Issuu on Google+


daša

LAURA KINSALE

Satovi iz francuskoga Prevela s engleskoga Mirjana Valent

~2~

anna


daša

1. poglavlje

L

ady Callista Taillefaire bila je iskusan zidni cvijetak, jedna od onih plahih djevojaka koje na plesu uvijek sjede uza zid čekajući da ih neki mladić pozove na ples. Do dvadeset sedme godine tako je dobro usavršila vještinu stapanja s tapetama i brodskim podom da nikad nije morala plesati, a pozdravljale su je samo najintimnije prijateljice. Mogla je sjediti uz ružičasti damast u plesnoj dvorani ili uz zelenu svilu u sobi s osvježavajućim pićima. Nije se čak trebala ni uklapati u okolinu da bi je svi previdjeli. »Jesi li čula da se netko dovezao kočijom do madam de Monceaux!« Grimizno pero u kosi gospođe Adam opasno se ljuljalo dok se naginjala bliže Callieinu uhu. »Vjerujem da je to...« Ali naglo je prekinula povjerljiv razgovor i uhvatila Callie za ruku. »Oh, spusti pogled! Opet je krenuo ovamo.« Callie je posluša i odmah se izuzetno zainteresira za kopču svoje narukvice. Nije baš potpuno uspjela postići nevidljivost na ovakvim okupljanjima. Uvijek su postojali džentlmeni određene kategorije koji su tražili njezinu ruku, za svaki slučaj, pretpostavljala je Callie, ako možda u šaci stišće svojih osamdeset tisuća funti. Ako otmu Callie, to će im uštedjeti trud i neće se morati zaustavljati pred bankom da podignu novac. »Eto, sad si sigurna!« reče gospođa Adam zdušno, kao da je Callie jedva izvukla živu glavu. »Pusti ga neka obasipa slatkorječivošću gospođicu Harper ako je tako budalasta da ga sluša.« Callie digne pogled sa svoje narukvice. Shvatila je da je dovoljno da spusti pogled na rub haljine i otkrije kako joj se rasparao volančić ili da se pretvara da joj je kamen ušao u cipelu i ništa više nije potrebno da obeshrabri nadobudne otmičare. Čak ni kad se radilo o osamdeset tisuća funti nisu bili baš uporni. Naposljetku, ipak je ona lady Callista Taillefaire, koja je već triput ostavljena. Čak bi se i džentlmen nečasnih namjera trebao zapitati što točno nije u redu s njom. I sama se borila s tim pitanjem. Dapače, ona, njezin otac i njezina sestra, njihovi znanci, sve lokalne alapače i vjerojatno dvije-tri pametnije seoske koze proveli su mnogo vremena razmatrajući taj problem. Nije pronađen nikakav zadovoljavajući odgovor. Njezin je otac sve pripisivao sveopćem opadanju britanske muževnosti i sklonosti pobuni i razbojništvu. Njezina sestra Hermione osjećala je da Callie iskazuje nečuven nedostatak poštovanja za moderne šešire. Alapače su svu krivicu svalile na Napoleona. Za vrijeme ratova s Francuzima Napoleon je za sve bio kriv, pa čak i pet godina poslije Waterlooa, još uvijek mu u tom pogledu nije opao utjecaj. A koze, s obzirom na to da su bile dio puka, vrlo su pristojno svoje mišljenje zadržale za sebe. Callie je sama došla do zaključka da je kao crvenokosa djevojka prilično neugledna. Bila je vrlo ukočena i sramežljiva u društvu gospode čak i kad bi se zaručila s kojim od njih. Možda čak i više nakon zaruka. Oči joj nisu bile ni smeđe ni plave, nego neke neodređene sivkasto-zelene boje, nos bi joj se pristojno mogao opisati kao grčki, jedva izbjegavši ~3~

anna


daša usporedbu s rimskim, a svijetla put osula bi joj se neprivlačnim ružičastim mrljama već i na najmanji dašak vjetra. Također je istina da je imala naviku s vremena na vrijeme dovući tek oteljenu telad u kuhinju, a to se smatralo ekscentričnim za kćer jednoga grofa. Ali kako se njezina obitelj pobrinula da se za takve neobičnosti ne dočuje izvan Shelforda, Callie je smatrala da je zapravo ne smatraju opasnom. Gospođa Adam podigne svoje zamašno tijelo sa stolice i pritom potapše i stisne Callieinu ruku. »Dragi Bože, evo, gospodin Hartman dolazi na čaj. Moram s njim razgovarati o oltarskom stolnjaku, ali odmah se vraćam. Sad ćeš biti dobro jer već su se počeli stvarati parovi.« Callie kimne glavom. Izbjegla je prijetnju i opasnost da će je netko odvući za kosu i obljubiti, ili makar zatražiti da pleše, i sad se usudila nakratko pogledati gospođicu Harper dok je ta mlada dama zauzimala svoje mjesto. Djevojka je uživala kao bubreg u loju. Callie se zagledala u taj par i zamišljala sebe - prikladno uljepšanu zlaćanom kosom, očima plavim kao različak i s najljepšim trepavicama u cijeloj Engleskoj - kako graciozno pleše izvodeći sve plesne figure. Vodila bi lagan i duhovit razgovor. Njezin bi smiješak dopro do srca džentlmena - lovca na bogatstvo. Toliko bi bio opčinjen njome da bi zaboravio na njezin novac i očajnički se zaljubio u nju prvi put u svojem životu punom cinizma, senzualnih užitaka i poroka. On bi se zakleo da će se zbog nje odreći kockanja i pića, i da će njezinu čast braniti u više dvoboja s muškarcima neizrečenih, ali opakih namjera. Naposljetku, kad bi ga odbila, nakon što bi između velikog broja udvarača izabrala jednog postojanije prirode, bacio bi se sa stijene u more ostavivši za sobom pjesmu o neuzvraćenoj ljubavi, u kojoj bi se Callie lako prepoznala kao mitološka junakinja s imenom od najmanje osam slogova, a čije bi značenje morala potražiti u knjigama. Pjesma bi bila objavljena u svim novinama, a dame bi u svojim budoarima plakale čitajući je. Zatreptala je shvativši da je glazba nakratko utihnula. Džentlmen koji je u očaju bio skočio sa stijene razgovarao je s gospođicom Harper o broju sunčanih dana u kojima je grad Shelfbrd mogao dosad uživati ove jeseni. Callie nikad nije znala o čemu bi razgovarala s gospodom. Kad bi pokušala, osjetila bi kako joj na obrazima izbijaju ružičaste mrlje. Jednom je bio jedan s kojim je bilo tako lako razgovarati da je potpuno izgubila glavu za njim, ali to na kraju nije ispalo dobro. Sad je već sve ponovo bilo normalno. Rođena je da bude usidjelica. Gospođa će se u vječnu odanost morati zaklinjati drugim damama. Callie će biti previše obuzeta time da bude delikatnog zdravlja i da osmisli pouzdan recept za žele od tapioke. Njezin otac, naravno, nije razumio ništa od svega toga jer ju je volio. Smatrao je da je lijepa i tvrdoglavo odbijao biti uvjeren u suprotno unatoč obilju dokaza. Do kraja života ustrajno je pratio Callie u London na otvorenje svake sezone, dogovarao je zaruke, potpisivao nagodbe i svaki put bjesnio, gotovo do suza, kad bi mladi džentlmen raskinuo vezu. Kad se to dogodilo treći put, Callie se više brinula za oca nego za sebe. Po prirodi nije bila nasilna, ali ozbiljno je razmišljala da bivšem zaručniku u donje rublje ušije čičak češljugovine ili možda da se za to posluži živim smrdljivim martinom, no odlučila je da to ne bi bilo pošteno prema kukcu. Ionako joj se nije ukazala prilika da se pozabavi njegovim privatnim rubljem. Odvjetnici su mu zadovoljno umanjili bankovni račun za deset tisuća funti jer je želio izbjeći sudsku ~4~

anna


daša tužbu zbog kršenja obećanja. Otplovio je brodom u Italiju sa svojom prelijepom siromašnom novom suprugom, a Callie je sjedila s tužnim ocem u njegovoj radnoj sobi i držala ga za ruku. Kad bi se sjetila toga, namreškao bi joj se nos, jer se trudila potisnuti suze koje su joj prijetile. Otac joj je bolno nedostajao, ali nije mogla dopustiti da se rasplače usred seoskog plesa. Spustila je glavu, počeškala nos percima lepeze i usredotočila se na struganje i lupkanje nogu plesača po drvenom podu, na raštimani pianoforte, i čekala da trenutak prođe. Bio je to tek lokalni domjenak, ništa blistavo poput onih u Londonu, ali Callie svejedno nije željela napraviti scenu. Godinu dana poslije smrti grofa Shelforda barem je bila pošteđena agonije bilo kakvih društvenih događanja, ali sada kad su završile s tugovanjem, dužnost joj je bila da na okupljanjima prati Hermione. Callie je budnim okom pratila sestrine partnere. Na njoj je bila odgovornost da nijedan lovac na miraz ne ukrade Hermey. Njihov bratić Jasper nije bio baš najbistriji um, a otkad je naslijedio grofovsku titulu, njegova supruga nije mogla dočekati da se Callista i Hermione spakiraju i napuste Dvor Shelford. Lady Shelford najviše bi voljela da se Hermey što prije uda i ne bi prigovarala nijednom izabraniku. Svatko bi bio dobar, samo ako nosi hlače i obeća da će uz Hermione povesti i Callie. Stoga je Callie navukla sive rukavice, sakrila crvenu kosu koliko je god bolje mogla ispod turbana boje lavande i smjestila se na položaj stražarice na jednoj od satenom presvučenih stolica duž zida, i gledala sestru kako pleše s najpoželjnijim barunom. Uzeo je slobodne dane na svojem obećavajućem položaju zamjenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova i doputovao iz Londona samo kako bi posvetio pažnju i dijelio komplimente lady Hermione. Trebalo se nadati da će joj se početi udvarati, ali to se još nije dogodilo. Sa svojeg najdražeg mjesta u velikoj društvenoj dvorani Shelforda mogla je nesmetano gledati plesni podij i ulaz. Morala je samo podignuti trepavice i vidjela bi svakog pridošlicu a da nije morala ni okrenuti glavu. Sad je već bilo kasno. Gužva na vratima nadsvođenima velikim lukom davno je već prestala i samo je letimično pogledala u tom smjeru kad se pojavila jedna usamljena figura. Na tren je opet smireno pogledala dalje i vidjela tek jednog elegantno odjevenog gospodina, koji je zastao da promatra plesače. Osjećaj prepoznavanja kao da joj je sa zakašnjenjem prodro u srce, u lice joj je naglo navrla vrućina, grlo se stegnulo. Odjedanput više nije mogla disati. Bio je to on. Panično ga je pogledala, uvjerila se da je to doista on, a onda više nije imala kamo gledati ni pobjeći. Sjedila je sama u redu stolica poredanih duž zida. Gospođa Adam nestala je u sobi s osvježavajućim pićima, a svi drugi su plesali. Zagledala se u vrhove svojih cipela, očajnički se koncentrirala i nadala se, o, kako se nadala da je neće prepoznati. Možda je ne poznaje. Ona njega nije smjesta prepoznala. Bio je stariji. Naravno da je bio stariji, teško bi se moglo pretpostaviti da je ona uspjela navršiti punih dvadeset sedam godina, a da je on toga bio pošteđen. U prvoj sekundi ugledala je samo tamnokosog privlačnog gospodina; tek kad ga je ponovo uspaničeno pogledala, prepoznala je to lice: ~5~

anna


daša opaljeno suncem i oštrijih crta, sve ono što je u mladosti bilo tek naznaka sad je sazrelo u zgodnog muškarca. Stajao je sa spokojnim samopouzdanjem kao da mu ne smeta što je stigao kasno i sam ili što mu nitko nije zaželio dobrodošlicu. Dosta ga je ljudi ovdje poznavalo, ali nitko ga još nije primijetio osim Callie - barem ne da bi mu prišao i pozdravio ga. U ovim ga krajevima nije bilo devet godina. Callie se hladila lepezom i zagledala se u krilo. To je zapravo bila vijest gospođe Adam, naravno. Jedna je kočija stigla pred kuću madam de Monceaux. Razmetni sin vratio se kući. Bila je to dobra vijest. Callie je bilo drago zbog njegove majke. Jadna vojvotkinja toliko je čeznula za tim da joj se u zadnjih godinu dana već pogoršavalo zdravlje. Živjela je za pisma koja su povremeno stizala iz Francuske. Neprestano ih je naglas čitala kad bi je Callie posjetila, i obje ih nasmijavala sve dok se madam ne bi zakašljala, a Callie bi se tada brzo oprostila i otišla. Što se Callie tiče, bila je prestravljena. Mogla se smijati njegovim riječima na papiru - ali jedva je mogla disati zbog čudnog osjećaja i mučnine koju je osjetila čim ga je ugledala. On je se možda i ne sjeća. Nikad je nije spomenuo u pismima majci. Nikad se nije raspitivao za nju iako je u dugom popisu imena tražio da mu majka piše kako su svi ostali iz Shelforda. Prisjećao se mnogih stvari, što je samo pokazivalo da nije zaboravio njihov život u maloj ladanjskoj sredini, dok se sam družio s kraljevima i velikašima u Parizu. U njezinu ograničenom vidnom polju pojavio se par crnih večernjih cipela. Lica je sakrila raširenom lepezom i nervozno je nešto namještala oko kopče narukvice. No crne cipele nisu shvatile taj mig i nisu krenule dalje. Uske i pripijene bijele hlače, rep lijepog plavog fraka - vrtjelo joj se u glavi i uplašila se da će se onesvijestiti. »Lady Callista?« upita on glasom u kojem se čulo blago iznenađenje. Očajnički je pomislila da se pretvara kako ga nije čula zbog glazbe. Ali sjećala se njegova glasa. Imao je istu boju i bio pun copline. Očito je još imao isti poguban učinak na njezina osjetila. »Hajde, znam da si to ti«, reče on blago. Sjeo je pokraj nje. »Vidim neposlušan čuperak kako ti viri ispod tog velikog lijepog turbana.« Duboko je udahnula. »Ne! Zaista se vidi? A ja sam se nadala da će ljudi misliti da sam iz plemena Saracena.« Ugurala je kosu na potiljku i ne gledajući ga. »Izgubila si devu, koliko vidim. Kako si, Callie? Moram reći da nisam očekivao da ću te zateći tu u Shelfordu.« Skupila je dovoljno hrabrosti da podigne glavu. »Došao si u posjet majci«, rekla je. »Drago mi je zbog toga.« Trijezno ju je pogledao, kao stranac, a ne više kao divlji mladić koji nije poznavao nikakav teret u životu. Njegove crne oči nisu joj se smiješile. Primijetila je da ima ožiljak na lijevom obrazu i malu izbočinu na hrptu nosa koje se nije sjećala. Te su značajke samo još više pojačavale dojam da se radi o neukroćenu Ciganinu, unatoč ozbiljnom i ukočenom držanju u formalnoj odjeći. »Da, došao sam je vidjeti«, reče on. Zastao je i malo nagnuo glavu. »Ali ti... mislio sam da si već davno otišla iz Shelforda.« ~6~

anna


daša »Ah, ne, držim se ovdje kao priljepak.« Raširila je lepezu i opet je sklopila. Nakratko su zašutjeli i tišinu između njih ispunili su zvuci violina, buka plesača i žamor glasova. »Nisi se udala?« upita on tiho. Callie je smatrala da su vijesti o tome kako su je udvarači triput ostavili morale doprijeti i do najudaljenijih kutaka svijeta. Svakako je to bilo općepoznato kamo god je ona kročila nogom. Ali čini se da su u Francuskoj bili pošteđeni tih činjenica. »Zapravo nisam«, reče ona pogledavši ga izravno prvi put. »Ne namjeravam se udati.« I sam će uskoro otkriti istinu. Nije se mogla prisiliti da je spomene. Ali zbog načina na koji je on podignuo obrve, odjedanput se uplašila da će on pomisliti kako je tome razlog zato što ona još gaji duboke osjećaje prema njemu - a to je bilo još gore. »Znaš, postala sam prilično poznata«, reče ona mašući lepezom. »Otjerala sam ni manje ni više nego trojicu užasnutih mladića od oltara, i to ne brojeći tebe. Nisam te uvrstila u svoj popis, ali ako mi želiš iskazati čast, a onda prekinuti zaruke, to bi neizmjerno pridonijelo mojoj slavi. Četvorica, to bi bio lijep okrugao broj.« Činilo se da je ne razumije potpuno. »Četiri?« upitao je ne shvaćajući. »To je zbir kad se zbroji jedan i tri«, reče Callie nervozno i uz to brzo mašući lepezom. »Osim ako u posljednje vrijeme nije došlo do nekih promjena.« »Hoćeš reći da si od mojega odlaska triput bila zaručena?« »Čudesno postignuće, zar ne?« »I svi su...« »Da.« Naglo je zaklopila lepezu. »To je ono što radim: zaručim se i onda me ostavljaju. A kako si ti živio ovih proteklih godina, moj lorde Duc? Jesi li doista obnovio svoje naslijeđene posjede i bogatstvo? Iskreno se tome nadam; to bi jako razveselilo tvoju majku.« Na tren se zagledao u nju kao da ne razumije potpuno jezik kojim govori. Onda se pribrao. »Bio sam uspješan, da«, reče on. Nije dalje obrazlagao. »Mislim da joj je to dalo novu snagu.« »Hoćeš li i nju povesti natrag u Francusku?« upita Callie. »To nije moguće. Ne osjeća se dobro.« »Nadam se da je nećeš tako brzo ostaviti.« »Neću. Ne planiram otići sve dok...« Oklijevao je. »Nemam se namjeru vratiti.« »Ona će time biti oduševljena. Molim te, jasno joj to reci. Inače će se brinuti.« »Hoću. Ponovo ću joj to napomenuti tako da bude sigurna.« Usudila se ponovno baciti pogled prema njemu. Okrenuo se prema njoj i izravno je gledao. Nasmiješio joj se krajem usana tako poznato da se jedva sjetila da mora nastaviti disati. »Jesi li me dovoljno prekorila?« upita on. »Callie, ja nisam jedan od onih koji su te odbacili.« ~7~

anna


daša Osjetila je da joj se obrazi rumene. »Ispričavam se! Ni sama ne znam što me nagnalo da tako govorim!« Bio je jedini muškarac, osim onih u njezinoj obitelji, s kojim je uvijek mogla normalno razgovarati. »Pocrvenio ti je vršak nosa.« Brzo ga je sakrila lepezom. »Šarmantan portret noja«, reče on, »ali bojim se da ćeš se ugušiti iza ovih ukrasnih pera na lepezi«, reče on. »Bit će najbolje da zaplešemo tako da me možeš lepezom lupkati po glavi.« Callie u panici shvati da je glazba prestala i da se mladi ljudi pregrupiraju u parove. »Ah, ne, slijedi valcer...« Ali on je već stajao i pružao prema njoj ruku u rukavici. Callie osjeti da ju je podignuo čvrst stisak njegovih prstiju, i unatoč svojim namjerama, kao i uvijek neodoljivo ju je privlačila svaka avantura koju bi predložio Trevelyan Davis d’Augustin, Duc de Monceaux, Comte de Montjoie i Seigneur mnogih gradića egzotičnog imena negdje u Francuskoj. Poveo ju je prema podiju i poklonio se. Callie je klecnula u naklon i okrenula lice u stranu, previše užasnuta da bi ga pogledala dok joj je spuštao ruku na struk. Samo je tri puta plesala valcer u javnosti, po jedanput sa svakim zaručnikom. Ljudi su već počeli buljiti u njih. Gospođa Adam upravo je izašla iz sobe s osvježavajućim pićima i nepomično je zastala na vratima s užasnutim izrazom lica. Callie primijeti da je odlučno zakoračila naprijed kao da je svojim rukama želi istrgnuti iz njegova nečasnog zagrljaja, ali počela je glazba i on ju je čvrsto poveo s prvim zvucima valcera. Callie se držala što je dalje mogla od njega, jedva ga vršcima prstiju dodirujući po ramenu, i bezuspješno se trudeći da joj lepeza visi u ruci umjesto da mu se rastvara pred licem. Jedva se mogla prisjetiti kamo mora stati u kojem koraku, ali on ju je usmjeravao nenametljivom sigurnošću, gledajući je odozgo dok su se vrtjeli uokolo i smiješeći se onim svojim intimnim poluosmijehom. »Nisam se nadao da ću biti te sreće da te zateknem ovdje«, reče on s toplinom u glasu. Prostorija kao da se vrtjela oko njih, zajedno s glazbom, i sve je bilo u omaglici osim njega. Callie jedva da je shvaćala da doista pleše s njim. Podigla bi pogled pa ga onda svrnula u stranu, osjećajući se neobično laganom, kao da je on nosi kroz zrak već s najmanjim dodirom dlana u rukavici. »Moram te zamoliti za uslugu«, doda on stisnuvši joj malo ruku. Callie krmne glavom zagledana u njegovo rame. Bilo je lijepo odjeveno u izvrsno skrojenom kaputu, šire i više rame nego što ga se sjećala. On joj je bio tako blizak, a opet nepoznat - daleko više zastrašujući nego onaj vječno nasmijan i nepokoran mladić kakvog se sjećala. Činilo joj se da su je srce i dah ostavili, da su izjavili kako se odlaze prijaviti u mornaricu i bude li imala sreće, možda će joj se vratiti u posjet za nekoliko godina. »Možeš li mi preporučiti neku dobru kuharicu?« upita on. To prozaično pitanje trgnulo ju je iz sanjarenja o... o nečemu. Napravila je pogrešan korak i zastala, a onda jako pocrvenjela kad je podignuo bradu da izbjegne njezinu lepezu, koja bi mu potpuno sakrila lice. »Oh«, reče ona nakon što je opet stekla kontrolu nad nestašnom lepezom. »Nećeš mi valjda reći da se gospođa Easley opet prepustila piću?« ~8~

anna


daša »Bojim se da je tako. Došao sam ovamo s nadom da ću ukrasti koji kolač kako bih nas spasio od gladovanja.« »Ah, ta žena!« uzvikne Callie i spusti ruku. Skoro se zaustavila u plesu, ali on joj podigne ruku i nastavi je okretati. »Za nju više nema spasa«, reče ona oštro. »Ali zar tvoja majka nije imala redovitu prehranu? Prije dva dana poslala sam joj cijeli goveđi but!« »Hvala ti.« Nasmiješio se. »Ne znam što se s njim dogodilo, jer stvarno sam nespretan kad se radi o takvim kućanskim pitanjima. Imali smo neku juhu, a to je ionako jedino što majka želi.« »Mora jesti i drugo, ne samo juhu!« Callie se sada zaustavila i prouzročila kratku pomutnju jer su ih ostali plesači morali zaobilaziti. »Idem odmah k njoj.« »Ne, nemoj se opterećivati...« »Nije mi to teško«, reče Callie i odmakne se od njega. »Dopusti mi da prije toga razgovaram s gospođom Adam. Otpratit će moju sestru kući u kočiji. Prekasno je sada tražiti kuharicu, ali sigurna sam da ću naći nešto krepko u vašoj kuhinji, ako gospođa Easley nije sve prodala onom podlom mesarevu pomoćniku.« Odmahnuo je glavom. »Ne moraš. Ispričavam se, nisam ti namjeravao prekinuti zabavu.« Callie odmahne lepezom kao da to nije ni spomena vrijedno. »To mi zaista nije teško. Sretna sam što mogu otići k tvojoj majci.« Oklijevao je, i kao da se malo namrštio. Na trenutak je pomislila da će je opet odbiti, ali onda mu se u očima pojavio vragolast pogled. »Doista, to bi bio pravi blagoslov. Zatekao sam kuću u neredu, a ne znam baš kako dovesti stvari u red.« »Ja znam«, reče Callie. »Molim te, idi i reci majci. I ja ću brzo doći.«

U mraku nešto je dotaknulo Trevovo lice dok je tražio kvaku na vratima. Poluglasno je opsovao i odgurnuo vitku bršljana s puta, a onda s mukom pronašao zasun. Nije se ni potrudio pozvoniti, jer nije bilo sluškinje koja bi mu došla otvoriti. Kuća je sva zarasla u raslinje, vrtna vrata već su se raspala. Ušao je, svukao rukavice i gurnuo ih u džep umjesto da ih odloži na stolić, za koji je znao da je sigurno prljav i prašan. Da se radilo o tome kako odmjeriti kolo ruleta ili kako udariti raskrvavljenu glavu nekog boksača, Trev bi znao što treba učiniti, ali zbunjivale su ga tajne doma i ognjišta. Za to su se uvijek brinule njegova majka i sestre; vodile su brigu o posteljini i odjeći i davale upute slugama. Zaprepastile bi se ako bi se on ili njegov dostojanstveni djed umiješali ili raspitivah o uspješnom vođenju kućanstva. No Trev ionako nikad nije dolazio u napast da to učini. Ali čak je i on mogao vidjeti da oronula stara kuća na periferiji Shelforda propada, a zaprepastilo ga je i pogoršano stanje u kojem je zatekao majku. Dosad je to dobro skrivala. Nijednom ga u pismima nije molila ni aludirala da bi se mogao vratiti, čak ni kad je Helene umrla. Sada je shvaćao da je tada trebao doći; želio je, ali i sam je skrivao neke stvari i u ono vrijeme to se činilo nemoguće. Znatni novčani iznosi koje je slao u Shelford proteklih nekoliko godina očito su negdje drugdje završili. Bilo je to čudno, ali ne i nezamislivo, uzme li se u obzir zaobilazni put koji je ~9~

anna


daša dogovorio za taj novac. Trev napola zaškilji. Nadao se da je negdje u Francuskoj izvjesni bankovni posrednik uživao u malobrojnim danima dobrog zdravlja koji su mu još preostali. Napipao je put do stepenica. Nije bilo svijeća ni zasušenog voska, čak ni starinskih svjetiljki u kojima gori trska. Ali dobro je pamtio nizak strop i balustradu od teškog drva. Popeo se do majčine sobe. Svjetiljka koju joj je ostavio još je slabo gorjela. Spavala je. Zastao je na trenutak i gledao kako s mukom diše. Njegova živahna maman, nježna lica - jedva da ju je prepoznao kad ju je vidio. Bila je ispijena, obrazi su joj upali, usne rastvorene i stanjene od neprekidnog napora disanja. Ali na licu joj se nazirao trag smiješka, kao da je sanjala neki lijepi san. Trev namršti obrve. Nije želio ni priznati koliko mu je laknulo kad se lady Callie ponudila doći. Bilo je to nešto što nikad ne bi tražio od nje. Njih dvoje sada su gotovo stranci. Ali ipak, istog momenta kad ju je prepoznao, činilo se kao da nije prošlo toliko vremena; poželio je sjesti do nje i sve joj povjeriti, svoj šok i strah zbog majčine bolesti, užas koji je doživio zatekavši kuću u onakvu stanju, zaprepaštenost kad je otkrio da je lady Callista Taillefaire još uvijek tu u Shelfordu. Neudana. Odbacio je tu misao, još uvijek nespreman za navalu bijesa, za ranu koja se skrivala iza njega. Čak ga je i to iznenadilo. Već je dugo smatrao da je prebolio tu mladenačku vezu. No činilo se da su sada mogli biti prijatelji i zbog toga mu je bilo drago. Sviđala mu se Callie. Divio joj se. Koja bi druga dama stala usred valcera inzistirajući da odmah ode priskočiti u pomoć jednoj Francuskinji, koja nije imala razloga od nje ništa očekivati? Blijedo se osmjehnuo. Turban boje lavande, s onom njezinom kosom. To može jedino Callie: ne mareći za bilo kakvu modu, draga i plaha kao divlja srna. Odmahnuo je glavom i sjeo na rub kreveta lagano dodirnuvši majčinu ruku. »Mogu li imati čast i zamoliti vas za ovaj ples, mademoiselle?« promrmlja on na francuskom. Duge su joj trepavice zadrhtale, tamne na blijedu licu. Otvorila je oči. »Trevelyan«, šapnula je i obavila prste oko njegovih. »Mon amour.« Prinio je njezinu ruku usnama i poljubio joj hladne prste. »Ne mogu dopustiti ovakvo indolentno ponašanje«, reče on. »Želiš ohrabriti moje suparnike, znam to. Morat ću ih sve ustrijeliti.« Nasmiješila se i progovorila na engleskom. »Jesi li uživao na zabavi?« »Naravno! Zaručio sam se za dvije prekrasne mlade dame i morao sam pobjeći kroz stražnji prozor. Dotrčao sam tebi da mi pomogneš. Hoćeš li me sakriti u svojem ormaru?« Slabašno se i promuklo nasmijala. »Neka se djevojke upoznaju... na mjestu dvoboja«, reče ona slabim glasom. »Ne moraš se zbog toga brinuti.« »Ali njihove bi me majke mogle progoniti!« »Alors, ja ću se riješiti njihovih majki, i to otrovom.« Stisnuo joj je ruku. »Sad vidim odakle sam naslijedio svoju nepostojanu narav.« Uzvratila mu je stisak. »Trevelyane«, rekla je odjedanput promuklim glasom. »Tako sam ponosna na tebe.« ~ 10 ~

anna


daša Zadržao je smiješak na licu jer nije znao što bi rekao. »Uspio si tamo gdje čak ni tvoj djed nije mogao. Voljela bih jedino da su on i tvoj otac živi pa da to vide.« Trev malo slegne ramenima. »Imao sam sreće.« »Da sve opet vratiš! Čak i Monceaux!« S mukom je sjela, a onda počela kašljati. »Molim te, nemoj da te ponese zanos«, reče on. Ustao je i poravnao joj jastuke. »Sačuvaj to za onda kad ću te odvesti natrag u Monceaux u pozlaćenoj kočiji, sa šest konjanika sprijeda i tri lakaja straga.« Zaklopila je oči i naslonila glavu na jastuk. Smiješila se, ali teško je disala. Prsti su joj drhtali kad je ruku položila na njegovu. »Znaš da se to neće dogoditi.« »Onda samo dva jahača sprijeda. Elegantna štednja!« »Trevelyan...« »Hajde, nemoj se svađati sa mnom. Prešao sam more da budem uz tebe, a ti me odbijaš pratiti na ples, nećeš jesti... bio sam primoran potražiti pojačanje. Lady Callista želi da ti kažem kako će uskoro doći ovamo.« »Ah, ona je predobra.« »Doista, pravi je anđeo. Ako nam može složiti večeru, oženit ću se njome iz ovih stopa.« »Sigurna sam da može.« Njegova majka duboko udahne. »Ali... dragi moj, zar će to biti i treće zaruke u jednoj večeri?« »Misliš li da je previše?« upita on začuđeno. »Trevelyan.« Gledala ga je smiješeći se. »Tako sam sretna« Čvrsto se držala njegove ruke dok joj se osmijeh pretvarao u hripavi kašalj.

