Page 1

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XX. • BROJ 229 • SIJEČANJ 2014.


UVODNIK

AKTUALNO

U

dane kad smo sa zida skidali potrošeni kalendar i postavljali drugi, s uvijek istim nadama ali i sve izraženijom skepsom u njihovo ostvarenje, netko ovako napisa: dobrodošli u još jednu godinu kuhinja bez vatre, hrane bez masnoća, voća bez vitamina, mladih bez posla, diploma bez pokrića, vođa bez skrupula, ponašanja bez ljubaznosti, odgoja bez vrijednosti... Mi bismo ovaj popis, potpisujući većinu navedenog, mogli dopuniti i opaskom: bez snijega u Varešu. Tako smo ušli u 2014. da je za ovakvu naslovnicu bilo potrebno posegnuti za bjelinom iz arhiva. Ono što smo imali i nekoć podrazumijevali danas nam ostaje izvlačiti iz spomenara. Ali i u takvoj situaciji valja dalje. Jer, još uvijek može biti i gore, a najgore je – kad je već akcent na bez – biti bez šansi. U našoj zemlji čudesâ, recimo, moguće je čuti čak i to da je državna vlada bez mogućnosti da vlada. "Vijeće ministara i vlast na državnoj razini nemaju nijednu polugu, apsolutno nijednu, financijsku i sve druge bitnije, da bi utjecalo na svakodnevna kretanja", pojasnio je predsjedatelj toga Vijeća Vjekoslav Bevanda. On u istom intervjuu, objavljenom u banjolučkim Nezavisnim na Silvestrovo, također reče: "Ide teška godina, investitori nas neće". Ali, gle čuda, Vareš je dobio šansu i preko noći se pretvorio u pozitivnu anomaliju; ni kriv ni dužan zapade u brigu kako izaći na kraj s otkrićem vlastitog investitora i njegovom ponudom rodnom gradu, a koja zvuči fantazijskih stotinu milijuna eura. Nada se rodila, mašta proradila, a uz kavenisanje otkrili smo i neslućeno mnogo neshvaćenih financijskih savjetnika među nama. Ivan Žilić, Varešanin koji je zaintrigirao javnost svojom pojavom i koji je preko našeg lista uputio zapanjujuću ponudu i samoj državi, čeka međutim i oče-

O

Između 2 broja kuje – od nadležnih – čuti čega tu ima konkretnoga iza vapijućih riječi o potrebi investiranja. No, kako se naše uređenje zlopati s četiri razine vlasti, pri čemu se ona sasvim gornja (državna), kako smo doznali od premijera, osjeća nemoćnom, a ona sasvim donja (općinska) vegetira ogoljena od svih ključnih nadležnosti, stvarni su semafori i skretničari za investicije postavljeni na srednjim razinama (kantonalnoj i entitetskoj). I tako, dok ostali listovi i mediji općenito, nakon početnog senzacionalizma, zanimljivo zašutješe o Žiliću, Bobovac ostade jedini ustrajavati u traženju povratnih informacija u kabinetima trojice premijera, a dakako i općinskog načelnika… Pa, dobrodošli na stranice mjesečnika koji s ovim brojem ulazi u dvadesetu godinu izlaženja, kojega bešika zaljulja na studeni pod smrčama u Zvijezdi, u vrijeme ratno beznadno.

IZ ŽUPNIH MATICA ŽUPA VAREŠ Kršteni: Karla Ćorluka (Igora i Mateje), Mihaela Babić (Dubravka i Danijele), Ana Deronjić (Slavena i Sandre). Umrli: Ivo Tokmačić (1947.), Zoran Ivić (1985.), Ljerka Zlović (1937.), Ferdinand Gavran (1946.), Vitomir Božić (1936.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Anto ilić (1934.). EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA Umrli: Đorđo Lazarević (84), Omer Suljić (72), Zihnija Balta (69), Meho Ajanović (62), Sedija Kamenjaš (79), Rasim Berbić (46), Šida Rizvanović (64), Alija Muftić (80), Ramiz Čeliković (85), Hajrudin Kamenjaš (9).

DONACIJE ZA "BOBOVAC" A. T., Vareš – 10 KM, Mišo Marjanović, M. J., Vareš – 30 KM, Sydney – 100 AUD, G. M., Vareš – 50 KM, Josip Josipović, Sydney – 100 AUD, I. K., Drvar – 15 KM, Anto Miletović, Ana Trgovčević, Sarajevo – 50 KM, Sydney – 100 AUD, Danijel Lučić, Darko Terzić, Sydney – 100 AUD, Nizozemska – 25 KM, Zlatko Jakić, Sydney – 100 AUD, Miroslav Božić, Švicarska – 50 CHF, Čedo Jakić, Sydney – 100 AUD, Melita i Juro Miočević, Blaženko Barkić, Švicarska – 20 KM, Sydney – 100 AUD, Mladen Ilić, Sydney – 100 AUD, Ambroz Nikolić, Sydney – 50 AUD, Tomo Ilić, Sydney –100 AUD, Paula Bešlić, Sydney – 50 AUD.

Svima hvala lijepa!

Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

pćinski načelnik Avdija Kovačević o rezultatima svojih kontakata s Ivanom Žilićem za Bobovac je kazao sljedeće: "Dugo vremena smo radili na posjeti Ivanu Žiliću, i s jedne i s druge strane, i naprosto kad su se poklopili interesi usaglašen je datum odlaska u Luxembourg. Jedna od želja gospodina Žilića je bila da sa nama dođe televizija koja će napraviti reportažu o toj posjeti iz dva razloga: prvo, da vareška javnost, i bosanskohercegovačka, sazna više o njemu jer on ipak od 1988. godine nije bio u Varešu, i drugo, da to bude njegova bezbjedonosna zaštita jer je on već imao nekoliko pokušaja ugrožavanja lične bezbjednosti. Ono što je on tad javno rekao i što je izgovorio u tvkameru je sljedeće: da je voljan da pomogne Varešu i da pomogne državi. Ali prije nego što kažem šta je voljan da pomogne važno je napomenuti da je on eksplicitno rekao za koje svrhe ne želi dati pare. On ne želi dati pare za sanaciju budžeta i za bilo kakvu podršku budžetu, i ne želi dati pare za donacije. On je voljan i rekao je da Vareš može da računa na 100 miliona eura investicija, da bi bio presretan ukoliko bi to bili investicioni projekti koji bi krenuli s nule i čiji bi investicioni ciklus maksimalno trajao sedam godina, idealno bi bilo da se to svede na pet godina, i da to budu projekti koji će obezbjeđivati stvaranje nove vrijednosti odnosno novih proizvoda i u tom kontekstu novo zapošljavanje odnosno dalji razvoj Vareša. Ono što nije kazano u kameru i što smo se mi okvirno dogovorili – mi smo to njemu e-mailom poslali i očekujemo od njega pozitivan odgovor nakon što je dao načelnu suglasnost – jest sljedeće: poslali smo mu pet projekata za koje mi mislimo da su projekti od strateškog interesa za Vareš, gdje bi on mogao da se uključi i da nađe svoj interes.

BROJ 229

SIJEČANJ 2014.


Mjesec dana poslije... Prosinački broj Bobovca, u kojem smo prenijeli poruku Ivana Žilića vlastima u BiH, stigao je odmah po izlasku u kabinete predsjednika Vlade Zeničko-dobojskog kantona, predsjednika Vlade Federacije BiH i predsjedatelja Vijeća ministara BiH, uz našu molbu za očitovanjem. Načelnika općine Vareš koji je osobno već stupio u kontakt sa gospodinom Žilićem također smo pitali što se poduzima ili kani poduzeti po pitanju Žilićeve spremnosti za investiranjem. M. Marijanović Prvi je, naš magistar arhitekture Mario Mirčić uradio je investicioni projekat hospicija odnosno staračkog doma smještajnog kapaciteta između 82 i 84 ležaja u Vareš Majdanu i gospodin Žilić je u kameru izjavio na Face TV-u da je on spreman da podrži tu investiciju. Drugi projekat koji smo mu predložili je da se na prostorima sadašnjeg krama, znači kod benzinske pumpe na Rajčevcu, čija je površina 7.800 kvadratnih metara, uradi peletara kapaciteta 26.000 tona peleta. Ona bi u konačnici vjerovatno zapošljavala 28 do 36 novih ljudi, a pošto se radi o bioenergentu, dakle alternativnoj energiji za kojom Europa bukvalno plače, on je izrazio spremnost da učestvuje u financiranju tog projekta. Treći projekat koji smo mu predložili je punionica vode. Radi se o kraljevskoj vodi 'Bobovac'. Mi smo već počeli da brendiramo tu vodu, a jedan od njegovih uvjeta je bio da se radi isključivo o flaširanoj vodi u staklenkama zapremine 0,20 i kompletna ta voda bi se izvozila u zemlje Beneluxa odnosno u Luxembourg, gdje bi on našao tržište. Četvrto što smo mu predložili je projekat poljoprivrednog resursnog centra u Pajtovu Hanu, gdje bi bile locirane tri ogromne hladnjače; jedna bi bila za otkup i primarnu preradu mlijeka s laktofrizima, druga bi bila za gljive, treća za jagodičasto voće, šumsko voće i ljekobilje, a četvrti bi objekat bio sušionica zajedno s pakirnicom. Na taj način bi se isključila preprodaja ovdje i postigla bi se puna vrijednost tih sortimenata koji se otkupljuju na prostorima opštine Vareš. Evo usput jedan podatak: čovjek koji je otkupljivao gljive i jagodičasto voće tokom ove godine je žiteljima Vareša koji su prodavali te sortimente isplatio 300 hiljada maraka, a on je meni lično priznao da je imao čistu zaradu na tome milion maraka. Znači, radi se o jednom visokoprofitabilnom projektu. I peti je projekat tzv. cinčare koja bi bila smještena na prostoru nekadašnje vojne pošte u Maloj Rijeci, u postojećim halama; taj projekat bi vjerovatno bio sufinanciran zajedno s 'Energoinvestom', a radi se o sklapanju i pocinčavanju dalekovodnih stubova za potrebe zemalja Sjeverne Afrike i zemalja Magreba jer je 'Energoinvest' dobio dole ogromne poslove i on sa poSIJEČANJ 2014.

