Page 1

UVOD: POJAM OBLIGACIONOG PRAVA Obligaciono pravo je dio građanskog prava i definira se u objektivnom (skup pravnih normi koje reguliraju obligacione odnose između određenih subjekata, nezavisno od njihove volje) i subjektivnom smislu (ovlaštenje jedne strane – povjerioca, da od druge strane – dužnika zahtjeva određeno ponašanje koje povjerilac može po potrebi ostvariti i prinudno). Predmet obligacionog prava u objektivnom smislu su obligacioni od-

nosi. Oni nastaju između povjerioca i dužnika, i razlikuju se od drugih odnosa po svom obilježju prinudnosti – država ne izdvaja sve odnose nego samo one za koje smatra da je neophodno uvesti prinudu izvršenja. PRVA GLAVA: IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA Zakoni su najčešći izvor obligacionog prava, a na području bivše Jugoslavije najznačajniji je Zakon o obligacionim odnosima (ZOO). Donesen je 30.03.1978. godine a u pravni sistem BiH je preuzet 1992. On ne regulira sve obligacione odnose (kao što su ugovor o poklonu, posluzi i ortakluku) pa sudovi mogu na ovakve slučajeve primjenjivati pravna pravila. ZOO ima 1109 članova, od čega 453 članova obuhvata opći dio. Tu se navode opća načela obligacija, od 26 – 261 člana gorovi o nastanku obaveza, tj. izvorima obligacija [ugovori, prouzrokovanje štete, stjecanje bez osnova (neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje (javno obećanje nagrade i hartije od vrijednosti)], djejstvu, prestanku i raznim vrstama obaveza, te odredbe koje reguliraju promjenu povjerioca ili dužnika. U posebnom dijelu regulira obligacione i privredne ugovore [kao što su prodaja, zajam, zakup, ugovor o djelu, o građenju, o licenci, komision i dr.]. Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore

primjenjuju se i na druge poslove. [Drugi zakoni koji sadrže odredbe – izvore obligacionog prava: Zakoni o osiguranju imovine i lica, o prometu nepokretnosti, o nasljeđivanju, o vrijednosnim papirima, o mjenici, o čeku i mnogi drugi.] [Običaji se danas rijetko javljaju kao izvor prava – u slučaju pravnih praznina ili kao naš ZOO koji upućuje na upotrebu trgovačkih običaja – uzansi kada su ih ugovorne strane ugovorile ili ako proizlazi da su njihovu primjenu htjele.] [Sudska praksa nije neposredan izvor obligacionog prava nego kao i pravna nauka oni daju svoj doprinos ka pravilnom tumačenju pravnih normi u konretnim slučajevima ili u zakonodavnom procesu.]

DRUGA GLAVA: POJAM OBLIGACIJE Obligacija (od lat. obligatio – obaveza) označava pravni odnos između najmanje dva lica, od kojih je jedno (povjerilac) ovlašteno da od drugog (dužnika) zahtijeva da nešto učini ili ne učini, i predstavlja jedinstvo prava i obaveza koje padaju na navedene subjekte. Kada jedno ili više lica ima pravo zahtijevati od drugog da im nešto učini ili propusti učiniti (trpi), kažemo da se ta lica nalaze u obligacionom odnosu. U obligacionom odnosu imamo dužnosti na svim stranama dok obligacija podrazumjeva dužnost samo na jednoj strani – svaki obligacioni odnos mora sadržati obligaciju – on je obligacija u širem smislu. Obligacija ima svoje karakteristike: ona je relativan odnos [niti šteti niti koristi trećim licima nego samo onim kojih se tiče – titularu prava i titularu obaveze] imovinskog karaktera, zaštićen zakonom [strane stupaju u obligaciju iz nekog imovinskog interesa znajući da imaju pravo tražiti naknadu pravnim putem], sa tačno određenim sadržajem i subjektima [sadržaj joj čine prava i obaveze subjekata].

Subjekti obligacije su uvijek tačno određena lica [pravna ili fizička, jedno ili više], gdje pravu povjerioca odgovara obaveza dužnika. Strana povjerioca je aktivna a dužnička pasivna strana obligacije, s tim što imamo jednostrano i obostrano obvezujuće odnose. Subjekti su najčešće poznati od početka ali postoje obligacije koje ostavljaju jednu stranu nepoznatu do određenog trenutka [izdavanje vrijednosnih papira] ali tako i odgađaju svoje djejstvo do trenutka saznanja ko je druga strana (jedno lice ne može samo sa sobom biti u obligaciji).

1


Iz svega navedenog vidimo da povjeriočevo potraživanje i dužnikova obaveza, svako za sebe čine obligaciju u užem smislu [obligacija]. Cjelokupni odnos između povjerioca i dužnika predstavlja obligaciju u širem smislu koja se regulira i pravnim normama – obligacionopravni odnos. [Profesor ostaje pri upotrebi naziva 'obligacija' i za obligacione odnose.]

Poređenjem obligacionog sa stvarnim pravom dolazimo do specifičnosti obligacionog prava: - obligaciono pravo regulira odnose nastale povodom određenog ponašanja subjekata obligacije, dok stvarno pravo regulira odnose nastale povodom stvari; - stvarna prava djeluju erga omnes dok obligaciono samo inter partes (postoje izuzeci – pravo preče ku-

-

povine nekretnine, pravo zakupa nekretnine upisano u zemljišne knjige...); titulari stvarnog prava imaju negativan zahtjev prema svim trećim licima da se uzdrže od ometanja u njegovom pravu, dok obligacioni titular pozitivnim zahtjevo traži od dužnika određeno činjenje a negativnim neko nečinjenje u svoju korist, što je ovaj dužan ispuniti; broj i sadržaj stvarnih prava je zakonski unaprijed tačno određen i reguliran prisilnim putem, dok broj obligacionih nije i vrlo je raznolik, reguliran dispozitivnim normama.

TREĆA GLAVA: VRSTE OBLIGACIJA (1) Obzirom na obavezu dužnika obligacije se dijele na pozitivne (aktivne) i negativne (pasivne). Kada je dužnik obavezan na aktivno činjenje (dare i facere) govorimo o pozitivnim obligacijama. Davanje od strane dužnika se najčešće sastoji od predavanja stvari povjeriocu u trajni (predaja kupljene stvari) ili privremeni posjed (davanje stvari u zakup). Kod činjenja dužnik je oabevaz da svojim fizičkim ili intelektualnim radom izvrši određeni posao u korist povjerioca Kada se od dužnika očekuje samo njegovo pasivno držanje govorimo o negativnim obligacijama, u koje spadaju propuštanje (non facere) i trpljenje (dare). Propuštanje znači dužnikovo neizvršavanje radnji na koje bi inače bio ovlašten. Propuštati dužnik može samo vlastitu a ne i tuđu radnju. Kod trpljenja dužnik se mora uzdržati od činjenja ali i dopustiti povjeriocu preduzimanje određene radnje. Kod pozitivne obligacije propuštena radnja se može naknadno izvršiti a negativne ne (postupanje suprotno negativnoj obligaciji odmah povlači povredu prava). Kod pozitivnih obligacija zastarjevanje počinje prvog narednog dana kada je povjerilac imao pravo tražiti ispunjenje obaveze dok kod negativnih počinje od dana kada je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi. (2) Obzirom na izvor nastanka obaveze mogu biti ugovorne (nastaju izjavom volje i uređuju ih dispozitivne norme) i vanugovorne (nastaju na temelju radnji, svojstava ili stanja te tačno određenih činjenica predviđenih zakonom i za njih je dispozitivnost sekundarnog značaja). Najčešći izvor obligacija je ugovor, kao saglasna izjava volje ugovornih strana kojom žele postići odre-

đeno pravno djejstvo. Da bi ugovor bio temelj obligacije strane se moraju saglasiti najmanje o bitnim sastojcima ugovora. Vanugovorni izvori obligacija su: (a) prouzrokovanje štete [najčešći izvor poslije ugovora, jer je opće pravilo da onaj koji prouzrokuje nekom štetu (obična šteta i izmakla korist, imovinska i neimovinska) tu štetu mora naknaditi osim ako dokaže da je nije prouzrokovao] ; (b) neosnovano obogaćenje [stjecanje imovinske koristi bez pravnog osnova iz imovine drugog lica] ; (c) poslovodstvo bez naloga [kada jedno lice otklanja ili sprječava štetu drugom licu bez ovlaštenja tog lica]; (d) jednostrana izjava volje [javno obćanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira]. (3) Obzirom na broj lica i djeljivost predmeta obligacije mogu biti jednostrano i dvostrano obvezne (za proste obligacije u kojima su samo dvije ugovorne strane povjerilac i dužnik); te solidarne, djeljive i nedjeljive (kada na strani povjerioca ili dužnika ili oboje imamo množinu subjekata). Kod solidarnih obligacija svaki od više dužnika – sadužnika činidbu je dužan u potpunosti ispuniti (pasivna solidarna obligacija), tj. svaki od sapovjerilaca može ispunjenje obaveze zahtijevati u cjelosti (aktivna solidarna obligacija) a obaveza naravno prestaje kada jedan od dužnika ispuni cijelu obavezu i kad je primi bilo koji od povjerilaca. [Pasivne i aktivne solidarne obligacije iz knjige ako ne nakadno???]

