtavim nogama, da će nešto strašno razbiti muklu tišinu koja je vladala u sobi, ali se ništa nije dogodilo. Walsingham je mirno podigao papuču, otresao s nje prašinu, navukao je na kraljičinu nogu, koju mu je razjareno pružila, i duboko se poklonio: - Pokoravam se Vašem Veličanstvu - izjavi on bezbojnim glasom. - Grofica se ne treba više uznemiravati. Pogled pun mržnje koji joj je uputio pokvario je raspoloženje mlade žene. Danas je ona slavila pobjedu, ali to je bilo primirje koje je nametnula kraljica. Predosjećala je da će jednoga dana susresti Walsinghama i da će je ova uvreda, kojoj je ona bila svjedok, skupo stajati... Koješta! To je bila stvar budućnosti, a budućnost! Za sada neka bude blagoslovljeno Njezino Veličanstvo! Dobila je dozvolu da može mirno spavati u svom mekanom krevetu, a ona ništa više nije ni željela... Slučaj je bio okončan, ali je Deborah iscrpla pri tome svoju posljednju snagu. Tužan, sumoran život uvukao se u njezin stan na La Fleetu. Svaki je dan pomalo slabila naočigled rastužene gđe Tucker i Bigjacka... Stalno je šutjela, nikoga nije primala, ni za što se nije zanimala. Grofov bankar došao joj je u posjet, ona ga je učtivo odbila a da nije uopće pogledala svežanj papira koji joj je donio. Samo je Psiha bila po volji svojoj gospodarici: skupila se uza nju stojeći tako po čitave sate s glavom na uzglavlju i pogledom uprtim u strop. Ni pomisao na Craiga nije mogla probuditi njezino raspoloženje. Nije ništa o njemu znala, a nije se ni zanimala da dozna... Bio je suviše daleko i suviše prisutan da bi joj mogao pomoći da prokrči put među svojim mrtvima...

33. Jedno poslijepodne lješkarila je u svome krevetu zanesena u tužnim mislima kad je zakucala na vrata i pomolila glavu mala služavka i bojažljivo joj rekla: - Oprostite, Vaša Milosti, dolje čeka neki plemeniti gospodin koji zahtijeva da vas vidi.


- Ludo! Jesam li ti dosada bezbroj puta rekla da ne puštaš nikoga - nestrpljivo joj dobaci Deborah. - To sam i učinila, Vaša Milosti, ali se gospodin stao smijati: »Reci gospodarici da nisam znao da ću naći obale naše rijeke tako...« - čekajte - i ona se namršti - ah! sjetila sam se: »tako negostoljubive kao što su španjolske obale«, i još je nadodao: »Vidjet ćeš... primit će me.« Deborah se uspravila i srce joj poče jače udarati. - Je li ti rekao kako se zove? - Da, tek što nisam zaboravila! Zove se lord Belgham... krasan muškarac... oprostite, Vaša Milosti... ali... Mala je gledala svoju gospodaricu koja je bila sva zbunjena. Odbacila je pokrivač i skočila na goli pod. - Hajde, što si stala kao ukopana, ulazi! Brzo, djevojko, dodaj mi kućnu haljinu sa žutim čipkama, pa papuče! Potrča prema ogledalu. Bože! Je li to moguće? Sva je propala! Ti podočnjaci, lice upalo, pa neuredna kosa, zapušten izgled... bila je ružna, odvratna... gotovo stara žena! Užasnuta, drhtavom rukom primila se za grudi, bokove... kost i koža, eto što je od nje ostalo. Kako će se pokazati ovakva! Sva je bila ošamućena. - Brzo, brzo, Bess, za ljubav božju, miči se... daj mi ukosnice... četke... crvenilo... mirisnu vodicu. Plašljivo je prišla ogledalu. Ipak je malo pristojnije izgledala. Crvenilo je znatno ublažilo podočnjake, vrpca od zelene svile koketno je isticala njezine uvojke, pogled joj je blistao... Pritegnula je kućnu haljinu, jurnula u hodnik i poletjela niz stepenice. Čekao ju je u radnoj sobi, maloj sobi pored velike dvorane. Kad je ušla, on se okrenuo. Bijeli su zubi sinuli na opaljenom licu gusara, a njegove crne oči pogodiše je ravno u srce. Činilo joj se da sve u njoj pjeva od radosti, da joj u ušima bruje sva zvona Engleske... u jednom trenutku nestade tuge, tjeskobe, sve se raspršilo... ostao je samo On, tu, ispred nje, i njegova žarka usta koja su joj udahnula život. - Mili moj! Oh, mili, dragi! - bezumno je ponavljala u Craigovu naručju, držeći glavu na njegovu haljetku zagasitocrvene boje. - Veselim se što vas vidim, srce moje. Bez vas mi se oteglo vrijeme. Taj glas koji je milovao, uznosio njezino biće... kako bi ga mogla zaboraviti! Podigao je nježno, uzeo u naručje i sjeo na klupu. Sva se skupila uza nj i gledala ga udivljeno. On joj podiže glavu. - Hm! da malo pogledamo... ne izgledate baš sjajno, mlada gospođo. Čuo sam da vam je muž umro, ali, do vraga, nikad nisam pretpostavljao da bi smrt toga starkelje mogla na vas tako djelovati! U njegovu pogledu zasinula je podrugljiva iskra koja se brzo ugasila kad je čuo molećiv glas Deborah. - Ne, ne, preklinjem vas, dragi, nikada to ne spominjite... recite mi kada ste se vratili? - Jutros sam stigao u London, ali smo se usidrili u Plymouthu pred mjesec i više dana... točno 26. lipnja. Nisam mogao prije doći, ni poslati vam pismo, imali smo skorbut na brodu, što nas je i prisililo da se vratimo, pa teški


problemi oko otpuštanja... Ne brinite - nadoda smijući se - nisam ga dobio, hvala Bogu, a nećete ga ni vi... Što vam je, milo moje? 26. lipnja... datum one proklete noći! Drhtala je kao list. S njezinoga začas uplašenoga lica nestalo je radosnoga sjaja. - Mislim da se netko mora za vas pobrinuti - nadoveza Craig - promatrajući je zamišljenim pogledom. - Preuzet ću ja tu brigu i vratiti vam radost!  Održao je riječ. Zahvaljujući njegovoj nježnoj Ijubavi - koja je postala zrelija i još nježnija nakon povratka - i njegovoj iskrenoj radosti, čak i oporosti, Deborah je počela pokazivati zanimanje za svoju okolinu, a vratila joj se i životna radost. Malo pomalo raspršila se i gusta magla koja joj je zastirala svaku misao, svaki pogled i rodila se nova ličnost sigurnija u se. Lice joj se ponovo oblilo rumenilom, tijelo joj je opet bilo spremno za sva divna uzbuđenja, oslobodila se teške more sjećanja, i kao dijete kome su bile prikraćene radosti života strasno je otvorila svoju dušu prema ovom drugom životu koji joj je sudbina pružila. Prema Craigovu savjetu posjetila je gospodu Nothama i Redforda, bankare svoga muža, da utvrdi sve okolnosti oko ostavštine, što je dotad stalno izbjegavala. Sa čuđenjem je otkrila koliko je vrijednost toga nasljedstva. Uz bogata novčana sredstva koja su svake godine pritjecala s posjeda na sjeveru, uz predmete od neprocjenjive vrijednosti, koji su brigom grofovom uljepšavali dom Norlandovih, dodavši tome i zbirku dragulja s bogatim ulozima novca na banci, Deborah se mogla smatrati jednom od najbogatijih udovica u Engleskoj. Dakako! To nije želio pokojni grof koji bi se u grobu morao prevrnuti zbog nedovršene oporuke, ali Deborah nije više imala nikakva obzira prema tome velikom propustu, a ni straha koji je prije imala. On je bio duboko pod zemljom - ili njegovi ostaci koje su pokupili vjerni konjušari - pa ako je i vjerovala da mrtvaci, s mjesečinom, dolaze u posjete svome ubojici, bilo bi smješno pretpostaviti da to može nekoliko rasutih kostiju! Dakle, ona je postala bogata, vrlo bogata, a da to nije ni željela, čudnom igrom sudbine, i osjećala blagodati toga bogatstva. Nikada nije raspolagala novcem, uvijek ga je primala sa zahvalnošću od tetke, kraljice, ili od svoga muža, morala se ponizno klanjati i biti do groba zahvalna. Sada joj je taj novac donio slobodu, nezavisnost. Ubuduće će moći trošiti do mile volje, zadovoljavati svoje prohtjeve - kojih je sad bila sva sila - a da ne ovisi o bilo kome, da se ne boji nikakvih prigovora. Moći će nagrađivati ljude oko sebe, uživati poštovanje, koje je imala tuđim posredstvom u neznatnoj mjeri. Da, novac je njoj pripadao - zarađen ili nezarađen, to joj je bilo svejedno - i ona je namjeravala da ga ustostruči. Na što je mislio plemeniti grof kad je gomilao novac u trezorima Nothama i Redforda? Sjetila se razgovora s Jamesom... Nije sada bilo pametno ulagati novac i povjeriti ga brodograditeljima kada se svakoga časa očekivala Armada! Ako zasad nije bilo korisno moglo se zaraditi na drugi način... uložiti


ga u tvornicu staklarije u Hampshireu, u rudnike kositra u Cornouaillesu - gle! tu bi joj savjetom bio od koristi Raleigh - u ugljenokope u Durhamu, u željezaru u Sheffieldu, u tvornice sukna u Halifaxu, Wakefieldu, Leedsu... vrtjelo joj se u glavi od pustih imena. Bože! da li je moguće da se grof tako malo brinuo za svoju imovinu ili se loše brinuo? Takav propust neće ona učiniti! Zamolila je gospodina Redforda da joj napravi listu najunosnijih ulaganja. Kad se vrati, ona će izabrati. Odlučila je, u dogovoru s Craigom, da ode na mjesec dana u ladanjsku kuću u Gilfordu. S njome će, naravno i Bigjack, koji je zračio zadovoljstvom jer je postao povjerljiva osoba s vrlo odgovornom ulogom, ali bez određena posla, što mu je omogućilo da u dokolici ispija vrčeve piva na račun pristalog dohotka koji mu je i protiv njegove volje odredila Deborah. U groznici umješnog poslovanja, mlada žena je prodala kuću Norlandovih i kupila lijepo zemljište u Charingu, uz obalu rijeke. Warde, poduzetnik lorda Burgleya, žurno je pravio nacrt, po nalogu svoga klijenta, elegantne, sasvim moderne kuće, koju je imao graditi, i to što prije, majstor zidar John Thorpe. Još je nešto kupila: malu kuću na Fleetu, na ime svoje tetke. Tamo će čekati dok se ne završi kuća u Charingu. To će biti privremeno svratište, a kasnije neka time raspolaže gđa Tucker kako najbolje zna. Kad je sve to uredila, pošla je u Gilford. Mjesec dana protekao je brzo, vrlo brzo. Odlazili su u lov na divlje veprove, lisice, u guste šume s rujnim lišćem, pod lakom zavjesom magle i mirisom mahovine, a onda se vraćali kući i dugo čavrljali zagrljeni pored vatre u kaminu koja je osvjetljavala njihova radosna lica... zatim odlazili u široki krevet namirisan irisom... Sve je to podsjećalo Deborah na divne trenutke njihova prvog susreta, kojima se sada pridružila posebna prisnost, osjećaj mirne sreće, gotovo bračne, što je jačalo njezinu nadu da bi jednog dana... Rastali su se prvoga dana u studenome. Craig se vratio u Plymouth gdje je bila usidrena glavnina brodovlja pod zapovjedništvom admirala Howarda d'Effinghama i Francisa Drakea. Nadošla je oštra zima, žestoki vjetrovi. Nije bilo dovoljno raspoloživih oficira koji bi mogli iskoristiti ovaj prisilan odmor da brodove očuvaju u dobrom stanju i pripremiti ih do najmanjih sitnica za vjerojatnu španjolsku proljetnu ofenzivu... pobjeda kod Cadixa nije, na žalost, pokolebala fanatičnu volju Filipa II, a Armada, koja se nakon zadatog udarca oporavila, stalno je predstavljala veliku opasnost... Craig je morao ostati u Plymouthu izvjesno vrijeme, možda i nekoliko mjeseci, pa su se dogovorili da će ga Deborah tamo posjetiti. Mlada se žena u pratnji Bigjacka i još četvorice dobro naoružanih ljudi zaputila na sjever da posjeti svoje imanje. Tamo je ostala petnaest dana, cvokoćući zubima od jutra do večeri. Bio je to tužan kraj, maglovit i hladan. Kad se vraćala u prijestolnicu, bila je ipak zadovoljna. S brojkama u rukama, uspjela je izazvati poštovanje grofova nadglednika Jonathana Woodburna. To baš nije bilo tako lako! Woodburn je bio star čovjek, sav u obrvama i bradi, kukasta nosa koji je stršio iz ove dlakave šikare. Već joj je prvi dan rekao da mu nije jasno zašto se jedna žena miješa u račune o stoci kad u to nije zabadao svoj nos ni sam grof... Ipak je nešto vidio! Koliko god bila


mlada, znala je računati, čak i bolje od njega! To nije umanjilo zlovolju starog čovjeka, ali je barem osjetio malo poštovanja za svoju gospodaricu, što će donekle utjecati na njega da manje potkrada ubuduće. On će sigurno i dalje krasti, ali manje, a toliko je i tražila. Neka je Bog sačuva da ne završi u ovu barbarsku tvrđavu! Kada se vratila u London vesela, svježa, sjajno obaviještena i u sve upućena, uzdahnula je od zadovoljstva... gotovo je razumjela grofa... Prođoše prosinac, siječanj i veljača... Deborah je mirno provela božične praznike u kući na Fleetu. Udovištvo joj nije dopuštalo da se javno pokazuje, a privatne posjete nije ni primala. Sada joj ne bi bilo teško uspostaviti veze među ženskim svijetom, ali, osim Jane Babington, nije srela iskrene žene. Sve te žene iz visokog društva, s njihovim titulama, nadutošću, licemjerjem, zavišću, ispraznim brbljanjem, ogovaranjem izazivale su u njoj nevjerojatnu odvratnost. Imala je ona kudikamo važnijih stvari nego gubiti vrijeme u njihovu društvu. Sada je stalno posjećivala »Nothama i Redforda«. Gotovo svakog jutra dolazila bi ona sa Psihom gospodinu Redfordu. Ušla bi u pisarnicu, skinula ogrtač od samurovine, sjela i počela poslovno razgovarati. Stari bankar, s kojim se bila sprijateljila, iznosio bi joj čuvena imena... Ruska kompanija, Istočna kompanija... spominjao je brodove, karavane s Istoka koje su donosile mirodija, svilu, mirise, drago kamenje, a njihovim akcionerima velike dobitke... govorio o tečajevima vrednosnih papira... o strategiji novčanog poslovanja, o riziku, ali i o velikim zaradama za kojima ti rastu zazubice! Poslijepodne bi odlazila na gradilište u Charing. S Wardom bi stručno raspravljala - kako je lako baratala tim stručnim izrazima! - o strehama, krovnom vijencu, o prozornim križevima, pilastrima, rasporedu prozora, položitosti linija! Zidovi su sporo rasli; tamo gdje obično oko nije vidjelo ništa drugo nego gomilu kamenja i opeka, Deborah je gledala krasno i bogato zdanje simetričnih oblika. Čak ga je i u snu viđala... najprije velika dvorana s mramornim stupovima odakle se dizalo veličanstveno stubište s nekoliko odmorišta... na prvom katu svečana dvorana sa štukaturama i pozlatama na stropu... zatim intimne odaje, po zamisli Wardeovoj, koji je izvrsno poznavao talijansku arhitekturu, prekrasne sobe obložene svilom... zapadnu stranu zauzimala je galerije gdje je namjeravala smjestiti skupocjeno pokućstvo i flamanske tapete koje je donijela iz Norlandove kuće... istočnu stranu... ne! Sve to još nije moglo dočarati! Ali je o svakoj pojedinosti već razmišljala, grozničavo i s uzbuđenjem, predviđala budući raspored, posjećivala čuvene obrtnike. Zar to nije bila prva njezina kuća, njezino ognjište, gdje će možda jednoga dana živjeti s Craigom? U vezi s time on se nije izjašnjavao. Beženstvo mu je, čini se, najbolje odgovaralo... pod uvjetom da ona pripada samo njemu! - Budite razboriti, srce moje! - govorio joj je on napuštajući je u Gilfordu. Sada ste, dodajući i vašu ljepotu, vrlo privlačna partija i kladim se da će ljubavnici nahrupiti kao pilići na žito... Ne želim nikakvih gluposti u mojoj odsutnosti! Ne zaboravite da meni pripadate, a ja nisam od onih prilagodljivih ljubavnika koji opraštaju nestašluke. Neću vam oprostiti nijedan, ja vas unaprijed upozoravam... - a da bi nekako ublažio oštrinu svojih riječi, dodao je


šaljivim glasom: - Što se tiče ljubavnih užitaka, ako vas glad za njima bude dražila, ne zaboravite jedno: lako je bilo nabijati rogove vašem pokojnom mužu, ali netko drugi mogao bi biti manje prijazan! Ona se samo nasmijala kao da še radi o kakvoj šali, ali je taj smijeh prikrivao žarke osjećaje. Je li on svjestan koliko za nju znači? Zna li on da nikoga ne želi za muža osim njega i da strpljivo čeka dok njegova ljubav ne prevagne nad željom za potpunom samostalnošću? Tri puta je bila u Plymouthu i svaki put skratila svoj boravak. Nestalo je onog divnog sklada koji ih je povezivao. Međutim surovim mornarima, oficirima, koje su okupljale iste brige, iste nade, isto pouzdanje, u toj muškoj sredini nije bilo mjesta za nju i njoj je bilo dosadno. Sa Craigom se sastajala u njegovu slobodnom vremenu kad nije bio u službi, a i tada bi bio u društvu svojih prijatelja koji su se razgovarali o tim »prokletim Španjolcima«, o vojvodi od Parme, o glasovitom Aleksandru Farneseu - ah, taj vojvoda! Da li je dobro čula? - o rupama na brodu, o zamjeni natrulog materijala, o plimama i osekama itd. Sve je to bilo zanimljivo, ali jedna žena nije mogla učestvovati u takvom razgovoru! Craig nije primjećivao da je muči dosada i da želi biti s njime nasamo. On je uživao u muškom društvu pušeći dugu zemljanu lulu, okružen oblacima dima. Osjećao se lagodno i ništa nije uradio da prekine ta beskrajna raspravljanja uz vrčeve piva. Kad bi se najzad našli nasamo, Deborah je osjećala izvjesnu nelagodnost koja je kvarila njezin ljubavni zanos. Pri trećoj posjeti donijela je odluku: ne želeći pokvariti kakvim neumjesnim postupkom njihovu uzajamnu ljubav, ona će radije čekati da je posjeti u Londonu kad ne bude imao službenih obaveza, nego se zadovoljiti s tih nekoliko sati koje je od njega iskamčila. Craig nije uopće prosvjedovao... naprotiv! - Kakvo je to zadovoljstvo, ljubljena moja, imati tako razumnu i vrijednu obožavanja ljubavnicu! - uzviknuo je on, radostan što je ona konačno shvatila da muški poslovi i ljubavni ne idu zajedno. Jednog dana, krajem veljače, kad se vraćala s londonske burze, Bess joj je dostavila poruku gđe Tucker: kraljica je želi vidjeti poslije podne. Nakon običnog ceremonijalnog pozdrava, kraljica, koja je iz naročite pažnje stavila oko vrata ogrlicu od smaragda i briljanata, što joj je poklonila iz ostavštine Norlandovih, bez ikakva okolišanja prijeđe na stvar: - Povjeravam ti jednu misiju. Možeš li tri ili četiri mjeseca biti slobodna? Radi se o jednom putovanju? Misija! Putovanje? Vijest je bila tako nepredviđena, iznenadna, da je Deborah morala upotrijebiti svu svoju hladnokrvnost, kako bi prikrila silno uzbuđenje. - Vaše Veličanstvo ne treba ni pitati - smogla je odgovor. - Moj život pripada vama i jedan mi nije dovoljan da vam dokažem svoju zahvalnost. - Sto mu muka! Čini mi se da se u ove dvije godine tvoj rječnik uvelike usavršio. Kraljica je prijateljski potapša po ramenu. Osmijeh s njezina lica, koji se u početku naglo javio, brzo je nestao i lice je poprimilo zabrinut izraz: - Rat je pred našim vratima, mala moja - izjavi ona iznenada. - Ne možemo se više zanositi ispraznim nadama. Buknut će još ove godine. Deborah je slušaše užasnuta. Iako je bila svjesna ozbiljne opasnosti, ipak je mogućnost neodložnog rata od sebe odbacivala jer se o njemu neprestano


govorilo, pa je jednog dana bio neminovan, a drugog dalek. Sada se našla pred kraljicom iz čijih je usta čula da je neizbježan! - Rat koji nije poput drugih ratova - nastavila je kraljica - užasniji je, krvaviji, jer ga vjera vodi, a u ime vjere sve je dopušteno. Ako španjolski kralj uspije, ako naš voljeni otok bude napadnut, to će biti kraj Engleske, kraj Reformacije! Sve ono za što se borim već trideset godina, mir, blagostanje, vjersko jedinstvo, sve što čini jednu kraljevinu moćnom i poštovanom, sve će to biti u prah pretvoreno... Bila sam tvojih godina, dijete, kada su na sve četiri strane ove zemlje gorjele lomače što su ih zapalili papisti moje sestre Marije. Onaj koji se nije htio vratiti katoličkoj vjeri te izdati pravu vjeru... bio je spaljen, obješen, mučen... čitava područja, sela, bila su opustošena, glad je zavladala, narod izmučen, nasilje je uništilo ne samo živote nego se zavuklo i u duše, osramotilo i ponizilo ljude. Sve sam to gledala svojim očima, a ipak su to bile posljedice obične pobune... Ako dođu Španjolci i njihov fanatizam pobijedi, bit će to sto puta, tisuću puta gore! Što sam jednom vidjela, ne želim više, i to ne bih mogla podnijeti... - Elizabeta se uspravila, oči su joj plamtjele, šake stiskale. - Bog me je odabrao kao svoje oruđe da objavim njegovu slavu, da sačuvam Englesku od opasnosti i nasilja, i tako neka bude! Za to mi je potrebna podrška svih mojih podanika, i tvoja, mala, u ovom trenutku. Gospode, za ovakvu vladaricu htjela bih umrijeti! - Slušam naređenja Vašeg Veličanstva - mrmljala je u suzama. - No, ne uzbuđuj se, draga, treba hladno razmišljati. Da bi mogla shvatiti što od tebe očekujem, iznijet ću ti plan našeg čestitog Filipa. On je toliko siguran u svoj uspjeh da plan i ne skriva i čitava Europa zna za njega... U određeni dan i trenutak Armada će krenuti, ali ne ravno na Englesku. Njezin prvi cilj bit će obale flamanske, točnije Dunkerque. U njegovim će se vodama sastati s vojskom vojvode od Parme... sjajnog vojskovođe... kojemu je jedina mana što upravlja Nizozemskom u ime Njegova Katoličkog Veličanstva! Prateći Parmu i njegovu vojsku Armada će krenuti ravno na nas... ako u tome pothvatu uspije, jer mora voditi računa i o našoj hrabroj floti, o lukavosti našega Drakea, o plimi i oseci, kao i o vjetrovima i strujama Atlantika, koje mi bolje poznamo. Ali vratimo se na Flandriju. Flandrija je sada strateška točka jer odatle i počinje ovaj veliki pothvat koji, po naređenju Filipovu, sprema Parma. Za našu obranu potrebno je doznati sve tajne toga pothvata. Već sam poduzela korake preko uhoda koji se tamo nalaze, ali mnogo više znače izvrsni agenti i njihovi podaci... ja sam pomislila na tebe. Deborah se trgnu... zar na nju?... u tom kraju punom Španjolaca? Neće tamo ni koraka učiniti a da ne... - Ne uznemiruj se - nastavi kraljica - ne šaljem te tamo zbog toga da prikupiš podatke... Pazi, mi u Flandriji imamo dosta Engleza na visokim položajima, koji su u službi Španjolaca i oni nam mogu pribaviti obavještenja iz prve ruke. - Da li Njezino Veličanstvo misli na papiste koji su poslije neuspjele pobune pobjegli i sada plaćaju gostoprimstvo Španjolcima boreći se protiv nas! - Polako! Ne uzbuđujmo se! Uvidjet ćeš, dijete, da je mudro oprostiti kad je to od koristi... To ne znači da praštam onim prokletim izdajnicima koji su se za vojne u Flandriji borili protiv svojih zemljaka. Međutim, ima među izbjeglicama i onih koji nisu bili kolovođe urote, nego samo sudionici, to naročito ističem, koji su bili toliko pametni da su se držali po strani u ovom bratoubilačkom


sukobu. Prema tima bit ću blaga i zaboravit ću njihovu prošlost... pod uvjetom da od toga imam koristi. Ali kakva je njezina uloga u svemu tome? Deborah je sve manje shvaćala... ali je dvorska etiketa zahtijevala da samo šuti, da nikada ne pita! - Među tim osobama, o kojima su podatke dostavili moji flamanski agenti, najvažnija su trojica. Dvojica od te plemenite gospode nalaze se u pomorskim bazama, a treći ima visokih veza u Intendanturi. Preko njih ćemo sve doznati i od njih imati dvostruku korist... S jedne strane dobit ćemo neprocjenjive podatke, a s druge vratiti te značajne ljude i uvrstiti ih u naše redove, što je pametnije nego ih prepustiti neprijateljima... Glavno je da ih nagovorimo na povratak! Zato mi je potrebna povjerljiva osoba koja je dovoljno umješna da pridobije njihovo povjerenje, da probudi njihovo rodoljublje i da ih uvjeri u moju blagonaklonost s potrebnim garancijama za to, razumije se. Kraljica spusti ruku na rame mlade žene: - Odabrala sam tebe da odneseš poruku pomirenja... Tvoje sposobnosti odgovaraju namjeni te misije... Papizam Norlandovih poslužit će nam, ako se to pokaže prijeko potrebnim. Tko će bolje od jedne lijepe žene izazvati u tim ljudima otmjena porijekla čežnju za Engleskom. Oni su sigurno zasićeni tih Flamanki za koje pričaju da su bljutave kao posna čorba. Upozoravam te, mala, da ta pustolovina zahtijeva oštroumlje i hladnokrvnost. Ne zaboravi da ćeš biti u vučjim raljama, bez ikakve pomoći ako se posumnja u tvoje namjere! Međutim, ja imam u tebe veliko povjerenje, jer si se, bogme, divno snašla u vlastitim poslovima - to je kraljica naročito naglasila. - Osim toga, imam za te pripremljen plan koji će ti omogućiti, ako budeš razborita i lukava, da uspiješ u zadatku koji sam ti povjerila... Da li prihvaćaš? Ako je točno da je ponos grijeh, ona je bila pripremna da počini još jedan, i to veći! Ovoga puta nije bila riječ o neznatnom pisamcetu, ni o nadmudrivanju grupice papista i strašila u osobi gospodina Walsinghama, nego se radilo o krupnijoj stvari, od presudne važnosti za domovinu, o stvari za koju bi malo ljudi bilo sposobno, jer se tražila lukavost i hladnokrvnost. Neka joj Bog prosti! Nije to rekla ona, nego Njezino Veličanstvo. Ali gdje? Kada? Kako? Te su se tri riječi stalno motale u njezinoj glavi... Nije to bila misija kojom se smjela zanositi... još je manje pružala mogućnost da ubere lovorike. Nisu joj, do đavola, ni bile na dohvatu ruke, nego vrlo daleko, daleko preko mora... daleko od Craiga, Engleske, od svega što je voljela i poznavala! Odjednom se osjetila beznačajnom, beskrajno beznačajnom i ranjivom. Zar to nije bila ludost, obaveza iznad njezinih snaga? Kako će ona sama protiv velikog broja Španjolaca? Ako ne uspije? Susrela je pogled kraljičin, mudar, neustrašiv, dalekovidan, koji je, možda, naslućivao njezine muke, i odmah se zastidjela... Što znače sve te opasnosti prema opasnostima u kojima se nalazila kraljevina? Njezino Veličanstvo smatra da je kadra svladati sve te opasnosti... zar da u sebe ima manje vjere nego što je ima kraljica? - Vaše Veličanstvo, u svojoj neusporedivoj mudrosti, sigurno je predvidjelo moj odgovor - reče ona čvrstim glasom. - Što moram učiniti? Elizabeta se zadovoljno osmjehnu. - To sam i očekivala od tvoje vjernosti. Pogledaj ovaj listić i na njemu ćeš pročitati imena trojice velikaša, kao i mjesto njihova boravka. Prvi: Barun Stretworth, pomoćnik zapovjednika... luka Sluys.


Drugi: Lord Wilner, dvorac Geyde... Bruges. Treći:... Papir joj umalo ne ispade iz ruku. Je li to moguće? Da li je dobro pročitala? Treći: Lord David Ashburi, zamjenik kapetana, luka Dunkerque. Oborila je pogled. Oči joj se zamagliše. David, dragi David! Ponovo ga vidjeti! To prijateljsko ime učinilo joj se kao znak s neba, povoljno znamenje. Neće više biti sama u Flandriji jer je tamo imala jednog prijatelja! Ruke su joj drhtale kad je savijala listić. Dva sata nakon toga ona je podrobno bila upućena u kraljičin plan i oprostila se od Njezina Veličanstva. Kad joj je zahvaljivala na ukazanoj počasti u vezi s njezinim izborom, Elizabeta je prekide: - Da znaš, moja draga. Svi troškovi idu na tvoj račun... Moja je riznica gotovo prazna... to se, na sreću, ne može reći o tvojoj! Sedam dana kasnije, kako se dogovorila s kraljicom, posjetila je Whitehall i napustila London. Njezini su poslovi bili u redu. Gradnja kuće u Charingu povjerena je brizi Wardovoj, Psiha gospođi Tucker. Craig... na nesreću, ne odvaja se čovjek od ljubavi kao od lijepe i mile životinje, s nekoliko suza i s uvjerenjem da će je na povratku naći isto onako smjernu kako smo je i ostavili. Velika je bila žrtva napustiti Craiga, ne imati o njemu vijesti nekoliko dugih mjeseci, ni mogućnosti, ako zaželi, da odjuri u Plymouth, da se nasiti njegovih milovanja. Skrivajući svoj bol nježnim i jednostavnim riječima, uputila mu je dugo pismo da ga obavijesti o svojoj neodloživoj odsutnosti, »mora otići na imanje da svrši neke poslove, a kako je u Londonu ništa ne zadržava, jer tamo nema njega, Craiga, iskoristit će proljeće da izbliza prati tog nitkova upravitelja...« U pratnji Bigjacka ona je zaista krenula na sjever sve do svoga posjeda. Dva su mjeseca prošla, samrtna, beskrajno duga, a da nije imala drugog društva osim bezbrojnih stada ovaca i surovih nepovjerljivih seljaka. Jedne večeri tišinu je narušila bijesna trka jednog glasnika, koji je predao poruku i odmah odmaglio. Najzad je stigao znak za polazak! Kraljica je htjela da ovaj boravak na Norlandovim posjedima izgleda kao pad u nemilost, a ovaj odlazak kao neka vrsta bijega... U pratnji svog vjernog sluge Deborah je, u kratkim predasima na putu, krenula prema prijestolnici ne zadržavajući se u poznatim gostionicama, izbjegavajući veća naselja. Kad je došla u blizinu Londona, obišla ga je i pošla cestom za Kent, sav u sjaju cvjetnih voćnjaka, skrenula prema Dartfordu, Rochesteru, pa uz obalu stigla najzad do luke Margate. Tamo je uspostavila vezu sa kapetanom jednog malog jedrenjaka, nekim Johnom Bredfordom, i oprostila se s Bigjackom. On je krenuo prema Londonu, a ona u nepoznato... gdje ju je čekala opasna, čudna pustolovina. Kakvu će ulogu imati u ovom metežu koji je nadolazio? To još nije znala, ali ju je vukla radoznalost, oduševljenje, jači od njezinih strahovanja. Odlazila je u nepoznato zbog kraljice, Engleske, zbog ognjišta na


koje je mislila u vezi s Craigom, zbog svega što je u njezinim očima predstavljalo vrijednost života i slast ljubavi. Bacila je posljednji pogled prema Bigjacku koji je nestao na zavoju prašne ceste... okrenula se... Na kraju uličice, u okviru bijelih bedema, gubilo se obzorje na dalekoj pučini mora. Deborah je hrlila prema daljinama... na španjolsko ročište.


TREĆI DIO

VOJVODA OD PARME


34. Mala ribarska brodica plovila je punim jedrima. Kapetan Bredford imao je razloga biti zadovoljan: vjetar je bio povoljan, ljuljanje broda upravo takvo da se čovjek ugodno osjećao na blagom proljetnom suncu - jednom riječju - sve ono što je priželjkivao ovaj morski vuk koji se kroz četrnaest godina navikao na oluje, nevremena i vječne pršavice Sjevernog mora. Ovakav lijepi dan zaista mu je dobro došao, a, svetog li mu Andrije! dobro mu je došla i ona kesa zlatnika koju mu je jučer dala njegova putnica. Ta je lijepa svotica vrijedila nekoliko tovara haringa, pa se stari vuk usprkos neobičnoj ponudi - nije ni časa dvoumio. Čovjek nikad ne zna što ga sutra čeka! On zbunjeno pogleda svoju sijedu bradu promatrajući kradomice priliku naslonjenu na ogradu... Tko je ova mlada tajanstvena dama? Mada nije naročito cijenio nježni spol, ipak je morao priznati da je ova žena, svojim jednostavnim odijelom, nenašminkanim licem, ostavila na nj ugodan dojam. Ona doista nije imala ništa od onih bogatih guskica, skandalozno namazanih i ekstravagantno razgolićenih, koje je viđao u Londonu kad je ono jednom tamo bio. Ne, ova je svojim velikim, nježnim očima i skladnim ponašanjem bila sasvim drugačija. On se, doduše, nije razumijevao niti u luksuzno odijevanje niti u plemkinje, ali je nejasno osjećao da se iza ovih bijelih ruku, ponositog držanja i crnog baršuna, ukrašenog jednostavnim čipkama, krije neka plemenita žena. Ravnodušna na njegovo ispitivanje, Deborah je netremice promatrala more. Lijepa luka Margate i obala Engleske već su davno iščezle. Iza nje, pored nje, oko nje - samo beskrajna plavosiva površina načičkana srebrnom pjenom valova. More, samo more, po kojem klizi pogled, a da ga ništa ne zadržava. Najednom je poželjela da brodica nekakovim čudom skrene sa ovog puta i vrati se u luku. Što se više udaljavala, pred očima su joj sve bolnije nicale uspomene na vješte i tople ruke ljubljenog Craiga, na slatku Psihu, na dobrog debeljka Bigjacka, na sve one ljepote koje je platila tolikim suzama. Usprkos toplom povjetarcu njoj je bilo hladno i osjećala se tako sama! Bože veliki, što će ona u Flandriji bez svog dragana, bez zaštite, sama sa svojom hrabrošću koja joj ovog časa mnogo ne vrijedi, sama sa svojom ljepotom koju nije željela upotrijebiti da razveseli gospodu Španjolce? - Sama pomisao na to izazvala joj je žmarce po tijelu! Što će sa svojom inteligencijom koju bi ona radije... Gle, gle! izgleda da je ona doista inteligentna!...No, dobro! Ako je to istina, ona će, bogami, i upotrijebiti tu svoju inteligenciju! Kad je neko zadužen nekom misijom, znači da posjeduje poduzetan duh i hladnokrvnost, te ne gubi vrijeme u cmizdrenju. Svaka sekunda je dragocjena i svaki trenutak slobodnog vremena mora upotrijebiti za obnavljanje planova, za određivanje mjesta akcije. A njeni neprijatelji, prema onome što je uspjela doznati... Nasmije se samoj sebi i od toga joj bilo lakše. Kad čovjek malo bolje promisli, možda je upravo ova plovidba daleko od domovine, ova borba sa svojim mislima - najteži trenutak koji mora preživjeti. Doduše, ona će i u Flandriji biti isto tako sama među neprijateljima ali joj


opasnost neće dozvoliti da se prepusti svojim strahovanjima. Takav luksuz neće sebi dozvoliti! Flandrija! Njezin pogled se instiktivno usmjeri prema pramcu. Za nju Flandrija predstavlja živi pijesak - a jer pijeska ima, onda i predodžba savršeno odgovara, zar ne? - ali, u stvari, to je nesretna zemlja, španjolski posjed koji je Filip4 - uvijek on! - zaslijepljen strašću, ognjem i mačem pustošio, želeći da iz nje iskorijeni kalvinizam... Ustanci, gušenje pobune i slavni vojskovođe u službi Njegovog Katoličkog Veličanstva, redali su se bez naročitog rezultata, sve dok nije došao Aleksandar Farnese, vojvoda od Parme. Vojvoda, daleko sposobniji od svojih predčasnika - a to je sigurno, jer ga je i sama Elizabeta mnogo cijenila, iako joj je bio neprijatelj - vojvoda je, dakle, imao i više uspjeha. Budimo pravedni pa priznajmo da je Jug bio svladan zahvaljujući samo njegovoj diplomaciji. Sjever, međutim, nije položio oružje, jer ga je novcem i oružjem pomagala Engleska. Na žalost, Parma je malo pomalo otimao pobunjene teritorije... Eto, kako je bilo s Flandrijom, tim malim i izmučenim dijelom Europe, koju su u njezinim bistrim očima sačinjavala tri imena: Slys, Bruges i Dunkerque - tri grada pod španjolskom čizmom, izložena milosti i nemilosti strašnog vojskovođe. U njima ona mora susresti tri engleska plemića koja će nastojati vratiti Engleskoj. Ide u nepoznato, puno nepoznatog... ali ipak ne sasvim nepoznato, ispravila se ona nježno se osmjehnuvši. Ona će, naime, čudnom igrom slučaja tu pronaći Davida, divnog Davida Chartleya, trećeg na listi. Što se tiče one prve dvojice - barona Stretwortha i lorda Wilnera - oni su bili nepoznati izbjeglice, papisti, siti sramote izagnanstva. Hoće li ih uspjeti pridobiti, hoće li biti dovoljno uvjerljiva? Da vidimo o čemu se radi! Nosi im kraljičin oprost, vraćanje posjeda i privilegija, nudi im onu divnu Englesku! Svaki Englez nosi svoju domovinu u krvi, domovinu s kojom se ni jedna druga ne može usporediti i koju oni ne mogu nipošto odbiti. Ne, s te strane neće imati poteškoća... Najednom joj strepnja obuze srce. A što ako je Španjolci uhvate? Tko će je zaštititi? Postavljala je sebi to pitanje deset, dvadeset, sto puta i uvijek isti nemilosrdni odgovor: nema tu pomoći! Nema tu čak ni one vojničke, brze smrti! Smatrana heretikom, oni će je prokletnici baciti na lomaču, staviti na muke... Ona se sva strese. Najzad, tko je ona? Mali i obični pion na šahovskoj ploči političara. Što znači jedan ljudski život u toj igri velikih? Jedan pion odlazi, drugi dolazi! U ovom bezumnom pothvatu samo ona gubi. Njena misija je puna opasnosti koje započinju već s njenim engleskim naglaskom. Ona slegne ramenima. Opet je počela bulazniti! Velike li stvari taj naglasak! On spada u drugi dio plana, ako prvi ne uspije. Žar još ne zna, iako je o tom toliko puta razmišljala, da je sve predviđeno u granicama mogućnosti? Ne, ne smije se zbog gluposti uznemiravati kao što to čini ovog trenutka, pa će sigurno uspjeti. Zar nismo svi, mali i veliki, pioni na ovom svijetu, upravljani rukom Božjom? Međutim ne mogu se svi pohvaliti povjerenjem jedne velike kraljice? Njezino Veličanstvo joj je ukazalo povjerenje, pa sada i o njoj djelomično ovisi sigurnost Kraljevine i Reforme! To ona ne smije zaboravili i mora zaslužiti tu počast. Deborah se uspravi i ponosito isturi svoju energičnu bradu prema Flandriji. Čim se sjetila riječi punih poštovanja koje joj je tako ljubazno uputilo Njezino Veličanstvo, straha je nestalo. Malo pomalo obuzelo ju je nestrpljenje i želja da 4

Njegovo katoličko Veličanstvo Filip II, kralj Španjolske (prim. pisca)


što prije iskoristi ovaj plemeniti žar svog srca i da svima pokaže, pa i gospodi Španjolcima, što je ona sve sposobna uraditi! Kao da se odaziva njenoj želji, jedan uzvik naruši tišinu: - Jedro s desne strane broda! Ona upravi pogled prema horizontu. U daljini, s desne strane, približavao se neki trgovački brod. - Mislim, gospođo, da je došao čas rastanka. Kapetan John Bredford stajao je iza nje s kapom u ruci. Uzevši prtljag oprostila se s morskim vukom. Bila je spremna. U pratnji dvaju mornara, ona se spusti niz ljestve od konopca i smjesti u čamac. Veslači snažno zaveslaju i ona se uskoro nađe na trgovačkom brodu. Na mostu, mašući široko rukom u znak dobrodošlice, stajao je visok, krupan čovjek, živih, dubokih očiju, okruglog lica i s teškim zlatnim lancem oko vrata. - Mynheer Vrankgerde! zaključi ona.  - Da, gospođo! U našoj nesretnoj Flandriji, u toj divnoj zemlji čije bogatstvo pljačkaju Španjolci, sve je, na žalost, naopako! I dok se, eto, Velika armada okuplja u Lisabonu, kod nas vlada napetost koju Englezi ne mogu ni zamisliti. Brodogradilišta, kao što su Dunkerque, Sluys i druga, rade samo za vojvodu od Parme. Žele, naime, dovršiti onu prokletu flotu kojom će se pripojiti Armadi. Možete zamisliti koliki interes pobuđuje taj posao! Da to prikriju i da ne pobude radoznalost jako su pojačali obalnu stražu. Okupator čak zahtijeva od nas Flamanaca propusnice, jer mu je sumnjivo svako kretanje duž naše vlastite obale! Kažem vam, gospođo, svijet se okrenuo naopačke! I zato - zaključi Mynheer Vrankgerde svoj govor na prilično dobrom španjolskom jeziku - zato mislim da je najbolje da vas ne vodim ravno u Sluys, kao što je dogovoreno, već u Zeekerk. To je malena luka, tri milje južno od Sluysa. Tamo živi udova mog brata s troje djece pa ćemo lako naći način da se nekako provučete u Sluys, a u Zeekerku ja poznam osobno i patrolu i stražu. Uz dobru napojnicu oni će pri vašem dolasku zatvoriti oči. - Vjerujem Vam, gospodine - odgovori Deborah istim jezikom. - Povjerenje koje Vam ukazuje kraljica, moja gospodarica, predstavlja više nego dovoljnu garanciju. Rekao je - propusnicu! To bi moglo opasno komplicirati stvari. Dok se očima smiješila Vrankgerdu, Deborah je razmišljala... Najvažnije je stići u Sluys čijim garnizonom zapovijeda barun. Njemu neće biti teško da joj - osim flamanskog vodiča, koji se neće čuditi njezinom naglasku - dade i sve potrebne papire da nastavi put. A budući da se ovaj poštenjačina, koji nije bio ni glup, ni vjetrenjast, prihvatio tog zadatka... Ona se malo smiri, otkopča ogrtač i pogleda oko sebe. Nalazili su se u brodskoj kabini koja je vjerojatno pripadala Vrankgerdeu. Dimljiva zublja škrto je osvjetljavala stol krcat papira, dva, tri rasklimana stolca i jedan lijepi zidni ćilim. Iza trgovca velik, otvoren hrastov sanduk s mnoštvom čudnih stvari; zatim napola odmotani valjak žute svile koji je u mraku bio nalik na komad mjeseca, uzorci sjemenki, boce vina, svežnjevi voštanica, gaće...


Gdje god je bilo prazna prostora, desno, lijevo, posvuda po sobi vreće, bačve, burad. Kroz prozorčić za utovar na zidu naziralo se treperenje svijetlih točkica u tami. Kopno se približavalo. Mynheer Vrankgerde s naporom ustane sa svoje stolice, teško se nakloni pa, uzevši vrč, natoči dvije čaše nekom bezbojnom tekućinom. - Malo zaslađene rakije, gospođo? - reče pružajući jednu mladoj ženi. - Ovo je naše najomiljenije piće. Vaša domovina, doduše, uživa glas dobre kuhinje, ali ja se nadam da ćete znati ocijeniti i specijalitete naše zemlje. On podiže svoju čašu i ispi je do polovine, dok je Deborah oprezno umočila usne u svoju. Nebesa! To je piće da vam se crijeva izokrenu! Ovi ljudi imaju čudan ukus. Uz opasnost da se uguši ona otpi gutljaj i pohvali svog domaćina. Ova pohvala izazva kod njega onaj urođeni ponos i zanos koji se - još od prvog dodira s njim - sve jače i nezadrživo rasplamsao. Dok je Deborah u mraku uljudno prikrivala svoje zijevanje, on joj je u povjerenju objašnjavao poteškoće koje - u ovo prokleto vrijeme - otežavaju trgovinu. Od bogatog burgundskog vinara, on se pretvorio u snabdjevača španjolske vojske sirom, žitom, soljenom ribom i drugom robom koja nema nikakve veze s njegovim plemenitim zanimanjem. Ali, živjeti se mora, zar ne? Ovaj posao ima svakako i koristi - osim one novčane o kojoj poštenjačina nije želio govoriti. Taj mu posao, naime, osigurava blagonaklonost okupatora, pa prema tome i mnogo veću slobodu kretanja nego što je imaju njegovi manje promućurni kolege. Zbog toga je on i prihvatio tu čast i odgovornost da mladu damu dovede živu i zdravu do flandrijske obale, izjavi on, poklonivši se s takvom silinom da se odlijepio od svoje stolice i opružio sve do boce s rakijom. Za vrijeme razgovora, prešutnim sporazumom, ni on ni Deborah nisu uporno spominjali špijunsku djelatnost koju je olakšalo često mijenjanje mjesta i njegov skromni izgled, što ga je ubrajalo u najbolje Elizabetine agente u Flandriji. Najednom iz utrobe broda dopre do njih nejasna neka buka, a na mostu se začu galama i užurbano trčanje! Vrankgerde ustade. - Nakon ovih ugodnih trenutaka preostaje nam, gospođo, još jedna mala formalnost o kojoj vas je Njezino Veličanstvo sigurno obavijestilo. - Da, gospodine! Deborah otvori svoju putnu torbu. - Uzmite ovo i još jednom zahvaljujem na vašim uslugama! Ona mu pruži kesu. Debeljuškasti prsti trgovca iznenađujuće spretno razvezaše kesu, stručnim okom ocijeniše njen sadržaj i gurnuše je pod ogrtač. Brod zaškripa pa se zaustavi. - Stigosmo! Potrebna je, znate, velika vještina da se plovi kroz ove naše vode. Bogu hvala, ja imam izvrsnog pilota, ali ipak ne bi bilo mudro ploviti dalje. Jedan će vas čamac odvesti do Zeekerkea. Dok je govorio, on se uputi vratima, gurne ih i na flamanskom zareže neku zapovijed. Mornar uđe i službeno zgrabi prtljag putnice. Ova se uputi za trgovcem.


