Milka Kokotovic - Podrug - MONOGRAFIJA

rom ulica i propuhom poljana. Mirisima |ardina i rasporedom sutona i plima.

Svaka od njih zaustavljena kazali{na kronika, obuzdana kronologija i izdvojena osobnost.

Tog ljeta, ~inilo mi se, Milka Podrug Kokotovi} u ne{to blistavijem i estradnijem kostimu gospo|e Mare (»vladike dubrova~ke«) prohodila je dubrova~kim poljanama, ljetnikovcima, |ardinima i uvalama upijaju}i svaki od tamo odigranih likova na poseban, elegi~an, blago nostalgi~an, zreo i potpun u‘ivljaj. Zaustavljaju}i se, kako i tókH, u predahu izme|u {etnji, u Bondinu (Bundi}evu) teatru, nedaleko mjesta sve~anosti na kojoj se pojavila kao ‘ivi svjedok i protagonist teatra dubrova~kog i teatra uop}e. Ishodi{nom postajom–salo~om raznijeh gospo|a koje je igrala i ‘ena raznijeh koje je branila. Kada su je odabirali za uloge i ne slute}i da su uloge nju odabirale i prepoznavale. I kada je, poslije, kao Mara Bene{a, ne daleko u parku Umjetni~ke {kole, zbrajala u mislima godi{ta Sutona prebiru}i krunicu i ne slu{aju}i cvrkut Pavlinih ~iopa koje su tog jednog premalje}a dole}ele ’tako rano’?! A onda, nedaleko, na skalinima od Jezuita tje{ila Giuliettu toplinom svojih godina i vjerno{}u dadilje. Pa onda, nedaleko, u Kne‘evu dvoru, godi{tima ranije, hodila kamenim stoljetnim plo~nikom za Heraklovom sjenom. Ili, ljeta pro{lih, nedaleko, na Pustijerni, kao Sadi izvrnula fudru tog Vidrina lika me|u ostacima onodobnog Grada kojem se uvijek vra}ala prepoznavaju}i mu dah i miris u naborima svojih haljina i vrijeme u perikama starica koje su odnekud iskrsavale, jasnih optere}uju}ih istina. Ili kada je, nedaleko, u Pilama, {ap}u}i s Parokom u no}i crnih ljepirica, bila jednom od onih ostavljenih ‘ena koje se hrabre neiscrpnom energijom samoodr‘anja, dok valovi mora u njezinoj du{i juga prikrivaju ‘ivotne plime i oseke. I ne zadovoljavaju utihe. Ili kada je, nedaleko, na Lovrjencu, bila jedna od onih vladarica koje lome sudbine neposlu{nih i nepo}udnih, ostaju}i zarobljena kamenim zidovima tvr|ave. U hladnoj prostranoj sobi zaustavljenih vjetrova i otvorenih grobova. Uslo‘uju}i im sudbine samo njoj znanim obrambenim mehanizmima. Bez obzira na Prve glumce, Grobare ili Satire. Mo‘da iste one koje je, nedaleko, na Gracu, vadila iz torbice kao pupice od porculana da se poka‘u u nekoj od sekvenci Dum Marinova sna. Onoga sanjana poslije, nakon ru‘na bu|enja svih i Tirenina plesa na zgari{tu Dubrave. Prije. Nedaleko. Dok je kao ku}epaziteljica Posljednjeg ljetnog cvijeta snatrila Evin poku{aj bijega u mogu}oj odabranoj Strategiji leptira. I kada bi, nedaleko, u nekoj od pala~a ili pitosporama ome|enih |ardina ljetnikovaca, upijala vje~ni neishlapljeli miris Grada, neponovljiv odgovaraju}i joj parfem sa~injen od lovora, vrijesa i pelina. Zatim dugo u no} pedantno preslagala suzama natopljene obrazine likova od prethodnog dana paze}i da se, samo njoj znanim rasporedom, poslo‘e me|u one nasmije{ene, iske{ene i ostavljene u buralu sobe.

Sortiraju}i uloge kojima }e se ponovno jednom vratiti, iskoristiti ih mo‘da ili zauvijek ostaviti natopljene naftalinom i kamforom. Ili namirisane lavandom koju }e osobno ubrati kada utihnu pozornice i opuste gledali{ta, a ona od{eta u 153