Page 1


MARIE KONDO počela je već kao petogodišnjakinja čitati časopise za kućanice te je voljela red i ljepotu dobro uređenih prostora koje je opažala u njima. Potom je kao petnaestogodišnjakinja počela ozbiljno pospremati. Započela je s vlastitom sobom, a tada je prešla na sobe svojega brata i sestre. Danas vodi iznimno uspješnu tvrtku u Tokiju i svojim klijentima pomaže pretvoriti zakrčeni dom u lijep i miran prostor koji nadahnjuje. Kad završite s pospremanjem kuće, život će vam se dramatično promijeniti. Kad iskusite kako je imati uistinu urednu kuću, osjetit ćete da je vaš svijet postao svjetliji. Više nikada nećete ponovo pribjeći neredu. To nazivam čarolijom pospremanja. A učinci su iznimni. Ne 2


samo što više nikada nećete biti neuredni nego ćete i doživjeti nov životni početak. To je čarolija koju želim podijeliti sa što više ljudi. Marie Kondo Treba pohvaliti Marie Kondo što je izrekla naglas pravu, duboku istinu: nered u kući ili stanu često je vanjski izraz unutarnjeg nezadovoljstva ili neravnoteže. Pravi način čišćenja i pospremanja može biti neka vrsta psihoterapije, koja je dobra kako za naš dom, tako i za nas same. The Times

3


Naslov izvornika: The Life–Changing Magic of Tidying S engleskoga prevela: Aleksandra Barlović

4


5


PREDGOVOR JESTE LI VI ikada pospremali kao ludi, ali ste potom ustanovili da je vaš dom ili radni prostor prebrzo ponovo zakrčen? Ako jeste, povjerit ću vam tajnu uspjeha. U ovoj knjizi sažela sam kako valja uvesti red u prostor na način koji će vam zauvijek promijeniti život. Nemoguće? Taj uobičajeni odgovor nimalo ne iznenađuje s obzirom na to da su gotovo svi taj »efekt odskoka« ili brzog povratka u prijašnje stanje doživjeli barem jednom, ako ne i mnogo puta, nakon pospremanja. Metoda KonMari jednostavan je, pametan i djelotvoran način da se zauvijek riješite nereda. Započnite bacanjem. Potom odjednom temeljito i potpuno pospremite svoj prostor. Ako primijenite ovu strategiju, više nikada nećete pribjeći zatrpavanju. Premda je ovaj pristup suprotan konvencionalnoj mudrosti, svi koji su uspješno primijenili metodu KonMari, održavaju red u svojoj kući – s neočekivanim rezultatima. Uvođenje reda u kuću pozitivno utječe na sve druge aspekte njihova života – uključujući posao i obitelj. Budući da sam toj temi posvetila više od 80 posto svojega života, znam da pospremanje može i vama promijeniti život. Zvuči li i dalje predobro da bi bilo istinito? Ako je pospremanje za vas bacanje jedne nepotrebne stvari dnevno ili postupno čišćenje sobe, tada ste u pravu. To neće imati osobit učinak na vaš život. No, ako možete promijeniti svoj pristup, pospremanje može imati nemjerljiv učinak. Štoviše, to znači uvesti red u svoju kuću. Kad mi je bilo pet godina, počela sam čitati časopise za kućanice i to 6


me je u petnaestoj godini potaknulo na ozbiljno proučavanje uklanjanja nereda i pospremanja, koje je dovelo do metode KonMari (KonMari mi je nadimak, izveden iz mojega imena i prezimena). Sada sam savjetnica i najveći dio vremena provodim posjećujući domove i urede te dajući praktične savjete ljudima kojima je teško pospremati, koji pospremaju ali pate od brzog povratka u prijašnje stanje, ili žele pospremati ali ne znaju odakle bi započeli. Količina stvari koju moji klijenti bacaju, od odjeće i donjeg rublja do fotografija, olovaka, izrezaka iz časopisa i uzoraka šminke, lako prijeđe milijun stvari. To nije preuveličavanje. Pomagala sam klijentima koji su odjednom bacili dvije stotine vreća zapremine 45 litara. Iz svojega istraživanja umijeća pospremanja i svojega velikog iskustva u pomaganju ljudima da uvedu red u neuredan dom jedno mogu reći sa sigurnošću: dramatična reorganizacija doma uzrokuje jednako dramatične promjene u vašemu načinu života i perspektivi. Taj postupak promijeni život. Doista to mislim. Slijedi samo nekoliko svjedočanstava kakva svakodnevno primam od bivših klijenata: »Nakon vašega tečaja dala sam otkaz i osnovala vlastitu tvrtku pa sada radim ono o čemu sam od djetinjstva sanjala.« »Vaš tečaj poučio me je uvidjeti što mi je uistinu potrebno, a što nije. Stoga sam se razvela. Sada sam mnogo sretnija.« »Nedavno mi se javila osoba s kojom sam željela stupiti u vezu.« »S veseljem mogu reći da sam uspjela veoma povećati svoju prodaju otkako sam očistila svoj stan.« »Suprug i ja se mnogo bolje slažemo.« »Zapanjila sam se otkrivši da me je već i bacanje stvari znatno promijenilo.«

7


»Napokon sam uspjela smršavjeti tri kilograma.« Moji klijenti uvijek zvuče vrlo sretno, a rezultati pokazuju da je pospremanje promijenilo njihov način razmišljanja i pristup životu. Zapravo, promijenilo je njihovu budućnost. Zašto? To pitanje podrobnije razmatram u ovoj knjizi, ali, u osnovi, kad uvedete red u svoju kuću, uvodite red i u svoj život i u svoju prošlost. Zbog toga možete sasvim jasno vidjeti što vam je u životu potrebno, a što nije, što biste trebali i što ne biste trebali činiti. Trenutačno nudim tečaj za klijente u njihovu domu i za vlasnike tvrtki u njihovim uredima. Sve su to privatne, individualne pouke, ali još mi nije ponestalo klijenata. Na tečaj se čeka tri mjeseca te svakodnevno primam upite od ljudi koji su za mene čuli od mojega bivšeg klijenta ili su za tečaj čuli od nekoga drugog. Putujem s jednoga kraja Japana na drugi, a katkada i u inozemstvo. Ulaznice za jedan od mojih javnih govora za kućanice i majke rasprodane su preko noći. Tada je nastala lista čekanja ne samo za otkazane ulaznice nego i za dospijevanje na listu čekanja. Pa ipak, moja stopa ponavljača je nula. S poslovnoga gledišta to se doima kao poguban nedostatak. Ali, što ako je nepostojanje ponavljača zapravo tajna popularnosti mojega pristupa? Kao što sam rekla na početku, ljudi koji primijene metodu KonMari više nikada ne pribjegnu neredu. Budući da su sposobni održavati red u svojemu prostoru, ne moraju se vraćati po nove pouke. Katkada posjetim one koji su završili moj tečaj kako bih vidjela kako napreduju. U gotovo svakom slučaju ne samo što je njihov dom ili ured i dalje uredan nego ga oni i dalje poboljšavaju. Iz fotografija koje mi šalju očito je da imaju manje stvari nego što su imali kad su završili tečaj te da su nabavili nove zavjese i pokućstvo. Okruženi su samo stvarima koje vole. Zašto moj tečaj preobražava ljude? Zato što moj pristup nije samo tehnika. Čin pospremanja zapravo je niz jednostavnih postupaka u sklopu kojega se predmeti premještaju s jednog mjesta na drugo. To obuhvaća pospremanje stvari na njihovo mjesto. Doima se toliko 8


jednostavnim da bi čak i šestogodišnjak trebao biti sposoban za to. Pa ipak, većina ljudi to ne može. Nedugo nakon pospremanja njihov je prostor u kaosu. Uzrok nije nedostatak vještina nego nedostatak svijesti i nesposobnost djelotvornog pospremanja. Drugim riječima, uzrok problema je u umu. Uspjeh 90 posto ovisi o našem načinu razmišljanja. Ako isključimo rijetke sretnike koji imaju prirodnu sposobnost organiziranja, ako se ne bavimo tim aspektom, brz povratak u prijašnje stanje neizbježan je bez obzira na to koliko se mnogo toga baci ili koliko se mudro stvari poslože. Dakle, kako uspostaviti odgovarajući način razmišljanja? Načinje samo jedan i, paradoksalno, posrijedi je stjecanje, učenje odgovarajuće tehnike. Upamtite: metoda KonMari, koju opisujem u ovoj knjizi, nije tek niz pravila o tome kako razvrstavati, organizirati i pospremati stvari. Ona je vodič za postizanje odgovarajućeg načina razmišljanja za stvaranje reda i postajanje urednom osobom. Dakako, ne mogu tvrditi da su se svi moji učenici usavršili u umijeću pospremanja. Nažalost, neki su morali odustati, zbog ovog ili onog razloga, prije završetka tečaja. A neki su odustali jer su očekivali da ću ja obaviti posao umjesto njih. Kao osoba koja je fanatično sklona pospremanju i stručnjakinja u tome, mogu vam odmah reći da koliko god se trudila urediti nečiji prostor, koliko god savršen sustav držanja stvari osmislila, u tuđu kuću nikada ne mogu uvesti red u punom smislu te riječi. Zašto? Zato što su svijest osobe i njezino viđenje vlastitog načina života mnogo važniji od svake vještine razvrstavanja, pohranjivanja ili čega već. Red ovisi o iznimno osobnim vrijednostima vezanima uz to kako osoba želi živjeti. Većina ljudi radije bi živjela u čistom i urednom prostoru. Svi koji su uspjeli makar jednom pospremiti svoj dom, poželjeli su održati ga takvim. Ali, mnogi ne vjeruju da je to moguće. Iskušavaju različite pristupe pospremanju, ali ubrzo ustanove da se situacija polako vraća u »normalu«. Međutim, potpuno sam uvjerena da svatko može održavati red u svojemu prostoru. Da bismo to činili, presudno je temeljito ponovo procijeniti vlastite 9


navike i pretpostavke o pospremanju. To može zvučati kao puno, previše posla, ali ne brinite se. Kad pročitate ovu knjigu, bit ćete spremni i voljni. Ljudi mi često govore: »Po prirodi sam neorganiziran. Ne mogu to« ili: »Nemam vremena«, ali neurednost nije nasljedna, a nije ni vezana uz nedostatak vremena. Mnogo je više vezana uz stjecanje pogrešnih shvaćanja o pospremanju, kao što je »najbolje je rješavati sobu po sobu«, »najbolje je svakoga dana učiniti ponešto« ili »stvari bi trebale biti pohranjene prema planu korištenja«. U Japanu vjeruju da postupci kao što su čišćenje sobe ili održavanje čistoće zahoda donose sreću, ali ako je vaša kuća pretrpana stvarima, učinak laštenja zahodske školjke bit će ograničen. Isto vrijedi za praksu feng shuija. Tek kad uvedete red u svoju kuću, vaš namještaj i ukrasi doći će do izražaja. Kad završite s pospremanjem kuće, život će vam se dramatično promijeniti. Kad iskusite kako je imati uistinu urednu kuću, osjetit ćete da je vaš svijet postao svjetliji. Više nikada nećete ponovo pribjeći neredu. To nazivam čarolijom pospremanja. A učinci su iznimni. Ne samo što više nikada nećete biti neuredni nego ćete i doživjeti nov životni početak. To je čarolija koju želim podijeliti sa što više ljudi.

10


PRVO POGLAVLJE

ZAŠTO NE USPIJEVAM ODRŽAVATI RED U SVOJOJ KUĆI?

11


Ne možete pospremati ako niste naučili kako to valja činiti KAD

da je moj posao poučavati druge pospremanju, najčešće mi odgovore zapanjenim izrazom lica. »Zar time doista možete zarađivati?« njihovo je prvo pitanje. Potom gotovo uvijek uslijedi: »Zar je ljudima potrebna pouka iz pospremanja?« Istina je: instruktori i škole nude tečajeve svega, od kuhanja i vrtlarenja do joge i meditacije, no teško ćete pronaći tečaj o pospremanju. Općenito se pretpostavlja da pospremanje nije potrebno poučavati, nego da se spontano usvaja. Vještina kuhanja i recepti prenose se u sklopu obiteljske tradicije s bake na majku i kćer, ali nikada ne čujemo o prenošenju obiteljskih tajni pospremanja, čak ni u istom kućanstvu. Sjetite se vlastitog djetinjstva. Uvjerena sam da su većinu nas grdili jer nismo pospremili svoju sobu – ali koji su roditelji u sklopu odgoja djecu svjesno poučavali pospremanju? U jednom istraživanju te teme manje od 0,5 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno na pitanje: »Jeste li ikada formalno učili pospremati?« Naši roditelji zahtijevali su da čistimo svoju sobu, ali ni njih nitko nije poučio kako to valja činiti. U pogledu pospremanja smo samouki. Pouka pospremanja ne zanemaruje se samo kod kuće nego i u školi. Na satima domaćinstva u Japanu i diljem svijeta djecu se možda poučava pripremati pljeskavice na satu kuhanja ili kako pomoću šivaćeg stroja sašiti pregaču, ali u usporedbi s kuhanjem ili šivanjem, pospremanju se ne posvećuje nimalo vremena. Potreba za hranom, potreba za odjećom i potreba za skloništem LJUDIMA KAŽEM

12


najosnovnije su ljudske potrebe pa biste pomislili da je mjesto na kojemu živimo jednako važno kao i ono što jedemo i odijevamo. No, u većini se društava pospremanje, posao koji obavljamo kako bi u našemu domu bilo moguće živjeti, potpuno zanemaruje zbog zablude da se osnovna sposobnost pospremanja stječe iskustvom, pa pouka stoga nije potrebna. Jesu li ljudi koji pospremaju više godina od drugih vještiji u tome? Odgovor je: »Nisu.« Dvadeset pet posto mojih učenika su žene u pedesetim godinama, a većina njih su kućanice skoro trideset godina, što ih čini veterankama tog posla. Ali, pospremaju li bolje od dvadesetogodišnjakinja? Naprotiv. Mnoge od njih toliko su mnogo godina primjenjivale konvencionalne pristupe koji ne funkcioniraju da su njihovi domovi pretrpani nepotrebnim stvarima, a one nedjelotvornim metodama pohranjivanja nastoje držati taj nered pod nadzorom. Kako se od njih može očekivati da znaju pospremati kad to nikada nisu temeljito proučile? Ako ni vi ne znate djelotvorno pospremati, nemojte se obeshrabriti. Vrijeme je da naučite. Učeći i primjenjujući metodu KonMari, izloženu u ovoj knjizi, izaći ćete iz začaranoga kruga nereda.

Pospremite jednom i kako valja »Pospremim kad uvidim koliko je moj dom neuredan, ali kad završim, uskoro opet zavlada nered.« To je česta pritužba, a standardan odgovor u savjetodavnim kolumnama časopisa glasi: »Nemojte pokušavati odjednom pospremiti cijelu kuću. Tako ćete se začas vratiti na staro. Razvijte naviku pospremati malo–pomalo.« Na taj sam »pripjev« prvi put nabasala kad mi je bilo pet godina. Kao srednje od troje djece, odgojena sam u povelikoj slobodi. Moja je majka bila zaokupljena skrbi za novorođenu mlađu sestru, a moj brat, dvije godine stariji od mene, 13


uvijek je bio zalijepljen za televizor i igrao videoigre. Stoga sam većinu vremena kod kuće provodila sama. Moja omiljena razonoda u djetinjstvu bilo je čitanje lifestyle časopisa za kućanice. Moja majka bila je pretplaćena na ESSE – lifestyle časopis prepun članaka o unutarnjem uređenju, o tome kako si olakšati kućanske poslove i o recenzijama proizvoda. Čim bi bio dostavljen, uzela bih ga iz poštanskog sandučića prije nego što bi moja majka i shvatila da je stigao, potrgala omotnicu i zaokupila se sadržajem. Putem kući iz škole rado sam svraćala u knjižaru i ondje listala Orange Page, popularni japanski časopis o kuhanju. Nisam znala pročitati sve riječi, ali su mi ti časopisi s fotografijama slasne hrane, sjajnim savjetima za uklanjanje mrlja i masnoće te zamislima za uštedu bili zanimljivi kao što su mojemu bratu bili zanimljivi vodiči za igranje igara. Savinuta bih kut stranice koja mi je bila zanimljiva i sanjarila o tome kako iskušavam taj savjet. Uz to sam i izmišljala različite samotnjačke »igre«. Primjerice, nakon što sam jednoga dana pročitala članak o uštedi, odmah sam započela »igru štednje struje« koja je obuhvaćala obilazak kuće i isključivanje onoga što se nije koristilo, iako o brojilima za potrošnju električne energije nisam znala ništa. Nakon čitanja drugog članka napunila sam plastične boce vodom i stavila ih u vodokotlić u »samostalnom natjecanju u štednji vode«. Članci o držanju stvari nadahnuli su me da pretvorim tetrapake od mlijeka u pregrade za ladice mojega radnog stola i izradim stalak za pisma postavljanjem praznih kutija od videokaseta između dvaju komada namještaja. Dok su se druga djeca u školi igrala »lovice« ili skakala, ja bih krišom otišla presložiti knjige na policama u našoj učionici ili provjeriti sadržaj ormara s potrepštinama za čišćenje, mrmljajući cijelo vrijeme o lošim metodama skladištenja. »Kad bi ovdje barem bila kuka, bilo bi mnogo jednostavnije.« Ali, jedan se problem doimao nerješivim: koliko god sam pospremala, svaki bi prostor ubrzo opet postao neuredan. Odjeljci od tetrapaka u mojim ladicama uskoro su bili zatrpani olovkama, a stalak za pisma od kutije za videokasetu toliko pun pisama i papira da je pao na 14


pod. U kuhanju ili šivanju praksa dovodi do usavršavanja, ali iako je pospremanje također kućanski posao, doimalo se da ne napredujem bez obzira na to koliko sam to često činila – ni jedan prostor nije dugo ostao pospremljen. »Tome nema pomoći«, tješila sam samu sebe. »Sve se jednostavno uskoro vrati u prijašnje stanje. Ako se uhvatim svega odjednom, samo ću se obeshrabriti.« U mnogim časopisima pročitala sam to o pospremanju i pretpostavila da je istina. Da imam vremeplov, vratila bih se i samoj sebi rekla: »To je pogrešno. Ako primijeniš odgovarajući pristup, nikada nećeš doživjeti povratak u prijašnje stanje.« Većina ljudi pojam »povratka u prijašnje stanje« povezuju s dijetama, ali kad ga čuju u kontekstu pospremanja, vide smisao u njemu. Doima se logičnim da bi iznenadno, drastično smanjenje nereda moglo imati isti učinak kao i drastično smanjenje kalorija – moguće je kratkoročno poboljšanje, ali to poboljšanje ne bi bilo moguće dugo održati. Ali, ne dajte se zavarati. Čim počnete pomicati pokućstvo i rješavati se stvari, vaša soba se promijeni. Vrlo jednostavno. Ako svoju kuću pospremite u jednom golemom zahvatu, pospremit ćete je potpuno. Povratak u prijašnje stanje događa se kad ljudi pogrešno vjeruju da su temeljito pospremili, ali su zapravo samo djelomično razvrstali i pohranili stvari. Ako temeljito uvedete red u svoju kuću, uvijek ćete moći održavati svoju sobu urednom, čak i ako ste po naravi lijeni ili neuredni.

Pospremajte pomalo svaki dan i pospremat ćete zauvijek Što kažete na prijedlog da bismo trebali svakoga dana učiniti ponešto? Iako zvuči uvjerljivo, ne dajte se zavarati. Razlog zbog kojega se doima

15


da nikada ništa ne dovršite upravo je to što pospremate malo–pomalo. Iznimno je teško promijeniti životne navike stečene tijekom mnogih godina. Ako nikada niste uspjeli održati pospremljeno stanje, bit će vam gotovo nemoguće razviti naviku pospremanja malo–pomalo. Ljudi ne mogu promijeniti svoje navike bez prethodne promjene načina razmišljanja. A to nije lako! Naposljetku, prilično je teško upravljati vlastitim razmišljanjem. No, postoji način da drastično promijenimo svoj način razmišljanja o pospremanju. Tema pospremanja prvi mi je put privukla pozornost u višim razredima osnovne škole. Naišla sam na knjigu s naslovom Umijeće bacanja Nagise Tatsumi (Takarajimasha, Ine.), koja je objasnila važnost bacanja stvari. Uzela sam je na povratku iz škole, zaintrigirana temom s kojom se do tada nisam srela, i još se sjećam ushita koji sam osjećala čitajući je u vlaku. Toliko me je zaokupila da sam zamalo zaboravila sići na svojoj postaji. Stigavši kući, uzela sam nekoliko vreća za smeće i otišla ravno u sobu te se na nekoliko sati zatvorila u nju. Iako je moja soba bila mala, kad sam završila, imala sam osam vreća punih stvari – odjeće koju nikada nisam nosila, udžbenika iz nižih razreda, igračaka kojima se godinama nisam igrala, svojih zbirki gumica i pečata. Bila sam čak i zaboravila na sve to. Otprilike sat vremena nakon toga nepomično sam sjedila na podu, zurila u hrpu vreća i pitala se: »Zašto sam, zaboga, čuvala sve to?« Međutim, najviše me je šokiralo to koliko je moja soba izgledala drugačije. Nakon samo nekoliko sati vidjela sam dijelove poda koji nikada do tada nisu bili nepokriveni. Moja se soba doimala preobraženom, a zrak u njoj bio je toliko svježiji i svjetliji da sam čak i svoj um osjećala bistrijim. Uvidjela sam da bi pospremanje moglo imati mnogo jači utjecaj nego što sam zamišljala. Zapanjena razmjerima promjene, toga dana preusmjerila sam svoju pozornost s kuhanja i šivanja, koje sam smatrala osnovama domaćinstva, na umijeće pospremanja. Pospremanje donosi vidljive rezultate. Pospremanje nikada ne laže. Najvažnija tajna uspjeha glasi: ako pospremite odjednom, a ne malo– 16


pomalo, možete dramatično promijeniti svoj način razmišljanja. To donosi toliko duboku promjenu da dodiruje vaše emocije i neodoljivo utječe na vaš način razmišljanja te na životne navike. Moji klijenti ne razvijaju naviku postupnog pospremanja. Svatko od njih slobodan je od nereda otkako je započeo svoj maraton pospremanja. Ovaj pristup je ključan za sprječavanje povratka u prijašnje stanje. Kad se ljudi vrate neredu unatoč svem pospremanju, pogreška nije u njihovoj sobi ili u stvarima nego u njihovu načinu razmišljanja. Čak i ako su isprva nadahnuti, teško im je zadržati motiviranost, pa njihov trud presuši. Temeljni je uzrok u činjenici da ne vide rezultate ili ne osjećaju učinke. Upravo zbog toga uspjeh ovisi o trenutačnom doživljavanju očitih promjena. Ako primjenjujete odgovarajuću metodu i usredotočite se na temeljito i potpuno uklanjanje nereda u kratkom vremenu, trenutačno ćete opaziti rezultate koji će vas potaknuti da zauvijek održavate red u vlastitom prostoru. Svi koji iskuse taj proces, tko god bili, zavjetuju se da više nikada neće pribjeći neredu.

Težite savršenstvu »Nemojte težiti savršenstvu. Počnite polako i bacajte samo jednu stvar dnevno.« Doista lijepe riječi za umirenje onih kojima nedostaje pouzdanja u vlastitu sposobnost pospremanja ili vjeruju da nemaju dovoljno vremena za potpuno obavljanje tog zadatka. Na taj sam savjet nailazila gutajući sve knjige o pospremanju objavljene u Japanu i zagrizla sam – duboko. Zamah koji sam postigla otkrićem moći pospremanja počeo je slabjeti, a meni je već dojadilo to što ne postižem konkretne rezultate. Činilo se da te riječi imaju smisla. Isprva se doima prezahtjevnim težiti savršenstvu. A osim toga, savršenstvo navodno nije ostvarivo. Bacajući jednu stvar dnevno, za godinu dana mogla bih se riješiti 365 stvari. 17


Uvjerena da sam otkrila vrlo praktičnu metodu, odmah sam poslušala upute iz knjige. Ujutro sam otvorila svoj ormar i zapitala se što ću toga dana baciti. Ugledavši majicu koju više nisam nosila, stavila sam je u vreću za smeće. Sutradan sam prije odlaska na spavanje otvorila ladicu svojega radnog stola i ondje pronašla bilježnicu koja se doimala previše djetinjastom za mene. Stavila sam je u vreću. Opazivši blok sa samoljepivim listićima u istoj ladici, pomislila sam: Oh, to mi više nije potrebno, ali kad sam pružila ruku kako bih ga uzela i bacila, zaustavila me je sljedeća misao: To mogu sačuvati za sutrašnje bacanje.« I čekala sam do sljedećeg jutra da ga bacim. Dan nakon toga potpuno sam zaboravila na bacanje, pa sam sljedeći dan bacila dvije stvari... Iskreno rečeno, nisam izdržala dva tjedna. Nisam od ljudi koji vole polako i ustrajno raditi na nečemu, korak po korak. Za ljude poput mene, koji zadatke obavljaju dan prije roka, taj pristup jednostavno ne funkcionira. A osim toga, bacanje jednog predmeta dnevno nije kompenziralo činjenicu da kad kupujem, kupim nekoliko stvari odjednom. Tempo bacanja stvari naposljetku nije uspijevao pratiti tempo kojim sam kupovala nove stvari, pa sam se suočila s obeshrabrujućom činjenicom da je moj prostor i dalje bio pretrpan. Uskoro sam potpuno zaboravila pridržavati se pravila bacanja jedne stvari dnevno. Stoga vam mogu iz iskustva reći da u svoju kuću nećete uvesti red ako čistite malodušno. Ako, poput mene, niste marljiv, ustrajan tip, predlažem vam da samo jednom težite savršenstvu. Mnogi ljudi mogli bi se pobuniti jer koristim riječ »savršenstvo«, tvrdeći da je to neostvariv cilj. Ali, ne brinite se. Pospremanje naposljetku nije samo fizički čin. Taj je posao moguće okvirno podijeliti na dvije vrste: odluka o tome hoćete li nešto baciti ili nećete i odluka o tome kamo ćete to staviti. Ako možete učiniti to dvoje, doista možete postići savršenstvo. Predmete je moguće izbrojiti. Morate samo pogledati svaki predmet, jedan po jedan, i odlučiti hoćete li ga zadržati te kamo ćete ga staviti. To je sve što morate učiniti kako biste obavili taj posao. Nije teško odjednom pospremiti savršeno i potpuno. Štoviše, svatko to može učiniti. A ako želite izbjeći povratak u prijašnje stanje, to je jedini način. 18


Trenutak početka promjene života Jeste li se ikada osjećali nesposobnima učiti večer prije ispita pa ste počeli mahnito pospremati? Priznajem da ja jesam. Štoviše, za mene je to bilo uobičajeno. Uzela bih gomilu papira koja je prekrivala moj stol, i bacila je u smeće. A tada bih, nesposobna zaustaviti se, dohvatila udžbenike i papire razbacane po podu te ih počela slagati na police. Naposljetku bih otvorila ladicu svojega radnog stola i počela slagati kemijske i obične olovke. I uskoro bi bilo pola tri ujutro. Svladao bi me san, a tada bih se trgnula u pet ujutro i tek tada bih, u potpunoj panici, otvorila udžbenik i prionula učiti. Mislila sam da je ta potreba za pospremanjem prije ispita moja mušica, ali sam, upoznavši mnoge druge osobe koje čine isto, uvidjela da je ta pojava učestala. Mnogi ljudi osjete potrebu za čišćenjem kad su pod pritiskom, na primjer prije ispita. Ali, ta se potreba ne pojavljuje zato što osoba želi očistiti sobu. Pojavljuje se zbog potrebe da se »nešto drugo« dovede u red. Mozak zapravo silno želi učiti, ali kad opazi neuredan prostor, žarište se preusmjerava na »moram očistiti svoju sobu«. Činjenica da se potreba za pospremanjem malokad nastavi kad kriza završi, potvrđuje tu teoriju. Kad ispit prođe, rasplinjava se strast koja je noć prije ulagana u čišćenje i život se vraća u normalu. Sve misli o pospremanju nestaju iz uma. Zašto? Zato što je predstojeći problem, odnosno potreba za učenjem za ispit, »pospremljen«. To ne znači da će pospremanje sobe doista smiriti uznemireni um. Iako vam može pomoći privremeno se osjećati osvježeno, olakšanje neće potrajati jer niste riješili istinski uzrok svoje tjeskobe. Ako dopustite da vas zavara privremeno olakšanje postignuto pospremanjem fizičkog prostora, nikada nećete prepoznati potrebu da očistite svoj psihološki prostor. Tako je bilo za mene. Bila sam zaokupljena »potrebom« da pospremam sobu, pa mi je trebalo puno vremena da prionem učenju i

19


zato su moje ocjene uvijek bile loše. Zamislimo sobu zatrpanu stvarima, sobu u neredu. Nije postala neuredna sama od sebe. Vi, osoba koja živi u njoj, stvarate nered. Kaže se da je »neuredna soba odraz neurednog uma«. Osobno to gledam na sljedeći način. Kad soba postane neredna, uzrok nije samo fizički. Vidljivi nered pomaže odvratiti našu pozornost od istinskog izvora nereda. Čin stvaranja nereda zapravo je instinktivni refleks koji našu pozornost odvraća od biti problema. Ako se u čistoj i pospremljenoj sobi ne možete osjećati opušteno, pokušajte se suočiti sa svojim osjećajem tjeskobe. To bi vam moglo otkriti što vas uistinu muči. Kad je vaša soba čista i nezatrpana, nemate drugog izbora doli razmotriti svoje unutarnje stanje. Tada možete vidjeti sve probleme koje ste izbjegavali i prisiljeni ste baviti se njima. Od trenutka kad počnete pospremati bit ćete prisiljeni obnoviti svoj život. Vaš će se život početi mijenjati. Zato je pospremanje kuće potrebno obaviti brzo. To vam omogućuje suočiti se s pitanjima koja su uistinu važna. Pospremanje je samo oruđe, a ne konačno odredište. Istinski cilj trebala bi biti uspostava načina života koji najviše želite kad uvedete red u svoju kuću.

Stručnjaci za skladištenje skloni su gomilanju Koji vam problem prvi pada na pamet kad pomislite na pospremanje? Za mnoge je odgovor »pohranjivanje stvari«. Vjerujte mi, razumijem to, ali pohranjivanje, nažalost, nije istinski problem. Zamka je u izrazu »pohranjivanje«. Članci o organiziranju i pohranjivanju stvari te o praktičnim proizvodima za pohranjivanje uvijek su praćeni uobičajenim frazama poput »začas uredite svoj prostor« ili »neka pospremanje bude brzo i lako«. U ljudskoj je prirodi ići lakšim putem, pa većina ljudi

20


spremno prihvaća metode pohranjivanja koje obećavaju brze i praktične načine uklanjanja vidljivog nereda. Priznajem. I ja sam svojedobno bila opčinjena »mitom pohranjivanja«. Kao strastvena ljubiteljica časopisa za kućanice još od vrtića, kad god bih pročitala članak o tome kako pohranjivati stvari, morala sam odmah iskušati svaki prijedlog. Izrađivala sam ladice od kutija za rupčiće i razbijala svoju štednu kašicu kako bih kupila zgodne predmete za pohranjivanje. U višim razredima srednje škole, putem kući iz škole svratila bih u prodavaonicu potrepština za »uradi sam« aktivnosti ili bih pregledavala stalak s časopisima kako bih promotrila najnovije proizvode. U srednjoj školi jednom sam čak nazvala proizvođača nekih osobito zanimljivih predmeta te gnjavila tajnicu moleći je da mi ispripovijeda kako su izumljeni. Poslušno sam koristila te predmete za organiziranje svojih stvari. A tada bih stala i divila se svojemu djelu, zadovoljna time koliko je svijet postao praktičan. Iz tog iskustva mogu iskreno izjaviti da metode pohranjivanja ne rješavaju problem sa zakrčenošću. Te su metode naposljetku samo površno rješenje. Kad sam se napokon urazumila, vidjela sam da moja soba nije uredna iako je prepuna stalaka za časopise, polica, pregrada za ladice i raznih drugih pomagala. »Zašto se moja soba i dalje doima neuredno iako se toliko trudim urediti je i pospremiti stvari?« pitala sam se. Ispunjena očajem, gledala sam sadržaj svih posuda za pohranjivanje i tada doživjela bljesak otkrivenja. Većina stvari u njima nije mi bila potrebna. Iako sam mislila da sam pospremala, zapravo sam samo tratila vrijeme gurajući stvari onamo gdje ih neću vidjeti, skrivajući nepotrebno ispod poklopca. Spremanje stvari stvara iluziju da je problem sa zatrpanošću riješen. Ali, prije ili kasnije sav prostor za pohranjivanje se napuni, soba je krcata stvarima pa neke nove i »lake« metode pohranjivanja postanu potrebne i tako nastaje negativna spirala. Zato pospremanje mora započeti bacanjem. Moramo uspostaviti samokontrolu i odupirati se pohranjivanju svojih stvari dok ne ustanovimo što doista želimo i imamo potrebu zadržati.

21


Razvrstavajte prema kategorijama, a ne prema lokaciji Moje proučavanje pospremanja svojski je započelo u višim razredima osnovne škole i zapravo se sastojalo od ponavljanja. Svakoga dana čistila sam po jedno mjesto – svoju sobu, bratovu sobu, sestrinu sobu, kupaonicu. Svakoga dana planirala sam što ću pospremati i kretala u samostalne kampanje koje su nalikovale na rasprodaje. »Peti dan u mjesecu je ‘dan dnevne sobe’!« »Danas je dan za čišćenje smočnice.« »Sutra napadam ormariće u kupaonici!« Taj sam običaj održavala čak i nakon što sam krenula u srednju školu. Kad bih se vratila kući, krenula bih ravno prema mjestu koje sam bila odlučila očistiti toga dana, a prije toga čak ne bih svukla školsku odoru. Ako je moja meta bio niz plastičnih ladica u kupaonskom ormariću, otvorila bih vrata i istresla sve iz jedne ladice, uključujući uzorke šminke, sapune, četkice za zube i britvice. Tada bih sve složila prema kategorijama, razvrstala u kutije s pregradama i vratila u ladicu. I na kraju bih u nijemom divljenju gledala njezin uredno složen sadržaj prije nego što bih prešla na sljedeću ladicu. Satima bih sjedila na podu i razvrstavala stvari iz ormarića dok me majka ne bi pozvala na večeru. Slažući tako jednoga dana sadržaj ladice ormara iz hodnika, iznenađeno sam zastala. Ovu sam ladicu zacijelo jučer očistila, pomislila sam. Nisam, ali su predmeti u njoj bili isti – uzorci šminke, sapuni, četkice za zube, britvice. Razvrstavala sam ih po kategoriji, stavljala ih u kutije i vraćala u ladicu jednako kao i dan prije. U tom mi je trenutku sinulo: pospremanje po lokaciji kobna je pogreška. Sa žaljenjem priznajem da su mi bile potrebne tri godine da to uvidim. Mnogi se ljudi iznenade kad čuju da je takav, naizgled praktičan pristup zapravo uobičajena zamka. Uzrok je problema u činjenici da ljudi određenu vrstu stvari često pohranjuju na više od jednog mjesta. 22


Dok pospremamo svako mjesto za sebe, ne opažamo da ponavljamo isti posao na mnogim lokacijama i postajemo zarobljeni u začaranom krugu pospremanja. Da biste to izbjegli, predlažem pospremanje prema kategoriji. Na primjer, umjesto da odlučite danas pospremiti određenu sobu, postavite si ciljeve poput »danas odjeća, sutra knjige«. Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih mnogi od nas nikada nisu uspješni u pospremanju jest činjenica da imamo previše stvari. Taj je višak prouzročen našim neznanjem o tome koliko zapravo posjedujemo. Ako određenu vrstu predmeta držimo po cijeloj kući i pospremamo jedno po jedno mjesto, nikada ne možemo uvidjeti koliko ukupno nečega imamo, stoga to nikada ne možemo potrošiti. Da biste izbjegli tu negativnu spiralu, pospremajte po kategoriji, a ne po mjestu.

