Page 121

Rekla je: "Sigurno ima još vrata. Ili rupa u ogradi. Mora ih biti, zar ne? Duga je pedeset kilometara. I stara pedeset godina. Mora imati slabih točaka. Netko je morao nekuda izaći, to je sigurno." "I opet se vratiti", rekao sam. "Ako imaš pravo, naravno. Netko se vratio krvav do lakta, s prljavim nožem, i barem jednim metkom manje u spremniku." "Imam pravo", rekla je. "Nikad nisam čuo za izolacijsku zonu", rekao sam. "Barem ne

u Sjedinjenim

Državama. Jednostavno ne vjerujem u to." "Ja vjerujem", rekla je. Bilo je nešto u njezinu tonu. Nešto na njezinom licu. "Što je?" upitao sam. "Jesu li Marinci to već činili?" "Nije to bilo ništa strašno." "Ispričaj mi o čemu je riječ." "To su povjerljive informacije", rekla je. "Gdje se to dogodilo?" "Ne smijem ti reći." "Kad se to dogodilo?" "Ne smijem ti ni to reći." Nakratko sam zastao i pitao; "Jesi li već razgovarala s Munroom? Onim kojeg su poslali u bazu?" Kimnula je glavom. "Nazvao je ured i ostavio poruku kad je stigao. To je bilo prvo što je učinio. Iz pristojnosti. Dao mi je broj na koji ga mogu nazvati." "Dobro", rekao sam. "Jer sad ja moram razgovarati s njim." Odvezli smo se natrag, preko Clancyjeve zemlje, kroz njegova vrata pa na jug po grbavoj cesti, a zatim na zapad kroz crnački dio grada dalje od Kelhama, prema željezničkoj prazi. Vidio sam iste starice na verandama, istu djecu na istim biciklima i ljude raznih životnih dobi kako se polako kreću između nepoznatih polazišta i odredišta. Kuće su bile nagnute i oronule. Vidjela su se napuštena građevinska zemljišta. Temelji su bili postavljeni, ali na njima nije bilo građevina. Hrpe

Profile for mementobookstore

Afera Child Lee  

Afera Child Lee  

Advertisement