stojećim kapacitetima koje ima u Sarajevu ne može odgovoriti tom projektu. Naime, jedan od uvjeta je da bude blizu pruga jer radi se o velikim i teškim teretima koji bi se prevozili prugom do luke Ploče, odakle bi se dalje tankerima prebacivali. 'Energoinvest' je to predočio i mi smo neku vrstu načelne podrške, doduše elektronskim putem, od gospodina Žilića dobili. Na koncu, ono što očekujemo jest da on ispuni svoje obećanje i ukoliko ne bude nekog lošeg vremena da tokom mjeseca januara dođe u Vareš, da obiđe rodbinu, prijatelje i poznanike, i da bude naš gost. On je takođe voljan da pomogne državi Bosni i Hercegovini s milijardom eura, s tim što je tu bio eksplicitan i rekao da bi ta pomoć trebala da ide u samo dvije vrste poslova, a to je koridor 5c i energija. Ja sam sve relevantne državne predstavnike o tome obavijestio, da li su oni odgovorili tom pozivu ili nisu ja ne znam, uglavnom prema informacijama koje imam od gospodina Žilića još mu se niko nije zvanično javio. Nezvanično ima jako puno poziva, jako puno kontakata, šta će od svega biti ja ne znam. Ja lično mislim da je ovo rijetko dobra prilika koja nam se pruža i mislim da to trebamo pametno iskoristiti." Nezavisno od toga hoće li više razine vlasti prepoznati priliku, pitali smo načelnika Kovačevića ima li Općina projekte ili bar ideje s kojima bi težila dalje dostići kvotu od 100 milijuna eura, koliko Žilić nudi za investiranje na području Vareša, na što je on dodao: "Vidite, ono što bih ja predložio gospodinu Žiliću i što bi bilo najprofitabilnije, ali ne želim da to predlažem putem elektronske pošte, je sljedeće: ja sam najvatreniji zagovornik da on, od najmanje 50 posto ovih sredstava koja bi odvojio za Vareš, osnuje privatnu banku u Varešu. On će na taj način najbolje pomoći Varešu. Osnivački kapital banke je 7,5 miliona eura i on kad bi ušao u nju s 50 miliona eura, on bi imao najjaču privatnu banku u Bosni i Hercegovini. Sa 1 ili 2 posto povoljnijom kamatom prema građanima on bi, sigurno vam kažem, za tri godine opravdao investiciju, a ne za pet godina." BROJ 229

Na istovjetno pitanje – što možete reći o mogućem partnerstvu u projektima i investicijama koje je gosp. Ivan Žilić spreman poduzeti u suradnji s najodgovornijim ljudima u BiH? – upućeno trojici premijera, prvo je stigao odgovor iz Zenice. U ime predsjednika Vlade Zeničko-dobojskog kantona Muniba Husejnagića savjetnik Džemaludin Ramić napisao je: "Vezano za ideje i na neki način inicijative gospodina Ivana Žilića, smatramo ovo jako važnim i u pripremi smo zbira ideja koje bismo uokvirili u jedan ozbiljan dokument koji bi bio svojevrsno pismo namjere, no za to nam treba malo vremena kako bismo napravili što temeljitiji program koji ne bi bio spisak želja. Sa poštovanjem i zahvalnošću vam najavljujemo da će to pismo biti gotovo već u prvoj radnoj sedmici 2014. godine. Takođe smo spremni da budemo suport i lokalnim zajednicama koje iskažu potrebu za realizaciju projekata uz financijsku pomoć g. Žilića." I doista, pismo je bilo gotovo u najavljenom roku, u njemu su sadržane četiri investicijske ideje, te je našim posredovanjem proslijeđeno Ivanu Žiliću. Iz kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića, nakon upornog pozivanja, doznali smo da je u medijskom prioritetu aktualna smjena ministra financija Ante Krajine i da je naše inzistiranje na očitovanju o Žilićevoj inicijativi preneseno savjetniku premijera Admiru Mujanoviću, uz obrazloženje tajnice da ne zna zašto on "ne stiže odgovoriti". Svim kabinetima ostavili smo 20 dana vremena za odgovor, a na reakcije i potpunije očitovanje zacijelo ćemo počekati i do izdanja Bobovca za veljaču, posebice što smo iz ureda predsjedatelja Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevande, upućenu od Amele Mulavdić, dobili sljedeću izjavu: "Obavještavam Vas da pripremamo sve relevantne informacije u svezi sa prijedlogom gospodina Žilića, a nakon toga predsjedatelj Bevanda će primiti načelnika Općine Vareš na razgovor o ovoj temi. Nakon toga ćemo Vam poslati više informacija."

3


VIJESTI

INTERVIEW

SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA

ŠPD – PITANJE TRENUTKA

Četrnaesta sjednica Općinskog vijeća Vareš, koja je održana dana 23. prosinca 2013. godine, imala je obiman dnevni red od 18 točaka. Glavna je tema bio proračun za 2014. godinu, a usvojen je i rebalans proračuna za 2013., za koji je bilo primjedaba pojedinih vijećnika stoga što je ponuđen post festum umjesto u vremenu kad se moglo utjecati na raspodjelu sredstava odnosno financijskog priljeva ostvarenog prodajom rudnika "Veovača". Planom za 2014. godinu došlo je do povećanja i prvi put je proračunski iznos premašio magičnu granicu od 3 milijuna KM, a riječ je zapravo o tome da su kroz njega "proknjižena" sredstva koja su planirana od strane viših razina vlasti za ulaganje u prometnu infrastrukturu i ona će samo "proći" kroz proračun. Vijećnica Stranke za bolju budućnost Mahira Brkić istaknula se upozorenjem da je proračun u suštini "napuhan", posebno u onom dijelu koji se tiče izravnih prihoda Općine, i kao pokazatelje iznijela mršave postotke punjenja proračuna kroz ubiranje porezâ u prva tri kvartala 2013. godine. Jedna od rijetkih rashodovnih stavki čije je planirano povećanje ocijenjeno pozitivnim jest poticaj poljoprivrednoj proizvodnji u iznosu od 90 tisuća KM, zatim je načelnik lakonski podržao ad hoc amandman da se planira i poticaj za novorođenčad (20 tisuća KM), i na koncu je Prijedlog proračuna od 3.327.400 KM dobio vijećničku podršku. Najave općinskog načelnika iznesene na prethodnom zasjedanju Vijeća, a u svezi negativnog ocjenjivanja većine uposlenika općinskog organa uprave, nisu ispunile očekivanja javnosti jer su svima podijeljene "zadovoljavajuće" ocjene uz stanovito "ali...", međutim bilo je predblagdansko vrijeme pa vijećnici valjda nisu imali volje na to reagirati. Na isti način prošla je i točka o kreditnom zaduženju. Od dugotrajne rasprave na 13. sjednici o tome kako će se Općina zadužiti na period od 15 godina da izmiri 1,3 milijuna KM glavnice duga za doprinose, na ovoj se došlo do usvajanja odluke o zaduženju na dvije godine u iznosu od 250 tisuća KM, a obrazloženje kako će se Općina spasiti zateznih kamata (zbog kojih i ulazi u kreditno zaduženje) uopće nije ponuđeno jer kao da je svima laknulo što se nigdje ne spomenu nedostajućih milijun KM da se zatvori kompletan dug. Raspravljalo se na koncu i o Nacrtu odluke o utvrđivanju cijene komunalnih usluga, ali on nije dobio potrebnu većinu. Vijećnici su se polarizirali na one koji smatraju da treba voditi računa (i) o Javnom komunalnom poduzeću i na one koji tvrde da se mora štititi građane od bilo kakva poskupljenja, pri čemu su ovi drugi odbacili primjedbu da se "udvaraju narodu" i zaboravljaju na svoju obvezu vođenja brige o javnim dobrima.

Od 1. siječnja 2014. na snagu je trebala stupiti odluka Općinskih vijeća Vareša i Olova o zabrani sječe i izvoza drvnih sortimenata s područja ovih dviju općina. No, po ulasku u novu godinu odluka je još uvijek neprimijenjena, a kantonalno Šumsko-privredno društvo sa sjedištem u Zavidovićima i dalje gospodari. Pitali smo načelnika općine Vareš Avdiju Kovačevića što je posrijedi i dao je za "Bobovac" sljedeću izjavu: "Imamo nezvaničnu informaciju da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine stavio van snage Zakon o šumama Zeničko-dobojskog kantona. Mi samo čekamo da se ta odluka objavi u Službenim novinama i automatski pristupamo realizaciji svoje odluke od 2. jula 2013. godine. Dakle, nakon objavljivanja Odluke, sutradan će startati naše preduzeće. Svi ljudi koji rade u Šumsko-privrednom društvu vareško-olovskom, u budućem tom preduzeću ostat će u stalnom radnom odnosu, neće biti nikakvih otpuštanja, niti smanjenja ličnih dohodaka, toplih obroka i sl. i uvest će se racionalizacija u smislu gazdovanja i eksploatisanja."

4

DEMOGRAFSKA DEPRESIJA Na koncu još jedne godine imamo demografsku statistiku čijim se vođenjem bavi naš sugrađanin i suradnik Mujo Čurtić. On to čini na vlastitu inicijativu i pritom nastoji u svojoj evidenciji objediniti sve Varešane, pa tako i one koji umiru daleko od rodnog praga. Prema njegovim bilješkama, u 2013. godini nije bilo značajnijih oscilacija, što znači da mortalitet i dalje odnosi znatnu prevagu. Počnimo od novorođenih Varešana kojih je evidentirano 37, od čega 17 dječaka i 20 djevojčica. Sklopljeno je 50 brakova, a u brojku su uključeni i oni parovi koji se vjenčaju u Varešu, ali žive izvan njega. I na koncu, brojka preminulih – 158. Od toga 95 muških i 63 ženske osobe. Po nacionalnosti u stopi smrtnosti prednjače Hrvati – 84, Bošnjaka je umrlo 63, a Srba 11. Od ukupnog broja preminulih 130 je pokopano u Varešu, a 28 u iseljeništvu. Ujedno je Čurtić zaokružio svoju šestogodišnju evidenciju (1. siječnja 2008. – 1. siječnja 2014.) i pružio na uvid kompletne podatke. Kroz taj period Vareš je ostao siromašniji za 1038 osoba, najviše Hrvata – 615, zatim Bošnjaka – 367 i Srba 55. Prema spolnoj strukturi, preminuo je 561 muškarac i 477 žena. U Varešu je sahranjeno njih 884, a 154 izvan Vareša. U navedenom šestogodišnjom periodu sklopljeno je 257 brakova i rođeno 289 djece, 149 dječaka i 140 djevojčica. Iznesene brojke govore same za sebe. Još kad bi postojala barem načelna evidencija o broju osoba koje na godišnjoj razini isele iz Vareša, a u pravilu je riječ o mladim osobama ili o mlađim obiteljima u cijelosti, ukupna slika pokazala bi se još poraznijom. BROJ 229

