Page 1

Šk. god. 2014./2015.

ŠKOLSKI LIST OŠ BARILOVIĆ

Br. 8

Tema broja: Pismenost, str. 2


Tema broja: Pismenost PISMENOST – NEKAD I SAD Osmi broj školskog lista Barilko posvećen je temi pismenosti. Mnoge su definicije pismenosti pa smo se s učenicima potrudili pronaći odgovor na pitanje: − Što za tebe znači riječ pismenost? Definicija najpoznatije svjetske online enciklopedije kaže: „Pismenost je poznavanje pisma, umijeće čitanja i pisanja.“ 1 Postoji i informacijska i informatička pismenost. Informatička pismenost je onda poznavanje računala, umijeće služenje računalom i programima/aplikacijama. Na satu informatičke grupe Mladi informatičari napravili smo kratki brainstorming i napravili pomoću web 2.0 alata „Tagxedo“2 mozaik riječi na temu „pismenost“. Učenici su govorili svoje asocijacije, a učitelj ih je zapisivao. Na kraju smo zajednički dobili lijep mozaik riječi. Sve te aktivnosti su za nas tek mali dio informatičke pismenosti koja sve više dobiva na važnosti. 1 2

http://hr.wikipedia.org/wiki/Pismenost http://www.tagxedo.com/app.html Pripremio: Mario Zovkić, učitelj informatike

IZ SADRŽAJA:

IMPRESSUM

Riječ ravnateljice--Vesna Car---- 3 Riječi bole Dejana Kirinčić……….5 Snaga riječi ------Jure Gagić--- 6 Što je to ekološka pismenost? –Vladimir Lay- 7 Moj stav: Znanstvena pismenost ---Zrinko Bahorić---10 Koliko slova ima hrvatska abeceda---Anka Grman----13 Intervju: Čitanje je važno----Željko Mavretić------- 19 110 godina školstva u Bariloviću: Sjećanja na prošla iskustva----26

Risopisančica za velike i male: --30 Izađi…idi…Latvija…Amerika…Slovačka…Vukovar…………43 Intervju: Vatrogasci uvijek pri ruci----50 Mlade nade ---------- 55

Barilko, list učenika OŠ Barilović Br. 8, šk. god. 2014./2015., srpanj 2015. Urednica i redaktorica: Branka Dojčinović, knjižničarka Izdavač: OŠ Barilović Barilović 96, 47252 Barilović Za izdavača: Vesna Car, ravnateljica ured@os-barilovic.skole.hr Naslovnica: „Pismenost“, web 2.0 alat „Tagxedo“, autori Mladi informatičari, mentor Mario Zovkić Suradnici: učenici i učitelji RN i PN, ravnateljica, stručna suradnica, tajnica

BARILOVIĆ U SRCU Zadnji dan škole obilježio je još jedan i to posljednji integrirani dan jednog ciklusa. Započeli smo sa zemljama EU, nastavili preko svih naših županija, upoznali općina Karlovačke županije te završili ciklus s mjestima općine Barilović. Svaki integrirani dan nosio je u sebi puno toga što se na jedan drugačiji način moglo čuti i naučiti, a učitelji i učenici su se potrudili da svaki taj dan bude protkan veseljem, pjesmom i plesom. Vjerujemo da će upravo zbog toga svaki od tih dana ostati u našem sjećanju. I ovaj zadnji integrirani dan bio je zanimljiv podsjetnik na običaje i tradiciju. Bilo je zanimljivo čuti što to učenici imaju reći o svom mjestu i kraju gdje žive. Zahvaljujući ovom integriranom danu jedno mjesto je dobilo svoju himnu, a osobito je bila zanimljiva dječja interpretacija jedne svadbe iz davnih vremena. Mogli smo vidjeti kako se nekada udvaralo te tko je koga i na koji način birao i koliko je bilo bitno što će selo reći. Da su pjesma i ples i u tim teškim davnim vremenima razgaljivali ljudska srca, pokušali su nam dočarati članovi KUD-a Vinčica od onih najmlađih koji tek trebaju krenuti u školu do onih koji školu napuštaju. U svakom slučaju, jedan lijep završetak još jedne školske godine.

Dejana Kirinčić, stručna suradnica 2


RIJEČ RAVNATELJICE

Dragi učenici, poštovani roditelji i zaposlenici škole! Na kraju smo još jedne nastavne godine. Nastojali smo se što više kretati i živjeti zdravo. Zdravlje je važnije čak i od ocjena. Osmaši su se vratili s ekskurzije, a četvrtaši iz škole u prirodi. Izleti u Ogulin i na otok Krk bili su zanimljivi i poučni. Tome smo pridodali i Sportski dan kada se razredna nastava natjecala u sportskim igrama, a predmetna je pješačila na vrh Martinšćaka. Dan škole upotpunio je ovaj niz zdravog življenja održavanjem tradicionalne biciklijade. Sportom se nismo bavili samo rekreativno nego je škola dobila i zaslužene nagrade. Gimnastičari su bili prvaci na županijskom natjecanju i izborili odlazak na državno natjecanje u Nedelišće. Taekwondaši su ekipno osvojili treće mjesto u skupini 5. – 8. razreda. Uz sportske uspjehe naših učenika Barbare Dobrinić, Nikole Brnardića i Tomislava Štefanca, tu je i Stjepan Magdić, čudo od djeteta, virtuoz na harmonici. Tome svakako treba dodati i uspjeh Marka Belavića koji je osvojivši prvo mjesto na županijskom natjecanju iz tehničke kulture (graditeljstvo) izborio odlazak na državno natjecanje u Primošten. Ove školske godine svečano smo proslavili 110 godina organiziranog školstva u Bariloviću. Obljetnica je to svih 110 generacija koje su u ovoj školi stekle pismenost. Dok su prve bosonoge generacije bile ushićene znanjem čitanja, pisanja i računanja, ove današnje, obuvene, pismene su na više načina. Život u suvremenom svijetu očekuje od mladih informatičku pismenost, financijsku pismenost, vještine komuniciranja te cjeloživotno učenje. Od učenica i učenika se očekuje da usvoje poduzetničke kompetencije, građanski odgoj i obrazovanje te posvete brigu vlastitom zdravlju. Samozapošljavanje je cilj današnjeg obrazovanja kao i spremnost na promjenu zanimanja i poslova. Škola učenicima treba pomoći u osmišljavanju poduzetničkih ideja koje će po završetku školovanja biti u mogućnosti realizirati. Učiteljica savjetnica Anka Grman dala je velik doprinos sudjelovanju u raznim likovno – literarnim natječajima. Zahvaljujući učitelju prirode i biologije Darku Cerjancu sudjelovali smo u HRT-ovoj emisiji Školski sat na temu invazivnog raka s kojim nas je upoznala Ekogrupa. Područna škola Belaj organizirala je Belajfest, a u suradnji s Eko Panom iz Karlovca izgradili su spiralni vrt. Područna škola Siča nastavila je svoj zapaženi projekt Vrijeme za priču, a PŠ Leskovac Barilovićki provela je niz aktivnosti vezanih uz zaštitu okoliša od kojih bih posebno izdvojila obilježavanje Svjetskog dana Sunca. Škola je u suradnji s LAG-om Petrova gora skupljala zrnje za šumske životinje pri čemu su učenici šestog razreda osvojili i nagradni izlet na Muljavu. Učitelj fizike Zrinko Bahorić je s grupom učenika iscrtao na igralištu Sunčani sat koji će estetski doraditi učiteljica likovne kulture Nevenka Mikulić. Izuzetno zanimljiv integrirani dan na temu Zavade i navade starih Zagrepčana vodila je knjižničarka Branka Dojčinović s kolegicama Ankom i Danijelom te vjeroučiteljem Jurom. GLOBE grupa, Učenička zadruga Barilko i tehnička radionica ove su godine također aktivno i predano radile. Osmaši su radili na vrlo zanimljivom matematičkom projektu maketa hrvatskih dvoraca. Knjižničarka Branka Dojčinović i razrednica Karolina Čorak uključile su ih u projekt S knjigom pod ruku, a meni osobno će u trajnom sjećanju ostati književna večer kada su čitali ljubavnu poeziju dok ih je na gitari pratio Nikola Brnardić. Budite uporni i nikad ne odustajte od svojih snova - moja je poruka njima na kraju osnovne škole. Učitelj biologije i ja smo imali posebnu priliku stručno se usavršavati izvan granica naše domovine. On u SADu, a ja u Latviji. Integriranim danom Mjesta općine Barilović, uz pjesmu i ples, završili smo ovu nastavnu godinu bogatu različitim događanjima. Teško je sve nabrojiti u ovom kratkom uvodu pa vam zato preporučam da pročitate Barilka do kraja i vidite koliko su vrijedni i aktivni bili učenici i zaposlenici naše škole uz svesrdnu pomoć i podršku roditelja. Hvala svima. Zajednički susret zakazujemo za početak rujna kad će nam se pridružiti čak 27 prvašića. Pedagoginja Dejana Kirinčić već prikuplja zanimljive ideje za novi školski kurikulum. Nemojte propustiti 2015./2016. Bit će zabavno! Vesna Car, ravnateljica OŠ Barilović

3


BUDI ZDRAVO, RADI PRAVO

KOSA LJUBAVI

MANDARINE

Početkom mjeseca studenoga Općina Barilović darivala je svakog učenika i djelatnika škole s po 4 kg neretvanskih mandarina. Sunčani izvor vitamina pred zimsko doba razveselio nas je i osnažio za učenje i poučavanje PONOSNI NA MARKA

Učenica 8. razreda Ema Lasić u svibnju je nabacila novi look, ali ovaj puta nije to bilo samo proljetno šišanje već je ono dobilo novi, humanitarni, smisao. Naime, Ema je darovala svoju kosu za akciju Kosa ljubavi čiji je cilj izrada besplatnih perika za osobe oboljele od malignih i autoimunih bolesti, osobito djece. Bravo za Emu i njezinu frizerku!

Ovogodišnje obilježavanje Dana škole bilo je svečanije jer smo prvi puta imali priliku uručiti nagradu učeniku naše škole za sudjelovanje na dva državna natjecanja. Naime, učenik 6. razreda Marko Belavić išao je na 57. NATJECANJE MLADIH TEHNIČARA 2014./2015. te je na županijskoj razini osvojio 1. mjesto i upućen na državno natjecanje u Primošten. Osim toga dio je pobjedničke ekipe natjecatelja u muškoj kategoriji u gimnastici koji su osvojili 1. mjesto na županijskoj razini i tako se plasirali na državnu razinu natjecanja u Nedelišću. Priznanje našem Marku ujedno je i priznanje njegovim učiteljima i cijeloj školi.

4

ŽOGARIJA Učenici 2. i 3. r. MŠ s učiteljicom Danijelom Zatezalo i stručnom suradnicom Dejanom Kirinčić sudjelovali su na međunarodnom natječaju "Žogarija in Mali princ USTVARJATA". Trebalo je izraditi inovativnu loptu (žogu) s temom zdravlja. Uzeli su staru neupotrebljivu loptu te je reciklirali. Najprije su je kaširali, zatim obojali sprejem i oslikali. Nagrade će se dodjeljivati 18. rujna 2015. u Ljubljani. Čestitamo na dosjetljivost i držimo palčeve za jesen!


PEDAGOŠKI KUTAK

RIJEČI BOLE Piše: stručna suradnica Dejana Kirinčić Često se u svom radu susrećemo s djecom koja su zlostavljana u školi, odbačena od vršnjaka, koja su zadirkivana zbog svoje različitosti ili ih tuku. Djeca nerijetko zbog toga imaju posljedice i u odrasloj dobi. Osjećaju se odbačeno, prestrašeno, nevidljivo, posramljeno, ljutito ili pak imaju poteškoće u uspostavljanju bliskih prijateljstava. Ništa manje posljedice ne trpi ni dijete koje se nasilno ponaša, koje uči da su batine i povrede način da izrazi ljutnju i izbori se za sebe. I to dijete također ima niz posljedica u odrasloj dobi. Važno je znati da se ova djeca ne mogu potpuno sama suprotstaviti nasilju. Na odraslima je – roditeljima, nastavnicima, stručnjacima – da postanu osjetljivi na ovaj ozbiljan problem i ne dopuste da nasilje, toliko prisutno u društvu, živi u školskim hodnicima i ostavi posljedice na razvoj djece. Djeca koja su doživjela dugotrajno i sustavno psihičko zlostavljanje, uvjerena su da su bezvrijedna, nepodobna, beskorisna, nedostojna ljubavi i pažnje odnosno da nešto vrijede jedino ako pokorno ispune zahtjeve, naredbe ili potrebe druge osobe (koja ih maltretira). Zato se psihičko zlostavljanje svrstava u red ozbiljnih emocionalnih poremećaja čije posljedice mogu biti vidljive na jednome od sljedećih polja: problemi učenja (manjak koncentracije, napetost, uznemirenost); nesposobnost uspostavljanja međuljudskih odnosa; nezadovoljstvo; učestale psihosomatske tegobe. Prepoznavanjem, zaustavljanjem i sprečavanjem nasilja pružamo djeci pomoć da prevladaju posljedice nasilja, šaljemo im jasnu poruku da nam je njihova dobrobit važna i da živimo u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kojem obliku. O tome koliko riječi bole lijepo oslikava sljedeća pričica. Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan u ogradu. Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoje bijes i broj zabijenih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju nara nego zabijati čavle u ogradu. Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije niti jedan čavao

zabio u ogradu. Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio. Otac mu je tada rekao: − Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje iz ograde iščupaj po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju reći svom ocu da je izvadio sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao: − Dobro si to napravio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Riječ boli….Iako nismo svjesni toga, u određenom trenutku jedna riječ može za nekoga značiti kraj svijeta. Jedna jedina riječ koja ruši mrvicu samopouzdanja koju osoba ima. Jednom kada se pojave, teško ih je izbiti iz glave. Jeste li se ikada zapitali kako vaše riječi bole? Pomislite li na to koliko suza prouzročite, kako nekome nabijete komplekse svojom nepažnjom? Svi ćemo se pronaći uvrijeđenima kada nam se nešto kaže, ali kad smo zadnji put razmislili koga smo povrijedili povišenim tonom svog glasa, psovkom i uvredom? Kada bi promislili prije nego nešto kažemo i kada bi prije osuđivanja pogledali prvo sebe, zar ne bismo uštedjeli silne suze i vrijeme potrošeno na tugu i samokritiku? Možda nekomu jedna jedina topla i lijepa riječ može popraviti trenutno raspoloženje, jedan osmijeh čitav dan, jedan zagrljaj čitav život! Zašto kritizirati i mrziti sve oko sebe kada se u svemu može pronaći nešto lijepo? Nitko nije savršen, ali svatko ima nešto lijepo što ga čini posebnim. Usredotočite se na to lijepo i prestanite tražiti mane drugih ljudi da bi sebe učinili boljima. To boli. Nepojmljivo boli pogledati se u ogledalo i vidjeti samo mane koje im ističemo. Potrebno je prestati svoje komplekse liječiti na drugim ljudima koji nam ništa nisu krivi. Batina i kamenje mi mogu slomiti kosti, ali riječi me također mogu povrijediti. Batina i kamenje ranjava mi samo kožu, ali riječi me prate kao duhovi. Bol od izgovorenih riječi ostavlja trag na um i na srce. Ožiljci i masnice će se zaliječiti, Ali riječi….riječi ću pamtiti. (nepoznati autor)

5


VJERONAUČNI KUTAK

Snaga riječi Piše: vjeroučitelj Jure Gagić Moćnija od najmoćnijeg oružja, nježnija od latice ruže, toplija od najužarenijeg žara i pak ledena poput sante leda. Što li je to? Sve ove suprotnosti, a rješenje zagonetke je jedno. Zaista, što li to može biti moćnije od moćnog oružja, toplije od žara ili hladnije od leda? Bez odgovora na ovo pitanje ne bi bilo niti ovoga teksta, niti ijednog drugog teksta na ovome svijetu, ne bi bilo komunikacije kakvu poznajemo. Odgovor je riječ. O snazi riječi lijepo nam pripovijeda samo Sveto pismo kada Bog svojim „neka bude‟ stvara svijet i čovjeka. Evanđelist Ivan svoje evanđelje počinje na sljedeći način. Ivan piše: „I Riječ tijelom postala i prebivala među nama.‟ Tu se taj izraz Riječ odnosi na Isusa Krista, Sina Božjega koji je istovjetan s Ocem koji je s Ocem bio prisutan u trenutku izgovaranja onoga početnog „neka bude‟, a koji je u jednom trenutku povijesti postao čovjekom radi našega spasenja. I samo Sveto pismo zapravo je pisana riječ Božja. Snaga riječi gotovo da je opipljiva. Koliko samo tuge može proizvesti gruba i nepromišljena riječ. Doslovno gruba riječ može ubiti čovjeka, proizvesti mu toliko boli da se čovjek jednostavno zatvori u sebe i povuče se iz društva ostajući sam sa svojim problemom. Nije li to smrt? S druge pak strane, topla i dobronamjerna riječ, izgovorena s ljubavi čini čuda. Riječi ohrabrenja i nade mogu izvući osobu iz najgore krize, lijepe riječi mogu mijenjati svijet. Siguran sam da smo svi mi koji već imamo nešto životnog iskustva iskusili snagu kako ružne tako i riječi izgovorene s ljubavlju. Sam Isus Krist dok je bio na zemlji liječio je svojim božanskim autoritetom upravo izgovorenom riječi. Rimski satnik, premda nije otvoreno slijedio Krista, rekli bismo nije bio kršćanin, itekako je vjerovao u Isusa Krista i snagu njegove riječi. Prema evanđeljima, sluga rimskog satnika bio je bolestan i satnik čuvši za Isusa prilazi mu s molitvom: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj!‟ Satnikovo pouzdanje u Isusa i njegovu riječ spasilo je njegovog slugu. Bez riječi naše bi misli ostale samo naše misli, naše ideje samo naše ideje. Toliko je ostvarenih postignuća, toliko je prekrasnih umjetničkih djela koje nadahnjuju generacije i generacije nakon što su stvorena, a kojih ne bi bilo bez riječi. Razmislimo malo! A tako često omalovažavamo tu riječ i uzimamo je zdravo za gotovo, kao nešto što je samo po sebi tu, ništa posebno. Svi posjedujemo mogućnost upotrebe toga sredstva koje je snažnije od oružja, nježnije od latice ruže, toplije od žara ili pak hladnije od leda... i zato moramo u svakom trenutku biti svjesni njegove snage, jer jednom izgovorena nepromišljena riječ teško se može povući. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- -- -------

Iz uvoda Enciklike „Laudato si“ pape Franje – O brizi za naš zajednički dom, lipanj 2015: točka 14. I urgently appeal, then, for a new dialogue about how we are shaping the future of our planet. We need a conversation which includes everyone, since the environmental challenge we are undergoing, and its human roots, concern and affect us all. "Ja Vas hitno pozivam, dakle, na novi dijalog o tome kako utječemo na budućnost našeg Planeta. Potreban nam je dijalog u koji će se svi uključiti. Izazovi za okoliš, i njihovi ljudski korijeni, tiču se svih nas.“ (Izabrala i prevela Branka Dojčinović) 6


GOST KOMENTATOR: dr. sc. Vladimir Lay, socijalni ekolog

ŠTO JE TO EKOLOŠKA PISMENOST? Znamo li točno što je pismenost? Za svaki slučaj ponovimo: Pismenost je poznavanje pisma, umijeće čitanja i pisanja. Uzgred, znaju li svi na svijetu čitati i pisati? Ne. Oko 82% svjetske populacije je pismeno. U Hrvatskoj pismeni čine 98,1% stanovništva (99,3 % muških i 97,1 % ženskih stanovnika), što je svrstava na 48. mjesto u svijetu. Najveća stopa pismenosti od 100 % je u Gruziji (iznenađenje, zar ne?!), a najmanja pismenost od 23,6 % je u Burkini Faso. Postoji li umijeće „čitanja“ prirode i okoliša? Postoji li sposobnost razumijevanja prirodne osnove života (zrak, voda, tlo, biološka raznolikost, klima) od koje živimo? O da, itekako. To umijeće, tu sposobnost, označavamo pojmom „ekološka pismenost“. Skraćeni naziv je „ekopismenost“. Tko je smislio taj pojam? Ekopismenost je razvio fizičar i moderni mislilac Fritjof Capra sa svojim suradnicima iz Centra za ekopismenost u Berkeleyu, Kalifornija u SAD-u. Po njima ekopismenost označava „razumijevanje razvoja i funkcioniranja ekoloških sustava koji podržavaju mrežu života“. Mogli bismo reći i kako je ekopismenost sposobnost shvaćanja osnovnih principa ekologije, ali i življenje u skladu s njima. Pitamo se – kako djeluju, od čega se sastoje i kakva je kvaliteta i dinamika odnosa unutar ekoloških sustava? Ekopismenosti postaje iznimno važna i zanimljiva kao izazov svim učiteljima i osobama koje sudjeluju unutar obrazovnog procesa. Spomenuti Centar za ekopismenost Capre je postao poznat u svijetu po svojim obrazovnim aktivnostima, gdje na primjenjiv i praktičan način podučavaju djecu i mlade o isprepletenosti i složenosti ekoloških sustava kojih smo i mi ljudi dio. Ekološko opismenjavanje je posao učitelja i nastavnika i danas 2015 u Hrvatskoj. Razvijati ekološku pismenost kao razumijevanje razvoja i funkcioniranja ekoloških sustava koji podržavaju život ima posebno smisla u osnovnim školama u dobi kada djeca i mladi usvajaju osnovne vrijednosti i osnovna usmjerenja za život. Ekološki nepismeni neće moći čuvati i razvijati lokalne i planetarne ekološke sustave. Nepismeni naprosto nemaju način mišljenja i djelovanja koji čuva ekološke pretpostavke Života. Odatle je jasno koliko je važno, nakon što naučimo čitati i pisati, učiti „čitati“ i razumijevati prirodu i okoliš. Ne opismenimo li se ekološki, takvi nepismeni i neupućeni u suvremene ekološke procese - Životu i Prirodi okrećemo leđa i krećemo na put u kojem će Život i Priroda jednoga dana okrenuti leđa nama. Zaključno, ako je pismenih na svijetu 82 % iz svog 40godišnjeg istraživačkog iskustva na polju socijalne ekologije te zaštite okoliša i prirode rekao bih da ih je u pogledu ekološke pismenosti mnogo manje – jedva 30 %! Trećina. Stanovnici velikih gradova, mahom otuđeni od prirode – u kojima danas živi veliki dio stanovnika svijeta – prednjače u ovoj nepismenosti. Puno je posla na polju ekološkog opismenjavanja. No, krenimo od sebe. Priroda i okoliš, lokalni ekološki sustavi općine Barilović – gdje žive i odakle u školu dolaze učenici OŠ Barilović – predmet su njihova „čitanja“ i razumijevanja. Učenicima oko ove pismenosti mogu pomagati roditelji, ako su osobno na ekološke teme i vrijednosti usmjereni. Učenici sami ne mogu razvijati modernu, vlastitu ekološku pismenost. U tome im moraju, za početak, pomoći njihovi učitelji i nastavnici. Kada bismo napravili test ekološke pismenosti u OŠ Barilović – što mislite kakav bi bio rezultat? 80 % ekološki pismenih učenika? 90 %? Sumnjam. Možemo, uostalom, jednim testom provjeriti najesen 2015. kad se učenici vrate u klupe! 7


EKOKUTAK − EKOLOŠKİ PROBLEMİ DANAŠNJİCE Danas su u svijetu uz ekonomske najveći i ekološki problemi. Ti problemi nastali ljudskom nemarnošću jednoga će dana ljude doći glave. Ljudi nisu ni svjesni da su gradnjom tvornica i bacanjem nerazgradivih stvari u prirodu zapravo oni uzroci ovog gotovo nerješivog problema. Nabrojat ću neke osnovne ekološke probleme: OZONSKE RUPE su pojave smanjivanja i

EKOLOŠKE KATASTROFE imaju velik negativan utjecaj na ljude i na okoliš. Postoje prirodne ekološke katastrofe i one uzrokovane nepažnjom ljudi. Mogu dovesti do dugotrajnih posljedica. İzdvajam: erupcije vulkana, velike potrese, izlijevanje nafte u more... Sve to dovodi do teških posljedica za biljni i životinjski svijet, kao i za zdravlje čovjeka. Kako nas ekološki problemi ne bi došli glave, moramo sami početi čuvati okoliš. Za početak trebamo što manje bacati teško razgradive tvari u prirodu kao što su najlon vrećice i plastika. İ onda više paziti i razmišljati o našim postupcima i utjecaju na okoliš... Zapravo niste ni svjesni koliko ćete pomoći našem "Eko" planetu Zemlji.