2


Od toga da li se predmet dužnikove obveze može ispuniti u alikvotnim dijelovima, zavisi i da li se radi o djeljivoj ili nedjeljivoj obligaciji. Djeljive (najčešće novčane i stvari koje se mogu podjeliti bez oštećenja) se od nedjeljivih (faktička djeljivost nije moguća zbog svojstva predmeta obveze ili je pravna tj. proistekla iz pravnog posla čijim je predmetom) razlikuju samo po kvantitetu a ne kvalitetu. [ Iz djeljivih obligacija mogu nastati više samostalnih obligacija ali i solidarne, dok kod nedjeljivih obligacija može biti samo solidarna.] (4) Obzirom na ličnost dužnika obligacije mogu biti lične i nelične. (5) Prema dužini trajanja obligacije mogu biti trenutne i trajne. (6) Obzirom na određenost radnje obligacije mogu biti individualne i generičke. (7) Obzirom na množinu predmeta obligacije mogu biti alternativne, fakultativne (koje ovlaštenje

izbora mogu dati dužniku ili povjeriocu) i kumulativne. (8) Potpune i prirodne obligacije se razlikuju po nivou pravne zaštite koju uživaju. Prirodne obliga-

cije se dalje dijele na zastarjele, obligacije kod čijeg zaključivanja nije poštovana određena (dokazna) forma i obligacije iz dopuštene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije predat. (9) I kao posebna kategorija obligacija se javljaju novčane obligacije (mada i nenovčane obligacije,

u slučaju kada nisu izvršene nikako ili u potpunosti, povlače naknadu štete izrečenu u novcu ČETVRTA GLAVA: OSNOVNA NAČELA OBLIGACIONOG PRAVA U članovima od 1 do 25 navedna su osnovna načela obligacionog prava: 1. Sloboda uređivanja ugovornih odnosa, sa posebnim ograničenjima, omogućava ugovornim stranama

da svojim voljama zasnuju, mijenjaju ili ukinu obligacione odnose, dajući im ovlaštenje da ugovore zaključuju ili ne zaključuju s kim hoće, odrede sadržaj i formu ugovora kroz niz sloboda (za svaku od ugovornih strana). 2. Savjesnost i poštenje (bona fides) se traži pri sklapanju ugovora od obje ugovorne strane, a ocjena

ovog načela ostaje na sudovima za svaki konkretni slučaj. 3. Ravnopravnost strana podrazumjeva pravnu a ne ekonomsku ravnopravnost ugovornih strana. 4. Zabrana zloupotrebe prava ograničava prava pojedinca pravima drugih pojedinaca ili radi zaštite

javnog interesa. Zloupotrebe prava postoje kada titular svoje pravo koristi samo s ciljem da drugom nanese štetu (šikana) ali i kada titular to pravo koristi protivno svrsi radi koje je ono dato. 5. Načelo jednake vrijednosti davanja odnosi se samo na dvostrano obvezujuće ugovore ali ne podra-

zumjeva matematičku podudarnost i ne primjenjuje se apsolutno ni na sve dvostrano obvezujuće ugovore (primjenjuje se kod prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora). 6. Zabrana prouzrokovanja štete (neminem laedere) ne propisuje sankciju, i ima sljedeće izuzetke: kada je šteta nanijeta s dozvolom nadležnog organa radi općekorisne djelatnosti može se tražiti naknada samo prekomjerne štete; uobičajene imisije, nužna odbrana, kranja nužda, dopuštena samopomoć i pristanak oštećenog. 7. Dužnost ispunjenja obveza vidimo kroz činjenicu da je ugovor za strane zakon – pacta sund servanda, osim u slučajevima koje zakon određuje za prestanak obaveze: ispunjenje, prijeboj, otpust duga, novacija, sjedinjenje, nemogućnost ispunjenja, protok vremena i smrt. [Zastarom povjerilac ne može tražiti ispunjenje obaveze ali je dužnik može ispuniti.]

8. Pažljivo ponašanje u izvršavanju obveza i ostvarivanju prava cijeni se u svakom konkretnom slučaju i zavisi od toga da li je u građansko-pravnim obligacionim odnosima, kada je dužnik zasnovao odnos van svoje poslovne djelatnosti (pažnja dobrog domaćina) ili u privredno-pravnim odnosima (pažnja dobrog privrednika). Ako se kao dužnik javlja profesionalno lice, mora postupati sa tzv. pažnjom dobrog stručnjaka.

3


9. Primjena dobrih poslovnih običaja, bilo kodificiranih ili nekodificiranih, očekuje se od strana kada su

stupile u obligaciju sa široko primjenjenom komercijalnom praksom. Kodificirane običaje obično objavljuju privredne komore, i to su uzanse [opće i posebne]. 10. Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa, bez obzira da li ih sklapaju privredni subjekti međusobno (privredni) ili su obični obligacioni ugovori, proširena je i na sve ostale vrste pravnih poslova.

PETA GLAVA: PREDUGOVORNA ODGOVORNOST (culpa in contrahendo) Kraći ili duži pregovori prethode svakom ugovoru, uz osnovno pravilo da oni ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada želi. Važnost pregovora je u određivanju sporednih elemenata od suda ukoliko ih ugovorne strane nisu odredile u ugovoru. Važno je da potencijalne ugovorne strane u pregovorima iskažu određeni stepen pažnje za sve elemente ugovora kao i namjere druge strane, te svoje namjere i uslove jasno iskazati. Iz toga zaključuje da je 'culpa in contrahendo ' određena nepažnja koja je kao blaži oblik krivice dovoljna za postojanje odgovornosti u fazi ugovaranja. Predugovorni odnos je faza koja prethodi ugovoru i može ali ne mora dovesti do zaključenja istog, i stupanjem strana u kontakte (bilo lično ili preko zastupnika ili dopisa ) počinje i trajanje c.i.c.-a. Ukoliko je strana ušla u pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili je od istog odustala bez valjanih razloga, odgovarat će za nastalu štetu. Tu ne podrazumijeva izgubljenu dobit, već negativni interes ( štetnik dopunjuje imovinu povjerioca do visine koja bi postojala da nije bilo pregovora ). ŠESTA GLAVA: UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE Obligacioni ugovori su dvostrani pravni poslovi kojim se jedna strana drugoj obavezuje nešto izvršiti ili propustiti, a druga to prihvata (kontrahenti). Njihova pravno relevantna saglasnost volja može biti usmjerena na nastanak, promjenu ili prestanak obligacionog odnosa (u našem pravu relevantna je izjava volje ali se ni stvarna volja ne zanemaruje u potpunosti). Bitni elementi ugovora neophodni za njegovo sklapanje su objektivni ( navedeni u zakonu kao takvi) i subjektivni, a razlikuju se u tome što subjektivne u slučaju spora svaka strana mora dokazati. Prirodni elementi se podrazumjevaju u ugovoru ali ih strane izjavom volja mogu isključiti. Sporedni elementi su

osnovni uslov slobode ugovaranja i ostavljeni su u potpunosti na volju stranaka. SEDMA GLAVA: OPĆI USLOVI ZAKLJUČENJA OBLIGACIONIH UGOVORA Za nastanak ugovora ugovorne strane se moraju usaglasiti najmanje o bitnim elementima konkretnog ugovora – predugovornim radnjama dolazi do usaglašenja volje i sklapanja ugovora. Da bi jedan ugovor bio obligacioni mora ispunjavati sljedeće pretpostavke: I da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost; II da postoji saglasna izjava volja ugovornih strana; III da postoji predmet ugovora; IV da postoji valjan osnov obvezivanja, a ponekad i V forma ugovora (poseban uslov samo kod pojedinih ugovora). I

POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIH STRANA dijeli se na sposobnost fizičkih (naglasiti dozvolu prije zaključenja i odobrenje nakon zaključenja ugovora od strane ograničeno sposobnih lica iznad 15 g.) i pravnih lica (mjeri se sposobnošću njegovih organa preko kojih realizira svoju poslovnu sposobnost, izjednačena je sa sposobnošću fizičkih lica i ograničena na okvire pravne sposobnosti tog lica) .

II SAGLASNOST VOLJA UGOVORNIH STRANA je, uz slobodno davanje izjava o volji (bez prinude, zablude ili prevare), ozbiljnost i stvarnost, uslov za valjanost ugovora. Izjava mora biti data uz svijest o značaju i posljedicama zaključenja ugovora, te namjeru za zaključenjem upravo tog ugovora (animus contrahendi). Relevantna volja ne smije biti simulirana ili prividna. Da bi uopće došlo do ugovora jedna strana (ponudilac) mora preuzeti inicijaticu i dati ponudu drugoj (ponuđeni).

4


Naš pravni sistem prepoznaje tri vrste ponude neodređenom broju lica: opću ponudu, izlaganje robe i slanje kataloga i oglasa, mada se slanje kataloga i oglasa zapravo smatra kao poziv da se učini ponuda. Da bi izjava volje u obliku ponude proizvela pravno djejstvo mora: 1) sadržavati najmanje bitne elemente za zaključenje tog ugovora (predmet ili cijenu i sl.), a za svaki drugi element budućeg ugovora takođe mora postojati saglasnost volja; 2) biti upućena od ovlaštenog lica koje želi za svoj račun sklopiti ugovor (ponudilac) ili koje je ovlašteno da zaključi ugovor (punomoćnik); 3) biti upućena određenom drugom licu s kojim se želi zaključiti ugovor – ponuđeni; 4) sadržavati jasno izraženu volju ponudioca da želi zaključiti ugovor i to sa ponuđenim pod uslovima iz ponude – u suprotnom to uzimamo kao poziv na pregovore; 5) i ukoliko tako zakon nalaže za budući ugovor, ponuda mora biti u pisanoj formi. Ponuda je jednostrana izjava volje usmjerena ka nastanku obligacionog odnosa, koja ne obvezuje ponudioca na izvršenje već pridržavanje njenog sadržaja do trenutka kada ponuđeni prihvati odnosno odbije njen sadržaj. Ponuđač može u samoj ponudi istaknuti isključenje obaveznosti ponude (sa klauzulom bez obveze ili neobvezno) kao i istaknuti mogućnost opoziva ponude (samo u slučaju kada taj opoziv ponuđeni primi prije ili u isto vrijeme sa ponudom). Rokovi za prihvatanje ponude su odmah (kada je ponuđeni lično prisutan), do roka navedenog u ponudi (rok za prihvat ili razmišljanje) a ako rok u ponudi nije naveden i lice je odsutno, rok je dovoljno dug da 'ponuda stigne ponuđenom i on je razmotri i da svoj odgovor'. Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan mora ispunjavati određene pretpostavke: 1) mora potjecati od ponuđenog ili njegovog ovlaštenog zastupnika i biti upućen ponuđaču ili njegovom zastupniku; 2) mora sadržajno odgovarati ponudi; 3) iz prihvata ponude mora biti jasna volja ponuđenog da sa ponuđačem sklopi ugovorom; 4) mora stići ponuđaču u predviđenom roku (ako prihvat stigne ponuđaču nakon isteka roka ali je otposlat na vrijeme Zakon predviđa izuzetak od prestanka važenja ponude); 5) ukoliko je propisana forma za sklapanje tog ugovora i prihvat i ponuda moraju biti u toj formi.