Mračno nebo bez mjesečine, mala svjetiljka koja je u žutom krugu obasjavala klizav pijesak, uzan mostić preko jarka, drvena ograda, vrtić, tamna i nijema kuća i konačno oprezno odškrinuta vrata. Odahnuvši s olakšanjem Jan Vrankgerde položi svjetiljku na sanduk, odbaci ogrtač i okrene se Deborah. - Oprostite što vas ovako neuljudno primam, ali mi Flamanci velike smo spavalice i moja je obitelj već odavno legla. Najbolje da i mi slijedimo njihov primjer. Sad ste na sigurnom, a sutra ćemo razgovarati o vašem poslu... On zastade pred nekom vrstom zidnog ormara, otvori mu vrata i na njegovo podnožje postavi klupicu koju je uzeo ispod stola. - Ovdje vam je krevet, gospođo, i klupica da se možete popeti, a evo i svijeće da vam se vidi. - On nemarnim pokretom ruke pokaže na policu. - Ako pak želite da se umijete, tu je sve što vam treba. A sad vam želim laku noć! Pozdraviše se i Deborah osta sama. Odloživši putnu torbu, ona uze uljanicu koju joj je ostavio trgovac i podigne je iznad glave. Drhtava svjetlost jedva je osvjetljavala prostoriju. Sudeći po širini bila je to glavna soba stana. Četverouglasta i prostrana. Dvije sitnice su joj odmah upale u oči: pretjerana čistoća, koja je mirisala na lužinu, i jednostavno pokućstvo. Po sredini stajao je četverouglasti stol sa stolicama, uz okrečeni zid prislonjen duboki hrastov ormar, ispod prozora dugi kovčeg obojen crvenom i zelenom bojom, a sasvim suprotno širok kamin s pravokutnom strehom na kojem su stajale u strogom redu kositrene mjerice. Da bi prostorija bila nešto svježija, po zidovima su visjeli ukrašeni tanjuri, a u jednom uglu nepomični kolovrat čekao je vješte prste domaćice. Sve je ukazivalo na hotimičnu jednostavnost i ugodnost koja čovjeka nije navodila na podrobno ispitivanje. Deborah zijevne i otkopča ogrtač. Svukavši haljine, u čipkastoj noćnoj košulji koju je izvadila iz torbe, ona priđe polici koju joj je pokazao Vrankgerde i na kojoj se nalazio vrč za vodu i mali umivaonik. Obuze je želja da se nasmije. Bože dragi, zar joj je onaj dobri trgovac dao ovu posudu za kupanje, a u njoj ni dva prsta ne možeš oprati?! Vidi se da Flamance ne muči mnogo briga za osobnu higijenu. Međutim, pomirena s činjenicom, ona podigne vrč, kad je najednom trgne neki šum, neko tiho disanje. Netko se nalazio u sobi! Odloživši vrč, ona se tiho približi mjestu odakle je šum dolazio. Skriven u ugrađenom ormaru krio se »krevet« sličan njenom. U njemu je mirno spavala djevojčica s dvjema plavim pletenicama. Na perinama počivala je stisnuta ružičasta njena ručica. Deborah se nasmiješi. Najednom se izmijeni ono tužno sivilo koje je od ovog časa osjećala u ovoj kući. Kad bi samo i ostali stanovnici bili slični ovom divnom stvorenju! No, oni nisu bili takvi, i sutradan Deborah nije osjetila ni mrvicu simpatije prema njima. Probudilo ju je snažno struganje četke. Četveronoške na podu djevojčica s plavim pletenicama strugala je po pločicama. Radila je brzo, točno, mehanički, tamo-amo četkom s koje se


cijedila sapunjača, a nakon svaka tri koraka povlačila je k sebi posudu iz koje je na sve strane prskala voda. Ugledavši Deborah, koja je nalakćena promatrala kako radi, ona podiže glavu i nasmiješi se sva zajapurena u licu. - Dobar dan, gospođo, - reče ona na lošem španjolskom. - Zovem se Gretel. - Drago mi je da sam te upoznala, Gretel! Reci mi, je li kasno? - O, da! Upravo je odbilo osam sati na tornju crkve. Ali majka Vrankgerde rekla mi je da vas ne budim i... Po njezinom glasu osjetila je da je to veliki privilegij i Deborah se kao okrivljenik izvuče iz svoga gnijezda. - No, više se neće dogoditi da tvoji roditelji tako dugo čekaju, mala moja. - Ja nisam kod svojih roditelja, gospođo. Živim ovdje s Hildom, starijom sestrom koja se udala za Pieta, sina majke Vrankgerde. - Izgovorila je to napetog, tužnog lica. Najednom se razveseli i korakne prema Deborah. - Kako ste lijepi! - ushićeno će ona dodirnuvši čipke na košulji. - Hvala na komplimentu, ljepotice! No, neće mi biti teško da ti ga uzvratim kad imaš tako lijepo lice s kojim si sigurno zavrtjela glavom svim mladićima Zeekerka, - odvrati Deborah zlobno se osmjehujući. - Pih! - reče ona prezrivo. - Oni! Oni me ne zanimaju... Sve su to seljačine! Neotesanci!.. - Nije dovršila i pogled joj se ponovo smrači. Na vratima se pojavi trgovac sa članovima svoje obitelji. - Dobro jutro, gospođo, nadam se da ste dobro spavali i da vas ova ništarija nije rano probudila. - O ne, - plačljivo će Gretel. - Ja i gospođa smo razgovarale... i ona mi je... - Zaveži! - oštro će trgovac. - Morala si odložiti posao i čekati dok se gospođa ne ustane... - Ali majka Vrankgerde mi je naredila... da... - Evo ti majke Vrankgerde, bezobrazna ništarijo! - poviče trgovac i snažno ošamari uplašenu djevojčicu. - Marš odavde! Deborah se umiješa: - Ali Gretel nije kriva... Ja sam predugo spavala... Zašto ste je udarili?... oštro će ona, ljuta zbog takve surovosti. Trgovac kao da nije čuo njezine riječi nastavi: - Još si tu? Gubi se odavde, pogano derište! - Ali ja nisam ništa... Trgovac joj priđe, uhvati je za uho i divljački je počne potezati prema vratima. Djevojčica se otrgne i zaplakana povuče se u ugao sobe iza Deborah. Trgovac se uputi prema njoj. Lice mu je bilo crveno, oči sijevale. Deborah se okrene. Trenutak nije bio pogodan da se bavi događajima oko djeteta, iako su je dlanovi svrbjeli! Ali je ipak bilo vrijeme da se uplete u tu svađu kojoj je ona bila glavni povod. - Onda, gospodine, recite mi na čemu smo? - ispitivala je ona na silu vesela lica, a nakon stanke za vrijeme koje su se oba sugovornika smirila. Trgovac zabrinuto iskrivi usta: - To je ono što me najviše plaši! Straža na gradskim vratima je udvostručena i proći kroz njih vrlo je teško. Nemoguće je, znate, dobiti novu propusnicu. U grad mogu ući samo okolni stanovnici i vojnici koji je imaju.


- Što onda da se radi, gospodine? - počela se ona nervirati. - Jako mi je drago što sam upoznala vašu cijenjenu obitelj ali vi ćete lako razumjeti da nisam preplovila more samo za to. Nemoguće je da se vratim neobavljena posla. Vi ste mi uostalom, i sami zajamčili... Flamanac pruži ruku: - No, gospođo, smirite se, molim vas! Kad sam se prihvatio da vam u vašoj stvari pomognem, nisam znao za ovu novu naredbu o lukama. To je mjera sigurnosti koju je odredio vojvoda od Parme i protiv koje sam ja, mali trgovac, nemoćan. Bijes zagolica nosnice Deborah. Kuga umorila i vojvodu i ovog nevoljnog Vrankgerda i sve ove tupe seljake koji je ovako ravnodušno i drsko gledaju! - Ipak - nastavi Vrankgerde - moglo bi se naći način da obiđemo zapreku i da budete zadovoljni. Ovaj moj nećak - on pokaže na Pieta - ima dozvolu da ode na veliki sajam koji se održava svakog mjeseca u Sluysu. Trgovina, shvaćate li? Obično idu on i žena. Budući da ste visoka i odjevena kao i ona, morao bi vrag umiješati svoje prste pa da se otkrije podvala. Tih je dana tolika navala da straža, ako su papiri u redu.... - No, to mi se čini odlično! To sam i očekivala od vaše lukavosti, dragi gospodine. - Deborah smireno odahne. - Zašto mi to odmah niste rekli? Tako bi se izbjeglo... Zatečen, on je mucao: - To je zato... što... što se moja snaha ne slaže... Zamislite sebe u njezinom položaju... Njezin sin se izlaže velikoj opasnosti, ako se dogode nepredviđene stvari... On ima odgovornosti... tu su žena... dijete koje je još na sisi!... Možda, - nadoda on sigurnije, - ako mu se pruže izvjesne garancije... Deborah je shvatila. - Razumijem, ne govorite dalje, gospodine! - nasmiješi se ona. - Sasvim je prirodno da vaš nećak bude nagrađen za svoj trud. Recite samo svotu koju tražite. Ne želim ostati bez tekućeg novca, ali ću vam dati ček koji ćete moći unovčiti kod zastupnika mojih bankara u Flessmgu5. Njihovom brigom prenijeta je na moje ime izvjesna svota pa se nadam da ćete uz pomoć veza lako pridignuti taj novac. - To će ići bez poteškoća. - On ustade sa stolice i ponizno se nakloni. Zahvaljujem vam, gospođo. Vi shvaćate brigu jedne majke. Budući da sam se na brzinu sporazumio s majkom Vrankgerde, mislim da će dvadeset livara biti dovoljno, - reče on. K vragu! Jučerašnji strah vrijedi toliko, iako je posao njegova potomka prilično skupo naplaćen. - Slažem se, gospodine! Dajte mi pero pa ću to odmah urediti. On podiže ruke: - Bez žurbe, draga gospođo, bez žurbe! Potpisat ćete ga poslije podne, prije no što odem. Molim vas, ne kvarimo dobar ručak s tim potrebnim neugodnostima, - reče on veselo. - Sad je trenutak da se počastimo »hutsepotom« koji je pripravila naša mala Gretel. Divna curica i odlična kuharica, znate! Radila je od srca, samo da vama ugodi, a smijem se nadati da će vam naše nacionalno jelo prijati... U današnje vrijeme meso je rijedak luksuz, - uzdahne on, - iako su uz obalu, hvala Bogu, ograničenja relativno 5

Flessing, luka u Zelandu, nedaleko od Sluysa, u to doba u rukama Engleza (primj. pisca)


manja nego u unutrašnjosti zemlje gdje vlada prava glad, da, glad! - On se ponovo nakloni... - Treba da znate, gospođo, da je danas kod nas praznik, jer imam čast i sreću da vas ugostimo... - Recite mi, gospodine, - presiječe ga ona - kojeg dana je taj sajam? - Tridesetog svakoga mjeseca. - A kad opazi grimasu na njezinom licu, brzo nadoda: - Znam, morat ćete malo pričekati. Razumije se samo po sebi da ćete dotle biti naš gost, a moja obitelj će se pobrinuti da vam bude što ugodnije. Moj nećak i Gretel govore španjolski pa ćete imati društvo... Što se tiče vaše prisutnosti ovdje, kuća je prilično zabačena pa vas nitko neće smetati, ako ne budete izlazili. U svakom slučaju moja snaha će reći da joj je neka rodica došla u posjetu, ako bude potrebno umiriti savjest stražara. Vjerujte mi da će to njima biti dovoljno, jer je i u njihovom interesu da ne skrenu pažnju na kesu novca koju ste im dali prilikom vašeg dolaska. Petnaest dana! Petnaest dana dosađivanja među ovim bijednicima! A Armada može svakog trenutka dignuti sidro! No, što se tu može? Njezino Veličanstvo joj je preporučilo da ima povjerenja u snalažljivost Vrankgerda, jer odlično pozna kraj i razumno rasuđuje. Što se tiče vremena, da ne razbija glavu. Nestrpljivost je loš savjetnik! Armada može zaploviti i sutra i dogodine, sam Bog to zna! S tim se zakašnjenjem, dakle, mora pomiriti kad drugačije ne može biti...

35. Toga jutra 30. travnja 1588. godine Zeekerke je obuzelo veselo raspoloženje. U prazničkom odijelu i okićenim lađicama, više od polovine sela okupilo se na vodi malog kanala odlazeći na sajam u Sluys. Muškarci su pjevali i bučili, dok su žene očima prebrojavale svoju robu i veselo rukama popravljale svoje bijele, crne i ljubičaste pregače. Na drugom kraju Zeekerka, pred kućom Vrankgerdea, završilo se opraštanje. Nakon što se izljubila s majkom Vrankgerde i s Hildom - u ovoj zemlji ljudi se ljube za svaku sitnicu! - Deborah zadigne svoju dugu suknju od svjetlozelene vune i skoči u čamac. Tu su je već čekali Piet, nalickan više no ikada i Gretel na čijem se rumenom licu i blistavim očima ogledalo uzbuđenje. Lađica se brzo udaljavala. Uskoro se jedva vidjela kuća i dvije prilike kako mašu rukama i krpama kao vjetrenjače. Krajolik je postajao sve suroviji, načičkan pješčanim otocima. Tu i tamo vidio se po koji grmičak trske ili poneka vrba koja je tužno umakala u vodu svoje grane. Divlje patke, kao strijele od crnog jantara, jurile su sivoplavičastim nebom. Puhao je hladan vjetar. Sve tri osobe u čamcu su šutjele. Gretel je utonula u duboko sanjarenje, Piet je snažno veslao promatrajući Deborah nesvjesno zavodljivo u svojoj pamučnoj bijeloj bluzi koja joj je otkrivala grudi i svojim divnim profilom uokvirenim čipkama flamanske kape. Kao da je pogađala tok njegovih misli, mlada žena stisne jače svoj šal. Misli su joj pak bile daleko! Najzad stupa u akciju! Oslobodit će se onog


dvosedmičnog dodatnog života. Ne što u tom životu nije bilo izvjesne draži, svakodnevnih poslovnih briga, jednostavnih i bezazlenih radosti, već zato što te draži, ako ih je bilo, djeluju samo ako ne traju mnogo vremena, a ona je i te kako dugo boravila tamo. Stajati skrštenih ruku nije bilo u njezinoj prirodi. U pomanjkanju uzbudljivih dužnosti, ona se zajedno s Gretel, sva predala brizi oko kućanstva. Obje su se uzajamno voljele: djevojčica, jer je bila očarana ljepotom i spretnošću, bogatstvom i avanturom ove druge, a Deborah, jer je djevojčica bila jedina zanimljiva osoba ove obitelji. I dok je majka Vrankgerde odlazila na ribe, a njena snaha brbljala po pazaru, one su prale i redile kuću. Još jedna karakteristika Flamanaca: dok im je tjelesna čistoća zadnja briga, dotle čistoću i posljednjeg ugla kuće smatraju pitanjem časti, pa uporno uklanjaju i najmanje zrnce prašine, a svoju tjelesnu prljavštinu skrivaju izvanredno čistim rubljem! Zatim su spremale ručak, uvijek obilat, ali bez raznovrsnosti i ukusa. Da je nekako odomaći, Gretel ju je učila kako će pripremati glasoviti »hutsepot«: Odabere se lijepi komad govedine ili bravetine, sitno se izreže, a onda se to stavi u lonac s kupusom, suhim šljivama i s malo pastrnjka; sve to se polije jakim octom, stavi nekoliko žlica masti i zrno đumbira, pa se kuha više sati. Oh, pa još ako se negdje nabavi malo limunova ili narančinog soka i doda to octu, to je vrhunac ovog divnog recepta! To se jede samo nedjeljom. Ostalih dana ljudi se zadovoljavaju ribom, graškom, repom i dvopekom. Da bi ipak sve to mogli progutati, potrebna je velika količina piva! Ne želeći privuči pažnju susjeda, Deborah se u poslijepodnevnim satima povlačila u kućnu baštu. I tu je kao i svuda vladala simetrija bez imalo mašte. Uzana, pošljunčena stazica dijelila ju je na dva dijela, svaki sa po četiri lijehe cvijeća - s jedne strane perunika i ruža, a s druge strane hijacint i jaglac. U dnu bašte crveni šipak bacao je svoju sjenu na jednu poljsku klupu. Tu je jednog dana Gretel Deborah otvorila svoje srce. - Kako to da ti i Piet govorite španjolski? - čudila se Deborah. - Prošle godine Zeekerke su okupirali vojnici vojvode od Parme. Naša kuća jedina je građanska kuća u mjestu pa smo morali ugostiti oficira, zapovjednika... a to objašnjava... Gretel se sva zacrvenjela. - Španjolac u kući! Veliki Bože, koje li strahote! - O, ne! - živo će mala. Na koncu... hoću reći... mucala je. Deborah je odmjeri: - Do vraga, taj ti je gost, izgleda, ostao u ugodnom sjećanju? Nadam se da se varam, jer... Ali što ti je? Djevojčica je zajecala i kroz potoke suza otkrila svoju tajnu. Da, da, ona je zaljubljena! Ludo se zaljubila u tog narednika. Zvao se don Pedro Garcia de Quiniela. Ima li ratobornijeg i zvučnijeg imena od ovoga? A bio je tako lijep, hrabar, nježan i drag. Imao je oči, oh Bože! oči od kojih je drhtala... A brkove? Kad se jednom odlučila govoriti, ništa više nije moglo spriječiti navalu riječi: naravno, bio je Španjolac, pa što onda? Ona je premlada da se bavi i takvim pitanjima koja nju uopće ne zanimaju. Ona ga je uspoređivala s mladićima iz Zeekerka, s njihovom nezgrapnošću i prostaštvom - i odlučila se! Ne, ne, ona ne može više ljubiti drugoga. Radije će umrijeti nego se udati za jednog od ovih seljačina! Nitko ne zna šaptati tako divne riječi kao on...


Naglo se prekinula. - Gretel, pogledaj me! - Deborah je uze za ruku. - Nisi, valjda, počinila kakvu nesmotrenost? - Ne... Oh, dobro ja znam na što vi ciljate? Ne, ne, kažem vam. On je sad otputovao... brizne ona u plač. - Naravno... da sam pristala na... na ono što je on od mene tražio... bio bi se čvršće vezao uza me i uzeo me za ženu... - Jadna moja budalice! - naruga joj se mlada žena. - Zar ti misliš da muškarci ožene svaku ženu s kojom jedanput legnu? Dobri Bože, zar se može biti toliko naivan! On bi se s tobom zabavio i onda te napustio. Španjolac! Bogami, ti si potpuno izgubila pamet! Nesvjesno ju je tresla za ramena, a Gretel je sva blijeda i zbunjena šutjela. Najednom je Deborah, postiđena pusti. Zar je ova djevojčica očekivala od nje ove surove riječi i nerazumijevanje? Ona joj se u svojoj dječjoj bezazlenosti povjerila, a ona se prema njoj ponaša kao neka goropadnica! Dabome da je nije zbog toga mogla blagosloviti, ali kakve veze kod petnaestogodišnje djevojčice ima politika s krasnom vojničkom uniformom koja sva miriše na barut, ili s komplimentima i ljubavnim milovanjima? Najzad, tko je ona da tu igra nekog moralistu i kreposnika, kad je i sama tako lako dozvolila Craigu da je zavede? No, to nije isto, ispravi se ona. Ipak ju je ona snažno razbuktala strast koju je vidjela u zaplakanim očima ovog djeteta podsjećalo na nešto... Raznježivši se, ona zagrli Gretel i počne je tješiti. Malo kasnije, potaknuta srdačnim ponašanjem Deborah, Gretel je uze za ruke: - Recite gospođo, bi li bilo moguće da vas pratim do Sluysa? Piet će tamo ostati tri dana, a to je upravo za vrijeme svibanjskih svečanosti. - Njezino lice se ozari. - Prije dvije godine bila sam tamo s Hildom. Oh, Bože, kako je bilo lijepo i veselo! Nasred sajmišnog trga nalazilo se veliko stablo okićeno papirnatim serpentinama blistavo od pozlate. Oh, sjećam se kao da je to jučer bilo! Oko stabla, u kolu, mladići i djevojke, u haljinama od zelene svile, plešu i pjevaju. A zatim marcipani, torte, ogromni kolači posuti šećerom i anišem! Hilda mi je čak kupila plavu vrpcu za pletenice! De, recite da hoćete, gospođo! Ja ću vas pratiti, a, tko zna, možda ću vam biti i od pomoći. Oh, bila bih tako sretna! Molećivo je gledala mladu ženu. - Dobro, neka bude! Ima pravo Gretel! Tumač će joj svakako dobro doći, barem za slanje poruka slugama barona Stretwortha. Na koncu, bila korisna ili ne, ona ne može odbiti molbu ove djevojčice. - Ako budemo imali slobodnog vremena, kupit ću ti nove vrpce i novu pregaču s čipkama kao što ima i Hilda - reče Deborah, otrgnuvši se od Gretel koja joj se bacila oko vrata. - »De, de, nemoj se već unaprijed radovati! Moramo najprije pitati dozvolu od majke Vrankgerde!« Tu su dozvolu, začudo, vrlo lako dobile. To je bilo tim čudnije što stara Flamanka nije inače bila mnogo nježna sa sestrom svoje snahe, koju su iz samilosti uzeli k sebi kad su joj roditelji umrli. Ona je morala čistiti, ribati, satima zibati nakazno novorođenče Hansa da ga umiri od bijesnog kričanja. Kroz to vrijeme su majka Vrankgerde i njena snaha, lijena Hilda, besposličile cijelo popodne i brbljale sa susjedima.


Odakle, onda, ova iznenadna susretljivost kojom je dočekala molbu Deborah? Na to nije teško odgovoriti. Dovoljno je bilo pratiti njezin pogled koji se zaustavljao čas na mladoj ženi, čas na sinu. Otkada je došla ova tuđinka, Piet se čudnovato ponašao. To ju je jako uznemirilo. Taj uzoran muž počeo se na ženu otresati, i nije se s njom više igrao u krevetu - to joj je glupa Hilda plačući priznala. Čak ni s majkom nije više bio veseo i umiljat zbog čega ga je toliko voljela. I za vrijeme ribolova bio je takav. Da, ona se nije varala. Iako nikad nije otvoreno priznala nesposobnost svoga sina, znala je sigurno da bez njezinih savjeta, njezinih iskustava i činjenica da je svaki dan morala ići u luku, on ne bi bio sposoban zaraditi niti jedan forint. Ali, što ćete? Opravdavala ga je slabošću, tvrdila da nije rođen za težak posao! Stoga je malo od njega zahtijevala, pa ga tako kvarila. Ipak, posljednje sedmice, njegovo ponašanje prelazilo je granice majčine ljubavi. Tako zanemariti unosan ribolov, poznat od Ostendea do Flessinga, zanemariti obiteljski posao koji je njezin pokojni muž svojim četrdesetgodišnjim radom tako unaprijedio! Bože dragi, da on vidi ovaj nered, da vidi one činovnike koji su psovali, one greške u računanju, isporuke pokvarene robe, nezadovoljne mušterije!... A Piet je sanjao na mjesečini, stalno odsutan, raspoložen jedino kad mu se pokraj nosa njihala suknja Engleskinje. Oh, ta... Srećom je ispljuvala veliku svotu novca i uskoro će ih napustiti! Sretan ti put! Ona, bogami, neće za njom žaliti, za njezinim prenemaganjem, za njezinim ptičjim apetitom i onom smiješnom navikom da se svakog jutra brčka u velikom kuhinjskom vjedru, kao da time želi dati na znanje da je čovjek prljav ako svaki dan ne dere svoju kožu! Uostalom, neće ona nikoga nasamariti! Sve je to obična komedija i izlika da pokaže svoje golo meso više nego što doliči poštenoj osobi. Neka odvede i Gretel sobom, dabome! Bar će ova guskica jednom biti od neke koristi! Naime, ostaviti onog jadnog Pieta s ovakvom bestidnicom - tja! Čovjek je čovjek, zar ne? Deborah je prema riječima koje su nehotice izmakle Gretel, kao i prema jasnim znakovima koje joj je starica davala, odmah to i zaključila. Međutim, starica nije ni izdaleka slutila o ljubavnim pokušajima njezinog dečka. Ovaj se nije zadovoljavao samo da je za vrijeme ručka - kad se cijela obitelj okupljala u velikoj dvorani - ždere svojim očima. Ne! On ju je tražio po svim mračnim kutovima, namještao se kako će je pri prolazu dotaknuti svojom rukom, šaptao joj budalaštine zbog kojih se silom suzdržavala da ne prasne u smijeh - ukratko, njezino ga odbijanje nije ohladilo, već je sve činio da bude neodoljiv. Iznad prizemlja nalazi se kat na kojem je bila i soba za mladence, bivša ropotarnica preudešena za tu priliku. U njoj je spavao Hans, u nekoj vrsti ladice ispod kreveta - ormara njegovih roditelja. Uvečer, prije večere, Deborah bi se ovamo popela da pomogne Gretel oko spremanja mališana na spavanje. Bila je to cijela ceremonija! Najprije je trebalo poviti dijete tako da se ni jednim svojim udom ne može pomaknuti. Zatim mu navući košuljicu, pa onda platnene haljine, zatim šal, na uši mu pričvrstiti naušnjake iz tvrde kože, a onda ovaj balavi i drečavi paketić ugurati u njegovu rupu okruženom grijalicama. Uvjerivši se još jednom da je prozor dobro zatvoren - jer svak zna


da i najmanji dašak zraka može biti koban po novorođenče! - trebalo je uspavati tvrdoglavca! Jučer, dakle, budući joj smetalo Hansovo vrištenje i zagušljiv zrak u sobi, Deborah se nije pridružila Gretel koja je tiho pjevala uspavanku djetetu. Čim je zatvorila vrata, neka sjena se odvoji od zida i stane između nje i stubišta. Bio je to Piet! Prije nego se snašla od iznenađenja, Piet se bacio na nju, pokušavajući nevješto da je obgrli, mucajući neke besmislene riječi. Njišući se na vrškovima svojih malih cipela, praveći poljupce s usnama u obliku kokošje stražnjice, grčevito se držeći svojim kratkim rukama za mladu ženu, bio je savršeno komičan. Deborah ga se laganim trzajem tijela mirno oslobodi, a zatim ga podrugljivo odmjeri od glave do pete i uđe u svoju sobu. Sve to nije trajalo ni minutu. Gle što se to događa? Čamac se zaustavio. Deborah se trgne od razmišljanja i pogleda oko sebe. - Gdje smo? Kamo ide Gretel? Na oštru zapovijed koju je Piet izgovorio na flamanskom, mala je iskočila iz čamca. Trkom se udaljila i nestala iza guste trstike koja je potpuno zakrivala strmu obalu. Kanal se tu znatno sužavao pa je sad bio samo širok i dubok potok načičkan bodljikavom žuticom. - Otišla je nešto poručiti susjedu - objasni Piet. - Stići ćemo do sluyskog kanala kroz jedan čas. - Ali to nije bilo predviđeno! - dobaci ljutito Deborah. - Ako se udaljimo od ostalih čamaca, možemo imati poteškoća s obalnom stražom. - Nemojte se uznemiravati. Ja znam što mi je posao - odgovori on mirno. Razdražena ona sjedne i okrene mu leđa, zagnjurivši prst u žutu, muljevitu vodu koju je vjetrić namreškao. Najednom osjeti da ju je netko zgrabio za ramena i povukao natrag. Izgubivši ravnotežu ona padne nauznak na dno čamca. U takvom položaju bila je bez snage. Iskoristivši njen položaj Piet je hitro legao na nju, nastojeći da joj zadigne suknju. - Pusti me, ljepotice, mrmljao je promuklim glasom. Sve sam ja uredio... Hilda nas neće smetati, a djevojčici treba najmanje pola sata dok se vrati... Čini mi se da u tvojoj zemlji žene vole ovo, pa što se onda... Najednom vrisne pa je pusti. Deborah je već bila na nogama. Izbezumljen od boli on privuče ruku licu. Na obrazu se ukažu kapljice krvi i otisci zuba mlade žene. Iskrivivši usta on se digne i uputi prema njoj. Čamac se opasno nagne. - Savjetujem vas da se ne približavate. - Ona ga je, i protiv njegove volje, pogledom prikovala za mjesto. Njezine oči opasno su bljeskale. - S kim vi mislite da imate posla? - podrugljivo će ona. - Bogamu, neće me, valjda, neki žutokljunac i kukavelj vaše vrsti uplašiti! Prestanite se ponašati kao svinja ili ćete to, jamčim vam, požaliti... - Podignuvši ruku, ona mu pokaza bodež koji je hitro izvadila iz torbe. - Pazite, ovo je posljednja opomena! Ja sam s vama


sklopila ugovor i zadovoljite se da zaradite novac. Drugo se od vas više i ne traži! - Zaista mi je želja da vas ovdje ostavim! - reče on tiho. - Snađite se kako vam drago, vrlo važno! - Rubom kape on je pritiskao ranu. - Prokleta kurvo, vraški ste mi zadali bol... Hajd’, silazi! Ja se vraćam kući! - Dosta gluposti! Vi me morate odvesti u Sluys, inače... - Inače, što? - naruga se on lukavo i zadovoljno. - Ej, ne igrajte se sa mnom! Prije nego što upotrijebite nož, ja ću već biti iza onih trstika, u močvari koju poznam kao vlastiti džep i - čik! - uhvatite me! A ako pokušate da sami okušate sreću s čamcem, ne zaboravite da ste se vi ovamo prokrijumčarili i da će vas vlasti brzo uhvatiti. Ajd’ dosta brbljanja! Uzmite torbu i kidajte! Ja ću biti ipak kavalir, pa vas neću prijaviti! Deborah je s teškom mukom gutala bijes. Oh, klipane, izdajico! U lijepu ju je situaciju doveo! Razmišljala je brzo. Treba svakako da ga umiri. Pa dobro! Kad on nju ucjenjuje, ucijenit će i ona ovog prostaka s nečim što će sigurno jače djelovati. - Dobro - mirno će ona vraćajući bodež u torbu. - Kako god želite! Ali vas upozoravam da ćete za to polagati račun vašem stricu! Počekajte malo da vam on batinom unakazi tu vašu njušku! E, a sad zbogom. Ona zgrabi svoju torbu. - Što želite tim reći? - upita Piet koji se pri spominjanju Mynheer Vrankgerda sasvim zbunio. - Uskoro ćete i sami to doznati! Ne želim vam kvariti šetnju! - Pričekajte!... Objasnite mi! - zamuckivao je on. Ona se u sebi nasmije. Kukavica! Dobro je ona odmjerila: Dovoljno je bilo spomenuti ime bauka pa da mu kruna padne s glave. - Ha, više vam se ne sviđa ta vaša glupa šala? - pogleda ga ona zlobno. Trostruka budalo! Ako me uhvate Španjolci - a to će se sigurno dogoditi bez vaše pomoći - zar mislite da ću se ustručavati odati koju ste ulogu imali vi i vaša obitelj u mojim planovima?! - Vi to ne možete dokazati! Čim su vas vidjeli u Zeekerku... - A ona, da kažemo, prilično velika suma novca koju Mynheer Vrankgerde treba pridignuti u Flessingu? Ne čini li vam se to dovoljno važan dokaz? - Vi se šalite! Flessing je u rukama Engleza... On je teško disao. -... u kojem, kao i svuda, postoji špijunska mreža koja vreba i na najmanji podatak! Ako je ja obavijestim o svemu, sutra će Španjolci doznati sve, vi to znate isto tako dobro kao i ja. Ne, ne, dragi moj! Treba da shvatite da smo u istoj vreći! Možete zamisliti kako će se začuditi vaš striček kad ga dođu uhapsiti, vaša draga mamica, žena i vi! I kad mu, zbog vaše gluposti, oduzmu čamac, robu, imovinu! Bogami, ne bih se željela naći u vašoj koži. No, nadajmo se da ćete vi već biti u tamnici prije nego što će on dignuti ruku na vas! Deborah malo zastane, da još više istakne svoje posljednje riječi, a onda nastavi: - Ako vam ovo objašnjenje bude od koristi, bit će mi drago, a sad, laku noć! Idem se sama uvjeriti koliko su galantni vaši okupatori... U tri koraka on je već bio do nje. - To vi ne smijete učiniti! - poviče.


Bio je nalik na klauna, blijed kao kreda, dok mu se na licu pojaviše crvene mrlje. Ona mu se u lice nasmija: - A tko će me u tom spriječiti, a? Vaše nepošteno ponašanje i vaš kukavičluk brzo će umiriti moju savjest! - A ako vas odvedem u Sluys, hoćete li zaboraviti ovaj... ovaj... žalosni... Konačno se kukavica predala! Pošteno je da ga malo namuči prije nego mu oprosti. Ona skeptički nakrivi usta: - Doista... ja ne znam... da li se čovjek može pouzdati u nekoga tko, kao vi, ne drži do zadane riječi? U lopova, u razvratnika koji napada časne žene? Ne, ne, - potrese ona svojim uvojcima. - Zaista ne! Čini mi se da ću se sigurnije osjećati u rukama Španjolaca... Govorila je to polako, uživajući u djelovanju svojih riječi. Sad je bio red da se ona zabavlja. - Preklinjem vas, gospođo! Pomislite na moju obitelj, na moga maloga Hansa. Mi smo sve učinili da vam bude ugodno kod nas. Da nas uništite zbog jednog časka zaborava... Kršio je očajno ruke. Tko pozna njegovu hvalisavost, videći ga onako gologlava, raskuštrane kose, uprljanog lica, prsluka poprijeko, bio je doista komičan! - U redu, gospodine, - dostojanstveno popusti Deborah, sileći sebe da se ne nasmije. - Pristajem da zaboravim vašu slabost, ali to činim samo zbog vaših u kući. - Ona sjedne na klupu, prekriži šal preko bluze koja se u gužvi rasparala. Onda? Kad ćemo na put? Zbog vaših gluposti zakasnili smo. A Gretel? Piet pogleda u pravcu gdje je djevojčica nestala. - Ona će svakog trenutka doći, pokloni se on ropski uslužno. - Budite bez brige, izgubljeno vrijeme ćemo nadoknaditi!  Najednom joj se ovaj plan učini glupim. Dan je slabo započeo, a imala je predosjećaj da će se slabo i završiti. Zar joj nije mačka prošla između nogu kad je napuštala kuću Vrankgerdovih? Gospođa Tucker je smatrala da je to loš predznak koji nikad ne vara, isto kao, na primjer, obući naopako košulju ili navući lijevu cipelu na desnu nogu... Budući da joj se neraspoloženje povećavalo što se više približavala bedemima Sluysa, ona nije bila daleko da povjeruje u ta loša znamenja. Piet se okrene. Kanal je skretao pa se krajolik nije mogao vidjeti zbog grmova trske. - Tu smo!... Odmah iza ovog zavoja. Da niste ni zucnuli, jer nas mogu otkriti! - Bio je sav prožet strahom. Deborah potvrdi glavom i sama u strahu. Gretel skrivena, nesvjesna napetosti trenutka, nestrpljivo je promatrala horizont. Čamac polako okrenu. Kao nekim čarobnim štapićem, najednom se bedemi grada, do tada jedva vidljivi, pojave ravno pred njima, tek nekoliko zaveslaja daleko. Okružen pješčanim dunama, bez one maglice kojom su ga zaklanjale obližnje vode, počivao je opasni grad sa svojim simetričnim zupčastim kruništem, svojim


puškarnicama i stražarskim stazama po kojima su ozbiljno hodale male siluete. Grad je izgledao nepristupačan. Teška, željezom okovana vrata, izubljena u utvrđenju, širom su otvarala kanalu ulaz u Sluys. Iznad njih nalazila se kula-osmatračnica, a u podnožju sa svake strane po dva stražara kopljem na ramenu. Vidio se još jedan čamac i njegov vlasnik kako pregovara s vojnicima. Toga se upravo i bojala! Vesela povorka koja je iz Zeekerka išla ispred njih sada je iščezla, a s njom gotovo i prilika za uspjeh. Ona bijesno pogleda ustrašenog Pieta. Ako je uhvate? Koješta! umiri se ona. U tom slučaju primijenit će svoj drugi, rezervni plan! No, iako joj je proljetno sunce milovalo obraze, ona je drhtala. Stigli su do straže. Ne izlazeći iz čamca Piet drhtavom rukom pruži već spremnu propusnicu. Stražar je uze. Bio je to neki mršavi i suhi dugonja, lica oštrog kao sječivo noža, boginjav, u širokom plaštu od zelena baršuna, kakav je bio i šešir na glavi, okićen žutim i crvenim perjanicama. On prezirno odmjeri Flamanca, otpljunu daleko u kanal svoju crnkastu pljuvačku pa pogleda papire. Iako u strahu, Deborah ga je promatrala s velikim zanimanjem. Eto jednog uzorka »onih prokletih Španjolaca«! Nosnice joj se rašire, a zubi stisnu, kao i obično kad je uzbuđena. Mržnja joj je stezala srce. Oprezna, ona obori pogled. Pokazujući na dvije žene, vojnik je sada sa svojim drugom zbijao prostačke i tako neukusne šale da bi Deborah - koja ih je donekle razumjela - na svakom drugom mjestu pocrvenjela. Nakon nekoliko beskrajnih minuta on, najzad, vrati Pietu propusnicu i dade znak da može ići dalje. Uf! Od olakšanja klecnuše joj koljena. Tada se neki seljak, na nogama u drugom čamcu, okrenu i iznenađeno uzvikne pozdravljajući srdačno Pieta. Na vrhuncu nervoze Deborah je pratila njihov nerazumljiv razgovor. Bogamu, što ovaj nitkov još ne polazi?! Najednom onaj čovjek pokaže na nju, grohotom se smijući, kao da gleda neku duhovitu lakrdiju... Stražar se primakne i naćuli uši, jer je sigurno razumio ponešto flamanski. Najednom je oštro presjekao Pieta: - Je li istina što kaže onaj čovjek da ova žena nije tvoja supruga? - reče on i optužujući upre prst prema Deborah. - Ali jest! Vi ste vjerojatno krivo razumjeli, gospodine časniče! Vi ste se zabunili... - Više mrtav nego živ nesretnik se tužno zaplitao. - Čuj ti, bundžijo! Ovog proljeća je već peta godina što ratujem u Flandriji i nećeš ti mene učiti pameti! Ne daj, bože, da govorim tvoj poganski jezik koji para uši, ali ja ga ipak razumijem, - odvrati ovaj glasom koji ne trpi protivljenja. Zatim će blaže: - Onda ti se prohtjelo zabave mimo tvoje supruge, a? - On ispod oka pogleda Deborah - Nema što, imaš ukusa, prostačino! No, ovamo dođi, ljepotice, da te izbližeg pogledamo! - Ali... ovaj... mi se žurimo, gospodine časniče! - strašljivo će Piet skupivši hrabrost za svoj posljednji pokušaj. - Ej, ti! zagunđa vojnik. - Tvoja propusnica vrijedi samo za tvoju obitelj! Budi sretan ako ti ovaj put pogledam kroz prste. Želimo samo malo porazgovarati s ovom dražesnom ženom... Hajde, siđi, princezo! Što nas činiš čekati? - nadoda obraćajući se Deborah širokim pokretom ruke. - I ova plavojka, također!


Nije imala kuda. Šutke ustane, prekorači rub čamca, skoči na nasip, a odmah za njom i Gretel. - Kako se zoveš? - promuca on na flamanskom. Nastojao je biti ljubazan, gladeći važno svoj brk. Nakon ova tri pitanja bez odgovora, on se okani svog lijepog ponašanja pa će mrko: - Da vidimo malo, ovdje nešto nije u redu. Da li je ova ljepotica nijema? On se sagnu i istrže torbu iz Deborinih ruku. - Vratite mi torbu! U njoj nema ništa što bi vas moglo zanimati! - nesvjesno poviče ona. - Caray!6 Ti vraški dobro govoriš mojim jezikom, ako ne razumiješ svoj! poviče on iznenađen. - Ovo mi se čini čudno! Kladim se u deset forinta da tvoj jezik nije flamanski! On je zgrabi za mišicu: »Dođi, precioza7, da nam to razjasni naš šef! Neka dođe i tvoj kavalir!« On se okrene i opsuje: - Lopov! Pobjegao je! Iskoristivši trenutak dok su bili zauzeti Deborah, Piet je neopaženo pobjegao. - Vaya8 Takav kukavelj i ne predstavlja neku divljač! Radije strpajmo ove dvije cure pod ključ! - On lagano gurne Deborah - Naprijed, marš! U pratnji drugog stražara stupala je iza nje Gretel tiho plačući.

36. U ćeliji je vladao zagušljiv smrdež. Sklupčana na slamarici Deborah je s odvratnošću udisala zrak. Kako je ovo daleko od mirisa perunike i sandalovine! No, ni ona nije bolje mirisala. Već je prošlo dvije sedmice da nije dobila ni kap vode za svoju toaletu, osim ono pola čaše za vrijeme jela. Njeno zamazano i znojavo intimno rublje prilijepilo joj se za kožu, a suknja i bluza odavno su već izgubile svoju gizdavost: izblijedjele i uprljane sad su bile samo prnje, korisne jedino da je očuvaju od vlage koja je noću curila sa stropa. Kad se samo sjeti svoje garderobe u La Fleetu i Norland Houseu! Brižno poredane toalete, meke svile nježnih boja, lagane i tople tkanine, lepršave čipke, bunde, blistavi brokati puni dragog kamenja! A ona u ovom brlogu ovako nakaradno odjevena! Koji joj je vrag prišapnuo da napusti onaj udoban stan i baci se u ovu avanturu?! Doduše, Njezino Veličanstvo nije joj dozvolilo birati. Ona se gorko osmjehnu. Češući se po kosi, koja je visjela u dugim pramenima, napipa kao leću debelu uš i zgnječi je između dva crna ispucana nokta. Oh, ta gamad koja polako osvaja teren i na kraju vas svu prekrije, taj podmukli svrbež i ono neprekidno gmizanje! Jezivo, da poludiš! Ona se sva strese. Koliko dugo čovjek može podnositi ovaj pakao? Iako je znala napamet svaki kamen, svaku pukotinu i plijesan, ona je ipak promatrala oko sebe razdražujući se još više. Bila je to uska ćelija, ipak dovoljno široka da u nju stane njih četvero: ona, Gretel i dvije Flamanke. Zidovi su bili prekriveni zelenkastom prljavštinom, 6 7 8

Španjolska psovka (primj. prev.) Španjolski: Ljepotice (primj. prev.) španjolski: Idi! mani! do vraga! (primj. prev.)


posljedicom dugotrajnog curenja vode. U svakom uglu nalazio se dug lanac kojim su ih vezivali oko gležnjeva. Iz trule, smradne slame, koja je prekrivala tlo, povremeno bi izmilio kakav štakor u potrazi za hranom i svojim svijetlim okruglim očicama mirno promatrao zatvorenice, čeprkajući po slami, sladokusno grickajući kakav otpadak i na koncu strugnuo. Čovjek se na sve navikne! U početku obuzeta užasom, Deborah ih je sada gledala bez straha. Čak su je i zabavljale njihove majstorije. Uspoređivala ih je s onim zabavama na koje su je osudili Španjolci, otkada je silom prilika postala njihov gost. Dan je bio strogo raspoređen. Zorom ih je budilo grebanje velikog ključa u bravi. Zatim bi se, u pratnji vojnika, pojavila njihova stražarica, žena glavnog tamničara, mrka, debela, prljava i brkata gadura. Stala bi nasred ćelije, s rijetkom kosom skupljenom u malu punđu, stakleni križ klatio se na ogromnim grudima, i uz psovku i udarce silila zatvorenike da ustanu i prime smrdljiv obrok hrane, koji se sastojao od komada crnog i mljeckavog kruha, te zdjele juhe, ako se juhom može nazvati bezmirisna splačina po kojoj je plivalo nekoliko nedokuhanih koluta repe. Prva dva dana ni Deborah ni Gretel nisu ništa jele. Ali kad ih je pritisla glad, i one su kao i ostale nestrpljivo čekale ovu gaduriju koja se ponavljala u jedanaest sati ujutro i u šest navečer. Posljedice ovakvog načina ishrane bile su teške. Snažnija Deborah još se nekako i držala, ali mala... Ona uputi maloj ohrabrujući smiješak. Djevojčica, napola zgrčena u svom lijevom uglu, pritiskala je objema rukama trbuh, a na blijedom licu s podočnjacima ocrtavala se bol koja ju je neprekidno od jučer mučila. Jadna mala! Deborah je osjećala da, više od bolova, Gretel muči stid što mora svakog časa ići na drvenu kiblu koja se nalazila nasred ćelije. Ta kibla, određena da olakša ljudske potrebe zatvorenika, predstavljala je za mladu ženu tešku kušnju kojoj se, kao i druge, morala podvrgnuti. Čučnuti na tu smrdljivu rupu u prisustvu onih dviju Flamanki koje su pakosno uživale da svojim prostaštvom čine još neugodnijom tu operaciju, oh, da umreš od stida! No, Deborah je svakog dana sve više spoznavala da se od stida ne umire. Najvažnije je sačuvati moral i energiju. Najzad, ta muka traje trenutak! Ali danas ju je prestrašio Gretelin izgled nakon neprospavane noći. Budući uvijek zdrava, ona se nije mnogo razumjela u medicinu, i pojava bilo kakve bolesti dovodila je u zabunu; da li je to običan proljev, neko trovanje, ili što? Uzalud se pitala. Istog jutra, savladavši odvratnost, ona je na španjolskom počela sa stražaricom. - Gospođo, molim vas, ova mala je teško bolesna. Da li joj se može dati neka prikladnija hrana, s obzirom... - Ne može nikako! Gdje ti misliš da se nalaziš? - prekine je ova bijesno je pogledavši... - Što ti sebi utvaraš? Nisi u nekoj palači, kaćiperko jedna, nego u brlogu koji je i te kako dobar za jednu ogavnu špijunku! Ona gurne čabar pun juhe tako snažno da je uprskala suknju Deborah. Onda je, podbočivši se objema šakama, počela lukavo motriti mladu ženu.


- Možda bi se i moglo nekako udesiti, - izjavi na kraju. - A što ćeš mi dati za moj trud? Ona je pohlepno škiljila u maleni biser na lijevom prstenjaku Deborah, pa ga ona nagonski pokrije drugom rukom. Ne, to ne! Ne prsten kraljice! Ah, da joj je tu njezina torba. Sve bi dobila lako od ove goropadnice! Na žalost, ona je nestala... isparila, vjerojatno, u korist one visoke lopuže od stražara kad ju je uhapsio. Kad ju je ona zatražila natrag, on se razjario. Kakva torba? Karamba! Smatra li ga ona lopovom, njega, vjernog vojnika Njegova Katoličkog Veličanstva? Bandit jedan! Nije imala ni prebijene pare, a ova joj žena neće svoju uslugu naplatiti zahvalnim smiješkom! Deborah odlučno otrgne sa svog šala mali broš, skromnu zlatnu pletenicu s komadićem granata. To je, osim Elizabetinog prstena, bio jedini dragulj koji je ponijela iz Engleske, budući da je Mynheer Vrankgerde u pismu naročito preporučio da se njen poslanik odjene što je moguće jednostavnije. Zaista dobra preporuka! Deborah se gorko nasmije. Bolje bi bilo da se u Sluysu pojavila urešena kao papinski veledostojnik! Rezultat bi, doduše, bio isti, ali bi je zato tamničari više poštivali. Imala bi i drugih koristi i ne bi ovdje sada prosjačila kao neka prosjakinja! - U redu! - Stražarica ga odmjeri rukom i tutne ga duboko pod pregaču. Pogledat ću i donijeti štogod večeras, ali ne zbog ovog nevrijednog komadića, nego zato što imam srca! Ova mala, čini se po svemu, ima teški proljev! Nakon poniznog moljakanja Deborah je, najzad, isposlovala za pet idućih dana neku kašicu za Gretel i malo svježe slame za njen ležaj. Pet dana! U principu to bi trebalo biti dovoljno, jer će se baron Stretworth sigurno kroz to vrijeme vratiti. Doista je to vražja nesreća što je bio odsutan upravo kad je ona prispjela u Sluys. Zaista su je lijepo dočekali! Vojnici su ih odveli do stražarnice gdje ih je neki crnomanjasti i kratkonogi kaplar zbunjeno pretražio i naredio da ih odvedu u tvrđavu. Tu, pred nekim španjolskim poručnikom koji ih je bezobrazno mjerio od glave do pete, Deborah nije više ni pokušavala zatajiti svoju nacionalnu pripadnost. Jest, ona je Engleskinja, grofica Norland, udova bivšeg odmetnika od kraljice Elizabete koji je zatražio azil Njegova Veličanstva Filipa II. Njen iskaz može provjeriti. Ona traži audijenciju kod barona Stretwortha budući da je on bio prijatelj njezinog muža. On je - zna ona to - zapovjednik mjesta pa je i najpozvaniji da svojoj zemljakinji isposluje pravo azila. Sve je ovo izgovorila drhtavim glasom, savršenom iskrenošću i bez iole oklijevanja. Oficir ustane, zaobiđe stol i stane pred nju. Nije imao više od trideset godina, a već je imao pogrbljena leđa piskarala, rijetku kosu i ljutite mrzovoljne oči, što ga je učinilo odbojnim. - Može li se znati kako ste strugnuli iz Engleske? - raspitivao se podrugljivo. To je danas vrlo opasan pothvat. Mislim da niste preplivali taj put! - Naravno da nisam! - reče, blago se osmjehujući. Budući da to na ovoga nije proizvelo nikakav utisak, ona žurno nastavi. - Pobjegla sam iz Margata u ribarskom čamcu i tako stigla do Flessinga, a odatle, prerušena - nastavi ona pokazujući seljačku suknju - stigla sam do vaših linija. Shvaćate li? Željela sam najkraćim putem doći u Sluys da se stavim pod zaštitu barona koji je...