Marija Štefanac, 6. razred (mentor: Darko Cerjanec, uč. prirode i biologije) ----------------------------------------------------

NP Plitvička jezera, jedan od bisera Hrvatske, jesen 2014. (foto: D. C.)

platnenih oslikavanje vrećica s roditeljima

PŠ SIČA: DVIJE EKORADIONICE…

izrada papirnatih vrećica

utanjenja ozonskog sloja u atmosferi. Neki znanstvenici kažu da je to prirodna pojava, a neki da je uzrok tome čovjek. Npr. plinovi freoni koji se nalaze u hladnjacima, parfemima i lakovima za kosu. GLOBALNO ZATOPLJENJE I EFEKT STAKLENIKA je postupno zagrijavanje Zemljine površine. Nastaje zbog povećanih doza stakleničkih plinova u atmosferi kao što su npr. ugljikov dioksid i metan. ONEČİŠĆENJE VODA utječe ne samo na okoliš već i na ljude, te na floru i faunu. Putem onečišćenih voda došlo je do mnogih bolesti. Tome je uzrok čovjek. ONEČİŠĆENJE ZRAKA najčešće dolazi iz tvornica. One svojim ispušnim plinovima zagađuju zrak. To šteti ljudima i okolišu. Tome je takoder uzrok čovjek. ONEČİŠĆENJE TLA je posljedica korištenja tvari koje ugrožavaju tlo i njegovu kvalitetu, kao što su npr. umjetna gnojiva i pesticidi. İ tome je uzrok čovjek. İNVAZİVNE İ STRANE VRSTE su vrste biljaka i životinja koje su "uvezene" u našu državu. Medu poznatijim takvim vrstama u Bariloviću je signalni rak (Pacifastacus leniusculus) koji prijeti izumiranju našim autohtonim rakovima i npr. leptir šimširov moljac, čije gusjenice se hrane živicom oko naše škole.

…I AKCIJA UREĐENJA OKOLIŠA ŠKOLE

8


LAG PETROVA GORA – „ČUVAJMO, UČIMO I RASTIMO ZAJEDNO“

to na obje zadane teme: fotografija s naslovom Tužna šuma na temu Ovo nanosi bol našoj majci Prirodi te Šumska idila na temu Raskoš šume. Izložba izabranih radova u OŠ Ferdinandovac i na web-stranici škole postavljena je 6. lipnja u povodu Svjetskog dana zaštite okoliša. Ove se godine obilježava pod sloganom „Šume: priroda na usluzi“ (Forests: Nature At Your Service), čime se želi upozoriti na ključnu ulogu šuma u očuvanju svijeta kakvog poznajemo. B. D.

Učenici predmetne nastave naše škole osvojili su 1. nagradu – prijenosno računalo – u projektu LAG-a Petrova gora i Hrvatskih šuma „Čuvajmo, učimo i rastimo zajedno“. Trebalo je prikupiti što više zrnate hrane za životinje u Državnom lovištu Petrova gora, a najuspješniji su se pokazali učenici 6. razreda koji su, uz pomoć svojih roditelja, prikupili čak 503 od ukupno 960 kg. Stoga su posebno nagrađeni odlaskom na školu u prirodi na Petrovu goru u pratnji svoje razrednice i pedagoginje. Zajedno s nagrađenim razredima škola iz Krnjaka, Gvozda i Topuskog sudjelovali su u animacijskim radionicama o prirodnom, kulturnom i povijesnom bogatstvu Petrove gore, obišli poučnu stazu na Muljavi te ručali u istoimenom Lovačkom domu. Za svoje sudjelovanje škola je dobila i zahvalnicu od predsjednika LAG-a (Lokalne akcijske grupe) Petrova gora gospodina Dražena Perakovića. B. D.

Šumska idila

Tužna šuma

EKOFOTKA 2015.

SPIRALNI VRT NA BELAJU Kad se male i velike ruke slože – i spiralni vrt se napraviti može! Dokazali su to učenici i roditelji, djelatnici škole i aktivisti Eko Pana zajedničkom akcijom tijekom Dana škole. Ispred PŠ Belaj tako je od cigle, zemlje, biljaka i uz zajednički rad nastao mirisni vrt.

Koliko smo svjesni potrebe očuvanja prirodnih ljepota zavičaja i življenja u suglasju s prirodom te ujedno kritični prema ponašanju koje narušava prirodnu ravnotežu, pokazalo je i sudjelovanje učenika 7. razreda na natječaju za najbolju ekofotku. Natječaj se provodi na razini osnovnih škola u okviru međunarodnog programa ekoškola, organizator je OŠ Ferdinandovac, a pokrovitelj Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Među mnoštvom pristiglih radova izdvojene su i dvije ekofotke učenika Tomislava Štefanca, i 9


MOJ STAV: ZNANSTVENA PISMENOST PIŠE: magistar fizike - geofizike Zrinko Bahorić, učitelj fizike i voditelj Globe grupe Prema OECD PISA Framework (2015), znanstvena pismenost je sposobnost uključivanja u teme povezane sa znanošću i sa znanstvenim idejama, kao građanin koji promišlja. **

jednim osobnim primjerom. U kurikulumu ove školske godine predvidio sam izradu ''Sunčanog sata''. Smatram da se kroz izradu tog sata grupa učenika može osposobiti i znanstveno opismeniti iz nekoliko predmeta (fizika, geografija, matematika, tehnička Kao magistar fizike (znanstveni smjer) i kao kultura, engleski jezik) više nego što se učitelj fizike s malim iskustvom u radu u školi opismenila iz redovite nastave npr. fizike. mogu se, u svoje ime, kritički osvrnuti na Zašto? Učenici vide što rade, vide svrhu svog znanstvenu pismenost u osnovnim školama. rada, znaju cilj i ishod svog rada, zainteresiraju se, raspodijele svoje interese unutar grupe i Osobno smatram da znanstvena pismenost u izrade to sami, uz vođenje učitelja. Gdje je osnovnim i srednjim školama postoji u problem? Problem je što je vrlo teško naći sate tragovima prema navedenoj definiciji. kad i kako bi se ovo odradilo. Kroz redovnu Poznavanje ključnog pojma u nastavnoj temi nastavu je to vrlo malo vremena i rascjepkano ne znači nužno i da je, kroz dodatne smo znanstveno aktivnosti nemamo pismeni. U nastavi sve učenike iz fizike ta se pismenost grupe/razreda i sl. može produbiti kroz Dakle, dolazimo do zadatke, problema sa razumijevanje satnicom jer ovo nije formula, praktične redovna nastava koja radove. Ipak, je programirana smatram da se još unaprijed. Ubaciti uvijek prestrogo sličan projekt u držimo nastavnog redovnu nastavu? plana i programa. Moj odgovor : ''Zašto Okviri moraju ne?'', ali tu dolazimo postojati, kao što je Globovci sa svojim učiteljem u akciji – postavljanje do pojma broj nastavnih sati, obnovljene meteorološke kućice i novog kišomjera. interdisciplinarnosti jasno definirani ciljevi koji još uvijek ne živi i sl. Sve ostalo, po mojem skromnom mišljenju, dovoljno u našem sustavu obrazovanja. treba biti na učitelju tj. na učenicima. Zašto ne izbaciti određeni dio gradiva ako učitelj Na kraju iz svog dosadašnjeg skromnog procijeni da će za to vrijeme učenici produbiti iskustva mogu zaključiti da samo kroz slične svoje znanje i zanimanje trenutnim gradivom, projekte kao npr. ''Sunčani sat'', ali da su ti te zbog toga neće upoznati određeni pojam projekti ugrađeni u redovni plan i program danas lako dostupan? Pitanje nije nimalo izvođenja nastave, te kroz interdisciplinarnost jednostavno, jer se učenici kasnije susreću s možemo ozbiljnije podići znanstvenu valorizacijama kao što je državna matura i sl. pismenost u školama. Pogledamo li pitanja iz državne mature, tj. što se traži danas od mladog čovjeka da odabere **OECD- The Organisation for Economic svoj životni put, sve više i više mi se čini da Co-operation and Development sam u pravu s konstatacijom o tragovima PISA- The Programme for International znanstvene pismenosti u našim školama. Student Assess Ovo je svakako tema za istraživanje i detaljnu analizu, ipak ja ću se ovdje na nju osvrnuti i

10


NATJECANJA IZ TEHNIČKE KULTURE

Krajem travnja je u Prvoj osnovnoj školi Ogulin Učenik 6. razreda, Marko Belavić je kao održano županijsko natjecanje "Sigurno u pobjednik županijskog natjecanja u kategoriji prometu" u kojem su sudjelovali učenici 5. graditeljstvo ove godine predstavljao našu razreda: Manuel i Mihael Marić, Tihana Tuškan županiju na 57. državnom natjecanju iz i Helena Polović. tehničke kulture početkom travnja u Primoštenu. Pripremio: Predrag Novković Mihalić, uč. tehničke kulture -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Matematičko natjecanje Stari grad Sisak

Ove godine u natjecanju iz matematike najviše se iskazao Matej Bačelić, učenik 4. razreda PŠ Belaj. Na županijskom natjecanju koje se održalo u OŠ Turanj Matej je ostvario izvrsno 3. mjesto. Kao i svake godine, održano je međunarodno matematičko natjecanje „Klokan“. Matej je ponovno ostvario odličan uspjeh te je ušao među 10% najboljih u svojoj skupini na razini države. Bravo Matej!!!!!!

.

Dvorac Lužnica

GEOMETRIJSKA TIJELA I DVORCI HRVATSKE Dvorac Bosiljevo

Iako se bliži kraj školske godine, osmi razred pokazao je veliku volju da što uspješnije napravi svoj projektni zadatak. Uz veliki trud i maštu, od kartona i drveta napravili su modele dvoraca Hrvatske. Međusobno su se natjecali tko će bolje i čija će maketa biti najljepša. Učiteljica je jako ponosna na rezultate pa su dvorci izloženi na hodniku škole. Stari grad Varaždin

Pripremila: Ivana Tuškan Mihalić, uč. matematike

11


OD KAMENA DO INTERNETA Nekada se pismenošću smatralo znati čitati i pisati . Razvojem civilizacija i tehnologija taj se pojam promijenio. Danas koristimo različite načine i vrste pismenosti. Tako, na primjer, postoje grafička, računalna, informacijska i druge pismenosti. Prvi spomenici hrvatske pismenosti su bili vjerski (misali, brevijari) i pravni tekstovi (ploče, listine, zakoni), a uklesani su bili u kamen ili pisani rukom na koži. Najstariji latinski spomenici su Trpimirova darovnica, spomenik s imenom kneza Branimira iz Gornjeg Muća i Branimirov natpis iz Šopota kod Benkovaca iz ranog srednjeg vijeka. Bašćanska ploča je najstariji cjeloviti hrvatski tekst koji se prema nekim osobinama smatra početkom hrvatske književnosti. Johannes Gutenberg je izumio tiskarski stroj i objavio 1455. prvu tiskanu knjigu Bibliju. Samo 28 godina kasnije pojavila se prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora. Počele su se i u Hrvatskoj osnivati tiskare. Ocem hrvatske književnosti smatramo Marka Marulića poznatog po prvom epskom spjevu ''Judita'', napisanom 1501., a tiskanom 1521. u Veneciji. U tom gradu je 1595. tiskan i prvi hrvatski rječnik Fausta Vrančića, a 1604.u Rimu je tiskana prva hrvatska gramatika Bartola Kašića. U prvoj polovici 19. st. širi se ilirski pokret s ciljem jezičnog sjedinjenja svih Hrvata i nastojanjima da se hrvatski jezik uvede u škole i ostale ustanove. Ljudevit Gaj izdaje pravopis, a 1835. pokreće novine „Novine horvatske“ s prilogom „Danica“. Od sredine 19. st. pa sve do 80tih godina 20. st. pisaći stroj kao mehanički ili

elektromehanički stroj s puno tipki koje stvaraju otisak postao je osnovno sredstvo za pisanje. U 20. st. nastao je velik broj znanstvene, stručne i druge literature. Važan za razvoj hrvatskog književnog jezika je dokument „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ u kojoj se tražila ravnopravnost četiri jezika: hrvatskog, srpskog, makedonskog i slovenskog. U 20. stoljeću nastala je literatura važna za hrvatski jezik kao što su Hrvatski pravopis grupe autora S. Babić-B. FinkaM. Moguš, Gramatika hrvatskog jezika autora S. Težaka i S. Babića, Rječnik hrvatskog jezika Vladimira Anića… Osim toga, tiskan je i ogroman broj raznih knjiga i udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola i za studente. Potkraj 20. st. u kućanstva ulaze osobna računala, minijaturna u odnosu na svoje pretke, a puno učinkovitija. U početku su bila korištena samo u uredima. Za širenje upotrebe računala važnu je ulogu imala američka tvrtka Microsoft sa svojim računalnim programima. Na samom kraju 20. st. pojavio se internet, tzv. svjetska mreža koja zamjenjuje bogatstvom najrazličitijih informacija knjige, a elektronska pošta omogućila je brzo dopisivanje. U najnovije vrijeme imamo spajanje mobitela i računala, tzv. pametne telefone koji su postali dio naše svakodnevnice. Nikolina Kasunić i Valentina Magdić, 7. r. (mentorica: Anita Paranos, uč. povijesti)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------- ------------

RAZGOVOR TELEFONOM Danas se previše razgovara telefonom. Telefon bi trebao služiti samo za hitne i važne razgovore. Kada ja razgovaram telefonom, jako sam kratak. Kažem ono zašto sam nazvao. Svaki dan sve se više koriste i mobilni telefoni. Oni služe više za zabavu nego za korisne razgovore. U nekim prilikama nepristojno je razgovarati na mobitel, osim ako se nije dogodilo nešto jako važno. Dok vozimo automobil, moramo paziti na promet, a ako želimo razgovarati trebali bi se zaustaviti. Mislim da je potrebno imati telefon, ali ga treba znati koristiti. Dominik Krivačić, 4. r. MŠ 12


KOLIKO SLOVA IMA HRVATSKA ABECEDA? Piše: Anka Grman, dipl. učiteljica RN Počela je nova školska godina. Prvašići dolaze u školu s potpuno novim torbama, udžbenicima, bilježnicama... Nisu to bilo kakve torbe, već anatomske s potporom za leđa i velikim brojem raznih pretinaca i zatvarača, obojene raznim bojama, a na prednjem dijelu oslikane tko zna kakvim sve „printovima“. Gledam ih i žao mi je. Neki su tako „sitni“ da je torba teška bar trećinu njihove mase. Zato sve nastavne listiće, mape i potrebni školski pribor ostavljam u školi. Uskoro smo naučili koji udžbenici trebaju za koji nastavni predmet. Počinjemo s „ozbiljnim“ radom. Nakon određenih predvježbi počinjemo učiti slova. Ove godine to je posebna priča. Neka slova pišu se isto, neka kao nekada prije, ali ima i onih koja „muče“ i mene kao učiteljicu, a za djecu da i ne govorim. Pitam se i sama nije li to malo previše. Koliko zapravo slova ima hrvatska abeceda? Hrvatska abeceda, gajica, jedna je od mnogih koje se temelje na latiničnome pismu i prema prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de) zovu abecedom. Abeceda se razlikuje od jezika do jezika, koji imaju i drukčiji red slova, zato govorimo o posebnoj abecedi hrvatskoga jezika. Od 30 slova u hrvatskome jeziku 27 ih se piše pomoću jednoga znaka (jednoslovi), a 3 pomoću dva znaka (dvoslovi) i to dže, elj i enj. Dvoslovi imaju dva velika oblika: Dž i DŽ, Lj i LJ, Nj i NJ. Prvi se rabi kad se samo prvo slovo u riječi piše veliko, drugi kad je cijela riječ napisana velikim slovima (LJERKA, ne LjERKA). Mi u prvom razredu pišemo samo velikim tiskanim slovima, a mala učimo zbog čitanja. Sada još moramo znati kako se pišu vlastita imena (Ljerka). Na sreću, kod pisanja pisanim slovima situacija je nešto jasnija, ali povezivanje slova u riječ neka je potpuno nova priča, zar ne?

Sudjelovali smo na natječaju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Večernjeg lista za najljepši rukopis: Karla Bišćan, 1. r., Leoni Polović, 2. r., Morana Škrtić, 4. r. MŠ Barilović

EX LIBRIS – PRIMOŠTEN – POHVALJENI RADOVI (mentorica: Anka Grman, uč. 1. i 4. r. matične škole Barilović)

Filip Boljar, 1. r.

Tomislav Župčić, 4. r.

13

Tea Maglić, 4. r.


ZAŠTO NAM JE PISMENOST VAŽNA? Pripremila: Lidija Gojak Pavlić, uč. RN u PŠ Barilovićki Leskovac VJEŠTINE KOMUNICIRANJA NA MATERINSKOM JEZIKU

Jedinstvena definicija pismenosti ne postoji, no jasno je da suvremeni koncept pismenosti obuhvaća mnogo više od čitanja, pisanja i računanja. Danas pod pojmom pismenost podrazumijevamo znanje i vještine potrebne za opstanak u svijetu brzih promjena. U našoj područnoj školi vodimo se činjenicom da pismenost prije svega treba biti funkcionalna, odnosno primjenjiva u svakodnevnom životu. Svakodnevno stvaramo situacije u kojima učenici uče sami (potaknuti vlastitom znatiželjom), potičemo ih na razmišljanje, stvaranje stavova i sustava vrijednosti, primjenu i dijeljenje znanja te na razvoj interesa, kreativnost i maštanje. Poticaji su pažljivo isplanirani i provedeni tijekom nastavne godine, u čemu nam je svesrdno pomagala i učiteljica pripravnica Antonija Puljar.. Niže navedeni primjeri su samo neki od sadržaja kojima učenike nastojimo potaknuti na istraživačko učenje, odnosno na proučavanje svijeta u kojem žive. Postavljanjem različitih sadržaja pred učenike i razvijajući znatiželju za novim informacijama želimo postići da učenje ne bude vezano samo uz boravak učenika u školi i domaće zadaće, već da ono postane svakodnevna potreba. Upravo kroz pronalazak novih područja interesa, vrednovanje onoga s čime se susrećemo i primjenu naučenog učenici nadograđuju vlastitu pismenost. U 21. stoljeću pismena je ona osoba koja kontinuirano unaprjeđuje svoje znanje.

Na satovima hrvatskog jezika te prirode i društva naučili smo koje brojeve trebamo zvati u kriznim situacijama. Zamislili smo nekoliko primjera kriznih situacija te uvježbali telefonski razgovor. KOMUNIKACIJA NA STRANOM JEZIKU

Na satovima engleskog i talijanskog jezika naučili smo kako se predstaviti i upoznati s osobom iz engleskog i talijanskog govornog područja te kako voditi kratki razgovor. Također smo uvježbali upotrebu rječnika stranih riječi. DOKUMENTACIJSKA PISMENOST

Na satu razrednog odjela proučili smo TV program te istražili što sve možemo pogledati i u koliko sati. Kritički smo procijenili emisije te razgovarali o kraticama uz nazive emisija. MATEMATIČKA PISMENOST

Na satu matematike uvježbali smo zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Računali smo u kunama, godinama, jabukama i kruškama, olovkama i bojicama. Promišljali smo gdje sve u svakodnevnom životu koristimo naučeno matematičko znanje. DIGITALNA PISMENOST

Priče koje smo napisali samostalno smo zapisali na računalo i pohranili podatke. U programu Microsoft Office Word uvježbavali smo unos teksta, naslova, veliko i malo slovo, stvaranje novog retka. Okušali smo se u korištenju miša, tipkovnice i printera/skenera. MEDIJSKA PISMENOST

Gledali smo film „Vlak u snijegu“ te napravili usporedbu s knjigom. Vrednovali smo ova dva medija te se pojedinačno odlučili za onaj koji nam je draži.

ČITANJE I PISANJE KAO TEMELJ PISMENOSTI

Zahvaljujući bibliobusu Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić tijekom cijele godine imali smo priliku čitati mnoštvo raznovrsnih knjiga. One su nas obogatile novim riječima i inspirirale za stvaranje novih priča.

KULTURALNA PISMENOST

Na satu glazbene kulture slušali smo skladatelje iz različitih zemalja i vremenskih razdoblja te uvježbavali prepoznati glazbene sastavnice skladbe. Povezali smo tempo, dinamiku i izvođače pjesme s ugođajem skladbe.

ČITANJE S RAZUMIJEVANJEM

Čitajući priče naučili smo mnogo o prijateljstvu, dobroti, različitosti i međusobnom prihvaćanju. Upoznali smo svijet oko sebe i sada mnogo bolje shvaćamo društvo u kojem živimo. Okušali smo se i u jezičnim igrama te otkrivali tajne u tekstualnom predlošku.

SURADNIČKO UČENJE

Surađivali smo s udrugom Eko Pan te naučili ponešto više o bijeloj rodi i o načinima zaštite bijele rode.

14


VRIJEME ZA PRIČU U PŠ SIČA Pripremila: Maja Pignar-Mijović, uč. RN u PŠ Siča Projekt Vrijeme za priču, koji se pokazao kao pun pogodak i koji je izvrsno prihvaćen od samih učenika, nastavljen je i ove školske godine. Srijeda u mjesecu ciljani je dan za priče, no svaki prigodni datum obilježi još dodatno neka priča. Učiteljica naglas čita slikovnice domaćih i stranih autora. Poznato je da je upravo metoda glasnog čitanja ključna za razvijanje čitateljskih navika te općenito uspjeh u stjecanju znanja i vještina. Glasno čitanje omogućilo je učenicima maštanje o ljudima, mjestima, vremenima i događajima koje nisu upoznali ili doživjeli. I svakako, ali ne i manje važno − glasno čitanje u našoj PŠ postalo je zabavno. Čitanje je postalo zanimljivije jer smo i ove godine dopunili mali kutić priča slikovnicama, a uz učenike su ponovno omiljeni jastučići da bi se namjestili kako im najviše odgovara (najčešće se leži). Nakon čitanja obavezno se nacrtaju dojmovi koji krase naš kutić i veliki pano priča. Naše ovogodišnje aktivnosti ponovno su popraćene među događanjima i na stranici nacionalne kampanje "Čitaj mi" koju, među mnogima, podržava i UNICEF Hrvatska. Priča o projektu Vrijeme za priču proširila se i malo dalje od naše škole. U prosincu ove školske godine PŠ posjetila je zainteresirana ekipa TV 4 rijeke. Malo smo porazgovarali, pročitali prigodnu priču o praščiću Krispinu Krispiću i tako je nastao prilog koji se može pogledati u emisiji Dječji kutić na videolinku https://www.youtube.com/watch?v=f_Fo3ymvsFg. Sudjelujući na natječaju Izdavačke kuće Alfa svoj razredni ormarić oslikali smo likovima djeci omiljenih pročitanih priča. Sve prošlogodišnje ilustracije pročitanih priča našle su mjesto u Velikoj divovskoj slikovnici koju smo zajedno napravili tijekom prvog polugodišta. Također, priče učenici preporučuju vršnjacima putem mrežnih stranica škole. Krajem prvog polugodišta nastao je TOP 5 božićnih priča, a napravili smo i TOP 10 ovogodišnjih ljetnih preporuka koje smo objavili na portalu škole. Do sada smo u ove dvije godine naglas pročitali 71 priču, a mislim da nas čeka skriveno još puno, puno priča koje treba uzeti s polica bibliobusa, knjižnica, knjižara… Stoga je u planu nastaviti dalje s projektom i uživati u divnim putovanjima kroz maštu. Odškrinuli smo ta „vrata“ i vjerujem probudili ljubav prema knjizi i pisanoj riječi, a glasnim čitanjem pomogli i cjelokupnom razvoju djeteta.

I TRI SU KNJIGE PREMALO

PŠ Siča izvrsno surađuje s bibliobusnom službom. Već drugu godinu zaredom djeca ostvaruju besplatnu članarinu za cijelu godinu. Vrlo su zainteresirani za posuđivanju knjiga i slikovnica. Ne čita se samo lektira već i puno više. Knjižničarka Nataša Vojnović i vozač Nikola Solomun uvijek su na usluzi i nastoje ispuniti sve njihove želje. Tako su učenici školski sat u bibliobusu iskoristili za upoznavanje enciklopedija, rječnika i dječjih časopisa, a knjižničarka im je u povodu Međunarodnog dana dječje knjige pročitala Andersenovu bajku Puž i ružin grm. Učenici su ispunili anketu o najdražim slikovnicama i crtali. U bibliobusu je uvijek veselo i vedro, a najveći je problem što izabrati i ponijeti kući jer se nekad čini da su tri knjige premalo.