Ne prilagođavajte ovu metodu svojoj osobnosti Mnoge knjige o pospremanju i uklanjanju nereda tvrde da se uzrok nereda razlikuje od osobe do osobe, pa bismo stoga trebali pronaći metodu koja najviše odgovara našoj osobnosti. Taj se argument na prvi pogled doima uvjerljivo. Dakle, zato ne uspijevam držati svoj prostor urednim, mogli biste pomisliti, jer metoda koju sam primjenjivala ne odgovara mojemu karakteru. Možemo pogledati praktičnu tablicu koja govori koje metode funkcioniraju za lijene ljude, prezaposlene ljude, izbirljive ili neizbirljive ljude, i izabrati onu koja nam odgovara. U jednom sam razdoblju razmatrala tu zamisao kategoriziranja metoda pospremanja prema tipu karaktera. Čitala sam knjige s područja psihologije, pitala klijente o njihovoj krvnoj grupi, o karakteru njihovih roditelja, i tako dalje, čak sam gledala njihove datume rođenja. Više od pet godina provela sam analizirajući svoja otkrića u potrazi za općim

23


načelom najbolje metode za svaki tip osobnosti. No, umjesto toga otkrila sam da je potpuno besmisleno mijenjati pristup kako bi odgovarao nečijoj osobnosti. Većina je ljudi lijena u pogledu pospremanja. Uz to su i prezaposleni. A u pogledu izbirljivosti svatko je izbirljiv kad su posrijedi određene stvari, ali ne i kod drugih stvari. Kad sam razmotrila iznesene kategorije osobnosti, uvidjela sam da se uklapam u sve. Dakle, prema kojim bih standardima trebala kategorizirati razloge drugih ljudi za neurednost? Imam naviku nastojati kategorizirati sve, vjerojatno zato što sam mnogo vremena provela razmišljajući o tome kako organizirati prostor. Kad sam počela raditi kao savjetnica, vrlo sam marljivo kategorizirala svoje klijente i prilagođavala sadržaj svojih usluga tako da odgovara svakom tipu. No, u osvrtu opažam da sam imala skriveni motiv. Nekako sam zamišljala da ću izgledati profesionalnije budem li imala složeni pristup sastavljen od različitih metoda za različite tipove karaktera. Međutim, nakon pomna razmišljanja zaključila sam da je mnogo razboritije kategorizirati ljude prema njihovim postupcima, a ne prema kakvoj uopćenoj osobini. Prema tom pristupu, ljude koji ne uspijevaju održati urednost svojega doma moguće je kategorizirati na samo tri tipa: tip »ne mogu to baciti«, tip »ne mogu to vratiti na mjesto« i tip »kombinacija prvih dvaju tipova«. Razmatrajući svoje klijente, zaključila sam i da 90 posto njih pripada u treću kategoriju – »ne mogu to baciti, ne mogu to vratiti na mjesto«. Još nisam srela osobu koja je isključivo tip »ne mogu to baciti«, jer onaj tko nije sposoban bacati stvari, uskoro će ih imati toliko mnogo da ih neće imati gdje držati. A kad s onih deset posto koji su sposobni bacati ali nisu sposobni vraćati stvari na njihovo mjesto počnem ozbiljno pospremati, uskoro postaje očito da postaju sposobni baciti mnogo više jer smećem napune najmanje trideset vreća. Želim reći da pospremanje mora započeti bacanjem stvari neovisno o tipu osobnosti. Dokle god moji klijenti shvaćaju to načelo, nema potrebe da mijenjam sadržaj onoga što poučavam i prilagođavam ga osobi. Svakoga poučavam istom pristupu. Način na koji klijenti to primjenjuju 24


u praksi prirodno se razlikuje jer je svaki pojedinac jedinstven, jednako kao i način na koji uređuje svoju kuću. Učinkovito pospremanje obuhvaća samo dva osnovna postupka: bacanje i odlučivanje o tome gdje ćete držati stvari. Od tih dvaju postupaka bacanje mora biti prvo. To se načelo ne mijenja. Ostalo ovisi o razini urednosti koju osobno želite postići.

Neka pospremanje bude poseban događaj Svoj tečaj započinjem ovim riječima: pospremanje je poseban događaj. Nemojte to činiti svaki dan. Tome najčešće uslijedi trenutak zapanjene tišine. Ali, ja ipak ponovim: pospremanje je potrebno obaviti samo jednom. Ili, točnije rečeno, posao pospremanja potrebno je obaviti jednom zauvijek, odjednom. Ako mislite da je pospremanje beskrajan zadatak koji je potrebno svakodnevno obavljati, jako se varate. Dvije su vrste pospremanja: »dnevno pospremanje« i »pospremanje kao poseban događaj«. Dnevno pospremanje, koje se sastoji od vraćanja korištenog predmeta na njegovo mjesto, uvijek će biti dio našega života dokle god imamo potrebu koristiti odjeću, knjige, pribor za pisanje, itd. Ali, svrha je ove knjige potaknuti vas da što prije organizirate »poseban događaj« pospremanja kuće. Uspješnim dovršenjem tog zadatka, koji se obavlja samo jednom u životu, postići ćete način života kojemu težite i moći ćete uživati u čistom i nezakrčenom prostoru kakav želite. Možete li staviti ruku na srce i zakleti se da ste sretni dok ste okruženi tolikom količinom stvari da se čak i ne sjećate što imate? Većina ljudi ima očajničku potrebu uvesti red u svoju kuću. Nažalost, većina njih tom zadatku ne pristupa

25


kao »posebnom događaju« i umjesto toga žive u prostorijama koje su više nalik na skladišta. Mogu proći i desetljeća dok se oni trude održavati red svakodnevnim pospremanjem. Vjerujte mi. Sve dok ne ostvarite taj jedinstveni događaj pospremanja kuće, svaki dnevni pokušaj pospremanja osuđen je na neuspjeh. S druge strane, kad uvedete red u kuću, pospremanje će biti svedeno na vrlo jednostavan zadatak vraćanja stvari na mjesto. Štoviše, to postaje nesvjesna navika. Koristim izraz »poseban događaj« jer je iznimno važno obaviti taj posao u kratkom vremenu, dok ste puni energije i uzbuđeni zbog onoga što radite. Mogli biste strahovati da će se vaš prostor čak i nakon toga događaja vratiti u stanje nereda. Možda mnogo kupujete pa zamišljate da će se vaše stvari ponovo jednostavno nagomilati. Svjesna sam da je u to teško povjerovati ako nikada niste pokušali, ali kad dovršite to dramatično pospremanje, neće vam biti nimalo teško vraćati stvari na mjesto ili odlučiti gdje ćete ih držati. Koliko god nevjerojatno zvučalo, stanje savršenog reda morate iskusiti samo jednom da biste ga mogli održavati. Potrebno je samo pronaći vremena da sjednete i razmotrite svaki predmet koji posjedujete, odlučite želite li ga zadržati ili baciti, a tada izabrati kamo ćete staviti ono što zadržite. Jeste li ikada sami sebi rekli: Pospremanje mi jednostavno ne ide ili Ne isplati se ni pokušavati, rođen sam neuredan? Mnogi ljudi godinama imaju takvu negativnu predodžbu o sebi, ali ona nestaje u trenutku kad dožive svoj vlastiti, savršeno čist prostor. Ta drastična promjena samoopažanja, vjerovanje da možete učiniti sve što odlučite, mijenja ponašanje i način života. Upravo mi se zato moji učenici ne vraćaju. Kad iskusite moćan učinak savršeno uređenog prostora, ni vi se više nikada nećete vratiti neredu. Da, ni vi! Moglo bi zvučati preteško, ali mogu iskreno reći da je vrlo jednostavno. Dok pospremate, bavite se predmetima. Predmete je lako baciti ili premještati. Svatko to može. Cilj vam je jasno na vidiku. Čim sve vratite na svoje mjesto, prešli ste crtu cilja. Za razliku od posla, učenja ili sporta, nema potrebe da svoju izvedbu uspoređujete s tuđom. 26


Vi ste standard. Ili, još bolje, jedino što je svakome teško činiti – nastaviti – potpuno je nepotrebno. Samo morate jednom odlučiti kamo ćete staviti stvari. Osobno nikada ne pospremam svoju sobu. Zašto? Zato što je pospremljena. Pospremam samo jednom ili dva puta godišnje, svaki put ukupno oko sat vremena. Sada mi je teško povjerovati koliko sam dana provela pospremajući bez trajnih rezultata. S druge strane, sretna sam i zadovoljna. Imam vremena doživljavati blaženstvo u svojemu tihom prostoru, gdje je čak i zrak svjež i čist; imam vremena sjediti i pijuckati biljni čaj te razmišljati o danu koji je za mnom. Kad se osvrnem uokolo, opazim sliku koju osobito volim, kupljenu u inozemstvu, i vazu sa svježim cvijećem u jednom kutu. Iako prostor u kojemu živim nije velik, ukrašen je samo onime što mi nešto znači. Moj način života donosi mi radost. Biste li i vi željeli tako živjeti? Lako je – kad otkrijete kako uistinu uvesti red u kuću.

27


DRUGO POGLAVLJE

NAJPRIJE BACITE

28


Započnite bacanjem – svega odjednom MISLITE DA STE savršeno pospremili, ali za nekoliko dana opažate da je vaša soba ponovo zakrčena i u neredu. S vremenom skupite još stvari i vaš se prostor uskoro vraća u prijašnje stanje. Taj učinak povratka prouzročen je nedjelotvornim metodama kojima se pospremanje samo polovično ostvaruje. Kao što sam spomenula, samo je jedan način da umaknete toj negativnoj spirali – pospremajući učinkovito i sve odjednom, što je brže moguće, kako biste stvorili savršeno okruženje bez nereda. Ali, kako to uspostavlja odgovarajući način razmišljanja? Kad potpuno pospremite svoj prostor, preobražavate svoje okruženje. Ta je promjena toliko velika da ćete se osjećati kao da živite u potpuno drugačijem svijetu. To duboko utječe na vaš um te budi snažnu nesklonost povratku u prijašnje neuredno stanje. Presudno je da promjena bude toliko iznenadna da vam donese potpunu promjenu stava. Isti učinak nije moguće postići ako je taj proces postupan. Da biste postigli toliko naglu promjenu, morate primijeniti najdjelotvorniju metodu pospremanja. U suprotnom će dan začas doći kraju, a vi nećete ostvariti napredak. Što više vremena taj posao traje i što ste umorniji, to je veća vjerojatnost da ćete odustati na pola. Kad se stvari ponovo nagomilaju, zahvatit će vas silazna spirala. Iz mojeg iskustva, »brzo« znači otprilike pola godine. To se može doimati dugo, ali je to samo šest mjeseci u vašemu životu. Kad dovršite taj proces i iskusite kako je živjeti u savršenom redu, bit ćete zauvijek slobodni od zablude da niste vješti u pospremanju. Da biste ostvarili najbolji rezultat, od vas tražim da se dosljedno 29


pridržavate sljedećeg pravila: pospremajte odgovarajućim redoslijedom. Kao što smo ustanovili, zadatka su samo dva: bacanje i odlučivanje gdje ćete držati stvari. Samo dva, ali bacanje mora biti prvo. Pazite da potpuno završite prvi zadatak prije nego što započnete sljedeći. Nemojte ni pomišljati spremiti stvari dok niste dovršili postupak bacanja. Nepridržavanje tog redoslijeda jedan je od razloga zbog kojih ljudi ne postignu trajan uspjeh. Usred bacanja počnu razmišljati o tome kamo će što staviti. Čim pomisle: Pitam se hoće li ovo stati u onu ladicu, zadatak bacanja je zaustavljen. Kad završite s bacanjem svega što vam nije potrebno, možete razmišljati o tome kamo ćete što staviti. Dakle, tajna je uspjeha pospremiti sve odjednom, što brže i što potpunije, te početi bacati.

Prije nego što započnete, vizualizirajte svoje odredište Sada već shvaćate zašto je iznimno važno pobacati stvari prije nego što odlučite gdje ćete držati preostale. Ali, početi bacati bez prethodnog planiranja bilo bi postavljanje temelja neuspjehu. Umjesto toga najprije odredite svoj cilj. Ovu ste knjigu zacijelo s razlogom uzeli u ruke. Što vas je motiviralo pospremiti kuću? Što želite postići pospremanjem? Prije nego što počnete bacati stvari, odvojite vrijeme i dobro razmislite o tome. To znači vizualizirati idealan način života o kakvom sanjate. Ako preskočite taj korak, to neće samo usporiti cijeli proces nego će i znatno povećati rizik od povratka u prijašnje stanje. Ciljevi poput »želim živjeti bez nereda« ili »želim biti sposoban vraćati stvari na njihovo mjesto« doista su preširoki. Trebali biste razmišljati mnogo dublje. Razmišljajte konkretno, kako biste mogli živo zamisliti kako bi bilo živjeti u nezakrčenom, urednom prostoru.

30


Jedna moja klijentica, žena u dvadesetim godinama, definirala je svoj san kao »ženstveniji način života«. Živjela je u neurednoj »sobi od sedam prostirki« – u Japanu je to soba veličine sedam tatami prostirki, velika oko 3 x 4 m – s ugrađenim ormarom i tri niza polica različitih veličina. To bi trebalo biti dovoljno prostora za odlaganje, ali, kamo god sam se okrenula, vidjela sam gomilu stvari. Ormar je bio toliko pun da nije bilo moguće zatvoriti vrata, a odjeća je virila iz ladica kao nadjev iz hamburgera. Na držaču za zavjese iznad prozora visjelo je toliko mnogo odjeće da nije bilo potrebe za zavjesom. Pod i krevet bili su prekriveni košarama i vrećama punim časopisa i papira. Kad je moja klijentica odlazila na spavanje, premještala je stvari s kreveta na pod, a ujutro ih je ponovo stavljala na krevet te si tako načinila prolaz do vrata kako bi mogla otići na posao. Njezin se način života ni u najluđoj mašti nije mogao nazvati »ženstvenim«. »Što podrazumijevate pod ženstvenim načinom života?«, upitala sam je. Ona je dugo razmišljala prije nego što je napokon odgovorila. »Pa, kad se vratim kući s posla, na podu nema nereda... a moja soba je uredna poput hotelskog apartmana i ništa ne smeta pogledu. Imala bih ružičasti prekrivač za krevet i bijelu antiknu svjetiljku. Prije odlaska na spavanje bih se okupala, palila mirisna ulja i slušala klasičnu klavirsku glazbu dok vježbam jogu i pijem biljni čaj. Zaspala bih s osjećajem neužurbane prostranosti.« Njezin je opis bio živ kao da doista tako i živi. U postupku vizualizacije idealnog životnog stila važno je postići taj stupanj podrobnosti i voditi bilješke. Ako vam je to teško, ako ne možete zamisliti život kakav biste željeli, pokušajte listati časopise o unutarnjem uređenju i ustanovite koje vam fotografije privlače pozornost. Posjećivanje oglednih domova također može biti korisno. Kad vidite različite domove, lakše ćete steći dojam o tome što vam se sviđa. Usput, klijentica koju sam opisala doista nakon kupke uživa u aromaterapiji, klasičnoj glazbi i jogi. Oslobodivši se iz dubine nereda, izronila je i postigla ženstven način života kojemu je težila. Sada kad ste sposobni zamisliti način života o kakvom sanjate, je li 31


vrijeme da prijeđete na bacanje? Ne, još nije. Shvaćam vašu nestrpljivost, ali da biste spriječili povratak u prijašnje stanje, morate napredovati na pravilan način, korak po korak, dok započinjete s tim događajem koji ćete izvesti jednom u životu. Vaš je sljedeći korak ustanoviti zašto želite tako živjeti. Pogledajte svoje bilješke o željenom načinu života i ponovo razmislite. Zašto želite aromaterapiju prije spavanja? Zašto želite slušati klasičnu glazbu dok vježbate jogu? Ako ste odgovorili: »Zato što se želim opustiti prije spavanja« i »Želim vježbati jogu kako bih smršavjela«, zapitajte se zašto se želite opustiti i zašto želite smršavjeti. Možda će vaši odgovoriti biti: »Ne želim sutradan umorna otići na posao« i »Želim biti na dijeti kako bih bila ljepša«. Nakon svakog odgovora ponovo se zapitajte: »Zašto?« Ponovite taj postupak tri do pet puta za svaku stavku. Istražujući razloge za svoj idealan način života, doći ćete do jednostavne spoznaje. Cijela je svrha bacanja i čuvanja stvari – biti sretan. To se možda doima očitim, ali je važno da to sami spoznate i dopustite da vam »sjedne«. Prije nego što počnete pospremati, razmotrite način života kojemu težite i zapitajte se: »Zašto želim uvesti red u kuću?« Kad pronađete odgovor, spremni ste prijeći na sljedeći korak: pregledavanje onoga što posjedujete.

Kako odlučiti: budi li radost? Koje mjerilo koristite u odlučivanju što ćete baciti? U pogledu bacanja stvari nekoliko je najčešćih obrazaca. Jedan je bacati stvari kad prestanu funkcionirati, primjerice kad se nešto pokvari toliko da to više ne možete popraviti ili kad se dio kompleta potrga. Drugi je bacati stvari koje su zastarjele, kao što je odjeća koja više nije u modi ili stvari vezane uz događaj koji je prošao. Lako je rješavati se stvari kad za to postoji očiti razlog. Mnogo je teže kad uvjerljiv razlog 32


ne postoji. Razni stručnjaci predlažu kriterije za bacanje stvari s kojima se ljudima teško rastati. Među njima su pravilo kao što je »bacanje svega što niste koristili godinu dana« i »ako ne možete odlučiti, spremite te stvari u kutiju i pregledajte ih šest mjeseci poslije«. Međutim, čim se usredotočite na pitanje kako odlučiti što ćete baciti, znatno ste skrenuli s puta. U tom je stanju iznimno riskantno nastaviti pospremati. U jednom trenutku života doslovce sam bila »stroj za uništavanje smeća«. Kad sam u petnaestoj godini otkrila knjigu Umijeće bacanja, usredotočila sam se na bacanje stvari te u istraživanje počela ulagati još više truda. Uvijek sam tražila nova mjesta za praksu, od bratove i sestrine sobe do zajedničkih ormarića u školi. Um mi je bio prepun savjeta o pospremanju i imala sam čvrsto premda pogrešno usmjereno samopouzdanje vjerujući da mogu pospremiti bilo koji prostor. U to vrijeme cilj mi je bio riješiti se što više stvari. Primijenila sam sve kriterije predložene u različitim knjigama o smanjivanju broja stvari u domu. Pokušala sam riješiti se odjeće koju nisam nosila dvije godine, bacati po jedan komad odjeće kad god sam kupila nešto novo i bacati sve u što nisam bila sigurna. U jednomu mjesecu bacila sam trideset vreća smeća. Ali, koliko sam god bacila, nijednu sobu u svojoj kući nisam doživjela urednijom. Štoviše, odlazila sam u kupnju samo kako bih ublažila taj stres pa zbog toga nisam uspijevala smanjiti ukupnu količinu stvari koje sam posjedovala. Kod kuće sam uvijek bila stroga, uvijek u potrazi za suvišnim stvarima koje bih mogla baciti. Kad sam pronašla nešto što se nije koristilo, silovito bih skočila na tu stvar i bacila je u smeće. Nije neobično da sam bila sve razdražljivija i napetija te da se nisam mogla opustiti čak ni u vlastitom domu. Jednog sam dana nakon škole otvorila vrata svoje sobe kako bih počela čistiti, kao i inače. Kad sam ugledala taj neuredni prostor, napokon sam izgubila strpljenje. »Ne želim više pospremati!« viknula sam. Sjela sam nasred sobe i počela razmišljati. Tri sam godine pospremala i bacala stvari, ali je moja soba i dalje bila zakrčena. Bi li mi netko rekao zašto moja soba nije uredna kad se toliko trudim postići 33


to?! Iako to nisam naglas izgovorila, u srcu sam gotovo vikala. U tom sam trenutku začula glas. »Pogledaj bolje što je ovdje.« Kako to misliš? Svakoga dana toliko dobro gledam što je ovdje da bih mogla pogledom bušiti te stvari. Ta je misao još bila u mojoj glavi kad sam ondje na podu utonula u dubok san. Da sam bila malo pametnija, shvatila bih i prije nego što sam postala toliko neurotična da usredotočenost isključivo na bacanje stvari može donijeti samo nezadovoljstvo. Zašto? Zato što bismo trebali birati što želimo zadržati, a ne čega se želimo riješiti. Čim sam se probudila, znala sam što je onaj glas u mojoj glavi želio reći. Pogledaj bolje što je ovdje. Bila sam toliko usredotočena na to što valja baciti, na napadanje neželjenih prepreka oko sebe, da sam zaboravila cijeniti stvari koje sam voljela, stvari koje sam željela zadržati. Zahvaljujući tom iskustvu zaključila sam kako je najbolji način da odlučite što valja zadržati, a što baciti – uzeti svaki predmet u ruku i zapitati se: »Budi li ovo radost u meni?« Ako budi, zadržite to. Ako ne budi, bacite. To nije samo najjednostavnije nego i najpreciznije mjerilo za procjenu. Mogli biste se zapitati koliko je takav neodređeni kriterij učinkovit, ali je trik u uzimanju svakog predmeta u ruku. Nemojte samo otvoriti ormar i nakon površnog pogleda ustanoviti da vas sve u njemu ushićuje. Svaki predmet morate uzeti u ruku. Kad dodirnete komad odjeće, vaše tijelo reagira. Na svaki predmet odgovara drugačije. Vjerujte i pokušajte. Osobno s razlogom biram to mjerilo. Naposljetku, što je svrha pospremanja? Ako to nije nastojanje da nam naš prostor i stvari u njemu donose sreću, tada mislim da svrhe uopće nema. Stoga je najbolji kriterij da odlučite što ćete zadržati, a što baciti pitanje hoće li vas zadržavanje tog predmeta usrećiti, hoće li vam donijeti radost. Jeste li sretni dok nosite odjeću koja vam nije ugodna? Osjećate li radost dok ste okruženi hrpama nepročitanih knjiga koje vas ne diraju u srce? 34


Mislite li da će vas usrećiti posjedovanje modnih dodataka za koje znate da ih nikada nećete nositi? Odgovor na ta pitanja trebao bi biti »ne«. Sada zamislite da živite u prostoru u kojemu se nalaze samo stvari koje u vama bude radost. Nije li to način života o kojemu sanjate? Zadržite samo stvari prema kojim nešto osjećate. A tada u jednom potezu bacite sve drugo. Na taj način možete obnoviti svoj život i započeti živjeti u novom stilu.

Jedna po jedna kategorija Odluka o tome što ćete zadržati na temelju toga što budi radost u vašemu srcu najvažniji je korak pospremanja. Ali, koje je konkretne korake potrebno učiniti kako biste uspješno uklonili višak? Započet ću s onime što ne biste trebali učiniti. Nemojte početi birati i bacati prema lokaciji. Nemojte pomisliti: »Najprije ću pospremiti spavaću sobu, a potom prijeći na dnevnu« ili »pospremit ću ladice jednu po jednu, odozgo prema dolje«. Takav je pristup koban. Zašto? Zato što, kao što smo već ustanovili, većina ljudi ne sprema slične stvari na isto mjesto. U većini kućanstava predmeti iz iste kategorije drže se na dva ili više mjesta raštrkanih po kući. Recimo, na primjer, da započnete s ormarom ili komodom u spavaćoj sobi. Kad završite s razvrstavanjem i bacanjem svega u njoj, nedvojbeno ćete naići na odjeću koju ste držali u drugoj komodi ili na kaput prebačen preko naslonjača u dnevnoj sobi. Tada ćete morati ponoviti cijeli proces biranja i spremanja, trateći vrijeme i trud, a i u takvim okolnostima ne možete točno procijeniti što želite zadržati, a što baciti. Ponavljanje i traćenje truda mogu uništiti motivaciju, stoga ih treba izbjegavati. Zato preporučujem da uvijek razmišljate u kontekstu kategorija, a ne 35


mjesta. Prije nego što odlučite što ćete zadržati, prikupite sve što spada u istu kategoriju. Izvadite sve stvari i stavite ih na jedno mjesto. Da bih vam demonstrirala korake koje je potrebno prijeći, vratimo se navedenom primjeru s odjećom. Započinjete odlukom da ćete razvrstati i pospremiti svoju odjeću. Sljedeći je korak pretraživanje svih soba u kući. Sve pronađene komade odjeće donesite na jedno mjesto i rasprostrite po podu. Potom svaki uzimajte u ruke i ustanovite budi li radost u vama – ove i samo ove ćete zadržati. Ponovite taj postupak za svaku kategoriju. Čak i ako imate previše odjeće, možete načiniti potkategorije kao što su majice, hlače, čarape itd., te odjeću pregledavati potkategoriju po potkategoriju. Skupljanje svih predmeta na jedno mjesto presudno je za ovaj proces jer vam daje jasan uvid u to koliko mnogo imate. Većina se ljudi šokira količinom, koja je uvijek dvostruko veća nego što su mislili. Kad sve stvari skupite na jednomu mjestu, možete i usporediti slične pa će vam biti lakše odlučiti želite li ih zadržati. Imam još jedan dobar razlog za vađenje svih predmeta iste kategorije iz ladica, ormara i komoda te prostiranje po podu. Stvari pohranjene daleko od očiju su latentne. Zbog toga je mnogo teže odlučiti bude li radost ili ne. Kad ih izložite dnevnom svjetlu i, takoreći, oživite, ustanovit ćete da vam je iznenađujuće lako procijeniti diraju li vas u srce. Bavljenje samo jednom kategorijom u određenom vremenskom roku ubrzava proces pospremanja. Stoga svakako prikupite sve predmete iz kategorije na kojoj radite. Pazite da vam ni jedan ne promakne.

Započnite ispravno Dan započinjete prepuni žara za pospremanjem, ali Sunce uskoro zalazi, a vi ste jedva postigli ikakav pomak sa svojim stvarima. Prenete se 36


opazivši koliko je sati i osjetite kako tonete u samoprijekor i očaj. A što u tom trenutku držite u rukama? Najčešće jedan od svojih omiljenih stripova, album ili kakav drugi predmet koji u vama budi lijepa sjećanja. Savjetujem vam da ne počnete pospremati sobu po sobu, nego po kategoriji, skupljajući odjednom sve na jednomu mjestu, ali to ne znači da biste trebali početi s bilo kojom kategorijom. Stupanj zahtjevnosti u odabiru što ćete zadržati, a što baciti znatno se razlikuje ovisno o kategoriji. Ljudi koji zaglave na pola puta, najčešće to čine zato što započnu sa stvarima o kojima je najteže donositi odluke. Stvari koje nam bude sjećanja, kao što su fotografije, nisu dobra polazna točka za početnike. Ne samo što je u toj kategoriji stvari mnogo više nego u bilo kojoj drugoj nego je i mnogo teže odlučiti hoćete li ih zadržati. Uz materijalnu vrijednost stvari tu su i tri dodatna čimbenika koji povećavaju vrijednost naše imovine: funkcija, informacija i emocionalna vezanost. Kad se tome pridruži element rijetkosti, mnogo je teže odlučiti čega ćete se riješiti. Ljudima je teško bacati ono što još mogu upotrijebiti (funkcionalna vrijednost), stvari koje sadrže korisne informacije (informacijska vrijednost) i uz koje su emocionalno vezani (emocionalna vrijednost). Ako je takve stvari teško nabaviti ili zamijeniti (rijetkost), još ih je teže baciti. Proces odlučivanja što ćete zadržati, a što baciti odvijat će se mnogo lakše ako započnete s predmetima o kojima je lakše donijeti odluku. Postupno napredujući prema zahtjevnijim kategorijama, usavršavat ćete vještinu odlučivanja. S odjećom je najlakše jer je malokad vrijedna kao raritet. S druge strane, fotografije i pisma ne samo što imaju visoku emocionalnu vrijednost nego su i jedinstveni, pa biste ih stoga trebali ostaviti za kraj. To osobito vrijedi za fotografije, koje se pojavljuju na različitim mjestima dok razvrstavate druge kategorije te ondje gdje ih najmanje očekujete, među stranicama knjiga i papirima. Najbolji je redoslijed sljedeći: najprije odjeća, potom knjige, papiri, različiti predmeti (komono) i na kraju predmeti sa sentimentalnom vrijednošću i uspomene. Ovaj se redoslijed pokazao i najdjelotvornijim u pogledu razine zahtjevnosti za sljedeći zadatak pohranjivanja. I na kraju, 37


pridržavanje ovog redoslijeda izoštrava našu intuiciju o tome što u nama budi radost. Ako možete dramatično ubrzati proces donošenja odluke samom promjenom redoslijeda onoga što ćete baciti, ne mislite li da se to isplati?

Pazite da vaša obitelj ne vidi Maratonsko pospremanje rađa gomilom smeća. Katastrofa koja u ovom stadiju može učiniti više štete nego što bi je učinio potres jest dolazak stručnjakinje za recikliranje, koja se skriva pod ulogom »majke«. Jedna moja klijentica, koju ću nazvati Molly, živjela je s roditeljima i bratom. U tu su se kuću doselili petnaest godina prije, dok je Molly još bila u osnovnoj školi. Ona nije voljela samo kupovati odjeću nego je i čuvala onu koja je imala sentimentalnu vrijednost, kao što su školske odore i majice namijenjene određenim događajima. Čuvala ih je u kutijama i slagala ih po podu sve dok nisu potpuno prekrile podne daske. Trebalo joj je pet sati da ih razvrsta i očisti. Do kraja dana imala je petnaest vreća bačenih stvari, uključujući osam vreća odjeće, dvije stotine knjiga, razne plišane igračke i predmete koje je izradila u školi. Sve smo te vreće uredno složile pokraj vrata, na pod koji je tada napokon bio vidljiv, a ja sam joj upravo namjeravala objasniti nešto vrlo važno. »Postoji jedna tajna o bacanju ovog smeća koju biste trebali znati«, započela sam kad su se vrata otvorila i u sobu je ušla njezina majka noseći poslužavnik s hladnim čajem. O, ne, pomislila sam. Njezina je majka odložila poslužavnik na stol. »Puno vam hvala jer ste pomogli mojoj kćeri«, rekla je i okrenula se kako bi otišla. A tada je ugledala vreće pokraj vrata. »Oh, ovo ćete baciti?« upitala je pokazujući ružičastu prostirku za jogu na vrhu hrpe vreća. »Nisam je koristila dvije godine.« 38


»Doista? Pa, možda ću je ja koristiti.« Počela je kopati po vrećama. »Oh, a možda i ovo.« Nije odnijela samo prostirku za jogu, nego i tri suknje, dvije košulje, dvije jakne i nešto papira za pisma. Kad je soba ponovo utihnula, otpila sam gutljaj ledenog čaja i upitala Molly: »Nego, koliko vaša majka često vježba jogu?« »Nikada je nisam vidjela da vježba.« Prije nego što je njezina majka ušla, namjeravala sam joj reći: »Nemojte dopustiti da vaša obitelj vidi što je ovdje. Iznesite vreće sami ako je to ikako moguće. Nema potrebe da obitelji govorite pojedinosti o tome što ćete baciti.« Svojim klijentima osobito preporučujem da stvari odvojene za bacanje ne pokazuju roditeljima i članovima obitelji. To nije zato što bi se nečega trebali stidjeti. Posve je u redu pospremati. Međutim, iznimno je stresno, osobito za roditelje, vidjeti što njihova djeca bacaju. Sama količina stvari u njima može probuditi tjeskobu jer se pitaju mogu li njihova djeca preživjeti s onime što im je ostalo. Osim toga, iako su svjesni da bi se trebali veseliti neovisnosti i zrelosti svojega djeteta, roditeljima može biti vrlo bolno na hrpi smeća vidjeti odjeću, igračke i uspomene iz prošlosti, osobito ako su te stvari sami dali djetetu. Stoga budite obzirni prema njima i pazite da ne vide vaše smeće. Time ujedno štitite članove svoje obitelji od gomilanja više stvari nego što im je potrebno ili što mogu s užitkom koristiti. Do ovog trenutka vaša je obitelj savršeno zadovoljna onime što ima. Kad vide što ste odlučili baciti, mogli bi osjetiti krivnju zbog toliko očite rasipnosti, ali predmeti koje uzmu s vaše hrpe samo povećavaju teret nepotrebnih predmeta u vašemu domu. A trebali bismo se stidjeti prisiljavanja roditelja da nose taj teret. U golemom postotku slučajeva majka uzima stvari svoje kćeri, ali majke malokad nose odjeću koju uzmu. Moje klijentice u pedesetim i šezdesetim godinama neizostavno bacaju odjeću koju su dobile od kćeri i koju nijednom nisu nosile. Mislim da bismo trebali izbjegavati stvaranje takvih situacija, u kojima majčina ljubav prema kćeri postane teret. Dakako, posve je u redu da 39


članovi obitelji doista koriste stvari koje vama nisu potrebne. Ako živite s obitelji, mogli biste upitati »Je li vam potrebno nešto što ste namjeravali kupiti?« prije nego što počnete pospremati, a ako naiđete na ono što im je potrebno, darujte im.

Ako ste ljuti na svoju obitelj, vaša soba bi mogla biti uzrok tome »Čak i kad pospremim, moja obitelj ponovo stvori nered.« »Moj suprug je sklon gomilanju stvari. Kako da ga potaknem bacati?« Ako vaša obitelj ne surađuje s vama u nastojanju da stvorite »idealan« dom, to može biti vrlo neugodno. To sam mnogo puta doživjela. Jednom sam bila toliko zaokupljena pospremanjem da mi čišćenje vlastite sobe nije bilo dovoljno. Jednostavno sam se morala uhvatiti bratove i sestrine sobe te svih drugih prostora u kući. I moja me je neuredna obitelj neprestano frustrirala. Najveći uzrok jada bio je zajednički ormar nasred kuće. Prema mojemu mišljenju, više od pola prostora u tom ormaru zauzimalo je nekorišteno ili nepotrebno smeće. Prečke s odjećom bile su krcate komadima koje moje majka nikada nije nosila i očevim odijelima koja su bila očito zastarjela. Na dnu su bile kutije pune bratovih stripova. Pričekala bih pogodan trenutak i tada upitala vlasnika: »Ovo više ne koristiš, zar ne?« Ali odgovor je uvijek bio: »Da, koristim« ili: »Sam ću to baciti«, što nikada nisu učinili. Kad god bih pogledala u taj ormar, uzdahnula bih i progunđala: »Zašto svi neprestano gomilaju stvari? Zar ne vide koliko se trudim održavati red u kući?« Iako sam bila potpuno svjesna da sam anomalija u pogledu pospremanja, nisam namjeravala dopustiti im da me poraze. Kad je moja

40


frustriranost dosegnula granicu, odlučila sam primijeniti taktiku lukavosti. Odvojila sam predmete koji godinama nisu nošeni, sudeći po njihovu kroju, količini prašine koju su skupili i vonju. Te bih predmete pomaknula u stražnji dio ormara i promatrala što će se dogoditi. Ako nitko nije primijetio da mu nedostaju, rješavala sam ih se, jednog po jednog, kao da prorjeđujem biljke. Nakon tri mjeseca takve strategije uspjela sam iz kuće izbaciti deset vreća smeća. U većini slučajeva nitko nije primijetio, a život se nastavio uobičajenim tijekom. Ali, kad je količina stvari dosegnula određenu mjeru, ljudima je počelo ponešto nedostajati. Kad su uprli prstom u mene, odgovarala sam prilično besramno. Moja osnovna strategija bila je glumiti neznanje. »Hej, znaš li kamo je nestala moja jakna?« »Ne.« Ako su me nastavili ispitivati, moj sljedeći korak bilo je poricanje. »Marie, jesi li sigurna da je nisi bacila?« »Da, sigurna sam.« »Ah. Dobro, pitam se gdje je.« Ako su u tom trenutku odustali, zaključila sam da taj predmet, što god bio, nije vrijedilo zadržati. Ali, ako se nisu dali zavarati, ja se ipak nisam dala pokolebati. »Znam da je bila ovdje, Marie. Prije dva mjeseca sam je vidio vlastitim očima.« Daleko od ispričavanja jer sam bez dopuštenja bacila njihovu stvar, odgovorila bih: »Bacila sam je umjesto tebe, jer ti nisi bio sposoban sam to učiniti.« U osvrtu moram priznati da sam bila prilično arogantna. Kad bi me otkrili, uslijedila bi bujica prijekora i prosvjeda pa mi je na kraju bilo zabranjeno pospremati sve osim vlastite sobe. Da mogu, vratila bih se i udarila si packu te se pobrinula da ne krenem u toliko besmislenu kampanju. Bacanje tuđih stvari bez njihova dopuštenja otkriva žalostan nedostatak razuma. Premda je ta lukava taktika u pravilu bila uspješna, a bačeni predmeti nikome nisu nedostajali, rizik od gubljenja povjerenja 41


vlastite obitelji jednostavno je prevelik. A osim toga, to jednostavno nije u redu. Ako doista želite da vaša obitelj posprema, to možete postići na puno jednostavniji način. Kad su mi zabranili pospremati sobe drugih ukućana i kad mi je vlastita soba bila jedino pribježište, dobro sam je pogledala i zapanjila se jednom iznenađujućom činjenicom. Ondje je bilo mnogo više predmeta koje je bilo potrebno baciti nego što sam prije primjećivala – košulja u mojem ormaru koju nikada nisam nosila te suknja koja je izašla iz mode i koju više neću nositi, knjige na mojim policama za koje sam znala da mi nisu potrebne. Šokirala sam se shvativši da sam kriva za ono za što sam vrlo ogorčeno optuživala svoju obitelj. Budući da nisam mogla kritizirati druge, sjela sam sa svojom vrećom smeća i usredotočila se na pospremanje vlastitog prostora. Nakon otprilike dva tjedna u mojoj se obitelji počela događati promjena. Moj brat, koji ništa nije želio baciti bez obzira na sve moje prigovore, počeo je temeljito razvrstavati svoje stvari. U jednom danu riješio se više od dvije stotine knjiga. A tada su moji roditelji i moja sestra postupno počeli razvrstavati i bacati odjeću te dodatke. Naposljetku je cijela moja obitelj postala sposobna održavati kuću mnogo urednijom nego prije. Tiho raditi na uklanjanju vlastitog viška zapravo je najbolji pristup obitelji koja ne posprema. Počet će izdvajati nepotrebne stvari, kao da su potaknuti vašim primjerom, i pospremati bez potrebe da im prigovorite ijednom riječju. To može zvučati nevjerojatno, ali kad netko počne pospremati, to pokreće lančanu reakciju. Tiho čišćenje, za sebe, pokreće još jednu zanimljivu promjenu – sposobnost toleriranja određene razine neurednosti među članovima obitelji. Kad sam bila zadovoljna svojom sobom, više nisam osjećala potrebu rješavati se stvari koje su pripadale mojemu bratu, mojoj sestri ili roditeljima. Kad sam opazila da je zajednički prostor, kao što su dnevna soba ili kupaonica, neuredni, očistila sam ih bez razmišljanja i nisam to ni spominjala. Istu promjenu opazila sam na mnogim klijentima. Ako vas uzrujava neurednost vaše obitelji, pogledajte vlastiti prostor, 42


a osobito svoj prostor za odlaganje. Zacijelo ćete pronaći stvari koje je potrebno baciti. Potrebu da skrećete pozornost na tuđi propust pospremanja najčešće je znak da propuštate voditi brigu o vlastitom prostoru. Zato biste trebali početi bacati svoje stvari. Zajednički prostor možete ostaviti za kraj. Prvi korak je suočiti se s vlastitim stvarima.