Spor oko vremena zaključenja ugovora postoji samo u ugovorima između odsutnih lica, a važan je iz više razloga: od tada proizvodi pravna dejstva, računa se zastara potraživanja i poslovna sposobnost ugovarača, razmatra se kod slučajne propasti stvari itd. Po različitim teorijama postoje i razni odgovori: (1) teorija izjave - ugovor je zaključen kada je ponuđeni prihvatio ponudu (francuska); (2) teorija otposlanja - ugovor je zaključen kada je ponuđeni otposlao svoj prihvat ponudiocu; (3) teorija prijema - ugovor je zaključen kada je ponuđač primio prihvat bez obzira da li je pročitao; (4) teorija saznanja – ugovor je nastao kada ponuđač sazna za sadržaj izjave o prihvatu ponude. Naši su prihvatili teoriju prijema (čl. 31 st. 1 ZOO) jer se time dijeli rizik između ugovarača. Slično teorijama o vremenu zaključenja imamo i teorije mjesta zaključenja ugovora, ali je kod nas Zakon odstupio od teorije prijema jer je ugovor zaključen u mjestu gdje ponuđač ima sjedište ili prebivalište u trenutku kada je učinio ponudu. III PREDMET UGOVORA je sporan samo u pravnoj literaturi ali ne i u praksi – to je dužnikova obaveza iz jednog obligacionog odnosa odnosno i obavezu povjerioca da primi izvršenje te dužnosti (za razliku od sadržaja ugovora, koji predstavlja jedinstvo prava i obaveze iz tog ugovora). Predmet ugovora

može biti samo radnja predviđena u zakonu i zakonom zaštićena, ali mora biti: 1) moguć (što nije moguće izvršiti i ne obavezuje), sa posebnom pažnjom prema tome da li nemogućnost postoji objektivno ili subjektivno, tj. da li postoji od početka ili je nastala naknadno : početna objektivna nemogućnost povlači ništavost ugovora, dok naknadna objektivna povlači nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze dužnika i određena odgovornosti ako nije nastala višom silom; subjektivna

5


nemogućnost početna ili naknadna, ne povlači ništavost ugovora. Ukoliko je predmet ugovora na početku nemoguć ali naknadno može postati moguć, smatra se da je punovažan. 2) dopušten (nedopuštenost može biti pravna i moralna), posebice u odnosu na stvari čiji je promet zabranjen (javna dobra) ili ograničen (oružje, lijekovi...); i 3) određen ili barem odrediv ako ga pri zaključenju ugovora nije moguće u potpunosti odrediti nego sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti (od ugovarača ili trećih lica i sudije, ili su zakonski postavljene više alternativnih obligacija). IV OSNOV UGOVORA (ili causa) je cilj ugovora tj. ono zbog čega se dužnik obavezuje (kod dvostranoobvezujućih ugovora obaveza jedne strane predstavlja osnov za obavezu druge; kod jednoobvezujućih ugovora osnov se vidi u želji jedne strane da nešto pokloni drugoj). Ukoliko je osnova nedopuštena (suprotna javnom poretku), bilo zabranjena ili nemoralna, ugovor je ništav. Osnova takođe ne smije biti prividna (kada strane misle da zaključuju jedan a zaključe drugi pravni posao; ili ako dva lica sklope ugovor koji žele ali prema trećim licima iznesu sasvim drugu causu).

OSMA GLAVA: FORMA I TUMAČENJE UGOVORA Obligacioni ugovori se u pravilu mogu zaključivati bez pridržavanja bilo kakve forme – volja za zaključivanje ugovora se mora izraziti riječima, uobičajenim znacima i radnjama iz kojih se jasno može zaključiti da postoji – usmeno, pisano, konkludentnom radnjom a nekada i šutnjom – u pravilu su konsenzualni ugovori. Izuzeci kod kojih se traži forma: prodaja nepokretnosti (čl. 455), ugovor o prodaji sa obročnim otplatama (čl. 543), ugovor o građenju (čl. 630 st. 2), i ugovor o licenci (čl. 687), čime naše pravo spada u for-

malnije pravne sisteme. Pored zakonske određenosti forme ugovora, i sami ugovarači mogu odrediti da li će njihov ugovor imati određenu formu. Formalni ugovori mogu biti jednostrano i dvostrano formalni. Forma ugovora može biti određena kao bitan elemenat ugovora za njegovu punovažnost (ad soelmnitatem) ali i samo kao dokaz da je ugovor zaključen (ad probationem). Od pravila da sve izmjene i dopune formalnog ugovora moraju biti u istoj formi postoje dva izuzetka: kada se donesene usmene dopune odnose na sporedne tačke koje nisu ni određeni u formalnom ugovoru; te kasnije usmene pogodbe koje smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane a forma postoji samo u interesu ugovornih strana . U pravilu konvalidirati mogu samo pobojni ugovori (najčešće protekom vremena i naknadnim odobrenjem od ovlaštenog lica) a ništavi ugovori samo ako je zabrana bila manjeg značaja i ako je ugovor u cijelosti ili pretežitom dijelu izvršen. [Zahtjev za isticanje ništavosti ne zastarijeva.] Konverzija s druge strane znači pretvaranje ništavog ugovora u punovažan u slučaju kada ništav ugovor ispunjava uslove za neku drugu vrstu ugovora od namjeravanog. Tumačiti se mogu samo punovažni ugovori i najčešće samo njihove pojedine sporne odredbe. Najpoznatiji su subjektivno (isključivo za pronalaženje zajedničke volje ugovarača) i objektivno tumačenje (veća pažnja se poklanja značenju riječi koje su upotrijebljene), dok se kod nas prihvata mješovito tumačenje. DEVETA GLAVA: VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORA I Jednostrano i dvostrano obvezni ugovori: kod jednostrano obveznih ugovora obaveza nastaje samo na jednoj strani – dužnika, dok povjerilac nema nikakvih obaveza prema njemu. Tu spadaju ugovor o

prodaji, o posudbi, punomoćstvu bez naknade, koji imaju manji privredni značaj od dvostrano obveznih ugovora. Najtipičniji ovakvi ugovori su ugovor o prodaji, o djelu, o zakupu itd. Praktični značaj ove podjele ogleda se u uzajamnosti obaveza (jedna strana ispunjenje svoje obaveze može usloviti ispunjenjem obaveze druge strane), prigovoru o raskidanju zelenaškog ugovora i ustupanju ugovora koja mogu nastati samo kod dvostrano obveznih ugovora. Teretni i dobročini ugovori: teretni ugovor postoji gdje jedna strana daje određenu naknadu za protu-činidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Podjela na teretne-dobročine i jednostrano i

6


dvostra-no obvezne ugovore nije identiÄ?na svi teretni ugovori su i dvostrano obvezni ali svaki dvostrano ob-vezni ugovor nije i teretni. Ova podjela je znaÄ?ajna kod odgovornosti za fiziÄ?ke i pravne nedostatke stvari, te kod raskidanja ugovora jer se kod dobroÄ?inih ugovora kao bitna zabluda uzima i zabluda o pobudi.

7


II III Formalni i neformalni ugovori IV Konsenzualni i realni ugovori: za konsenzualne ugovore dovoljno je da strane postignu saglasnost o

bitnim elementima, bez neke određene forme ili predaje stvari drugoj strani; dok realni ugovori nastaju kada strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od strana preda drugoj strani stvar. Kod nas je uglavnom usvojen konsenzualni ugovor. V Kauzalni i apstraktni ugovori: za kauzalni ugovor kauza (osnov obvezivanja) mora biti jasno istaknuta kao bitan element ugovora, što ne znači da kod apstraktni ugovora nema kauzu nego se ne vidi. Apstraktnim ugovorima se ubrzava promet roba i usluga. VI Ekvivalentni i aleatorni ugovori: ekvivalentni ugovori svojim stranama pružaju od zaključenja uvid u sva njihova prava i obaveze, dok kod aleatornih ugovarači ponekad ne znaju ni ko će biti povjerilac a ko dužnik. Aleatorni ugovori najčešće zavise od neizvjesnog budućeg događaja (o opkladi, igri, i sl.), te se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja. VII Predugovor i glavni ugovor VIII Imenovani i neimenovani ugovori: imenovani ugovori imaju svoj naziv i regulisani su zakonom

zbog svoje važnosti i česte upotrebe, gdje su njihovi bitni elementi taksativno navedeni u zakonu; što ne znači da neimenovani ugovori ne moraju ispunjavati opće uslove obligacionih ugovora. IX Glavni i sporedni ugovori: glavni ugovor se potpuno samostalno zasniva i reguliše obligacioni odnos između strana, i kojem se dodaju i dijele njegovu sudbinu sporedni ugovori. X Trajni i trenutni ugovori: podjela značajna kod raskida i izmjene ugovora. XI Lični i nelični ugovori XII Generalni i posebni ugovori: kod generalnih ugovora određeni su samo opći elementi ugovora i

uslovi izvršenja, te njihovo duže trajanje. DESETA GLAVA: ZASTUPANJE Kada jedno lice sklapa pravni posao u ime i za račun zastupanog, postoji neposredno zastupanje, dok u slučaju kada lice zastupa posao u svoje ime ali za račun drugog govorimo o posrednom zastupanju. Pored toga, zastupanje zavisi i o volji zastupanog: 1) Ugovorno i zakonsko zastupanje – svrha zakonskog zastupanja je najčešće zaštita zastupanog, i može uslijediti po općem aktu (zakoni i statuti) i aktu nadležnog organa (kao i sudsko zastupanje). Sklapanje ugovora zastupnika sa samim sobom moguće je samo kada se radi o poslu u kojem je isključen sukob interesa između zastupnika i zastupanog. 2) Neposredno i posredno zastupanje – Posredni zastupnik prava stečena jednim poslom na zastupanog prenosi samo internim odnosom između njih dvojice, nakon što je sklopio posao – značaj kod berzanskog poslovanja i ugovora o komisionu. Zastupanje i zastupnika treba razlikovati od posredovanja (dogovaranje sastanka dvije strane radi sklapanja određenog ugovora) i glasnika (živo pismo, prenosi već formuliranu volju jedne strane drugoj). Zastupnik smije djelovati samo u granicama ovlaštenja koja je dobio od zastupanog, a ako druga strana nije znala i iz okolnosti slučaja nije mogla saznati da je to lice zastupnik nekog trećeg, ugovor i dalje važi, samo između zastupnika i tog lica. U našem pravu kao i u nekim drugim moguće je da lice sa ograničenom poslovnom sposobnošću (koje mora biti sposobno za rasuđivanje) zastupa gospodara posla jer zastupanjem odgovornost za pravni posao leži na gospodaru posla. Iz toga vidimo i da kod ugovornog zastupanja

8


gospodar posla mora biti poslovno sposoban, tj. ograničeno poslovno sposobno lice može ovlastiti nekoga samo za poslove koje i samo može obavljati. [Da bi ugovor imao učinka za zastupanog potrebno je da zastupnik ima ovlaštenje od zastupanog da ga zastupa u konkretnom poslu, te da se prilikom zaključenja istog kreće u granicama ovlaštenja koje je dobio.] 1. Prekoračenje granica ovlaštenja: kada zastupnik zaključi pravni posao van datih ovlaštenja, posao

'visi' do trenutka kada ga zastupani odobri. Ukoliko zastupani to ne učini, druga savjesna strana nije vezana ugovorom, te čak ne mora ni sačekati da sazna da li se zastupani slaže ili ne. Za naknadu štete savjesnoj strani zastupnik i zastupani solidarno odgovaraju. 2. Zaključenje ugovora od neovlaštenog lica (falsus procuratora): ukoliko neovlašteno zastupani uskrati odobrenje sklopljenog ugovora, posljedice nastupaju za: - zastupanog i drugu ugovornu stranu, kada sve zavisi o tome da li zastupani da odobrenje (da li se odnosi na sve ugovore sa tom stranom, rok 'lebdenja' ugovora); - zastupnik ne mora ispuniti ugovornu obavezu ali mora naknaditi štetu (nakon što istekne period lebdenja) u određenom iznosu novca (ali ne restitutio in integrum). Punomoć je ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac daje punomoćniku nezavisnim samostalnim prav-

nim poslom bilo jednostranim bilo ugovorom. Po ZOO postoje tri kategorije ugovornih punomoći: a) opća ili generalna punomoć za redovno poslovanje; b) generična punomoć za poslove koji izlaze iz redovnog okvira poslovanja; c) posebna ili specijalna punomoć za tačno određene poslove (preuzimanje mjenične obeveze, sklapanje ugovora o jemstvu, o poravnanju, izabranom sudu niti se odreći nekog prava bez naknade).