Marta Novosel, 3. r. PŠ Siča

15


BOŽIĆNA CRVENKAPICA Uoči božićnih blagdana 18. 12. 2014. učenici PŠ Siča imali su nekoliko zapaženih izvedbi igrokaza Božićna Crvenkapica. Najprije su sa svojom učiteljicom Majom Pignar-Mijović, vjeroučiteljem Jurom Gagićem i asistenticom Antonijom Banović gostovali u COODM na Baniji u Karlovcu. Za svoj nastup nagrađeni su pljeskom i ovacijama publike. Nakon razgledanja škole, domaćini su ih darivali: drvenom kućicom za ptice, prigodnim vezom, stalkom za salvete i čestitkom koju su sami izradili. Srca su svima bila puna jer su radost Božića podijelili s drugima. Zadnji dan nastave prvog polugodišta učenici PŠ Siča proveli su ponovno u Karlovcu. Božićnu Crvenkapicu izveli su u Knjiguljici, a svaki je učenik na dar dobio slikovnicu. Bilo je to radosno iznenađenje u pravom božićnom duhu. Božićno ozračje u gradu osjetili su razgledajući prigodnu izložbu jaslica duž Radićeve ulice, veliki adventski vijenac u središtu grada i božićni sajam. Završetak prvog polugodišta nije mogao biti bolji i ljepši!

Božićna Crvenkapica u Knjiguljici

U CZOODM na Baniji u Karlovcu UČENICI PŠ SIČA – ŠTO KNJIGE NE VOLE Moje knjige ne vole kad ih se trga i čupa. Ne vole bacanje u smeće, i u potrgane vreće. Ne vole kad ih smočiš, kad njima hranu podbočiš. Zato, čuvajte ih! Jer to je bitno ako vam zatreba nešto hitno. Ivona Grginčić, 3. r.

Knjige su dragocjene i drage zato ih treba čuvati i voljeti. Ne vole trganje, bacanje, paljenje. Osobito ne vole kada im netko čupa stranice. Kad se to radi, plaču i žalosne su. Ne vole biti mokre, zgužvane, zašarane i pune mrlja. Čitajmo knjige! Svaka knjiga zaslužuje poštovanje i dobrotu svojih čitatelja. Marta Novosel, 2. r.

Knjige ne vole kad ih se pali. Knjige ne vole kad ih se gužva. Knjige ne vole kad ih se maže. Knjige ne vole kad ih se trga. Knjige ne vole kad ih se moči. Knjige ne vole kad ih se lupa. Knjige ne vole kad ih se gazi. Stjepan Magdić, 2. r.

Knjige ne vole kad ih se baca. Knjige ne vole vodu. Ne vole biti zašarane. Knjige ne vole kad ih se gazi. Nijedna knjiga ne voli biti zgužvana. Nikako ne vole kad se na njenim stranicama rade uši. Ja volim knjige. Viktor Ivan Novosel, 2. r.

16

Pred školom u Siči – uvježbavanje nastupa MOJA SIČA Ima jedno lijepo malo mjesto koje čuva moje nade, sne: To je mjesto mojeg djetinjstva, u njemu mi je živjet najljepše! Tu su meni najmirnija jutra, tu je moja škola i moj dom. To je moje mjesto, moja Siča, zauvijek u srcu mom. Da me netko ikada upita gdje bih živio na svijetu tom, odgovor bi uvijek bio - Siča - jer Siča je moj dragi dom. Napisao i uglazbio vjeroučitelj Jure Gagić


NATJEČAJ „ALFINI DIDAKTIČKI ORMARIĆI“

NJEMAČKI KUTAK uredila Maja Ferenac, uč. njem. j. Die wunderbare Welt der Märchen Als ich klein Kind war, habe ich viele Märchen gehört. Meine Mutter und Schwester haben mir die Märchen vorgelesen. Meine Mutter sollte mir jeden Abend vor dem Schlafen lesen. Ich habe ein Lieblingsmärchen. Das ist Hänsel und Gretel. Für mich sind die Märchen sehr wichtig. Manchmal lese ich sie zusammen mit meiner Cousine. Ich weiβ nicht, warum einige Leute mögen die Märchen nicht, aber kleine Kinder sollen sie lesen. Mihaela Maglić, 7. r.

PŠ SIČA: 2. I 3. R.

Ich habe viele Märchen gelesen und gehört. Meine Mutter hat mir zu Hause die Märchen vorgelesen. Mein Lieblingsmärchen ist Hänsel und Gretel. Ich lese noch heute Märchen. Viele kritisieren sie und sagen, dass sie zu grausam und altmodisch sind. Vielleicht passen sie nicht in unsere Zeit, aber ich glaube, dass sie sehr lehrreich sind. Antonijo Gojak, 7. r.

Brüder Grimm MŠ BARILOVIĆ: 1. I 4. R.

MŠ BARILOVIĆ: 2. I 3. R.

Brüder Grimm waren Jacob und Wilhelm Grimm. Jacob Grimm wurde im Jahr 1785 geboren und Wilhelm Grimm wurde im Jahr 1786 in Hanau bei Frankfurt geboren. Sie waren deutscher Sprach- und Literaturwissenschaftler. Berühmt werden sie durch ihre Sammlung von Kinder- und Hausmärchen. Ingesamt wurden Kinder- und Hausmärchen in über 160 Sprächen übersetzt. Die bekanntesten Märchen sind: Hans im Glück, Schneewittchen, Dornröschen, Rotkäppchen, Die Bremer Stadtmusikanten, Aschenputtel, Der Wolf und die sieben jungen Geiβlein und viele andere. Petra Banjavčić, Ana Brozić, Anamarija Bukovac, 6. r.

17


•Bi li ga ikada htio upoznati? − Htio bih ga upoznati zato što mi se jako svidio i nije kukavica. •Kako tvoja okolina doživljava tvoju ljubav prema knjizi? − Moja okolina cijeni moju ljubav prema knjizi. •Imaš li dovoljno vremena za čitanje i učenje? − Uvijek imam dovoljno vremena i za čitanje i za učenje jer si uvijek sve organiziram. •Što radiš kad nisi s knjigom? Kad nisam s knjigom, onda vani radim i pomažem ili se igram sa sestrom. •Kako pomažeš? − Pomažem oko svinja – čistim kotac ili čistim klice s krumpira prije kuhanja, a pomažem i u vinogradu – nosim rožovlje nakon orezivanja i režem špage. •Maštaš li da bi i sam jednoga dana mogao postati pisac? − Nisam siguran. Još ne znam što bih želio biti. Možda vatrogasac. ---------------------------------------------------------

ZAŠTO VOLIM ČITATI Rafael Spudić nam je došao u peti razred iz PŠ Belaj. Među svojim vršnjacima, ali i među ostalim učenicima, Rafael se ističe svojom ljubavi za pisanu riječ. Najčešći je posjetitelj školske knjižnice, pogotovo ponedjeljkom tijekom dvosatne „rupe“ u rasporedu. Dovoljan razlog za razgovor o toj njegovoj privrženosti. U ulozi novinarke prvi put se okušala njegova školska kolegica Katarina Mihalić.

„ŠUMSKA UČIONICA“ •Zašto voliš čitati? − Volim čitati zato što je zanimljivo i poučno i zato što si razvijam pamćenje i učim nove riječi. •Sjećaš li se prve knjige koju si sam pročitao? − Prva knjiga mi je bila Pale sam na svijetu. Moja sestra također voli čitati. Njoj je prva knjiga Brojalice. •Koje je tvoje najbolje vrijeme za čitanje? − Predvečer oko 18 sati. Kad završim sa zadaćom. •A mjesto? −Najbolje mjesto za čitanje mi je moja spavaća soba. Po ljeti volim čitati vani na zraku na jednoj klupici ispod drveta. •Kakve knjige posebno voliš? −Posebno volim pustolovne romane i romane u kojima ima napetosti i akcije. •Kako biraš knjige za čitanje? − Knjige biram po piscu, naslovu i debljini. Što je knjiga deblja, a slova sitnija, to bolje! •Kako dolaziš do knjiga? − Knjige posuđujem u školskoj knjižnici i u Gradskoj knjižnici u Karlovcu. •Tvoja najdraža knjiga je…? − Koko i duhovi. •A tvoj najdraži pisac? − Naravno, Ivan Kušan. •Imaš li omiljenog junaka? − Moj omiljeni junak je Koko jer voli akciju i napetost i jako je hrabar i zanimljiv.

Da se nastava može izvoditi na malo drugačiji način, mi to već odavno znamo. Naime, naša učiteljica Marijana jako voli prirodu, biljke i životinje, a ne fali joj ni mašte ni kojekakvih ideja. Još u prvom razredu jednom nas je povela u „šumsku učionicu“. Naravno, bili smo začuđeni kuda nas to učiteljica vodi. Uzeli smo jastučiće i čitanku i krenuli na obližnji proplanak blizu škole. Kad smo posjedali po travi, učiteljica nam je rekla: „Od sada će ovo biti naša šumska učionica.“ I stvarno, u prirodi okruženoj drvećem, životinjicama i prekrasnim pogledom puno se bolje uči, čita, recitira, pjeva i slika. Učenici 3. razreda PŠ Belaj

18


NAŠ INTERVJU: ŽELJKO MAVRETIĆ, KNJIŽEVNIK I KNJIŽNIČAR

ČITANJE JE VAŽNO Krajem prvog polugodišta svakog drugog petka do naše je škole počeo dolaziti bibliokombi Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” iz Karlovca. Već je to bila lijepa novost, ali me je knjižničarka upozorila da i njegov vozač, knjižničar Željko Mavretić, zaslužuje našu pozornost. Jer, nije on samo knjižničar, on je i književnik čiji se radovi nalaze i na policama naše školske knjižnice. Proguglao sam malo po internetu, zavirio u Wikipediju, pregledao njegove pjesničke nastupe na Youtubeu i odlučio – on je prava osoba za intervju u našem školskom listu. Vjerujem da će to biti i vaš zaključak, kad ga pročitate. Tko je Željko Mavretić? Dokazao se u pjesništvu, a mnoge su mu pjesme i uglazbljene, glumi, novinarstvu, likovnoj kritici, a nedavno se javnosti predstavio i kao strastveni kolekcionar karlovačkog slikarstva 20. stoljeća. No, književnost je ipak onaj njegov spiritus movens. – Njoj se uvijek vraćam i njoj najviše vjerujem. – rekao nam je. Na početku – o početku…Rođeni ste u Karlovcu, gdje ste se školovali, a danas radite. Što Vas najviše veže za rodni grad na četiri rijeke? Koja je od te četiri rijeke najviše Vaša? Da, rođen sam u Karlovcu i to na adresi Trg Matije Gupca 1, dakle, u samom središtu grada, na Korzu. Tako sam veliki lokalpatriot da se ne ustručavam reći kako me za ovaj grad veže sve ono što mi je važno i drago u životu. To su moji predci, moja obitelj i moji prijatelji. Za Karlovac me veže neraskidiva ljubav prema njemu, koja se najbolje očituje u mojoj pjesmi “Karlovac i ja“: Već od prvog susreta / mi smo si na ti, / ja u njemu živim, / a on u meni. / I tako nam godine / ulicama prolaze, / a rijekama sni. To je grad moje stalne inspiracije. Interesantno, puno sam putovao, ali nigdje nisam mogao pisati kao ovdje. Svom sam gradu poklonio puno stihova. Najviše u knjizi “Karlovačke šetnje”, iako bi se moglo reći da u svakoj mojoj knjizi ima mirisa moga grada. Sve četiri rijeke su mi drage, lijepe i inspirativne, ali ipak Kupa je ta s kojom se najviše volim – tajno, da ostale ne budu ljubomorne. Kupa je u prošlosti hranila Karlovac i imala veliko gospodarsko značenje. Grad joj puno duguje za svoj razvoj. Na svoj način ja joj stihovima kažem hvala. Iz Vaše životne perspektive, kolika je važnost obitelji u životu pojedinca? Jeste li zadovoljni sobom u ulozi oca? Znamo da je obitelj osnovna stanica društva i nemjerljiva je njezina važnost za svakog pojedinca. Iz obitelji sve kreće, ali se u nju sve i vraća. Kad čovjek ima problem u obitelji, onda je on veći i preči od svih ostalih. Obitelj može dati, ali i oduzeti krila. Osobno sam sretan što još uvijek vrlo uspješno letim. U tom letu uzgon mi daju moja djeca Luka, Paula i Lucija. Dolazili su na svijet otprilike svake sedme godine i sad su 9, 16 i 23. Koliko sam zadovoljan sobom u ulozi oca, morao bih pitati njih. Ako je moja očinska uloga imala utjecaja na to da budu odlične učenice i student, te da imaju „umjetničku žicu“ (pišu, sviraju, plešu ), onda sam jako zadovoljan. Veseli me svaki njihov uspjeh, a dosad su već bili i pohvaljivani i nagrađivani za taj gen, za koji ja sebi možda samo nešto umišljam. Završili ste studij lovstva i zaštite prirode i specijalistički stručni studij poslovnog upravljanja MBA? Ima li neka tajna veza između Vašeg školovanja i Vašeg posla? Mene je u vrlo ranoj mladosti zahvatio i zarobio kreativni i nemirni umjetnički duh. U mladosti sam formalno učio znanosti koje su sasvim sigurno imale puno više veze s mojim kasnijim poslovima. Međutim, jednostavno u to vrijeme nisam imao dovoljno daha da završim započeto, jer kad bih bio na nekoj razini nečega, odjednom me počela vući neka druga sila sklonosti. Kasnije sam tek, u zreloj dobi, naučio upravljati svojim htijenjima, ali za neka je bilo već prekasno. Dakle, relativno kasno sam shvatio da moraš biti jedinstven i veliki umjetnik da bi od 19


toga malo mogao živjeti. Ne držim da je važno imati formalno obrazovanje usko vezano za profesionalni djelokrug osobnog rada i stvaranja. Nisu li mnogi poznati i priznati pisci, slikari, glazbenici... po struci bili sasvim nešto drugo?! A što se tiče tajne veze, ona uvijek postoji, znali mi to ili ne. Što Vas u poslu knjižničara najviše veseli? Svaki posao ima svoje dobre i loše strane, uvjetno rečeno. U svom poslu knjižničara, eto, već trideset godina zaista uživam. Prošao sam u tom okviru mnoge raznolikosti i nastojao otkrivati sve čari knjižničarstva. Prvo sam sâm sebi umislio da sam u tome bio uspješan, a onda su mi to potvrđivali i neki drugi na razne načine, što me jako veselilo. Veseli me jednakim žarom i sada kad stignem bibliokombijem pred neku školu, a učenici pohrle s knjigama. Upravo to je ono što me najviše raduje. Širenje kulture, a pogotovo među mladima. Primjerice, u nekim sredinama pokretna je knjižnica bila potpuna nepoznanica. Ukoliko sam barem malo pomogao u tom otkrivanju nepoznatog, onda me ta činjenica neizmjerno raduje. Jeste li tijekom školovanja voljeli čitati školsku lektiru ili ste radije čitali nešto drugo? Još uvijek mi je žao što nisam pročitao apsolutno sve knjige iz obvezne i slobodne lektire. Da sam to učinio, duhovno bih bio još bogatiji. No, za to nikada nije kasno. Naravno da sam osim školske lektire imao i neku svoju lektiru koja je, ovisno o trenutku, ponekad bila zanimljivija, razumljivija i zavodljivija. Uostalom, tako je bilo u svim generacijama prije moje, a i poslije. Zašto je čitanje važno? Čitanje je važno. Čitanjem obogaćujemo svoj rječnik, čitanjem postajemo pametniji i bogatiji, pogotovo u onom nematerijalnom smislu. Bez obzira na razvoj tehnike i tehnologije u informatičkom smislu, knjiga u ruci je još uvijek čvrst adut. Legologija je znanost o čitanju i ona analizira brojne teorije na tu temu, bilo da se radi o klasičnim knjigama, e-knjigama, zvučnim knjigama ili bilo kakvim drugim, učinak čitanja je uvijek jednako vrijedan. I ZANAT I INSPIRACIJA Iza sebe imate već bogat književni opus. Postoji li nešto kao književni zanat ili je sve u inspiraciji? Naravno da postoji književni zanat i naravno da je sve u inspiraciji. E, kad se upravo te dvije svari poklope, kad kliknu, onda se može očekivati dobar rezultat. Nadahnuće je ono što predvodi u svakom stvaralačkom činu, ali opet, što je zanatlija bolji, to će i proizvod biti kvalitetniji. No, o tome mogu suditi svi drugi, a ne pisac. Objavili ste i knjigu intervjua „Karlovački razgovori“. Kako je ne biti u ulozi pisca, nego u ulozi onoga koji zapisuje? Knjiga intervjua “Karlovački razgovori” zapravo je zbirka razgovora koje sam vodio na Radio Karlovcu prije petnaestak godina. Želio sam na prijelazu stoljeća zabilježiti dio društvenih aktivnosti poznatih Karlovčana iz raznih domena ljudskog stvaralaštva. Biti u ulozi onoga koji zapisuje puno je odgovornije u odnosu na kreativno pisanje. “Karlovački razgovori” se i danas često posuđuju u karlovačkoj knjižnici, što je znak da je posao obavljen odgovorno. Objavili ste i zbirku ratnih zapisa „Nebo može čekati“. Kako je ona nastala? Zbirka ratnih zapisa “Nebo može čekati” nastala je tijekom Domovinskog rata. Kao novinarski suradnik u to sam vrijeme obilazio crte obrane grada i bilježio događaje i osjećaje, stavljajući se u ulogu aktivnih branitelja. Upravo tim hrabrim i divnim, a opet sasvim običnim ljudima, posvećena je ova, nadam se, jedina moja knjiga ratne tematike. Jeste li zadovoljni svojim profesionalnim statusom u društvu kao književnik? Teška su, općenito, vremena danas za bilo čiji status, pa tako i umjetnički, no ne pamtim da je nekad bilo baš puno bolje. Vremena i običaji se mijenjaju, a tako i mi s njima. Nekad na bolje, a nekad na lošije. Što općenito mislite o životu današnje mladeži i društvu u kojem živimo? Je li nekada život mladih bio zanimljiviji? Što biste im poručili? Nekada je društveni život mladih bio društveniji ili se meni to samo čini. Svaka mladost ima svoje sheme koje koristi na i za svoje zadovoljstvo. Uslijed brzog razvoja tehnologija raznih vrsta došlo je i do promjene u sociološkim navikama mladih. Međutim, time je teško upravljati jer svako vrijeme nosi svoje breme. Osobno, priznajem da se teško nosim s vremenom u kojem sada živimo, ali to pripisujem svojim godinama koje se sve teže privikavaju na nagle promjene. Zato i bježim u svijet umjetnosti i kulture gdje mi se čini da je ipak malo sporije, udobnije i ugodnije. A mladima poručujem da nikud ne bježe, neka budu tu u svom vremenu čvrsto i neka ga kreiraju i oplemenjuju dobrim idejama i namjerama za sebe i druge. Razgovarao: Domagoj Krivačić, 8. r. (Mentorica: Branka Dojčinović) 20


NOĆ KNJIGE Knjiga – nekoć vrlo rijetka, rukom pisana i oslikana; danas – dostupna većini ljudi. Zgodan poklon za rođendan. I knjiga ima svoj spomendan. U našoj zemlji taj dan je 22. travnja. Naime toga dana 1501. godine Marko Marulić dovršio je svoju Juditu. Djelo je navijestilo jedinstvo hrvatskog jezika, dok se Marulićev hrvatski približio europskim pjesničkim standardima. Uz taj dan, knjizi je posvećen i Svjetski dan knjige i autorskih prava 23. travnja, a istog se datuma obilježava i World Night (Svjetska noć knjige), godišnja proslava kojom se potiče ljubav prema knjizi i čitanju. Ove godine i naša se škola uključila u tu manifestaciju. Kako radimo samo u jednoj smjeni, tj. ujutro, mi smo Noć knjige obilježili matinejom. Knjižničarka Branka Dojčinović, učiteljice Danijela Zatezalo i Anka Grman te vjeroučitelj Jure Gagić osmislili su i održali integrirani dan s učenicima razredne nastave matične škole na temu „Navade i zavade starih Zagrepčana“. Kao inspiracija poslužila je nagrađena slikovnica „Coprnica Dragica“ autorice Marijane Jelić. Priča je nastala na temelju stvarnih povijesnih događaja na Gradecu u 16 st.. Govori o nekoj djevojci Dragici kojoj je suđeno za „copranje“. Na sreću, sudac je bio pronicljiv i pametan čovjek, tako da je priča završila happy endom. Integrirani dan je bio intenzivan jer je trajao punih pet školskih sati. Započeo je skupnim, istraživačkim radom. Učenici su pažljivo slušali interpretativno čitanje; gledali različite videouratke, slušali svjetovnu i crkvenu glazbu srednjeg vijeka; izrađivali glineno posuđe ( i konstatirali kako bi bilo dobro imati grnčarsko kolo); upoznali su neke stare jedinice za mjerenje mase, obujma i duljine; natjecali se u starinskim sportovima i na kraju sve to zasladili „Magdinim paprenjacima“ koje je pripremila učiteljica Danijela. Mi smo bogatiji za još jedno pročitano književno djelo. A vama šaljemo poruku: Svakako pročitajte! Anka Grman, uč. RN u MŠ Barilović

S KNJIGOM POD RUKU Mjesec hrvatske knjige ove je godine bio posvećen ljubavi pa su ga Mladi knjižničari, učenici 8. razreda, obilježili projektom „S knjigom pod ruku“. U tome su im pomogle knjižničarka Branka Dojčinović, učiteljica likovne kulture Nevenka Mikulić i učiteljica engleskog jezika i razrednica Karolina Čorak. Projekt je temeljen na aktivnoj suradnji roditelja, učenika i nastavnika kao čitatelja koji međusobno razmjenjuju knjige, ali i komentare zabilježene u knjižne „putovnice“. Započeo je na razrednoj svečanosti, uz recital ljubavne poezije i glazbenu pratnju na gitari učenika 5. r. Nikole Brnardića, ali je uključio cijeli niz aktivnosti vezanih uz knjigu: izabrali smo i preveli mudre misli o knjizi i čitanju s engleskog jezika, izradili plakat, napravili smo i objavili pozivnicu za sudjelovanje na školskom portalu, a knjige za razmjenu opremili knjižnim putovnicama. Cilj nam je bio razvijanje kulture čitanja u slobodno vrijeme kao bitne sastavnice obiteljskog života, a na kraju školske godine, kad su knjige završile svoje putovanje i vratile se vlasnicima, obogaćene za misli čitatelja kojima su obogatile život, možemo reći da smo u tome i uspjeli.

Branka Dojčinović, knjižničarka 21


PLES I GLAZBA Dječji tjedan je za 2. i 3. razred MŠ bio tjedan igre i komunikacije plesom i pjesmom. Evo kako su to oni shvatili: − Plesom izražavamo osjećaje pokretima. Ljudi plešu kako bi pokazali svoje plesačke vještine i plesom neku osobu učinili sretnom. – Nensi Brkić, 3. r. − Kad plešem, opušten sam. Volim pjevati i plesati. – Filip Luketić, 3. r. − Ljudi plesom pokazuju svoj talent. Kad nas bole leđa i noge, dobro je razgibati se plesom. − Ivana Dobrinić, 2. r. − Ples je izražavanje osjećaja uz glazbu. Pomoću glazbe i pokreta plesači komuniciraju s publikom. Ljudi plešu kako bi razveselili one koji su tužni. − Leoni Polović, 2. r. − Plesom razvijamo tijelo. Ples je zdrav i zabavan. Ljudi plešu da se zabave. − Petra Marčinković, 2. r. − Volim plesati jer tako mogu iskazati ljudima koji me gledaju svoje osjećaje. − Ela Marić, 2. r. − Plesanje je jako zabavno. Naročito ako plešeš sa svojom simpatijom. – Matej Škrtić, 2. r. Pripremila: Danijela Zatezalo, uč. RN u MŠ Barilović

A učitelj glazbene kulture Duško Gvozdić naveo je učenike na….razmišljanje o glazbi. Pročitajte i…razmislite! Zbor MŠ Barilović -Božićna priredba 2014.

RAZMIŠLJAM O GLAZBI Volim slušati zabavne i strane hip-hop pjesme. Slušajući glazbu uživam i u glazbenim spotovima. Ne volim domaće pjesme i narodnjake. Naravno, nisu ni svi domaći izvođači, tj pjesme ružne pa volim pjesme od Žaka, Tonija i Gibonija. Sve pjesme slušam na internetu, a nerado idem na koncerte. Na koncertima je gužva, nemaš kamo sjesti, hladno je ili vruće. Kada glazbu slušam kod kuće, ili sam na internetu (npr. na Facebooku) ili gledam spot, sjedim i razmišljam o melodiji i pjevaču (kako glumi u spotu i koje su mu misli u njemu) i kako je spot napravljen (npr. u spotu se nešto razbija, a ja mislim kako je to trebalo platiti).

