Issuu on Google+

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 205 • SIJEČANJ 2012.


UVODNIK

D

irektorica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde kazala je nedavno kako su svjetski gospodarski izgledi "poprilično mračni" te da je potrebno djelovanje svih zemalja, počevši od europskih, kako bi se spriječilo eskaliranje krize koja nosi rizik od globalne depresije. Prema mišljenjima naših ekonomista, europsku zemlju Bosnu i Hercegovinu takvo je stanje već odavno zadesilo. Naše vlasti, pak, poznate po promptnom reagiranju, poduzet će odlučne mjere i početi od sebe. Obratite pažnju na ovaj obećavajući kondicional: "Ako ove godine Ured za reviziju institucija Federacije BiH utvrdi nepravilnosti u trošenju novca ili neke druge nezakonite radnje, federalni ministri, njihovi pomoćnici, kao i direktori javnih poduzeća bit će kažnjeni. Takvu odluku donijela je vlast u Federaciji BiH kako bi u godini recesije spriječila netransparentno trošenje proračunskog novca." Ovi citati jasno impliciraju da je prošli period počivao na "nepravilnostima" i da "netransparentno trošenje novca" dosad nije sprječavano, te da dosad, valjda, nije bilo ni recesije. Treba uzeti u obzir da ovaj "iskorak" radi vlast tzv. platformaša, pa će jedan dio njihovih neodgovornih prethodnika revizorska izvješća proglasiti političkim obračunom, ali drugi dio je ostao u vlasti (kadrovi SDA). Zato je Parlamentarno povjerenstvo za reviziju institucija Federacije BiH obznanilo da neće politički kažnjavati stare članove Vlade FBiH navodeći da je to umjesto njih trebala uraditi Federalna financijska policija. Iz Financij-

Između dva broja ske su policije, nemajući kud, potvrdili postojanje raznih nepravilnosti od kojih su najkrupnije u oblasti potrošnje sredstava za javnu nabavu, reprezentaciju, upotrebu i održavanje službenih vozila, PTT troškove i slično, te (lani u rujnu) poručili da će izvješća Ureda za reviziju prvo analizirati i da je "u planu" pokretanje istraga za desetak slučajeva. Sve tako ležerno i sve neki futur, uglavnom nikad dosad nije podnesena nijedna kaznena prijava jer su počinitelji, dakako, dio vladajućeg političkog establishmenta. Inače, Ured za reviziju institucija izvršio je reviziju poslovanja 68 federalnih institucija te ustanovio masovno neprimjenjivanje odredaba Zakona o proračunu u Federaciji BiH, Zakona o trezoru i Zakona o izvršavanju proračuna Federacije BiH, sve to vezano za 2010. godinu. Po pitanju izvješća za 2011. godinu nije žurbe, o tome će se, ovim tem-

IZ ŽUPNIH MATICA

KRŠTENI Martina Miletović (Marina i Lučije). ŽUPA VAREŠ

Marija Fišer rođ. Lovrenović (84), Miroslav Brković (75), Jozefina Valpurga-Krajlih (83), Ivan Čondrić (71), UMRLI Ljubomir Pejčinović (79), Janja Matičević rođ. Josipović (76), Jelka Petrović (79), Petar Božić (63).

ŽUPA BOROVICA UMRLI Ivka Ivanović (72). ŽUPA VIJAKA

UMRLI Jozo Matić (80), Agneza Hordin rođ. Putnik (65). FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: KRISTINA BOŽIĆ

2

pom, možda 2013. I nigdje se vuci ne najedu magaraca kao u BiH, ali, evo, sada možemo biti spokojni: ako i ove sezone blagajne federalnih institucija budu odreda okradene, netko bi najzad mogao odgovarati. Bit će to veliko odricanje i doprinos jedne male zemlje borbi protiv globalne recesije, na koju poziva šefica MMF-a. No, situacija i nije tako šaljiva. Prema riječima federalnog premijera Nermina Nikšića, u idućoj godini bit će teško, ali ima izlaza. Najveći problem, koji primorava na uštede u proračunu bez hoćuneću, jest servisiranje vanjskog duga jer je u 2011. godini za tu namjenu isplaćeno 366 milijuna KM, a u 2012. dospjele obveze prema međunarodnim financijskim institucijama rastu na 580 milijuna KM. Ova stavka prioritet je koji se mora poštivati i baš zbog toga Federaciji je potreban novi aranžman s MMF-om, poručile su vlasti naglasivši da je prije početka razgovora potrebno smanjiti javnu potrošnju, pogotovu plaće, jer MMF bez toga ne pristaje ni razgovarati. Nikšić smatra da administracija nije jedini problem, ali svakako jest jedan od najvećih jer samo na plaće u kantonima odlazi oko milijardu maraka. Kazao je i to da je prosječna plaća, koja se isplaćuje iz

BROJ 205

proračuna službenicima i namještenicima, 1432 marke, te da smanjenje od 4,5 posto koje je Vlada predložila nije ništa prema ugrožavanju proračuna. Štoviše, nekvalificirani radnici u upravi primaju (bez dodataka) plaću višu od 600 KM s kojom se ne mogu pohvaliti ni inženjeri u nekim privatnim tvrtkama. – Vlada nije vlasnik Federacije, ali nisu ni oni i proračun ne može trpjeti zbog njihovih plaća – reagirao je premijer kad su se sindikati usprotivili uštedi, valjda po uzoru na pomodnu antiracionalnost u zemljama poput Grčke. – Mi smo se jasno opredijelili ispuniti obveze MMF-a jer je to jedini način da spasimo proračun, ali ako je državnim službenicima mala plaća od oko 1200 maraka, i to bez ostalih primanja, imaju šansu raditi kod privatnika, a mi ćemo pozvati ljude sa zavoda za zapošljavanje koji su kvalificirani i koji će raditi – poručio je Nikšić sindikatima koji najavljuju štrajk. Kazao je i što misli o radu administracije, riječima da se uopće ne bi osjetilo kad se svaki dan 30 posto ljudi iz uprave ne bi pojavilo na poslu, dodavši da bi volio imati zakonske ovlasti poslati kući one koji ne rade jer mali broj službenika koji rade pošteno ispaštaju zbog takvih. Neka je konačno netko i nazvao stvari pravim imenom, makar ih nije ugodno čuti. U svakom slučaju, primjetno je da će ove godine biti manje bavljenja prosvjednim šetnjama za narod Palestine i arapskim proljećem, jer ne znamo kakvo nas čeka. Kako u Federaciji, tako i pod Zvijezdom.

Donacije za "Bobovac" I. M., Vareš – 20 KM, Žan Jasak, Podgora – 10 KM, Ana Trgovčević, Sarajevo – 50 KM, Anton Trogrlić, Ijsel – 50 KM, Darijo Blekačić, Trogir – 30 KM, obitelj Popović, Novi Sad – 50 KM.

Svima hvala lijepa! SIJEČANJ 2012.


VIJESTI

Zasjedanje Općinskog vijeća Općinsko vijeće Vareš svojoj posljednjoj, 35. po redu, sjednici u protekloj godini, održanoj 28. prosinca, pristupilo je površno i po ocjeni većine neadekvano tretiralo pojedine točke dnevnog reda, osobito Prijedlog proračuna. Nakon anemične rasprave o Proračunu prešlo se na njegovo izglasavanje i s nedovoljnih 10 glasova "za" lakonski je oboren, pri čemu je ostalo nejasno koji su suštinski razlozi za neusvajanje. Malo trendovskog i paušalnog potenciranja ušteda ne čini se uvjerljivim pogotovu što Proračun u svom, iz godine u godinu socijalnom kavezu, ne pokazuje ni ovaj put tendenciju iskakanja niti rasipanja. Usvojena je zatim Odluka o privremenom financiranju Općine, a načelnik Hamdo Fatić stavljen pred odgovornost da iskoristi zakonsko pravo i sâm proglasi proračun, koji u tom slučaju mora ostati u visini Prijedloga. Kao jedino objašnjenje ovakvog držanja oporbenih vijećnika nameće se činjenica da u ovoj godini predstoje lokalni izbori i da se defetizmom gradi kampanja u kojoj će se ograđivati od teškog stanja u Općini i, kad dođe vrijeme, kao jedan od argumenata svakako isticati "vizionarsko" nepodržavanje Proračuna (pogotovu ako on postane "načelnikov"). Na istovjetan je način okončana i rasprava o visini komunalne naknade, unatoč sastanku koji je između dvije sjednice održan u kabinetu općinskog načelnika s ciljem da se vijećnicima olakša podizanje ruku za predmetnu odluku. Dogodilo se na kraju da se direktor JKP Vareš Zafer Kamenjaš legitimno pozvao na kantonalne propise koji nalažu Općini da plaća subvenciju vodoopskrbnom poduzeću u onom iznosu koliki je potreban da se dostigne kalkulativna cijena vode, što je nepovoljnije za Općinu, ali vijećnici su tako odabrali. Istina, pozivali su se na zaštitu građana i na njihov loš standard, iako je većina svjesna geneze problema oko cijene vode i činjenice da je razboritije bilo podržati vraćanje eksperimentalno snižene cijene na kalkulativne grane. I u raspravi oko održavanja puteva, koja se aktualizira kad "iznenadi" prvi snijeg, dio vijećnika našao se u koliziji sa svojim stavovima. Ranije se zalažući za racionalizaciju proračuna, ovdje bi ga i probijali s prijedlogom nabave namjenskog stroja za čišćenje snijega po pločnicima. Na koncu, pod tekućim pitanjima uslijedila je još jedna epizoda sporenja pojedinih vijećnika oko vodovoda u Dabravinama, što se pomalo pretvara u trakavicu, pa je i poslužila tek za prelazak na ležerniju atmosferu prikladnu za načelnikov novogodišnji prijam, upriličen nakon sjednice.

PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

PROFI

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba UKRATKO

UKRATKO

UKRATKO

UKRATKO

UKRATKO

UKRATKO

Dana 15. prosinca 2011. godine dopredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić boravio je u svom drugom posjetu Varešu (u kratkom vremenskom razdoblju). Ponovno se sastao s općinskim načelnikom Hamdom Fatićem, nakon čega su izrazili umjereni optimizam po pitanju gospodarskog oporavka Vareša, a u sklopu posjeta Pudarić je obišao Pučku kuhinju "Kruha sv. Ante" i ondje uručio novčanu donaciju od 6.500 KM. **** U dane 19. i 20. prosinca na Pogari i u Varešu održan je okrugli stol što su ga zajednički organizirali CRS, Caritas i Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata, a na temu "Izaberimo mir zajedno". Oni koji su popratili ovaj okrugli stol, a u Varešu je on održan za srednjoškolce, mogli su iz prve ruke poslušati svjedočanstva bivših zatočenika logorâ, kojih je bilo na svim stranama u BiH tijekom posljednjeg rata. **** Općinska organizacija HDZ-a BiH Vareš dana 19. prosinca u Hrvatskom domu upriličila je božićni prijem za predstavnike političkih, gospodarskih, kulturnih i vjerskih subjekata, te javnih ustanova i institucija. Trpezu za uzvanike pripremile su žene HDZ-a organizirane kroz Zajednicu "Kraljica Katarina Kosača", a ozračje lijepoga druženja zabavnim je notama upotpunio sastav "Sprečo & Hinger". **** U Hrvatskom domu, dana 28. prosinca, održan je i novogodišnji prijem općinskog načelnika. Među uzvanicima su bili općinski vijećnici, predstavnici mjesnih zajednica, čelni ljudi javnih ustanova i poduzeća, privatni poduzetnici... U svom obraćanju načelnik Hamdo Fatić izrazio je nadu da bi 2012. godina trebala napokon donijeti ekonomske pomake i prije svega nova radna mjesta, te konkretno naveo nekoliko "obećavajućih" projekata.