Ono što vama nije potrebno, nije potrebno ni vašoj obitelji Moja je sestra tri godine mlađa od mene. Tiha je i pomalo sramežljiva te je sklonija biti kod kuće i u tišini crtati ili čitati umjesto da izlazi i druži se. Ona je nedvojbeno najviše trpjela moja istraživanja pospremanja jer je bila moja naivna žrtva. Kao studentica sam se usredotočila na »bacanje«, ali je uvijek bilo stvari koje mi je bilo teško baciti, kao što je majica koja mi se doista sviđala, ali nekako nije izgledala dobro. Nesposobna natjerati se na rastanak s njom, opetovano sam je odijevala i dolazila pred zrcalo, ali sam na kraju bila prisiljena zaključiti da mi jednostavno ne pristaje. Ako je bila posve nova, ili ako sam je dobila od roditelja, pomisao na bacanje u menije izazivala jak osjećaj krivnje. U takvim je trenucima moja sestra bila vrlo korisna. Metoda »dar za moju sestru« doimala se kao savršeni način da se riješim takvih stvari. Kad kažem »dar«, ne mislim da sam to umotala kao dar – daleko od toga. Uzela bih neželjeni odjevni predmet i banula u sestrinu sobu, u kojoj je ona ležala na krevetu i zadovoljno čitala. Istrgnula bih joj knjigu iz ruku i rekla: »Želiš li ovu majicu? Dajem ti je ako želiš.« Ugledavši zbunjeni izraz njezina lica, isporučila bih konačni udarac. »Posve je nova i baš je zgodna. Ali, ako ti nije potrebna, moram je baciti. Imaš li što protiv toga?« Moja jadna, blaga sestra nije imala drugog izbora doli reći: »Pa, tada

43


ću je uzeti.« To se događalo toliko često da je moja sestra, koja gotovo uopće nije kupovala, imala prepun ormar. Premda je nosila ponešto od odjeće koju sam joj dala, mnogo toga nosila je samo jednom, ako i uopće. Ali, ja sam joj i dalje davala »darove«. Naposljetku, bila je to dobra odjeća pa sam mislila da će biti sretna jer dobiva još. Tek kad sam počela raditi kao savjetnica i kad sam upoznala klijenticu koju ću nazvati Kate, shvatila sam koliko nisam bila u pravu. Kate je bila u dvadesetim godinama, radila je za jednu kozmetičku tvrtku i živjela je sama. Dok smo razvrstavale njezinu odjeću, počela sam opažati nešto čudno vezano uz njezine izbore. Unatoč činjenici da je imala dovoljno odjeće da napuni prosječno velik ormar, količina odjeće koju je odlučila zadržati doimala se neprirodno malenom. Njezin odgovor na pitanje »Budi li ovo radost?« gotovo je uvijek glasio: »Ne.« Nakon što bih svakom predmetu zahvalila za dobro obavljen posao, predala bih joj ga da ga baci. Nisam mogla ne primijetiti izraz olakšanja na njezinu licu kad god je koji komad odjeće stavljala u vreću. Kad sam malo bolje promotrila tu zbirku, opazila sam da je izabrala zadržati ležernije komade poput majica, dok su bačeni bili potpuno drugačijeg stila: uske suknje i majice s dubokim dekolteom. Kad sam je upitala o tome, rekla je: »To mi je dala starija sestra.« Kad sam razvrstala svu odjeću i kad je ona donijela i posljednju odluku, promrmljala je: »Pogledajte to. Bila sam okružena svim tim stvarima koje mi se uopće ne sviđaju.« Odjeća koju je dobila od sestre činila je više od trećine njezina ormara, ali gotovo ništa od toga nije u njoj budilo važni ushit užitka. Premda je nosila tu odjeću jer ju je dobila od sestre, nikada joj se nije sviđala. To mi se doima tragičnim. I to nije izolirani slučaj. U svojemu poslu opažam da mlađe sestre uvijek bacaju više odjeće nego starije sestre, a ta je pojava nedvojbeno vezana uz činjenicu da su mlađa djeca često navikla nositi odjeću koju je netko već nosio. Dva su razloga zbog kojih su mlađe sestre sklone skupljati odjeću koja im se zapravo ne sviđa. Jedan je što im je teško baciti nešto što su dobile od obitelji. Drugi je 44


što zapravo ne znaju što im se sviđa pa im je teško odlučiti što bi trebale baciti. Budući da od drugih dobivaju mnogo odjeće, zapravo ne moraju kupovati, stoga imaju manje mogućnosti razvijati instinkt za ono što uistinu budi radost. Nemojte me pogrešno shvatiti. Davanje stvari koje vam ne koriste onima koji ih mogu koristiti odlična je zamisao. To nije samo ekonomično nego može biti i izvor velike radosti vidjeti kako netko uživa u tim stvarima i cijeni ih. Ali, to nije isto što i nametanje stvari članovima obitelji zato što se ne možete prisiliti baciti ih. Neovisno o tome je li žrtva sestra, roditelj ili dijete, taj bi običaj valjalo zabraniti. Iako se moja sestra nikada nije žalila, uvjerena sam da je zacijelo imala proturječne osjećaje dok je prihvaćala moju odjeću. Tako sam zapravo na nju prenosila svoj osjećaj krivnje jer nisam sposobna baciti to. U osvrtu opažam da je to bilo prilično sramotno. Ako želite nekome nešto dati, ne prisiljavajte ljude da to bezuvjetno uzmu i nemojte im nametati osjećaj krivnje. Unaprijed ustanovite što im se sviđa i ako pronađete nešto što odgovara tim kriterijima, tada – i samo tada – to im pokažite. Možete i ponuditi da ćete im to dati ako je ta stvar nešto što bi bili voljni platiti. Moramo biti obzirni prema drugima pomažući im izbjegavati teret posjedovanja više nego što im je potrebno ili više nego što mogu uživati.

Pospremanje je dijalog sa sobom »KonMari, biste li došli stati ispod vodopada?« Taj poziv uputila mi je klijentica, šarmantna žena koja je i u sedamdeset četvrtoj godini bila aktivna menadžerica te strastvena skijašica i planinarka. Više od deset godina prakticirala je meditaciju pod tekućom vodom i doimalo se da uistinu uživa u tome. Ležerno bi rekla: »Odoh pod vodopad« kao da ide u toplice. Zbog toga mjesto na 45


koje me je odvela nije bilo za početnike na uvodnom obilasku. U šest ujutro izašle smo iz našega prenoćišta, hodale smo planinskom stazom, penjale se preko ograda i pregazile rijeku čija nam je brza voda dopirala do koljena, dok napokon nismo stigle do samotnog vodopada. Ali, to nisam načela zato da bih predstavila taj poseban oblik rekreacije. Štoviše, to iskustvo otkrilo mi je veliku sličnost između meditacija pod vodopadom i pospremanja. Dok stojite ispod vodopada, jedini zvuk koji čujete je hučanje vode. Dok bujica udara u vaše tijelo, osjet bola uskoro nestaje i tijelom se počne širiti obamrlost. Potom vas osjet topline zagrije iznutra prema van i ulazite u meditativni trans. Premda nikada do tada nisam iskušala taj oblik meditacije, u meni je pobudio iznimno poznat osjećaj. Bio je vrlo sličan onome što doživljavam dok pospremam. Iako to zapravo nije meditativno stanje, dok čistim, katkada mogu u tišini biti sama sa sobom. Posao pomnoga promatranja svakog predmeta kako bih ustanovila budi li radost u meni nalik je na razgovor sa samom sobom posredstvom mojih stvari. Zbog toga je presudno stvoriti taj prostor u kojemu ćete procijeniti stvari u svojemu životu. Najbolje bi bilo ne slušati ni glazbu. Katkada čujem za metode koje preporučuju pospremanje u ritmu pjesme koja vas ponese, ali osobno to ne podupirem. Osjećam da je zbog tih zvukova teže čuti unutarnji dijalog između vlasnika i njegovih stvari. Slušanje televizije, dakako, ne dolazi u obzir. Ako su vam potrebni pozadinski zvukovi kako biste se opustili, izaberite ambijentalnu instrumentalnu glazbu ili izražajne melodije. Ako želite dodati zamah svojemu poslu pospremanja, posegnite u energiju ozračja u svojoj sobi umjesto da se oslanjate na glazbu. Najbolje je započeti rano ujutro. Svjež jutarnji zrak drži vaš um bistrim, a vašu moć rasuđivanja oštrom. Zbog toga većina mojih pouka započinje ujutro. Moja najranija pouka započela je u pola sedam ujutro i uspijevale smo čistiti dvostruko brže. Osjećaj bistrine i okrijepljenosti, postignut stajanjem pod vodopadom, može izazvati ovisnost. Slično tome, kad dovedete svoj prostor u red, svladat će vas potreba da to ponovite. A za razliku od meditacije pod vodopadom, ne morate prelaziti 46


dug put po zahtjevnom terenu da biste to postigli. Isti učinak možete uživati u svojemu domu. To je prilično osobito, zar ne?

Što učiniti ako nešto ne možete baciti Moj je kriterij za odlučivanje koje ću predmete zadržati zapravo osjećaj ushita i radosti kad ga dodirnem. Ali, u ljudskoj je prirodi odupirati se bacanju nečega čak i ako znamo da bismo to trebali učiniti. Predmeti za koje se ne možemo natjerati baciti ih čak i ako ne bude radost, istinski su problem. Ljudsko rasuđivanje moguće je podijeliti na dvije široke kategorije: intuitivno i racionalno. U pogledu odabira onoga što ćemo baciti, teškoće zapravo uzrokuje naše racionalno rasuđivanje. Premda intuitivno znamo da nam određeni predmet nije privlačan, naš razum nudi kojekakve argumente da ga ne bacimo, primjerice jednom bi mi mogao zatrebati ili šteta je baciti to. Te misli vrtlože se po našemu umu i onemogućuju nam otpustiti stvari od sebe. Ne tvrdim da je pogrešno oklijevati. Nesposobnošću odlučivanja iskazujemo određeni stupanj vezanosti uz određeni predmet. Nije moguće ni sve odluke donijeti isključivo na temelju intuicije. Ali upravo bismo zato svaki predmet trebali pomno promotriti i ne dopustiti da nam pozornost odvrate misli o rastrošnosti. Kad naiđete na nešto što vam je teško baciti, dobro razmislite zašto uopće imate taj predmet. Kad ste ga nabavili i što vam je tada značio? Procijenite ulogu koju ima u vašemu životu. Ako, primjerice, imate odjeću koju ste kupili ali nikada niste nosili, pregledajte je komad po komad. Gdje ste ga kupili i zašto? Ako ste ga kupili zato jer vam je izgledao cool u prodavaonici, tada je taj komad ispunio svoju funkciju ushita kad ste ga kupili. Zašto ga tada niste nosili? Zato što ste uvidjeli da vam ne pristaje kad ste ga odjenuli kod kuće? Ako je vaš odgovor 47


potvrdan i ako više ne kupujete odjeću tog stila ili boje, tada je taj komad ispunio drugu važnu funkciju: poučio vas je što vam ne pristaje. Zapravo, taj komad odjeće već je ispunio svoju ulogu u vašemu životu pa ste slobodni reći: »Hvala ti jer si mi pružio radost kad sam te kupila« ili »Hvala ti jer si me poučio što mi ne pristaje« – i otpustiti ga od sebe. Svaki predmet ima drugačiju ulogu. Nije vam sva odjeća stigla da biste je nosili dok se ne raspadne. Jednako je s ljudima. Neće vam svaka osoba koju upoznate postati bliska prijateljica ili ljubavnik. S nekima će vam biti teško složiti se, a neke vam se neće sviđati. Ali, i ti ljudi vam donose dragocjenu pouku o tome tko vam se sviđa, kako biste mogli još više cijeniti te posebne ljude. Kad naiđete na nešto što ne možete baciti, dobro razmislite o svrsi te stvari u svojemu životu. Iznenadit ćete se uvidjevši koliko je mnogo stvari koje posjedujete već ostvarilo svoju ulogu. Kad priznate njihov doprinos i otpustite ih sa zahvalnošću, uspjet ćete uistinu uvesti red među stvari koje posjedujete, ali i u svoj život. Na kraju će preostati samo stvari koje su vam doista dragocjene. Da biste uistinu cijenili stvari koje su vam važne, najprije morate baciti one koje su nadživjele svoju svrhu. Baciti ono što vam više nije potrebno nije ni rastrošno ni sramotno. Možete li iskreno reći da cijenite nešto što je toliko duboko u vašemu ormaru ili ladici da ste zaboravili da uopće postoji? Kad bi stvari imale osjećaje, nedvojbeno ne bi bile sretne. Oslobodite ih iz zatvora u koji ste ih bacili. Pomognite im napustiti taj napušteni otok na koji ste ih protjerali. Otpustite ih sa zahvalnošću. Kad završite s pospremanjem, i vi i vaše stvari osjećat ćete se bistro i okrijepljeno.

48


TREĆE POGLAVLJE

KAKO POSPREMATI PO KATEGORIJAMA

49


Redoslijed pospremanja Slijedite pravilan redoslijed kategorija

VRATA

škljocajem otvaraju i jedna mi žena upućuje pomalo tjeskoban pogled. »Z–zdravo.« Moji su klijenti uvijek pomalo napeti kad ih prvi put posjetim u njihovu domu. Budući da smo se već nekoliko puta vidjele, ta napetost ne proizlazi iz stidljivosti nego iz potrebe da se pripremi za veliki izazov. »Mislite li da je moju kuću uistinu moguće očistiti? Ovdje nemate ni kamo stati.« »Ne vidim kako bih doista mogla potpuno pospremiti kuću u toliko malo vremena.« »Rekli ste da se ni jedan od vaših klijenata ne vraća u prijašnje stanje. Ali, što ako ću ja biti prva?« Njihovo napeto uzbuđenje gotovo je opipljivo, ali ja bez sumnje znam da će svi biti uspješni. Čak i oni koji su po prirodi lijeni ili neuredni, čak i ljudi koji su potekli od naraštaja neurednih predaka ili su prezaposleni, mogu naučiti pravilno čistiti ako primjenjuju metodu KonMari. Otkrit ću vam tajnu. Uvođenje reda u kuću je zabavno! Proces procjene vlastitih osjećaja o stvarima koje posjedujete, prepoznavanje stvari koje su ispunile svoju svrhu, izražavanje zahvalnosti i pozdravljanje s njima zapravo je istraživanje vlastitog unutarnjeg jastva, inicijacijski obred prijelaza u novi život. Mjerilo je procjene vaš intuitivni osjećaj privlačenja, stoga nema potrebe za složenim teorijama ili brojčanim podacima. Potrebno je samo pridržavati se odgovarajućeg SE SA

50


redoslijeda. Stoga se naoružajte vrećama za smeće i pripremite se za zabavu. Započnite odjećom, a potom prijeđite na knjige, papire, razne predmete (komono) i naposljetku na stvari sa sentimentalnom vrijednošću. Ako tim redoslijedom reducirate količinu svoje imovine, radit ćete zapanjujuće lako. Ako započnete s onime što je lako i najteže ostavite za kraj, postupno ćete razviti svoju vještinu donošenja odluka pa će se taj zadatak na kraju doimati jednostavnim. Za prvu kategoriju – odjeću – preporučujem nadalje podijeliti predmete na sljedeće potkategorije, kako biste pojačali učinkovitost: • gornji dijelovi (majice, veste itd.) • donji dijelovi (hlače, suknje itd.) • odjeća koju je potrebno objesiti (jakne, kaputi, odijela itd.) • čarape • donje rublje • torbe • dodaci (šalovi, pojasi, šeširi itd.) • odjeća za posebne prigode (kupaći kostimi, odore itd.) • cipele I da, torbe i cipele svrstavam pod odjeću. Zašto je taj redoslijed optimalan? Zapravo nisam sigurna, ali na temelju iskustva koje sam stekla posvetivši pola svojega života pospremanju, mogu uvjereno reći da funkcionira! Vjerujte mi. Budete li slijedili taj redoslijed, radit ćete hitro te iznenađujuće brzo postići vidljive rezultate. Štoviše, budući da ćete zadržati samo stvari koje uistinu volite, vaša će se energija i radost povećati. Možda ćete biti fizički umorni, ali ćete se zbog oslobađanja od nepotrebnih stvari osjećati toliko dobro da će vam biti teško stati. Međutim, važno je odlučiti što zadržati. Koje će vam stvari donijeti radost ako ih zadržite kao dio svojega života? Birajte ih kao da prepoznajete predmete koji vam se sviđaju u izlogu omiljenog dućana. Kad svladate osnove, stavite svu svoju odjeću na jednu hrpu, uzimajte komad po komad u ruke i tiho se zapitajte: »Budi li ovo radost u meni?« 51


Vaš festival pospremanja je započeo.

Odjeća Stavite sve odjevne predmete u kući na pod Prvi je korak provjeriti svaki ormar, komodu i ladicu u kući te svu odjeću skupiti na jedno mjesto. Pazite da ni jedan ormar ili ladica ne ostanu neotvoreni. Provjerite jeste li uzeli svu odjeću. Kad moji klijenti misle da su završili, uvijek ih pitam: »Jeste li sigurni da nigdje u kući nije ostao ni jedan komad odjeće?« Tada dodam: »Možete zaboraviti na svu odjeću koju pronađete nakon ovoga. Sve automatski ide na hrpu za bacanje.« Dajem im do znanja da to mislim posve ozbiljno. Nemam namjeru dopustiti im da zadrže ono što će pronaći nakon razvrstavanja. Odgovor najčešće glasi: »Oh, čekajte. Mislim da imam nešto u suprugovu ormaru« ili: »Ah! Možda sam objesila nešto u hodniku«, pa uslijedi još jedna trka po kući i još nekoliko odjevnih komada stiže na hrpu. Ovaj ultimatum pomalo zvuči kao automatski sustav plaćanja računa trajnim nalogom, ali kad moji klijenti znaju da postoji čvrst rok, još jednom pretraže svoje sjećanje jer ne žele izgubiti odjeću kojoj nije pružena prilika da se odluči o njoj. Premda malokad moram ostvariti svoju prijetnju, ako se tko u tom trenutku ne sjeti određenog komada odjeće, taj komad očito ne budi ushit radosti i stoga sam prilično nemilosrdna. Iznimka je samo odjeća u pranju. Kad je sva odjeća skupljena na hrpu, samo hrpa gornjih dijelova najčešće dopire do koljena. Pojam »gornji dijelovi« obuhvaća odjeću za sva godišnja doba, od majica i potkošulja do pletenih vesta. Prosječan je broj tih komada u početnoj hrpi oko 160. Kad se suoče sa svojom prvom preprekom u procesu pospremanja, većina je ljudi zapanjena količinom 52


stvari koje posjeduju. Tada najčešće kažem: »Započnimo odjećom koja nije u sezoni.« Imam dobar razlog za odabir odjeće koja nije u sezoni za njihov prvi izlet u festival pospremanja. Ta je kategorija najlakša za uključivanje intuicije u pogledu onoga što je ugodno. Ako započnu s odjećom koju trenutačno koriste, klijenti su skloniji pomisliti: Taj komad ne budi radost, ali jučer sam ga nosio ili Što ću ako mi ne preostane odjeće za nošenje? To im otežava donošenje objektivne odluke. Budući da odjeća koja nije u sezoni nije trenutačno potrebna, mnogo je lakše primijeniti jednostavan kriterij pitanja donosi li vam radost. U pogledu odjeće koja nije u sezoni preporučujem postaviti još jedno pitanje: »Želite li vidjeti ovaj odjevni predmet kad sljedeći put bude u sezoni?« Ili, drugim riječima: »Bih li to odmah odjenula da se temperatura iznenada promijeni?« »Želim li to ponovo vidjeti? Pa, ne nužno... » Ako se tako osjećate, bacite to. A ako ste taj komad prošle sezone često nosili, nemojte zaboraviti izraziti zahvalnost. Mogli biste se uplašiti da vam neće ostati odjeće budete li koristili to mjerilo. Ali, ne brinite se. Moglo bi se doimati kao da ste bacili mnogo, ali ako birate odjeću koja vam donosi radost, preostat će vam potrebna količina. Kad razvijete sposobnost biranja onoga što volite, možete prijeći na svaku potkategoriju odjeće koja je u sezoni. Najvažnije je upamtiti sljedeće: skupite svu odjeću u kući i svaki komad neizostavno uzmite u ruke.

Odjeća »za po kući« Prenamjena u odjeću »za po kući« je tabu Doima se rastrošnim baciti nešto što je još savršeno iskoristivo, osobito 53


ako ste to sami kupili. Moji me klijenti u takvim slučajevima često pitaju smiju li zadržati odjeću za koju znaju da je neće nositi izvan kuće, ali je mogu nositi »po kući«. Kad bih odgovorila potvrdno, hrpa odjeće »za po kući« rasla bi bez imalo smanjenja ukupne količine odjeće. Međutim, priznajem da sam to i sama svojedobno činila s odjećom za koju sam znala da je neću nositi izvan kuće. Veste s »mucicama«, staromodne košulje, haljine koje mi nisu pristajale ili koje jednostavno nikada nisam nosila – i uskoro sam razvila naviku prenamjene odjeće u niži razred odjeće »za po kući« umjesto da je bacim. No, u devet od deset slučajeva nikada je nisam nosila. Uskoro sam otkrila da mnogi klijenti također imaju kolekciju skrivene odjeće »za po kući«. Kad sam ih upitala zašto ne nose tu odjeću, njihovi su odgovori otkrivali mnogo: »U tome se ne mogu opustiti« ili »Nekako je šteta nositi to po kući kad je zapravo namijenjeno izlasku« ili »Ne sviđa mi se«, itd. Drugim riječima, ta odbačena odjeća zapravo uopće nije odjeća »za po kući«. Ako je tako nazovemo, samo odgađamo bacanje odjeće koja u nama ne budi radost. Postoje prodavaonice u kojima se prodaje samo odjeća »za po kući«, koja je dizajnom, tkaninom i krojem namijenjena opuštanju. Očito je posrijedi odjeća potpuno drugačija od onoga u čemu izlazimo iz kuće. Pamučne su majice vjerojatno jedina vrsta uobičajene odjeće koju je moguće ponovo koristiti u toj kategoriji. Osobno mi se čini ispravnim čuvati odjeću u kojoj ne uživamo za opuštanje kod kuće. Vrijeme provedeno kod kuće i dalje je dragocjen dio života. Njegova se vrijednost ne bi trebala promijeniti samo zato što nas nitko ne vidi. Stoga danas prekinite s navikom prenamjene odjeće koja vas ne ushićuje u odjeću »za po kući«. Istinska šteta nije u bacanju odjeće koja vam se ne sviđa nego u nošenju te odjeće iako nastojite stvoriti idealan prostor za svoj idealan način života. Mnogo je smislenije potvrđivati pozitivnu sliku o sebi noseći odjeću koju volite, upravo zato što vas nitko ne vidi. Isto vrijedi za pidžame. Ako ste žena, spavajte u nečemu ženstvenom ili elegantnom. Najgore je odjenuti neurednu trenirku. Povremeno srećem 54


ljude koji se uvijek tako odijevaju, tijekom dana ili za spavanje. Ako su trenirke vaša svakodnevna odjeća, naposljetku ćete izgledati kao da to i jest odjeća za vas, što nije osobito privlačno. Ono što nosite kod kuće utječe na vašu sliku o sebi.

Držanje odjeće Složite je kako valja i riješite svoje probleme držanja odjeće Nakon procesa odabira, mojim klijentima najčešće preostane trećina do četvrtina odjeće s kojom su započeli. Budući da je odjeća koju žele zadržati još na hrpi na podu, vrijeme je da je počnu pospremati. Međutim, prije nego što prijeđem na sljedeći korak, ispripovijedat ću jednu priču. Jednom sam imala klijenticu s problemom koji jednostavno nisam uspijevala shvatiti. Ta kućanica u pedesetim godinama rekla mi je u sklopu našega prvog razgovora da u kući nema dovoljno ormara za svu svoju odjeću. Međutim, iz tlocrta je bilo očito ne samo da ima dva cijela ormara samo za sebe nego i da su ti ormari jedan i pol puta veći od prosječnih. Premda bi to trebalo biti dovoljno mjesta, imala je još i stalak s tri prečke pune odjeće. Zapanjila sam se i okvirno procijenila da u svojoj garderobi zacijelo ima više od dvije tisuće odjevnih predmeta. Situaciju sam potpuno shvatila tek kad sam došla k njoj. Otvorila sam njezin ormar, koji se prostirao duž cijelog zida, i zinula. Osjećala sam se kao da gledam pretrpane prečke u kemijskoj čistionici. Na vješalicama su uredno visjeli ne samo kaputi i suknje, nego i majice, veste, torbe, čak donje rublje. Moja je klijentica odmah počela podrobno objašnjavati svoju zbirku

55


vješalica. »Ova je vrsta namijenjena pletenoj odjeći, kako ne bi klizila. A ove su ručno izrađene. Kupila sam ih u Njemačkoj.« Nakon petominutnog predavanja nasmiješila mi se i rekla: »Odjeća se ne izgužva ako je objesite. I traje dulje, zar ne?« Daljnjim pitanjima otkrila sam da uopće nije slagala odjeću. Dvije su metode držanja odjeće: objesiti je na vješalice ili je složiti i spremiti u ladice. Jasno mi je zašto bi vješanje odjeće ljudima moglo biti privlačno. Doima se kao da iziskuje manje truda. Međutim, toplo preporučujem slaganje kao glavnu metodu držanja odjeće. Ali, teško je slagati odjeću i spremati je u ladicu. Mnogo je lakše objesiti je na vješalice i spremiti u ormar. Ako tako mislite, niste otkrili istinski učinak slaganja. Vješanje odjeće, u pogledu štednje prostora, jednostavno se ne može mjeriti sa slaganjem. Iako to donekle ovisi o debljini odjeće, u prostor potreban za vješanje deset odjevnih predmeta možete staviti dvadeset do četrdeset složenih komada odjeće. Moja je klijentica imala tek malo više odjeće od prosjeka. Da ju je slagala, lako bi je smjestila u svoje ormare. Urednim slaganjem odjeće možete riješiti gotovo svaki problem vezan uz njezino držanje. Ali, to nije jedini učinak slaganja. Istinska je dobrobit u tome što morate raditi sa svakim komadom. Dok prelazite rukama po tkanini, predajete joj svoju energiju. Japanska riječ za »iscjeljivanje« je i te-ate, što doslovce znači »primijeniti ruke«. Taj je izraz nastao prije razvoja suvremene medicine, kad su ljudi vjerovali da postavljanje ruke na ozljedu potiče iscjeljivanje. Znamo da blag fizički kontakt roditelja, kao što je držanje za ruku, tapšanje djeteta po glavi i grljenje, djeluje umirujuće na dijete. Jednako tako čvrsta ali nježna masaža ljudskih ruku mnogo bolje opušta zgrčene mišiće nego udarci stroja za masažu. Energija koja iz ruku te osobe teče u našu kožu kao da iscjeljuje naše tijelo i dušu. Isto vrijedi za odjeću. Kad odjevni predmet uzmemo u ruke i uredno ga složimo, vjerujem da mu predajemo energiju koja pozitivno utječe na našu odjeću. Pravilno slaganje zateže odjeću te uklanja nabore, a tkaninu 56


čini jačom i življom. Odjeći koja je bila uredno složena svojstvena je izdržljivost i sjaj koji se odmah opaža, što je jasno ističe od odjeće koja je nemarno ugurana u ladicu. Čin slaganja mnogo je više od postizanja kompaktnog oblika za skladištenje. Posrijedi je čin brižnosti, izraz ljubavi i uvažavanja načina na koji ta odjeća podupire vaš način života. Stoga bismo svoju odjeću trebali slagati sa srcem, zahvaljujući joj jer štiti naše tijelo. Osim toga, slaganje odjeće nakon pranja i sušenja mogućnost je da je doista dobro promotrite. Primjerice, mogli biste opaziti mjesta na kojima se tkanina rasparala ili uvidjeti da određeni komad postaje izlizan. Slaganje je zapravo oblik dijaloga s vlastitom odjećom. Tradicionalnu japansku odjeću – kimono i yukatu – uvijek se slagalo u pravokutnik kako bi savršeno pristajala u ladice namijenjene njihovim jednoličnim dimenzijama. Mislim da na svijetu ne postoji druga kultura čija su spremišta bila toliko precizno usklađena s odjećom. Japanci brzo shvaćaju užitak koji proizlazi iz slaganja odjeće, gotovo kao da su genetski programirani za taj zadatak.

Kako slagati Najbolji način slaganja za savršen izgled Rublje je oprano i spremno za pohranjivanje, ali na tomu mjestu mnogi ljudi zaglave. Slaganje se doima kao dodatni posao, osobito ako će uskoro ionako ponovo nositi tu odjeću. Mnogi se ljudi ne žele zamarati time pa uskoro imaju hrpu odjeće na podu. Uspostavljaju dnevnu rutinu vađenja nečega iz te hrpe što će odjenuti, a brdo i dalje raste i naposljetku se iz jednog kuta proširi na ostatak sobe. Ako ovo opisuje vas, ne brinite se. Nijedan od mojih klijenata nije znao pravilno slagati odjeću kad smo započeli s poučavanjem. Štoviše, 57


mnogi su izjavili kako im je bilo pravilo nikada ne slagati odjeću. Otvarala sam ormare toliko krcate odjećom da je izgledalo kao da je vakumirana u njemu, ali i ladice pune odjeće namotane i uvrnute poput rezanaca. Pomislili biste da moji klijenti nikada nisu ni čuli za pojam »slagati«. Ali, kad su završili moj tečaj, svi su mi do jednoga, bez iznimke, rekli: »Slaganje je zabavno!« Jedna od njih, mlada žena u dvadesetim godinama, toliko je mrzila slaganje da joj je majka dolazila obaviti taj posao umjesto nje. Međutim, zbog tečaja zavoljela je taj posao i čak je majku poučila pravilno slagati. Kad svladate tu tehniku, zapravo ćete svakoga dana uživati u njoj i ta će vam vještina biti praktična cijeli život. Štoviše, veliki je propust ne znati slagati. Prvi je korak vizualizirati kako će unutrašnjost vaše ladice izgledati kad završite. Cilj bi vam trebao biti složiti odjevne predmete tako da odmah vidite gdje je svaki pojedini, kao što vidite hrptove knjiga na svojim policama. Najvažnije je slagati odjevne predmete uspravno, a ne polegnuto. Neki ljudi oponašaju način izlaganja odjeće u prodavaonicama pa svaki komad odjeće slože u veliki pravokutnik, a potom te pravokutnike slažu jedan na drugi. To je sjajno za privremeno izlaganje u prodavaonicama, ali ne bismo trebali tome težiti i kod kuće, gdje je naš odnos s tom odjećom dugoročan. Da biste odjeću držali uspravno, potrebno ju je slagati u kompaktan oblik, što znači više preklapanja. Neki ljudi vjeruju da više preklapanja znači i više nabora, ali nije tako. Nabiranje nije prouzročeno brojem preklapanja nego mjerom pritiska. Čak će se i lagano preklopljena odjeća naborati ako je držite na hrpi jer težina odjeće djeluje kao preša. Zamislite razliku između presavijanja jednog komada papira i stotinu komada papira odjednom. Kad savijate cijelu hrpu papira odjednom, mnogo je teže dobiti oštar pregib. Kad ste zamislili kako će unutrašnjost vaših ladica izgledati, možete početi slagati. Cilj vam je složiti svaki komad odjeće u jednostavan, gladak pravokutnik. Najprije savinite rub odjeće po duljini prema unutra i uvucite rukave kako biste dobili oblik pravokutnika. Nije važno kako ćete savinuti rukave. Potom uhvatite 58


jedan kraj pravokutnika i savinite ga prema drugom kraju. Zatim ponovno preklopite napola ili na trećine. Broj preklapanja potrebno je prilagoditi tako da savijeni komad odjeće uspravno stane u dubinu ladice. To je osnovno načelo. Ako opažate da je rezultat odgovarajućeg oblika ali previše labav ili mlitav da bi stajao uspravno, to je znak da način slaganja nije u skladu s vrstom odjeće. Svaki komad odjeće ima svoj »savršeni položaj« u kojemu se osjeća savršeno – stanje složenosti koje mu najbolje odgovara. To će se razlikovati ovisno o vrsti tkanine i veličini odjevnog predmeta, stoga ćete morati prilagođavati svoju metodu dok ne pronađete onu koja funkcionira. To nije teško. Prilagođavajući visinu savijenog komada tako da savršeno stoji, iznenađujuće lako postići ćete pravo stanje. Tanke, meke tkanine lakše ćete složiti ako ih savijate čvršće, svodeći ih na malu širinu i visinu, a debele, pahuljaste tkanine slabije. U slučajevima kad je jedan kraj odjevnog predmeta deblji od drugoga, pomaže i držati tanji kraj u ruci dok slažete. Ništa ne pruža toliko zadovoljstvo kao postizanje »savršenog položaja«. Odjevni predmet zadržava svoj oblik dok stoji na rubu i osjećate ga upravo savršeno dok ga držite u ruci. To je poput iznenadnog otkrivenja – dakle, ovako si oduvijek željela da te se slaže! – poseban trenutak u kojemu se vaš um i odjevni predmet povezu. Sviđa mi se kako se lica mojih klijenata ozare u tom trenutku.

Raspoređivanje odjeće Tajna »energiziranja« vaše garderobe Sjajno je otvoriti ormar i vidjeti odjeću koju volite uredno raspoređenu na vješalice. Ali, komode mojih klijenata često su toliko neuredne da, kad ih otvorite, u njima nije moguće pronaći ono što tražite. 59


Dva su moguća uzroka. Prvi je činjenica da je ormar jednostavno prepun. Jedna moja klijentica u ormar je nagurala toliko mnogo odjeće da su joj bile potrebne cijele tri minute da izvuče jednu odjevnu kombinaciju. Vješalice su bile toliko nagurane da, kad je napokon uspjela izvući jedan komad, odjeća s obje strane izvirila je s njim poput kriški kruha iz tostera. Bilo mi je jasno zašto nekoliko godina nije koristila taj ormar. Taj je primjer ekstreman, ali je istina da većina ljudi u ormaru drži mnogo više stvari nego što im je potrebno. To je jedan od razloga zbog kojih preporučujem slaganje odjeće kad god je moguće. Dakako, neke je vrste odjeće bolje držati na vješalicama. To su kaputi, odijela, jakne, suknje i haljine. Moj standard je sljedeći: vješam svu odjeću koja izgleda kao da bi bila sretnija obješena, poput odjeće od mekih tkanina koje lepršaju na povjetarcu ili odjeće strogih krojeva, koji se opiru pokušajima slaganja. Njih bismo trebali spremno vješati. Drugi je uzrok neurednog ormara nedostatak znanja. Mnogi ljudi jednostavno ne znaju rasporediti odjeću na vješalice. Osnovno je pravilo vješati odjeću iz iste kategorije jednu uz drugu, dijeleći prostor za vješanje na dio za jakne, dio za odijela itd. Odjeća se, kao i ljudi, može slobodnije opustiti kad je u društvu odjeće slične vrste, pa joj stoga raspoređivanje po kategorijama pomaže da se osjeća ugodnije i sigurnije. Svoju garderobu možete doslovce preobraziti primjenjujući to načelo. Dakako, mnogi ljudi tvrde da čak i kad svoju odjeću rasporede po kategorijama, uskoro opet zavlada nered. Stoga iznosim tajnu održavanja urednosti ormara i komoda koje se silno trudite dovesti u red. Odjeću rasporedite tako da se »uzdiže nadesno«. Odvojite trenutak i nacrtajte strelicu koja se uzdiže nadesno, a potom drugu, koja se spušta nadesno. To možete učiniti na papiru ili ih jednostavno nacrtati u zraku. Jeste li opazili da se osjećate laganije kad nacrtate strelicu koje se uzdiže nadesno? Crte koje se spuštaju nadesno u ljudima bude nelagodu. Primjenjujući ovo načelo dok organizirate svoj ormar, možete postići da njegov sadržaj izgleda mnogo uzbudljivije. Da biste to postigli, objesite teške predmete na lijevu stranu, a lagane na desnu. Među teškim predmetima su dugački komadi, odjeća 60


od teže tkanine i odjeća tamnije boje. Prema desnoj strani prostora za vješanje duljina odjeće se smanjuje, tkanina je tanja, a boja svjetlija. Prema kategoriji, kaputi bi trebali biti na lijevom kraju, a potom bi trebale slijediti haljine, jakne, hlače, suknje i košulje. To je osnovni redoslijed, ali, ovisno o trendovima u vašoj garderobi, »teški« će se predmeti u pojedinoj kategoriji razlikovati. Nastojte uspostaviti ravnotežu koja ostavlja dojam kao da se odjeća uzdiže nadesno. Osim toga, odjeću u svakoj kategoriji rasporedite od teže prema laganijoj. Dok stojite pred ormarom koji je uređen tako da se odjeća uzdiže nadesno, osjećate da vam srce brže kuca, a stanice vašega tijela bruje energijom. Tu ćete energiju prenijeti i na svoju odjeću. Čak i kad zatvorite vrata, u sobi ćete osjećati više svježine. Kad to doživite, više nikada nećete napustiti naviku raspoređivanja po kategoriji. Neki bi mogli pitati može li posvećivanje pozornosti takvim pojedinostima doista uzrokovati takvu promjenu, ali, ako bi uvođenje ove uzbudljive čarolije u sve vaše prostore za odlaganje moglo održavati red u vašoj sobi, zašto biste tratili vrijeme sumnjajući? Potrebno vam je samo deset minuta da presložite svoj ormar po kategorijama, stoga mi vjerujte i pokušajte. No nemojte zaboraviti da najprije morate svesti svoj ormar samo na odjeću koju uistinu volite.

