književnost uživo 123
Sára, koja je odmah nakon buđenja čula za neobičan događaj od Nataše, i koja je onako neodjevena – prije jutarnje toalete – izjurila iz svoje sobe kako bi se divila došljaku. Prvo je izgrdila osoblje zato što osim smještanja u kutiju ništa više nisu učinile za sirotu pticu. S druge strane očitala im je bukvicu o tome kako papige imaju krive kljunove i dugačko perje na repu – dok ova ptičica ima dug i ravan kljun, i ne računajući zasljepljujući pljusak boja njezinoga perja, uopće ne podsjeća na papigu. – A sada brzo, brzo, dajte joj nešto za pojesti! Zašto joj već niste dale? Mogla bi sirotica uginuti! – pljesnula je dlanom u dlan nestrpljivo gospođica Sára, a dvije sluškinje potrčale su na tri strane. Za nekoliko trenutaka sakupile su sav grah, suhi grašak, ječam, proso i ostale žitarice koje su pronašle u smočnici i koje su mogle odgovarati kao hrana za ptičicu, zatim su sve to stavile u kutiju pred nju. Ali gospođica Sára nije bila zadovoljna učinjenim: – Oh, vi budalice! Zar nikada prije niste hranile ptičicu? Ne znate kako se to radi? Lisbet i Nataša – koje doista nikada prije nisu hranile pticu, nisu čak ni s mola bacale komade kruha galebovima u more – uplašeno su gledale kako gospođica vrhovima prstiju uzima zrno prosa i pruža ga šarenom biću. Ali unatoč očekivanjima gospođice, ptica nije otvarala kljun. Nije se niti pomaknula. Čak ni onda kada su prvo Lisbet, a potom i Nataša, prema naputcima gospođice Sáre, pokušale silom otvoriti ptičji kljun kako bi gospođica mogla ugurati hranu. Kljun se uopće nije mogao otvoriti, tolikom ga je snagom ptičica stiskala. Veliki dio jutra gospođica Sára provela je pokušavajući opametiti životinju. Ali njezini su se napori pokazali uzaludnima. Jer nije bilo moguće ni lijepim riječima ni silom uvjeriti to siroto stvorenje da će uginuti od gladi ako ne bude nešto pojelo. Tvrdoglavo je stiskala kljun, a osim što je povremeno treptala i mahala krilima, doimala se odviše