književnost uživo 161
Vladimir Pismo (2) Vuković Sada se pitam (tišina, ime da se ne zna) da li sa one strane spojeni naši prsti zlate se u nečijem džepu, da li je opet nekome sveto siromaštvo ljubavi, da li si i dalje daleka i koliko je ptica na tvom licu ostavilo trag. Sada se pitam o sebi kroz tebe (tišina, ime da se ne zna), ali ja pamtim samo mladu dušu, zelenu, zelenu granu s plodom gorkog sunca na zalasku, i znam samo oblo lice i šarene tvoje oči rasute kao klikere pred bolnicama za decu, pred krematorijumom i grobljem, pa, vidiš, zato ništa o sebi ne znam, toliko je smrti bilo. Sada zbogom (ono neizrečeno, od kojega vrište slova), i ne ulazi sama u liftove