Držanje čarapa Svojim čarapama pristupajte s poštovanjem Jeste li ikada smatrali da činite nešto dobro, ali ste naknadno doznali da je to nekoga povrijedilo? U to vrijeme uopće niste bili zabrinuti i niste znali za osjećaje te osobe. To je pomalo slično načinu na koji mnogi od nas postupaju s čarapama. Posjetila sam dom jedne klijentice u pedesetim godinama. Kao i 61


uvijek, započele smo s njezinom odjećom. Lako smo prošle kroz njezinu garderobu, završile s donjim rubljem i spremale se početi slagati čarape. Ali, kad je otvorila ladicu s čarapama, šokirala sam se. Ladica je bila puna gruda nalik krumpirima koje su se kotrljale po njoj. Savinula je gornje dijelove kako bi načinila kugle, a najlonske čarape čvrsto je vezala u sredini. Ostala sam bez riječi. Moja mi se klijentica, ogrnuta čistom bijelom pregačom, nasmiješila i rekla: »Tako mi je lako uzeti ono što mi je potrebno, a i posve je jednostavno i pospremiti ih, zar ne?« Iako za svojih pouka često nailazim na taj stav, uvijek me zapanji. Odmah ću reći: nikada, baš nikada nemojte vezati svoje najlonske čarape. Nikada, baš nikada nemojte svoje čarape oblikovati u kuglu. Pokazala sam kugle od čarapa. »Dobro ih pogledajte. Ovo bi za njih trebalo biti vrijeme odmora. Mislite li doista da se ovako mogu odmoriti?« Tako je. Čarape odložene u vašu ladicu zapravo su na odmoru. Njihov im je svakodnevni »posao« brutalno naporan jer su stisnute između vašega stopala i cipele te trpe pritisak i trenje kako bi zaštitile vaša dragocjena stopala. Vrijeme koje provode u vašoj ladici jedina im je prilika za odmor. Ako su savinute, stisnute u kuglu ili svezane, neprestano su u stanju napetosti, a njihov materijal i guma se rastežu. Kotrljaju se i udaraju jedne o druge kad god otvorite i zatvorite ladicu. Čarape koje imaju tu nesreću da ih se pogurne u stražnji dio ladice često su zaboravljene toliko dugo da se njihova guma nepovratno rastegne. Kad ih vlasnik napokon otkrije i navuče na noge, bit će prekasno i završit će u smeću. Što bi moglo biti gore od toga? Započnimo slaganjem najlonskih čarapa. Ako ste ih svezali, počnite tako što ćete odvezati čvor! Položite prste jedne nogavice na prste druge i savinite ih napola po duljini. Potom ih savinite na trećine, pazeći da su prsti unutra, a ne vani, i da pasica malo viri na vrhu. Naposljetku smotajte čarape prema pasici. Ako je pasica na kraju s vanjske strane, dobro ste to učinili. Najlonske dokoljenke slažite na isti način. Deblje materijale, kao što su zimske čarape, lakše je smotati ako ih savijate napola umjesto na trećine. Čarape bi na kraju trebale biti čvrste i 62


stabilne, nalik sushi svitku. Čarape u ladicu slažite tako da zavijutak bude vidljiv. Ako ih držite u plastičnim ladicama, predlažem da ih najprije stavite u kartonsku kutiju kako se ne bi poskliznule i odmotale, a kutiju potom stavite u ladicu. Kutija za cipele savršene je veličine za pregradu za najlonske čarape. Ova je metoda višestruko korisna. Omogućuje vam odmah vidjeti koliko pari najlonskih čarapa imate, štiti ih od oštećenja i drži ih glatkima i neizgužvanima kako biste ih lakše odjenuli. A i čarape su tako mnogo sretnije. Obične čarape još je jednostavnije složiti. Ako ste savinuli gornje dijelove, započnite tako što ćete ih odvinuti. Stavite jednu čarapu na drugu i slijedite načela slaganja odjeće. Niske čarape, koje pokrivaju samo stopala, dovoljno je dva puta savinuti, čarape do gležnja tri puta, dokoljenke i čarape koje dopiru iznad koljena četiri do šest puta. Možete prilagoditi broj savijanja kako biste postigli visinu koja najbolje odgovara ladici. Lako je. Samo nastojte dobiti savršen pravokutnik, što je ključ slaganja. Držite ih uspravno postavljene, kao i odjeću. Zapanjit ćete se ustanovivši koliko vam je malo prostora potrebno u usporedbi s »vremenom krumpirovih kugli« i primijetit ćete da će vaše čarape s olakšanjem odahnuti kad ih odvežete. Kad vidim učenike kojima su dokoljenke labave na gornjem dijelu, poželim im reći kako valja pravilno slagati čarape.

Sezonska odjeća Nema potrebe držati sezonsku odjeću na posebnomu mjestu Lipanj je u Japanu sezona kiša. Tradicionalno je i mjesec za koromogae,

63


kad ljudi mijenjaju odjeću u ljetnu. Tome prethodi nekoliko tjedana pranja i spremanja zimske odjeće te vađenja ljetne. Kad god se približava to doba godine, podsjeti me da sam nekoć to i sama radila. No, već se godinama ne zamaram spremanjem odjeće koja nije u sezoni. Običaj koromogaea potekao je iz Kine, a u Japan je stigao kao dvorski običaj tijekom razdoblja Heian (794. – 1185.). Tek potkraj devetnaestog stoljeća, kad su radnici i učenici počeli nositi odore, taj je običaj uveden u tvrtke i škole. Tvrtke i škole su na početku lipnja službeno prelazile na ljetnu odoru te na početku listopada na zimsku. Drugim riječima, to pravilo primjenjivalo se samo u organizacijama, a njegovo protezanje na kućanstva doista nije bilo potrebno. Ali, i ja sam, kao i svaki drugi Japanac, bila uvjerena da sezonsku odjeću moram spremati i vaditi dva puta godišnje, u lipnju i listopadu. Ta dva mjeseca provodila sam marljivo prazneći i ponovo puneći svoje ormare i ladice. Iskreno rečeno, taj mi je običaj bio gnjavaža. Ako je haljina koju sam željela odjenuti bila pohranjena u kutiji na gornjoj polici ormara, doimalo mi se prevelikom gnjavažom spuštati je i vaditi haljinu. Umjesto toga bih načinila kompromis i odjenula nešto drugo. Bilo je godina kada svoju ljetnu odjeću nisam stigla izvadili do srpnja, pa sam shvatila da sam u međuvremenu kupovala odjeću sličnu onoj koju sam već imala. Čim sam izvadila svoju ljetnu odjeću, često je iznenada ponovo zahladnjelo. Običaj spremanja nesezonske odjeće je zastario. S pojavom klimatizacije i centralnoga grijanja naši su domovi manje podložni vanjskim vremenskim prilikama. U današnje vrijeme nije neuobičajeno vidjeti da ljudi čak i zimi u zatvorenom prostoru nose majice. Stoga je vrijeme da napustimo taj običaj i svu odjeću držimo spremnom za korištenje cijele godine, neovisno o sezoni. Mojim se klijentima taj pristup sviđa osobito zato što u svakom trenutku mogu jasno vidjeti kojom odjećom raspolažu. Zahtjevne tehnike nisu potrebne. Potrebno je samo rasporediti odjeću na temelju odluke da sezonsku odjeću nećete spremati na drugo mjesto. Trik je u tome da ne pretjerujemo s kategoriziranjem. Okvirno razvrstajte odjeću na tkanine 64


»slične pamuku« i »slične vuni« dok je spremate u ladicu. Kategoriziranje po sezoni – ljeto, zima, jesen i proljeće – ili po aktivnosti, kao što su posao i slobodno vrijeme, valja izbjegavati jer je previše neodređeno. Ako moj klijent raspolaže ograničenim prostorom, spremamo samo male, specifično sezonske predmete, kao što su kupaći kostimi i šeširi za ljeto, te šalovi, rukavice i kape za zimu. Budući da zimski kaputi nisu maleni, moguće ih je ostaviti u ormaru i kad nisu u sezoni. Onima koji i dalje nemaju dovoljno prostora nudim nekoliko savjeta za držanje nesezonske odjeće. Mnogi ljudi takvu odjeću drže u plastičnim posudama s poklopcima. No, te je spremnike najteže djelotvorno iskoristiti. Kad ih stavite u ormar, nešto će se nedvojbeno naći na njima, a izvlačenje i otvaranje posude doima se kao previše dodatnog posla. Naposljetku, lako je i potpuno zaboraviti tu posudu dok sezona ne završi. Ako namjeravate u bliskoj budućnosti kupiti posude za odlaganje, predlažem da umjesto njih kupite komodu. Pazite da odjeću ne zakopate u ormaru čak i ako nije u sezoni. Odjeća koja je pola godine bila zatvorena izgledat će uvenulo, kao da je ugušena. Umjesto toga, povremeno pustite malo svjetlosti i zraka. Katkada otvorite ladicu i prijeđite rukama preko sadržaja. Dajte mu do znanja da vam je stalo i da se veselite nositi ga u sljedećoj sezoni. Takva »komunikacija« pomaže da vaša odjeća zadrži živost te joj produljuje vijek.

Držanje knjiga Stavite sve svoje knjige na pod Kad završite s organiziranjem i spremanjem odjeće, vrijeme je da prijeđete na knjige. Knjige su među stvarima koje je ljudima najteže baciti. Mnogi ljudi kažu da su knjige jedino s čime se ne mogu rastati 65


neovisno o tome jesu li strastveni čitači ili nisu, ali je istinski problem zapravo u načinu na koji se rastaju s njima. Jedna moja klijentica, žena u tridesetim godinama koja je radila za stranu savjetničku tvrtku, voljela je knjige. Nije čitala samo sve knjige s područja svojega posla nego i širok raspon romana i ilustriranih knjiga. Njezina je soba, dakako, bila prepuna knjiga. Imala je tri police do stropa pune knjiga te dvadesetak tornjeva knjiga visine do struka, nesigurno naslaganih na podu. Hodajući kroz sobu morala sam ih obilaziti i vijugati kako se ne bih sudarila s njima. Rekla sam joj ono što govorim svim svojim klijentima. »Molim vas, započnite tako što ćete sve knjige s polica staviti na pod.« Ona je širom otvorila oči. »Sve? Jako ih je mnogo.« »Da, znam. Sve, molim vas.« »Ali...« Na trenutak je oklijevala kao da traži riječi prije nego što je nastavila. »Ne bi li bilo jednostavnije izabrati ih s police, kako bih mogla vidjeti naslove?« Knjige su na policama najčešće složene u redove tako da su njihovi naslovi jasno vidljivi, pa se doista doima logičnijim vaditi one koje ne želite dok ih vidite. I, osim toga, knjige su prilično teške. Njihovo skidanje s police, da biste ih potom vraćali natrag, doima se uzaludnim trudom... No, unatoč tome, ne izostavljajte ovaj korak. Skinite sve knjige sa svojih polica. Ne možete procijeniti privlači li vas knjiga doista dok je na polici. Kao i odjeća i druge stvari, knjige koje dugo netaknute stoje na polici, postaju latentne. Ili bih možda trebala reći da su »nevidljive«. Iako su sasvim vidljive, ostaju neviđene poput skakavca u travi, stopljenoga s okruženjem. Ako se pitate Budi li radost? dok samo gledate stvari na svojim policama ili u svojim ladicama, to vam pitanje neće značiti mnogo. Da biste uistinu odlučili želite li nešto zadržati ili baciti, morate izvaditi svoje stvari iz hibernacije. Čak će i hrpe knjiga koje su već na podu biti lakše procijeniti ako ih pomaknete na drugi dio poda ili presložite. Poput blagog drmanja kojim budimo nekoga, svoje stvari možemo stimulirati tako što ćemo ih pomaknuti, izložiti ih svježem zraku i »osvijestiti« ih. 66


Dok svojim klijentima pomažem pospremiti njihov dom ili ured, stajem pred hrpu knjiga koju su načinili na podu i pljesnem rukama ili lagano pogladim korice knjige. Premda me moji klijenti isprva čudno gledaju, neizostavno se iznenade uvidjevši koliko nakon toga uspijevaju brzo i precizno odlučiti. Točno uviđaju što im je potrebno, a što nije. Mnogo je teže izabrati knjige dok još stoje na polici, što znači da ćete naknadno morati ponavljati taj postupak. Ako je knjiga previše da bi ih se odjednom rasporedilo po podu, zamolim klijente da ih podijele u četiri široke kategorije: • opće (knjige koje čitate zbog užitka) • praktične (priručnici, kuharice itd.) • vizualne (zbirke fotografija itd.) • časopisi Kad razvrstate svoje knjige, jednu po jednu uzmite u ruke i odlučite želite li je zadržati ili baciti. Kriterij je, dakako, budi li u vama ushit užitka kad je dodirnete. Upamtite da sam rekla »kad je dodirnete«. Pazite da je ne počnete čitati. Čitanje vam zamagljuje um. Umjesto da se zapitate što osjećate, počet ćete se pitati je li vam ta knjiga potrebna ili nije. Zamislite kako bi bilo imati policu ispunjenu samo knjigama koje uistinu volite. Nije li to oličenje očaravajuće situacije? Može li ljubitelj knjiga zamisliti veću sreću?

Nepročitane knjige »Jednom« znači »nikada« Najčešći razlozi da se knjiga ne baci su »mogao bih je pročitati« ili »možda ću poželjeti ponovo je pročitati«. Odvojite trenutak kako biste izbrojili svoje favorite, knjige koje ste doista pročitali više puta. Koliko ih je? Za neke to može biti samo pet knjiga, dok iznimni čitatelji mogu 67


imati čak stotinu takvih knjiga. Međutim, ljudi koji ponovo čitaju toliko mnogo knjiga najčešće su u specifičnim zanimanjima kao što su učenjaci i pisci. Vrlo ćete rijetko sresti iznimno obične ljude poput mene koji čitaju toliko mnogo knjiga. Budimo iskreni. Među vašim je knjigama vrlo malo onih koje ćete ponovo pročitati. Kao i s odjećom, trebali bismo zastati i razmisliti o tome kojoj svrsi te knjige služe. Knjige su u osnovi papir – listovi papira na kojima su otisnuta slova i koji su zajedno uvezani. Njihova je istinska svrha da budu pročitani, da prenesu informacije svojim čitateljima. Informacije koje sadrže imaju smisao. Nemaju smisla samo dok stoje kao knjige na policama. Knjige čitate radi doživljaja čitanja. Knjige koje ste pročitali već ste doživjeli i njihov je sadržaj u vama, čak i ako se ne sjećate. Stoga u odlučivanju koje ćete knjige zadržati zaboravite na to smatrate li da ćete tu knjigu ponovo čitati ili ste svladali njezin sadržaj. Umjesto toga, svaku knjigu uzmite u ruku i odlučite dira li vas ili ne. Zadržite samo knjige koje će vas usrećivati samo zato što ih vidite na policama, knjige koje uistinu volite. To uključuje ovu knjigu. Ako ne osjećate radost dok je držite u rukama, radije bih da je bacite. Što je s knjigama koje ste počeli čitati, ali ih još niste pročitali? Ili s knjigama koje ste kupili, ali ih još niste počeli čitati? Što biste trebali učiniti s takvim knjigama, koje namjeravate pročitati? Internet je olakšao kupnju knjiga, ali se doima da ljudi zbog toga imaju mnogo više nepročitanih knjiga nego što su nekoć imali. Nije neuobičajeno da ljudi kupe knjigu, a potom kupe još jednu, pa nedugo zatim još jednu, a prije nego što su pročitali prvu. Nepročitane knjige se gomilaju. Nevolja je s knjigama koje jednoga dana namjeravamo pročitati u tome što ih je mnogo teže baciti nego one koje smo već pročitali. Sjećam se kako sam jednom poučavala predsjednika jedne tvrtke o tome kako bi trebao čistiti svoj ured. Njegove police bile su pune naslova koji su zvučali složeno i kakve biste očekivali da predsjednik tvrtke čita, kao što su klasici autora poput Druckera i Carnegieja, ali i najnoviji bestseleri. Osjećala sam se kao da sam ušla u knjižaru. Kad sam ugledala njegovu zbirku, pretrnuh sam. Dakako, kad ih je počeo 68


razvrstavati, knjige je jednu za drugom stavljao na hrpu »zadržati«, govoreći da ih još nije pročitao. Kad je završio, imao je još 50 svezaka i jedva da je imalo smanjio izvornu zbirku. Kad sam ga upitala zašto ih je zadržao, pružio mi je uobičajeni odgovor s mojega popisa najčešćih odgovora: »Zato što ću ih jednom možda poželjeti čitati.« Bojim se da vam iz osobnog iskustva mogu odmah reći da »jednom« nikada ne dođe. Ako ste propustili priliku da pročitate određenu knjigu, čak i ako vam ju je netko preporučio ili je već odavno namjeravate pročitati, ovo je vaša prilika da je otpustite. Možda ste je željeli pročitati kad ste je kupili, ali ako je do sada niste pročitali, svrha te knjige bila je poučiti vas da vam nije potrebna. Nema potrebe da do kraja pročitate knjige koje ste pročitali tek dopola. Stoga se riješite svih tih nepročitanih knjiga. Za vas će biti mnogo bolje čitati knjige koje vas doista privlače u ovom trenutku nego knjige koje godinama ostavljate da skupljaju prašinu. Ljudi koji imaju veliku zbirku knjiga gotovo su uvijek savjesni čitači. Zato nije neuobičajeno da na policama svojih klijenata zateknem mnogo priručnika i vodiča za proučavanje. Priručnici i vodiči za stjecanje kvalifikacija često su nevjerojatno različiti, u rasponu tema od računovodstva, filozofije i informatičkih kvalifikacija do aromaterapije i slikanja. Katkada me zapanji vrsta kvalifikacija koja zanima moje klijente. Mnogi od njih čuvaju i stare udžbenike još iz školskih dana te bilježnice iz vremena kad su vježbali pisanje. Stoga ako i vi, poput mnogih mojih klijenata, imate knjige iz te kategorije, savjetujem vam da prestanete ponavljati kako ćete ih jednoga dana koristiti – i riješite ih se danas. Zašto? Zato što su izgledi vrlo mali da ćete ih ikada čitati. Od svih mojih klijenata manje od 15 posto upotrijebi te knjige. Kad mi objasne zašto ih zadržavaju, govore samo o onome što namjeravaju činiti »jednoga dana«: »Želio bih to jednoga dana proučavati«, »Proučavat ću to kad budem imao više vremena«, »Mislio sam da bi bilo korisno svladati engleski«, »Želio sam proučavati računovodstvo jer sam u poslu upravljanja«... Ako još niste učinili to što ste namjeravali, bacite te knjige. Samo ćete bacanjem moći ustanoviti 69


koliko vam je stalo do te teme. Ako se vaši osjećaji ne promijene kad je bacite, tada vam nije potrebna. Ako tu knjigu želite toliko jako da ste voljni kupiti još jedan primjerak, kupite ga – i taj put je pročitajte i proučite.

Knjige koje valja zadržati One kojima je mjesto u Dvorani slavnih Osobno u ovom trenutku imam tridesetak knjiga, ali mi je u prošlosti bilo vrlo teško bacati knjige jer ih volim. Kad sam prvi put razvrstavala svoju knjižnicu prema kriteriju pitanja bude li radost u meni, na polici mi je ostalo stotinjak svezaka. Premda to nije mnogo u usporedbi s prosjekom, osjećala sam da taj broj mogu još smanjiti. Jednoga dana odlučila sam bolje promotriti što imam. Započela sam s knjigama za koje sam smatrala da je svetogrđe baciti ih. U mojem slučaju, prva na popisu bila je Alica u zemlji čudesa, koju sam opetovano čitala od osnovne škole. Takve knjige iz osobne Knjižne dvorane slavnih lako je prepoznati. Potom sam razmotrila knjige koje su u meni budile zadovoljstvo, ali ipak nisu dospjele u Dvoranu slavnih. Sadržaj te kategorije s vremenom se prirodno mijenja, ali to su knjige koje u ovom trenutku nedvojbeno želim zadržati. U ono je doba među tim knjigama bilo Umijeće bacanja, knjiga koja mi je prva otvorila oči za pospremanje, iako je više nemam. Knjige koje pružaju tu mjeru užitka također je u redu zadržati. Najteže je s knjigama koje vam pružaju umjereni užitak – s knjigama čije su riječi i rečenice dirnule vaše srce i koje biste mogli poželjeti ponovo pročitati. Njih je najteže baciti. Premda nisam osjećala pritisak da ih se riješim, nisam mogla previdjeti činjenicu da su mi pružale tek umjereni užitak. Počela sam tražiti način da ih otpustim bez žaljenja i 70


naposljetku sam naišla na ono što nazivam »metodom smanjenja volumena«. Uvidjevši da zapravo ne želim zadržati knjigu nego određenu informaciju ili specifične riječi iz nje, zaključila sam da mogu zadržati samo ono što je potrebno i da bih ostalo trebala biti sposobna baciti. Odlučila sam u bilježnicu prepisati rečenice koje me nadahnjuju. Pretpostavila sam da će to s vremenom postati moja osobna zbirka omiljenih mudrih riječi. Moglo bi biti zabavno ponovo ih pročitati u budućnosti i pratiti put kojim su me moji interesi vodili. S velikim uzbuđenjem uzela sam bilježnicu koja mi se sviđala i započela sa svojim projektom. Počela sam podcrtavati rečenice koje sam željela prepisati. A tada sam u svoju bilježnicu napisala naslov i počela prepisivati. Međutim, kad sam počela, shvatila sam da taj proces iziskuje previše posla. Prepisivanje iziskuje vrijeme, a ako sam željela u budućnosti moći pročitati te riječi, moj je rukopis morao biti uredan. Prepisivanje deset navoda iz jedne jedine knjige iziskivalo bi najmanje pola sata, prema najnižoj procjeni. Zavrtjelo mi se u glavi od pomisli da to činim s četrdeset knjiga. Moj sljedeći plan bio je upotrijebiti fotokopirni stroj. Načinit ću fotokopije dijelova koje želim zadržati te ih izrezati i zalijepiti u svoju bilježnicu. Mislila sam da bi to trebalo biti puno brže i lakše, ali kad sam pokušala, to je bilo još više posla. Naposljetku sam odlučila istrgnuti važne stranice iz knjige. Lijepljenje tih stranica u bilježnicu također je bilo mukotrpno, pa sam proces pojednostavila umetnuvši ih u fascikl. To je iziskivalo samo pet minuta po knjizi pa sam uspjela riješiti se četrdeset knjiga i zadržati riječi koje su mi se sviđale. Bila sam iznimno zadovoljna rezultatima. Dvije godine nakon prve primjene te »metode smanjenja volumena« iznenada sam došla do jedne spoznaje. Ni jednom nisam pogledala u fascikl koji sam sastavila. Sav taj trud služio je samo tome da si rasteretim savjest. Nedavno sam primijetila da posjedovanje manje knjiga zapravo pojačava utjecaj informacija koje pročitam. Mnogo lakše prepoznajem potrebne informacije. Mnogi od mojih klijenata, a osobito oni koji su bacili mnogo knjiga i papira, također su to spomenuli. Kod knjiga je prvi 71


trenutak najvažniji. Vaš prvi susret s određenom knjigom zapravo je trenutak kad biste je trebali pročitati. Da ne biste propustili taj trenutak, predlažem da svoju zbirku održavate malenom.

Razvrstavanje papira Pravilo: bacite sve Kad završite s razvrstavanjem knjiga, vrijeme je da prijeđete na svoje papire. Primjerice, na stalak za pisma prepun omotnica na zidu, školske obavijesti pričvršćene za hladnjak, neodgovoreni poziv na okupljanje vašeg nekadašnjeg razreda koji leži pokraj telefona, novine koje su se u proteklih nekoliko dana nagomilale na stolu... Nekoliko je mjesta u kući na kojima se papiri u pravilu skupljaju poput snježnih zapuha. Premda se općenito pretpostavlja da je papira kod kuće mnogo manje nego u uredu, to zapravo nije točno. Najmanja količina papirnog otpada koju moji klijenti u pravilu bacaju su dvije vreće zapremine 45 litara; najviše je do sada bilo petnaest vreća. Od klijenata često čujem da im uređaj za usitnjivanje papira ne radi. Iznimno je teško izaći na kraj s tolikom masom papira, ali povremeno sretnem iznimne klijente koji me zapanje vještinom arhiviranja. Kad ih upitam »Kako izlazite nakraj sa svojim papirima?«, njihovo je objašnjenje iznimno temeljito. »Papiri vezani uz djecu idu u ovaj fascikl. U onom držim recepte. Isječci iz časopisa idu ovamo, a upute za moje električne uređaje u ovu kutiju... » Svoje su papire razvrstali toliko podrobno da usred njihova objašnjavanja katkada odlutam u mislima. Priznajem. Mrzim arhivirati papire! Nikada ne koristim više fascikala i ne pišem etikete. Taj sustav vjerojatno bolje funkcionira u uredskom okruženju, gdje mnogo ljudi koristi iste spise, ali doista nema potrebe da takav podroban sustav arhiviranja primjenjujemo i kod kuće. 72


Moje osnovno načelo za razvrstavanje papira jest sve ih baciti. Moji se klijenti zapanje kad to kažem, ali ništa ne uzrujava toliko koliko papiri. Naposljetku, papiri nikada neće pobuditi radost, koliko ih god pažljivo čuvali. Zbog toga preporučujem baciti sve što ne ulazi u jednu od triju kategorija: trenutačno se koristi, potrebno u ograničenom razdoblju i potrebno čuvati neograničeno. Usput, pojam »papiri« ne obuhvaća papire sa sentimentalnom vrijednošću kao što su stara ljubavna pisma ili dnevnici. Pokušaj razvrstavanja pisama i dnevnika drastično će usporiti vaš ritam. Isprva se ograničite samo na razvrstavanje papira koji vas nimalo ne uzbuđuju i završite taj posao u jednom potezu. Pisma prijatelja i ljubavnika mogu se ostaviti za trenutak kad se uhvatite stvari sa sentimentalnom vrijednošću. Kad razvrstate papire koji u vama ne bude ni najmanji užitak, što učiniti s onima koje ste odlučili zadržati? Moja metoda arhiviranja iznimno je jednostavna. Podijelim ih na dvije kategorije: na papire koje valja sačuvati i papire koje je potrebno riješiti. Iako je moje pravilo bacati sve papire, ovo su samo kategorije za papire koje nije moguće baciti. Pisma koja iziskuju odgovor, obrasce koje je potrebno predati, novine koje namjeravam pročitati – odredim poseban kutak za takve papire koje moram riješiti. Pazite da sve takve papire držite na samo jednomu mjestu. Nemojte dopustiti da se prošire na druge dijelove kuće. Predlažem koristiti okomiti stalak, u kojemu je papir moguće držati uspravno i odrediti mu posebno mjesto. Sav papir koji iziskuje pozornost može se staviti u taj stalak bez potrebe za razvrstavanjem. Papire koje moram čuvati razvrstavam prema učestalosti korištenja. Ponavljam da način na koji ih razvrstavam nije složen. Razvrstam ih na papire koji se rijetko koriste i one koji se češće koriste. Među rjeđe korištenim papirima su police osiguranja, jamstva i ugovori. Nažalost, te je papire potrebno automatski sačuvati neovisno o tome što u vašemu srcu ne bude osobitu radost. Budući da vam papiri iz te kategorije gotovo nikada neće biti potrebni, u njihovo pohranjivanje ne morate uložiti mnogo truda. Predlažem da ih sve stavite u jedan proziran plastični fascikl, ne brinući se o daljnjoj kategorizaciji. 73


Druga potkategorija sastoji se od papira koje ćete češće vaditi i gledati, kao što su programi seminara ili isječci iz novina. Ti su papiri beznačajni ako ih ne pohranite tako da lako možete doći do njih i pročitati ih, stoga preporučujem umetati ih u proziran plastični fascikl kao stranice knjige. Ova kategorija je najproblematičnija. Iako takvi papiri nisu uistinu potrebni, skloni su množiti se. Smanjivanje volumena ove kategorije presudno je za organiziranje vaših papira. Papiri se organiziraju u samo tri kategorije: oni koji iziskuju pozornost, koje je potrebno sačuvati (ugovorni spisi) i koje je potrebno sačuvati (drugi). Sve papire iz jedne kategorije treba držati u istom stalku ili fasciklu te se namjerno suzdržavati od razvrstavanja sadržaja na daljnje kategorije. Drugim riječima, potrebna su vam samo tri stalka ili fascikla. Nemojte zaboraviti da bi stalak »iziskuje pozornost« trebao biti prazan. Ako u njemu ima papira, budite svjesni da to znači da ste u svojemu životu ostavili neobavljeno nešto što iziskuje vašu pozornost. Iako nikada nisam uspjela potpuno isprazniti svoj stalak »iziskuje pozornost«, to je cilj kojemu bismo trebali težiti.

Sve o papirima Kako razvrstati problematične papire Moje osnovno pravilo je bacati sve papire, ali uvijek će biti onih koje je teško baciti. Razmotrimo kako im valja pristupiti.

Studijski materijal Oni koji uživaju u učenju vjerojatno pohađaju seminare i tečajeve o

74


raznim temama kao što su aromaterapija, logično razmišljanje ili marketing. Noviji trend u Japanu je korištenje ranojutarnjega vremena za jutarnje seminare. Sadržaj i vrijeme održavanja se proširuju, nudeći ljudima širok izbor. Materijal što ga predavač marljivo sastavi za polaznika sličan je medalji časti, pa im je teško rastati se s njim. Ali, kad te strastvene učenike posjetim u njihovu domu, opažam da taj materijal najčešće zauzima mnogo prostora, pa se u njihovim sobama osjeća pritisak. Među mojim klijentima bila je žena u tridesetim godinama koja je radila za jednu marketinšku tvrtku. Čim sam ušla u njezinu sobu, osjećala sam se kao da sam u uredu. Moje su oči napadali redovi fascikala s pomno ispisanim naslovima. »Ovo je materijal sa seminara koje sam pohađala«, rekla mije. Kao fanatkinja seminara po vlastitom priznanju, sačuvala je i arhivirala materijal sa svih seminara koje je u životu pohađala. Ljudi često tvrde: »Želim jednom ponovo proučiti ovaj materijal«, ali većina ih to nikad ne učini. Štoviše, većina njih u pravilu ima materijal s više seminara o istim ili sličnim temama. Zašto? Zato što nisu upamtili ono što su naučili na seminarima. To ne iznosim kao kritiku, nego samo zato da bih istaknula zašto se ne isplati čuvati materijal sa seminara koje smo pohađali. Ako sadržaj nije primijenjen u praksi, takvi su tečajevi besmisleni. Vrijednost pohađanja tečaja ili kvalifikacijske edukacije započinje u trenutku kad ga počnemo pohađati, a ključ izvlačenja pune vrijednosti jest primjenjivanje naučenoga u praksi čim tečaj završi. Zašto ljudi skupo plaćaju takve tečajeve kad isti sadržaj mogu pročitati u knjizi ili na drugom mjestu? Zato što žele osjetiti strast učitelja i iskusiti okruženje učenja. Stoga je istinski materijal sam seminar ili događaj, i potrebno ga je iskusiti uživo. Dok pohađate tečaj, činite to uz odluku o bacanju svega pisanoga materijala koji dobijete. Ako vam je žao baciti ga, ponovo pohađajte isti seminar i taj put primijenite naučeno. Paradoksalno je, ali vjerujem da upravo zato što zadržavamo takav materijal, naučeno ne primjenjujemo u praksi. Najveća zbirka seminarskoga materijala koju sam vidjela 75


sadržavala je 190 spisa. Nije potrebno reći da je klijent bacio sve do jednoga.

Obračuni troškova po kreditnim karticama Sve papire s obračunima troškova po kreditnim karticama također valja baciti. Što je njihova svrha? Za većinu ljudi to je samo način da ustanove koliko su novca i na što potrošili tijekom određenoga mjeseca. Stoga, kad provjerite obračun i ustanovite da je točan te zabilježite iznos u svoju evidenciju troškova, taj je spis ispunio svoju svrhu i treba ga baciti. Vjerujte mi. Ne morate se uopće osjećati krivim. Možete li se sjetiti bilo koje druge situacije u kojoj bi vam obračun troškova po kreditnim karticama uistinu bio potreban? Zamišljate li da bi vam mogli biti potrebni za slučaj da ćete na sudu morati dokazivati koliko je potrošeno? To se neće dogoditi, pa nema potrebe da te spise čuvate do kraja života. Isto vrijedi za obavijesti o naplaćivanju režijskih troškova s vašega računa. Budite odlučni i iskoristite ovu priliku da ih se riješite. Od svih mojih klijenata papira se najteže riješio jedan par odvjetnika. Neprestano su me pitali: »Što ako ovaj spis bude potreban na sudu?« Isprva su napredovali vrlo slabo, ali su na kraju uspjeli baciti gotovo sve svoje papire bez ikakvih problema. Ako oni to mogu, možete i vi.

Jamstva za električne uređaje Bez obzira ne to jesu li posrijedi televizor ili digitalni fotoaparat, svi električni uređaji dolaze s jamstvom. To je najstandardnija kategorija spisa u bilo kojem domu koju gotovo svi arhiviraju i primjereno čuvaju. Međutim, ta metoda organiziranja najčešće nije baš sasvim ispravna. Ljudi jamstva općenito čuvaju u prozirnim ili »harmonika«

76


fasciklima. Privlačnost je tih fascikala u tome da je spise moguće pohraniti u zasebne odjeljke. Međutim, u tome je zamka. Budući da su toliko dobro podijeljeni, lako je previdjeti ponešto. Većina ljudi u istom fasciklu čuva jamstvo i upute za uporabu. Započnimo bacanjem tih uputa. Pogledajte ih. Jeste li ih ikada koristili? Općenito gledano, samo je nekoliko uputa koje bismo doista trebali pročitati, kao što su upute za rad s računalom ili digitalnim fotoaparatom, koje su toliko debele da ionako ne stanu u fascikl. Stoga možete baciti sve upute iz fascikla s jamstvima a da si pritom ne prouzročite nikakve teškoće. Svi moji klijenti do danas su bacili većinu svojih priručnika, uključujući one za računala i fotoaparate, i nitko od njih nije se zbog toga suočio s problemima. Ako se pojavi problem, najčešće ga uspijevaju riješiti sami, a za ono što ne uspiju riješiti sami, rješenja nalaze na internetu ili ondje gdje su uređaj kupili. Stoga vas uvjeravam da upute možete baciti bez imalo straha. Vratimo se jamstvima. Metoda arhiviranja koju sam preporučila sastoji se od njihova spremanja u proziran fascikl, bez odvajanja na kategorije. Jamstva se koriste samo jednom godišnje, ako i tada. Ima li smisla pažljivo ih slagati i razdvajati kad su izgledi da će nam trebati toliko mali? Štoviše, ako biste ih spremili u fascikl sa stranicama za umetanje, morali biste ih listati kako biste pronašli jamstvo koje tražite. U tom slučaju jednako je lako sve ih držati u jednom fasciklu, izvući sve i pretražiti. Ako razvrstavate previše podrobno, to znači da ćete imati manje mogućnosti pogledati svako jamstvo. I ono će uskoro isteći. Ako ionako morate pregledati sva da biste pronašli traženo, to postaje sjajna mogućnost da provjerite datume isteka na drugim jamstvima. Tako se nećete morati gnjaviti namjernom provjerom sadržaja samo zbog datuma isteka, a često čak nije ni potrebno kupovati prozirne fascikle za čuvanje jamstava jer u kući najčešće već imate barem jedan. I naposljetku, ova metoda zauzima desetinu prostora koju zauzimaju konvencionalne metode.