Pored ovih u teoriji su još na djelu i punomoći ograničene na određeni vremenski period, u odnosu na ličnost i pojedinačne-skupne punomoći. [Punomoć prestaje završavanjem svih poslova zbog kojih je i dodijeljena, nastupanjem termina ili raskidnog uslova koji je njome ugovoren, jednostranim opozivom od vlastodavca ili otkazom od punomoćenika, naknadnom nemogućnosti ispunjenja posla, smrću punomoćenika ili vlastodavca ili njihovim gubitkom poslovne sposobnosti.]

JEDANAESTA GLAVA: POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA U periodu između zaključenja i izvršenja ugovora može proći dosta vremena, te ugovorne strane moraju predvidjeti razne situacije koje u tom periodu mogu nastupiti. Da bi se govorilo o promjenjenim okolnostima potrebno je da su nastupile nakon zaključenja ugovora, da tako otežavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora (zbog čega bi bilo nepravično održati taj ugovor na snazi). Na promjenjene okolnosti se ne može pozivati strana koja ih je morala uzeti u obzir prije sklapanja ugovora ili ako je dužnik u docnji ne može raskinuti ugovor zbog takvih okolnosti. Raskid a ne i izmjena ugovora se mora tražiti kod nadležnog suda, kada 'tužena' strana može tražiti izmjenu. Ugovorne strane se mogu unaprijed odreći pozivanja na određene promjene okolnosti. Prekomjerno oštećenje je povreda jednog od osnovnih načela obligacionog prava – načela jednakog davanja – i postoji kada obaveze koje proizlaze iz ugovora stoje u očiglednoj nesramjeri, a da bi postojalo

mora se raditi o naplatnom ugovoru sa očitom nesrazmjerom između obaveza za koju oštećena strana nije znala niti je morala znati pri sklapanju ugovora. Oštećena strana ima pravo tražiti da se ugovor poništi podizanjem tužbe ili isticanjem prigovora na zahtjev za ispunjenje obaveze u roku od godinu dana od dana zaključenja ugovora. Druga strana a ne oštećena ima pravo izbora da li će izjednačiti svoje obaveze da održi ugovor. Zelenaškim ugovorom jedno lice koristi stanje nužde ili teško materijalno stanje drugog, njegovo nedo-

voljno iskustvo, lakomislenost ili zavist, i ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je drugom dato ili učinjeno. Ovdje oštećena strana mže tražiti smanjenje svoje obaveze na pravičan iznos u roku od 5 godina od dana zaključenja ugovora.

9


DVANAESTA GLAVA: SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Ostvarenje prava uz pomoć suda za povjerioca često može biti veoma teško i sporo ako se unaprijed ne ugovore sredstva za obezbjeđenje pravilnog ispunjenja ugovora: stvarna i lična sredstva obezbjeđenja. I STVARNA SREDSTVA OBEZJEĐENJA UGOVORA kod kojih povjerilac stiče stvarno pravo na st-vari dužnika ili nekog trećeg iz koje se može namiriti ukoliko dužnik ne ispuni obavezu. Tu spadaju: (a) Kapara – određeni iznos movca ili drugih zamjenjivih stvari koje dužnik daje povjeriocu kao znak da je ugovor zaključen i u cilju obezbjeđenja izvršenja istog. Ona je sporedan (može se zaključiti najranije sa glavnim ugovorom) i realan (jer predmet kapare mora biti predat povjeriocu) ugovor sa najmanje dvije svrhe: da dokaže da je ugovor uopće zaključen, a onda time i podstakne dužnika na ispunjenje obaveze – uz to može se javiti kao djelomično ispunjenje obaveze. Ako je ugovor potpuno ispunjen, kapara će se potpuno vratiti; ako je djelomično ispunjen, savjesna strana ne smije zadržati kaparu nego samo tražiti potpuno ispunjenje i naknadu štete; ako nije ispunjen, traži se odgovornost strana: ako niko nije kriv ili ako su krive obje strane podjednako, kapara se mora vratiti; ako je kriv dužnik, povjerilac se može zadovoljiti kaparom ili tražiti naknadu štete i ispunjenje obaveze; ako je kriv povjerilac, dužnik može tražiti dvostruku kaparu ili ispunjenje ugovora i naknadu štete ili samu naknadu štete. (b) Kaucija – određeni iznos novca koji dužnik daje u svrhu zaključenja ugovora, akcesoran na glavni ugovor jer se u pravilu računa kao dio izvršenja ugovorene obaveze. Najčešće se daje kod ugovora prilikom aukcija ili ugovora o prodaji za primljenu ambalažu. Od kapare se razlikuje u smislu da za dužnika propada bez obzira na razlog neispunjenja glavnog ugovora. (c) Zaloga – najčešća je ugovorna zaloga na pokretnoj stvari, kojom se zalogodavac obavezuje zalogoprimcu predati pokretnu stvar iz koje se on može podmiriti ukoliko mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti. Prema tome, založno pravo se zasniva obligacionim ugovorom a stiče predajom stvari povjeriocu. Založno pravo može postojati samo ako postoji glavno potraživanje ali ako dođe do prestanka založnog prava glavna obaveza ostaje. Zalogodavac ne mora uvijek biti i dužnik iz glav-nog obligacionog odnosa jer se može pojaviti i treće lice. Zalogoprimac nakon neispunjenja obaveze zadovoljštinu može tražiti tužbom na sudu (za što potraživanje mora biti dospjelo i dužnik mora biti u zakašnjenju), a nakon dobivene parnice u izvršnom postupku založenu stvar može samo dati sudu da je proda i iz dobivene vrijednosti u novcu podmiriti visinu duga (ovo pravilo ima dva izuzetka: kada su troškovi prodaje nesrazmjerno visoki, te sud predaje stvar da je povjerilac sam proda ili zadrži; i ako je cijena zaloge propisana te sud nema potrebe da sam prodaje). Zabranjene su odredbe ugovora o zalozi kojim se ugovara da će zalog preći u vlasništvo povjerioca u trenutku neispunjenja glavnog ugovora (osim kada ovakav prijenos vlasništva strane ugovore nakon sklapanja glavnog ugovora). Zalogoprimac je založenu stvar dužan čuvati s pažnjom dobrog domaćina, tj. dobrog privrednika kod pravnih lica. Pitanje kojim redom će se namiriti povjerioci kada je jedna stvar data za obezbjeđenje više potraživanja riješeno je tako da se prvi namiruje povjerilac koji je prvi sklopio sa dužnikom ugovor o zalozi a ne glavni ugovor. Založno pravo na pravima nastaje na određenim potraživanjima ili pravima koja dužnik ima prema trećim licima ugovorom o prijenosu prava na zalogoprimca. Tu su najčešće autorsko pravo, pravo licence i patenta i sl. – prava sa imovinskom vrijednosti, samostalna i prenosiva. II LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA obavezuju dužnika da povjeriocu u posjed preda određenu stvar (najčešće novac) ukoliko ne ispuni obavezu. Tu spadaju:  Ugovorna kazna, koja se može ugovoriti i za slučaj zakašnjenja dužnika i kada nikako ne ispuni obavezu. Jedini izuzetak u kojem se ugovorne kazne ne primjenjuju su novčane obaveze, gdje se rezultat postiže zateznim kamatama. Ako je došlo do neispunjenja obaveze, povjerilac može tražiti ili ispunjenje obaveze ili plaćanje kazne, ne i jedno i drugo. Ako se radi o zakašnjenju, tada povjerilac kumulativno može zahtijevati ispunjenje obaveze i ugovorne kazne. Ugovorna kazna se može zahtijevati i kada povjerilac uopće nije pretrpio štetu ali i kada jeste. Ugovornu kaznu treba razlikovati od tzv. penala, koje plaćaju lica koja ne postupe po pravnim normama za koje je predviđen tačan iznos koji se mora platiti.  Jemstvo je ugovor zaključen između povjerioca i jemca kojim se jemac obavezuje da će povjeriocu ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ukoliko to ovaj ne učini. Glavni dužnik ovdje nije ugovorna strana pa

10


se ugovor o jemstvu može ugovoriti i protivno njegovim željama. ZOO traži da ugovor o jemstvu bude sastavljen u pisanoj formi da bi proizveo pravna dejstva. Povjerilac ne mora putem suda tražiti ispunjenje obaveze od glavnog dužnika, uslov postojanja jemstva je postojanje punovažne obaveze glavnog dužnika, bez obzira na njenu sadržinu, i kada jemac ispuni dužnikovu obavezu sva prava sa povjerioca iz tog obveznog odnosa prelaze na njega, osim kada se jemac obavezao za poslovno nesposobno lice. Osim ovog običnog jemstva, naše pravu poznaje i solidarno (jemac platac koji se obavezao istovremeno sa dužnikom); podjemstvo (jemčev jemac); sajemstvo (kada se više jemaca obaveže da odgovara za ispunjenje glavne obaveze) i jemstvo za naknadu štete jemcu.  Odustanica je pravo jedne ili obje ugovorne strane da plaćanjem određenog iznosa odustanu od ugovora, i određuje se najčešće posebnom klauzulom u glavnom ugovoru. Ako je uz kaparu ugovoreno i pravo na odustanak od ugovora, tad se kapara smatra odustanicom i tada svaka od strana može odustati od ugovora.  Pravo zadržavanja je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraživanja zadrži dužnikovu stvar, koja je u njegovom posjedu, sve dok mu ne isplati potraživanje ili ako to ne uradi, da iskoristi stvar za naplatu potraživanja kao u založnom pravu. Stvar u njegovom posjedu ne mora poticati iz istog obligacionog odnosa kao i potraživanje. Povjerilac se ne može namiriti od dužnikovih stvari koje su mu oduzete protiv njegove volje, kao ni stvari koje su mu predate na čuvanje ili poslugu te dužnikovih isprava, legitimacija i sl.