~ 11 ~

anna


daša

2. poglavlje

G

ospođa Adam ni trenutak nije oklijevala kad je čula. Možda i nije odobravala što je Callie plesala u naručju sumnjivog francuskog emigranta, ali vijest da je gospođa Easley opet posrnula pred pićem bila je dovoljna isprika. »Ta žena!« prosiktala je. Bile su to riječi koje su svi koristili kad se govorilo o gospođi Easley. »Povedi Lilly sa sobom. Reci joj da uzme kašicu od aru-korijena, koju smo bili pripremili za užinu. To će koristiti grofičinim plućima, jadnica!« Oboružana kašicom Callie je krenula u svoju misiju. Više se nije osjećala sramežljivo kad se uputila prema stražnjem ulazu kuće Dove. Uvijek je bila bolja ako je imala obaviti neki zadatak. Dok je Lilly njihala lanternu da rastjera sjene u praonici posuda, Callie namreška nos zbog smrada ukiseljenog mlijeka koji se širio iz vjedra na podu. Zrak je bio hladan i vlažan, a ognjište tamna gomila nepočišćenog pepela. Izgledalo je da se u kuhinji ništa nije radilo tjedan dana, ako ne i više. Na pločicama poda nalazio se četvrtasti sanduk s bocama i natpisom Hollands. Kuća Dove uvijek je bila pomalo otrcana, jer bila je u podnajmu otkad je Callie pamtila, ali madam de Monceaux i njezina kći, mademoiselle Helene, njegovale su lijep vrt i uredile svoj besprijekoran, lijep salon u šarmantnom kontinentalnom stilu. Callie se pobojala da se madam sigurno osjeća još gore, kad je dopustila da se sve ovako zapusti. Svukla je rukavice i sklopivi šešir s rebrima koji je nosila preko turbana, zapovjedila Lilly da se primi pranja zdjela i pribora za jelo, a onda je usred nereda u smočnici pronašla svijećnjak. Dok se penjala kratkim stubištem, duboko je požalila što je zajedno sa sestrom i novom lady Shelford bila odsutna gotovo mjesec dana. Bile su u Leamingtonu gdje su pile odvratnu ljekovitu vodu i isplele dovoljno šetlandske vune da bi mogle omotati cijeli stog sijena. Što zbog pomaganja bratiću Jasperu da popravi zbrku koju je u tom kratkom vremenu uspio napraviti u poslovnim knjigama imanja, što zbog rješavanja raznih malih katastrofa koje su se dogodile na farmi, nije stigla otići u kuću Dove otkad se vratila, nego je samo poslala govedinu unatoč tome što je lady Shelford prigovorila da bi i zec bio sasvim dovoljan. Čula je madam kako kašlje pa je samo jedanput pokucala prije nego što je ušla u sobu. Nekako je očekivala da će madam biti sama, ali Callie se ukočila ugledavši Trevelyana kako se okreće i gleda je. Opet ju je preplavila njezina stara sramežljivost. »Oh!« rekla je. »Oprostite na smetnji. Poslat ću gore sluškinju.« Počela je zatvarati vrata, ali on je zakoračio prema njoj. »Uđite, gospođice«, reče on sustigavši je već na vratima. Primio ju je za ruku, poklonio se i preuzeo od nje svijeću. ~ 12 ~

anna


daša Callie pogleda njegovu golu ruku na svojoj, a onda se okrene njegovoj majci. Madam de Monceaux držala je rupčić na ustima, ali sad ga je maknula i nasmiješila se tako toplo da se Callie malo opustila. »Bojim se, gospođo, da sam vas zanemarila«, reče Callie. »Jako mi je žao. Sve do večeras nisam čula za gospođu Easley. Hoćete li pojesti malo pudinga od aru-korijena?« »Draga moja«, šapne madam. »Ne brini se za mene, ali bila bih ti zahvalna ako možeš pronaći bilo što...« Borila se da dođe do daha. »... da moj sin pojede. Bojim se da ćeš vidjeti kako je kuća u jadnom stanju!« Trev značajno pogleda Callie. Još ju je držao za ruku i to čvrsto, kao da je želi zadržati. »Pojest će malo aru-korijena, budi sigurna«, reče on. Pogledao je majku. »Maman, večerao sam na zabavi; ne bih sad mogao pojesti ni zalogaja više.« Callie je znala da na zabavi ništa nije jeo. U treptavom odsjaju svijeće lice mu je bilo vrlo ozbiljno. Kad je Lilly ušla u sobu noseći pladanj, pustio je Callieinu ruku i prišao krevetu da majci popravi jastuke. Zatim je nesigurno zakoračio unatrag i izgledao kao svaki muškarac u bolesničkoj sobi - bespomoćno. »Vatra se ugasila u kuhinji«, reče Callie nudeći mu tako zadatak koji može obaviti drugdje. »Može li se netko pobrinuti za to?« »Jacques«, reče on odmah. »Razgovarat ću s njim.« Poklonio se majci, zatim i Callie, i izašao iz sobe. Osjetivši olakšanje nakon njegova odlaska, preuzela je pladanj od Lilly i spustila ga pred madam. Bilo je to tako prirodno; to je često radila i za svojega oca. Francuskinja je podignula trepavice i tiho joj zahvalila. »Moram se ispričati...« promrmljala je. »Ne brinite, gospođo«, reče Callie žustro. »Kad se vatra razgori, Lilly će vam donijeti čaj.« Poslala je mladu sluškinju u prizemlje i posvetila se sadržaju medicinskih bočica i žličica na noćnom ormariću. Jednim je okom gledala kako madam nesigurno prinosi ustima zalogaj pudinga. »Vrlo mi je drago što vam se sin vratio kući!« Iako je madam bila slaba, lice joj se razvedrilo. Spustila je srebrnu žlicu. »Lady Callista, za mene je to pravo blaženstvo. Ne možete ni zamisliti!« »Ali morate jesti, znate, da biste bili snažni i mogli ga otmjeno ugostiti.« Madam de Monceaux poslušno podigne žlicu. Ali opet ju je spustila. »Draga moja...« Okrenula se i čeznutljivo pogledala Callie. »Ti si nam sve ove godine bila prava prijateljica.« Callie pogne glavu. »Zadovoljstvo mi je pomoći koliko mogu.« »Cijeli je grad osjetio tvoju ljubaznost. Ali moja obitelj... iskazala si nam dobrotu, kojoj se nismo mogli nadati i koju... ti nećemo moći platiti.« »Nikako, gospođo. Ne govorite o plaćanju. Molim vas, pojedite još malo!« »Znam da tvoj otac nije odobravao... nikakvu bliskost, blagoslovljen bio«, reče madam. »Nisam mu to zamjerala.« Callie je imala petnaest godina kad se emigrantska obitelj uselila u kuću Dove. Otac je spremno dopustio da ona popravi svoj francuski družeći se s madam i njezinom kćeri, ali kao što je sam rekao, kakvo god bogatsvo i titulu imala obitelj Monceaux prije Revolucije, kad su stigli u Shelford, živjeli su takoreći od ponosa i čistog zraka, koliko god profinjeni bih. A kad je otac otkrio, doduše s malim zakašnjenjem, da se privlačan sin, Calliene dobi, vratio ~ 13 ~

anna


daša iz škole kako bi živio s djedom, majkom i sestrama, grofova distanciranost pretvorila se u led. Lekcije francuskog u kući Dove su završile. Barem koliko je to njezin otac znao. Callie je i dalje pohađala lekcije u kući Dove, iako ne baš iz francuskog. »Bilo je to davno«, rekla je. Sjela je na stolicu pokraj kreveta i nervozno ispreplela prste. Madam je polako uzela još nekoliko zalogaja, zastajući da udahne između svakoga. »Pomislila sam da kad jedanput...« Zagledala se u pladanj. »Mislila sam... možda... primijetila sam neku povezanost između tebe i Trevelyana.« »O, ne!« reče Callie instinktivno. Ukočeno se držala. Madam nikada prije nije ništa takvoga spomenula. »Ah... glava mi je večeras puna ludosti.« Malo se osmjehnula. »Kao što rekoh, bilo je to jako davno.« Callie je šutke sjedila. Nije bila u stanju ploviti izdajničkim plićacima razgovora koji joj je prijetio sa svake strane. Pitala se bi li joj pomoglo ako pomoć potraži u mirisnim solima i spaljenom perju s noćnog stolića. »Doista mislim da je lijepo sazrio. Slažeš se?« reče madam tiho. »Iako je, kako mi je rekao, doživio pad s konja. Kakva šteta, ostao mu je trag na licu. Uvijek je bio savršen kao Adonis.« Hrapavo je udahnula. »Kaže njegova maman, koja ga obožava!« »Je li vam puding dovoljno sladak, gospođo?« upita Callie prigušeno. »Priredila ga je gospođa Adam. Sutra ćemo se pobrinuti da nađemo neku ženu koja će vam kuhati.« »Kako je dobra ta gospođa Adam! Neprekidno me upozoravala na gospođu Easiey, ali... znaš... nije ona tako loša, na kraju krajeva.« Riječi su joj se pretvorile u mali kašalj. Callie nitko nije morao reći da je gospođa Easley bila jedina kuharica koju si je kuća Dove mogla priuštiti. »Sigurna sam da ćemo naći nekoga prikladnijeg, sad kad vam se sin vratio.« Malo je bila uznemirena jer se svaka tema vraćala na Treva, ali bilo je teško ne veseliti se zbog izgleda olakšanja na blijedu licu bolesne madam. »O, da... sada je sve mnogo bolje!« reče vojvotkinja. »Izravno ću se sama raspitati. I dok nekoga ne nađemo, možemo vam posuditi jednu od svojih kuharica i jednu sluškinju iz Dvora.« Callie zastane. »Bude li se lady Shelford složila s tim«, dodala je naknadno, sjetivši se da više nije zadužena za osoblje u domaćinstvu Dvora Shelford. »Nemojte se mučiti s tim u Shelfordu! Trevelyan će...« Madam nije dovršila rečenicu zbog napada kašlja. Postajao je sve jači i trajao tako dugo da se pladanj počeo tresti na krevetu, a žena je s mukom hvatala dah. Callie naposljetku podigne pladanj i pomogne madam da legne. Trudila se sve vrijeme da zadrži smiren izraz lica. U zdjelici se vidjelo da je bolesnica pojela samo jedan zalogaj pudinga. Svaki udah joj je bio sve slabiji. Madam podigne tamne trepavice kad je kašalj napokon prestao. Čvrsto je držala rub pokrivača. »Ah, Callie«, šapnula je s prizvukom očaja u glasu. »Ne želim ga ostaviti potpuno samoga.« »Odmorite se sada«, reče Callie i nježno je pogladi po čelu. ~ 14 ~

anna


daša Vojvotkinja zaklopi oči. Plitko je disala, usne su joj se micale kao da želi još nešto reći. Ali umjesto toga je uzdahnula, čvrsto držeći Callie za ruku. Jedna jedina suza kliznula joj je niz obraz.

Callie je zastala na vratima kuhinje. Ponovo se prenula ugledavši ga, iako je sad već trebala biti savršeno spremna na to. Sjedio je za kuhinjskim stolom i gledao kako Lilly toči čaj u čajnik, ali skočio je sa stolice kad je ušla Callie. »Jacques! Pladanj.« Pogledao je gorostasnog muškarca koji je stajao između stola i zidnog kuhinjskog ormara. »Nije baš dobro jela?« »Ne, nije«, prizna Callie tiho predavši pladanj u grube i kvrgave ruke golemog sluge. »Lilly, ne moraš nositi čaj na kat. Sad je zaspala.« »Odnesi ga u salon«, reče Trevelyan. »Tamo gori vatra.« Callie je namjeravala potražiti nešto što bi mu mogla pripremiti za večeru, ali on je već bio uz nju i lagano joj je i odlučno dodirnuo lakat. Brzo je pogledom potražila Lilly jer ju je on poveo uz stepenice i preko mračnog predvorja u salon. Nije mislila da će je on pokrasti ni obljubiti niti bilo što tako zanimljivo, ali grad Shelford bi zbog vlastita ponosa morao to pomisliti, nakon što su njegovi stanovnici pročitali i posljednje primjerke Časopisa za dame i La Belle Assemblée, te im je sada već hitno trebala nova tema za razgovor. U prostoriji u kojoj je gorjela vatra u kaminu pomaknuo je stolice malo dalje od ognjišta. »Ispričavam se, ali nadam se da ćeš moći disati ovdje«, reče on. »Ne sjećam se da je dimnjak prije tako jako dimio.« Ponudio joj je stolicu. »Neću te dugo zadržavati, obećavam. Gospođice Lilly, ti ćeš ostati s nama i nakon što nam natočiš čaj.« »Da, gospodine.« Lilly spremno klecne u naklon. Pomalo svojeglava sluškinja gospođe Adam nije uvijek bila tako spremna na poslušnost, ali sada ju je očito očarao zgodan gospodin koju ju je oslovio s »gospođice«. Callie je bila itekako svjesna njegove virtuoznosti čuvši kompliment koji je dao sluškinji otvoreno joj zapovjedivši da ostane uz njih kao pratilja. Lilly će to svakako u pozitivnom svjetlu ispričati gospođi Adam. A ona će vijest prenijeti cijeloj zajednici Shelforda, svima koji bi mogli zamišljati da im je posao komentirati čime se lady Callista bavi. Oni su činili veliki krug ljudi, čak ako i ne brojimo koze. Manire su mu bile besprijekorne, kad ih je želio pokazati. Pobrinuli su se za to strog djed iz vremena ancien régime i graciozna majka. Savršeno je shvaćao najzakučastija pravila otmjenog ponašanja, iako mu je bilo podjednako drago ignorirati ih kad bi mu se prohtjelo. »Lady Callista... reci mi... što ti misliš?« bez okolišanja je upitao kad je sjeo. Callie malo zagrize usnicu. »Jako je sretna što si ovdje.« Iz grla mu se začuo zvuk napola nalik na bijesan smijeh. »Hoćeš reći, kad već nisam ranije došao. Neka mi Bog oprosti.« Načas je stisnuo rukohvate na stolici, a onda rekao: »Sutra ću pozvati liječnika iz Londona. Što seoski ljekarnik uopće zna?« Callie kimne glavom i zagleda se u Lilly koja je točila čaj. Bojala se da ni drugi liječnik neće moći učiniti ništa više nego malo olakšati put, ali nije to htjela izreći. »Molim te, možeš li mi pomoći da pronađem sluge - troškovi nisu u pitanju«, reče on. »Domaćicu, kuharicu i nekoliko sluškinja. I nekoga tko bi mogao privoliti ovaj odvratan ~ 15 ~

anna


daša dimnjak da počne vući. Što god je potrebno. Želim najbolje ljude koje se može unajmiti, ali nemam pojma kako da ih nađem.« »Naravno. Ujutro ću se odmah raspitati. Mislim da već za nekoliko dana možemo naći privremenu kuharicu i sluškinju«, reče Callie. »Ali bojim se da u ovom kraju baš nema puno takvih ljudi. Može potrajati i nekoliko tjedana da se dođe do dobre domaćice.« »Tjedana!« reče on. »U međuvremenu ću se pobrinuti da stvari ovdje bolje funkcioniraju.« Pogledao ju je. Callie je na trenutak izdržala njegov pogled. Vidjela je isti bljesak znanja i očaja koji je vidjela i na licu njegove majke. »Bio bih ti zahvalan«, reče on. »Ta riječ nije dovoljna da opiše što želim reći.« »Istinski mi je drago što ti mogu pomoći«, reče ona. »Sada nemam više puno obaveza koje bi me zadržavale kod kuće.« »Ne? Ali sigurno imaš posla u Dvoru Shelford.« Lagano je slegnula ramenima. »Lady Shelford želi da imam više slobodnog vremena otkad mi je umro otac i da se ne zamaram brinući se za služinčad.« »Razumijem.« Stisnuo je usne. »Ljubomorna je na tebe.« Kao i uvijek, izravno je rekao ono što je Callie skrivala i potiskivala u duši. Bilo je to kao da je skinuo teret, za koji nije ni znala da ga nosi, i sada je imala nekoga tko ju je razumio. Nije se mogla otvoreno složiti s njim, nikako ne pred Lilly, ali samo ga je zahvalno pogledala. »Ne mogu zamisliti nikoga tko bi upravljao Shelfordom bolje od tebe«, reče on. »Ali nema sumnje da je upravo to ono što je muči.« Callie osjeti kako joj se obrazi rumene crvenim mrljama. »Ne krivim je. Doista, sluge bi bile zbunjene kad bi imali dvije gospodarice.« »Pretpostavljam da je tako. Ipak, ako ona misli da može bez tebe, onda je njezina glupost naš dobitak, u slučaju da svoje izvrsne talente uposliš pomažući nama.« »Bit će mi drago učiniti sve što mogu«, reče ona. Podigla je pogled i gledala ga dovoljno dugo da mu se kratko osmjehne, a onda je spustila trepavice prije nego što je uspio vidjeti zahvalnost koju je osjetila zbog njegovih riječi. Sjedili su tako jedan trenutak ne gledajući se. Callie je pijuckala čaj. Itekako je bila svjesna Lilly, koja je sjedila iza nje. Odjedanput mu je htjela reći stotinu stvari, postaviti stotinu pitanja, gdje je bio i što je radio. Trudila se ispuniti tišinu običnim nevažnim riječima, ali to obično, svakodnevno uvijek joj je izmicalo. »Znači, ostaješ u Shelfordu?« upita on naposljetku. »Samo dok mi se sestra ne uda. Onda idem s njom i bit ću joj družbenica.« Naglo je ustao. »Oprosti mi, ali to je uludo trošenje tvojih vrlina.« Odmahnula je glavom. »To je ono što želim.« »Napustiti Dvor Shelford? Ali Callie...« »To je ono što želim«, ponovi ona čvrsto. »A Hermione je obećala da se neće udati za džentlmena koji ne bi dopustio da povedem i svoje bikove.« Zašutjela je shvativši koliko je to neprikladno zvučalo i opet osjetila rumenilo u obrazima. »Oprosti mi«, reče ona. »Ali... znaš što hoću reći.« Zatreptala je i spustila pogled od nelagode. Zagledala se u talog čaja u ~ 16 ~

anna


daša svojoj šalici i zapitala se kako izgleda krajolik u prostranstvima Mongolije, poželjevši da joj Bog usliši molitvu i ovog trenutka je prenese tamo. »Da, znam što želiš reći«, reče on. U glasu mu se čuo osmijeh. »Reci mi, kako je ovih dana veličanstveni monsieur Rupert?« »Rupert je preminuo«, reče ona, sad već na čvršćem tlu ove konverzacije. »Neka bude blagoslovljen.« Sklopio je ruke na leđima. »Iskreno mi je žao što to čujem. Nadao sam se da ću ga opet vidjeti.« Podignula je pogled iznenađena tonom iskrenog žaljenja u njegovu glasu. »Hvala. Ali imao je više od osamnaest godina i dobar i plodan život. Zadržala sam njegova dva sina i unuka koji puno obećava. Hubert se zapravo tako dobro razvija da ga ove godine nisam ni prijavila za sajam u Bromyardu, jer je tamo već odnio prvu nagradu. Idemo ravno na grofovijsku izložbu u Hereford sljedeći tjedan.« »Ravno u Hereford. Doista!« »Da, i sigurna sam da će osvojiti srebrne pokale.« Glas joj je postao sigurniji. »Njegov je otac prošle godine osvojio prvo mjesto u kategoriji Bikovi svih pasmina, a Hubert je u nekoliko vidova još bolji. Jedino... nadam se da će ili Hermionin suprug sve voljeti.« »Čovjek bi bio budala kad ih ne bi obožavao.« »Pa, ne moramo pisati pjesme o njima«, prizna ona. »Dovoljna će biti dobra ispaša.« »Naravno, bez ljubavne poezije«, reče on ozbiljno. »On sigurno ne bi želio da lady Hermione bude ljubomorna. Ali jedna bi oda svakako bila prikladna, zar ne?« Osjetila je kako joj se u kutu usana javlja osmijeh. Stisnula je usne da pobijedi te drhtaje i spustila šalicu. Kad je on bar ne bi tako gledao, s tim sjajem u crnim očima. To ju je uvijek tjeralo da pomisli na glupe, nečuvene stvari. »Trebala bih pogledati ima li jaja za tvoju večeru. Mislim da mi je prošli mjesec madam rekla da ima još jedna kokoš koja si je napravila gnijezdo ispod ružina grma.« »Ne. Već sam dovoljno zao što te tako dugo zadržavam. Prekasno je da se sada boriš s trnjem i mrzovoljnim pilićima«, reče on. »Jacques će te odvesti kući, a ja ću ležati budan i tugovati sve dok se ne vratiš. Zato, moja damo, nemoj dugo odgađati povratak.« Callie ustane. »Nisi ništa večerao.« »Neće biti prvi put. Obećavam ti da neću umrijeti od gladi i da ćeš me zateći živa, samo ako se brzo vratiš čim sunce izađe. Ili čak i malo ranije ako možeš.« Pogledao ju je pogledom punim nade. »Recimo, za pet ili deset minuta od sada?« Lagano je odmahnula glavom pokušavajući ga podsjetiti da je Lilly tu. Nije bilo moguće da je išta mislio tim apsurdnim stvarima, jer kao što je uvijek govorio - ona bi to trebala već dobro znati - ali ipak je osjećala kako joj bezumno srce plamti dugo potiskivanim sjećanjima. Njegova je kočija još mirisala na njega. Kad je zatvorio vrata i odmaknuo se, nakon što je vozač cmoknuo konjima i kočija krenula, u tamnoj unutrašnjosti vozila udisala je blagu naznaku njegove prisutnosti, mješavinu sandalovine i uglačane kože. ~ 17 ~

anna


daša Lilly je sjedila na krovu sa Jacquesom da mu pokazuje put do Dvora Shelford. Unutra, Callie je rukom prelazila preko baršunastih sjedala, jer je kočija zaista bila elegantno uređena za putovanja. Nije mogla na mjesečini sve dobro vidjeti, ali razabrala je grb naslikan na vratima. Da ju je netko pitao, rekla bi da se Trev vozi u otvorenom dvopregu s dvama sjedalima ili čak u nadsvođenom kabrioletu, u nečemu laganom i brzom, ali umjesto toga sjedila je u velikom, čvrstom i zatvorenom vozilu kakva je bila i kočija njezina oca. Pomalo čak i previše slična kočiji njezina oca. To ceremonijalno vozilo još je stajalo u spremištu za kočije, koristilo se njime samo nedjeljom i za pogrebe. Tamna kočija spremljena je u blizini staja, gdje je uvijek i stajala, ostavljena na miru svakog tjedna nakon što bi joj očistili kotače od blata i iščetkali sjedala. Promatrala je vani kako polako promiču obrisi stabala i živica, sve plavobijelo i crno ispod mjeseca koji je izlazio. Dugo nije o očevoj kočiji misila kao o nečemu drugom osim prijevoznom sredstvu u koje se ona i Hermione, a sada i lord i lady Shelford, popnu i odvezu u crkvu. Ali večeras, u ovoj drugoj kočiji, s mislima, mirisom i dodirom Trevelyana d’Augustina posvuda oko nje, ono drugo sjećanje navrlo je živopisno i neizbježno. Upravo je Trev prvi uočio udobnost kao prednost kočije. Nije to bilo nešto što bi Callie uzela u obzir. Ali onda ona nije ni o čemu racionalno razmišljala. Bila je jako zaljubljena i toliko zaokupljena osjećajima koje je on u njoj mogao izazvati već samo letimičnim pogledom i blagim osmijehom u kutu usana. Jedan od pauna u dvorištu vjerojatno bi mogao voditi razumniji razgovor o mjestu na kojemu bi se mogli nesmetano sastati. Već je doživjela njegove poljupce. Bila je stručnjakinja za njih. Trev je tako rekao. Rekao je da mu se čini da od njezinih poljubaca umire, što je ona shvatila kao kompliment, jer je i on u njoj budio iste osjećaje, i doista se činilo kao da umire ili se dezintegrira ili kao da pada u neki beskrajni bunar, ali koji je vodio nekamo gdje je bila sigurna da mora poći. Našla se, zapravo, u kočiji svojega oca. Čak i sada, godinama poslije, navlažila bi usne, zaklopila oči i prinijela prste u rukavicama usnama već na samu pomisao zatamnjene unutrašnjosti kočije, osvijetljene samo tankom crtom dnevnog svjetla koje je padalo kroz visoki prozor i između zavjesa, bacajući trak svjetla preko crvenih baršunastih sjedala. Sjećala se i tišine, ako se izuzmu njegov dah na njezinu uhu i vratu i oni prigušeni zvukovi koje je proizvodila dok ju je doticao. Pamtila je svoj prosvjed, užitak i strah koji je graničio s panikom da ih netko ne otkrije, ali kad ju poljubio čak i tamo, njegov jezik i zubi na njezinim grudima, dok joj je povlačio haljinu, ostala je bez daha i čvrsto se privila uz njegova ramena, moleći ga tihim jecajima. Nakratko je sjeo, kosa mu je bila razbarušena u polumraku, i izgledao je kao da se ne sjeća vlastitog imena. Onda je raskopčao dugmad na hlačama i vodio joj je ruku, ljubeći je pritom u vrat. Kad ga je dotaknula, zadrhtao je i malo je zagrizao jer su mu se zubi sami zatvorili. Duboki zvuk u njegovu grlu kao da je proizvodio iskrice koje su joj prolazile cijelim tijelom. Izvinula se uz njega, stisnuti i isprepleteni kakvi su bili na sjedalu, njegova noga preko njezinih, a suknja joj zadignuta. Osjetila je njegovu tvrdu muškost kako joj klizi uz bedro, prsti su im se isprepleli na njegovoj ukrućenosti, kao da oboje istovremeno istražuju i sprečavaju. Željela ga je bliže, ali ga je odgurnula, preplašena, ali tražeći još. ~ 18 ~

anna


daša Kad je stisnula noge, prstima je ušao u nju i pronašao ono mjesto zbog kojeg je zajecala od prigušenog užitka. Trudila se potisnuti zvukove koji su joj navirali iz grla, ali on joj je ljubio grudi, gurnuo prste dublje, muklo zastenjao kad je začuo njezin tihi krik, a onda ushit, zbunjenost i očaj, želja i još veća želja, izvijanje prema njemu ususret njegovoj ruci. Čula je vlastito dahtanje, a i njegovo, disanje im je postalo ubrzano, miješalo se i raslo dok nije osjetila val takvog jakog užitka koji ju je prožeo da je morala kriknuti i zaboraviti na sve osim na njega. Nadvio se nad nju, čvrsto pritišćući na ono intimno mjesto, i to ne rukom nego debelo glavom svoje erekcije tražeći ulaz. »Callista!« Očev glas kao da je i sada odjekivao, kao da i sada tamo stoji otvorivši vrata kočije dok Trev brzo pokušava sjesti. Sjetivši se toga, Callie je snažno zagrizla prste toliko da ju je zaboljelo i kroz rukavice. Trev ju je pokušao pokriti, ali za to nije bilo nade. Doživjela je trenutak zbunjenosti, a onda joj je srce ispunio užas. Mučnina joj se dizala u grlu. Nejasno je bila svjesna da joj Trev jednim pokretom želi poravnati suknje; vidjela je samo očevo lice, noćnu moru na pozadini tamnih cigli zida u spremištu za kočije. »Izađi«, rekao je otac kroz jecaj. Callie se provukla pokraj Treva, posrnula preko stepenica, dok su joj haljina i kosa bile u neredu. Otac je nije ni dotaknuo. Odmaknuo se, a rukom je nervozno opipavao bič koji je držao. Trev se jednim brzim pokretom spustio iz kočije. »Callista«, rekao je otac. »Idi u kuću.« Trev je htio nešto reći. Otac ga je bičem udario preko lica. Callie prigušeno vrisne. Instinktivno je zakoračila prema Trevu kad je ugledala krvavu liniju preko njegove jagodice. Lice mu je bilo blijedo, potpuno mirno. Gledao je njezina oca i ništa nije govorio. »Pođi sada u kuću, Callista«, rekao je otac. »Hi nemoj očekivati da ćeš ikada više ući u nju.« Potrčala je. Okrenula se i otrčala iz stajskog dvorišta, uz prednje stubište, kao obnevidjela protrčala je kroz predvorje i u svoju sobu. Nije više vidjela Treva. Nestao je iz Shelforda, iz života svoje obitelji, iz njezina života. Čak ni njegova majka nije znala kamo je otišao sve dok joj mnogo godina poslije nije počeo pisati iz Francuske. Kasnije onoga strašnoga dana, nakon što je poslala pladanj s hranom iz svoje sobe jer nije mogla progutati ni zalogaj, otac je došao k njoj. Callie je bila previše užasnuta da bi išta drugo učinila osim sjela za toaletni stolić, čvrsto stišćući češalj sve dok se zupci nisu svinuli. Jedanput je samo pogledala oca, ali izraz njegova lica bio je nepodnošljiv. Da nije bio njezin otac, njezin vlastiti nepopustljiv, hladnokrvan tata, po njegovim bi crvenim očima zaključila da je sigurno plakao. »Callista«, reče on »neću te koriti. Još kao djevojčica izgubila si majku, a ja možda nisam - možda dvije dadilje...« Zastao je i rukom protrljao oči. »Siguran sam da nisi shvatila.« Sjedila je šuteći i dopustila mu da pronalazi isprike za nju. Dobro je znala da je bila pokvarena. Sve u vezi s Trevom bilo je prekoračenje granica. Tajila je sve jer je to savršeno ~ 19 ~

anna


daša dobro znala. Sa svoje strane mogla je jedino reći da ju je naveo da zaboravi sav sram i razum, ali to nije bila nikakva obrana. »Moram...« Okrenuo joj je leđa. »Moram ovo pitati. Je li on... ah...« Činilo se da nije mogao završiti rečenicu. Osjetila je kako se zupci češlja od bjelokosti lome. Zurila je u crvene bolne tragove na svojim prstima. »Tvrdio je da te nije potpuno uprljao i uništio«, izgovori otac brzo. »Ne mogu - neću slušati što kaže jedan francuski nitkov i podlac, ali ako mi ti kažeš da je tako...« Glas mu se promijenio. Gotovo kao da ju je preklinjao. »Callie, vjerovat ću ti.« »Ne, nije, tata«, reče ona brzo i tako se naglo zacrvenjela da joj se učinilo da je dobila groznicu. Callie je savršeno razumjela što je mislio. Kao i svaka farmerova kći, dobro je bila upoznata s određenim životnim činjenicama. I zato nije smjela dotaknuti ono mjesto kamo joj je Trev usmjerio ruku niti mu dopustiti da učini ono što je učinio - koja skromna i poštena djevojka ne bi to shvatila! Njezin tata duboko uzdahne. »Razumijem.« Skupila je sićušne potrgane zupce češlja. Opet se okrenuo prema njoj. Callie je zurila u vršak svojih cipela. »Draga moja«, reče on. »Ah, dušo moja. Dao bih svoj život samo da te toga poštedim. On je nitkov najniže vrste. Znam da te uvjerio kako te voli, jer ti nikad ne bi bila tako nepromišljena, ali Callie, Callie...« Zagledao se u nju vlažnih očiju. »Sve su to laži. Naslijedit ćeš bogatstvo. Maloljetna si. Ti bijednici s otmjenim adresama spremni su na sve samo kako bi zadobili moć nad tobom.« Usne su mu se prezirno izvinule. »Ali nikada ne bi dobio ni novčića od tvojeg imetka. Dobro sam te zaštitio. Pobrinuo sam se za to. On to sada zna, ako nije znao prije.« Kimnula je glavom. Nije mu potpuno vjerovala. U tom su joj trenutku Trevove slatke laži još bile bliske i teško je bilo sumnjati u osjećaje koje je pobudio u njoj. Trev je rekao da će pobjeći do granice i vjenčati se, jer nijedno od njih nije bilo punoljetno. Kad je u kasnijim godinama razmišljala o tome, čudila se što je imala hrabrosti pristati na takve planove. Ali uvijek je bila takva, bez obzira na to radilo se o tome da potajno ode pogledati završetak konjske utrke, usred vrlo prostačke gomile galamdžija i sumnjive gospode, ili da ode na groblje u noći punog mjeseca. Znala je da Trev ima divlju narav, ali vjerovala mu je. Nije joj se činilo tako loše ni zastrašujuće iskrasti se iz kuće u ponoć, samo ako je Trev čeka pod starom tisom koja joj je rasla ispod prozora. Nema sumnje da su je ti nestašluci očvrsnuli i učinili da, kao i kod klase kriminalaca, bez ozbiljnog razmišljanja prihvati njegovu ideju o bijegu i vjenčanju kao izvrsnu ideju. Naravno da je znala da je to nešto nemoralno i da će otac jako zamjerati Trevu te nikad neće priznati njihov brak, potajno sklopljen ili ne, ali sve je to nekako gurnula u stranu u svojoj euforiji zbog toga što je voli netko tako izvrstan, lijep i očaravajući kakav je bio Trevelyan. Tada je tek bila napunila sedamnaest. Sada više nije bila tako naivna. Jedan za drugim, tri džentlmena ukazala su joj koliko je malo vjerojatno da bi lady Callista Taillefaire mogla pobuditi bilo kakvu romantičnu strast u muškom srcu. »Dobro«, progunđao je njezin otac. »Želim da na neko vrijeme odeš svojim rođakinjama u Chester. Ali prije ćemo otići u posjet u Hereford. Ti i ja. Želim vidjeti neku stoku koja se ~ 20 ~

anna


daša tamo prodaje, a ti ćeš mi dati savjet trebam li kupiti ili ne. To će ti se svidjeti, zar ne? Krećemo sutra, čim te tvoja sluškinja uredi za put.« I tako je otišla od kuće na nekoliko mjeseci, a onda se vratila. Otac je dobro smislio opravdanje za njezino izbivanje. Nikad nije razotkrio ni riječ o njezinoj indiskreciji, nikakve aluzije ni insinuacije nisu se čule tijekom godina. Shelford je bio malo mjesto i svi su znali da je triput ostavljena. No ni najskandaloznije glasine nikada nisu njezino ime povezale s Trevelyanom. Nije znala čak ni njegova obitelj. Madam de Monceaux često je govorila o svojem čuđenju i tuzi, a njegov djed proklinjao je mladića zato što je kapriciozno napustio obitelj. Callie je osjećala da je sva težina krivice na njoj. Kad je dobila dopuštenje da se vrati, nenametljivo je činila sve što je mogla kako bi im pomogla, ali povremeni fazan ili košara s voćem iz Dvora Shelford bili su jadna nadoknada za izgubljenog sina. Callie čvršće omota šal oko sebe i sjedne uspravnije dok je kočija skretala prema kapiji njezina doma. Kroz prozor je gledala polja duž kolnog prilaza. Prostrana i mutno srebrnkasta, bila su istočkana tamnim zgrbljenim obrisima stoke koja je spavala na njima. Dvor je bio visoko crno zdanje, a tu i tamo, cijelom dužinom pravilne fasade, na nekoliko se prozora vidio blag odsjaj svjetla. Kočija se zaustavila. Svjetiljke su zasjale na širokom stubištu kad joj je lakaj otvorio ulazna vrata. Callie je razdvojila dotad isprepletene prste, svjesna kako joj se popravilo raspoloženje kad je izašla iz kočije. Trev se vratio kući. Rano ujutro trebali su je u kući Dove. Ali nije zatražila da joj pripreme konja niti da je sluškinja spremno prati. Ustat će prije zore i pješice se vratiti do njegova legla nemotala, tako da je ne vidi nitko iz sela. Doista, Trev možda i jest iskusan nitkov, ali bojala se da mu ne bi trebalo puno truda da je povede na stranputicu.