77


Čestitke U Japanu je običaj slati novogodišnje čestitke kako biste uputili svoje novogodišnje želje (mnoge imaju lutrijske brojeve na dnu). To znači da je svaka čestitka ispunila svoju svrhu čim ju je primatelj pročitao. Kad provjerite jesu li brojevi na vašim čestitkama dobitni, možete ih baciti sa zahvalnošću jer su vam prenijele pažljivu namjeru pošiljatelja. Ako čestitke čuvate kako biste sljedeće godine provjerili adresu za slanje, čuvajte čestitke primljene samo jedne godine. Bacite sve koje su stare dvije ili više godina, osim onih koje bude radost u vašemu srcu.

Iskorištene čekovne knjižice Iskorištene čekovne knjižice su upravo to – iskorištene. Nećete ih ponovo gledati, a čak i ako hoćete, to neće povećati količinu novca koju imate u banci, pa ih se riješite – doista.

Obračuni plaće Svrha je spisa s obračunom vaše plaće obavijestiti vas koliko vam je taj mjesec plaćeno. Kad pogledate sadržaj, taj vam spis prestaje biti koristan.

Komono (razni predmeti 1) Čuvajte stvari zato što ih volite, a ne »tek tako«

78


Otvaram ladicu u klijentovu domu i ondje nalazim čudnu kutijicu koja samo čeka da ju se otvori, kao primamljiva knjiga koja obećava kakvu zadivljujuću priču. Ali, za mene u tome nema nimalo uzbuđenja. Točno znam što ću unutra ugledati. Kovanice, ukosnice, gumice, rezervna puceta, dijelove ručnog sata, baterije koje jesu ili nisu prazne, preostale lijekove, privjeske za nakit i privjeske za ključeve. I popis se nastavlja. Već znam što će klijent odgovoriti ako ga upitam zašto su te stvari u toj kutiji: »Tek tako.« Mnoge predmete u domu tretira se na isti način. Smještamo ih nekamo, spremamo i gomilamo »tek tako«, ne razmišljajući previše o njima. Tu kategoriju nazivam komono, a rječnik taj japanski izraz definira kao »male predmete, različite predmete, dodatke, uređaje ili male alate, dijelove ili nastavke; beznačajne osobe; male ribe«. Nije čudno da ljudi ne znaju što bi sa stvarima koje pripadaju toliko neodređenoj i sveobuhvatnoj kategoriji. Pa ipak, vrijeme je da se pozdravite s tim »tek tako« pristupom. Ti predmeti imaju važnu ulogu u podržavanju vašega načina života, stoga zaslužuju da ih jednog po jednog uzmete u ruku i pravilno razvrstate. Za razliku od odjeće i knjiga, ova kategorija obuhvaća različit raspon predmeta, pa se pomisao na pokušaj njihova razvrstavanja i organiziranja može doimati zastrašujućom. Međutim, ako im pristupite odgovarajućim redoslijedom, taj je zadatak zapravo prilično jednostavan. Osnovni redoslijed razvrstavanja komono predmeta je sljedeći: • CD–i, DVD–i • kozmetički proizvodi • šminka • modni dodaci • vrijedni predmeti (putovnice, kreditne kartice itd.) • električna oprema i aparati (digitalni fotoaparati, električni kabeli, sve što se doima okvirno »električnim«) • kućanski predmeti (papir za pisma i pribor za pisanje, pribor za šivanje itd.) • kućanske potrepštine (potrošne stvari poput lijekova, deterdženata, 79


rupčića itd.) • kuhinjske stvari/zaliha hrane • drugo (Ako imate mnogo stvari vezanih uz određeni interes ili hobi, kao što je oprema za skijanje, pristupite im kao posebnoj potkategoriji.) Ovaj redoslijed predložila sam zato što je lakše započeti s osobnim stvarima i jasno definiranim sadržajem. Ako živite sami, ne morate se zabrinjavati zbog redoslijeda dokle god odrađujete kategoriju po kategoriju. Previše ljudi živi »tek tako« okruženo stvarima koje im nisu potrebne. Toplo vam preporučujem pregledati svoj komono i sačuvati samo – doista samo – ono što vam donosi radost.

Kovanice Neka vaš moto bude »U moj novčanik« Imate li sitniša uokolo – kovanicu ili dvije na dnu torbe, u stražnjem dijelu ladice ili na stolu? Uvijek nalazim kovanice dok klijentu pomažem uvesti red u kuću. Kovanice, kraljice komono kategorije, moguće je naći na ulazu, u kuhinji, u dnevnoj sobi, u kupaonici, na namještaju i u ladicama. Unatoč tome što su kovanice sasvim dobar novac, pristupa im se s mnogo manje poštovanja nego novčanicama. Doima se čudnim da ih se ostavlja ležati po kući, ondje gdje su potpuno beskorisne. Kad god moji klijenti tijekom pospremanja pronađu kovanice, pobrinem se da ih odmah stave u torbu ili novčanik – nikada u štednu kašicu. Za razliku od drugih kategorija, kovanice nije potrebno skupljati iz cijele kuće, nego ih jednostavno ubacite u novčanik kad god naiđete na njih. Ako ih stavite u štednu kasicu, jednostavno ih stavljate na drugo mjesto na kojemu ćete ih ignorirati. Ljudi koji dugo žive u određenoj 80


kući osobito su skloni zaboravljati na svoju zalihu kovanica. Iskreno rečeno, nisam upoznala čovjeka koji je doista potrošio kovanice koje je štedio s određenim ciljem. Ako ih čuvate s mišlju kako bi bilo lijepo vidjeti koliko možete skupiti, vrijeme je da ih odnesete u banku. Što dulje čekate, to će vam biti teže nositi i to će vam taj zadatak biti veća gnjavaža. Primijetila sam i da moji klijenti zbog nekog neshvatljivog razloga počnu skupljati kovanice u vrećicama nakon što napune štednu kasicu. Mnogo godina poslije, tijekom mojega tečaja, nabasaju na vrećicu prepunu kovanica u stražnjem dijelu ormara. Do tada već neugodno vonja zbog hrđe i plijesni, novčići su promijenili boju, a zvuk im je tup umjesto zveckav. Moji klijenti u tom trenutku požele ignorirati postojanje te vrećice. Dovoljno je teško i pisati ovaj opis, ali vidjeti te kovanice, lišene dostojanstva novca, doista je potresno iskustvo. Molim vas da spasite te zaboravljene kovanice koje propadaju u vašemu domu prihvaćajući moto: »U moj novčanik!« Uzgred, način na koji žene pristupaju kovanicama znatno se razlikuje od načina na koji im pristupaju muškarci. Muškarci su skloni stavljati ih u svoj džep ili na vidljivo mjesto kao što su komoda ili stol. Žene su, s druge strane, sklone spremati ih u kutiju ili vrećicu, koju odlože u ladicu. Gotovo kao da se muški instinkt da budu spremni djelovati u slučaju opasnosti i ženski instinkt da zaštite dom očituju u njihovu pristupu kovanicama. Ta me pomisao potiče zastati i zamisliti se nad misterijem života i DNK dok još jedan dan provodim dijeleći čaroliju čišćenja s drugima.

Komono (razni predmeti 2) Nepotrebne stvari – stvari koje čuvate »tek tako«

81


Iznenađujuće mnogo stvari možemo trenutačno prepoznati kao »nepotrebne« i bez pitanja »Budi li ovo radost u meni?« Već sam istaknula koliko je važno otpustiti ono s čime vam se teško rastati. Jednako je važno tijekom pospremanja kuće doista primijetiti stvari koje čuvate »bez osobitog razloga«. Većina je ljudi iznenađujuće nesvjesna kojekakvih stvari koje zauzimaju prostor u njihovu domu.

Darovi Tanjur koji ste dobili kao vjenčani dar i koji se još nalazi u kutiji na ormaru s posuđem. Držač za ključeve koji ste dobili kao uspomenu od prijatelja, a sada leži u vašoj ladici. Komplet mirisnih štapića neobična mirisa koji su vam kolege darovali za rođendan. Što je zajedničko tim predmetima? Dobili ste ih na dar. Netko vama važan uložio je svoje dragocjeno vrijeme u odabir te stvari i kupio vam je. To su izrazi ljubavi i obzirnosti. Ne možete ih samo tako baciti, zar ne? Ali, razmotrimo to podrobnije. Većina tih darova ostane neotvorena ili je korištena samo jednom. Priznajte. Jednostavno nisu po vašem ukusu. Istinska je svrha dara da bude primljen. Darovi nisu »stvari« nego sredstva za izražavanje osjećaja. Ako to sagledate iz te perspektive, ne morate osjećati krivnju jer bacate dar. Samo mu zahvalite za radost koju vam je pružio kad ste ga primili. Dakako, bilo bi idealno kad biste ga koristili s radošću. Ali, osoba koja vam je to dala nedvojbeno ne želi da to koristite zbog osjećaja obveze ili da tu stvar spremite ne koristeći je, ali osjećate krivnju kad god je ugledate. Kad je bacate, činite to i zbog davatelja.

Ambalaža mobitela Kutije su iznenađujuće glomazne. Bacite kutiju svojega mobitela čim ga

82


izvadite iz nje. Nisu vam potrebni ni priručnik i CD koji dolaze s njim. Potrebne aplikacije svladat ćete tijekom primjene. Svi moji klijenti bacili su te stvari, ali nitko od njih nije doživio neugodnosti jer ih nije imao. Ako se suočite s problemom, pomoć uvijek možete dobiti od prodavača u prodavaonici u kojoj ste ga kupili. Puno je brže upitati stručnjaka za rješenje nego se samostalno mučiti i tražiti ga u priručniku.

Neidentijicirani kabeli Ako ugledate kabel i pitate se čemu, zaboga, služi, vjerojatno ga više nikada nećete koristiti. Tajanstveni kabeli uvijek će ostati upravo to – tajanstveni. Jeste li zabrinuti da bi vam mogli zatrebati ako se nešto pokvari? Nemojte biti. U mnogim domovima vidjela sam duplikate kabela, ali njihovo klupko otežava nalaženje odgovarajućega. Na kraju je brže kupiti novi. Čuvajte samo kabele koje jasno prepoznajete, a druge bacite. Vaša zbirka vjerojatno sadržava povelik broj kabelu koji pripadaju neispravnim uređajima koje ste već odavno bacili.

Rezervna puceta Rezervna puceta nikada nećete upotrijebiti. Kad puce otpadne, to je u većini slučajeva znak da ste određenu košulju ili bluzu iznosili i dovoljno voljeli te da je stigla do kraja svojega života. U slučaju kaputa i jakni koje želite čuvati dulje vrijeme, preporučujem da rezervna puceta ušijete u podstavu čim ih kupite. Ako izgubile puce s drugog odjevnog predmeta i doista ga želite nadomjestiti, potrebno uvijek možete nabaviti u velikoj prodavaonici pribora za rukotvorine. Iz svojega rada na tom području zaključujem da kad puce otpadne, ljudi se često ne potrude sašiti novi čak i ako su sačuvali rezervne. Umjesto toga nastave nositi taj odjevni predmet bez puceta ili ga ostave ležati u ormaru. Ako ionako

83


nećete koristiti rezervna puceta, njihovo bacanje trebalo bi biti nevažno.

Kutije električnih kućanskih uređaja Neki ljudi čuvaju kutije električnih kućanskih uređaja jer misle da će dobiti više novca za njih ako ih ikada odluče prodati. No, to je traćenje vremena. Ako uzmete u obzir stanarinu koju plaćate, pretvaranje vašega prostora u spremište za prazne kutije stoji vas više nego što biste zaradili prodajući taj uređaj u kutiji. Ne morate ih čuvati ni za selidbu. Pronalaženjem odgovarajućih kutija možete se baviti kad dođe vrijeme za to. Šteta je dopustiti da nezanimljiva kutija zauzima prostor u vašoj kući samo zato što bi vam jednoga dana mogla zatrebati.

Neispravni televizori i radijski prijamnici U domovima svojih klijenata često nailazim na neispravne televizore i radijske prijamnike. Takve stvari očito nije potrebno čuvati. Ako i vi imate neispravan aparat, shvatite to kao mogućnost da stupite u vezu s lokalnom službom za recikliranje i riješite ga se.

Posteljina za gosta koji ne dolazi Madrac ili sklopivi krevet, pokrivač, jastuk, deka, plahte – jedan komplet posteljine zauzima mnogo prostora. Ovo je još jedan uobičajeni predmet koji bacamo tijekom mojih pouka i, također, mojim klijentima malokad nedostaje. Premda je dobro imati rezervnu posteljinu ako redovito imate goste i mjesta za nju, ona vam nije potrebna ako goste na noćenju imate najviše jednom ili dva puta godišnje. Ako vam je doista potreban komplet, uvijek ga možete posuditi, što je rješenje koje toplo 84


preporučujem. Posteljina koja se neograničeno dugo čuva u ormaru često toliko vonja po plijesni da je ionako ne biste ponudili svojim gostima. Onjušile je i uvjerite se.

Uzorci kozmetičkih proizvoda sačuvani za putovanja Imate li zbirku uzoraka kozmetičkih proizvoda koje godinu ili više čuvate nekorištene? Mnogi ih ljudi čuvaju kako bi ih koristili na putovanjima, ali ih nikada ne ponesu na putovanje. Kontaktirala sam razne proizvođače kako bih ih upitala za rok trajanja tih proizvoda. Odgovori su bili različiti. Neki traju samo nekoliko tjedana, a drugi i godinu dana. Ako je količina vrlo mala, kao kod uzoraka, kvaliteta brže slabi. Korištenje kozmetike kojoj je prošao rok trajanja, osobito ako biste na putovanju trebali uživati, doima se prilično nepromišljenim.

Proizvodi iz najnovije zdravstvene pomame Pojasi za mršavljenje, staklene bočice za izradu aromaterapijskih ulja, poseban sokovnik, aparat za mršavljenje koji oponaša pokrete jahanja – doima se da je šteta baciti takve skupe predmete koje ste naručili poštom, ali ih nikada niste uistinu koristili. Vjerujte mi, razumijem vas. Ali, možete ih otpustiti. Važan je ushit koji ste osjetili kad ste ih kupili. Izrazite zahvalnost za njihov doprinos vašemu životu tako što ćete im reći: »Hvala za radost koju si mi donio kad sam te kupio« ili: »Hvala ti jer si mi pomogao malo poboljšati kondiciju.« Tada bacite tu stvar uvjereni da ste zdraviji jer ste ju kupili.

Besplatne stvari

85


Čistač zaslona mobitela koji ste dobili s bocom soka, kemijska olovka s ugraviranim imenom vaše škole, lepeza koju ste dobili na nekom događaju, maskota koju ste dobili sa sokom, komplet plastičnih čaša osvojen u nagradnoj igri, čaše s logotipom pivovare, omotnica sa samo pet listova upijajućeg papira, promidžbeni kalendar (još u ambalaži), džepni kalendar (nekorišten i nakon šest mjeseci). Ništa od toga neće vam donijeti ni najmanji užitak. Bacite sve bez imalo tjeskobe.

Predmeti sa sentimentalnom vrijednošću Dom vaših roditelja nije utočište za vaše uspomene Sada kad ste uveli red u svoju odjeću, knjige, papire i komono, napokon se možete uhvatiti ukoštac s posljednjom kategorijom – s predmetima koji imaju sentimentalnu vrijednost. Osobno ih ostavljam za kraj jer je te stvari najteže baciti. Kao što sama riječ govori, uspomena je podsjetnik na vrijeme kad nam je određeni predmet donosio radost. Pomisao na njegovo bacanje budi strah da ćemo izgubiti dragocjena sjećanja koja idu uz njih. Ali, ne morate se brinuti. Uistinu dragocjena sjećanja neće nestati čak i ako bacite predmete povezane s njima. Kad pomislite na svoju budućnost, isplati li se čuvati uspomene na ono što biste inače zaboravili? Živimo u sadašnjem trenutku. Koliko god je nekoć bilo divno, ne možemo živjeti u prošlosti. Radost i uzbuđenje koje osjećamo u sadašnjem trenutku puno su važniji. Stoga ponavljam da je samo jedan put do odluke o tome što valja zadržati: uzeti svaki predmet u ruku i postaviti si pitanje: »Budi li ovo radost u meni?« Ispripovijedat ću vam priču o mojoj klijentici koju ću nazvati Andrea. Ta tridesetogodišnja majka dvoje djece živjela je u kućanstvu 86


koje je činilo pet članova. Kad sam je posjetila u njezinu domu u sklopu našega drugog savjetovanja, bilo je očito da se broj stvari u njezinoj kući smanjio. »Doista ste se potrudili«, rekla sam. »Izgleda kao da ste se riješili trideset vreća stvari.« Ona je s vrlo zadovoljnim izrazom lica rekla: »Da, jesam! Sve uspomene poslala sam majci.« Gotovo nisam mogla vjerovati svojim ušima. Primijenila je metodu pospremanja »šaljem to svojim roditeljima«. Kad sam pokrenula svoj posao, mislila sam da je mogućnost slanja stvari »kući« povlastica ljudi koji su potekli iz velike kuće na selu. Mnoge moje klijentice bile su neudane žene i mlade majke u Tokiju. Ako bi me upitale za dopuštenje da stvari pošalju svojim roditeljima, rekla bih: »Svakako. Ako ćete to odmah učiniti.« Nisam ni razmišljala o tome dok nisam počela raditi s klijentima iz kuća u ruralnim područjima. Kad sam otkrila u kakvom su stanju kuće njihovih roditelja, bila sam prisiljena povući svoje nepromišljene riječi. Sada uviđam da su ljudi koji imaju praktično mjesto na koje mogu slati stvari, kao što je roditeljska kuća, zapravo u prilično nepovoljnoj situaciji. Čak i ako je kuća velika te ima i slobodnih soba, to nije kakva četvrta dimenzija koja se beskonačno širi. Ljudi nikada ne dođu po kutije koje pošalju »kući«. Kad ih jednom pošalju, te kutije više nikada neće biti otvorene. Ali, vratimo se priči. Nakon nekog vremena Andrejina je majka počela pohađati moj tečaj. Znala sam da ćemo morati učiniti nešto sa stvarima koje je Andrea poslala kući, ako ona želi završiti tečaj. Kad sam je posjetila u njezinu domu, ustanovila sam da je Andrejina soba ostala netaknuta. Njezine su stvari bile na polici za knjige, u ormaru, a sada i u dvjema velikim kutijama na podu. Njezina majka sanjala je o tome da ima svoj prostor za opuštanje, ali, premda se Andrea odavno odselila, njezine su stvari i dalje bile u svetištu njezine sobe, pa je njezina majka jedino kuhinju osjećala kao svoj prostor. To se doimalo vrlo neprirodnim. Nazvala sam Andreju i rekla: »Ni vi ni vaša majka nećete završiti ovaj tečaj dok se obje ne suočite sa stvarima koje ste ostavile u kući svojih roditelja.« 87


Na dan našega zadnjeg sastanka Andrea je izgledala iznimno sretno. »Sada mogu bezbrižno uživati u ostatku svojega života!« Bila se vratila kući i dovela svoje stvari u red. U kutijama je pronašla dnevnik, fotografije svojih bivših, planinu pisama i razglednica... »Samo sam se zavaravala šaljući roditeljima stvari s kojima se nisam mogla rastati. Kad sam ponovo promotrila svaki predmet, uvidjela sam da sam te trenutke proživjela u potpunosti i uspjela sam zahvaliti uspomenama za radost koju su mi u to vrijeme pružile. Kad sam ih bacila, osjećala sam se kao da se prvi put u životu suočavam sa svojom prošlošću.« To je točno. Uzimajući svaki predmet sa sentimentalnom vrijednošću u ruku i odlučujući što ćete baciti, procesirate svoju prošlost. Ako samo spremate te stvari u ladicu ili kartonsku kutiju, vaša će prošlost uskoro postati teret koji vas sputava i onemogućuje vam živjeti u sadašnjem trenutku. Dovesti stvari u red znači dovesti i prošlost u red. To je kao da resetirate svoj život i rješavate svoje poslove kako biste mogli načiniti sljedeći korak naprijed.

Fotografije Volite ono tko sada jeste Posljednji predmet u kategoriji sentimentalnih predmeta su fotografije. Dakako, imam dobar razlog za njihovo ostavljanje za kraj. Ako ste razvrstavali i bacali stvari redoslijedom koji sam preporučila, vjerojatno ste na mnogo različitih mjesta pronašli fotografije, možda umetnute između knjiga na polici, ostavljene u ladici ili skrivene u kutiji s raznim sitnicama. Iako su mnoge možda već bile u albumima, uvjerena sam da ste pokoju fotografiju pronašli u nekom pismu ili u omotnici iz fotostudija. (Ne znam zašto mnogi ljudi ostavljaju novac u tim omotnicama.) Budući da se fotografije u pravilu pojavljuju ondje gdje ih 88


najmanje očekujemo, dok razvrstavamo druge kategorije, puno je djelotvornije staviti ih na određeno mjesto kad god pronađete koju te se s njima pozabaviti na samom kraju. To je još jedan razlog zbog kojega fotografije ostavljam za kraj. Ako počnete razvrstavati fotografije prije nego što razvijete svoje intuitivno osjetilo o tome što vam donosi radost, cijeli proces umaknut će nadzoru i stati. S druge strane, ako se pridržavate pravilnog redoslijeda pospremanja (odnosno odjeća, knjige, papiri, komono i tada stvari sa sentimentalnom vrijednošću), razvrstavanje će teći glatko, a vi ćete biti zapanjeni svojom sposobnošću da birate na temelju onoga što vam donosi užitak. Samo je jedan način razvrstavanja fotografija i trebali biste imati na umu da iziskuje malo vremena. Ispravna je metoda izvaditi sve fotografije iz albuma i promatrati jednu po jednu. Oni koji se bune da je to previše posla zapravo su ljudi koji nikada nisu doista razvrstavali fotografije. Fotografije postoje samo kako bi prikazale određeni događaj ili vrijeme. Zbog toga ih je potrebno gledati jednu po jednu. Dok to budete činili, iznenadit ćete se koliko ćete jasno opaziti razliku između onih koje vas diraju u srce i onih koje to ne čine. Kao i uvijek, zadržite samo one koje u vama pobude radost. Ovom metodom zadržat ćete samo oko pet posto fotografija po danu posebnog putovanja, ali će te fotografije u tolikoj mjeri dočaravati to vrijeme da ćete se živo sjetiti i drugih trenutaka. Uistinu važne stvari nisu osobito brojne. Neuzbudljivim fotografijama krajolika, za koji čak i ne znate gdje–se nalazi, mjesto je u košu za smeće. Smisao je fotografije u uzbuđenju i radosti koje osjetite kad ih snimate. U mnogim slučajevima naknadno izrađene fotografije već su nadživjele svoju svrhu. Ljudi katkada čuvaju mnogo fotografija u velikoj kutiji s namjerom da jednoga dana, u starosti, uživaju u njima. Odmah vam mogu reći da taj »jedan dan« nikada ne dođe. Ne mogu ni izbrojiti koliko sam mnogo kutija nerazvrstanih fotografija vidjela ostavljenih nakon nečije smrti. Tipičan razgovor s mojim klijentima odvija se otprilike ovako: »Što je u ovoj kutiji?« 89


»Fotografije.« »Tada ih možete ostaviti za kraj.« »O, ali nisu moje. Pripadale su mojemu djedu.« Takav me razgovor uvijek rastuži. Ne mogu se oteti pomisli da su životi preminulih mogli biti puno bogatiji da je prostor koji je zauzimala ta kutija bio slobodan dok je osoba bila živa. A osim toga, fotografije ne bismo trebali razvrstavati i u starosti. Ako i vi ostavljate taj zadatak za starost, nemojte čekati. Učinite to odmah. U starosti ćete mnogo više uživati u tim fotografijama ako već budu u albumu nego ako budete morali pomicati i razvrstavati tešku kutiju punu fotografija. Predmete koje je jednako teško baciti kao i fotografije zasigurno su uspomene dobivene od djece. Dar za Dan očeva s riječima »Hvala, tata«. Slika koju je vaš sin nacrtao i koju je učiteljica izabrala za izlaganje u školskoj dvorani ili ukras koji je vaša kći izradila. Ako vam te stvari i dalje donose radost, u redu je zadržati ih. Ali, ako su vaša djeca već odrasla, a vi te stvari čuvate jer mislite da ćete povrijediti svoju djecu ako ih bacite, upitajte ih. Vrlo je vjerojatno da će reći: »Što? Još to imaš? Hajde, baci to.« A što je sa stvarima iz vašega djetinjstva? Čuvate li još svoje školske knjižice i potvrde o položenim ispitima? Kad je moj klijent izvukao školsku odoru od prije četrdeset godina, čak se i meni srce stegnulo od emocija. Ali, ipak ju treba baciti. Bacite sva pisma koja ste prije mnogo godina primili od djevojke ili mladića. Svrha tog pisma bila je ispunjena već u trenutku kad je primljeno. Osoba koja ga je napisala već je odavno zaboravila ne samo što je napisala nego i da to pismo postoji. Modne dodatke koje ste dobili na dar zadržite samo ako vam donose čistu radost. Ako ih čuvate zato što ne možete zaboraviti bivšeg dečka, bolje je baciti ili. Zadržavanje tih stvari povećava vjerojatnost da ćete propuštati mogućnosti za nove veze. Ne bismo trebali cijeniti svoja sjećanja nego osobu koja smo postali zbog tih iskustava. To je pouka koju nam te uspomene nude dok ih razvrstavamo. Prostor u kojemu živimo trebao bi biti za osobu koja postajemo, a ne za osobu koja smo bili. 90


Zapanjujuće zalihe koje sam vidjela Dva su iznenađenja s kojima se često srećem dok klijentima pomažem uvesti red u njihovu kuću: iznimno neuobičajeni predmeti i sami brojevi. Prve svaki put sretnem. To može biti mikrofon koji je koristio neki pjevač ili najnovija kulinarska pomagala kod osobe koja voli kuhati. Svaki dan donosi uzbudljive susrete s nepoznatim. To je posve prirodno jer su interesi i zvanja mojih klijenata iznimno različiti. Istinski šok doživim kad opazim golemu zalihu nekog jednostavnog predmeta koji nalazimo u svakom domu. Dok radimo, uvijek bilježim okvirni broj stvari koje moj klijent posjeduje te pazim na svoju ocjenu zalihe jer neprestano bilježim nove podatke. Primjerice, jednom sam u domu jedne klijentice zatekla golemu zbirku četkica za zube. Rekord je do tada bio trideset pet četkica. Čak se i ta zbirka doimala velikom. »Možda imate nekoliko četkica više nego što vam je potrebno«, primijetila sam, pa smo zajedno kratko uživale u smijehu. Ali, novi rekord nadmašio je stari. Ta je klijentica imala šezdeset četkica za zube! Raspoređene u kutije u ormariću ispod umivaonika, izgledale su kao umjetničko djelo. Zanimljivo je kako ljudski um pokušava dati smisao čak i onome što je besmisleno. Zatekla sam se u mislima o tome bi li trošila po jednu četkicu dnevno ako bi prejako četkala zube ili ako bi možda za svaki zub koristila drugu četkicu. Drugo iznenađenje bila je zaliha od trideset kutija plastične folije za čuvanje hrane. Otvorila sam ormarić iznad sudopera i u njemu zatekla nešto nalik velikim lego kockama. »Koristim je svakodnevno pa je brzo trošim«, objasnila mi je klijentica. No, čak i ako bi koristila jednu kutiju tjedno, ta bi joj zaliha trajala više od pola godine. Obična folija na raspolaganju je u valjcima od dvadeset metara. Da bi koristila jedan valjak tjedno, morala bi šezdeset šest puta prekriti tanjur promjera 20 centimetara, što omogućuje prilično velikodušnu primjenu. Sama

91


pomisao na ponavljajuće pokrete potezanja i trganja folije toliko mnogo puta donijela bi mi sindrom karpalnog tunela. U pogledu toaletnog papira dosadašnji je rekord osamdeset koluta. »Znate, imam mekanu stolicu... potrošim ga vrlo brzo«, bilo je klijentičino opravdanje. Ali, čak i da je koristila jedan kolut dnevno, imala je zalihu za najmanje tri mjeseca. Ne znam je li mogla potrošiti jedan kolut dnevno čak i da je cijeli dan brisala stražnjicu, a njezina bi stražnjica u tom slučaju bila bolna od trljanja. To me je potaknulo zapitati se trebam li joj dati kremu umjesto pouke čišćenja. Međutim, najveća je bila zaliha od dvadeset tisuća štapića za čišćenje ušiju, stotinu kutija po dvije stotine štapića. Da je moja klijentica koristila jedan štapić dnevno, bilo bi joj potrebno pedeset pet godina da potroši svoju zalihu. Do trenutka kad bi ih potrošila, mogla je razviti začudne tehnike čišćenja ušiju. Posljednji štapić upotrijebljen posljednjeg dana doimao bi se gotovo svetim. Možda vam je teško povjerovati u ove priče, ali ne šalim se. Čudno je da nijedna od tih klijentica nije bila svjesna koliko ima dok nije počela pospremati svoju kuću. I premda su posjedovale goleme zalihe, uvijek su se osjećale kao da nemaju dovoljno i strahovale su da bi im moglo ponestati. Mislim da za ljude koji stvaraju zalihe ne postoji količina s kojom bi se osjećali sigurno. Što više imaju, to više strahuju da će im ponestati i to je njihova tjeskoba veća. Premda još imaju dvije, odlaze kupiti još pet. Za razliku od prodavaonice, ako vama kod kuće ponestane nečega, to nije veliki problem. Nedostatak može prouzročiti privremeni stres, ali ne čini nepopravljivu štetu. No, kako bismo trebah izaći nakraj s tim zalihama? Premda se doima da bi najbolje rješenje bilo iskoristiti sve te predmete, u mnogim je slučajevima rok trajanja prošao pa ih je potrebno baciti. Toplo preporučujem da se svih suvišnih zaliha riješite odjednom. Dajte ih prijateljima kojima je potrebna, donirajte ih ili ih odnesite na recikliranje. Možda mislite da je to bacanje novca, ali smanjivanje zalihe i olakšavanje vlastitog tereta viška najbrži je i najdjelotvorniji način da svoje stvari dovedete u red. 92


Kad iskusite slobodu života bez suvišnih zaliha, nećete željeti odreći je se pa ćete spontano prestati stvarati zalihe. Moji mi klijenti govore kako im je život sada zabavniji jer kad im ponestane nečega, uživaju ustanoviti koliko dugo mogu izdržati bez toga ili bez pokušaja da upotrijebe druge stvari. Važno je procijeniti čime u ovom trenutku raspolažete i riješiti se viška.

Smanjujte količinu stvari dok nešto ne klikne Razvrstavajte po kategorijama, pravilnim redoslijedom i zadržite samo ono što u vama budi radost. Činite to temeljito i brzo, sve odjednom. Budete li se pridržavali ovog savjeta, znatno ćete smanjiti količinu stvari koje posjedujete, iskusiti ushit kakav još niste doživjeli i steći pouzdanje u vlastiti život. Što je savršena količina imovine? Mislim da većina ljudi to ne zna. Ako cijeli život živite u Japanu, gotovo ste nedvojbeno okruženi većom količinom stvari nego što vam je potrebno. To mnogima otežava zamisliti koliko im je potrebno za ugodan život. Dok u procesu pospremanja budete smanjivali količinu stvari koje posjedujete, doživjet ćete trenutak kad ćete osjetiti koliko je upravo dovoljno za vas. Osjetit ćete to jasno kao da je nešto kliknulo u vašoj glavi i reklo: Ah! Ovo je količina koja mi je potrebna za ugodan život. Ovo je sve što mi je potrebno da bih bio sretan. Ništa mi više nije potrebno. U tom ćete trenutku jasno osjetiti zadovoljstvo koje će obaviti cijelo vaše biće. To nazivam »točkom savršenog klika«. Zanimljivo je da ćete, kad jednom prijeđete tu točku, ustanoviti kako se količina koju posjedujete ne povećava. I upravo se zato nikada nećete vratiti na staro stanje. Točka klika razlikuje se od osobe do osobe. Za ljubitelja cipela to

93


može biti stotinu pari cipela, a ljubitelju knjiga možda neće biti potrebno ništa osim knjiga. Neki ljudi, poput mene, imaju više odjeće za slobodno vrijeme nego odjeće za izlaske iz kuće, a drugi su pak kod kuće možda radije goli pa im odjeća za slobodno vrijeme uopće nije potrebna. (Iznenadili biste se koliko ljudi ulazi u tu kategoriju.) Dok uvodite red u svoju kuću i smanjujete količinu stvari koje posjedujete, ustanovit ćete što uistinu cijenite, što vam je uistinu važno u vašemu životu. Ali, nemojte se usredotočiti na reduciranje i učinkovite metode pohranjivanja nego na odabir stvari koje u vama bude radost i na uživanje u životu u skladu s vlastitim standardima. To je istinski užitak pospremanja. Ako još niste osjetili taj klik, ne brinite se. Možete nastaviti reducirati. Samopouzdano se primite tog posla.

Slušajte svoju intuiciju i sve će biti u redu »Izaberite stvari koje u vama pobude radost kad ih dodirnete.« »Objesite odjeću koja bi bila sretnija na vješalicama.« »Ne brinite se zbog toga da previše bacate. Doći će trenutak kad ćete prepoznati savršenu mjeru.« Ako ste ovoliko daleko odmaknuli s čitanjem, vjerojatno ste primijetili da su u mojoj metodi vaši osjećaji standard za donošenje odluka. Mnogi ljudi mogli bi biti zbunjeni neodređenim kriterijima kao što su »stvari koje u vama bude ushit od užitka« ili »točka klika«. Većina metoda nudi jasno definirane numeričke ciljeve kao što su: »Bacite sve što niste koristili dvije godine«, »Sedam jakni i deset košulja savršena je količina« ili »Kad god kupite nešto novo, bacite jednu stvar.« Ali, vjerujem da je to jedan od razloga zbog kojih te metode završavaju povratkom u prijašnje stanje.

94


Čak i ako te metode privremeno urode urednim prostorom, automatsko slijeđenje kriterija koje su postavili drugi, utemeljenih na njihovu znanju, neće imati trajan učinak. Ne ako njihovi kriteriji nisu slučajno jednaki vašim standardima o tome što je odgovarajuće za vas. Samo vi možete znati u kakvom se okruženju osjećate sretno. Čin izdvajanja i biranja predmeta krajnje je osoban. Da biste izbjegli povratak u prijašnje stanje, morate uspostaviti vlastitu metodu pospremanja, s vlastitim standardima. Upravo je to razlog zbog kojega je toliko važno ustanoviti što osjećate prema svakoj stvari koju posjedujete. To što posjedujete višak stvari ali se ne uspijevate natjerati baciti ih ne znači da se dobro brinete o njima. Štoviše, situacija je upravo suprotna. Svodeći imovinu na mjeru s kojom možete primjereno izaći nakraj oživljavate svoj odnos sa svojim stvarima. To što ste nešto bacili ne znači da ste se odrekli prošlih iskustava ili svojega identiteta. Činom odabira samo onih stvari koje u vama bude radost možete točno prepoznati što volite i što vam je potrebno. Kad se iskreno suočimo sa stvarima koje posjedujemo, one u nama bude mnoge emocije. Ti su osjećaji stvarni. Te nam emocije daju energiju za život. Vjerujte što vam srce govori kad se zapitate: Budi li ovo radost u meni? Budete li postupali na temelju toga intuitivnog odgovora, zapanjit ćete se uvidjevši kako se stvari počinju povezivati u vašemu životu i primijetivši promjene koje će uslijediti. Kao da se u vašemu životu dogodila čarolija. Uvođenje reda u kuću prava je čarolija koja stvara živahan i sretan život.