- ... prijatelj vašeg muža, to ste već rekli. Na žalost, mala moja, morat ćete se strpjeti da mu ispričate tu bajku. On je jučer na dvije sedmice otputovao u Gand. Uostalom - nadoda on mrzovoljno - sumnjam da će vam on povjerovati. - Kako, gospodine, pa ja... On je i po drugi put brutalno prekine: - De, spusti se s tih svojih visina? To gospodsko držanje ne pali kod mene! Priznaj! Ići će brže. Misliš li ti da mi nemamo pojma o špijunima koje nam Englezi svakodnevno šalju, i da će nas nasamariti podvalama koje izmišljaju samo da spase svoju kožu kad ih jednom ščepamo? Ti si vješto odigrala komediju, ali se kladim u svoju plaću - reče on stisnutih usana - da ta komedija neće izdržati jedno detaljno preslušanje. Deborah problijedi. - Gospodine, vi se usuđujete, baš kad se stavljam pod vašu plemenitu zaštitu da... - Bogami, dobro glumiš uvrijeđenu osobu! - prasne on u opaki smijeh. - I glasom i kretnjama! Smiri se! Ne gubiš ništa ako malo počekaš. Zapovijed je zapovijed, a ja ne odlučujem o tvojoj sudbini. Budući da si Engleskinja, taj privilegij pripada barunu. Ponovo zaobiđe stol i smjesti se u stolicu, a ruke položi na stol. - A to derište? - pokaže on bradom na Gretel. Deborah se sagnu k njemu preklinjući ga pogledom: - Ona nema veze s ovom stvari. Tražila sam čamac da dođem ovamo, a ova djevojčica je odlazila s bratom na sajam i ljubazno mi predložila da me odvezu u grad... Budite tako dobri i pustite je na slobodu! Obitelj će se brinuti i... Grubo je prekinuvši, on se obrati Gretel. Bože sveti, samo da se mala ne prevari! Dok su išle od stražara do tvrđave Deborah ju je uputila što da kaže. Nije marila što će biti s majkom Vrankgerde i njezinim prostačkim sinom - fućka ona na njih! Ali ni pod kakvu cijenu nije se smjelo spominjati ime strica Jana. Špijun na koga se i najmanje posumnja nije više koristan. Elizabeta joj to nikad ne bi oprostila. - Izgleda da mala ne laže, obrati se oficir ponovno njoj. - Ipak sve je ovo prilično nejasno, pa će stoga i ona ostati s tobom. Vidiš, ljepotice, naruga se on, ti si dobro računala. Što se mene tiče sve je u redu, ali s onim tvojim bivšim zemljakom nema šale. On mrzi vladavinu Nezakonite i sve ono što je s njom u vezi. Stražaru, odvedi zatvorenike!  Već trinaest dana leži u ovoj blatnoj jami, trinaest dana ponižavanja, zlostavljanja i čekanja. U početku je Deborah protestirala, galamila, ali naišavši na upornu šutnju vojnika i stražarice, ušutjela je i ona, spremna da svoj jad strpljivo podnosi. No, kako strpljenje nije bila njezina osnovna vrlina, to joj je počelo bivati preko glave. Ova iznenadna bolest Gretel, besane noći, grčevi koji su izobličili lijepo lice djevojčice, ritmičko probadanje i stenjanje koje nije mogla prigušiti, razdražili su do vrhunca njezine nerve. Malo je trebalo pa da eksplodira. Elza, mlađa od dviju Flamanki koje su s njima dijelile ćeliju, pobrinula se da dolije ulje na vatru.


Bila je to snažna djevojka čije razgaljene grudi, plava kosa i drske oči odavahu kojim se zanatom bavi. I njena drugarica je bila slična njoj, samo što je imala bore na blijedom licu i krezuba opuštena usta. Jasno je bilo da je to tijelo odslužilo i da neće još dugo sladiti ljubitelje mladog mesa. Obje su radile u istoj krčmi, blizu dokova. Sluys je, kao i drugi lučki gradovi, obilovao sumljivim kućama. Tu su dolazili mornari i vojnici piti loše vino, slušati kakvu muziku i odabirati između pola tuceta prostitutki, koje su ih svojim odurnim smijehom, debelo namazanim usnama i razdrljenim, debelim i bijelim sisama, raspaljivale sjedeći u redu u dnu dvoranu. Ugovaranje se vršilo za vrijeme jednog plesa, a zaključak u prljavoj sobici iznad dvorane. Nije bilo večeri da se u tim lokalima vina i jeftine ljubavi ne zametne kakva gužva. Za vrijeme jedne takve tučnjave uhapsili su Elzu i Margu pa ih doveli u tvrđavu. Njihov slučaj spadao je u nadležnost vojnog suda, budući da su bile upletene u umorstvo jednog španjolskog kaplara. Do koje mjere? Pravo govoreći Deborah je bilo do toga stalo koliko i do crvljive trešnje! Ono što je znala, rekla joj je Gretel kojoj su one pričale svoje zgode i nezgode. Osim nemogućnosti da razgovara s ovim Flamankama, budući da se njihov španjolski repertoar sastojao samo od nekoliko prostačkih »profesionalnih« riječi, njihovo otvoreno neprijateljstvo već je u samom početku onemogućilo svaku solidarnost. Ova dva bića na smrt su je mrzila zbog njene nježne kože i finih ruku. A da bi joj to stavili do znanja, nisu nikad propustile priliku da se dvosmisleno narugaju mladoj ženi poprativši to bestidnim pokretima kako bi što bolje razumjela. Deborah se gnušala tih gadarija i njihove bezrazložne zloće. Ali kako im začepiti gubicu? Na engleskom ili španjolskom jeziku njezini bi prijekori još više zatrovali situaciju. Najpametnije im je okrenuti leđa. Osjetivši odmah u početku da Gretel ne pripada njenom svijetu, one su svojim osmijesima i ljubaznim riječima pokušale malu privući u svoj tabor. Razočarane zbog rezerviranosti djevojčice i njezina iskrenog davljenja prema ovoj tuđinki, one su se okrenule protiv nje, tim žešće što im se izjalovila nada da će je imati kao saveznicu protiv Deborah. Ljepušasto lice Gretel, njeno vedro čelo, njena bezazlenost, postali su predmet neprekidnog zadirkivanja, koje je curica, sva crvena u licu, šutke slušala. Lako je zamisliti ogovaranja koja su izazivala nelagodnosti, one tobože užasavajuće uzvike, hinjeno gađenje, smiješno samo droljama koje su još od djetinjstva navikle plivati u izmetinama. Deborah uzdahne. Gretel je teškom mukom ustala sa svoje slamarice i hvatajući se grčevito za zid, uputila ka kibli. Deborah je tužno gledala kako posrče. Nije joj mogla pomoći jer joj je dužina lanca jedva dozvoljavala da dosegne ležaj djevojčice, ali ne i suprotni zid. I Elza je teško ustala. Ona nije uopće dovela u red svoju haljinu od crnog satena koja joj je bila otkopčana sve do pojasa. Budući da je prva stigla do kible, visoko je zadigla suknju pa, raskalašno namignuvši Margi, ne vodeći računa o Gretelinom prosvjedovanju, čučne razmaknutih bedara, pjevuckajući besramne pjesmice, kao da želi dati na znanje da je odlučila tu sjediti dok joj se svidi. Bilo je to odvratno! Mala je kršila ruke i plačući preklinjala svoju mučiteljicu. Očito ju je zabavljalo zaklinjanje bolesnice i histerički smijeh Marge pa se nije micala sa


svog neukusnog i odvratnog položaja. Uživala je da ga Greteli podrobno opisuje. Sva izvan sebe Deborah je bijesno prijetila šakom i na španjolskom napadala dvije uličarke i ne znajući da je one ne razumiju. Sramežljivo i sklopljenih ruku priđe Gretel Elzi, ali se ova uspravi i snažno odgurne malu. Nasta užasan tajac... Djevojčica padne nauznak i opruži se koliko je duga i široka po slamarici, poluotvorenih usta, izvinutih očiju, bez znaka života. Tada Deborah zavrišti iz sve snage. Postojala je granica strpljivosti. Više nije mogla šutjeti ni to podnositi. Začu se užurban korak i škripa nepodmazanih vrata. Dva nepoznata vojnika nahrupe unutra i jurnu prema njoj. - Ostavite me! - vikala je otimajući se. - Pogledajte to nesretno dijete! Potrebna joj je njega i liječnik! Pobrinite se za nju! Iznemogla, dršćući od sućuti, gledala je kako podižu krhko tijelo i bezobzirno ga polažu u ugao ćelije. Izmijenivši međusobno nekoliko riječi, jedan vojnik trkom odjuri, a drugi priđe k njoj: - Otišao je po ženu šefa. Izgleda ipak da nije ništa ozbiljno - reče on mirno. Što se dogodilo i zbog čega ta galama? Ne, ona ne može ispričati prizor ovom prostaku koji ju je gledao s bezobraznom ravnodušnošću. Sve je to tako ponižavajuće odvratno! - Mala okrivljuje ovu ženu - rekla je pokazujući glavom na EIzu. - Ona je bolesna, na kraju je svojih snaga, a... - Oho! Koliko vike ni za što! - prekine je ovaj. - Drugi put ne pravi toliku galamu zbog gluposti, inače ćeš se pokajati... A vi, kurvetine, budite mirne, ej! Mi ne trpimo neposlušne. Dok je to govorio, marljivo je kopkao nos. U Deborah je sve kuhalo. Mora naći neki izlaz. Nemoguće je ostati duže među ovim životinjama, s dvjema zvijerima koje su se sada bojažljivo skutrile jedna uz drugu. Ni s ovim vojnikom čije je teleće lice odavalo istu takvu glupu drzovitost. Osjećala je žarku želju da razgovara s nekim ljudskim bićem, s nekim ravnim sebi, inteligentnim i osjećajnim. Takvih će, valjda, biti čak i među Španjolcima. Najednom se odluči: - Imam vrlo važnih obavještenja. Molim vas, odvedite me vašem kapetanu! - Što? Kapetanu? Madre de Dios9. ti si vrlo preuzetna, kćeri moja! Ona mu drsko uzvrati pogled. - Možda ne znate, vojnice, da sam ja grofica Norland i da sam ovdje kao politički zatvorenik. Raspitajte se! Ponovite moje riječi kapetanu. On će me sigurno primiti, uvjeravam vas. A dat ću vam i jedan savjet, - nadoda ona da ga potpuno uvjeri. - Ne gubite vrijeme! To vas može stajati strogog ukora. I protiv svoje volje, pod dojmom ponositog tona Deborah, on je namrgođen razmišljao. - Pa dobro, reče najzad, idem. Ali pazite ako me zbog gluposti uznemirujete! On se na vratima sudari s drugom koji se vraćao sa stražaricom. Gretel je tiho stenjala. 9

španjolski: Majke mi božje! (primj. prev.)


37. Na prvom katu tvrđave nalazila se velika mračna soba s malo pokućstva. Na desnoj strani nalazio se dug sanduk iz crne hrastovine, lijevo je bila klupa, u sredini stol, a iza stola sjedio je i pisao neki oficir u elegantnoj ljubičastoj odori sa zlatnim gajtanima. Imao je plemenite crte lica s kratkom crnom bradom iznad bijelog, naboranog i krutog ovratnika. On odloži pero, bacivši brz pogled na gomilu spisa ispred sebe. - Tu je i vaš dosje, gospođo, reče on podigavši glavu i strogo pogleda mladu, raščupanu i blijedu ženu koja je tražila od njega blagonaklonost. - Grof Leivida vas ne može primiti. Ja sam poručnik de Cuerve. Čini mi se da ste zatražili hitan sastanak? Molim da budete kratki, jer imam posla. - Gospodine - započe Deborah - ja... On podigne ruku: - Časak, molim! Vi ste uhapšeni 30. prošlog travnja. Priveli su vas poručniku Igualarri i tvrdite da se zovete Deborah od Norlanda, engleske narodnosti. Došli ste da se stavite pod našu zaštitu zbog razlike u vjeri i mišljenju koja vas suprotstavlja politici Elizabete Tudor. Je li tako? - Da, tako je. - Pretpostavljam, dakle, da ste sada promijenili odluku. S perom u ruci on je napeto čekao njen odgovor. - Ne, gospodine - reče ona odlučno. - To mi nije ni na kraj pameti! Ne može se ništa izmijeniti u onom što je sušta istina! - Ako je tako, kako se onda usuđujete da mi smetate? - poviče on bijesno odbacivši pero. - Prema izvještaju poručnika Igualarre, nema sumnje da ste vi špijun u službi Nezakonite. Čekamo samo barona Stretwortha da nam i on to potvrdi pa da vam sudimo. Stražar mi je govorio o nekakvim »važnim obavještenjima«, - naruga se on. - Tako ste, čini mi se, vi rekli, i ja sam zaključio da ste se konačno odlučili sve priznati. Ako to već nećete, onda je suvišno da i za trenutak nastavimo naš razgovor... On ispruži ruku prema zvoncetu. - Za ljubav božju, gospodine, saslušajte me! Na zvuk njezinog zvonkog i drhtavog glasa poručnikova se ruka i protiv svoje volje zaustavi. Sada je malo pažljivije promotrio zarobljenicu, uočivši ono što mu je do tada izmaklo: savršeno modelirano ovalno lice, pravilnost crta i onu osjećajnost koja ga je čudnovato prožimala, a koja je izbijala iz najljepših očiju koje je ikada vidio. Deborah je šutke pustila da je promatra. Na putu od zatvora do ove sobe, ona je na brzinu uredila malo svoju spoljašnost. Okrajkom suknje protrljala je lice i ruke, uredila kako-tako svoju frizuru, a šalom nastojala prikriti što više svoj pocijepani prsluk i prljavštinu. Sve to instiktivnom koketnošću lijepe žene. Avaj! rezultat tog pokušaja bio je nikakav! To je ona dobro osjećala. Nisu, bogami ni Španjolci drugačiji od ostalih ljudi, pa bi joj kod ovog zgodnog mladića više koristio gizdav nakit nego oholost koja u ovakvim prnjama postaje smiješna. Ali ipak... I ona je njega promatrala, a srce joj najednom poče udarati brže kad je opazila kako je blaže gleda. Da, treba priznati da su ova plemenita usta,


prijatno lice, lijepe, bijele i aristokratske ruke odavale rasnog Španjolca. Evo, najzad, neprijatelja dostojna nje, koji će je možda razumjeti. - De, gospođo - nastavi on teškom mukom prekinuvši svoje promatranje, što želite? Čemu, por Dios10, ova komedija? - Oprostite, nasmiješi se ona nesigurno. To je bio jedini način da se nađem s vama ili nekim drugim plemićem koji će moći prosuditi nečuven postupak prema meni. - Ona se uzbuđeno približi oficiru: - Pogledajte me, gospodine, dobro me pogledajte! Zar se ovako postupa s jednom damom? Možete li trenutak zamisliti vašu gospođu ili sestru na mojem mjestu, poniženu do prostitutke, prepuštenu bezobraštinama i uvredama prostaka? Pa ipak, tako su me vaši dočekali! - Gospođo! Ona preču upadicu. - Mogu shvatiti da se moj dolazak pomalo činio sumnjivim, ali ja bih se prva vrlo rado pokorila svakoj pretrazi koju španjolske vlasti smatraju potrebnom. Ali, gospodine, ovo prelazi granice. Stidim se umjesto vaših pretpostavljenih! Ovo je nedostojno plemića! - Gospođo, ponovi mladi oficir koji je za vrijeme žestokog Deborinog protesta naizmjenično crvenio i blijedio. - Vaše ogorčenje je razumljivo i potpuno opravdano. No, što se tiče vas osobno, ne mislite li da olako prelazite preko sumnje koja vas teško tereti? Promislite - uvukli ste se nekako u Sluys bez ičije preporuke, bez novca, bez ikakvog dokaza vašeg identiteta! Sve dok barun Stretworth ne dođe i ne poreče ili potvrdi točnost vaših navoda, mi moramo postupati s vama kao s neprijateljem, bezimenom zarobljenicom, osumnjičenom za tko zna kakav zločin. A za špijune nema milosti! Žao mi je, ali ja vam ne mogu pružiti nikakve olakšice! Ovakav strogi odgovor kao da mu nije prijao. Oborio je pogled, izbjegavajući oči mlade žene i lupkao prstima po stolu. - Zar sam ja kriva da k vama dolazim praznih ruku? nastavi ona jačim glasom, ohrabrena suzdržijivošću oficira kojemu je očito bilo neugodno. - Vaši vojnici su mi ukrali putnu torbu u kojoj se nalazila pozamašna suma novca, kao i pismo moga muža. Kladim se da to nije spomenuto u raportu, iako sam ja to dugo tražila. Jesam li, dakle, osuđena da čekam dolazak baruna Stretwortha u ovom odvratnom društvu koje su mi nametnuli? Zar u garnizonu nema nijednog emigranta koji je poznavao grofa Norlanda? - Pogledom potraži njegove oči: - Osjećam, gospodine, da mi vjerujete. Zar ćete me, protivno svakoj plemenitosti, ponovo vratiti u onaj prljavi zatvor, a da i ne pokušate pružiti priliku mojoj dobroj volji? - Por Dios, izusti on tiho... - Vi ste me podsjetili... On pozvoni i stražar se pojavi. - Idi u stražaru! Tamo ćeš naći lorda Trocktona. Zamoli ga u moje ime da odmah dođe k meni! - Na vašu zapovijed, poručniče! pozdravi vojnik, okrene se i iščezne. Deborah stupi tri koraka naprijed i teturajući nasloni se na stol. Noge su joj klecale. Bože dragi, kako je bila glupa! Zatvor joj se najednom učini lukom spasa iz koje nikad ne bi izišla! Lord Trockton! S užasom se sjetila Lichtfielda, dvoboja 10

Španjolski: Zaboga! (primj. prev.)


između Craiga i starog plemića. Ovaj je sigurno neće štedjeti, a ona, da izbjegne s Gretel još nekoliko dana zatvora - jurnula ravno u vučje ralje! - Što vam je, gospođo? - pogleda je poručnik sa zanimanjem. - Ništa, gospodine, promuca ona. Uzbuđenje... nevolje... pomisao da ću se, možda, osloboditi ovog strašnog tamnovanja. Govorila je nasumice, pokušavajući se pribrati. Tišinu koja je zavladala između njih prekine lagano kucanje i škripanje vrata. Iako je bila premrla od straha, ona se okrene. Bilo je to jače od nje. Snažan neki čovjek od oko trideset godina, plavog oka i lijepe puti, duge svijetle kose, koja mu je padala na rub čipkastog ovratnika, pojavi se na pragu vrata, a njegovo blistavo oko začuđeno je šetalo od oficira do mlade, nepoznate žene bijednog izgleda. - U čemu vam mogu poslužiti, dragi moj Juane? - upita on uslužno Španjolca. - Priđite bliže, dragi moj, priđite! Možda ćete moći unijeti malo više svjetla u jedan problem koji me tišti... Deborah je isprekidano disala, poput plivača koji je, dodirnuvši dno, ipak uspio izići na površinu... Da li sniva? Je li ovo lord Trockton? Tek neka mala sličnost u jakim jabučicama i snažnoj bradi. Inače, to je neka smiješna kopija njenog bivšeg progonitelja! Ni traga od one samovolje i strasti na senzualnom i mekoputnom licu! - O čemu je riječ? - upita ovaj. - Prisutna dama tvrdi da je supruga grofa Norlanda, vašeg zemljaka. Poznajete li ga? - Da... prilično dobro - potvrdi odmah lord Trockton. - Naše zemlje su skoro jedna uz drugu i s njim sam bio često u lovu. Ali, meni je vrlo neugodno i koliko se ja sjećam... grof je udovac, a... - Kako? - poručnik skoči sa svog stola i uputi se prema Deborah. - Gospodine, molim vas, ne ljutite se! Nesporazum će se razjasniti, sigurna sam!... - Stajala je uspravno i mirno te se obrati lordu Trocktonu: - Otkada ste, milorde, u Flandriji? - Što da nastavljamo? - odvrati on prezirno. - Sve mi se ovo, dragi Juane, čini krajnje smiješno... Žena jednog od naših velikaša u ovakvim haljinama! Takva pretpostavka, oprostite, u najblažu ruku je smiješna! - Milorde, - zaklinjala je Deborah - odgovorite mi, zaboga! - De, dragi moj, odgovorite na pitanje zarobljenice. Ona vam više neće smetati, obećajem vam - umiješa se Cuerva, gledajući ljutito mladu ženu. - Dobro, kad hoćete! Pred dvije godine, točno u rujnu! Ali ponovo velim... - Oprostite što vas prekidam, milorde, ali ja sam se udala za grofa Norlanda u studenom 1586. godine, znači tri mjeseca nakon vašeg odlaska. Nemoguće je, dakle, da znate za to njegovo ponovno vjenčanje, kao što je nemoguće da znate i za smrt grofa prošlog lipnja prilikom kobnog nesretnog slučaja... Zbunjeni njezinim odgovorom, obojica su šutjela. Ona nastavi: - Dobro znam, poručniče, da vas ove činjenice neće uvjeriti. Da li ću zloupotrebiti vašu dobrotu i vrijeme ako zamolim lorda Trocktona da mi postavlja pitanja o mom mužu i našem imanju na Sjeveru koje mu je sigurno poznato. Brzo ćete se uvjeriti pa ćete barem ublažiti strogost koju ste do sada pokazali. - Neka bude, pristajem!


Ni zbog jedne pojedinosti se nije zbunila, opisujući jasno i odlučno staru tvrđavu, vrijednost stoke, upravitelja imanja, karakter i navike grofa. Dok je pričala, atmosfera je bivala sve toplija. - Da, dragi moj! Iskreno govoreći grof nije bio moj intimni prijatelj, pa me ovo ispitivanje navodi na pomisao da sam maločas olako donio svoj sud. Bila ova dama tko mu drago, jedno je sigurno - ona je bila u prisnoj vezi s pokojnim Norlandom, - zaključi lord Trockton sjevši na ugao stola. Svladana znatiželjom Deborah upita: - Upoznala sam pred nekoliko godina nekog starog plemića koji se prezivao kao i vi, milorde. Da li vam je što u rodu? Lice njenog sugovornika se smrači: - To je moj otac, gospođo! Proklinjući svoju nesmotrenost, ona nadoda: - Da li je i on s vama? - Na žalost nije! Umro je jesenas. Ona obori pogled, ali je to učinila više da prikrije duboko olakšanje, nego kao znak sućuti. - Dobri Bože, žao mi je, milorde! Nisam znala... To je za vas nenadoknadiv gubitak... Tako hrabar plemić... tako pošten! Nekoliko suza prolivenih zbog smrti lorda Trocktona mogu joj samo koristiti, a ona se osjećala sposobna za svaku plemenitost. Nakon pobožne šutnje u čast mrtvaca, progovori njegov sin: - Ako nisam indiskretan, gospođo, recite mi, kojom prilikom ste upoznali moga oca? Ona je to i očekivala. - U Lichtfieldu - izjavi ona bezazleno. - U Lichfieldu kod sir Antony Babingtona. Jane, Iady Babington, i ja, usuđujem se reći bile smo prijateljice i imala sam više puta čast razgovarati s lordom Trocktonom. Spretno izobličena istina često je korisnija od brižljivo odmjerene laži. Ime Babington potvrdit će njen identitet i olakšati posao Stretworthu. Jedino bi Jane mogla ispraviti netočnost njihovih odnosa. No, Deborah je znala da se njen trag izgubio u Flandriji. - Zar u Lichtfieldu? Kod onog nesretnog Antonyja? E, onda, gospođo, sad smo na prijateljskom tlu! Nagla simpatija obuze sada lorda Trocktona - mlađega. Dok se razgovaralo o toj temi, Deborah je sama sebi čestitala na ispravnom rasuđivanju. Probuditi na ovaj način stare uspomene koje su još mogle uzbuditi, značilo je pomalo izdati Jane i Davida. No, ona je bila sigurna da će joj oni to oprostiti. Dva muškarca su se sada povukla do prozora i tiho razgovarala. - Gospođo - reče Španjolac vraćajući se k njoj. - Osjećanje i uzvišene riječi kojima ste oživjeli uspomenu na veličinu Antonyja Babingtona, kojega svi poštujemo kao mučenika, uvjerile su me u vaše plemstvo. Budući da vas ne možemo pustiti na slobodu, koju će vam, u to ne sumnjamo, podariti barun Stretworth čim se vrati, ja ću u međuvremenu narediti da vam dadu pristojan smještaj u tvrđavi, haljine koje dolikuju vašem rangu i ublažiti vam, koliko to ja mogu, vaš zatvor. Deborah mu se dražesno nasmiješi.


- Drugo nisam ni očekivala od vas, gospodine. Ja sam vam beskrajno zahvalna. Vama i lordu Trocktonu. Mogu li zamoliti za jednu uslugu? - Recite! - Sa mnom je i jedna mala Flamanka. Teško je bolesna. Da li je moguće da i nju prenesu na mjesto koje ste mi dodijelili? Osim toga i liječnika... - Učinit ću sve što je potrebno. On pozvoni pa joj se nakloni: - Sada treba da se oprostimo, gospođo. Nadam se da se nećete ljutiti na mene... Vjerujem da ćemo se ponovo vidjeti - nadoda on brzo, dok je stražar ulazio. - Uvijek ću vam biti zahvalna na vašoj dobroti, poručniče. Ipak, - ona napravi dražesno lice - nadam se da će to biti na nekom drugom mjestu i u haljini koja će nam obadvoma služiti na čast. Vaša sam službenica, gospodine! Vaša službenica, milorde! U pratnji stražara ona napusti sobu. - Dio mio, kakvo divno lice! - sanjarski je šaptao Španjolac sjevši za stol. - Bogami i jest! - potvrdi zanosno Trockton, namjestivši se udobnije. - Iz ovih dronjaka izići će prava ljepotica! Bogami, stari Norland se nije dosađivao s ovakvim zalogajem u krevetu. - On udari po leđima mladog čovjeka. - Dakle, jesam li imao pravo kad sam vam hvalio Engleskinje? Bez uvrede, dragi moj, ali u Londonu su najljepše djevojke Europe! Bože dobri, jedva čekam da se ukrcamo. Ja i vi činit ćemo čuda po glavnom gradu. Kad jednom Nezakonita bude najurena s prijestolja, sve njene heretičarke borit će se da im damo odrješenje.

38. Vrag odnio i nametljivca! Kad ga čovjek vidi kako brblja i maše rukama, kako popravlja čipke na rukavima, pomislio bi da je samo njegova zasluga što je doveo groficu Norland u papistički tor! Razdražena do vrhunca Deborah je čekala sjedeći na klupi, ritmički lupkajući nožicama. Stojeći uz prozor barun Stretworth slušao je lorda Trocktona kako sipa i prosipa dokaz za dokazom da ju je upravo on pronašao. - I eto, dragi moj barune, to je apsolutna istina! - zanosno je vikao. - Vrlo mi je drago da sam, hvala mome sjećanju, olakšao vaš zadatak. Zamislite, ova dama pozna Lichtfield do u sitnice i samo intimni prijatelj Antonyja, kao što sam ja, to može znati... Sjećam se... On se i dalje razmetao ne opažajući barunovo sve veće nestrpljenje. Budala! Bjesnjela je Deborah. Hvalisava svinja! Sretan je što je u gomili đubreta pronašao dijamant. No, nije vrijedilo toliko čeprkati, ako misli da će ga upotrijebiti drugačije nego to ona bude htjela! Hoće li umuknuti već jednom i pustiti njega da barem dozna čemu se nadati! Nervozno je kršila prste, a u želucu osjećala težinu. A što ako su izvještaji upućeni kraljici bili netočni? Ako se Stretworth ne želi vratiti u Englesku? Ako je preda Španjolcima? No, ne smije se ostati na pola puta. Ona mora potpuno otkriti karte, svjesna da će se


od tog trenutka nalaziti potpuno u njegovoj vlasti. Te su je misli zaokupile čim je ušla u ured Engleza i... - Vaš sam, mlada gospođo! Dakle, vi ste udova onog jadnog Norlanda?... Trista mu jada! Nikad ne bih povjerovao da je imao toliko ukusa! Nakon smrti svoje prve žene, jedne bijedne i anemične osobe, Bog da mi oprosti! Ugursuz jedan, najviše je volio natjeravati punačke građanke i kurve! S rukama na leđima barun je stajao pred njom i grohotom se smijao. Bio je to malen čovjek, uspravan kao štap i odlučnog držanja. Gustu crnu kosu, podšišanu na španjolski način, prošarale su na sljepoočicama sijede vlasi, a tako i bradu koja je isticala svaki pokret njegove energične donje vilice. Prodorno oko, koje je ispod gustih obrva blistalo od inteligencije, davalo mu je mladenački izgled. Na sebi je imao jahaće odijelo tanmozelene boje, a kroz otkopčani ovratnik vidio se bijeli fini batist. Nije nosio ni nakita, ni gajtana, ni zlatno prstenje. Smeđe čizme dosezale su mu do koljena, a srebrne ostruge i duga sablja upotpunjavale su njegov strogo vojnički izgled. - Mogu li, gospodine, razgovarati s vama u četiri oka? upita ga ona. - Imam vam povjeriti vrlo dragocjene podatke. Oni su strogo osobne prirode, da bi i vas, milorde, mogle interesirati - nadoda ljupko se osmjehnuvši lordu Trocktonu. - Kako izvoljevate, gospođo! Tja, što se tu može, dragi moj?! Tajne ove lijepe žene su za staračke uši, to je privilegij godina! Vidjet ćemo se večeras, i još jednom mnogo vam hvala na vašoj dragocjenoj suradnji! - reče Stretworth gurajući mladog čovjeka prema vratima. Ovaj suho pozdravi i ode. - Imam utisak da ste ga uvrijedili. Taj jadni mladić bio je tako ponosan što vas je pronašao! - ironično će barun vraćajući se k njoj. Onda se naglo uozbilji, te će tvrdim i oštrim glasom: - Samo da se nije prevario! No, gospođo, kažite mi sve što imate, ali ću vam dati odmah jedan savjet: ne pokušavajte i mene prevariti, kao što ste vjerovatno prevarili onu budalu Trocktona! Nisam baš strpljiv, a užasna mi je i pomisao da ispadnem smiješan! Brzo ću otkriti što se krije iza tog lijepog čela i, tako mi imena moga, gorko ćete se kajati!... - Zahvaljujem na tako iskrenom govoru, pa ću i ja isto takva biti. Ja sam doista grofica Norland. To ćete lako provjeriti. Ali... pročisti ona grlo i nastavi: Ali ja ne dolazim k vama kao politička izbjeglica. Ta verzija namijenjena je samo Španjolcima. - Sto mu gromova! - Strpite se, gospodine, sve će vam biti jasno. Zadužila me kraljica... - Kraljica? - Barun pocrveni i razrogači oči od iznenađenja. - Kraljica, kažete? - Da, gospodine. Njezino Veličanstvo nudi vam svoj oprost... - Oprost Nezakonite? - naruga se on. - Da li ja to snivam ili se vi, mlada gospođo, rugate meni? - Gospodine, zar mislite da bih poduzela tako opasan put samo za to? Dozvolite da završim, molim vas, nastavi ona brzo. - Da, oprost, ponavljam. A s njim i vraćanje vašeg posjeda u Kornvalu, vaših privilegija - dabome, uz uvjet da se kroz najkraće vrijeme vratite u Englesku. To je želja Njezinog Veličanstva. Napokon je izrekla sve.


Stojeći tri koraka daleko od nje, barun ju je promatrao kao što se na sajmu promatra ovca s pet nogu. - Sto mu gromova! - čula je kako više puta gunđa. Šutnja je bivala sve mučnija, a ona se nije usuđivala da je prekine, ne znajući kako će on to shvatiti. Najzad on progovori obraćajući se podrugljivo: - Polako! - reče on trljajući palcem i kažiprstom svoj dugi orlovski nos. - Da vidimo malo! Pretpostavimo, pretpostavimo kažem, da vjerujem u tu gotovo nevjerojatnu priču i da mi taj prijedlog odgovara. Kakvo jamstvo za to imam? Mislim, naime, da me ne smatrate toliko naivnim da ću doletjeti na prvi mig Bess kao psić kojem se zazviždi! Iako ju je Stretworthovo ponašanje ljutilo, ona se ipak na silu osmjehnu. - To se samo po sebi razumije da ćete dobiti potrebno jamstvo. Ipak, vi ćete razumjeti, da prije nego što ga dobijete, moram znati je li vam ovaj prijedlog po volji... On ju naglo prekine: - Između nas dvoje nema pogađanja! To vam ne dopušta vaš položaj, mlada gospođo... Dakle, kakvo jamstvo? Slušam vas... Tu se nije imalo što prepirati. Skeptičnost baruna nije dopuštala nikakve nade, a odati mu podatke, mogao bi je kompromitirati. Kompromitirati ili ne, Deborah ipak odluči: - Imate li nekog potpuno povjerljivog čovjeka koji može prijeći španjolske linije i otići u Flessing? - Vidjet ćemo, nastavite! - promrmlja on. - Ako ima, pošaljite ga još danas. Neka ode u luku, u ulicu Forgeron br. 3 do firme »Cloche«. Vlasnik joj je Mynheer Strukken i nalazi se tu svako poslijepodne. Uz pomoć lozinke koju ću mu ja dati, on će mu uručiti pismo na vaše ime. - Pismo? A čije pismo? - Kraljičino, gospodine! Potpisala ga je ona i u njemu vam nedvojbeno jamči potpun oprost. Neka ga ta osoba otvori i pročita pa ga zatim preda Mynheer Strukkeu. Ako kojim nepredviđenim slučajem bude uhvaćen, gotovi smo i vi i ja. Samo se po sebi razumije, nastavi ona, ako se odlučite onako kako se nadam, da bi najbolje bilo da vi odete u Flessing. Vi ćete na putu sakriti to pismo među vaša tajna dokumenta. Dakle, vidite i sami koliko je važan izbor vašeg kurira... Naravno, ponavljam, najbolje bi bilo da odete osobno... - Kako da ne! Da upadnem u klopku, koju su mi, možda, spremili agenti vaše gospodarice! Mislite da sam bedak? naruga se on. Ne žurimo, molim vas! A sad mi objasnite, zašto do vraga, vi mislite da me mami mogućnost povratka u Englesku? Nakon što su mi lijepu poparu skuhali i... Ona ga odlučno prekine: - Zašto? Jer ste Englez, gospodine! To je najbolji razlog. Emigrirati i živjeti daleko od domovine teška je sudbina. Oprostite ako to ističem, ali ako je ovo Španjolska, a ono Engleska, divna zemlja kojoj oboje imamo čast pripadati, onda morate osjećati nostalgiju! I što god vi meni ružno rekli - ona pruži ruku prema njemu koji se raznježeno smiješio - vi se ne možete odreći svoje krvi, gospodine. Zato se vratite k nama! On prijeđe preko ove ljupke spontanosti kretnje i smiješka.


- Bogamu, ovu bi rječitost i te kako cijenili moji španjolski kolege! - Zatim se namršti: - Znate li vi da ste vrlo neoprezni? O, Bože sveti, hoće li jednom prestati da se s njome igra mačke i miša? Ne govoreći ni da ni ne, gledajući je netremice svojim hladnim sarkastičkim pogledom, barun joj je išao na živce. No, da li baš na živce? Ona stegnu zube. Prepustiti se strahu ne vodi ničemu. Potrebno ga je pod svaku cijenu uvjeriti ne pokazujući svoj nemir i ne dajući se zastrašiti. O tom ovisi njena misija i njen život. Neka je Bog nadahne! - O kakvoj neopreznosti govorite? - reče ona s visoka. - Zar vaš dvostruki položaj - zemljaka i plemića - nije dovoljno jamstvo za vašu obzirnost, gospodine? - Prestanite, gospođo, zabranjujem vam! Zemljak, itd... To su samo lijepi epiteti kojim me častite, ali u Londonu ti epiteti sasvim drugačije zvuče: urotnik, vjerolomnik! K vragu i lijepe riječi! - On se hladno nasmije. - Vratimo se poslu! Ponovite mi još jednom one lijepe pogodnosti. Volim ih slušati iz vaših usta! Ona nestrpljivo počne lomiti prste. - Vrlo rado! - Evo: opće i potpuno brisanje prošlosti, povratak vaših lijepih posjeda u Kornvalu - čula sam da imate divan posjed! - Sve to u zamjenu za vaš povratak, reče ona u želji da ga pridobije. - I vi ste, tako mlada i lijepa, doputovali da mi to poručite? Još ju je gledao nepovjerljivo, ali po prvi put u njegovu pogledu nije bilo ruganja. - Ja sam uz kraljicu - odgovori ona jednostavno - i pokušavam da je u svakoj prilici služim. - Pa dobro, sto mu gromova! Vaša se gospodarica ne brine mnogo za vašu sigurnost! - On je mirno gladio brk. - Zar vas ne plaši pomisao da bih vas ja mogao prijaviti? Jedna heretičarka među našim zidinama! Bože, što bi se Španjolci veselili kad bi to znali! Ona ispitivački pogleda njegovo lice, ali na njemu nije mogla ništa otkriti. - Priznajem da na to nisam mislila - odgovori ona uzvraćajući mu isto tako otvoreno. - Imala sam povjerenja! A onda će što je mogla strože: - Želim vam ipak dati na znanje da vam to neće mnogo koristiti. Ima prijatelja u Flandriji koji vam takvu podlost ne bi oprostili! Najednom joj je palo na um da blefira. To joj je bila jedina obrana od napadaja. Osim toga, izgledalo je uvjerljivo, barem je tako željela da bude. Nikad se, možda, nije osjećala tako osamljena, slaba i nemoćna kao pred ovim lukavim neznancem, koji je izmicao kao lisac; a Španjolci su tu blizu, baš iza ovih vrata, čekajući samo Stretworthovu zapovijed da je zgrabe! Bože, moj Bože! Barun nije kriv za to, već kraljica koja je ovom avanturom jeftino prodaje! Prijaviti je? A zašto ne? Tko mu to brani? Međutim, možda je on samo straši ili okrutno pokušava da vidi kako će reagirati. No, pa, eto, vidio je! Deborah je svladala svoj strah. Ona mu pruža Englesku kao na tanjuru, a on samo pravi lijepo lice i straši je... Ona najednom ustane. Nadvisila je za cijelu glavu malenog baruna. - Gospodine, molim vas, prestanimo s ovim obostranim nadmudrivanjem, jer mi nije po ukusu! Recite, što ste odlučili? Ostati s vašim neprijateljem? Ne zavaravajte se, Španjolac je i vaš neprijatelj! Budite uvjereni, onoga dana kad im više ne budete trebali, oni će se bolje od vas sjetiti da ste vi najprije Englez


pa tek onda katolik! Kao što vidite, škakljiva pozicija. Ili ćete otići onamo gdje i pripadate? - Zatim se brzo prigne k njemu: - Sjetite se, nastavi zanosno, sjetite se zelenih naših šuma, one prozirne maglice koja ugodno draška grlo, sjetite se mirisa guste trave po kojoj jure konji u lovu! Oh, taj lov u Engleskoj! Recite mi iskreno da li ste i ovdje našli takve radosti i sreće koja se može s onom usporediti? Onaj blagi mir naših polja, one običaje, tradiciju, onaj ponos zbog lijepe kraljevine okružene morem, onim morem koje vi, kao Kornvalac, volite više od drugih! - Da - prizna on muklim glasom - ja volim more, moje divlje, kornvalsko more. Za mene ljepšeg nema... On zašuti, potrese glavom kao da želi odagnati svoje uspomene, pa najednom dobaci: - Ali otkud najednom takva blagost prema meni, takav, recimo, preokret? To nije u prirodi dobre Bess. Ona više voli ujedati... Najzad je ipak pametno progovorio! - Ja vam mogu samo ponoviti ono što mi je Njezino Veličanstvo izvoljelo povjeriti. Ono je preko svoje špijunske mreže doznalo da ste siti bratimljenja sa Španjolcima. Uzevši u obzir lakomislenost vaših prošlih zabluda i mudrost koju ste pokazali kad ste se, usprkos vašim vojnim vrlinama, posvetili čisto administrativnom poslu, uočivši, dakle, štetu i veliku opasnost za našu zemlju, kao i potrebu da ima ljude kao što ste vi, gospodine, ona je spremna da vas pomiluje... - Uz uvjet, pretpostavljam, da joj dadem podatke o pripremama Parme, zar ne? To je u skladu s prirodom one lisice, - promrmlja on više za sebe. Deborah odluči da iskoristi svoju prednost. S ovim se malim barunom više isplati govoriti otvoreno nego se služiti smicalicama. - To je točno, ne krijem. Ti su podaci za nju od životne vrijednosti. Tko god je živio u Engleskoj zna da je naša kraljica praktična žena i da joj je interes naroda iznad svega. Uzmite to u obzir pa ćete sami priznati da moj postupak nije nikakva klopka, nego razuman ugovor s razumnim ljudima. Nije joj odgovorio već je prekriženih ruku i namršten počeo šetati po sobi, od prozora do vrata i od vrata do prozora. Deborah je stajala naslonjena na stol i pratila ga pogledom. Srce joj je udaralo kao u uplašene ptice... Hoće li - neće li? Mučna neizvjesnost u kojoj riječi, avaj! nemaju snage. Više nije imala nikakvih argumenata. Ova napetost koju je hotimično podržavao Stretworth, kao da ju je potpuno iscrpla. Brzo je u sebi izgovarala molitvu, jednu pa drugu... Onda je polako brojila do stotinu, sve u nadi da će joj prići prije nego odbroji... Ali on je hodao od vrata do prozora i od prozora do vrata jednolično udarajući čizmama. Najednom se okrene. - Ne vidim, koju biste korist imali da me natjerate u klopku. No, tko mi kaže da me kraljica, kad jednom dođem u Englesku i kad izvuče iz mene informacije, neće baciti u kakvu grabu? Deborah se odvoji od stola: - A riječ Njezina Veličanstva? Kako se usuđujete da joj... - Vidi se, mlada gospođo, da ste još dijete! - nasmiješi se on umorno. - Stari čovjek kao što sam ja, dobro pozna takvu vrstu obećanja... Ona potrči k njemu i zgrabi ga za zeleni prsluk:


- Gospodine, počujte me! Doista, kraljici su potrebna ta obavještenja, ali joj je potrebno i vaše iskustvo i vaša hrabrost. To mi je sama rekla. Ona je iskrena, kunem vam se! Ona je uzbuđeno promatrala Stretwortha kao da mu je željela uliti svoju vjeru. Najednom kao da ju je samo nebo nadahnulo: ne može uspjeti ako samo hvali Njezino Veličanstvo. Lisac razumije samo lisičji jezik! - Ono pismo, reče ona, koje ćete dobiti s potpisom Njezinog Veličanstva dragocjen je dokument, jasan i izričit, i on kraljicu potpuno obavezuje. No, dobro! Ako vi niste mirni zbog vaše sigurnosti, dajte ga prijateljima! Ono će vas i na daljinu štititi! - Ona spusti ruke s njegovog prsluka. - Kako da vas uvjerim u poštene namjere ovoga prijedloga? Ako vam ja, koja sam u kraljičinoj službi, sugeriram takvu opreznost, onda je zaključak jasan i tu nema klopke. Pa i kad bi postojala klopka za koju ja ne znam - takva mjera opreza sigurno bi vas sačuvala. - Trista mu gromova! Vaša kraljica ima na duši toliko grijeha da bi mogla popločati pakao. Ali budimo pravedni i priznajmo da se ona zna okružiti osobama. - Barun se gotovo ceremonijalno nakloni: - Tisuću puta mi oprostite, gospođo, što sam s vama postupao kao sa derištem. Iskustvo se ne stječe samo godinama, to sam danas spoznao. Vaša spretnost je izvanredna i hvala vam na njoj. Ipak ja sve to želim temeljito provjeriti, jer, shvatit ćete, da ne mogu naprečac dati svoj pristanak. Sve što vam mogu ovog časa reći jest da će moj sluga otputovati večeras. On mi je potpuno odan i poznaje vrlo dobro vodene putove, a po noći će se lakše provući kroz stražarska mjesta. Kad se vrati, javit ću vam što sam odlučio. On nogom privuče tešku stolicu i postavi je uz njenu pa joj dade znak da sjedne. - A sada govorimo malo o onom jadnom Rogeru!  Sluys je od Flessinga vrlo malo udaljen - niti petnaest milja ptičjeg leta. Karte, koje je Deborah brižljivo prostudirala prije nego što je otputovala, nizale su se jedna za drugom pred njenim očima: na rtu Flandrije Sluys, a odmah zatim rukav Schelde. Iza nje, nasuprot Sluysu, luka Flessing s bezbrojnim otočićima koji tvore Zeeland. Čamcem će barunov sluga biti tu još za noći ili u praskozorje. Posjet kovaču Mynheer Strukkeu, povratak prekosutra ujutro i Stretworth i ona bit će najzad mirni. Dakle, dvije noći i jedan dan čekanja! Koješta! Nije to tako strašno kad je u pitanju sloboda! Ovaj sitni barun je na kraju krajeva ipak simpatičan. Tvrd kao klisura, klizav kao jegulja, ali uza sve to simpatičan! Zadao joj je dosta muka i uzbuđenja, ali se najzad ipak predao, ili gotovo predao. Što je protivnik jači, to je i pobjeda slađa, zar ne? Ona ustade pjevušeći, nalije u pehar malo lipova čaja i majčinski ulije napitak u suha usta Gretel. Maloj je bilo sve bolje. Ovaj Juan Cuerva, iako Španjolac, bio je ipak plemenit. Besprijekorna soba i hrana u tvrđavi, liječnik, lijekovi! Drugo joj i ne treba! Još malo i Gretel će ozdraviti, a onda - daleko od Sluysa, u Bruges k lordu Wilneru! I još jedan uspjeh u izgledu! Nakon ove uspješne bitke sa Stretworthom, neće više dopustiti da je nitko smota... A onda - Dunkerque i dragi David!


