Page 331

surla njihati. Tlo nas je udaralo odozdo. Tračnice su urlale i zavijale. Lokomotiva je zazviždala, dugo, glasno i nepotrebno. Četrdeset metara od nas zvona upozorenja uz cestu počela su zvoniti. Vlak je dolazio, nezaustavljiv, iako još dalek, a onda je bio odmah pokraj nas, na nama, jednako golem i nemoguće glasan kao i prije. Poput kraja svijeta. Tlo pod nama treslo se sve jače te smo se trzali i poskakivali više centimetara u zrak. Najprije nas je izudarao zračni val, a onda je lokomotiva bljesnula pokraj nas, njezini golemi kotači ni dva metra od naših glava, a nakon toga beskrajan niz vagona. Svi su se tresli i udarali, stvarajući svojim prolaskom kratke bljeskove mjesečine koja se na trenutke ukazivala kroz razmake između njih. Čvrsto smo grlili jedno drugo, cijelu jednu minutu, punih šezdeset sekunda, zaglušeni cviljenjem metala, otupjeli od pulsirajućeg da, izgrebeni prašinom koju je na nas bacao vjetar. Deveraux je zavukla glavu pod mene pa je počela bacati lijevodesno i vrištati bez zvuka, istodobno udarajući šakama po mojim leđima. A onda vlaka više nije bilo. Okrenuo sam se i vidio vagone kako nestaju u daljini pri stalnih stotinu kilometara na sat. Vjetar je prestao, a potres je oslabio. Najprije se pretvorio u blage drhtaje, a zatim se u potpunosti izgubio. Zvona su se naglo utišala, tračnice su prestale šuštati i noćna se tišina vratila. Otkotrljali smo se svaki na svoju stranu, ležeći na leđima u travi, zadihani, oznojeni, onemoćali, gluhi, u potpunosti preplavljeni unutarnjim i vanjskim podražajima. Moja se jakna u potpunosti izgužvala i smotala u loptu pod nama. Dlanovi i koljena bili su mi poderani i izgrebeni. Pretpostavljao sam da je Deveraux u još lošijem stanju. Okrenuo sam se i vidio da drži moju Berettu u ruci.

Profile for mementobookstore

Afera Child Lee  

Afera Child Lee  

Advertisement