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SIJEČANJ 2012.

BROJ 205

3


BLAGDANSKE RADOSTI

S Djedom Mrazom na Strici

D

ana 29. prosinca 2011. godine njemačka organizacija Stiftung Kinderzukunft Gründau-Lieblos dopremila je u Vareš donaciju od 800 paketića za predškolsku djecu, školarce do 4. razreda osnovne i djecu s posebnim potrebama do 15. godine. Podjela je organizirana u Centru za socijalni rad Vareš te u matičnim osnovnim školama Vareš i Vareš Majdan. U predvečerje istoga dana na ribnjaku "Sirena" organiziran je doček Djeda Mraza. Roditelji koji su prethodno uplatili za paketiće ondje su osigurali svojoj djeci originalan ugođaj uz dolazak Djeda Mraza na saonicama, koje su vukli vilenjaci, i uz vatromet. Dok su mališani imali zabavu uz

Paketići za djecu Pogari i Duboštice

Za dječji osmijeh Blagdanski dani potkraj prosinca uobičajena su prilika da se obrati više pozornosti na djecu i može se reći da je na vareškom području ta prilika ovaj put zaista iskorištena. Darova je bilo u svim varijantama: ne samo za onu djecu kojima roditelji to mogu priuštiti, tu i tamo uz pomoć Djeda Božićnjaka ili Djeda Mraza, nego se prisjetilo i siromašnih i sirotih, a povrh svega jedna je njemačka organizacija svojim darovima obuhvatila svu djecu. S.P. dječju glazbu, roditelji su se mogli krijepiti kuhanim vinom i čajem, što je "Sirena" besplatno osigurala uz pomoć svojih sponzora. Da ima smisla, unatoč zaista raširenoj apatiji, organizirati ovakve događaje potvrđuje i brojka

od 102 darovane djece, koja predstavlja novi porast u odnosu na prethodne dvije godine otkako "Sirena", kao jedina u okolici, osmišljava priredbu ove vrste. A kako izgleda darivanje djece u manjim zajednicama

P

rva vanškolska aktivnost koju je iniciralo i izvelo Vijeće učenika naše srednje škole u školskoj 2011./2012. godini bila je novogodišnja humanitarna akcija. Cilj je bio jednostavan: usrećiti djecu kojoj osmijeh na licu rijetko stoji, djecu koja žive u skromnim i nezavidnim materijalnim uslovima, podjelom paketića koji će sadržavati slatkiše, igračku i ponešto od školskog pribora koji je uvijek potreban. U izvedbu akcije krenuli su svi predstavnici Vijeća tako što je svako od nas u svom razredu prikupljao novac, igračke, školski pribor, slatkiše itd., a potom smo, u saradnji sa umjetničkom sekcijom i našom profesoricom Larom Brđanović, prodavali na pijaci predmete koje su izradili učenici na toj

4

Tarik i Lejla u akciji darivanja

SREDNJOŠKOLCI SIROMAŠNIMA Tarik Kovač

sekciji. I taj dio plana je neočekivano brzo i uspješno odrađen, tako da smo na kraju skupili oko 275 KM, što je bilo dovoljno za izradu 32 paketića. Planiranje akcije i prikupljanje sredstava

trajalo je nešto više od dvije sedmice, ali paketići su konačno djeci uručeni 26.12.2011. godine na području Vareš Majdana i Vareša (uključujući i Dom za djecu). Paketiće su djeci uručivali Lejla

BROJ 205

govori prilog s Pogari. Ondje je u područnoj školi na čelu s učiteljicom Almom Kohut dana 23. prosinca organizirana priredba za djecu predškolskog uzrasta i učenike škole. Skromna je to brojka od sveukupno 13 djece, a s priredbe je ovaj put izostao o-ho-ho djedica. No, da ne izostanu i paketići, štoviše da budu lijepi i bogati, osobno se pobrinula Elizabeta Miletović iz Nizozemske (supruga poginulog bojovnika Mladenka – iz MZ Pogar zamoljeni smo navesti i taj podatak). Ona je, dakle, učinila radost školskoj djeci, a za sedmoro predškolskih s Pogari i iz Duboštice paketiće su osigurale mjesne zajednice.

Kondžić i Tarik Kovač, a fotoaparatom je sve to bilježio Nail Hercegovac. Malo je reći da su djeca bila iznenađena, ali naša je sreća bila višestruko veća jer smo u ova teška vremena uspjeli nasmijati i djecu i roditelje, učiniti nešto lijepo i u mnoga srca unijeti toplinu koja nam je potrebna u ovim zimskim danima. Na kraju, zahvalili bismo se našoj koordinatorici, profesorici Marineli Jelić na saradnji i strpljenju, profesorici Lari Brđanović na ustupljenim umjetničkim kreacijama, Opštini Vareš koja nam je obezbijedila prijevoz, MPM-u koji nam je za svaki paketić donirao po još jednu čokoladu te svim učesnicima ove akcije, učenicima i profesorima MSŠ "Nordbat 2" u Varešu.

SIJEČANJ 2012.


PROMOCIJE

U Tuzli i Mostaru

N

akon sarajevske promocije prve knjige izabranih djela Željka Ivankovića "700 dana opsade / Tko je upalio mrak", održane 7. studenog 2011. u Franjevačkom medijskom centru na Kovačićima, uslijedile su još dvije jednako uspješne promocije. U povodu Dana državnosti u kongresnoj dvorani hotela "Tuzla", u gradu soli o ovoj su knjizi, uz autora, govorili dr. sc. Nedžad Ibrahimović i dr. sc. Marica Petrović. A zatim u Mostaru u Hrvat-

skom domu "Herceg Stjepan Kosača", 13. prosinca, na književnoj tribini "Između korica", prvoj u nizu u organizaciji "Matice Hrvatske" iz Mostara. Moderator tribine bio je Dragan Marijanović, a promotorski su govorili Ivan Lovrenović i prof. dr. Enver Kazaz. U sklopu tribine priliku za diskusiju dobili su i posjetitelji iz publike i bila je to večer u kojoj su vjerojatno otklonjene neke predrasude, u kojoj je, nadasve, Ivan Lovrenović postavio intrigantno pitanje: nije li vrijeme da na-

Dio nazočnih Varešana s Ivankovićem ispred Kosače

kon Sarajeva i Mostar dobije jednu ovakvu knjigu? Lovrenović je također prosudio da bi sljedeća logična destinacija "suočavanja" s Ivankovićevim

dnevnikom trebao biti Zagreb. Promociji je nazočio i lijep broj Varešana koji danas žive južno. M. M.

DEMOGRAFSKI PRESJEK

ODLAZAK ZNANSTVENICE

Statistika standardno nepovoljna

ŽELJKA BJELČIĆ-PAVIĆ

P

(1915. – 2011.) Dana 9. prosinca 2011. godine u Sarajevu je u 97. godini života preminula dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić. Biografiji ove predane i ugledne znanstvenice, rođene u Varešu, u "Bobovcu" broj 201 posvetili smo dvije stranice i to je pak bila skraćena verzija. U "Bobovcu" broj 203 donijeli smo prilog s promocije časopisa "Hrvatska misao", održane 29. listopada u franjevačkom samostanu na Bistriku, čiji je cijeli jedan broj bio posvećen njoj. To je bilo Željkino posljednje istupanje u javnosti. Preminula je 20 dana prije nego će neodgovorne i neozbiljne vlasti u BiH donijeti službenu odluku o zatvaranju Zemaljskog muzeja jer se financijski ne skrbe o njemu. Željka je Bjelčić-Pavić, kao doktorica bioloških znanosti, između brojnih važnih obveza u raznim tijelima i ustanovama, veoma uspješno vodila ovu znanstvenu instituciju od 1973. do 1980. godine. Neka joj je laka zemlja.

R. R.

o evidenciji Muje Čurtića, koji već četvrtu godinu (samoinicijativno) bilježi demografske podatke za općinu Vareš, uključujući i Varešane umrle i sahranjene u svijetu, 2011. godina protekla je s manje izraženim mortalitetom u odnosu na 2010., ali još uvijek su ti podaci daleko od dobrih. No, počnimo od rođenih. Dakle, u kalendarskoj 2011. godini Vareš je dobio 40 novorođenčadi – malo nedostaje pa da prosjek bude barem jedno dijete tjedno – od čega su 22 muške bebe, a 18 ženskih. Za isti period sklopljeno je 38 brakova. Broj umrlih Varešana na godišnjoj razini standardno je troznamenkast i, otkako Mujo vrši praćenje, svake godine gotovo isti. U 2011. godini umrlo je 166 Varešana – isti broj kao i 2008. Za podsjećanje, u 2009. umrlo je 167, a u 2010., koja je predstavljala jednu neugod-

nu oscilaciju – čak 198. Mujo bilježi i njihovu spolnu, kao i nacionalnu strukturu, te mjesto ukopa, pa tako imamo i detalje: umrla su 92 muškarca i 74 žene. 108 njih bilo je hrvatske nacionalnosti, 44 bošnjačke i 14 srpske. U Varešu je sahranjeno 136, a ostali u dijaspori. **** Za sliku stanja na selima kao reprezentativan uzorak donosimo statistiku iz župe Vijaka, uz zahvalu župniku fra Željku Brkiću. Ondje živi 149 obitelji s 296 članova. U 65 obitelji žive samci, a u 51 obitelji po dvoje, dok su 33 višečlane. Broj stanovnika po selima: Gornja Vijaka – 70, Donja Vijaka – 56, Tribija – 3, Radoševići – 11, Krčevine – 63, Ivančevo – 50, Magulica – 43. U 2011. godini u župi je kršteno jedno dijete, vjenčanih parova nije bilo, a umrlo je 19 župljana (10 muškaraca i 9 žena). R. R.

95,

Hz

01 3 i 1 ,1 M

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

SIJEČANJ 2012.