Četiri siva zida pravokutne sobe, prozor koji je gledao u dvorište tvrđave puno vojnika s kopljem na ramenu. Tišina! Ah, ta neprekidna tišina koja vam kida živce i u kojoj stražarske čizme strašno odjekuju. Nešto naviše vijugao je strmi stražarski put. Okolina doista nije razveseljavala srce. Nisu je posjećivali ni Stretworth ni Cuerva ni Trockton. Nitko od prijatelja, nitko od neprijatelja! Ona bi ih veselo dočekala samo da ublaži svoje nestrpljenje. Nikoga, osim stražara s obrokom i liječnika koji je dolazio kad bi pao mrak. Samo »dobar dan« i »doviđenja!« Malo lipova čaja, još manje pića i to je bio sav njihov srdačan razgovor. A jadna mala Gretel ležala je bolna, opružena na ležaju. Iole samilostan čovjek morao joj je reći nekoliko riječi utjehe. Bila je sama, potpuno sama među ovim nijemim zidovima. Nije mogla čak ni da se pred zrcalom zabavlja onim ženskim tričarijama koje su možda glupe, ali u časovima neraspoloženja ipak korisne. S vremena na vrijeme poneki potez češljem da joj kosa bude mekša, razmišljanje gdje utisnuti madež! Sve to pročišćava mozak i čudesno smiruje živce. U to se ona mnogo puta uvjerila. Međutim, ovako praznih ruku, s punom glavom misli, svakojakih misli! Ona uzdahne. Hrabro, kćeri! Još jedna noć i sutra... Ding, dang, dong! Zaglušni koncert zvona zapljusne sobu, a odmah zatim u dugim razmacima odbiju tri udarca koji odjeknuše kroz tmurno nebo. Tri sata! Tri sata popodne. Sjedeći na rubu kreveta uz Gretel ili hodajući uokrug po sobi, ona je još od zore upirala oči u vrata, nadajući da će se pojaviti barun. Bože milostivi! Deborah se uhvati za glavu i potrese je. Poludjet će od ove strepnje, od svih ovih zapletenih kombinacija koje ona spliće i raspliće još od zore. Što se događa? Zašto je Stretworth ne poziva? Tisuću razloga motalo joj se u glavi: možda su slugu uhvatili Španjolci, možda neki nesretni slučaj, petnaest milja u čamcu između svih mogućih patrola, vrtlozi, plime, struje i protustruje, iznenadna oluja i - što ti ja znam! Nije to šetnja po Temzi između Whitehalla i Charinga! Oh, London, London! Ona šmrcnu i obriše oči drhtavom rukom, ispi gutljaj lipovine iz Greteline čaše i ustane. London, grad snova, u moru nježnog svjetla, u toplini kućnog ognjišta! No, bolje se okaniti sanjarenja i dobro razmisliti! Iako je razmišljanje ne vodi ničemu, ipak je korisnije od cmizdrenja. Da vidimo, dakle, gdje smo ono stali? Ah, da! Ona šetnja po Temzi, da! i ono lutanje sluge između oseke i plime! Postojala je druga mogućnost barun je mislio pa se predomislio! Eh, danas smo daleko od prekjučerašnje sreće! Jao, uvjeriti jednog papistu i to onako prepredenog i nepovjerljivog kao što je barun! A ona se, glupača, unaprijed veselila! A što će biti od nje ako je ovo drugo istina? Plovila je po magli punoj neizvjesnosti i strepnje. Ili će je napustiti - u što ne vjeruje - ili će je milostivo izručiti španjolskim prijateljima, ili će je, od straha da se - ako bude govorila - ne posumnja u nj, jednostavno udaviti kad budu nasamo... Oh, zašto toliko kasni? A ona ništa ne može učiniti, već samo pasivno čekati slična kozi privezanoj za kolac, koja čuje zavijanje vuka iz obližnje šume. Na kraju strpljenja, i uz opasnost da probudi usnulu Gretel, ona počne bijesno lupati šakama o zid. Najednom zastane. Stražar, čiji je korak prepoznala između tisuću drugih, prilazio je vratima.


39. - Priđite, gospođo! Barun je sjedio za svojim pisaćim stolom. On ustade i vrhom pera nemarno joj pokaza stolicu pa ponovo zaroni u svoje spise. Lice mu je bilo bezizražajno. Klecavim nogama Deborah priđe. Iza sebe osjećala je stražarev zadah po luku od koga joj se još više smučilo. Hoće li njeno srce, koje je već toliko toga doživjelo, izdržati sve ovo? Ona bojažljivo pogleda Stretwortha. Ne skriva li možda ovaj papir, koji on tako brižno pečati, nalog za izvršenje smrtne kazne? Iznemogla ona se sruši na stolicu. Pred očima joj zapleše čitava soba. - Evo, sinko! Odnijet ćeš ovo poručniku Sanchezu. Potrebni su mi njegovi konji najkasnije do večeras. Ceduljica za intendanturu! Oh, ona još nije došla na red. Skupila se u stolici zadržavajući dah. Stražar uze pismo, pozdravi i ode. Vrata muklo zalupiše. - Samo trenutak, gospođo, pa sam onda vaš! - dobaci barun. Izvuče se iza svog pisaćeg stola. Stojeći nije bio mnogo viši no sjedeći. On se uputi kovčegu koji se nalazio između dva prozora i otvori ga. Deborah je netremice gledala u leđa Stretwortha. Što to on traži u sanduku? Pred njenim smućenim duhom iskrsne najednom barun s pištoljem u ruci, prstom na orozu, spreman da... Ne, budalo! Pištolj pravi mnogo buke. Mač, mač! On se okreće... ide prema njoj i... U jednoj ruci držao je bocu, a u drugoj dvije čaše! - Malo vina iz Xeresa, grofice? Današnji datum treba proslaviti, - smiješeći će on. - Znajte, odlučio sam se! Izgubljena ovca vraća se u svoj tor! Oh, nakaza jedna! Pustiti je toliko vremena da umire od strepnje! Olakšanje koje je Deborah osjetila bilo je toliko jako, a njena radost toliko velika da je ostala ukočena na stolici, otvorenih usta, nemoćna da izusti i jednu riječ. - Da, da, - nastavi Stretworth lijući oprezno kapljice xeresa u čaše. - Moj se sluga jutros vratio... Sto mu gromova! Taj dečko je prokleti lisac. Dopuštam da je razmak između Sluysa i Flessinga malen, ali je pun opasnosti za onog koji se ne zna snaći. Ukratko, pismo mi se sviđa. Najzad se Njezino Veličanstvo ne skriva iza nejasnih formulacija, već piše otvoreno i jasno, tako da se ja, na temelju vaših savjeta, usuđujem... Ona ga je slušala kao kroz neku maglu. K vragu i pojedinosti! Važno je da ide u Englesku, da će kraljica biti zadovoljna, a ona slobodna. Oh, veselja, Bože moj! Da je onako smjela, bila bi skočila barunu oko vrata - samo tko zna kako bi on to shvatio?! Stoga mu se ona samo razdragano nasmiješila i vatreno - kao što je i ovaj xeres koji je najednom iskapila - odmah kliknula: - Ah, gospodine - rekla je zamagljenih očiju - kako sam sretna zbog vaše odluke! Doista je ovaj dan - kako ste rekli - svečan i sretan, jer mi je omogućio da budem korisna i našoj domovini i vama... - U zamjenu za uslugu koje ste mi učinili, draga grofice, raspolažite sa mnom! To je najmanja plaća za vaš trud! - Barun sjedne. - Pretpostavljam da


ne namjeravate vječno ostati ovdje. Bilo vam je prilično dosadno. Hoćemo li zajedno na put? - To mi je velika želja! - zatomi Deborah dubok uzdah. Ali moram još otići u Bruges i Dunkerque. Možete li mi to nekako olakšati? - Vrlo rado, iako put kroz Flandriju za jednu mladu ženu nije šetnja. Zar ste doista tako odlučili? Zar nećete sa mnom u London? No, dobro, dobro, ja ne navaljujem! Vi znate bolje što vam je činiti. U tom slučaju potreban vam je vodič i propusnica. Što se vodiča tiče, moj sluga će vam pronaći nekog sigurnog, domaćeg koji neće gurati nos u vaše poslove. Za propusnicu ne brinite. Kroz tri dana imat ćete je u potpunom redu. Smatram da ćete se ukrcati u Ostendeu? - Da! Luka je u našim rukama i blizu je Dunkerquea, pa sam tako odlučila... - A koliko ćete se dana zadržati u Brugesu i Dunkerqueu? - Oh, dan, najviše dva u svakom od njih. Ali zašto to pitate? - Zašto? Jer kad opaze da me nema, vaša propusnica neće više vrijediti ni paru, draga moja! Važno je stoga da uskladimo naš bijeg. Hm, Bruges, Dunkerque! Ne želim biti pesimist, niti vas plašiti, ali je bolje gledati unaprijed. Dakle, recimo da vaša propusnica vrijedi deset dana. Deset dana nakon vas ja ću napustiti Sluys pa želim da u tom času budete već u sigurnosti. Da li se slažete s tim planom? Imala je pravo - on je pravi lisac! Ali kako je lijepo imati sada ovog lisca na svojoj strani! - Ne može biti bolje, dragi moj barune, i hvala vam! Ako ne znači zloupotrebljavati vašu uslužnost... Stretworth se ljubazno nasmiješi Deborah. - Recite, draga moja, u čemu vam još mogu biti od koristi? - Potreban mi je novac! Možete li mi nešto predujmiti? Imam polog u banci u Flessingu pa ću vam potpisati ček. - A koliko želite? - Dvjesto pedeset livara u dukatima i flamanskim livrama. Oslanjam se na vas! On zazviždi. - Do vraga, draga moja, vi nemate pojma koliki su dohoci jednog emigranta. Jedva ako su i polovinu tog iznosa. No, svejedno! Dajte mi ček. Moj sluga će otići u Flessing da ga unovči. Ali, da ne budem indiskretan, čemu tolika suma? - Ne želim ostati bez novca koji mi može i te kako biti koristan. Ovih posljednjih dana škrtarila sam, a ovdje je život, čini mi se, preskup. Mnogo toga moram nabaviti. Ako ne drugo, a ono bilo kakvu garderobu! Zar mislite, dragi moj barune, da sam navikla odijevati se ovako? - Deborah se tiho nasmije, držeći s dva prsta svoju suknju od proste crne tkanine koja je bila trostruko manja no što je njezin struk, pa ju je stezala na rubovima. - Nemam ni četke, ni košulje, ni pribadače, a ovu haljinu dugujem ljubaznosti poručnika Cuerve, koji je zaista plemić. - Da, dobar je to momak. Među njima ima odlične gospode, kao na primjer vojvoda od Parme, da navedem samo njega, koji je doista velik čovjek. Ipak, ne želim da ga susretnete. On ima izvanredan njuh i ni paru ne bih dao za vašu lukavost. Stoga, što ranije odete iz Sluysa, to bolje po vas... On usta zajedno s njom i oboje se upute - vratima.


- Žurim da se ukrcam na brod za Flessing, uzdahne on. Ah, ponovo udisati zrak moga Kornvala! Da znate koliko sam sit ovih pješčanih obala, ovog bezbojnog neba, kanala, ovog reda bez mašte koji prožima i ljude i prirodu. Ovdje mi nema zraka, gušim se u blatu... Poznajete li Kornval? - Ne, samo Kent, Staffondshire i sjever do Trenta, gdje se nalaze zemlje koje sam baštinila od grofa, London kao sebe, ali Kornval ne poznam! - Morate me doći posjetiti! Nisam pjesnik, ali onaj Kornval, trista mu gromova! Ono zelenilo plavetnilo neba, oštre litice, hirovite, slikovite i vesele! Ah, nema ničeg ljepšeg od toga! On joj uze ruku i poljubi. - Hvala što ste mi sve to vratili! Zatim se dugo zagleda u nju. - Kakva ste vi divna i tajanstvena žena! Znajući što misli Norland, recite mi kako ste uspjeli da radite za kraljicu, lijepa moja špijunko? - Izaslanica, dragi moj barune, izaslanica! Velika je to razlika do koje ja mnogo držim. A da vam ispričam svoj život, bilo bi vam to dosadno. - To znači postaviti sebe na pravo mjesto! nasmija se on tiho. - No, dobro, bilo bi nepristojno da navaljujem. Stajali su do vrata. - Dakle, ugovoreno, zar ne? Večeras računam na vas da podijelimo »olla podrida«11. Bit će tu i grof de Leivida, Cuerva, Trockton i drugi garnizonski oficiri. Bit će to, recimo, vaša rehabilitacija! - Vrlo rado! Ali još nešto... Ne zaboravite obećanje za malu Gretel! - Neću, neću, budite mirni! Čim odete, naredit ću da vašu malu štićenicu odvedu u Zeekerk, nemojte se... Vrata se najednom širom otvore i u sobu, kao uragan, uleti neki čovjek u crnom ogrtaču. Uslijed ovog silovitog naleta, Deborah posrne i jedva se održa na nogama, povukavši se natrag. Jedva je imala vremena da ugleda dva crna oka i ponosito čelo. - Zar je ovo način? promrmlja ona... - Ja sam... Ostali dio rečenice zasta joj u grlu. Stretworth se, presamićen, pokloni: - Vaša Ekselencijo!... Kakvo iznenađenje! Ne osvrćući se na prisutnost žene, došljak se velikim koracima ushoda po sobi vičući. - Dolazim iz Bruxellesa, dragi moj Stretworthe! Zahvalimo Bogu, naše čekanje je završilo! Vojvoda Medina-Sidonija napušta Belem! Armada je krenula! Jutros sam primio glasnika Njegovog Veličanstva koji mi je donio tu vijest i točne upute. Uzbuna u svim lukama! Popis zaliha i municije! To je vaš posao, gospodine, i ja računam na vaše zalaganje! On se zaustavi ispred Stretwortha, okrenuvši leđa Deborah. - Izvolite zatim hitno dostaviti lokalnim vlastima slijedeće odluke: počev od danas policijski sat se pomiče dva sata ranije, snabdijevanje je racionalizirano i ne želim vidjeti nikakvog civila da izlazi i ulazi u grad. Sve propusnice se ukidaju. Samo oficiri i vojnici s nalogom mogu proći kroz gradska vrata. - On napravi neodređen pokret rukom.- To su samo prvi bitni i potrebni koraci, a kasnije ćemo raspravljati o daljnjim mjerama. Odlučio sam da ostanem ovdje dok se ne sjedinimo sa snagama Medina-Sidonije. To će mi dobro doći da pazim na uredno slanje lađa iz Sluysa 11

Vrsta španjolske goveđe juhe (primj. pisca).


i Las de Garda našim novim kanalom do Nieuporta. Tako ću malo pripaziti i na Dunkerque i na ove slijepe Holanđane na ušću Escauta... Vi... Nastavak razgovora Deborah nije čula. Njeno srce je udaralo, a dlanovi bili vlažni. Gospode Bože, kakve li fatalnosti! Baš kad je sve išlo kao podmazano ovaj susret s vojvodom od Parme! Jer ovaj odlučni, energični čovjek nije mogao biti nitko drugi. Sav je zračio svemoći i bučno saopćavao na španjolskom svoju nepovredivu volju, dok se pod tresao pod njegovim nogama. Što da radi? Armada, ona Armada u koju ona, iskreno govoreći, više od godinu dana nije vjerovala, kao ni u bučno najavljivan njen dolazak, evo se napokon pojavljuje na horizontu! A ona tako daleko od Engleske i... Oh, Craig, ljubavi moja! pomisli ona bolno. Hoćeš li i ti otići u boj? Ona proguta pljuvačku i suze. Do vraga i nježnost sada! Krajičkom oka ona osmotri dva čovjeka. Stretworth je šutio i stajao kao kip ispred vojvode koji se nasred sobe razglagoljao mašući rukama. Zadržavajući dah ona posegne rukom za kvaku i polako pritisne. Možda će moći, ako se neprimjetno išulja, odmah pobjeći iz Sluysa? Stretworth bi joj pomogao i... Brutalna ruka zgrabi je za podlakticu, a bijesni glas došljaka zagluši joj uši tako blizu da ju je njegov dah palio po licu. - Tko ste vi, madame? Stretworthe, tko je ova osoba? Zašto mi niste rekli da nismo sami, razjasnite mi to! vikao je on. - Neka mi Vaša Uzvišenost oprosti, ali mi nije bilo moguće da vas prekidam mirno i hladnokrvno odgovori Englez. - Čast mi je predstaviti moju zemljakinju, groficu Norland... Grofice, Njegova Ekscelencija vojvoda od Parme! - Gospođo! - Ekscelencijo! On se ukočeno nakloni, dok je Deborah napravila dubok poklon. - Grofičin muž, pokojni grof Norland - neustrašivo nastavi barun - pripadao je slavnoj katoličkoj obitelji na Sjeveru. Bio je otjeran sa svog posjeda pred više godina i umro je lani. Stretworth sućutno uzdahne. - Budući da je više ništa nije zadržavalo u Engleskoj, grofica je odlučila otići u Flandriju i - nadajući se u milost Vaše Ekscelencije, započeti ovdje nov život, u sredini koja više odgovara njenim vjerskim uvjerenjima. Nadodajem da je grofica bila intimna prijateljica lady Babington i sir Antonyja. Sa vojvodina lica nestajao je polako bijes. Na spomen imena Babington lice mu se ozarilo. - To je, grofice, prijateljstvo koje vam služi na čast - izjavi on uljudnom srdačnošću - i zbog toga, Ekscelencijo - brzo će Stretworth - ne bi li se moglo ovoj dami izuzetno dati propusnicu? Ona namjerava otići u Bruges pa, prije no što nova naredba stupi, na snagu... - Ne, dragi moj! - ljutito ga presiječe on. - Smatrajte to svršenom stvari! Odbijam bilo kakvu propusnicu. Svako kretanje civila dovodi u opasnost normalno kretanje mojih trupa te može izazvati nered. A to naročito ide na ruku špijunaži. - On se podrugljivo osmjehne. - Koliko ja poznam našu predragu susjedu preko Kanala, njenih agenata ima ovdje kao mravi! - Zatim će obraćajući se Deborah: - Vrlo mi je žao, gospođo, ali morat ćete ostati u Sluysu dok se sadašnja situacija ne razjasni. A sad, barune, ja vas ostavljam. Do viđenja! Večeras ćete mi podnijeti izvještaj!


Izmijenivši kratke pozdrave, isto tako naglo kao što je i ušao, vojvoda od Parme izleti u kovitlacu crnog baršuna. Ostavši sami Deborah i barun se pogledaše. Stretworth prvi prekine šutnju: - Bogami, kakva katastrofa! Baš je morao doći taj vrag od čovjeka! E, pa, draga moja, za sada se treba pokoriti! Vojnik se ne šali s disciplinom. Ako ga ne poslušam, zauvijek mi propade šansa za povratak u Englesku. - Ali - primijeti ona sva blijeda u licu - zar mi ne biste mogli potpisati nalog za kakvu izmišljenu misiju? Dobro prerušena.... - Ne - odsiječe on oštro - opasnost je velika. Ne zaboravite da sam ja emigrant i da će moje naredbe brižno provjeriti. To bi mogao samo za sebe učiniti i to jedino onda kad ne bi bilo druge alternative. S druge strane, ako vi iščeznete, sumnja će automatski pasti na mene. Vidite li, dakle, da laž nije ni u vašem ni u mojem interesu. - Znači, uzvikne ona, da ćemo mirno spavati ovdje, dok se Armada... - Armada! - naruga se on. - Vjerujte starom vojniku, ona još nije tu! - Kako? Ali ja sam mislila... Razjasnite mi to, molim vas! - U takvom zamašnom pothvatu, mogu nastati mnogi nepredviđeni problemi, drago dijete! Nepogodan vjetar, oluje, plime i slično. Vidite, iako su Španjolci dobri moreplovci, oni nemaju prakse na moru kao naši mornari. Što se tiče njihovih ogromnih galeona, opremljenih za duge plovidbe, oni su, po mome mišljenju, nesposobni da se takmiče u manevriranju s Drakeovim brodovima. Znajte da i ja imam, kao i Flandrijci, izvor obavještavanja i, bogami, usprkos nastojanju Medine-Sidonije - koji je dobar organizator, ali slab mornar - čini se da nije sve u redu sa »felicisimom«. - Felicisima? - Da, »felicisima armada«12 ili »Nepobjediva« kako je nazivaju službene novine i Filipov fanatizirani narod, - naruga se on ponovo. - Među nama rečeno, da sam ja na njihovom mjestu, čekao bih neku značajniju pobjedu da bih je okrstio tako slavnim superlativom. No, Španjolci su vrlo tašti! Ukratko, kao što sam rekao, prema obavijestima koje sam dobio, na brodovima vlada nered; neuredno i loše plaćanje, neslaganje među zapovjednicima, loš materijal, pokvarena hrana, pitka voda smrdljiva... A što će tek biti poslije? Njegovo plavo oko i podrugljiv osmijeh zadrži se na Deborah, a zatim nastavi: - Da budem s vama sasvim iskren, zar mislite da bih se ja vratio u Englesku kad bih se kladio u Španjolce? Ne, lijepa moja grofice! Ja nisam idealist, to prepuštam drugima! Sudbina mi do sada nije bila naklonjena, ali sam vraški odlučio da joj se osvetim... Kraljica me ponovno zove k sebi? Pa dobro! Bez sentimentalnosti ja ću promijeniti polje i prijeći u heretičko, spreman podnijeti svoj obol! On pogleda mladu ženu ravno u oči: - No, recite samo da sam gad, zar ne? Kao da je razveselio samoga sebe on pršte u smijeh. - Ipak, dragi moj barune, zar vam se ne bi moglo predbaciti pomanjkanje iskrenosti koje je, usprkos svemu, ipak simpatično. Ali, molim vas, prijeđimo na ono što je najhitnije - što mi savjetujete? - Najprije da sjednemo! - A kad su to učinili, on nastavi: - Za mene najpametnije je da se pokorimo naredbi vojvode. Nastanite se ovdje! Nesumnjivo je da ćete s tako lijepim licem doći u vrlo korisne veze sa 12

Španjolski - Najsretnija armada. (primj. pisca)


Španjolcima. Onda izrabite prvu priliku koja vam se pruži... A njih ima u ovom našem svijetu, samo čovjek mora da malo pogleda oko sebe!... Nakon stanke za vrijeme koje je Deborah razmišljala o barunovim riječima, reče: - Ne dolazi u obzir da stanujete u tvrđavi. Da vidimo! - razmisli on. - Ako vam se sviđa, ja ću vam rado pružiti svoje gostoprimstvo. Imam u gradu lijepu kućicu, bez žene sam i bez ljubavnice. Tu ćete biti potpuno slobodni i imat ćete najbolji smještaj koji se u ovoj prokletoj zemlji može naći. - To je vrlo ljubazno od vas... - Časak molim, dopustite da završim - reče on promatrajući je krajičkom oka. - Ja ne volim nedorečene misli niti razočaranja. Činjenica je da mi se sviđate, ali trošiti vrijeme u galantne ludorije nije u mojoj prirodi. I zato - nastavi on hotimičnom strogošću - da jedan i drugi izbjegnemo neugodne dvosmislenosti, prihvaćate li za ovo nekoliko dana što smo zajedno, da dijelite sa mnom moj krov i moj krevet? Zaista, s barunom čovjek odmah zna na čemu je. Zbunjena, nekoliko sekunda neodlučna u svojoj kreposnoj indignaciji, Deborah konačno odluči da to uzme kao šalu. - Velika vam hvala! Vi mi laskate, dragi barune! odvrati ona ponešto zajedljivo. - No, priznat ću vam da su mi sedmice provedene u zatvoru, ojačale silno želju za nezavisnošću. Znate li što sad najviše želim? Da pošaljem vojvodu od Parme stotinu milja daleko i da dobijem veliki krevet s bijelim mirisnim plahtama - samo za sebe! - Vi me, dakle, odbijate? Barun kao da se ni najmanje nije iznenadio ili uvrijedio. On ustade i uze za ruku Deborah. - Hoćete li mi oprostiti ovu moju nepristojnost? Oh, nemojte misliti da sam i časak pomislio da ćete na to pristati! Ne, ja sam prestar i, na žalost, nisam toliko glup da se bavim takvim stvarima! - Ali onda? Ona se potpuno izgubila. - Čekajte da vam objasnim. Vidite, ja imam svoj način postupanja sa damama i uvjeravam vas nema ništa djelotvornijega nego ovakve iznenadne i otvorene izjave. Na taj način doznam odmah s kim imam posla. Čangrizavica će se odmah ljuto uvrijediti i pokazati mi vrata, umišljena se ljuti, glupača se opire, koketa mlitavo proteže i trepće očima, a vi, draga moja prijateljice, vi ste savršena! Niti previše oprezna, niti praznih fraza, već jednostavno i duhovito »ne«! To ja, doduše, žalim, nasmija se on, ali me utvrđuje u laskavom mišljenju koje o vama imam. On dotakne svojim usnama njenu ruku. - Onda, bez zamjerke? - Bez zamjerke! - uzvrati Deborah uz osmijeh. - Recept je zaista zanimljiv. Ja ga, na žalost, ne mogu upotrijebiti, ali ću ga preporučiti Whitehallu koji će biti očaran. - Zatim ustade i nastavi: Neću vas više zadržavati. Malo samoće pomoći će mi da sredim svoje misli. Razumije se da se slažem s vašom tvrdnjom da nužda kroji zakone! - Ona se najednom trgne: - A moj novac? Kako ćemo s njim? S ovom izmjenom plana sad mi više nije potrebno 250 livara već dvostruko!


- Donesite mi ček! Moj sluga ne mora ići u Flessing. Ja imam tamo prijatelja bankara koji će mi posuditi novac. - Oh, hvala! Mogu li na to računati da pronađem negdje kakav pristojan stan? - nadoda ona vragoljasto. On se nasmije: - Naravno! Oh, jedna vrlo važna stvar: nemojte izostajati s mise! Ne zaboravite da ste vi uvjerena katolkinja! - Budite bez brige! Njezino Veličanstvo sve je predvidjelo: službu božju, pjesme, molitve i propovijedi - sve sam to naučila napamet! - Bravo! Bogami, ne bih dao mnogo za onog Španjolca kojega budete zaveli! Vidjet ćete, grofice, uskoro ćete biti van opasnosti! Ja ću pak ostati još petnaestak dana u Sluysu, a kroz to vrijeme vi ćete učvrstiti svoj položaj i spriječiti da se moj bijeg pripiše vašem dolasku. Zatim je na vama da se sami snađete. Kladim se u plaću da ćete vi, zahvaljujući vašoj snalažljivosti, još prije tri sedmice biti spremna da se u Ostendeu ukrcate na brod. - Neka vas nebo usliša! - Ah - reče on tihim glasom - htio sam vas upitati: sa Babingtonovima ste, doduše, očarali vojvodu, ali recite mi, koliko ima istine u vašim odnosima s njima? - Ne budite indiskretni, dragi moj! Ona se na silu osmjehne, ali joj je neugodna zabuna stegla grlo. Nema sumnje da je ime Babington, kako je naglasio Stretworth izazvalo povjerenje Španjolaca, ali, čim ga je spomenula, osjetila je da je počinila nesmotrenost. Zašto, to ni sama ne zna. Doći će ipak taj dan kad će doznati, ali to ona još nije mogla znati, iako je predosjećala. - Dobro, dobro, ne navaljujem! - On je prodorno pogleda i nastavi: - Još jedan posljednji savjet: Čuvajte se vojvode od Parme! On nema samilosti. Posumnja li i najmanje, naći ćete se u pandžama Inkvizicije! - Bolje u smrt! - prošapće Deborah zadrhtavši. - No, grofice, s tako lijepim očima ne bojte se ni Boga ni vraga! - On pogladi svoju bradu: - Doista, zašto ih ne upotrijebite i za vojvodu? Zažarena u licu Deborah ga netremice pogleda: - Vi se šalite? - Sto mu gromova, zar se to vidi na meni? To je najsigurnije i najbrže sredstvo da dobijete propusnicu. A i najlegalnije, bogami! Istina, naš guverner ne puni društvenu kroniku svojim ljubavnim avanturama, ali i on je čovjek, zar ne? I najmudrijem se katkada događa da ga zalude bajne čari. Razmislite malo o tom, grofice! - našali se on. - Zavedite vojvodu i učinili ste neprocjenjivu uslugu vašoj gospodarici!

40. Napokon, upoznala je i Sluys! Sada to nije više bila samo crna točka na zemljopisnoj karti, niti komadić sivog neba između zidina tvrđave, već prava luka u svom originalnom i slikovitom šarmu. Počivao je na skupini otočića povezanih kanalima preko kojih su išli krasni mostići uzdignuti prema sredini. Uzduž ovih kanala pružali


su se redovi uskih, raznolikih kuća, čudnovato izbačenih i premazanih caklinom zbog vlažnog podneblja, kako je to mladoj ženi protumačio Cuerva. Sutradan po susretu s vojvodom od Parme, poručnik je došao da se Deborah stavi na raspolaganje. Baron Stretworth je, izgleda, bio vrlo zauzet, pa se mladi čovjek ponudio da je - uz njen pristanak - povede do njenog stana. Da li je to bio diskretni nadzor ili samo uslužnost? Kako to nije mogla objasniti, ona je odmah pristala. Napokon, ona sada nije ni imala što skrivati, a to joj je pomoglo da brže uđe u milost Španjolaca. Oni su se požurili da joj pronađu stan koji će najbolje odgovarati njenim potrebama. Raskošnih stanova bilo je mnogo, i to je razumljivo. Lani je, naime, Sluys imao tužnu čast da ga dva mjeseca opsjeda njegov pobjednik, svuda prisutni Aleksandar Farnese, vojvoda od Parme. Stoga su mnogi kućevlasnici otišli čim su španjolske trupe ušle u grad, smatrajući da će biti mnogo mirniji ako budu što dalje od obale. Nakon što su pregledali dvije, tri kuće Deborah je - praveći se da joj je do toga mnogo stalo - izabrala kuću gospođe Blenborg, bogate udovice koja je pobjegla u Gand. Kuća se nalazila u Ulici tkalaca, u stambenoj četvrti Sluysa. Strmog krova, u obliku trokuta, imala je na pročelju samo pet prozora, dok se stražnjim dijelom protezala u dubinu, sve do malog brižno uređenog vrta uz koji je tekao kanal. S ulične strane nalazio se »linfel« - stakleno natkrovlje obojeno u zeleno, protežući se duž cijelog prizemlja, natkrivljujući uske stube. Samo nekoliko stepenica vodilo je do masivnih vrata na kojima se nalazio srebrni zvekir. Zatim se ulazilo izravno u »voorhuis«, široku osvijetljenu dvoranu, sa zidovima iz majolika, koja je zauzimala cijeli prednji dio kuće. Pokućstvo je bilo tipično flamansko: ormar, stol i stolice iz masivnog i bogato ukrašenog drveta, vrlo lijepi kamin, drvene škrinje. Međutim nije bilo onog sitnog pokućstva niti kolekcija kositrenog ili porculanskog posuđa koje flamanski građani, kažu, mnogo cijene. Pokućstvo i police bile su prazne. Usprkos panici udovica je pokupila sve, čak i sagove, zrcala, a umjesto njih ostavila samo svijetle mrlje po zidovima. Ipak je ostao jedan trag bezbrižnog obilja - krhko venecijansko ogledalo ukrašeno vijencem od staklenih ruža i zaboravljeno tu u lijevom uglu, gdje su dvije mramorne klupice, jedna nasuprot drugoj, pozivale čovjeka na razmišljanje ili ljubavne razgovore. Čim se smjestila, Deborah je ove klupice odmah prekrila jastucima i tu se najradije zadržavala. Odrekla se jednom zauvijek da prouči kuda vode dva stubišta u obliku spirala koja su od »voorhuisa«, išla jedno u podrum, drugo na tavan. Nije voljela penjanje pa se smjestila u polukatu, gdje je odabrala sobu nedaleko od sobe male Gretel. Bila je to soba gospođe Blonberg u kojoj se nalazio komad pokućstva vrlo rijedak u Flandriji - veliki krevet s nadnebljem, koji nije baš bio najudobniji. Kad bi se, naime, čovjek popeo na nj s pomoću drvenih stepenica i legao u nj, ugušio bi se između dviju velikih perina. No, bio je bogovski luksuzan u poređenju s onim krevetom-ormarom u kući Vrankgerdovih, koje je, na svoje veliko iznenađenje, vidjela i po drugim kućama u Sluysu. Krevet! Ona je o njemu snivala, a to je i bio pravi razlog zašto je odabrala ovaj stan, a ne neki drugi. U kuhinju - nakon što se uvjerila u njenu čistoću - nije nikad ulazila. Ona nije imala namjeru da se takmiči s odličnim gospama ovog kraja, a, hvala Bogu, od


nje nisu ni tražili da bude vrla domaćica. Ne, ona je tu radost prepustila bračnom paru sluga, koje je preuzela s najamninom, a koje je njihova gospodarica ostavila da čuvaju ostatke blaga koje se tu, u mraku ormara, gomilalo tokom generacija Blonberga. Cuerva joj je pronašao i slugu sa zvučnim imenom Gaetano. Naime, njoj je trebao tumač - sluga koji će je pratiti po Sluysu, a Craig je za nj tvrdio da je manji lopov i hulja nego drugi koje on poznaje. Gaetano je bio malen, živahan, okretan. Opaljenog i naboranog lica, niskog čela i kudrave kose, sitnih očiju njuškala, unjkavog izgovora, on ju je čudnovato podsjećao na majmuna baruna Gladhursta. Inače je savjesno vršio svoju dužnost. Vjerojatno je svake večeri odlazio podnijeti raport, ali Deborah nije hajala za takvu vrstu špijunaže. Ako bude potrebno, ona će ga se lako otresti, a zbog gluposti ne želi se zamjeriti uslužnom oficiru. Njeno prijateljstvo s Cuervom napredovalo je rekordnom brzinom. Zadržavali su se po gostionicama da okušaju kobasice ili jagode s kiselim vrhnjem, ugodno se odmarali uz jogunasti smijeh Deborah, zavodljive osmijehe i zadivljene poglede Španjolca. Na njegove vatrene i strasne izjave ona je čedno obarala pogled, ne dajući mu ništa do svoje bijele ruke na poljubac. Kad se potpuno usije, ona će oprezno pokušati ispitati da li je spreman ostvariti joj slobodu. Tek će onda, možda, odlučiti da mu za uspomenu žrtvuje mrvičak svojih draži. Za sada, svaki put kad je s njim izlazila, vodila je za sobom, kao mjeru opreza, Gretel, samo da izbjegne opasnost sastanka u dvoje. Gretel! Recimo nekoliko riječi o njoj! Što radi ovo vražje derište? Otišla je kod trgovca po vrpce i, evo, već su dva sata što je čeka, iako joj za to ne treba ni deset minuta! Zašto kasni? Nervoznom rukom mlada žena popravi kosu pred zrcalom, utisne pod kapu u obliku srca zlaćani pram, vrati se korak, okrene oko sebe, rastreseno motreći svoju elegantnu čipkastu haljinu od ljubičaste svile, ispred izrezanu u formi trapeza, a u struku stegnuta pojasom od žutog muslina. Okrenula se trenutak naprijed-natrag, zatim sjela na stolac pa odmah ustala i potrčala do prozora. Nervozno pogleda na ulicu i onda opet sjedne. - Gdje se, do vraga, djenula ta mala? To inače nije njezin običaj! Deborah se nježno osmjehnu. - Jadna Gretel! Oslobođena tiranije ponižavajućeg rada, oslobođena Vrankgerde i kućnog rada, nalazila se sada u Sluysu, u Ulici tkalaca, kao u nekoj bajci, brbljajući od jutra do mraka, provodeći vrijeme u sretnom promatranju i iskušenju raznih bluza, rubaca, pregačica i gomile drugih sitnica koje je Deborah poklonila ovoj zadivljenoj djevojčici. Da nije možda pala u kanal ili je policija uhapsila ili - što ja znam? Policijski se sat približavao. Uz svoje brige, sad se još i za nju mora brinuti! Već je petnaest dana ovdje, a... Po stepenicama odjeknu koraci. Deborah potrči i otvori vrata. Zadihana, ozarena srećom, Gretel uleti, zgrabi joj obje ruke i ludo zapleše oko stola, smijući se i brbljajući nešto na flamanskom. Mlada žena se jedva oslobodi. - Oh, došla si! - reče, osjećajući kako joj zbog Gretelina raspoloženja raste ljutina. - Zar je ovo način? Dosta više s tim budalaštinama!


- Dobro, dobro, gospođo! Sve ću vam objasniti. Ah, oprostite, ja sam tako sretna! Oh, gospođo, zamislite!... Vidjela sam ga, on je ovdje! On me još uvijek voli. - Što? Tko? Ne razumijem. Sjedi, stišaj se i lijepo ispričaj! Kad se malo primirila, Gretel počne: - Sjećate li se onog Španjolca kojeg sam lani upoznala u Zeekerku? Eh! Idem ja maloprije preko mosta Poids Public, idem brzo, tako brzo da sam najednom na nekoga naletjela. On se okrene, a i ja! A to on! Odmah smo se prepoznali! Oh, gospođo, ništa se nije izmijenio! Još uvijek je fin, uslužan! Malo, samo malo smo čavrljali, jer sam se bojala da se vi ne naljutite. Zamislite, hoće da se ponovo viđamo! Oh, zar to nije nevjerojatno?! - Naravno, jer nema druge guske da ga spremno posluša!... No, no, ja se šalim, - nadoda Deborah kad opazi da se Gretel uvrijedila. - Ali, misliš li ti da je to pametno? Ja ti nisam majka, draga moja, ali se ipak osjećam odgovorna za tebe i ne bih željela... Znaš, vrlo je rijetko da neki vojnik trči za tobom zbog poštenih namjera! - Najprije on nije vojnik nego narednik - ljutito će Gretel. - A onda, ja imam šesnaest godina koncem mjeseca lipnja. Ja sam već žena, gospođo, baš kao i vi... skoro! - Kako to možeš reći!? - Deborah najednom ušuti. Da, da zaista! Između njih je samo tri godine razlike! Veliki Bože! Je li to moguće? Ta i ona je nedavno imala isto tako nevino lice djevojčice! Pred očima joj iskrsne slika: sjenica puna ruža... Mlad čovjek lijepog lica udvara mladoj, rumenoj služavci... Chartley! David! Kako je sve to daleko! Ona se već osjeća starom i tromom od tolikih sretnih i nesretnih događaja! Ona duboko uzdahne. - Ne mogu ti braniti da ponovo vidiš svoga dečka - reče, dok ju je Gretel zabrinuto gledala. No, molim te, nastoj doznati da li ima ozbiljne namjere, a naročito - pazi dobro, mala! - naročito nemoj mu davati ništa... što bi se stidjela meni priznati! Ona skeptično slegne ramenima: - Možda se i varam... Možda je i pošten... Gretel se ponovo osjeti sretnom, obeća i zakune se da će biti pametna. Zatim srdačno zagrli Deborah i što je god brže mogla strugne u svoju sobu. Nakon njena odlaska, Deborah osta sama dugo razmišljajući. Nije ozbiljno shvatila Gretelinu zakletvu. Što vrijedi ozbiljno brbljanje pred ovom tek razbuđenom Ijubavi? Dabome, ona bi morala spriječiti nastavak ove romance, ali zašto? Gretel je sigurno ne bi poslušala i potužila bi se svom lijepom hidalgu, a ovaj bi za inat mogao - ako mala što izlane - stvoriti gadne neprilike grofici Norland. Ne treba mnogo pa da se poremeti njena prividna sigurnost! Ne, sto puta ne! Ona nema prava da sve pokvari zbog hira jednog derišta! Ona prijeđe rukom preko čela kao da želi otjerati ružne misli. Stretworth će svakoga trenutka otputovati... Bruges, Dunkerque! Ona mora privesti kraju svoju misiju. Ona mora u najkraćem roku sastati se s lordom Wilnerom i Davidom! Kraljici su, naročito sada, potrebni njihovi podaci. A zatim - uteći, brzo, vrlo brzo, prije no što stigne ova Armada, koja je kao mora steže oko srca. Doduše, o njoj još nikakvih vijesti, ali teklići moraju prevaliti dug put do Flandrije, štošta se može dogoditi, a ona se ovdje glupo usidrila kao leptir na svom cvijetu! Ona sklopi ruke. Treba pronaći pošto-poto neki izlaz, ali koji?


Da, ona je odlično glumila i svoju mržnju skrivala iza lagane lepeze, prikazujući se ljupkom, prijaznom, laskajući lijevo i desno. Svake večeri kod nje su se sastajali garnizonski oficiri koje je doveo barun, sve u nadi da će Engleskinji zadignuti suknju. Kao da su svi do ludila zaljubljeni u nju, pa su joj na koljenima, komično ispršenih grudi i plamtećim očima izjavljivali ljubav. No, ona se nije obmanjivala. Znala je da su oni, između četiriju zidova, bili spremni na svakojaka junačka djela, ali nijedan od njih ne bi zbog nje prekršio svoju dužnost. Ona je za njih bila samo lijepa razonoda i ništa više! Tu je Trockton, umišljena budala, kojega bi i sa manje pameti mogla staviti u džep. No, on je emigrant bez nekog položaja, i s njim znači gubiti vrijeme. Zatim onaj Cuerva. Iako se činilo da je njegova ljubav iskrena, Deborah je u to sumnjala. Bi li on zbog nje pristao pogaziti svoju gotovu vjersku odanost koju je, kao i ostali oficiri, gajio prema vojvodi od Parme. Teško je povjerovati. Što ako joj on odbije pomoći? Oh, taj vojvoda! Ona nije zaboravila one ponešto nezgodne riječi Stretwortha o njemu. One su joj se motale po mozgu, ali ih je odmah i tjerala od sebe. Da, savjet je bio dobar ali recept je bio težak. Kako, molim vas, početi zavođenje vojvode koji je sav utonuo u politiku i vojničke operacije? Osim toga prići k njemu gotovo je nemoguće zbog kompliciranog i strogog protokola. Zadatak je vrlo težak. No, postojao je i još jedan razlog koji je bojažljivo krila u sebi - ona se bojala vojvode! Da li je on čovjek koji će se zadovoljiti s nekoliko poljubaca i obećanjem, čak kad bi i uspjela raspaliti njegovu požudu? - Sjetila se onih priča u Engleskoj o pobjedama vojvode, o njegovom nezadrživom maršu kroz Holandiju, o bezbrojnim zvijerstvima, opljačkanom Borgerhoutu, Wertu, Maastrichtu i drugim gradovima, o klanju, požaru, silovanju. Njoj se, naivnom djetetu, ovaj pobjednik činio ne od mesa i krvi, nego kao neki bog rata, mitska nakaza od mramora i čelika, oboružan mačem, kroz čije žile teče topovski barut, a - zašto ne reći do kraja? - umjesto muškim spolovilom, vitla čeličnim bodežom. Deborah se podrugljivo osmjehnu, ali bez uvjerenja. Trostruki idiot! Ovakve gluposti su zaista najbolje sredstvo da sebi podigne moral! Ona ustane. Soba je utonula u sivu tamu. Na zidovima od majolike drhtalo je svjetlo. Komad po komad starinskog pokućstva polako je tonuo u mrak, čeznući za plamenom svijeće koji će ga oživjeti i vratiti mu sjaj mladosti. Taj nitkov Gaetano! Što čeka da upali svijeće, poreda stolice i pripremi piće! Garnizonska gospoda tek što nisu stigla! Ona pljesnu rukama.  Dani su brzo odmicali. Stretworth je otišao s dragocjenim podacima i porukom za gospođu Tucker. Uoči tog dana s njim se dugo opraštala, srca prepuna nostalgije. Kako je tog trenutka zavidjela barunu! Sutradan, pred oficirima, ona se, tobože, vrlo iznenadila. Što to, zaboga? Barun nestao? Sveti Bože, to je nevjerojatno! A sinoć su zajedno večerali! I kako se to, recite, tumači? Ah, naprosto neshvatljivo! Pretražili su tvrđavu,


intendaturu, luku, alarmirali miliciju, ispitali čak i obalnu stražu pa - ništa! Kao da se u dim pretvorio! Gubili su se u nagađanjima. Svak je tumačio taj misterij na svoj način. Većina je ipak mislila da se radi o atentatu. Što lakše od neke zasjede u mračnoj uličici i kanala koji će izbrisati svaki trag?! A tko to može učiniti ako ne neki špijun u službi Nezakonite? Jedan njen zločin više - čak dva sa slugom! - No, to neće prestrašiti tu bezbožnu ženku! Vucibatina jedna! Crkla, dabogda! Vrag je... Deborah je ravnodušno slušala. U očima joj je tinjalo podrugljivo zadovoljstvo, a na usnama jedva primjetan prezir. Tražite, bezobrazni pajaci, tražite dobro! Stretworth je sada daleko, možda već u Flessingu. On je za sebe i svoga slugu izradio nalog za tajnu misiju, na ime nekog fiktivnog kapetana. Bradu je potkresao u obliku ogrlice, brk je obrijao. Između obraza i desni umetnuo je dva tampona, a na glavi pusten šešir sa spuštenim obodom koji mu je skrivao izmijenjeno lice, pa je tako prerušen bestraga napustio grad upravo u trenutku kad su se imala zatvoriti gradska vrata. On je dobro računao. Deborah je tek sada zadivljeno shvatila njegovu lukavštinu. Puštajući ljude u uvjerenju da su ga ubili, on je postao žrtva, mučenik, a to je odbjeglim emigrantima išlo u prilog. Da je pobjegao, sumnja bi pala na njih, a naročito na Deborah. Bila je srijeda. U ponedjeljak ju je posjetio Cuerva i donio najnovije vijesti: Armada, ploveći ispred Rta Sv. Vinka, gonjena sjevercem, gubila je teren pri svakom kosom jedrenju, pa se konačno pojavila kod rta Finisterre.13 No, prijetila je oluja, a među posadom vladala je dizinterija. Stoga se pretpostavlja da će se vojvoda Medina-Sidonija skloniti ili u Ferrolili u Korunju. Prekid vožnje iskoristit će za popunu brodova pitkom vodom, popravak šteta zbog loših atmosferskih prilika i regrutiranje novih mornara. Bože, koje li sreće ovaj neočekivani prekid! Teškom mukom se suzdržala da ispred Cuerve ne zaplače od radosti. Čim je ovaj otišao, nakon što ga je nagradila poljupcem u obraz, i sav očaran njenim rumenim usnama, ona je spremila plan za napad. Sutradan su namjeravali prošetati oko luke. Gretel će, kao i uvijek, ići s njima. No, u zakazani sat, Cuerva se začudi i u sebi obradova videći Deborah samu u »voorhuisu«, kako se malaksalo skutrila među jastuke u svojoj kućnoj haljini od plavog satena. Razgovor ubrzo skrene na ljubavne nježnosti. Stisnuta podatno uz mladog čovjeka, Deborah ocijeni da je došao pogodan trenutak. Ona se nježno, ali odlučno odvoji od Cuerve. - Ne, dragi, budite razuman! Oh, bila bih nepravedna kad ne bih priznala da mi se sviđate, ali, na žalost - uzdahne ona - nisam raspoložena, što ćete! Dašćući, zamućenog pogleda, on ju je zbunjeno gledao. - Zar ne vidite da mi je dosadno i da mi neraspoloženje oduzima sav žar? tužno će ona. - Ja sam u Engleskoj navikla svakog dana jašiti po poljima, naučila sam na život pod otvorenim nebom. Ovdje sam zazidana u kući i to me ubija - ona ponovno uzdahne. - Osim ovih kratkih sastanaka koji me ushićuju - ona položi svoju ruku na njegovu - recite mi kakve zabave za mene ima u Sluysu? Stanovnike ne 13

Rt Finisterre nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Španjolske (primj. pisca)


razumijem, a vaši prijatelji - ona stidno obori pogled - moram reći vrlo su agresivni, a to mi se ne sviđa, to više što im ne želim otvoriti svoje srce kao što sam otvorila vrata! Ona ga nježno pogleda: - Znate, mili moj, mislim da vam ne bi bilo baš teško malo me razonoditi! - Por Dios, amor mio, recite kako? navaljivao je on zanosno ljubeći njene mirišljive prste. Deborah uzdahne: - Okolica Sluysa ne sliči, doduše, zelenim krajevima moje domovine, a, sigurna sam, niti neusporedivim pejzažima vaše zemlje, dragi prijatelju. Ali ona bi mi ipak ugodno zamijenila ovaj horizont omeđen ciglama. Mislila sam reći... da li mi možete isposlovati kakvu propusnicu? Mogli bismo dugo šetati po dunama. Zar ne bi bilo to divno? Cuerva lagano potrese glavom i ljubavni mu se žar naglo ohladi. - To što od mene tražite, nemoguće je, querida mia, civili... - Ona ga prekine s gotovo dječačkom prgavošću, a lijepe joj oči zasjaše kao dva rubina: - Znam, znam... ne smiju izići iz grada! Ali zar za moju ljubav ne biste mogli učiniti mali izuzetak. - Ona se mazno priljubi uza nj i nježno dodirne njegove crne kovrče: - Juane, molim vas! - Jao, ne mogu... Bio je na mukama. - Zar ni meni, ni nama? Oh, dragi, šaptala je, zar sam se u vama prevarila? Bila bih se zaklela da me malo volite? A vi mi odbijate taj naivni užitak! - Bog mi je svjedok da ne mogu! Što ne bih učinio da vas povedem sa sobom, daleko od indiskretnih očiju? Samo da vam udovoljim, amor mio! Ali shvatite, ja ne smijem iznevjeriti dužnost vojnika, odrekavši poslušnost Njegovoj Ekselenciji. To ne mogu, to sebi nikad ne bih oprostio!... Glas mu je bio tužan, ali odlučan i Deborah sjetno uzdahne: - Pa, to je bio samo moj ludi hir. Zaboravite to, dragi, zaboravite moju upornost. - Namjerno prelazeći na drugi predmet ona reče: - Iako teško, nabavila sam bocu odličnog xeresa. Hoćete li da ga zajedno okušamo? Tako ću znati što o njemu misli stručnjak! Ne čekajući njegov odgovor, ona dozva Gaetana. Toliko da proslavi ovaj svoj poraz s dva prsta dobrog vina i komadićem dvopeka! Nije bila previše razočarana jer je to i očekivala. Suvišno je, dakle, i dalje igrati ulogu zavodnice koja joj i nije bila draga. Zašto se titrati osjećajima ovog jadnog Cuerve koji - iako Španjolac - bijaše vrlo drag momak? Zašto da izmijeni svoje ponašanje prema njoj samo zbog hira jedne kokete? No, možda je tako i bolje, iako je u dnu svoje duše više voljela da ostavi ljepšu sliku o sebi. Zbunjen, brutalno povučen na zemlju nakon rajskog užitka, on je odsutno pratio čavrljanje Deborah, naviknute da rutinski priča budalaštine. Misli su joj lutale. Dosta s djetinjarijama! Treba se okomiti na vojvodu. Sad joj je jasno da joj je on posljednja nada. Više se nije smjelo odlagati niti iznalaziti glupe izlike da to izbjegne. Nakon odbijanja Cuerve, ona se kroz pet minuta odlučila... Ali kako proći stražu i doći do njega? Sto mu jada, tu je poteškoća! Kakvu prihvatljivu i hitnu izliku naći u koju on neće sumnjati? Krađu, tobožnji napad na njenu osobu? Ne, to zvuči lažno. Cuervine riječi »Nema milosti za špijune!« neprekidno su joj zvonile u ušima. Ona se mora nametnuti, a da pri tom ne postane središte pažnje. Što da radi?