TRINAESTA GLAVA: UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA Ovim ugovorima dužnik (promitent ili obećavalac) se obavezuje povjeriocu (promisaru ili stipulantu) da će izvršiti određenu radnju u korist trećeg lica (korisnika ili beneficijara). Korisnik ne mora ni znati za postojanje tog ugovora niti se zahtijeva njegova saglasnost, ali je ovlašten odbiti prijem ispunjenja kada se smatra da ugovor nije ni zaključen. Ugovor na temelju kojeg korisnik sam može zahtijevati od dužnika ispunjenje obaveze naziva se 'pravi' ugovor u korist trećeg lica. 'Nepravi' ugovor u korist trećeg je prema tome ugovor kod kojeg je korisnik ovlašten primiti ali ne i tražiti prisilno ispunjenje obaveze. Naš ZOO prepoznaje samo pravi ugovor u korist trećeg lica. ČETRNAESTA GLAVA: POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI Nesavjestan dužnik može zloupotrijebiti slobodu zaključenja ugovora tako da s drugim licima zaključuje ugovore u cilju onemogućavanja naplate već dospjelih potraživanja drugih lica (npr. poklanjanje imovine do insolventnosti). Zato se u nekim slučajevima povjeriocu daje mogućnost da pobija dužnikove pravne radnje na povjeriočevu štetu. ZOO regulira slučajeve pobijanja kada nije pokrenut stečajni postupak, kada se dužnikove radnje pobijaju samo do iznosa koji duguje pojedinačnom povjeriocu. Pobijač tužbom zahtijeva pobijanje dužnikovih pravnih radnji od trećeg lica (protivnika pobijanja) s kojim je dužnik poduzeo osporavanu radnju. Naravno, treće lice je moglo prenijeti predmet dužnikove radnje dalje, na univerzalne (njegovi nasljednici) i singularne nasljednike (druga lica koja su sklopila daljnje ugovore o preuzimanju predmeta). U tom slučaju, ako je stvar prenesena dalje teretnim poslom, od singularnog nasljednika se može tražiti samo ako je znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati. Ako je stvar dobio besplatnim poslom, tužba se podiže bez obzira je li znao za pobijanje. Pored trećeg lica treba tužiti i dužnika jer u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva postoji deklaracija o postojanju potraživanja, a utvrđivanje postojanja potraživanja može samo biti upućeno prema dužniku. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji može se vršiti i prigovorom povjerioca protivniku pobijanja, u dva slučaja: kada protivnik pobijanja traži od dužnika ispunjenje obaveze; i dva, kada je protivnik pobijanja stekao starije i jače pravo na nekom predmetu koji se nalazi u dužnikovoj imovini i zahtijeva da se taj predmet izuzme od izvršenja. Da bi uopće došlo do pobijanja kumulativno moraju biti ispunjena dva opća uslova pobijanja i alternativno jedan od posebnih uslova. Dospjelost potraživanja je jedan od općih uslova, koji nastupa momentm kada povjerilac može tražiti

izvršenje obaveze i ako može dokazati insolventnost dužnika. Drugi opći uslov je da je dužnikova prav-

11


na radnja na štetu povjerioca, a to su sve radnje koje umanjuju vrijednost dužnikove imovine ali ne i radnje čijim propuštanjem dužnik nije stekao određenu imovinsku korist. Pobijanje je strogo individualno i povjerilac (iako pobija samo jednu radnju) za svako od svojih potraživanja mora podnijeti tužbe, kao i u slučaju kada dva ili više povjerilaca pobijaju istu radnju. Posebni uslovi se tiču objektivnih i subjektivnih okolnosti na strani dužnika i protivnika pobijanja, te posebnih rokova podizanja paulijanske tužbe. Takođe se razlikuje da li se pobija teretno ili besplatno raspolaganje. Ovi uslovi se dijele u četiri grupe koje predstavljaju četiri razrađene paulijanske tužbe:    

dolozna paulijanska tužba (podiže se kada je dužnik svjesno teretno raspolagao da nanese štetu povjeriocu uz upoznatost protivnika pobijanju o njegovoj namjeri; podnosi se u roku od godinu dana); kulpozna paulijanska tužba (raspolaganje mora biti teretno na štetu povjerioca, da dužnik i protivnik pobijanja nisu znali ali su mogli znati da radnjom nanose štetu povjeriocima; rok je godinu dana); porodična paulijanska tužba (kada je dužnikova teretna radnja poduzeta u korist njegovog bračnog druga ili člana bliže porodice; povjerilac ne mora dokazivati da su dužnik i porodica znali da njemu nanose štetu; može se podnijeti u roku od tri godine); kvazipaulijanska tužba (pobija besplatna raspolaganja dužnika na štetu povjerioca; povjerilac mora podnijeti tužbu u roku od tri godine od poduzimanja pravne radnje; ne mogu se pobijati tri posebna vida ugovora o poklonu: uobičajene prigodne poklone, nagradne poklone i darove učinjene iz zahvalnosti.

Protivnik pobijanja može izbjeći pobijanje ako on ispuni dužnikovu obavezu. PETNAESTA GLAVA: NEVAŽNOST UGOVORA Nevažnost ugovora može naslijediti usljed: nesaglasnosti ili mana volje ugovarača, njihove poslovne nesposobnosti, nevaljanost predmeta, nedopuštenosti pravne osnove, neispunjenja određene forme; ako je ugovor protivan prinudnim normama, ustavnom uređenju i moralu društva. Prema stepenu težine ovih nedostataka i nevažeći ugovori mogu biti ništavi i pobojni (pri čemu ništavi ugovori odgovaraju apsolutnoj ništavosti a pobojni relativnoj). Ništavi su oni ugovori protivni ustavnom uređenju, prinudnim normama i moralu društva. Najčešće se razlog ništavosti nalazi u suprotnosti sadržaja ugovora sa propisom imperativne prirode. Drugi razlozi ništavosti: poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum prilikom izjave volja, nemogućnost, nedopuštenost i neodređenost tj. neodredivost predmeta obaveze, nedopuštenost i nepostojanje osnove a u izvjesnim slučajevima i nepostojanje propisane forme. Na ništavost se pozivaju sva zanteresirana lica a i sud ima obavezu ex offo paziti na ništavost. Pozivanje na ništavost ne zastarijeva, i zainteresirano lice može samo iznijeti prigovor ništavosti ili tražiti povrat stvari da bi prestalo djelovanje obligacije. U čl. 104 se navodi izuzetak od potpune restitucije, tj. kada je nesavjesna strana dovela do ništavosti ugovora i sada traži restituciju, kada predmet obaveze ide općini gdje savjesna strana ima prebivalište. Savjesna strana ima i pravo na naknadu štete. Treće lice, osim u slučaju dosjelosti i savjesnog teretnog stjecanja prava vlasništva nad nepokretnom stvari od nevlasnika, mora vratiti stvar dobivenu od strane u ništavom ugovoru a kojem je predmet bila ta stvar. Ukoliko je samo nebitna odredba ugovora pogođena ništavošću, ugovor će ostati na snazi ali bez nje. Da bi ugovor u našem pravu opstao usprkos ništavosti jedne odredbe, ta odredba ne smije biti bitna, da nije uslova za zaključenje ugovora i da nije bila odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora. Pobojni ugovori proizvode pravna dejstva ali se usljed nekog nedostatka na zahtjev zainteresiranih lica mogu poništiti; ne vrijeđaju javni interes. Ka razlozi pobojnosti u zakonu se navode: ograničena poslovna sposobnost ugovarača, mane volje (zabluda, prijetnja i prevara), prekomjerno oštećenje i pravne radnje dužnika preduzete na štetu povjerioca. Pravo poništenja relativno ništavog ugovora može prestati izričitom konvalidacijom (kada se strana u čiju je korist pobojnost ugovorena odriče tog prava) i prešutnom konvalidacijom (kada ista strana u potpunosti ili djelimično ispuni ugovor). Poništenje pobojnog ugovora mogu zahtijevati: zakonski zastupnik ograničeno poslovnog lica ili ograničeno poslovno sposobno lice kada postane potpuno sposobno; ugovarač koji je u zabludi, prinuđen ili prevaren;

12


ugovarač koji je prekomjerno oštećen; povjerioc koji je oštećen dužnikovim pravnim radnjama; i nasljednici gore navedenih lica. Rok za pobijanje je jedna godina od dana saznanja za pobojnost odnosno prestanka prinude, a u svakom slučaju tri godine od dana sklapanja ugovora. Ovi rokovi ne važe za pobojne ugovore zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog ugovarača, a niti kod prekomjernog oštećenja. Saugovarač oštećene strane koja ima pravo na pobojnost moe ostaviti rok toj strani da se izjasni o valjanosti ugovora koji ne smije biti kraći od 30 dana, a nakon kojeg u slučaju da se strana ne izjasni, ugovor prestaje važiti.

ŠESNAESTA GLAVA: RASKID UGOVORA Raskid može nastati saglasnom izjavom volja saugovarača ali pod određenim uslovima, i izjavom volje samo jednog od njih. Iz tog razloga i razlikuje sporazumni i jednostrani raskid ugovora. Sporazumni raskid je novi ugovor zaključen između istih ugovarača, kojim oni sporazumno ugovaraju

prestanak važenja do tada punovažnog ugovora. Najčešće se događa kad ugovarači nisu ili su samo dijelomice ispunili svoje ugovorne obaveze. To je iz razloga jer samim ispunjenjem ugovornih obaveza od oba ugovarača taj ugovor prestaje i postojati. Ako su ugovarači djelomice ispunili svoje obaveze, oni u raskidu sporazumno određuju i sudbinu izvršenih obaveza. Ipak kod trajnih ugovora ne može se sporazumnim raskidom ugovoriti dejstvo da se djelom ispunjene obaveze vrate zbog prirode tih ugovora. Po ZOO i formalni ugovori se mogu raskinuti neformalnim sporazumom ugovarača, osim kad je zakonom drugačije propisano i kad cilj zbog kojeg je forma propisana zahtjeva istu formu i za raskid ugovora. Jednostrani raskid ugovora se ugovara unaprijed, i nema zapreke da se ugovori za obje strane – tipični

primjeri ovakvog raskida su odustanica i kapara kao odustanica. Ipak, najčešće se ugovor raskida zbog neispunjenja. Raskid ugovora zbog neispunjenja strana zahtijeva kada njen saugovarač ne ispuni ili ne može ispuniti svoju obavezu. ZOO je prihvatio shvatanje da nijedna strana nije dužna izvršiti svoju obavezu ako druga strana ne izvrši svoju. Iz svega ovoga jasno vidimo da jedna strana ima pravo na jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja samo ako obaveza potpuno nije ispunjena, ako je bezpogovorna krivica dužnika za neispunjenje (nema više sile ili slučaja) i ako je povjerilac ostavio primjereni naknadni rok za ispunjenje - osim kada dužnik ne ispuni obavezu u određenom roku koji je bitan sastojak ugovora - fiksni ugovori kod kojih dolazi do raskida trenutkom neispunjenja – i ako je jasno da dužnik svoju obavezu nikako neće ispuniti ni u naknadnom roku. O raskidu ugovora povjerilac dužnika svakako mora obavjestiti. SEDAMNAESTA GLAVA: PROUZROKOVANJE ŠTETE Prouzrokovanje štete je najčešći izvor obligacija poslije ugovora jer nastaje kada jedno lice svojom radnjom nanese štetu bilo imovini bilo ličnosti drugog lica. U ZOO je uspostavljena razlika između vanugovorne i ugovorne odgovornosti za prouzrokovanje štete, jer se građanskopravnim deliktima uspostavlja novi obligacioni odnos a ugovornom odgovornosti za štetu mjenja postojeći odnos. ZOO pravila o vanugovornoj odgovornosti posmatra kao opća i u ugovornoj odgovornosti uređuje samo izuzetke od njih. Razlike između ove dvije odgovornosti:     

ugovorna nastaje voljom stranaka a vanugovorna na osnovu već postojećih pravnih činjenica; vanugovorna je šira od ugovorne (lex generalis); kod vanugovorne odgovorna mogu biti i poslovno nesposobna lica; kod vanugovorne povjerilac je svako lice kojem je nanesena šteta; kod vanugovorne štetnik odgovara samo za prouzrokovanu štetu dok dužnik mora ispuniti i druge obaveze.