BROJ 205

5


INTERVIEW n Gospodine Rudež, koliko već dugo ne živite u Varešu i kakve Vas uspomene vežu za njega? o Prve godine života i predškolske dane proveo sam u toplini pobožne kuće mamine obitelji i moje drage bake Veronike Obrdalj. S prozora moje rodne kuće, koja je nažalost danas, kao i mnogo toga u Varešu, srušena, gledao sam preko ceste i rijeke Stavnje u visoke peći željezare, slušao sirene za kraj šihte i slušao tupe zvukove velikih kugli koje su dizalice bacale na izliveno sivo sirovo željezo, ohlađeno u kalupima od pijeska, i lomili ga po žljebovima s lakoćom, kao čokoladu. U Vareš Majdanu sam završio osnovnu školu ("Moša Pijade"). Potom sam krenuo, školske 1966./67., u gimnaziju "Ivan Goran Kovačić" u Varešu. Iz Vareša sam otišao u Sarajevo s roditeljima Antom, Maricom i sestrom Zrinkom, u veljači 1967. godine. To je bilo na polugodištu prvog razreda gimnazije. U Sarajevu sam 1969. završio III. gimnaziju, a 1975. godine mašinski fakultet. Moram reći da sam jako sretan što sam moje prve godine života i dječaštva proveo u mome divnom Varešu, u planinskom industrijskom gradiću s puno topline, lijepih običaja, sposobnih i radinih ljudi, različitog podrijetla i obrazovanja, koji su donijeli mnoštvo raznolikosti i lijepih manira iz urbanih sredina mnogih europskih zemalja. Djetinjstvo pamtim kao jedan od najljepših i najsretnijih perioda života. Sjećam se nedjeljnih svetih misa i prigodnih pobožnosti i običaja s mnogim svetkovinama, izleta u predivnu varešku prirodu, odlazaka na Perun, Ponikve, Vijaku, Bijelo Borje, Mir, Pržiće, Bobovac preko Poljica i Mijakovića, sjećam se njegovih čistih i bajkovito lijepih sela, posebice u pozno proljeće kada je bio blagoslov polja na seoskim grobljima... Sjećam se mnogih lijepih trenutaka provedenih u bezbrižnoj igri i šutanju lopte na "Koloniji", kod pošte, u Majdanu, dječjih igara: "klisa i klije", "eberečke", "kauboja i indijanaca", borbi oko šupa i bašči punih

6

MLADEN RUDEŽ

Treba više aplicirati Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareša nedavno je i službeno registrirana. Sa začetnikom ideje o njezinom osnutku i danas njezinim predsjednikom Mladenom Rudežom razgovarali smo o prvim koracima koji su u planu, ali i o tome što ga je motiviralo staviti se u službu rodnoga grada iz kojeg je otišao prije 45 godina. Razgovarao M. Marijanović ranog voća, vrtova s lijepim cvijećem... Sjećam se i perioda bavljenja športom, gimnastikom i stolnim tenisom u DTV "Partizanu", prvomajskih štafeta i sletova. Bilo je to vrijeme bezbrižnijeg života, lijepog druženja, dječačkih maštanja, jednom riječju vrijeme sretno provedenog djetinjstva. n Trenutno ste uposleni u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma kao pomoćnik ministrice pa Vas stoga želim pitati o projektima Ministarstva i pratite li koliko se ažurno Općina Vareš pojavljuje s aplikacijama? o Da, djelatnik sam Federalnog ministarstva okoliša i turizma, u koje sam došao na mjesto pomoćnika ministra zaštite okoliša još u rujnu 1998. godine, kada je to ministarstvo imalo drugi naziv – Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša.

Jako sam ponosan da sam uposlenik u Ministarstvu koje se u svojoj djelatnosti bavi zaštitom okoliša i održivim razvojem temeljenim na okolišnim načelima. Aktivan sam sudionik mnogih promjena okolišnog zakonodavstva te programskih i strateških dokumenata u Federaciji BiH i Bosni i Hercegovini. Aktivan sam sudionik uspostave nove filozofije u očuvanju prirodnih resursa BiH na lokalnoj razini, što sveukupno ima učinke na globalna kretanja u ovoj oblasti. Ova oblast je na neki način nova i njen ubrzaniji razvoj praktično datira od Prvog summita o Zemlji u Riju, 1992. godine. Sada, točnije od 2002. godine, Bosna i Hercegovina ima suvremeno entitetsko okolišno zakonodavstvo, koje se stalno usklađuje s odredbama EU direktiva, te nas polako, ali neminovno, uvodi u procese

BROJ 205

povećane svijesti u provođenju zakona o zaštiti prirode i okoliša u praksi. Krajnji cilj ovih propisa je zaštita zdravlja ljudi i života na Zemlji. U tom kontekstu i moje federalno ministarstvo od 2005. godine objavljuje javne natječaje za projekte unapređenja kvalitete zaštite okoliša, preventivnog djelovanja na zaštiti sastavnica okoliša: zraka, vode, zemljišta i biološke raznolikosti, te upravljanje otpadom, što u konačnici omogućava zdravije življenje i ishranu. Također, podržava i projekte iz oblasti turizma. Na aplikacijama za natječaje u oblasti okoliša i turizma pojavljuje se više vareških udruga građana, a manje Općina Vareš. Budući da je u nadležnosti ovog ministarstva i sektor turizma, primijetio sam da je na natječajima bilo nekoliko udruga i poduzetnika koji se bave zaštitom kulturne i povijesne baštine, prozvodnjom eko-hrane, pčelarstvom i sl. Dobar primjer uspješnih aplikanata iz Vareša je udruga "Eko-turist" iz Vijake. Mislim da bi općina i ostale udruge trebale ubuduće više aplicirati na ove i slične natječaje. n U posljednje vrijeme u "Bobovcu" smo često imali za temu rudnik i jezero u "Smreci", što je prvorazredno okolišno pitanje koje se odnosi upravo na Vaš resor. Što učiniti sa "Smrekom"? o Prema odredbama novog zakonodavstva, pogoni i postrojenja koji već rade moraju imati okolišnu dozvolu kako bi se prilagodili novim standardima zaštite okoliša. Isto tako, i oni pogoni koji su devastirani ili prestali s radom trebaju biti dovedeni u ekološki prihvatljivo stanje, putem remedijacije sastavnica okoliša, posebice zemljišta i vode, koji su prekomjerno onečišćeni raznim polucijama u toku višegodišnjeg rada. Takvi slučajevi su prije svega vareški rudnici željezne rude, te rudnik olova i cinka s pratećim pogonima – željezarom i flotacijom. Poseban ekološki problem je napušteni otvoreni rudokop "Smreka" s jezerom. SIJEČANJ 2012.


Naime, ovaj problem datira još od 1997. godine kad je Federalna vlada donijela odluku o zaustavljanju proizvodnje i oplemenjivanja željezne rude u Rudniku željezne rude Vareš, i od Sporazuma s Njemačkom o preuzimanju, reduciranju i konsolidaciji duga BiH koji bi se usmjerio na lokalne projekte zaštite okoliša i resursa, borbu protiv siromaštva i obrazovanje. Na temelju ovih činjenica moje tadašnje ministarstvo zadužilo je interresornu radnu grupu, na čijem čelu sam bio ja, da se dio tog duga usmjeri na obveze Federalne vlade prema rudniku u Varešu u pravcu realizacije projekta rekultivacije otvorenih kopova "Smreka" i "Brezik". Odlukom vlade, V. broj: 393/2001 od 26. srpnja 2001. godine, na čijem čelu je tada bio premijer dr. Alija Behmen, odobrena su sredstva za projekt "Rekultivacija prostora napuštenih rudnika željezne rude u Varešu" u ukupnom iznosu od 4.106.200 KM. Vi ste nešto o ovome pisali u Vašem listu nedavno i spomenuli da je nepoznato koja je bila daljnja sudbina ovih sredstava, jer se Odluka do danas nije provela i otvoreni kopovi su ostali sve do danas bez rekultivacije! Mislim da bi ovu odluku sada trebalo iskoristiti i upoznati novu Federalnu vladu s njenim detaljima te podsjetiti na preuzete obveze prema Varešu. Ovo bi trebala potencirati i istražiti, prije svega, Općina. M e đ u t i m , ve z a n o z a "Smreku" po drugoj osnovi financira se, ipak, projekt iz Federalnog eko-fonda. Upravo je u izradi, od strane konzultantske tvrtke "Enova" iz Sarajeva, idejni projekt rekultivacije i sanacije ovoga prostora s jezerom i uređenja krajolika na ambijentalno i ekološki prihvatljiv način, s krajnjim ciljem izgradnje infrastrukture i sadržaja turističke namjene – ozelenjavanje i ravnanje strmina, te izgradnja plaža s pratećim ugostiteljskim objektima. Bilo je nekih ideja da se preostali i nedevastirani građevinski objekti kao što su "Samačka", direkcija RŽV na SIJEČANJ 2012.

Droškovcu i Mehanička radionica pretvore u smještajne – hotelsko-ugostiteljske kapacitete i športske objekte, dvorana za športska natjecanja i održavanje priprema športaša, za rekreaciju, turističke potrebe, održavanje konferencija i radionica itd. n Na Vašu inicijativu u Varešu je potkraj rujna 2011. održan okrugli stol u povodu 120 godina industrije u Varešu i tada je utemeljena Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareša, a Vi ste na skupštini birani za njezina predsjednika. No, prije nego se osvrnemo na samu Zakladu, što Vas je motiviralo kod takvog angažmana za Vareš i na kakvu ste kooperativnost naišli? o Tako je, našla se grupa istomišljenika sa željom da iskoristi jedan značajan povod – 120. obljetnicu utemeljenja industrije u Varešu, kako bi podsjetila na važnost industrijskih korijena Vareša, jedinstvenih u ovom dijelu Europe. Željelo se tim povodom upoznati sve relevantne institucije i javnost u BiH s ovom činjenicom i potaknuti oživljavanje ideje za obnovom ove nekada razvijene regije, i to bi bio pilot-projekt za razvoj sličnih lokalnih zajednica i regija u Federaciji BiH. Koncept ovog projekta temelji se na razvoju komplementarnih mogućnosti i vrijednosti kulturno-povijesnog i industrijskog naslijeđa za novi početak razvoja Vareša. Prva faza bila bi njegova sanacija i revitalizacija, potom zaštita i valorizacija kao temelj budućeg održivog razvoja ove regije! Moja motivacija za angažman bila je ljubav prema zavičaju i korijenima, što mi je dalo značajan poticaj da poku-

šam pokrenuti obnovu raznolike i nesporne vrijednosti regije Vareša, te okupiti istomišljenike na ovoj ideji. Ideja zahtijeva uporan i stručan rad na oporavku i obnovi njegovog tužnog izgleda, koji se sada ogleda u materijalnim ostacima objekata i infrastrukture iz njegove slavne i uspješne prošlosti, a čija vrijednost obnove nadilazi lokalnu razinu. Veoma je važno naglasiti da je ideju je podržao prvi čovjek općine, gosp. Hamdo Fatić, kao i lokalna zajednica, bez čega ona ne bi imala šansu. Želja je da se okupe sve snage, dobri i sposobni ljudi svih konfesionalnih i ideoloških orijentacija, intelektualci i čuveni vareški majstori, poslovni ljudi, konstruktivni, inventivni i uspješni pojedinci, Varešani koji su se "rasuli po bijelom svijetu". Također, potrebno je uključiti i sve domaće i međunarodne institucije, kao i investitore koji prepoznaju naše vizije za novi početak razvoja Vareša i pretvaranje Vareša od mjesta bezizlaznog očaja i pesimizma, u mjesto ugodnog života njegovih stanovnika. Trenutno podrška, osobito verbalna, ne izostaje – čestitanja pljušte! Čini mi se da se budi potreban naboj i zanos za skori početak intenzivnijeg rada. Počela su pristizati i sredstva, već sam spomenuo – prihvaćena je aplikacija od federalnog eko-fonda za projekt "Smreka". Naravno, ovo su prva sredstva i prave se prvi koraci koje treba nastaviti uporno i smjelo. Potrebno je mnogo rada na okupljanju sposobnih ljudi i sredstava iz domaćih i međunarodnih izvora. Tu prije svega mislim na obveze Federalne vlade koja je ostala u obvezi nakon ga-

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326 BROJ 205

šenja rada rudnika i željezare. Treba raditi i samo raditi, aplicirati za projekte, i rezultati ne mogu izostati! U suprotnom, to će biti samo pokušaj, dobra ideja! n I za kraj, Zaklada. Odnedavno je i službeno registrirana. Gdje će i kako funkcionirati, i koji će biti njezini prvi potezi? Jesu li se Varešani dovoljno zainteresirali za nju ili će biti neophodni konkretni dokazi da se prevlada opća letargija i malodušnost jer mnogi su spremni 'na prvu' ustvrditi da je Vareš ne samo grad propuštenih šansi, nego i izgubljene nade!? o Da, registracija Zaklade/Fondacije za obnovu i razvoj regije Vareša završena je kod Federalnog ministarstva pravde dobivanjem rješenja 9. prosinca prošle godine, trenutno se otvaraju bankovni računi. U tijeku su registracija djelatnosti i zakonom propisane obaveza od strane nadležnih institucija. Uskoro se trebaju održati prvi sastanci Upravnog odbora, uspostaviti tajništvo i pokrenuti izradu web stranice, plan i program za ovu godinu. Već se pripremaju projekti sukladno ciljevima koje je zacrtala Zaklada u svojim dokumentima: sanacija i obnova rudokopa i željezare, zatim projekti obnove i razvoja majdana u Oćeviji, stećci, građevinsko-arhitektonske vrijednosti iz raznih perioda itd. Zaklada je registrirana u Varešu. Od Općine smo dobili prostorije te postupno se opremamo i pokušavamo naći i uposliti 1-2 mlada školovana službenika za administriranje aktivnosti Zaklade. U ovom trenutku od krucijalne je važnosti podrška Općine Vareš i načelnika gosp. Fatića osobno, na čemu se posebno zahvaljujem. Na kraju bih pozvao sve uspješne Varešane diljem svijeta, ali i sve ostale koji imaju poslovni interes, da se uključe u aktivnosti Zaklade/Fondacije i ulože svoja sredstva koja će se trošiti namjenski i transparentno putem projekata obnove i razvoja vareške regije.