Strpjeti se dok Cuerve ne ode, a onda polako razmisliti.

41. Nakon dva dana najraznovrsnijih kombinacija, koje je redom odbacivala, nalazila se opet na istoj točki: kako stići do ovog prokletog vojvode, kako? Sasvim neočekivano Gretel ju je izvukla iz tog neugodnog položaja. Gretel se, naime, ponovno sastala sa svojim Španjolcem. Idila koja se svodila na beskrajne popodnevne šetnje, ruku pod ruku, uzduž kanala. Predstavila ga je i Deborah. Uspravan kao rotkvica don Pedro Garcia de Quiniela s djevojačkim očima, s par dlačica umjesto brka, nespretan, ni u čemu nije odgovarao zanosnom opisu Gretel. Ustanovivši to, Deborah im je rado i s olakšanjem dala blagoslov za te kratke bezazlene šetnje. S takvim zavodnikom djevojka ne riskira bogzna što, a ona će odsada biti mirnija. Potrebno joj je da se malo sredi, jer joj je ono brbljanje i pjevušenje po cio dan išlo na živce. Dva dana, dakle, nakon posjeta Cuerve, Deborah se nalazila u dnu svoga »voorhuisa« i razmišljala o svojem problemu, kad vrata snažno zalupiše. Ona umorna uzdahne. Kao topovsko zrno Gretel pojuri k njoj: - Gle, već si tu! - reče joj ona ljupko i nenaviknuta na naglost djevojke, ponovno utone u razmišljanje. - Gospođo, gospođo! Deborah podigne glavu. - Što se dogodilo? - Lice djevojčice bilo je blijedo. - Što se dogodilo? - Treba da vam kažem... Pedro mi je rekao... No, no, opet ljubavne svađe! Bogamu, i to baš sada! - Da, pa što ti je rekao? - upita ona preko volje. - Rekvirirat će vam kuću! Gretel je to izrekla sva užasnuta, kršeći ruke od straha, kao da su se pred njom najednom zatvorila rajska vrata. - Rekvirirati kuću? - ponovi Deborah. - Ali otkud to on zna? - Iz pouzdanih izvora, gospođo, iz pouzdanog izvora, avaj! Vi poznate njegovog kapetana? Da, da, kapetana Gimeneza! On vas je jednom posjetio i više nije dolazio. Jedan debeli ćelavko... - Ah, da, - iskrivi ona lice. - Sjećam ga se... pa što? - E, taj kapetan Gimenez kao da je bacio oko na vašu kuću. Jučer ga je Pedro čuo kako se kladi u svoj zlatni lanac s nekim poručnikom da će vas najuriti prije sedam dana. Nema razloga, rekao je, da jedan proslavljeni oficir Njegovog Veličanstva španjolskog kralja stanuje u gorem stanu od jedne Engleskinje! Oklada je, gospođo, pitanje časti i, vidjet ćete, on će je dobiti! završi Gretel očima punim suza. - No, umiri se! Nije to smrtna kazna... - reče suho Deborah. Dragi Bože, fućka ona na kuću! Zapalila bi ona i nju i čitav Sluys kad bi mogla nekažnjeno umaći. Tako, dakle! Kapetan Gimenez! Mlada žena je zamišljeno grickala nokat svog palca. Sjeća se ona dobro tog Gimeneza, sličnog jaretu. S njom on nije bio tako galantan kao njegovi kolege, već je za pet minuta htio prijeći od riječi na djelo. Ona ga je uljudno odbila, ali čini se, da on ne cijeni tu njenu uljudnost. Izjuriti je iz kuće zato što je odbila da njegove


prljave šape šetaju po njoj! Nikako! Što misli to španjolsko pseto? Deborah se obrve ljutito skupe. No, smiri se! Treba biti spreman. Bilo bi glupo i djetinjasto da se u ovakvom položaju svađa s oficirom. Ali zar grofica Norland, katolički emigrant i plemenita dama ne smije drugačije reagirati? Zar mirno progutati uvredu što ne bi bilo u skladu s ličnošću koju je ona uspjela ovdje stvoriti? Naprotiv, ona mora prosjedovati, tražiti od Cuerve da intervenira, pa, ako bude potrebno, otići i do... Ona najednom skoči, veselo udari Gretel po leđima tako da je ona odmah sjela. - Ne brini, mala, sve će biti u redu! Napokon je našla razlog! Dobra izlika i dovoljno hitna da opravda svoj korak kod vojvode. Cuerva je još iste večeri dotrčao. Deborah mu iznese činjenice i odmah ohladi žar mladog čovjeka svojim odlučnim »ne!« Ne, ona ne želi da se on nepotrebno kompromitira zbog nje! On je poručnik, a Gimenez kapetan. U vojničkoj hijerarhiji on nema izgleda na pobjedu. Uostalom, možda je mali Pedro sve to i izmislio. Neka se, dakle, diskretno raspita pa ako bude istina, onda ona želi - kad se već zanima za njene nedaće - da joj isposluje audijenciju kod vojvode od Parme. I to što je moguće brže, querido Juan, zamoli ona uzevši ga za ruku. Sutradan Cuerva je ponovo došao u Ulicu tkalaca. Tvrđenje Pedra je točno. Uf! Deborah je u sebi blagoslivljala kapetanovu podlost. Ali vojvoda se nalazio u Brugesu. Da, neka kratka inspekcija, ali čim se vrati, on će učiniti sve da dobije zadovoljštinu, uvjeravao je on, sretan što po njenom ponašanju vidi da mu je oprostila ono odbijanje od ponedjeljka. Nakon dva dana nestrpljivog čekanja, Deborah su obavijestili da će je guverner primiti slijedećeg jutra točno u 11 sati. Neka bude točna, jer joj Njegova Ekselencija može posvetiti samo nekoliko minuta. Napokon je i to gotovo! Sutra će stajati licem u lice s Aleksandrom Farnese, vojvodom od Parme! Neće biti lako izvojštiti pobjedu. Treba pažljivo odabrati oružje! Ona iziđe iz »voorhuisa« i kao strijela uleti u sobu. Uzbuđena počela je u svojoj uskoj garderobi pregledavati toalete. Stajale su je basnoslovnu sumu, s obzirom na rijetkost tkanine i brojne probe za vrijeme kojih je strpljivo pomagala da dođe do izraza talenat gospođe Schotel, najbolje gradske krojačice. Zbog ratnih prilika, ova je bila privremeno bez posla pa je sedmicu dana radila sa svojim pomoćnicama danonoćno za ovu bogatu mušteriju koja joj je iznenada pala s neba. Prilično dobro je uspjela. Naravno, te se haljine nisu mogle uspoređivati s onim veličanstvenim iz La Fleeta, ali ne smeta! Sluys nije Whitehall! Koju odabrati? Bilo ih je četiri: ljubičasta, zelena, ružičastoplava i jedna kompletna haljina od baršuna i satena koju joj je gospođa Schotel jučer donijela. Stajala je neodlučna. Ne, ne, ljubičastu, dugo ju je nosila. Izvadi zelenu i ružičastoplavu, uspoređujući ih kratko vrijeme pa ih vrati na mjesto. Ne, zaista ne pristaju za tu priliku. Ova zelenkasta, ukrašena srebrnim resama divno joj pristaje, ali je u njoj nekako, previše upadljiva, a ova ružičastoplava s bluzom od finog batista nije opet dovoljno pikantna. Zatim diže s klina četvrtu pa je ponovo objesi. Možda je previše svečana za privatni posjet? Bila je uzbuđena,


glava joj je bučila, neodlučno je prevrtala suknje i bluze. Više ih nije ni vraćala na vješalice, nego ih je porazbacala oko sebe pa su sada ležale u gomili blještave svile. Bože dragi, kako je sve ovo komplicirano! Instiktivno je osjećala da se vojvodi ne sviđa pretjerana koketerija. Potrebno je, dakle, da bude odjevena elegantno i sugestivno, da nekako vješto očara svog slavnog neprijatelja, a da ga svojom pojavom ne sablazni. Ona se konačno odluči za posljednju - bluzu od crnog somota, koja se uz nju lijepila kao vlastita koža, a kao njen kontrast šuštava široka suknja od tamnocrvenog tafta i trostruki ovratnik od čipaka. Ovim toplim bojama skladno je odgovarala lijepa frizura. Spletena po običaju u tešku punđu iznad zatiljka, ona ju je pokrila zlatnom mrežicom. Šminka? Nipošto! Španjolke se, kako pričaju, mažu od ramena do čela preko ušiju. Nasuprot tome, svježa prirodna koža razveselit će mnogo više zasićene oči. Samo malo zelenila na kapke, lagani sloj crvenila na usne - tek toliko da se oživi njihova prirodna boja. Ona se gorko osmjehne. Bože pravedni, njen ratni plan sliči planu obične ljubavnice! Naglo, bez prijelaza, brizne u plač koji je do tada mukom zadržavala. Odbaci haljine i pokri lice dlanovima... Craig! James! Drage njene ljubavi koje je toliko puta dozivala! Oh, zašto, zašto ste tako daleko? Kako je sama, sama!

42. Dvorac koji je vojvoda odabrao za svoju privremenu rezidenciju obuhvatio je svojim, vjetrom i morem nagrizlim zidinama, čitav otočić nedaleko od luke. Gaetano zaustavi čamac ispred pontona. Dva vojnika se odvoje od ulaznog trijema, pogledaše papire koje im je pružila Deborah, uljudno joj pomogoše da iziđe, krčeći joj prolaz kroz gomilu koja se tiskala u velikom dvorištu: svečano odjeveni velikaši dolazili su i odlazili, a njihov rang mogao se odmah vidjeti prema ozbiljnosti i hitrini koraka. Četiri oficira su također bila svečano odjevena i gotovo ni u čemu nisu zaostajali za svojim starješinama. Užurbano komešanje nabranih ovratnika, vrtlog perjanica, nakita i dragulja na sombrerima i kapama, udaranje čizama, srebrni ili zlatni odsjaj ostruga. Priđe im zatim neki sluga u crnini. Nakon brze izmjene riječi s vojnicima, on s poštovanjem dade Deborah znak da ga slijedi. Dok se on ispred nje šutljivo penjao po beskrajnim stepenicama, mlada žena premetala je u glavi sve što je doznala o vojvodi od Parme. Nešto iz onog što se o njemu pričalo u Engleskoj, a nešto što je čula od španjolskih oficira koji su rado o njemu pričali, ona je u glavnim crtama znala sve o životu ove slavne ličnosti. Četrdeset i dvije mu je godine. Skoro starac, zaključi ona da se malo ohrabri. Rođen u Rimu od oca Oktavijana Farnesea i Margerite od Parme, nezakonite kćeri Karla V... Deborah instiktivno uspori korak. Bože pravedni! Ona je zaboravila da je onaj s kojim se sada mora susresti unuk slavnog cara i nećak kralja Španjolske.


Prijeđimo preko njegova djetinstva i mladenačke dobi, kraljevskog odgoja, laskavog ženidbenog ugovora različitih temperamenata supruga: entuzijazam Aleksandra Farnesea nije ni u čemu odgovarao strogoj vjerskoj zatucanosti Marije Portugalske. Život u braku bio je siv, kratko prekinut ratnim požarom bitke kod Lepanta, kamo ga je pozvao prijatelj don Juan Austrijski, drugi bastard velikog oca. U toj bitci budući heroj se istakao. Nakon ove pobjede, sve je ponovo utonulo u sivilo, neaktivnost i očajno čekanje u Parmi. 1577. godine umrije Marija Portugalska, pokoj duši njenoj! Najednom su se za nj počeli zanimati. Filip II sjetio se Aleksandra. On je otputovao u Flandriju da sa don Juanom uguši pobunu, a kad je umro od tifusa, Aleksandar je umjesto njega imenovan generalnim guvernerom Nizozemske. Od tog časa ljude je obuzelo i divljenje i strah od njegovog munjevitog uspona i trijumfa o kojem ni jedan vođa nije mogao snivati. Njegova hrabrost i upornost, njegovo izvanredno strateško umijeće, politička vještina i niz zasluga i junačkih podviga ne mogu se ni nabrojiti! Plemenitijeg, ljubaznijeg i mudrijeg čovjeka od njega zaista nema. Što se tiče njegovih vojničkih vrlina, o tom nije potrebno ni govoriti. No, Deborah je sumnjala u to. Kad ga je ugledala u uredu Stretwortha, ovaj ljubazni vojvoda ostavio je na nju utisak pravog despota! Najzad, što se nje tiču sve te vrline! Njoj bi više koristilo da upozna njegove ljubavne sklonosti i hirove. Na žalost, ovaj pobjednik bio je vrlo zakopčan kad se radilo o njegovim ljubavnicama. Uzalud je ona nastojala doznati kojekakva ljubavna ogovaranja - ništa osim velikog poštovanja prema ženama, viteška galantnost i druge slične gluposti, ali ni riječi o njegovim ljubavnim nestašlucima! Ona se nervozno nasmija. Bože mili, što će joj toliki podaci? Njoj je potrebno da ga ukroti samo toliko da uzme pero u ruku i dade joj tu prokletu propusnicu. Drugo ona i ne traži. Zatim požuri za slugom. Do vraga, kako ovaj mladić brzo juri! Još jedan hodnik u ovakvom tempu pa će joj srce puknuti u grudima! Ah, što bi dala da se može okrenuti, potrčati niz stube i vratiti se u svoj tihi i mirni »voorhuis«! Ne plaši li se, možda? Da, da, strašno se plaši! Zamislite sebe, molim, u njezinom položaju. Nakon Filipa, zar nije vojvoda najstrašniji neprijatelj Engleske? A ona ga namjerava prevariti svojim rupicama na licu, svojom ljepotom i zlaćanom suknjom! Koje li smjelosti! No, to je njena posljednja karta. Ona se mora čim prije sastati s Wilnerom i Davidom. Možda će - zahvaljući njihovim i Stretworthovim dragocjenim podacima - barem donekle omesti planove neprijatelja. Nesnosna je i sama pomisao da bi njenu domovinu opustošili ovi papisti i da borba za pravu vjeru bude uzaludna! Neka joj Bog pomogne u ovoj svetoj stvari, ona mora uspjeti! Na koncu konca, kako je rekao mali barun, i vojvoda je samo čovjek! Kao da je potiče na napad, sluga otvori vrata i nestane. Sva kao komad leda, ali visoko uzdignute glave, Deborah uđe. Iz dna dvorane jedan čovjek pođe joj u susret. Nije bio previše visok, ali ono što tijelo nije imalo imalo je njegovo ponosno i dostojanstveno držanje. Ispod prsluka i odijela od crnog somota, uljepšanog širokim pojasom obrubljenim satenom, naziralo se mišićavo tijelo. Iznad nabranog ovratnika izdizala se muška i lijepa glava sa šiljatom bradicom, gustim zafrkanim brkom koji je isticao njegov ponosan i ratnički izgled. Dok joj se približavao, Deborah je jasno zapazila savršeno oblikovan orlovski nos i


tamne oči - jedan detalj koji joj se usjekao u pamćenje - izvanredno prodorne ispod širokog ispupčenog čela. Bio je gologlav. Crna kosa bila mu je četkasto ošišana. Nije imao nikakvog nakita osim Ogrlice reda na grudima, dragog kamenja na dršku bodeža o pojasu i divnog smaragda na prstenu desne ruke, koji je opazila kad joj je prihvatio ruku da je uljudno poljubi. On privede mladu ženu do stolice, a sam sjedne u naslonjač iza ogromnog stola koji je zauzimao cijeli ugao sobe. - Mislim, gospođo, da sam vas već sreo? - reče on promatrajući je. - Vaša Ekselencija ima izvrsno pamćenje! Sreli smo se kod baruna Stretwortha. - Doista, sad se sjećam! - On se smrkne. Stretworth! - Gadna stvar o kojoj ne znam što da mislim. Sutradan po njegovom nestanku naredio sam da se pretraži dno kanala, da nesretnik nije slučajno... hm! Tako isto i u Brugesu, Dunkerqueu... Ništa! Deborah je samoj sebi čestitala što je poslušala savjet Stretwortha. Nekoliko puta ga je zaokupila da joj isčrčka kakav papir, dozvolu da može slobodno putovati lukama, ali mali barun ni čuti o tom: »Vama je potrebna uredna, redovna propusnica na vaše ime, izdata od vlasti, inače kako ćete stići u Bruges i Dunkerque? Kad ga obavijesti Gaetano, vojvoda će odmah poslati ljude za vama. Ono što vrijedi za mene koji odmah odlazim iz ovog prokletog mjesta, ne vrijedi i za vas!« Pravilno je uočavao stvari. - Da, gadna stvar! - ponovi vojvoda. - Ali ostavimo taj mučan predmet. - On otvori pred sobom neki spis. - Vaša tužba, grofice, odnosi se na rekviriranje kuće u Ulici tkalaca, koja pripada udovi Blenborg, a u kojoj sada stanujete vi. Je li to točno? Hm, ovaj službeni ton nije baš prijatan. - Baš tako, Ekselencijo, nasmiješi se ona. - Neka mi Vaša Ekselencija dopusti da, prije no što nastavim, zahvalim na ljubaznosti kojom me je udostojio primiti. Znam koliko vam je vrijeme dragocjeno - Deborah pokaza na nagomilane spise - pa ću biti što je moguće kraća, da ne izgledam nametljiva. - Hvala, gospođo. Što mi imate reći? - Emigriravši zbog razloga poznatih Vašoj Ekselenciji, nedavno sam se smjestila u Sluys. Zahvaljujući susretljivosti španjolskih vlasti, našla sam taj stan. - Ona tužno uzdahnu i nastavi: - Računala sam da ću tu nastaviti život slobodna, u vjeri koju tiranija Elizabete onemogućava u Engleskoj. I sami prosudite moje zaprepaštenje kad su me pred tri dana obavijestili da će mi oduzeti taj stan u korist vašeg kapetana don Diega Gimeneza! Ta me se odluka, priznajem, bolno dojmila, ne toliko zbog materijalne neugodnosti. Ona ponovo uzdahne. - Pokojni grof Norland i ja iskusili smo dosta muke u našoj vlastitoj domovini koju smo strpljivo podnosili. Ali teško mi je, vjerujte mi, Ekselencijo, što me ne poštuju upravo oni u koje sam imala najviše povjerenja... Glas Deborah lagano zadrhti. Bila je odlična glumica. - Ne zaključujte olako, gospođo, prekine je oštro vojvoda. - To rekviriranje je poništeno!- Poništeno? Već? Oh, kako da Vašoj Ekselenciji izrazim zahvalnost za vašu dobrotu? Tako se i Cuerva, usprkos njenom branjenju, nije mogao oprijeti zanosu. - Molim vas, grofice! - Jednim pokretom ruke on prekine njenu glagoljivost. Ova dobrota nije namijenjena samo vama, već svim emigrantima. Kao što želim bratstvo Španjolaca i Flamanaca, tako isto namjeravam da od ove


zemlje stvorim veliki prihvatni centar za sve one koje hereza osuđuje i od koje bježe. To već godinama radim i takva politika urodila je plodom. Stoga hoću da je svi koji me okružuju poštuju. Od običnog vojnika do starješina... Razlog zbog kojeg sam pristao na ovaj razgovor nije u tom što sam želio da vam osobno saopćim tu odluku koja će vas, nadam se, zadovoljiti. To sam vam mogao i preko nekog glasnika poručiti. Ali sam htio da vam se u ime vlade Nizozemske izvinim zbog tog nemilog događaja... Izvinjenje? No, on se vara, ona to i ne traži! Nije zbog toga došla. Naročito nije došla slušati ove recitacije i gledati ovu svečanu ukočenost koja ga još više udaljuje od nje i čini nepristupačnim. Do vraga, mora biti elastičnija u ovoj igri! Ona se bolje namjesti u stolici, a vojvoda, sav crven od bijesa, nastavi: - Nesmotrenost kapetana Gimeneza je nečuvena. Morao se najprije raspitati, kad je već naumio izvršiti rekviriranje i, par San Andres! Ja ću ga... Ona ga nježno prekine, pa se nasmiješi: - Budući da je Vaša Ekselencija izišla u susret mojoj molbi i prije nego sam je zamolila, mogu li vam - potaknuta vašim shvaćanjem i plemenitošću - upraviti jednu molbu? - Recite, gospođo? - Nemojte napadati kapetana Gimeneza! - Ona tužno napući svoja lijepa usta. - Budući da nisam odavde, a povrh svega sam još i Engleskinja - dakle dvostruka strankinja - bilo bi mi strašno žao da moj boravak u Sluysu bude razlog kažnjavanja tako vrijednog kapetana. - Vrlo me dira vaša obzirnost, izjavi blago on napuštajući svoj dosadašnji izgled. - Ipak ne mogu dopustiti da neki moj oficir, makar i nehotično, krši strogo propisan zakon gostoprimstva. Ovakvi slučajevi, kad ih neprijatelj dozna, mogu ozbiljno škoditi... - Hvala lijepa! - Sad je sigurna za svoj dom! On je to učinio ne da nju poštedi neugodnosti, nego da Španjolsku Holandiju očuva od lošeg glasa. Ovaj Famese je dalekovidan političar! - Ali sad je važno da joj on bude što je moguće bliže! - Kad je već tako, ne želim Vam više smetati. Međutim, - zaključi ona smiješeći se - dobro je što o tom Vaša Ekselencija vodi računa. No, možda je ovo rekviriranje posljedica nekog nesporazuma. Ja ću tako i misliti, jer želim da se sjećam samo plemenitosti Vaše Ekselencije. K vragu i Gimenez! Nije joj ni na kraj pameti da se zauzima za tog krmka, ali će mnogo više postići ako bude stvar odugovlačila. Osjećala je da vojvodi nije prijatno kažnjavati svog čovjeka zbog gluposti, naročito ne onakvog junačinu, kao što kažu da je kapetan Gimenez. - Dios, vidim da vas moram poslušati, grofice! - Sad se i on po prvi put osmjehnuo. - Budući da nemate ništa protiv Gimeneza, ne bi bilo lijepo od mene da ne slijedim vaš primjer. - On se još jače osmjehnu. - A kako ne poslušati jednu damu koja ima rijetku sposobnost zdravog rasuđivanja i obzira?! Postajao je sve više ljubazan i neposredan. Deborah je sebi čestitala zbog pravilnog zaključivanja. No, najteže je tek dolazilo! - Vaše društvo bilo mi je vrlo milo, grofice, nastavi on. - Žao mi je što se moram oprostiti s vama. - On ustane, a za njim i ona. - Na žalost, mi vojnici imamo toliko briga da nam za zabavu ostaje vrlo malo vremena. On je otprati do vrata.


- Prije nego napustim Vašu Ekselenciju, želim joj još jednom iskreno zahvaliti. Isto tako žao mi je što sam vas otrgla od važnih problema, a sve zbog sitnice... Najednom Deborah posrne i bolno uzvikne. Ispustivši lepezu, ona se zaljulja. Sigurno bi bila pala da je vojvoda ne uhvati za ramena i čvrsto je pridrža. - Bože moj, što mi se ovo događa? mrmljala je ona. - Oh, mogu li sjesti? Osjećam - osjećam se... loše, oh! Najednom se bez snage sruši u naručje Aleksandra Farnesea. Zbunjen ovom situacijom u kojoj mu nije pomagalo njegovo ratno umijeće, vojvoda podiže mladu ženu i oprezno je položi na klupu. Upravo da pozove, a ona se polako pokrenu. - Gdje sam? - zastenja ona tiho spuštenih kapaka. Drhtavom rukom uhvati se za svoju bluzu i u toj kretnji čipka, koja joj je pokrivala dekolte, rastvori se... Ukaže se sedefasto meso i početak oblih grudi. Zadivljen ljepotom ove nježne puti, vojvoda osta zbunjen, nepomičan. Nije mogao odvojiti pogled od nje. Ne obraćajući do sada nikakvu pažnju, najednom je postao svjestan izvanredne ljepote svog posjetioca i čarobno zbunjujućeg prizora kojega ona - mislio je on - nije svjesna. Mrežica joj je skliznula s glave, a niz ramena rasu se kosa u pramenovima medene boje, pozivajući na sladak zaborav. A onda ona senzualna usta, punačke i sočne usne, one božanske obline koje je on i nehotice zamišljao gole. Ta opčinjenost potraja samo nekoliko trenutaka. Kad mu se povratila prisebnost, on se nagnu nad nju. - Priberite se, gospođo, reče on nježno. - To je samo kratka nesvjestica. Sad kad vam je bolje, pozvat ću svoje ljude da vam pomognu. Ona nježno položi svoju ruku na njegovu. - Molim vas, Ekselencijo, ne mučite se! Ova trenutačna slabost već je prošla. Molim vas, oprostite mi! Ona se zavodnički osmijehnu... Kriv je ovaj divni sag. Vjerojatno mi je zapela cipela... Noga me vraški boli! Ona nemarno zadigne suknju i pokaže svoje mrkocrvene cipelice u kojima se nalazila najčarobnija nožica na svijetu. Ona je pregleda oprezno pipajući. - Ne, nije ništa. Vjerojatno malo uganuće. Oh! najednom se kao sjetila nezgodnog položaja svoje noge pa brzo spusti čipke i saten i ustane sva rumena u licu. - Neću više smetati Vašoj Ekselenciji. Sad mi je već dobro. Moj sluga je dolje. Kratak počinak i sutra će već biti bolje!... Graciozno podigne ruke i sakupi svoje valovite kose, lagano prelazeći prstima kroz zlatne svoje kovrče. Svoju lijepu glavicu malko naheri odgovarajući nježnim pogledima na vojvodine ljubazne riječi. - Neka Vaša Ekselencija bude mirna! Vaša dobrota bila mi je najbolja okrepa! Ona ustane, a on se uzvrti. U jednom trenutku bili su tako blizu jedan drugome da su se grudi lijepe žene očešale o njegov prsluk od crnog somota, a svjež miris irisa i još jedan mnogo intimniji, ubrza puls guvernera. On se polako odmakne. Šuteći, lagano šepeljeći, oni se uputiše k vratima. Tu vojvoda uze Deborah za ruku i prinese je svojim usnama, pa je zadrži u svojoj. - Da li mi dozvoljavate, gospođo, da vas koji put posjetim? Ona ga pogleda ravno u oči pogledom iz kojeg je izbijao topli žar njenih zelenoplavih zjenica.


- Zar je potrebno da Vaša Ekselencija to moli? Moja kuća vam je otvorena!  Hoće li doći, neće li doći? Dva dana nije davao znaka života. Deborah je postala nestrpljiva. Zar sva ona prenemaganja, cijela ona odurna komedija - pa ništa? Da svisneš od očaja! A ipak je bila sigurna da je veličanstveno odigrala svoju ulogu. Jao, s ovim muškarcima nikad se ne zna! Zar je moguće da je zaboravio onu žudnju u njenim očima čim je izišla? Zar ju je odmah zatrpao u onu gomilu izvještaja, naloga i poruka na stolu? Grozničavo je ponavljala svoje i njegove riječi i kretnje. Nije li ga uvrijedila? Gospode bože, da ju je gospođa Tucker iznenada ugledala kad je pokazivala svoju nogu! Na mjestu bi umrla od stida! Jadna tetka!... Ali trebalo je to učiniti! Oh, taj otrcani, vječno ponavljani glagol »trebati«, koji se gotovo rimuje s glagolom »morati«! Da, da, trebalo je, iako se sama stidjela toga. Bez tog iznenadnog šoka nije mogla slomiti njegovu hladnu uslužnost. No, da li je to dovoljno bilo? - Do vraga, on mora doći! glasno je uzviknula. Gle, navikla je upotrebljavati omiljenu kletvu svoga pokojnog muža. Nikad na nj nije mislila, kao da nikad i nije živio. Ta svinja je sada u društvu crva i ona ga u tome ne želi smetati. Polako se primakla zrcalu. Na koncu konca, ona je malo i uobrazila! Aleksandru Farneseu sigurno nisu manjkale mlade i lijepe žene, pa je mogao birati između Španjolki, Talijanki ili Francuskinja. Na što se ona oslanja, kad se nada njegovoj posjeti? Misli li, ako dođe, da će od njega izvući tu prokletu propusnicu! Ono prolazno uzbuđenje koje je izazvala svojom koketerijom, ono nekoliko galantnih komplimenata, pih! Obične stvari između muškarca i žene! - Ali, zašto ga onda čeka? Zašto? Jer je bez ikakve preuzetnosti bila svjesna da u sebi krije tajnu čar, svojstvenu samo njoj. Ljepotica među ljepoticama Whitehalla bila je svjesna da su se mnoge mogle s njome takmičiti, da su im muškarci vatreno udvarali, ali je isto tako znala da se ta njihova odanost brzo hladila i umarala zbog uvijek istih ispraznih maženja... Ona, međutim... Ona pritisne svoje lice uz zrcalo, lagano trljajući obraz uz onaj drugi, u zrcalu. »Deborah Norland!... Zar je, Johne, ne poznajete? Koje li čarobne zagonetnosti! Mladica koju misliš da ćeš osvojiti između dva plesa - toliko ti se čini naivna i bezazlena! Ti joj se približiš, a ono - paf! Što otkriješ? Strašno stvorenje čija ljepota prži kosti, osoba pred čijim iskustvom ostaneš zabezeknut. Ravnodušnost, avaj! koja se krije pod veseljem, duhovitost koja ujeda za srce, pa te zarobi i više je ne možeš zaboraviti. Ne plaši se, dragi! Ta mala grofica žena je koja izaziva duboke strasti, a ne prolaznu ljubav razbojnika kao što ste vi! U to ćete se uvjeriti!« Gdje je ona ove riječi čula? Ah, da, sjeća se. Jednog dana u palači dok je zakopčavala podvezicu iza nekog paravana. Doduše, bili su to samo odlomci razgovora, koje je nehotice čula, između nekog stranca i lorda Duncana. Taj kompliment je zapamtila, jer je nesumnjivo bio iskren. Vjerojatno i zato da joj dade snage u časovima kao što je ovaj.


Dragi Duncan. Na neki tajanstven način u njenu sobu ušlo je nešto od onog Whitehalla. Zrcalo kao da je oživjelo: šuštanje svilenih krinolina... More plavih i riđih brkova... Kovitlac vesele farandole koja se odražavala u zrcalu... Oh, bezbrižnog li veselja! Slike najednom nestane, a u zrcalu se pojavi neko lice i začu se umiljat glas: »Srce moje, gdje si, srce moje?« Zrcalo se zamuti, Deborah zatomi jecaj, obriše oči i puna straha odstupi od njega. Ne, ne, po nju bi bilo kobno da se prepusti nježnim uspomenama! Ona na to nema prava, ona ne pripada više sebi... Polako, dok joj je u sljepoočicama bubnjalo, ona se povlačila iz »voorhuisa« očima uprtim u zrcalo, te pobjegne u svoju sobu i baci se na koljena: - Bože moj, pomozi mi, molim te! Odagnaj iz moje duše svaku slabost, svaki osjećaj, i ispuni je hrabrošću da može djelovati u tvoje sveto ime! Oprosti, Bože dragi, mojoj bezočnosti, i upravi korake vojvode od Parme mojoj kući. Molim te! Upravi ih za tvoju slavu, za slavu naše Engleske! Ponizno te molim! Dugo je ostala tako s rukama sklopljenim na molitvu. Sledećeg jutra pojavi se sluga u Ulici tkalaca. Na ceduljici koju je uručio mladoj ženi, a koju je ona grozničavim prstima otpečatila bilo je napisano: »Gospođo, hoću li imati čast da nastavim razgovor koji je bio tako kratak? Da li vam odgovara večeras u suton? Glasnik je potpuno povjerljiva osoba. Ne plašite se da mu usmeno prenesete odgovor, koji će, nadam se, ići u moj prilog. Vaš odani A.«

43. Nasred tratine koja se kupala u blagoj noći zanovijet je savijala, u obliku raskuštrane kupole, svoje duge blijedozlatne grozdove. Pod ovim improviziranim baldahinom, protkanim tisućama cvjetića nalazilo se nekoliko niskih klupica prekritih mekim jastucima, jedan okrugli stočić s bocama i čašama, te mali srebrni svijećnjak koji je bacao diskretno svjetlo. Tu su sjedili Aleksandar Farnese i Deborah i razgovarali. Pred jedan sat, po prilici, pojavio se zamaskirani vojvoda, ovijen od glave do pete tamnim plaštem. Ona ga je dočekala sama, poslavši Gretel u sobu, a sluge svojim kućama, te ga povela ravno u vrt. Mjesto je bilo vrlo zgodno. Kroz lišće strujao je miomirisni lahor, šumica je drijemala uspavana tihim žuborom kanala, a podrugljivi ortak Mjesec sipao je kroz tamu svoje tajanstvene čarolije. Nakon uobičajenih uljudnosti vojvoda je, na navaljivanje žene, počeo razgovor o vojnim i političkim problemima. Govorio je milozvučnim španjolskim jezikom, potkrepljujući rečenice širokim pokretima južnjaka.


Deborah je povlađivala, divila se i samo kratko odgovarala. Zadavao joj je muke napor da bude prirodna i raspoložena. Položaj terciosa14... neposlušnost heretika... Njegovo Katoličko Veličanstvo... Riječi su joj zapljuskivale bubnjiće, odbijale se i nestajale... Za njih nije bilo mjesta u bujici misli koje su je mučile. Hladnih, vlažnih dlanova sjedila je uspravna na stolici. Nije skidala očiju s Aleksandra Farnesea koji je koračao gore-dolje kao u transu. Pogled joj je lutao od vojvodinih ruku do njegovih lijepih usta. Ta njegova muška, dostojanstvena usta kao da su stvorena za zapovijedanje i za ljubljenje. Ruke snažne, mišićave, sportske, mogle su vas zgrabiti, mogle su sve... oh Bože! Iako ga još nije doživjela, ona je već unaprijed znala tok tog prizora, proučavajući ga stotinu puta: kad se zanos njenog visokog gosta stiša, nastat će kratka šutnja, kad će on približiti svoju stolicu njezinoj, uzet će njene ruke u svoje i šaptati kojekakve gluposti - sve je to danak koji svaki muškarac mora platiti prije nego prijeđe na glavno. Zatim će se zanositi rijetkom bojom njezinih očiju, savršenošću njene puti, pa kad završi i ovaj posao, onda će joj pružiti ruku, privući je na svoje grudi u grimiznom baršunu, s njegovih će usta onda... No, pa što zato? Ona nije djevojčica, pa neće od toga umrijeti! Pet, šest vještih poljubaca, ni previše strasnih - da ne prijeđe odmah na smionije milovanje - ni previše stidljivih - da ne ohladi. A onda će ga nježno ali odlučno najuriti kroz vrata! Nekoliko večeri će ga stalno zabavljati, a onda će joj, logično, morati ljubazno potpisati propusnicu! Oh, za propusnicu od par dana obećat će mu brda i doline - kad se vrati, dabome! No, ako se on ne zadovolji praznim obećanjima? Ako zatraži da mu unaprijed plati? Veliki kamen pritisne joj srce ne dajući joj disati. Ne, ne, na to ne treba misliti. Zašto, do vraga, misli na ono najgore? Ovaj vojvoda ima mnogo ljubavnih prigoda, a da bi za njom toliko žudio. On sigurno više voli naizmjeničnu slast ljubavnog milovanja nego strastveni grč kakvog vojničine. O njoj ovisi da mu to spretno dade na znanje. To, uostalom, neće biti teško, jer ona zna i te kako dobro ljubiti... To joj je i Craig rekao. Ali zašto miješa Craiga s ovim? Zar se nije zaklela da će ga zakopati duboko u toplinu svog srca, sve dok ne svrši ova gnusna komedija? Ona nervozno ustade i priđe stoliću: - Želi li Vaša Ekscelencija malo burgundca? - Hvala, gospođo, to je vino doista izvrsno, ali zar ne vidite da je moja čaša puna? - Oh, glupa li sam! Morala sam to primijetiti i predložiti vam neko drugo koje je po vašem ukusu. Bože dragi, što ćete misliti o svojoj domaćici. On se mladenački veselo nasmije. - Ne brinite, draga moja! Iskreno govoreći, ja nikad ne pijem. Samo malo prokuhane vode sa cimetom. To je jedino osvježenje koje sebi dopuštam. - U tom slučaju, živo će ona, ako me Vaša Ekscelencija za trenutak može izviniti, idem da... - Pustite to, molim vas!... On je u skoku bio do nje i nježno je primio za ramena, uronivši svoj pogled u njen. - Zaboravite na vojvodu od Parme, šaptao je on uzbuđeno. - Mi smo sami, carissima, sami vi i ja... koji sam očaran vašom ljepotom... Ona se sva ukočila u njegovom zagrljaju. Njeno blijedo lice, obasjano voštanicom, bilo je tamnožute boje. On je polako privuče k sebi i pritisne svoja 14

tercios, španjolski: Regimenta (primj. pisca)


usta na njene hladne usne. Zatvorenih očiju ona se prepusti uzvraćajući poljupce nježno i oprezno. Neposlušni vojvodin jezik ulazio joj je među zube pretražujući i golicajući njeno nepce. Njegova pljuvačka napunjala joj je usta... Bože kakve li gnjusobe u ovoj prividnoj ljubavi! Stajati tako i - po drhtanju vojvode - hladno procjenjivati, mjeriti i analizirati djelovanje svojih poljubaca! Kao da se radi o nekom apotekarskom receptu ili kakvoj vivisekciji! Kako je sve to odvratno! Spopadala ju je mučnina, a u glavi joj se vrtjelo, ona... oh! Deborah se sva strese. Aleksandar Farnese dodirne njenu bluzu i razmaknuvši čipke položi ruke na njene dojke! Ne, ne, to je previše, dosta mu je! Prepustiti se ovom papisti, pristati da meso ovog čovjeka dira njeno, dozvoliti... Ne, to ne piše u ugovoru! Ona nije došla u Holandiju trgovati svojim tijelom, već boriti se svim snagama, riskirati život. Ona je na to svjesno pristala, ali prostituirati se... e, to ne! Ona tiho zastenja i sva se nategnu da ga odbije. No, on ju je čvrsto držao ne obazirući se na to, i sve je jače stezao uguravši svoje koljeno među njena bedra. Vrelim prstima gnječio je njenu dojku. Odvojivši svoje usne od njenih, tiho je šaptao: - Ne budite okrutna, querida mia! Okrutna? Misli li on, možda, da ona to radi iz koketerije, kako bi dala veću cijenu prepuštanju koje će odmah iza toga uslijediti? Zar nije shvatio da je za večeras dosta igre, da je bolesna od sramote, nesposobna da i sekundu više izdrži njegova milovanja? Naglim trzajem tijela ona se odvoji od njega, zadihana ustuknu, obuzeta panikom, sva zažarena u licu. Punđa joj se u zlatnim uvojcima rasu po razgoljenim grudima. Vojvoda već izbezumljen od požude, ponovo je zgrabi i oplete rukama. Kroz zgužvanu suknju ona osjeti na svom mesu napeti njegov mišić pa se ponovo počne otimati, ukočena, izbjegavajući njegove usne stisnutih usta. - Da li sam, možda, dosadan, draga? Vaš otpor mi se sviđa, ali vaš poljubac ulio mi je nadu da ćete biti popustljiviji prema meni. Njoj se učini kao da joj je netko zalio lice hladnom vodom. Ovaj njegov isprekidani i razdraženi glas naglo ju je priveo stvarnosti. Ona se sva ukoči u njegovom zagrljaju, otvori oči i susretne njegov pogled. U blijesku sekunde shvati, ako mu se ne prepusti, da će je ostaviti i zauvijek nestati, a onda zbogom propusnico, Bruges i Dunkerque! Ostat će tko zna do kada zatočena u Sluysu, nepotrebna kraljici, nekorisna sebi, dok će kroz to vrijeme Armada... Sve kobne posljedice na jednoj strani vage, a na drugoj samo mrvičak usplahirenog stida! Nije li izgubila zdrav razum? Zar je zaboravila s kim ima posla? S guvernerom i vrhovnim zapovjednikom Holandije, koji je u svom inatu može zgnječiti kao komarca! Takva čednost ne vrijedi bogzna što. To mora shvatiti, i to odmah! »Tko želi određeni cilj, treba da se prilagodi sredstvima!« govorila je, uvijek poslovično, gospođa Tucker! E pa dobro! Sredstvo je tu pred njom, ovaj lijepi plemić nestrpljiv da joj iskaže svoje divljenje... Pa onda što čeka? Ona otvori svoje stisnute pesti i opustivši se pritisnu grudi uz grimizni baršun prsluka pa pruži svoja usta usnama koje su ih tražile. »U ime Njezinog Veličanstva kraljice!« pomisli podrugljivo, dok joj je grudi razdirao nekontroliran nervozni hihot koji je više sličio na jecanje. Vojvoda nije čuo ovaj jecaj koji je s njenim dahom upijao u se.