Da bi jedna štetna radnja vodila nastanku obligacionog odnosa moraju biti ispunjeni ovi uslovi: (1) Moraju postojati dva različita subjekta obligacije oštećeni i štetnik. Samo uračunljivo lice - koje posjeduje deliktnu sposobnost - može odgovarati za nastalu štetu. I pravno lice u osnivanju odgovara za nastalu štetu osim ako uopće ne nastane, kada po pravilima ugovorne odgovornosti odgovaraju lica koja su ga osnivala.

13


(2) Mora postojati protivpravna radnja štetnika. Ta radnja mora biti protivna objektivnom pravu ali i usmjerena protiv subjektivnog prava oštećenog. Zakon izuzetno oduzima karakter protivpravnosti ovoj grupi štetnih radnji: nužnoj odbrani (napad je morao biti protivpravan, odbrana ne smije preći granice; za štetu koju lice u nužnoj odbrani nanese trećim licima mogu odgovarati i napadač i on sam); stanju nužde (dopuštena je radnja, ali za štetno stanje trećim licima lice od kojeg je šteta otklonjena odgovara za nju); dopuštena samopomoć (pravo svakog lica da otklni povredu prava koja neposredno prijeti od trećeg lica); pristanak oštećenog i izvršenje dužnosti ovlaštenog lica unutar datih mu ovlaštenja. (3) Mora postojati štetna radnja. (4) Mora postojati šteta (bilo obična i nematerijalna šteta ili izmakla korist; bilo neposredna i posredna šteta; bilo konkretna i apstraktna; bilo pozitivni (šteta je nastala zbog neurednog izvršenja obaveza iz ugovora) i negativni ugovorni interesi (jedna strana je pretrpila štetu jer nije znala za neispravnost ugovora dok je to druga strana znala); i (5) Mora postojati uzročna veza između štetne radnje štetnika i nastanka štete na strani oštećenog. Taj uzrok mora biti pravnno relevantan da bi se uspostavila veza uzrok-posljedica između njega i štete na sudu. Postoje više teorija o uzročnoj vezi: teorija uslova štetnu radnju definiše kao radnju bez koje šteta uopće ne bi ni nastala; teorija neposrednog uzroka pravnu relevantnost daje samo vremenski ili prostorno najbližim uzrocima štete; teorija adekvatne uzročnosti govori o tipičnim radnjama za svaku konkretnu štetu. Po svom međuodnosu razlikuje: alternativne uzroke (kada je šteta prouzrokovana radnjom dva ili više lica ali se ne može tačno utvrditi koja je radnja dovela do nastanka štete i svi odgovaraju solidarno); kumulativne uzroke (kada dva ili više lica različitim nezavisnim radnjama prouzroče štetu i svako odgovara za svoje postupke); hipotetički uzroci (kad je jednom radnjom šteta već učinjena ali je neposredno nakon toga drugi štetni događaj djelovao na istu stvar kao i prethodni).

OSAMNAESTA GLAVA: RAZNE VRSTE ODGOVORNOSTI 1. Ugovorna i vanugovorna odgovornost (ova podjela je najznačajnija i sve druge vrste odgovornosti

se mogu posmatrati kao podvrste vanugovorne odgovornosti). 2. Subjektivna i objektivna odgovornost, gdje je za subjektivnu odgovornost pored općih uslova potrebna i krivica štetnika za nastalu štetu – štetnik je bio svjestan ili bi uz veću dužnu savjesnost i brižljivost, morao biti svjestan da će tom štetnom radnjom drugom prouzrokovati štetu pa ipak izvrši tu radnju. Kod subjektivne odgovornosti ZOO je princip pretpostavljene dužnikove krivice prihvatio kao pravilo koje dužnik za svoju neodgovornost mora opovrgnuti i proces dokazivanja čeži na njemu. Krivica se dijeli na namjeru, krajnju (grubu) nepažnju (kad se štetnik ne ponaša ni kao iole pažljiv čovjek) i prostu nepažnju (nehat). Ta podjela je značajna za umanjenje naknade štete za nenamjerne štetnike. Objektivna odgovornost je takva građansko-pravna odgovornost gdje krivica štetnika nije bitan element nego se za štetu odgovara tim što je šteta nastala – vezano za opasne stvari i djelatnosti, imisije i samo postojanje postrojenja ili fabrika . Za štetu od opasne stvari odgovara imalac te stvari i uz njega zakoniti i nezakoniti posjednik te stvari, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njom bavi. Od objektivne odgovornosti imalac se može izuzeti ako dokaže: (a) da je šteta nastala od vis maior uzroka; (b) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog, koju nije mogao predvidjeti i otkloniti njene posljedice; (c) da je šteta nastala isključivo nepredvidivom i neotklonjivom radnjom trećeg lica. ZOO poznaje i posebna pravila o odgovornosti u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu (objektivna odgovornost imaoca motornih vozila nastua prema trećim licima) i odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom (uz proizvođača, oštećenom odgovara i prodavač stvari). 3. Odgovornost za drugoga nastupa kod: odgovornosti za maloljetnike; odgovornosti za duševno bolesne i zaostale u razvoju; te odgovornosti poslodavca za radnike (za postupke na radu i u vezi s radom, osim ako ne dokaže da je radnik postupao onako kako je trebao – s pažnjom dobrog stručnjaka; poslodavac pravo regresa u odnosu na radnika ima u roku od 6 mjeseci od isplaćene naknade) i pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ (bilo individualni ili kolektivni, ne može se pozivati na to da šteta nije nastala njegovom krivicom ili da je organ postupao kako je trebalo; pravo regresa stoji do 6 mjeseci ).

14


4. Odgovornost više lica za istu štetu zbog zajedničkog djelovanja, zbog saučesništva u podstrekavanju ili pomaganju učinioca štete, nezavisnog djelovanja na istoj šteti kada se njihov udio ne može odrediti; i ako se ne može utvrditi ko je prouzrokovao štetu ali je nesumnjivo jasno da su na njenom nastajanju djelovala ta lica povezanim radnjama. Odgovaraju svi solidarno. 5. Odgovornost po osnovu pravičnosti u slučaju kada staratelj neuračunljivog lica nikako ne može plati-

ti naknadu štete, te sud osudi štetnika na punu ili djelomičnu naknadu. 6. Posebni slučajevi odgovornosti: odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (kada društvo naknadi štetu zbog propuštanja zaštite oštećenih); organizatora priredbi (samo za štete na ličnosti); zbog uskraćivanja neophodne pomoći (kod ugroženosti zdravlja i života jedne lice, a bez opasnosti za lice koje je pomoće uskratilo); u vezi sa obavezom zaključenja ugovora (prijevoznik mora zaključiti ugovor o prijevozu sa putnikom); i u vezi sa vršenjem poslova od općeg interesa. DEVETNAESTA GLAVA: NAKNADA ŠTETE Naknadom štete odgovorno lice a ne štetnik vraća imovinu oštećenog u onakvo stanje u kakvom bi bila da nije bilo štete. Naknada imovinske štete vrši se naturlanom ili naknadom u novcu, a naknada neimovinske štete novčanom naknadom ili satisfakcijom.

Naše pravo postavlja naturalnu restituciju kao princip naknade imovinske štete – novčana naknada se javlja samo kada naturalna nije moguća ili kada sud smatra da uspostava ranijeg stanja nije neophodno. Naturalna naknada najčešće se vrši popravkom oštećene stvari a i davanjem druge stvari iste vrste i kvalitete ako je u pitanju generička stvar. U praksi je ipak novčana naknada češća nego naturalna naknada zbog jednostavnosti izvršenja, česte nemogućnosti uspstave prethodnog stanja i isključenja daljnjih sporova. Novčanu naknadu mogu ugovoriti odgovorno lice i oštećeni, a u slučaju nemogućnosti dogovora tu odluku donosi sud i oštećeni je mora prihvatiti kao namirenje. ZOO određuje da se novčana naknada može dati kada uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, kada naturalna restitucija po mišljenju suda nije nužna, kada oštećeni traži naknadu u novcu, kada se restitucijom šteta ne otklanja potpuno i kada stvar koja je imaocu oduzeta protivpravno propadne usljed više sile. Tačno određenje visine naknade štete u našem pravu se određuje po ovim kriterijima: objektivnom kriteriju ekvivalentne naknade (izuzetak samo ako je uništena ili oštećena stvar imala neku ličnu vrijednost za oštećenika); kada je štetnom radnjom na jednoj stvari nanesena šteta i na ostatku imovine oštećenog ; visina naknade se pravi po društvenim uslovima u trenutku donošenja presude; ZOO ne pravi razliku između izmakle dobiti i proste štete – obje se moraju naknaditi istovremeno i u potpunosti. Ako je oštećeni svojim postupcima doprinio nastanku štete u potpunosti ili doprinio uvećanju nastale štete, on odgovara i štetnik ne mora naknaditi cjelokupan iznos. Takođe se naknada može smanjiti i u slučajevima kada oštećeni ima koristi od oštećene stvari, te kada je očita diskrepancija između visine naknade i imovnog stanja štetnika. U slučajevima smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme – naknada za buduću štetu. Nematerijalna štete se očitava u nanošenju drugome fizičke ili psihičke boli ili straha. Zbog toga je uspostava prijašnjeg stanja moguća samo u slučaju kada lice povrijedi neko lično dobro drugog lica (slobodu, čast, ugled i sl.), i uz javno izvinjenje i objavljivanje presude ovdje se može dodati i novčana naknada. Novčanom naknadom neugodan događaj u životu oštećenika (smrt nekog bliskog, smanjena životna aktivnost) se pokušava ublažiti, tako da obuhvata kao već nastalu tako i buduću štetu. Oblici neimovinske štete: - za pretrpljene fizičke bolove (operacije, infuzije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, nesvjestica i dr.); - za pretrpljene duševne bolove koje oštećeni i dalje trpi (zbog umanjenja životne aktivnosti; naruženosti; povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti; smrti bliskog lica; i zbog naročito teškog invaliditeta ); - za pretrpljeni strah (može prouzrokovati depresije, neurotična stanja, šokove i sl. ).