7


CRTANKA ZA PORTRETE MOJIH DRUGOVA

M

oji vareški drugovi – zamišljam ih kako su u izvjesnoj mjeri bili skloni kafani, u čemu možda i nije bila sva istina – osim nijemog svog snatrenja o nedokučivom u ljudskom životu (čemu su bivali podložni u svojoj samoći ponekad se noseći s nemilim mamurlukom), osim svakojakog pića kojem bi se radi svog budućeg i zajedničkog dobra nekom narednom zgodom sa manje ili više neopreza predavali, te osim beskrajnog kafanskog razgovora sa svrhom razmatranja i usaglašavanja tog dobra (i drugog ponečeg što bi inače zauvijek ostalo zapreteno u dubinama njihovih dušа), osim rečenog, bez sumnje oni su pribježište tražili u svirci i pjesmi. Odabrane ri-

Srce puno pjesme (I) U najuzvišenijim svojim raspoloženjima oni bi dali čitavo bogatstvo – samo da su ga imali – pa da im se lijepo, lijepo i u nedogled svira i pjeva omiljena pjesma. I onda da umru. Piše Borislav Topalić ječi i muzika bi svojim tajanstvenim melodijskim i poetskim skladom navještavale da je moguć i ostvariv svijet kojem su u svojim snovima težili. Pa i rijetki osobenjaci među Varešanima, među onima koji su sasvim izbjegavali kafanu, nisu pili ili su to činili površno, ili samo u izuzetnim životnim prigodama, i oni su bili skloni mu-

Đaja Stevo Đajić, poznat i kao Đaja, izučio u Varešu zanat, potom uz rad završio gimnaziju. A da bi se zamišljenim lotrama uzdigao u varljive akademske visine, satima u danu i danima u mjesecu sjedio pognut u potkrovlju Senata, za oniskim stolićem koji se više činio prikladnim za posluženje gosta kafom i slatkišiStevo Đajić (lijevo), ma nego za iscrpljujuće i izlet u Maloj Rijeci 1975. neizvjesno svođenje matematičkih računa. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. A onda bi izašao na ispit, jednom, nekad i po drugi put, i položio. I sve tako dalje i dalje, uvis od jedne do druge prečage, iz godine u godinu. I nije bilo jasno kako je to postizao: bez instruktora, bez predavanja i redovnih vježbi na fakultetu, obavezan, noću ili danju, da siđe iz svog potkrovlja i sa tih akademskih merdevina i odgovori zahtjevima posla varioca u radioni kod visoke peći. Napokon radionu i švajs-aparat zamijeni kredom i učioničkom tablom. Poslije Ante Petrovića drugi je profesor matematike koji je iz radničkog zanimanja došao u Srednjoškolski centar. Od rane momačke dobi bio sam među njegovim bliskim drugovima. Na neki svoj iskren i spokojan način gledao je na svijet oko sebe, i svako ljudsko biće u tom svijetu, dobrodušnim, svojim svijetloplavim nasmijanim očima. Važio kao pla′ o dobar čovjek. Bio je popriličan pušač niške extra Drine

8

zici, sami znajući zašto, ali najčešće zabavnoj. Oni pravi, dakako, bili su vjerni narodnoj. A probrani među ovima, u najuzvišenijim svojim raspoloženjima dali bi čitavo bogatstvo, samo da su ga imali, pa da im se lijepo, lijepo i u nedogled svira i pjeva omiljena pjesma. I onda da umru. Budući sam u kafani, na kućnim i društvenim sijeli-

ma, na izletima i drugim proviđenjem određenim javnim ili manje javnim mjestima dovoljno često bio (ponajmanje) u podnapitom stanju (uvijek gledajući, ako je to ikako bilo mogućno, da se pritom nađem među meni dragim licima), tokom tih nezaboravnih i najljepših godina mog života ustanovio sam koju pjesmu koji od mojih drugova (a i drugarica) smatra svojom. Bez namjere da bilo koga ovdje lično unezgodim ili kome nedužnom povrijedim uspomenu na ove ljude, ili nekoga od njih pojedinačno, bilo da su oni živi, ili upokojeni (kako se to kaže: gdje god da se nalazili) omiljenu njihovu i njihov ondašnji izbor s ljubavlju zapisujem.

sa filterom, cijenjene i tražene u ono vrijeme kad se tek bila pojavila, i na domaćem i na stranom tržištu. Povremeno je osjećao i oveću slabost prema žestokom piću. Opijao se bez žurbe, istrajnim i neviđeno sporim tempom, tako da su prolazili sati dok bi popio onu dozu koja bi dostajala da se na njemu primijeti bilo kakva promjena. I dok bi se na društvenim zabavama svi izredali u započinjanju svojih omiljenih pjesama, ili bar onih koje su im u tom momentu nešto značile, a ostali kako su znali i umjeli svojim glasom pratili vodeći glas (u međuvremenu neobavezno čavrljali ili, poneki, kako to uvijek biva, kao odsutni duhom negdje izdvojeno sjedili, a u stvari sve kriomice, ispod oka promatrali i pamtili), on bi, bez žurbe, kao i obično ozaren svojim smiješkom, s vremena na vrijeme otpijao kakav alkohol i činio se kao da za bilo kakvo pjevanje i bilo kakvu pjesmu ne mari odviše. A onda bi, na opšte iznenađenje prisutnih, sigurnim glasom započni pjesmu Moj konjiću, laki lagani (što nikad i nigdje i niko među nama nije pjevao) i ne bi stao do posljednjeg stiha posljednje njene strofe. Stevi u spomen ona se (na You tubeu) može naći pod imenom Predraga Gojkovića.

Vinči Vinko Franjković, zvani Vinči, nastavnik s-h jezika u školi s praktičnom obukom, kasnije bibliotekar u SŠC-u, veliki poklonik šahovskog nadigravanja. Besprijekorno uredan u poslu i odijevanju – redovno u prikladnom sezonskom odijelu s obaveznom, pristajućom kravatom. Dakako i s odgovarajućim krojem, bojom i dezenom košulje, cipela i čarapa. Privatno se odijevao neobavezno, ali je djelovao uredno, mada u kući i u prirodi nešto nemarnije i opuštenije. Imao je neobičnu naviku da zapaža svoj nos, jedva primjetno malo nakrivljen, i niko osim njega nije mislio da mu je

BROJ 205

SIJEČANJ 2012.


nos bio malo poveći, ili da ne pristaje njegovom licu. On bi s vremena na vrijeme govorio: ova moja nosurda, pa bi se dobroćudno po njemu šljapnuo prstima. Ali svi su primjećivali da govori pomalo nazalno, kao da mu je jedna nosnica usljed mogućnog iskrivljenja bila sužena, ili čak potpuno onesposobljena. Bio je sladokusac i istinski majstor u pripremanju probranih jela. Njegova kulinarska vještina nije dosezala vrhunce saVinko Franjković ispred obiteljske mo u pripremi raznovrskuće na Nikovcu 2005. nog roštilja (uzgred rečeno, Vinči bi sa pripremama roštilja otpočinjao dan ranije izvrsnom marinadom), u čemu se bio izvještio svaki Varešanin ukoliko je bio i ljubitelj prirode, već se ona odnosila i na brojna, pri spravljanju zahtjevnija jela koja su izradom u njegovoj kuhinji postajala pravi specijaliteti. U jednakoj mjeri bio je nenadmašan u stvaranju prijatne atmosfere za trpezarijskim stolom i neizmjerno bi uživao u pohvalama na račun svog umijeća. Taj moj kolega po struci i kućni prijatelj godinama i decenijama nije mijenjao običaj: pio je u pravilu u svojoj omiljenoj kafani Kasini, i to za šankom, bez izuzetka samo ono veče uoči nedjeljnog odmora. Pio mnogo i bio galantan: neumorno okolo častio i pićem i cigaretama (u ono vrijeme pušio je 57). Umjerenije pijanice, a i mnogi među onima koji su u piću važili kao prekaljeni, pa i okorjeli, izbjegavali bi ga s uvjerenjem da ih sve redom mnogim i nedokučivim svojim fazama opijanja premašuje [svi bi se, dakle, ovi pijanci negdje izgubi, izuzev onih koji su željno iščekivali svaku zgodu da do mile volje piju (i puše) na tuđ račun]. Tek u neka doba pojavila bi se Dragica, Vinčijeva supruga, inače učiteljica u Župči. Onako prilično korpulentna, kakva je bila, ona bi ipak neopaženo prišla šanku, povukla ovlaš muža za rukav, na što bi se on, u kakvom god stanju da se zadesio, čim bi se obazro, u trenu preobražavao u umiljato jagnje. I dok bi svi neupućeni sada bili pripravni da uživaju u tuđoj bračnoj svađi, ili bar da vide muža kako podvijena repa za ženom odlazi kući, obraćajući se sa Vine ona bi mu pružala izvjesnu svotu i brižnim glasom bi rekla kako se boji da mu novaca ne bi ponestalo. A zatim bi bez odlaganja otišla. Dan poslije Vinči se trijeznio, a ostalim danima u pravilu nije pio. Približno u trajanju jednog sata, u prvoj fazi opijanja, zadovoljavao bi se ugodnim, prijateljskim ćaskanjem, u središnjoj fazi započinjao bi ili prihvatao neku pjesmu, da bi se napokon oglašavao gromoglasnim nerazgovijetnim brundanjem. Pristajale su mu borbene (pjesme iz NOB-a), a radi poštivanja porijekla svoje supruge, s kojom je inače živio u veoma skladnom braku, redovno bi u najboljem raspoloženju propisno otegao onu pomalo bećarsku: Krajiišniicii, gdje ćeeemoo na preloo (ova pjesma u ono vrijeme, u pogledu geografije, naselja i stanovništva koje se u njoj pominje, nije izazivala nikakvu nedoumicu i nije imala ni u najmanjem, ovisno odakle se gleda, uznemirujući ili otužan prizvuk); njen zvučni i vizuelni zapis može se na internetu naći pod imenom Bore Drljače. SIJEČANJ 2012.