95


ČETVRTO POGLAVLJE

ČUVANJE STVARI ZA UZBUDLJIV ŽIVOT

96


Svakoj stvari odredite njezino mjesto OVO

koju izvodim svakoga dana nakon povratka kući s posla. Najprije otključam vrata i svojemu domu kažem: »Kod kuće sam!« Podižem cipele koje sam jučer nosila te ih ostavila u hodniku i kažem: »Puno vam hvala za vaš marljiv rad« – i spremim ih u ormar za cipele. Tada izujem cipele koje sam nosila toga dana i uredno ih ostavim u hodniku. Odlazim u kuhinju, pristavljam vodu i odlazim u spavaću sobu. Ondje lagano spustim svoju torbu na mek tepih od ovčje kože i svučem odjeću u kojoj sam bila vani. Stavljam jaknu i haljinu na vješalicu i kažem: »Obavili ste dobar posao!« – te ih privremeno objesim na kvaku ormara. Stavljam najlonske čarape u košaru za prljavo rublje u donjem desnom kutu svojega ormara, otvaram ladicu, biram odjeću koju želim nositi kod kuće i odijevam se. Pozdravim lončanicu, visoku do mojega struka, pokraj prozora i pomilujem njezine listove. Moj je sljedeći zadatak isprazniti sadržaj torbe na tepih i staviti svaki predmet na njegovo mjesto. Najprije uklonim sve račune. Potom torbu spremim u njezinu pregradu u ladici ispod mojega kreveta, uz riječi zahvalnosti. Pokraj nje stavim svoju prijevoznu kartu za vlak i etui s posjetnicama. Ručni sat stavljam u ružičastu antiknu kutiju u istoj ladici te na podložak za dodatke pokraj nje stavljam svoju ogrlicu i naušnice. Prije zatvaranja ladice kažem: »Hvala vam za sve što ste danas učinili za mene.« Potom se vraćam u hodnik i spremam knjige i bilježnice koje sam cijeli dan nosila sa sobom (jednu policu u ormaru za cipele pretvorila sam u policu za knjige). S police ispod nje uzimam »torbicu za račune« i JE RUTINA

97


stavljam račune u nju. Potom svoj digitalni fotografski aparat, koji koristim za posao, stavljam na prostor pokraj nje, rezerviran za električne stvari. Papiri s kojima sam završila idu u kutiju za recikliranje ispod kuhinjskog štednjaka. U kuhinji pripremam čaj i pritom pregledavam poštu te bacam pisma s kojima sam završila. Vraćam se u svoju sobu, stavljam svoju praznu torbu u vreću i potom na gornju policu u ormaru, govoreći: »Bila si dobra. Lijepo se odmori.« Od trenutka kad uđem u kuću do trenutka kad zatvorim ormar prođe ukupno pet minuta. Tada se mogu vratiti u kuhinju, natočiti si šalicu čaja i opustiti se. Ovo nisam opisala kako bih se hvalila svojim divnim načinom života, nego kako bih pokazala kako je imati predviđeno mjesto za sve. Održavanje urednosti prostora postane spontano. To lako možete činiti čak i kad se umorni vratite s posla, a na taj način imate više vremena uistinu uživati u životu. Smisao je nalaženja specifičnih mjesta za držanje stvari u određivanju mjesta za sve. Mogli biste pomiriti: To bi trajalo cijelu vječnost – ali ne morate se brinuti. Iako se doima da nalaženje mjesta za svaku stvar mora biti složeno, mnogo je jednostavnije nego odlučivati što ćete zadržati, a što baciti. Budući da ste već odlučili što ćete zadržati prema vrsti predmeta i budući da svi ti predmeti pripadaju istoj kategoriji, morate ili samo spremiti tako da budu blizu. Svaki predmet mora imati svoje mjesto, zato što postojanje predmeta bez doma povećava vjerojatnost da će vaš prostor ponovo postati zakrčen. Recimo, na primjer, da imate praznu policu. Što se dogodi ako netko ostavi predmet koji nema svoje mjesto na tu policu? Taj će predmet postati uzrok vašega pada. Taj će prostor, koji je održavao osjećaj reda, začas biti prepun predmeta, kao da je netko viknuo: »Svi ovamo!« Samo jednom morate svakom predmetu odrediti njegovo mjesto. Pokušajte. Rezultati će vas zapanjiti. Više nećete kupovati više nego što vam je potrebno. Vaše se stvari više neće gomilati. Dapače, vaša će se zaliha smanjiti. Bit učinkovitog pohranjivanja je sljedeća: odredite 98


mjesto svakoj stvari koju posjedujete. Ako zanemarite to osnovno načelo i počnete eksperimentirati sa širokim rasponom ideja za pohranjivanje koje se nude, zažalit ćete. Ta »rješenja« za pohranjivanje zapravo su samo sredstva za spremanje stvari koje u vama ne bude radost. Jedan je od glavnih uzroka povratka na prijašnje stanje taj što propuštamo odrediti mjesto svakoj stvari. Ako vaše stvari nemaju svoje mjesto, kamo ćete ili staviti kad se njima prestanete koristiti? Kad izaberete mjesto za svoje stvari, možete održavati red u svojoj kući. Stoga odlučite gdje je mjesto vašim stvarima, a kad završite s njihovim korištenjem, stavite ih onamo. To je glavni uvjet za pohranjivanje.

Najprije bacite, a potom spremajte Polaznici mojih tečajeva veoma se iznenade kad im pokažem »prije i poslije« fotografije domova svojih klijenata. Najčešći odgovor glasi: »Soba izgleda prazno!« To je istina. U mnogim slučajevima moji klijenti odlučuju ne ostaviti ništa na podu i ništa što bi smetalo pogledu. Čak i police s knjigama mogu nestati. Ali, to ne znači da su bacili sve svoje knjige. Police s knjigama možda su u ormaru. Stavljanje polica za knjige u veliki ormar jedna je od mojih standardnih praksi pohranjivanja. Ako je vaš ormar već toliko pun da puca, mogli biste pomisliti da vaša polica s knjigama neće stati u njega. Štoviše, tako se vjerojatno osjeća 99 posto mojih čitatelja. Ali, mjesta bi zapravo moglo biti mnogo. Količina mjesta za pohranjivanje u vašoj sobi zapravo je – upravo savršena. Ne mogu izbrojiti koliko su mi se puta ljudi žalili da nemaju dovoljno prostora, ali još nisam vidjela kuću u kojoj nije bilo dovoljno prostora za pohranjivanje. Istinski je problem u tome što imamo mnogo više nego što nam je potrebno ili što želimo. Kad naučite pravilno birati svoje stvari, preostat će vam samo količina koja savršeno stane u prostor 99


koji trenutačno posjedujete. To je istinska čarolija pospremanja. Može se doimati nevjerojatnim, ali moja metoda zadržavanja samo onoga što u vašem srcu budi radost upravo je toliko precizna. Zato morate započeti bacanjem. Kad to učinite, lako je odlučiti gdje bi se stvari trebale nalaziti jer će se vaša imovina svesti na trećinu ili čak na četvrtinu onoga čime ste započeli. S druge strane, koliko god marljivo pospremali i koliko god vaša metoda pohranjivanja bila djelotvorna, ako počnete spremati stvari prije nego što ste uklonili višak, vratit ćete se u prijašnje stanje. Znam to zato što sam to i sama doživjela. Da, ja. Iako vas potičem zaboraviti pohranjivanje dok god ne smanjite količinu svoje imovine, ne tako davno čak je devedeset posto mojih misli bilo usredotočeno isključivo na pohranjivanje. O tom pitanju počela sam ozbiljno razmišljati od svoje pete godine, pa je taj dio moje karijere trajao dulje nego moja strast prema bacanju, koju sam otkrila tek kao tinejdžerica. U tom sam razdoblju najveći dio vremena provodila s knjigom ili časopisom u jednoj ruci, iskušavajući različite metode pohranjivanja i čineći sve moguće pogreške. Bez obzira na to je li posrijedi bila moja soba, bratova ili sestrina soba ili čak moja škola, dane sam provodila istražujući što je u ladicama i ormarima te pomičući stvari po nekoliko milimetara u nastojanju da pronađem savršeni raspored: Što bi se dogodilo ako bih ovu kutiju pomaknula onamo? Što bi se dogodilo ako bih izvadila ovu pregradu'? Gdje god bila, zatvorila bih oči i mentalno preslagivala sadržaj ormara ili sobe kao da su dijelovi slagalice. Nakon što sam cijelu mladost proživjela zaokupljena tom temom, svladala me je iluzija da je pohranjivanje stvari oblik intelektualnog nadmetanja kojemu je cilj ustanoviti koliko predmeta mogu pohraniti u svojemu prostoru primjenjujući racionalnu organizaciju. Ako je između dvaju komada namještaja bio prazan prostor, u njega bih ugurala kutiju za pohranjivanje, natrpala je stvarima i pobjedonosno likovala ispunivši taj prostor. Negdje putem počela sam svoje stvari, čak svoju kuću, doživljavati kao neprijatelja kojega moram pobijediti, pa sam neprestano bila u borbenom stavu. 100


Pohranjivanje stvari: težite krajnjoj jednostavnosti Kad sam pokrenula svoj posao, pretpostavljala sam da moram dokazati svoju sposobnost da se domislim čudesnim načinima pohranjivanja stvari – pametnim rješenjima kakve biste opazili u časopisu, kao što su police koje se savršeno uklapaju u maleni prostor i koje se nitko drugi ne bi dosjetio koristiti. Bila sam u čudnoj zabludi da je to jedini način da zadovoljim svoje klijente. Međutim, naposljetku su takve pametne ideje gotovo uvijek nepraktične i služe samo zadovoljavanju ilizajnerova ega. Samo jedan primjer: dok sam jednom pomagala klijentici urediti njezin dom, naišla sam na okretni stol, sličan onima koji se koriste ispod okretnih površina stolova u kineskim restoranima. Izvorno je služio kao postolje za mikrovalnu pećnicu, ali pećnice već dugo nije bilo. Čim sam ga vidjela, došla sam na sjajnu zamisao pretvoriti ga u komad za pohranjivanje stvari. Bilo mi je teško odlučiti gdje bi ga se moglo upotrijebiti jer je bio prilično velik i debeo, ali je tada moja klijentica spomenula da ima toliko mnogo preljeva za salatu da ih ne uspijeva držati u redu. Otvorila sam ormar koji mi je pokazala i, dakako, vidjela da je pun bočica s preljevom. Sve sam ih izvadila i pokušala umetnuti okretni stol. Savršeno se uklopio. Stavila sam stvari i – voilà! Dobila sam prostor za pohranjivanje koji je izgledao uredno i lijepo kao u izlogu prodavaonice. Jednostavnim okretanjem stola moja je klijentica mogla uzeti bočice iz stražnjeg dijela. Kako praktično! Moja je klijentica bila presretna i sve se doimalo savršenim. Uskoro sam shvatila da sam pogriješila. Za naše sljedeće pouke pogledala sam njezinu kuhinju. Iako je najvećim dijelom i dalje bila uredna i pospremljena, kad sam otvorila vrata ormarića s preljevima za salatu, u njemu sam ugledala nered. Kad sam je upitala za razlog,

101


objasnila mi je da su se bočice, kad god je okrenula ploču, sklizale i prevrtale. A osim toga, imala je previše bočica pa je višak naslonila na rub okretne ploče, otežavajući vrtnju. Kao što vidite, bila sam toliko usredotočena na iskorištavanje toga okretnog stola da nisam doista vidjela što zapravo spremam u njega – bočice koje lako klize i prevrću se. Kad sam bolje razmislila o tome, uvidjela sam i da nitko nema potrebu često pristupati stražnjem dijelu ormara, pa okretni stol nije bio potreban. Osim toga, okrugli oblici zauzimaju previše prostora i stvaraju neiskorišteni prostor, što ih čini nepogodnima za pohranjivanje stvari. Na kraju sam izvadila stol, stavila bočice u kvadratnu kutiju i vratila ih u ormar. Iako je ta metoda bila obična i konvencionalna, moja ju je klijentica smatrala puno jednostavnijom za korištenje. Iz tog iskustva zaključila sam da bi metode pohranjivanja trebale biti što jednostavnije. Besmisleno je domišljati se složenim strategijama. Ako sumnjate, za najbolje rješenje upitajte svoju kuću i predmet koji pohranjujete. Većina je ljudi svjesna da je nered prouzročen prevelikom količinom stvari. Ali, zašto imamo previše stvari? Razlog je najčešće taj što nemamo jasan uvid u to koliko zapravo posjedujemo. A ne uviđamo koliko posjedujemo zato što su naše metode pohranjivanja previše složene. Sposobnost izbjegavanja suvišnih zaliha ovisi o sposobnosti pojednostavljivanja metoda pohranjivanja. Tajna je održavanja nezatrpane sobe težiti krajnjoj jednostavnosti pohranjivanja stvari kako biste na prvi pogled mogli vidjeti koliko imate. »Krajnju jednostavnost« ističem s razlogom. Nije moguće sjetiti se svih predmeta koje posjedujemo čak i ako pojednostavnimo svoje metode pohranjivanja. I u svojoj kući, u kojoj se silno trudim održavati jednostavnost pohranjivanja, u ormaru ili ladici gjekad opazim predmet na koji sam potpuno zaboravila. Da su moje metode pohranjivanja složenije, primjerice da sam svoje stvari podijelila na tri razine prema učestalosti korištenja ili prema sezoni, uvjerena sam da bi još mnoge stvari ostale trunuti u tami. U tom je slučaju logičnije održavati što veću jednostavnost metoda pohranjivanja. 102


Spremišta nemojte raštrkati Zbog opisanih razloga moja je metoda pohranjivanja iznimno jednostavna. Imam samo dva pravila: držati sve predmete iste vrste na istomu mjestu i ne raštrkavati spremišta. Samo su dva načina kategoriziranja stvari: po vrsti stvari i po osobi. To je lako shvatiti ako razmotrimo osobu koja živi sama u usporedbi s osobom koja živi s obitelji. Ako živite sami ili imate svoju sobu, pohranjivanje stvari doista je vrlo jednostavno – samo odredite po jedno mjesto za spremanje svake vrste stvari. Broj kategorija možete svesti na minimum slijedeći one koje ste primjenjivali prilikom razvrstavanja. Započnite s odjećom pa prijeđite na knjige, dokumente, komono i naposljetku na uspomene ili stvari sa sentimentalnom vrijednošću. Ako stvari razvrstavate tim redoslijedom, svaku kategoriju možete spremiti na predviđeno mjesto čim izaberete što ćete zadržati. Kategorizirati možete čak i labavije. Umjesto da svoje stvari razvrstavate prema podrobnoj vrsti, kao kriterij koristite šire sličnosti materijala, kao što je »slično tkanini«, »slično papiru« i »stvari koje se doimaju električno«, i izaberite po jedno mjesto za svaku od tih skupina. To je puno lakše nego pokušavati vizualizirati gdje biste mogli koristiti određeni predmet ili učestalost njegova korištenja. Uz moju metodu moći ćete preciznije kategorizirati svoje stvari. Ako ste već birali što ćete zadržati na temelju toga što vas dira u srce, shvatit ćete što želim reći jer ste već razvrstali predmete po kategorijama, složili ih na jednomu mjestu i držali ih u rukama kako biste donijeli odluku. Taj je posao zapravo izoštrio vašu sposobnost da osjetite čemu je mjesto zajedno i da izaberete primjerena mjesta za pohranjivanje tih stvari. Ako živite s obitelji, tada najprije jasno definirajte zasebna spremišta za stvari svakog člana obitelji. To je iznimno važno. Primjerice, možete

103


odrediti zasebne kutove za sebe, svojega partnera i djecu te njihove stvari držati u njihovim kutovima. To je sve što biste trebali učiniti. Važno je jednoj osobi odrediti samo jedno mjesto, ako je ikako moguće. Drugim riječima, prostor za pohranjivanje trebao bi biti usredotočen na jedno mjesto. Ako su spremišta raštrkana, cijela će kuća začas biti zakrčena. Staviti sve stvari jedne osobe na jedno mjesto najdjeloivorniji je način održavanja spremišta urednim. Jednom sam imala klijenticu koja me je zamolila da njezinu djetetu pomognem da bude uredno. Njezinoj su kćeri bile tri godine. Kad sam je posjetila u njezinoj kući, ustanovila sam da su stvari njezine kćeri pohranjene na tri različita mjesta: odjeća u spavaćoj sobi, igračke u dnevnoj sobi i knjige u salonu. Slijedeći osnovna načela razvrstavanja i spremanja, skupile smo sve stvari u tatami sobi. Njezina je kći tada počela birati odjeću koju će nositi te spremati stvari na njihovo mjesto. Iako sam joj sama dala upute, bila sam iznenađena. Čak i trogodišnjakinja može pospremati! Posjedovanje vlastitog prostora čini vas sretnima. Kad osjetite da pripada vama osobno, želite ga održavati urednim. Ako vam je teško svakome dati njegovu sobu, svakoj osobi ipak možete dati njezin prostor za pohranjivanje stvari. Mnogim ljudima koje sam upoznala i ustanovila da nisu vješti u pospremanju, majke su čistile sobu ili nikada nisu imali prostor koji su osjećali svojim. Ti ljudi često drže odjeću u komodi u dječjoj sobi te knjige na partnerovoj polici. Stoga je neposjedovanje prostora koji možete smatrati svojim zapravo opasno. Svakome je potrebno sklonište. Svjesna sam da se, kad počnete pospremati, pojavljuje istinsko iskušenje da započnete s prostorima ili stvarima koji pripadaju cijelom kućanstvu, kao što su dnevna soba, sapuni i lijekovi ili različita pomagala te kućne zalihe. Ali, molim vas da to ostavite za poslije. Najprije započnite razvrstavati isključivo vlastite stvari. Izaberite što želite zadržati i spremite to u vlastitom prostoru. Tako ćete naučiti osnove uvođenja reda u kuću. Kao i s odabirom stvari koje ćete zadržati, iznimno je važno slijediti odgovarajući redoslijed. 104


Zaboravite »planiranje tijeka aktivnosti« i »učestalost uporabe« Ozbiljne knjige o pospremanju čitateljima često savjetuju da prilikom planiranja spremišta uzmu u obzir planiranje tijeka aktivnosti. Ne kažem da je taj savjet pogrešan. Mnogi ljudi biraju praktične metode pohranjivanja stvari na temelju pažljiva razmatranja prometa u kući, pa se ovo što ovdje govorim odnosi samo na metodu KonMari. A ja kažem: zaboravite planiranje tijeka aktivnosti. Kad je jedna moja klijentica, žena u pedesetim godinama, završila s razvrstavanjem i spremanjem svojih stvari, prešle smo na stvari njezina supruga. Rekla mi je kako njezin suprug mora imati sve pri ruci, bio to daljinski upravljač ih knjiga. Kad sam promotrila njihov životni prostor, ustanovila sam da su stvari njezina supruga doista pohranjene po cijeloj kući. Pokraj zahoda bila je malena polica za njegove knjige, u hodniku je bilo mjesto za njegove torbe, a nedaleko od kade bile su ladice za njegove čarape i donje rublje. Ali, to nije utjecalo na moja pravila. Uvijek zahtijevam da spremište bude na jednomu mjestu, pa sam klijentici stoga rekla neka suprugovo donje rublje, čarape i torbe preseli u ormar u kojemu vise njegova odijela. Ona je izgledala pomalo zabrinuto. »Ali, on voli imati stvari ondje gdje ih koristi«, rekla je. »Što ako se uzruja?« Uobičajena je pogreška mnogih ljudi što odlučuju o tome gdje će držati stvari na temelju toga gdje ih je najlakše uzeti. Taj je pristup kobna zamka. Nered nastaje ako propustimo vratiti stvari na njihovo mjesto. Stoga bi spremište trebalo smanjiti trud potreban da spremite stvari na njihovo mjesto, a ne da ih uzmete s njega. Kad nešto želimo upotrijebiti, imamo jasnu svrhu za uzimanje te stvari. Ako to zbog nekog razloga nije osobito teško, u pravilu nemamo ništa protiv truda koji

105


moramo uložiti u to. Nered ima samo dva moguća uzroka: previše truda potrebno je za spremanje stvari na njihovo mjesto ili nije jasno gdje je stvarima mjesto. Ako previdimo tu presudnu činjenicu, vjerojatno ćemo stvoriti sustav koji će rezultirati neredom. Ljudima poput mene, koji su prirodno lijeni, toplo preporučujem usredotočiti spremište na jedno mjesto. Zamisao da je praktičnije sve držati na dohvat ruci često je pogrešna pretpostavka. Mnogi ljudi uređuju svoje spremište tako da bude u skladu s prometom u njihovoj kući, ali što mislite – kako je taj plan tijeka aktivnosti uopće nastao? Gotovo ni u jednom slučaju plan tijeka aktivnosti nije određen onime što osoba čini tijekom dana nego time gdje drži stvari. Možda mislimo da smo stvari spremili onako ka ko odgovara našem ponašanju, ali smo najčešće nesvjesno prilagodili svoje postupke tome gdje su nam stvari pohranjene. Organiziranje spremišta tako da slijedi vaš trenutačni tijek aktivnosti samo će raštrkati spremišta po kući. A to će povećati izglede da ćete nagomilati više stvari i zaboraviti što već imate, što otežava život. Imajući u vidu prosječnu veličinu japanskoga doma, organizacija spremišta koja slijedi tijek aktivnosti neće učiniti veliku razliku. Ako vam je potrebno samo deset do dvadeset sekunda da prijeđete s jednoga kraja svojega doma na drugi, trebate li se doista brinuti zbog tijeka aktivnosti? Ako težite nezakrčenom prostoru, kudikamo je važnije urediti spremište tako da već jednim pogledom možete ustanoviti gdje je što nego se zabrinjavati zbog pojedinosti toga tko radi što, gdje i kada. Nema potrebe za kompliciranjem. Samo odredite gdje ćete držati svoje stvari u skladu s planom vašega doma – i vaši će problemi s pohranjivanjem stvari biti riješeni. Vaša kuća već zna gdje je stvarima mjesto. Zato je moja metoda pohranjivanja stvari toliko zapanjujuće jednostavna. Iskreno rečeno, mogu se sjetiti gdje se što nalazi u domovima svih mojih klijenata. Moja je metoda toliko jednostavna. U pomaganju klijentima da uvedu red u svoj dom nikada nisam uzimala u obzir tijek aktivnosti, ali ni jedan od njih nije se suočio s problemima. Naprotiv, kad su uspostavili jednostavan plan pohranjivanja stvari, više 106


nisu morali razmišljati o u ime gdje je čemu mjesto jer postaje prirodno spremati stvari, stoga u domu više nema nereda. Sve slične stvari držite na jednomu mjestu ili u blizini. Budete li slijedili taj savjet, ustanovit ćete da ste stvorili vrlo prirodan tijek aktivnosti. Prilikom organiziranja prostora za pohranjivanje nema potrebe ni da razmišljate u učestalosti korištenja. Neke knjige o pospremanju nude metode prema kojima se stvari razvrstavaju na šest razina prema učestalosti uporabe: dnevno, svaka tri dana, jednom tjedno, jednom mjesečno, jednom godišnje i manje od jednom godišnje. Jesam li jedina kojoj se zavrti u glavi na samu pomisao razdvajanja ladica na šest pregrada? Osobno u pogledu učestalosti uporabe koristim najviše dvije kategorije: stvari koje često koristim i stvari koje ne koristim često. Uzmimo za primjer sadržaj jedne ladice. Stvari koje rjeđe koristite prirodno ćete početi držati u stražnjem dijelu ladice, a češće korištene stvari u prednjem dijelu. Nema potrebe da odlučujete o tome prilikom prvog organiziranja prostora za pohranjivanje. Dok odlučujete o tome što ćete zadržati, upitajte svoje srce; dok odlučujete kamo ćete nešto spremiti, upitajte svoju kuću. Ako se sjetite učiniti to, instinktivno ćete znati rasporediti i čuvati svoje stvari.

Nikada ne gomilajte stvari: okomito slaganje je ključno Neki ljudi sve drže na hrpama, bile to knjige, papiri ili odjeća. Ali, to je velika šteta. U pogledu slaganja najbolje je činiti to okomito. Time sam osobito opsjednuta. Sve čuvam okomito, ako je moguće, uključujući odjeću, koju slažem tako da stoji uspravno u mojim ladicama, i najlonske čarape, koje zamotam i uspravno postavim u kutiju. Isto vrijedi za papir za pisma i pribor za pisanje: kutije sa spajalicama, metre

107


ili gumice postavljam uspravno. Čak i svoje prijenosno računalo držim uspravno na polici kao da je bilježnica. Ako bi vaš prostor za pohranjivanje trebao biti dovoljan, ali nije, pokušajte stvari postaviti uspravno. Ustanovit ćete da to rješava većinu problema. Osobno stvari držim okomito i izbjegavam stvaranje hrpi zbog dvaju razloga. Prvo, ako stvari stavljate jednu na drugu, dobivate naizgled beskrajan prostor za pohranjivanje. Stvari možete vječno i beskrajno slagati jednu na drugu, pa vam je teže primijetiti da ih imate sve više. S druge strane, kad ih držite u okomitom položaju, svako povećanje zauzima prostor i naposljetku će vam ponestati prostora za pohranjivanje. Tada ćete primijetiti: »Ah, ponovo počinjem gomilati stvari.« Drugi razlog je sljedeći: slagati stvari jednu na drugu vrlo je teško za stvari na dnu. Kad se stvari slažu jedna na drugu, donje su zgnječene. Takvo slaganje oslabljuje i iscrpljuje stvari koje nose teret hrpe. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da satima nosite težak teret. I ne samo to nego i stvari u hrpi doslovce nestaju jer zaboravljamo da uopće postoje. Dok slažemo odjevne predmete jedan na drugi, odjeća na dnu koristi se sve rjeđe. Odjevni predmeti koji više ne ushićuju moje klijente, iako su im se sviđali u vrijeme kad su ih kupili, često su oni koji su dugo na dnu hrpe. To vrijedi i za papire i za dokumente. Čim na jedan dokument stavimo drugi, prvi se malo povlači iz naše svijesti i uskoro počnemo odgađati baviti se njime ili ga čak potpuno zaboravimo. Stoga predlažem okomilo držati sve što može tako stajati. Pokušajte svoju postojeću hrpu dovesti u uspravan položaj. Samim time postat ćete svjesniji količine stvari u toj hrpi. Okomito slaganje moguće je primjenjivati bilo gdje. Neuredni hladnjaci su uobičajeni, ali je njihov sadržaj moguće brzo i jednostavno dovesti u red tako što ćete stvari postaviti uspravno. Primjerice, osobno volim mrkvu. Ako otvorite moj hladnjak, mrkve ćete zateći uspravne u držačima za napitke u vratima.

108


Nema potrebe za posebnim predmetima za spremanje Svijet je prepun predmeta za pohranjivanje: prilagodljive pregrade, prečke za odjeću koje se mogu objesiti na prečku u ormaru, uske police koje pristaju u male prostore. U bilo kojoj prodavaonici, od prodavaonice jeftinih potrepština za kućanstvo do skupljih prodavaonica finog namještaja i elemenata unutarnjeg uređenja, možete pronaći predmete za pohranjivanje o kakvima niste ni sanjali. I sama sam svojedobno bila fanatik pohranjivanja, pa sam u jednom razdoblju iskušala gotovo sve što je bilo na tržištu, uključujući najčudnije i najegzotičnije predmete. No, u mojoj kući više nema gotovo ni jednog od tih predmeta. Predmeti za pohranjivanje koje ćete pronaći u mojoj kući su nekoliko kompleta prozirnih plastičnih ladica za moju odjeću i komono, komplet kartonskih ladica koje koristim otkako sam krenula u više razrede osnovne škole te košara od ratana za moje ručnike. To je sve. I sve ih držim u ugrađenom ormaru. Osim toga, imam ugrađene police u kuhinji i kupaonici te ormar za cipele u hodniku. Polica za knjige mi nije potrebna jer svoje knjige i papire držim na jednoj od polica u ormaru za cipele. Ugrađeni ormari i police nisu veliki nego su manji od prosjeka. Jedini predmeti za pohranjivanje koji su vam potrebni zapravo su obične stare ladice i kutije – nije vam potrebno ništa posebno ili složeno. Ljudi me često pitaju što preporučujem, nedvojbeno očekujući da ću otkriti kakvo do tada tajno oružje pohranjivanja. Ali, odmah vam mogu reći: nema potrebe da kupujete pregrade ili bilo koje drugo pomagalo. Svoje probleme s pohranjivanjem stvari možete riješiti pomoću stvari koje imate kod kuće. Predmet koji osobno najčešće koristim je prazna kutija za cipele. Iskušala sam svakojake proizvode za pohranjivanje, ali još nisam našla proizvod koji je besplatan i nadmašuje kutiju za cipele. Kutija za cipele zaslužuje iznadprosječnu ocjenu u pogledu mojih pet 109


kriterija: veličine, materijala, izdržljivosti, lakoće primjene i privlačnosti. Ti dobro uravnoteženi atributi i svestranost primjene njezine su najveće prednosti. Cipele se odnedavno pakiraju i u kutije s lijepim motivima. Svoje klijente često pitam kad ih posjetim u njihovu domu: »Imate li koju kutiju za cipele?«. Kutije za cipele imaju beskonačno mnogo primjena. Osobno ih najčešće koristim za čuvanje čarapa u ladicama. Visina kutije za cipele savršena je za uspravno postavljanje smotanih najlonskih čarapa. U kupaonici ih je moguće upotrijebiti za držanje bočica šampona, regeneratora i drugog, a savršene su i za držanje deterdženata te drugih potrepština za čišćenje kućanstva. U kuhinji ih se može koristiti za držanje hrane na jednomu mjestu, kao i vreća za smeće, kuhinjskih krpa i drugoga. Osobno u njima držim i posude za pečenje kolača, posude za pite i druge kuhinjske predmete koje rjeđe koristim. Kutija se tada može pohraniti na gornjoj polici. Doima se da mnogi ljudi, zbog nekog razloga, posude za pečenje drže u plastičnim vrećama, ali ih je puno jednostavnije koristiti ako se drže u kutijama za cipele. To iznimno jednostavno rješenje vrlo je popularno među mojim klijentima. Uvijek mi je drago kad mi kažu da od uvođenja reda u kuću češće peku kolače. Poklopac kutije za cipele je plitak i može ga se uporabiti kao podložak. Možete ga staviti u kuhinjski ormarić, a u njega ulja za kuhanje i začine, kako bi dno ormarića ostalo čisto. Za razliku od mnogih papira za oblaganje polica, ti se poklopci ne skližu i kudikamo ih je lakše zamijeniti. Ako pribor za kuhanje, kao što je kuhača, držite u kuhinjskim ladicama, možete ih staviti u poklopce kutija za cipele. Pribor se tada neće bučno kotrljati po ladici kad god je otvorite i zatvorite, a budući da funkcionira kao pregrada, preostali prostor možete učinkovitije iskoristiti. Dakako, mnogo je drugih vrsta kutija koje su praktične za čuvanje stvari. Osobno najčešće koristim plastične kutije za posjetnice i kutije koje dobijete s iPodom. Zapravo, kutije mnogih Appleovih proizvoda odgovarajuće su veličine i dizajna za pohranjivanje stvari, pa ako ili imate, predlažem da ih koristite kao pregrade u svojim ladicama. 110


Savršene su za čuvanje kemijskih i običnih olovaka te drugog pribora za pisanje. Drugi standardan predmet je plastična posuda za hranu, koju možete iskoristiti za držanje malih predmeta u kuhinji. Zapravo, poslužit će svaka kvadratna kutija ili posuda odgovarajuće veličine. Međutim, velike kartonske kutije ili kutije od električnih kućanskih uređaja prevelike su da bi služile kao pregrade, nepraktične za druge vrste pohranjivanja i jednostavno ružne. Molim vas, riješite ih se. Kad god naiđete na lijepe kutije dok čistite i razvrstavate svoje stvari, ostavite ih na jednomu mjestu dok ne počnete spremati stvari. Svakako bacite sve koje preostanu kad uvedete red u kuću. Nemojte ih zadržavati vjerujući da biste ih jednoga dana mogli iskoristiti. Kao pregrade ne preporučujem koristiti okrugle kutije, kutije u obliku srca ili kutije nepravilnog oblika, jer u pravilu stvaraju neiskorišteni prostor. Međutim, ako vas određena kutija razveseli kad je uzmete u ruke, to je drugo. Bilo bi šteta baciti ju, ili ju zadržati a ne koristiti, pa biste na tomu mjestu trebali slijediti svoju intuiciju i koristiti ju za čuvanje stvari. Primjerice, takve kutije možete koristiti u ladici te u njima držati predmete za kosu, kuglice vate ili pribor za šivanje. Stvorite svoje, jedinstvene kombinacije usklađujući praznu kutiju s predmetom koji je potrebno pohraniti. Najbolje je eksperimentirati i uživati u tome. Kad moji klijenti na taj način koriste ono što već imaju u kući, uvijek ustanove da imaju upravo ono što im je potrebno za čuvanje njihovih stvari. Ne moraju odlaziti kupiti predmete za pohranjivanje. Dakako, u ponudi je mnogo sjajnih dizajnerskih predmeta. Ali, u ovom je trenutku važno što prije uvesti red u kuću. Umjesto da kupujete nešto kao privremeno rješenje, pričekajte da završite cijeli proces i tada odvojite vrijeme za traženje predmeta za pohranjivanje koji će vam se doista sviđati.

Najbolji način spremanja 111


torbe je – druga torba Ručne torbe, torbe koje se nose preko ramena i druge torbe koje nisu u uporabi, stoje prazne. U jednom trenutku ovog posla shvatila sam da je to veliko traćenje prostora, osobito zato što ih se često drži na najboljim mjestima za pohranjivanje. Ne samo što zauzimaju više mjesta jer ih nije moguće složiti nego su i često napunjene svilenim papirom kako bi zadržale svoj oblik. U japanskim domovima, u kojima je prostor za pohranjivanje iznimno ograničen, to se doima kao neoprostivo razmetljivo korištenje prostora. Činjenica da se svileni papir često počne raspadati samo povećava problem. Odlučna u namjeri da pronađem rješenje, počela sam eksperimentirati. Najprije sam odlučila ukloniti svileni papir. Naposljetku, ključ je mojega pristupa u uklanjanju stvari koje ne bude radost. Potom sam pokušala torbu napuniti malim predmetima koji nisu u sezoni. Ljeti sam za tu svrhu koristila šalove i rukavice, a zimi sam u torbama držala kupaće kostime. Torbe nisu samo zadržale svoj oblik nego su služile kao prostor za pohranjivanje. Bila sam oduševljena jer sam pronašla rješenje za koje se doimalo da rješava »dvije muhe jednim udarcem«. Ali, za godinu dana napustila sam taj pristup. Iako se u teoriji doimao kao odlična zamisao, u praksi mi je bila gnjavaža vaditi te stvari kad god sam željela nositi određenu torbu, a kad sam ih izvadila, ti mi predmeti činili nered u ormaru. Dakako, nisam odustala. Neprestano sam tražila punjenje koje se neće poderati. Moja sljedeća ideja bila je stavljati male predmete najprije u tanku platnenu vrećicu, a potom u torbu. Bilo ju je lako ukloniti, a platnena vrećica zapravo je izgledala lijepo čak i dok je bila izložena u ormaru. Bila sam sretna jer sam otkrila još jedno prijelomno rješenje. Ali, i ta je metoda imala skriveni nedostatak. Nisam vidjela predmete koji nisu bili u sezoni, a kad je njihova sezona došla, potpuno sam zaboravila isprazniti dvije unutarnje vrećice. Otkrila sam ih tek godinu dana poslije, a do tada je njihov sadržaj već izgledao vrlo jadno. 112


Tada sam zastala i zamislila se. Unatoč tome što je moje pravilo za odjeću i druge predmete držati ono što nije u sezoni na vidiku, nerazborito sam vjerovala da ću se sjetiti izvaditi ono što ne vidim. Ispraznila sam platnene vrećice i oslobodila predmete u njoj, ali su torbe, koje su ti predmeti do tada podupirali, izgledale klonulo. Bilo mi je potrebno nešto da im pomogne zadržati oblik, ali ih nedvojbeno nisam željela napuniti odjećom koja nije u sezoni i koju ću vjerojatno zaboraviti. Ne znajući što da učinim, odlučila sam privremeno staviti jednu torbu u drugu. I to se pokazalo kao savršeno rješenje. Držeći jednu torbu u drugoj, zapravo sam prepolovila potrebu za prostorom, a njihov sadržaj bio mi je vidljiv zahvaljujući remenima koje sam ostavila visjeti iz nje. Ključno je staviti iste vrste torbi zajedno. Kompleti bi se trebali sastojati od torbi načinjenih od sličnih materijala, primjerice od krute kože ili čvrste tkanine, ili torbice za posebne prigode kao što su vjenčanja i pogrebi. Razvrstavanje prema materijalu i/ili vrsti uporabe znači da morate izvaditi samo jedan komplet kad god vam je potrebna torba. To je puno lakše. Međutim, imajte na umu da u jednoj torbi ne biste trebali držati previše njih. Moje je pravilo ne držati više od dvije u bilo kojoj torbi i paziti da ih držim tako da ne zaboravim što je u njima. U slučaju većih torbi koje se mogu složiti na vrlo malenu veličinu, predlažem čuvati ih u jednoj takvoj torbi. Ukratko, najbolji način držanja pismo–torbica, ručnih i drugih torbi nedvojbeno je sastavljanje kompleta prema materijalu, veličini i učestalosti uporabe te ih držati jednu u drugoj. Sve remene i ručke ostavite na vidjelu. Ako je torba koju koristite za pohranjivanje bila upakirana u vrećicu kad ste ju kupili, komplet može te pohraniti u njoj. Komplete složite u ormar tako da ih možete vidjeti. Proces pohranjivanja torbe u torbu, otkrivanja odgovarajućih kombinacija, vrlo je zabavan, prilično nalik na slagalicu. Kad otkrijete savršeni par, kad su vanjska i unutarnja torba toliko dobro usklađene da podupiru jedna drugu, to je kao da svjedočite sudbonosnom susretu.

