Page 235

"A vi ste vojno osoblje?" "Jesmo", rekao je stari. "Niste", odvratio sam. "Vi ste hrpa govana koja se igra vojske." "Ovo je ovlašten zadatak", rekao je. "Tko ga je ovlastio?" "Naš zapovjednik." "Tko je ovlastio njega?" Stari je počeo gunđati, stenjati i puhati. Nekoliko je puta počeo govoriti pa opet prestao. Prebacio sam jednu ruku preko druge i

naciljao pištoljem izravno u njega. Nisam znao je li pištolj ispravan. Nikad ne

vjerujem pištolju iz kojeg nisam sam pucao. No doimao se ispravnim i bio je odgovarajuće težine. I bio je otkočen. U to sam bio siguran. A i stari se doimao prilično uplašenim. On bi najbolje trebao znati je li pištolj ispravan. Jer je pripadao njemu. Čvrsto sam naslonio prst na okidač. Vidio me kako to radim, ali nije rekao ništa. Zatim je progovorio onaj s kosom boje pijeska. Onaj mekani. Rekao je: "Ne zna tko je ovlastio zadatak, a srami se to priznati. Zato i

ne govori ništa. Zar ne shvaćate?"

"Radije bi da ga ustrijelim, nego da se osramoti?" "Nitko od nas ne zna tko je što ovlastio. Zašto bismo znali?" "Odakle ste?" pitao sam. "Najprije mi recite tko ste vi." "Ja sam časnik vojske Sjedinjenih Država", rekao sam. "Dakle, ako je vaš takozvani zadatak ovlastila vojska, onda ste trenutačno pod mojim zapovjedništvom jer imam najviši čin. Je li tako? To je logično, zar ne?" "Jest, gospodine." "Odakle ste?" "Iz Tennesseeja", rekao je. "Mi smo slobodni građani Tenne sseeja." "Ne izgledate mi baš slobodno", rekao sam. "Trenutačno mi izgledate prilično zarobljeno."

Profile for mementobookstore

Afera Child Lee  

Afera Child Lee  

Advertisement