15


DVADESETA GLAVA: STICANJE BEZ OSNOVA (condictio sine causa) Sticanje bez osnova (neosnovano obogaćenje) je jedan od izvora vanugovornog nastanka obligacionog odnosa i postoji kada dio imovine jednog lica pređe u imovinu drugog lica bez pravnog osnova. Pretpostavke za sticanje bez pravnog osnova: mora nastupiti povećanje imovine obogaćenika i smanjenje imovine osiromašenog lica bez punovažnog pravnog osnova (kada osnov nije postojao od početka ili kada je postojao ali je kasnije otpao ili kada je ugovor poništen zbog zablude nakon što je ispunjena obaveza); i da je do obogaćenja došlo na zakonit način. Vrste sticanja bez pravnog osnova: - plaćanje nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada jedno lice u zabludi ili neznanju isplati određeni iznos ili preda neku stvar drugom licu a pravni osnov takvog davanja uopće ne postoji ili ponovo plaća već plaćeni dug. Da bi osiromašeni tražio povrat treba da nije znao da plaća nepostojeći dug (ne naturalnu obligaciju za koju se obogaćeni ne može prisiliti da vrati) u zabludi; - sticanje obzirom na osnov koji je kasnije otpao (condictio ob causam finitam); - sticanje obziom na osnov koji se kasnije nije ostvario (condictio causa data) postoji kada jedna strana izvrši određenu činidbu u korist druge strane i očekuje protučinidbu koja izostane; - upotreba stvari u tuđu korist bez namjere; - upotreba tuđe stvari u svoju korist bez ovlaštenje. Savjestan sticalac je dužan vratiti plodove i platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje a nezavistan od dana sticanja. Savjesni ima pravo na naknadu i nužnih i korisnih troškova, dok nesavjestan samo nužnih troškova dok korisne troškove može nadoknaditi samo do iznosa uvećanja vrijednosti u trenutku vraćanja.

DVADESET PRVA GLAVA: POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (negotiorum gestio) Poslovodstvo bez naloga postoji kada neko nepozvan svjesno obavlja tuđi posao. Lice koje obavlja taj posao je poslovođa bez naloga a drugo lice u čiju je korist taj posao gospodar posla. Da bi postojalo potrebno je da bude ispunjeno sljedeće: da je posao koji je poslovođa poduzeo tuđi makar dijelom; da je on već izvršio ili preduzeo izvršenje jednog ili više tuđih poslova; da tim poslom štiti interes gospodara posla a ne neki svoj; da ga obavlja bez ovlaštenja a da je koristan za gospodara posla; da prije preduzimanja posla ima namjeru tražiti od gospodara posla naknadu za rad i posao nije protivan zakonu i moralu. Postoje: (1) Nužno poslovodstvo bez naloga postoji kada je posao izvršen da bi se od gospodara posla otklonila neposredna prijeteća šteta čak i u slučaju kada poslovođa ne ostvari namjeravani uspijeh. (2) Korisno poslovodstvo bez naloga postoji kada je poslovođa obavio neki posao za gospodara posla da mu pribavi neku materijalnu i ličnu korist. Nakon što mu pribavi korist ima pravo na naknadu troškova . (3) Poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla je zabranjeno i poslovođa ovog posla nema pravo na naknadu troškova već samo da odnese stvari kojim je povećao imovinu gospodara posla pod uslovom da se tim odnošenjem ne pogorša stanje gospodara posla . (4) Nepravo poslovodstvo postoji kada poslovođa obavlja tuđi posao da bi za sebe zadržao postignutu

korist iako zna da je posao tuđi, gdje poslovođa opet nema nikakvih prava. Naknadno odobrenje (Ratihabitatio) poslovodstva bez naloga može nastupiti i ima retroaktivno dejstvo.

DVADESET DRUGA GLAVA: JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE Jednostranom izjavom se ne mogu stjecati prava prema nekome nego samo preuzimati obaveze. U ZOO jednostranim poslovima koji nastaju jednostranom izjavom volje smatraju se: 1. Javno obećanje nagrade podrazumjeva obvezu jednog lica neodređenom broju lica na isplatu nagrade jednom licu ako izvrši određenu radnju ili postigne neki uspjeh pod uslovima i u roku iz javnog oglasa. Nagradu dobije lice koje radnju izvrši prvo a ako se desi da više lica radnju obavi istovremeno, dobivaju podjednak dio nagrade. Obećanje se može opozvati sve dok se ne izvrši tražena radnja na isti način

16


na koji je objavljeno. Ne može se opozvati ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje. Obaveza

davanja nagrade prestaje pored ovih navedenih razloga i godinu dana nakon objavljivanja oglasa. 2. Vrijednosni papiri su pismene isprave kojim se izdavalac obavezuje zakonitom imaocu date isprave ispuniti obavezu upisanu na tom papiru. Pravo na papir daje i pravo koje proističe iz tog papira . Dijele se na ličnopravne (predstavljaju pravoučešća u upravljanju i odlučivanju u određenom pravnom licu), stvarnopravne (njihovom predajom se zamjenjuje predaja stvari upisanih na tom papiru) i obligacionopravne vrijednosne papire (sadrže određeno potraživanje tj. dug – mjenica i ček). ZOO prihvata teoriju emisije kojom obaveza nastaje stavljanjem papira u promet osim vrijednosnih papira na donosioca kada primjenjuje teoriju kreacije. Bitni sastojci bez kojih isprava nije vrijednosni papir : o tačno naveden naziv vrste tog vrijednosnog papira; o tačno navedeno ime izdavaoca papira i oznaka korisnika; o tačna obaveza izdavaoca koja proizlazi iz papira; o mjesto, datum i serijski broj izdavanja, te potpis izdavaoca. Vrste vrijednosnih papira prema ličnosti titulara prava iz vrijednosnog papira: o papiri na donosioca (pravo se prenosi prostom tradicijom); o papiri na ime (pravo se prenosi samo cesijom); o papiri po naredbi (pravo se prenosi indosamentom – izjavom dotadašjeg povjerioca - indosanta upisana na vrijednosni papir kojom prenosi svoje pravo iz papira na drugo lice - indosatara. Papiri slični vrijednosnim papirima su legitimacioni papiri i legitimacioni znaci. DVADESET TREĆA GLAVA: DOCNJA Docnja je dužnikovo zakašnjenje u ispunjenju obaveze ili povjeriočevo odbijanje da primi ispunjenje

obaveze od dužnika. Prema ZOO dužnik se nalazi u docnji kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje tj. nakon dospjelosti obaveze i propuštanja ispunjenja obaveze i nakon određene opomene od povjerioca. Slučajevi kada dužnik ulazi u docnju i bez opomene od povjerioca su kada je rok ispunjenja obaveze tačno određen i ako iz ponašanja dužnika proizlazi da ona ne bi imala efekta. Pored zahtjeva na ispunjenje obaveze dužnika u docnji povjerilac ima i pravo na naknadu cjelokupne štete koju je pretrpio zbog toga, bilo kroz naknadu štetu bilo zateznim kamatama, i na raskid ugovora. Povjerilac se nalazi u docnji ako bez valjanog razloga odbije primiti ponuđeno ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Osim toga povjerilac se nalazi u docnji ako ne izvrši izbor kod alternativnih obliga-

cija ukoliko to on mora uraditi ili ako ne preduzme sve potrebne pripremne radnje za preuzimanje ispunjenja ili ako nije istovremeno spreman izvršiti svoju obavezu kod dvostranih ugovora. Za ovu docnju ispunjenje dospjele obaveze dužnik mora uredno ponuditi povjeriocu a on to odbiti. Ovom docnjom ože prestati dužnička docnja, dužnik odgovara za štetu koju je prouzrokovao namjerno ili krajnom nepažnjom, na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti stvari i dužnik može tražiti protučindbu kod dvostranih ugovora. Od dana povjerilačke docnje prestaju ići kamate, povjerilac je dužan naknaditi svu štetu koju dužnik trpi zbog njegove docnje i troškove oko čuvanja stvari. Dužnik dugovanu stvar može položiti kod suda čime njegova obaveza prestaje. DVADESET ČETVRTA GLAVA: ZASTARJELOST Zastarjelost ne znači gubitak prava potraživanja, nego nemogućnost realizacije tog prava protivno volji

dužnika. Dužnik ipak mora istaći prigovor zastarjelosti da bi spriječio prisilnu realizaciju obaveze. Zastarjevanju su podložna sva potraživanja, i počinje teći prvog dana nakon dana kad dospije potraživanje kod obaveza na pozitivinu činidbu, tj. prvog dana nakon dana kada je dužnik postupio protivno svojoj