MOJE MIŠLJENJE O GLAZBI DANAS Volim umirujuću glazbu. Pomoću nje pišem domaću zadaću. Volim također pjesme stranih pjevača. Na svijetu se bez glazbe ne bi moglo živjeti jer ljudi, pogotovo u današnje vrijeme, ne mogu ni u dućan proći a da ne poslušaju barem jednu pjesmu. Mislim da nam je u pjesmi bitnija glazba nego tekst. Najviše je volim slušati ujutro kada se spremam za školu. Kada bi me netko pitao bez čega ne bih mogla živjeti – glazbe ili TV-a – odabrala bih glazbu. Neki ljudi se bave glazbom tako da sviraju neki instrument ili pjevaju neku pjesmu. Jako me smetaju instrumenti poput bubnjeva i truba. Najbolji instrument mi je klavir ili glasovir, htjela bih ga svirati! Najdraži pjevač mi je Justin Bieber, a najdraža pjevačica Selena Gomez. Obožavam slušati njihove pjesme i to me potpuno opusti. Helena Polović, 5. r.

Ines Brkić, 5. r. Glazba Glazba je jedan od glavnih pokretača čovječanstva. Sumnjam da postoji osoba koja ne voli slušati neku vrstu glazbe. Ja glazbu volim poslušati kada se odmaram, tj. poslije učenja, jer me nekako opušta. U pjesmi mi nije najvažnija melodija, nego riječi. Postoje mnoge vrste glazbe kao što su: zabavna, pop, havy metal, rock..., no ja najviše volim slušati narodnu glazbu u izvođenju različitih tamburaških sastava. Ponekad s prijateljima zapjevam u autobusu, kad idemo na izlet s razredom, da skratimo vrijeme. Volim slušati glazbu jer me zabavlja i ispunjava vrijeme. Marko Belavić, 6. r.

22


ZAŠTO VOLIM EUROSONG

GLAZBA KAO POTICAJ NA POZITIVNOST Većina mladih ovih dana sluša glazbu koja je poznata pod imenom „cajke“. Neki od njih slušaju pop glazbu, rap, indie rock, heavy metal itd. Mi osobno slušamo glazbu manje poznatih izvođača među mladima danas. Naziva se hip-hop. To je glazba stranih izvođača koja baš i nije poznata u Hrvatskoj, a nije baš ni cijenjena u Hrvatskoj. Naime, to je glazba koja nije pisana samo zato da bi se od nje zarađivalo i kako bi bila popularna. To je glazba koja je pisana kako bi se ljudi zbog nje osjećali bolje. Takva vrsta glazbe je pisana kako bi se slušatelja potaknulo na sreću i pozitivnost. Zato slušamo Mod Suna, Kehlani i Kanye Westa.

Uvijek kada imam vremena slušam glazbu gdje god se nalazim. Slušam sve što mi je dobro, bile to brze ili spore pjesme, bila to nježna pjesma ili rock, nije važno, važno je da mi je dobra. Kada sam sretna, slušam zabavne pjesme i plešem uz glazbu. Kada sam tužna, slušam neke malo sporije i tužnije pjesme i razumijem o čemu govore. Najviše volim na televiziji gledati Eurosong gdje se ljudi iz europskih zemalja natječu u pjevanju, a gledatelji glasuju. Tu čujem mnoge nove pjesme koje mi uđu u glavu i tamo ostanu. Bez glazbe, bez pjesama ne bih mogla živjeti zato što bi u svijetu bez glazbe bilo pretiho.

Katja Jozić i Ema Lasić, 8. r.

Kany West

Petra Banjavčić, 6. razred SANJAM O PJEVAČKOJ KARIJERI MLADA GLAZBENA NADA IZ SIČE

Ja volim glazbu. Kad sam tužna ili mi je dosadno, uzmem mobitel i slušam pjesme. Volim slušati i strane i domaće izvođače i nije važno kakva je pjesma, nego je važno da me oraspoloži. Ne znam zašto, ali uvijek kad slušam glazbu drugačije se osjećam. Osjećam se kao da sam na drugom mjestu, u drugom vremenu, kao da sam na pozornici. San mi je da postanem pjevačica, ali ne znam hoće li mi se san ostvariti. Prijatelji me podržavaju i govore da ću sigurno postati, ali ne znam. Volim pjevati po kući, vani, čak sam počela i operu pjevati. Kažu da je glazba umjetnost, i ja se s tim slažem. Puno se ljudi združilo pomoću glazbe jer svi vole pjevati i svirati.

I ove smo školske godine bodrili i navijali za našeg učenika- harmonikaša Stjepana Magdića koji pohađa Glazbenu školu Karlovac. Uživali smo u njegovoj sreći i zadovoljstvu dok muzicira i s njim prebrojavali medalje i pehare koje osvaja diljem Hrvatske. Mogli su ga čuti na našoj božićnoj priredbi u PŠ Siča, povodom otvorenja LIDRANA 2015. kao i prilikom gostovanja bugarskih učitelja u matičnoj školi u Bariloviću. Mnogi su TV prilozi već snimljeni o našem učeniku, a najzanimljivije je bilo gostovanje HTV ekipe Dobro jutro Hrvatska u PŠ Siča kako bi napravili prilog o njemu. Sa zadovoljstvom ćemo ga podržavati i sljedeće školske godine.

Slađana Dmitrović, 6. r.

Maja Pignar Mijović, uč. RN u PŠ Siča

23


MEDIJI (TV I JA) Pod nazivom medija podrazumijevamo sustav javnog informiranja, koji služi za raspršivanje vijesti i audiovizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja i zabave najširih slojeva stanovništva. Prema načinu distribucije dijelimo ih na tiskane medije (tiskovine) i na elektroničke (televizija, radio i internetski portali). Učenici 1. i 4. razreda učili su o elektroničkim medijima u nekoliko školskih sati (HJ, SRO). Njihov zadatak bio je naučiti razlikovati dječje emisije od emisija za odrasle, prepoznati i imenovati žanr TV emisija, razvijati kritičku svijest u odnosu na korištenje različitih medija, uočiti pozitivne i negativne strane korištenja različitih vrsta medija, prepoznati različite izvore informiranja o nekoj temi ili problemu, o racionalnom korištenju slobodnog vremena, o nametnutim reklamama koje povećavaju potrošnju itd. Znamo da mediji imaju velik utjecaj u društvu, ali služe i za povezivanje svijeta. Razvitkom tehnologije lakše i brže prenose vijesti diljem Zemlje, a u budućnosti čak i dalje. Na taj način omogućavaju nam lakši pristup željenim informacijama. Pravo na informacije i slobodu govora imaju svi. Iako imaju velik i brz protok informacija, mediji često imaju i negativan utjecaj na društvo, posebice na djecu. Duga izloženost neprimjerenim sadržajima medijima uvelike utječe na njihovo ponašanje. „Televizijska ovisnost“ rezultira prekomjernim gledanjem televizije. Na kraju obrazovnog ciklusa proveli smo u našem razrednom odjelu anketu o gledanosti TV emisija i zaključili da učenici 1. i 4. razreda dosta borave ispred televizijskih ekrana; da vole zabavne emisije, da ih manje privlače emisije obrazovnog sadržaja, dok ih one informativnog sadržaja uglavnom ne zanimaju jer su „nerazumljive i dosadne“. Sugerirajmo našoj djeci da manje gledaju TV emisije loše kvalitete. Zato na noge lagane i otkrijmo sve čari prirode koja nas okružuje!

ANKETA O GLEDANOSI TV EMISIJA 1.

2.

3.

4.

KAKO BI SE OSJEĆAO DA TI ZABRANE GLEDATI TV EMISIJE? a) SRETNO b) TUŽNO c) SVEJEDNO MI JE

5.

KAKVE TV EMISIJE VOLIŠ GLEDATI? a) OBRAZOVNE b) ZABAVNE c) INFORMATIVNE

14 12 10 8 6 4 2 0

KAKVE TV EMISIJE RIJETKO GLEDAŠ? a) OBRAZOVNE b) ZABAVNE c) INFORMATIVNE U KOJEM TERMINU NAJČEŠĆE GLEDAŠ TV PROGRAM? a) PRIJE PODNE b) POSLIJE PODNE c) UVEČER

KOLIKO VREMENA DNEVNO PROVODIŠ ISPRED TV-a? a) DO 1 SAT b) OD 1 DO 2 SATA c) VIŠE OD 2 SATA

Odgovor A Odgovor B Odgovor C

Anka Grman, uč. savjetnica RN u MŠ Barilović

24


Martin Štefanac, 4. r. MŠ - natječaj „Svjetlost“, Lidice

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA Prirediti izložbu fotografija nije nimalo jednostavan ni lak zadatak. Danas većina ljudi posjeduje mobitele, digitalne fotoaparate i kamere. Svi žele zabilježiti što više pojedinosti i zaustaviti vrijeme bar na trenutak. No to nije bilo moguće do prije dvjestotinjak godina. Od tada datiraju prvi zapisi, nastali „camerom opscurom“. Takvu kameru posjedovali su rijetki pojedinci, fotografirajući uglavnom bogataše. Ako u enciklopediji potražite definiciju fotografije, piše otprilike ovo: Fotografija je tehnika digitalnog ili kemijskog zapisivanja prizora iz stvarnosti na sloju materijala koji je osjetljiv na svjetlost koja na njega pada. Riječ je grčkog porijekla i znači otprilike "crtanje pomoću svjetla". S vremenom fotografija postaje posebna grana umjetnosti koja je zainteresirala mnoge kreativne pojedince i dala im dar zaustavljanja vremena, radi kasnijeg prisjećanja na značajna mjesta, ljude i događaje. Naša je škola ove godine obilježila svoju obljetnicu. Kako je školska spomenica nestala, bilo je vrlo teško prikupiti podatke i prezentirati proteklih 110 godina. Što se tiče fotografija, to je bilo još teže. Organizirati izložbu s nekoliko fotografija činilo se nemogućom misijom. Ravnateljica škole Vesna Car uspjela je telefonskim putem kontaktirati s bivšim učiteljicama OŠ Barilović. Učiteljica u mirovini Anka Luić poslala je dosta fotografija. One uglavnom datiraju od početka 60-ih godina prošlog stoljeća i vrlo upečatljivo govore o tadašnjem načinu života. Brojne fotografije prikupili smo od roditelja naših učenika, koji su i sami pohađali ovu školu. Učitelji zaposleni u područnim školama napravili su prezentacije (svatko za svoju PŠ) i tako se na kraju našao sasvim pristojan broj fotografija. Pored fotografija izložili smo i neke od predmeta koji su se prije koristili u nastavi (ručno računalo s drvenim kuglicama, školske klupe) i različite pisane dokumente: spomenicu PŠ Leskovac, matične knjige OŠ Barilović, PŠ Siča, PŠ Cerovac Barilovićki... Sve vrijedne predmete smo fotografirali, a stare fotografije skenirali, da ih sačuvamo od zuba vremena, za uspomenu generacijama koje dolaze. PŠ Barilovićki Cerovac, rujan 1958. - Nasmijana lica i gitara u ruci Stoje: Anka Luić, Petar Pogačić, Marica Pogačić Sagnuti: Barka Pavlić, Ivan Luić, Marija Poljak

Nekad, 1962. ili 1963. – Muškarci (Ivan Luić i Tomo Trgovčić), mali ured, pisaći stroj, crno-bijela fotka... Danas, 2014. – Žene (Vesna Car i Andreja Štefanac), mali ured, laptop, fotka u boji ...

Pripremila : Anka Grman, uč. RN u MŠ Barilović

25


110 godina školstva u Bariloviću

Sjećanja na prošla iskustva ... Zapisale: Kristina Knežević i Ivana Štamfar, učiteljice RN – pripravnice u OŠ Barilović

110. obljetnica školstva u Bariloviću okupila je mnoge uzvanike među kojima su posebno mjesto zauzeli umirovljeni učitelji i učiteljice, ujedno bivši djelatnici naše škole. U želji da još jednom daju svoj doprinos školi, podijelili su s nama svoja iskustva i uspomene na učiteljske dane. Imala sam prilike razgovarati s tri učiteljice: Đurđom Manojlović, Maricom Pogačić i Dragicom Bublić, a moja kolegica Ivana Štamfar s Nadom Tukac, Ankicom Luić, Ivanom Škrtićem i Maricom Obranović. Osim klasičnih podataka o radu i školi, saznale smo i njihove privatne probleme, stavove, razmišljanja, osjećaje... U Kristina Knežević i Ivana Štamfar razgovor su se često uključivale i druge učiteljice potaknute željom da podijele svoja iskustva i razmišljanja te upotpune priču o životu nekadašnjeg učitelja. Nesebično su dijelile vrijedne savjete i vlastito iskustvo s nama, pokazivale fotografije i objašnjavale kako je bilo biti učitelj prije gotovo 60 godina. Bilo je nemoguće ne primijetiti i osjetiti srdačnost, brižnost i toplinu kojom su pritom zračile kao i ponos, sreću i nostalgiju dok su se prisjećale prošlih vremena. Ovo što slijedi je samo maleni dio njihove učiteljske priče. „DA SE PONOVNO RODIM, PONOVNO BIH BILA UČITELJICA.“ Učiteljica Đurđa Manojlovć je radila u PŠ Leskovac Barilovićki i PŠ Siča, ali samo na zamjenama. 1963./1964. godine završila ja svoje školovanje za učiteljicu. Prvi put dolazi raditi u PŠ Leskovac 1976. godine gdje ostaje sljedeće 3 godine nakon čega odlazi raditi još 3 godine u PŠ Siča. Posebno ističe PŠ Leskovac koja joj je ostala u lijepom sjećanju kao prekrasna i uredna škola za ono vrijeme. Radila je u razrednoj nastavi u kombiniranom odjeljenju koje je brojilo 10 – 12 učenika. Nastavna sredstva je uglavnom izrađivala sama ili kupovala. Prisjetila se kako je jednom prilikom svojim učenicima na placu kupila kuhinjske daske koje su učenici na nastavi ukrašavali i bojali. Nastavna pomagala koja je koristila u nastavi bila su: kreda, ploča, zemljopisna karta, globus ... Izvannastavnih aktivnosti ili nekih drugih grupa se ne sjeća, ali ističe kako su redovito pripremali prigodne priredbe u razredu za što su učili pjevati, plesati i recitirati. Također, uzvanicima priredbe pokazivali su ručne radove koje su povremeno izrađivali. Prisjetila se jedne anegdote s puta do PŠ Leskovac. Svakodnevno je prolazila pješice kroz Carevo Selo gdje se na zavoju nalazila kućica starijeg djeda koji ju je redovito pozdravljao i govorio kako ne mora gledati na sat, zna po učiteljici jer ide kao vojnik. Kako u vrijeme njenog rada u školi nije bio dobrodošao vjeronauk, knjige i pribor koji su učenici za njega koristili skrivala je u staroj klupi u zbornici. Također, prisjetila se kako joj je nekoliko puta na sat došao oficir i promatrao nastavu. Ne zna koji su bili razlozi njegova posjeta, ali nagađa kako je najvjerojatnije došao provjeriti je li nastava u skladu sa zakonom, odnosno da u nastavni sadržaj nije umiješala vjerski sadržaj te da škola nema istaknuta vjerska obilježja. Gospođa Manojlović kaže da je uvijek bila hrabra i odvažna (jer inače ne bi prihvatila taj posao) i nije se bojala. Svoj posao je nastavila raditi profesionalno cijelo vrijeme oficirova boravka na nastavi. Sve planove i pripreme pisala je u bilježnicu koja je mjesečno ili na polugodištu bila pregledavana od ravnatelja, odnosno direktora kako ga se u to vrijeme nazivalo. Iako joj je bilo teško putovati do PŠ Leskovac, svako jutro ju je nanovo razveselilo kada je hodala cestom i promatrala šume i okolne brežuljke. Puno puta ju je krajolik na bezbrojne načine inspirirao za nastavu i kaže: „ Da se ponovno rodim, ponovno bih bila učiteljica“.

26


„BITI UČITELJ, NE BIH VIŠE PREPORUČILA NITI MAČKI.“ Gospođa Marica Pogačić rođena je 2. rujna 1928. godine. Od 1947. do 1949. godine radila je u školi u Bariloviću. Kako je to bilo razdoblje odmah nakon Drugog svjetskog rata, sve važnije građevine u mjestu bile su teže oštećene ili uništene. To se dogodilo i sa zgradom škole. U to vrijeme nastava se održavala u obiteljskoj kući niže u mjestu. Učiteljica kaže kako je bilo približno 50 učenika u kombiniranom odjeljenju (1., 2., 3. i 4. razred). Sjeća se da su nastavna pomagala bila vrlo oskudna i stara. Koristila je ploču, kredu i zemljopisnu kartu. Nastavna sredstva je izrađivala sama (lutke, štapići). Povremeno je učenike učila plesti, vesti, šivati i kukičati. Svaki tjedan, redovito, u školu su dolazile Školske novine koje su joj bile glavni izvor informacija i „prozor u svijet“. Školski list u to vrijeme nije postojao. Nakon rada u školi u Bariloviću odlazi raditi u školu u Cerovcu gdje ostaje sljedećih 20 godina. Tamo živi zajedno sa svojim suprugom Petrom, također učiteljem, u školskom stanu. Zajedno rade i obavljaju učiteljske dužnosti. Najveći broj učenika koji pamti odjednom u školi bio je 74. Tu je nastavila učenike poučavati ručnom radu. Kaže da joj se mnogo učenika zahvalilo što ih je naučila plesti čarape, okrpati odjeću, našiti gumb... Kada je vrijeme to dopuštalo, zajedno s učenicima uređivala je školski cvjetnjak. Cijelo svoje vrijeme provela je radeći u razrednoj nastavi u kombiniranim odjeljenjima. Pamti neugodne razgovore s roditeljima zbog nezadovoljstva ocjenama djece. To je ostavilo vrlo dubok utisak na učiteljicu te je na moje pitanje: „Biste li ponovno bili učiteljica?“ odgovorila jasno: „To više ne bih preporučila niti mački.“ „PREKRASNO ZANIMANJE KOJE BIH SVAKAKO PONOVILA.“ Gospođa Dragica Bublić rođena je 2. siječnja 1944. godine. Završila je Učiteljsku školu u Karlovcu u trajanju od 5 godina te se nastavila usavršavati na današnjoj Učiteljskoj akademiji u Zagrebu u trajanju od 2 godine. Odmah po završetku školovanja, 1964. godine zaposlila se u školi u Donjem Skradu. Tamo je radila po potrebi u kombiniranim odjeljenjima (1., 2. i 3. razred te 4., 5. i 6. razred) poučavajući učenike sve nastavne predmete. U rujnu 1966. godine odlazi iz škole u Donjem Skradu i dolazi u školu u Siči gdje ostaje raditi i živjeti sljedećih 12 godina. Za to vrijeme povremeno je radila i u školi u Bariloviću, ali samo na kraćim zamjenama. Škole se sjeća kao stare i oronule zgrade sa skromnom infrastrukturom. Škola u Siči brojala je između 40 i 50 učenika koji su bili podijeljeni u dva kombinirana odjeljenja, kombinacija 1. i 2. razreda te kombinacija 3. i 4. razreda. O školi, učenicima i roditeljima ima samo riječi pohvale. Suradnja s roditeljima bila je odlična, mnogo puta su joj pomogli pri uređenju školske okućnice, cvjetnjaka, osiguranju nekih nastavnih sredstava koja je planirala koristiti. Svoj posao je odrađivala pedantno i korektno. U aktivnosti škole nastojala je što više uključiti roditelje učenika. Na roditeljskim sastancima zajedno s roditeljima dogovarala je potankosti oko prigodnih školskih priredbi. Pokrenula je pjevački zbor i Učeničku zadrugu Siča. U školi su također djelovale dramska i plesna skupina. Područne škole često su se međusobno posjećivale, što je učenicima predstavljalo veliko veselje i zadovoljstvo. Nastavna sredstva i pomagala koja je imala prilike koristiti bila su vrlo skromna. Koristila je najviše ploču, kredu i zemljopisnu kartu koje joj je osigurala škola. Priručnike za nastavu, stručne knjige i poneki didaktički materijal nabavljala je i financirala sama. Najveći dio nastavnih sredstava koja je koristila u nastavi izrađivala je sama zbog želje da učenike što više potakne na učenje, istraživanje i napredak. Za vrijeme njenog rada u školi bili su česti posjeti savjetnika koji su u svom radu bili vrlo strogi i principijelni. Povrh toga, škole su često bile domaćini različitih školskih aktiva za koje nije bilo neobično da se održavaju i u područnim školama. Gospođa Bublić kaže da joj je život i rad u školi u Siči obogatio život, kako poslovno tako i privatno te da može, sve bi još jednom ponovila.

27


POČETAK UČITELJSKE KARIJERE U BARILOVIĆU Gospođa Nada Tukac je svoju učiteljsku karijeru započela u školi u Bariloviću 1962. godine. Ističe kako su u to vrijeme odnosi u školi bili znatno drugačiji te da je vladala jedna iznimno topla i obiteljska atmosfera. Učenici su svakodnevno učiteljima od kuće nosili što su imali i koliko su bili u mogućnosti. Obično bi ju na stolu dočekali bomboni ili razni domaći proizvodi pa se tako prisjeća jedne djevojčice koja joj je odlučila donijeti toliko veliku bundevu da je nije sama mogla ni nositi, nego su joj ostali učenici pomagali kotrljati je uz brdo. Učiteljica Nada je prvih tjedan dana u školu putovala biciklom, no napominje kako joj tada ništa nije bilo teško. Nakon toga je dobila stan u školi gdje je stanovala sa suprugom. Kako je bila učiteljica razredne nastave, radila je na zamjenama od prvog do četvrtog razreda. Nakon što je učitelj Jura Štefanac iz Barilovićkog Cerovca otišao u vojsku, radila je i tamo na zamjeni. U to vrijeme škola nije imala školskog lista, već su kupovali Smib, Modru lastu i slične zabavno-poučne časopise za mlade. Učiteljica smatra kako je rad u nastavi što se tiče nastavnih sredstava i pomagala i danas vrlo sličan. Izuzevši ˝ovu modernu tehnologiju˝, i tada su se koristili globusi, zemljopisne karte i trokuti. Ističe kako nastava bez toga jednostavno nije moguća te vjeruje da će to uvijek biti u funkciji. Škola je i tada bila prepuna raznih izvannastavnih aktivnosti kao što su zbor, dramsko-recitatorska grupa, literarna grupa, prometna grupa i sl. Godine 1971. u školu dolazi inspekcija i gospodin Otto Latinger (učiteljica nije u potpunosti sigurna u ime i prezime gospodina) koji zamjećuje da je gospođa iznimno nadarena za likovnu umjetnost te joj savjetuje da upiše Akademiju likovne umjetnosti. Gospođa Nada, koja je istakla kako je uistinu voljela likovnu umjetnost, odlučuje poslušati savjet i 1971. napušta školu u Bariloviću i odlazi na studij likovne umjetnosti u Zagreb. Tog razdoblja od devet godina koje je provela u Bariloviću prisjeća se s osmijehom na licu i velikom radošću.

RADILO SE U TRI SMJENE Gospođa Ankica Luić je s radom učiteljice u školi u Bariloviću započela 1960. godine i tamo provela punih trideset godina, sve do 1990. godine. Inače je bila učiteljica razredne nastave, no ističe kako je najviše radila kao učiteljica matematike. Prisjeća se kako su u to vrijeme uvjeti rada bili iznimno teški. Škola je imala otprilike dvjestotinjak učenika, a samo pet učitelja i dvije učionice. Radilo se u tri smjene i u kombiniranim razrednim odjeljenjima. Jedan razred je brojao otprilike trideset i pet do četrdeset učenika. Kako je škola bila u vrlo teškom i derutnom stanju, nije bilo sanitarija, krov se urušavao, broj učenika je bio velik, a učionica nedovoljno, javila se potreba za obnovom škole. Škola se s vremenom počela nadograđivati, no učiteljica se ne sjeća točne godine početka radova. Na prvotne dvije učionice su nadograđene još dvije, a nakon toga je jedna velika učionica pregrađena u dvije manje, tako da je u to vrijeme škola dobila pet učionica. Bez obzira na teške uvjete rada, škola je nudila razne izvannastavne aktivnosti kao što su dramska i recitatorska grupa. U sklopu tehničkog odgoja učitelji su s učenicima uređivali školsko dvorište pa su tako sadili i obrezivali voćke, sadili i održavali živicu i sl. Na pitanje prisjeća li se možda nekih anegdota iz tog vremena kaže kako se svašta zbivalo, no ističe jednu od pomalo smiješnih stvari koje je obuhvaćao posao učitelja. Naime, u to vrijeme škola nije imala novca za nabavu novijih nastavnih sredstava i pomagala pa su tako učitelji samostalno prilagođavali zemljopisne karte. Jednostavno su bili prisiljeni mijenjati i iscrtavati nove granice i natpise na kartama kako se mijenjala vlast. Učiteljica se svog radnog vijeka prisjeća s velikom nostalgijom i suzama u očima. Iznimno je ponosna na sve svoje bivše učenike i na činjenicu da je velik broj njih, kako ona kaže, uspio u životu. Pohvalila se kako je odgojila i obrazovala ljude koji su kasnije postali piloti, glumci, uspješni poslovni ljudi i, naglasila je, čak tri svećenika. Čestitala mi je na odabiru najljepšeg zanimanja, zaželjela mi puno sreće i da i moj radni vijek bude ispunjen tako prekrasnim uspomenama kao što je bio i njezin. Ističe da bi bez razmišljanja ponovno izabrala to zanimanje pa čak i da život može živjeti još tri puta ispočetka.