Šefkija Šefko Spahić, poznat i kao Šefkija, dipl. elektroinženjer, radio u Željezari na rukovodnim poslovima. Pokazivao se kao biće koje mnogo ne polaže na ovozemaljska mjerila životnih vrijednosti, ali da se takve vrijednosti u njegovom životu same po sebi podrazumijevaju. Dok su većina drugih inženjera, kao uostalom i većina ljekara, svome zvanju priŠefko Spahić, doček Nove davala ogromnu društve1985. u "Partizanu" nu važnost, Šefkija se gotovo nikad, ni na koji način, privatno nije očitovao kao inženjer. Mogla se kod njega zapaziti neka doza rasijanosti i zaboravnosti: ili bi negdje popustio ključeve, ili ne bi povukao ručnu kočnicu pa bi mu auto parkiran na blagoj nizbrdici odmilio do prve prepreke, ili bi zaturio novac i lične dokumente... Rijeka Krivaja, u svom toku od Križevića do Bukova, pružala mu je omiljena mjesta za ribolov, u kome je imao, istina, samo polovičan uspjeh. Istrajnost mu se nije mogla poreći: po čitav božiji dan gacao bi plićakom onim svojim nogama koje su se uvijek činile nešto dužim nego što u stvari jesu, prepoznatljivim svojim hodom, pomalo klateći se; kilometre i kilometre prolazio je uzvodno pa nizvodno, ili obrnutim redoslijedom noseći u jednoj ruci šekspirov teleskopski štap dužine tri metra, sa mašinicom iste marke, a u drugoj mrežu za ulov u kojoj bi se najčešće koprcala riba velikosti koja ne bi impresionirala ni kakvog mačka osrednjeg volumena. Moj dobar drug i kućni prijatelj, koliko jakog osjećaja za zajedništvo, toliko privržen privatnom komoditetu i zaštićenom svom duševnom i fizičkom ustrojstvu. Umio da izmišlja priče i da ih sa napola ironičnim ili polušaljivim zanosom pripovijeda. Omiljenu zabavu predstavljalo mu je parodiranje popularnih ljubavnih romana. Muškarac bi bio obavezno krupan, obavezno veoma imućan, obavezno čeličnosive boje očiju: snažan, hladnokrvan, odlučan; naravno, kad zatreba, i nježan. A ženska u svemu prema njemu: u svakom pogledu poželjne vanjštine i istančanih prelijepih društvenih svojstava, čeznutljiva i slaba. Odlučujući je trenutak onaj u kome se oni prvi put sreću, kada im se pogledi otmu, spoje i zamrse... I tu bi Šefkija prstima demonstrirao kako im se pogledi zamrse, zamrse, zamrse... u nerazmrsivo klupko. U mladim svojim danima bio je član vokalnog kvarteta KUD-a "Jedinstvo". Uživao je u sijelima, piću, priči i pjesmi. Na njegovom kućnom repertoaru nerijetko bi bile borbene (Crveni makovi, Konjuh planinom) ali nije propuštao priliku da zapjeva onu na tekst (pjesme Ukor) Branka Radičevića poznatu u Bosni pod nazivom: Gdje si, dušo, gdje si, rano. Ovo podsjećanje neka bude u besprijekornom izvođenju Danice Obrenić.

BROJ 205

9


PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI (I) Kulturno-umjetničko društvo "Jedinstvo" Vareš nedugo nakon obilježavanja 60. obljetnice svoga djelovanja (1927. – 1987.) nestalo je sa scene. Bilo je to u predvečerje rata, a obilježavanje obljetnice palo je u vrijeme mandata Miroslava Markotića na čelu Društva. Kroz dva nastavka donosimo njegovo prisjećanje na te dane i kako su se stvari odvijale iza kulisa, zaokružujući time ono što je o "Jedinstvu" u prethodnim brojevima pisao naš suradnik i također nekadašnji istaknuti aktivist Društva, Željko Franjkić, opisujući nam pojedine segmente djelovanja i atmosferu koja je vladala kod amatera u sekcijama (posebno na gostovanju u Ljubiji 1968.). Za ovu prigodu u Zavičajnoj zbirci Vareša prelistali smo i "priloge za monografiju Vareša", rijetki primjerak publikacije urađene u sklopu obljetnice koja je djelo jednoga od ranijih predsjednika i dugogodišnjeg aktivista KUD-a Slavka Pejčinovića. Unutra je, godinu po godinu, pedantno opisan historijat Društva, ali ono čime materijal veoma oskudijeva jesu fotografije (ponajviše su sačuvani plakati koji najavljuju kazališne komade što su ih postavljali i izvodili članovi dramske sekcije). Iz Pejčinovićevih zapisa bjelodano je da se "Jedinstvo" uoči velike obljetnice suočilo sa činjenicom da se "u rad sekcija u dobroj mjeri uvukao komercijalni momenat" i da su manje tražene one koje su "više amaterske, iako one više rade i žive za svoje lično uzdizanje i zadovoljavanje svojih umjetničkih sklonosti". U svakom slučaju, prije nego će kulturno-umjetnički amaterizam, i kultura općenito, među prvima biti sunovraćeni u ponor dramatične inflacije, političkih previranja a zatim i rata, "Jedinstvo" se pod Markotićevim vodstvom ponosno uzdignulo posljednji put.

10

Posljednja reanimacija Piše Miroslav Markotić

P

ozvan sam (u travnju 1986., op. prir.) na razgovor kod predsjednika Općine Mladena Zovke kojemu su prisustvovali i ostali čelnici. Tema: kolaps KUD-a "Jedinstvo" i reanimacija aktivnosti. Ja sam slušao i uvjeravao sebe da se ono što je rečeno ne odnosi na mene. "Mi ozbiljno računamo na tebe", rekoše prisutni gotovo jednoglasno. "Je li vi to mene zafrkavate!? Pa ja nisam nikada pjevao (iako sam volio pjesmu, ples i društvo), ni u dječjem koru. Čak nisam nikad ni recitirao. Kad su u školi bili satovi poezije i drame, ja sam bježao... Ako već treba neki društveni angažman, neka to bude u nogometu. Lopta – to sam ja", nastavio sam s argumentima koji bi ih odvratili od ove sulude ideje. Bilo je uzalud. Rekli su mi da je nogometna "vlada" već izabrana. Nisu izostali ni brojni komplimenti na moj račun koji su se pretvarali u drske konstatacije kako ja, po njihovu uvjere-

nju, posjedujem sve potrebne predispozicije za tu vrstu društvene djelatnosti. I sve tako dok predsjednik Zovko nije rekao: "Naša je obveza da aktivnost sportskih i kulturnoumjetničkih društava podignemo na višu razinu. Mislim da to i možemo. Dugujemo to građanima, a posebno omladini. Zato nam treba pomoć ljudi koji vole ovu kotlinu..." To je već bilo dovoljno. U meni se aktivirala akumulirana samosvijest o onome što nas je za života učio pok. Vinko Varešković. Pristao sam uz obećanje prisutnih da ću imati svu moguću pomoć u ostvarenju objektivno mogućih programskih ciljeva. Posložiti aktivnosti Izborna skupština je promptno zakazana u prostorijama Društva. Skupštini je prisustvovao nevelik broj aktivnih članova i prijatelja Društva i, kako je prethodno dogovoreno, svi društveno-politički čelnici Općine predvođeni predsjednikom Zovkom.

BROJ 205

Već prilikom ulaska u društvene prostorije osjetila se atmosfera odbojnosti i animoziteta. Ogroman arsenal argumenata od strane čelnika Općine (samo još nisu rekli da sam kompozitor i dirigent) upotrijebljen je kako bi se prisutne uvjerilo u potrebu mog izbora. Apsurd je bio u tome što sam ja poslije svakog neuspjelog izglasavanja bio spreman izgrliti i častiti prisutne glasače. Ipak, izabran sam u trećem pokušaju. Kurtoazno sam zahvalio svima, a posebno onima koji su, sasvim iskreno, kroz raspravu naglasili da je za mene problematika rada KUD-a "meko spuštanje na Mjesec". Prvi zadatak bio je posjet kući Ante Pejčinovića kako bi se ponovno aktivirao, te uvođenje reda u organizacijske i administrativne pore Društva. Uz agilnu upravu te aktiviste Zdravka Dužnovića, Antu Pejčinovića, Željka Terzića i druge, koji su svojim iskustvom, znanjem i konSIJEČANJ 2012.


Predsjednik Markotić s limenom glazbom

kretnim radom u sekcijama značajno doprinijeli da Radnički dom ponovno postane svakodnevno sastajalište mladih i centar kulturnih aktivnosti. Naravno, nije izostala ni puna podrška političkih i gospodarskih čimbenika Općine koji su omogućili da se u relativno kratkom roku realiziraju ambiciozni programski zadaci. Društvo je opet počelo plaćati visoke račune za potrošnju el. energije, kao rezultat aktivnosti nekoliko sekcija koje su tek počele ili pak nastavile s radom. Došlo je i vrijeme da objasnim nekim članovima Društva kako lunarnim modulom koji se spušta na Mjesec ne upravljaju kozmonauti nego centar iz Houstona. U potrazi za kapelnikom Preuzimajući vodeću ulogu u KUD-u "Jedinstvo" znao sam za bogatu tradiciju tamburaške i limene glazbe koja se poklapa s početkom industrijske eksploatacije i prerade željezne rude u Varešu. Sjećanja iz djetinjstva i slike prostora ispred crkve sv. Mihovila punog naroda koje je slušao i (kao i ja) divio se muziciraSIJEČANJ 2012.

nju triju limenih glazbi, subjektivno su kod mene formirala stav da prvo i bez odlaganja aktiviram rad limene glazbe u svim segmentima: stručnom, umjetničkom, repertoarskom i estetskom. Problema je bilo u izobilju. Dugogodišnji kapelnik (umjetnički voditelj) maestro Grgić zbog bolesti nije mogao više raditi s glazbom. Anto Pejčinović je prema potrebi okupljao glazbu, dosta uspješno eksploatirajući naučeni repertoar. Preko poduzeća "Budućnost" Sarajevo (koje je bilo specijalizirano za izradu svih vrsta uniformi), a nakon uzimanja mjera od strane majstora-dizajnera iz spomenutog poduzeća, sašiveno je 28 kompletnih uniformi. Nabavu je platilo 11 naših radnih organizacija (OOUR-a) preko troškova sredstava zaštite na radu. Izbor novog umjetničkog voditelja bio je već složeniji problem. Došao sam na ideju da zatražim pomoć vojske oslanjajući se na parolu "narod i Armija su jedno". Došao sam do broja telefona generala Pozderca, nazvao ga i objasnio mu o čemu se radi, odnos-

no što želim. General mi je dao broj telefona rukovoditelja vojne muzičke akademije u vojarni "Maršal Tito" u Sarajevu, te obećao dodatnu pomoć ako bude potrebno. Kad sam ga nazvao, pukovnik Dolpin, rukovoditelj akademije, pristojno me saslušao i kratko rekao da vojska ne prakticira takvu vrstu suradnje. Nisam odustajao. Molio sam ga da me primi na razgovor, pozivajući se i na generale za koje sam znao po čuvenju: Mirka Vranića i Džemala Šarca. Dobio sam suglasnost. Delegacija: prof. Boro Topalić, Anto Pejčinović i ja, krenula je na "pregovore". Prije ulaska u kabinet puk. Delpina, provirili smo u jednu učionicu u kojoj se nalazilo 25-30 jazz truba. Dogovorili smo se da ja govorim. Nakon pozdrava i rukovanja puk. Dolpin upoznao nas je sa svojim kurikulumom: on je magistar glazbe, specijalnost puhački instrumenti odnosno puhačka glazba, u činu je pukovnika i čeka unapređenje, zapovjednik je odnosno rukovoditelj glazbene akademije koja školuje glazbenike za potrebe Armije i nekih nesvrstanih zemalja. Ja sam predstavio našu delegaciju i odmah "pao u sevdah": dugogodišnje postojanje limene glazbe, bogata povijest radničkog pokreta, KUD "Jedinstvo", mladost u glazbenim redovima, suradnja s Armijom, maksimalna podrška lokalne društveno-političke zajednice (što potvrđuje i prisutnost prof. Topalića, direktora općinskog SIZ-a za kulturu), itd. Primijetio sam da me puk. Dolpin sluša iz puke pristojnosti. Tada sam rekao: "Pukovniče, ja odavde ne idem dok nam ne obećate pomoć. Dok vi razmislite, mogu li ja nazvati generala Pozderca?" Nastao je tajac, a potom je Delpin rekao: "Postoji li mogućnost da ja vidim i čujem vašu glazbu?". Kako da ne! Muzičko blago Dogovoreni su detalji i organiziran je doček u Varešu. Ja sam po pukovnika išao u Sarajevo. Negdje oko Dabravina saznao sam da je podrijetlom iz Rijeke, gdje mu žive roditelji. I to u istoj ulici gdje živi