~ 21 ~

anna


daša

3. poglavlje

B

ilo je nemoguće pomoći Callie da se popne u kočiju a da se pritom ne pojave duhovi koji su upirali optužujuće prste u njega. Trev je bio izuzetno pristojan kad joj je zaželio laku noć. Srećom, nije bilo mnogo mjesečine pa su oboje mogli usmjeriti svu pozornost na obične stvari kao što su stepenice i penjanje u kočiju. Promatrao je kako nestaje u tami uskog puta, obrubljenog drvoredom sa svake strane. U Shelfordu su ga opsjedali duhovi. Njegova majka, koju je sramotno bio jako zanemario. Njegove sestre, preminule od šarlaha, koje leže u grobovima koje još nije posjetio. Njegov djed, za kojim nije stigao tugovati, pun osude izdizao se kao kakav osvetoljubiv lik iz neke Shakespeareove drame. I Callie, plaha i strastvena, živ podsjetnik na jedan od trenutaka za pokudu na inače bezbrižnom životnom putu. Još mu je bilo teško shvatiti zašto se nije udala. Kad je otišao odavde, bio je siguran da će se udati za godinu dana, ako ne i prije, čim joj otac dogovori brak. Nije želio ostati i gledati vjenčanje. Bio je prezira vrijedan francuski nitkov pa je otišao u Francusku. Na svoje krvožedno zadovoljstvo, otkrio je da je Bonaparte imao potrebu za mladićima slomljenih srdaca i povrijeđena ponosa. Nekoliko godina Trev je djelovao pod imenom Thibaut LeBlanc, pucao u Engleze, strašno gladovao, pljačkao španjolske seljake i učio koliko nisko može pasti samo da bi nekako preživio. Ono malo ponosa ili čovječnosti što mu je ostalo izgorjelo je u njemu u Salamanci. Nije se pridružio slomljenim ostacima svoje jedinice koja se povlačila; umjesto toga predao se jednom britanskom pobočniku koji ga je prepoznao iz školskih dana, i ostatak rata proveo je u relativnom komforu raznih zatvora za časnike, ispitujući francuske zarobljenike za Wellingtonove ljude. Mogao se odmah nakon Waterlooa vratiti u Shelford. Ali ostao je u Francuskoj. Počeo je pisati majci, a!i nije joj govorio o bitkama ih ruševinama koje je našao u Monceauxu ni o spaljenim ostacima njezina djevojačkog doma u Montjoieu. Umjesto toga pisao joj je kako će joj sve to ponovo vratiti, famozni chateau i titule i sve što je izgubila. Znao je sve priče. Djed se pobrinuo za to. Umjesto na dječjim pjesmicama, Trev je odrastao na pričama o razdoblju jakobinskog terora, o očevu junaštvu i majčinoj žrtvi. Njegov se otac nije predao, kao što je učinio Trev, nego je kao pravi plemić pošao ususret sudbini. Majka je jedva izbjegla bijesu krvožedne rulje. Trev je dugovao život, a i svoje ime, kapetanu Trevelyanu Davisu, poduzetnom Velšaninu koji ju je s petero male djece prokrijumčario preko Engleskog kanala samo dva dana prije nego što ga je rodila. Unatoč ratnoj pozadini, njegovo je djetinjstvo bilo sretno. Nije mu nedostajao otac ni zemlja koju nije poznavao, ali pamtio je svoju lijepu majku kako se smijala dok je njegova starijeg brata učila plesati. Trev je obožavao Etiennea kao što samo sedmogodišnjak može obožavati živahnog trinaestogodišnjeg brata. Bilo je to slatko bezbrižno vrijeme, godine savršenog dječačkog blaženstva. Onda se Etienne jednoga dana pokušao utrkivati na svojem ~ 22 ~

anna


daša punokrvnom konju i projuriti pokraj kočije. Trev je pamtio zdrobljene kotače, majku izvan sebe od žalosti jer mu je brat poginuo i suncem okupani svijet njegova djetinjstva je nestao. Nakon toga na Treva je pala dužnost da ponovo vrati sve što im je bilo ukradeno. Poput neke osobne giljotine, to očekivanje visjelo mu je nad glavom. Djed ga je ponavljao uz svaku molitvu izrečenu prije jela, u svakom pismu koje mu je slao u engleskoj školi, ponavljao mu kad je Trev bio bolestan i kada se oporavljao, kad je bio kažnjavan i kad bi dobio pohvalu, sve dok Trev nije pomislio da će zadaviti djeda ili sebi pucati u glavu čuje li to samo još jedanput. Nije učinio ništa od toga, naravno. Nego se pjenio kao glupavi dječak u kojem je kipjela pobuna. Barem je bilo tako prije nego što je prodana zlatnina i sve srebrno posude, a on je morao napustiti školu i useliti se s obitelji u skromnu kuću u Shelfordu. Zatim je razgovarao s Callie i uspio je nasmijati. Bila je to ugodna alternativa ubojstvu, to što može nasmijati Callie. Ona se trudila ostati ozbiljnom, ali uvijek se smijala. Tad bi joj se promijenilo lice, krajevi očiju bi joj se podignuli, a same oči blistale u bezuspješnom pokušaju da potisne smijeh, baš kao što je bilo i večeras. Neka je ptica zacvrkutala u mračnom vrtu, treperavim pjevom zbog kojega je Trev okrenuo glavu. Zagledao se u sjene. Onda je zavukao ruku u džep i opipao pištolj koji je nosio, shvativši nevoljko da se još jedan od njegovih duhova pojavio i svratio na razgovor. »Odmaknite se od kuće«, reče on tiho. Začulo se šuštanje lišća i iz mračnog spleta grana pojavila se jedna figura, razmaknuvši pritom zaraslo grmlje. Kokoš je zakokodakala i zalepetala krilima. Posjetitelj sočno opsuje i prođe kroz vrtna vrata. »Tiho, seronjo.« Trev prijeđe preko čistine vrta i dalje držeći ruku u džepu. Kad je stigao do stražnjeg dijela omanje staje, zastao je i okrenuo se. »Što želiš?« »Bill Hayter moli za novu igru, gospodine.« Trev razdraženo progunđa. »Rekao sam ti da sam završio s tim. Dobio je svoju isplatu. Neka ide drugom kladioničaru ako želi novi izazov.« »Ali ulozi...« »Prokletstvo, neću čuvati novac od oklada. Moram li to objaviti u novinama?« »Gospoda iz Društva ne vjeruju nikome osim vama, gospodine.« Njegov posjetitelj bio je samo crna silueta. »Onda neka si zavežu uže za vrat«, reče Trev prpošno. »Gospodine«, reče muškarac molećivo. »Bartone - majka mi je na samrti. Iako sam u normalnim okolnostima bešćutan gad, ali sada to ipak ima veze sa mnom. Ako misliš da ću ići skupljati oklade na nekoj borbi, koju će šerif najvjerojatnije prekinuti, a mene strpati u zatvor, onda ti je bolje da još jednom mućneš glavom.« »Žao mi je, gospodine. Žao mi je što to čujem.« Barton zašuti na tren. Onda neodlučno reče: »Mislite li da ćete možda, nakon što ona premine, blagoslovljena bila...« »Mislim da ću te možda dati objesiti i zatražiti da ti izvade utrobu. Eto, to bih mogao učiniti.« ~ 23 ~

anna


daša Barton žalosno uzdahne. »Onda dobro, gospodine.« Stopala su mu zastrugala po šljunku. »Ali ne znam što će biti s nama.« »Za ljubav Božju, nije prošlo ni četrnaest dana otkad ste dobili dva posto od šezdeset tisuća gvineja. Kako ste uspjeli potrošiti dvadesetogodišnju zaradu u dva tjedna? Ih ne trebam ni pitati?« »Nemamo vašu pamet kad je riječ o igrama s brojevima, gospodine«, reče Barton ponizno. »Vi ste taj koji ima sreće. Charlie je zeznuo kalkulacije i nemamo dovoljno za isplatu za sv. Patrika, kad je pobijedio u Doncasteru.« »U manjku ste? Bolje ti je da se oženiš nekom bogatom nasljednicom i završiš s time.« »Nema takve nasljednice koja bi me htjela, gospodine«, reče Barton, »Onda slijedi moj primjer. Postani pošten čovjek.« Barton prezirno puhne kroz nos. Onda se počeo smijuljiti. »Prestani«, prekine ga Trev. »Nosi se odavde prije nego što probudiš mrtve.«

Callie je sjedila za toaletnim stolićem i sanjarila o tome kako bježi pred gusarima, zamahuje mačem kao mušketir dok pokraj nje Trev baca razbojnika preko ograde broda. Dok joj je sluškinja razmatala ljubičastu svilu s glave, Hermione je provirila na vratima i prekinula Treva u nastojanju da povuče Callie kako bi izbjegla topovsku kuglu koja je letjela prema njoj. U sobu joj je tiho ušla sestra, čvrsto se omotavši šalom oko ramena. »Kod kuće si«, reče ona. »Nadala sam se da nećeš doći kasno. Gospođa Adam rekla je da u kući Dove nemaju što jesti.« »Ništa nemaju«, reče Callie. »I bojim se da madam neće još dugo.« »Sirota žena.« Hermione nervozno priđe prozoru i potegne zasun kao da nije pravilno zatvoren. »Ali sin joj se vratio kući. Kažu da je već bilo krajnje vrijeme. Nisam ga vidjela. Je li pristojan gospodin?« »O, da. Elegantnih manira.« Callie je promatrala sestru u ogledalu. Hermey je sličila majci, svi su tako govorili, sa savršenom puti i mekom zlatnosmeđom kosom što joj je padala niz leđa. Sluškinja je upravo raspiitala krajeve Callieinih crvenih pletenica i počela joj širiti kosu preko ramena. »Elegantan«, reče Hermey. »Pa, to je bilo i za očekivanje. Naposljetku, madam mu je ipak majka. A k tome je i vojvoda ili kakvu god već titulu imaju tamo.« Zastala je u nemirnom koračanju, a onda palcem i malim prstom napravila pokret kao da uzima prstohvat duhana za šmrkanje. »Tako u kontinentalnom stilu!« Obrazi su joj bili rumeni, što je bilo neobično za nju. »Neodoljivo moderno, uvjeravam te«, reče Callie vedro. »Sigurna sam da ti se on nimalo ne sviđa. Lijepo je od tebe što si mu ponudila pomoć.« Callie je nije ispravljala. »Namjeravam učiniti za njih koliko mogu«, samo je rekla. »Naći ću im nekoliko slugu i pobrinuti se da se kuća uredi.« ~ 24 ~

anna


daša »Naravno.« Hermey rastreseno odmahne rukom. Okrenula se leđima, a onda je opet pogledala sestru. »Ipak, iznenadila sam se kad sam otkrila da si otišla. Tražila sam te poslije valcera.« »Da, rekla sam gospođi Adam...« »Znam. Nije važno. Jedino...« Obgrlila se rukama. Neki poluosmijeh joj je iskrivio usne. »Kosa ti je lijepa tako raspuštena! Izgleda kao bakreni valovi.« » Hermey.« Callie upitno nagne glavu u stranu. »Kakvu to tajnu pokušavaš sačuvati od mene?« »Sir Thomas dolazi sutra u posjet bratiću Jasperu!« reče ona bez daha. »Rekao mi je to!« Callie joj se nasmiješi. »Već!« »O, Callie!« Hermey sklopi ruke i blago zagrize u zglobove prstiju. »Bojim se!« »Bojiš se? Čega, molim te?« Hermione uzme četku iz ruku sluškinje. »Anne, budi tako dobra i otiđi u svoju sobu«, reče ona skromno. »Ja ću to obaviti.« Sluškinja klecne na poklon i izađe iz sobe. Hermey ju je gledala dok nije zatvorila za sobom vrata, a onda je počela četkati Callieinu kosu. Callie je mogla osjetiti da sestri drhte prsti. »Hermey!« uskliknula je. »Čega se bojiš?« »Samo toga što je on rekao da će sutra osobno iskazati čast i doći u posjet grofu. To znači da će pitati, zar ne, Callie?« »Rekla bih da je tako«, reče Callie. »Nema pravo reći ti takvo što, ako to doista ne misli.« »Imam dvadeset godina«, reče Hermey. »Dvadeset! I to mi je prva ponuda.« »Pa, nemoj tome pridavati puno pažnje. Nisi mogla izlaziti dok je tata bio onako bolestan, a onda si cijelu prošlu godinu morala biti U koroti. Nisi čak imala ni svoju sezonu.« »Znam. Ali gotovo sam...« Prekinula se kao da joj je neugodno. »Odložena na policu?« Callie prebaci kosu preko ramena i počne rasplitati jedan mali čvor. »Gusko! Ja sam na polici, a ne ti. Imat ćeš cijeli niz udvarača želiš li čekati do proljeća i otići u London. Nadam se da nećeš odmah prihvatiti ovoga, ako ti se ne sviđa.« »Sviđa mi se«, reče Hermey. »I to jako!« Callie razdijeli kosu, a onda je skupi i omota oko glave. Sir Thomas Vickery činio se kao ljubazan i miran džentlmen, savršena osoba da uvijek ostane na mjestu zamjenika tajnika. Podsjećao je Callie na nju samu, što je se nije osobito dojmilo, ali nije mogla naći ništa zbog čega bi mu prigovorila. Dapače, mogla je biti samo zadovoljna Što je izgledalo da Hermey, koja je inače bila pomalo površna i neodgovorna, preferira tako postojanog muškarca. Nema sumnje da je njega privukla živahnost njezine sestre, što će biti jako dobro ako njih troje budu živjeli zajedno u istom kućanstvu. Barem će jedna osoba navečer održavati razgovor za stolom. »Dobro onda«, reče ona. »Ako ti se toliko sviđa, savjetujem ti da sutra nosiš onaj plavi slamnati šešir i potrudiš se izgledati najbolje što možeš. Znam da on neće moći drugo nego da te zaprosi čim te ugleda.« »Mislim da hoće«, reče Hermey. ;»Znam da hoće.« Sjela je pokraj kreveta i dalje čvrstodržeći omotan šal oko sebe i drhtureći kao da joj je hladno. »Ne, Callie. Sve, samo ne ~ 25 ~

anna


daša plavi. Mislim da ću nositi onaj zeleni poput jabuke. Ili točkasti ljubičasti s krem vrpcom. Oh, ne mogu razmišljati. Nije me briga što ću odjenuti!« »Smiri se, draga moja«, reče Callie na njezinu neočekivanu izjavu. Hermey je uvijek dobro pazila kako se odijeva. »Nije to ništa strašno. Ja sam tri puta dobila takve ponude i sve sam ih preživjela.« »Znam. Znam!« Izgledala je tako nesretno da je Callie ustala i okrenula se prema njoj. »Što je? No, dušo, nemoj sad plakati! Nikad ne bih pomislila da ćeš biti toliko nervozna zbog takve stvari. On je taj koji bi trebao biti zabrinut i nimalo ne sumnjam da se već sada trese od glave do pete na samu pomisao da će ti sutra dati ponudu.« Hermey prigušeno zajeca. »Ah, Callie! Reći ću mu da želim i tebe sa sobom, ili ga u suprotnom moram odbiti, ali tako se bojim da on neće pristati na to.« Callie zastane. Susrela je nesretan pogled sestrinih očiju. Zatim se okrenula i uzela noćnu kapicu, malo nagnula ogledalo i uvukla u nju kosu. »Naravno da mu ništa takvoga nećeš reći!« reče ona žustro. »Ne smiješ od sebe napraviti budalu čim te zaprosi, ti ludice. Zar ga želiš preplašiti i otjerati iz kuće prije nego što si ga uopće uhvatila?« »Ali reći ću mu!« Hermey duboko udahne. »Nije me briga hoće li pristati. Neću te ostaviti ovdje samu s tom - s tom - ah, ne znam kojim groznim imenom da je nazovem!« »Ššš«, reče Callie dok se sestrin glas dizao. »Smatrao bi te praznoglavom, draga moja, i to upravo kad bi ti izjavio svoju ljubav i trajno poštovanje, ako bi mu tada rekla da se radi o ponudi dvije za jednu.« Hermey zagrize usnicu. »Zar je to ono što će mi reći? Da me voli?« »Svakako. To svi kažu.« »Pa, ako me doista voli, onda će mi dopustiti da i tebe povedem. A i tvoja goveda!« Callie prebaci ogrtač preko stolice. Prišla je krevetu i zagrlila Hermey. »Možda hoće. Ali molim te, nemoj ga opteretiti s tim čim te jadan čovjek zaprosi. Poslije će biti dovoljno vremena za razgovor o takvim stvarima.« Hermione je uhvati za ruku dok se Callie odmicala. »Callie. Neću te ostaviti ovdje s njom. Ne mogu to ni zamisliti. Neću s njim sutra govoriti o tome, ali obećavam da hoću.« Prkosno je podignula bradu. »A ako ne pristane, onda ću ga odbaciti.« »Izvrsno!« reče Callie. »Krajnje je vrijeme da počnemo raditi na izjednačavanju rezultata.« * * *

Sat vremena prije izlaska sunca Callie je već bila na putu prema kući Dove. Jesenski je zrak bio težak od magle. Još nisu bili ni blizu oštrih mrazova, ali noćna svježina počela je obećavati hladno vrijeme. Navukla je kapuljaču i uvjeravala samu sebe da je razlog ovakvom ranom odlasku od kuće taj da izbjegne neugodna pitanja lady Shelford, koja se neće odnositi na tugovanje za ocem, da joj nedostaje sad kad ga nema ili bilo što slično. ~ 26 ~

anna


daša Namjeravala je pripremiti doručak, ostaviti ga serviranog i pokrivenog na stolu u salonu i vratiti se u Dvor Shelford prije nego što itko pomisli da je učinila nešto više od kratke šetnje po farmi. Nitko od slugu iz kuhinje u Dvoru nije postavljao pitanja o tome zašto joj treba kruh, maslac i slanina. Bili su navikli na Callieine čudne zahtjeve u vezi s njezinim životinjama. Ali drugo je bilo s Dolly, lady Shelford. Callie se plašila da bi trebalo itekako mnogo uvjeravanja da njezina rođakinja pristane posuditi svoju pomoćnu kuharicu. Callie nije bila uvjerena da bi joj to pošlo za rukom. U polutami tišine pred zoru ušla je na stražnji ulaz u praonicu posuđa i tamo odložila stvari koje je donijela. Kuhinja je bila prazna, ali vatra je bila dobro zapretena pa nije trebala mnogo truda da je opet rasplamsa. Zamišljala je ledeni vjetar kako puše niz planinsku padinu. Sebi je dodijelila ulogu lijepe kćeri staroga pastira i dodala drva na vatru dok nije lijepo gorjela tako da može ogrijati bogatog i privlačnog putnika, kojega je zajedno sa svojim psom spasila od alpskih snjegova. Nakon što je odbila njegovu žarku prosidbu u korist zgodnog ali siromašnog plavokosog planinskog vodiča, koji ju je volio od malih nogu, dok je još tumarala cvjetnim livadama, polako se popela na kat da pogleda kako je madam de Monceaux. Uspinjući se, mogla je čuti gromoglasno hrkanje koje je odzvanjalo tavanom i pretpostavila je da si je golemi Jacques tamo našao postelju. Kad je provirila u sobu u kojoj je spavala madam, izgledalo je da se vojvotkinja mirno odmara, disanje joj je bilo plitko ali pravilno. Jedva vidljiv u tami, Trev je spavao u naslonjaču pokraj kreveta, naslonjen na zid u neudobnu položaju. Callie zastane. Za njegovu je majku to sigurno morala biti teška noć, ako je on ostao sjediti uz nju. Zatvorila je vrata, pazeći da ne škripe glasno, a onda odlučila da će do večeri nastojati naći sluškinju i kuharicu, pa makar morala zamoliti Dolly da joj ih posudi. U Shelfordu je bilo jako teško naći poslugu, jer otvorena je nova radionica lončarije ni šest kilometara od grada. Čak su i u Dvoru Shelford osjetih nestašicu osoblja kad su pokušali naći zamjenu za sve više ljudi koji su odlazili otkad je nova gospodarica preuzela upravljanje kućom. Ali Dolly je samo hladno i nezainteresirano gledala kad je Callie predložila da im povećaju nadnice kako bi išli ukorak s onim što nudi manufaktura. Callie je zamoljena da se smiri i ne brine zbog šačice nelojalnih slugu te da se zaokupira nekim profinjenijim temama. Vani je još bio mrak kad je pristavila vodu za čaj i u tavu posložila tanko narezane kriške slanine. Duboko zamišljena, zagledala se u meso dok je cvrčalo, a ona odvagivala gdje će biti najbolje početi s upitima. Gostioničar, gospodin Rankin, mogao bi znati kakvu kuharicu, jer mu se gostionica nalazila na poštanskom putu i prvi bi uvijek dočuo sve novosti. A gospođica Poole redovito je osluškivala što govore mlade djevojke u okrugu, tražeći pomoćnice za svoju krojačku radionicu. Djevojka koja je bila previše nespretna s iglom i koncem bila bi savršeno korisna u kući Dove. »Dobro jutro.« Osvrnula se začuvši promukao glas. Spustila je veliku viljušku i okrenula se kad je Trev zakoračio u kuhinju, raščupane crne kose, a rubac oko vrata visio mu je zgužvan i razvezan. »Ovo prekrasno miriše«, reče on. »A i kuharica je melem za oči.« Umorno se naslonio na zid. »Ako se može dobiti kave, vjerujem da ću biti u stanju popeti se i preko sljedećeg brijega.« ~ 27 ~

anna


daša »Kave«, reče Callie, smetena što se tako brzo spustio u prizemlje. »Ah, da. Pogledat ću ima li još nešto zrna u smočnici. Dobro jutro!« Nasmiješio se. »Mogu li ti kako pomoći? Izvest ću silovit napad na ružin grm, uspijem li ga pronaći u toj džungli u vrtu.« »Ne, sjedni, ako ti ne smeta da jedeš u kuhinji.« Pokazala mu je rukom na stari izgrebani stol. »Ima kruha i maslaca. Bojim se da je tvoja majka provela tešku noć?« Osmijeh mu je nestao s lica. Uspravio se i prišao stolu da sjedne. »Poslije ponoći joj je, mislim, bilo bolje. Ne znam. Možda je to samo teško razdoblje i uskoro će se oporaviti.« Pogledao ju je s nadom. Callie je i dalje gledala u stranu i micala tavu sa štednjaka. »Molim se da je tako. Kad sam je vidjela prije mjesec dana, sjedile smo u salonu. Nadam se da će sada uz bolju prehranu brže opet vratiti snagu.« Bilo je preteško priznati da se plaši da vojvotkinja svakim danom sve više kopni. Prošao je rukom kroz kosu. »Poslat ću Jacquesa danas u London. Želim da je pregleda neki priznati liječnik.« Callie stavi slaninu na tanjur. »Idem po zrna kave.« Kad se vratila u kuhinju, više ga nije bilo. Vratio se ipak kad je već na lopatici za žar ispekla zrna kave i samljela ih. Njegov visoki sluga morao je pognuti obrijanu glavu kad se iza njega pojavio na vratima. Jacques se nije zadržavao da bi nešto pojeo, nego se samo pristojno poklonio Callie prije nego što je izašao na stražnja vrata. Pogledala je za njim. Bio je uredno odjeven, ali pomalo čudno za slugu, u široke žute hlače i visoke čizme, a oko vrata je zavezao šareni šal. Noć prije nije primijetila da su mu oba uha zadebljana i izobličena. Da nije imao rako lijepe manire i blage pokrete, pomislila bi da je jedan od onih groznih boksača što dolaze u zemlju zbog ilegalnih mečeva i zbog kojih svi momci na farmama izgube pamet i samo govore kako će se i oni početi baviti boksačkim borbama kao zanatom. Na nebu se ukazalo blijedo svjetlo zore kad je sluga otvorio vrata. Nakon što je otišao, Callie je postala svjesna da je ostala sama s Trevom u kuhinji. Još se nije obrijao, ali poravnao je rubac oko vrata i počešljao nemirne uvojke. To što su bili sami nije se činilo ni nelagodno ni nepropisno; dapače, bilo je ugodno kad je ponovo sjeo za stol i počeo rezati kruh. Callie je servirala tanjure i šalice, okrhnute ali elegantne ostatke nekadašnjeg servisa, ukrašenog cvjetnim vijencima i s pozlaćenim rubom. Kad je kava proključala, procijedila ju je. Trev je na viljušku s dugim drškom nabio kriške kruha i sad ih je tostirao na vatri začuđujuće spretno za jednog francuskog vojvodu kraljevske krvi. Skinuo je zlatno-smeđe kriške s viljuške na tanjur. Callie se prepustila svojem sanjarenju. Sad je bila majka napredne mlade obitelji u seoskoj kući u Normandiji i pripremala je doručak za svojeg vrlo privlačnog supruga, koji se kao pomorac vratio kući na odmor sa svojega broda. Izgledao je tako pospano jer su cijelu noć strasno vodili ljubav, što će bez sumnje rezultirati još jednim lijepim sinom. Poslije doručka otići će u šetnju kroz svoje primorsko selo, dok ostale žene budu uzdisale zbog njegove galantnosti i nagrada. Servirala je slaninu na dva tanjura i sjela preko puta njemu. »Nadam se da je kava po tvojem ukusu.« »Sve je točno onako kako mi se sviđa«, reče on. »A ti više od svega.« ~ 28 ~

anna


daša Odmahnula je glavom i osjetila da joj se obrazi rumene. Odložila je nož i vilicu. »Moram ići pronaći jaja.« »Nemoj ići«, reče on brzo. »Neću pretjerivati, obećavam ti.« Callie je oklijevala. Onda je uzela vilicu, pokušavala pogled zadržati spušten na tanjuru i ne buljiti u njega kao kakav seoski idiot. Neko vrijeme jeli su u tišini, dok je ona sama sebi neizgovorenom žestinom čitala bukvicu o gluposti priproste žene od dvadeset sedam godina, odbačene od trojice zaručnika, koja pridaje imalo pozornosti komplimentima slatkorječivog varalice. Da je prije devet godina bila više skeptična prema njemu, možda ne bi toliko patila. »Zacijelo je prilično zanimljivo uzgajati grožđe za vino.« Upustila se u pokušaj neobaveznog razgovora. Lagano je slegnuo ramenima. »Grožđe kao grožđe«, reče on kao da je time potpuno iscrpio temu. »Jesi li zatekao vinograde u Monceauxu jako oštećene?« upitala je. »Ah, ne.« Popio je veliki gutljaj kave. »Čak i bijesni revolucionari vole dobar claret.« »Nadam se da tvoja odsutnost neće pridonijeti prekidu u njihovu radu. Sad je vrijeme za berbu, zar ne?« Nemarno je podignuo ruku. »Za to postoji vigneron, koji se brine za sve.« »O, da«, reče ona prisjetivši se. »Zli Buzot!« Oštro ju je pogledao, kao da ga je nešto prenulo kad je izgovorila to ime. »Madam me molila da joj naglas čitam pisma«, reče ona brzo. »Nadam se da ti nije žao.« »Ah, tako znaš za Buzota.« Naslonio se na naslon stolice. »Taj tip zavija na mjesec i pije krv nevinih beba, uvjeravam te. Nisam ga uhvatio u tome, ali samo zato što se bojim izlaziti po mraku.« »Kako nezgodno. Ali on pravi izvrsna vina od vašega grožđa.« »O, veličanstvena vina!« reče on opušteno. »Vjerujem da je prodao dušu vragu.« »Nije ni čudo da si ga zadržao.« Kimnula je glavom mažući maslac na kruh. »Sigurno nije lako naći nekoga s tako impresivnim sposobnostima.« »Znaš li možda je li u Shelfordu planirano kakvo ponoćno okupljanje vještica?« upita on. »Mogli bismo kod njih naći neku izvrsnu kuharicu.« »Bojim se da to ne bi bilo prihvatljivo. Ne možemo ni zamisliti što bi ona stavila u lonac, a rekla da se radi o piletini.« Spustio je šalicu i začuđeno podignuo obrve. »Nije mi to palo na pamet. Onda vještice otpadaju.« »Mislim da bismo trebali početi s gospođom Rankin.« »Ah. A što gospodin Rankin kaže na to?« »On još vodi gostionicu i bit će nam glavni izvor informacija. Spomenuo si nešto da novčana sredstva nisu jako ograničena?« »Unajmi glavnog kuhara Buckinghamske palače, samo ako može odmah doći.« ~ 29 ~

anna


daša Callie ga pogleda. Jedini vanjski znakovi da je on sada vrlo bogat grof bili su njegova lijepa kočija i elegantna odjeća. Činilo se da putuje bez pompe ih samo u Jacquesovoj pratnji. Zbog toga joj se posebno dopadao, zato što obnovom obiteljskih imanja i titula nije promijenio svoje navike. Otkad je Dolly postala grofica od Shelforda, inzistirala je na svakoj stavci ceremonijalnog ponašanja. Bratić Jasper je pak bio neodređeno indiferentan prema uzvišenom statusu svoje nove titule i činilo se da to samo još više tjera njegovu ženu da pazi i brine se zbog njegova položaja. Vodila je računa da se ne previdi ni najmanji znak poštovanja prema grofu. Bilo je pravo olakšanje što je mogla pobjeći, makar i na jedan sat, od zagušljive atmosfere koja je zavladala Dvorom Shelford. Strogo pridržavanje forme i bontona uvijek je u Callie izazivalo osjećaj da bi trebala pogledati u Burkes Peerage 1 i provjeriti nalazi li se i njezino ime unutra, i da sazna kako se zapravo mora predstavljati u zaglavlju svojih pisama. »Na povratku kući proći ću pokraj Rogovlja«, reče ona, prelazeći na sigurniju temu, »i zamoliti ih da do podne pošalju skuhan ručak. To će zasad biti dovoljno, ali njihova je hrana sasvim obična. Mislim da je najbolje imati kuharicu u svojoj kuhinji tako da se kod madam apetit potakne profinjenijom hranom.« »Hvala ti. Nisam se čak ni sjetio da pošaljem po ručak u gostionicu.« »Sad me ispričaj, ali idem gore k tvojoj majci. Pomoći ću joj da se malo ugodnije osjeća prije nego što odem.« »Hvala ti, Callie.« Odgurnuo je stolac i ustao kad i ona. »Hvala ti. Ne mogu vjerovati...« Odmahno je glavom i nešto zbunjeno promrmljao. »Tko su ti praznoglavci koji su dopustili da im klizneš iz ruku?« Callie je postala svjesna nagle navale krvi u obraze. »Nije baš tako. Bili su prisiljeni puno platiti za privilegij odbijanja moje ruke, uvjeravam te u to.« »Drago mi je zbog toga«, reče on. »Ucjenjivači. Znači sad si imućna nasljednica?« »Pa, jesam«, prizna ona. »Barem pretpostavljam da jesam. Nakon posljednje nagodbe nakupila se prilično velika svota.« »Koliko?« upita on neuvijeno. Pognula je glavu. »Osamdeset tisuća«, reče ona prigušeno. »Blagi Bože.« »Zato, vidiš«, reče ona podižući glavu »nisam baš osoba koju treba žaliti.« »Smijem li te učiniti osobom koja će biti predmetom mojega žestokog i nesputanog žara?« Napravio je pokret kao da će olabaviti rubac oko vrata. »Malo sam umoran, ali savršeno pun želje.« »Posjete primam od dvanaest do tri ako me želiš silovito salijetati«, reče Callie i klecne u naklon. »Ali sada moram otići pogledati tvoju majku.« »Hvala ti.« Umorno je otpuhnuo. »Koliko sam to već puta rekao? Kad se naspavam, potrudit ću se postići više originalnosti.« 1

Burke’s Peerage, serija knjiga od kojih je prva tiskana 1826., s popisom imena, rodoslovljem i grbovima engleskih aristokratskih slojeva.

~ 30 ~

anna


daša Zastala je na pola puta do vrata. Htjela mu je reći da joj ne treba zahvaljivati, ali nešto u njegovu umornom osmijehu navelo ju je da ga dodirne po ruci. »Tako mi je drago što si se vratio kući«, rekla je tiho. Stajao je nepomično jedan trenutak. Onda ju je naglo zgrabio za ruku. »O, Bože, ne mogu ni smisliti kako da ti kažem...« Čini se da je u vlastitom glasu čuo očaj i pustio ju je pokajnički se nasmijavši. »Dobro. Bit će najbolje da pobjegneš odmah, prije nego što ti padnem pod noge i počnem ih ljubiti. Ili nešto drugo podjednako nepristojno.« Callie pogne glavu. Podignula je suknje, izašla iz kuhinje i požurila uza stube.