 Poštovani gosp. Veliću, za one koji ne znaju, izviđači su u Varešu počeli djelovati 1956. godine i svojedobno stasali do četvrte najbolje izviđačke organizacije u Jugoslaviji! Možete li u najkraćim crtama predočiti historijat izviđačkog odreda od osnivanja do posljednjeg rata?  Prve izviđačke aktivnosti u Varešu zabilježene su još 1954. godine kada je u sastavu Planinarskog društva formirana izviđačka sekcija. Već 1956. godine osnovan je Odred izviđača "Branko Jelić" i pod tim nazivom djelovao je i radio sve do početka rata 1992. godine. Tokom svih tih godina izrastao je u jedan od najboljih odreda u bivšoj državi, a uvijek je bio organizacija koja je okupljala najviše mladih na području općine. Odred izviđača "Branko Jelić" je bio nosilac aktivnosti koje su se ticale rada s mladima. Kroz odred su prošle generacije i generacije vareške omladine i uvijek su bili prepoznatljivi kao mladi koji su odgojeni u izviđačkom duhu i koji su živjeli prema izviđačkim zakonima. Ljubav prema Varešu i prirodi bili su uvijek na prvome mjestu kod svih članova odreda, što je ostala glavna prepoznatljivost vareških izviđača do danas.  U ratu dolazi do rasula članstva i tako se gasi djelovanje izviđača. Međutim, vrlo brzo iza rata obnavljate stare izviđačke veze, koje su se pretvorile u neformalno ali obvezatno druženje veterana i logorovanje nekoliko ljeta unatrag i, evo, to je naposljetku urodilo obnavljanjem rada. Koliko ste novih članova sada primili i koliko je aktivnih iz staroga sastava?  Naravno da su ratna dešavanja uticala i tadašnji izviđački odred i on prestaje s radom, ali veze i izviđačka prijateljstva se nastavljaju. Odmah po završetku rata nekoliko izviđačkih entuzijasta na čelu sa Seadom Parićem se organizuje i ponovo pokreće rad odreda pod nazivom Odred izviđača "Vareš". SIJEČANJ 2014.


AUDIN VELIĆ, načelnik izviđača

Ljubav prema Varešu i prirodi

Vareški odred izviđača ponovo je aktivan. Svečanošću polaganja zavjeta i obećanja održanom 21. prosinca 2013. u kino dvorani u Varešu, s impresivnim i već uniformiranim pomlatkom, izviđači su se vratili u velikom stilu. O tome kakva ih tradicija krasi i kakvim se aktivnostima planiraju baviti razgovaramo s načelnikom odreda Audinom Velićem. Razgovarao M. Marijanović

U samom početku odziv djece i novih članova je bio odličan, ali usljed nedostatka prostorija, finansija, ali i podrške lokalne zajednice, rad je nakon izvjesnog perioda prekinut, da bi nakon par godina bio ponovo pokrenut, ali i ovaj put je izostala podrška šire zajednice. Prije nekih 7-8 godina na inicijativu nekolicine starijih članova počinje neformalno druženje izviđača veterana koje postaje tradicionalno i već tada su počele pripreme i dogovori o ponovnom pokretanju rada. Uporedo sa druženjima veterana, obnavljamo izviđačke veze sa našim prijateljima iz Izviđačke družbe Zagreb, te smo uspjeli da zajedno učestvujemo na nekoliko ljetovanja, na izviđačkom logorovanju na otoku Prviću, gdje smo ukupno poslali 50-ak djece za tri godine. Tada su se naša djeca prvi put upoznala sa ljepotama izviđačkog načina života i upravo ta djeca čine okosnicu našeg današnjeg odreda. U ljeto 2013. ponovo učestvujemo na međunarodnom izviđačkom kampu u Belom Manastiru u Republici Hrvatskoj, zajedno sa izviđačima iz Zagreba, Beograda, Osijeka, rumunskog grada Lasija, i nakon povratka odlučujemo se da krenemo sa zvaničnim formiranjem odreda u Varešu. Registrovali smo udruženje Odred izviđača "Zvijezda" Vareš, prema našoj prelijepoj planini Zvijezdi, i počeli sa radom. Trenutno imamo oko 90 novih članova, to su djeca uzrasta od 7 do 19 godina, raspoređenih u 7 vodova i 3 čete. Osim njih u rad se uključilo 15-ak starijih izviđača i planinki koji žive u Varešu i koji podnose

trenutno najveći teret jer moraju, osim organizacionih stvari, voditi i direktno rad s djecom. Neću nikoga da posebno ističem, ali želim da kažem da su to ljudi koji su spremni svoje slobodno vrijeme iskoristiti da bi volonterski radili sa najmlađima i da bi svoje znanje prenijeli na njih. Još moram istaći i naše članove koji žive u dijaspori; njih oko 40 su nam odmah pritekli u pomoć, brzo su se organizovali, prikupili članarinu i dobrovoljne priloge, i tako nam pomogli u samom startu. Dakle, ukupan broj članova Izviđačkog odreda "Zvijezda" trenutno iznosi blizu 150.  Usporedo s obnavljam rada, otvorili ste i prostorije odreda (u bivšem restoranu "Napredak" odnosno "Dvojka"). Što se novoga sprema u izviđačkom stožeru i koji su planovi za godinu u koju smo upravo ušli? Dakle, osim internih aktivnosti i druženja sigurno će biti i takvih akcija koje su usmjerene na dobrobit lokalne zajednice, svakako uz podršku općinskih struktura koja je dosad iskazana u solidnoj mjeri.  Na samom početku obratili smo se općinskim organima vlasti odnosnu načelniku općine gospodinu Kovačeviću i iznijeli mu svoje planove i potrebe. Prije svega, bile su nam potrebne neke prostorije za rad jer smo do tada sastanke sa djecom imali u Osnovnoj školi "Vareš, zahvaljujući razumijevanju Murisa Parića, inače našeg starog člana.

Dobili smo prostorije u Radničkom domu, ali i sami znate da još nije završena njegova obnova. Opet smo morali tražiti alternativno rješenje i uspjeli smo da, zahvaljujući Draženki Jarčević kojoj se ovim putem zahvaljujem u ime svih članova odreda, u bivšem restoranu "Dvojka" otvorimo izviđački klub koji je svaki dan u funkciji za održavanje sastanaka i ostale izviđačke aktivnosti. U 2014. godini imamo velike planove. Trenutno je u toku zimovanje na lovačkom domu "Igrišta", gdje u dvije smjene boravi oko 80 članova. Ovdje bih se ujedno zahvalio članovima lovačkog društva na gostoprimstvu i naravno općinskom načelniku koji nam je pružio veliku materijalnu i financijsku podršku u organizaciji zimovanja. Takođe želim istaći i da djeca borave na zimovanju zahvaljujući mnogim donatorima: "Perutnini" Ptuj, Mesnoj industriji "Bajra", "Milkosu" Sarajevo, "MPM-u" Vareš, "Šimić-promu" itd. U ovoj godini takođe planiramo mnogo aktivnosti, od izletâ, učestvovanja na takmičenjima unutar BiH, ali i šire. Nadam se da ćemo uspjeti u saradnji sa privrednicima iz Vareša i Općinom Vareš da organizujemo i ljetno logorovanje za naše najmlađe članove. Takođe imamo u planu i nekoliko velikih akcija koje će biti usmjerene na dobrobit lokalne zajednice. Kao prvo želimo da ponovo pokrenemo akciju "Mladi gradu" koja je do rata bila tradicionalna i koja je obuhvatala detaljno proljetno čišćenje grada, gradskih ulica i uređenje parkova, ali i svih mjesnih zajednica na općini. Takođe planiramo i da pokrenemo akciju čišćenja i uređenja svih vareških izletišta, počevši od Ponikve koju planiramo da u potpunosti uredimo. Planiramo zaista mnogo da uradimo, ali samo ako uspijemo da animiramo cjelokupnu lokalnu zajednicu to će i biti moguće. Na kraju još samo želim da naglasim da je ovo što mi radimo alternativa ulici i zadimljenim kafićima, internetu i mobitelima, i da pozovem djecu koja se još nisu uključila u rad da to učine i da su dobrodošla u izviđačku organizaciju. Takođe želim da se zahvalim svima koji su nam pružili podršku u dosadašnjem radu, ali i da pozovem svakoga ko misli da nam može pomoći da to i učini.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576 SIJEČANJ 2014.

www.fondacija.vares.info BROJ 229

5


BLAGDANSKO-PRAZNIČNI SADRŽAJI

O

d svih "pojavljivanja" Djeda Mraza u blagdanske dane, najdojmljivije i za svu djecu otvoreno, bilo je ono na ribnjaku "Sirena" 28. prosinca 2013. "Scenografija" je uključivala dolazak Djeda Mraza na saonicama, praćenog vilenjacima, a domalo je na konju dojahala i Snježna vila. Nakon zabavnog programa upriličena je podjela paketića za preko stotinu djece čiji su ih roditelji uplatili preko ove ugostiteljske kuće, a kuća je častila sve nazočne toplim čajem i kuhanim vinom. Druženje se potom nastavilo unutar objekta, koji je ovakvu manifestaciju upriličio treći put.

Detalj s predstave

N

a četvrtu nedjelju Došašća, 22. prosinca 2013. godine pod krovom "Male škole" u Varešu održana je, tradicionalna, peta po redu božićna priredba. U programu su sudjelovali dječji zbor "Sveti Mihovil" pod ravnanjem s. Ružice Marijić, te polaznici dramskih, plesnih i glazbenih radionica koji su svojim nastupima oduševili mnogobrojnu publiku. No, vrhunac je ovog kulturnog događaja bila predstava "Mali vilenjak bez imena", autorice Brigitte Kolseck. Koreografiju za glazbene dijelove predstave osmislila je balerina Jovana Milosavljević, a s mladim tumačima uloga mjesecima je strpljivo radio glumac Slaven Vidak, član Narodnog pozorišta u Sarajevu. "Mala škola" je svojim božićnim kulturnim darom i ovoga puta doista duhovno počastila sugrađane.

S

Vareš u ponoć

6

Kostimirana ekipa

redišnje mjesto za doček Nove godine u Varešu bilo je igralište u ulici Čaršija. Scenarij otprilike isti kao lani kad je doček na otvorenom pokazao svoju opravdanost pa je organizator, Općina Vareš, uz potporu vareškog župnika fra Mirka Majdandžića ove godine još malo unaprijedila ponudu, što je uz tombolu, kuhano vino i čaj, uključivalo i roštilj. Na bini su se smjenjivali župnik s tamburašima, rock sastav "Lazy River" te Cigura, Mahir i Rus s narodnjačkim repertoarom. BROJ 229

U ponoć se građanima Vareša čestitkom obratio općinski načelnik Avdija Kovačević, a dok se u zraku odvijao vatromet prisutni su se masovno priključili prvom kolu u ovoj godini. Odziv i raspoloženje građana može se ocijeniti boljim nego godinu dana ranije, a druženju uz doček na otvorenom pridružio se i veliki broj Varešana koji su za blagdane pristigli iz inozemstva. Jedino je u novogodišnjoj noći izostao snijeg, a, treba li uopće napominjati, nikakvih incidenata nije bilo. SIJEČANJ 2014.


