Page 59

"Zaista? I moja. Od karcinoma, hoću reći. Ne dok sam bio na obuci." "Žao mi je." "Niste vi krivi", rekao sam automatski. "Bila je u Parizu." "Ja također. Na otoku Parris. Odselila se tamo?" "Bila je Francuskinja." "Govorite li francuski?" "Un peu, mais doucement", rekao sam. "Što to znači?" "Malo i polako." Kimnula je glavom i stavila ruku na vrata policijskog automobila. Shvatio sam što insinuira i rekao: "Laku noć, šerifice Deveraux. Bio je užitak upoznati vas." Samo se nasmiješila. Skrenuo sam lijevo i uputio se prema hotelu. Čuo sam kako se veliki Chevroletov motor pokreće i kako se gume počinju okretati. Potom je auto polako prošao pokraj mene, a zatim se polukružno okrenuo i stao s druge strane ulice, ispred hotela Toussaint, tek nekoliko metara od mene i okrenut u mom smjeru. Nastavio sam hodati i došao do auta kad je Deveraux otvorila vrata i opet izašla. Naravno, pretpostavio sam da mi želi još nešto reći, pa sam zastao i pristojno čekao. "Živim ovdje", rekla je. "Laku noć." Popela se stubama prije nego što sam ušao u predvorje. Starac kojeg sam vidio u zalogajnici, bio je za pultom recepcije. Hotel je bio otvoren za poslovanje. Vidio sam da ga je zbunilo to što nisam imao prtljage, ali plaćao sam u gotovini, pa je uzeo mojih osamnaest dolara i dao mi ključ sobe 21. Rekao mi je da je soba na katu, s prednje strane zgrade i s pogledom na ulicu. Naglasio je da je u tim sobama tiše nego u onima straga, što nije imalo smisla dok se nisam sjetio pruge. Stube su izlazile na sredinu dugog hodnika na katu koji se pružao u smjeru sjeverjug. Na podu nije bilo saga, a osvjetljavale su ga samo četiri slabe žarulje. U njemu je bilo osam vrata koja su vodila u sobe sa stražnje strane i devet vrata koja su vodila u sobe s prednje strane. Ispod vrata sobe 17, koja se nalazila s ulične strane, vidjela se žuta traka

Profile for mementobookstore

Afera Child Lee  

Afera Child Lee  

Advertisement