28


PONOSAN NA VOĆARSKO-CVJEĆARSKU GRUPU Gospodin Ivan Škrtić završio je srednju učiteljsku školu i bio učitelj razredne nastave. Počeo je raditi kao učitelj u PŠ Barilovićki Cerovac. Na odsluženje vojnog roka u tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju odlazi 1961. g., a vraća se 1963. godine i nastavlja raditi kao učitelj u B. Cerovcu sve do 1977. godine. U to vrijeme tamo je bila osmogodišnja škola. S vremenom su ukinuti i sedmi i osmi razred, a nekoliko godina kasnije i peti i šesti razred u kojima je učitelj također radio. U Donji Velemerić prelazi 1977. ili 1978. godine i predaje u razrednoj nastavi. Iz Donjeg Velemerića otišao je u školu na Belaju. Prisjeća se kako su se u to vrijeme koristile drvene ploče i kako škola nije imala osobito mnogo nastavnih sredstava i pomagala. U nastavi matematike su koristili drveno matematičko računalo s kuglicama, nama danas poznato kao abak ili abakus. S vremenom škola je dobila i crno-bijeli televizor, no kaže kako radija tada još uvijek nisu imali. S posebnom radošću prisjeća se svoje voćarsko-cvjećarske grupe koju je vodio. Kaže kako je oduvijek volio biljke i prirodu i da je uživao u uređivanju školskog okoliša s učenicima. Zajedničkim snagama sadili su i obrezivali voćke, živicu, cvijeće... Smatra kako je takva vrsta aktivnosti vrlo korisna i zanimljiva učenicima te da bi je trebalo ponovno uvesti. U Donji Velemerić se vraća 2003. godine gdje radi još jednu godinu do odlaska u mirovinu. AKTIV U ŠKOLI – ČAST ZA SELO Gospođa Marica Obranović bila je učiteljica razredne nastave. Otprilike u razdoblju od 1968. do 1977. godine radila je u Donjem Velemeriću u kombiniranom razrednom odjeljenju ( 1. i 2. r.). U to vrijeme s njom je na školi radio kolega učitelj Marijan Mataković, a jedno vrijeme i učitelj Vlado Marc, koji je nažalost preminuo. Kao i ostali umirovljeni učitelji, i gospođa Marica kaže kako su se u nastavi uglavnom služili trokutima, globusima i zemljopisnim kartama te da su to tada bila gotovo jedina dostupna nastavna sredstva i pomagala. Učiteljica se također prisjeća i svojih savjetnika, koji su vrlo često dolazili na nastavu i u školu, gospođe Mire Petranović, koja je nažalost preminula, i gospodina Ilije Rajčevića. Sjeća se kako su svake godine obavezno obilježavali 8. mart – Dan žena i za to se organizirala velika priredba na koju su bili pozvani svi mještani. S osmijehom na licu kaže kako je to uvijek bio velik događaj u selu. Ističe i kako se tada nažalost Božić nije smio slaviti niti obilježavati te da su im to bili normalni radni dani. Također se prisjeća jednog vrlo važnog događaja kako za nju tako i za školu. Naime, u školi se održavao aktiv učitelja kojem je prisustvovao velik broj učitelja iz različitih škola. Ističe da je u to vrijeme to za školu i za selo bila vrlo velika čast te da je nakon aktiva organizirano veliko slavlje, s osmijehom dodaje – vrlo slično ovom današnjem u povodu obljetnice. Godine 1977. prelazi iz Donjeg Velemerića na školu u Rečici. Unatoč relativno kratkom razdoblju od svega devet godina, napominje kako ništa ne bi promijenila i kako joj je tu bilo jako lijepo raditi. Iako su imali skromne uvjete rada, njihova želja da pomognu, pouče i potaknu učenike na ispravan život nikada nije prestajala. Bili su im otac, majka i učitelj/ica. Gledajući iz perspektive današnjeg učitelja, bilo im je daleko teže raditi, no ipak su o svom poslu govorili s beskrajnom ljubavi, dostojanstvom i poštovanjem. Počevši od problema putovanja na što su trošili mnogo vremena, slabe dostupnosti informacija, skromnog didaktičkog materijala i priručnika, kompletnog manjka moderne tehnologije i niza drugih nedostataka držim da su imali i više nego dovoljno razloga jadikovati. Ipak, mi danas govorimo s više jada i nezadovoljstva o poslu makar imamo mnoge povlastice o kojima su oni mogli samo maštati. U konačnici bilo je to divno i vrijedno iskustvo, a povrh svega prijateljsko druženje u kojem su učiteljice bile pune razumijevanja i riječi ohrabrenja kolegicama na početku učiteljske karijere. Na kraju, ukupan dojam mogu sažeti u riječi nepoznatog autora: Ne predaje učitelj ono što želi, ne predaje učitelj ono što zna, učitelj predaje ono što jest.

29


RISOPISANČICA – ZA VELIKE I MALE Moja učiteljica

Čudesna škola Peta je godina otkako sam učenik OŠ Barilović. Pod okriljem njezine povijesti i budućnosti stječem nova znanja. S penjanjem i spuštanjem niz brdo, uživam u predivnom pogledu na lijep zavičaj iz kojeg se izdvaja Stari grad Barilović i rijeka Korana. Svaki put opisao bih je na neki drugi način… jer čudesna je ta moja škola! Zrači toplinom i prijateljstvom. Sebično čuva svaku đačku tajnu koju bi svi željeli saznati. Danju je kao pčelinjak bogat pčelama, a noću kao osamljeni zamak s tračkom svjetlosti koji se veseli novom školskom danu. Sretan sam što sam dio ove bogate školske priče.

Moja učiteljica se zove Barika. Ima crnu kosu do ramena, smeđe oči i lijepo lice. Moja učiteljica najčešće nosi hlače, majicu i cipele s niskom petom. Dobra je i vesela, a ponekad zna biti ljuta kad ju ne slušamo. Obožavam svoju učiteljicu. Gabrijela Štefanac, 2. r. PŠ Belaj

Kad su nam teške torbe, kad s učenjem vodimo borbe, ona je tu, puna znanja, mašte i zabave. Ponosim se svojom školom, svakom pričom koja bilježi povijest. Mirta Marčac, 5. razred

Iz perspektive jedne škole Svakog dana, svakog đaka srdačno primi, obilježi početak i kraj drhtavim zvonom. Puna je znanja, ideja i smiješnih priča. Tko je može razumjeti od prve?

…najljepše je đačko doba!

Moja škola

Josip Štanduhar, 5. razred

Veseli se prvašićima i s pažnjom isprati svakog osmaša. Trenira, pjeva, pleše, svira… iz dana u dan aktivnosti bira. A kad te problemi muče, ona jednostavno „to nešto“ iz tebe izvuče.

Školska zagonetka Škola je poput proljetne kiše. Veseliš se proljeću, a kiša ti pokvari trenutak. Ali, znaš da poslije kiše dolazi sunce! Veseliš se ponovno. Veseliš se prijateljima, učiteljima i peticama, rastužit te može nespretno izrečena rečenica. A onda kažeš: „Nisam tako mislio:“

Tomo Marčac, 6. razred

Hana Štefanac, 2. r. PŠ Belaj

Rafael Spudić, 5.razred

30


SJEĆANJE 8

Mateo se pohvalio prvog dana škole: „Učiteljica je dobra, a djeca ga vole.“ „Jesi li bio pažljiv kad si slova učio?“ Je li bilo lako ili si se mučio?“ „Mama, bio sam ti jako, jako vrijedan, naučio sam broj A, pa slovo 1!“ Primio se posla, u pomoć priskočio tata, dok mama čita zadaće starijeg mu brata. Naučio je razliku između brojeva i slova, ali s tim znanjem stigla je i nevolja nova. Počeo je pisati, a olovka i packa i brlja, u svakom je retku greška i poneka mrlja.

Ponosna škola Ne bori se još sa sijedima iako joj je 110. na leđima.

Kad konačno s pisanjem nije bilo borbe, vratio se kući sretan, ALI BEZ ŠKOLSKE TORBE! Mateo Maglić, 6. razred

Ponosna do Starog grada stoji i pažljivo djecu broji. Tu je svako dijete čitati i pisati učilo bilo je slatko, makar se i mučilo. Mnogi su tako do dobrog znanja došli pa opet učeći kroz visoke škole prošli. Još će desetljećima djecu ona brojiti i tako im temelje života darovati.

Županijski Lidrano 2015. Mentorica Mirjana Vranić Šušlje, uč. hrvatskog jezika

Ana Škrtić, 6. razred

Izdvojeno iz bakine priče Već sto deset godina stoji ponosno kraj Starog grada Barilovića moja škola, Osnovna škola Barilović. U tu istu školu išla je i moja prabaka. No, tada je i škola i sve vezano za nju izgledalo drugačije. Nije bilo toliko knjiga, bilježnica, niti pribora. Imala je samo jednu pločicu, kredu i krpicu. Sve što su učili pisali su na pločicu, kad ne bi bilo mjesta za pisanje, obrisali bi i nastavili s pisanjem, a sve je trebalo upamtiti. Pretjerane nestašluke i neposlušnost učitelj je kažnjavao packama. Danas je tako nešto nezamislivo, a tada je to bio uobičajen način kazne. Prabaka je bila dobra učenica i voljela je ići u školu. No, nažalost roditelji su je nakon četvrtog razreda ispisali jer je kod kuće trebalo raditi. Kad god mi priča o svojim školskim danima, ražalosti se i kaže da bi joj život bio puno lakši da je imala priliku školovati se. Sretan sam što imam priliku koju moja prabaka nije imala i shvaćam da škola ima veliku i važnu ulogu u našim životima. Marko Belavić, 6. razred

31


MOJ DOM

dom i zavičaj

Moj dom je u Donjem Velemeriću. U njemu žive moji roditelji, baka, brat, sestra i ja. Iako imam drugi dom kod bake u Zvečaju u kojem sam jako često, ovdje mi je ipak ljepše. Ovdje sam odrastao, imam svoju sobu i svoje igračke. Čim se odmaknem od kuće, ona mi već silno fali. Kad budem velik, najradije bih ostao živjeti u svojem domu u Velemeriću. Mateo Goldašić, 2. r. PŠ Belaj

U mom domu Moj dom nije samo mjesto za stanovanje. Tu su stvari koje volim. Tu su ljudi koje volim. U mom domu nema bazena niti deset soba. U njemu je baš ono što meni treba. Puno ljubavi koja me čini zadovoljnom i sretnom. Moj dom je moja kućica, moja slobodica. Hana Štefanac, 2. r. PŠ Belaj 2

Najljepši zavičaj Helena Milčić, 1. r. PŠ Belaj

Svoj zavičaj volim zato što mi je u njemu najljepše. Okružen je brdima i šumama. Na zapadnoj strani je brdo Vinica prepuno vinograda. U jesen za vrijeme berbe grožđa sve vrvi beračima i čuje se vika i pjesma. Ljeti je lijepo gledati kako sunce zalazi iza Vinice, a u jesen volim ići brati kestene. Kroz moj zavičaj protječe potok Uj i rijeka Korana. Na Korani provedem većinu ljetnih praznika gdje se kupam i igram s prijateljima. Zimi imam lijep pogled na šumu pod snijegom. Meni je moj zavičaj najljepši. Mislav Mihalić, 2. r. PŠ Belaj 2. nagrada – Natječaj Slavini mladi akvarelisti

Zavičaj u srcu Volim svoj zavičaj zato što sam rođen u njemu i nosim ga u srcu. Meni je najljepše što ga okružuje puno zelenih brežuljaka. Na njima rastu visoke bukve, snažni hrastovi i bijele breze. Osim drveća na njima ima puno raštrkanih kućica. Kuće su bijele s crvenim krovovima. Polja su malena Na njima se zlati pšenica i kukuruz. Livade su pune mirisnog poljskog cvijeća. Kroz moj zavičaj teče mnogo bistrih potočića. Najveći njegov ukras je rijeka Korana. Živim pokraj nje i svaki dan joj se divim. Zima je na odlasku i ništa nije ljepše od mog zavičaja u proljeće! Mateo Goldašić, 2. r. PŠ Belaj

Zašto volim svoj zavičaj Volim svoj zavičaj zato što me okružuju livade pune cvijeća i drage pune lijepih drveća. Volim zavičaj zato što mogu sjediti u mekoj travi i promatrati dok pored mene prolaze mravi. Mogu se diviti svježem zraku i loviti krijesnice po mraku. Moj je zavičaj prava ljepota jer u njemu vlada dobrota. Hana Štefanac. 2. r. PŠ Belaj

Proljeće Proljeće mi je lijepo godišnje doba. Tada ima jako puno cvijeća. Najljepše cvijeće mi je šafran, visibaba, kukurijek, cice mace, ljubice... Meni je lijep cvijet visibaba. Visibaba je prvi vjesnik proljeća. U proljeće počinju duži i ljepši dani, a za nas djecu je to najljepše i najbolje. Antonio Bukovac, 2. razred PŠ Belaj

32

Karla Bišćan, 1. r. MŠ: Izrada grnčarije na integriranom danu Zavade i navade starih Zagrepčana


GODIŠNJA DOBA U MOM ZAVIČAJU U mom kraju zelene se livade, šume i brežuljci. Voćnjaci su puni voća, a vinogradi grožđa. Kroz prozor svoje sobe gledam potok kako prolazi mojim selom. Stojeći uz njega može se vidjeti čista, bistra voda i uživati u njegovom žuboru. Moji psi Lara i Lu te brat i ja trčimo livadom iza naše kuće. Najljepša je u proljeće, puna cvjetova i mirisna. Čuju se zvukovi: zuj pčela i pjev ptica. Ljeti se kupam u Korani. Rijeka je topla i modrozelenkasta. Promatram slapove sjedeći na travi i divim se svjetlucanju kapljica koje pršte na sve strane. Slapovi su skliski, dno Korane je pješčano, pokriveno kamenčićima i šarenim školjkama. Ujesen moja cijela obitelj šeta u obližnjoj šumi. Uživamo u toplim jesenjim bojama lišća. Ima mnogo gljiva, kestena i lješnjaka. Volim vinograde. Često idem u djedov vinograd gdje ima crnog i bijelog grožđa. Obožavam ga brati dok jesen polako ulazi u moj zavičaj. U berbi sudjeluje cijela obitelj. Grožđe je slatko i ukusno. Moj brat i bratić ne žele brati grožđe. Trče po vinogradu i osipavaju bobice. Djed se zbog toga ljuti, ali ga baka uvijek utiša i smiri.U zimsko vrijeme sve je bijelo. Sanjkamo se i skijamo. Neka djeca se sanjkaju kao u stara vremena na vrećama punjenim slamom. Ne mogu se odlučiti u kojem je godišnjem dobu moj zavičaj ljepši. Volim sve njegove prirodne ljepote i raznolikosti. Viktoria Gojak, 4. r. PŠ Belaj

Ines Brkić, 5. r

Natali Dobrinić, 5. r.

Kuće, redefinicija plohe, kolaž i tuš

Slađana Dmitrović, 6.r., Moja soba, privid volumena na plohi, flomaster

Marko Belavić, 6.r., Mrtva priroda, simetrija i asimetrija plošnih oblika u kompoziciji, kolaž

33


što je to personifikacija

Šljiva Plavica Stablo šljive Plavice raslo je uz cestu prema školi. Sva djeca koja su prolazila tim putem gledala su njene grane pune plavih plodova. Jednog jutra prolazio sam pored šljive Plavice. Bila je jesen i šljive su bile zrele, plave boje. Jedna je pala ispred mene i ja sam je podigao. Odmah sam je htio pojesti, ali u njoj je već bio crv.

Šljiva Plavica rasla je na jednom stablu. Gledao ju je dječak Marko i htio ubrati, ali nije bila zrela. Svakim danom postajala je sve zrelija i slađa. Za par dana šljive nije bilo na stablu. Netko ju je pojeo, ali to nije bio dječak Marko. Nego jedan lukavi čvorak koji se smiješio s grane. Mateo Goldašić, 2. r. PŠ Belaj

David Milčić, 2. r. PŠ Belaj

Morana Škrtić, 4. r. MŠ: Lidice 2015 – Svjetlost u bajkama

ViktorNovosel, 2. r. PŠ Siča

KRAVA PUTUJE NA MJESEC Bila jednom jedna krava. Živjela je na selu. Imala je puno snova koje je htjela ostvariti. Nikad joj se nisu ostvarili. Jednom se jedan ipak ostvario. Željela je posjetiti Mjesec. Kad je pasla travu, ispred nje se stvorio čarobnjak. Pitao ju je koju želju želi da joj ispuni. Rekla mu je da bi željela ići na Mjesec. Primio ju je za ruku i oni su pošli. – Evo nas! Ja sad odoh svojoj kući, rekao je čarobnjak. Krava je bila sretna ali pomalo tužna i usamljena. Od tuge je počela tako jako mukati da ju je čuo čarobnjak na Zemlji. Otišao je po kravu na Mjesec i vratio ju na Zemlju. Kada je stigla na zeleni pašnjak, bila je sretna među drugim kravama. Pričala im je o svom putu na Mjesec i rekla da više neće sanjati čudne snove i veselo zamukala. Mislav Mihalić, 2. razred PŠ Belaj

Dinosaur, prostorno djelovanje boje, vodene boje.

Domagoj Krivačić, 8.r

David Stanković, 8.r.

34


U CARSTVU VISOKIH GORA

Neobično drvo, 2. r. PŠ Siča (rad u paru)

Red je najprije da se predstavim. Zovem se Vjetar Huško. Živim u šumi, u različitim selima, u gradovima, na livadama i svakojakim drugim mjestima. Ja pušem, hučem, zviždim i družim se s jeseni, snijegom, kišom i zimom. Proputovao sam kroz mnoge, lijepe gradove i države, a želja mi je obići cijeli svijet. Sada živim u carstvu visokih gora. Plešem s pahuljama snijega, njišem stabla, grmlju odbacujem smrznute listove, a grančice bacam kao male padobrance. Uvlačim se u krošnje, na prozorima gasim svijeće, ljudima znam skidati kape s glava, medvjedima hladim njihove njuške... Uza zubato zimsko sunce, koje obasjava snježni pokrivač, ja trajem, trajem i hvalim svoj zanat. Tomislav Župčić, 4. r. MŠ Barilović

Prijateljstvo zvijezde Danice i crvenog Maka Kad sunce obasja Zemlju, otvaraju se nježne latice crvenog Maka. Predvečer je. Nježne latice se sklapaju i Mak odlazi na počinak. Na nebu se javljaju prve zvijezde. Najjasnija i najsvjetlija je zvijezda Danica. Zvijezda je izlazila na nebeski svod, a Mak odlazio na počinak. Mak bi se budio, a zvijezda bi utonula u san. Kada će se zvijezda i cvijet opet sresti? Možda se nisu poznavali osobno, ali su znali ponešto jedno o drugome. Bili su jedno drugome prijatelji iz snova. Zvijezda je u svojoj mašti zamislila sliku Maka. Vidjela je lijepi crveni cvijet koji se ponosno drži okrenut prema Suncu. Bila joj je to najljepša mašta ikada jer se nadala da će ga jednom upoznati. Mak je zamišljao zvijezdu poput najljepšeg stvorenja na svijetu. Ona mu je bila poput svijetle točke u mraku. Uvijek kad bi pomislio na zvijezdu Danicu, osjećao bi se sigurno i sretno znajući da ga netko noću motri s visina. Ni jedno od njih nije gubilo nadu da će se možda jednog dana sresti. Kao što neki kažu: „Neke stvari se dese kad im se najmanje nadaš.“ Nikolina Dujam, 4. razred

Čarobni vrt, pozitivni i negativni prostor plohe, monotipija

Ana Brozić, 6. r.

Ana Škrtić, 6. r.

35


Moje cipele Moje cipele rano ustaju. Znaju da moraju u školu. Tamo me ispod klupice vjerno čekaju dok nastava završi. Zajedno se veselo vraćamo kući. Navečer ih očistim i ulaštim. Zatim one odlaze na spavanje do drugog jutra. Najviše se vesele dok u njima trčim po mekoj zelenoj travi i cupkam po vodi. Vole se penjati po stablu zato što onda sve vide. Ali su isto tako jako sretne i dok sjede na miru i voze se u autobusu. One ne vole hodati po blatu i snijegu zato jer ih đonovi zebu. Mrze poledicu i jaki pljusak. Ne vole ni ljeto jer ih vrući asfalt užasno peče. Niti nogomet jer ih boli glava. A od svega im je najgore kad ih zaboravim očistiti. Mateo Goldašić, 2. r. PŠ Belaj

OPIS LAVA Lav živi u Africi. On je divlja životinja i neka vrsta mačke. Ima četiri noge. Lav ima duguljasto tijelo svijetlo smeđe boje. On ima dugačak rep, a na kraju ima čuperak. Njegova rika je zastrašujuća. Spava do četrnaest sati. Proglašen je kraljem životinja. On je dobar u lovu na životinje. Ima oštre kandže i oštre zube. On je opasna životinja. Nekima je slatka životinja. Kad spava, tada je umiljat. Lana Čunović, 2. razred PŠ Belaj

Pijetao, slikarske teksture, monotipija

Lucija Jakšić, 1. r. PŠ Belaj

o ljubavi…

David Banjavčić, 1. r. PŠ Belaj

Nikola Brnardić, 5. r.

Karla Belavić, 5.r.

Bio jednom jedan...

Bio jednom jedan otac koji je imao tri kćeri. Sve tri je jako volio. Odlučio im je platiti ljetovanje. Dvije starije kćeri bile su jako zahtjevne i pohlepne. Zatražile su ljetovanje na Havajima. Najmlađa kći je bila skromna i rekla je da će ljeto provesti kod kuće. Kada su sestre otputovale, bilo joj je dosadno samoj pa je otišla u šetnju. Šetala je kraj rijeke, gledala u vodu i tako stigla do šume. Odjednom je pred nju skočio vukodlak i odnio ju u svoju mračnu kolibu. Bila je jako uplašena. Vukodlak joj je objasnio da joj neće učiniti ništa ružno. Bio je jako usamljen i želio je s nekim razgovarati. Djevojka se smirila i porazgovarala s njim. Pozvala ga je da pođe s njom kući pa neće više biti sam. Kada ga je primila za ruku, on se pretvorio u lijepog mladića. Bio je to sin vlasnika vile u njihovom selu. Jedna zla žena ga je začarala. Osloboditi ga je mogla samo skromna djevojka koja ga požali. Zajedno su otišli kući, vjenčali se i sretno živjeli. Martin Belavić, 3. r. PŠ Belaj

Na satu književnog stvaralaštva u hrvatskom jeziku učenici su se uživjeli u ulogu pisca i pokušali napisati svoju vlastitu bajku. Evo kako je to Martin smislio! Pisac u inspirativnoj pozi!

36


MOJA MAJKA

Latifa Bošnjaković, 1. r. PŠ Belaj

Moja mama zove se Marjana. Ima smeđu kosu i zelene oči. Jako je dobra i nježna. Ponekad je naljutim, ali mi brzo oprosti. Kuha i peče najbolje kolače. Možda zato što je kuharica po zanimanju? Jednostavno, to je moja mama, jedna, jedina i najbolja na svijetu. Marin Brdsko, 1. r. PŠ Belaj

Majka Meni je moja majka najbolja. Ona me čuva i pazi. Uči me kako da budem dobar, da svakom pomognem. Kada dobijem lošu ocjenu, ona me tješi. Takva je moja mama. Zato je volim najviše na svijetu. Leon Mateša, 1. r. PŠ Belaj

MOJA MAMA Moja majka zove se Ivana. Ona ima plavozelene oči i svijetlosmeđu kosu. Po licu ima pjegice. Najviše voli nositi obične majice i traperice. Moja mama jako fino kuha. Ona je dobra i draga. Puno voli moju braću, sestru, tatu i mene.