MJESEC DARIVANJA

P

rosinac, mjesec darivanja, osjećajnosti, humanosti, donošenja sreće i osmijeha na nečije lice. Prosinac u našoj školi već je desetu godinu obilježen humanitarnim akcijama. Svake godine – nova ideja. Ove godine vrijedni učenici četvrtog razreda Gimnazije, društvenog smjera, su pekli i prodavali kolače. Ideja je bila da naprave kolače, prodaju ih, a zarađenim novcem kupe novogodišnje paketiće za djecu slabijeg imovinskog stanja. Centar za socijalni rad Vareš je ponudio 55 imena dječice koja bi se obradovala paketićima. Za pet dana napravljeno je, prodano i poklonjeno 1550 kolača. Kolači su se prodavali za vrijeme velikog odmora u srednjoj školi, u Osnovnoj školi "Vareš Majdan" i ispred osnovne škole "Vareš". Kolači nisu mogli "ući" u varešku osnovnu školu jer nisu imali deklaraciju o proizvodu. Kad je

Sudionici akcije

Srednjoškolci siromašnoj djeci Selma Hafizović gradonačelnik Vareša, gospodin Kovačević, čuo za akciju, pozvao je učenike da kolače prodaju i u zgradi Općine za vrijeme pauze. Najviše kolača je prodano na pijaci tokom pazarnog dana. Taj dan učenicima Gimnazije pridružili su se i članovi Umjetničke sekcije srednje škole, jer je prodaja trajala četiri sata, a obuhvatila je i prodaju radova učenika ove sekcije. Trebam spomenuti da su mnogi Varešani taj dan došli na pijacu, ostavili novac za kolače i tako podržali akciju, a nisu uzeli kolač pa su učenici te plaćene kolače podijelili Romima, starcima i siromašnima. U pet dana trajanja akcije, od prodaje kolača zarađeno je 600

maraka, gradonačelnik je donirao još 50, a Služba za društvene djelatnosti i boračko-invalidsku zaštitu 100 maraka. Tom iznosu dodano je i 140 maraka koje je prikupilo Vijeće učenika. Gimnazijalci i članovi Vijeća učenika su napravili bogate paketiće spremivši u njih slatkiše, igračke i školski pribor, a potom ih je školski Djeda Mraz uručio dječici koja su pozvana u našu školu. Pet dana truda i humanosti isplatilo se zbog sreće u očima i osmijeha na licima dječice. Pet dana truda i humanosti dokazalo je da Djeda Mraz postoji i da i kolači bez deklaracije ne truju i ne usmrćuju, nego čine sretnim.

Dobra vila na Pogari Ana Šurkić

E

lizabeta Miletović, bivša mještanka Pogari koja već dugi niz godina živi u Nizozemskoj, za šestero djece osnovne škole na Pogari darovala je po 50 eura da kupe sebi, odnosno da im roditelji kupe ono što smatraju najpotrebnijim. Tako da su roditelji mogli odvesti svoje školarce u kupovinu zimskih jakni i dobrih čizama, što je djeci na selu u ovom zimskom periodu sigurno najpotrebnije. Djeca su bila prezadovoljna dobivenim darovima, a njihovim roditeljima to je donijelo olakšanje da ne moraju u ovim ekonomski teškim vremenima razmišljati kako i odakle svojoj djeci osigurati kvalitetnu zimsku opremu. Malo je reći hvala gospođi Elizabeti jer ona je djeci na Pogari i njihovim roditeljima darovala mnogo više od novaca. DaSIJEČANJ 2014.

rovala im je vjeru da još postoje dobri ljudi koji svojim djelima misle na druge, posebno na one kojima je to više potrebno. Elizabeta Miletović neka bude primjer svima nama kako se u adventsko vrijeme dobrim djelima priprema za Isusovo rođenje. Djeca osnovne škole na Pogari zajedno sa svojim roditeljima iskreno zahvaljuju gospođi Elizabeti na njezinom humanom djelu s kojim već tri godine zaredom izmamljuje osmijeh na njihova lica.

Pogarski školarci

Po četvrti put, u organizaciji MZ Pogar i MZ Duboštica podijeljeni su božićni paketići djeci predškolskog i školskog uzrasta koja pohađaju osnovnu školu na Pogari, za njih ukupno 12. Paketiće je donirao "Šimić-prom", a djeca su sa svojom učiteljicom tom prigodom organizirala priredbu. Također su im podijeljeni paketići ispred Općine Vareš koje je uručio predsjedatelj Općinskog vijeća Zdravko Marošević, te paketići od Evangeličke crkve u Varešu. BROJ 229

7


RIJEČ IMA ŽUPNIK

Zaplovimo u darovano vrijeme I tako je 2013. godina otišla u povijest. Što reći o njoj? Kakva je bila? Piše fra Mirko Majdandžić

A

ko ju promatramo kroz naočale različitih interesa, posebno ekonomskih, tada će ocjene biti šarolike: kod mnogih ne bi dobila prolaznu ocjenu. No, ako ju pogledamo kao ponudu velikih mogućnosti i kao skup novih šansi, onda je, kao i sve druge do sada, bila odlična. Koliko smo ponuđenih mogućnosti uspjeli i znali iskoristiti, koliko smo dobra darovanog darovali drugima i s koliko smo sreće usrećili druge ljude u osobnim susretima, to je nešto drugo. Godina 2013. dovela nas je i uvela u ovu Novu 2014. godinu i tako nam pružila još jednu priliku, meni 54., a vama ne znam koju. Znam samo, i ova će 2014. godina darovati nam novih mogućnosti, novih izazova i novih nepovratnih prilika. Ne treba strahovati od mogućih promašaja. Treba zaplivati i zaploviti kroz ovo darovano vrijeme! I statistički je ova 2013. godina bila dobra našoj župnoj zajednici. Kroz tri podatka usporedit ćemo dvije zadnje godine: krštenja je bilo 14, a u 2012. godini 11, što je porast od 28%. Vjenčanja smo imali 9 u 2013. godini, a u godini prije samo 5 vjenčanja, što je porast za nevjerojatnih 80%. I na koncu, Bogu hvala, broj sahrana smanjio se, također, za 28%. U prošloj godini imali smo 51 sahranu, 2012. godine čak 65 sahrana. Znam da ovi postoci nisu previše važni, ali i ne zvuče loše. S adventom smo započeli novi krug crkvene godine i priprave za Božić. Kao i prošle godine u tu pripravu smo uključili, uz ispovijed starijih i bolesnih po cijeloj župi, i blagoslov obitelji po selima. Prijem je bio izvrstan, kao i obično. No, i ova ideja blagoslova obitelji u adventu, iako uvedena tek prošle godine, također je odlično primljena. Hvala vam, Varešani, i na prihvaćanju ideje i na toplim prijemima u vašim domovima. Blagoslov obitelji još traje (do 11. siječnja) i nove podatke možemo iznijeti u narednom broju Bobovca. Božić smo proslavili kako i doliči slaviti Božić: u pjesmi, molitvi i radosni, jer čovjek, komu je Bog došao da bude s njim, ne samo nakratko u goste, nego da boravi s njim, taj čovjek mora biti radostan. I svaki drugačiji životni stav, osim vjernički radosnog življenja, mogao bi o nama reći

8

da nismo dovoljno vjernički dozreli, da nas guši trnje nevjere i korov svakodnevnih briga, kojima smo dali prevelik značaj. Uz Božić su nam stigli i neki naši s "trajnim privremenim boravkom" negdje po cijelom svijetu. Došli su da ovdje, gdje je "nebo najplavije" budu u ove svete dane. I bilo je za očekivati da nam srca "obole" od aritmije susreta s dragim osobama. I tako smo sa svojim najdražim proslavili Isusov rođendan. I uz pjesme božićne pjevali smo i zahvaljivali: "Hvala Ti, hvala, Kriste, Ti si nam život dao, hvala Ti, hvala, Kriste, što si nam došao". Po našim ljudskim, nikad sasvim zadovoljnim mjerilima, snijega je uz Božić moglo biti i više. Ali bilo ga je barem kao ukras. Nekako stidljivo se zadržao uz krajeve na sjenovitim dijelovima Vareša, kao lijepa božićna dekoracija. Kao da nije htio ometati dolaske na zornice i na mise u vrijeme Božića. U tom radosnom božićnom vremenu došli su nam u posjet, pjevali s nama i tako dijelili radost Božića, članovi Ogranka Seljačke sloge iz Buševeca. Bili su osvježenje za oči i okrepa za dušu. Prijatelji, hvala vam na drugovanju! Bog vam je dao izuzetan dar da pjesmom pronosite i donosite radost. Koristite taj dar, slavite pjesmom Stvoritelja, a On neka vas nagradi Mirom i Dobrom! Novu 2014., kao i prethodnu, dočekali smo na otvorenom, na igralištu. Glavni organizator je bila Općina Vareš, ali stvarni organizatori ste bili svi vi, sudionici ove proslave, jer ste svojim dolaskom dali svoj udio u pjesmi, igri i u podjeli radosti. Hvala vam svima! Općinski načelnik nam je zaželio sretnu i uspješnu Novu godinu jednostavno ljudski toplo, od srca iskreno i pobožno. Mi ne živimo u vremenu bajki nego u ozbiljnim i teškim vremenima i zato je dobro zamoliti Svevišnjeg da nam pomogne u realiziranju naših planova. Neka On prati sve vaše korake! U par zadnjih mjeseci najčešće spominjani Varešanin bio je gosp. Ivan Žilić. Njegovi poslovni uspjesi (i iznosi na bankovnim računima) pomogli su da za njega čuju i oni koji nisu prije čuli za "našeg Ivana", da ga se sjete i oni što su ga zaboravili, a s njim su "išli u razred, igrali lopte, bili BROJ 229