44. - Por la Cruz de san Andres!15 To je besmisleno! - ponavljao je vojvoda. On je koracima mjerio »voorhuis« u svim pravcima. Najednom je prekinuo svoj španjolsko-talijanski monolog i uputio se šutljivoj Deborah koja se napola opružila na mramornoj klupi. Sagnuvši se on je nježno pomiluje po obrazu. - Oprostite mi, querida! Politika je odvratna tako lijepom licu i moje vam uzbuđivanje sigurno ide na živce. Nema sumnje, bilo bi bolje da nisam pokvario ovu večer svojom zlovoljom. Ona u znak prosvjeda položi svoju ruku na njegovu. - Onda ne biste bili pokraj mene, dragi Aleksandre! Doista, kako mogu biti ravnodušna prema vašim brigama? Istina je, ja se ne razumijem u ta pitanja, ali, ako nisam previše indiskretna, recite mi razlog vašeg nezadovoljstva!... Ja sam, naprotiv, mislila da vam je kapetan Moresin donio odlične vijesti. Zar vam nije javio da je vojvoda Medina-Sidonija napustio Korunju? - Da, Armada je isplovila. To će, nadam se, ubrzati kraj ovog čekanja, koje i za mene i za moje vojnike svakog dana ima sve teže i teže posljedice. Imao bih razlog, dakle, da budem zadovoljan. Ali mi je Moresin donio i poruku Medine-Sidonije! - On ljutito sliježe ramenima. - Ono što on od mene traži prosto je nevjerojatno i suprotno planovima koje smo detaljno izradili ja i Njegovo Veličanstvo! - Žestio se sve više. Nervozno je otkopčao granatna puceta svog prsluka, uzeo stolicu i zajahao je. - Traži od mene, nastavi on očajnim glasom, da sa flotom isplovim iz Dunkerquea bez ikakve zaštite i da se spojim s njim blizu engleske obale! - A to je, znači, neizvedivo? - Neostvarivo s bilo koje točke gledišta. Prije nego što sam došao k vama, hitno sam poslao glasnika Njegovom Veličanstvu da mu dokažem kako je nemoguće... Vidite, moji brodovi imaju ravno dno, malih su dimenzija i građeni za plovidbu po kanalima, a ne za duga morska putovanja. Najviše što mogu jest da mi moje trupe prebace ravnom linijom do Margatea, ali - stisne on šake - nema ni govora da se poigravam životom svojih vojnika gurajući ih u avanturu. - On se gorko osmjehnu. - Čak i kad bih mogao prijeći kanal, doznao sam - da slika bude potpuna - da četrdeset engleskih brodova, pod zapovjedništvom lorda Seymoura, sprečava izlaz iz Dunkerquea. Sveti Bože, kako ove vijesti razblažuju srce! - Shvaćam vašu tešku situaciju, querido - reče ona sućutno. - Ipak, koliko ja znam, vi ste savladali i teže situacije no što je ova. Ne sumnjam da će vojvoda Medina-Sidonija prihvatiti vaše primjedbe i da će vam sreća, kao i do sada, biti naklonjena. On tužno skupi usne. - Volio bih i ja da sam tako siguran! Znajte, ja nikada nisam ni bio naročiti pristaša toga plana. Danas pogotovo. Da taj plan uspije, potrebna je brza akcija i potpuna tajnost iznenađenja. To je garancija za konačni uspjeh. Ali, na žalost, od toga nema ništa, a ja - premda su mi odvratna Elizabetina heretička 15

Španjolski: Tako mi križa sv. Andrije (primj. prev.)


vjerovanja - ipak cijenim njenu hrabrost i vještinu. - On pogleda Deborah. - Oh, ja znam da vam ove pohvale teško padaju na srce, kao i svakom emigrantu, ali treba priznati da je ona velika kraljica. Doduše, nosi na duši mnogo grijeha, ali je odana svom narodu. Bojim se da će nam zadati mnogo muke, jer njeni mornari znaju sve tajne mora, što nije slučaj s našima! - Oh, Bože moj! Deborah se uhvati rukom za grlo. - Vi me strašite! Pobjeći pa onda strepiti... On ustane i sjedne do nje. - Prestanimo o tom! To se vas, draga, ništa ne tiče. Flandrija je sigurno utočište u kojem imate vjernog prijatelja. - On napravi neodređen pokret rukom. - Bolje je govoriti o drugim stvarima! Uštinuvši je ljupko za uho nastavi: - Uostalom ne običavam povjeravati tajne ženskom uhu, makar i bilo lijepo kao vaše! Vidite do čega me je doveo vaš šarm?! Mučim vas svojim brigama! - Oh, kako to možete reći! To ne smijete misliti! Nastavite, molim vas! - reče ona hitro, uzvrativši mu osmijeh. - Zar niste pomalo pesimist, Aleksandre? Ove velike pripreme... -... samo su fasada koja prikriva neznanje i strahovitu nestašicu svega. Bog mi je svjedok da sam odani sluga Njegovog Veličanstva. Ali danas otvoreno kažem da moja nastojanja nisu urodila plodom. Nemamo novaca. To je bolna rana koja ima za posljedicu pobune, dezertiranje gladnih vojnika koji su siti obećanja. Znate li koliko imam novaca za popunu zaliha hrane, municije i isplatu zaostataka? Devedeset tisuća livara! Zrno pijeska u moru bijede! - Ali kralj... - Njegovo Veličanstvo ne nalazi se na licu mjesta, a moji prijatelji su svi u Madridu! A zatim kad bismo i napravili to čudo, da li ćemo i pobijediti? Vojvoda Medina-Sidonija je, doduše, vrijedan plemić, ali on nema pomorskog iskustva i ne zna mnogo o pomorskom ratovanju. Oh, da me je Njegovo Veličanstvo htjelo poslušati! Umjesto ovih manevara koji su, bojim se, nekorisni i zbog kojih se već godinu dana nalazim ovdje prisiljen na mirovanje, koliko bi korisnije bilo da mi je ostavio slobodne ruke! Kralj bi imao mnogo više uspjeha, a naš Božanski Spasitelj mnogo više duša! On se prekriži i reče: - Neka nam pomogne Svevišnja volja u ovom pothvatu u kojem nije dovoljna samo ljudska aktivnost! Zatim malo zastane pa će: - Moram se rastati s vama, querida mia! Samo za nekoliko dana. Prekosutra idem u Nieuport, ali ću se brzo vratiti. Ona se privije uz njega. - Obećajte mi to, hoćete li? On je nježno pogleda. Polako ga je napuštala zlovolja. Dok ju je promatrao, Deborah se umiljato protegnu smiješeći se zavodnički. On je poljubi, a onda je objema rukama malo podigne i položi na jastuke. Nadvijen nad nju, polako i nježno - kao da želi obuzdati svoju nestrpljivost da se što više raspali, on joj počne otkopčavati kućnu haljinu. Sve tako nježno i polako razveže joj vrpce košulje i lagana svila klizne... Vojvodini prsti raspaljeno i požudno milovali su glatku kožu. On je drhtao. Njegove snažne ruke zadigle su zgužvanu košulju i lagano klizile po njenom golom trbuhu koji se napinjao pod požudnim milovanjem... Ona je gukala i podigavši se malo, obujmi rukama vojvodu oko vrata i privuče ga na svoje grudi. Bedra joj se sama razmakoše, nudeći svoju plavu mahovinu. Obuzeta pohotom nije vodila ni o čemu računa, već ga je dršćući pozivala na Ijubav. No, on se oslobodi


njenih bijelih mišića i dok je ona dahtala »espera, carino mio, espera!«16 on je ponovo poleže. Ukočen, pokrivajući je cijelom dužinom tijela, s užitkom je promatrao to divno tijelo koje će kroz koji trenutak pritisnuti i razapinjati... Nije bio svjestan, a i neće nikad više biti, da je propustio neizreciv trenutak i - već je bilo kasno. Ona se probudila iz zanosa i njene oči pod gustim obrvama ponovo poprimiše svoju nemirnu trezvenost... Najednom, otrgnuvši se svog zanosnog promatranja, on je zgrabi i odnese u sobu...  Od tog događaja prošlo je više od dva tjedna. Aleksandar Farnese je svakog dana uvijek kad je imao slobodnog vremena, posjećivao Deborah. Ona skoro više nije ni izlazila napolje čekajući snažno kucanje ili tiho zviždanje koje je najavljivalo njegov dolazak kanalom iza kuće. Kad on ne bi došao, ostajala je sama u kući. Gretel više tu nije stanovala. Shvativši eventualne neprilike koje je prisustvo djevojke moglo izazvati, mogućnost naglog prekidanja uživanja tokom njihovih ljubavnih igara ili opasnost otkrivanja vojvodinog incognita, ona je od Aleksandra isposlovala dozvolu da malu pošalje porodici. Budući da se bližio dan kad će i ona dobiti svoju propusnicu, nije bilo pametno ostaviti Gretel na dohvat Aleksandrove ruke. Da stiša suze, koje su maloj nahrupile na oči kad joj je saopćila odluku, Deborah ju je povela do Stretworthova bankara i na njeno ime položila stotinu livara. Sto livara! Čitavo bogatstvo za to siromašno derište, a majka Vrankgerde neće moći pružiti za njim svoje prostačke šape! Njenih petsto livara koje je dobila od Stretwortha, rastopilo se kao snijeg na suncu. Pa što? Ugodno je pružiti malo radosti kad se može! - Ukratko, to neočekivano bogatstvo i sigurnost da će je mladić i dalje posjećivati, ublažilo je tugu Gretel. Jednog jutra, nakon tisuću zagrljaja, s košaricom punom koještarija, rumena plavokosa curica nestala je u pratnji stražara. Bez njenog zvonkog smijeha i veselog trčanja kuća je bila mrtva. Prestala su i ona mala primanja koje je Deborah organizirala za vrijeme Stretwortha. Razočarani njenom hladnoćom, jedan po jedan garnizonski oficir napuštao je Ulicu tkalaca. I odani Cuerve prekjučer se oprostio s njome. On je otišao u Nieuport na novu dužnost. Nije joj bilo lako rastati se s njime. On je s njom tako lijepo postupao. Iako je uporno i dosljedno mrzila Španjolce, Deborah je neke od njih cijenila zbog dobrote, hrabrosti i duhovitosti. Mnogo je do njih držala i bili su joj simpatični. Ti osjećaji mržnje smetali su joj mnogo u odnosima s vojvodom. Ona se doista gnušala! Živjeti s nekim koga mrziš, samo po sebi razdražuje, ali služiti se obmanjivanjem, pretvaranjem i najnižim lukavštinama, kao što je slučaj s Aleksandrom Farnese, oh, kako je to odvratno! Da se razumijemo! Ona se nije zaboravila!... Ona je znala da ovaj ljubavnik kojega su joj prilike nametnule, predstavlja smrtnu opasnost, da ove ruke koje je miluju drže u svojoj moći dobrim dijelom sudbinu Engleske, da će ova usta koja je požudno ljube izdati zapovijed za invaziju... No, ona to nije zaboravila. Ali, govoreći iskreno, kako je moguće ostati hladan na toliku nježnost, toplinu i prijateljstvo? Kako se oteti toj snazi koja te malo pomalo zarobi? 16

Španjolski: Uzmi me, dragi, uzmi! (primj. prev.)


Dok ga je slušala i dirala, dok se nalazila oči u oči s ovom iskričavom inteligencijom punom nježnosti, Deborah se nije čudila da ga oficiri toliko vole. Ona je shvatila njegovo junaštvo i plemenitost. U njoj se mržnja miješala s divljenjem i borila se kao pas i mačka stvarajući joj situaciju još težom. Ipak, jedina njena šansa bila je da ga zavede. Natjerana na to strahom, ona je majstorski odigrala svoju ulogu. Bila je naivna kad je prve večeri pomislila da će se on zasititi s nekoliko poljubaca, ali je bila i glupa što ih je davala na toliko raznih načina! Najzad, dijeliti krevet s nekim knezom ne znači moralni pad, a ako ga dijeliš iz patriotskih pobuda, onda je to herojski čin o čemu u povijesti ima mnogo primjera. A onda, budimo iskreni do kraja, taj zadatak i nije baš tako odvratan kao što je to ona zamišljala! Bilo je čak trenutaka, priznala je, kad ju je i požuda mučila. Ni ona nije, bogme, od kamena, a Aleksandar Farnese ima tako umiljat način! Djevojka ima vatren temperament, a momak je vješt u ljubavnom umijeću! Da nije tako, to bi bilo zabrinjavajuće, čak i protuprirodno! Na žalost, u času spajanja, uvijek je bila neka sitnica, kao na primjer, vojvodino tjeme, ošišano na španjolski način, ili kakva nježna riječ prošaptana onim reskim jezikom, vraćala iz ekstaze i - tres! Užas bi joj sledio krv! Zbogom slasti! U jednu ruku, tako je i bolje, moralnije, a u drugu ruku - pronicavo kao liječnik kad iznosi svoju dijagnozu - priznavala je da joj jedan dobar zagrljaj i normalni njegov završetak umirio nerve. Ona je taj zagrljaj znala začiniti rafiniranom požudom i blaženim stenjanjem. Zar je nisu učili kako za uspjeh treba unijeti žar u sve čega se čovjek laća? Pa dobro onda, u ovom pothvatu udvostručiti užitak Aleksandru Famesu, kao i svakom muškarcu koji drži nešto do sebe - znači stvoriti nužan uvjet svoje slobode, znači izvršenje svoje misije i životne zadaće!... Oh, Bože, ta propusnica! Katkada je bila utučena, slomljena i uplašena brzim tokom vremena. Svaka minuta značila je dobitak za Armadu, a gubitak za nju. Milostivi Bože, kad će ponovo ugledati Englesku?! Hoće li to biti prije nego se volja ovog prokletog kralja ne ostvari, prije nego njena draga domovina bude zauzeta? Da se ohrabri, ona se prisjećala hrabrenja Stretwortha, pesimizma Aleksandra, njegovog ludila za njom. S te strane igra je gotovo dobivena, samo je potrebno oprezno raditi. Zelja da ga se čim prije otrese, bila je opasna i sumnjiva. Treba, dakle, čekati pogodan trenutak i nikad ne zaboraviti da je vojvoda - usprkos njenoj čarobnoj umiljatosti - mogao, za najmanju neopreznost, predati je vezanu sudu Inkvizicije!  Nakon ljubavne igre oboje je ležalo golo u velikom krevetu, okrenuto jedno prema drugome. Vojvoda je rastreseno gladio bok Deborah. - Kako sam obaviješten, vaš muž je bio prilično star i puritanskih načela. Je li moguće, cielo17, da je mogao u vama razbuditi ovako divne ljubavne vještine? - Aleksandre, molim vas! Ne posramljujte me! Sad je počeo i istragu voditi!

17

Španjolski: Nebati! (primj. prev.)


- Tja! Nećete se izvući s tim izgovorom, dražio ju je. Niste li možda u Engleskoj ostavili kakvog zgodnog ljubavnika koji vam je više odgovarao od starog grofa Norlanda? - Ne budite znatiželjni, odvrati ona, na silu se smiješeći. - Zar vam nije dovoljna ljubav koju prema vama pokazujem? Por Dios, ne spominjimo prošlost, nego ostanimo u sadašnjosti i iskoristimo njenu ljepotu! - Oprostite, samo sam se šalio! - poljubi je on u sljepoočicu. - Čuvajte tajne vaše prošlosti, carina! One vas čine još privlačnijom. Vi ste se mogli uvjeriti da ja ne laskam tako vješto kao većina mojih zemljaka, pa ipak vam moram priznati da nikad nisam susreo milije biće. Ne varajte se, ovo nije ljubavna izjava. Rat i njegova razaranja ne daju mi pravo da se trajno vežem, ali kakav mir ste vi u meni stvorili! Imao sam mnogo ljubavnih avantura, koje sam brižno skrivao, jer ne volim miješati javni život s privatnim, ali sam ih se uvijek brzo zasitio. Postaju dosadne ako ih je mnogo, draga! On je tako uvjerljivo to rekao da se oboje nasmijalo. - Do danas, nastavi on, ja sam ih sve klasificirao u dvije grupe: lijepe i ružne. Ružne, oprostite mi, vole razgovore, citiraju vam beskrajno Aristotela, Sokrata i Platona, a te cjepidlake plaše me još više nego glupače! Što se lijepih tiče, ako ih čovjek svaki dan ne obasipa laskanjem, ako im se svakom prigodom ne nabrajaju njihove čari, onda vam se dure, cmizdre i - nisu ni za što! - Previše ste strogi! - Možda, ali sam pravedan. Vidite, Deborah, da niste izuzetak, vi biste sigurno promijenili svoje mišljenje o vašem spolu. On tiho uzdahne. - Kako su rijetke one supruge koje znaju šutjeti i slušati, koje su uvijek jednako raspoložene, a kad treba, onda pokažu vrelu krv začinjenu duhom! Mi se slabo poznamo, ali sam uvjeren da će biti sretan onaj koji neće biti samo gospodar vašeg tijela već i srca! - Zaboga, Aleksandre, dosta s tim! To su najljepši komplimenti koje sam do sada dobila, ali vi ćete me stvoriti taštom! Zatvorila je oči da joj ne vidi nelagodnost. - Govorimo radije o vama! Ona oslobodi svoju ruku koju je on držao u svojoj i stavi mu je na rame: - Hajd’ recite mi, gdje ste zaradili ovaj ružni i slavni ožiljak? Sjetite se, to ste obećali ispričati! - Dobro, kad toliko navaljujete, ali to baš nije toliko zanimljivo. Vjerujte mi, više se bojim srčane kapi, neugodnog naslijeđa moga djeda Karla V... Međutim, istina je da sam u Tournaiu čudom ostao živ, bendita sea Nuestra Dama la Purissima!18 - Tournai? U Hainautu? - Da, ima tome sedam godina, kad sam ga opsjedao... On se ispravi i namjesti se među jastuke blistavih očiju. - Zamislite jedan čvrsto utvrđeni grad na bedemima, okružen šancem punim vode iz rijeke Escaut... - Govorio je polako, kao iz daljine. - Dios, kakvog li tvrdoglavog otpora! Svi stanovnici bez razlike u godinama, spolu i položaju, ili prisiljeni ili fanatično odani princezi d'Epinoy i njenom poručniku sir d’Estrellesu, svi raspoređeni po utvrdama, naoružani pijucima i trnokopima, da pomognu vojnicima, odlučni da odbiju pregovaranje i da se bore na život i smrt... Mi smo ih, dakle, opkolili. 18

Španjolski: Blagoslovljena budi Presveta Djevicel (primj. prev.)


On zašuti, skoči na pod, dohvati svoju košulju, smota je u loptu i stavi na krevet. - Tako! Pretpostavimo da je ovo Tournai. Svuda naokolo, vidite li, ovako - i on rukama brzo opiše krugove - postavio sam brane da spriječim snabdijevanje opsjednutih. Tu, ovdje, pa opet ovdje porazmjestio sam svoje pionire i tesare - on je prstima povlačio imaginarne linije - i operacija je počela. Neću vam govoriti o prethodnim rutinskim operacijama, kao što su razbijanje nasipa, gradnja mostova i lađa, niti o svojim vojnicima, krasnim momcima, koji su kopali rovove. Sam Bog zna koliko ovim junačinama bolje pristaje kremenjača i lunta nego pijuk! - Kako ih vi volite, Aleksandre! - Što ćete, to su valjani lupeži! Treba ih znati pridobiti, pravedno dijeliti i nagrade i kazne... To su prava djeca i, ako tako postupate, dat će se na komadiće isjeći za vas. - Nemojte opet bit tako skromni! Da ih netko drugi vodi, zar mislite da bi vaša vojska činila takva čuda i bez gunđanja podnosila nedaće, bolest i odricanja? Taman posla! Vaš je recept, querido mio, prilično jednostavan na prvi pogled, ali vi ne spominjete onaj dragocjeni ugled vođe koji je spreman na svaku žrtvu i svako junaštvo! - Sad ja vama velim: dosta, draga prijateljice! Ali vratimo se na Tournai! Nakon što sam, po svom starom običaju, detaljno pregledao položaje, učinilo mi se da su jedna od gradskih vrata - on ispupča malo loptu - vrata sv. Martina prislonjena na širok bedem u obliku polumjeseca, odakle se dominiralo gradom, zgodna točka za koncentrirani napad... Samo trenutak, draga! On prekine izlaganje i u nekoliko koraka prijeđe sobu. Dohvati neku četku i posudu iz emajla pa se vrati mladoj ženi. - Sad me dobro pratite! Dovodim dvadeset i četiri topa blizu vrata... ovako! On postavi četku malo ukoso i počne brzo i uzbuđeno govoriti: - Zaštićeni zaklonom moji vojnici otvoriše vrata i bombardiranje započe. Ja sam se nalazio tu, na nekoliko koraka, u nekom napola srušenom kućerku... evo, ovdje nekako! i on privuče posudu. - Odavde mi je bilo posve lako nadgledati paljbu i promatrati tok ofenzive... Opazio sam odmah da je neprekidna cirkulacija mojih oficira, koji su mi donosili izvještaje i neprestano ulazili i izlazili iz kućice, uznemirilo stanovnike Toumaia... Bilo kako bilo, najednom - tres! On rukom zbrisa posudu koja pade i razbi se o zemlju. - Krov je odletio u zrak, a zidovi se srušili! S teškom mukom su me, čini mi se, izvukli iz ruševina. - On se nasmije. - Svi su mislili da me je eksplozija ubila, ali meni nije bilo ništa! Samo nekoliko rana na glavi, leđima i nogama od kojih sam se kroz tjedan dana oporavio. - Bog vas je u svojoj mudrosti očuvao, Aleksandre! Oh, kakva uzbudljiva priča! A utvrda? - Tri dana nakon toga zauzeli su je moji vojnici! Ali još nismo bili na kraju muka. Trebalo nam je još puna dva mjeseca ogorčenih borba dok nismo zauzeli Tournai. - A onda je nastalo veselo pljačkanje, pretpostavljam? On je ozbiljno pogleda, osjetivši neprijateljstvo u njenim riječima pa ponovo leže na nju: - Ne, reče tiho, uzevši joj ruku. - Ni pljačkanja ni silovanja. Vjerujte mi, ti su mi krvavi neredi odvratni, ali oni su katkada potrebni zbog primjera i dužnost je vođe da se, i protiv svoje volje, pokaže nemilosrdan.


- Oprostite mi zbog moje primjedbe - izusti ona teško. Ne obazirući se na to, on nastavi: - U slučaju Toumaia predaja se odvijala mirno, a uvjeti su bili gotovo isti kao i za druge gradove gdje je blagost bila moguća, a to znači za većinu. Plativši globu od 200.000 forinta, Tournai je sačuvao svoje privilegije i svoje običaje. Osim toga, obećao sam da ću prošlost zaboraviti i da neću kazniti garnizon koji je s oružjem i prtljagom pobjegao. Kao što vidite, bilo je to časno! Što se heretika tiče, oni su morali birati: ili se vratiti svojoj vjeri ili tražiti utočište drugamo! - A ona strašna princeza d’Epinoy? - Otišla je bijesno psujući i na vrlo nepristojan način. Sa sobom je odnijela većinu dragocjenih predmeta koje joj je svećenstvo povjerilo na početku opsade. Naredio sam da je uhvate i lupežica je morala vratiti ukradene stvari... No, to je druga priča koja nas se ne tiče sada! - uzdahne on. - A sad sam, kao što znate, postao brodograditelj! - Hoćete li dugo ostati u Nieuportu? - Neću, rekao sam vam. Najviše tjedan dana.- A što ću ja raditi? tužno će ona. - Bez vas, querido mio, dani za me nemaju slasti! A onda će umiljato: Znate li što bih voljela? - Samo tražite, cielo! - reče on gorljivo. - Vaše ustručavanje me žalosti. Katkada mi se čini da vam moji skromni pokloni nisu dragi. - On joj prstom začepi usta kad je htjela prosvjedovati. - Koješta! - Recite mi što želite? Hoćete li kakvu novu lađu, laganu i udobnu, jednu od onih koje je Mynheer Ryssel uveo u modu? Hoćete li kakav dragi kamen? Kakav... Ona lukavo zaniječe svojom kovrčavom glavom. - Ne, ne, ništa od svega toga, dragi Aleksandre! Samo sam pomislila da bi za vrijeme vašeg izbivanja skoknula do Brugesa. Tamo imam znanaca, i to bi me malo rastreslo... On razmisli ponešto namršten. - To znači propusnicu, reče on polako, a ja... - Oh, samo za dva; tri dana! prekine ga ona brzo. - Bruges je tako blizu! Molim vas... budite... Vojvoda je pogleda nježno. - Ne ljutite se! Dobit ćete propusnicu, đavole mali! Ali neka vas Gaetano prati! Može li se znati, tko su ti vaši prijatelji? - Oh, nisu to prijatelji. To je jednostavno sin prijatelja grofa Norlanda. Kao uspomenu na moga muža obećala sam da ću ga posjetiti. Jedan zemljak koji je prije šest godina emigrirao i nastanio se u dvorcu Geyde. Zove se lord Wilner. - Lord Wilner? - Vi ga poznajete? - Samo po čuvenju! - reče on prasnuvši u smijeh. - Ne, ne, neću vam ništa reći. - Zašto ste se tako razveselili, Aleksandre? Sad sam radoznala. Što je toliko smiješno kod lorda Wilnera? - Ta riječ ne odgovara, bolje je reći - čudnovato. - Ni sada mi nije jasnije, odvrati ona pomalo ljutito. Da li je možda grbav ili ima dvije glave? - Ali ne! Naprotiv, prema onom što su mi pričali, on je prijatan dečko... On se još jače nasmije.


- Ali, Aleksandre! - Ne, nemojte navaljivati! Vidjet ćete i sami pa ćete prosuditi! Uozbiljivši se on nastavi: - Nemojte se dugo zadržavati u zamku Geyde, draga; lord Wilner nije osoba koju bi trebalo posjećivati... - Želite reći da... - Sačuvaj Bože! Zar mislite da bih vas pustio u Geyde kad bih znao da je vaša čast u pitanju? To znači da slabo cijenite ljubav koju osjećam prema vama! Ali, dosta o tom! Priđite k meni da izmijenimo mišljenje!... On joj se primakne pa dohvati palcem i kažiprstom ručni zglob mlade žene i reče: - Sutra će mi donijeti nekoliko bisera koji će divno krasiti ovu lijepu ruku. Moj draguljar mi ih je prošle sedmice predao s nekim sitnicama, pa sam naručio jednu narukvicu za vas. - Oh, to je previše! Vi ćete me pokvariti, tepala je ona. - Hoćete, hoćete, uvjeravam vas! Vaša uslužnost dovodi me u neugodan položaj. - Ali zašto, veliki Bože?! On je privine k sebi. - Umirite se, ludice moja, ja znam da me niste učarali pa da činim gluposti.  Horizont je bio tmuran i siv, oivičen ravnom prugom kanala. Pijesak se prostirao u nedogled, načičkan jezercima čija se blatnožuta boja stapala sa bojom pijeska, a sve utonulo u bezbojno sivilo neba. Čamac je brzo plovio između otočića i malih duna. Tu i tamo oko bi zapelo za poneki stručak žutice ili trave anemično žute boje, što je još više pojačavalo monotoniju pejzaža. Deborah se okrene. Još su se vidjeli bedemi Sluysa u maglici koja je prekrila siva prostranstva. Konačno je uspjela pobjeći, konačno je slobodna! Doduše, to je bila relativna sloboda koja je od nje zahtijevala izvanredan oprez! Gaetano, koji se sprijateljio sa flamanskim slugom, predstavljao je, na primjer, veliki problem koji je morala riješiti. Koješta! Ona je i dosada pokazala dosta okretnosti pa se ni zbog ovog ne mora mnogo uznemiravati. Zar nije Bog s njom? Zar joj nije učinio milost i odgodio invaziju? Suze olakšanja zablistaše na njenim trepavicama. Armada, prokleta Armada, još uvijek je usidrena u Korunji. Objavljeni polazak bila je laž. Jučer joj je tu veselu vijest saopćio nagli vojvoda, kad se na brzinu opraštao s njom prije svog polaska u Nieuport. Deborah je odahnula... Armada je ukotvljena u luci, Sluys je polako nestajao za njom, a u torbi je imala propusnicu koja joj je omogućavala da kroz tri dana uredi poslove s Wilnerom, zatim da dođe u dodir s Davidom i ode u Ostende. Gotovo da je život bio lijep! Ona krišom obrisa suze, promatrajući tornjiće grada. Sluys! Iako nije sebi htjela priznati, ona je u njemu ipak ostavila nešto od sebe tokom onih slučajnih susreta i poznanstava, na koja je ipak uzbuđeno pomišljala: graciozna mala Gretel, Juan de Cuerva i, naročito, Aleksandar. Aleksandar! Plemeniti, dobri Aleksandar! Kad bi samo znao!... No, što je! Ta nije luda da je sada počne gristi savjest! Ona se podrugljivo nasmije. Mjesto što tu trabunja o nekoj glupoj sentimentalnosti, bolje bi joj bilo da pomisli što bi sve učinio vojvoda kad bi doznao za ovu lakrdiju i kad bi je uhvatio! No,


možda neće nikad ni doznati? Ona je sačuvala stan u Ulici tkalaca, plativši najamninu tri mjeseca unaprijed. Njene haljine, rublje, lične stvari čekale su na svom uobičajenom mjestu. Kad opazi da nema nje ni sluge, pomislit će na atentat i, tko zna? Možda će umjesto proklinjanja proliti i koju suzu žaleći za prekinutom idilom. Ona se udobnije namjesti na klupici. Manje od četiri milje dijelile su Sluys od Brugesa. Još malo i upoznat će lorda Wilnera. Čelo joj se nabra: što, do vraga, znači ono čudno Aleksandrovo izrugivanje.

45. Nakon što su se, napuštajući Bruges, uputili kanalićem koji je vodio u otvoreno polje, oni se počeše primicati Geydeu. Posvuda uokolo između zelenih livada prostirale su se baruštine i močvare. Po livadama drijemala su stada omlitavjela zbog vlažne topline dana. Čamac je svakog časa sretao lagane čunove kojima su vješto upravljale bistrooke seljanke rumenih obraza, srdačno ih pozdravljajući dubokim naklonom svojih bijelih kapa. Miris tek pokošenog sijena i vatre, zadah stajskog gnoja golicao je Deborine nosnice. Čitav taj seljački život, miran, radin, pun mukanja krava, kokodakanja i prodornog kukurijekanja, zahvatio ju je svojim seoskim dahom. Na jednom zaokretu ukaže se zaselak. Oko veličanstvenih krila vjetrenjače okupilo se nekoliko zdepastih kućica sa slamnatim krovom. Na strmoj obali gomile derana zabavljale su se skakanjem u vodu i odmah prekinule igru gledajući ozbiljnim pogledom strance. Deborah im je prijateljski mahala rukom, dok su oni slijedili čamac kričeći, smijući se i poskakujući stazicom za vuču lađa. Najednom su se zaustavili i počeli uzmicati. Na dohvat kamena dizao se niski bedem napola nagrižen mahovinom i obrastao korovom, protežući se desno i lijevo od kanala daleko u polje. Dva stražara nemarno izvaljena na nasipu, s rukama pod glavom, a kacigom na nosu, podigoše glave, uznemireni u svom popodnevnom odmoru, ovom dječjom galamom. Opazivši nepoznatu trojku, ustadoše i povikaše nešto na flamanskom - sigurno kakav poziv ili naređenje, jer je sluga Deborah odmah uzeo veslo i čamac ih mimoišao. Sad su plovili uz neki mali perivoj. - Oh! - ote se mladoj ženi uzvik udivljenja. S onu stranu zelene lipove ale, ukaza se najednom najljepši zamak koji je u životu vidjela, ako se zamkom može nazvati građevina koja je svojim skladnim linijama, skromnim dimenzijama, više sličila na kakav ladanjski dvorac nego na utvrdu. Na tamnoj vodi odražavali su se bijeli tornjići elegantnih, vitkih kula, koje su se nizale oko glavne zgrade sa širokim prozorima i arabeskama zaobljenih balkona koji su visjeli nad prazninom. Sama glavna zgrada naslanjala se na veliku okruglu kulu. Zgrade su do polovine bile prekrite gustim bršljanom, brižljivo potkresanim, tako da su sličile bujnoj zelenoj freski. Drugu polovinu sačinjavao je goli zid iz crvenih i crnih opeka poredanih u simetričnim rombovima, praveći tako mozaik neobične ljupkosti i zavodljivosti.


Deborah namjesti svoju kapuljaču od plave gaze koja joj bijaše kliznula, popravi suknju, izgladi duge rukavice zadivljena ovim čarobnim mjestom. Naprijed! Prvi dodir s Geydom bio je prijatan i ohrabrujući, a ovaj mali dvorac iz bajke nesumnjivo ukazuje na gospodara koji voli vedru ljepotu.  - Neka se Vaša Milost potrudi... Idem obavijestiti milorda! Vrata se za slugom zatvore. Nakon ugodne svježine polutamnog predvorja, čovjek bi pomislio da se odjednom našao u kakvoj pekari. Deborah razrogači oči. Bio je mjesec srpanj, a u kaminu je buktala velika vatra! Zaista neshvatljivo! Odabravši stolicu koja je bila najudaljenija od vatre, ona sjedne. Soba je bila doduše originalno ukrašena, ali je ukazivala na određeni ukus. Malena, u obliku pravokutnika, bila je potpuno obložena baršunastim sagovima trešnjine boje. Čak su i vrata bila obložena i okovana zlatnim čavlićima. Po podu debeli tapeti izblijedjele boje, protkani vještim arabeskama, dok je na stropu, kao da im se ruga, plesalo raspojasano kolo satira u živim bojama. Po zidovima visjelo je mnoštvo dragocjenih predmeta, a pokućstvo porazmješteno hotimično bez reda: raznovrsni krhki stolići, a oko njih stolice sa i bez naslona, obložene tirkizom. Ne znaš gdje ćeš oko zaustaviti. Začuđen pogled lutao je od jednog do drugog ukrasa, neodlučan da li uživati u divnim rezbarijama kutije za igle, crvenog dragulja, ili u ljupkoj vitkosti muranske kristalne vaze, ili u zbirci krasnih bombonijera od slonovače, ili pak u sjaju elegantnog srebrnog pehara s dragim kamenjem koji je stajao na prozoru, kako bi se na suncu što više istaknuo bijelim, crvenim i ljubičastim prelivima... Vesela neka galama otrgne mladu ženu od promatranja. Bučno se smijući u sobu upadoše dva čovjeka ruku pod ruku. Vrlo su se razlikovali jedan od drugoga. Prvi je bio crnomanjast, snažan, a drugi ljepuškast i kržljav. Ovaj potonji položi na jastuk nekog psića kudrave dlake i ukrašenog vrpcama i priđe Deborah: - Ja sam lord Wilner, gospođo - reče on ceremonijalno se naklonivši. - Vrlo sam počašćen vašim dolaskom. Ja nisam poznavao lorda Norlanda, ali njegovo je ime dovoljno poznato da vas mogu zamoliti da ovaj skromni dom smatrate svojim. Zatim se uspravi i pokaže na prijatelja: - Dozvolite mi predstaviti viteza Fabija Mantevanija, mog firentinskog prijatelja!... ovaj se približi i pozdravi, a Wilner nastavi: - Može li se znati, grofice, odakle dolazite? Iako je Flandrija prava novinarska blebetuša, vidite, ja ipak nisam čuo da je vaš muž odlučio napustiti Englesku... - Na žalost, milorde, on je nije napustio... uzdahne ona bolno. - Ja sam već godinu dana udovica... - Gospode Bože, gospođo, tako mi je žao! - reče on uljudno, iako mu nije bilo žao, već dosadno. Sav svoj interes usredotočio je na vrhove njenih cipelica od bijele kože vezanih svilenom vrpcom. Anđeo smrti je prošao... Hm! loš početak. Mrtvaci nisu bili simpatični ovom rafiniranom sladokuscu. Deborah žurno nastavi:


- Mislim, milorde, da vam ovaj s neba pali posjetilac, usprkos vašoj ljubaznosti, zadaje brige... Ona se obojici toplo nasmiješi. - Stvar je vrlo jednostavna. Nedavno emigriravši, nastanila sam se u Sluysu, pa sam mislila da će biti dobro ako se povežem sa zemljacima koji žive u blizini. - U Sluysu? Vi stanujete u Sluysu? Onda smo susjedi! usklikne Wilner. - Oh, što će se moja supruga radovati! Draga dušica, još nije pronašla ovdje svoju prijateljicu... Samo gramzive Flamanke, razne pralje i dadilje... Priznajte, jeziv izbor! Da, ona će doista biti ushićena, reče on odmjerivši mladu ženu ocjenjivačkim pogledom. Privukao je stolicu i sjeo do nje. Situacija je bivala toplija. - Mislio sam da su vrata Sluysa zatvorena za civile? upade u riječ vitez koji je stajao podupirući se rukama o Wilnerov naslon. - Pa snašla sam se nekako - reče ona nemarno. - I ja bih voljela upoznati lady Wilner. Gle, pa on je oženjen! Ta činjenica nije naznačena u izvještaju. No, možda je i bolje tako. Ako mu je ženi dosadno, to je razlog više da se vrati u Englesku! - Na žalost, žena nije kod kuće... Neke utrke u Brugesu! No, on izmijeni pogled sa svojim prijateljem. - Što kažete, grofice, da zajedno podijelimo naš skromni obrok? Tako ćemo malo ćaskati. Vi ćete nam ispričati kako ste putovali. Uzevši u obzir događaje koji se spremaju i ovo uzburkano more, to je, bogami, morao biti pravi roman! A lady Wilner vratit će se odmah poslije podne. Da li prihvaćate moj prijedlog? Bolje nego je pretpostavljala! Bilo bi glupo ovom neznancu kazati razlog svoga dolaska. Treba ga najprije procijeniti, a naročito naći način kako se osloboditi ovog talijanskog njuškala koji ne ulazi u njezine planove. Ona je, uostalom, i odlučila ostati ovdje do sutra. Treba još urediti s Gaetanom kojega će morati ovako ili onako prevariti, zatim organizirati put do Dunkerquea, nabaviti vodiča... Ali, te će sitnice urediti ona i lord Wilner. Ona se osmjehnu: - Vaša ljubaznost me zbunjuje, milorde; ja bih rado prihvatila vaš poziv ako vas time ne dovodim u nezgodan položaj... Gospode, kakvim se sve smicalicama mora služiti! - Nezgodan položaj? Radije recite da nas ispunjavate srećom, draga grofice! Zar ne, Fabio? Ruka lorda Wilnera potraži ruku prijatelja i oni prasnuše u smijeh. Zbunjena ovim smijehom koji joj nije bio drag, najednom joj bi neugodno. Deborah ih bolje pogleda. Bilo je nešto čudno u tom prijateljevanju, ali što? Lord Wilner je pozove i ona prekine svoje razmišljanje, odlučivši da za vrijeme ručka pomnije prostudira njega i viteza. Duhoviti razgovori, mnogo smijeha i odličan ručak, iako se lord Wilner ispričavao zbog njegove skromnosti. - Mi smo navikli da do ručka pomalo prismočimo, tumačio je smiješno se prenemažući... Zato nam oprostite, grofice, ovaj mršavi obrok, nedostojan... Mršavi obrok? Ruga li se on, možda? Bilo je trostruko više no što bi jedan snažan apetit mogao smazati, a deset puta više za nju koja nije bila raspoložena. Usprkos ljubaznosti, ova dva čovjeka joj se nisu svidjela. Ova raskošna trpeza, uvježbana posluga i bezbrižno razmetljiva lakoumnost nije je uvjerila u povoljan ishod svoje misije. Čemu uvjeravati lorda Wilnera da ovo


nije njegova domovina? Da li domovina za nj uopće nešto znači? U tome je problem. No, možda je ova bezbrižnost samo prividna, a ovaj lagodan život maska da prikrije svoju veliku nostalgiju! Nesigurna u svojim prvim utiscima ona je nastojala prisjetiti se izvještaja o njemu, koji joj je pokazalo Njezino Veličanstvo. Ti izvještaji ne mogu lagati! Sa zebnjom u srcu neprekidno je to ponavljala, slušajući kako Wilner i Fabio pucaju od smijeha. Ručak je odavno završio. Još uvijek nema lady Wilner, još uvijek ovaj talijanski vitez koji se prilijepio uz njih kao priljepak! Deborah odluči da otpočne napad. Sita pretvaranja i afektiranja, mučena problemima koji su prijetili da pokvare sve, ona je drhtala od nervoze. - Milorde - najednom će ona za vrijeme stanke - željela bih, ako je moguće, da razgovaramo u četiri oka. - Oh! Ovo već zvući svečano, grofice! Wilner je stajao ispred jednog stolića čeprkajući prstima po buketu ruža i promatrao ju je smiješeći se. - U četiri oka! A zbog čega, ako se smije znati? - No, dobro. Imam neke poruke iz Engleske za vas, ali... Ona ušuti bacivši rječit pogled prema Talijanu. - Govorite bez straha, draga! Nalazimo se, hvala Bogu, među povjerljivim osobama! Fabio je isto što i ja - nadoda on mazno pogladivši prijatelja po leđima. - U to ne sumnjam. Ipak, prisiljena sam da na tome ustrajem. Vitez joj, malo podrugljivo, upade u riječ. - Ne bih želio da smetam... i ignorirajući prosvjedovanje lorda Wilnera nastavi: - Doista, dragi moj, ja znam da između mene i tebe nema tajna, ali tajne Njezine Milosti ne pripadaju i meni. Zato vas napuštam. Okrenuvši se, on iziđe. - Milorde, ja... On podigne ruku. - Molim vas samo trenutak! Ozbiljne stvari gube na svojoj odvratnoj službenosti u veselom društvu. S vašim dopuštenjem, bolje ćemo razgovarati uz malo slatkiša. Opet! Vjere mi, ovo postaje već bezobrazno! Flamanci plaču od gladi, a ovaj ovdje... On povuče uzicu i negdje daleko začu se zvonce. Istog časa dotrči sluga. Dok je on izdavao naredbe, Deborah, prvi put u mogućnosti da ga može promatrati, podrobno ga je ispitivala. Što je to antipatično bilo na ovom momku? Nije li to ono usiljeno afektiranje dok je izgovarao pojedine rečenice, ili možda ta platinastoplava frizura, ponešto duga i neposlušna, ta vlažna usta ili izbuljene vodenaste oči koje su kvarile čistoću profila? Nije li to ona elegancija, previše napadna za selo, ovaj prsluk od satena sa zlatnom dugmadi, pun bisera i safira, ovi dijamanti na prstima, ušima, rukama, ovaj jaki i zagušljivi miris ambre koji se širio po sobi? - Tako, grofice! Sad je sve kako treba i sav sam se pretvorio u uho, izjavi on. Sjeo je nasuprot Deborah, držeći na koljenima svog kudravog psića. Na dohvat ruke nalazio se, ukrašen divljim ružama, srebrni poslužavnik. Na tom poslužavniku dvije zdjele za voće: u jednoj velike svijetle naranče, a u drugoj piramida jagoda sa pavlakom, a do njih posuda s bombonima, kristalni


pladnjevi krcati do ruba ukusnim slasticama na koje je bacao svoj hlapljiv pogled. - Milorde, morate mi obećati da će ovo što ću vam reći ostati između nas. - Kakav dramatičan ton! Ali neka bude! Da budete mirni, ja vam se, eto, kunem! - reče on rastreseno. - Počnite, ja vas slušam! Zgranuta malo njegovim ponašanjem, ona je oklijevala. No, želja da konačno iskaže sve, da već jednom bude sigurna, uklonila je njene bojazni i tjerala je naprijed. Zatim je ozbiljnim i jasnim glasom iznijela domaćinu razlog svog dolaska u Flandriju i prijedloge kraljice. On se nije čudio niti ju je prekidao. Uzeo je u ruke posudu za slatko i kao mačka savjesno praznio sadržaj. Kad je završila i ušutjela, on odloži posudu, obriše polako usne izvezenim rupčićem i najednom se pištavo zasmija. Ona ga je zbunjeno promatrala. - Žao mi je, izjavi on napokon. - Stara vještica je slabo obaviještena, a vi ste se uzalud trudili, grofice! Ja sam napustio Englesku prije šest godina, kad sam imao dvadeset i četiri godine. U ono doba vjerovao sam u sve one gluposti kojim vas kljukaju kao dijete. Vjerovao sam u heroizam, u vjeru i druge bedastoće. Srećom sam u Flandriji brzo sazreo i nestalo je aureola varavog blještavila i sada mi se čini mnogo pametnije uživati život. To je mnogo pametnije nego ga stavljati na kocku na bojnom polju! Oh, to je da zaplačeš! Preploviti more, izbjeći tolikim opasnostima da bi na kraju slušala ovakve brutalne gluposti. Ne, to nije moguće, ona ne smije napustiti svoj pokušaj zbog ovog odbijanja. - Htjela bih vjerovati, milorde - odvrati ona sileći se da bude mirna - da vaš odgovor nije konačan, nego da je rezultat veselog raspoloženja u kojemu sam, tokom našeg razgovora, i sama uživala. Ipak - ona se prisilno osmjehne uzevši u obzir opasno putovanje koje me je dovelo k vama, molim vas, razmotrite ovu ponudu koju sam vam sasvim ozbiljno izložila. - Nemojte se zavaravati, draga, ja sam bio vrlo iskren i žao mi je ako sam vas razočarao, ali to je tako! - izjavi on kategorično. - Ali, milorde, vi ste Englez i od plemenite loze! - nervozno će ona. - Kako... - Kako! Što, kako? - počne se on rugati. - Vi ste, čini mi se, prilično tvrdoglava osoba. Pa dobro, neka bude! Budući da tražite precizan odgovor, imat ćete ga!... Ne govorite mi više o Engleskoj! Ona poetičnost kojom su okružili taj komadić zemlje gdje smo se nastanili, više-manje sretnim i slučajnim parenjem - dozvolite mi tu riječ - tužno je sentimentalna. Što se mene tiče, meni je domovina svako ugodno mjesto koje čovjek s vremena na vrijeme može promijeniti kad se zamori. To je što se tiče »domovine« zbog koje ste se toliko raznježili! A sada prijeđimo na manje uzvišene stvari, naime, na posjede mojih predaka. Vi ih sigurno ne poznajete, jer bi ste se inače od srca nasmijali: pastirska kolibica i nekoliko jutara zemlje! Ostaje mi, dakle, jedino slavna prošlost! A ja fućkam na slavnu prošlost, to vi znate! Zaključak: ako ste iole inteligentni, nećete više navaljivati, draga prijateljice, - završi on tiho. O ne, ona neće navaljivati, neće mu pjevati istu pjesmu. Ali neće ni minutu više trpjeti gluposti i ruganje ovog tipa! U najgorem slučaju otići će u Bruges s Gaetanom i flamanskim slugom. Sutra će o svemu razmisliti, a sada se neće ni časa zadržati ovdje. Ne zato što bi ovaj Wilner, u svojoj udobnoj učmalosti, bio opasan, ali tu je ovaj Talijanac i posluga. Što se prije izgubi, bit će bolje.


Ona ustade: - U tom slučaju, milorde, nije potrebno više nastavljati razgovor... Ja odlazim... U isti čas vrata se širom otvore i u sobu uđe Fabio. Wilnerovo lice odmah se razvedri i on potrča prema njemu: - Znate li, dragi moj, zacereka se on, da me je grofica htjela odvojiti od vas? Ni manje ni više već me ukrcati za London! Da... - Milorde, vi ste me uvrijedili! - prekine ga Ijutito mlada žena. - Vi ste mi se zakleli na šutnju... Ali i on nju prekine ironično se smiješeći: - Što vrijedi, recite mi, draga, riječ čovjeka koji čast smatra suvišnim balastom? Ja sam na ovu komediju pristao iz uljudnosti i zbog ničeg drugog! On slegnu ramenima: - Zar sam ja kriv što ste vi djetinjasto povjerovali? - Plemić tako ne postupa, gospodine! - poviče Deborah. - Možda oni koje vi posjećujete! Ali govorimo o nečem drugom, hoćete li? On prinese svoju meku ruku ustima, kao da želi spriječiti zijevanje: - Vaš tečaj moralnog odgoja prilično je dosadan, grofice! - Ne radi se o moralnom odgoju, nego o dostojanstvu, ako slučajno znate što ta riječ znači! - dobaci mu ona, razljućena njegovim ponašanjem. - Tja! Da li je ljutina u skladu sa čednosti cijenjene zemljakinje? - Mrko i podrugljivo lord Wilner iskopa ušećereni badem i s užitkom ga zagrize. - Znajte da me vaše uvrede nimalo ne diraju. Naprotiv! Njegovi prsti čeprkali su po poslužavniku, izabravši štapić nugata koji uperi na Deborah: - Naprotiv, one bi se mogle opasno okrenuti na vašu štetu, moja šarmantna heretičarko, reče on slatko. Španjolska Inkvizicija bila bi mi sigurno jako zahvalna... Sad i prijetnje! Nakon svega što je doživjela u ovoj prokletoj Flandriji, ovaj je kaćiperko želi ustrašiti. I to nju, Deborah, koja je smotala i vojvodu od Parme! Da pukneš od smijeha! - Jesu li to prijetnje, milorde? - odmjeri ga ona podrugljivo. - Čini mi se da imate vrlo visoko mišljenje o sebi, a nikakvo o vašim bližnjim! Mislite li da sam toliki bedak da sam došla k vama bez zaštite? On ravnodušno slegnu ramenima. - Ne znam, grofice, ja ništa ne znam, niti mi je stalo da znam. Vaši ortaci, ako ih imate, nisu mnogobrojni: vjerojatno nekoliko zavjerenika bez novaca, dok ja raspolažem onim najzakonitijim na svijetu, kao i zaštitom vlasti koje upravljaju ovom zemljom. On se osmjehne. - Vašim anđelima-čuvarima, draga moja, podrezat ću ja krila. Zato promijenite ton, inače... Nije dovršio rečenicu, jer ga Fabio obujmi oko vrata i nešto mu šapne na uho. Wilner se nervozno nasmije. Nebesa! Deborah sva pocrveni. Videći kako su nježno približili glave jedan drugome, najednom joj pred očima iskrsne ono sumnjivo ponašanje poženčene rafiniranosti između muškaraca. Tek sad je shvatila smisao Aleksandrovih riječi. Sad joj je sve bilo jasno - Fabio i lord Wilner, fuj! Više joj je straha zadalo ovo otkriće nego sve prijetnje njenog domaćina. - Govorili vi što mu drago, ja vas lako mogu prijaviti, nastavi ovaj. - Ali to bi mi pribavilo neugodnosti. Mrzim trčkaranja i istrage, sve me formalnosti gnjave. On proguta nugato štapić i nastavi: - Osim toga dobre sam volje. Vaše pregovaranje me je vrlo zabavljalo, draga moja, i ne bih želio da doživite


štogod neugodno s moje strane. On se prijazno nasmiješi i ispruži obje ruke: Izmirimo se, grofice! A da proslavimo to izmirenje, pristanite, molim vas, da predsjedavate našoj večeri. U Geydeu rijetko ima uglednih gošća i vi ćete me time obradovati. Lady Wilner mi nikad ne bi oprostila da vas pustim otići. Sutra, ili kad budete htjeli, možete slobodno nastaviti svoj put. I bez ikakvog straha, jamčim vam, nadoda on držeći ruku na srcu, čekajući što će ona odgovoriti. Čudan ultimatum! Možda bi ipak najbolje bilo da ga posluša. Čovjek nikad nije siguran u reagiranju ovih ekscentričnih bića. Ako odbije, on bi je za inat mogao izručiti Španjolcima. Spavati ovdje ili u Brugesu... - Pa dobro, gospodine - prisili sebe na osmijeh. - Možda ćete i sumnjati, ali ja vam ipak vjerujem. Koristit ću, dakle, večeras vašu gostoljubivost i otputovati ću tek sutra. - To me doista veseli i ushićuje! Učinit ćemo sve da vam ova večer ostane u što ugodnijoj uspomeni, zakokodače on tražeći pogled Fabija. Zatim brzo nastavi: - Ali sjednite i razgovarajmo! Hajde, govorite mi još malo o našem starom Londonu! Kakva je tamo moda - talijanska ili francuska? A onaj ljepotan Essex, da li se još valja u zagrljaju svoje kurve? - Milorde, ako želite i dalje vrijeđati Njezino Veličanstvo... On se pomirljivo prigne k njoj: - No, ne ljutite se! Do vraga, i vi ste neki lako zapaljivi temperament! Budući da nam je to neugodno, nećemo više o tom razgovarati. Uostalom, nije ni privlačno i... - John, querido, jeste li vidjeli negdje Pepu? Svuda je tražim!... Glava neke mlade žene proviri kroz odškrinuta vrata. - 0, to ste vi, Pilar?! Uđite, uđite, molim vas! Imam iznenađenje za vas! pozove je Wilner i onda se obrati Deborah: - Ovo je moja supruga! Vrata se zatvore i mlada žena uđe. Imala je oko dvadeset i pet godina. Po njenom mršavom duguljastom licu prijatne tamne boje s dvije rumene mrlje na obrazima, odmah se moglo vidjeti kojoj narodnosti pripada. Nos joj je bio malo opušten, mala usta jako namazana, kosa kovrčava i crna kao jantar. To inače ružno lice uljepšavala su dva divna, crna i baršunasta oka u obliku badema. Homoseksualac oženjen sa Španjolkom! Krasna komedija! Pribravši se, Deborah silno poželi da se dočepa agenta koji je poslao kraljici onaj izvještaj o lordu Wilneru. Doći ravno iz Engleske da ugledaš ovo! Oh, s koliko bi ga užitka zadavila! Za to vrijeme lady Wilner prilazila je Deborah njišući se raskošno u svojoj haljini od smeđeg brokata zlatom izvezenoj. Ekstravagantnost njene suknje koja je počivala na guardainfanteu19 isticala je njen uski struk, stisnut korzetom s dva velika rukava koja su se od nabora do nabora sve više širila, a na krajevima bili stisnuti ukrasom od bisera i zlata. I ona je kao i lord Wilner bila prekrivena draguljima. - Moja žena, reče on kratko. - Draga moja, ovo je Njena Milost grofica Norland, moja zemljakinja. Deborah se kratko nakloni, a lady Wilner je snažno privuče k sebi, zagrli je i poljubi oduševljeno uzvikujući.