Filip Kasunić, 1. r. PŠ Belaj

David Banjavčić, 1. r. PŠ Belaj Marija Štefanac, 6.r., Čarobni vrt, pozitivni i negativni prostor plohe, monotipija

Patricija Mateša, 5.r., Ogrlica, strukturne crte i točke, flomaster

M

Matej Bačelić, 4. r. PŠ Belaj

ll

Željko Bosiljevac, 4. r. PŠ Belaj

37


Kod nane i dida u Bosni

baštini…

Prošle hefte smo bili kod naših rođaka u Bosni. Oni žive na Kamenici kod Bihaća. Dido i nana imaju veliku štalu. U štali imaju dvije krave. Kada dođem kod njih, obiđemo i dajdže koji imaju puno djece. Svi zajedno gledamo kako ujna muze kravu. Kada pomuze kravu, svima nam da da pijemo varenike. Od varenike nam naprave povlaku, sir i kajmak. Najviše volimo kad nam naprave kljukušu s krumpirima i odozgor pospe sa sirom. Moja mama također pravi najbolju trahanu koju sprema s jajima.

Pri babi i stricu Čera sam bil pri babi i stricu. Tata i stric su trunli gnjoj, a brat i ja smo bili na paši i pazli smo ovce. Posle je došla teta Ana pomagat mami i babi mrvt i šrotat kukuruzu za rant prasce. Dognjali smo ovce s paše i zatvorli ji u štalu. Oprali smo se i išli jist. Baba je narizala kobasce, špeka i kuvani jajac. Kad smo došli doma, malo sam vučl za test, a onda sam ošal spat. Bil je to lip dan. Martin Belavić, 3. r. PŠ Belaj

Sara Bošnjaković, 3. razred PŠ Belaj

Petra Banjavčić, 6.r., Školjke, teksturne crte, tuš-pero

IZ NAŠEG ZAVIČAJNOG RJEČNIKA istražili učenici PN

kruv, mliko, žganci, prase, šporet, grm (šuma), krompir, pažulj, dite, delat, cucak, pivat, iža, šalca, snig, lače, kaj, zakaj, rekal, šefarka, rusfraj, šlapa, vilca, kefa, cukar, flaša, cveče, vanjkuš, fertun, kuvača, gepek, šerajzlin, šoferšajba, znal, šeraf, ledna, povitca, vura, čovi, očale, pisaljka, farba, pravit, teka, jilo, picek, vredi, seno, štulac, ratrak, grtalca, kuvat, poplen, čača, mater, ambar, suša, kokošnjak, feder, podsik, starci, beglajt, kopce, otava, sviča, misec, kobla, metat, taca, troknl, ruška, ugarak, kotal, kolendar, mantil, gospoja, košpa, mavune, satrt, fosln, obed, juva, polca, kotac, zvizda, zivati, minđuša, sliva, raca, čedan (tjedan), suvina, šetofln, taškica….

Iz sjećanja moje bake Nisu iz sjećanja moje bake izbrisani doživljaji iz školskih dana. Bilo joj je teško. Svako jutro prije škole, u ranim jutarnjim satima čim se razdani, morala je goniti krave na pašu. Nije imala što obuti, najčešće je išla bosa. Bilo joj Projekt 1. i 4. r. MŠ: Stari zanati „knjiganje je hladno, ali nije se imala kome žaliti jer su rijetka djeca krila“. Gospođa Dragana Belavić, pokazuje imala svoju obuću. Nakon jutarnje ispaše, vratila bi se učenicima kako se „knjigaju krila“. kući, ponijela bilježnicu i olovku te krenula pješice prema Bariloviću. Puno puta mi baka kaže: „ Dite moje, snig bi bil do kolena, a ja bosa po njem u Barlović, ni buce nisam imala.“ Kad bi stigla u Barilović, oprala bi stopala u potoku. Škola je bila teška, ne zato što su imali puno za učiti, nego je bilo teško odlaziti u školu. Prisjeća se baka kako su se djeca znala potući, bilo dječaci ili djevojčice, i bilo je bitno da i djevojčice budu jake. Morale su one prati i odjeću učitelju. Nosile su je na Koranu i tamo ručno namakale i prale, često probijajući led da bi došle do vode. Čuvale su im čak i djecu. Duboko joj se urezalo u sjećanje kad nije znala nešto na ploči, a učitelj je kaznio udarcem. Završila je tako šest razreda škole i više nije išla u školu. Ena Krajačić, 6. razred

38


NATJEČAJ HRVATSKE POŠTE ZA NAJLJEPŠE PISMO Mentorica: učiteljica RN Anka Grman

…i prirodi…

Barilović, 13. veljače 2015. Poštovana gospodo! Kako zamišljam svijet u kojem želim odrasti? Svijet. Veliki je to pojam. Što ga čini? Zemlja, ljudi, okoliš? Da, to je sve što nas okružuje. A kako je sve nastalo? Naša draga planeta Zemlja postepeno se hladila. S vremenom se pojavilo nebo i zemlja, svjetlost, biljke, životinje i ljudi. Ljudi su postali gospodari ribama, pticama, gmazovima... Smatrali su se najpametnijim od svih živih bića. Od nekadašnjih sakupljača hrane i lovaca danas su postali menadžeri, poznati sportaši, vlasnici velikih tvornica... S druge strane velik je broj siromašnih, gladnih i neobrazovanih ljudi. Kakav svijet želim da bude? Poseban. Ponajprije bez velikih, strašnih, prirodnih katastrofa kao što su potresi, poplave, tsunamiji... Pa i onih manje prirodnih, poput ratova. Nažalost, na ratove ne možemo utjecati, oni su više ljudske naravi. Bilo bi bolje i ljepše da do njih ne dolazi. Ne volim kad se ljudi svađaju , kad su nesložni i kad vode ratove. Bore se samo za to da njima bude bolje, pri tome ne misleći na druge. Nije ih briga što će zbog njih mnogi ljudi, žene i djeca ostati siročad, bez svojih roditelja i domova. Ali moram živjeti u svijetu takvom kakav jest, a ne onakvom u kakvom bih ja htjela. Voljela bih da mogu uživati u bezbrižnoj igri s vršnjacima. Igrati se raznih igara, zagonetki, mozgalica; društvenih ili onih u prirodi. Svijet u kojem žive djeca sve je manji i skučeniji. Ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje. Zato je potrebno da svijet postane bolji. Ja želim uživati u prirodi u kojoj ima mnogo cvijeća, izvora, jezera,mora, čiste i pitke vode. Bilo bi ljepše da živimo u suradnji s prirodom: želim gradove i sela s mnogo svježeg zraka, više zelenila i prirodnih boja. Dosta je smoga, kiselih kiša i dima iz dimnjaka. Automobili su neka nova priča. Nezamislivo je kad ugledate sunce, rosu, oblake, travu... da je „tamo iza ugla“ neki sasvim drugi svijet; prljav, siromašan, bolestan... Svijet nije ono što ja mislim, nego ono što proživljavam. Stvorena sam da u njemu živim i „vladam“ na svoj, dječji način. Što li to utječe na naše ponašanje i život? Ne dobivamo svaki put dobar odgovor. Tko je taj koji vlada našim svijetom? Nekada sami određujemo „put“ kojim želimo ići, a nekada ga određuju drugi. Želim da taj put kojim idemo bude što sigurniji i mirniji. Da tim putem idu ljudi koji razmišljaju pozitivno, vjeruju u bolje sutra, koji bez velikih problema vjeruju u svoje snove. Upravo će s takvim ljudima svijet biti bolji i ljepši. Ipak, mi smo samo ljudi, a ljudi nisu bogovi. Zato je ljudski griješiti. Za neke naše greške postoji opravdanje, a za neke ne. Kako se nositi s mržnjom? Mržnja je osjećaj koji ljudi pokazuju kada su povrijeđeni, ljuti, usamljeni... Bilo bi puno ljepše da svijetom vladaju ljubav, prijateljstvo i mir. Imati prijatelja velika je stvar, važnija od novca i materijalnog bogatstva. Mislim da novac dijeli ljude na bogate i siromašne. Prijatelju možemo pokloniti osmijeh koji silno nedostaje današnjem svijetu. Ljubav je najprirodnija stvar. Htjela bih da je što više ljudi međusobno dijeli. Zato, živimo u skladu s prirodom, jer je čovjek dio prirode, a ne njezin gospodar. Srdačno Vas pozdravlja Vaša Morana Škrtić, 4. r. MŠ Barilović

39


Kako zamišljam svijet u kojem želim odrasti (ulomak iz pisma) Dragi moji! Želim savršeni svijet. Volim biljke i životinje. Želim da budu žive i zdrave. Ne želim da ih drugi zagađuju, nego da pomažu prirodi. Ne želim tvornice u blizini škola, vrtića i igrališta za djecu. U svijetu ima mnogo bogatih ljudi koji su škrti. Ali ima i ljudi koji nisu bogati, a nisu škrti. Voljela bih da bogati ljudi daju novce siromašnima, a ne obrnuto. Što je najgora stvar u životu? Da ljudi ubijaju jedni druge? U ratovima strada veliki broj ljudi, ali u prirodnim katastrofama još i više. Kakvi bi trebali biti ljudi? Pravedni. Danas ima dosta bogatih ljudi u svijetu koji ne mare za druge. Voze se brodovima, jedrilicama i svim tim strojevima po vodi. To je super ideja, samo što zagađuju prirodu, a za prirodu je to nezgodno. To je kao kad je netko bolestan. Volim more jer od njega dobivamo sol, a može se izroniti i Šćulac: Mlin na Korani – Integrirani dan – pokoja školjka ili kamen. Mogu se vidjeti Općina Barilović ribe, zvjezdače, koralji i mnoge druge životinje i biljke. Svijet u kojem želim odrasti nije super. Zato želim da nitko više ne zagađuje prirodu. Čuvajmo ovaj svijet koji imamo, jer za sada nismo sigurni da negdje postoji neki bolji. Pozdravlja Vas Vaša Korana Rodak, 4. r. MŠ Barilović

Martin Štefanac, 4. r. MŠ: natječaj SFera: Zemlja čudesa Morana Škrtić, 4. r. , natječaj SFera: Modna revija na drugom planetu

Tea Maglić, 4. r. MŠ, Natječaj Volim mlijeko, 8. mjesto od 2000 radova

40


TJEDAN EUROPE 5

Učenici MŠ obilježili su TJEDAN EUROPE različitim aktivnostima. Ističemo sudjelovanje u natječaju "Euro novčić" pod mentorstvom učiteljice hrvatskoga jezika Mirjane Vranić Šušljena kojem je nagrađen rad učenika 8. razreda Domagoja Krivačića. Rad se sastojao od tri dijela: predstavljanja eura općenito, opisa svoje vizije izgleda kovanice od 2 eura svoje zemlje te Domagoj opisa poleđine kovanice od 2 eura zemlje po svom izboru. Domagoj je opisao Portugal istaknuvši sličnosti Portugala i Hrvatske. Uz prisutnost na svečanoj dodjeli nagrada i obilježavanju Dana Europe u Karlovcu, učeniku ostaje za uspomenu i fotografija s francuskom veleposlanicom u Hrvatskoj. U ostalim aktivnostima obilježavanja istaknuli su se učenici 5. razreda s izradom pojedinačnih plakata odabrane europske zemlje. Dramska skupina je europske zemlje prikazala scenskom igrom i zamišljenim putovanjem. Učenici RN imali su zanimljiv sat s učiteljicom povijesti Anitom Paranos, na kojem su potvrdili da su i sami građani Europe. NATJEČAJ EURO NOVČIĆ - NAGRAĐENI RAD UČENIKA 8. R. DOMAGOJA KRIVAČIĆA Hrvatski euro novčić 1.

DIO (općenito o euru)

Euro je službena valuta u eurozoni koja čini 19 od ukupno 28 zemalja članica Europske unije. Euro je drugi po veličini rezerve valute, kao i druga najtrgovanija valuta u svijetu, nakon američkog dolara. Naziv euro službeno je usvojen 16. prosinca 1995. god., a 1. siječnja 1999. uveden je na svjetskim financijskim tržištima kao obračunska valuta. Nad eurom upravlja Europski sustav centralnih banaka (ESCB). Na desetu godišnjicu od uvođenja eura koji je kao sredstvo gotovinskog plaćanja ušao u opticaj 1. siječnja 2002. prema podatcima njemačke centralne banke, nezamijenjeno je bilo još 13 milijardi njemačkih maraka. S 1. siječnjem 2012. u opticaju se nalazi 880 milijardi eura. Deseti rođendan eura obilježen je jubilarnim kovanim novčićem od 2 eura s istim motivima za sve zemlje – razlikuju se samo po imenu zemlje na poleđini. Euro kovanice su s lica iste za sve države. Sve države u EU nemaju sve kovanice. Tako Finska nema novčiće od 1 i 2 centa. Novčići Finske ne upotrebljavaju se u prometu, ali se kuju i prodaju za numeričko tržište. U nekim zemljama novčić od 2 eura s vremena na vrijeme mijenja svoju pozadinu. Postoje kovanice u sljedećim apoenima: 1 cent, 2 centa, 5 centi, 10 centi, 20 centi, 50 centi, 1 euro, 2 eura. Zašto nam je euro potreban? Osim što čini putovanje unutar EU jednostavnijim, jedinstvena valuta neophodna je u gospodarskom i političkom smislu. Jedinstvena valuta također povećava transparentnost cijena, olakšava međunarodnu trgovinu i omogućuje EU veći utjecaj u svijetu. U kontekstu trenutne dužničke krize, poduzete su važne mjere za poboljšanje gospodarskog upravljanja u EU, posebice u europodručju. Tko ga upotrebljava? Euro je valuta 337,5 milijuna ljudi koji žive u 19 zemalja europodručja. Upotrebljava se kao zakonsko sredstvo plaćanja.

41


2. DIO OPIS POLEĐINE KOVANICE 2 EURA; PORTUGAL Odabrao sam Portugal jer mi je dizajnom inspiracija za dizajn hrvatske kovanice od 2 eura. Na poleđini kovanice pregledno raspoređeni nalaze se motivi koji prikazuju povijesni temelj Portugala. Za natječaj u dizajnu portugalske eurokovanice pobijedio je dizajner Vitor Manuel Ferandes das Santos, koji je nadahnuće za motive pronašao u povijesnim simbolima i pečatima prvog portugalskog kralja . Na kovanicama se nalaze portugalski dvorci grbovi, smješteni između europskih zvijezda. To simbolizira dijalog, razmjenu vrijednosti i dinamiku izgradnje Europe. U sredini je kraljevski pečat iz 1144. godine. Na obodu kovanice od 2 eura pet je grbova, sedam dvoraca s jednakim razmakom među njima. 3. DIO PRIJEDLOG HRVATSKE KOVANICE OD 2 EURA Kako je Hrvatska nova članica EU, zasigurno privlači dosta pažnje u svim pojedinostima svojeg predstavljanja ostalim članicama Unije. Jedna od poveznica gospodarstva, turizma i ekonomije svakako je valuta kojom trguju. Kako bih što bolje predstavio svoju zemlju velikih mogućnosti, krenuo bih od valute koju bi brzo upoznali mnogi strani državljani jer je Hrvatska turistička zemlja. Svoju zemlju predstavio bih kroz ranu pismenost i bogatu arheološku ostavštinu, očuvanost biljnih vrsta, te brojnošću kula i dvoraca u primorskom i kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kao reprezentativne primjere odabrao bih Bašćansku ploču i glagoljicu, velebitsku degeniju, vučedolsku golubicu, dubrovačke kule te dvorac Trakošćan povezane u podlozi šahovnice hrvatskog grba. U svakom drugom polju nalazila bi se jedna sličica imenovanih znamenitosti, a u zadnjem bi pisao naslov pjesme Horvatska domovina; Antun Mihanović čiji su stihovi uglazbljeni za hrvatsku himnu, a sve to uokvireno zvjezdicama Europske unije. Kovanica bi prikazivala povezanost naše povijesti, kulture i jezika izdvojenih iz svih hrvatskih regija. I MI SMO EU Učiteljica Anka Grman sažela je osnovne podatke koje bi svaki građanin EU danas trebao znati. Pa provjerimo znamo li! Dana 9. svibnja slavi se mir i jedinstvo u Europi. Toga je dana 1950. godine Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, iznio svoju ideju o novom obliku političke suradnje među europskim zemljama, smatrajući da bi rat među zemljama Europe bio nezamisliv. Njegova ideja bila je osnovati takvu europsku instituciju koja bi objedinila proizvodnju ugljena i čelika. Ugovor o osnivanju takvog tijela potpisan je godinu dana kasnije. „Schumanova deklaracija“ smatra se začetkom Europske unije. Europska unija jedinstvena je međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država. Danas EU ima 28 članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a broji oko 508 milijuna stanovnika. Ima svoju zastavu, himnu (Oda radosti, pjesma Friedricha Schillera - tema iz Devete simfonije Ludwiga van Beethovena), svoje geslo: In varietate concordia (latinski: Sloga u različitosti), svoju valutu (euro) i 24 službena jezika. Republika Hrvatska ušla je u članstvo EU 1. srpnja 2013. godine i tako postala njezina 28. članica. EU nastoji da život svih nas bude bolji: zalaže se za slobodu kretanja i studiranja u bilo kojoj zemlji EU, pomaže siromašnima, a djeluje čak i u svemiru - ima satelite kojima se omogućava lakša vožnja automobila i sigurniji zračni promet.

42


IZAĐI…IDI PESTALOZZI SEMINAR ZA RAVNATELJE ŠKOLA U RIGI

JEDNAKOST I PRAVIČNOST ZA SVE Piše: Vesna Car, ravnateljica OŠ Barilović Vijeće Europe (Council of Europe) je samostalna međunarodna organizacija odvojena od Europske unije. Vijeće Europe osnovano je 1949. godine i čini ga 47 država članica od Islanda do Azerbajdžana s oko 800 milijuna ljudi.. Sjedište Vijeća Europe je u Strasbourgu. Idejni začetnik Vijeća Europe je Winston Churchill, koji je govorio o "Sjedinjenim Državama Europe", po uzoru na SAD. Članice Vijeća Europe mogu biti sve europske demokratske države koje jamče temeljna ljudska prava i slobode svojim građanima. Vijeće se uz zaštitu demokracije, ljudskih prava i pravne države bavi i zaštitom socijalnih i jezičnih prava, slobodom medija te promocijom europskog kulturnog identiteta i raznolikosti. Ne ustručava se baviti i problemima s kojima se suočava europsko društvo, uključujući diskriminaciju, ksenofobij u, zagađenje okoliša, sida, zlouporabu opojnih droga i organiziranog kriminala. Najveće postignuće Vijeća Europe je Europska konvencija o ljudskim pravima, potpisana 1950. godine koja služi kao osnovni pravni dokument Europskom sudu za ljudska prava. Vijeće Europe prvo je uvelo zastavu s dvanaest zlatnih zvjezdica, koju je kasnije preuzela i Europska unija. Himna je, kao i himna EU, Oda radosti iz Beethovenove Devete simfonije. Službeni jezici Vijeća Europe su engleski i francuski. Dan Vijeća Europe obilježava se 5. svibnja. Hrvatska se Vijeću Europe pridružila 1996. godine.

Jedna od aktivnosti Vijeća Europe je i Pestalozzi program usavršavanja odgojno-obrazovnih djelatnika (učitelja, stručnih suradnika, ravnatelja, inspektora, savjetnika i mentora). Provodi ga Agencija za odgoj i obrazovanje. Postoje dvije vrste seminara: - kratki tečajevi ili seminari (3-5 dana) u nekoj od zemalja potpisnica - europski seminari u trajanju od tjedan dana na Donaueschingen akademiji u Njemačkoj, koji se održavaju četiri puta godišnje. Cilj seminara i tečajeva je pomoći učiteljima u proširivanju kulturnih vidika, obogaćivanju stručnog znanja i razmjeni iskustva, ideja, informacija i nastavnih materijala te u uspostavljanju veza s kolegama iz drugih zemalja, upoznati ih s radom Vijeća Europe na području obrazovanja te prenijeti znanja i iskustva nakon seminara ostalim stručnjacima i kolegama.

Seminar u Latviji kojem sam ja prisustvovala u listopadu 2014. imao je za cilj osnažiti vodstvo škole u stvaranju jednakih uvjeta za učenje. Poruka je jasno iskazana ovim dvjema sličicama: jednakost znači pružiti svima jednako, ali pravičnost se sastoji u tome da svakome pružimo jednaku šansu. Imati jednaku šansu je preduvjet za postizanje jednakosti u društvu.

43


STARI ZANATI KAO IZVANNASTAVNA AKTIVNOST Ono što je mene najviše oduševilo je posjet Osnovnoj školi Oskara Kalpake koja se svojim školskim kurikulumom odlučila biti škola u kojoj se kroz izvannastavne aktivnosti poučavaju stari zanati. Škola je upravo u ovoj školskoj godini obnovljena i doista impresivno izgleda, prije svega iznutra. Ravnateljica, gospođa Alla Stolcere, naglasila je da je petnaest godina pisala i molila nadležne da pronađu sredstva za obnovu škole koja se nalazi u samom centru Rige, glavnom grada Latvije. Ono što je još impresivnije je zadovoljstvo učenika koji polaze ovu školu. Pored redovne nastave učenicima se pruža niz različitih aktivnosti koje im omogućuju stjecanje različitih vještina. Škola tako ima specijalizirane učionice za pletenje i kukičanje, oslikavanje svile, tkanje, keramiku, oslikavanje i izradu staklenih predmeta, ima stolarsku, metalsku radionicu sa svim potrebnim alatom, plesnu dvoranu, kuhinju koja služi samo za satove domaćinstva i, naravno, školsku kuhinju, knjižnicu i čitaonicu te računalnu učionicu. Zapažena je u sportskim natjecanjima,a sada učenici imaju na raspolaganju novu sportsku dvoranu i vanjsko igralište te teretanu koju koriste učenici završnog razreda i učitelji škole. Jedna spremačica zadužena je samo za čuvanje stvari u velikoj dvorani gdje učenici odlažu jakne i cipele. Svaki učenik na kraju obrazovanja izrađuje maturalni rad u svojoj omiljenoj radionici pa je škola puna njihovih maturalnih uradaka iznimne ljepote. Sav potreban materijal osigurava škola koja, suprotno očekivanju, nije privatna. Škola ima i moderan sustav grijanja s novom kotlovnicom i zagrijavanjem vode za sve sanitarije i tuškabine, ali ravnateljica nije znala reći koje pogonsko gorivo koriste jer o tome brine grad. Tekući sapun i papirnati brisači nisu stavka s kojom se netko opterećuje, to se podrazumijeva. Teško je nakon posjeta ovakvoj školi ne zapitati se kako to da mali Latvijci već tako rano postaju vješti majstori u različitim materijalima ili čak umjetnici, dok se kod nas i nakon završetka osnovne škole tvrdi da učenici nisu sigurni koje bi zanimanje trebali izabrati.

44


RAZGLEDNICA IZ AMERIKE Piše: dr. Darko Cerjanec, uč. prirode i biologije

Odrasli tulari ulovljeni u Hrvatskoj – izvor Slunjčice, jesen 2014.

Tulari su vodeni kukci koji žive u našim tekućicama i stajaćicama, pa tako i u rijeci Korani, a mogu se koristiti kao pokazatelji (bioindikatori) čistoće vode. Njihova jajašca, ličinke i kukuljice žive u vodi, dok odrasli kukci (imago) žive van vode, ali uvijek u blizini vode. Ime su dobili po svojim kućicama, tuljcima, koje ličinke tulara često stvaraju.

Ovi naizgled maleni kukci, tulari (Trichoptera) odveli su me na putovanje u SAD na The XVth International Symposium on Trichoptera June 4-7, 2015 in New Brunswick, New Jersey. Nakon sudjelovanja na projektu koji se bavio istraživanjem i inventarizacijom tulara na području cijele Hrvatske, naš tim od petero članova predstavljao je putem niza postera Hrvatsku na ovom kongresu, a ja sam putem mog postera predstavio i našu školu. Upoznali smo mnogo zanimljivih i ljubaznih ljudi i znanstvenika koji su nesebično pričali o svom radu i koji su nas još jednom uvjerili da učenje i znanost mogu biti itekako zanimljivi i zabavni. Na kraju smo se puni dojmova i novih spoznaja, koje mi se još uvijek slažu u glavi, vratili doma:). Pogled iz aviona na oblake i ispod na "veliku baru".

Tularovci iz cijelog svijeta na okupu…

Lov na tulare pomoću entomoloških mrežica…

45


Ličinke tulara i njihove kućice pronađene u potoku u Americi (država New Jersey).

Poison ivy ili otrovna iva, biljka karakteristična za Sjevernu Ameriku, a nama poznata iz filmova. Ukoliko se dodiruje, izaziva jaku alergijsku reakciju na koži.

Nakon nekoliko dana predavanja, radionica i terenske nastave otputovali smo još nekoliko dana u New York… Reklame, neboderi, ulične gužve…

New York, u pozadini popularna zgrada "pegla".