113


Svakoga dana praznite svoju torbu Neke su vam stvari potrebne svakodnevno, kao što je novčanik, prijevozna karta za autobus ili vlak i vaš rokovnik. Mnogi ne uviđaju svrhu vađenja tih stvari iz torbe nakon povratka kući jer će ih sutradan opet koristiti – ali to je pogreška. Svrha je torbe nošenje vaših stvari dok niste kod kuće. U nju stavite stvari koje su vam potrebne, kao što su dokumenti, mobitel i novčanik, a ona ih nosi ne žaleći se, čak i ako je toliko puna da gotovo puca. Kad je odložite, struže dnom po podu, ali ne izusti ni riječi kritike nego samo daje sve od sebe pomažući vam. Doista bespoštedna radnica! Bilo bi okrutno ne dopustiti joj predah barem kod kuće. Bili neprestano puna, čak i kad vas se ne koristi, zacijelo je nalik na odlazak u krevet s punim želucem. Ako tako postupate sa svojim torbama, uskoro će izgledati umorno i isluženo. Ako nemate naviku raspakiravati torbu, u njoj ćete vjerojatno i ostaviti nešto kad odlučite nositi drugu torbu, a uskoro ćete i zaboraviti što imate u kojoj torbi. Ne uspijevajući pronaći kemijsku olovku ili balzam za usne, kupit ćete novi. Predmeti koje najčešće nalazim u torbama svojih klijentica dok pospremamo njihove sobe su džepni rupčići, kovanice, izgužvani računi i sažvakane zvakaće gume umotane u njihov omot. Postoji istinska opasnost da bi se važni predmeti poput modnih dodataka, blokova ili dokumenata mogli pomiješati s njima. Stoga svaki dan ispraznite svoju torbu. To nije naporno kao što zvuči. Samo morate načiniti mjesto za stvari u njoj. Pronađite kutiju te svoju prijevoznu kartu, poslovnu identifikacijsku iskaznicu i druge važne predmete okomito spremite u nju. Potom kutiju spremite u ladicu ili ormar. Poslužit će bilo koja kutija, ali ako ne uspijete pronaći odgovarajuću veličinu, poslužit će i kutija za cipele. Ili u jednom kutu ladice možete načiniti prostor i uopće ne koristiti kutiju. Izgled je važan, pa ako koristite kutiju, ne oklijevajte potražiti onu koja vam se doista

114


sviđa. Jedno je od najboljih mjesta za čuvanje te kutije komoda, odnosno na komodi, koju koristite za pohranjivanje, a i praktičnije je ako je to blizu mjestu na kojemu držite torbu. Ako katkada ne možete isprazniti torbu, to je u redu. I sama se povremeno vrlo kasno navečer vratim kući pa se ne zamaram pražnjenjem torbe jer je sutra rano ujutro namjeravam ponovo koristiti za posao. Među nama, dok sam pisala ovu knjigu, bilo je trenutaka kad sam se vratila kući i zaspala na podu prije nego što sam se presvukla. Važno je stvoriti okruženje u kojemu se vaša torba može odmoriti tako što ćete odrediti posebno mjesto za čuvanje svega što uobičajeno nosite u njoj.

Predmetima na podu mjesto je u ormaru Ako u svojemu domu imate ugrađene ormare, u njih možete pohraniti većinu stvari. Japanski ormari idealni mi za pohranjivanje stvari. Duboki su i široki, širokom i iznimno čvrstom policom podijeljeni na gornji i donji dio te imaju ormar ugrađen u zid iznad njih. Ali, mnogi Japanci ne znaju iskoristiti taj prostor. Za one među vama koji imate takve ormare najbolje je vjerno ih koristiti. Koliko god se trudili domisliti kakvom genijalnom načinu za rješavanje svih vaših problema s pohranjivanjem stvari, konačni je rezultat gotovo uvijek teže koristiti nego ono što je već ponuđeno. Osnovna metoda za djelotvorno korištenje ormara je sljedeća. Prije svega, opće je pravilo da predmete koji nisu u sezoni treba čuvati na najteže dostupnim mjestima. To se odnosi na božićne ukrase, skijašku odjeću, planinarsku ili drugu sezonsku sportsku odjeću i pomagala. To je ujedno i najbolje mjesto za velike uspomene koje ne stanu na policu za knjige, kao što je album fotografija s vjenčanja ili drugi fotoalbumi. Ali,

115


nemojte ih stavljati u kartonske kutije nego ih uspravno postavite bliže prednjem dijelu ormara, kao što biste ih postavili na polici za knjige. U suprotnom ih više nikada nećete vidjeti. Svakodnevnu odjeću valja držati u ormaru. Ako je držite u prozirnim plastičnim posudama, toplo vam preporučujem tip ladice, a ne sanduka. Čim odjeću spremite u sanduk, postaje gnjavaža vaditi je, a i ljudi se u većini slučajeva ne potrude izvaditi je čak ni kad je ponovo u sezoni. I, dakako, odjeću složite te uspravno postavite u ladicu. Posteljinu je najbolje držati na gornjoj polici ormara, gdje je manje izložena vlazi i prašini. Donji se dio može iskoristiti za držanje električnih uređaja u vrijeme kad ih se ne koristi, kao što su ventilatori i grijalice. Najbolji je način korištenja japanske vrste ormara zamisliti ga kao malu prostoriju te u njemu držati stvari u ladicama ili drugim posudama za pohranjivanje. Imala sam klijenticu koja je svu svoju odjeću držala rasutu u ormaru. Kad smo otvorile vrata, izgledalo je kao smetlište, a odjeća je bila u zapetljanom kaosu. Mnogo je praktičnije premjestiti sve posude za pohranjivanje u ormar. Osobno u ugrađeni ormar najčešće stavljam čelične prečke, police za knjige i ormariće ili police od šperploče, koje je moguće koristiti i za čuvanje knjiga. U ormaru čuvam i velike predmete koji zauzimaju prostor na podu – primjerice, kovčege, palice za golf, električne uređaje ili gitare. Uvjerena sam da mnogi od mojih klijenata nisu vjerovali da sve svoje stvari mogu spremiti u ormar, ali kad su počeli temeljito razvrstavati i bacati prema metodi KonMari, to je bilo prilično jednostavno.

Održavajte čistoću kupaonice i sudopera 116


Koliko se bočica šampona i regeneratora nalazi oko vaše kade? Različiti članovi obitelji mogu koristiti različite proizvode ili sami možete imati nekoliko vrsta koje koristite, ovisno o raspoloženju, ili za tjedne tretmane. Ali, prava je gnjavaža pomicati ih dok čistite kadu. Ako ili držite na podu u kabini za tuširanje, postanu sluzavi. Neki ljudi to izbjegavaju držeći ih u žičanoj košari, ,ili prema mojem iskustvu, to samo pogoršava situaciju. Jednom sam kupila žičanu košaru dovoljno veliku da u nju stanu svi sapuni, šamponi, čak maske za lice koje je moja obitelj koristila. Moje oduševljenje zbog tog praktičnog predmeta bilo je kratkog vijeka. Isprva sam je sušila nakon svakog kupanja, ali mi je brisanje svake žice uskoro postalo naporno, pa sam to činila svaka tri dana, potom svakih pet dana, a onda čak i manje, dok nisam potpuno zaboravila voditi brigu o njoj. Jednoga dana primijetila sam da je bočica šampona na dnu crvena i sluzava. Promotrivši košaru, vidjela sam da je toliko sluzava da ju nisam mogla ni gledati. Oribala sam je, gotovo u suzama, a nedugo potom – bacila. Jednostavno mi je bila prevelika gnjavaža, a i kad god sam ušla u kupaonicu i ugledala je, podsjetila me je na tu odvratnu sluzavu epizodu. Trebala sam znali da je kupaonica najvlažnije mjesto u kući, što je očito čini najnepogodnijim mjestom za čuvanje bilo čega. Nema potrebe da sapune i šampone držite vani dok ih ne koristite, a dodatno izlaganje toplini i vlazi dok se ne koriste nedvojbeno će utjecati na njihovu kvalitetu. Stoga je moje pravilo držati sve podalje od kade ili tuš-kabine. Što god se koristi u kupaonici ionako treba osušiti nakon uporabe, pa je kudikamo logičnije ručnikom obrisati samo nekoliko predmeta koje smo koristili i pospremiti ih u ormar. Iako se to isprva može doimati kao više posla, zapravo je manje. Mnogo je brže i lakše očistiti kadu ili tuš-kabinu ako nisu zatrpane tim predmetima, a i skupljat će se manje sluzi. Isto vrijedi za kuhinjski sudoper. Držite li spužve i deterdžent pokraj sudopera? Osobno ih držim ispod njega. Tajna je u tome da spužva bude potpuno suha. Mnogi ljudi koriste žičani stalak za spužvu s vakuumskim kapicama koje prianjaju za sudoper. Ako ga i vi imate, predlažem da ga 117


odmah uklonite. Stalak se ne može osušiti ako ga poprskate vodom kad god koristite sudoper, pa će uskoro početi vonjati. Da biste to spriječili, spužvu čvrsto stisnite nakon uporabe i objesite je da se osuši. Možete ju kvačicom pričvrstiti za vješalicu za krpe ili za ručku kuhinjske ladice ako nemate vješalicu. Osobno preporučujem vješati spužve vani, na primjer, na uže za sušenje rublja. Osobno na verandi ne sušim samo svoje spužve nego i daske za rezanje, cjedila i posuđe. Sunčeva je svjetlost dobar dezinficijens, a moja kuhinja uvijek izgleda vrlo uredno jer mi nije potreban stalak za posuđe. Štoviše, i ne posjedujem ga. Sve posuđe stavljam u veliku zdjelu ili cjedilo te iznosim na verandu da se osuši. Mogu ga ujutro oprati i jednostavno ostaviti vani. Ovisno o vremenu i o tome gdje živite, ovaj bi pristup mogao biti primjeren i za vas. Gdje držite ulje, sol, papar, umak od soje i druge začine? Mnogi ljudi drže ih pokraj štednjaka jer žele da im budu pri ruci, zbog praktičnosti. Ako ste među njima, nadam se da ćete ih odmah izbaviti odatle. Prije svega, kuhinjska radna površina služi za pripremanje hrane, a ne za držanje stvari. Površina pokraj štednjaka osobito je izložena prskanju hrane i ulja, a začini koje ondje držite najčešće su ljepljivi od masnoća. Redovi bočica u tom području također znatno otežavaju održavanje čistoće, pa će kuhinja uvijek biti prekrivena tankim slojem ulja. Kuhinjske police i ormari najčešće su dizajnirani za čuvanje začina, pa ih vraćajte na njihovo mjesto. Pokraj pećnice se često nalazi dugačka, uska ladica ili ormarić koji možete upotrijebiti.

Ukrasite ormar svojim omiljenim stvarima »Ne otvarajte to, molim vas!« uobičajenije pripjev. Moji klijenti najčešće

118


imaju ladicu, kutiju ili ormarić koji mi ne žele pokazati. Svi imamo stvari za koje bismo radije da drugi ne znaju o njima, ali ih smatramo važnima. Najčešće su to plakati pop zvijezda i druge stvarčice namijenjene obožavateljima te knjige o hobijima. Plakati su često smotani i odloženi u stražnji dio ormara, a CD–i spremljeni u kutiju. Ali, to je šteta. Barem bi vaša soba trebala biti mjesto na kojemu se možete baviti onime što vas zanima i uživati u tome koliko vam srce želi. Stoga, ako volite nešto, nemojte to skrivati. Ako želite uživati u tome ali ne želite da vaši prijatelji ili drugi znaju za to, imam rješenje. Pretvorite svoj prostor za pohranjivanje stvari u vlastiti privatni prostor, koji u vama budi ushit užitka. Tim dragocjenostima ukrasite stražnju stijenku ormara, iza odjeće, ili unutarnju stranu vrata. Svoj ormar možete urediti bilo čime: plakati, fotografije, ukrasi, što god želite. Mogućnosti ukrašavanja prostora za pohranjivanje doista su beskonačne. Nitko neće prigovarati jer nitko to neće ni vidjeti. Vaš je prostor za pohranjivanje vaš privatni raj, pa ga maksimalno personalizirajte.

Novu odjeću odmah raspakirajte i skinite etikete Jedna od mnogih stvari koje me zapanje dok klijentima pomažem pospremati svakako je količina stvari koje su i dalje u ambalaži. To mogu shvatiti u slučaju hrane i predmeta vezanih uz higijenu, ali zašto ljudi guraju odjeću kao što su čarape i donje rublje u ladicu ne izvadivši ih iz ambalaže. Tako zauzimaju više prostora, a i veća je vjerojatnost da ćete ih zaboraviti. Moj je otac volio gomilati čarape. Kad god bi otišao u robnu kuću,

119


kupio bi sive ili crne čarape, za nošenje uz odijela, te ih je držao u ladici, u njihovoj ambalaži. Pri ruci je volio imati i sive veste, pa sam ih cesto nalazila u stražnjem dijelu ormara, još umotane u plastičnu ambalažu. Uvijek sam sažalijevala tu odjeću. Mislila sam da je ta navika svojstvena samo mojemu ocu, ali kad sam počela posjećivati domove svojih klijenata, uvidjela sam da su mnogi ljudi poput njega. Zaliha se najčešće sastoji od nečega što moj klijent redovito nosi, a to su u pravilu potrošne stvari poput čarapa i donjeg rublja. Tim je klijentima zajedničko to što posjeduju zalihu mnogo veću od one koja im je potrebna. Zapanjila sam se ustanovivši da kupuju još istog predmeta i prije nego što su raspakirali ono što su prošli put kupili. To što su te stvari u ambalaži možda oslabljuje osjećaj vlasništva nad njima. Primjerice, rekordan broj čarapa koje sam zatekla u kući jedne klijentice bio je osamdeset dva para. Još su bile u ambalaži i zauzimale jednu cijelu plastičnu posudu za pohranjivanje. Istina je da kad nešto kupite, lakše je to u ambalaži samo baciti u ladicu. A možda i osjećate određeno zadovoljstvo dok skidate omot prije prvog nošenja. Ali, jedina razlika između pakiranih stvari u vašoj ladici i onih u prodavaonici jest mjesto na kojima ih se drži. Ljudi općenito pretpostavljaju da je jeftinije kupovati na veliko kad su stvari na rasprodaji. Ali, vjerujem da je zapravo suprotno. Ako uzmete u obzir cijenu pohranjivanja, jednako je ekonomično držati te stvari u prodavaonici, a ne u vlastitom domu. Nadalje, ako ih kupujete i koristite prema potrebi, bit će novije i u boljem stanju. Zato vam savjetujem suzdržavati se od stvaranja zaliha. Umjesto toga, kupujte samo ono što vam je potrebno, odmah izvadite sve stvari iz ambalaže i spremite ih. Ako već imate veliku zalihu nečega, barem to izvadite iz ambalaže. Stajanje u ambalaži samo šteti odjeći. Predmet koji se najčešće ostavlja u ambalaži su najlonske čarape. Kad ih izvadite, uklonite i tvrdu podlogu. Kod kuće vam nije potrebna. Najlonske čarape zauzimaju dvadeset pet posto manje prostora kad ih se izvadi iz ambalaže i složi. Tako je i veća vjerojatnost da ćete ih koristiti jer vam je lakše doći do njih. Mislim da stvar možete smatrati svojom 120


tek kad je izvadite iz ambalaže. Odjeći u ambalaži slična je i odjeća na kojoj još vise etikete. U domovima svojih klijentica često nalazim suknje ili veste s etiketama s cijenom ili nazivom brenda. Klijentice su u većini slučajeva zaboravile na njih pa su se iznenadile ugledavši ih, iako su ti odjevni predmeti vidljivo visjeli s prečke u njihovu ormaru. Dugo sam se pitala što takvu odjeću čini nevidljivom. Odlučna u namjeri da pronađem objašnjenje, pošla sam promotriti odjele s odjećom u raznim robnim kućama. Nakon što sam neko vrijeme istraživala, uvidjela sam očitu razliku između odjeće u nečijem ormaru i one koja visi u prodavaonici. Potonja ima znatno drugačiju auru od marljive odjeće koju svakodnevno nosimo. Zrači uštirkanom urednošću. Osobno je tako doživljavam. Odjeća u prodavaonici zapravo je proizvod, a kod kuće osobna imovina. Odjeća koja još ima etiketu s cijenom još nije prihvaćena pa nam stoga ne »pripada« u potpunosti. Manje je vidljiva jer ju zasjenjuje aura naše »prave« odjeće. Logično je da ju previđamo i s vremenom čak zaboravimo na nju dok tražimo odjeću u svojoj garderobi. Neki su ljudi zabrinuti da bi vrijednost odjevnog predmeta, ako uklone etikete, mogla pasti ako ga jednom odluče odnijeti na recikliranje, ali to je proturječje. Ako kupujete odjeću, birajte je s namjerom da joj izrazite dobrodošlicu u svoj dom i vodite računa o njoj. Kad je kupite, odmah uklonite etikete. Da bi vaša odjeća ostvarila prijelaz iz proizvoda u prodavaonici u osobnu imovinu, morate izvesti obred rezanja »pupčane vrpce« koja je povezuje s prodavaonicom.

Ne podcjenjujte »buku« pisane informacije Napredni učenici u pravilu zahtijevaju još višu razinu udobnosti u

121


svojem prostoru nakon što su uspješno riješili problem sa suvišnim stvarima i prostorom za pohranjivanje. Na prvi pogled, domovi nekih mojih klijenata toliko su uredni, nezakrčeni, da se doima da im moja pomoć nije potrebna. Jedna takva klijentica bile je žena u tridesetim godinama, koja je živjela sa suprugom i šestogodišnjom kćeri. Nije joj bilo teško bacati, pa se u sklopu naše prve seanse riješila dvjestotinjak knjiga i trideset dviju vreća stvari. Bila je uglavnom kućanica, a vrijeme je provodila brinući se o kućanstvu, održavajući čajanke s drugim majkama s djecom dva puta mjesečno i održavajući redovite sate aranžiranja cvijeća u svojemu domu. Često je imala goste i bila je prilično svjesna održavanja urednosti kako joj ne bi bilo nelagodno primiti neočekivane goste. Živjela je u kući s dvjema spavaćim sobama te s kombiniranom blagovaonicom i kuhinjom, a njihove su stvari bile uredno složene u ugrađenim ormarima i na dvama žičanim stalcima za odjeću, visokima do razine glave. Obični drveni podovi bili su goli i uvijek dobro ulašteni. Njezine prijateljice pitale su se može li biti urednija nego što već jest, ali se ona ipak doimala nezadovoljnom. »Nemamo mnogo stvari, ali se nekako jednostavno ne osjećam smireno. Osjećam kao da moram načiniti još jedan korak.« Kad sam je posjetila u njezinu domu, bio je uredan, ali, kao što je rekla, osjećala sam da nešto nije u redu. U takvim situacijama najprije otvorim vrata svih prostora za pohranjivanje. Kad sam otvorila glavni ormar, zatekla sam ono što sam očekivala. Etikete koje su isticale »Odlična rješenja za pohranjivanje!« bile su zalijepljene na prozirne plastične ladice, na paketićima proizvoda za dezodoriranje prostora pisalo je »Trenutačno osvježava zrak!«, kartonske kutije oglašavale su »Iyo naranče«. Kamo god sam pogledala, zasipale su me riječi, riječi i još riječi. Bio je to posljednji »korak« koji je moja klijentica tražila. Bujica informacija sa svakim otvaranjem ormara ostavlja dojam »buke« u sobi, osobito ako su posrijedi riječi vašega jezika. One ulijeću u vaše vidno polje, a vaš ih mozak doživljava kao informacije koje treba razvrstati. To uzrokuje nemir u umu. 122


U slučaju moje klijentice, kad god je poželjela izabrati odjeću, zasule su je poruke poput »Iyo naranče« i »Trenutačno osvježava zrak!« – gotovo kao da joj ih netko neprestano mrmlja u uho. Čudno je da jednostavno zatvaranje vrata ormara ne skriva tu poplavu informacija. Te riječi postaju šum koji ispunjava ozračje. Prema mojem iskustvu, prostor za pohranjivanje u domovima koji se doimaju »bučno«, iako na površini izgledaju vrlo uredno, krcati su nepotrebnim informacijama. Što je kuća urednija i što je namještaja manje, to se te informacije doimaju glasnije. Stoga započnite uklanjanjem naljepnica s posuda za pohranjivanje. To je doista neizostavno, kao što uklanjate etikete s nove odjeće kako biste je primili u svoju osobnu imovinu. S pakiranja proizvoda kao što su dezodoransi i deterdženti skinite folije s otisnutim sadržajem koji ne želite vidjeti. Prostori koji nisu vidljivi ipak su dio vaše kuće. Uklanjajući suvišne vizualne informacije koje u vama ne bude radost, svoj prostor možete učiniti doista mirnijim i ugodnijim mjestom za život. Razlika koju to čini toliko je čudesna da bi bilo šteta ne pokušati.

Cijenite svoju imovinu Među domaćom zadaćom koju zadajem svojim klijentima svakako je izražavanje zahvalnosti vlastitim stvarima. Na primjer, potičem ih reći »Hvala vam jer me cijeloga dana grijete« dok vješaju svoju odjeću nakon povratka kući. Ili im predlažem da, skidajući dodatke sa sebe, kažu: »Hvala vam jer me uljepšavate«, a dok stavljaju torbu u ormar, trebale bi reći: »Danas sam zahvaljujući tebi napravila toliko mnogo posla.« Izrazite zahvalnost svakom predmetu koji vam je pomagao tijekom dana. Ako vam je teško činiti to svakodnevno, barem to činite kad god možete. Sa svojim sam stvarima počela postupati kao da su žive dok sam još bila srednjoškolka. Imala sam svoj mobitel. Iako je zaslon još bio 123


monokromatski, sviđao mi se njegov kompaktan dizajn i svijetloplava boja. Nisam bila ovisna korisnica, ali sam svoj telefon voljela toliko da sam kršila školska pravila i svakodnevno ga krišom nosila u džepu svoje školske odore. Povremeno bih ga izvadila kako bih mu se divila i smiješila se za sebe. Tehnologija je napredovala i svi su dobivali mobitele sa zaslonima u boji. Ja sam svoj zastarjeli model zadržala koliko god sam mogla, ali je naposljetku bio previše izgreben i izlizan da sam ga morala zamijeniti novim. Kad sam dobila novi mobitel, došla sam na zamisao da šaljem poruke svojemu starom telefonu. Bio je to moj drugi telefon u životu i vjerojatno sam bila prilično uzbuđena. Nakon kraćeg razmišljanja napisala sam jednostavnu poruku: »Hvala ti za sve« – i dodala simbol srca. I tada sam poslala tu poruku. Moj se stari telefon odmah oglasio pa sam pogledala poruke. Dakako, ondje je bila poruka koju sam upravo bila poslala. »Odlično. Primio si moju poruku. Doista sam ti željela zahvaliti za sve što si učinio«, rekla sam svojemu starom telefonu. A tada sam ga sklopila uz škljocaj. Nekoliko minuta poslije ponovo sam otvorila svoj stari telefon i iznenadila se ustanovivši da je zaslon prazan. Koju god sam tipku pritisnula, zaslon se nije uključio. Moj je telefon, koji se nije pokvario od dana kad sam ga dobila, prestao raditi nakon što je primio moju poruku. Više nikada nije proradio, kao da je shvatio da je njegov posao završen pa je sam napustio svoju dužnost. Dakako, znam da je nekim ljudima teško povjerovati da bi neživi predmeti mogli odgovarati na ljudsku emociju i moguće je da je to jednostavno bila slučajnost. Pa ipak, često čujemo kako sportaši s ljubavlju vode brigu o svojoj opremi, pristupajući joj gotovo kao da je sveta. Mislim da instinktivno osjećaju moć tih predmeta. Ako bismo svim stvarima koje koristimo u svakodnevi lom životu, bilo to naše računalo, naša torba ili naše kemijske i obične olovke, pristupali brižno kao što sportaši pristupaju svojoj opremi, znatno bismo povećali količinu pouzdanih »pomagača« u svojemu životu. Čin posjedovanja vrlo je prirodan dio našega života, a ne nešto rezervirano samo za kakvu posebnu utakmicu ili natjecanje. Čak i ako toga ostanemo nesvjesni, naše stvari doista marljivo rade 124


za nas, svakodnevno ostvarujući svoje uloge kako bi nam pomagale u životu. Kao što mi volimo doći kući i opustiti se nakon radnog dana, naše stvari također odahnu s olakšanjem kad se vrate onamo gdje im je mjesto. Jeste li ikada pomislili kako bi bilo ne imati stalnu adresu? Naš bi život bio vrlo neizvjestan. Upravo zato što imamo dom kojemu se možemo vratiti, možemo otići na posao, u kupnju ili družiti se s drugima. Isto vrijedi za naše stvari. Važna im je ista izvjesnost mjesta na koje se mogu vratiti. Razlika je očita. Stvari koje imaju svoje mjesto, kojemu se svakodnevno vraćaju kako bi se odmorile, mnogo su življe. Kad moji klijenti nauče pristupati odjeći s poštovanjem, uvijek mi kažu: »Odjeća mi traje dulje. Mucice na vestama više se ne stvaraju osobito brzo, a i ne polijevam se po odjeći.« To govori da je briga za odjeću najbolji način da ju motivirate na to da pomaže vama, njihovu vlasniku. Ako dobro postupate sa svojim stvarima, one će vam uvijek odgovarati na isti način. Zbog toga se povremeno zapitam hoće li biti zadovoljne spremištem koje sam im namijenila. Naposljetku, pohranjivanje je: sveto umijeće odabira doma za vlastite stvari.

125


PETO POGLAVLJE

ČAROLIJA POSPREMANJA DRAMATIČNO MIJENJA VAŠ ŽIVOT

126


Uvedite red u svoju kuću i otkrijte što uistinu želite raditi UČENIK

popularan, posjeduje vrline vođe i voli se isticati primjer je predstavnika razreda u Japanu, a svakoga tko posjeduje te osobine nazivamo »tip predstavnika razreda«. S druge strane, ja sam »tip organizatora«, ekscentrična osoba koja tiho i nenametljivo radi u kutu učionice, uređuje police. Mislim to doslovno i sasvim ozbiljno. Prvi službeni zadatak koji sam dobila u osnovnoj školi bilo je »pospremanje«. Živo se sjećam toga dana. Svi su se nadmetali za zadatke poput hranjenja školskih ljubimaca ili zalijevanja biljaka, ali kad je učiteljica upitala: »Tko želi biti odgovoran za uređivanje i pospremanje učionice?«, samo sam ja podignula ruku, i to s velikim entuzijazmom. Kad se osvrnem na to, moji su geni za pospremanje bili aktivirani već u toj ranoj dobi. Iz prijašnjih poglavlja već znate kako sam provodila vrijeme u školi, sretno i samopouzdano preuređujući učionicu, ormariće i police s knjigama. Dok pripovijedam tu priču, ljudi često kažu: »Sretni ste jer ste već u tako mladoj dobi znali što želite. Zavidim vam. Ja nemam pojma što bih željela raditi... » Ali, zapravo sam tek nedavno shvatila koliko volim dovoditi stvari u red. Iako sam gotovo sve svoje vrijeme provodila pospremajući, poučavajući klijente u njihovu domu ili držeći predavanja, u ranoj mladosti moj je san bio udati se. Pospremanje je bilo toliko neizostavan dio mojega svakodnevnog života da sam tek na dan pokretanja svoje tvrtke shvatila da bi to moglo biti moje zvanje. Kad su me ljudi pitali što volim raditi, oklijevala sam, a tada sam u očaju odgovarala: »Čitati knjige«, ali sam se uvijek pitala: Što volim raditi? KOJI JE

127


Potpuno sam bila zaboravila da mi je u osnovnoj školi dodijeljena uloga razredne spremačice. Petnaest godina poslije odjednom sam doživjela bljesak sjećanja dok sam pospremala svoju sobu. U mislima sam vidjela svoju učiteljicu kako na ploči ispisuje moje ime i iznenađeno shvatila da me je to zanimalo od rane mladosti. Sjetite se svojih školskih dana te aktivnosti u kojima ste uživali. Možda ste bili odgovorni za hranjenje ljubimaca ili ste voljeli crtati. Što god to bilo, vjerojatno je na određeni način povezano s nečime što sada radite i što je prirodni dio vašega života, iako to ne činite na isti način. Ono što doista volimo s vremenom se u osnovi ne mijenja. Uvođenje reda u kuću odličan je način da otkrijete što zapravo volite. Jedna od mojih klijentica moja je dobra prijateljica još od koledža. Premda je nakon diplomiranja radila za jednu veliku informatičku tvrtku, pospremajući je otkrila što zapravo voli raditi. Kad smo uvele red u njezinu kuću, pogledala je svoju policu s knjigama, na kojoj su se tada nalazile samo knjige koje su joj bile iznimno zanimljive, i shvatila je da su svi naslovi vezani uz socijalnu skrb. Riješila se mnogih knjiga koje je kupila kako bi učila engleski ili usavršavala svoje tajničke vještine nakon što se zaposlila, a ostale su joj knjige o socijalnoj skrbi koje je kupila još u višim razredima osnovne škole. Dok ih je gledala, sjetila se kako je godinama volonterski čuvala djecu prije nego što se zaposlila u informatičkoj tvrtki. Odjednom je uvidjela da je željela pridonijeti stvaranju društva u kojemu bi majke mogle raditi bez zabrinutosti za svoju djecu. Prvi put svjesna svoje strasti, godinu nakon rada sa mnom provela je učeći i pripremajući se, a tada je napustila svoj posao i pokrenula tvrtku za čuvanje djece. Danas ima mnogo klijenata koji se oslanjaju na njezine usluge i u svakom danu potpuno uživa te istražuje načine da unaprijedi svoj posao. »Kad sam uveo red u svoju kuću, shvatio sam što doista želim raditi.« Te riječi često čujem od svojih klijenata. Iskustvo pospremanja većinu njih potakne da se strastvenije posvete poslu koji obavljaju. Neki osnuju svoju tvrtku, drugi promijene radno mjesto, a neki se više zainteresiraju za posao koji već obavljaju. Ujedno počnu strastvenije 128


pristupati drugim interesima, svojemu domu i obiteljskom životu. Njihova svjesnost o tome što vole prirodno se pojača, pa svakodnevni život zbog toga postane uzbudljiviji. Iako sami sebe možemo bolje upoznati tako što ćemo sjesti i analizirati svoje osobine ili slušajući kako nas drugi vide, vjerujem da je pospremanje najbolji način. Naposljetku, naša imovina vrlo precizno pripovijeda priču o odlukama koje smo u životu donijeli. Pospremanje je način da obavimo inventuru koja nam otkriva što nam se doista sviđa.

Čaroban učinak pospremanja dramatično mijenja naš život »Do sada sam vjerovala da je važno činiti ono što pridonosi mojemu životu pa sam pohađala seminare i učila kako bih povećala svoje znanje. Ali, zahvaljujući vašem tečaju o uvođenju reda u vlastiti prostor prvi sam put shvatila da je otpuštanje još važnije od dodavanja.« To su riječi moje klijentice, žene u tridesetim godinama koja voli učiti i koja je uspostavila široku mrežu kontakata. Život joj se drastično promijenio nakon mojega tečaja. Ono najvažnije s čime se nije željela rastati bila je njezina golema zbirka bilješki i materijala sa seminara, ali kad ih je napokon bacila, osjetila je kao da se oslobodila golema tereta. Nakon što se riješila gotovo pet stotina knjiga koje je namjeravala čitati jednoga dana, ustanovila je da je svakodnevno primala nove informacije. A kad je bacila svoju golemu hrpu posjetnica, ljudi koje je željela upoznati počeli su je nazivati pa se uspjela sasvim spontano sastati s njima. Prije ju je zanimala duhovnost, ali je nakon tečaja zadovoljno rekla: »Pospremanje ima mnogo jači utjecaj nego feng shui, energetsko kamenje i druge duhovne stvari.« Tada je bez odgađanja započela novi život, napustila svoj posao i pronašla izdavača za svoju knjigu.

129


Pospremanje dramatično mijenja život. To vrijedi za svakoga, stotinu posto. Utjecaj tog učinka, koji sam nazvala »čarolijom pospremanja« doista je izniman. Katkada svoje klijente upitam kako se njihov život promijenio nakon tečaja. Iako sam se sada već naviknula na njihove odgovore, u početku su me iznenađivali. Život onih koji pospremaju temeljito i potpuno, odjednom, dramatično se promijeni, bez iznimke. Spomenuta klijentica cijeli je život bila neuredna. Kad je njezina majka vidjela njezinu sobu slobodnu od nereda, bila je toliko zadivljena da se i sama predbilježila za moj tečaj. Iako se smatrala urednom, pogled na kćerinu sobu uvjerio ju je da baš i nije. Počela je toliko uživati u bacanju da se bez žaljenja riješila opreme za čajnu ceremoniju, koja je stajala 250 dolara, i veselila se danima odvoženja smeća. »Prije nisam imala samopouzdanja. Uvijek sam mislila da se moram promijeniti, da bih trebala biti drugačija, ali sada sam sposobna vjerovati da sam jednostavno u redu takva kakva jesam. Stekavši jasan standard za procjenjivanje, stekla sam i mnogo samopouzdanja.« Kao što možete vidjeti iz njezina svjedočanstva, jedan od čudesnih učinaka pospremanja zasigurno je i pouzdanje u vlastitu sposobnost donošenja odluka. Pospremati znači uzeti svaki predmet u ruku, zapitati se budi li radost u vama i na temelju toga odlučiti hoćete li to zadržati. Ponavljajući taj postupak stotine i tisuće puta, prirodno usavršavamo svoju vještinu donošenja odluka. Ljudi koji nemaju povjerenja u svoju prosudbu, nemaju samopouzdanja. I meni je svojedobno nedostajalo samopouzdanja. Spasilo me je pospremanje.

Stjecanje povjerenja u život zahvaljujući čaroliji pospremanja Zaključila sam da je moja strast prema pospremanju motivirana željom

130


da moji roditelji to pohvale te kompleksom vezanim uz majku. Kao srednje od troje djece, nakon treće godine života nisam dobivala mnogo pažnje od svojih roditelja. To, dakako, nije bilo hotimično, ali se nisam mogla oteti tom osjećaju jer sam bila u »sendviču« između starijeg brata i mlađe sestre. Moje zanimanje za kućanske poslove i pospremanje pojavilo se kad mi je bilo oko pet godina, i vjerujem da sam na svoj način pokušavala ne stvarati nevolje svojim roditeljima, koji su bili očito zaokupljeni brigom za mojega brata i sestru. Vrlo sam rano i postala svjesna potrebe da izbjegavam ovisnost o drugim ljudima. I, dakako, željela sam da me moji roditelji hvale i primjećuju. Otkako sam krenula u osnovnu školu, koristila sam budilicu kako bih se probudila prije svih ukućana. Nisam voljela oslanjati se na druge, bilo mi je teško vjerovati im i bila sam vrlo nesposobna izražavati svoje osjećaje. S obzirom na to da sam odmore provodila sama, pospremajući, možete zaključiti da nisam bila osobito otvoreno dijete. Doista sam uživala sama lutati po školi, pa i danas radije radim sve sama, što uključuje putovanje i kupnju. To mi je vrlo prirodno. Budući da nisam bila vješta u uspostavljanju odnosa povjerenja s drugima, bila sam neuobičajeno vezana uz stvari. Mislim da su mi moja soba i moje stvari postale toliko dragocjene upravo zato što mi nije bilo ugodno drugima pokazivati vlastite slabosti ili istinske osjećaje. Nisam morala glumiti niti išta skrivati od njih. Materijalne stvari i moja kuća prve su me poučile cijeniti bezuvjetnu ljubav, a ne moji roditelji ili prijatelji. Iskreno rečeno, ni danas nemam mnogo povjerenja u sebe. Katkada me moja nesposobnost prilično obeshrabri. Međutim, imam povjerenja u svoje okruženje. U pogledu stvari koje posjedujem, odjeće koju nosim, kuće u kojoj živim i ljudi u mojemu životu, u pogledu mojega okruženja kao cjeline, iako se to drugima možda ne doima osobito posebnim, samopouzdana sam i iznimno zahvalna jer sam okružena onime što volim, stvarima i ljudima koji su, svi do jednoga, posebni, dragocjeni i mojemu srcu iznimno dragi. Stvari i ljudi koji mi donose radost ujedno me podupiru. Uvjeravaju me da će 131


sve biti u redu. Želim pomoći drugima koji se osjećaju onako kako sam se ja svojedobno osjećala, kojima nedostaje samopouzdanja i kojima je teško otvoriti srce drugima, uvidjeti koliko potpore primaju od prostoru u kojemu žive i od stvari koje ih okružuju. Zato svoje vrijeme provodim posjećujući ljude u njihovu domu i poučavajući ih pospremati.