19

španjolski široki svitak za pojačanje bokova po španjolskoj modi (primj. pisca)


- Pilar, želio sam vas razveseliti, pa sam nadmudrio groficu. Ona će prenoćiti ovdje - reče Wilner dok mu se ona zahvaljivala. - Dios mio, kako je to lijepo od vas, prijatelju! Pilar je oduševljeno promatrala Deborah. - Lijepo je i od vas, grofice, što ste svojom ljepotom razveselili ovaj dom. Nadam se da ćemo biti prijateljice... Razgovor prijeđe na općenite stvari. Govorilo se španjolskim jezikom zbog lady Wilner. Ova je ostavila pinča koji je njuškao po sagu i režao, sjela je uz Deborah držeći je za ruke i zanosno upijala njene riječi. Bilo je očito da nesretnica nije imala društva, sama u ovom izgubljenom kraju i s ovom dvojicom originalnih tipova. Katkada se pravila bezazlenom, bila je pomalo i prosta, ali ne i zločesta. Deborah je i nehotice osjećala prema njoj neku samilost, pa se više nije ljutila, već je uzvraćala komplimente, nastojeći biti što umiljatija. Nakon jednog sata tih prenemaganja, lady Wilner najednom poviče: - Isuse, već je kasno! Moram naručiti večeru. Izvinite me za trenutak. Moj dragi mužić, nadoda ona nježno, tako je ljeporječiv da će vas ugodno zabavljati do večere! Ona ustade, a Fabio pođe za njom. - Ja ću se pozabaviti s grofičinim slugama da joj prenesu prtljag. Počekaj me, Pilar! Ja i ti moramo nešto zajednički urediti... Oni iziđoše. - Taj Fabio na sve misli! uzdahne Wilner pa će bez uvoda: - Što mislite o mojoj ženi? - Ali... zaista je dražesna! - Jel’da? Možda nema one otmjenosti i urođene elegancije... On se cinički nasmiješi. - Ne može se previše tražiti od mlade osobe koja vam u miraz donosi sanduke livara. Pilar nije plemenita roda, to se vidi, ali - i on se namršti - ja na to nisam osjetljiv i mi se savršeno slažemo. - Ali, molim vas, milorde! Te se stvari mene ne tiču... - Bogamu, zar vas ne zanima moja iskvarena duša? Radije me poslušajte... Došao sam u Flandriju prije deset godina sa svojim bratom. Moj brat! Moj brat! ponovi on prekinuvši sam sebe i otvorenih usta izbulji oči kao da vidi utvaru: Tu sam, tu sam... mucao je. To je glupo!... Onaj stari Richard!... Tu je ključ tajne!... Zatim se obrati Deborah: Među nama, grofice, zar se ne pitate zašto vas je stara Bess poslala preko brda i dolina da spasite razvratnika kao što sam ja koji joj nije ni od kakve koristi? Ona ga pogleda začuđena naglom promjenom razgovora. - Priznajem da... - Meni je to bilo tako smiješno da sam trenutak uživao. Priznajte da se i imalo zašto, što ne? Vi tako ne mislite? Šteta! Ukratko, tek sada sam shvatio u čemu je nesporazum. Niste vi mene trebali obrlatiti svojim moralnim prodikama, već moga brata Richarda! O tom nema dvojbe! Ona ustane: - Vašeg brata? - Da, Richarda, mog starijeg brata. Pred dva mjeseca još je bio ovdje... - A gdje je sada? Molim vas... - Umro je! Ona se sruši na stolicu. - Maligna groznica, ako nije, možda, emigrantska melankolija... Sirota budala! Čeznuo je za Engleskom i svaki dan


bivao sve slabiji. Nedostajala mu je domovina, da se poslužim vašim rječnikom, naruga se on tiho. - Da, da. Dobri Richard bio je moja sušta protivnost... Izvinite da vam ne dam do riječi. Reći ću vam još samo to, da bi on na vašu poruku skočio kao mops na komad šećera! No, pokoj njegovoj duši! Ne dirajmo mrtvace. S njima se ne smije šaliti, jer ćemo i mi brzo za njima, zaključi on kiselo. Richard! Obično ime! Šaka istrulog mesa, a ipak još uvijek moćno da uzbudi jednu neznanku! Deborah nije znala osjeća li razočaranje ili smirenje. Sad je konačno sve jasno. Ne radi se, dakle, o nesposobnosti ili izdaji agenta, što bi bilo neugodno za tajnu službu Njezinog Veličanstva, a što ju je cijeli dan mučilo. No, mnogo je žalila za njim! Nekoliko mjeseci ranije ona bi ga lako pridobila, mnogo lakše nego malog baruna. Ona duboko uzdahne. Kukanje za nesretnim Richardom neće ga uskrsnuti, zar ne? Preostaje joj još Dunkerque, dragi David, pa će brzo... Ona podigne glavu. Wilner ju je promatrao: - Vrlo ste neraspoloženi, draga moja. Što ćete? Najbolji odlaze, a najgori ostaju. S godinama ćete se i vi opametiti. Kreposno življenje se ne isplati, Bogu hvala! jer inače bi život bio jezivo dosadan. Bogami, moj nezdrav apetit više je koristio meni nego mojem bratu Richardu njegovi plemeniti osjećaji. Kad smo se iskrcali u Flandriji, imao sam u džepu samo nekoliko šilinga i kad umre, nasljedstvo ujaka koji je posjedovao ovaj napola srušeni dvorac. E, pa sad prosudite koliko sam sretan! Stari gospodin odredio je umrijeti 1584. godine, dva mjeseca nakon kapitulacije Brugesa, a nekoliko dana prije moje ženidbe! Zatim će u povjerenju: - Da vam sve bude jasno, draga moja, moj tast je najobičniji dobavljač konja. Konjski veletrgovac, ako vam je draže! Vi ni pojma nemate kolika se bogatstva stvaraju na račun intendanture. Ukratko, dobričina bio je pun para; nedostajalo mu je još plemstvo pa da bude potpuno sretan. Mi smo se onda trampili i meni je dobro! On široko zamahne rukom. - Ja volim raskoš. Pogledajte kako sam preuredio ovaj dvorac. Pravo čudo za ove krajeve! Za vrijeme zime imam lijepu palaču u Cambraiu i para do guše! Pilar je prilično podašna, nasmije se on resko; puna je novca pa što mi više treba? Da, socijalno neravnopravan brak, primijetit ćete... Pa što onda? - Lakomo proguta jagodu i nastavi hodajući gore-dolje po sobi: - Ja, bogami, ni od koga ne tražim da mi pomaže ili da me izvlači iz mog načina života. A što se tiče eventualnog potomstva - ja mrzim dječurliju! Njegova usta se iskese. - U rađanju ima nečeg prljavog, odvratnog, što me tjera na bljuvanje! - A što o tome misli lady Wilner? upita ironično Deborah. - Isto što i ja! Mi smo, grofice, pravi egoisti i jedina nam je ambicija uživanje! Deborah je uzalud nastojala pronaći kakav to užitak Pilar nalazi u Wilneru, pa nadoda potaknuta određenim asocijacijama. - Poznate li odavno viteza Montevanija? - Fabija? Pa ja sam njegovim posredstvom i vjenčao Pilar! Otada smo nerazdvojni. Što bih ja bez njega? uzdahne on duboko. On, u stvari, i upravlja kućom, on ju je obnovio, ispunio namještajem. Znajte, sve ovo što vas okružuje došlo je iz Francuske ili Italije. To su jedine dvije zemlje, po mom mišljenju, u kojima žive civilizirani ljudi. Kad god poželim kakvu sitnicu, on odmah na put! Veliko je to srce, veliki prijatelj! - zanosno će on. - S njim je


odmor pravi užitak. Ne možete ni zamisliti kako on zna sve iskoristiti da mi pruži najrafiniraniji i najneobičniji užitak! On se prekide i iskosa pogleda mladu ženu. Ona je ustala i lagano češkala uši malog mopsa, ne opažajući perverzno zadovoljstvo na licu svoga domaćina.

46. Jelovnik se sastojao iz probranih, odlično pripremljenih jela koja su svojom rijetkošću ugodno draškali nepce. Bila je tu masna juha od pijetlovih kresta i golubljih bubrega, šaran na carski način, nadjeven gljivama i špekom, pečen u vinu i vlastitom soku. »Što velite, grofice? Ovo je izum francuske gastronomije i najmilije jelo Caterine de Medici. Taj nas je recept stajao bogatstva, zar ne, querido? Zatim patka na firentinski način, punjena jetricom i špekom, pečena na ražnju, u korici polivenoj narančinim sokom i ružinom vodicom; pa onda torta na cvjetnoj podlozi, zlaćane boje, mekana, a la Frankopan. Niste je do sada jeli? Ovu poslasticu dugujemo grofu Frankopanu, koju je on na oproštaju, priredio u čast kraljice Caterine kad je napuštala Italiju. Fabio, molim te, ispričaj našoj gošći onu slatku ljubavnu pričicu!... Ali prije toga, querido mio, dozovite mi Pilar!« Stolnjak od briseljskih čipaka isticao se svojim raskošnim vezivom. Na njemu je blistala venecijanska staklarija. Među duguljastim poslužavnicima iz teškog srebra, pažnju Deborah privuče niz zanimljivih tanjura. »Ovo su emajlirani tanjuri Bernarda Palissyja. Por Dios, kako je Engleska zaostala! Bez uvrede, gospođo! Pilar, morat ćeš groficu preodgojiti, hi, hi, hi! Nakon večere podsjetite me da joj pokažem Benvenuta Cellinija, onaj neusporedivo divni komad koji si mi, dragi, donio prošlog siječnja!« Odnekud su dopirali tihi zvuci muzike koja je blažila čuvstva. Posluga je bila tiha i brza. Bilo je tu snažno građenih momaka, golobradih mekoputnih paževa, svježih djevojaka s vijencem od kozje krvi oko glave, odjevenih u zelenu svilu i gazu koja im je jedva pokrivala grudi. Deborah je ambijent malo pomalo svladavao... Nepovjerenja je sve više i više nestajalo, obuzeo ju je neki spokoj, lagodnost, lakoumnost, bezbrižnost. Da li je to zbog ovog opojnog burgundca ili zbog srdačnosti njenih domaćina, njihove duhovitosti i uslužnosti? Lord Wilner i njegov drug činili su joj se sada manje sramotni, a njihova iskvarenost manje teška. Leuti i viole pojačaše svoj zvuk. Stolice su bile maknute i poče ples. Svečane i raspojasane pavane redale su se jedna za drugom. Parovi su se sastavljali, rastavljali, križali i sudarali. Deborah je bilo vruće. Najednom posrne i uhvati se za svoga partnera. Glava joj se mutila, a pod s intarzijama plesao je ispod nje. Činilo joj se da se nalazi u nekom pijanom čamcu. Muzika se udaljavala. Odveli su je u mali salon i posjeli. Hitri prsti raskopčali su joj ovratnik i nježno hladili lepezom. - Tako, draga moja, tako! Sad je već bolje... Mala mučnina, no! Popijte ovaj napitak, to će vam činiti dobro. No, pijte! Čaša dodirnu njene zube. Neka tekućina čudnog ukusa klizne joj niz grlo hladna, kiselkasta, gorka, s okusom trava. Ona ispi do kraja. Malo pomalo


osjeti se lagana, kapci joj otežaše... Obuze je neko olovna teška magla. Siluete koje su se vrzmale oko nje pretvoriše se u sjene. Njihove riječi dolazile su kao iz neke daljine... Glava joj je prazna, tako prazna... Gdje se ono nalazi? Više se ničega ne sjeća... Podigli su je oprezno, svukli je. Nježni prsti oslobodiše je svitka, otkopčaše i svukoše suknju... Da li je to sobarica? Njen mozak bilježio je pojedinosti automatski bez opiranja... Najednom, u mraku, neko oštro kvrcanje dopre joj do bubnjića. Taj šum joj je zadavao bol, ali neko trzanje je osvijesti. Ona se opirala. Sad su je neke ruke gušile. Htjela je vikati, bježati... Zašto? Zbog čega? Nije znala, ništa nije znala. Ona više nema nogu, nema glasa... Možda je to njen glas koji čuje sasvim blizu, kao neko hroptanje? Ona ga je čula, slušala, ali ga nije shvaćala... Glasovi... samo glasovi... - Polako, polako, zloćo mala, ne ritaj se! Moja žena čezne da se zabavi kako ona to zna, a mi vas pripremamo da svečano pristanete na njene ljubavne prohtjeve. Sirota, sva je razdražena od strasti. Oh, kako vas voli i koji vas užitak očekuje, prijateljice moja! Kladim se da vi ne znate za ljubavne igre među ženkama! U Engleskoj su običaji tako primitivni! Da, to je divan užitak. Dvije krasne mačkice koje se s užitkom miluju. Kakva divna poslastica za stručnjaka, a za vas kakav uzvišen orgazam! Zahvalite to divnom eliksiru našeg prijatelja Fabija! Fabio, je li napitak već spreman? Požuri, lijepi anđele moj, da uživam u toj poslastici i...« Jedva je osjetila kako je nose... Ništavilo se stvori nad njom i proguta je.  Malo pomalo, kao na kakvom pahuljastom oblaku, izroni iz tame. Tijelo joj se zibalo, ošamućeno i zbunjeno, sporo se privikavajući na stvarnost. Polako se pomakne i duboko uzdahne. Kako joj prija ova svila na koži! Za trenutak joj u zbunjenoj glavi bljesne pomisao: gdje se nalazi? Znatiželja je za trenutak nadvladala čudan neki umor koji ju je potpuno omlitavio. Ona se s naporom nalakti, otvori kapke, pruži ruku i ponovo klone na jastuk uplašena. Najednom nestane neobičnog dekora i onih malih vatrenih jezičaka koji su lepršali oko nje, te je prekri crni, meki i nijemi zastor i ona utonu u duboku tišinu, ispunjenu mirisom sandalovine... Više nije ništa znala. - Razbudi se, de! Razbudi se! Ja to želim! Neki zapovjedajući glas trgne je iz mrtvila. Ona se strese, počne pipati u mraku, sklupčana u ugodnom nekom blaženstvu iz kojeg nije željela izići. - Otvori oči! zapovjednički će glas. - Pogledaj, dobro pogledaj! Zar ne vidiš ovo lijepo tijelo koje pripada tebi? Uživaj u njemu! Oh, kakva šteta što nikad nisi mislila na ovo! De, ljubi njegove divne čari čiju božansku snagu još nisi okusila! Ovo tijelo će uskoro biti tvoj gospodar i ti ćeš ga obožavati! Pogledaj! ponovi snažno glas. Hipnotizirana ovim glasom Deborah i protiv svoje volje posluša. Na nebu baldahina nalazilo se veliko zrcalo u kojemu se odražavalo njeno tijelo. Bila je gola, potpuno gola. Ružičasta koža isticala se na plahti od crvenog satena na kojoj je ležala kao neki dragulj od mesa. Samo njena »školjka« bila je nešto čednija - pokrivena vijencem crvenih ruža, skrivala je vlažne svoje tajne...


Najednom više nije bila sama u zrcalu. Do nje, na koljenima, bila je još jedna osoba s dugom crnom kosom koja joj je padala niz lice. Stajala je nadvijena nad nju. Deborah nije raspoznavala crte njezina lica, ali je jasno vidjela slabašna ramena, uske bokove, vijugava leđa i oble mišićave stražnjice koje su se naprćile. Na uhu osjeti topli dah: - Biseru moj, gazelo moja! šaptao je glas. - Nemoj se plašiti! Prepusti mi se čitava! Imaj povjerenja! Vidjet ćeš... ja ću te naučiti... Zajedno ćemo se ljubiti zabranjenom ljubavi, koju muškarci u svojoj bestijalnosti ne poznaju!... Te zvijeri znaju samo siliti, udarati, prljati, nanositi nam sramotu i stid! Ali sa mnom se ne boj ničega. Ja sam tvoja sestra, prijateljica! Naučit ću te nježnom milovanju i neizrecivim slastima! Glas umukne. Dvije ruke primaknu se njenim dojkama, uhvate ih i stisnu. Bunovna Deborah nije mogla odvojiti pogled od zrcala, dok je do dna duše osjećala igru laganih prstiju koji su se šetali po njenim grudima, gnječeći ih. Najednom, nabubrele i meke usne počeše kliziti njenim oblinama, ližući i vlažeći njene ukrućene bradavice, grickajući ih i... Sada Deborah više nije gledala u zrcalo. Ona se i sama prepustila igri, njišući glavom desno i lijevo, razmaknuvši koljena mučena životinjskom požudom... Svaki djelić njene kože, nadražen, pretvarao se u izvor silnog užitka koji se razlijevao po cijelom tijelu, raspaljivao, zapljuskivao munjevitom, bezumnom strašću, te je i ona obujmila svoga partnera, silovito privukla sebi i pokrila poljupcima... Obje su se grčile na plahti, naizmjenično stenjući i gnječeći svoje izmiješane grudi, trljajući raspaljene trbuhe kao da žele ublažiti divnu ali jaku bol. - Ah, boli me, hroptao je glas. - Vida de mi vida20, ne sprečavaj me! Došao je trenutak da mi prepustiš svoju dragu bisernu školjku. Ruka klizne niz njezin bok. Mlitavo se odupirući, napeta, na rubu ludila ona je čekala... Ruka odbaci ružin vijenac i vješto pipajući dohvati kudravu mahovinu, sklizne grozničavo u vrele dubine i zadrži se u blagotvornoj aktivnosti. - Kakva te vatra proždire, amor mio! zadršće glas. Dozvoli mi da utažim žeđ dok budeš ispijala moju ekstazu!... Sestro moja, prijateljice moja... mi ćemo se ljubiti!... Skriveni u polutami, iza niza svijećnjaka koji su okruživali baldahin, lord Wilner i Fabio, opruženi mlohavo na nekoj vrsti podija pokrivenog jastucima, uživali su u ovom prizoru! - Nisam li ti rekao? Sto mu gromova, ove drolje čuda prave, raskalašeno se nasmije Fabio. Kakav prizor? - Ali, reci mi, anđele, jesi li doista siguran da se gospođa Norland ničega neće sjećati? - Ničega, jamčim ti! Malo glavobolje i, možda, utisak da je snivala neki erotski san. Uostalom, zar se ne sjećaš one seljanke nekidan? - Da, naravno, ali ona je bila glupača, a ova nije!... - Glupača ili ne, rezultat je isti. Ponavljam ti: prva droga otupljuje mozak, a druga raspaljuje osjetila... Oh, to je jedna vrlo rijetka smjesa, vjerojatno i jedina koja se upotrebljava, čini se, u vjerskim obredima. Tu mi je smjesu prodao stari Giacomi u Firenzi, a pronašao ju je negdje u srcu Istoka... No, možda i nije toga porijekla, ne znam, ali on je tako dobro čuvao tajnu da ju je, 20

Španjolski: Živote, života mojega! (primj. prev.)


životinja jedna, sa sobom u grob ponio! Budi miran, dragane, imamo je još dovoljno za zabavljanje s raznim mačkicama. Zatim ću se pobrinuti, kao što sam to radio i do sada, zar ne? - Ti si jedinstven, dragi Fabio! Oslanjam se na tebe... Vidi ti našu malu Pilar kako se zabavlja! I ja se, priznajem ti, počinjem raspaljivati! Wilner zaguče i, obgrlivši Fabija oko vrata, povuče ga nauznak...

47. Francuska kuhinja je nesumnjivo odlična, ali, sto mu gromova! teško se od nje budite! Deborah iskrivi lice. Imala je utisak da joj je glava zdrobljena. Čim se makla, osjećala je strašno probadanje u glavi. Ona siđe s kreveta, ali posrne i prihvati se, kunući, pokrivača. Bože dragi, luda li je što je tako dugo spavala! Oprezno se uspravi i počne trljati leđa i križa. Osjećala se izubijanom, kao da je jahala četrdeset milja! Nije ni čudo kad je sinoć plesala kao luda, a nije navikla! Koliko je sati? Ode do prozora i odgrne zavjese. Svjetlost veselo nahrupi u sobu i razli se po žutim i svilenim sagovima. Ona zatrepće kapcima i napola sklopi zastor te se nasloni na zid. Zaista se jutros ne osjeća dobro. Protare dlanovima oči, kao da želi isprati mozak. Nije dovoljno spavala, eto ti! Najednom pocrveni - kakvu je ono gadariju snivala noćas? Odvratni, gadni neki san! Nejasno se sjećala da je... Kako joj je to došlo u san, veliki Bože? Možda zbog dugog suzdržavanja, možda ona pikantna jela, oni odnosi između Wilnera i viteza koji su je smutili? Samo ipak... Ona se ponovo zacrveni i sliježe ramenima. Ne valja misliti na to! Sve je to glupo, prljavo, perverzno i... Je li moguće da je to bila ona, Deborah, čak i u snu? Sva se strese. Aleksandar je imao pravo. Ovdje caruje porok kao plijesan u vlazi. No, ona tu ne spada! Treba se, dakle, obući, skupiti prtljag i odmah otići. Ide u Bruges i smjestit će se u nekoj gostionici. Tu će se smiriti. Ona uzdahne, umorna od razmišljanja, i krene k zrcalu. Gospode Bože! Kakvo joj je lice s onim podočnjacima koji je nagrđuju! Kakva staračka put! Isplazi jezik i pregleda ga s odvratnošću pa ga odmah uvuče. Zaista, ono žderanje joj nije dobro učinilo. Nikad više neće dozvoliti da joj hvale probrana jela kraljice Catarine. Ona je, uostalom, bila trovateljica, kako pričaju. Ne treba se onda ni čuditi što je tražila tako omamljiva i jako začinjena jela! To joj je služilo da maskira svoje otrove! A opet onaj burgundac! Brr! Uhvati je muka pri samoj pomisli. Sad joj treba samo čaša svježeg piva i kupatilo! Ona pozvoni i pojavi se služavka. - Donesi mi vrč piva, mala, i vedro vode da se okupam. Požuri, za ljubav božju! Hladna tekućina u velikim gutljajima klizila je niz njeno suho grlo. Oh, kojeg li užitka! Nema ništa ljepše nego piti kad si žedan. Odmah se osjetila bolje. U to je služavka, uz pomoć sluge, donijela veliko drveno vedro. Dok je sluga jurio s vrčem čas tamo čas ovamo, služavka ga je punila vodom kako joj je naređivala mlada žena.


- Još, curo, još, još, sve do vrha, čuješ li? Zar tvoja gospodarica ne radi ovako? Ne? Šteta, imaš manje posla! Tako, sad je dosta. Ostani ondje, pomoći ćeš mi! Potjerali su slugu s vrčem i zaključali vrata. Deborah svuče košulju i uroni tijelo u vodu. Što je sa Gaetanom? Bez vodiča, sa propusnicom koja vrijedi samo do Brugesa, kako doći do Dunkerquea? Računala je na pomoć Wilnera, ali nakon onakvog ponašanja prema njoj, sada više ne dolazi u obzir. Ona se poprska, nasapuna, služavka je istrlja jer sama to nije mogla. Nebesa, kako je samo boli glava! Sva mokra, prskajući vodu po pločicama, ona iziđe iz vode. - Uzmi ova dva ručnika pa me istrljaj što možeš jače! Hajde, upri! Tako! A sad s druge strane, ali jače! Dobro je! Ti si vrijedna cura! No, što čekaš sada! Što stojiš tu i bečiš oči na mene? De, brzo, dodaj mi košulju i steznik! Miči se! - Oh, sveta Bogorodice! usklikne zajapurena služavka, kojoj su se uvojci zalijepili za čelo, a iz ruku joj ispali ubrusi. - Gdje mi je glava! Izvinite, Vaša Milosti, naš gospodar... preporučio mi je... da vam kažem, da vas želi vidjeti čim se Vaša Milost probudi!... Kaže da je vrlo hitno...  - Draga moja prijateljice! Lord Wilner ustane iz naslonjača u kojem se odmarao i uputi se prema Deborah raširenih ruku. - Da li ste ugodno spavali? - Radije bih rekla - nemirno! Nakon posta u Sluysu, vaša mi je divna večera, milorde, prisjela! Osjećam se kao premlaćen pas. No, ostavimo to. Htjeli ste mi nešto reći? Smiješka s lica lorda Wilnera nestane i on se uozbilji. - Da, doista! No, sjednimo! Znate, nastavi on, ja sam s Fabijem dugo razmišljao o vašem delikatnom položaju, rekao bih, vrlo delikatnom. Obojica smo došli do zaključka da bi nas vaše daljnje prisustvo u Geydeu moglo kompromitirati. Ne treba mnogo pa da kakva domaća blebetuša navali vlast na naša leđa. Čovjek nikad nije dovoljno oprezan, a mislim da i vi držite do svoje sigurnosti kao ja do svog mira? - Potpuno se slažemo! - odvrati živo ona. - Ja, uostalom, namjeravam još jutros napustiti dvorac. Ne želim vam više smetati. Samo dok pospremim prtljag i... On mahne svojom punačkom rukom: - Tja! Nemojte krivo shvatiti moje riječi, draga grofice! Nama je vrlo, vrlo žao što se moramo rastati. Tek jedan dan, a tako smo vas zavoljeli! No, dobro, putujte! Znam, to je najpametnije. Ipak - umiljato će on, mi smo zemljaci, bogamu! Nemojte to zaboraviti! Dozvolite mi, dakle, da vam, koliko mogu, pomognem... - Zahvaljujem, milorde, na vašoj brizi... - Ako dopuštate, predložio bih vam plan odlaska koji je pripremio Fabio. Taj krasan dečko osjeća prema vama istu simpatiju koja mi nalaže da vam usprkos našim različitim shvaćanjima - pomognem. Kamo namjeravate ići? - Pa u... Nieuport! U njezinoj situaciji ona nije mogla odbiti pomoć zbog toga što je bio nemoralan. No, opreznost joj je nalagala da umjesto Dunkerquea spomene susjedni grad.


- Nieuport! - Uprijevši oči u nebo, on je nešto računao. - Da vidimo: od Geydea do tamo ima po prilici petnaest milja. Nije daleko! No, ako se ne varam, vaša propusnica ne vrijedi za taj kraj, pa ćete morati ići stranputicom, a u ovoj zemlji tko god se usudi putovati, a ne pozna močvare - unaprijed je izgubljen. Zato, ako pristajete, mislimo vam dati sigurnog vodiča koji će vas tamo otpratiti. Kako vam se čini? - Vaša dobrota me zbunjuje, milorde! Prihvaćam rado prijedlog i duboko zahvaljujem vama i vitezu... Uze ga srdačno za ruku: - Oprostite mi one žestoke riječi koje sam vam u svome razočaranju uputila jučer! - Ona se nasmiješi. - Vaša briga za mene dokaz je da vi običavate prikazati sebe u mnogo ružnijem svjetlu no što to stvarno jeste. Vi ste, uistinu, savršen gentleman! On ustane pa će ponešto ironično: - Ne bi bilo uljudno da to porečem, draga moja! - Jao, Bože! poviče Deborah smrknuvši se najednom. - Gdje je moj španjolski sluga? Kako me nije... - Ne razbijajte glavu o tom! prekine je on nemarno. - Ta je stvar već uređena. - Što mislite time reći? Gdje je Gaetano? - Lopuža je promijenila službu! reče Wilner promatrajući svoje nokte. - U ovom času njime se hrane žabe! - Što? Da li sam dobro čula? Deborah najednom skoči na noge. - Dobro ste čuli! - A onda će strogo. - Dosta je s djetinjarijama! Sjednite i razmislite malo. Zar niste jučer rekli da vas špijunira i da ne znate kako biste ga se otresli? Ja sam vas riješio te brige, a vi kao da niste zadovoljni? Eto, što znači ženska nelogičnost! - Ja sam... ja nisam pretpostavljala takvu mogućnost... - A koja druga mogućnost postoji? Ovo je bilo jedino moguće rješenje da tog lupeža spriječimo da vas slijedi... Želio sam, grofice, da vas oslobodim brige nadoda on suho. - Kako me prijekorno gledate, čovjek bi pomislio da ja od toga imam neku korist. - Imate pravo i ne ljutite se! - Ona polako sjedne do njega. - Ali vi ćete me razumjeti ako vam kažem da me je ta vijest dirnula. Gaetano je u mojoj službi već dva mjeseca i nisam mu ništa naročito imala predbaciti. To su bile samo neodređene sumnje i ništa drugo! Htjela sam mu zaslijepiti oči kakvom povećom svotom novca ili izmisliti nešto, i zato... Deborah je gužvala suknju... pomisao da je taj jadnik... - Do vraga s tim vašim tužnim licem! Toliko galame za običnog slugu! Da sam znao da ste toliko osjetljiva, bio bih oprao ruke od svega, vjerujte mi! - Imate pravo... Predajem se! uzvikne ona. - Vjerojatno nije bilo drugog izlaza i vi ste uradili kako ste najbolje znali. A da li je moj flamanski sluga također otišao? - Jutros rano, kako ste mu i naredili. On se neće tako lako vratiti - nasmija se on nemarno. - Sad ste, draga prijateljice, potpuno slobodna. Čim budete htjeli... Ona ustane, a s njom i lord Wilner. - Samo da se presvučem pa sam spremna. Ako vam previše ne smetam, ostavit ću ovdje moje haljine i prtljag. Bit će mi dovoljna putna torba... A lady Wilner? Hoću li imati čast da je pozdravim? - Na žalost, ona je danas malo bolesna i ostala je u krevetu.


- Nadam se da nije ništa ozbiljno? - Nije, reče on tiho. - Pilar je prilično nježna, znate, pa joj je katkada potreban odmor. Budite uvjerena da će joj biti žao što ste otišli. Vi ste je osvojili. Sišli su u hali. - Do viđenja, grofice. Naredit ću da vam osedlaju konja i idem obavijestiti Fabija. Da odete, a da vas ne pozdravi, to mi nikad ne bi oprostio!  Svakog časa preplašeni konji su odskakali u stranu ili jurili poput strijele. Vjetar se stišao. Ravnica je bila mirna, nepomična - kao da se ukočila pred prijetnjom koja se nadvila nad njom. Jata ptica se uskovitlala široko kružeći po tmurnom nebu. Čim bi zagrmjelo, ona bi se sunovratila k zemlji, dotičući pješčane dune i glatku površinu kanala svojim nemirnim krilima. Gospode Bože, neće stići do Dunkerquea prije oluje! Držeći se grčevito za grivu Linde - šarene kobile koja se jedva dala ukrotiti i na kojoj se tresla kao vreća šljiva - Deborah zabrinuto pogleda put oblaka. Pred njom je galopirao, poskakujući na sedlu, Beppo - vjerni sluga lorda Wilnera. Beppo je bio Talijan, maslinaste puti, mršav i čvorugav kao trs loze, tamne kose i mračnog karaktera, ako je suditi po njegovom namrgođenom licu. Od jučer nije s njom progovorio, osim kratkog »da« i »ne«, ako bi ga što upitala. Inače Beppo je bio odličan jahač i poznavao je ovaj kraj kao vlastiti džep. Vrlo spretno izbjegavao je gomile, vodio je sigurno po najkraćem putu. Znao je pronaći svratište za noć. Bez njega Deborah se nikad ne bi snašla u ovom nevjerojatnom labirintu kanala i baruština, koje su još od Geydea, stalno zaobilazili, mimoilazili i ponovo se na njih vraćali. Kad su se jutros uputili, ona ga je na putu obavijestila o promjeni smjera i mjesta. On je samo kimnuo glavom u znak da je shvatio i bez riječi joj pomogao da se popne u sedlo. No, ne, ovaj Beppo nije bio brbljivac i nije se ponašao onako ljigavo kao njegov gospodar. Naprotiv, bio je tako savjestan u službi da ga je Deborah odlučila plemenito nagraditi. No, koji je sada vrag? Beppo je usporio, pa se zatim i zaustavio. Zabacivši se natrag, uspravi se čvrsto na konju, odlučno pritegne uzde, uspori hod i u tri skoka stigne slugu. On je skočio na zemlju i mrko pogledao jahačicu. - Treba da pritegnem remenje. Sedlo mi se miče, razjasni on lošim engleskim. - Vaša Milost može proslijediti! Eto mene za vama! Zašto nije poslušala savjet sluge? Kad je kasnije u sjećanju obnavljala prizor, nikad nije mogla saznati kako je nanjušila opasnost. Da li zbog čudnog izraza u hladnim očima Beppa, njegovog neobičnog ponašanja ili zbog neke napetosti slične lovcu kad vreba. Ona zaustavi kobilu. - Čekat ću te - odluči mirno ona. - Kako želite - promrmlja on. Okrenuo se podižući stremenje. Kani li joj napakostiti? Možda je njen predosjećaj rezultat strašne glavobolje koja ju je još mučila? Očima uprtim u njegova leđa, ona hitro dograbi pištolj s bubnjem koji je smjestila u bisage kad je napuštala gostionicu, a kojim se lako i sigurno rukovalo. Nabavila ga je u SIuysu posredstvom Stretworthova bankara. Držeći u ruci pištolj bila je sigurna, oprezno promatrajući svaki pokret Talijana.


Najednom se Beppo kao zmija spretno okrene. Ona ugleda crno ždrijelo pištolja upereno ravno u njene grudi i prst Talijana na orozu. Tada ona refleksom nagona za samo- održavanjem odlučno i brzo povuče. Prasak se razlijegne zrakom i stopi se s grmljavinom groma. Beppo ispusti pištolj i svali se na zemlju. Poplašen pucnjavom njegov konj pobježe, a Linda se od straha propne. Vrativši oružje u futrolu, Deborah snažno podbode Lindu ostrugama, popusti uzde, a kobila se strese i poleti spuštenih ušiju. Nedaleko od toga mjesta nekoliko zakržljalih stabala pružalo je tužno svoje grane nad sivom šikarom. Deborah uputi tamo Lindu, priveže je za deblo pa se trčeći vrati Beppu, uze njegov pištolj, uvjeri se da je nabijen i zadjenu ga za pojas. Zatim zgrabi ranjenika za čizme i, odvuče ga u čestar. Psovala je i klela zaustavljajući se svaki čas da odahne i obriše znoj koji joj je curio niz lice. Odmorila je časkom svoje umorne udove, sa strahom motreći crvenu mrlju koja se širila na rebrima Beppa i ponovno nastavljala, posrćući da ga vuče. Kad je konačno stigla do cilja, srušila se dašćući uz ranjenika koji je hroptao. Stajala je trenutak tako nepomično, licem uz zemlju, ustima punim prašine, dok joj je srce lupalo da pukne. Zatim je polako ustala. Šešir joj je nestao negdje putem i kosa joj je bila raščupana. Ona je drhtavom rukom popravi, uhvati slugu ispod pazuha i prisloni ga uz deblo. Zatim ga opipa i pod odijelom napipa čuturicu, nervozno je otčepi i napije se. Ta jaka rakija upravo joj je bila potrebna da stopli krv. Umalo se nije ugušila, ali joj je ona vratila snagu. Pridržavajući Beppovu glavu, ona ulije nekoliko kapi u njegova usta. Dobar dio tekućine curio je po njegovoj bradi, ali je nešto i popio, jer je odmah zakašljao, otvorio oči i prestrašeno se trgnuvši, pogledao Deborah. - Tko ti je naredio da me ubiješ, Beppo? upita ga ona nježno. On je nešto nerazumljivo mrmljao, držeći se rukom za trbuh. - Hajde, govori! - Milost... milost! Oh, slabo mi je, stenjao je... Pomozite mi! - Pomoći ću ti, ali prije toga želim znati. Govori! - Milord... On mi je... Oh, žeđam!... Glava mu klone u stranu. Ona ga ponovno dovede k svijesti s nekoliko gutljaja alkohola pa ga uze za ramena: - Zašto je tvoj gospodar želio da me ubije? Zašto? Hajde, nemoj da te toliko molim, reče ona bijesno. Ne zaboravi da si u mojoj vlasti! - Zarobljenica... Inkvizicija... priznanje... Milord ima neprijatelja... u Bruxe... On ispljune krvavu pjenu i ušuti. Ona ga je pažljivo slušala nagnuta nad njim. - Što želiš reći? Znači li to da milord ima neprijatelja na briselskom dvoru i da se boji da me Inkvizicija ne uhvati pa da se sa mnom posluži protiv njega? Je li tako, Beppo? On potvrdi glavom. - Jesi li ti ubio moga slugu? On ponovo potvrdi. Bio je u teškom stanju i nije lagao. Ona ga pusti i ogleda se oko sebe. Sve je bilo isto: žuta ravnica, mirni kanali, olujno nebo, ustrašena jata ptica. Ni lađice, ni kakva svjedoka na horizontu načičkanom dunama.


Ona duboko udahne i skupi svu svoju snagu. Znala je što joj je raditi. Najednom joj pred očima iskrsne Bigjack u suterenu konjušnice kako vreba grofa. Ovog puta njezin čin nije bio plod stare mržnje, nego opreza - a to je daleko teže! Ipak, promislila je, izbora nema! Ostaviti ovog Talijana živa, značilo je samoubojstvo! Uostalom, zašto se smilovati razbojniku? Ona se uspravi, duboko udahne, okrene se k njemu i ukoči se. Beppo pruži prema njoj obje okrvavljene ruke: - Milost! zaklinjao je... Vi ste mi obećali! Ne ostavljajte me! Milord je to, a ne ja! - Ništa ti nisam obećala, Beppo, - prekine ga ona prividno hladna. - Želim ti samo skratiti muke! Ona izvuče pištolj Talijana. Hladni znoj natapao joj košulju. Nekoliko trenutaka borila se sa divljom željom da baci oružje i pobjegne daleko od ovog jezivog prizora. Otkači oroz i upravi pištolj na Beppa, nadglasavajući njegovo zaklinjanje. - Tvoj život ne vrijedi ni pare. Ne misli da sam toliko bedasta da ću ti ga pokloniti. Skratiti agoniju također je velika milost za bijednika kao što si ti! Ona pritisnu okidač. Užasan krik Beppa stopi se s eksplozijom i on se sav skvrči. Na čelu, točno između očiju pokaže se okrugla rupa iz koje je curio tanki mlaz krvi. Boreći se s gađenjem, ne gubeći ni časa, mlađa žena prione mučnom poslu. Skinuvši s Beppa odijelo i srebrni lanac oko vrata s grbom svoga gospodara, ona ih odloži, njegovu propusnicu stavi u prsluk, pa, razmaknuvši šiblje, iskopa jamu i, bez ceremonija, strpa u nju lešinu. Zatim poravna, kako je najbolje znala, kupinu i drač, odmakne se dašćući i sišući izbodene prste pa zadovoljno pogleda svoje djelo. Nije vrag da će otkriti ovog lopova! Ona svuće svoj haljetak, rascijepa košulju na široke trake i njima omota svoje grudi, zadržavajući dah da ih bolje stisne. Zatim ponovno obuče prsluk, rukom očisti hlače pune zemlje i iveraka, skupi kosu u čvrstu punđu i pritisne je Beppovom kapom. Oko vrata objesi srebrni lanac. Odjevena tako u crno odijelo, uska struka, ravnih grudi, u visokim i mekim čizmama i kapicom vragolasto naherenoj na golobradoj glavici, bila je pravi mladi paž. A sad pištolje! Ode do svojih bisaga, dohvati putnu torbu i iz nje izvuče jedan zavežljaj. Zatim sjedne na zemlju i oprezno ga otvori: rog za barut, meci, stupa - sve je bilo tu. Uzela je sve to prije nego što je otputovala iz Sluysa i sad joj ovo lijepo oružje, njemačke proizvodnje, vrijedi zlata. Lijevom rukom stisne cijev, desnom uze rog za barut i sigurno i vješto počne puniti pištolj. Kad je sve dovršila, odveže kobilu. Najednom joj na obraz padne kap. Ona pogleda prema oblacima, dohvati konjske uzde i žurno uđe u šumarak. Dok se drama odvijala, oblaci su se sve više gomilali i najednom se prolomi u gustim mlazevima kiša, dok su gromovi bljuvali vatru, a bijesne munje potresale zemljom. Nestade glatke površine i ptica. Trska je polako spuštala mokru glavu, stabla su škripala pod zapusima vjetra, a kiša kao iz kabla osvetnički je udarala po krošnjama, prštala po zamućenoj vodi kanala, dubla pijesak koji je vrcao na sve strane i pravila žuboreće potočiće, rujući blage padine dune. Cijela okolica pretvorila se za čas u sliku općeg potopa.


Stisnuta uz kobilu Deborah je čekala da se nevrijeme smiri. Ovakve oluje ne traju dugo. Ništa neće dobiti ako se smoči do kostiju, a ovaj prisilni odmor omogućit će joj da razmisli i smiri bijes koji je u njoj ključao. Naslonila je glavu na tople konjske sapi i razmišljala: Tako, dakle! Eto, što se krilo iza medenih riječi Wilnera, iza dobrohotnosti ovog prljavog licemjera! Kako je bila glupa! Dok je bila u Geydeu imala je na stotine dokaza odvratnog egoizma i namještene ljubaznosti svoga domaćina. A ona ga je ljupko slušala dok ju je on vukao za nos kao kakvo derište! Ali taj tip se nikako ne bi želio bezrazložno kompromitirati. Sad joj je sve bilo jasno: on i njegov dragan bojali su se da je Španjolci ne otkriju. Kao špijunka i heretičar, ona bi sigurno otišla na mučilište, a zahvaljujući sredstvima kojima Inkvizicija raspolaže, nema sumnje da bi Deborah rekla sve što joj narede. Možda ortaštvo s dvorcem Geyde, na primjer, tko zna! Wilner je bio pretjerano bogat i sigurno ima mnogo zavidnika, pa ne treba mnogo da vas strašni sud proguta! iako nije bilo sigurno da će Deborah uhapsiti, ovi su gadovi ipak više voljeli izvršiti dva zločina da sebe osiguraju! Rukom je grčevito stegla pištolj, ali ga odmah zatim i pusti. Ta čemu? pomisli. Ako Bog da, jednom će pronaći Wilnera i sabiti mu sve podlosti u grlo. Ona se cinički osmjehne. Ipak ju je dobro počastio i omogućio da za nekoliko sati bude već u Dunkerqueu. Nasmijat će se u brk i njemu i Aleksandru! Ona pogleda oko sebe. Kišica je još padala. Oni gusti, tmasti oblaci olovne boje, koji su do tada pritiskali zemlju, najednom su se rastrgli i nebom se prosu narančastožuta boja. Oblaci kao velike ljubičaste krpetine počeše bježati od sunca. Nešto toplo i svjetlo, slično odsjevu dijamanta, obasja mirnu ravnicu. Po krošnjama su ptičice veselo cvrkutale, a umivena šikara blistala je mladošću kao da je proljeće. Deborah otrese svoju mokru odjeću, pomiluje ružičaste nozdrve Linde, koja ju je ravnodušno promatrala svojim dugim svijetlim trepavicama. - Hajdemo, hop! Na put, ljepotice moja! Još tri, četiri milje i obećavam ti dvostruku porciju zobi! Hitro se popne u sedlo i, stegnuvši snažno nogama kobilu, ona se u galopu uputi u pravcu juga.

48. Tog kasnog popodneva pomoćni logor u Dunkerqueu, smješten van gradskih bedema, sličio je na ogromnu kaljužu. Posvuda vlaga koja je tužno curila sa stabala i stvarala lokve, sa zemlje dizala se siva para i stapala s maglom. Nekoliko puta kobila je umalo skrhala vrat u kaljuži, pa je Deborah oprezno jahala. Beppova propusnica omogućila joj je nesmetan ulaz u logor. Raspitala se kod stražara gdje se nalazi David, ali oni su joj to tako nerazumljivo objasnili jedan upućujući na istok, drugi na zapad - da nije ni čekala na oficira kojeg su dozivali u pomoć, već je odlučila da ide ravno naprijed. Vrtjela se čitav sat uokrug, prepustivši se instinktu Linde. Nije se usudila prići ovoj šarenoj, bučnoj i ušljivoj gomili koja ju je ravnodušno gledala. Bilo je tu Valonaca, Talijana, Burgunđana, Španjolaca i Engleza, a svaki od njih bio je njen potencijalni neprijatelj koji će je, možda, prepoznati i predati krvniku.