Times Square…(poznati trg u New Yorku). Kroz Kinesku četvrt…

…preko Brooklynskog mosta…

46


Moje putovanje u Slovačku Zašto sam baš odlučio pisati o Slovačkoj? Slovačku sam posjetio dva puta, odnosno bio sam na natjecanju pa mi se čini da sam dosta naučio baš o Slovačkoj. Slovačka i Češka su nastale od jedne države Čehoslovačke, a razdvojile su se 1993. godine. Slovačka je članica Europske unije od svibnja 2004. godine, a euro koristi kao jedinstvenu valutu. Podijeljena je na 8 samupravnih pokrajina, pa je tako i jedna od njih pod nazivom Košický kraj sa sjedištem Košice, gradom u kojem sam boravio i u kojem se i održavalo natjecanje. Službeni jezik im je slovački. Košice su drugi najveći grad Slovačke. Ima puno starih, ali lijepo očuvanih i uređenih građevina, tako se tu nalazi katedrala sv. Elizabete, koja je građena u viskom gotičkom stilu. Katedrala Svete Elizabete izgrađena je između 1378. i 1508. godine, i smatra se da je remek-djelo gotičke arhitekture. Ovo je najstarija arhitektonska građevina u Košicama, te je također i najistočnija katedrala u Europi. Košice su jedinstven grad u Slovačkoj. Ovo je grad kulture, ali i vrhunske zabave. Grad je ispunjen muzejima, galerijama, restoranima, kafićima, kao i noćnim klubovima. Tu su i šoping centri za savršenu kupovinu. Tko god posjeti Košice, mora također probati njihov savršen kebab. Na ravnicama prije ulaska u sam grad protežu se nepregledna polja uljane repice. Predivni žuti cvjetovi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Grad je čist i uredan, a ljudi su vrlo susretljivi, iako ih većina ne govori engleski jezik pa se nekad teško sporazumjeti. Nadam se da ću još imati priliku posjetiti Košice, jer je grad velik i puno toga još nisam vidio. Tomislav Štefanac, 7. r. . Košice, Cassovia Open....s ekipom TKD kluba Karlovac i trenerom Adamom Mraovićem: Nepregledna polja uljane repice

Domovinskog rata. Vukovar je stari barokni grad. Među mnoštvom vrlo atraktivnih, ali u ratu teško stradalih građevina, ističu se dvorac Eltz iz 18. st., barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Filipa i Jakova i druge građevine. Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Vučedol, bogato arheološko nalazište. Obredna posudica Vučedolska golubica smatra se svojevrsnim simbolom grada. Vučedol je i poznato izletište, raj za ribiče s prekrasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku. Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetalište uz Dunav i uređene plaže osiguravaju sportsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u ljetnoj sezoni. Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. U bitki za Vukovar hrvatske su snage branike grad protiv vojske sastavljene od JNA, srpskih, četničkih i drugih paravojnih formacija koji su imali golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Neprijateljsko je granatiranje sravnilo

PUT U SLAVONIJU Piše: Anita Paranos, učiteljica povijesti Između Save, Drave i Dunava proteže se naša žitnica, hrvatska regija Slavonija. U sklopu stručnog izleta Županijskog stručnog vijeća povijesti ovoga svibnja posjetila sam taj naš ravničarski kraj. Još i sada vrtim film u glavi razmišljajući o tome danu… Prva postaja bio je Aljmaš, selo na desnoj obali Dunava, u općini Erdut, poznato po turizmu, po marijanskom svetištu iz 1704. godine. Na blagdan Velike Gospe ovdje hodočasti velik broj vjernika i turista. Crkva Gospe od Utočišta, s kipom Majke Božje, izgrađena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu. Na mjestu stare izgrađena je nova crkva. Sljedeće mjesto, nama povjesničarima i glavni razlog putovanja, bio je Vukovar, grad heroj 47


grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borbi Vukovar je 18. studenoga 1991. pao u ruke agresora. U toj agresiji JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1739 osoba. Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine. Dana 8. lipnja 1997. „Vlak mira“ stigao je iz Zagreba u Vukovar. Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otada se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika i pomirbi te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života. Ekonomija Vukovara je bazirana na poljoprivredi, trgovini, vinogradarstvu, prehrambenoj i tekstilnoj industriji te industriji građevinskog materijala kao i industriji obuće i turizmu. Posjetili smo Borovo Naselje te lokalitete u gradu vezane uz Domovinski rat (Trpinjsku cestu, Borovo Commerc, Velepromet, Memorijalno groblje, Spomen dom Ovčaru te Masovnu grobnicu na Ovčari) i vidjeli kako danas žive Vukovarci. Nakon petnaest godina ja sam ponovno u obilasku grada koji sada ipak ostavlja ljepši dojam, grad je živnuo, kuće imaju nove fasade u raznim bojama, otvorene su nove trgovine, izgrađen je kružni tok na ulazu u grad. Ne osjeća se više tako poslijeratno sivilo koje me tada ispratilo iz grada.

s tadašnjom Jugoslavijom. Od srpnja 1997. započeo je povratak Iločana na svoja ognjišta. Prognani Hrvati na povratku su zatekli porušene, opljačkane i opustjele domove. Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja završena je 15. siječnja 1998. Puni dojmova, iz Iloka smo krenuli nazad prema Zagrebu. Stigli smo kasno, oko ponoći, a zatim je svatko od nas krenuo prema svojem domu.

Povjesničari Karlovačke županije na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru – na njemu je sahranjeno 810 žrtava .

Na kraju putovanja po Slavoniji stigli smo u Ilok, najistočniji grad Hrvatske. Ilok se rasprostire po obroncima Fruške gore. S brijega Iločkog dvorca pruža se prekrasan pogled na Duna, na granicu Hrvatske sa Srbijom. Ilok je poznat po svojim vinskim podrumima. Tradicija vinarstva u ovim krajevima vrlo je stara, a i danas je to atraktivno mjesto turistima upravo zbog degustacije vina. Punjenjem na posjedu Iločani su uspjeli očuvati kvalitetu svojih vina i zaštititi se od trgovaca koji su otkupljivali grožđe i proizvodili vina loše kvalitete. Ilok je stradao u Domovinskom ratu. U svibnju i lipnju 1996. izvršeno je razvojačenje Podunavlja, a stanovništvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvoren je cestovni i riječni promet, hrvatska zastava podignuta je na granici

ALJMAŠ – Nova crkva u Aljmašu izgrađena na mjestu srušene crkve u Domovinskom ratu

48


VUKOVAR – Spomen-dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti svečano je otvoren 24. rujna 2011. godine. Zgrada je napravljena u obliku čvrsto stisnute šake, koja simbolizira snagu kojom se branio Vukovar od agresije. Unutra, u ostakljenom ponoru, na dubini od 2,5 metra je još jedna simbolika u obliku „pokopane” kupole uništenog tenka bivše JNA. Za objekt na Trpinjskoj cesti možemo reći da su „vrata svih arhiva” jer postav podržava neprekidno dopunjavanje arhivskom građom - vizualnom i audiograđom o danima obrane Vukovara. Ispred spomen-doma je tenk kao znak sile koju su slomili hrvatski branitelji te bista Blage Zadre koji ih je vodio na ovom području Vukovara.

Spomen-dom Ovčara Spomen-dom Ovčara je otvoren 2006. u jednom od hangara na Ovčari u kojem je u noći s 20. na 21. studenoga 1991. tijekom velikosrpske okupacije ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika. Na Ovčari su se nalazili hangari koji su bili u sklopu farme koja je pripadala poljoprivredno industrijskom kombinatu VUPIK. Poslije pada Vukovara, obični civili i ranjenici koji su se zatekli u vukovarskoj bolnici deportirani su na Ovčaru gdje su neki od njih kasnije smaknuti. Hangar je pretvoren u memorijalni centar na oko 300 četvornih metara. U pod su ugrađene čahure koje simboliziraju zločin, dok se na stropu mogu vidjeti žarulje u obliku zvijezda, njih 261. Na zidovima su obješene fotografije ubijenih i nestalih, a izložene su i osobne stvari koje su kasnije pronađene u zajedničkoj grobnici. Financiranje preuređivanja hangara pomogao je Grad Zagreb s 2 mil. kuna.

Vodotoranj u Vukovaru Vukovarski Vodotoranj je građevina u Vukovaru, u Hrvatskoj, simbol stradanja i otpora grada. Vukovarski Vodotoranj izgrađen je 1968. godine, visok je 50 metara, a nalazi se na ulazu u vukovarsko gradsko naselje Mitnicu. U to vrijeme, kada je izgrađen, s kapacitetom rezervoara od 2200 kubnih metara, bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi. Do Domovinskoga rata gore je bio restoran iz kojega se vidio Vukovar, Dunav i okolica. U 1991. godini Vodotoranj je, tijekom bitke za Vukovar, bio pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila i postao je simbol stradanja i otpora grada.

Dunav u Iloku, najistočnijoj granici Republike Hrvatske. Grad Ilok je prepoznatljiv po Dunavu, vinu i starinama s obronaka Fruške gore.

49


NATJEČAJ HRVATSKE VATROGASNE ZAJEDNICE INTERVJU

Vatrogasci – uvijek pri ruci Kad god nam u školi zatreba pomoć, prvo se sjetimo vatrogasaca. Bilo da se radi o požaru, rušenju drveća, ispumpavanju vode, oni su uvijek tu, pri ruci. I kako kaže ravnateljica škole Vesna Car: − Suradnja s vatrogascima postoji otkad postoji i škola. A kako bi potreba za pravim intervencijama bila što rjeđa, a šteta što manja, preventivno djeluju i kroz edukaciju što uključuje i vježbe evakuacije u školi. Uloga vatrogasaca važna je za našu školu i za naše mjesto, ali i za obitelj Mihalić iz Belajskih Poljica u kojoj se muškarci tradicionalno bave vatrogastvom. Stoga su moji sugovornici braća Tomislav i Tihomir i Mihalić bili pravi izbor za razgovor o vatrogastvu. • Moglo bi se reći da je muškim članovima vaše obitelji vatrogastvo zapisano u genima. Kako to objašnjavate? Tomislav: − Vatrogastvo je u našoj obitelji već tradicija. Brat i ja smo preko 25 godina dobrovoljni vatrogasci i nekih 10-12 godina profesionalni, a prije toga nam je otac bio vatrogasac – to smo od njega naslijedili i toga se držimo. • Kakvi su bili vaši vatrogasni početci? Tomislav: − Krenuli smo s nekakvih 6 godina kao članovi natjecateljske ekipe djece i mladeži DVD-a Belajske Poljice. Nastavili smo sa seniorskom ekipom, a završetkom srednje škole zaposleni smo kao profesionalni vatrogasci, ja u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Karlovca, a brat na autocesti Rijeka – Zagreb. • Može li svatko, tko želi, postati vatrogasac? Tomislav: − Postati član DVD-a u principu može svatko s navršenih 6 godina starosti, uz suglasnost roditelja ili, ako si punoljetan, uz ispunjavanje pristupnice. Članovi DVD-a mogu biti operativni, pričuvni, podupirajući i članovi vatrogasne mladeži. Članovi od 6 do 18 godina starosti mogu biti članovi vatrogasne mladeži, a članovi s navršenih 18 godina mogu biti operativni članovi, što znači da moraju imati liječnički pregled za vatrogasca i moraju proći tečaj za ispitanog vatrogasca − nakon toga mogu izlaziti na intervencije. Tihomir: − Profesionalni vatrogasac može postati osoba koja ima završenu srednju školu tehničkog smjera, mora zadovoljiti liječnički pregled, te se mora upisati u vatrogasnu školu za smjer vatrogasac ili vatrogasni tehničar. Obuka traje godinu dana. Sastoji se od tri dijela. U prvom dijelu se uči osnove vatrogastva, drugi dio je praktični gdje se odlazi na praksu u neku od javnih vatrogasnih postrojbi i u trećem Isprobavanje dijelu se odrađuje teorijski dio. Nakon završene škole osoba se može zaposliti kao nove tehnike profesionalni vatrogasac. DRUGA OBITELJ • Opišite svoj tipičan (ako postoji) radni dan! Tomislav: − Radni dan u vatrogasnoj postrojbi? Znači, mi radimo u turnusima po 12 sati; nakon danjske smjene 24 sata smo doma, a nakon noćne smjene 48 sati smo doma. Dnevna smjena počinje u 7 sati ujutro, a završava u 7 sati navečer s tim da je ujutro primopredaja službe, čitanje dnevne zapovijedi, čitanje rasporeda po vozilima. Nakon toga do 8 sati je pregled strojeva i opreme, znači svaki dan u svakoj smjeni, bilo noćna, danjska, prvih sat vremena u postrojbi pregledavaju se sva vozila, oprema i ispituje se ispravnost, pale se strojevi, vrši se kontrola. Nadalje, počinju taktičke vježbe za možebitne intervencije. Nakon toga u 14 sati imamo ručak, pa pauzu i opet, u popodnevnim satima, vježbe. Između ostalog, u postrojbi imamo i radionice u kojima se radi servis vatrogasnih aparata, vozila, vatrogasne opreme, jer stalno treba nešto popravljati, stalno treba nešto održavati. Smjena opet završava primopredajom službe. • Što je najljepše u vašem poslu?

50


Tomislav: − Pomaganje drugima. Tihomir: − Jedna stvar koja vas vuče da budete vatrogasac je želja; događa vam se stalno nešto novo – intervencije nisu iste, svaka je različita. Od odlaska na intervenciju, odrađivanja, povratka…Nikad ne ide jedan vatrogasac sam, obavezno moraju biti dvojica i tu steknete prijatelje na koje se možete osloniti. U smjeni je nekakvih desetak ljudi s kojima živite, radite… U principu, svaki četvrti dan ste s njima po 12 sati. To je jedna, mogli bismo reći, druga obitelj, Prva obitelj je obitelj koju imate doma, a druga obitelj je obitelj koju imate u postrojbi, s kojom radite. • Izdvojite neku opasnu situaciju u kojoj ste intervenirali! Tihomir: − U svakoj intervenciji imate neku opasnu situaciju bilo u otvorenom bilo u zatvorenom prostoru. Ako ste npr. na požaru, opasnost je od samog požara, od urušavanja objekta ili pada nekih predmeta na vas…Kad dolazite na neku intervenciju, uvijek dolazite na nepoznati teren. Ako se radi o nekakvom objektu, ne znate što se nalazi u tom objektu, kakve su opasnosti unutra, tipa nekih opasnih tvari, ima li plina ili nema, ima li nekih skrivenih predmeta… Minsko-eksplozivne Požar u tvornici svijeća naprave nalaze se posvuda i svakuda u svim mogućim RIPS, Karlovac objektima i ormarima i ne znam gdje sve ljudi ne skrivaju… Tomislav: − Teško je reći koja je intervencija opasnija i teža jer vatrogasci odrađuju sve vrste intervencija gdje su ugroženi životi ljudi i imovina. Hitna pomoć npr. spašava ljudske živote, ali se ne bave sprječavanjem nesreća. A kad oni ne mogu nešto napraviti, tad zovu vatrogasce, opet su vatrogasci ti koji moraju nešto odrađivati. Osigurati osobu ako se radi npr. o nekom urušavanju – vatrogasci spašavaju osobe iz prostora pa tek onda ih Hitna prima. U našim intervencijama i Policija stoji malo sa strane i čeka da se to sve završi pa tek onda oni kreću. A intervencija imamo puno, pogotovo u DVD-u. Intervencije su svih vrsta, znači od tehničkih intervencija u prometu, uklanjanja prepreka, srušenog drveća, elementarnih nepogoda, poplava…Evo prošle smo godine imali tri velike poplave koje su zadesile područje naše općine Barilović gdje smo radili po nekoliko dana bez odmora. Vršilo se spašavanje ljudi, imovine, životinja. Moram naglasiti da je na području naše općine prošle godine naš DVD sudjelovao u tri spašavanja ljudi i jedno spašavanje su imali pripadnici DVD-a Siča. Znači, gdje su neposredno poplavom bili ugroženi ljudski životi, mi smo vršili spašavanje. • Što vas je iskustvo naučilo, do kojih opasnih situacija dolazi, a mogle bi se izbjeći? Tomislav: − Pa naše iskustvo kaže da opasnih situacija Spašavanje kamiona ima puno. Mogle bi se izbjeći da ljudi malo pripaze što rade. Većina nesreća, nezgoda, požara dogodi se ljudskom nepažnjom i nemarom. Između ostaloga, požar otvorenih prostora gdje ljudi pale bez razmišljanja o posljedicama. To im izmakne kontroli i na kraju mi moramo intervenirati. Tako se radi na intervencijama u prometu, na građevinama, kod požara na objektima… Jer ljudi u nekim situacijama ne razmišljaju o tome kakve kablove koriste za struju pa uzmu one najjeftinije, spoje ih tek toliko da je spojeno, bit će to dobro, bez majstora. A kad dođe do nesreće, onda je već kasno. Kažem, trebalo bi malo više vršiti obuku pučanstva, djece, kako spriječiti nesreće. Mi to radimo, ali su ljudi u principu nezainteresirani, a kad mu kažeš: – Nemoj to tako, odgovor je: – Kaj buš ti mene učio, znam ja! – Ljudi su tvrdoglavi. BUDITE VATROGASCI • Kakva je vaša procjena vatrogasne kulture u zajednici? Tomislav: − Što se tiče našeg društva u Hrvatskoj, dosta slaba. Zašto? Između ostalog mogu reći bez da se netko uvrijedi, vatrogastvo manje cijenimo nego vani u svijetu. Ima puno primjera npr. u Americi, gdje su vatrogasci nekakvi heroji, sva djeca žele biti vatrogasci, vole vatrogasce, kad se vatrogasci pojave sa svojim uniformama, u svojim vozilima, oni su pojam i djeca skaču oko njih. I u Europi se ljudi drugačije ponašaju prema vatrogascima

51


nego kod nas. Ljudi kod nas ne da izbjegavaju vatrogasce, nego si misle a oni samo da je fešta, samo traže novce, a ne vide kad mi noću npr. spavamo na području Perjasice u šumi, nitko ne vidi kad se npr. u 2-3 sata noću probudite, skočite iz kreveta na intervenciju i za tri sata se tek vratite. To nitko ne vidi. Ta nekakva kultura odnošenja prema vatrogascima dosta je loša. • Ulaže li naše društvo dovoljno u vatrogastvo? Tihomir: − Za nas nedovoljno, nikad dovoljno nije ☺. Dobivamo određena sredstva iz općinskog i državnog proračuna, a dio sredstava zarađujemo od vlastite vatrogasne djelatnosti. Znači od onih uslužnih djelatnosti – od prijevoza vode ili nekih radova koje obavljamo kao operativni vatrogasci. A da li je to dovoljno? Nama nikad nije, a onima drugima je previše☺. • Kako se ženske članice vaše obitelji nose s izazovima vašeg posla? Tihomir: − To bi njih trebalo pitati ☺. Za sada je još dobro, razumiju nas, a vidjet ćemo dalje. Imamo malo prigovaranja, ali dobro je. • Jeste li pomišljali kada da ga promijenite? Tomislav: − ☺ Pa ne. Ma dobro, gledajte. Kad dođete u Spašavane ljudi neku tešku situaciju, mislite kaj je ovo meni trebalo, kaj ja i osobnih stvari to baš moram, kak ću sada, kaj ću napraviti. Ali, u u Gunji principu, ne. Mi taj posao volimo raditi, zato ga i radimo, zato i jesmo u tome. Netko kaže kak to možeš delat, to je opasno, kak to možeš gledat, kak to možeš izdržat, ali kad intervencija krene, vi se skoncentrirate na to kako to treba raditi, na one vježbe o kojima sam pričao. Da bi intervencija bila uspješna, mora biti uigrana ekipa, tim ljudi koji rade zajedno, i kad je to uvježbano, onda se intervencije odrađuju bez problema. Tako da nismo razmišljali da mijenjamo zanimanje, barem ja. • Što biste poručili našim mladim čitateljima? Tomislav: − Budite vatrogasci. Barem dobrovoljni ☺!− Vatrogastvo je humanitarna djelatnost koja brine o sigurnosti građana RH, naše općine, naših mjesta, tako da je velika čast postati članom DVD-a. A kad postanete član, imate neka prava, ali i neke obaveze. Nije samo biti član: − Ja bum se upisal u DVD pa ću ja biti član DVD-a…− Treba nešto i raditi. Znači, treba nešto ostaviti u tom DVD-u, znači pomoći da se društvo razvija. Razgovarao: Adrijan Mateša, 8. r. (mentorica: Branka Dojčinović)

Biti vatrogasac Uvjerila sam se da je biti vatrogasac teže nego što izgleda. Oni rade po cijele dane, od poslova priprema kamiona, pribora, ljudstva do nepredvidljivih situacija iz dana u dan. Vatrogasci pomažu ljudima u nevolji, gase požare, pomažu stradalim životinjama, tamo su gdje god se javi nevolja – oni upale svoje sirene i bez dvoumljenja kreću u nepoznato. Kada je potrebno, daju utjehu onima koji se osjećaju usamljeno i napušteno. Osim što su vatrogasci, oni su naši prijatelji, članovi obitelji, očevi… Članica sam Dobrovoljnog vatrogasnog društva Barilović od drugog razreda i ne zamišljam se bez te aktivnosti. Sviđaju mi se druženja i natjecanja, te putovanja kroz koja sam upoznala bolje svoju županiju, Senj i neka manja mjesta. Uživam u natjecanjima i osjećaju dok trčeći nosim kantu punu vode, a ono voda završi prije u mojoj cipeli nego u brentači. Kad pomislim na svoju povremenu nespretnost, divim se odraslim vatrogascima koji trebaju istovremeno obavljati nekoliko aktivnosti i pritom misliti na svoj i tuđi život. Veseli me što se djevojčice vole uključiti u tu izvanškolsku aktivnost i tako spoznaju ravnopravnost s dječacima, a u svojim sposobnostima nimalo ne zaostaju za dječacima. Ponosna sam što su u vatrogascima i moje dvije sestre, starija Nika i mlađa Antea. Često zajedno prepričavamo doživljaje s putovanja i natjecanja kojima smo se od srca nasmijale. Želim biti uspješna u vatrogastvu jer imam volju pomagati i biti korisna onima kojima je potrebna pomoć. Mirta Marčac, 5. r. (mentorica: Mirjana Vranić Šušlje)

52


Vatrogasci – čuvari prirode Završila je još jedna nedjelja – neradni i nenastavni dan. Moram ranije na spavanje jer sutra počinje novi tjedan. Ujutro ustajem, odijevam se, uzimam torbu i krećem u školu, koja mi na sreću nije daleko od kuće. Uskoro zvoni za početak sata. Uh! Sat je hrvatskog jezika. A danas je na redu sastavak. Tema: Što ću biti kad odrastem? Već kao mali dječak gledao sam kako vatrogasci izvode vježbu. Kako mi se to jako svidjelo, i ja sam se učlanio u DVD Barilović. Vatrogasci su ljudi koji čine dobra djela. Život bez njih ne bismo mogli ni zamisliti. Osim što gase požar, pomažu kod poplava, prometnih nesreća i u mnogim drugim teškim situacijama. Ljudi se neodgovorno ponašaju kada borave u prirodi. Svaka zaboravljena, neugašena, bezazlena vatrica može prouzročiti požar ogromnih razmjera i uništiti naše šume. Bez šuma ne bi bilo ljudi, biljaka, životinja... Vatrogasci moraju biti spretni, brzi, savjesni i hrabri. Moraju biti propisno odjeveni kada idu na vatrogasnu intervenciju. U mojoj obitelji zanimanje vatrogasac prenosi se s koljena na koljeno. Vatrogasac je bio moj djed, moj tata aktivni je član DVD-a, dok sam ja pripadnik mladih vatrogasaca. Mi za sada samo vrijedno vježbamo, „brentačama i šmrkovima“. Za nekoliko godina, kad odrastemo i postanemo punoljetni, i mi ćemo biti aktivni članovi naše vatrogasne zajednice. Ponosim se time što sam vatrogasac. Svaki vatrogasac zaslužuje naše poštovanje. Želim im puno sreće, zdravlja i što manje intervencija. S njima nam je život puno ugodniji, sigurniji i ljepši. Zapamtite broj 193, jer nikada ne znate kad vam može zatrebati. Ne igrajte se telefonom i ne zovite radi igre i zabave. Zovite samo u hitnim slučajevima i ne gasite sami vatru! Opekline, grede koje se ruše, plamen, dim... mogu vam ugroziti život. Imajte povjerenje i zovite vatrogasce – jer oni su profesionalci i uvijek znaju što im je činiti. Tomislav Župčić, 4. r. MŠ Barilović (mentorica: Anka Grman, uč. RN)

DVD Belajske Poljice – Uklanjanje starog drveća kod OŠ Barilović

Vatrogasac Biti vatrogasac za mene je velika i izuzetna čast. Iako sam vatrogasac postao još prije pet godina, osjećam da sam svojim trudom i radom pridonio svojoj vatrogasnoj zajednici. Sjećam se, kao da je bilo danas, kada je mamina prijateljica Lorena pitala bi li htio postati vatrogasac. U čudu sam je gledao:“Pa ja imam samo sedam godina, kako mogu postati vatrogasac?“, upitao sam je. U mojim očima vatrogasac je oduvijek bio hrabar čovjek u zaštitnom odijelu, koji hrabro gasi vatru gorućih kuća, šuma, automobila ... Kada mi je objasnila da se vatrogasac postaje od malih nogu, uz mnogo vježbi, trčanja i mokrih tenisica te odjeće, rado sam pristao pokušati postati vatrogasac. Mnogo truda urodilo je našim prvim peharom za osvojeno 2. mjesto. Gotovo ni jedno natjecanje nismo propuštali, te smo na ponos naših starijih vatrogasaca kao i voditeljice Lorene, osvojili 2.mjesto u županiji. Sjećam se kako su joj suze radosnice klizile niz lice od sreće, a ona nas je često vodila na izlet u neke toplice, na Muljavu ili pak negdje na neku večeru. Lorena je za nas tada bila poput druge mame. Bili smo još tada skroz mali pa nismo ni shvaćali da je ona vrlo hrabra djevojka koja zajedno sa svojim kolegama gasi prave požare. Nisam vidio niti jednu osobu koja je predanija tom zvanju od nje. Gotovo niti jedan požar nije propustila, jedino ako joj druge obaveze nisu to dopustile. Upravo ona je ta osoba koja je u meni probudila želju da postanem vatrogasac. Mogu joj zahvaliti na divnom druženju, na mnogim putovanjima po cijeloj Hrvatskoj i na svemu što sam naučio. Ponekad mi se kanta puna vode, ili brentača činila tako teškom poput najtežeg kamena, ali moji prijatelji, njihova požrtvovnost i volja da budemo najbolji, ubrzo bi to raspršili poput balončića od pjene. Volim biti vatrogasac, za mene je to najveće bogatstvo koje čovjek može posjedovati ispunjen osjećajem ljudske vrijednosti. Nema ništa ljepšeg nego pomagati ljudima u nevolji kada im je najteže, a zauzvrat dobiti sretno lice. Moje malo srce kuca za čas kada ću postati veliki vatrogasac i kada ću moći pomagati svima kojima je to najpotrebnije. Čast će mi biti što ću moći svojoj zajednici pomoći na najbolji način i prenijeti iskustva na nove naraštaje. Tomo Marčac, 6. r. (mentorica: Mirjana Vranić Šušlje, uč. hrv. j.)