Magla je još bila gusta kad je stigla na pašnjak, ali rijedila se i nestajala uz stabla i živicu. Huber, taman obris u magli, stajao je i čekao kod vrata ograde. Kad se približila, prestao je smireno žvakati, podignuo golem ružičasti nos i počeo glasno njušiti s očekivanjem. Callie izvadi iz košare komad pljesnivog kruha. Popela se na prečku ograde. Bik joj je blago približio nos škakljući je za prste i dugim jezikom uzeo kruh. Zavinutim ga je pokretom spremio u usta. Callie ga je češkala po širokom čelu dok je žvakao s izrazom zadovoljne kontemplacije. Imao je dobar razlog biti zadovoljan sam sa sobom. Hubert je bio izvrstan primjerak, metar sedamdeset u visini ramena i tri metra i trideset centimetara od nosa do repa. Mogao se pohvaliti izvanredno prošaranom dlakom, crveno-crnom na bijeloj podlozi. Osim veličine i ljepote, posjedovao je najveće savršenstvo za jednog shorthorn bika: čist vrat, ravna leđa, besprijekorna snažna ramena, a puna i okrugla rebra glatko su vodila do dugih nogu. Na lijepim rogovima dobio je samo jedan kolut, što je pokazivalo da je star samo tri godine. Ali njegovi prvi telići otelili su se već prošlog proljeća, savršeno zdravi i živahni kao ptičice. S ljubavlju ga je gledala dok je treptao dugim trepavicama i okrenuo glavu da joj omogući da ga počeše iza uha. Bila je prisutna kad se Hubert otelio, vodila ga uz njegovu majku dok je bio telić, tješila ga poslasticama kad su ga odbijali od sise, čistila mu neizbježne rane i ogrebotine koje si je kao mladi bik nanio nastojeći kroz živicu dosegnuti najudaljeniju vlat trave. Uzgojila ga je sve dok nije bio u naponu snage. Hubert je bio ponos cijelog okruga, dostojan nasljednik svojega slavnog djeda Ruperta. Iako je pripadao šarenoj pasmini shorthorn, a ne omiljenoj lokalnoj hereford s bijelom glavom, bila je potpuno sigurna da će dobiti prvu nagradu u Herefordu. Za nekoliko dana poslat će ga da laganim hodom krene na put prema gradu, s njezinim najpouzdanijim goničem. Kretat će se ispravnom brzinom kako bi Hubert zadržao težinu i mišiće, ali opet stigao na vrijeme da se odmori u slučaju da smršavi ili se putem ogrebe. Dok se Callie naginjala preko ograde da mu protrlja uho, prenula se iznenada čuvši režanje i lajanje pa se popela na ogradu. Hubert je okrenuo veliku glavu, a pas je dojurio iz maglom zavijenog puteljka, lajući i režeći. Zastao je i iskesio zube tek metar udaljen od njezine suknje. Hubert udari kopitom o tlo, a nos spusti nisko da pogleda između prečki ograde. Pas je pojurio prema njemu škljocajući zubima. Istoga trena Callie baci svoju košaru na psa i zaspe mu glavu komadima kruha. Načas kao da se povukao, zastao, njušku okrenuo prema Hubertu, i pokazao ružičastu podignutu usnicu dok je režao i dok mu je u tijelu treperio svaki mišić. ~ 31 ~

anna


daša »Ludo stvorenje!« reče Callie veselim glasom. Ostala je na prečki ograde, ali prisilila se da opusti mišiće. »Što si umislio da ćeš napraviti?« Pas nije skidao pogled s Huberta. Bik se okrenuo licem prema prijetnji, spustio nosnice gotovo do trave i snažno puhao. Počeo je kopitom grebati tlo. »Kakav smiješan pas!« gugutala je Callie tiho. »Luckasti momče. Ne misliš valjda da ćemo ti nauditi?« S ceste se začuje muški glas. Pas je naćulio kupirane uši i okrenuo se. Ali nije uzmaknuo. Kroz izmaglicu je ugledala neznanca kako im žurno prilazi. Opet je pozvao psa. Ovaj ga je sada odmah poslušao, prišao mu i nastavio kaskati uz njega. »Oprostite mi, gospođice!« Sagnuo se i uhvatio psa za ovratnik. »Svezat ću ga užetom.« Ni muškarac ni pas nisu bili domaći, a ni iz okolice Shelforda, gdje je Callie poznavala svako pitomo stvorenje, a i velik broj divljih. Stranac je na sebi imao težak kaput, kožnate dokoljenice i elegantan cilindar, što je bila prilično čudna kombinacija seoske i gradske mode. Kad se uspravio nakon što je zavezao uzicu psu, nervozno joj se osmjehnuo. Usta su mu se previše razvukla ispod visokih jagodica. »Gospođice, mi sad krećemo dalje!« reče on, dotakne šešir i odvuče psa koji je režao i bacao se unatrag prema Hubertu. Stojeći uz vrata ograde, gledala je za njim dok ga magla nije obavila. Muškarac je nestao zašavši u zavoj puta. I lavež psa zvučao je udaljenije. Jedan od profesionalnih varalica na kartama i lovac na jazavce, nije nimalo sumnjala u to, koji će nahuškati svojega psa da se bori protiv životinja vezanih lancem, stajati na sigurnoj udaljenosti, vikati i sklapati kukavičke oklade. Callie je prezirala takvu sortu ljudi. Nadala se da ovaj samo prolazi kroz njihov kraj. Upravo je bio završio sajam u Bromyardu, a sajmovi uvijek privlače takve ljude. Pomislila je da to mora spomenuti pukovniku Davenportu. Samo jedna riječ na sučevo uho, da se aktivnosti koje se mogu tolerirati u Bromyardu neće trpjeti u Shelfordskom selu.

~ 32 ~

anna


daša

4. poglavlje

K

ad je stiglo podne, stanovnici kuće Dove imali su razloga biti zahvalni lady Callisti, Ne samo što je iz Rogovlja stigao vruć ručak nego je s njim došla i gostioničareva žena, Gospođa Rankin inzistirala je da će ostati paziti na madam dok grof ode u gostionicu, gdje ga je čekao brijač s toplom vodom. Dva muškarca i jedan dječak iz Dvora Shelford već su se dali na čišćenje dimnjaka, a na stolu je bila košara zelenih jabuka, poklon lady Shelford. »Moraš svratiti do nje danas popodne, Trevelvane«, šapnula mu je majka, slabašno podignuvši ruku s pokrivača. »Potrudit ću se sama preživjeti jedan sat, molim te!« Oklijevao je. Ali gospođa Rankin ga je usmjerila prema vratima govoreći da nema govora o tome da bi madam ostala sama. Gostioničareva žena bila je sitna ženica, ali imala je samopouzdanje srčanog terijera, jer je opomenula Treva da svakako mora dati očetkati kaput prije nego što se pojavi u Dvoru. Ostavio ju je da nagovara majku da pojede još malo goveđe guste juhe ili će joj poslije biti žao, jer ako lady Callista sazna da madam nije jela, bit će to velika sramota za gostionicu Rogovlje i velika mrlja na njihovoj časti. Nije baš upotrijebila točno te riječi, ali uspjela je prenijeti koliko je sve to važno. Trev je sa smiješkom zatvorio vrata za sobom. Nije gajio nikakve iluzije. Njegovu su obitelj u Shelfordu uvijek tretirali s prijateljskom superiornošću. Tolerirali su ih, ali ne i cijenili. Gospođi Rankin bilo je u svemu važno mišljenje lady Calliste. I njemu je bilo važno mišljenje lady Calliste. Prepustio se brijaću, dao je ulaštiti čizme, poslužio se jednom od gostinjskih soba u gostionici i zavezao svježe oprani rubac za vrat, koji mu je gospodin Rankin velikodušno ponudio i - nakon što se uredan pojavio u dnevnoj sobi - unajmio jednog od postiljona 2 i konjušara iz Rogovlja da mu upregnu par konja u kočiju te ga odvezu u Dvor Shelford. Stigao je u pola tri, što će mu omogućiti dobrih četvrt sata da lady Callisti izrazi svoje poštovanje i prenese zahvalnost, ako se nije šalila kad mu je spomenula u koliko sati prima posjetitelje. Nadao se da nije. Donio joj je buket bijelih ruža i narančastih dalija, koje je nemilosrdno ubrao u majčinu vrtu i svezao vrpcom. Mali znak zahvale, ali najviše što je mogao učiniti. Kuća Shelford, građena od vapnenca krem boje, blistala je na jesenjem suncu poput grčkog hrama, sa simetričnom fasadom ukrašenom pilastrima i trijemom na stupovima, a smjestila se u zelenom parku. Na valovitim pašnjacima raštrkani su rasli kestenovi, čije je lišće sada na suncu plamtjelo narančastom bojom. Trev je savršeno dobro poznavao tu veliku kuću, posebno tamnu staru tisu ispod Callieina prozora, ali nikad nije bio pozvan da kroči unutra. 2

Postiljon, lakaj koji jaše jednog od konja upregnutih u kočiju, kako bi se njima lakše upravljalo.

~ 33 ~

anna


daša Kočija se zaustavila pred stepenicama, a iz nje je izašao trio otmjeno odjevenih dama. Nijednu nije prepoznao, ali procijenio im je haljine kao skupe. Lagana kočija imala je lakaja u odori, koji je skočio straga dok je vozilo odmicalo, škripeći po šljunku kolnog prilaza. Trev dodirne u džepu etui s posjetnicama. Podsjetio se da je on vojvoda i rođak kraljeva, iako su pogubljeni. Imao je savršeno pravo na naslov beskorisne aristokratske površne osobe. Ulazna vrata već su se zatvorila za damama kad je Trev lagana koraka pošao uz stepenice, dok su ga bezizražajno promatrala dva lakaja. Portiru je rekao da moli za dopuštenje da ga primi lady Callista Taillefaire, da dolazi u ime madam de Monceaux i predao je svoju posjetnicu i čekao. Vrlo dugo je čekao vani na trijemu, trudeći se da se ne osjeća opet kao sedamnaestogodišnji dječak s porezotinom od biča preko lica i sramom koji mu pali grlo. Vrata su se naposljetku otvorila i pojavio se drugi sluga s bijelim rukavicama. Ovaj se batler poklonio. Sve je bilo mnogo ceremonijalnije nego što je pamtio iz vremena staroga grofa. Tadašnji je batler bio grofov saveznik, nevjerojatno visok, s grubim, tužnim crtama lica. Ovaj novi je bio niži i deblji, jarko crvenih obraza. Izgledao je kao da je ćudljive naravi. Kad mu je Trev predao šešir i rukavice, procijenio je da taj novi sigurno ima osamdesetak kilograma, što nije loše za boksača srednje kategorije. Koraci su im odjekivali u predvorju nadsvođenom kupolom, a šapat je odzvanjao od kamenih kaneliranih stupova i mramornog poda. Batler ga je uveo u praznu sobu za čekanje s nekoliko visokih stolica i slikama stoke na zidovima. Trev sada poželi da je samo ostavio poruku zahvale s cvijećem umjesto što je dao posjetnicu. Kao i uvijek, osjećao se nepoželjan u Dvoru Shelford. Već je bilo dovoljno naznaka da njegovu obitelj ovdje osobito ne cijene. Košara s jabukama lady Shelford mogla se smatrati hladnom objavom da kući Dove ne duguju ništa osim simbolične pristojnosti. Stoga nije bilo iznenađujuće kad je gospođa Rankin donijela vijest da, zbog nekog predstojećeg društvenog događaja, lady Shelford ne vidi kako bi mogla posuditi pomoćnu kuharicu, pa čak ni na nekoliko dana, Gostioničareva je žena to ispričala i pritom elokventno slegnula ramenima, kao da se upravo to moglo i očekivati. »Ovuda, gospodine.« Snažni batler vratio se nakon kratkog izbivanja. Kratko je kimnuo glavom pridržavajući vrata otvorena. Noseći buket, Trev je pošao za njim širokim zavojitim stubištem. Iz salona se čuo glasan žamor. Činilo se da je to prilično veliko popodnevno okupljanje. Zastavši na vratima, ugledao je ugodnu, suncem okupanu prostoriju s mnogo gostiju, okupljenih većinom oko mladog para na jednom kraju sobe. Kad su ga najavili, brzo je pogledom preletio uokolo no nije vidio Callie. Prikrio je svoje razočaranje, jer se osjećao potpuno izgubljeno ne znajući koja je od tih dama lady Shelford. Nitko se nije pomaknuo naprijed da ga pozdravi pa je zakoračio u sobu i zastao, osluškujući. Nije mu trebalo dugo da zaključi kako je mladi par koji sramežljivo stoji pokraj kamina zapravo tek zaručen. Usred razgovora o balu i formalnoj objavi, netko veselo reče da bi bilo pametno kad bi lady Hermione što ranije naručila vjenčanicu iz Pariza. Malo iznenađen, Trev shvati da je to Callieina sestra. Uopće nije sličila Callisti. Istina, bila je donekle ljepša, ali bila je to uobičajena ljepota, kojoj se nema što prigovoriti, a ni pamćenja vrijedna. Sad kad je pogodio tko je ona, mogao ~ 34 ~

anna


daša se nejasno prisjetiti brbljive i društvene djevojčice iz svojih ranih dana u Shelfordu, ali male ga sestre tada nisu baš naročito zanimale. Činila se sasvim podnošljivom, iako možda isforsirana i prevesela u svojim gestama. Nema sumnje da je bila nervozna zato što je u središtu pozornosti. Prijestup koji se može oprostiti. Ali na njezinu licu nije vidio ni znaka skrivenog veselja zbog čega bi poželio izmamiti osmijeh iz nje, kao što je bio slučaj s Callie. Callie je spomenula da će otići sa sestrom kad se ova uda, ali nije razumio da je to već sređena stvar. Shvatio je da se mršti i izgladio je lice u osmijeh za javnost upravo kad ga je napokon primijetila jedna od žena. Nije mu odmah prišla da ga pozdravi. Vidio je da ga je letimično procijenila, onako kako svaka dama koja drži do bontona može u djeliću sekunde, samo dok podignete obrvu. Trev je spokojno čekao da se ona uvjeri kako je on u svakom pogledu comme il faut. Pogled joj se zadržao na njemu. Lagano joj se poklonio, dobro procijenivši dubinu naklona da ne ispadne kako ga mora primijetiti, u slučaju da ona to ne želi. Bila je prilično lijepa na neki tvrdoglav način. Kosa joj je bila tako blijedo zlaćana da se činilo da je bijela, crte lica snažne i bezizražajne kao u klasičnog kipa Minerve. Koža joj se činila tako lijepom i tankom da su se kosti nazirale ispod površine, kao da bi mogla napuknuti poput mramora, udari li je slučajno netko. Trev se dublje formalno nakloni kad je krenula preko sobe prema njemu. »Monsieur le duc«, reče ona i ispruži ruku u rukavici. »Bienvenue. Ja sam lady Shelford. Ah, cvijeće! Hvala vam. Sigurno ste čuli za našu sretnu vijest. Ali niste trebali ostaviti svoju jadnu mamu. Kako je ona?« Predao joj je Calliein buket, jer nije imao izbora kad mu ga je uzela iz ruke i predala lakaju. Pazeći da mu se u glasu ne čuje ironija, Trev joj prenese majčinu zahvalu za veličanstvenu košaru zelenih jabuka. Iznenadio se kad se lady Shelford udostojala povesti ga do stola s čajem i kad se pobrinula da bude poslužen. Nije mislio da će tako visoko kotirati u njezinoj društvenoj procjeni. Čak se kratko zadržala s njim. Iskoristio je priliku da izrazi čestitke za zaruke i ležerno primijeti kako se nada da lady Hermione nakon udaje neće otići živjeti previše daleko od Shelforda. »Oh, živjet će u gradu«, reče grofica nezainteresirano. »On ima neki položaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Zbog dužnosti mora biti u blizini Whitehalla 3.« »Ah, London.« Trev bi volio još razgovarati o toj temi, ali nije mogao naći nonšalantan način na koji bi pitao gdje su u Londonu pašnjaci na kojima će Callie držati bikove. »Tamo će lady Hermione imati veseo život«, reče on pristojno. »Doista.« Činilo se da nije zadovoljna tom pomisli. »Vi ste se nedavno vratili iz Pariza?« »Ne, od kuće sam otišao ravno u Calais«, lagao je izbjegavajući spomen bilo kakvih njezinih poznanika koje je možda trebao upoznati u Parizu. »Naravno. Niste željeli odugovlačiti.« Dotaknula ga je po ruci, dopuštajući si da prstima u rukavici prijeđe po njegovoj nadlanici. »Morate mi reći što se sve može učiniti za vašu jadnu majku. Mogla bih možda poslati nekoga da pomogne u kuhinji?« Trev je pogleda. Susreo je njezin pogled i otkrio nedvojbenu poruku, jasno priznanje njegove tjelesnosti ispod spokojnog osmijeha. On je uvelike cijenio žene. Dobro je znao da

3

Whitehall, ulica u Londonu s mnogim vladinim zgradama i ministarstvima.

~ 35 ~

anna


daša mu je divljenje uglavnom bilo uzvraćeno, ali izbjegavao je veze sa ženama slobodnih principa. Njegovi djed i majka nisu bili ni romantični ni rezervirani u savjetima koje su davali lijepom mladiću usijane glave. Trev je odgojen bez iluzija o damama iz visokog društva ili onima s ulice. »Previše ste ljubazni«, reče on. »Molim vas da se ne opterećujete time.« Zadržao je neutralnu boju glasa, a poklon mu je bio pun poštovanja i ukočen. Osjećao se donekle uvrijeđen zato što mu se delikatno pokušala približiti dok je istovremeno nudila pomoć. »Želio bih samo izraziti zahvalnost lady Callisti za njezinu pomoć. Zar nije kod kuće?« »Čini se da nije.« Grofica se ogleda oko sebe kao da ne zna je li Callie tu ili nije. »Možda bih joj mogao napisati poruku«, reče Trev, kad mu ona to nije ponudila. »O, da. Ako želite.« Pokazala je rukom na izrezbareni pisaći stol i okrenula se od njega. Pisao je stojeći, umočivši pero i uzevši komad papira. Samo jednu rečenicu, u kojoj ne spominje ništa osim majčine zahvalnosti, jer nije našao vosak kojim bi zapečatio pismo. Naslućivao je da je lady Shelford od onih koja bi mogla čitati tuđu korespondenciju. Kad se uspravio, otkrio je da ga ona gleda s drugog kraja sobe. Presavinuo je papir. S blagim naklonom kimnuo je glavom prema njoj i na odlasku predao pismo lakaju.

Dok mu je vratar pridržavao vrata, Trev pogleda prema zavojitom kolnom prilazu prema stajama. Jedna misao padne mu na pamet. Dao je znak postiljonu da pričeka s njegovom kočijom i pošao pošljunčanom stazom prema sporednim zgradama. Dobro je znao put. Ispod prolaza za kočije, pokraj mračnih boksova koji su mirisali na slatko sijeno i konje, zatim dobar komad duž puta s obiju strana obzidanog zidom, gdje se mjestimice kroz rupe između cigli mogao vidjeti kuhinjski povrtnjak. On je bio odjeven za salon, ne za posjet farmi, ali zaobišao je blatnu lokvu na vratima ograde pašnjaka i izbjegao dosadnog magarca. Jedna ga je svinja s iščekivanjem gledala između dasaka svojega svinjca. Trev se sagne da podigne ostatke jedne jabuke koja se otkotrljala van i baci je preko ograde, a zauzvrat dobije zahvalno roktanje. Jedan je momak lopatom razgrtao gomilu stajskog gnojiva, puštajući u zrak oštar životinjski smrad. Podignuo je kapu na pozdrav ugledavši Treva. »Dobar dan, gospodine.« »Hoću li ovdje negdje naći lady Callistu?« upita Trev. »Hoćete, gospodine.« Mladić pokaže glavom prema velikoj kravljoj staji. »Gospoja hrani siroče.« Trev je tako nešto i pretpostavljao. Skinuo je šešir dok se saginjao ispod užeta što je visjelo i ušao u polutamu staje. Iznad pregrade boksa ugledao je njezin šešir, čiji se rub energično dizao i spuštao. Zastao je i pogledao iza drvene pregrade. Callie je stajala i održavala ravnotežu dok je veliko tele s mnogo entuzijazma sisalo iz boce koju je držala u rukama. Ispod velike platnene pregače imala je na sebi ružičastu svilenu haljinu i par čizama za blato, koje su virile ispod nabranog ruba. »Gospo, zar ste pobjegli iz salona?« upita on. »Oh!« Prenula se, ali samo je pogledala postrance ne pokazujući lice ispod širokog oboda šešira. »Imala si posjetitelja«, reče on. »Čak sam dao ulaštiti čizme.« ~ 36 ~

anna


daša »Žao mi je«, reče ona tako tiho da ju je jedva čuo. »Nisam očekivala - nisam trebala otići sa zabave, ali...« Prigušene riječi ostale su u zraku. Držala je lice skriveno. Dok ju je gledao, okrenula je bocu tako da je tele moglo popiti i posljednju kap mlijeka. Trev se približi jedan korak. Nagnuo je glavu sagnuvši se malo i vidio da joj je brada mokra od suza. »Callie«, reče on tužno. »Što je?« Spustila je bocu na slamu. Tele ju je gurkalo nosom i lizalo dudu. Nastupila je tišina, a onda je obrisala obraz. »Moj bratić je izgubio Huberta«, reče ona kroz stisnuto grlo. »Huberta?« Na trenutak je bio zbunjen, a onda se sjetio. »Bika Huberta? Onoga kojeg vodiš na izložbu u Hereford?« »Da. Rupertova naboljeg unuka.« »Što znači: izgubio ga? Izašao je s pašnjaka?« Odmahnula je glavom. »Ne. Bratić Jasper izgubio ga je sinoć kartajući vist u društvenoj dvorani. Pukovnik Davenport dolazi sutra po njega da ga odvede.« »Kartajući - ali Hubert ne pripada njemu! On je tvoj, zar ne?« »Moj otac to nije posebno naveo«, reče ona. Mlitavo je slegnula ramenima. »Pretpostavljam da nije mislio na to da mora promijeniti oporuku zbog mladog bika.« »A tvoj ga je bratić stavio u zalog?« reče Trev s nevjericom. »Bika?« Podignula je lice. Sad je tek vidio da su joj oči crvene i otečene. »Pukovnik Davenport ga već godinu dana pokušava kupiti. Ponudio je mnogo novca, ali nikad nismo prihvatili. Bratić Jasper se sada loše osjeća zbog toga. Mislim da nije bio pri sebi.« »Je li bio pijan, budala prokleta?« »Ne znam. Rekla bih da nije. Rekao je da je pokušao biti prijazan s drugom gospodom. Lady Shelford ne da mu kockati za novac.« Trev se namršti. »Zvuči kao pravi glupan.« »On nije sasvim...« Povukla je pregaču iz znatiželjnih usta teleta. »Teško mu se osjećati ugodno u društvu drugih ljudi. Mogu to razumjeti.« »Ja ne mogu!« reče Trev razdraženo. »Kakav je to čovjek koji na kocki izgubi životinju, a zna da nema pravo na to?« »On je grof«, reče ona jednostavno. »Trebao bi ti ga otkupiti natrag.« Duboko je udahnula. »Da, pokušao je. Ali pukovnik Davenport je rekao da se sada neće odreći Huberta ni po koju cijenu. Pokazat će ga na sajmu u Herefordu, a onda ga voditi na izložbe po cijeloj zemlji.« Trev skeptično otpuhne. »Kladim se da postoji cijena zbog koje bi se predomislio.« »Da«, reče Callie. »Nema sumnje.« Izvukla je iz pregače zgužvani rupčić i ispuhala nos. »Ali odbio je dvije tisuće funti.« Trev zazviždi kroza zube. »Za godinu dana mogla bih toliko uštedjeti od svojeg ženskog džeparca«, reče ona promuklo iza rupčića. »Ali ne znam koliko bi on prihvatio. Hermey će otići živjeti u London. ~ 37 ~

anna


daša Uostalom, ne znam gdje bih tamo držala jednoga bika?« Callie se zagledala u tele koje ju je vuklo za suknju. »Jedino što...« Okrenula se i ispuhala nos. »Malo će mi nedostajati. Nisam mislila da ću se tako brzo morati oprostiti s njim.« Trev je načas ostao samo stajati, držeći šešir u ruci i lupkajući palcem po rubu oboda. »Taj pukovnik Davenport dolazi sutra?« »Da.« Duboko je drhtavo udahnula i okrenula se k njemu. »Ispričavam se, ne želim te opterećivati svojom tugom. Je li tvoja majka pojela malo juhe?« »Siguran sam da je. Ostavio sam je pod nadzorom odlučne gospođe Rankin.« Blijedo se osmjehnula. »Bojim se da još uvijek nemamo kuharicu. Lady Shelford ne želi posuditi nikoga iz kuhinje.« »To sam čuo.« »Razgovarat ću ponovo večeras s njom. Možda je mogu nagovoriti«, reče ona. »Ne, Callie. Ne.« Podignula je pogled. Suze joj nisu dobro pristajale; podbuhle oči nisu otkrivale nikakvu iskru humora. Odjednom je osjetio želju da je privuče k sebi i obeća da neće izgubiti Huberta ni Dvor Shelford ni ijednu stvar njoj dragu. S dosta napora odupro se toj želji. Imao je naviku obećavati stvari koje su bile izvan njegove moći. Umjesto toga rekao je: »Ne želim da više išta moliš od lady Shelford. Nekako ćemo se snaći i bez pomoćne kuharice.« »U Bromyardu ima žena koja možda traži novi posao. Gospodin Rankin će se raspitati. Sutra ću ga opet vidjeti nakon...« Prekinula se. »Nakon što pukovnik Davenport odvede Huberta.« Hrabro je to izgovorila i u njemu se javi želja da do besvijesti izmlati pukovnika Davenporta, a onda zabije sablju ravno u srce njezinu bratiću. »Možda će se predomisliti«, reče on. Drhtavo mu se nasmiješila i odmahnula glavom. »Mogao bi«, uporno je tvrdio Trev. Nakratko se zagledala u njega. »Molim te, nemoj u meni buditi nadu.« »Ne... pretpostavljam... oprosti mi. Nisam razmišljao. Mogu li te otpratiti natrag do kuće?« »Hvala. Ne bih se još htjela vratiti.« Uhvatila je uže svezano oko teletova vrata, omotala ga oko ruke i pognula glavu. »Nemoj plakati, Callie«, reče on glupavo. »Ne, ne. Neću. Ne plačem.« Suspregnuo se da više ništa ne kaže. Jedva je mogao podnijeti samo stajati i gledati je kako skriva lice ispod šešira. »Doviđenja, onda«, reče on. »Kad uđeš, reci lakaju da sam ruže donio tebi, a ne tvojoj sestri.« Smrknut se vratio u kuću Dove. Glomazna kočija, kupljena samo zato da omogući prikladnu otmjenu pozadinu za grb obiteji Monceaux, sad je bila samo gnjavaža. Skromna staja uz kuću Dove bila je premalena da bi se kočija u nju smjestila. Njegova majka nije ~ 38 ~

anna


daša mogla ustati iz kreveta i mala je bila vjerojatnost da će je vidjeti. Izašao je iz kočije pred kućom i rekao konjušaru da gospođu Rankin odveze kući i tamo u gostionici ostavi vozilo. Kad je ušao, gostioničareva je žena silazila niz stepenice, očito želeći što prije otići. »Oprostite, Vaša Milosti, ali moram se vratiti i staviti peći puricu, inače neće biti večere u salonu. Da vam pošaljem vašeg slugu?« »Mojeg slugu?« upita Trev. »Ne, rano ujutro otišao je u London.« Lukavo ga je pogledala. »Nadam se da mi nećete zamjeriti što to kažem, ali bojim se da nikamo nije otišao. Lijepo se smjestio u pivnici, odakle se ne miče cijeli dan i noć.« »Jock?« reče Trev zaprepašteno. »Varate se. Prespavao je tamo sinoć i otišao u zoru.« Nagnula je glavu. »Zaista, Vaša Milosti? Ali nama je rekao da ste ga smjestili u Rogovlju zbog svoje lagodnosti.« »Nisam učinio ništa...« Prekinuo se, a onda opsovao u pol glasa. »Recite mi koliko je visok taj sluga. Je li velik čovjek?« »Velik? Ne, gospodine, nimalo. Rekla bih da je niži od prosjeka.« Gledala ga je sa sve više nemira u očima. »On je vaš, zar ne? Nije mi valjda prodao neku lažnu priču o tome da ste ga vi poslali da odsjedne kod nas?« Trev stisne usne u tanku crtu. »Ima li psa mješanca sa sobom?« »Da, ima, jednog od onih džukela koji se bore. Morali smo ga smjestiti u staju. Lajao je cijelu noć sve dok ga u zoru sluga nije odveo u šetnju. Rekao je da je to vaš pas.« »Vrag ga odnio! Nije moj.« »Znači taj čovjek nije vaš sluga, Vaša Milosti?« »Zaboga, pretpostavljam da ću ga morati uzeti.« Trev baci šešir na stol u predvorju. »Izbacite ga, gospođo Rankin, i recite da se pojavi ovdje što prije, ako želi živjeti. Njegov račun stavite na moje ime.« Ženi kao da je laknulo. »Poslat ću ga ravno ovamo, Vaša Milosti. I da mu zabranim da pije?« »Slobodno, s mojim blagoslovom. U svakom slučaju, neće se dugo zadržati u Shelfordu.« Trev prekine Bartonovo ispričavanje i izlike, i pusti ga da ostane stajati u kuhinji. »Poštedi me tugaljive priče! Svakako sam trebao poći provjeriti lokalnu gostionicu da vidim nije li se koji moj neugodan znanac upustio u kakvu prijevaru.« »Nisam mislio da ćete meni i jadnom starom Tobyju zamjeriti postelju i prenoćište, gospodine«, reče Barton s tonom predbacivanja. »To nikad prije niste radili.« »Potrudi se, Bartone - probaj se prisjetiti da sam te otpustio. Sad tražiš novi posao.« »Gospodine.« Premjestio se s jedne noge na drugu i gurnuo ruke duboko u džepove. »Gospodine, ne želim drugi posao.« »Što očekuješ od mene?« Trev je spustio glas do razdraženog siktanja. »Završio sam s varanjem na kartama i konjskim utrkama. Sad više nemam posla za tebe.« »Zadržali ste Jocka, gospodine«, reče Barton pognute glave. »Njemu ste našli posao.« »Posao osobnog sluge! A ti bi valjda želio biti vrtlar?« ~ 39 ~

anna


daša Barton ga pogleda. »Radit ću bilo što, gospodine! Samo me nemojte odbaciti. Charlie je oprao ruke od mene i sada ja i dobri stari Toby nemamo nikoga.« »Bartone...« Trev se nasloni na zid i prekriži ruke. »Molim vas, gospodine! Nemojte reći ne. Nakon svih tih godina koje sam bio s vama.« Progutao je s mukom. »Molim vas.« Trev teško uzdahne. Naslonio je glavu na zid i zatvorio oči. »Jesam li vas ikada iznevjerio, gospodine?« upita Barton. »Jesam li ikada loše napravio ono što ste tražili od mene?« »Stotinu puta«, promrmlja Trev. »Radit ću bolje! Mora postojati nešto što mogu učiniti za vas«, reče Barton napuklim glasom. »Molim vas.« »Dobro!« Trev stane uspravno. »U redu, onda. Ne cmizdri, zaboga. Imam jedan zadatak za tebe.« Bartonovo lice raširi se u široki osmijeh. »Gospodine? Ozbiljno mislite?« »Jedan zadatak. Samo jedan.« »Hvala vam, gospodine!« Muškarac se uspravi u punoj visini. »Što god želite!« »Želim da za mene kupiš jednog bika«, reče Trev, »od pukovnika Davenporta.« - Barton žustro kimne glavom. »Razumijem se u cjenkanje, gospodine, vi to dobro znate. Koji vam je limit?« »Nema limita. Životinja se zove Hubert. Cijena nije upitna.« »Nije upitna, gospodine?« reče Barton sumnjičavo. »Za jednog bika?« »Prvonagrađeni bik u Shelfordu. Davenport sutra dolazi da ga odvede. Čekaj dok se to ne dogodi, a onda pristupi. I sve obavi tiho.« »Da, gospodine. Neću ni pisnuti o tome. Ne želimo nabijati cijenu, zar ne?« Trev začuje majku kako je počela kašljati na katu. Okrenuo se. »K vragu i cijena«, reče on preko ramena krenuvši prema vratima. »Samo se pobrini da mi nabaviš prokletu životinju.«