Krvnik, Inkvizicija, vojvoda od Parme, Armada! Ne, ne, ona ima samo jednu glavu i jedno srce! Više no što je podnijela, ne može više podnijeti! Njezino Veličanstvo, sa svojim savršenim i nepogrešivim planovima, smatra da joj je omogućilo običnu šetnju od Sluysa do Geyda i od Geyda do Dunkerquea! Da, ali joj je morala dati još nekoliko rezervnih glava i srdaca! Nekoliko glava da pokloni gospodi Španjolcima ili drugim nekim razbojnicima, a nekoliko hrabrih srdaca da se može od srca smijati svim nepredvidljivim nepredviđenostima! Do vraga! Danas se ona više ne zanosi, danas je ona skrhana, klonula, smrvljena svim onim događajima koje je proživjela otkada je stupila nogom na pijesak Flandrije. Ona gorko uzdahne. Ne, ne i ne! Ona više ne može drhtati od jutra do mraka, sa zebnjom brojiti sate u napetom iščekivanju... Oh, kad će već jednom ugledati dragu Englesku, svoje prijatelje i sve ono što joj je pripadalo, a od čega su je razdvojili?! Oči joj se napune suzama i jedna se skotrlja niz obraz. Jednom rukom uze uzdu, a drugom Ijutito protrlja upaljene kapke. Baš su joj sada potrebne suze u ovom času! Plakati nad samom sobom znači gubiti vrijeme, to mora imati na umu. Nakon Davida, još samo da stigne u Ostende - prijateljsku, gotovo englesku luku! Uprijevši pogled u daljinu, kao da će kroz maglu vidjeti komad te obećane zemlje, ona je ulazila sve dalje u logor. S desna i s lijeva, utonule među impozantne šatore, okićene ponosnim perjanicama, skutrile su se bijedne daščare jedva držeći na okupu svoje rasklimane daske. Tu i tamo treperile su svijeće, a oko vatre sjedili su vojnici sa crvenim križom sv. Andrije na leđima i grudima igrali se karata ili kockali, pijući, galameći i svađajući se. Zrakom su odzvanjali kreštavi i nostalgični zvuci svirale. S nasipa čulo se golicavo hihotanje, a kroz žutu maglu nazirao se okrajak nekog šala, posuvraćena suknja i dvije sjene kako kriomice nestaju u sumraku - sigurno kakva drolja sa svojim momkom. Poprečni puteljci pretvorili su se u blatne potoke po kojima su čopori mršavih pasa capkali do trbuha u vodi, s užitkom njušeći izmetine iz odvodnih kanala. Prilikom prolaska kobile, oni podigoše svoju riđu njušku, zalajaše bez razloga i ponovo prionuše na ustrajno njuškanje. Deborah je išla dalje. Po raskrižjima žene su se okupljale oko ognjišta. Omotane u krpe, upala lica, stajale su tu, pogrbljene iznad kotlova, s kutljačama u ruci, izdirući se hrapavim glasom na derane, koji su se motali oko njihove suknje. Neke su u naručju nosile dojenče i dajući istovremeno jelo mužu - dojile ga. Oko njih se širio miris kupusa, repe i upaljene masti. Policijski sat se približavao. Osim ove kuhinjske vreve i okupljanja ljudi, putovi su bili prazni te se Deborah činili pusti, tajanstveni i svi isti. Koji će je, do vraga, dovesti do Davida? Nekoliko dostojanstvenika u svilenim turbanima, čudno odjevenih na turski način, u širokim lakrdijaškim dimijama i uskim pojasom iz svijetlog satena, presjekli su put kobili. Nisu se udostojili usporiti korak i u prolazu obilato je prskali blatom. Mlada žena najednom opazi osamljenog dečka zablaćenog do očiju, koji je sav sretan gacao po kolotečini. Ona ga dozove na španjolskom. - Ej, mali, dođi amo! Tražim oficira koji pripada lombardijskom »terciju«. Možeš li mi pokazati put? On nerado izvuče noge iz blata i polako se približi pa je bezobrazno odmjeri.


- Misliš li ti, žutokljunče, da ću ja trošiti svoje vrijeme da ti dajem podatke? - Drž'! dobaci mu ona novčić. On ga vješto uhvati, opipa u ruci i zagrize: - Ovo je pravi novac, izjavi on pohlepno. - Daj još jedan, lijepi kraljeviću, pa ću te povesti! Imaš sreću da baš tamo stanujem. Ovdje si u Valonskoj četvrti i nikad se sam nećeš snaći. Zovem se Quique. Ugovor je bio brzo sklopljen. Nakon beskrajnih lutanja po puteljcima, duž kojih se čulo uvijek isto psovanje ljudi, kloparanje kocaka, cmizdrenje dječurlije i zaglušno kokodakanje ženskog bataljona, Deborah i Quique izbiše na neku širinu. Nekoliko velikih šatora ukrašenih resama i gajtanima izdvajalo se od bijednih baraka koje su ih, nešto podalje, okruživale. Ulazi bijahu pomno zastrti raskošnim zavjesama, perjanicama, ratnim zastavama, što je cjelini davalo još veći sjaj. Zbog tame, Deborah nije mogla uživati u divnoj harmoniji boja i pozlate. Stražari u šljemovima naturenim na čelo, u kratkim hlačama i kožnatom prsnom oklopu, s kopljem na ramenu, a mačem o pojasu, ozbiljno su obilazili okolinu. Deborah uspori korak. Deran koji je pred njom skakutao, okrene se: - Eto te u lombardijskom »terciju«! A u kojem je odredu tvoj oficir? - U drugom. - Dios mio! Nije to tu, sinčiću, ne zaustavljaj se! On prezrivo pokaže na šator: - Ako želiš da te objese - tu ti je kraljevski sud sa svim što mu pripada: sudcem, tužiteljima, onim govedom od vojnog auditora, a tu je i Njegovo Veličanstvo - krvnik! Ako želiš, samo reci! prasne on u smijeh. - A ovo ovdje, palača je našeg zapovjednika logora, kapetana prve kompanije. Pazi da ga ne prekineš, mladiću moj, jer sad upravo raspravlja s majorom i ađutantom što će s našom kožom! Zato, vjeruj mi, nije uputno! Znam ja to, stari moj, on je od prve... - Dobro, dobro, ne brbljaj toliko, već hajdemo dalje! presiječe ga Deborah nervozno. Da li je bila nervozna jer je znala da je tu blizu krvnik, ili što će u jednom od ovih šatora uskoro pronaći Davida? Ruke su joj drhtale. David! Konačno je tu, sasvim blizu! Tu je onaj mladi čovjek iz dalekog Chartleya na koga je toliko puta s ljubavlju pomišljala, ne nadajući se da će ga ikad više vidjeti! Sad su tu, sasvim blizu jedno drugome, puni divnih uspomena iz bezazlene njihove mladosti. Još samo trenutak, pa će i on i uspomene iskrsnuti pred nju. Za tili čas nestalo je njenog mračnog raspoloženja koje ju je cijelo popodne mučilo. Dragi David! Da li su ga ove dvije godine progonstva izmijenile? Da li je i dalje sačuvao svoju pjesničku dušu ili je - kao i ona pomalo otupio? Kako će je dočekati? Hoće li se, poput nje, sjećati onih kratkotrajnih nježnih i tragičnih trenutaka koje su zajednički dijelili? Uzbuđenje ju je gušilo. - Evo nas! - začu ona zvonki glas mališana. Još jedna raskrsnica sa šatorima. Na osvijetljenim unutrašnjim zidovima šatora ocrtavale su se pomične sjene. Da li je jedna od njih Davidova? - Čekaj, dečko! Upitaj kojeg stražara gdje stanuje lord Ashbury? El senor Ashbury, ako ti je draže... On je Englez, rastumači ona dok ju je on preplašeno gledao.


- Englez! - pljune on na zemlju. - Idem upitati ako se bude moglo! Ne miči se! Ubrzo se vrati trčeći. - Dođi sa mnom! To je točno iza glavnog zapovjedništva! Deborah sjaši, zagrabi šakom nekoliko novčića i spusti ih u prljavu ručicu: - Na, Quique, i hvala! Pred ulazom je stajao vojnik. - Dolazim iz Brugesa, reče ona izmijenjenim glasom. - Nosim poruku svoga gospodara, vlastelina Geydea, milordu Ashburyu. - Prolazi, derane! Nije baš tako ni teško! Ona uđe dok joj je srce ludo udaralo. Ništa nije vidjela unutra osim jedne svijeće čija svjetlost ju je zaslijepila. Ona zatrepće očima. Oko svjetiljke, oko uskog i okruglog stola živo su raspravljala tri čovjeka približivši glave jedan drugome. Sva trojica su bili u mekim šeširima s nojevim perom, a široki obod skrivao im je lice. Visoki bijeli i nabrani ovratnik resio je obrijanu šiju dvojice prvih, dok je treći nosio plavu i valovitu kosu. Ovaj posljednji rasijano pogleda sitan lik u crnom, odijelu, pa ga upita: - Što je, mali? Ona zadršće. To je onaj isti glas s blagim nijansama, iste iskrene i tople oči. Samo više nisu, možda, onako živahne. - No, mali, ja čekam! - Moj gospodar lord Wilner šalje me... promuca ona stojeći u sjeni. - Wilner, gle! Što to on traži? Sjedni! Čim ova gospoda odu, obavijestit ćeš me o toj poruci. Ona posluša smirena; noge su joj klecale kao da su od krpe. - Gospodo, mnogo vam hvala na vašem posjetu! Ta sporna točka mnogo je zabrinjavala grofa Delvedoa i on će biti vrlo zadovoljan što se to pitanje, vašim nastojanjem, riješilo. Lord Ashbury zatvori vrata i vrati se natrag. Mladi paž je stajao ispred njega. - Onda, derane? Kakva je to poruka? reče on nervozno... - Milorde, sjećate li se Chartleya? Šatorom odjekne čisti i jasni engleski jezik, a paževa ruka brzo diže svoju kapu. Uzvik iznenađenja izvi se iz grudi mladog čovjeka. Ta divna frizura bakarne boje koja je najednom oživjela ovaj mračni dekor, taj bistri pogled, nezaboravan zanosan... Kriste! Da li ga ovo progoni fantom prošlosti? Stajao je nijem, okamenjen. Nije mogla više izdržati i Deborah poleti k njemu ispruženih ruku i očiju punih suza. - Davide, dragi moj Davide, zar me ne poznaješ? - Deborah! Znači... ne sanjam? To ste zaista vi? Najednom se uzbudio, zgrabio mladu ženu za ramena i držeći je na malom odstojanju, promatrao je s nevjericom i ushićenjem: - Pustite me da vam se divim, draga. Bože, kako ste lijepi, ljepša nego ona divna djevojka mojih sanja! reče on tiho. Ali koje li vas čudo dovede amo? Kako ... Ona se nježno odvoji. - Davide, moramo razgovarati i to vrlo ozbiljno. Napolju je moja kobila i putna torba. Hoćete li mi je, molim vas, donijeti i narediti da se pobrinu za moga konja kao i to da nas nitko ne smeta? Ne želim da me tko vidi. - Ona se


osmjehne. - Vidite, ništa se nije izmijenilo! Kao u Chartleyu, ponovo nas je sjedinila konspiracija! Sad sve zna o njoj. Skoro sve. Ona mu je, naime, malo uljepšala pravo stanje stvari. Nije željela podrobnim pričanjem o svojim avanturama uništi onu lijepu sliku koju je David o njoj sačuvao, jer to ovaj dobri momak ne bi mogao shvatiti. Ograničila se da mu ispriča samo svoju udaju i kobnu nesreću svoga muža. - Bože sveti, koje li tragedije, Deborah! Znači sad ste udovica. Ali, recite mi, grof Norland bio je povezan s mojim stricem i, ako se ne varam, bio je dosta stariji od vas. Oprostite moju indiskreciju, ali ne razumijem kako... - Nema tu indiskrecije! Da, postojala je velika razlika u godinama između moga muža i mene, ali... Oh! kako vam to objasniti. Bila sam sama, a grof je znao da me uvjeri... Bio je tako pažljiv, predusretljiv, ukratko - ona uzdahnu s proračunatom sjetom i prijeđe na drugi predmet. Davide, imate li vijesti o Jane? - Ne, nikakvih! - Ah! Bila bih tako sretna! Toliko sam je žalila. Ja sam mislila da vi... - Na žalost, ne mogu vam ništa reći. Govorio je kratko i odsječno pa se Deborah nije usudila navaljivati. On nastavi: - De, govorimo malo kako ste došli amo! - Sve u svoje vrijeme. Najprije vi, Davide! zamoli ga ona toplo. Prije nego što prijeđe na stvar zbog koje je došla, željela je upoznati njegovo duševno raspoloženje. Možda više nije onaj kakav je bio u prošlosti. Tako radi svaki sposobni agent, a bogami, ona ima prilično iskustva, zahvaljujući lekciji iz psihologije koju su joj dali barun i Wilner. Da, u poređenju s ovom dvojicom, iskušati Davida bila je igrarija. On sigurno nije tako spretan kao prvi, ni tako odvratno ciničan kao drugi. Ali, ipak, da vidimo što će joj on reći! - Oh, ja! Što da vam pričam o sebi? Ništa, baš ništa! Oči mladog čovjeka bile su bez života, a glas mu postao umoran. Iznenađena, ona ga malo bolje osmotri. Oni podočnjaci i dvije duboke brazde oko usta odavale su razočaranje. Leđa malo pogrbljena, pramen sijede kose koji ga je činio starijim. Ne, pred dvije godine on nije bio takav! Nastavi istim tonom: - Život emigranta pun je kompromisa i mnogih razočaranja pa ne bih želio da vas oneraspoložim svojim pričanjem. Ipak, znajte da sam, nakon izvršenja smrtne kazne nad Antonyjem, u želji da sačuvam vlastitu kožu, uspio pobjeći u jednoj ribarskoj lađi. Iskrcavši se u Flandriji, prihvatili su me Španjolci i - pravo govoreći - više su se brinuli za me nego ja sam. Koliko sam puta požalio što nisam zajedno s Antonyjem pošao u smrt! - bolno prošapće on. - To bi, barem, bio plemenit završetak, mnogo ljepši nego ovo ponižavanje u koje sam upao. - Davide! On položi ruku na njezinu kao da je moli da ga ne prekine. - Ja sam propali čovjek, draga moja! Gadim se samog sebe i bližnjega. Uzalud nastojim spoznati na čemu se osniva logika upravljanja svijetom. - On utučeno sagnu glavu. - Nisam čak siguran niti da li je Babingtonova ideja vrijedila toliko suza i patnja! Vidite li, Deborah, nakon njegove smrti, ja sam izgubio vjeru i ostao sam osamljen. Niti mi pomaže religija, niti moje otvorene oči. Oh, kako vam objasniti što osjećam?! On ustane i ushoda se. - Što je


istina? Ono što neki smatraju zločinom, drugima je to sveto djelo. Vješti ubojica postaje heroj, a onaj drugi koji strada za ideju postaje izdajica! - Nije to ništa novo, Davide, usudi se ona da prekine bujicu riječi koje su je smućivale. - Uspjeh je uvijek opravdavao... - Ali, onda kako biti siguran da si na pravom putu? presiječe je on. - Ljudi pronalaze neoboriva opravdanja za svoje krvožedne porive. Tamo dobri ovamo zločesti. Ali ako se šahovska ploča okrene, onda bijeli zauzimaju mjesto crnih i obratno. A kad je to tako, što onda da trijumfira? U ime kakve pravičnosti? Pravičnost! on će s užasom. - Postoji li pravičnost, makar na drugom svijetu? Zašto Bog, recite mi, napušta poštenog, divnog čovjeka kakav je bio Antony, a dopušta njegovim drugovima da se skandalozno bogate u španjolskim redovima služeći se vjerom? Što vrijede plemeniti osjećaji ako unaprijed znamo da će velikodušnost i iskrenost biti ismijane u korist bogaćenja i prepredenosti?! Najednom se smiri i približi mladoj ženi koja ga je smeteno gledala. - Oprostite mi, Deborah! Zašto vam pričam ove gluposti? Kako vas samo dočekujem! A tako sam sretan što ste ovdje! - On se tužno osmjehne, uze njenu ispruženu ruku i poljubi je. - Dođite ovamo, Davide, i sjednite! Imam vam saopćiti vijesti iz Engleske. Oh, dragi moj prijatelju! Spas iz ovog izgnanstva koje vas tišti ovisi isključivo o vama! On ju je slušao nijem, blijed, tupo gledajući. Prešutjevši svoju vezu s Farneseom i smrt Beppa, ona mu je ispričala svoj boravak u Sluysu, bijeg Stretwortha, nesporazum u Geydeu i na kraju ono što kraljica očekuje od njega, Davida. Kad je završila, gledajući ga s nadom i povjerenjem, on pritisne rukom čelo i uzdahne: - Bojim se da ću vas razočarati, jadna moja Deborah. Meni je povratak nemoguć. - Kako? A zar se niste ovaj čas tužili? - Ona se objesi o njegovu ruku. Prestanite s tom igrom! To nije istina, zar ne? - Na žalost, jest! Ja nisam ni od kakve koristi, ali ipak u sebi osjećam dovoljno dostojanstva da odbijem dobročinstvo Elizabete. - Ali, Davide! Smiješno je to što govorite! prasne ona nemoćna da se svlada. - Ja vas uvjeravam, ako vam Njezino Veličanstvo čini tu ponudu, onda je čini zato što je smatra korisnom, a ne zato što je dobrog srca! - Eh, kad bi to bilo! Ali ja polažem račun samo svojoj savjesti. Što će ona o meni misliti kad sam ja - nakon zavjere i poraza - prešao u neprijateljski tabor da izvučem ličnu korist? Ne, nemojte navaljivati, odlučno će on. - Ja sam se opredjelio, a moja čast mi ne dopušta da se ponovo odlučujem. - Dozvolite mi da vam kažem kako se služite vrlo žalosnim smicalicama, dobaci ona bijesno. - I druge veće ličnosti od vas, pokorile su se pa se nisu osjećale tako bijedne u svojim očima. - Dosta - reče on blago. - Vi me ne možete izmijeniti, draga! Ovakav sam, kakav sam! - A Engleska? Jeste li na nju pomišljali? Razočarana ona je i dalje navaljivala, ali je njen žar nestao isto tako brzo kako se i javio. - Hoćete li se predomisliti?


- Zaklinjem vas, ako ste još uvijek moja prijateljica, nemojte me više mučiti! Izgledao je potpuno skrhan. - Moja domovina, moja divna domovina! One cvjetne livade, ona seoca u nježnoj jutarnjoj maglici, u podnevnom suncu, puna ruža! Oni šumoviti brežuljci, divni vidici! Još i danas mi se čini da udišem njihov svježi zrak! Oh, Bože! Ne, ne, ja je još nisam zaboravio. - Hoćete li dozvoliti onda da je Španjolci gaze nogama, a vi se tome uopće ne opirete? Ponovo je obuze bijes. - Da li se toliko ustručavate jer volite ovo besposličenje? On se osmjehnu kao da jeca. - Jadna Deborah! Jedan čovjek više ili manje ne utječe na ishod borbe! Ja znam koliko vrijedim. Da, kao nitko na svijetu sposoban sam da se borim, da ubijam i da budem ubijen, ali znam da nisam ni potreban ni koristan! - Varate se, Davide! živo će ona. - Vi možete - i još kako! - koristiti Engleskoj! Sve ono što se tiče luke Dunkerquea interesira Admiralitet i... On je odmah prekinu: - Da zatvorim krug izdajstva, zar ne? Da izdam tajne onih koji su me prihvatili, kad sam izdao one druge? - poviče on. - Zar mi to predlažete? - I najednom, snizivši glas: - Zašto se, Deborah, miješate u politiku? Ne razumijem. Njeni su putovi katkada takvi da se ne slažu, draga moja, s onim što sam oduvijek cijenio kod vas - poštenje i lojalnost. U Chartleyu čuo sam da je onaj korak kod kraljice Marije bio samo slučajan, a vas, evo ponovo kako galopirate Flandrijom trošeći se za Elizabetu! I to tako mlada i tako lijepa! Strašno! Ona potrese svojim uvojcima: - Politika! Velika riječ! Ja nastojim koliko mogu služiti kraljici i Engleskoj. Ništa više! Ako dugujete Njezinom Veličanstvu i stoti dio onoga što joj ja dugujem, onda tu nema ničeg strašnog. Ja vam, Davide, nikad nisam pričala o svom djetinjstvu. Možda ću to jednog dana i učiniti, ali znajte da joj ja dugujem sve: svoj odgoj, položaj koji danas imam, pa ako hoćete i svoju ljepotu kojoj laskate, jer žene u sredini u kojoj sam rođena brzo venu. - Njezin glas najednom zadršće od žestine... - Da je poznate, Davide, da ste upoznali njenu plemenitost, njene dražesti, njenu brigu i za one najskromnije, to bi vas dirnulo! Na žalost, uzdahne ona, vi o njoj imate sliku koju su stvorili vaši istovjernici: despotska, okrutna i frivolna. No, kraljica nije takva, kažem vam. Ona je utjelovljenje Engleske, žarke, ponosne, hrabre i pametne Engleske koju vi ljubite! Ona ga odlučno pogleda: - Davide, preklinjem vas, nemojte me razočarati! Bez obzira na osjećaje koji se protive Njezinom Veličanstvu, vi zajedno s njome dijelite ljubav prema svojoj domovini, ne zaboravite to! U ime te ljubavi, ne odbijajte pomoć koju ona od vas traži i ruku koju vam pruža! On je pomiluje po licu i tužno se nasmiješi: - Hvala, draga, na vašem nastojanju da me uvjerite. Znam da to radite iz prijateljstva, ali, ponavljam, nemojte navaljivati. Ja sam neopozivo prekinuo sa sramoćenjem, neopozivo! - zaključi on uhvativši se objema rukama za glavu. Nasta šutnja koju prekine Deborah: - Davide, bojažljivo dirnu ramena: - Davide, što će s vama biti? On se uspravi i pogleda je pun sućuti. - Ne brinite! - On kvrcnu prstom po zraku kao da čisti neku nevidljivu prašinu.


- Za sada ću i dalje živjeti ovako. Ovdje sam kao neki tumač koji nikome ne škodi. Španjolci su hvastavi, pretjerani, skloni smušenoj sentimentalnosti, ukratko - po svom latinskom temperamentu vrlo različiti od nas Saksonaca. Priznajem, prema meni su jako strpljivi... a znam i zašto. Računaju, naime, da me povedu sa sobom kad se iskrcaju u Englesku. Ja sam i odlučio da idem s njima. - Davide! - Ona napravi ljutit pokret kao da će ustati, ali je on grubo uze za ruku i pribije uz stolac: - Čekajte da dovršim, zaboga! On se podrugljivo osmjehne. - Možda ste slučajno pomislili da ću se boriti protiv svoje braće? Ne, nikad više, zakleo sam se! Naprotiv, na prvi hitac nastojat ću da iz njihove ruke primim smrt koju, zbog kukavičluka, ne mogu sebi zadati svojom rukom. Tako i želim završiti ovim odvratnim životom. Ali što vam je? Zašto plačete, Deborah? On se hitro prignu mladoj ženi, nespretno pokušavajući da joj razmakne ruke kojima je pokrila lice: - Pustite me! - Zajeca ona - pustite me! Vi ste tako zločest, tako egoističan. Ja vas mrzim! On ju je ispitivački promatrao, zbunjen ovom nenadnom tugom i krupnim suzama koje ona i nije nastojala zadržati. - Izreći mi toliko ružnih stvari, kao da mi to može biti svejedno! - šmrcala je ona. - Kao da smo stranci! A ja sam bila tako sretna što ću vas vidjeti! To mi je i davalo snagu da izdržim na svom putu. Oh, Davide, Davide, kako ste to mogli? Meni koja sam toliko očekivala od vas! Ona briznu u plač. Bilo je to previše! Tako jadno poražena nakon svih onih... Pred očima su joj se redale slike koje su još više pojačavale njeno razočaranje:... Zatvor u tvrđavi... Gola i kao grob hladna soba u kojoj je umirala od straha čekajući na odluku Stretwortha... Prizor s Aleksandrom u bašči... Leš Beppa!... Ne, to je previše! Previše užasa, previše žrtvovanja, a za što? Samo barun od njih trojice! Kad se samo sjeti kako je, prije barunova odlaska u London, bila sigurna da drugu dvojicu ima već u džepu! Bože, kako je bila naivna! Lakše joj je bilo boriti se protiv Stretwortha i Wilnera nego slomiti tvrdoglavu upornost Davida. Oni su barem reagirali ljudski, što se moglo predvidjeti i odbiti bez obzira na njihovu dobrotu ili zloću... Ali ovaj tu... baš ništa! Živi mrtvac; više mrtav nego živ, s tim svojim naklapanjima o samoubojstvu koje mu je zaokupilo mozak i protiv čega ni najbolji argumenti nisu ništa mogli! Kao mazga, kao kamen! Bezdušnik jedan! Tako prema njoj postupati. - Ona još jače zarida, dok je David sasvim približio svoj stolac njenom, ispružio ruke i blago je privukao k sebi: - No, draga, no! Oprostite mi, ja sam surov! šaptao je pokajnički. - Umjesto da veselo proslavimo naš ponovni sastanak, da se raspitam o vašim mukama i brigama, ja vam nadugo i široko pričam o svojim osjećajima i vrijeđam vas svojom zlovoljom! No, umirite se, molim vas! Nemojte me još više žalostiti! Vrhom prstiju on se nježno igrao s njenim uvojcima. - Vidite, kad čovjek živi osamljen, povučen u samog sebe, postaje surov, grub, nedruželjubiv i zaboravlja na sve životne radosti. Kad mu se koja i pojavi, on je dočekuje namrgođen, ne zna kako se vladati, kao da je se plaši... Naslonivši glavu na Davidovo rame, ona je tiho jecala, a on je nastavljao, nastavljao, uspavljujući je svojim monologom.


Najednom je ušutio. Deborah je klonula i njena glava se spustila na grudi mladog čovjeka... Zaspala je, a san razli blaženstvo po njezinom licu. Ne ispuštajući je iz zagrljaja, on oprezno ustane, podvuče ruku pod njezina koljena i ponese je čvrsto stisnutu uza se pa nestane iza zavjese, koja je šator dijelila na dva dijela. Zatim je polako položi na poljski krevet, podvuče jastuk pod njezinu glavu, oprezno joj popravi razbarušenu kosu, otkopča joj ovratnik i pokri pokrivačem. Onda privuče stolac i sjedne pokraj nje. Sutra će ona otputovati, a on će ponovo utonuti u dosadnu i ubitačnu stvarnost. No, večeras sebi može dozvoliti mali odmor. Promatrao ju je raznježen dirljivim prepuštanjem mlade žene. Promatrao je one blago osjenčene zatvorene kapke u snu koji mu više ne pripada, onu plavičastu, finu i delikatnu venu na bijelom vratu koja je kao kod djeteta udarala, onu malu povjerljivu ruku koja se u snu otvorila... On je polako uze u svoju i pritisne na nju svoje usne. Iz te ručice udisao je svu svoju mladost, pun zanosa, osjećao onaj divni miris... Topla bujica čuvstava ispuni mu srce i prvi put, nakon dugog vremena, osjeti se spokojan.  Uski puteljak vijugavo se protezao ispred njih. Tu i tamo poneki zidić, kakav majur od smeđih crepova uz lipu i stazica kroz kupinu koja se gubila u pašnjaku. Blagi lahor nestašno je pirkao oko dvojice konjanika. Bilo je lijepo, ponešto svježe vrijeme. Sunce se tek budilo, a blistavi pokrivač rose krasio je svojim svečanim ruhom polja. Blijedoružičaste mesnate bobice duda sličile su rubinima koje je neka vila razbacala po zelenilu. - Konačno, Davide, hoćete li mi riješiti ovu zagonetku? Kamo me vodite? - Ne budite nestrpljivi, draga! Već ste mi deset puta postavili isto pitanje! Kažem vam, iznenađenje! A iznenađenje se ne otkriva unaprijed, nasmije se veselo David. Kako je ugodan i zavodljiv kad je dobre volje! Kao da se ono jučerašnje morbidno raspoloženje najednom raspršilo. Bio je to opet onaj stari David, David iz Chartleya, samo mnogo zreliji, pametniji i uvijek uslužan i dobre volje. Pazeći na korake svoje kobile, ona ga iskosa pogleda. Tko zna, možda ima još nade? Možda će otići s njom! - Dobro, nastavi ona naizgled rezignirano. - Pokoravam se! - A onda će iznenada ozbiljno: - Jeste li sigurni, Davide, da ćete pronaći lađu koja će me prevesti u Englesku? Zbog ove proklete Armade svaki dan je dragocjen i ja se moram vratiti. Je li pametno ovoliko se udaljavati od Dunkerquea? - Udaljavati se, to je previše rečeno. Mjesto kamo idemo udaljeno je od grada tek četiri milje. Koješta, Deborah! Ta o tom smo već govorili. Ostati u logoru nije moguće, jer bi se podvala brzo otkrila! - Da, naravno!... Ali zar ne bi bilo bolje odmah otići u Ostende? - S propusnicom koja neće izdržati ni deset sekunda, ako naiđete na nekog savjesnijeg stražara! Zar ste poludjeli, draga? On uspori hod svog snažnog i živahnog vranca koji se svakog časa udaljavao od Linde. Približivši se mladoj ženi reče: - Ja sam na takvom položaju da znam kako je na cijelom ovom području kontrola mnogo pojačana, otkada je vojvoda od Parme u Nieuportu. Ne zaboravite da odavde treba početi ofenziva!


- Bože, kao da mogu misliti na nešto drugo! uzviknula je prestrašeno. David se okrenu, uznemireno je pogleda i dade znak da stane. - Dajte mi ruku, reče on približivši joj se toliko da su im se čizme dodirivale. Iznenađena, ona mu je pruži. - Izvući ću vas odavde, obećajem - izjavi on odlučno. - Ali da se niste usudili biti smioni i izlagati se! Na svim prometnim putovima ima vojnika kao mravi. Nećete učiniti ni dvije milje a da vas ne uhvate. Sporednim putovima ne možemo jer ih niti vi, niti ja poznamo. Samo hrabro, draga! Na koncu konca Armada je još uvijek u Korunji. Imajte povjerenja u mene! Ostende je doista najbolje rješenje za bijeg, ali ne jurite naslijepo! Zbog ratnih prilika morski promet je ograničen. Zato moramo pronaći neku trgovačku lađu koja će vas prihvatiti, a naročito vodiča koji će vas do tamo dovesti. Ja imam veze s lučkim vlastima, pa ću se popodne pobrinuti... A za uzvrat, - on se nasmiješi i brzo poljubi njene prste, - a za uzvrat, razvedrite ovo vaše lijepo čelo i budite zadovoljni s onim što spremam. Ona mu uzvrati osmijeh, zatim odvojiše ruke i potjeraše u galop. Smirena uvjeravanjima Davida, ona je jahala kao da ide na šetnju. Staza je bila prekrasna. Iznad živica - nepregledno svježe zelenilo puno svjetloplavih zvončića. Lanena polja gubila se u nedogled, a iz njih su s vremena na vrijeme izlijetala jata jarebica narušavajući uspavljujuću monotoniju. Divno zelenilo! Nakon onog dosadnog pijeska, onih očajno žutih ravnica, sada je požudno pasla oči, dišući iz dubine pluća. Zrak je bio pun prijatnog i intimnog mirisa trave, zemlje i sunca. - Hajdemo tko će brže, hoćete li Davide? - predloži najednom ona. Dok je to izgovarala, dušu joj obuze neka nejasna uspomena... Želja za bijegom u njoj ključa, ključa... Neka plavokosa glava sasvim desno od nje... Miris polja... Prijateljsko čavrljanje u dvoje... Gdje je to bilo?... Odgovori joj stezanje u srcu: Oni riđi i nestašni uvojci i svinuti nos najednom iskrsnu pred nju ... James! Noge joj klonuše i ona spusti glavu da sakrije svoj zbunjeni pogled. - Ne, više to ne želim! reče ona. - U svakom slučaju gotovo smo stigli! David nije ništa opazio i svojim korbačem pokaže joj kosi slamnati krov koji se vidio u daljini. Bila je to skromna kućica, bijelo okrečena, s drvenim smeđim kapcima na dvama prozorima pročelja. Ispred kuće ugaženo dvorište po kojem su kljucale kokoši: lijevo vrt, ograđen kolcima, sa salatom i kupusom, a uz ogradu zdenac. Nad bunarom stajala je sagnuta neka žena. Čula se škripa zarđalog lanca koji je vukao vedro. David sjaši i pomogne Deborah koja je znatiželjno promatrala mjesto. Zašto ju je David... Najednom se žena okrene, uzvikne, pusti lanac i pojuri k njima uzdigavši suknju. - Bože nebeski! Pustivši Davidovu ruku Deborah skoči, provuče se kroz odškrinutu ogradu i u tri koraka bila je već kod žene. Baci joj se u zagrljaj, stežući je da ju je gotovo ugušila. - Jane, Jane, to ste vi? Oh, je li moguće? I naglo se okrenuvši uzbuđeno poviče:


- »Davide, zašto ste mi jučer lagali«? - Dozvolite mi najprije da pozdravim domaćicu, draga moja! - On s poštovanjem poljubi ruku Jane i ponovo će Deborah: - Ja jedini znam za skrovište lady Babington i u početku sam smatrao ispravnim da vam to ne otkrijem, - razjasni on. - Noćas sam dugo o tom razmišljao. Znam da vi nećete odati tajnu, a za vas je ova usamljena koliba najsigurnije utočište. Da li sam dobro učinio, Jane? Jane dlanom ruke obriše oči, namjesti tanki vuneni šal koji joj je u uzbuđenju skliznuo s ramena i nježno obujmi Deborah oko struka. - Zar je potrebno da me to pitate, dragi prijatelju? - reče ona veselo, dok je lagan smiješak obasjao njeno mršavo lice. - Ovo je prva radost koju mi nebo šalje otkada sam napustila Lichtfield. - Zatim će glasnije: - Deborah, draga, moja, dobro došli! No, ja sam potpuno izgubila glavu... Koji vas je slučaj doveo ovamo? - Sve ćete doznati, - izjavi živo David. - Ali, zar ne mislite da je bolje razgovarati unutra? Obujmivši zaštitnički obje žene on ih povede prema kući.

49. Sunce je bilo visoko na nebu. Kuća je snivala zatvorenih kapaka, okupana toplim sunčanim zrakama. Samo je roj pčela pljačkao uvenulo lišće visoke lipe, neumorno zujeći u sveopćem mrtvilu. David gurne vrata ograde i pogleda oko sebe. Kućna vrata zatvorena, u dvorištu nikoga, vrt pust. Gdje je Deborah? Upravo je htio dozvati, kad je opazi u polju kako maše i trči njemu u susret. Kao i uvijek kad bi je ugledao, obuze ga topla uzbuđenost. Dolazila je sva zajapurena pod slamnatim šeširom, s dvije duge pletenice koje su je udarale po ramenima. Bila je odjevena u staru, sivu i izblijedjelu haljinu, zakopčanu do grla i tijesnu tako da joj se isticao vitki struk i mlade, svježe obline. Rastreseno poljubi Davida u obraz i zadihano počne pričati: - Bila sam u voćnjaku da naberem malo jagoda. Jane nema, vratit će se večeras. Došli su je tražiti iz sela. Mlinareva žena će svaki čas roditi pa je trebaju. Ima li što novo? - Ima. Jutros sam se konačno sastao s gospođom Lomein. Muž joj se vraća sutra s putovanja pa ću ga vidjeti. - A što ona kaže? Hoće li pristati? - Sigurno. To je siroti svijet i kesa novca bit će za njih blagoslov božji! - Jeste li sigurni da se možemo pouzdati u nj? - Koliko je moguće danas bilo komu vjerovati! Kao što sam vam već rekao, on je torbar po zanimanju, a to mu omogućava da ide naokolo, a da ga Španjolci ne uznemiruju. Osim toga, ima roditelje u Ostendeu pa ga Englezi lako puštaju u grad. Ta dobričina nije neki heroj. Boji se i zazire od vojske pa nas neće izdati, jer se plaši navući na se kakvu nevolju. Više mu se isplati dobiti lijepu svoticu novaca! A što je najvažnije, on u luci ima poznanika. To znam jer sam ga u više navrata slao sa porukama za Englesku.


- Naročito mu naglasite da za mene novac ne predstavlja ništa! Dala bih sve da se izvučem iz ove zbrke i da se što prije nađem u svom dragom starom Londonu, uzbuđeno će ona. - Žuri vam se da me što prije ostavite, promrmlja on i sjena mu prijeđe licem. - Oh, oprostite, Davide! Nisam to mislila zbog vas! Ona ga uze pod ruku. Pođite sa mnom, vratite se domovini! Uvjerena sam da u Engleskoj nećete više gledati stvari tako crno. Molim vas, Davide! - Uzalud! reče on odlučno. - Već sam vam rekao. Govorimo o nečem drugom, draga. I ne stojmo ovdje, sunce peče. Pođimo u hlad. Rukom pod ruku uđoše u sjenu. Bili su na tek pokošenoj livadi koju je s obje strane ograđivala ljeska s dna potočića. - Dođite, Davide! Pokazat ću vam svoje skrovište! Hotimično je bila vesela da raspoloži svoga druga. Pokazujući u podnožju jabukova stabla jedan veliki mlinski kamen: - Moj sobičak za odmaranje! reče ona duboko se poklonivši. U sredini bio je nabijen sijenom, tako da je služio kao neka duga klupa. Veselo žuborenje izvora osvježavalo je zrak. Deborah diže svoj šešir i nervozno se poče hladiti, dok je David neraspoloženo grickao vlat slame: Moj Bože, kompliciranog li mladića! uzdahne ona. - Recite mi, Davide, kako Jane može živjeti ovdje sama tako dugo? Sirota, sva se izmijenila, a što je još gore, ništa je ne zanima osim njenog samaritanstva. A imala je toliko prijatelja. Zašto je dobrovoljno izabrala ovu potpunu usamljenost? On ispljunu vlat. - Smrt Antonyja za nju je potpuno uništenje. Vidite, Deborah, ona je bila žena jednog jedinog čovjeka. Iz ljubavi prema njemu ona je prihvatila i njegova politička uvjerenja, ali se nikad nije istinski povezala s urotnicima, gledajući na zavjeru samo s obzirom na dobro ili zlo koje iz nje može nastati za njenog muža. A kad je sve bilo izgubljeno, ona se zatvorila u svoju bol i ja mislim da ona jednako mrzi i one koji su gurnuli Antonyja da se kompromitira i one Elizabetine ljude koji su ga osudili. - A vas, Davide? Izgleda da vas iskreno voli? - Oh, mene! To je nešto drugo... Ta sam bio uz Antonyja i ona me ne ubraja među one! On otrgne struk slame i nesvjesno ga poče trgati. - A onda, - nastavi on, - zajedno smo napustili Englesku. Ona to nije htjela, ali sam je ja na to prisilio! Ovdje sam joj našao ovu kućicu. Otada činim sve što mogu za nju. S vremena na vrijeme je posjećujem i nastojim joj podići moral. Ali, na žalost, ja za to nisam sposoban! On tužno iskrivi lice. - Mislim da sam bijedan u toj ulozi tješitelja. Trebala bi mi vaša energija, draga! Osjećam da je za vas život kao pas kojega možete dresirati. Za mene je to sasvim suprotno ja mu se potčinjavam! Znajte, otkada sam u Dunkerqueu da jedini Janin osmijeh dugujem vašem dolasku! - Ipak - reče ona brzo - bojala sam se da me, nakon onih prvih uzbuđenja, ne najuri! - Kako? - Pa promislite, Davide! Ona zna da sam u službi kraljice i normalno je da me mrzi! On se okrene, pruži ruku i položi je na njenu.


- Zar mislite da bih vas doveo amo kad bih znao da ću je povrijediti ili da će vas ružno dočekati? Vi me onda ne poznate! Ubio bih se da uvrijedite jedna drugu! Znajte, Deborah da vam je Jane od Lichtfielda velika prijateljica, postojana u svojim osjećajima. Često mi je govorila o vašem životu tamo, o ljubavi i plemenitosti koju ste prema njoj iskazivali. To ju je duboko dirnulo, jer je i sama plemenita. Zato je prema vama sačuvala nesalomljivo i trajno prijateljstvo, neku slabost, ako mogu tako reći, koje nema veze s onom strašnom tragedijom. Slušala ga je bez prekidanja, bradom naslonjenom na dlan. Gledala je mimo Davida u potočić koji je nestašno žuborio, prskajući bistre kapi na metvicu koja se širila po vlažnom koritu duž livade. Ta metvica baršunaste svjetlozelene boje isticala se od ostale žute i kratko pokošene trave, a bila je prošarana blistavozelenim pupoljcima zakašnjelog ljutića. - Oh, Davide, kako mi prija vaš govor! zanosno će ona kad je svršio. - Tako mi je neugodno pred njom, znate. Sramim se svega - i glupih i ozbiljnih stvari. Sram me je, na primjer, svoga apetita, stid me je ako nehotice zapjevam, stidim se svoga izgleda, budućeg života, bez obzira da li će biti lijep ili ne. Ona je svoj završila i ničemu se više ne nada. Čini mi se to nepravednim i htjela bih joj pomoći. Bojim se da je svojim sažaljenjem ne uvrijedim, svojom sućuti zbog onih preranih bora na licu i nemoći da savlada tugu. - Ona uzdahne. - Bože dragi, kad je vidim ovako zakopanu u ovoj kolibi! Kako joj mora nedostajati Lichtfield... Sjećate li se, Davide, one tratine pune cvijeća, onih ruža, onih... - Da, presiječe je on muklim glasom, - kao da je jučer to bilo. A oni zaravanci puni svjetla, one vijugave stazice što vode kroz lugove i grabove drvorede. Onaj pjev slavuja u gnijezdima visokih cedrova pred glavnim ulazom? A ona šumovita dolina gdje smo se rastali? Oh, sjećam se dobro! Bilo je makova i tratinčica razasutih po mahovini, a vi nasmijani s ovim istim pletenicama vezanim plavom vrpcom... A zatim!... On se igrao njenim prstićima i oboje, napola zatvorenih očiju, plovilo je opasnom rijekom uspomena... Kakva divna seljančica ste bili! Bože, kako sam se onda osjećao mlad i sretan! Glas mu prijeđe u šapat: - Slatka moja, lijepa moja, sjećate se sjenice gospođe Goodgraves? On joj se primakne zažarenih očiju, a ona ga pogleda svojim sanjarskim. Šutke su se promatrali. Pod čarobnom snagom riječi njihovo se površno prijateljstvo rasplinulo, a u njih se ušuljao zbunjujući davni miris ruža i lavande, tihe vedre noći, nedorečeni slatki pokreti... Oprezno je obujmi rukama kao neku krhku igračku, nježno poljubi njene obraze, zatim vrat koji je drhtao, a onda potraži njene usne... Sasvim uz svoje ona osjeti mladićevo drhtavo tijelo. - Ne, Davide! otimala se. - Ne, ne smijemo, ne bi bilo lijepo!... - Samo jedan poljubac, reče on tiho, samo jedan draga! O njemu sam dugo, dugo snivao. Već dvije godine mislim na vas... Izgledao je tako nesretan, očajan, kao dijete kad mu otmu dar. Jedan poljubac, Bože dragi, ne može imati nikakvih posljedica! On potraži njena usta s takvom žestinom da se ona preplaši. Ne, ne, jedan poljubac, mali poljubac, samo jedan i ne više! Ona položi ruke na njegove grudi da se oslobodi pritiska i da izbjegne ova požudna, gladna usta koja su je gušila. Najednom klizne po slami i padne nauznak, a mladić se nađe na njoj. Držao ju je čvrsto za ramena. - Davide, dosta je!


Koprcala se bijesna i ljuta što se uhvatila u klopku, što je vlati trave bodu kroz tanku tkaninu. Oko njih ni daška vjetra, ni šuma, samo šuštanje gnječene slame. Iznad njih zeleno lišće kroz koje se vidjelo beskrajno nebesko plavetnilo. Ona se oslobodi njegovih ruku i odgurnu ga grudima. U tom rvanju, spletenih ruku i nogu, oni padoše s mlinskog kamena u travu. Ležala je još uvijek na leđima, a on priljubljen uz nju pritiskao je tijelom. - Draga moja, oh! Jeste li se udarili? - glas mu se jedva čuo. - Nisam, nisam. A sada, Davide, prestanite! - Previše ste velika napast, dahtao je. Imati vas tako blizu, tako poželjnu! Vas, Deborah, draga, mila moja! Vas, nakon ove užasne osamljenosti! Vas, svjetlosti moja, divlja ružo moja! Oh, ljubavi moja, ne odbijajte me, ne odbijajte! Ona se više nije pokušavala otrgnuti, a on nije pokušavao iskoristiti svoju nadmoć. Licem u njenim njedrima on je i dalje tepao kao izgubljeno, poniženo, krotko dijete, a ona ga je slušala tužna srca zbog njegove nesreće... Jadan, jadan mladić! Imala je pravo - on je dijete, slabašno, napušteno, osamljeno dijete, bez ljubavi, bez ičije nježnosti! Ona i protiv svoje volje podiže ruku i pomiluje njegovu plavokosu glavu. On se naglo uspravi, pogleda je i obuze ga takva radost i nada da je ona, svladana, zatvorila oči. Bila je sposobna za mnogo štošta i nije prezala ni od ubojstva, ako je to zahtijevao njen moralni princip. Ali ovog časa nije bila tako snažna da uništi ovu sreću.

50. Deborah je stajala usred dvorišta s košaricom u ruci i sipala zrnje. Radila je to mehanički, ne obazirući se na nestrpljivu živad koja se tiskala do njenih nogu. Razmišljala je. Već četiri dana što čeka odgovor Lomeina, koji je otišao u Ostende da pronađe lađu koja će je za dobar novac ukrcati. Već tjedan dana otkako je postala Davidovom ljubavnicom. Slegne ramenima psujući u sebi. Zašto je trebalo započinjati ono opasno »sjećate li se?« Zašto mu je, do vraga, popustila? Jednostavno zbog slabosti! I sada je u glibu do grla! Prekinuti? Ugasiti onaj plamen sreće koji je upalila u njegovom oku? Ne, ne, ona nema hrabrosti za to. Bogamu, uvijek onaj isti njen kukavičluk! Bog joj je svjedok, govorila je u sebi, da nije s njime mnogo uživala, iako je David lijep mladić. Nije s njim požudno zgriješila. Iskreno govoreći ovaj dragi momak nije vješt ljubavnik. Njegove slatke riječi i hvalospjevi za vrijeme ljubavi nisu se mogli uspoređivati s onim pravim umješnim milovanjima! Ona uzdahne i otvori šaku. Zlatno zrnje šušteći se prosu po suhoj zemlji. Pohlepno kokodakanje, lepetanje, krilima, riđe crno i bijelo perje... Pobjednice s crvenom krestom drsko su se kočoperile i gegale, motreći okruglim očicama mladu ženu, a ostale su je udarale kljunom po suknji tražeći pravedniju podjelu zrnja. Deborah opet zahvati rukom u košaru. Samo kad bi sve ovo djelovalo na Davida da se urazumi i privoli otići u London! Ali da! Usprkos strasti koju je osjećao prema njoj, on je i dalje tvrdoglavo ustrajao u svojoj odluci. Što će s njim biti kad ona bude daleko? Bila je bijesna: mlad, vrijedan, a sav se prilijepio za prošlost, odričući budućnost!


Glupan! Zaslužio je baš da se opari za svoje gluposti! Kad već neće da posluša njene savjete, u redu! Neka mu ih pokuša dati Jane. Ona spusti košaru među kokoši i uđe u kuću praćena ljutitim kokodakanjem. Došavši iz svjetlog i toplog dvorišta, unutrašnjost kuće učini joj se hladna i tamna. Bila je to prilično velika prostorija popločana crvenim pločicama. S malo pokućstva, čađavih zidova, zauzimala je cijelu površinu stana, osim malene sobe u kojoj je spavala Jane i ona na improviziranom krevetu, tik uz njezin. U kutu