53


SPORTSKI KUTAK Piše: Robert Magdić, učitelj TZK Ova sportska 2014/2015. godina bila je jedna od najuspješnijih godina osnovnoškolskog barilovičkog sporta, a kruna uspjeha bio je odlazak dječaka na Državno natjecanje iz gimnastike. No krenimo redom. Početak školske godine U rujnu smo proslavili Dan olimpijskih igara kroz sportske štafetne igre te upisali nove/stare članove u gimnastički klub. Krenuli smo s treninzima i nadom da ćemo se ove godine pomaknuti koji korak više na bodovnoj karti Karlovačke županije. Nakon zime krenule su završne pripreme za školsko i županijsko prvenstvo. Naši nogometaši nastupili su na Općinskom prvenstvu u Dugoj Resi i osvojili treće mjesto. Sportska veljača za veseli osmijeh Nakon duge zimske pripreme došao je trenutak za izbori školske gimnastičke reprezentacije koja će nas predstavljati u Karlovcu na Županijskom prvenstvu u gimnastici. Uz pomoć naših prijatelja sudaca iz Gimnastičkog kluba Sokol Karlovac nakon dva sata izvođenja vježbi ocijenjeni su i izabrani najbolji natjecatelji koji će nas predstavljati na Županijskom prvenstvu u Karlovcu. Među djevojčicama najbolje su bile Anamarija Bukovac, Mirna Milčić, sestre Andreja i Nikolina Dujam te Slađana Dmitrović, a među dječacima Dominik Krivačić, Tomislav Župčić, Martin Štefanac, Marko Belavić i Matej Škrtić. Spomenuti učenici odlaze u Karlovac i postižu najbolje gimnastičke rezultate od kada nastupamo na gimnastičkim natjecanjima. Djevojčice osvajaju 5. mjesto, dok nas dječaci oduševljavaju najvišom stepenicom i time ostvaruju nastup na Državnom prvenstvu u gimnastici u Nedelišću, u gimnastičkoj dvorani poznatog olimpijca Filipa Udea. Imali smo malo vremena za pripremu putovanja do sitnih detalja, ali uz pomoć mnogobrojnih sponzora, ravnateljice i roditelja otpraćeni smo u Nedelišće kao “svjetski prvaci”. Tamo nismo podbacili te smo kao jedina škola bez gimnastičara iz profesionalnih klubova ostvarili zapaženi rezultat. U velikoj bodovnoj utrci osvojili smo jako dobro 9. mjesto u Republici Hrvatskoj. Nedelišće

Malonogometni turnir

Tekvandoaši

S prvim znakovima proljeća krenule su pripreme za malonogometni turnir učenika od 5. do 8. razreda. Nastupalo je 8 ekipa, a kao najboljima su se pokazale ekipe Mia San Mia (8. r.), Chelsea (7. r.), NK Travnjak (5. r.), Sevilla (8. r.). Čestitke svima! Svjetski dan sporta U lipnju je obilježen Svjetski dan sporta nadmetanjima u graničaru, nogometu i štafetnim igrama. U nadmetanju sportskih vještina između PŠ Belaj i trija MŠ Barilović, PŠ Siča i PŠ Leskovac Barilovički, titulu najboljeg odnijela je PŠ Belaj s rezultatom 10:6. Tekvandoaši I kao šećer na kraju ostali su nam naši fanatični borci, barilovićki tekvandoaši. Na Županijskom prvenstvu u Karlovcu su napravili nevjerojatan uspjeh osvojivši brončanu ekipnu medalju za učenike od 5. do 8. razreda. Za našu školu su nastupili Tomislav Štefanac (zlato), Nikola Brnardić (zlato), Helena Polović (srebro), Mateo Maglić (bronca), Ema Brnardić (srebro), Martin Štefanac (bronca), Leoni Polović (bronca) i Mateo Goldašić. Čestitke svima!

54


MLADE NADE Moje putovanje do medalje Krenuli smo u petak u podne. Putovali smo autocestom. Putujući kroz Slavoniju vidjela sam oranice kakvima se nisam ni nadala. Znala sam da su velike, ali da su toliko velike, nisam mogla ni pomisliti. Bile su veće barem pet puta od onih u mome kraju. Pokušavala sam pronaći kraj oranicama, ali nisam mogla. Gledala sam u daljinu i nisam vidjela kraj ravnici. Hrast lužnjak još nije sasvim prolistao. Prije granice izvadili smo sve tepihe iz auta i očistili auto. ¨Da ne bi oni u Srbiji mislili da su Hrvati neuredni¨, rekao je trener smijući se. Prešli smo granicu i nastavili put. Nakon nekog vremena morali smo stati na benzinskoj postaji jer smo bili pri kraju s benzinom. Bojala sam se što bi se moglo dogoditi kada Srbi vide hrvatske registracijske pločice. Bojala sam se bez potrebe. Osudila sam ljude, a da nisam ni znala kakvi su. Došli smo do sportske dvorane u Šapcu. Morali smo prvo ići na vagu kao i na svakom drugom natjecanju. Nakon vage krenuli smo u hostel. Tomislav, Tarik i ja uzeli smo sobu s tri, a treneri s dva kreveta. Soba je bila savršena. Imala je pisaći stol, tri kreveta, LCD plazmu, ormare i police, hladnjak i kupaonicu. Trener je došao po nas i rekao da idemo upoznati grad. Išli smo mi, natjecatelji i treneri iz Makedonije i dva srpska trenera koji su nas vodili po gradu. Makedonci su se činili OK pa smo se sprijateljili s njima. Oko osam navečer krenuli smo prema hostelu. Naspavali smo se i u subotu ujutro krenuli na natjecanje. Dvorana je bila ista kao i u Karlovcu. Natjecatelji su se smjestili na tribine, a treneri i suci morali su na sastanak. Počelo je natjecanje. Imala sam drugu borbu po redu na borilištu osam. Obukla sam svu opremu na sebe i razgibavala se. Mislila sam da ću imati borbu odmah na početku, ali na istom borilištu prvo je bilo natjecanje u formama (taegeuk). Svoju prvu borbu čekala sam do 15.30 sati. Napokon je došao moj red. Trener je sjedio na stolici za trenere i pričao mi je koje udarce da radim. Počela je druga runda i čula sam kako netko viče moje ime. Okrenula sam glavu nabrzinu i vidjela Makedonce od prošle noći kako navijaju za mene. To mi je dalo još više snage i počela sam udarati po protivničinom oklopu. Sudac je označio kraj. Pobijedila sam sa 4 : 0. Sljedeća borba bila je petnaest minuta kasnije. Uplašila sam se protivnice jer je bila viša od mene. Pobijedila sam ju s 2 razlike. Bila sam previše uzbuđena jer sljedeća borba je borba za zlato. Došla sam nakon dvadeset minuta i stala na borilište. Borba je počela. Skoro odmah na početku sam dobila udarac u zdjelicu, a nekoliko trenutaka kasnije i u koljeno. Nastavila sam se boriti iako je bol bila jača od mene. Na kraju je ipak pobijedila protivnica iz BiH 2 : 0. Bila sam ljuta na sebe, ali i sretna zbog nje. ¨Mogla si ti i bolje¨, rekao je trener. Osvojila sam srebro.

55

Tomislav je osvojio zlato nakon dvije pobjede, a Tarik broncu nakon što je izgubio prvu borbu. Uzeli smo svako svoju opremu i čekali trenere. Prijatelji iz Makedonije došli su do nas i čestitali nam. Popričali smo još nekoliko minuta, a onda su došli treneri i rekli da se pozdravimo i da krećemo kući. Oprostili smo se i pozvali ih na Karlovac Open u svibnju. Išli smo istim putem kojim smo i došli. Nakon dva sata ušli smo u Hrvatsku i stali pojesti nešto. U Karlovac smo došli oko pola noći. Stigli smo do kluba gdje me je čekao djed da me odveze kući. Bilo je lijepo iako sam došla kući s modricama i šepajući. To je bilo još jedno novo iskustvo za mene jer sam opet upoznala novu državu i stekla nove prijatelje.

Nika Marčac, 8. r. PRAVA BORKINJA

Leoni Polović ide u 2. razred matične škole, a od prvog je počela trenirati taekwondo u TKD Karlovac. Treninge ima dvaput tjedno u školi te dvaput tjedno u Karlovcu. Sada se natječe u kategoriji mlađih kadeta do 27 kg. Ima drugi zeleni pojas. Borilačke sportove zavoljela je gledajući ih s tatom na televiziji. Na treninge u Karlovac najčešće je vozi mama. Do sada je osvojila 8 medalja i diplomu na međunarodnom natjecanju Karlovac Open u svibnju. Prava je borkinja i nije ju strah, a za one koji ne znaju od nje smo dobili malu pouku – u borbama natjecatelji obvezno koriste zaštitnu opremu: kostobran, kacigu, oklop i štitnike za noge. Naprijed, Leoni! B. D.


Moje izvanškolske aktivnosti puno proglašen sam „Sportskom mladom nadom Karlovačke izvanškolskih županije“; bilo je to prekrasno, osjećao sam se tako ponosno. aktivnosti: sviram Ove godine imao sam prilike ući u taekwondo reprezentaciju gitaru u Glazbenoj Hrvatske, ali ponekad treba imati i sreće te još više i bolje školi u Karlovcu trenirati pa će biti još prilika. Svake godine idem s klubom u gdje završavam 4. sportski kamp na Korčuli gdje se pripremam za sljedeću razred osnovne godinu, da glazbene škole, budem još igram šah u bolji na Šahovskom klubu „Duga Resa“, plešem u sportskim folklornoj skupini „Vinčica“ i treniram terenima. taekwondo u „TKD Karlovac“. Trenutno Najdraža od svih aktivnosti mi je treniranje mi je cilj, taekwondoa, to jednostavno obožavam! kako kaže Trenirati sam počeo s četiri godine kada me moj drugi mama odvela u sportsku dvoranu na Rakovcu trener Miroslav Brežan, otići na svjetsko taekwondo prvenstvo. gdje sam prvi put sreo svog trenera Peru uz Nadam se da ću uspjeti, ali ako mi se želja i ne ostvari, i dalje kojeg sam odmah zavolio odlaske na trening, ću trenirati jer taekwondo je najbolji i najljepši sport na svijetu odnosno igru u početku. Kada sam navršio koji bih preporučio svakom djetetu. devet godina, krenuo sam na natjecanja i Nikola Brnardić, 5. r. osvajati medalje. Samo godinu dana kasnije ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------- ---------------------motivacija da počnem trenirati još i više, pa osim u školi, gdje UZ MALO TRUDA, SVE SE MOŽE se treninzi održavaju dva puta tjedno, krenuo trenirati i u Klub Tekvandoaš Taekwondo sam u Karlovac. Od ostalih natjecanja izdvojio bih još IX. počeo trenirati Memorijalni taekwondo turnir Josip Jović u Imotskom i 3rd sasvim slučajno. Taekwondo Šabac Open, održana u travnju ove godine, ali ne Oduvijek volim samo zbog osvojenih zlatnih medalja već i zbog lijepog crtati i još kao gostoprimstva organizatora. Kod svakog putovanja zanimljivo mali sam išao na je druženje i upoznavanje s drugim kulturama i načinom života. razne likovne Trener Miroslav Brežan nam često govori kako uz sport radionice. Nigdje moramo biti marljivi, vrijedni i pristojni članovi društva, te ne idem bez olovke i papira. Jednog dana u puno učiti 3rd Šabac Open 2015. Foto: M. Brežan školu su došli treneri Taekwondo kluba i danas Karlovac da bi nam prezentirali borbe i kao djeca vještine i zainteresirali nas za taj sport. i sutra Nakon vrlo zanimljive demonstracije, znao kao sam da želim trenirati baš taekwondo. Mama odrasli se malo čudila, zato što do tada nisam ljudi. Uz pokazivao nikakav interes za bilo koji sport. malo Danas, nakon godinu i pol treniranja imam i truda i desetak medalja te sam bio na dosta rada svatko može postići ono što želi i nikad za to nije kasno, a natjecanja, pa tako i putovao u Slovačku, ja i danas ne idem nigdje bez olovke i papira te je ljubav prema Češku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, ali i po crtanju i dalje prisutna. Dok ovo pišem, mama sprema torbu za raznim gradovima u Hrvatskoj. Počeo sam u novo putovanje Cassovia Open 2015. u Slovačkoj. Još bih nezahvalnim godinama, jer sam još samo ovu samo zahvalio svojim trenerima: Petru Lukežiću, Miroslavu godinu kadet, a već iduću junior, pa moram Brežanu, Adamu Mraoviću i Yang Jong Hyeoku koji su mi ulagati puno više truda od onih koji su počeli usadili ljubav prema taekwondou i naučili me sve ono što u nekim ranijim godinama. Prvu zlatnu danas znam. Želim im da i dalje svoje znanje prenose kako na medalju izborio sam u jesen u Slovačkoj na mene tako i na sve one koji vole ili će zavoljeti taekwondo. Ilyo Cup 2014. Košice. To mi je bila Tomislav Štefanac, 7. r. Tomislav Štefanac

Imam

56


STOLNI TENIS – LJUBAV NA PRVI POGLED Sa sedam godina sam počela trenirati stolni tenis u STK Aquaestil u Dugoj Resi. Prvi dan na treningu je bio jako uzbudljiv i čim sam primila reket i dotakla lopticu, zaljubila sam se. Bila je to ljubav na prvi pogled i ne mogu zamisliti život bez stolnog tenisa. To je nešto što me ispunjava i što me čini uspješnom. Roditelji me podržavaju, govore mi da sam za njih najbolja bez obzira pobijedim li ili izgubim. Oni su moja podrška i to mi govori da ne smijem odustati. Uz podršku roditelja, isto tako imam i podršku svog trenera Nikice Vukelje. On mi govori da mogu pobijediti sve natjecateljice samo ako hoću. Rekao mi je da mu nije bitno hoću li izgubiti ili pobijediti, nego da mu je bitno da se ja borim i da mi je stalo do pobjede. Trebalo je dvije godine truda i napora da bih mogla krenuti na turnire. Na prvom turniru sam osvojila treće mjesto i bila sam jako sretna, a roditelji ponosni. Do sada imam 20 pehara i 4 medalje. Možda se čini puno, ali nije. Želja mi je da upadnem u reprezentaciju Republike Hrvatske, a ta mogućnost postoji, samo se trebam potruditi. Školu i treninge ne povezujem baš lako. Treninge imam svaki dan po 3 sata i mogu reći da mi je teško. Zadaću pišem do kasno navečer i pokušavam učiti što više, ali uz toliko malo vremena nije baš lako. Bez obzira na sve, volim ovaj sport i čini me sretnom. Za sada sam 13. u državi, sezona je gotova, ali tko zna što će biti sljedeće sezone. Barbara Dobrinić, 7. r. -------------------------------------------------------------------------------------------------- ------------------------------------RANČ „INDIANA“ Jašem već godinu dana i svoj život više ne mogu zamisliti bez konja. Ljubav prema jahačkom sportu prenio mi je moj ujak Željko. Prvi sat škole jahanja imala sam na ranču „Indiana“ u Kosijerskom Selu sa svojom trenericom Ivom Latin i odmah krenula u kas. Posebnosti ranča su škola jahanja (koja se odvija u manježu – ograđenom krugu), druženje sa životinjama, šetnja na konju kroz šumske putove i terensko jahanje. Na ranču također djeluje i Konjički klub (KK) "Barilo" Barilović čija sam članica. Imamo osam konja na ranču. Svi su toplokrvnjaci. Latino je trakener star 19 godina, Đole je mješanac posavca i boričkog arapa star 8 godina, Cevino (Kevino) je hrvatski sportski konj, Khala je arapica, Murano je arapski konj star 5 godina, Farhan ibn Mashad je arap star 8 godina (najdraži konj trenerice, u prijevodu Farhan, sin Masadov). Soumra je arap star 5 godina (moj najdraži konj) i na kraju ponica Čoh Čoh. Ona je šetlandski poni i najčešće ju koristimo kada djeca dođu na jahanje, a uskoro se treba oždrijebiti. Latina koristimo za školu jahanja – on je najmirniji, najposlušniji i ujedno i najstariji konj na ranču. Ljudi misle da ja tamo samo dođem jahati, no ne ide to tako. Kada dođem, najprije pozdravim trenericu, a onda i sve konje po redu, od boksa do boksa. Zatim mi trenerica odredi konja kojeg ću jahati i zada mi poslove za taj dan. Obično očistim nekoliko boksova, pripremim konja za izlazak, očistim konja i njegova kopita – to je jako važno kod jahanja da se kopita čiste prije i poslije jahanja. Onda zasedlam i zažvalam konja. Žvala se stavlja konju u usta – to je zapravo metalna opruga na koju su povezani dizgini ili vodice, a služe nam da bismo lakše upravljali konjem. Također, uzengije su sastavni dio svakog sedla, u njih stavljamo najširi dio stopala. Kad je konj spreman, tada sebe pripremim. Svaki klub ima svoja pravila. U našem klubu jahači mlađi od 18 godina moraju imati kacigu. Oprema svakog jahača su posebne jahaće hlače koje nazivamo rajterice, zaštitna kaciga, visoke tenisice i čepse, odnosno kožna tkanina koja se veže oko noge zbog remenja koje može gadno nažuljati nogu. Tek tada krećemo na teren ili u manjež. Na prvi pogled jahanje izgleda lako, no nije sve kako se čini. Za potpuno savladavanje jahanja potrebni su trud , rad i redoviti treninzi. Čari jahanja ne mogu se opisati riječima, njih treba iskusiti. Ena Krajačić, 6. r.

57


TERENSKA NASTAVA Bila sam u Zagrebu Bili smo u Zagrebu jer smo o glavnom gradu učili iz prirode i društva. U Zagreb smo došli vlakom. Prvo smo posjetili Zrinjevac i vidjeli kip kralja Tomislava. Šetali smo Ilicom i došli na zagrebački glavni trg koji se zove Trg bana Josipa Jelačića. Išli smo u Katedralu i zapalili svjećice. Kasnije smo obišli tržnicu na Dolcu, Kaptol i Krvavi most. Bili smo na Trgu svetog Marka, pa smo vidjeli crkvu svetog Marka i Sabor. Vidjeli smo i kulu Lotrščak i Grički top koji je ispalio točno u podne. Posjetili smo i Cvjetni trg. Bili smo ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Uživali smo u Botaničkom vrtu. Tamo mi je bilo najljepše. Zagreb je jako lijep grad. Dorotea Štefanac, 4.r. PŠ Belaj

4. 12. 2014. – Mladi knjižničari: Gradski muzej Karlovac

16. 10. 2014. – PN: Zagreb, Botanički vrt

26. 2. 2015. – Mladi knjižničari: Muzej automobila Ferdinand Budicki

10. 3. 2015. – RN: Duga Resa: Predstava Grimmix

29. 5. 2015. – PN: Otoci Krk i Košljun

18. 6. 2015. – RN: Ogulin - Zavičaj bajki

58


IZLET NA MARTINŠĆAK

Još malo…još maloooooo....

Najslađi dio puta...

Zajednička fotografija svih sudionika.

Pogled prema našoj školi i Starom gradu.

Dana 5. lipnja polako, ali sigurno učenici predmetne nastave i njihovi učitelji uputili su se prema obližnjem brdu Martinšćaku. Bilo je puhanja, prigovaranja, veselih i iskrenih osmijeha, ali svi smo se uspjeli popeti i uz sendviče, kolače i sokove odmoriti i uživati u prekrasnom pogledu prema našoj općini Barilović. Fotografije i tekst: Ivana Tuškan Mihalić, uč. matematike

ŠkoLA u pRIRodI – Selce 2015.

Tribalj, na putu u Klovićeve dvore

Šećer na kraju za četvrtaše. Odlazak u posljednjem terminu pokazao se kao pun pogodak. Vrijeme je bilo idealno za kupanje, sunčanje, odlaske na izlete – Vrbnik na otoku Krku i nešto zahtjevniji posjet spilji Biserujki; već tradicionalni sportski turniri u nogometu i graničaru, biranje najluđe frizure; posjet rodnoj kući Jurja Julija Klovića u Grižanama, nezaobilazni

i uvijek očaravajući Akvarij u Crikvenici. Ove je godine mužjak morskog konjica na svijet donio Odmor na povratku iz Crikvenice veliki broj mladih. Hobotnice, murine, mali morski psi i raznobojne ribice uvijek izazivaju divljenje naših učenika. Vraćajući se u hostel usput smo se odmorili na šarenim Zaustavljanje u Ravnoj Gori ležaljkama uz more. U ovih pet dana pojeli smo „brdo“ sladoleda, sklopili nova More, kupanje, sol, pijesak prijateljstva, kupili sitnice za svoje obitelji i jedva odvukli kufere (koji su izgledali još puniji nego na dolasku) do autobusa. Slijedi pozdrav s osobljem hostela i obećanje da ćemo doći opet. Ulazimo u bus, ostavljamo more i vraćamo se u svoj Barilović .

Anka Grman, učiteljica RN u MŠ Barilović

59


D. O. O. – DOBROVOLJNO ODLAZIM ODAVDE (slijeva nadesno, gornji pa donji red): Josip Martić, Zvonimir Štefanac, Adrijan Mateša, Antonio Erić, Veronika Novosel, Antonio Bošnjak, Domagoj Krivačić, Marko Marčac, Filip Mikić, Tomislav Jakšić, Milica Resanović, Ivan Brcković, Nikola Brozić, Petar Ruša, Nika Marčac, Ema Lasić, Marija Spudić, raska – kraljica Karolina Čorak, Katja Jozić, David Stanković.

ZAVRŠNA EKSKURZIJA UČENIKA OSMOG RAZREDA Završna ekskurzija učenika osmog razreda održala se od 7. do 10. lipnja. Učenici su završnu ekskurziju proveli u Hostelu Eklata u Zaostrogu. Tijekom četverodnevne ekskurzije posjetili su Klis, deltu Neretve, Makarsku i Split. Sudjelovali su u programu Živa povijest tvrđave Klis. Plovili su kanalima i rukavcima delte Neretve u tradicionalnim lađama. Obišli su Makarsku u pratnji lokalnog vodiča i posjetili Malakološki muzej. Prošetali su Splitom u pratnji lokalnog vodiča i razgledali Dioklecijanovu palaču, Peristil, Katedralu sv. Duje, Rivu i spomenik Grguru Ninskom.

maturalac

Barilko br.8  

Školske novine Osnovne škole Barilović

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you