BROJ 205

moj brat. "Čim sam vas ugledao, bili ste mi odnekud poznati", nastavio sam prilično uvjeren da će glazba dobiti kapelnika. Odmah po dolasku otišli smo u sobu za vježbanje, dok je kompletno općinsko rukovodstvo čekalo u kavani Društva. Anto i momci bili su spremni te odsvirali dijelove nekoliko skladbi. I, onda – hladan tuš. "Momci, vi ne samo da ne znate svirati, nego ne znate ni pravilno sjediti kad svirate". Radilo se nešto oko dijafragme i položaja nogu. Kad su primijenili generalovu sugestiju, svi su potvrdili da im je lakše puhati u instrument. A ja sam samo razmišljao o pukovnikovoj procjeni. Kad smo izašli, primijetio je da sam deprimiran, nasmiješio se i rekao: "Predsjedniče, imate muzičko blago. Mladi su i veoma dobro sviraju. Neke bih odmah primio u vojnu glazbu, posebno onog s trubom" (Anto Pejčinović, op. aut. – i bezbroj puta sam otada pomislio, što pak spada u domen osobne špekulacije: kako bi Vareš danas izgledao da se Anto nije odvajao od trube i mikrofona?). "A ono da ne znaju?", pitao sam. "Ja, ja. Znate, ova vrst muzičara, naročito kad obuku uniformu ili frak, dobije izražen kompleks više vrijednosti. Nešto najgore što im se može učiniti jest pohvala od onoga tko ih uči". Kao rezultat svega dogovoreni su detalji, od kojih onaj najvažniji: kapelnik limene glazbe bit će kapetan prve klase Franjo Horvat, a njegov nadređeni povremeno će nadzirati napredak u stručnom i repertoarskom smislu. U povratku, načelno je dogovoreno i proširenje suradnje: nabava glazbene literature i nota, nabava opasača i bijelih rukavica, ustupanje puhačkih instrumenata koje je vojska otpisala (a bili su kvalitetniji od postojećih u Društvu), održavanje instrumenata, propagiranje, zajednički nastupi i sl. A taman su pristizale velike obveze i obljetnice: obilježavanje 60. obljetnice života i rada Društva te nastup na Festivalu tamburaških orkestara Jugoslavije u Osijeku...

11


BOŽIĆNE PRIREDBE

Martina Vidović

Igrokaz "Sebični div"

Uz pjesme i igrokaze

U

domu za nezbrinutu djecu "Mala škola" Vareš, školske sestre franjevke potrudile su se napraviti tradicionalno dobru i uspješnu božićnu priredbu. Tog 23. prosinca u publici se uistinu tražilo mjesto više. Program je počeo pozdravnom riječju i prigodnim božićnim promišljanjem s. Snježane Pavić, ravnateljice ove ustanove. U više je navrata nastupio dječji zbor pod ravnanjem s. Ružice Marijić, a središnje mjesto na priredbi pripalo je igrokazu "Sebični

div" (prema priči Oscara Wildea). Njega su izvela djeca Male škole, dok je ulogu diva odlično iznio Luka Idžaković. Nakon priredbe, upriličena je prodajna izložba na kojoj su posjetitelji mogli kupiti uratke s kreativnih radionica i time potpomoći djecu Male škole. **** U vareškoj župnoj crkvi 11. prosinca 2011. misu je predvodio duhovni asistent Franjevačke mladeži provincije Bosne Srebrene fra Mato Topić, kojom prigo-

dom je u ovu organizaciju primljeno novih deset članova i ujedno su stariji članovi obnovili obećanja. Mladi iz vareške Frame pod vodstvom Martine Vidović potrudili su se biti aktivni i 28. prosinca organizirali božićnu priredbu u kino dvorani u Varešu. Priredba je (u usporedbi s onom u Maloj školi) održana u prilično surovim uvjetima, pogotovu po pitanju grijanja, ali program je izveden po planu. Framaši su, uz prigodne recitale i pjesme, izveli igrokaz "Prilika anđela", a priključili su im se i s božićnim pjesmama nastupili veliki i mali župni zbor.

S. P.

IZ POŠTANSKOG PRETINCA...

Moj odmor u Varešu

Zlatni pir Ljubo i Ljubica Pejčinović prošloga su mjeseca u krugu obitelji (u Australiji) proslavili 50 godina braka. 12

Ja živim u Nizozemskoj i bila sam za blagdane u Varešu. Prvih dana u Varešu nije bilo puno snijega, ali malo-pomalo je napadao. Kad je bila Badnja večer došli su moja baka, djedo i tetka. Svi su dobili poklone! Onda je došao Božić, bilo mi je drago da smo imali lijepi bijeli Božić zato što gotovo nikako nemamo bijeli Božić u Nizozemskoj. Pa isto smo išli na toplu čokoladu, baš je bilo dobro. I onda, par dana kasnije, ja sam išla prvi put skijati. U početku to nisam znala nikako, ali je stalno išlo bolje. U Varešu sam puno jela sarme, dosadila mi je! I drugi dan smo išli na Diknjiće, pravili smo velikog snješka i valjali se po snijegu, bila sam skroz mokra. Nova godina je već došla! Ja sam išla kod moje bake i djede, i tamo je došla Ema. Kasno smo legli. I još malo pa je došlo vrijeme da idemo opet u Nizozemsku, morala sam se spremati. Bilo mi je žao, skroz sam se bila navikla na Vareš. Ana Jelić (9 god.), Rotterdam BROJ 205

Ravnopravnost spolova. Priredio J. Klarić

SIJEČANJ 2012.


KAO STAVNJA ISPOD ŽELJEZARE (118)

U

bosanskom slengu od pamtivijeka vlada prava retorička raskoš. I kad se govori sa smrtnom ozbiljnošću i kad se hoće našaliti, i kad se treba narugati i kad se nužno valja sažaliti, a naročito kad se sprda i ironizira. Pojedine izraze moguće je naći u nebrojenim varijantama. Jedan od omiljenijih i veoma karakterističnih za ovo podneblje definitivno je glagol krasti. Ima ga baš u svim varijacijama jer ponekad kad o krađi prepričavaju uličari gotovo to čine sa strahopoštovanjem, sve ovisno o veličini lopovskog pothvata odnosno količini i obimu onoga što je netko ukrao. Pa, za takve situacije koristi se ponajprije izraz digao. Recimo: Jes' čuo da je (taj i taj) dig'o gumu od kašike i prod'o je u nedilju na stupskoj pijaci? (Kažem 'taj i taj' jer ne moraju uvijek na tapetu biti Mujo i Suljo, na koncu ovo u što su pretvoreni naši životi više uopće nije vic!) Onî koji će o tome kazivati rezignirano ili u sklopu razonode, kao o sasvim prirodnoj pojavi za ovo društvo, reći će da je taj i taj tu gumu, pazite sad arsenala: mako, mazno, oladio, okreno, zavrno, spodbio, zašnjiro, punuo, prismitio, drpiso, jamio, gepio, lapio... Ima i ona: lijeva ruka, desni džep. Dakle, ako izvjesni gospon lopov otuđi nešto (jao što smo nekad u ovoj zemlji fini i kulturni u izražavanju), pa čak i bude raskrinkan, njegov hanzigadrp medijima i javnosti posluži u prvom redu za zabavu, tek tu i tamo za osudu. Kao da golemi dio društva voli što imamo taj svojevrsni stupidarij, neki svoj ekvivalent Guinessovoj knjizi rekorda, samo što su ti naši rekordi ponajvećma kriminalne naravi. Nije me bilo neko vrijeme na ovoj stranici i zbilja mišljah o tome kako ću dokupiti staža pa da se i ja umirovim. Tko još trendovski osviješten u ovom SIJEČANJ 2012.

I ovo malo duše Piše Dunja Šego

društvu pošteno gura do starosne mirovine, pa neću ni ja biti konzerva(tivna)! Volim sve što vole mladi, a toliko mladih danas uživa u prihodima rezerviranim za treću dob vodajući od jutra po parku svoje maksume – da ne mislite da su to unučad...

No, jedna me druga stvar potaknula na come back. Negdje smo, naime, zagubili blagdane i zasmetalo me to. A imali baš fine preduvjete: i rakije i rasola na stolu, i planinske romantike i snježnoga dekora na prozoru. Ne zaboravimo da je, da li zbog glo-

BROJ 205

balnog zatopljavanja ili zbog posljedica posvemašnje recesije, čak i naša Zvijezda počela škrtariti sa snijegom. Zar zbilja ništa više ne može biti kao nekad? Kad kažem zagubili blagdane ne tvrdim to vezano za obiteljske domove jer ja ne škropim, nego iznosim ono što primijetih iz građanske perspektive. Gradski oci i očusi, i s njima pod ruku maćehe, ne priuštiše nam nikakva ugođaja. Prije je bilo nekoliko onih transparenata koje se razapinjalo iznad ulice da vlast napismeno čestita Božić(e) i Novu godinu, sad ostao jedva jedan. Ne bî nigdje nikakve službeno postavljene, javne jelke, pa ni onih lampica, promuklih od studeni, kojima se makar djeci mazalo oči. Ne bî dočeka na otvorenom. Oko dočeka se vlast još nekako može vaditi drastičnijim primjerima: kad javni doček ne organizira, recimo, jedan Mostar, što bi ga organizirao Vareš. Ali da se nema ni toliko sluha i sitniša da se jednom kupe i uvijek imaju bar one svijetleće pahulje – diode koje bi se nakačilo na stupove javne rasvjete, prilično je neshvatljivo. Nije onda čudno što će slučajni stranci u prolazu i dalje zastajati samo da bi spustili staklo i pitali ima li kakav grad u blizini. Na kraju, ne znam zapravo zašto sam gore započela s pričom o krađi – koju se jedino još u policijskoj frazeologiji navodi kao otuđivanje – jer nama nitko nije otuđio blagdane: mi smo se sami otuđili od svoga grada, pa i od najsitnijih civilizacijskih čari i privida. Zato nekad i volim taj šatrovački: koliko god služio za uličarske jezične akrobacije, iza njegove k'o fol kriptografije uvijek se nalazi savršeno točna i jasna poruka. U ovom slučaju: ej, rista, mojne meni zakri je!