Vezanost uz prošlost ili tjeskoba zbog budućnosti »Baciti sve što ne budi radost.« Ako ste makar malo iskušali tu metodu, do sada ste uvidjeli da nije osobito teško prepoznati ono što vam donosi radost. Čim to dodirnete, znate odgovor. Mnogo je teže odlučiti baciti nešto. Iznalazimo kojekakve razloge da to ne učinimo, kao što je »ovaj lonac nisam koristila godinu dana, ali tko zna, jednom mi možda zatreba...« ili »Ta ogrlica koju mi je dečko darovao, u ono vrijeme mi se doista sviđala...« Ali, kad se doista usredotočimo na razloge zbog kojih nešto ne možemo otpustiti, samo su dva: vezanost uz prošlost ili strah od budućnosti. Ako u procesu odabira naiđete na nešto što u vama ne budi radost ali se jednostavno ne možete natjerati baciti to, zastanite na trenutak i zapitajte se: Je li mi teško riješiti se ovoga zbog vezanosti uz prošlost ili zbog straha od budućnosti? Zapitajte se to za svaki od tih predmeta. Tako ćete početi opažati obrazac u svojemu vlasništvu nad stvarima, obrazac koji se svrstava u jednu od triju kategorija: vezanost uz prošlost, želja za stabilnošću u budućnosti ili kombinacija tih dviju kategorija. Važno je shvatiti vlastiti obrazac vlasništva, jer je to odraz vrijednosti koje vas usmjeravaju u životu. Pitanje što želite posjedovati zapravo je pitanje kako želite živjeti svoj život. Vezanost uz prošlost i strahovi vezani uz budućnost usmjeravaju ne samo način na koji odabirete stvari

132


koje posjedujete nego i predstavljaju kriterij prema kojemu donosite odluke u svakom području svojega života, uključujući vaš odnos s ljudima i vašim poslom. Primjerice, dok žena koja je vrlo zabrinuta zbog budućnosti bira muškarca, manja je vjerojatnost da će izabrati nekoga samo zato što joj se sviđa i zato što uživa biti s njim. Mogla bi izabrati nekoga jednostavno zato što joj se odnos doima korisnim ili zato što se plaši da ako ne izabere njega, možda neće naći drugoga. U pogledu izbora karijere ista će osoba biti sklonija izabrati radno mjesto u velikoj tvrtki, jer će joj to pružiti više mogućnosti u budućnosti, ili će raditi na postizanju određenih kvalifikacija kao jamstva, a ne zato što zapravo voli taj posao i želi ga obavljati. S druge strane, žena koja je snažno vezana uz prošlost teško ulazi u novu vezu jer ne može zaboraviti dečka s kojim je prekinula prije dvije godine. Teško joj je i iskušavati nove metode čak i kad trenutačna više nije djelotvorna, jer je do tada funkcionirala. Kad jedan ili drugi od tih misaonih obrazaca oteža bacanje stvari, nismo sposobni vidjeti što nam je uistinu potrebno sada, u ovom trenutku. Nismo sigurni što bi nas zadovoljilo ili što tražimo. Zbog toga povećavamo broj nepotrebne imovine, zakopavajući se fizički i mentalno u suvišne stvari. Najbolji je način da ustanovimo što nam je uistinu potrebno rješavati se onoga što nam nije potrebno. Više ne moramo odlaziti na daleka mjesta ili u neobuzdanu kupnju. Moramo samo ukloniti ono što nam nije potrebno tako što ćemo se pravilno suočiti sa svakom svojom stvari. Proces suočavanja i odabira stvari može biti prilično bolan. Prisiljava nas suočiti se s vlastitim nesavršenostima i manjkavostima te s nerazboritim odlukama koje smo donijeli u prošlosti. Dok sam se sama tijekom procesa pospremanja suočavala s vlastitom prošlošću, često sam osjećala jak sram: moja zbirka mirisnih gumica iz osnovne škole, stvarčice vezane uz animaciju koje sam skupljala u višim razredima osnovne škole, odjeća koju sam kupovala u srednjoj školi, dok sam se pokušavala ponašati odraslo, ali mi uopće nije pristajala, torbe koje sam 133


kupila iako mi nisu bile potrebne, samo zato što su mi se u prodavaonici sviđale. Stvari koje posjedujemo su stvarne. Postoje ovdje i sada, kao posljedica izbora koje smo sami donijeli u prošlosti. Pogrešno je ignorirati ih ili ih bacati bez razmišljanja, kao da poričemo odluke koje smo donijeli. Zato sam protiv dopuštanja da se stvari gomilaju te bacanja stvari bez primjerenog razmišljanja. Tek kad se suočimo sa svojim stvarima, jednom po jednom, i kad doživimo emocije koje izazivaju, možemo doista cijeniti svoj odnos s njima. Tri su moguća pristupa vlastitim stvarima. Suočiti se s njima sada, jednom se suočiti s njima i izbjegavati ih do kraja života. Izbor je na nama. Ali, osobno vjerujem da je mnogo bolje odmah se suočiti s njima. Ako priznamo svoju vezanost uz prošlost i svoje strahove od budućnosti tako što ćemo iskreno razmotriti svoje stvari, uvidjet ćemo što nam je uistinu važno. Taj nam proces pomaže prepoznati vlastite vrijednosti i ublažiti sumnju te zbunjenost u pogledu donošenja životnih odluka. Ako se možemo pouzdati u svoje odluke i s entuzijazmom se upustiti u djelovanje bez sumnji koje bi nas sputavale, uspjet ćemo postići mnogo više. Drugim riječima, što se prije suočimo sa svojim stvarima, to bolje. Ako namjeravate uvesti red u svoju kuću, učinite to sada.

Ustanovite da možete i bez toga Kad ljudi doista prionu pospremanju, stvaraju vreće i vreće smeća. Čula sam da mnogi od onih koji pohađaju moje tečajeve uspoređuju informacije o tome koliko su smeća bacili ili što su pronašli u svojoj kući. Rekordan broj vreća za smeće napunjenih do današnjeg dana postigao je par koji je bacio dvije stotine vreća punih smeća te više od deset stvari koje su bile prevelike da bi ih se stavilo u vreću. Većina ljudi se smije kad to čuju i pretpostavljaju da je taj par zacijelo imao vrlo veliku kuću s mnogo prostora za pohranjivanje, ali se varaju. 134


Živjeli su u vrlo običnoj četverosobnoj katnici. Površina je bila nešto veća nego u mnogim japanskim domovima jer su imali i tavansku prostoriju, ali razlika u prostoru nije bila osobito velika. Premda se u kući vidjelo mnogo stvari, na prvi pogled nije se doimalo da je u njoj mnogo nepotrebnih stvari. Drugim riječima, svaka kuća ima potencijal stvoriti isti volumen. Kad svojim klijentima dam zadatak razvrstavanja i bacanja stvari, ne stajem na pola puta. Prosječna osoba lako može baciti dvadeset do trideset 45–litarskih vreća, a tročlana obitelj baci i do sedamdeset vreća. Ukupan broj svih do sada bačenih predmeta premašuje 28 000 vreća, a broj individualnih stvari zacijelo je veći od milijun. Pa ipak, unatoč drastičnom smanjenju količine stvari, nitko se nije požalio da se naknadno suočio s problemom jer sam mu ja rekla neka nešto baci. Razlog je vrlo jasan: bacanje stvari koje u vama ne bude radost nema nikakvih škodljivih posljedica. Kad završe s pospremanjem, svi moji klijenti iznenade se jer ne opažaju nikakvu nelagodu u svakodnevnom životu. To je uvjerljiv podsjetnik da su sve to vrijeme živjeli okruženi nepotrebnim stvarima. Iznimaka nema. Tako razmišljaju čak i klijenti kojima na kraju ostane manje od petine njihove imovine. Dakako, ne kažem da moji klijenti nikada nisu zažalili jer su nešto bacili. Daleko od toga. To biste trebali očekivati najmanje tri puta tijekom procesa pospremanja, ali nemojte dopustiti da to u vama pobudi zabrinutost. Iako su moji klijenti zažalili jer su nešto bacili, nikada se ne žale. Već su iz iskustva naučili da je djelovanjem moguće riješiti svaki problem prouzročen nedostatkom nečega. Dok mi moji klijenti pričaju o tome kako su bacili nešto što nisu trebali baciti, svi zvuče iznimno veselo. Većina njih se nasmije i kaže: »Na trenutak sam pomislio da sam u nevolji, ali sam tada shvatio da mi život nije ugrožen.« Taj stav ne potječe od optimistične osobnosti, a i ne znači da je ta osoba postala nemarna u odgovoru na situaciju u kojoj joj nešto nedostaje. To zapravo pokazuje da su, birajući što će baciti, promijenili svoj način razmišljanja. Što ako im, na primjer, zatreba sadržaj dokumenta koji su bacili? Prije svega, budući da su smanjili količinu dokumenata koje posjeduju, 135


mogu brzo ustanoviti da to više nemaju, bez potrebe za pretraživanjem cijele kuće. Činjenica da ne moraju tražiti zapravo je dragocjena jer ublažuje stres. Jedan je od razloga zbog kojih nas nered izjeda taj što moramo tražiti nešto samo kako bismo ustanovili imamo li to uopće, a često, unatoč svem traženju, ne uspijevamo pronaći ono što tražimo. Kad smanjimo količinu stvari koje posjedujemo i sve svoje dokumente pohranimo na istomu mjestu, možemo na prvi pogled ustanoviti posjedujemo li to ili ne. Ako to više ne posjedujemo, možemo odmah promijeniti pristup i početi razmišljati što nam je činiti. Možemo pitati nekoga koga poznajemo, nazvati tu tvrtku ili sami potražiti te informacije. Kad pronađemo rješenje, nemamo drugog izbora doli djelovati. A tada opažamo da je problem često iznenađujuće lako riješiti. Umjesto da patimo zbog stresa traženja i nenalaženja, poduzimamo nešto, a ti postupci često donose neočekivane dobrobiti. Ako taj sadržaj tražimo negdje drugdje, mogli bismo otkriti nove informacije. Ako kontaktiramo prijatelja, mogli bismo produbiti taj odnos ili bi nas prijatelj mogao upoznati s nekim tko je vješt u tom području. Takva opetovana iskustva poučavaju nas da ćemo, ako poduzmemo nešto, uspjeti dobiti potrebne informacije u trenutku kad su nam potrebne. Život postaje mnogo lakši ako znate da će se sve riješiti čak i ako vam nešto nedostaje. Još je jedan razlog zbog kojega se moji klijenti nikada ne žale zbog bacanja stvari – i taj je razlog najvažniji. Budući da su nastavili prepoznavati i bacati stvari koje im nisu potrebne, odgovornost za donošenje odluka više ne predaju drugim ljudima. Kad se pojavi problem, ne traže kakav vanjski uzrok ili osobu koju bi optužili. Sami donose svoje odluke i svjesni su da je uistinu važno razmisliti o tome koje postupke valja poduzeti u određenoj situaciji. Odabir i bacanje stvari trajan je proces donošenja odluka utemeljenih na vlastitom sustavu vrijednosti. Bacanje stvari razvija sposobnost donošenja odluka. Nije li šteta propustiti mogućnost razvijanja te sposobnosti čuvajući stvari? Kad posjetim svoje klijente u njihovu domu, sama nikada ne bacam ništa. Konačnu odluku uvijek prepuštam njima. Ako bih umjesto njih izabrala 136


što je potrebno baciti, pospremanje bi bilo besmisleno. Uvodeći red u svoju kuću, čovjek mijenja svoj način razmišljanja.

Pozdravljate li svoju kuću? Kad posjetim klijenta u njegovu domu, najprije pozdravim njegovu kuću. Formalno kleknem na pod u sredini kuće i mentalno joj se obratim. Nakon kraćeg predstavljanja, kojim obuhvatim svoje ime, adresu i zanimanje, zamolim za pomoć u stvaranju prostora u kojemu obitelj može uživati u sretnijem životu. Potom se naklonim. Taj nijemi obred traje samo oko dvije minute, ali me klijenti znaju čudno gledati. S tim sam običajem počela prilično spontano, na temelju pravila štovanja u šintoističkim svetištima. Ne sjećam se točno kad sam to počela raditi, ali vjerujem da me je na to nadahnulo to što je napeto iščekivanje u zraku, koje osjetim kad klijent otvori vrata, slično ozračju koje osjetite kad prođete kroz vrata svetišta i uđete u sveti prostor. Možda mislite da taj obred može imati samo placebo učinak, ali opazila sam istinsku razliku u brzini pospremanja nakon što ga izvedem. Uzgred, dok pospremam, na sebi nemam trenirku ni radnu odjeću. Najčešće na sebi imam haljinu i blejzer. Iako povremeno dodam pregaču, dizajn mi je važniji od praktičnosti. Neke klijentice se iznenade i strahuju da bih mogla uništiti svoju odjeću, ali ja dotjerana bez teškoća pomičem namještaj, penjem se na kuhinjske ormariće i aktivno obavljam druge poslove pospremanja. Na taj način iskazujem poštovanje kući i njezinu sadržaju. Vjerujem da je pospremanje proslava, poseban ispraćaj stvari koje će napustiti kuću, i stoga se odijevam u skladu s tim. Uvjerena sam da će mi kuća, kad odjećom koju izaberem odjenuti iskažem poštovanje te posao pospremanja započnem pozdravljajući je, rado reći što obitelji više nije potrebno te kamo valja staviti preostale stvari kako bi se obitelj u tom prostoru osjećala ugodno i bila sretna. Taj 137


stav ubrzava proces donošenja odluka u stadiju pohranjivanja te iz cijelog procesa pospremanja uklanja sumnju, kako bi sve teklo glade. Možda ne vjerujete da i vi to možete. Možda mislite da morate biti profesionalka poput mene kako biste čuli što vam kuća ima reći. Međutim, vlasnici najbolje razumiju svoje stvari i svoju kuću. Dok napredujemo kroz pouke, moji klijenti počinju jasno uviđati što moraju baciti i gdje je prirodno mjesto stvarima, pa se pospremanje odvija glatko i brzo. Jedna pouzdana strategija omogućuje brzo izoštravanje osjećaja o tome što vam je potrebno i gdje je stvarima mjesto: Pozdravite svoj dom kad god mu se vratite. To je prva domaća zadaća koju dajem klijentima u sklopu svojih privatnih pouka. Kao što biste pozdravili člana obitelji ili kućnog ljubimca, recite svojemu domu »Zdravo! Stigla sam!« kad mu se vratite. Ako zaboravite to učiniti kad uđete, poslije, kad se sjetite, recite: »Hvala ti jer mi pružaš sklonište.« Ako se sramite ili vam je neugodno reći to naglas, u redu je izgovoriti te riječi mentalno. Budete li to opetovani činili, počet ćete osjećati kako vaš dom odgovara kad mu se vratite. Njegovo zadovoljstvo osjetit ćete kao blag povjetarac. Tada ćete postupno postati sposobni osjetiti gdje želi da ga pospremite i kamo želi da stavite stvari. Nastavite dijalog sa svojim domom dok pospremate. Znam da to zvuči krajnje nepraktično, ali ako zanemarite ovaj korak, ustanovit ćete da posao teče manje glatko. Pospremanje bi u osnovi trebalo biti čin ponovne uspostave ravnoteže među ljudima, njihovim stvarima i kućom u kojoj žive. Međutim, konvencionalni pristupi pospremanju uglavnom su usredotočeni na odnos između ljudi i njihovih stvari te ne obraćaju pozornost na njihov dom. Međutim, osobno sam vrlo svjesna važne uloge kuće jer kad god posjetim klijentov dom, osjetim koliko voli svoje stanare. Uvijek je ondje, čeka da se moji klijenti vrate i spreman je pružiti im sklonište te ih zaštititi. Koliko god oni bili iscrpljeni nakon dugog radnog vremena, njihov je dom ondje da ih okrijepi i iscijeli. Kad im nije do rada i kad goli hodaju po kući, njihov ih dom prihvaća takve kakvi jesu. Nećete naći nikoga toliko velikodušnog ili spremnog 138


prihvaćati. Pospremanje je naša mogućnost da izrazimo zahvalnost svojemu domu za sve što čini za nas. Da biste iskušali moju teoriju, pokušajte uvesti red u svoju kuću iz perspektive onoga što bi nju usrećilo. Iznenadit ćete se koliko proces donošenja odluka teče glatko.

Vaše stvari vam žele pomoći Više od pola svojega života provela sam razmišljajući o pospremanju. Svakodnevno posjećujem ljude u njihovim domovima i suočavam se s njihovim stvarima. Mislim da ne postoji drugo zanimanje koje bi mi omogućilo vidjeti sve što osoba posjeduje ili promotriti sadržaj ormara i ladica, takvih kakvi jesu. Premda sam posjetila mnoge domove, nisam zatekla dva u kojima su stvari ili načini organiziranja jednaki. No, sve te stvari ipak imaju nešto zajedničko. Razmislite o tome zašto imate stvari koje imate. Ako ste odgovorili: »Zato što sam ih izabrao«, »Zato što su mi potrebne« ili »Zbog raznih okolnosti«, svi ti odgovori bili bi točni. Ali, sve stvari koje posjedujete žele vam biti korisne, bez iznimke. To mogu potpuno uvjereno reći jer sam u svojoj karijeri vrlo pomno promotrila stotine tisuća stvari. Kad se sudbina koja nas povezuje sa stvarima koje posjedujemo dobro promotri, opažamo da je prilično začudna. Uzmimo za primjer samo jednu košulju. Čak i ako je proizvedena u sklopu masovne proizvodnje u tvornici, košulja koju ste određenoga dana kupili i donijeli kući jedinstvena je za vas. Sudbina koja nas je dovela do svake naše stvari jednako je dragocjena i sveta kao i sudbina koja nas je povezala s ljudima u našemu životu. Svaka vaša stvar došla vam je s razlogom. Kad iznesem to viđenje, neki ljudi kažu: »Ovaj sam odjevni predmet zanemarivala toliko dugo da je sav izgužvan. Zacijelo je veoma ljut na mene« ili: »Ako ga ne budem koristio, bacit će prokletstvo na mene.« 139


Ali, iz mojeg iskustva, još nisam opazila stvar koja je korila svojega vlasnika. Te misli potječu od vlasnikova osjećaja krivnje, a ne od stvari. Što tada zapravo osjećaju stvari u našemu domu koje ne bude radost u nama? Mislim da jednostavno žele otići. Leže zaboravljene u našim ormarima i bolje od bilo koga znaju da vam u ovom trenutku ne donose radost. Sve što posjedujete želi vam biti korisno. Čak i ako to bacite ili spalite, za sobom će ostaviti samo energiju želje za služenjem. Oslobođene svojega materijalnog oblika, kretat će se vašim svijetom kao energija i davati drugim stvarima do znanja da ste posebna osoba te vam se vratiti kao stvar koja će biti najkorisnija osobi koja ste sada, stvar koja će vam donijeti najviše sreće. Odjevni predmet mogao bi vam se vratiti kao nov i lijep komad ili bi se mogao ponovo pojaviti kao informacija, odnosno kao nova veza. Obećavam vam da će vam se sve što otpustite vratiti u posve istoj količini, ali tek kad osjeti želju da vam se vrati. Zato, kad nešto bacite, nemojte uzdahnuti i reći »Oh, nikada to nisam koristio« ili »Žao mi je jer te nisam stigao koristiti« nego to otpravite s radošću, riječima »Hvala ti jer si me pronašao« ili »Sretan put. Uskoro se ponovo vidimo!« Riješite se stvari koje više ne bude radost. Neka vaš rastanak bude obred njihova otpravljanja na novo putovanje. Slavite tu prigodu s njima. Doista vjerujem da su naše stvari još sretnije i življe kad ih otpustimo nego kad smo ih nabavili.

Vaš životni prostor utječe na vaše tijelo Kad započnemo s procesom pospremanja, mnogi od mojih klijenata primjećuju da su smršavjeli ili da im se trbuh učvrstio. Ta je pojava vrlo

140


čudna, ali kad smanjimo količinu stvari koje posjedujemo i zapravo »detoksiciramo« svoju kuću, to ima detoksikacijski učinak i na naše tijelo. Kad odjednom bacimo sve, što katkada znači baciti četrdeset vreća smeća u jednom danu, naše tijelo može odgovoriti na način sličan kratkom postu. Mogli bismo imati proljev ili se osuti prištićima. To je sasvim u redu. Naše se tijelo jednostavno rješava toksina koji su se nakupili tijekom godina, i za dan ili dva vratit će se u normalno stanje, ili u još bolje stanje. Jedna moja klijentica očistila je ormar i dvorišnu prostoriju koju je zanemarivala deset godina. Netom nakon toga imala je jak proljev, nakon kojega se osjećala puno laganije. Znam da tvrdnja da je moguće smršavjeti zahvaljujući pospremanju ili da će vam pospremanje očistiti kožu zvuči lažno, ali to nije nužno netočno. Nažalost, ne mogu vam pokazati »prije i poslije« slike svojih klijenata, ali sam svojim očima vidjela kako se njihov izgled mijenja nakon što pospremimo njihove sobe. Njihova figura postaje vitkija, koža sjajnija, a oči blistavije. Kad sam započela s ovim poslom, ta me je činjenica prilično zaintrigirala. Ali, kad sam bolje razmislila o tome, uvidjela sam da i nije osobito čudno. O tome razmišljam na sljedeći način. Kad uvedemo red u svoju kuću, zrak u njoj postaje svjež i čist. Smanjivanje količine stvari u našem prostoru smanjuje i količinu prašine, a i češće čistimo. Ako vidimo pod, prljavština je očita pa želimo čistiti. Budući da je nered uklonjen, mnogo je lakše čistiti, stoga to činimo temeljitije. Svježiji zrak u prostoriji zacijelo je dobar za kožu. Čišćenje obuhvaća energetsko kretanje, koje će prirodno pridonijeti mršavljenju i održavanju kondicije. A kad je naš prostor potpuno čist, ne moramo se zabrinjavati zbog čišćenja pa se možemo usredotočiti na sljedeće što je važno u našemu životu. Mnogi ljudi žele biti vitki i u kondiciji, pa to postaje njihovo žarište. Počinju pješice prelaziti veće udaljenosti i jesti manje, a ti postupci pridonose mršavljenju bez svjesnog držanja dijete. Ali, mislim da je glavni razlog zbog kojega pospremanje ima taj učinak taj što ljudi uslijed tog postupka spoznaju zadovoljstvo. Mnoge 141


mi klijentice nakon pospremanja govore da su njihove svjetovne želje oslabjele. Dok u prošlosti nikada nisu bile zadovoljne, bez obzira na to koliko su odjeće imale i uvijek su željele nositi nešto novo, kad su izabrale i zadržale samo one stvari koje su uistinu voljele, osjećale su se kao da imaju sve što im je potrebno. Materijalne stvari gomilamo iz istog razloga zbog kojega jedemo – da bismo zadovoljili žudnju. Impulzivna kupnja te prekomjerno jedenje i pijenje pokušaji su ublažavanja stresa. Promatrajući svoje klijente primijetila sam da se njihov trbuh, kad bace suvišnu odjeću, u pravilu izravna, kad bace knjige i dokumente, um im postane bistriji, a kad smanje količinu kozmetike i urede područje oko sudopera te kupaonicu, ten im postane čistiji, a koža glada. Premda nemam znanstvenog temelja za tu teoriju, vrlo je zanimljivo uvidjeti da je dio tijela koji odgovara na pospremanje u tijesnoj vezi s područjem koje je pospremljeno. Nije li divno to što pospremanje vaše kuće može povećati i vašu ljepotu te pridonijeti zdravlju i vitkosti tijela?

Pospremanje povećava sreću Zbog popularnosti feng shuija ljudi me često pitaju hoće li im pospremanje donijeti sreću. Feng shui je metoda povećavanja sreće uređivanjem vlastitog životnog okruženja. Popularnost joj je u Japanu počela rasti prije petnaestak godina, a danas je prilično poznata. Feng shui je prvo što u mnogim ljudima pobudi zanimanje za uređenje i pospremanje kuće. Osobno nisam stručnjakinja za feng shui, ali sam proučavala njegove osnove u sklopu svojega istraživanja pospremanja. O vama ovisi hoćete li vjerovati da to može povećati vašu sreću, ali ljudi u Japanu od davnina u svakodnevnom životu primjenjuju svoje znanje o feng shuiju i načelima orijentacije. Osobno u svojoj praksi 142


pospremanja također primjenjujem mudrost naših predaka. Primjerice, dok slažem odjeću i uspravno je postavljam u ladicu, raspoređujem je prema boji kako bih dobila gradaciju od tamne prema svijetloj. Pravilan raspored nalaže postaviti svjetliju odjeću u prednji dio ladice te postupno prema stražnjem dijelu slagati odjeću sve tamnijih boja. Ne znam povećava li to sreću, ali kad je odjeća raspoređena prema boji, divno je ugledati je kad god otvorite ladicu. Doima se da svjetlija odjeća u prednjem dijelu ladice zbog određenog razloga ima umirujući učinak. Ako svoj životni prostor uredite tako da se u njemu osjećate ugodno i da se svaki dan osjećate prepuni energije i sretni, ne biste li rekli da se vaša sreća povećala? Pojmovi u temelju feng shuija su dvojne sile jin i jang te pet elemenata (metal, drvo, voda, vatra i zemlja). Osnovno je vjerovanje da sve ima svoju energiju i da bi sa svakom stvari valjalo postupati na način koji odgovara njezinim karakteristikama. Meni se to doima posve prirodnim. Filozofija feng shuija zapravo govori o življenju u skladu s pravilima prirode. Svrha mojega pristupa pospremanju posve je ista. Vjerujem da je istinska svrha pospremanja živjeti u najprirodnijem mogućem stanju. Ne mislite li da je neprirodno posjedovati stvari koje nam ne donose radost ili stvari koje nam zapravo nisu potrebne? Vjerujem da je posjedovanje samo onoga što volimo i što nam je potrebno najprirodnije stanje. Kad uvedemo red u svoju kuću, možemo živjeti u svojemu prirodnom stanju. Biramo stvari koje nam donose radost i cijenimo ono što je uistinu dragocjeno u našemu životu. Ništa ne može donijeti veću sreću od sposobnosti da učinimo nešto jednostavno i prirodno poput toga. Ako je to sreća, tada sam uvjerena da je uvođenje reda u kuću najbolji način da je se postigne.

Kako ustanoviti što je 143


uistinu dragocjeno Nakon što klijent završi postupak odabira onoga što će zadržati, a što baciti, katkada s hrpe »zadržati« uzmem pokoju stvar i ponovo ih pitam: »Bude li ova majica i ova vesta doista radost u vama?« Moj klijent s iznenađenim izrazom lica neizbježno odgovara: »Kako ste znali? Upravo su to stvari za koje se nisam mogao odlučiti hoću li ih zadržati ili baciti.« Nisam stručnjakinja za modu, i te stvari ne vadim na temelju njihova izgleda. To opažam u izrazu njihova lica dok odlučuju – u načinu na koji drže tu stvar, u sjaju u njihovim očima dok je dodiruju i u brzini kojom odlučuju. Njihov je odgovor očito drugačiji za stvari koje im se sviđaju i za one za koje nisu sigurni. Kad se suoče s nečim što im donosi radost, njihova je odluka najčešće trenutačna, njihov dodir blag, a oči blistave. Kad se suoče s nečim što im ne donosi radost, ruke im zastanu, nagnu glavu i namršte se. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja možda će taj predmet baciti na hrpu »zadržati«. Napetost je u tom trenutku vidljiva na njihovu čelu i oko usana. Radost se očituje u tijelu, a ja ne dopuštam da mi ti tjelesni znakovi promaknu. Međutim, iskreno rečeno, čak i ako ne gledam kako klijent odlučuje, mogu ustanoviti koji predmeti ne bude radost u njegovu srcu. Prije nego što ih posjetim u njihovu domu, održim privatnu pouku »metode pospremanja KonMari«. Samo ta pouka ima važan učinak, pa oni često počnu pospremati i prije nego što ih prvi put posjetim u njihovu domu. Jedna od mojih najboljih učenica, žena u tridesetim godinama, do mojega je dolaska bila bacila pedeset vreća smeća. Ponosno je otvorila svoje ladice i ormar te rekla: »Ovdje se više nemam čega riješiti!« Njezina soba nedvojbeno je izgledala drugačije nego na fotografijama koje mi je pokazala. Vesta koja je bila nemarno bačena preko komode, sada je bila uredno pospremljena, a haljine, koje su bile nagužvane na prečki toliko da je ormar gotovo pucao, sada su se prorijedile, pa je među njima bilo više mjesta. No, unatoč tome, izvukla sam smeđu jaknu 144


i žućkastu košulju. Nisu izgledale drugačije od odjeće koju je odlučila zadržati. Oba su komada bila u dobrom stanju i izgledala nošeno. »Bude li ovi komadi doista radost u vama?« upitala sam. Izraz njezina lica u trenu se promijenio. »Ta jakna, znate, sviđa mi se dizajn, ali sam doista željela crnu. Crnu nisu imali u mojoj veličini... Budući da nisam imala smeđu jaknu, mislila sam da ću je ionako kupiti, ali se naposljetku jednostavno doimalo da mi ne pristaje pa sam je nosila samo nekoliko puta. A što se tiče košulje, jako su me privukli dizajn i tkanina pa sam zapravo kupila dvije. Prvu sam nosila dokle god je bilo moguće, ali sam je tada zbog nekog razloga jednostavno prestala uzimati iz ormara.« Nisam vidjela kako je postupala s tim predmetima i nisam znala ništa o okolnostima vezanima uz njihovu kupnju. Samo sam pažljivo promotrila odjeću koja je visjela u njezinu ormaru. Kad dobro promotrite stvari, možete početi razaznavati donose li svojemu vlasniku radost. Kad je žena zaljubljena, promjena na njoj očita je svima koji je okružuju. Ljubav koju prima od svojega muškarca, samopouzdanje koje joj ljubav daje i njezina želja da se potrudi izgledati lijepo za njega daju joj energiju. Koža joj sjaji, oči joj blistaju i postaje još ljepša. Jednako tako, stvari koje njihov vlasnik voli i kojima pristupa brižno pune su energije te zrače aurom želje da više služe svojemu vlasniku. Cijenjene stvari blistaju. Zato na prvi pogled mogu ustanoviti budi li nešto doista radost u svojemu vlasniku. Istinska emocija radosti prebiva u tijelu i u stvarima vlasnika, stoga ju se ne može sakriti.

Okruženost stvarima koje vam donose radost čini vas sretnim Svatko ima stvari koje voli, stvari s kojima ne može ni zamisliti rastanak,

145


iako drugi ljudi u nevjerici odmahuju glavom kad ih vide. Svakodnevno vidim stvari koje su drugim ljudima dragocjene, i zapanjili biste se kakvi čudni i nepojmljivi predmeti osvajaju ljudska srca: komplet od deset naprstaka u obliku lutkica sa samo jednim okom, različitim na svakoj, neispravna budilica u obliku lika iz crtića, zbirka naplavljenih komada drveta nalik na hrpu drvenog otpada. Ali, neposredni odgovor na moje, s oklijevanjem izgovoreno pitanje »Budi li ovo... ovaj... doista radost u vama?« doista je uvjerljiv: »Da!« Njihovu samopouzdanom pogledu i blistavim očima ne mogu se suprotstaviti jer i sama imam jedan takav predmet: svoju Kiccoro majicu. Kiccoro (Šumsko Dijete) bio je jedna od dviju službenih maskota Aichi Expo izložbe 2005. godine, koja je promicala ljubav prema Zemlji i obnovljivu, eco-friendly tehnologiju. Veća maskota, Morizo, vjerojatno je poznatija. Kiccoro je bio Morizov prijatelj, malen, poput limete zelen, bucmast lik, a moja majica prikazuje samo njegovo lice. Neprestano je nosim kod kuće. To je jedina stvar s kojom ne mogu ni pomisliti da se rastanem, čak i ako bi me ljudi ismijavali govoreći: »Kako to možete imati? Nije li vam neugodno? Ta majica nije nimalo ženstvena. Kako to možete nositi? Trebali biste to baciti.« Bit ću jasna. Odjeća koju nosim kod kuće u pravilu je lijepa. Najčešće nosim ženstvene komade kao što su potkošulje sa slojevima ružičastih volančića i pamučne komplete s cvjetnim uzorkom. Jedina iznimka je moja Kiccoro majica. Taj je predmet prilično neobičan, šokantno zelene boje samo s Kiccorovim očima i poluotvorenim punim usnama, a etiketa jasno otkriva da je posrijedi dječja veličina. Budući da je ta izložba održana 2005. godine, nosim je više od osam godina, iako nemam sentimentalnih sjećanja na sam događaj. Već i čitanje ovoga što sam ovdje napisala u meni budi nelagodu jer zadržavam takvu stvar, ali kad god je vidim, ne mogu se prisiliti baciti je. Srce mi brže zakuca čim ugledam Kiccorove lijepe okrugle oči. Sadržaj mojih ladica s odjećom složen je tako da na prvi pogled mogu vidjeti što je u njima. Ta se majica napadno ističe među svom mojom skladnom, ženstvenom odjećom, ali je to čini još dražom. Sada je 146


toliko stara da biste pomislili da je rastegnuta ili umrljana, ali nije, pa u tom području ne mogu pronaći razlog da je bacim. Činjenica da etiketa otkriva kako je proizvedena u drugoj zemlji, iako je bila namijenjena japanskoj Expo izložbi narušila je njezinu privlačnost, ali je ipak ne mogu baciti. Takve biste stvari trebali odlučno zadržati. Ako bez sumnje možete reći: »Ovo mi se doista sviđa!« bez obzira na to što drugi govore, i ako se sami sebi sviđate jer to imate, ne obazirite se na to što drugi ljudi misle. Iskreno rečeno, ne bih voljela da me bilo tko vidi u mojoj Kiccoro majici. Ali, čuvam je zbog male radosti koju mi pruža, zbog toga što se nasmijem kad je izvadim i pogledam posve sama, zbog zadovoljstva koje osjećam dok se Kiccoro i ja zajedno znojimo čisteći i pitajući se čime ćemo se sljedećim baviti. Ne mogu zamisliti veću sreću u životu od one koja se pojavljuje dok sam okružena samo stvarima koje volim. A vi? Potrebno je samo riješiti se svega što ne dira vaše srce na taj način. Nema jednostavnijeg puta do zadovoljstva. Kako bismo drugačije to mogli nazvati ako ne »čarolijom pospremanja«?

Vaš istinski život započinje kad uvedete red u svoju kuću Iako sam u cijeloj knjizi govorila o pospremanju, pospremanje zapravo nije potrebno. Nećete umrijeti ako vam kuća ne bude uredna, a na svijetu je mnogo ljudi koji uopće ne mare za to što nisu sposobni uvesti red u svoju kuću. Međutim, takvi ljudi nikada ne bi uzeli ovu knjigu u ruke. No, vas je sudbina navela pročitati je, a to znači da vjerojatno imate jaku želju promijeniti svoju trenutačnu situaciju, resetirati svoj život, poboljšati svoj način života, postići sreću i blistati. Zbog toga vam

147


mogu jamčiti da ćete biti sposobni uvesti red u svoju kuću. Onog trenutka kad ste uzeli ovu knjigu u ruke s namjerom pospremanja, učinili ste prvi korak. Ako ste pročitali do ovog mjesta, znate što vam je sljedeće činiti. Ljudska bića mogu istinski cijeniti samo ograničen broj stvari odjednom. Budući da sam lijena i zaboravna, nisam sposobna voditi brigu o previše stvari. Zato želim primjereno cijeniti stvari koje volim i zato sam najveći dio svojega života bila toliko usredotočena na pospremanje. Međutim, vjerujem da je najbolje pospremiti brzo i riješiti to. Zašto? Zato što pospremanje nije svrha života. Ako mislite da je pospremanje nešto što moramo činiti svakodnevno, ako mislite da je to nešto što ćete morati činiti cijeloga života, vrijeme je da se probudite. Kunem se da je moguće odjednom temeljito i brzo pospremiti sve. Jedini zadatak koji ćete morati obavljati cijeloga života zapravo je zadatak odabira što ćete zadržati, a što baciti, te zadatak da vodite računa o stvarima koje odlučite zadržati. Svoju kuću možete dovesti u red jednom zauvijek. Jedini ljudi koji moraju cijeli život, iz godine u godinu, razmišljati o pospremanju, ljudi su poput mene, koji u tome nalaze radost i koji strastveno koriste pospremanje kako bi ovaj svijet učinili boljim. A vi svoje vrijeme i strast posvetite onome što vam donosi najviše radosti, svojoj životnoj misiji. Uvjerena sam da će vam uvođenje reda u kuću pomoći pronaći misiju koja vas dira u srce. Život doista počinje kad uvedete red u svoju kuću.

148


POGOVOR NEKI

dan probudila ukočena vrata i ramena. Nisam mogla ni ustati iz kreveta, pa sam morala nazvati hitnu pomoć. Premda uzrok nije bio jasan, dan prije provela sam u klijentovoj kući, gledala u prostor za pohranjivanje iznad ormara i pomicala težak namještaj. Budući da nisam radila ništa drugo, zaključeno je da sam previše pospremala. Zacijelo sam jedina pacijentica kojoj u zdravstvenom kartonu piše »previše pospremanja«. No, unatoč tome, dok sam ležala u krevetu i polako ponovo postizala pokretljivost vrata, devedeset posto mojih misli bilo je usredotočeno na pospremanje. Duboke emocije u mojemu srcu dok otpravljam stvari koje su ispunile svoju svrhu, emocije prilično slične onima koje osjećamo kad diplomiramo, ushit kad osjetim da je sudbina sve postavila na svoje mjesto, kad određena stvar pronađe gdje joj je suđeno biti i, najbolje od svega, svjež, čist zrak koji sobu ispuni nakon što je pospremljena – to običan dan, bez posebnih događanja, čini mnogo vedrijim. Željela bih iskoristiti ovu priliku i zahvaliti svima koji su mi pružili potporu u pisanju ove knjige, iako sam istinski sposobna samo pospremati – gospodinu Takahashiju iz izdavačke kuće Sunmark Publishing, svojoj obitelji, svim svojim stvarima i svojemu domu. Molim se da još mnogo ljudi uslijed čarolije pospremanja iskusi radost i zadovoljstvo življenja uz stvari koje vole. Marie Kondo (KonMari) SAM SE

149


Carolija pospremanja koja ce va marie kondo  
Carolija pospremanja koja ce va marie kondo  
Advertisement