~ 40 ~

anna


daša

5. poglavlje

S

mnogo muke Callie je zadržala smireno lice dok je Hubert polako hodao cestom. Nije se mogla požaliti na svu brigu koja mu je pružena kako bi mu bilo ugodno: pastir mu je nudio vodu i zavezao ga iza kola punih sijena. Oduševljeni pukovnik Davenport nagnuo se dolje da se rukuje s bratićem Jasperom, a onda je okrenuo konja i pošao ispred kola kad je mala procesija krenula. Hubert je odlazio i sretno mahao repom svaki put kad bi zgrabio zalogaj sijena. Callie se oslobodi sestrina suosjećajnog zagrljaja i vedro se osmjehne bratiću Jasperu, koji se ponovo mucajući pokušao ispričati i izraziti svoje žaljenje. Novi je grof stiskao rukavice u rukama i izgledao jadno, trepćući velikim smeđim očima punim tihe molbe da mu oprosti. Prije zore isplakala je sve suze, očetkala Huberta od nosa do stražnjeg dijela, raščešljala mu vršak repa, ulaštila kopita kao da već sad ide na sajam. Tako je bar imala što raditi. A sada, gledajući jad bratića Jaspera, trebala joj je dodatna aktivnost, i to očajnički. »Eto, krenuo je. Nema se više što reći.« Prekinula je grofa nemilosrdnom vedrinom. »Sad moram otići u selo. Rođače, molim te da me ispričaš!« Hermey je nije ni pokušala pratiti, na čemu joj je Callie bila zahvalna. Tako je žustro hodala da, kad je stigla do ceste Dove, nije baš bila na rubu suza, ali morala je zadržati čvrst i namršten izraz lica ne bi li ih spriječila. Nije se namjeravala zaustaviti kod kuće Dove, nego je prvo htjela svratiti do gospodina Rankina u gostionicu i čuti vijesti. Ali Trevelyan je upravo izašao iz kuće i prolazio zaraslim vrtom. Odmaknuo je dugu granu ružina grma koja ga je pokušala uhvatiti za rukav dok je prolazio kroz vrtna vrata. »Dobro jutro, moja gospo. Smijem li ti ponuditi svoju ruku i povesti te niz ulicu? Zamoljen sam otpratiti ovaj grm ruža do trgovine, ali prevarit ću ga.« Callie duboko udahne. Osjetila je kako joj s lica nestaje maska vedrine. »Dobro jutro.« Nagnuo je glavu u stranu, malo se nasmiješio i gledao je s takvim neizgovorenim razumijevanjem da je osjetila želju da mu priđe, spusti glavu na njegov elegantno svezani rubac i da se isplače. »Zaboravio si svoju majku, grofe«, reče ona, pribjegavši ledenom tonu. »Sigurno je ne namjeravaš ostaviti samu? Ne bih rekla da je to pametno.« Kimnuo je kao da se slaže s njom. »Da, uvijek je zgodno započeti svađu kad je čovjek loše raspoložen. Pođi sa mnom do glavne ulice i pobrinut ću se da izazovem tučnjavu samo da se razvedriš.« Osjetila je da joj se usne razvlače u osmijeh, koji je odmah potisnuo prijetnju suza što su se nakupljale u grlu. »Kako uljudno od tebe.« »Znam. Posebno zato što ću sigurno zgužvati svoj jedini kaput.« Pustio je da se vrtna vrata sama zatvore i uhvatio je pod ruku. »Majka je mnogo bolje jutros, nakon što je jela ~ 41 ~

anna


daša izvrsnu hranu i noćas dobro spavala. Gospođa Adam stigla je zajedno s Lilly da je njeguju, a ja sam protjeran kao opasan muškarac.« Pogledala je prema kući. »Gospođa Adam je tu? Trebala bih ući i ponuditi joj pomoć.« »Ne, ne bi trebala. Uvjerena je da namjeravam Lilly namamiti u razvratni harem, koji imam u opijumskim kućama u Parizu.« Okrenuo ju je da pođu niz ulicu. »Budi tako dobra i spriječi me u tom zločinačkom naumu. Možeš početi tako da mi skreneš pozornost šetnjom do poštanskog ureda.« Nasmiješila se, ali nekako bljedunjavo. »Vidim da mi je to kršćanska dužnost, kad si to tako opisao. Jedino se nadam da sama neću popustiti pred tvojim opakim planovima.« »O, za tebe imam još gore planove. Namjeravam te namamiti na čaj u javnom salonu u Rogovlju. Sigurno ću ti ponuditi stolicu i možda ću čak govoriti francuski.« Već samo to što je hodala uz njega, a ruku u rukavici oslanjala na njegovu podlakticu, bilo je alarmantno. Sjetila se da joj je donio ruže, iako nikome nije rekla da su njoj bile namijenjene. »Hvala ti što si jučer svratio«, reče ona plaho. »I hvala na divnom buketu cvijeća.« »Nedovoljno da bih izrazio svoju zahvalnost«, reče on. Ona naravno nije smatrala da je cvijeće značilo išta više od izraza zahvale. »Raspitat ćemo se u Rogovlju za onu ženu iz Bromyarda«, reče ona uhvativši se praktične teme. »Polažem velike nade u nju.« »Dalije me podsjećaju na tvoju kosu«, reče on zamišljeno. »Ta duboka bakrena boja. Samo malo tamnija.« »Oh«, reče Callie. Malo je podignula suknju i zakoračila preko busena trave. »Nadam se da zna kuhati. Znaš, mislim, zaista kuhati. Nešto što bi se svidjelo tvojoj majci.« »I ruže, lijepe i blijede, s naznakom ružičastoga. Jako nalik na tvoje obraze kad porumeniš.« »Možda slatki puding od vrhnja i badema«, reče Callie. »Ili kremu od jaja i mlijeka.« »Tvoji obrazi nimalo ne nalikuju na slatki puding od vrhnja, uvjeravam te u to, moja gospo. A sigurno nisu poput kreme od jaja.« »Slatki puding bio bi pravi test njezinih vještina«, jedva reče Callie. »Mislim da bismo je trebali zamoliti da napravi slatki puding.« »Oni su poput klasičnih jagoda sa šlagom. Vrlo u engleskom stilu.« »Slažem se, bilo kakav voćni kolač bio bi dobar test za nju«, reče ona brzo. »Ali jagoda više nema.« »Itekako ih ima«, reče on. Dobacio joj je jedan od svojih pogleda iskosa koji bi je ostavljali zbunjenu. Bilo je to vrlo uznemirujuće. Mora mu reći da prestane s tim. Ali nije baš željela da prestane. Moglo bi se reći da bi se prije htjela ponovo zaljubiti u njega kao prava pravcata tupoglavka, i usprkos činjenicama i zdravom razumu opet vjerovati da on doista misli ono što govori. »Znači, upoznao si moju sestru i lady Shelford?« upita ona napadno glasno. Vidjela je neke prolaznike na sunčanoj strani puta, daleko dolje gdje se širio i već mogao nazvati pravom ulicom. ~ 42 ~

anna


daša »Lady Shelford«, reče Trev. »Da, upoznao sam je. Ta žena svakako izaziva strahopoštovanje. Bojim se da se nisam dovoljno dugo zadržao da bih imao čast bici predstavljen lady Hermione. Bila je okružena čestitarima. Je li datum već određen?« »Idući mjesec«, reče Callie. »Nestrpljivi ljubavnici«, bio je njegov komentar. »Ali sirota Hermey je toliko dugo morala odgađati zbog...« Oklijevala je, a onda nastavila. »Gotovo da se ne može reći da je igdje bila dalje od Shelforda ni upoznala prikladnu gospodu, sve dok nije otišla u lječilište u Leamington. Znaš, otac nam je dugo bio bolestan, a onda je prošle godine preminuo i bile smo u koroti.« »Moja sućut.« Callie ga nije pogledala. »Hvala«, odgovorila je tiho. Trev joj pomogne da zaobiđe pognute bijele cvatove divlje mrkve koja je niknula na putu. Bio je svjestan da bi trebao iskazati više sućuti. Callie je obožavala oca. Dobro je to znao. Ali nikada neće zaboraviti onaj udarac bičem preko lica. Sjetio ga se svaki put kad bi se brijao, svaki put kad bi u ogledalu vidio blijedi ožiljak. Mjesecima poslije onog događaja sanjao je o osveti, s nekom beznadnom nasilnošću koja se hranila sviješću da su njegove fantazije apsurdne. Pucao je i ubio više nego jednog nesretnog britanskog vojnika, zamišljajući da je pred njim grof od Shelforda. Hodala je skrivajući lice od njega. On je sa svoje visine gledao tanke bakreno crvene vlasi koje su se oslobodile iz njezinih pletenica i ispod šeširića, tanke uvojke što su joj polegli po stražnjoj strani vrata. Kakav god bio okorjeh kučkin sin, pogled na bijelu kožu, nježnu i meku, ispunio mu je grlo nekom nepoznatom kombinacijom emocija, od kivnosti, do potrebe da je zaštiti pa čak i potencijalnom požudom. Blago je mirisala na svježe sijeno i pokošenu travu, kao i uvijek. Mogli su biti prijatelji. Iskreno je to želio. Prijatelj će joj se približiti u njezinoj očitoj tuzi, s dubokim suosjećanjem, onako kako je ona brzo priskočila u pomoć njemu i njegovoj majci. Trudio se smisliti ljubazne riječi zbog smrti njezina oca, ali nije ih nalazio. Jedino su mu padali na um sarkastični komentari o tome kako bi starcu, nema sumnje, bilo drago vidjeti je kako sada hoda s njim. Naposljetku je rekao: »Siguran sam da ti otac nedostaje.« Zvučalo je ukočenije nego što je želio, ali izrekao je to. »Da«, reče ona. »Jako.« »Posebno se brinuo za tvoju dobrobit.« »O, da«, reče ona. Trev se nadao da će to biti dovoljno. Iznenadila ga je nova navala bijesa koja ga je obuzela. Nije imao pravo na to kao što nije imao nikakvo pravo zadirkivati Callie i flertovati s njom, kad nije mogao nikamo dalje s tim. Njezin otac ga je odbio kao nikogovića bez prebijene pare, nepostojanog karaktera, a to je još bilo u danima kad je Trev bio vrijedan poštovanja. Sad je bio tek korak do vješala. »Bio je jako razočaran kad se nisam udala«, reče ona tako tiho da ju je jedva čuo. »To je jako želio.« ~ 43 ~

anna


daša »Ah«, reče Trev. Njegov bijes našao je nove žrtve: ona tri glupana koji su je ostavili. Nekoliko je trenutaka samo hodao uz nju, posve pitom tako prerušen u džentlmena, gledao je divlje cvijeće i pokušavao smisliti neki ljubazan odgovor pun razumijevanja. Onda naglo i žestoko reče: »Volio bih ih sve ubiti za tebe.« Preplašeno ga je pogledala. Zatim se nasmijala, a jedna joj se suza skotrljala niz obraz. Čuvši njezin smijeh, srce mu je poskočilo. »Hvala ti!« uskliknula je. »Toliko sam ljuta da to ne mogu sama učiniti.« Ispunilo ga je zadovoljstvo kad je primijetio sretan smiješak u naboranom kutu očiju. »Jedino mi reci tko su«, reče on i lagano joj se nakloni. »Stojim ti na usluzi.« Šmrcnula je i nasmiješila se. »Možda to ne bi dobro ispalo«, reče ona. »Dovelo bi do velikog povećanja broja udovica i siročadi u zemlji.« »Brzo se razmnažaju, zar ne? Upravo ono što svijet treba, još više prokletih budala. Najbolje će biti da ih počnem bez oklijevanja eliminirati.« Zahihotala se, a onda štucnula kroz jecaj. »Trev«, reče ona držeći ga ispod ruke. Ništa više nije rekla. Samo njegovo ime. Pogledala je postrance prema njemu ispod oboda šeširića, onim sramežljivim pogledom, u kojem je bilo i smijeha, a koji je u njemu izazivao želi da je povuče na zemlju iza stoga svježeg sijena, legne na nju i čini joj požudne i bludne stvari usred slapa njezine raspuštene bakrenaste kose. »Počet ćemo s brojem Jedan«, reče on. »Njega ćemo prvog probosti mačem zato što je ostalima služio kao loš primjer.« »Bojnik Moruna«, reče ona spremno. »Moruna«, ponovi on. »Moruna, kao riba?« Kimnula je. »Mogla si se zvati - blagi Bože - lady Callista Moruna!« »Pa«, prizna ona, »razmišljala sam i o tome.« »Užasna pomisao. Nisam siguran, ali možda bismo ga trebali ostaviti na životu, jer te poštedio takve sudbine.« »Ne, treba ga ubiti«, reče ona odlučno. »Kako želite, madam. Hoćemo li se pak koristiti mačem ili nožem u leđa? Ili, ako želiš, mogu u zoru pucati u njega.« Razmišljala je o tome trgajući suhe glavice divljeg cvijeća pokraj kojega su prolazili. Odmahnula je glavom i razasula sjemenje, a onda rukavicu obrisala u suknju. »Ne, bez dvoboja, molim. Ne bih voljela da se zbog mene dovodiš u opasnost.« »Bila bi mi čast dovesti se u opasnost zbog tebe«, reče on galantno. »Ali dajem ti riječ, dobar sam strijelac. U...« Zastao je. Htio je reći da je bio promaknut u strijelca i dodijeljen bataljunu najboljih strijelaca Grande Armèe, upravo zbog svoje preciznosti. »U vinogradima u Monceauxu«, promijeni on priču, »mogu na stotinu koraka pogoditi stapku grozda.« »Zaista? Sigurna sam da si zbog toga još draži monsieuru Buzotu.« »Ah, njemu se jedino ne sviđa kad mu zapovjedim da stoji s košarom i hvata otpale grozdove.« Glasno se nasmijala, a smijeh joj je namreškao rubove trepavica. »Ti i opaki Buzot dobro se slažete, gospodine«, reče ona kudeći ga. ~ 44 ~

anna


daša Tako i mora biti, pomisli Trev, s obzirom na to da je izmislio tog čovjeka. »Ali molim te, ne spominji to javno, madmoiselle«, promrmlja on. »Nisam prodao dušu. Samo sam je založio, razumiješ, uz vrlo razumnu kamatu.« »Potpuno razumijem tu finu nijansu.« »Vjerujem«, reče on položivši ruku preko njezinih prstiju dok su i dalje hodali, »da si u ozbiljnom nedostatku uzbuđenja. Jesi li u posljednje vrijeme imala ijednu pustolovinu?« »Stotine, naravno.« Ležerno je odmahnula rukom. »U Shelfordu nam ne nedostaje pustolovina. Upravo se prošli tjedan jedna koza previsoko popela na kesten gospodina Turnera i pozvali su me da je riječima dovabim da se spusti.« »Ali sumnjam da se nikad nisi spustila sa svojega prozora.« Opet je sakrila lice i pogledala rub haljine. »Bojim se da sam akrobatske vještine prepustila kozama.« Pogled je uperio na ono malo njezina lica koliko je mogao vidjeti. Uživao je u igri emocija i njihovu negiranju, što se vidjelo u kutu njezinih usana. Callie je sve pokazivala svojim izrazima lica i on je smatrao da je to razlog zašto ga tako često skriva. »Misliš li da bi to još mogla ponoviti?« upita on tiho. »Možda bih te mogao testirati jednu noć.« »Trev«, reče ona ispod glasa. »Stižemo u grad.« »Trebam li pokriti lice rupcem?« upita on. »Ili bi voljela staviti vreću na glavu?« Vidio je da je zagrizla donju usnu. Ta provokacija nije bila fer prema njoj. Nije znao zašto joj to radi. Mogao je razgovarati o zarukama njezine sestre ili majčinu zdravlju ili o vremenu. »Znači, za Morunu smo odlučili da će biti hladnokrvno ubijen«, reče on ignorirajući svoje pametnije misli. »Koga još želiš da ubijem prije nego što pobjegnem iz zemlje? Trebaju mi imena i upute gdje ću naći brojeve Dva i Tri, i poželjne metode njihova smaknuća.« »Gospodin Cyril Allan je broj Dva«, reče ona i podigne bradu. Obrazi su joj bili prilično rumeni. »Kakva će mu biti sudba?« »Ah, trebalo bi ga zadaviti«, reče ona odlučno. »Svima je u Londonu pričao da nemam baš sve daske u glavi i da me zato ostavio. A onda se oženio svojom kuharicom!« »Smijem li ga prije nasjeckati na komadiće? Zadavit ću ga kad više neće biti dovoljno za rezanje.« »Da, smiješ«, reče ona uslužno. »A ja bih isto voljela dobiti jedan komad da stavim u gulaš.« Zlurado se i slatko nasmijao. »Siguran sam da to možemo srediti.« »Broj Tri je otišao u inozemstvo sa svojom vrlo lijepom ženom«, reče ona i napući usne. »Mislim u Italiju.« »To će biti pogodno. Skuhat ću i raskomadati gospodina Allena, a onda ću skoknuti na kontinent, svratiti u Pisu i gurnuti broj Tri s Kosog tornja. »Pretpostavljam da će sve biti opisano u novinama«, reče ona zdušno. ~ 45 ~

anna


daša »Sasvim moguće. Ali tvoje ime nećemo spominjati u javnosti. Reći će: On je to učinio zbog časti jedne dame.« »Oh, to će prouzročiti mnogo uzavrele spekulacije«, reče ona zadovoljna. »Svi će se pitati tko je tajanstvena dama.« »Ne, naravno da će biti očigledno da sam to učinio zbog tebe. Svaki pozornik bi to mogao otkriti. Što još ta trojica imaju zajedničko?« Prezirno je otpuhnula. »Nitko neće vjerovati da si to učinio za mene.« »Zašto ne?« »Zato.« Isplazila mu je jezik. »Džentlmeni ne rade za mene takve stvari.« »Nisu pobili svoje suparnike?« upita on začuđeno. »Ti Englezi tako su tupavi psi.« »Pa«, reče ona, s onim nestašnim bljeskom u očima. »Zaista jesu.« Široko joj se osmjehnuo. Prestali su hodati i zastali. Sramežljivo ga je gledala, a na usnama joj se vidio jasan poziv. Činjenica da ona toga nije svjesna samo je još više pojačavala latentno zavođenje. Skromna Callie sa svojim usnama koje zovu na ljubljenje, sa smijehom u očima; zaprepastila bi se kad bi joj sada, tu na ulici, pokazao što bi učinio jedan punokrvni Francuz. »Dobro jutro, gospo!« Trev podigne pogled jer se iznenadio čuvši glasan pozdrav. Callieini prsti odmaknu se od njegove ruke kao da se opekla. Krupan gospodin zastane pokraj njih, a široka sijeda brada okruživala mu je lice šireći se poput staromodne čipke oko njegova svećeničkog ovratnika. Poklonio se prema Callie i kimnuo na pozdrav Trevu. »Gospodine Harman«, reče Callie. Zvučala je kao da ne može doći do daha. »O, da, gospodine Hartman.« Zaplela se u predstavljanju jer se nije mogla odlučiti koga bi prvog trebala predstaviti onome drugome ili kako se tko zove. »To jest - hm, monsieur - sigurno se sjećate našeg rektora. Ah, od Monceauxa. Monsieur... naš svećenik!« Napravila je pokret rukom kao da ih gurka jednog prema drugome, »Naravno.« Gospodin Hartman skine šešir uz dobro izvježban zabrinut izraz lica. »Upravo sam krenuo prema kući Dove, monsieur le duc. Plašim se da je madam u ozbiljnoj krizi?« Dok je govorio, poprimio je čudan neprirodni naglasak tako da je Treva nazvao mu-šur l dok. Građani Shelforda uvijek su prelazili na francuski kad su mu željeli pokazati gdje mu je mjesto. Očito da gospodin Hartman nije odobravao Calliein izbor pratitelja. Obrazi su joj bili boje zgnječenih jagoda. Trevu je također bilo neugodno, jer je uhvaćen kako uživa u lijepom društvu dok mu je majka u ozbiljnoj krizi. Odmah se naljutio na Hartmana. »Jutros joj je mnogo bolje, hvala«, reče on na glatkom engleskom i s hladnokrvnim držanjem. »Ah, poboljšanje.« Ta vijest kao da nije zadovoljila svećenika. Zapravo lice kao da mu se odužilo kad se ozbiljno namrštio. »Osjećam duboku zabrinutost zbog onoga što mi je rečeno. Nisam želio ostaviti njezin duh nezbrinut u takvom trenutku.« ~ 46 ~

anna


daša »Ljubazno od vas što sce došli«, reče Trev trpko. Kao rimokatolici, njegova je obitelji tijekom godina provedenih u Shelfordu rijetko viđala gospodina Hartmana. »Ali gajim nadu da će preživjeti još nekoliko sati.« »Pa, svakako. Nisam mislio, naravno...« Gospodin Hartman je malo zamuckivao. »Bit će mi drago koliko je u mojoj moći pružiti joj svaku utjehu u njezinu teškom času.« »Lady Callista pobrinula se da mojoj majci bude što lakše i ugodnije«, reče Trev. »Pretpostavljam da nije prekasno promijeniti njezine katoličke tendencije, ali savjetujem vam da požurite.« »Zaista, gospodine!« reče gospodin Hartman bez daha. »Uvjeravam vas da nemam takve namjere.« »Ali molim vas, ne dajte da vas zadržavamo, dok je ona u teškoj situaciji.« Sudeći po pogledu koji mu je Callie uputila, Trev zaključi da je bio skandalozan. Ponovo ju je uhvatio za ruku. »Krenuli smo u Rogovlje na čaj, a nju prepustili sudbini. Dobar vam dan!« Uz malo napora nastavio je hodati, vodeći Callie sa sobom. Ona je brzo preko ramena pozdravila svećenika, a njemu dopustila da je usmjerava naprijed. Žustro su hodali sve do križanja. Trev se tako naglo zaustavio da su joj se suknje omotale oko čizmica. Oštro ispustivši zrak iz pluća, rekao je: »Ispričavam se. Ali, zaboga - kakvo je to staro zabadalo. Što si taj čovjek umišlja kad je odlučio otići k mojoj majci, a nikad prije nije ni nogom kročio u njezinu kuću?« »On je staro zabadalo«, reče Callie trpko. »Ali možda mu ipak nisi pokazao dovoljno poštovanja.« »Hoćeš reći da sam bio bezobrazan. Pretpostavljam da će se do podne to znati po cijelome gradu.« »Oh, ne!« Usta su joj se malo izvinula. »Rekla bih prije u sljedećih četvrt sata.« »Dobro onda«, reče on. »Je li ti draži rubac ili vreća?« »Možda bih se morala pokriti dekom.« Stigli su već do prve drvene kuće s vidljivim vanjskim gredama i slamnatim krovom, kakve su se protezale jedinom ulicom Shelforda. Još nitko nije prošao pokraj njih, ali ispred je hodalo nekoliko ljudi i jedan jahač. »Dobro jutro«, rekla je brzo, odgovorivši na pozdrav gospodinu koji je projahao pokraj njih. Koraci su joj postajali sve nevoljniji kako su se približavali dijelu ulice s više ljudi. »Ako se dobro sjećam, ovo je gospođa Farr i upravo se sprema razgovarati s nama«, reče Trev ispod glasa. »Poznata po svojoj ljubaznoj naravi i kakaduu koji psuje.« Skinuo je šešir i poklonio se, jer je smatrao da je bolje pokušati da se iskupi. »Dobro jutro, madam«, reče on vedro. »Ma vidi ti to!« usklikne vidovica okruglih obraza. Kratko je klecnula na pozdrav prema Callie, usred širokih podsuknji koje je čuvala još od prošlog stoljeća. »Dobro jutro, moja gospo. Nije li to naš mladi Francuz koji vas vodi ispod ruke?« »Dobro jutro, gospođo Farr«, reče Callie tiho. »Da, doista, on je madamin sin i došao ju je vidjeti.« »Izvrsno«, reče gospođa Farr svojim drhtavim glasom. »Nema ničega boljeg od toga. Kakav profinjen džentlmen!« ~ 47 ~

anna


daša »Nadam se da ste i vi dobro, baš kao što i izgledate, gospođo«, reče Trev. Bilo je lako ljubazno se smiješiti gospođi Farr. »A kako je gospođica Polly ovih dana?« »O, ljuta kao i uvijek. Drago mi je što se sjećate gospođice Polly!« »Kako bih je zaboravio? Ta me je ptica naučila kako zbog prostota oprati usta sapunom.« »Ah, ne biste trebali slušati što govori!« reče gospođa Farr spustivši glas i treperavo se nasmijavši. »Ne? Trebali ste me upozoriti prije nego što sam sve ponovio pred majkom.« »Zločesti dječače!« reče gospođa Farr. »Niste valjda!« Trev joj namigne. »Dođite u Rogovlje s nama na šalicu čaja, gospođo Farr. Lady Callista odlučila mi je pomoći naći kuharicu za kuću Dove. Nimalo ne sumnjam da bi nam vaša pomoć bila od neprocjenjive koristi.« »Bit će mi drago mogu li vam ikako pomoći.« Gospođa Farr podigne suknje i zakorači prema gostionici tako žustro da se to nije podudaralo s njezinom sijedom kosom i staračkim glasom. »I čuvat ću i paziti čast mlade dame«, doda ona i samozadovoljno se nasmije. Trev se ozbiljno pokloni. »Sve što znam o porocima, naučio sam od vaše papige, gospođo Farr.« »Ah, niste valjda!« reče udovica i krene ispred njih prema vratima gostionice.

~ 48 ~

anna


daša

6. poglavlje

R

ogovlje se sastojalo samo od jedne male prostorije iza točionice pića, a unutra je bilo prostora tek za dva stola i manju sofu ispred kamina. Miris kolača od đumbira davao je cijelom prostoru ugodnu atmosferu. Gospodin Rankin stajao je s rukama na leđima i naginjao se prema gospođi Farr s pozornošću dobroga gostioničara, dok se dama dvoumila koji čaj naručiti, bohea ili souchong. Trev se ispričao jer je morao dogovoriti cijenu slanja pisma poštom. Upravo se s gospođom Rankin povoljno nagodio s obzirom na kilometražu i poštanske usluge kad je ona morala požuriti natrag u kuhinju jer je začula zvuk metalnog roga. Otvoreni četveropreg zaustavio se točno pred ulazom. Trev okrene glavu prema vratima, a pogled su mu privukli velik šešir i odora. Zastao je i promatrao jednog časnika kako silazi iz kočije. Dragun gardist, iako nije mogao razabrati bedž. Od završetka rata britanske su se odore promijenile, nastojeći biti tako otmjene da je ovaj tip gotovo blistao u zlatu i grimizu, s ukrasnim pletenicama i golemim pozlaćenim ukrasnim materijalom preko grudiju. Izazovan cilj za svakog strijelca, pomisli Trev. Okrenuo se da pokupi svoj novac s pulta i baci pismo u poštanski sandučić. Gostioničar se morao pobrinuti i za svoje ostale goste pa je izašao iz sobe brzim koracima. Trev se opet okrene kad je časnik ušao. Pridošlica mu je bio nekako poznat. Trev i kod njega primijeti trenutak oklijevanja kad su se kratko pogledali i shvati da je i on njega također prepoznao. Ali nije mogao odrediti gdje to lice pripada. Imao je četvrtastu čeljust, privlačno englesko lice; svijetle plave oči i visoko čelo... mogao je biti bilo tko od tisuću ljudi koje je dosad sreo. Trev je razgovarao s nebrojenim engleskim džentlmenima i časnicima, poznatim i bezimenim, u zadimljenim mračnim vojnim prostorijama ili vani kad bi bili nagurani u gomilu. Nezamjetno je kimnuo glavom, dobio isti takav odgovor i svaki je otišao na svoju stranu, kao da su se složili da će ignorirati prethodno poznanstvo do kojega je možda negdje došlo. Trev je nagađao da se radi o nekoj stvari koju jedan časnik pukovnije zacijelo ne želi javno priznati. Ni sam nije želio to istraživati. No to se moralo dogoditi, naravno - susretat će gospodu koja su ga poznavala pod drugim imenom, iz nekih drugih okolnosti, ali nadao se da će i oni biti diskretni kao i on. Nikome nije bilo u interesu da od toga pravi neko pitanje. Vratio se damama, sjeo i pridružio se razgovoru o cijenama čaja, koji je uglavnom vodila gospođa Farr, dok je Callie tu i tamo kimala glavom i govorila: »Da, gospođo«. Činilo se da ne obraća mnogo pozornosti, a Trev joj to nije mogao zamjeriti. »Nimalo ne marim za zeleni čaj«, reče gospođa Farr odlučno. »Većina njih mješavina je odvratnih tvari i ne zna se što sadrže. Kažem vam, u mojoj se kući ne pije zeleni čaj.« »Svakako, gospođo«, reče Callie. ~ 49 ~

anna


daša Gospodin Rankin pojavio se na vratima sobe za goste, a iza njega časnik. »Gospodine, izvolite naći mjesto uz vatru.« Uveo je pridošlicu i uzeo od njega šešir i ogrtač. »Dječak će se pobrinuti za vašu prtljagu. Želite h nešto za osvježenje? Kolač od dumbira upravo je izvađen iz pećnice.« »Samo jabukovaču«, reče časnik kratko. Callie odjedanput sjedne uspravnije i pogleda prema pridošlici. Na licu joj se pokaže takav užas da ju je Trev zamalo pridržao jer je problijedjela, ali ona je samo odložila šalicu i pognula glavu kako bi sakrila lice ispod oboda šešira. Gospođa Farr već je krenula u novu raspravu o Kongu, s dodatkom Pekoe čaja, za razliku od dobre marke Imperial. Časnik je letimično pogledao prema njihovu stolu, nezainteresirano kako to već čine stranci na javnim mjestima, ali onda je još jedanput bolje pogledao. Bio je to prodoran pogled usmjeren na Callie, na njezin potiljak, gdje su oni jedinstveni crveni uvojci bili potpuno prepoznatljivi u Shelfordu baš kao i svaki natpis i znak što je visio nad trgovinama. Trev je promatrao promjene emocija na muškarčevu licu, trenutak prepoznavanja, zatim je stisnuo tanke usnice pa ispravio ramena. Časnik se naglo okrenuo u stranu i sjeo na sofu. Callie se skrivala, ali grudi su joj se ubrzano dizale i spuštale. Trev pomakne nogu i pritisne je uz njezino koljeno šutke joj dajuči potporu, ali i postavljajući pitanje. Potpuno je okrenula lice od vatre i zagledala se kroz prozor kao da želi pobjeći i poletjeti kroz njega. Oči su joj bile velike od panike. »Ali, vojvodo, ako volite crni čaj«, reče gospođa Farr, »ne možete pogriješiti s mješavinom Kongo. Zeleni Gunpowder ubit će vas za mjesec dana.« »Siguran sam, gospođo Farr, da bi vas ubio već samo jedan gutljaj«, reče Trev. Pogledao je Callie. »Osjećate li se dobro, lady Callista? Želite li možda izaći van na zrak?« Kimnula je, ustala i čvrsto zgrabila Trevovu ruku kad ju je ponudio. Iza nje istovremeno je ustao i časnik. »Gospo«, reče on jasno. Čuvši njegov glas, Callie ostane stajati nepomična poput srne. »Ako me ne želite vidjeti, lady Callista, poštovat ću vašu želju«, reče muškarac. Nosnice su mu se raširile. »Neću vam se nametati.« Kratko je pogledao Treva i nabrao svoje aristoktatske obrve. Zatim se opet zagledao u Callie. »Ali posjetio bih vas ako želite, ako mi ljubazno date dopuštenje za to.« Navlažila je usne. »Oh, ja... ne, ja...« Duboko je udahnula i zagledala se u pod. »To bi za mene bilo vrlo neugodno.« Časnik opet bljesne prema Trevu svojim blijedim očima. Bilo je nečega... Trev izdrži njegov pogled. Kao da je muškarac postao napet zbog osobnog izazova, koji je usmjerio ravno na njega. Mogao je pomisliti da je to ljubomora, zbog načina kako su njih dvojica stajala stisnutih usana i ukočenih lica, kao dvojica sukobljenih ljubavnika, ali Trev je sumnjao da se radilo o nečemu drugome. Ako Callie nije imala i druge romantične veze o kojima nitko tko ju je poznavao nije pojma imao, onda je ovo jedan od zloglasnih bivših zaručnika. I još k tome bojnik u konjici; Trev je sada dobro mogao razabrati njegov čin. ~ 50 ~