17


obavezi kod obaveza koje se sastoje u propuštanju. Ugovorom se ne mogu mjenjati zakonske odredbe o zastari, koja uz glavno potraživanje zahvata i sva sporedna potraživanja. Razlikuje opće i posebne zastarne rokove. Opći zastarni rok iznosi pet godina i primjenjuje se kada zakonom nije propisan neki poseban rok. Posebni rokovi iznose tri i jednu godinu i to: - nakon tri godine zastarjevaju: potraživanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, međusobna potraživanja pravnih lica nastalih na osnovu ugovora o prometu robe i usluga, zakupnine, naknade za učinjenu štetu i osiguravača iz ugovora o osiguranju; - nakon jedne godine zastarijevaju: potraživanje naknade od domaćinstva za isporučene javne usluge, radio i televizijske pretplate, pošte telegrafa i telefona i pretplate na povremene publikacije. Zastarni rok za prispjela potraživanja koja su dosuđena od strane suda imaju zastarni rok od 10 godina. Zastarijevanje ne teče između bračnih drugova, roditelja i djece, štićenika i staraoca, za dva lica koja žive

u vanbračnoj zajednici, za vrijeme mobilizacije i u ratu i sve vrijeme za koje povjerioc nije mogao zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze. Prestankom okolnosti zbog kojih je došlo do prekida zastare ona počinje iz početka, a te okolnosti su kada: dužnik prizna dug; povjerilac podigne tužbu ili pokrene bilo koju drugu radnju protiv dužnika pred sudom i drugim nadležnim organom za što povjerilac morapostupati savjesno i ustrajati u svojim radnjama. Zastarijevanje treba razlikovati od prekluzivnih rokova, koji su takvi rokovi čije je trajanje zakon jasno odredio i nakon njihovog proteka titular prava gubi to pravo. Kod ovih rokova nema prekida ni zastoja i na njih sud pazi ex offo. DVADESET PETA GLAVA: PROMJENA SUBJEKATA OBLIGACIJE Pravni osnov promjene subjekta obligacije može biti različit: 1) Najčešće je to ugovor, kojim se može mjenjati i povjerilac (cesija ili ustupanje, personalna ugovorna subrogacija) i dužnik (ugovorom o preuzimanju duga i ugovorom o asignaciji), a ustupanjem ugovora cjelokupan ugovorni odnos prelazi na treće lice i to samo kod dvostrano obvezujućih ugovora uz pristanak druge strane); 2) I zakon se javlja kao pravni osnov promjene subjekata, i to kod univerzalne sukcesije i nacionalizacije te zakonske personalne subrogacije. 3) Do promjene subjekata može doći i odlukom suda, neovisno o volji stranaka u procesu prinudnog izvršenja. 4) Jednostrana izjava volje dovodi do promjene povjerioca kod testamenta i legata. Cesija je konsenzualni i apstraktni pravni posao između starog i novog povjerioca ( cedenta i cesionara) kojim cedent prenosi potraživanje koje ima prema cesusu na cesionara. Postoje i zakonska (jemac) i sud-

ska cesija. Za sklapanje cesije potrebna je samo saglasnost cesionara i cedenta, pri čemu najčešće cedent prodaje svoje dospjelo ili nedospjelo potraživanje čak i za manji iznos od stvarne vrijednosti. Cesijom se položaj dužnika ne smije pogoršati, cesija je valjana i bez njegove saglasnosti osim ako su se dužnik i cedent unaprijed dogovorili da se potraživanje ne može prenijeti bez dužnikovog pristanka. Predmet cesije nisu cjelokupni obligacioni odnosi već određeno ili barem odredivo, dospjelo ili nedospjelo potraživanje. Cesija u prazno (za buduća potraživanja koja na kraju ne nastanu) ne proizvodi dejstva. Djelimično ustupanje potraživanja dijeli obavezu dužnika na više lica; kod cesije potraživanja iz dvostrano obveznih ugovora cedent odgovara za neispunjenje svoje obaveze prema dužniku. Ustupiti se ne mogu sljedeća potraživanja: čije je ustupanje zakonom zabranjeno (pravo na naknadu štete u obliku rente); koja su vezana za ličnost povjerioca (penzija, alimentacija); koja su po svojoj prirodi protivna prenošenju na drugoga (ugovor o nalogu); i čiji je prijenos ugovorom isključen. Sporedna prava dopunjuju i osiguravaju glavno potraživanje tj. obavezu, te tako i dijele njenu sudbinu. Založena stvar ostaje kod cedenta dok dužnik ne pristane da se prenese cesionaru. Ukoliko dužnik svoju obavezu prema cedentu ispuni

prije nego je obavješten o cesiji, njegova obaveza prestaje.

18


Ukoliko je dužnik mogao prebiti određena potraživanja prema cedentu nakon obavještenja o cesiji on to i dalje može, sada prema cesionaru. Ukoliko cedent jedno potraživanje cedira više lica, potraživanje pripada onom o čijoj je cesiji dužnik prvo obavješten. Zadatak cedenta je da cesionaru olakša naplatu potraživanja ukoliko je potraživanje ustupljeno ugovorm sa naknadom, tako što odgovara za istinitost i punovažnost potraživanja u momentu cesije, te naplativost ali do visine koju je primio od cesionara. Posebni slučajevi ustupanja potraživanja se razlikuju od obične cesije po uslovima nastanka, ciljevima koji se žele postići i dr.: - ustupanje umjesto ispunjenja (dužnik povjeriocu ustupa svoje potraživanje prema trećem licu umjesto duga; ukoliko cesionar dobije više nego što mu je cedent bio dužan, to mu mora vratiti); - ustupanje radi naplaćivanja (cedent cesionaru prenosi samo naplaćivanje tek nakon kojeg naplaćeni iznos ulazi u imovinu cesionara umjesto potraživanja koje je imao prema cedentu); - ustupanje radi obezbjeđenja potraživanja koje cesionar ima prema cedentu.

DVADESET ŠESTA GLAVA: PROMJENA DUŽNIKA 1. Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim preuzimaoc preuzima dužnikovu

obavezu u cijelosti uz saglasnost povjerioca. Povjerilac svoj pristanak može dati izričito ali i prećutno, na jasan i nedvosmislen način – da je ispunjenje od preuzimaoca primio bez ikakvih primjedbi, i da mu je preuzimalac naglasio da je to izvršio u svoje ime. Ako bi u vrijeme povjeriočevog pristanka novi dužnik bio prezadužen a povjerilac to nije znao niti je trebao znati, ugovor o preuzimanju duga imao bi samo dejstva ugovora o pristupanju dugu. U pogledu jemstva i zaloge postoji izuzetak od akcesornosti, jer u slučaju preuzimanja duga, jemstvo prestaje, a ako je zalog dalo treće lice i ta zaloga mu se mora vratiti. 2. Pristupanjem dugu treće lice se obavezuje povjeriocu daće ispuniti dospjelu obavezu dužnika bez su-

djelovanja dužnika i čak iako se on protivi sklapanju tog ugovora. Tako se pojavljuju dva dužnika na jednog povjerioca koji može primiti ispunjenje samo od jednoga od njih. 3. Preuzimanje ispunjenja se javlja u ugovoru između dužnika i trećeg kojim treći preuzima obavezu da

umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu, pri čemu povjerilac ne može tražiti ispunjenje direktno od preuzimaoca već prava stječe samo dosadašnji dužnik. DVADESET SEDMA GLAVA: USTUPANJE UGOVORA Ustupanje ugovora rješava neke od problema nastalih kod promjena povjerioca ili dužnika , jer njime ustupilac primaocu ustupa sva svoja potraživanja i dugovanja iz ugovora, pod uslovom da na to pristane i druga ugovorna strana. Pretpostavke za valjanost ustupanja ugovora: sporazum o ustupanju ugovora; predmet spora-

zuma o ustupanju ugovora je pravni položaj ustupioca; da je ugovor koji se ustupa dvostrano obvezan i da obaveze nisu ispunjene; i uz pristanak druge ugovorne strane. Ustupilac ugovora ne garantira naplativost obaveza iz ustupljenog ugovora ali se ona može ugovoriti sporazumom o ustupanju ugovora. DVADESET OSMA GLAVA: ASIGNACIJA (UPUT) Asignacija je apstraktni neformalan pravni posao asignanta kojom upućuje i ovlašćuje asignata da za

njegov račun izvrši određenu radnju asignataru a to asignatara ovlašćuje da činidbu primi u svoje ime. Ta čindba se najčešće sastoji u isplati određene novčane sume, pa je tako ona sredstvo indirektnog plaćanja ili kreditiranja. DVADESET DEVETA GLAVA: PRESTANAK OBLIGACIJA [Načine prestanka obaveza posmatra u smislu da li zavise o volji subjekata ili se prestanak vezuje za nastupanje određenih pravnih činjenica.]

19


1. Ispunjenje je valjano izvršenje one činidbe koja je predmet dužnikove obaveze, i može biti neposredno i posredno (kompenzacija). Obavezu može ispuniti bilo koje lice u dužnikovo ime ali uz saglasnost povjerioca. U slučaju kada dužnikovu obavezu ispuni treće lice, povjeriočevo potraživanje personalnom subrogacijom prelazi na njega. Personalna subrogacija može biti ugovorna (nastaje ugovorom prije ili najkasnije u isto vrijeme sa isplatom) i zakonska (kada dužnikovu obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes za to - jemac, zalogodavac i protivnik pobijanja, i ne mogu je spriječiti ni dužnik ni povjerilac). Sličnosti subrogacije i cesije su u tome da oba instituta služe za prijenos potraživanja, imaju za subjekta obligacije povjerioca i osnov zakon ili ugovor, pravni položaj dužnika se ne smije pogoršati i ne traži saglasnost za zaključenje. Razlikuju se tako što kod cesije ugovor ima samo dvije strane – novog i starog povjerioca – dok subrogacija može nastati i između dužnika i ispunioca; kod cesije cedentovo potraživanje na cesionara prelazi zaključenjem ugovora, dok kod subrogacije ispunjenjem obaveze; kod subrogacije nema odgovornosti za ispunjenje; na ispunioca se prenose samo prava koja su ugovorena; cesionar može tražiti punu isplatu potraživanja bez obzira na to koliko je platio. Redoslijed uračunavanja više obaveza: prvo se ispune obaveze koje su dužnik i povjerilac sporazumno odredili; ako nema sporazuma, onim redom koji odredi dužnik; ako dužnik ne da izjavu, onim redom kojim su obaveze dospjele za ispunjenje; ako je više istovremenih obaveza, prvo one koje su najmanje obezbjeđenje; ako su podjednako obezbjeđenje, prvo one koje su dužniku najveći teret; ako su u svemu ranije rečenom jednake, namiruju se redom kojim su nastajale; ako su nastale istovremeno dužnik sve što da raspoređuje se ravnomjerno na sve njih. 2. Prebijanjem (kompenzacijom) obaveza prestaje tako što se izvrši međusobno obračunavanje potraživanja jedne strane uzajamnim potraživanjem druge strane. Moguće je na osnovu ugovora, izjave volje jedne strane i zakona. Potraživanja koja se prebijaju moraju biti uzajamna, istovrsna, utuživa i dospjela. Prebijanje je isključeno kada se potraživanja ne mogu zaplijeniti; kada je predmet potraživa-

nja stvar data dužniku na čuvanje ili posudbu ili koje je dužnik bespravno uzeo i zadržao; su nastala namjernim prouzrokovanjem štete; potraživanja naknade štete pričinjene oštećenjem zdravlja ili prouzrokovanjem smrti; i koja proističu iz zakonske obaveze zadržavanja. 3. Oprost duga nastaje sporazumom između povjerioca i dužnika a ne samo jednostranom izjavom

povjerioca, i može biti oprost cijelog ili samo djela duga. 4. Prenovom povjerilac gubi staro i dobiva novo potraživanje a istovremeno se dužnik oslobađa stare i

preuzima novu obavezu. 5. Sjedinjenje postoji kada isto lice u istoj obligaciji postane i povjerilac i dužnik. 6. Nemogućnost ispunjenja vodi prestanku obligacije kada je ispunjenje obaveze postalo naknadno ne-

moguće usljed okolnosti za koje dužnik nije odgovoran. 7. Protek vremena, otkaz i smrt.

20

Obligacije skripta seminarski, diplomski, maturski radovi, ppt i skripte na www  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you