13


IZ PRVE RUKE

Poglavlje drugo Prošlo je nekoliko godina od moje avanture s Jakovom i jeguljama, rijetko sam ga od tada viđao, postajao sam srednjoškolski dripac zainteresiran za posve druge stvari, obilježene uglavnom raznim nepodopštinama, sve više sam zapostavljao rijeku, odlaske u Doljane, a majka je odlazila redovito, baš kako su i Jakov i Mara sa sinom Goranom i kćerkom Gordanom, uvijek dolazili. Kako sam čuo, Jakov je gotovo cijelo ljeto provodio u dolini Neretve, otud je pravio strategiju za uspjeh u njegovoj velikoj strasti, trgovini. O njegovim trgovačkim pothvatima ispredale su se legende, uglavnom komične a kakve drukčije, te sam često slušao doživljaje moga brata Grge koji je s njim trgovao po Bosni. Grga je imao starog hanomaga, kamiona koji je mogao povući par tona voća i povrća i koji se stalno kvario unatoč tomu što su ga proizveli nepogrešivi Nijemci, narod koji je u Hercegovini doživljavan kao narod majstora za sve; sve što Švabo napravi niko ne može pokvarit, govorio je svijet. Možda je to bila istina u svakom, osim u slučaju kamiona moga brata. Jakov je uzimao bolovanje, spajao s odmorom i raznim vrstama onih famoznih slobodnih dana kojih je u socijalizmu bilo koliko god hoćete, i obrušavao se na plodna polja naše doline, na kojima je uspijevala vrhunska paprika, golema rajčica, breskva, kajsija, luk, zelena salata, krastavci koji su, kao i druge kulture, dospijevale prve na rod u cijelom području, a kako će se pokazati poslije, plodovi naše ratarske muke bili su vrlo cijenjeni po tržnicama središnjih i zapadnih dijelova Bosne, sve do kuda su dobacivali naši proizvodi zahvaljujući neljudski niskim cijenama državnoga otkupa u Čapljini ili Metkoviću, pa su u našu dolinu silazili nakupci iz Zapadne Hercegovine. Svi su vozili uglavnom plave mercedese s dvije do tri tone nosivosti; ljudi bi odmah plaćali kuplje-

14

nu robu izvaganu na njivi i po najmanje duploj cijeni prodavali je po bosanskim tržnicama. Bili su u golemoj prednosti budući da je svaka obitelj po kamenitom zapadu Hercegovine imala nekoga na radu u Njemačkoj, pa im je bilo mnogo lakše nabaviti tako dobre aute, ali se, eto, i moj brat okuražio na kupnju, uvjerio našeg oca, siromašnoga lučkog a prethodno pružnog radnika, da podigne kredit, pa je naš Grga, kojemu je pravo ime bilo Hrvoje, ali ga po njemu osim članova uže obitelji nitko nije poznavao, uskoro kupio taj hanomag, koji je već netko vozio tko zna koliko godina.... Jakov je s početka uglavnom bio orijentiran na proizvode starijega brata Vidaka, koji je bio vrijedan i radišan i koji bi volio da se i Jakov mogao baviti poljoprivredom, no Jakov je volio slobodu izbora i Vidak se vremenom pomirio s tim. Tako su plodovi s polja po Strugama i ispod kamenjara u Gorici, koje je uzgajao Vidak s djecom, počeli stizati najprije u Vareš, u kojemu će Jakov stjecati prva trgovačka iskustva. Tržnica je bila mala, ali vrlo živa. Grad je bio natrpan mnogobrojnim radničkim obiteljima, a petkom popodne ili subotom ujutro brojni radnici iz željezare i drugih firmi odlazili su u svoja sela rasuta po planini Zvijezdi i ljudi su nosili doma svježe hercegovačko povrće i voće. Tako je Jakov brzo i lako plasirao sve što bi Vidak dovezao u Vareš, na tržnicu s lijeve obale rijeke Stavnje, u koju bi prodavači bacali trulo voće i povrće, što je okupljalo ptice, ali i pse lutalice. Uz željezaru, tržnica je bila najživlje mjesto u gradu, izuzmu li se nedjeljne mise. Jakov je u početku sam prodavao robu, ali je vremenom našao ljude od povjerenja koji su to radili za njega, a on je vodio trgovačke razgovore u obližnjim kavanama ili bi se jednostavno uputio preko malog rimskog mosta u kavanu Centar, gdje bi se okupljali oni koje je volio on i koji su njega voljeli. Hvalio je Ja-

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović kov naše voće i povrće, u kavanu bi redovito ponio kakvu iznimno veliku rajčicu ili papriku, pokazivao ih ljudima i glasno komentirao kako se paprike i rajčice koje nude vareške kavane ni po čemu ne mogu mjeriti s našima koje se u Varešu jedino kod njega mogu kupiti, te da bi šefovi kuhinja svakako trebali na to obratiti pažnju. Tako je Jakov vremenom ostvario, prije će biti – materijalizirao, svoj ugled u tom gradu, jer su njegove narudžbe prema bratu Vidaku bile sve češće i veće, ovisno o broju kavana, radničkih i drugih restorana u koje je Jakov ušao kao dobavljač vrhunskog povrća iz doline Neretve. Tako se pojavila i potreba za dodatnim količinama, koje bi, s početka prvo Vidak, a kasnije i Jakov, otkupljivali od proizvođača koji nisu znali kamo bi s ogromnim količinama dozrelih paprika i rajčica. Zapravo, Jakov je bio jedini trgovac voćem i povrćem, a koji uopće nije vozio! Jest on polagao vozački ispit; bilo je to tek 1980. godine, vozačka mu je pod brojem 2.937 izda-

BROJ 205

na od SUP-a u Varešu i vrijedila do dvanaestoga svibnja 1995. godine. Ali on njezin istek neće dočekati... Bio je kupio dobrodržeću škodu, dobrodržeću sve dok se za kratko vrijeme s njom nije našao u omanjem jarku između Vareša i Breze, pa je Jašo ustvrdio da to jednostavno nije za njega. Ako je mogao trgovati prethodnih petnaest ili više godina bez auta, moći će i narednih, ali mu je bilo žao više zbog Mare i djece koji nikako dočekati da ih u Hercegovinu odveze bez presjedanja po vlakovima i autobusima, premda su Jakova i obitelj u Hercegovinu često vozili i prijatelji, te dolazili po njih. Dakako, i prometna je milicija tada, unatoč Jakovljevoj omiljenosti u gradu, imala svoj stav o njegovoj prometnoj nepodopštini izazvanoj vjerojatno gemištom koji je obožavao, pa mu je izrečena zaštitna mjera polugodišnje zabrane sjedanja za upravljač. Sasvim dovoljno da se Jakov okani vožnje. Kako je radio u samačkome hotelu u vlasništvu željeSIJEČANJ 2012.


IN MEMORIAM zare, naravno da je referent nabave za objekte društvene ishrane rado kupovao robu kod Jakova i naravno da su te količine bile vrlo zavidne. Moglo bi se reći da je Jakovu taj posao išao od ruke. Manje količine bi ostajale za krčmljenje na gradskoj tržnici zanimljivoj i po tome što su se najveći dio ponuđene robe prodavao kasno popodne, kad radnici idu s posla. A cijeli je Vareš bio zaposlen. Prije podneva bi jedan dio kupile radnice iz obližnjih frizeraja, ljekarni i poljoprivrednih apoteka, no vremenom se Jakovu to počelo činiti dosadnim, makar bilo i uspješno, jer ga je ta tržnica vezivala isključivo za Vareš, a on je teško izdržavao dugo na jednom mjestu, pa je počeo razmišljati o dodatnom naporu i otkupu proizvoda u dolini Neretve te njihovu prodaju diljem Bosne. Dolina je u međuvremenu uznapredovala u proizvodnji, lokalnih ljudi s dvotonskim kamionima bilo je sve više, a počeli su se pojavljivati i prvi plastenici koji su prve plodove jamčili gotovo na mjesec dana nego li prije, i išlo se u Italiju ili čak u Francusku po najlon, najprije razvlačen po drvenim, a uskoro i po željeznim konstrukcijama. Ljudi su ulagali sve što su imali i što nisu imali u jedini spas: papriku veličine krigle, zlatnožutu, mesnatu i tvrdu... Jakov je neupućenim ljudima pojašnjavao razliku između naše i, primjerice, semberske paprike koja je bila okruglasta i kratka, i gotovo prozirna. Na licu mjesta bi zatražio od osoblja da u istoj tavi ispeku po jednu našu papriku s nekom drugom i to su, prema mome skromnom sudu, bili počeci hercegovačkog marketinga u Bosni, premda će se isti pojaviti kao praksa puno nakon što su akteri spomenutog čina pomrli! Doduše, glasovi o izvrsnom povrću i breskvama iz naše doline počeli su stizati iz Banje Luke, Sarajeva, Prijedora, Zenice i drugih manjih ili većih mjesta do kojih su dobacivali Hercegovci, vozeći noću a prodajući danju. Zarade su bile enormne i ljudi nisu bili SIJEČANJ 2012.

svjesni koliko su iscrpljeno izgledali, mršavi i izgladnjeli, jer na tržnici se trebalo pojaviti pred zoru, a večer prije obavio bi se otkup i vaga, pa dugi put pod noge. I tako dan za danom, mjesec za mjesecom, svake godine ljudi su se topili od napora, a njihove kuće postajale sve veće i djeca sve neposlušnija. Uskoro je i Jakov postao jedan među mnogima koji su se bavili time, uz obvezno vađenje uvjerenja o porijeklu proizvoda, to jest da je poljoprivredni proizvođač – što je Jakov brzo nabavio u Čapljini, premda ni on ni ogromna većina drugih nakupaca nikada motiku nisu dohvatili rukom! To uvjerenje koje su inspekcije često tražile u prodavača po bosanskim tržnicama, Jakov je presavio i stavio u plastični omot, zajedno s oružnim listom, vozačkom dozvolom (ako nedajbože zatreba) i novčanicom od jednog američkog dolara. Mislio sam da je taj dolarčić držao za sreću, kako to rade Amerikanci koje inače doživljavam sujevjernima, ali Jakov je objasnio da to nema veze s tim, nego da će taj dolar držati sve dok se u Jugoslaviji ne dogodi takav politički i ekonomski red kakav imaju Amerika i druge zemlje koje su se služile dolarima ili njemačkim markama! Dinar je, mali... – ništa!, tako bi govorio. Odu na Topčider i natiskaju koliko im treba. Dok ručam i popijem bocu gemišta, ili dok od kavane Centar dođem do Majdana pjehe, dinar već izgubi jednu nulu na vrijednosti. I, to je tako nesretna valuta da, kad god izgubi tu nulu, njemu dodaju još jednu. I svuda po zapadnom svijetu novčanica s više nula vrijedi više nego s manje, samo u nas obratno! Tako je Jakov u meni probudio prve iskrene sumnje u sistem koji su nam profesori blagosivljali u školi... Jednog lipanjskog dana brat Grga će me upitati: "Oćeš li sa mnom i Jakovom sutra u Predor (Prijedor.op.p.)?" "Oću." To se, naime, ne propušta...

TUŽNO SJEĆANJE Dana 26. prosinca navršilo se 40 dana od smrti našeg dragog

JOSIPA FILIPOVIĆA (23.VII.1936. – 16.XI.2011.) Neka ti dragi Bog bude vječna nagrada. Zauvijek ćeš ostati u našim mislima i molitvama. Tvoji najdraži: supruga Mara, kćerke Tonkica i Blaženka, braća i sestre i ostala rodbina

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 10. prosinca 2011. u 84. godini prestalo je kucati srce naše drage majke

MARIJE FIŠER rođ. Lovrenović Počivala u miru Božjem! Sin Zoran i kćerka Željka s obiteljima

POSLJEDNJI POZDRAV MIROSLAV BRKOVIĆ (17.I.1937. – 18.XII.2011.) Zaborav ne postoji, već ostade ljubav i sjećanje na tvoj dragi lik. Ponosni smo što smo te imali. Počivaj u miru Božjem! Ovim putem zahvaljujemo svim uposlenicima Doma zdravlja Vareš, posebno dr. Anti Jeliću i dr. Alenu Džuburu, svim djelatnicima Rudnika željezne rude s Enverom Hercegovcem na čelu, te svim prijateljima i poznanicima koji su nam izrazili sućut. Tvoji najmiliji: supruga Jelena, kćerka Maja i unuka Sonja

POSLJEDNJI POZDRAV S neizmjernim bolom i tugom javljamo rodbini, prijateljima i poznanicima da je u 79. godini života, nakon duge i teške bolesti preminuo naš voljeni suprug, otac, brat, djed i pradjed

LJUBOMIR PEJČINOVIĆ (13.XII.1933. – 31.XII.2011.) S ljubavlju koju smrt ne prekida i tugom koju vrijeme nikada neće izliječiti, zauvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru!

