I znam, i tačno je, kad ga tražiš za kupiti “ka’ da ga prosiš”. Možda je najbolje za nas koji sve ovo volimo da se lijepo okrenemo drugačijem načinu života: odemo na selo, pravimo sok od zove ili šipka, gajimo pčele, imamo med, i još po nešto… Živimo u prirodi - od nje i rada, bez stresa i gradskih urnebesa. Baš kao moji pametni sagovornici “braća Rusi” koji su se doselili iz Sankt Petersburga, grada sa 50 miliona stanovnika u selo na Luštici bez vodovoda, sa slabim internetom i strujom, ali žive svoj san na obali mora i prave najbolji koźi sir koji sam probala, bolji i od onih finih francuskih. Jeste neka fora tu, ili je sve to u luštičkom vazduhu punom joda i travi sa rosom od morske soli, koju te divne koze pasu i takvo mlijeko daju. Nijesam pametna. I još po koja maslina, malo ulja i po koja koka, prepelica i guska slatka… I da ti ništa ne fali nego
svega dosta. Bajka. A nije bajka no realnost. No, možda je sve ovo nekom smiješno kome je grad sve. Pa grad imamo svi. O njemu su sanjali samo ljudi sa sela, umorni od teškog rada, a u gradu se kao ne radi… eto ima primjera đe se iz grada u selo odlazi ne samo na odmor, no da se živi. Život. Neobičan. Srećan. Šta? Pa što kad tako hvalim selo ne idem da živim na selo a i imam i đe? A ko zna… Možda dočekam i to jednog dana, u nekom drugom životu... zbog meda i soka od zove i koźeg sira i mira i beskrajne slobode i… i odem. Ovako, ja idem kad god mi svega toga nedostaje, blizu je sve. Meni je ionako od svih sela najmilije selo Crna Gora.
17