na igrankama, radili zajedno, bili najbolji drugovi". Hvala Bogu da imamo primjera uspješnih ljudi, koji su se iz malog Vareša otisnuli u svijet i postali svjetski poznati. Ali ne treba zaboraviti ni sve druge koji su se otisnuli iz malog Vareša u svijet i također ostali dobri i čestiti ljudi. Svi oni, svatko na svoj način, pričaju o Varešu i promoviraju Vareš. I ponovno kažem, hvala Bogu što je gospodin Ivan uspio zaštititi svoje patente, postići da njegova sposobnost, marljivost, trud, požrtvovanost i rad budu i adekvatno nagrađeni. Pravedno je da čovjek uživa u plodovima svoga rada. I neka mu Gospod podari zdravlje i dug život. Na koncu, lijepo je spomenuti da je gospodin Ivan kršten u ovoj crkvi Svetog Mihovila i upisan u Maticu krštenih broj XIV, na stranici 49. Te 1948. godine bio je 141. kršteno dijete u našoj župi. No, obilazeći vaše domove uz božićni blagoslov obitelji na pamet mi je dolazilo pitanje: što treba učiniti da i oni koji su 40 godina radili u rudniku ili željezari mogu živjeti od svoga preteškog rada? Što treba učiniti da oni koji su cijeli svoj radni vijek utrošili na odgajanje i izobrazbu vareške djece (pa i gospodina Ivana) mognu danas živjeti od svoga rada, a ne da moraju pokazivati genijalnost u preživljavanju s 250 ili 310 KM od prvog do prvog? Vareški majstori su uvijek bili traženi. Ali netko je morao odgojiti i obučiti takve stručnjake. Takav kvalitetan odgoj i obuka su također patenti. Tko će zaštititi i adekvatno vrednovati njihov rad i njihove patente? Vjerojatno će morati pričekati dolazak pred Stvoritelja! Nekoliko dana obilazimo vaše domove u Varešu, u gradu. Čini mi se da su Varešani kao malo koji drugi građani Bosne i Hercegovine, uspjeli oteti se napasti nametanja svojih junaka i heroja drugim sugrađanima. Ovdje ulice ne nose imena kraljeva, sultana, vojvoda, ratnika i osvajača. Ovdje su ulice dobile imena prirodno i logično: po obiteljima koje su tu stanovale (Matijevići, Benići, Zukići), po poslovima koji su se odvijali u njima (Majdanska, Metalska, Industrijska), po prirodnim orijentacijama gdje vode te ulice (Zvijezda, Perunska) ili po objektima koji su u toj ulici. Tako je i Put mira odlično i logično ime za ulicu u kojoj su susjede pravoslavna i katolička crkva i gledaju jedna u drugu, a samo stotinjak metara dalje u komšiluku im je i džamija. I u sve tri bogomolje Varešani mole za sebe i za svoj Vareš, svatko na svoj način, ali jednome Bogu. I On će dati da Varešane uvijek prate MIR i DOBRO! SIJEČANJ 2014.


EKSKLUZIVNO IZ LUXEMBOURGA (II)

Kad je 1998. godine svojom inovacijom učinio svjetsku uslugu autoindustriji, strojarski inženjer Ivan Žilić nije imao pojma koliko će time zakomplicirati život sam sebi. Kroz 20 godina rada za Ford već je bio u profesionalnom zenitu, a njegova mjesečna plaća iznosila je 30 tisuća eura. Čovjek bi se upitao – što mu je uopće trebalo da, kao nadzornik financija u to vrijeme, iz komocije instituta uđe u radionicu i osmisli zavarivački spoj koji će se ispostaviti čvršćim od ijednog dotad poznatog.

Foto: business.hr

– Samo sam implementirao svoje vareško znanje – benevolentno će reći Žilić, koji je svojim "kohezijskim spajanjem", primijenjenim na malim nosačima dijelova automobilske karoserije, riješio problem nad kojim je znanstvena elita europske autoindustrije bezuspješno naprezala vijuge sedam godina. Žilić inače nije pobornik izreke da na mladima svijet ostaje nego je njegova teza da svijet ostaje na iskustvu. Matična mu kompanija dodjeljuje diplomu za inovaciju godine te istu odmah uvodi u proizvodni proces, a u isti mah niječe postojanje bilo kakva revolucionarnog izuma i samim tim negira obvezu isplate bilo kakve naknade. Uzalud se nadajući internoj nagodbi, Žilić nakon 25 godina rada posljednji put izađe kroz Fordova vrata, svoj izum uredno registrira kod patentnog zavoda i okrene se tada pokretanju radnog spora protiv bivšeg poslodavca, na što ga Fordovi odvjetnici već na prvostupanjskom postupku perfidno pokušaju otpremiti pred vrata psihijatrije... Nastavljamo, dakle, priču o Ivanu Žiliću, danas milijarderu, donoseći u ovom broju detalje o četvrt stoljeća njegova inženjerskog rada i lojalnosti Fordu. SIJEČANJ 2014.

Ivan Žilić

Na iskustvu svijet ostaje Piše M. Marijanović

I

jednog dana dođem ja tako kod Forda – pripovijeda dalje Žilić, u to vrijeme (koncem 1978. godine) netom diplomirani inženjer strojarstva. – Već četiri mjeseca bio sam bez posla i predao na kraju moje dokumente za prijem u Ford, ali oni su ih bili izgubili. To su mi rekli nakon što sam mjesec dana uzalud čekao da objave jesam li primljen ili odbijen. Dakle, ja sam došao da uzmem svoje papire nazad i dignem ruke od njih, BROJ 229

ali oni kažu: upravo je u toku primanje, možete direktno na razgovor. Uđem u tu sobu gdje se čeka na red za intervju s evropskim štabom Forda, ja onako u jeansu, u jaknici, a svi drugi došli u odijelima, s kravatama. Tada ugledam kako preko puta sjedi moj kolega sa studija koji je govorio da se svakako trebamo kloniti Forda, i on je takođe ostao zapanjen našim susretom tu – sjeća se Žilić te dogodovštine i ironije sudbine.

9


EKSKLUZIVNO IZ LUXEMBOURGA (II)

Za najbolji rad 1999.

PUT DO INSTITUTA Uglavnom, tog sudbinskog dana rokerski odjenutog inženjera, bivšeg automehaničara iz Vareša, Ford prima u svoje redove, u razvojni odjel. Započinje raditi kao tzv. layout inženjer, na pripremi projekata. U to je spadala i razrada financiranja uvođenja novog modela u proizvodni proces, što podrazumijeva konstruiranje novih radnih strojeva i instaliranje novih proizvodnih traka, a za tu svrhu baratalo se s proračunom od jedne do dvije milijarde maraka (danas eura), kazuje Žilić. Plaća mu je u tom trenutku skočila na 3.700 maraka, a dvije godine kasnije bit će i dvostruko veća. To je bio onaj standard koji je sanjao i za koji se uspio izboriti, novi auto više nije bio san nego stvarnost (kupuje si Forda Caprija), ali sad se pred njega postavljaju sve veći izazovi i zadaci. Žilić ih prihvaća. Svakih par godina mijenja mjesto rada i stanovanja, ovisno o tome gdje se uvode i sklapaju novi Fordovi modeli: Fiesta, Escort, Ka – Köln, London, Valencia. U Engleskoj je završio i specijalizaciju, a u Španjolskoj gdje je kompanija imala problem s vođenjem tvornice stožer odlučuje postaviti njega za prinudnog upravitelja. – Jedan projekat u Valenciji koji je već bio propao ja sam spasio uvođenjem nove Fieste i novog Focusa, a bilo je 11.000 zaposlenih tamo – naglašava obim te poslovne misije, ponajveće iz cijeloga niza uspješno izvršenih. U toj španjolskoj tvornici Žilić je promijenio način sastav-

10

Pošto sam ja bio kontrolor novca odnosno investicija za institute slušao sam na tim simpozijima i seminarima šta oni diskutuju. Tu su bile svaki put stotine profesora i doktora tehničkih nauka koji su razglabali o tome kako riješiti problem varenja. I tako sedam godina... Naime, na kalendaru je tekla pretposljednja godina 20. stoljeća, tehnologije na svim poljima napredovale strelovitom brzinom, ali autoindustrija je zdvajala nad problemom izbijanja korozije na zavarenim spojevima. ljanja vozila na proizvodnoj traci i ugradnju vrata vozila uveo u završnom dijelu postupka. Time se, osim poboljšane praktičnosti, značajno uštedjelo na proizvodnom prostoru i vremenu ugradnje. Njegova plaća sada postaje gotovo 20 puta veća od one koju je imao kad je počinjao raditi kao inženjer i iznosi oko 30 tisuća eura. Prelazi potom u Fraunhofer institut u Stuttgartu, najveću znanstveno-istraživačku instituciju u Njemačkoj, u svojstvu predstavnika autoindustrije. Ondje mu pripadne odgovornost za organizaciju i financiranje razvoja novih tehnologija za BMW, Mercedes i Ford. – Pošto sam ja bio kontrolor novca odnosno investicija za institute slušao sam na tim simpozijima i seminarima šta oni diskutuju. Tu su bile svaki put stotine profesora i doktora tehničkih nauka koji su razglabali o tome kako riješiti problem varenja. I tako sedam godina... Naime, na kalendaru je tekla pretposljednja godina 20. stoljeća, tehnologije na BROJ 229

svim poljima napredovale strelovitom brzinom, ali autoindustrija je zdvajala nad problemom izbijanja korozije na zavarenim spojevima. Žilić objašnjava kako su ti problemi dolazili do izražaja: – Bila je praksa da mi jednom godišnje pozovemo, neovisno o nekoj stručnosti, čak nestručnjake, kompletnu porodicu s djecom, roditeljima, bakama i djedovima, jedno desetak takvih porodica, dovedemo ih u jedan hotel gdje oni provedu vikend o našem trošku i pričaju šta im se sviđa na autu i šta ne sviđa. To se stručno zove customer clinic, kupčeva klinika. Oni su testirali naša auta i uočavali smeđe fleke na novim autima. Znači, rđave ih prodajemo. Rđali su držači blatobrana, držači vrata, bilo ih je 68 posto rđavih i to je izbijalo ispod laka. VAREŠANINOV VAR Žilić, koji je u sebi nosio gen vareškog majstora, tada odlučuje zamoliti jednoga od tih profesora doktora da mu podrobSIJEČANJ 2014.


nije objasni suštinu problema, mimo simpozija. Ovaj mu je zatražio 15 tisuća maraka za prodaju tih informacija. – To je bilo privatno, ne preko Forda, i ja sam morao iz svog džepa da platim. Platio sam i on je došao jedan dan kod mene, ostali smo osam sati i ja sam tada sklopio sliku. Nakon toga Žilić se, ponovo privatno, obraća jednom poznaniku u tvrtki "Black & Decker" koji mu stavlja na raspolaganje radionicu i ondje on dva mjeseca osmišljava inovativno rješenje koje će nazvati "kohezionim spajanjem". Riječ je o zavarivanju bez dodatnog materijala i to postaje njegov glavni patent, uz 20 drugih koje je uzgred osmislio. U čemu je suština njegova rješenja, za tehničke laike tumači na sljedeći način: – Znate kako smo u Bosni svijeću lijepili za podlogu? Ako se samo nakapa malo voska i svijeća zalijepi, to neće dugo držati. Malo je taknete i ona se otkine. Ali ako podgrijete i dno svijeće pa je nalijepite na vosak koji ste nakapali tada je spoj daleko čvršći i znaju to u onim našim starim kafanama u kojima ste s tako učvršćenom svijećom mogli flašu podići, ne bi se odlijepila. I to sam ja onda samo primijenio na metalu – plastično će Žilić, dodajući da je drugi dio tajne u temperaturi zavarivanja, što će pak stručno obrazložiti. – To je kod mene vrlo jednostavna stvar, ali oni su recimo išli s 2000 ampera na željezo, čime se stvara temperatura od 4000 gradi celzijusa, a zna se da je željezo u topljenom stanju već s 1380 gradi. Time su oni stvarali željeznu paru. Nasuprot dotad primjenjivanom točkastom spoju, zavarivanju u četiri točke, Žilić je problem riješio spajanjem pomoću električnog luka, dodajući malo helija kako željezo ne bi reagiralo, te slikovito objašnjava kako kontrolirano pušta "atome da gmižu" i dovrše posao na način da se dobije homogen var u koji ne može prodrijeti voda niti se stvoriti kondenzacija. – Oni nisu bili svjesni rješenja jer nisu praktičari, nisu nikada radili te stvari. Nisu imali ono što sam ja iz Vareša donio, a mi smo u Varešu jednostavno imali kulturu mašinstva, kulturu metalurgije, ja sam rođen i odgojen u toj kulturi – podcrtava Žilić. Žilićevo kohezijsko zavarivanje unijet će revoluciju u autoindustriju na dva načina: prvo, dobilo se držač koji najednom može podnijeti dvostruko veća opterećenja, i drugo, dobilo se znatne uštede u procesu proizvodnje – vremenske, prostorne i financijske. SIJEČANJ 2014.