anna


daša Kakva fina slučajnost. Nije vidio zašto bi taj tip mogao biti kivan na drugog muškarca u Callieinu društvu. Časnik je opet pogleda, ali čvrsto je stisnuo čeljust, »Moja gospo, ako biste razmotrili...« »Vjerujem da vam je lady Callista dala jasan odgovor«, prekine ga Trev. Muškarac ga je ignorirao. »Ako biste smatrali prikladnim, gospo...« »Kako neobično.« Trev napadno glasno onjuši zrak. »Mogao bih se zakleti da njušim ribu staru nekoliko dana.« Callie ga je tako stisnula prstima da mu je skoro prekinula krvotok. Napravila je neki zvuk, kao da se zagrcnula ili zajecala. Lice muškarca bilo je crveno baš kao i njegova odora. U kutu usana pojavile su se bijele crte. »Govorim lady Callisti, a ne vama, gospodine.« »Ne želim razgovarati s vama«, reče brzo Callista. Časnik je nakratko ostao nepomično stajati. »Kako želite, gospo.« Ukočeno se poklonio i izašao iz prostorije, otrovno pogledavši Treva. »Ah.« Calliein glas je drhtao. Naglo je sjela. Gospođa Farr se nagnula, potapšala joj ruku i zagledala joj se u lice. »Sirotice, blijedi ste kao papir. Ali neugodan gospodin je otišao. Evo, vidite, već zove da mu dovedu kočiju.« Callie prinese vrhove prstiju obrazima i duboko udahne, »Oprostite mi, nisam htjela napraviti scenu. Hvala vam, gospođo Farr.« Podignula je šalicu u koju joj je udovica natočila čaja i naglo popila jedan gutljaj. »Broj Jedan?« upita Trev kao da se to samo po sebi razumije. S mukom je progutala, napravila grimasu i naborala nos nad šalicom. »Bojnik Moruna.« Tanjurić je zazvečao dok ga je spuštala na stol i gledala Treva. »Kakav neobičan šok«, reče ona slabašno. »Tako čudno, baš kad smo...« Nije završila. »Oprosti mi, jako sam iznenađena.« Nesigurno mu se osmjehnula. »Moram ti zahvaliti što si ga tako glatko srezao.« »Oh, ti si ga sama srezala prilično dobro«, reče Trev. »Nadam se da jesam«, promrmlja ona. »Kakav nepristojan momak«, reče gospođa Farr. S velikim je zanimanjem gledala Callie. »Sigurna sam, draga moja, da vi ne biste trebali poznavati takvog čovjeka.« »Ne!« reče Callie odmah. »Ne znam ga. To jest...« Zagrizla je usnicu. »Zaista ga uopće ne poznajem niti to želim. Nadam se da ne pretpostavljate... da nitko to ne može pomisliti... oh, molim vas, nemojte to ni spominjati...« »Neću progovoriti ni riječ!« reče gospođa Farr, ali Trev je to shvatio kao da ne može dočekati da joj Callie nestane s vidika pa da počne širiti vijest. Nije mario za spekulacije do kojih će doći kao rezulat priče o nekom strancu koji je na javnom mjestu, u gostionici, prišao i razgovarao s lady Callistom. Ali dok se Callie zaplitala u nedovršenim rečenicama, vidio je da joj ne polazi za rukom smisliti bilo kakvo uvjerljivo objašnjenje pred sve znatiželjnijom gospođom Farr. »Bojnik Moruna nije zaslužio da mu lady Callista iskaže imalo pozornosti«, reče on naglo, procijenivši da je u ovom slučaju istina bolja od nasumičnih nagađanja do kojih će sigurno doći u gradiću kakav je bio Shelford. »Kao muškarac koji je pogazio riječ koju joj je ~ 51 ~

anna


daša dao, on od nje ne zaslužuje nikakvu pažnju, baš kao ni od koga drugoga tko se smatra njezinim prijateljem.« »Ne. Zar je to on?« bez daha upita gospođa Farr. »Jedan od onih zlikovaca koji su pobjegli od naše lady Calliste? Čudim se što se uopće usudio nogom kročiti u Shelford! Što se drznuo govoriti s gospom! Zar pretpostavlja da se može opet vratiti u vašu milost i ponovo vas zaprostiti?« »Sad je oženjen, gospođo Farr«, reče Callie blago. »Nema sumnje da jednostavno želi izraziti svoje duboko žaljenje ili takvo što.« »Svoje duboko žaljenje što mu je žena mrzovoljna goropadnica, nadajmo se, i što se oženio bilo kojom osim s tobom i to mu je pogreška zbog koje će cijeli život žaliti«, primijeti Trev. Callie mu se blijedo osmjehne. Činilo se da se donekle pribrala. »Ali, voljela bih da je tako. Možda bih mu dopustila da me posjeti kad bi mi to rekao.« Na vratima se pojavio gospodin Rankin i gledao ih zbunjeno. »Je li gospodin rekao da odlazi?« »Odvezao se repa podvijena među nogama«, reče Trev. »Ali ostavio je svoje torbe.« »Bacite ih na ulicu«, teče mu Trev, a onda je uživao jer se Callie neočekivano nasmijala. »Rekao je da će ostati tjedan dana«, bunio se gospodin Rankin. »Ah, ne.« Callie zagrize usnu. »Zašto želi čak tjedan dana ostati u Shelfordu?« »Je li vam smetao, gospo?« upita zabrinuto gostioničar. »Izgledao je kao savršen džentlmen pa sam bio siguran da mu mogu ponuditi da sjedne ovdje, umjesto naprijed u točionici.« »Ne, ništa nije bilo«, reče Callie. »Vjerujem da se sjetio da ima neki hitan sastanak«, reče Trev. »S bakalarom.« »Nadam se da mu se u Rogovlju ništa nije zamjerilo.« »Ništa takvoga, uvjeravam vas, gospodine Rankin.« Callie sjedne na svoju stolicu. »Kolač od đumbira slasno miriše; nadam se da ćemo ga moći kušati. A jeste li dobili kakav odgovor kuharice iz Bromyarda?« »Jesam, gospo. Upravo sam vam htio reći kad se pojavio onaj gospodin. Kuharica je slobodna početi u subotu i poslala je preporuku svoje poslodavke. Ali još je dvije obitelji žele zaposliti pa vam poručuje da ne može prihvatiti mjesto za manje od trinaest šilinga tjedno.« »Trinaest šilinga!« zapiskuće gospođa Farr. »Za ženu kuharicu?« »Ali, ona je doista tražena?« reče Callie. »Bojim se da je tako, gospo. Koliko sam shvatio, pristala je saslušati moj upit jedino zato što joj je draže živjeti samo dan vožnje od njezine obitelji u Gloucesteru, dok su druge obitelji mnogo dalje.« »Ali zašto napušta sadašnje mjesto?« »Deset godina je kod te dame, koja zbog lošeg zdravlja namjerava otići živjeti k svojoj udanoj kćeri.« ~ 52 ~

anna


daša Callie pogleda Treva. »Trinaest šilinga je prijevara.« »Nema sumnje da je naslutila da sam očajan«, reče on. »Moja potreba za dobrim slatkim pudingom pročula se sve do Bromyarda.« »Ako je bila s gospođom čije je zdravlje iz dana u dan sve lošije, sigurno je navikla kuhati obroke koji bi mogli potaknuti apetit«, reče Callie. »Gospo, upravo to i piše u pismu«, reče gospodin Rankin. »Donijet ću vam ga.« Poklonio se i izašao. »Mislim da bi bilo mudro zgrabiti tu priliku«, promrmlja Callie. »Bez obzira na trinaest šilinga.« »Potpuno sam u tvojim rukama«, reče Trev. »Neka me iscijedi koliko želi ako smatraš da može pružiti ono što je potrebno mojoj majci.« Odlučno je kimnula. »Istina. Nema smisla cjenkati se s njom. Ne možemo si dopustiti taj luksuz. Gospodine Rankin...« Gostioničar se vratio i dao joj pismo koje je letimično pročitala. »Vjerujem da je moramo zamoliti da dođe čim prije. Možete li mi donijeti papir i pero? Napisat ću joj ponudu.« »Neka bude petnaest šilinga«, reče Trev. »Petnaest?« zastenje gospođa Farr. »Nadam se da moja stara kuharica neće čuti za to ili neću imati mira.« »Svakako vas razumijem, gospođo Farr!« Callie se naviri u tintarnicu koju je donio gostioničar. »Ali ovo je zaista kriza. Možete reći svojoj kuharici da je vojvoda Francuz, da nema puno pameti, i da se jedino može očekivati da ga netko prevari.« »Napiši osamnaest šilinga«, reče Trev velikodušno. »Neka bude gvineja!« »Gvineja!« gospođa Farr cikne u šoku i brzo udahne svoje mirisne soli. »Vidiš?« rele Callie i umoči pero u tintu. »Previše. Četrnaest je naša čvrsta ponuda.« Namignuo joj je. Vedro ga je pogledala, a onda se nagnula nad svoj zadatak.

Vani, pred ulazom u Rogovlje, Callie se oprostila od Trevelyana i gospođe Farr. Trev joj je ponudio da će je otpratiti kamo je još namjeravala poći, ali zahvalila mu se jer kukavički više nije mogla podnijeti upitne poglede i radoznala pozdravljanja. Pošla je ulicom jedva svjesna kamo kroči. Nije bila navikla na toliko uzburkane osjećaje. Već je nekoliko godina devet, da budemo precizni - pronalazila zadovoljstvo u mirnom ritmu godišnjih doba i životinja. One su imale svoje navike i male pustolovine. Nisu joj predlagale da će doći u ponoć i gledati je kako se iskrada kroz prozor niti su je odbacile samo da bi onda gorućih očiju tražile dopuštenje da je dođu posjetiti. Mogle su je nasmijati svojom živahnošću ili rasplakati zbog gubitka, ali nikada joj nisu davale komplimente i divile se njezinu licu. Naravno, tisuću je puta zamišljala kako će prihvatiti skrušenu promjenu i ispriku svojih udvarača, počevši od Treva. Trebao joj je pisati strastvena, tužna pisma i izjaviti kako mu život nema smisla ako ga ona ne želi. To je bilo nakon što se nezamislivo obogatio i ponovo vratio u Monceaux i na koljenima je trebao izjaviti da mu njezino bogatstvo nije važno, ni sad ni ikad prije. Uzet će je bez ijednog novčića, s ceste, i prijetiti da će se ubiti ili otploviti na Madagaskar i postati gusar - što je i bilo shčno Trevu - odbije li ona njegovu ljubav. Nakon prikladno usrdnog nagovaranja, ona će se neodlučno odreći svojega plana da život ~ 53 ~

anna


daša posveti dobrim djelima i želeu od tapioke te će prihvatiti njegovu prosidbu. Poslije će zajedno postati gusari, ona će nositi mnogo nakita od bisera i rubina i mačem sjeći britanske časnike. S druge pak strane, bojnik Moruna ponašao se s mnogo više okolišanja, vjerojatno zato što je njezina mašta postala zrelija kad je i sama prestala biti tinejdžerica. On će je gledati s jednog kraja plesne dvorane u Londonu, nakon mnogih godina tihe patnje. Ali sada, ugledavši je, nije više mogao potisnuti osjećaje. Napisat će joj sonet i anonimno joj ga poslati. Bit će pun pokajanja i žaljenja i on će stajati vani na kiši pred njezinom kućom i satima gledati u njezina vrata. Mislila je da će on napokon naći načina kako da se susretne s njom i zamoli za dopuštenje da je posjeti, jedino mnogo nježnijim i tužnijim glasom nego što je progovorio u Rogovlju, kad je zvučao kao da bi je volio pozvati na dvoboj. Uistinu, ona bi bila sasvim zadovoljna ostaviti ta sanjarenja samo u svojoj mašti i propustiti ih kao stvarne događaje. Umjesto Treva, činilo se da je bojnik Moruna preuzeo ulogu ožalošćenog gusara, što je bila krajnje uznemirujuća vijest. Nije ni naslućivala zašto bi je on uopće želio posjetiti. Njihove su zaruke prekinute preko pisma, bez navedenog konkretnog razloga osim da se osjeća nedostojnim njezine ruke. Kako se nedugo poslije osjećao dostojnim da se zaruči s drugom ženom, Callie je izvukla jasan zaključak da nije zadovoljila njegove uvjete za suprugu. Njezin je otac bio spreman silom natjerati bojnika Morunu da promijeni mišljenje, ali popustio je kad ga je Callie preklinjala da to ne čini. Rekla je ocu da se ne želi udati za džentlmena koji nema želju oženiti se njom. Sve je to bilo vrlo neugodno i zastrašujuće od početka do kraja. Vrlo malo toga je pamtila o samom bojniku Moruni, jer srela ga je samo kad je došao na kratak dopust iz Pariza i još jedanput poslije Waterlooa, pa jedva da su razgovarali više od nekoliko puta. Bio je prilično zgodan muškarac, s odlučnom čeljusti i vojničkim držanjem, uvijek u odori. Zato ga je i prepoznala nakon tako dugo vremena. Susretala se s vrlo malo aktivnih časnika u svečanoj odori - zapravo ni s jednim, da budemo precizni - i jasno se sjećala napadno svečanih ukrasnih pletenica i epoleta na ramenima njegove odore. Ali sada je u njemu bilo nečega razmetljivog, sa svim onim grimizom i zlatom, i odlučnosti u pokretu kojim je skinuo ogrtač. A intenzivan pogled kojim ju je gledao izazivao je u njoj nervozu. Da bi situacija bila još gora, trenutačni antagonizam između dvojice džentlmena bio je opipljiv i još uvećan Trevelyanovom bezobzirnom drskošću. Čula je da su se dvoboji vodili i za manje uvrede od onih koje je on uputio bojniku Moruni. Jedno je bilo šaliti se s pištoljima i probadanjima mačem, ali u stvarnosti ju je ta ideja plašila. Nije, međutim, mogla zanijekati da je bilo ugodno imati Treva pokraj sebe. Vrlo ugodno. Zapravo, u usporedbi s tim susretom njezina su sanjarenja bila posve blijeda. Našla se na jedinom uglu u Shelfordu i zagledala se u novi poster zalijepljen preko starih na zidu voćarne. Na njemu je bila slika borbe pasa s bikom, prikazujući golemu životinju i dva velika psa. Reklama se odnosila na mesnicu u Bromyardu i navodila kao veliku vijest staru bapsku priču da je meso takvoga bika mekše. Callie se namršti. Pukovnik Davenport iskoristit će Huberta za rasplod, ne za borbu sa psima, ali Hubert je toliko sličio ovom zamišljenom biku da je zadrhtala. Zbog te stare zablude jadna su stvorenja bila mučena satima, a moglo ih se ubiti samo jednim dobro naciljanim udarcem. Otac ju je naučio da uvijek traži usluge ljudi koji su dobro znali svoj zanat. Nisu dopuštali patnju životinja zbog nespretnosti ili nemara. Ali ovaj oblik okrutnosti ~ 54 ~

anna


daša bio je vrlo uobičajen, a što je još gore, bio je popularan kod ljudi koji su obilazili sajmove i među ruljom koja se kladila na sportove. Podignula je ruku, strgnula plakat i poderala ga na komadiće. Trgovac namirnicama u Shelfordu bio je ujedno i vlasnik mesnice i sigurno će joj zahvaliti što je maknula reklamu njegova suparnika sa zida trgovine. Pomislila je da kupi malo starog kruha za Huberta, a onda se sjetila da ga nema. Obrisala je nos rupčićem nastojeći da se ne rasplače u središtu Shelforda.

»Vjenčani u Blackburnu, Henry Osbaldeson, star 95 godina, i Rachel Pemberton, usidjelica, 71 godinu.« Uz svjetlost svijeće Trev je čitao neki stari primjerak La Belle Assemblée. »Misliš li da mu je već podarila nasljednika?« »Dosad vjerojatno već blizance«, reče njegova majka slabim glasom. Sjedila je naslonjena na jastuke i u ruci držala šalicu čaja, ali nije pila. »Sigurna sam da su te novine stare barem deset godina.« Trev okrene naslovnicu. »Osam.« Podignuo je čašu s vinom. »U zdravlje gospođe O.! Nadajmo se da još danas troši njegov novac.« Nasmiješila se i dugim prstima počela čupkati pokrivač. » A ja se, mon trésor, nadam da nećeš čekati tako dugo kao gospodin O. da se oženiš.« Trev shvati da je zašao na opasan teren. »Obećavam da neću čekati ni dan duže od svoje osamdesete.« Uzdahnula je. To se pretvorilo u kašalj. On je posegnuo za bočicom s lijekom, ali ona je odmahnula glavom. »Ne, ne želim... spavati.« Obrazi su joj bili jako crveni pa je izgledala mlade, gotovo kao djevojčica pri svjetlosti svijeće. »Trevelyan«, rekla je. »Reci mi, jesi li ikad pomislio da... zaprosiš lady Callistu Taillefaire?« »Svakako. Ponudio sam joj se nekoliko puta«, reče on ležerno. »Ali, nažalost, ništa!« »Ništa?« Majka je podignula bradu. »Nemoj mi reći da te je odbila.« »Ne cijene svi moje vrline kao ti.« Napućila je usta. »Usuđujem se reći da je lady Callie... vjerujem da ona... ipak te donekle cijeni.« »Misliš? Polaskan sam. Međutim, njezin je otac imao drukčije mišljenje.« Namrštila se malo, čak lijepo, poput nezadovoljnog djeteta. Okrenuo je stranicu. »Gospodin Thomas Haynes, iz Oundlea, uskoro će tiskati Traktat o poboljšanoj kulturi jagoda, malina I ogrozda«, objavi on. »To nas neće toliko zanimati kao vijest o tome da je vlč. James Pumptre napredovao u objavljivanju svojega djela Pročišćene engleske drame, koje će biti gotovo početkom proljeća.« Nasmiješila se tek napola ga slušajući. Trev se pravio da je jako usredotočen na novine, ali gledao ju je kako neprekidno presavija rub pokrivača. »Znači to se već dogodilo?« Pogledala ga je ispitivački. »Pitao si je prije nego što si otišao?« Okrenuo je novine u ruci i zarolao ih u tuljac. »Maman, nemojmo sad o tome. Lady Callista nema želju udati se za mene, uvjeravam te u to.« ~ 55 ~

anna


daša »Ali sad kad je Monceaux naš, okolnosti su se mnogo... promijenile.« »Točno. Ne bi se htjela preseliti u Francusku, ostaviti sestru i napustiti sve što ovdje ima.« »Mislim da bi bila voljna.« »Maman...« reče on. »Sigurno ne želi provesti život kao... usidjelica.« »Molim te«, reče on lupkajući novinama o svoje čizme. »Molim te.« Duboko je i nesretno uzdahnula. »Voliš je.« »Prokletstvo«, reče on i zagleda se u kut sobe. Sjedili su šutke. Trev osjeti kako su mu na vrhu jezika sve laži i neuspjesi - jedino ga je svijest o tome da će je još više razočarati sprječavala da progovori. »Radi li se o novcu, Trevelyane?« zapita ona naposljetku. »Znam da mi nisi... sve rekao. Zar nemaš novca?« »Imam puno novca, maman. Jako puno.« To je mogao iskreno reći jer je bila istina. Pogledala ga je, a oči su joj bile goleme i sjajne na treperavom svjetlu. Ispio je vino i odložio čašu na njezin stolić. »Molim vas, madame le duchesse, zar ne želite da nađem djevojku iz stare velikaške obitelji i da uzvisim Monceaux njezinim prestižem?« »Ne«, reče njegova majka. »Želim da budeš sretan. Lady Callie bi te... učinila sretnim.« Trpko se nasmiješio. »Nisam baš siguran da bih ja nju usrećio.« »Zašto ne?« »Maman, znaš kakav sam. Nepostojan karakter.« »Bio si samo divlji dječak. Tvoj djed - nije mogao a da te ne dovodi do ludila. Pokušala sam mu govoriti...« Prekinula se i slegnula ramenima. »Nije mogao protiv sebe. Želio je da se sve vrati na ono... kakvo je bilo.« »Da, a ja sam svojim rukama pokušavao opet uspostaviti monarhiju, no Bonaparte nije htio ni čuti za to. A onda se Wellington požurio i sam to učinio.« Smiješeći se, ispružila je ruke prema njemu. »Postigao si ono što nam je bilo najvažnije. Tvoj otac i tvoj... djed bili bi ponosni da znaju da je Monceaux opet naš.« Gotovo da je vrijedilo kad ga je pogledala s velikim zadovoljstvom. Načas se zapitao kakav bi osjećaj bio da je to zaista zaslužio. Primio je njezinu hladnu ruku, a onda je brzo pustio. »Pa, neću te ganjati zbog lady Callie«, reče ona pokajnički. »Ali možda bi mogao... razmisliti o tome što sam rekla.« »Ganjati me?« »Da, kao što ljudi progone neke jadne životinje, primjerice jazavce u jazbinama, znaš.« »Mislila si reći gnjaviti me«, ispravi je on. »Nećeš me gnjaviti.« »Ah, ali smijem li te ipak ganjati?« »Potpuno sam siguran da hoćeš, maman«, reče on. ~ 56 ~

anna


daša

7. poglavlje

Z

a vrijeme jutarnje kave Trevu je palo na pamet kakva je veza između njega i bojnika Morune. Rasvijetlilo mu se u trenutku, nevezano ni uz što posebno osim za okrhnutu bijelu šalicu koja ga je podsjetila na onu koju je imao u Španjolskoj u Poluotočnom ratu. »Putain«, promrmlja on polako, podigne pogled s šalice i izvije obrve. Jock se okrenuo, a velika mu je glava bila pognuta jer je nastojao očistiti nisku gredu iznad ognjišta. »Znaš da ti mama neće biti sretna ako govoriš te prljave riječi na francuskom.« Trev otpije gutljaj i napravi grimasu. »Žao mi je ako sam uvrijedio tvoje uši lijepe poput cvjetače, ali tvoja kava to svakako zaslužuje.« Jock otpuhne i vrati se poslu zvekećući crnim tavama i loncima. Susnježica je lupkala po malom četvrtastom prozoru, navješćujući ružan dan, ali Jock nije škrtario na ugljenu kojim je zapalio vatru. Iz velikog ognjišta širila se postojana toplina. Trev se zagleda u široka leđa svojega sluge i nastavi ispijati odvratan napitak zamišljeno se mršteći. Salamanca. Lako se bilo sjetiti svega, jer dogodilo se u Salamanci. Užareno srpanjsko sunce, prašina i dim, sada je sve sličilo snu u vlazi i hladnoći engleske jeseni. Trev je bio novi zarobljenik, doveo ga je stražar Geordie Hixson i obojica su dahtali od napora i vrućine u šatoru britanskih časnika. Geordie je počeo nešto govoriti o tome da bi Treva trebalo poslati na začelje, ali prekinula ga je baražna vatra s ničije zemlje na zapadu. Projektili su padali tako blizu da je pregršt praznih čahura zalupkalo po šatorskom platnu. Dvojica pobočnika i stražar istrčali su van da otkriju doseg vatre, ostavivši u šatoru Geordieja i njegova zapovjednika, obojicu nagnute nad zemljopisnim kartama i udubljene u ozbiljnu raspravu o izviđanju terena. Trev nije znao kako se časnik zove, ali nije ni mario za to. Bio je smijenjen s dužnosti, posramljen, bilo mu je dosta gladovanja i zvuka artiljerije i onoga u što se pretvorio. Nije čak bio zabrinut zbog blizine topova; činilo mu se da bi bila zgodna ironija kad bi poginuo od francuske topovske kugle samo pola sata nakon što se predao. Kad je unutra doteturao Wellingtonov ranjeni kurir, sav krvav i prekriven čađom, donio je zapovijed da se odmah krene u napad ravno na neviđenu jedinicu, Trev nije obraćao mnogo pozornosti na riječi umirućeg čovjeka. Kurir mu je izdahnuo gotovo pred nogama, ali on se samo otupjelo čudio tome kako je jadnik uspio doći sve dotle iako je bio pogođen u grudi. Pamtio je kratko zatišje i krv koja je navrla iz kurirovih usta. Onda je Geordiejev časnik zapovjedio da se tijelo iznese i položi pokraj kurirova konja. Neobičnost te zapovijedi nije prodrla u Trevov um. Tek kad je Geordie počeo protestirati i vidjevši izraz šoka na njegovu licu, tek tada je Trev pogledao postrojbenog časnika. I susreo isti onaj izazovni, blijedi pogled kao i jučer. ~ 57 ~

anna


daša Trev se sjetio Morune. Trev i Geordie odnijeli su tijelo i ostavili ga kao da je kurir pao s konja. Kao da zapovijed za napad nikad nije stigla. Kad su se vratili, Geordie je stao u stav mirno i s očekivanjem se zagledao u zapovjednika. Oružje je opet zagrmjelo i Moruna mu je zapovjedio da pozove ljude te premjesti šator iza jedne uzvisine. Geordie je nepomično stajao, a onda zamolio dopuštenje da nešto kaže. Moruna se obrecnuo na njega da zašuti i učini što mu je rečeno. Mladi pobočnik već je za nekoliko minuta odjahao, psujući kurira i njegove smrtne rane, odvukao je tijelo u hlad jednog stabla dok su ostali rastavljali šator. Ništa se više nije dogodilo. Nije se krenulo u napad na francuske topove. Premjestili su se na sigurno, iza padine brežuljka. Nedugo poslije Treva su u laganim okovima odveli k ostalim zarobljenicima u pozadinu. Nikad više nije o tome ništa čuo niti je razmišljao o tom incidentu. Imao je važnijih briga od bezimenog britanskog časnika i njegove odluke donesene u žaru bitke, dokle god se ta odluka nije odnosila na to da će biti strijeljan. Potisnuo je to sjećanje zajedno s mnogim drugim stvarima o kojima nije želio razmišljati. Wellington je svojski razbio Francuze kod Salamance pa to nikome nije značilo neku razliku, osim možda nekolicini francuskih i britanskih vojnika koji bi inače poginuli, ali nisu. Ali sada i ovdje, Trevu je odjedanput bilo jako drago što je bio svjedokom kršenja zapovijedi, a što je povlačilo za sobom prijeki sud. Moruni je zapovjeđeno da napadne, a on se ponašao kao da tu zapovijed nikad nije primio. »Kučkin...« Jocku iz ruke ispadne lonac s vrućom kavom i crna se tekućina razlije po podu. Dodao je još nekoliko živopisnih riječi dok je drugom rukom držao opečene prste i puhao u njih. Zatim je pogledao zaprljane hlače - one moderne žute - i opet nanizao psovke koje bi opekle uši čak i najokorjelijeg mornara. »Moje žute kozačke hlače!« uzvikne Jock svojim dubokim basom. Zagrabio je kuhinjsku krpu i divlje počeo trljati mrlju. Trev jednim okom zaškilji prema mrlji na Jockovim širokim hlačama. »Bojim se da tu nema nade«, reče on brutalno iskreno. »Trideset gvineja!« Slugin glas dosegao je takvu visinu, koju Trev nikad ne bi očekivao od njega. Trev spusti šalicu. »K vragu, nisi valjda dao trideset gvineja za njih?« »Vrijedile su svakog groša, gospodine«, zareži Jock. Trev je smatrao da je sluga u njima doista izgledao kao pravi Kozak. Trebala mu je samo zakrivljena sablja i naušnice u ušima i bio bi spreman napasti grad. Ali Trev je davno već donio odluku da se neće rugati modnom stilu svojega sluge. Nije baš želio da mu se jedna od onih šaka veličine šunke zabije u zube. »Najbolje će biti da ih odmah odneseš u gostionicu i nađeš pralju«, savjetovao ga je. »Možda se mogu iskuhati.« »Ali stisnut će se i izblijedjeti«, žalio se Jock. »Onda ih daj meni«, reče Trev utješno. »Nosit ću ih u krevetu kao sultanovu pidžamu.« Jock zagunđa i krene van iz kuhinje. »Jesi li siguran da taj liječnik zna put do nas?« poviče Trev za njim. ~ 58 ~

anna


daša »Ne, gospodine, rekao sam mu da ode u Madrid«, ljutito reče Jock držeći vrata otvorena svojom divovskom šapom, tako da je jak nalet vjetra puhnuo Trevu u lice. »Baš si privlačan kad si tako bijesan«, promrmlja Trev. Vrata su se snažno zalupila. Trev se zamišljeno zagledao u tamnu lokvicu tekućine na kamenom podu, koja je polako curkala prema njegovim ulaštenim čizmama. Uzdahnuo je i ustao da nade neku krpu za pod.

Callie je već bila vani i nahranila tele, vratila se i presvukla i sve to prije nego što su joj se sestra i lady Shelford pridružile u blagovaonici na doručku. Sjedila je uz prozor, gledala povijene grane stabala, kišu što je lupala po prozoru i trudila se ne misliti na ograđeni pašnjak na kojemu je ne čeka golem, miran bik da bi dobio jutarnju poslasticu. »To je osobna pošta moje sestre, gospođo.« Hermey zastane pred vratima puštajući lady Shelford da prije nje uđe u sobu. »Dovoljno je odrasla da joj nije potrebno ničije odobrenje za bilo kakva pisma koja prima.« Grofica je nosila veliko pismo. Ignorirala je Hermione i podigla ga uvis gledajući Callie. »Mislim da nije prikladno da se lady Callista Taillefaire potajno dopisuje s neženjom, bez obzira na to koliko zrela i odrasla bila. Ne u ovoj kući!« »Potajno!« usklikne Hermey. »Ali to nije istina! Pismo je sasvim javno isporučeno!« Callie ustane, a grlo joj se počne stiskati, što je sad već postalo uobičajeno. Nije mogla podnijeti scenu s Dolly, ne sada. »Što je to?« upita sumnjičavo. »To je pismo adresirano na tebe, Callie«, reče Hermey glasno, »i ona ga nema pravo zadržati za sebe!« »Sigurna sam da je to samo poruka gospodina Rankina u vezi s kuharicom za kuću Dove.« Callie pogleda suprugu svojega bratića. »Molim vas, gospođo, pročitajte ga ako želite.« Dolly je držala pismo i zagledala se u njega. Callie je u kutu mogla vidjeti znak u obliku jelenjih rogova, simbol gostionice. Nadala se da lady Shelford neće smisliti neku prepreku zbog koje se kuharica ne bi mogla zaposliti. »Krajnje neprikladno«, reče Dolly podignuvši blijedu i elegantnu bradu. »Ne vidim zašto se ne koristiš posrednikom za taj posao s jednim običnim gostioničarem.« »Gospodina Rankina poznajem odmalena, gospođo«, reče Callie. »Zaista.« Prešla je preko sobe i pružila pismo Callie. »Molim te, ostavi svoj odgovor na stoliću u predvorju i bit će poslan. Ne moraš se brinuti da ga osobno odneseš.« »Hvala, gospođo.« Callie se trudila da joj glas bude blag. Željela je samo pobjeći iz prostorije. Callie nije mogla dočekati da se Hermey uda za svojega baruna i da obje što prije odu odavde. Uzela je pismo, položila ga pokraj šalice i ponudila se da svima natoči čaj. Nije se željela povući prenaglo da ne pobudi novu sumnju. Postojala je mala mogućnost da je pismo napisao Trevelyan - bilo je deblje od obične potvrde, kakva bi inače bila da je kuharica prihvatila posao, a on se lako mogao poslužiti gostioničarevim pisaćim priborom. Nikako nije htjela u blagovaonici otvoriti pismo. Njegova prethodna poruka bila je potpuno uobičajena, ali s Trevom se nikad nije znalo. ~ 59 ~

anna


daša »Već sam popila čaj«, reče Hermey kad je Callie napunila šalicu za lady Shelford. »Dođi u moju sobu, Callie, kad popiješ svoj. Želim ti ispričati što mi je lady Williams jučer rekla. Nećeš vjerovati, ali inzistira da dugački prugasti kaput samo treba obrubiti plavim krznom i bit će dobar zimski kaput. Ružičasto i plavo za zimu! Možeš li zamisliti kako bih samo izgledala? Dođi mi pomoći izabrati neku drugu boju.« Callie iskoristi tu prozirnu priliku, jer obje su znale da za Dolly, ako nije bila riječ o njezinoj vlastitoj odjeći, ništa nije bilo toliko dosadno koliko razgovarati o tuđoj odjeći. »Možda ona jarkocrvena vuna koju si kupila u Leamingtonu?« upita ona. Grofica napravi zvuk gađenja. »Molim te, Callista, ne misliš valjda ozbiljno. Ta kričava boja maka? Tu bi tkaninu trebalo spaliti da me poštedite da je ne gledam. Hermione, rekla sam ti da si trebala kupiti nekoliko metara one jaglac-žute, koju ću iskoristiti za ogrtač.« »Mislim da će crvena biti lijepa«, reče Hermey, odana sestri. »Dođite s nama, gospođo, i raširit ćemo tkaninu na krevetu zajedno s ružičastom. Vidjet ćete.« »Ne bih to mogla gledati«, reče Dolly. »Ja ću doći.« Callie otpije malo čaja iz pristojnosti, a onda pođe prema vratima pažljivo odvagujući trenutak da se poklopi s ulaskom sluge koji je nosio čaj od ječma za lady Shelford. »Ja mogu gledati bilo što.« »Da«, promrmlja Dolly, »primijetila sam.« Callie pođe za Hermey u njezinu sobu. Nijedna nije govorila. Čim su se vrata zatvorila, Hermey se okrene. »Ljubomorna je! Zamisli. Trebala si je vidjeti jučer dok je plazila svojim šapama po sinu naše madam. Bilo je odvratno. Ne može podnijeti ni to što ti je donio buket cvijeća od svoje majke!« »Ah, nadala sam se da nitko ne zna za to.« »Zašto ne bi znali?« upita Hermey. »On je to posebno naglasio sluzi, i to s pravom. Nadam se da ćete vas dvoje pobjeći kao zaljubljeni par i tako joj pokazati gdje joj je mjesto!« »Sigurno ću ti pisati s Madagaskara ako se to dogodi.« Callie potrga pečat na pismu. »Možda je od njega«, reče Hermey vireći joj preko ramena. »To su zacijelo upute kako da napravim ljestve od plahti.« Callie se odmakne. »Ako se dobro sjećam, onaj crveni vuneni materijal spremila si u kovčeg od cedrovine.« »Ludice, zar doista misliš da bih to spojila s ružičastom bojom?« Hermey zatrese glavom i rukom prekrije oči. »Obećavam da neću viriti.« Callie spusti pogled na pismo. Ispod adrese Dvora Shelford bilo je naslovljeno na nju, a razvučeni rukopis nije joj bio poznat. Nije zapravo očekivala da će pismo biti od Treva, ali nije bilo ni od gospodina Rankina. Namrštila se pustivši da vanjski vlažni omot padne na pod. Moja najdraža lady Callista Taillefaire, Ponizno vas molim da primite moje najiskrenije isprike zato što sam vam prilikom nedavnog susreta prouzročio neugodnost. To mi ni izbliza nije bila namjera. Moja jedina obrana je u tome što sam, čudeći se što vas opet vidim, dopustio osjećajima da me svladaju. ~ 60 ~

anna


daša Ipak, ne mogu se pretvarati da sam došao u Shelford ne nadajući se da ću vas posjetiti. Namjeravao sam vas pismom zamoliti da mi to omogućite, prije nego što se nametnem osobno. Međutim, zatekao sam se potpuno nespreman shvativši da sam u vašoj blizini. Sada mislim da sam trebao uzeti novine i praviti se da ne postojim. Doista, kako sam mogao pretpostaviti da ćete me prepoznati, i to istoga trena, kao što se i dogodilo? Naravno, smatrate me huljom. A to i jesam. Odakle mi odvažnost da pišem ovu molbu, ne mogu ni sam dokučiti. Već me jeste odbili, ali to i trebate. Ne, mislim da ćete se još više zgroziti ako vam kažem da je moja žena, pokoj joj duši, preminula prije dvije godine, a na svoju sramotu, moram reći da to nije bio sretan brak. Kako sam ovo loše sročio. Nisam čovjek od riječi. Ne želim vam se nametati, a ipak bih želio učiniti koliko je u mojoj moći, ostati vam prijatelj i nastojati popraviti ono neoprostivo. Otišao sam iz Rogovlja tako da vam bude lakše i do petka ću ostati kao gost u kući pukovnika Williama Davenporta u Bromyardu. Vjerujem da ga poznajete jer mi je rekao da je nedavno od vas nabavio posebno vrijednog bika. Smijem li se nadati da nisam pao u položaj u kojemu ne zaslužujem ni prijekor? Ako petak prođe a ja ne dobijem od vas znak, znat ću to i ostaviti vas na miru. Blagoslovio vas i čuvao Bog, lady Callista. Vaš sluga, John L. Moruna, bojnik 7. Kraljevska dragunska pukovnija