BROJ 205

Supruga Terezija, sin Zoran, kćerke Darija, Ljilja i Ružica s obiteljima, sestra Ivanka s obitelji

POSLJEDNJI POZDRAV našoj dragoj

JANJI MATIČEVIĆ rođ. Josipović (1936. – 2011.) Počivala u miru Božjem! Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM AMIR BERBEROVIĆ (1949. – 2009.) Tvoji: Gordana, Dejan i Damir

15


IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

TUŽNO SJEĆANJE

DUŠAN STOJIĆ

OLIVERA TOJČIĆ rođ. Stojić

(7.IV.1930. – 9.XII.2011.)

(28.II.1962. – 23.I.2011.)

Dana 19. I. 2012. navršava se 40 najtežih, najtužnijih i najbolnijih dana otkako si me ostavio. Duša mi je prazna, srce mi je bolno. Želim što prije doći k tebi. Uvijek ćete voljeti tvoja Nena!

Dana 23. I. 2012. navršit će se najtužnija godina otkako si otišla. Smrt nije pitala koliko te volim. Nisam te mogla zadržati, ali ti si uvijek sa mnom, od jutra do mraka. Voli te tvoja neutješna majka Nena.

Počivaj u miru Božjem!

Počivaj u miru Božjem!

Ožalošćeni: supruga Nena, sin Zoran, kćerka Zorica, snaha Nataša, zet Dragan, unučad i praunučad

Ožalošćeni: majka Nena, kćerke Jelena i Bojana, brat Zoran, sestra Zorica, zet i unučad

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE BOŽO PAVLIĆ

(8.VIII.2007. – 8.VIII.2011.)

(21.XI.1932. – 5.V.2010.) Prošlo je 20 tužnih mjeseci otkako nisi s nama. Ne postoji zaborav ni utjeha, sjećanje na život proveden s tobom ostat će vječno. Počivaj u miru Božjem!

na našeg dragog

ANTU DEANOVIĆA S ljubavlju i ponosom čuvamo te u našim srcima.

Tvoji najmiliji: supruga Anđelka, sinovi Mirko, Anto, Dragan, Mladen i Vitomir, kćeri Draga, Mirjana, Mladenka, Vikica i Zdenka, zetovi, nevjeste i unučad

Počivaj u miru Božjem! Tvoji: supruga Dragica s djecom

SPOMEN

SJEĆANJE

MIJO DEANOVIĆ

DRAGICA DEANOVIĆ

(1917. – 1988.)

(1922. – 2003.)

MATO TERZIĆ

LUCA TERZIĆ rođ. Kostić

(28.V.1991. – 28.V.2011.)

(18.XI.2010. – 18.XI.2011.)

Ne može se naša tuga na papiru izbrisati, niti vrijeme može izbrisati rane; bol nije u suzama i riječima nego u našim srcima, gdje su zauvijek voljeni naši – brat Mato i nevjesta Luca. Počivali u miru! Od brata Vlatka i sestre Barbare

ŽELJKO DEANOVIĆ (1946. – 1997.) Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji

16

BROJ 205

SIJEČANJ 2012.


TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

na naše voljene

JOSIP GRGIĆ

BOŽIDARA TERZIĆA

(11.I.1979. – 11.I.2012.)

(13.XII.1999. – 13.XII.2011.)

ANA GRGIĆ

MIROSLAVA TERZIĆA

(18.IV.1993. – 18.IV.2012.)

(25.VIII.1992. – 25.VIII.2011.) Uspomena na vas živi u nama. Hvala vam za svu ljubav i dobrotu koju ste nam za života podarili. Počivajte u miru Božjem! Vaši najmiliji

Počivali u miru Božjem! Vaša djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (1.I.1982. – 1.I.2012.)

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 1. siječnja navršilo se 30 godina otkako nas je napustio naš dragi suprug, otac, brat, djed, svekar i punac

DRAGO JOZELJIĆ (1997. – 2012.) Mi koji te volimo znamo kako je živjeti bez tebe.

DRAGO FRANJKOVIĆ Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji

Tvoji: supruga i djeca s obiteljima

SJEĆANJE

U SPOMEN

Dana 7. siječnja navršilo se pola godine od smrti našeg dragog

VLATKO MIRČIĆ (2.I.2001. – 2.I.2012.) Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe ostaje u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

KREŠIMIRA FILIPOVIĆA (1958. – 2011.) Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama. Počivao u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji najmiliji

SJEĆANJE KATARINA DODIK

Tetka Terezija, Ankica i Vlado s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE (9.I.2009. – 9.I.2012.) Dana 9. siječnja navršile su se tri godine od smrti naše drage

(5.III.1943. – 9.I.2010.) Uvijek ćemo se s ponosom sjećati trenutaka provedenih s tobom.

ANĐE MUJČIĆ Tvoju ljubav i dobrotu vječno ćemo pamtiti.

Počivaj u miru Božjem! Tvoji: Zakarija, djeca i unučad

Počivala u miru! Kćerke Mira, Minka, Edviga i Jasna s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (11.I.2010. – 11.I.2012.) Dana 11. siječnja navršile su se dvije godine od smrti našeg dragog

RUŽA PETROVIĆ

MARIJANA ANĐIĆA

(2000. – 2012.)

Vrijeme prolazi, a sjećanja na tebe i tuga i bol zauvijek ostaju. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: majka Lucija, otac Ljudevit, supruga Nevenka, kćeri Nina i Katarina, sestra Katarina s obitelji, braća Miljenko i Boro s obiteljima, zet Bruno

12 dugih godina je prošlo otkako nisi uz nas, ali mi nismo zaboravili da si nam bila svjetlost u tami, sunce u hladu. Srce i duša s tobom su nam bili uvijek puni i topli, zato ti hvala, mama.

SJEĆANJE

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

Navršilo se pet godina otkako nije s nama naš dragi suprug, otac, djed, brat, stric, ujak i tetak

Našem dragom

MATO MARIJANOVIĆ

(13.I.2011. – 13.I.2012.)

(27.VII.1941. – 12.I.2007.) Sjećamo Te se s ljubavlju. Počivao u miru Božjem! Tvoji najmiliji SIJEČANJ 2012.

Tvoja djeca s obiteljima

BROJ 205

IVI GOGIĆU Tvoju ljubav i dobrotu vječno ćemo pamtiti. Počivao u miru! Supruga, kćerka, sin, zet i unučad

17


IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(19.I.2003. – 19.I.2012.)

(25.I.2009. – 25.I.2012.)

Dana 19. siječnja navršit će se devet godina otkako nije s nama naš dragi

FRANO DODIK

FRANJO ZDENO VAREŠKOVIĆ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe. Počivao u miru Božjem! Supruga Marta, kćerka Tatjana i zet Matko

SJEĆANJE Dana 26. siječnja navršit će se tri godine otkako nije s nama naš dragi brat

a dana 29. siječnja navršit će se godina dana otkako nije s nama naša draga sestra

Prolaze godine, prošle su već tri, a ja se pitam: Bože, gdje mi se Frano izgubi. Nikada se vratio nisi, nikad mi se javio nisi, a ja te još uvijek čekam. Ja te neću i ne mogu zaboraviti nikada, samo sam s bolom živjeti navikla. Voli te supruga Bernada

TUŽNO SJEĆANJE (27.I.2004. – 27.I.2012.) Na našu dragu

MARICU DODIK Uvijek ćemo te se sjećati. Počivaj u miru Božjem! Brat Tomo s obitelji

SJEĆANJE

MIRKO GRGIĆ

ROZALIJA GRGIĆ

(1939. – 2009.)

(1934. – 2011.)

(29.I.1999. – 29.XII.2012.) Na našu dragu

NADU JASAK

Vrijeme prolazi, ali sjećanja na vas ostaju. Počivali u miru Božjem!

Vječno ćeš živjeti dok žive oni koji te vole. Neka te čuvaju anđeli, počivaj u miru!

Brat Branko i sestra Anica

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji najmiliji

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

VINKO DODIK

Prošlo je 25 godina od smrti moje majke

(13.XI.1928. – 30.I.2002.)

BERNARDA DODIK

MARE TURIĆ

(2.II.1932. – 30.XII.2004.)

i 15 godina od smrti oca

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanja na vas. Počivajte u miru Božjem!

STJEPANA TURIĆA Ljubav prema vama je vječna. Počivali u miru Božjem!

Djeca s obiteljima

Vaši: Zdravko, Marija Marinela i praunuk Đani

SJEĆANJE TUŽNO SJEĆANJE

STIJEPO PAVIĆ (1922. – 1992.)

Na naše drage roditelje

MARA PAVIĆ

ANTU PAVIĆA

(1925. – 1998.) S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na naše drage roditelje. Počivali u miru Božjem!

ANICU PAVIĆ rođ. Dugonjić

(1898. – 1978.) (1911. – 1976.) Počivajte u miru Božjem!

Sinovi i kćeri s obiteljima

Vaša djeca

TUŽNO SJEĆANJE TUŽNO SJEĆANJE

(30.I.2009. – 30.I.2012.) Dana 30. siječnja navršit će se tri godine otkako nije s nama naš dragi

(2.II.2011. – 2.II.2012.)

ANTO MUTIĆ

Rado te se sjećamo.

Vrijeme prolazi, ali bol i tuga nikada. U našim srcima i sjećanjima živjet ćeš zauvijek.

Počivaj u miru!

Počivao u miru Božjem!

JOSIP VREBAC

Supruga Janja, sin Anto, kćeri Jacinta i Ljubica, unučad, braća i sestra

Tvoji najmiliji

18

BROJ 205

SIJEČANJ 2012.


IZ STARIH ALBUMA

NOŠNJE NA ULICAMA

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SIJEČANJ 2012.

Vidjeti danas narodnu nošnju na ulicama Vareša može se samo slučajno; čak i na pokladnu nedjelju ili na Miholj stigne se autom do crkvenoga dvorišta. Nekoć je to bilo drugačije, i nije se vadilo škuteljku iz kufera samo u te dane. Običavalo se ići u svekrve, u bokaluše, dakle ne samo na selima... Ove fotke iz prve polovice 1960-ih svjedoče o tome, a fotografija na kojoj su i muški u narodnoj nošnji vodi nas dosta dublje u prošlost, u 1918. godinu (hvala Davorinu Mrljiću). Karakteristično za fotografije iz prve polovice prošlog stoljeća jest da su fotografi vodili računa o analogiji kod osoba koje im poziraju.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ●  internetska adresa: http://www.vares.pp.se ●  e-mail: listbobovac@hotmail.com ●  žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac"  ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ●  cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno  glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ●  računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača BROJ 205

19


MALI FOTO SAFARI

Priredili: K. Božić & M. Marijanović

Snijeg, Perun i Zvijezda nekoć su, već od studenog, bili neodvojivi pojmovi. U novije vrijeme učimo se da i ne mora biti tako. Zato se učini opravdanim zabilježiti malo ovosezonske bjeline kao nečeg (bar nekima) egzotičnog i dodati u prilog sjećanju na nezamjenjivo pucketanje vatre na rodnom ognjištu.


List "Bobovac" Vareš br. 205