– Oni nisu bili svjesni rješenja jer nisu praktičari, nisu nikada radili te stvari. Nisu imali ono što sam ja iz Vareša donio, a mi smo u Varešu jednostavno imali kulturu mašinstva, kulturu metalurgije, ja sam rođen i odgojen u toj kulturi – podcrtava Žilić. Žilićevo kohezijsko zavarivanje unijet će revoluciju u autoindustriju na dva načina: prvo, dobilo se držač koji najednom može podnijeti dvostruko veća opterećenja, i drugo, dobilo se znatne uštede u procesu proizvodnje – vremenske, prostorne i financijske.

Dokument o patentu i nosač kojega je Žilić usavršio BROJ 229 228

11


EKSKLUZIVNO IZ LUXEMBOURGA (II)

Ford: Do modernih modela i uz pomoć Žilićevog patenta

A korozija, nju nitko više nije ni spominjao – iščezla. Kad se Žilićevo postignuće izrazi kroz konkretne parametre, onda to glasi ovako: kod običnog zavarivanja postigne se spoj jačine 2 do 4,5 kN (kilonjutna), kod točkastog 8 do 8,5 kN, a prvim tehničkim pregledom je utvrđeno da Žilićev var podnosi 12 do 16 kN vučne sile po četvornom centimetru. (U današnje vrijeme on je unaprijeđen na čak 46 kN, uzgred napominje Žilić). Nadasve, kohezijski var pokazao se kudikamo otpornijim na torzijska opterećenja. PREMIJE DRUGIMA No, kako je Žilićev patent prigrljen? – Kad prijavite svoj izum, po njemačkom zakonu, poslodavac je dužan da u roku od četiri mjeseca odluči da li će preuzeti vaš patent ili će ga odbiti – navodi Žilić i zatim otkriva Fordovu dvostruku igru: – Moj poslodavac Ford je preko svojih patent-advokata to odbio, osporavali su da je to uopšte izum, ali su na temelju rezultata tehničkog pregleda ipak prihvatili da ga primijene. Znači, ja sam u to vrijeme radio u kontroli financija i oni su obrazlagali, pošto ja nisam varioc i nisam nikad, tako reći, švajsovao, da ja nemam pojma. Ali ja sam znao o čemu pričam. Znali su to, dapače, i u Fordu čim Žilić dobiva u zadaću da kod "Black & Deckera" naruči strojeve pomoću kojih će njegovo inovativno rješenje biti uvedeno u proizvodnju. Žilić također dobiva od uprave

12

Forda 1999. godine nagradu za izvrsnost (Award of Excellence), ali ono što Žilić nikako ne dobiva jest pripadajuća naknada. A koliko je Žilićev izum bio prijeloman za autoindustriju u cijelosti svjedoči činjenica da je uveden u proizvodni proces u tvornicama diljem svijeta, u vlasništvu triju globalnih grupacija: Forda, VAG-a i GM-a. Uskoro ga, međutim, sustiže još jedna podvala. U to je vrijeme, kaže, stalno putovao zbog posla i na povratku s jednog takvog puta dočeka ga vijest o dokumentarnom filmu koji je snimljen o njegovoj inovaciji i njezinim efektima. Ne da ga nije bilo u naslovnoj ulozi, Žilić apsolutno nije spomenut. – Meni su dali priznanje, a inženjerski tim iz tog proizvodnog odjela zbog ostvarenih ušteda nagradili su s premijama od po 15.000 eura. Oni su u to ime bili i u Detroitu, u Americi, kod glavnog šefa Forda. Ja sam se tada, istina, borio, galamio, ali to kako se sve odvijalo ustvari je za mene, iz današnjeg ugla, bilo vrlo pozitivno – kaže Žilić. Kad je Ford odbio priznati postojanje patenta, jer bi u protivnom vlasniku patenta valjalo isplatiti trećinu dobiti ostvarene patentom, Žiliću je od svega u rukama ostalo samo priznanje za najbolji rad na svijetu 1999., u posebnom odjeljku novčanika metalna pločica s kohezijskim varom u sredini – taj famozni držač – i "pravo" na šutnju sve dok je zaposlenik Forda. Ali s nakupljenih 25 godina staža odlučuje iskoristiti mogućnost prijevreBROJ 229

menog umirovljenja i istupa iz kompanije. Te 2004. njegov patent bio je u primjeni punih pet godina i Fordu, kao i Fordovim partnerima, donio već stotine milijuna eura uštede. – Stvar je u tome, sve što vi ne publicirate to je još uvijek patent – tumači Žilić te dodaje – i pošto je to interna stvar bila, dok sam ja radio za njih, moj patent je bio tajna između mene i Forda. Ford je želio da to zadrži kao tajnu, a ja sam odlučio da to publiciram i kapitaliziram, i tako je počela afera. No, u Žilićevu slučaju ispostavit će se da ni afera ne može započeti kako treba. Kad je poslao odvjetnika da podnese prijavu u patentni zavod, ovaj je to učinio ali na način da je patent prijavio prvo na sebe, a tri dana poslije i na Žilića. Nakon što kroz proceduru provjere ishodi poništavanje odvjetnikova "izuma", i taj prevarant pobjegne iz grada, Žilić se konačno okreće otvaranju sudskog procesa protiv svog bivšeg poslodavca. – Na radnom sudu sam odmah pokrenuo postupak da se to na miran način sredi. Ford je prihvatio razgovore, ali njegovi advokati nisu prihvatili. Oni su prvo došli na pregovore, a onda su pregovore odbili i pokušali pokrenuti postupak protiv mene "zbog neuračunljivosti", da me strpaju u psihijatriju. U idućem broju: Fordovi pravni zastupnici privatno su mi rekli da mi novac nikad neće isplatiti, pa neka ih tužim do besvijesti! SIJEČANJ 2014.


POETSKI KUTAK

Admiral Mahić

Uđi u Vedranov violončelo da plešeš sa mnom Mala Ljubavi, građanska Gospo, uđi u Vedranov violončelo da plešeš sa mnom – Vedranov violončelo ne traži utočište ni azil nego globalno traga za domom ili mjestom odahnuća, sloge i ljubavi. Voli smrtnika – kao što ga voli Vedranova ruka na srcu Vesne Parun, ili na srcu Tvorca svemira – na srcu ljiljanske muzike... Mala slobodo izvan smrti ove sarajevske stvarnosti uđi u violončelo Vedrana Smajlovića da plešeš sa mnom... Evo, prilaze ilirske ribe, jedna po jedna, Vedranovom violončelu – violončelo je rampa sa samo jednim glasom: čednost naprijed, ostali stoj! Evo, starovarešanski a mlad med, basist, razapet u žicama kontrabasa Barbarine internacionale u obličju nježnog lava, Rafael Dužnović, došao je dan ranije u hrabri hotel Holiday Inn na koncert sarajevske krvi... Rafo gradi note slobode zajedno sa svojim bratom Vedranom A Cigo taksist, pošten kao ispaćeni čempres pazi i čuva veliko rudarsko raspelo Vareša i svenarodni uzdisaj Rafinog kontrabasa i Vedranovog violončela! Vedran i Rafo ne piju mutna pića, niti će kopati rovove neharmonije! Dva brata bosanskog grba, ovdje u požaru, u kanjonu Vijećnice piju mučenički zuj državnosti Bosne i Hercegovine! Mala ljubavi, građanska Gospo, uđi u Vedranov violončelo da plešeš sa mnom...

Dijamantni pir U vareškoj župnoj crkvi sv. Mihovila 5. siječnja 2014. godine Ljupko i Manda Vidović rođ. Kokorović obilježili su 60 godina braka. Vjenčali su se u Magulici 1954. godine. Imaju tri sina (Augusta, Mladena i Srećka) i četiri unuke (Danijelu, Ivanu, Martinu i Anju).

OGLAS Prodaje se stan 74m² u zgradi P+8, ul. Tirići, Vareš. Informacije na telefon: +387 (0)61 13 42 12 SIJEČANJ 2014.