»Oh, reci mi o čemu se radi!« reče Hermey i nestrpljivo poskoči. »Izgledaš kao da si vidjela duha!« Callie duboko i drhtavo udahne. »Zaista. Mislim da jesam.« Pružila je pismo sestri. Hermey ga zgrabi i pročita ljuljajući se na petama. Usta su joj se otvarala sve više. Kad je završila, pogledala je Callie. »A tko je taj gospodin? Je li doista hulja? Callie! Ah, što si radila dok nitko nije pazio?« »Ništa nisam radila, uvjeravam te. Bila sam zaručena za bojnika Morunu. Ne prepoznaješ mu ime?« »Oh«, reče Hermey. »Ahhh.« Polako se spustila na sjedalo uz prozor i ponovo pročitala pismo. Zatim je podignula pogled. »Vidjela si ga?« Callie kinine glavom, »Došao je u Rogovlje jučer ujutro dok sam s gospodinom Rankinom razgovarala o kuharici.« »Što je rekao?« »Vrlo malo. Zatražio je dopuštenje da me posjeti, odbila sam ga, a on me pogledao kao da će me zaklati. Onda je otišao. Ne mogu zamisliti što očekuje dobiti ovime.« Sjela je za toaletni stolić i privukla šal čvršće oko ramena jer je u sobi bilo prilično svježe. »Ah, nadam se da me neće progoniti cijeli tjedan.« »Progoniti te! Ali to je tako romantično!« ~ 61 ~

anna


daša »Ni najmanje.« Callie podigne bradu. »Žena mu je umrla, jadnica, a on sad želi još jedanput pomirisati moje bogatstvo. Sigurno mu treba majka za djecu što su ostala siročad.« Hermey spusti pogled na pismo koje je još držala u ruci. »Ne, pretpostavljam... da ne želiš o tome razmisliti.« »Nikako. Taj je čovjek odustao od zaruka, Hermey. Zar se ne sjećaš kako je tata bio ljut? Bez ikakvog razloga bojnik Moruna je otišao i oženio se gospođicom Ladd u manje od dva mjeseca. Bilo je strašno.« »Da, ali... to je bilo tako davno, zar ne? Sad se promijenio.« »Duboko sumnjam u to. Mislim da si bila premlada da bi znala pojedinosti. Nisi imala više od - koliko, četrnaest godina, u najboljem slučaju.« Hermey zagrize usnu. »Dobro se sjećam da si zbog toga plakala.« »Uglavnom zbog tate«, reče Callie ukočeno. »Muškarci su užasni.« Hermey ustane i odbaci pismo. Zalepršalo je u zraku i nježno se spustilo na sag. »Nemamo baš puno sreće s njima, ali sigurna sam da će tvoje iskustvo biti drukčije.« Callie se sagne i podigne pismo. »Prije svega, ti nikad ne bi nosila zajedno jarkocrvenu i ružičastu boju.« Hermey se rastreseno osmjehne i opet sjedne do prozora. Igrala se novim prstenom na ruci, vrškom prstiju neprestano pratila okrugli oblik opala. Callie je gledala sestrin profil na pozadini sivoga danjeg svjetla. Odjedanput se sjetila kako se Hermey plašila da Sir Thomas Vickery možda neće htjeti da u braku dobije i ženinu sestru usidjelicu. »Ah«, rekla je i prekinula se u govoru. Hermey je pogleda. Callie izbjegne njezin pogled i raširi papir na krilu. Osjetila je kako joj se grlo steže i kako joj se oči pune suzama. Nakašljala se. »To je tako neobično pismo«, reče ona praveći se da ga ponovo čita. »Prvi mi je impuls bio da ga poderem, ali moram priznati... ovaj dio gdje priznaje da je to loše sročio...« »Možda je shvatio da je i prije mnogo godina upropastio stvar«, reče Hermey žestoko. »Što svakako jest.« »Priznaje da brak nije bio sretan. Možda je bio...« Callie je prstima tapkala po pismu. »Pa... razne se stvari događaju, rekla bih. Džentlmeni se nađu... u neugodnim situacijama.« Hermey je iskosa pogleda i podigne tanke obrve. Callie nije znala je li sestra razumjela. »Mislim da je možda bio zaljubljen u tu drugu damu«, reče Callie. »Ah, fuj. Zašto je onda tebe zaprosio?« upita Hermey naivno. »Tata je to dogovorio. Ali...« Prekinula se jer nije znala kako sestri objasniti da je sasvim moguće da bojnik Moruna nije bio vjeran Callie za vrijeme njihovih zaruka. »Nisam od onih koje će džentlmena navesti da zaboravi prethodne osjećaje. Ne bih rekla.« Hermey naglo ustane i prijeđe preko sobe. Sjela je na klupu i čvrsto zagrlila Callie. »Ipak, čini se da te taj užasni bojnik nije zaboravio. Voljela bih da ga natjeraš da se ludo zaljubi, a onda ga odbiješ i pustiš da vene za tobom sve dok ne umre od sušice.« »A sve će vrijeme na nekom tavanu pisati pjesme.« ~ 62 ~

anna


daša »Hladnom tavanu. Sa štakorima.« Callie okrene pismo i zaškilji prema njemu. »Nisam sigurna da bi se bojnik Moruna mogao prisiliti da napiše pjesmu.« »Za tebe bi učinio sve!« Hermey ispruži ruku i dramatično zamahne njome. »Hm«, reče Callie. »Možda ću ga podjarmiti i napokon se i udati za njega, a onda će godinama biti rob i ispunjavati mi i najmanje želje.« »Da! Baš kao i Sir Thomas«, složi se Hermey. »Usuđujem se pomisliti da bi se Dolly ljutila kad bi mi on došao u posjet.« Hermey raširi oči. »O, da!« Uhvatila je Callie za ruku. »O, moraš. Samo zbog roga.« Callie pogleda pismo. Zatreptala je. »Da«, reče ona odlučno, »Da, mislim da moram,«

Liječnik iz Londona nije mogao ublažiti Trevu najcrnje slutnje. Trev je zapovjedio Jocku da dovede najboljeg profesionalca kojeg može naći, a ovaj je, izgleda, otišao ravno na vrh. Doktor Turner pojavio se s izvrsnim preporukama, među kojima je stajalo da je cijenjeni prijatelj Sir Henryja Halforda, predsjednika Kraljevskog koledža i redovnog dvorskog liječnika. Kako je stajalo u pismu Sir Henryja, Trev se mogao potpuno pouzdati u doktora Turnera, kojemu je Halford prepuštao svoje redovne pacijente kad je osobno bio pozvan kralju. S tako jakim preporukama nije se činilo da bi se Turnerovo obeshrabrujuće mišljenje moglo odbaciti kao nadriliječništvo. Čak nije pokušao zamijeniti postojeće lijekove vlastitima, kao što je činio svaki liječnik kojega je Trev dosad upoznao. Nakon pregleda sjeo je u salon s Trevom, napisao upute poput poslovnog čovjeka, a onda je dignuo pogled i bezizražajno rekao da bi vojvodi bilo pametno da majci pomogne srediti ovozemaljske stvari. Smisao njegovih riječi pogodio je Treva poput neočekivanog udarca sa strane u kakvom sparing meču. Naravno, donekle je već razmišljao o budućim brigama. Još jučer je poslao pismo kraljevskoj francuskoj crkvi u ulici Little George i zamolio da svećenik posjeti njegovu bolesnu majku. Samo da joj pruži utjehu, jer je znao da ona već sigurno dulje vrijeme nije bila u stanju odlaziti na misu. Svakako ne zbog neke pomisli na neposrednu opasnost. Ali kad mu je to tako neuvijeno rekao, i to još liječnik.., Trev je ostao zatečen i nije mogao prihvatiti tu vijest. Samo je nepomično sjedio, zagledan u liječnikovo pero koje je strugalo po papiru. Kad se napokon dovoljno pribrao da se usprotivi i kaže kako je majci bolje otkad se on vratio, doktor Turner samo je kimnuo glavom. Rekao je da je to tipično za takve slučajeve; pacijent odjednom prolazi kroz fazu velike energije i aktivnosti neposredno prije konačne krize, a razlog tome je migracija krvi iz pluća u srce. Zadihanost pri govoru i majčini crveni obrazi bili su znak te faze, koja može trajati nekoliko dana ili mjesec, ali ona je već dosta oslabila i liječnik je mislio da joj nije preostalo mnogo snage. Doktor Turner je sa sobom poveo i njegovateljicu i kirurga koji će mu pomoći u puštanju krvi. Trev baš nije volio kirurge. Dobro se sjećao osjećaja malaksalosti i mučnine koji su pratili puštanje krvi, jer njegov je djed inzistirao da Trev to prolazi sve dok Trev nije malo odrastao i fizički se tome usprotivio. Od osme godine nije dopuštao da ga takne ni nož ~ 63 ~

anna


daša ni skalpel i nije imao namjeru to ponovo dopustiti, koliko god to bilo nerazborito i ekscentrično. Nije smatrao da je njegovo zdravlje imalo gore zato što je zadržao u sebi zle tjelesne tekućine, iako je bio spreman priznati da je to možda pridonijelo njegovu dvojbenom karakteru. Zamišljao je kako majci govori da bi trebala srediti svoje ovozemaljske poslove i osjetio kako ga obuzima poznata i snažna težnja - želja da bude negdje drugdje. U Londonu. Ili Parizu. Ili još bolje, u Pekingu. Jedva da je primijetio da je doktor Turner ustao i sprema se otići, a nije osjetio ni susnježicu na licu i vratu dok je ispraćao liječnika noseći mu kišobran sve do Rogovlja, gdje je odsjeo. Trev mu je ukočeno zahvalio što se unaprijed sjetio povesti profesionalnu njegovateljicu koja će biti dostupna majci koliko god to bude potrebno i obećao je prenijeti sve upute lokalnom liječniku. Kad je ponovo ostao sam stajati na ulici, mogao je misliti jedino na to da mu treba nešto što će ga ojačati prije nego što se suoči s maman. Bez biranja finih riječi, želio se jako, opuštajuće, omamljujuće napiti. Naravno, ne u Rogovlju. Nigdje u Shelfordu. Divlji instinkt vodio ga je prema maloj pivnici pokraj koje je prošao na putu za Bromyard. Nije redovito pio; previše je volio sačuvati zdrav razum, ali kako je Peking bio daleko, piće se činilo kao jedini spas. Počeo je hodati držeći kišobran sve dok vjetar nije zaprijetio da će ga potrgati, a onda je spustio glavu i hodao trpeći bolne kapljice po licu. Brzinom kojom je koračao nije trebalo više od četvrt sata da ugleda nizak slamnati krov iz kojega se veselo dizao dim. Otvorio je vrata i obavio ga je miris vlažne, znojne vunene tkanine i domaćeg piva, a u pozadini grohotan smijeh i razgovor. Progurao se kroz gomilu radnika i nezaposlenih sportaša. Zvončić je očito bio jedno od onih mjesta koje moralisti preziru u predavanjima i u tisku, gdje se pripadnici svih društvenih slojeva slobodno druže. Takav jedan veseo skup okupljen da umakne lošem vremenu, do posljednjega muško društvo ako se izuzme pipničarka koja je znala uzvratiti i odgovoriti istom mjerom - bio je upravo ono što je Trevu u tom trenutku trebalo. Besramno se poslužio svojim osmijehom i dobio kriglu piva od pipničarke i povike od stola koji je zbog njega ignorirala. Ali svima im je platio jednu rundu, našao slobodnu stolicu i ispio pivo naiskap. Dobro je znao kako ovdje novcem kupiti dobrodošlicu.

Gosti su bili u srednjem stanju alkoholiziranog veselja, pjevali su lascivne pjesme, kladili se može li kočijaš na leđima podignuti stol s petoricom ljudi na njemu, a onda su se i dvojica džentlmena pridružila društvu. Stajali su uz vrata, skidali mokre kapute i provjeravali nepropusne navlake na svojim puškama. Trev prestane pratiti kočijaševu unaprijed izgubljenu okladu i okrene se pridošlicama, koji su puške odložili na policu. Trebao mu je samo trenutak da prepozna bojnika Morunu, odjevenog za lov i mokrog do kože. Unatoč vremenu dvojica muškaraca bili su izvrsno raspoloženi. Pokraj svojih pušaka objesili su i dvije pune i nabrekle torbe za divljač. Činilo se da je Morunin drug bio neki poštovani lokalni plemić. Ostali muškarci prinijeli su ruke čelu na pozdrav i ispraznili mjesta sa svake strane kamina, ostavivši najbolja sjedala slobodna za pridošlice. Trev se nagne natrag tako da je stolac balansirao samo na dvije noge, a on se laktovima iza sebe naslonio na stol. Ostali su se smijali i sada dobacivali kočijašu, rugali mu se zbog ~ 64 ~

anna


daša poraza, dok im je on odgovarao, zajapuren tražeći pravo da pokuša još jedanput, te tako od sebe pravio budalu povrh doživljenog poraza. Nije bio od onih koji lako prihvaćaju zadirkivanje. Trev podigne kriglu i počne pjevati Britanske grenadire. Nadglasao je kočijaševe uvrijeđene prigovore. »Kad zapovijed dođe da se obrušimo na palisade«, iz sve je snage pjevao nacionalnu pjesmu, »naši vođe marširaju mušketom, a mi ručnim granatama!« Kad je došao do »vuci, veslaj, veslaj za britanske grenadire!« svi za njegovim stolom pjevali su iz svega glasa koliko god pijani bili. Ispio je pivo i primijetio da ga Moruna hladno gleda. Ostatak pivnice nastavio je pjevati, zaboravivši na kočijaša u svojem novom oduševljenju. Treva obuzme poznati osjećaj mušičavosti, neki tugaljivi antagonizam izazvan pivom i pritajenom agresivnošću, koje je uvijek mogao naći na ovakvu mjestu. Nepristojno je rukom pozdravio Morunu. Časnik je samo zurio. Dobro raspoloženje kao da ga je napustilo. Trev se pitao zna li bojnik što ih veže kao poznanike osim onog susreta u Rogovlju. Po prezirnom izrazu lica činilo se da se Moruni Trev izrazito ne sviđa, a samo su se kratko susreli dan prije. Zato je Trev nastavio s još pjesama u ratničkom duhu, nudeći čak i nove koje je naučio od ranjenih pješadinaca, koji su šepesali uz njega na začelju prateći glavninu vojske. Nitko od tih pješaka u dronjcima nije bio naročito patriotski raspoložen pa su i stihovi tih pjesama bili uglavnom uvredljivi, osim što su bili prostački, a meta su im bili bezvrijedni časnici i slaba plaća. Kao što je i očekivao, u Zvončiću je bilo dovoljno isluženih vojnika koji su odmah prihvatili tu temu. S mnogo su se žara prihvatili pjesama. Trev je mogao vidjeti da Morunino lice postaje sve ukočenije. Dok su se bojnikove usne grčile od gađenja, Trev je udobno sjedio, ispijao pivo i kao da je ljušti sa sebe, odbacivao tanak sloj otmjenosti. Poznavao je u sebi tu divlju ćud - poslije će zažaliti, ali u ovom trenutku bilo mu je zabavno. Moruna je zaslužio uvredu, sam Bog to zna, zato što je ostavio Callie. Namignuvši i podignuvši kriglu prema svojem plijenu, Trev krene s novom pjesmom o dezerteru koji veselo pjeva i slavi kukavičluk. Rila je to lakrdija na Britanske grenadire, pjevala se na istu melodiju, samo su riječi bile izokrenute. Umjesto napada na palisade, ovaj grenadirski junak pobjegao je na vrijeme u grad i našao djevojku koja je vikala: bravo, dečki, i milovala njegove granate. Promijenjene riječi izazavale su kod muškaraca za Trevovim stolom salve smijeha. Gotovo da su pljuvali koliko su se jako smijali. Trev primijeti od bijesa rumeno Morunino lice. I dalje se cerekao i krenuo s drugom strofom u kojoj kukavički grenadir bježi, gurne si granu u stražnjicu kako bi izgledao kao grm i završi tako da dobije promaknuće. U originalnom pjesmuljku dobio je čin grenadirskog narednika, ali Trev je ubacio u stih »bojnik draguna«, što se ionako bolje uklapalo u ritam. Njegovi drugovi za stolom gotovo su popadali na pod od smijeha. Muškarac do Treva zgrabi ga za rame dok su se svi naginjali zajedno i urlah: »vuci, veslaj, laj, veslaj, laj, za britanske grenadire!« Već je krenuo na treću strofu kad su glasovi oko njega naglo utihnuli. Trev uspostavi ravnotežu kad ga je susjed pustio. Noge njegove stolice naglo su se spustile na pod i to je odjeknulo u novonastaloj tišini. Moruna je stajao nad njim, blijed i ukočen. »Ti cmizdravo francusko kopile.« ~ 65 ~

anna


daša Trev ustane sa stolice. »Oui, monsieur?« reče on pristojno i nesigurno se nakloni. Nije očekivao da će tako brzo proliti krv. »Zaveži, glupane.« Trev mu se slatko osmjehne. »Ali čime sam vas uvrijedio?« Netko se iza njega pijano zahihoće. Moruna izvije gornju usnu. »Dovoljno je znati što si.« »Zaista.« Bili su iste visine, ali Moruna je imao prednost u težini. Trev udahne da razbistri glavu od piva. »Ali objasni mi to pobliže, prijatelju. Što sam ja?« »Ucjenjivač«, prosikće Moruna kroz zube, gotovo kao da šapće, tako tiho da Trev nije bio siguran je li dobro razumio riječ ili ga je bojnik ipak nazvao izrabljivačem. Upitao se nije li pijaniji nego što je mislio. »Bojim se da moraš govoriti razgovjetnije«, reče on, »ako želiš da svi čuju.« Bojnik razvuče usne preko stisnutih zubi. Ispružio je ruku i uhvatio Treva za rever, ali ništa nije rekao. Trev se oslobodi njegova stiska i odgurne mu ruku. »Pusti me«, reče on hladno. »I budi siguran da znam što si ti. Upravo smo o tome pjevali.« Bojnik kao da se napuhnuo, a u sljepoočnicama mu je nikla krv. »Zaveži! Ti odvratni krvopijo, zaveži.« »Reći ću d što je odvratno«, teče Trev normalnim glasom, kao da razgovara. »Muškarac koji uvrijedi damu, a onda se došulja natrag i mekeće tražeći njezinu milost. Drži se što dalje od nje, Moruno; ona te ne želi vidjeti.« »Kako se usuđuješ! Ti!« »Naravno da se usuđujem. Zar misliš da ona nema prijatelja koji će se zauzeti za nju?« Moruna je problijedio od bijesa. »Bože, morao bih te ubiti, ti sluzavi francuski crve.« »Kurvin sine«, reče Trev mirno. A onda to ponovi na francuskom da mjera bude potpuna. Moruna je stajao tako mirno da je Trev mogao vidjeti kako mu drhte prsti dok je silovito skidao rukavicu. U usporenom trenutku Trev osjeti kako mu krv vrije od suludog zadovoljstva. Desetljeće bijesa nakupilo mu se u grudima, izgubljene godine, bespomoćna sramota kad je stajao i primio onaj udarac Callieina oca i kad ju je ostavio da je uvrijedi ovakav čovjek. S osjećajem fascinirane kobi gledao je Morunu kako presavija rukavicu preko prstiju i podiže ruku. Dvoboj. To će biti. Ipak je bio toliko engleski džentlmen. Bojnik ga pljusne rukavicom preko lica. »Biraj oružje.« Trev se povuče unatrag i udari desnicom prije nego što je Moruna zatvorio usta. Unio je u udarac svoju težinu i pet godina iskustva u boksačkom ringu i svu mržnju prema tom arogantnom engleskom džentlmenu. Razbio je Moruni čeljust udarcem koji je osjetio duboko U grudima i u srcu. Uhvatio je časnika potpuno nespremnog. Moruna se srušio natraške i pao na leđa pokraj stola raširivši noge i ruke. Muškarci su skočili od stola da ne budu umiješani. Netko je zgrabio Trevovu ruku da ga obuzda. Okrenuo se i ponovo zamahnuo rukom, ovaj put u trbuh bojnikova časnog druga. Muškarac se presavinuo. Trev se trzajem oslobodi od nekih ~ 66 ~

anna


daša revnih promatrača i vidje da je jedan od onih koji su sjedili za njegovim stolom zadao udarac Moruni prije nego što se bojnik uspio zaletjeti na Treva. Ljudi su se uskomešali, vičući i gurajući jedni druge. Stolice su padale, a boce se razbijale. Pipničarka je vrištala od frustracije dok je Zvončić tonuo u pijanu tučnjavu.

~ 67 ~

anna


daša

8. poglavlje

P

rema drevnoj predaji, stablo tise ispod Callieina prozora posađeno je na zahtjev Edwarda Prvoga. Ona nikad nije imala razloga sumnjati u to - obujam mu je bio puna tri i pol metra, a debele stare grane bile su kvrgave i dovoljno ispucale da bi mogle biti stare šesto godina. Sigurno su bile svjedoci posjeta Henrika Tudora samostanu, koji je nekad stajao na mjestu Dvora Shelford, a spalile su ga Cromwellove trupe. Dva bijega ljubavnika, propovijed koju je održao John Wesley i nejasan incident koji je možda bio pokušaj provale, otmice ili neslana šala, a odnosio se na desetu groficu - sve to bilo je na popisu poznatih nepodopština u kojima je i stablo odigralo svoju ulogu. Bilo je i nekoliko ludorija u recentnoj prošlosti, ali nisu bile unesene u javne zapise. Callie je već bila sigurna, i ne gledajući dolje kroz zanjihanu krošnju i stenjanje grana, tko je čeka u podnožju stare tise. Dvaput se začuo zvuk udarca kamenčića jedan o drugi, a onda zaljubljeno zavijanje mačka: nije trebala pamtiti taj signal, ali prepoznala ga je čak i u dubokom snu. Naglo je otvorila oči na prvo zveckanje stakla. Ustala je iz kreveta i navukla kućni ogrtač prije nego što je zamrlo promuklo zavijanje. Pričekala je malo prije nego što je otvorila žaluzine i pokrila lice dlanovima. Naglo se probudila i jedva se stigla pribrati. Obrazi su joj gorjeli, srce ubrzano tuklo. Nadala se da on ne očekuje da će se ona zaista spustiti kroz prozor sada. U dobi od dvadeset sedam godina. Usidjelica. Po ovom vremenu! Mijaukanje se opet začuje. Udahnula je duboko, zatvorila unutrašnje žaluzine i kleknula na klupicu ispod prozora. Kroz staklo je vidjela samo zanjihane crne grane u noćnom mraku. Tamna masa krošnje priječila je pogled na sve drugo. Mačak je pozove i treći put, ali ovaj put završi prigušenim ljudskim glasom, gotovo preklinjanjem. Callie tiho zastenje i otvori prozor. Odmah je ušao hladan zrak pomiješan s ledenim kapima. Kad se nagnula kroz prozor, obavio ju je i vlažan, zagušljiv miris tise. Nije mogla vidjeti do. »Odlazi!« prosiktala je. »Zaboga, jesi li poludio?« »Callie.« Izrekao je to ispod glasa, ali dovoljno glasno da ga čuje između šuštanja granja na vjetru. »Trebam pomoć.« Čvrsto se uhvatila prozorskog okvira trudeći se nešto vidjeti dolje. Očekivala je da će se on nasmijati i požuriti je da mu se pridruži u nekom smiješnom podvigu. »Žao mi je«, reče on. »Ne mogu ići...« Ostatak odgovora nestao je u zujanju vjetra u krošnji. »Možeš li...« Do nje su dopirale tek poneke riječi, »...mojoj majci. Trebam...« Više ništa nije mogla razabrati. U mraku je jedva nazirala blijed obris njegova lica. Ali u glasu mu se čula tuga, ne zadirkivanje ni nagovaranje. »Što je? Što se dogodilo?« Nije odgovorio ili, ako jest, ona nije čula. Sjela je na prozorsku dasku i čvrsto oko struka obavila kućni ogrtač. Trev nikada nije došao tražiti pomoć, ne na ovaj način. Mora da se radi ~ 68 ~

anna


daša o nekoj klizi s njegovom majkom. A ona ga nije mogla kriviti što je došao pod prozor umjesto da je poslao poruku. Nije želio buditi sluge ili uvući u to i Dolly, barem ne u ovo doba noći. Callie ni sama nije željela to učiniti. Opet se nagnula. Nije mogla vidjeti onu najveću granu, najbližu prozoru, koja je bik dobro savijena i na koju bi uvijek prvu stala. I zaista, nije imala namjeru spuštati se niz stablo - to je bilo jednostavno nezamislivo. Pomislila je da mu kaže neka je pričeka kod staje za krave, ali tamo je spavao jedan od momaka s farme. Labirint od živice šimšira bio bi jadno rješenje po ovakvoj noći. Čuvari stoke paze na lovokradiee u šumi, a u stajama je uvijek na noćnoj straži bio po jedan konjušar. Zaista, raspon mogućnosti nije se promijenio mnogo u proteklih devet godina. Dlanovima je okružila usta i povikala dolje što je tiše mogla. »Spremište za kočije.« »Blagoslovljena bila!« odgovori on odmah. Nejasan obris ispod stabla je nestao.

Callie je na sebi imala kabanicu i radne čizme. Izašla je na ulaz za služinčad, zaključala vrata za sobom, jer pripremila se da će reći kako ide pogledati napušteno tele, ako slučajno nekoga sretne. Ali nigdje nije bilo nikoga, čak se nije pomaknuo ni dječak dežuran u predvorju, koji je hrkao na ležaju pokraj Dollyna zvonca. Sve je bilo vrlo lako, kao što je uvijek bilo. Trebala se roditi kao provalnik. Vrata spremišta za kočije bila su zatvorena. Kroz svjetlo niskih oblaka mogla je ipak dovoljno vidjeti da ude, ali unutra je vladao potpuni mrak. »Trev?« šapnula je. »Jesi li ovdje?« Čula je škripanje opruga na kočiji jer se netko naglo pomaknuo. »Callie?« Glas mu je bio prigušen i šokiran. »Naravno«, reče ona. Nije znak zašto se popeo u kočiju. »Što se dogodilo? Je li tvoja majka dobro?« Začuli su se neki zvukovi, a onda škripa otvaranja vrata kočije. »Callie. Nisi morala izlaziti.« Zastala je zbunjeno. »Mislila sam da trebaš pomoć.« Čula je kako silazi niz stepenice, a onda je naglo skočio do nje u mraku. Oštro je i duboko udahnuo, dotaknuo je po nadlaktici i zadržao ruku na njezinoj da održi ravnotežu. »Nisi valjda povrijeđen?« upita ona, nesigurna kako protumačiti sve te zvukove. »Ah«, promrmljao je. »Malo.« U dahu mu je osjetila miris oštrog pića, nešto što nikad prije nije primijetila kod Treva, iako je to bilo nešto normalno među starijom gospodom koju je poznavala. »Treba mi samo mjesto da prespavam«, reče on pažljivo izgovarajući riječi. »Mogu spavati u kočiji.« »Što se dogodilo?« Skinula je rukavice i zavukla raku duboko u džep kaputa tražeći kutijicu s korisnim predmetima koje je uvijek nosila sa sobom. »Kako si se povrijedio?« Zatreptao je i žmirnuo zbog plamena šibice koju je zapalila. »Pao sam.« »Pao?« Bolje ga je pogledala. Ruku je držao na grudima. Čak i pri nejasnom svjetlu vidjela je da je jako otečena. Imao je i krvavu posjekotinu postrance na čeljusti. ~ 69 ~

anna


daša »S konja«, reče on i malo se odmakne od nje. Naslonio se na kotač kočije. »Radije... ne bih se sad odmah vraćao kući. Treba mi mjesto da se odmorim do jutra.« Vidjela je da mu je poderan ovratnik kaputa, a bijeli rubac-ovratnik visio je potpuno razvučen. Namrštila se i pokušala nazrijeti ima li još neku ozljedu. »Ne želim da me maman vidi ovakvoga«, reče on promuklo. »D... pretpostavljam.« Zabrinuto ga je gledala. »Mogla bi se preplašiti.« Neozlijeđenom je rukom prošao kroz kosu i još jače je raskuštrao. »Jutros ju je pregledao liječnik iz Londona.« »Što je rekao?« Svjetlo je treperilo bacajući mu sjene preko lica. »Rekao je da joj je ostao još tjedan ili dva.« Glas mu nije baš bio čvrst. »Najviše mjesec dana.« Callie nagne glavu u stranu. »Žao mi je«, reče ona nježno. Šibica se ugasila. Stajali su u mraku. Čula ga je kako diše, gotovo kao da se smije. »Prokletstvo«, reče on. »Neka završim u paklu. Morao bih se ubiti.« »Glupost«, reče ona odlučno. »Samo si malo previše popio. Nije ni čudo što si pao. Nisi ni trebao jahati, barem ne u ovakvom stanju.« Opet je potražila u džepu i našla komadić svijeće. »Dopusti da ti pogledam ruku. Sigurna sam da, kad bude zamotana i nakon što se oporaviš, nećeš uzrujati majku kad je odeš pogledati. Boli li te još nešto?« »Ne«, reče on. Onda zastane. »Ne znam. Malo sam natučen. Možda mi je napuklo rebro.« Zapalila je drugu šibicu i prinijela je svijeći. »Bit će najbolje da slugu pošaljem po kirurga.« »Ne«, reče on glasno. »Bez kirurga.« »Samo da ti stavi zavoje. Neću mu dati da ti pušta krv.« »Nikakvih kirurga.« »Ali...« »Nisam ozbiljno ozlijeđen.« Namrštio se i okrenuo lice od svijeće. »Ako se mogu odmoriti nekoliko sati, rano ujutro ću otići.« Držala je svijeću iznad metalnog sanduka. »Sjedni. Daj da ti vidim ruku.« Glasno je otpuhnuo i sjeo. Callie utakne svijeću u hrđavi svijećnjak i sjedne pokraj njega. Dopustio joj je da mu rastvori prste i micao je svakim posebno da se ona uvjeri da su dobro. Nije bila kirurg, ali liječila je životinjske povrede pa je imala dosta iskustva u procjeni ozbiljnosti povrede. Malo se ukočio, naročito kad je blago pritisnula natečene zglobove šake, ali nije se trznuo. »Mislim da ništa nije slomljeno«, rekla je. »Ali bilo bi najbolje omotati prste. U prtljažniku kočije ima nešto zavoja.« Ostavila ga je da sjedi na sanduku i u mraku otišla potražiti pribor za konje. Vratila se sa škarama i tkaninom. Dok se naginjala i zamatala mu ruku, osjetila je njegov dah na sljepoočnici i kosi. Čvrsto je zavezala zavoj i odrezala krajeve. Onda se uspravila i stala između njega i kočije. Dizala se iza nje poput velikog i nezgrapnog suvenira, sumoran memento, kao da je ~ 70 ~