BROJ 229 228

13


IZ POTOČKE PERSPEKTIVE

B

orovičani, rudari i metalurzi, živjeli su s nama, a odlazeći kući i dolazeći na posao morali su proći kroz naše selo jer im je to bio najkraći put do njihovih domova. U ono vrijeme bili su to prepoznatljivi ljudi svijetle puti (kažu da su porijeklom Sasi) s obaveznim šeširom na glavi i ruksakom na leđima. U njemu su donosili svoje domaće proizvode u cimer (radničku nastambu) i nosili kupljene namirnice kući (ulje, sol, šećer). Posebno prepoznatljive i egzotične bile su naše susjede u svojim nošnjama, a mi smo ih, iz neznanja, u kompletu zvali ćurdijama. Kao dijete jedva sam čekao kad će doći red na mene da s roditeljima posjetim njihovo selo jer sam ga zamišljao kao da je iz bajke. I dočekah red da pođem s majkom za Preobraženje i suočim se sa stvarnošću. Krenusmo preko Semizove Ponikve i Pološca koji me oduševio svojim položajem i prostorom koga mi nismo imali stiješnjeni među brdima. Slijedila je Šainovica do rijeke Bukovice, gdje smo se osvježili njezinom hladnom i bistrom vodom. Iz Bukovice blagom kosinom izlazimo na položaj iznad sela s kojeg puca pogled na obje Borovice. Nešto slabije na Donju, ali za Gornju činilo se kao da je rukom možeš dohvatiti. Ali nije bilo tako jer nam je do crkve trebalo još nešto više od pola sata. Već odatle se čula izvorna pjesma njihovih djevojaka. Spustimo se niz Krasado, prođemo kroz Varoš (dio Donje Borovice) uz Klanac i stižemo u zaselak Krema, do kuće naših kumova. Tu se malo odmorimo i osvježimo mlaćanicama te nastavimo kroz Ćureta na Požeblje, gdje je locirana crkva. S Požeblja se pruža prekrasan pogled na sve strane, a naročito dojmljiv prema Radakovoj stijeni i starom gradu Bobovcu. Dolaskom na Požeblje vidim poznata lica, ali kao da to nisu oni ljudi u radnim odjelima kakve sam ih poznavao. To su sada Borovičani gospodskog izgleda, u bijelim

14

Najdraži susjedi Nije uobičajeno da ti susjed bude udaljen dvadesetak kilometara i da ti bude uz to još i najdraži susjed. E baš toliko je Borovica bila udaljena od Potoka, a Borovičani su nam bili najdraži susjedi, jer Semizovu Ponikvu nismo smatrali susjedima nego kao dio nas i sebe kao dio njih. Piše Miroslav Petrović košuljama i kravatama obučeni, u nove ancuge (svečana odijela), ali ne zaboravljajući na glavu staviti svoje obilježje – šešire, ali nove. Žene su im bile u narodnim nošnjama, prebijelim, a neki su dijelovi bili ukusno šareni. Vidjevši nas, gotovo svi su prilazili i pozivali kod sebe na ručak ili bar na kavu. Mama je diplomatski odgovarala da hoće ako joj to vrijeme dozvoli, jer je znala da ćemo ručati kod kumova. Ti naši dragi susjedi služili su se izrazima koji nisu bili uobičajeni kod drugih. Nisu govorili "jesi li susreo nekog?" nego "jesi li ga skobio?", kada bi odlazili do svojih imanja

"štala" i stoke govorili su da idu "kimanjama", što je značilo k imanju. Ali s vremenom smo i na to bili naviknuti. Volio sam slušati priče o njima. Posebno je izraženo bilo njihovo zajedništvo i želja da uvijek pomognu jedni drugima. Sjećam se kad su počeli graditi kuće od tvrdog zidanog materijala, a nisu bili u mogućnosti prevoziti ga u selo jer nisu imali cestu do sela. Onda bi to dovukli do Potoka, pa bi svi u selu koji su imali konja došli su da to pretjeraju u Borovicu. Oni su to zvali odlaskom "na mobu". Sjećam se dobro karavane konja natovarene crijepom dugačke oko sto

BROJ 229

pedeset do dvjesto metara kako prolazi kroz naše selo. Prvi put poslije rata u Borovicu sam otišao na mladu misu koja je slavljena na zgarištu njihove crkve. Bio sam tada vrlo potresen prizorom spaljenog sela. Drugi put dođoh desetak godina kasnije i ugledam gotovo potpuno obnovljeno selo koje se crvenilo što od novih krovova pokrivenih crijepom, što od neožbukanih vanjskih zidova. Dođem do prodavaonice koja je bila u kontejneru. Pred njom zatičem dvadesetak ljudi u samo predvečerje. Izlazeći iz auta i pozdravljajući se s njima, a gotovo sve sam ih poznavao, upitam koliko ih se vratilo u selo, a oni mi lakonski odgovoriše: "To nas je što nas vidiš ovdje". Tada iskoristim priliku da jednom u životu ispadnem, što bi se kazalo, džek pa velim prodavaču da donese piće "cijeloj Borovici". Pijući pivo primijetim jednog čovjeka malo po strani i meni gotovo nepoznatog. Priđem mu i upitam ga kako se ne poznajemo, mora da nije radio u Varešu. On mi onda ispriča svoju priču: "Ja sam ti, bolan, živio i radio u Austriji, a žena i djeca bili ovdje u Borovici. Dolazio sam kući jednom do dva puta godišnje. Dogodi se ovaj rat i moji napustiše Borovicu pa po logici stvari dođoše kod mene u Austriju. Tu smo zajedno živjeli do mog umirovljenja. Ja odlučih vratiti se u Borovicu i priopćim to ostalim članovima obitelji. Djeca ni da čuju da se vrate; što neće djeca, ama neće ni žena. Tako se ja vratih i sad opet živim sam, ali sada u Borovici, a oni opet skupa, ali u Austriji." Eto, tako je to. Zaista su nam bili najdraži susjedi i zato im poklanjam ovu priču o njima. I danas se veoma obradujem kad "skobim" nekog od njih pa se ispričamo o onom davnom težačkom a ipak lijepom vremenu za kojim žalimo jer su mnoge životne radosti otišle u nepovrat.

SIJEČANJ 2014.


IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Našem dragom suprugu i ocu

Našoj dragoj

IVI TOKMAČIĆU

LJERKI ZLOVIĆ

(19.II.1947. – 11.XII.2013.)

(1937. – 2013.)

Počivaj u miru Božjem!

Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama. Počivaj u miru Božjem!

Janja i Jelica Tokmačić

Sestre s obitelji

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na našeg dragog

Dana 17. prosinca navršilo se šest godina otkako nije s nama naš

BOŽU KALFIĆA (24.XII.1935. – 10.XII.2012.)

BERNARD BARKIĆ

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na tebe. Počivao u miru Božjem!

(12.VIII.1965. – 17.XII.2007.) Nastavljaš živjeti u našim sjećanjima. Počivaj u miru!

Tvoji najmiliji

Mjesna zajednica Oćevija

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 21. prosinca 2013. navršila se godina dana otkako nije s nama naš dragi

(29.XII.2010. – 29.XII.2013.)

RUDO NEVJESTIĆ

NIKO BARNJAK

(1953. – 2012.) Nedostaješ puno, ali živiš u našim srcima i molitvama. Počivaj u miru Božjem!

Dragi djede, prije tri godine svidje se dragom Bogu da ukrasi raj, pa te pozva u svoj zagrljaj. Ostavio je veliku prazninu u mom srcu, ali ipak i dalje u njemu živiš i živjet ćeš. Volim Te, djede! Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: supruga Ivka, sin Dragan, kćeri Kristina i Sanja, s obiteljima

Tvoja Nikolina

SJEĆANJE

SJEĆANJE

VINKO DODIK

Na našu dragu

(13.XI.1928. – 30.I.2002.)

MARICU TURBIĆ

BERNARDA DODIK

(1920. – 1992.)

(2.II.1932. – 30.XII.2004.)

Počivala u miru!

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanja na vas. Počivajte u miru Božjem!

Jasna, Tomislava i Melita, s obiteljima

Djeca s obiteljima

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 30. prosinca navršilo se pet tužnih godina od smrti naše drage majke i bake

Na našeg dragog

VLATKA MIRČIĆA (2.I.2001. – 2.I.2014.)

KATARINE RIĐIĆ Uvijek ćemo Te se sjećati s ljubavlju i poštovanjem Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tebe ostaje u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! S ljubavlju i poštovanjem, tvoji najmiliji

SJEĆANJE

(9.I.2009. – 9.I.2014.) Dana 9. siječnja navršilo se pet godina od smrti naše drage

ANĐE MUJČIĆ

KATARINA DODIK (5.III.1943. – 9.I.2010.) U nama je ostala tuga koju nitko ne može izbrisati, dio tebe koji nitko ne može dotaknuti.

Tvoju ljubav i dobrotu vječno ćemo pamtiti. Počivala u miru!

Tvoji: Zakarija, Željko, Nada i Krunoslav

Kćerke Mira, Minka, Edviga i Jasna s obiteljima SIJEČANJ 2014.

BROJ 229

15


IN MEMORIAM IN MEMORIAM

IN MEMORIAM

JOSIP GRGIĆ

SLAVKO GAVRAN 1923 – 1971.

(11.I.1979. – 11.I.2014.)

BOŽENA GAVRAN

ANA GRGIĆ

1929 – 2013.

(18.IV.1993. – 18.IV.2014.) Počivali u miru Božjem!

Naše drage roditelje s ljubavlju i sjetom nosimo u srcima i čuvamo od zaborava.

Vaša djeca s obiteljima

Marijana, Josip i Andrijana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(9.I.2013. – 9.I.2014.) Dana 9. siječnja navršila se godina dana od smrti naše supruge, majke i bake

(11.I.2010. – 11.I.2014.) Dana 11. siječnja navršile su se četiri godine od smrti našeg dragog

MARGOT ŠORMAZ

MARIJANA ANĐIĆA

Imala si veliko srce i plemenitu dušu, i beskrajnu ljubav za sve nas. Uvijek ćemo te se sjećati s ljubavlju i poštovanjem. Počivaj u miru Božjem! Tvoj suprug Vlatko, sinovi Zoran i Saša sa svojim obiteljima

Vrijeme prolazi, a sjećanja na tebe i tuga i bol zauvijek ostaju. Tvoji najmiliji: majka Lucija, otac Ljudevit, supruga Nevenka, kćeri Nina i Katarina, sestra Katarina s obitelji, braća Miljenko i Boro s obiteljima, zet Bruno

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Navršilo se sedam godina otkako nije s nama naš dragi suprug, otac, djed i brat

(13.I.2010. – 13.I.2014.)

MATO MARIJANOVIĆ

Navršavaju se četiri godine od smrti našeg dragog

AUGUSTA KATIČIĆA

(27.VII.1941. – 12.I.2007.) Pamtimo Te s ljubavlju. Počivao u miru Božjem!

Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama. Počivao u miru Božjem!

Obitelji Marijanović, Divković, Javor i Cicnjak

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Našem dragom

(13.I.2012. – 13.I.2014.)

IVI GOGIĆU

na našu dragu suprugu, majku i baku

(13.I.2011. – 13.I.2014.)

VJEKOSLAVU PAVLOVIĆ

Tvoja ljubav i dobrota ostaju živjeti u našim srcima. Počivao u miru!

Sjećamo te se s ljubavlju i poštovanjem. Počivala u miru!

Supruga, kćerka, sin, zet i unučad

Suprug, djeca i unučad

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

Dana 15. siječnja navršava se osam godina otkako je preminula naša draga

Dana 16. siječnja navršava se 14 godina od smrti naše drage majke

SILVANA GRABOVAC

RUŽE PETROVIĆ

(1978. – 2006.) S neizmjernom ljubavlju čuvamo uspomene na tebe. Počivaj u miru Božjem!

(16.I.2000. – 16.I.2014.)

Majka Ankica, otac Franjo, brat Romano s obitelji i sestra Ramona

Uvijek si u našim mislima i sjećanjima. Počivaj u miru! Tvoja djeca s obiteljima

95,

16

Hz

01 3 i 1 ,1 M

BROJ 229

SIJEČANJ 2014.


TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE DRAGO JOSIPOVIĆ

(19.I.2003. – 19.I.2014.)

(29.X.1937. – 17.I.2013.) Prošla je tužna i teška godina kako te nema s nama. Bio si nam svima svjetlo u tami i sunce u hladu. Neka mir vlada nad grobom tvojim, a mi sjećanja na tebe nosimo u srcima svojim. Počivaj u miru Božjem! Supruga s djecom, unucima i unukama, zetom i nevjestom

Dana 19. siječnja navršit će se 11 godina otkako nije s nama naš dragi

FRANJO ZDENO VAREŠKOVIĆ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe. Počivao u miru Božjem! Supruga Marta, kćerka Tatjana i zet Matko

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(20.I.2012. – 20.I.2014.)

Dana 20. siječnja navršit će se pet tužnih godina otkako nije s nama naša draga

Dana 20. siječnja dvije su godine od smrti drage nam

MATILDA BOŽIĆ Riječi su nestale, ostala je samo bol. Zauvijek ćeš živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

TEREZIJE BAGARIĆ S tugom te se sjećaju, suprug Franjo, kćeri Hilda i Sunčica, s obitelji

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(25.I.2009. – 25.I.2014.)

(27.I.2004. – 27.I.2014.)

FRANO DODIK

Navršava se deset godina od smrti naše drage

Frano! Imam tugu pet godina dugu. I priču o samoći. Kako mi fališ ti. Još me vežeš za sebe. Krenula bih dalje, ali ne znam gdje. Tužna sam bez tebe.

MARICE DODIK Uvijek ćemo te se sjećati. Počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Bernada

SJEĆANJE

Brat Tomo s obitelji

SJEĆANJE

MIRKO GRGIĆ

KATA FRANJKIĆ

(20.III.1939. – 26.I.2009.)

(21.I.1998. – 21.I.2014.)

ROZALIJA GRGIĆ

IVAN FRANJKIĆ

(2.III.1934. – 29.I.2011.)

(12.II.2012. – 12.II.2014.)

Vrijeme prolazi, ali sjećanja na vas ostaju. Počivali u miru Božjem!

Uspomene na vas ostaju živjeti u nama. Počivali u miru Božjem!

Sestra Anica i brat Branko

Djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na našeg dragog supruga i tatu

Dana 31. siječnja 2014. navršit će se pola godine od smrti našeg dragog

DRAGU JOZELJIĆA

JERONIMA JOZELJIĆA

(1997. – 2014.) Vrijeme prolazi i sve više boli što nisi s nama. Ostalo je nešto teže od smrti, a to je život bez tebe. Tvoji vječno neutješni

(1932. – 2013.) Ostaješ živjeti u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Supruga Nada i ostala rodbina

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE  BUKETI  VJENČANI BUKETI  ARANŽMANI LONČANICE  VIJENCI  POGREBNA OPREMA I USLUGE SIJEČANJ 2014.

BROJ 229

17


OGNJENO PERO

Čekajući poštara... E, vala, neka prođoše i ovi blagdani! Raduje se čovjek danima, sprema se, kuha, kupuju darovi..., potroši se i zadnja marka i na ono što nije potrebno. I, što je najgore, svi očekujemo kao nešto će se bitno promijeniti. Dobit će se posao, srest ćemo ljubav svog života, bit ćemo vitkiji, ljepši, mlađi, mudriji... A ono ništa! Slijedi triježnjenje, što od pića, što od realne svakodnevice, što od praznih novčanika. Kilograme, svoju bolnu točku, neću ni spominjati. Odmah me zaboli želudac. U ovoj žurbi zaboravismo na neke prelijepe običaje. Piše Ognjen Krivošić

S

jetite se kad ste zadnji put napisali ili primili čestitku. Znam, puno je lakše telefonirati, poslati sms poruku, e-mail..., ali gdje smo tu mi? Sve možemo odraditi za nekoliko minuta. Razgovaramo ili pošaljemo poruku i prelazimo na drugi broj. Primimo poruku, pročitamo je, obrišemo (jer je memorija već puna) i u većini slučajeva brzo zaboravimo. A sjećam se, davno je to bilo, kad sam za blagdane sretao poštare s prepunim torbama. Danima se znalo tražiti što ljepše čestitke, pravili su se unaprijed spiskovi da se tko slučajno ne izostavi, a onda navečer, za okruglim trpezarijskim stolom, mama i tata su ih ispisivali nastojeći osmisliti što ljepšu i maštovitiju poruku. Brat i ja smo bili mali, ali smo i mi sudjelovali u tome stavljajući čestitke u koverte, da bi sutradan s tatom odšetali do pošte, na koverte stavili markice i poslali čestitke. Sjećam se uzbuđenja pri obavljaju tih radnji, i još većeg pri iščekivanju čestitki. Kako smo samo brat i ja trčali na vrata na svaki zvuk zvona pretpostavljajući da je poštar. A onda se

zajedno čitalo, razgovaralo o osobi koja ju je poslala, divilo se ljepoti čestitke i čuvalo ih se danima. Čini mi se da i sad osjećam miris papira na kome su bile ispisane čestitke, kao da se sjećam i rukopisa (ili to sebi samo umišljam). Znam da mama, u jednoj kutiji koju ljubomorno čuva, ima čestitke stare i po tridesetak godina. Svega toga sam se sjetio pred ove blagdane i silno poželjeh da mi tko pošalje čestitku, onako kao što su ih dobivali moji roditelji, da je poštar izvadi iz torbe i pruži mi je, a ja na njoj pročitam svoje ime. Ali sve ostade samo nadanje (a i kako bi drugačije kad ni ja nisam poslao nijednu). Istina, jedno jutro me probudio zvuk zvona na vratima. Bio je poštar, ali ne s onim što sam priželjkivao nego s računima od kojih mami ne bude baš dobro. Bila je i jedna plava koverta s nekom opomenom, nekakvi reklamni materijali. Shvaćam polako, a trebalo mi je poprilično vremena, da se prave vrijednosti ne mogu kupiti nikakvim novcima ni tehnologijom. Sjećam se i kako su se birali i pakirali darovi

koji su najčešće bili iz kućne radinosti. Sada shvaćam da su oni bili i najvrjedniji. Tek sad stvarno znam koliko je ljubavi bilo u džemperima, kapama i šalo-

Pogled na područje općine Vareš (snimljeno s avionskog leta, iz pravca Breze)

Foto: Eugen Divković KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 18

vima koje su isplele mama ili baka. Koliko je ljubavi bilo u sanjkama koje je tata prepravio od svojih koje je on koristio kao dijete. Često se pitam zašto nam je potrebno toliko vremena da shvatimo što su prave vrijednosti. Bit će vam lijepo ovisno o količini ljubavi koju pružate onima koji su uz vas. Dar koji ste primili ili pružili i mjesto gdje se nalazite na ljepotu doživljenog nemaju utjecaja. Važno je samo da ste s onima koje volite i koji vole vas. Danas, dok ovo pišem, četvrti je siječnja, znam da će se ovaj mjesec odužiti kao gladna godina, ali znam da će i većini biti tako. Izdržat će se!

BROJ 229

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI SIJEČANJ 2014.


IZ STARIH ALBUMA

Na fotografiji desno su učenice Građanske škole u Varešu, trgovačkog smjera, III. razred. Godina je 1930. Podataka o njihovim imenima nema. Donja je fotografija s male mature u Varešu 1933. Poznata su sva imena ovih mladih Varešana, ovjekovječenih prije osam desetljeća: (gornji red, slijeva nadesno) Anto Grabovac, Pero Ačimović, Kata Zovko, Erna Friškić, Marija Varešković, Zlatko Šimić, Jozo Miočević; (donji red) Blanka Knich, Kata Grgić, Irena Friškić, direktor Nikola Drakulić, Rajka Erić, Franciska Gavran, Jelena Dugonjić.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SIJEČANJ 2014.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 229

19


Priredio J. Klarić

KUTAK ZA DUŠU Do sada sam uvijek pokušavao reći nešto o prirodnim ljepotama i turističkim potencijalima područja gdje živimo, a sad ću progovoriti o tananim, nevidljivim duhovnim blagodatima. Kada te parok poziva da dođeš, požuri, odazovi se, nikad ne znaš zbog čega. Možda je u pitanju razgovor uz čašu vina, ili blagi prijekor za nešto propušteno, neurađeno, možda plan što ćemo i kako sutra. Ali ako paroka zovu k tebi zabrini se, možda je gotovo, treba ti most za dušu, prolaz u onaj drugi, neminovni svijet. Ovaj put je povod bio u predblagdan-skom druženju uz dobru kapljicu, ukusan zalogaj, zvonku pjesmu, razgovor o protekloj i zamkama što nas očekuju u idućoj godini. Pred nama povelik astal – kao mala pozornica – prepun raznoraznih delicija, šarenilo za oko, slast za nepce. Osjećao sam se kao da sam došao na izložbu radova završnog razreda dobre ugostiteljske škole.

"Mala škola" časnih sestara Sve je to djelo skromnih žena u crnim odorama što vode varešku "Malu školu". Tihe, nenametljive, sveprisutne, nutkaju jelo, dodaju piće, počinju pjesmu. Od pića uz uobičajeno parokovo vino i dobru rakiju izdvaja se sok od jabuka, jumbo pakiranje, sto posto prirodan proizvod bez zašećerene vode, iscijeđen od naših domaćih šarenika kojih je prošle jeseni bilo u izobilju. Netko ih je kiselio za rakiju, netko pretvarao u džemove, a dobra količina zahvaljujući vrijednim rukama sestara završila je u okrepljujućem soku ili čipsu, sušenim voćnim grickalicama kojih se nikako nasititi. Svi ti

prirodni proizvodi obogatili su božićnu trpezu ponuđenu toplinom ruke sestre Ane koja podsjeća na majčinsku, a majka je oduvijek čuvarica vjere i ognjišta. Zdanje u kojem boravi ova skromna družba naoko je luksuzno, ali sve je na svom mjestu, podređeno svrsi – mukotrpnom radu odgoja djece i njihovog izvođenja na put. I uvijek je otvoreno svima kad su priredbe i predstave, tečajevi i radionice... U prolazu pored ove građevine često se čuju glasovi dječjeg zbora, tonovi klavira ili drhtaj žice sa gitare. Jedan dan zastao sam malo duže, kroz poluotvoren prozor od nedozrelih dječjih glasova čuje se tiha sevdalinka, slažu se riječi u koje oni još ne mogu da proniknu, da bi se potom sasvim spontano i usklađeno zaorilo "Bosno moja divna mila...". Suza kanu, pridobiše me još jedanput.

Bobovac br. 229  

List "Bobovac" Vareš, siječanj / january 2014