anna


daša skriven snop ljubavnih pisama naglo nabujao i izrastao u slona, stojeći tu i sramežljivo mašući surlom naprijed-nazad. »Eto!« reče ona vedrim glasom. »Još jedna pustolovina.« On je i dalje sjedio, malo je okrenuo glavu u stranu i pogledao je. »Još jedna pustolovina«, reče on sa smiješkom u kojem nije bilo humora. Zatvorio je čvrsto povezanu šaku i podignuo je do ramena. »Boli li te kad dišeš? Misliš da ti je napuklo rebro?« »Dobro mi je. Hvala ti, ovo će mi puno pomoći.« »To je najmanje što mogu učiniti ako ne želiš da pozovemo kirurga.« »Dobro sam, Callie. Sjedni malo kraj mene.« Osjetila je da joj puls jače tuče. Ali on je izgledao više rastreseno nego zaljubljeno, pa se posramila što se osjeća tako živahno u njegovu društvu usred noći u krajnje neprikladnim okolnostima. Sjela je, a kabanica joj je zašuštala. Nekoliko trenutaka oboje su šutjeli. Callie je gledala odsjaj svjetla svijeće na crnoj boji kočije. Dijelili su ih nekoliko slojeva tkanine i debela kabanica, ali ni to nije bilo dovoljno da spriječi osjet njegova snažnog ramena uz njezino. Migoljila je prstima u čizmama. Bilo joj je hladno, ali obrazi su joj bili zažareni. Neočekivano ju je uhvatio za ruku. Pognuo je glavu i prinio usne njezinim prstima. Začuđeno ga je gledala, osjećajući se kao da netko drugi sjedi na njezinu mjestu i njegove usne i obraz dodiruju tuđu ruku. »Sad moram otići iz Shellorda, Callie«, reče on, Zatreptala je. »Otići?« »Ne mogu se vratiti u kuću Dove. Hoćeš li... mogu li te zamoliti da odeš k mojoj majci? Reci joj...« Zašutio je kao da se ne može sjetiti što je želio reći. »Sad moraš otići?« Callie ponovi glupavo. »Što ti to znači?« Kratko se nasmijao i poljubio joj ruku. »Radije ne bih objašnjavao. Je li dovoljno reći da sam idiotsko kopile?« Zaprepastila se. »Ali... koliko te dugo neće biti?« »Zauvijek«, reče on grubo. »Oh.« Zagledala se u njega. »Bojim se da sam pretjerao s pustolovinama.« »Ali ne razumijem. Zašto moraš sada napustiti Shelford?« »Možda ćeš razumjeti sutra ili prekosutra.« Odjedanput se sjetila da je pisala bojniku Moruni i dala mu dopuštenje da je posjeti sutra, ako želi. Rastvorila je prste. Trev joj je pustio ruku. Dok je pisala bojniku formalnu pozivnicu, mislila je da će Trev sigurno prije ili kasnije čuti za to. Nije se baš nadala da će ga to razljutiti ih da će biti ljubomoran, ali prepustila se maštanju o tome kako će on, čuvši tu vijest, dojuriti u Dvor Shelford i zaprositi je, možda čak udarcem srušiti bojnika Morunu na samim vratima. ~ 71 ~

anna


daša Ali Trev je sad odlazio. Iako bi moglo biti lijepo pomisliti da to ima neke veze s njom da je čuo kako ona razmišlja o nekoj dobroj prosidbi, pa on sada zauvijek odlazi slomljena srca. To ne samo što bi bilo apsurdno već bi u stvarnosti imalo mnogo tužnije posljedice nego što je mogla zamisliti. U njoj je tiho rasla panika. »Ne možeš sada ostaviti majku«, reče ona. »Ne mogu vjerovati da sada moraš otići.« Nesretno je uzdahnuo. »Hoćeš li joj reći da su me iznenada pozvali u Monceaux? Ili u London. K mojem tamošnjem agentu. Reci joj da ću se brzo vratiti.« »Ali rekao si da se ne vraćaš.« Nije joj odgovorio. Callie se zagledala u njegov profil polako shvaćajući njegove riječi. »Želiš da joj lažem«, rekla je. »Ne.« Naslonio se na zid i kratko se nasmijao. »Ne, krivo sam se izrazio. Ne bih smio tražiti takvo što. Džentlmen mora sam lagati u svoje ime.« Callie ustane. »Nešto se strašno dogodilo.« Glas joj je drhtao. »Što je bilo?« I on je ustao i stao tako blizu nje da je mogla osjetiti vlažan miris njegove kože. »Ništa se strašno još nije dogodilo.« Osjetila je kako ju je zagrlio jednom rukom oko struka. Činilo se nestvarno, kao da je stajala u snu u kojemu ništa nije imalo smisla. »Još?« Bila je na rubu suza. »Vraćaš se u Francusku?« »Nije važno.« Spustio je glavu i položio čelo na njezino. »Hoćeš li mi dopustiti da ti ukradem jedan poljubac prije odlaska?« »Zašto?« šapnula je napuklim glasom. »Jer moja majka kaže da te volim.« Usnama je samo ovlaš prešao preko njezine sljepoočnice. Callie tiho zajeca. »Oh, naravno.« Odmaknula se i ponosno podignula bradu. »Baš kao što i pratilje na plesu kažu da imam vrlo lijep osmijeh i ne razumiju zašto me nitko nikad ne pozove na ples. Zašto moraš otići?« Pojačao je stisak ruke i privukao je k sebi. Spustio je glavu i poljubio joj usne. Koža mu je bila topla i malo gruba uz njezinu. »Callie, sjećaš li se ovoga?« Duboko je disala i bila negdje između ljutnje, plača i nevjerice. Ali dodir njegovih usana na njezinima natjerao ju je da zaklopi oči i sva sanjarenja prijašnjih godina postala su stvarna. Ovo je bio Trevelyan, jedini muškarac koji ju je ikada dodirnuo na ovaj način, koji je u njoj budio želju da bude tako dodirnuta. Sve je to davno izblijedjelo u sanjarenje, duboko, opasno, skriveno u nekom tajnom pretincu njezina uma, tako daleko da joj se činilo da je sve samo zamislila. On je sada bio vrlo stvaran. Vrlo muževan šireći miris pića, dima i slatkog duhana poput džentlmena koji se vraćaju iz lova ili s večere U klubu. I više od toga, osjetila je onaj poseban miris Treva samoga, različit od bilo čijeg mirisa, koji je čvrsto upamtila, a da to nije ni znala sve dok ga opet nije prepoznala. Poljubio ju je. U njoj su se počeli buditi osjećaji koje je uvijek u njoj izazivao - kao da će se izgubiti u nekom slatkom bolnom padu u besvijest, tako dugo dok je bude držao ovako zagrljenu. Zastenjao je duboko u grlu. Zvučalo je kao jeka intenzivnog užitka. Činilo se tako ~ 72 ~

anna


daša nemogućim vjerovati da i on to osjeća. Ali strasno ju je ljubio i pritiskao uza se. Osjetila je čvrste zavoje oko njegovih prstiju kako joj dodiruju stražnji dio vrata; čudna realnost uškrobljenog pamuka usred izmaglice sna. Naslonio se ramenom na veliki kotač kočije, povukao je k sebi te je skoro izgubila ravnotežu, ljubio joj vrat, sljepoočnicu i kosu. Kroz kabanicu i tanku tkaninu spavaćice cijelo joj je tijelo dodirivalo njegovo. Osjetila se potpuno izvan svih granica pristojnosti i civiliziranosti. Svi njezini zabranjeni snovi bili su koncentrirani na Treva, na ovu tajnu ljubav i nezakonitu naklonost, čekajući s druge strane ograde svakodnevnog života. Podignula je ruke i dlanovima mu obuhvatila lice. Ono je bilo često samo sjećanje, nikad nešto na što bi se mogla osloniti i vjerovati da će se sve obistiniti. Jedino je ovo bilo istina da je stajala tu u mraku s čovjekom koji će otići, jer on je uvijek odlazio, uvijek se povlačio u sjećanja i snove. »Zločesta Callie«, reče on prislonivši usta uz kut njezinih usana. »Ne bi se trebala družiti s pijanim Francuzima usred noći.« Tiho je zajecala kad joj je zubima lagano prešao preko uha. Čvrsto ga je uhvatila za kosu i privukla bliže. Usta su mu lebdjela iznad njezinih. »Cijelo vrijeme sanjam o tebi«, promrmlja on malo nerazgovijetno zbog pića. »Znaš li to?« »O meni?« Spustila je ruke i uhvatila se za njegov kaput, čvrsto ga zgrabivši. »Ne vjerujem ti.« »Znam«, reče on. »K vragu sve.« »Govoriš te stvari...« »Znam. Znam da to činim. Ali nešto od toga je istina.« Prisilila se malo odmaknuti i pribran se. »Mislim da nisi stvaran. Mislim da ovo nije stvarno.« Uzdahnuo je i zamotanim je prstima lagano pomilovao po kosi. »Da barem nije. Možda onda ne bih osjećao kao da mi je deva stala na ruku.« Gotovo je bilo olakšanje sjetiti se njegove nezgode. »Misliš li da je konj stao na tebe?« »Konj me trebao ritnuti u glavu«, reče on. »Zaslužio sam.« »Da«, reče ona grizući usnicu. »Mislim da to zaslužuješ ako sada odeš iz Shelforda.« Kliznuo je rukama do njezina struka prateći joj oblik tijela. »Bit će ti bolje, zločesta Callie, da se vratiš u kuću u svojim čizmama i noćnoj košulji prije nego što učinim nešto čime ću zaslužiti i goru sudbinu.« Znala je što želi reći. Pomislila je na svoju sobu i krevet, tople, suhe i sigurne. Trebalo je samo malo hodati kroz kišu i vjetar, ali ipak milijunima milja daleko. Cijelo joj se tijelo zažarilo pod njegovim dodirom. Naglo ju je privukao k sebi, otvorio usta u poljupcu s gotovo grubim nasrtajem. Na tren je bila svjesna samo slatkog okusa njegovih usta, mirisa duhana i sandalovine. Ponovo joj je bilo sedamnaest i opet je umirala u onom beskrajnom poniranju u njegov poljubac, dok joj je tijelo bilo priljubljeno uz njegovo, tako poznato, ali i tako nepoznato. ~ 73 ~

anna


daša Naglo ju je odmaknuo i prestao ljubiti. »Dovoljno«, promrmljao je. U očima mu je bio odsjaj treperave svijeće. »Dopusti mi nekoliko sati sna, a onda krećem na put.« Callie ga je gledala. Koliko god je bilo teško vjerovati da je tu, još je teže bilo vjerovati da će začas ponovo nestati iz njezina života. Obgrlila se rukama i polako tresla glavom kao da želi razbistriti mozak. Usne su mu se izvile. »Nisi očekivala da ću biti išta manji podlac nego svi oni ostali, zar ne?« reče on promuklo. »Tvoj je otac bio u pravu. Daleko si od toga da se povežeš sa mnom, lady Callista. Uvjeravam te da neće proći dugo, a moći ćeš mu biti zahvalna i po drugi put.« Stajala je obamrla, nesposobna izreći bilo koju riječ usred vihora osjećaja. Okrenula se da pode, ali onda se opet okrenula prema njemu kao da će ga nešto pitati, no nije mogla smisliti nikakvo pitanje na koje on već nije savršeno jasno odgovorio. U polutami vidjela je samo njegovo ukočeno lice s istim onim izrazom gorkog prezira, koji je imao i onda kad ga je njezin otac udario. »Ne gledaj me kao da sam te prevario«, oštro reče on. »To je san. Uvijek je bio san. Vrati se u kuću.« Napravo je korak prema njoj. »Odlazi, ti jadna ludice, prije nego što oboje zažalimo.« Okrenula se i potrčala, lica i tijela vrućih od emocija, trčala je onako kako nikad prije nije.

Bio je u pravu, naravno. To je bio san, uvijek je bio san - još jedan dvorac u oblacima, posut tek s dovoljno stvarnosti da se učini životnijim i trajnijim od ostatka njezinih glupavih sanjarenja, njezinih idealiziranih vizija u kojima je lijepa, pustolovna duha ili vrijedna divljenja zbog mnogih potpuno nevjerojatnih osobina. Callie shvati da je u blatnim čizmama ušla u svoju sobu pa ih je brzo izula. To što je imao pravo u vezi s njezinim sanjama Trevu nije donijelo nimalo zahvalnosti s njezine strane. Strgnula je sa sebe mokru kabanicu i bacila je na pod. Mrzila je džentlmene. Mrzila je svakog pojedinog, one koji su je ostavili i one koji nisu. Bili su beskorisni, beznadni, nemogući i podli. Rekao je da je podlac kao i ostali i ona se zdušno s tim slagala. Zacijelo je već imao suprugu, možda i desetak njih, i bezbroj ljubavnica tamo u Francuskoj, a sve su bile ljepotice, šarmantne i nikada nisu ostale zbunjene ne znajući što bi rekle. Žene su obožavale Treva, svakakve su mu se žene bacale pred noge, Callie nije u to sumnjala, i ona najobičnija od njih sigurno je mnogo privlačnija od Callie, i to kad je imala dobar dan. Legla je potrbuške na krevet, ne baš jecajući u jastuk, ali uzdišući slomljena srca dok se zamišljala kako ih sve probada vilama za sijeno. Više neće imati nikakva posla s džentlmenima, uostalom, s ljudima uopće. Otići će živjeti sa svojim životinjama tako da ne mora više nikad ni s kim razgovarati. Smjestit će se ispod stoga sijena na polju, samo će joj krave praviti društvo i to bi prema Callieinu mišljenju bio savršeno sretan život. Nije mogla shvatiti kako je ikad uopće razmatrala neke druge mogućnosti. Rastresla je jastuk, a onda ga i izudarala. Zaista, stvarno nije voljela ljude. Nije voljela razgovarati, nije voljela ni da je gledaju niti je voljela imati prijatelje. Sve je to bilo bolno, bez nade, a bit će i gore kad bude živjela s Hermey i svi će je još više sažalijevati jer će biti beskorisna usidjelica, koju su zaručnici triput ostavili. ~ 74 ~

anna


daša Ne - voljela je Hermey - ali ne bi to mogla podnijeti. Odbijala je da to trpi. Umjesto toga postat će pustinjakinja ili možda vještica i plašiti malu djecu tako što će u tamnoj šumi jecati i vikati. Nabavit će si crn šešir širokog oboda, što staromodniji, to bolji, i privući što veći broj mačaka da se drže u njezinoj blizini. Nitko se u Shelfordu neće tome čuditi. Svatko će savršeno razumjeti da su joj draže životinje od ljudi. Naročito od džentlmena. A posebno francuskih džentlmena. Svi se mogu pridružiti Bonaparteu na onom njegovu otoku na kraju svijeta i nadala se da će tamo biti vrlo sretni, piti dobar claret i pjevati Marseljezu, dok će ona živjeti ovdje pod nekom strehom. Zaspala je razmatrajući te vesele planove, a jastuk joj je bio mokar od suza.

Bojnik Moruna je stajao vrlo ukočeno pokraj kamina u malom salonu. Umjesto odore nosio je tamnozeleni kaput s izrazito visokim ovratnikom tako da mu je cijela čeljust bila sakrivena bijelim ovratnikom-rupcem. No ni tako nije mogao sakriti veliku modricu i oteklinu zbog koje su mu usta i lijevo oko izgledali neobično nakrivljeni. Callie je sjedila do prozora s pogledom na vrt, najdalje od njega koliko je mogla, što u sobi skromnih dimenzija nije bilo jako daleko. Trebala ga je primiti u formalnijoj atmosferi ružičastog salona, ali tamo nisu palili vatru prije popodnevnih sati primanja lady Shelford. Bojnik Moruna došao je izuzetno točno na Calliein poziv, pojavivši se u jutarnjim satima, za što bi njezin otac rekao da je prekoračenje privatnosti. Potpuno zatečena, Callie je uspjela zagrliti Hermey i doslovce je povući da im se pridruži unatoč sestrinim šaptajima protesta. Ušle su prilično nespretno, kao da posrću, ali Callie se uspjela bojniku kratko nakloniti i predstaviti mu sestru. On se poklonio i napola zatvorio oči, što je mogao biti znak boli ili izraz ushita. Nakon što su izmijenili pozdrave, Callie i Hermey su sjele. Sve troje su nelagodno zašutjeli. Callie pomisli da je teško ignorirati njegovu zamotanu i otečenu čeljust. Razbijala je glavu tražeći neku pristojnu temu za razgovor, ali sve što je mogla smisliti, bilo je: »Imate li zubobolju?« Hermey je ogorčeno pogleda i sama prekine neugodan trenutak. »Vrlo mi je drago što mogu upoznati dugogodišnjeg znanca moje sestre«, rekla je. »Zahvalan sam na iskazanoj časti, lady Hermione«, reče on, zvučeći kao da mu jezik baš ne radi kako treba. »Vaša mi sestra iskazuje veću naklonost nego što zaslužujem.« Poklonio se opet prema Callie s nečim što je trebao biti topao smiješak da se nije činilo kako mu to pričinja priličnu bol. »Ispričavam se zbog svojega izgleda. Doživio sam pad s konja.« »Jako mi je žao što to čujem«, reče Hermey. S očekivanjem je pogledala Callie. Shvativši da ne može izbjeći nešto reći jer je sada došao na nju red, Callie reče: »U posljednje vrijeme konji su vrlo živahni«. »Zaista?« Hermey zagladi suknju. »Mora da je zbog vremena.« Opet zavlada tišina i rastegne se do bolnih granica. Hermey je na licu održavala smiren smiješak i zagledala se nekamo u daljinu dajući do znanja da više neće priskakati u pomoć. »Izgleda da su gospoda također izložena značajnim povredama«, doda Callie, ne mogavši se sjetiti ničega drugoga. ~ 75 ~

anna


daša »Samo ogrebotine«, reče bojnik, a bio je to ublažen izraz neslućenih razmjera. »Tako sam vas jako želio vidjeti, lady Callista, da sam si dopustio pretpostaviti kako moj izgled nije toliko šokantan koliko se bojim da ipak jest.« Callie spusti pogled na svoje ruke stisnute na krilu. On je sigurno ostao bez novca. A kako je Trev, unatoč tome što ju je poljubio i rekao da njegova majka misli da je on voli, pokazao više težnje da pobjegne u Francusku nego da je zaprosi, bojnik joj je ostao kao jedina nada da bi mogla izbjeći da se nametne u zajedničkom životu s Hermey i Sir Thomasom ili da proživi svoje dane pod bičem oštrog jezika lady Shelford ili da zauvijek ostane sklonjena pod nekim stogom sijena. Bila je potpuno sigurna da se bojnik Moruna namjerava žrtvovati na oltaru boga Mamona i opet zatražiti njezinu ruku. Nije bilo drugog razloga zašto bi je želio vidjeti. Mora da su ove godine bogate nasljednice malobrojne u Londonu i okolici. Novi grof od Shelforda pojavio se na otvorenim vratima. Callie je skočila na noge, prenuvši se što joj je bratić ustao i potpuno je odjeven u ovo doba. Upoznala je gosta s domaćinom, pomalo ljuta što je u svojem glasu prepoznala drhtaj tjeskobe. Nadala se da on neće pozvoniti da dođe i njegova supruga. Ako bi itko mogao otjerati bojnika Morunu, onda je to bila milostiva grofica. Iako joj, zapravo, Callie ne bi zamjerila zbog toga. Uhvaćena između želje da ga se otarasi i navodne nužnosti da se uda za njega, Callie se prepustila konfuziji i opet sjela. Grof Shelford bio je vrlo srdačan s bojnikom, kao što je bio sa svakim. Pozvonio je da im donesu kavu i žalio što je Callie previdjela taj obavezan napitak koji pridonosi ugodi svakog džentlmena. Časnik se opet ispričao zbog svojeg izgleda i objasnio grofu Shelfordu da je pao s konja. Dok je grof izražavao svoju tugu i suosjećanje, Callie je razmišljala o slučajnosti da su dvojica džentlmena, od vrlo malog broja koje ona poznaje, pali s konja u razmaku od nekoliko sati. Možda su se čak sudarili jedan s drugim. »Ah, gospodine, donosim vam i poruku pukovnika Davenporta«, reče bojnik pomalo nerazgovijetno grofu Shelfordu. »Onaj vaš bik pobjegao je s ograđenog pašnjaka. Pukovnik vas moli da pripazite nećete li ga vidjeti. Misli da bi se životinja mogla vratiti kući.« »Mislite na Huberta?« Callie podigne pogled. »Hubert je pobjegao?« »Ne znam kako se zove«, reče bojnik. »Koliko sam shvatio, to je onaj bik kojega je Davenport osvojio kladeći se s grofom.« »O, da«, reče grof Shelford s nelagodom. »Taj bik. Odlutao je? Žao mi je. Pretpostavljam da će doći ovamo, da. To je najvjerojatnije.« Nervozno je pogledao prema Callie. »Koliko dugo je već vani?« upita ona oštro i ustane. »Od sinoć.« Bojnik se okrene k njoj, ali ukočenog vrata. »Momak ga je nahranio navečer, ali u zoru je našao razvaljenu ogradu. Davenport je poslao nekoliko svojih ljudi u potragu. Pomalo je sumnjiv, jer neki dan mu je prišao neki čovjek niskog roda sa željom da kupi bika. Glatko je odbio tu ponudu, naravno, ali čovjek je nudio golemu svotu.« »Niskog roda?« namršti se Callie. »Kakav čovjek zapravo?« Bojnik Moruna pročisti grlo. »Ne znam jeste li svjesni, lady Callista, da postoje ljudi koje zovemo varalicama. Pukovnik je malo zabrinut, jer je dočuo da se prošli tjedan u našem ~ 76 ~

anna


daša okrugu pojavio slavni pas za borbu. Malo je vjerojatno, ali s onim iznosom koji je čovjek ponudio, nema sumnje da je namjeravao organizirati borbu i ubirati oklade.« »Borbu?« poviče Callie. »Dobri Bože, zar mislite borbu s bikom?« »Ništa takvoga«, poviče novi grof. »Besmislica! Davenport je sudac i neće dopustiti takvo što u ovom kraju. Smiri se, draga moja. Molim te, nemoj izgledati tako prestrašeno!« »Ali ja jesam prestrašena!« Callie krene prema vratima. »Moramo ga naći. Johne, nije potrebno.« Prošla je pokraj sluge koji je nosio pladanj s kavom. »Ostavi to ovdje; moram odmah dobiti osedlanog konja. Bit ću dolje za pet minuta.« »Idete u potragu, gospo?« Bojnik Moruna je bio korak iza nje. »Smijem li imati čast da vas pratim.« »Da, da, svakako«, reče ona rastreseno. »Što više očiju, to bolje. Jeste li došli na konju?« »Konjušar šeće s mojim konjem.« »Nadam se da vas neće opet zbaciti«, reče ona. »Ako se to dogodi, morat ću vas ostaviti. Već smo izgubili mnogo vremena.« »Možete me ostaviti krvavoga na cesti«, reče on. »Vidim da je taj bik od izvanrednog značaja.« »On je moje najbolje uzgojeno tele!« reče ona ostavljajući ga u hodniku i krenuvši na kat. »I moj najbolji prijatelj. Nisam smjela dopustiti da ga odvedu! Glupe oklade. Glupa gospoda!« Podignula je krajeve suknje i odlučno se počela penjati stubama, mršteći se i naboravši nos. »Sve vas prezirem!«

~ 77 ~

anna


daša

9. poglavlje

»L

ijep zavoj, gospodine«, reče Jock gledajući Trevove otečene vrhove prstiju. »Kladim se da ste ga tresnuli kao maljem?« »Pao je kao suho stablo.« Trev se naslonio na vrata male staje iza kuće Dove i otirao slamu s kaputa, »Kako mi je majka?« »Pitala je jutros za vas«, reče Jock. »Rekao sam da duže spavate, jer ste noćas ostali vani i uopće se niste ponašali kao džentlmen. Nasmijao sam je. Nije dala da joj puštaju krv, sve dok vi to ne odobrite.« Trev zdravom rukom obriše lice pokušavajući srediti misli nakon previše popijena piva i premalo sna. »Ja to nikako ne odobravam. Zašto je mučiti još s tim, ako nema nade?« Jock slegne ramenima. »Liječnici«, reče on složivši se s njim. Trev zažmiri, a onda otvori oči. »Pozornik još nije bio ovdje?« Sluga mu uputi dug i znatiželjan pogled. »Pozornik. Zar trebamo očekivati pozornika, gospodine?« »Čini se da sam se potukao s lokalnim sucem.« Jock se uspravi koliko je god bio visok. »Gospode«, reče on. »Nokautirali ste suca?« »Vjerojatno. Bilo je malo... konfuzno. Znam da sam odalamio njegova prijatelja, bojnika draguna.« »Gospodine, to nije dobro.« »Ne. Zapravo, to je totalna katastrofa.« Jock polako kimne. »Aha.« Trev se svom težinom nasloni na grubo drvo vrata. »Ne smijem dopustiti da me sad uhvate. Ako me otkriju u Engleskoj, čekaju me vješala.« »Sigurni ste da će poslati pozornika? Je li to bila samoobrana? Zbog čega bi vas zatvorili?« »Remećenje mira, fizički napad, a i napravili smo znatnu štetu u pivnici Zvončić.« »Nitko nije ubijen, zar ne?« »Ne.« Trev se namršti. »Barem ne dok sam ja bio tamo.« Zabacio je glavu natrag i naslonio je na zid. »Majko Božja, nadam se da nije.« »Sigurni ste da bi vas taj sudac prepoznao, gospodine? Ovo je selo. Možda ne zna tko ste.« »Možda i ne bi. Ali prepoznao bi me njegov prijatelj bojnik. Nazvao me francuskim nitkovom. Ili...« Trev je oklijevao. Okrenuo je glavu, namrštio se i pokušao se prisjetiti njihova alkoholiziranog prepiranja. »Zakleo bih se da je rekao ucjenjivač.« »Prokletstvo«, reče Jock ispravivši široka ramena. »To je uvreda!« ~ 78 ~

anna


daša »Pretpostavljam da bih ga na kraju krajeva mogao i ucijeniti, kad bih želio«, promrmlja Trev. »Ali bilo je vraški zabavnije udariti ga umjesto toga.« »Vi nikoga ne ucjenjujete i ništa ne zaboravljate«, reče Jock žestoko. »Kad ste bili monsieur LeBlanc, uvijek ste svima sve pošteno platili. Zato sam i ostao s vama, gospodine, i to je razlog zašto vas još žele natrag da vodite borbe. Nikome ne vjerujemo toliko kao vama, a oni suci mogu govoriti što žele. Svi znamo da niste krivotvorili onu obveznicu, a znamo i zašto ste na sebe preuzeli krivicu.« Trev se kiselo osmjehne svojem sluzi. »Dirljivo veličanje mojega poštenja. Mogao sam se time poslužiti dok su mi sudili.« »Pijetao zna zašto ste to učinili.« Jock gurne bradu prema nebu. »On zna. Gospođa Fowler je dobro zbrinuta sa svojim malim sinom, zar ne? Iako ne zaslužuje ni novčića. Bili ste predobri prema njoj, a isto tako i Jem Fowler.« Trev slegne ramenima. »Stalo mi je do dječaka. I Jema. Ali kralj mi neće dati oprost i drugi put. K vragu sve, ne može. Sve bi se razotkrilo kad bi netko prepoznao da su duc de Monceaux i Thibaut LeBlanc ista osoba, a sve dok ja budem stajao na sudu i davao izjavu. A čak kad se to ne bi dogodilo, Isuse, pomisli samo - odvuku me pred suca dok mi je majka na smrtnoj postelji. Kakvo moralno prosvjetljenje u njezinim posljednjim trenucima.« Jock progunđa slažući se. Prekrižio je ruke i napinjao i opuštao svoje snažne mišiće. »Gospodine, taj časnik kojeg ste sredili, on vas zna kao LeBlanca?« Trev odmahne glavom. »Hvala Bogu, ne. Imamo zajedničku povijest druge vrste. Ali on će sigurno protiv mene uložiti tužbu i tražiti sudski postupak. Ništa nije sigurnije od toga, a k tome mu je prijatelj sudac. U najboljem slučaju sjedit ću u zatvoru do sudnjega dana ako im dopustim da me uhvate i bit ću sretan ako ne budem trunuo u zatvoru sve do Uskrsa, kad se sastaje sud.« Negdje u sjeni jedinog boksa za konje začulo se kokodakanje. Jock okrene glavu zbog neobičnog zvuka. Ali osim tihog grebanja po slami, više se ništa nije čulo. »Vodene kozice!« reče Trev, jer mu je naglo sinula ideja 4. »Možeš reći vojvotkinji da sam se sav osuo i da je liječnik rekao da se moram držati dalje od nje sve dok zaraza ne prođe.« Sluga skeptično zagunđa. »Vodene kozice? Ne mislite valjda, gospodine, da je ona tako naivna. Madam je dorasla svakoj prevari.« »Hm«, reče Trev. Počešao se po bradi kroz zavoje. »Da, u pravu si. Vodene kozice... mislim da sam ih prebolio. Ne sjećam se.« »Vaša će se mama sjećati. Sve one pamte takve stvari.« »Smislit ćeš već nešto. Savjetujem ti neki osip. Nešto što bi me spriječilo da je posjetim na otprilike četrnaest dana.« »Dva tjedna?« Jock podigne u čudu obrve. »Nije li liječnik rekao...« 4

U engleskom su slične riječi: pile, chicken i vodene kozice, chicken-pox.

~ 79 ~

anna


daša »Znam što je rekao! Još mi zvoni u ušima. Ali ne mogu ostati, Jock. Za Boga miloga, kako da ostanem?« Obojica su stajali i šutjeli. Nije morao Jocku objašnjavati kakve su posljedice. Ako želi da mu majka ode na posljednji počinak saznavši da joj je jedini sin kriminalac i osuđen na vješala, sve što mora učiniti bilo je dopustiti da ga uhite. Thibauta LeBlanca kralj je pomilovao i spasio smrtne kazne zbog krivotvorenja, ali uvjet je bio da napusti zemlju i nikad se više ne vrati. Ako se LeBlanc vrati iz egzila, pomilovanje se ukida. »Svakako je bolje da se ne date ščepati«, reče Jock napokon. »Ali možda bi se sve moglo smiriti, ha? Ako saznaju da vam je mama tako bolesna, možda će dvaput promisliti prije nego što dođu po vas zbog malog nesporazuma među gospodom.« »Ne mogu riskirati. Ne mogu ovdje otvoreno ostati.« »Aha. Mogli biste otići na nekoliko dana, gospodine. Neka se strasti smire. Ako oni dođu ovamo, ja ih mogu lijepo posramiti zato što progone jadnu gospođu, koja neće još dugo biti na ovome svijetu. Mogli biste dolaziti noću da je vidite.« Trev zaškilji u mračni kut staje. Grizao je usnicu i razmišljao. »Riskantno je.« Polako je kimnuo. »Ali moglo bi upaliti. Kad bih imao neko sigurno sklonište.« »Dopustite mi da se raspitam...« Prekinulo ih je oštro ćurlikanje. Obojica su se prenula čuvši taj zvižduk, njima poznat, ali tako blizu iznad njihovih glava da je Trev morao istegnuti vrat da pogleda u potkrovlje. »Bartone!« promrmlja s gađenjem. »K vragu, što radiš tamo gore?« Njegov nekadašnji kompanjon pokaže lice između dviju grubo istesanih greda, a s jednog uha visjela mu je slamka. »Imam ga, gospodine!« prosikće on. »Zavezan je tu iza staje.« Trev je odmah imao viziju, kao iz noćne more, kako je Moruna - ili još gore, njegov prijatelj sudac - svezan i s krpom u ustima iza staje. »Tko je svezan?« poviče on i napravi jedan korak. »Bartone, kunem se, ako...« »Bik, gospodine«, reče Barton. Okrenuo se tamo gore i s greda je počela sipiti slama i prašina. Visio je držeći se rukama za gredu, onda se pustio na pod i ustavši, snažno počeo rukama otirati hlače. »Bik?« Trev se načas namršti, a onda se sjeti. »Ah, tako je. Bik«, reče on s olakšanjem. Gledao je Bartona kako pokušava izvući slamu iz ovratnika. Ruka mu je bila prljava potpuno crna oko noktiju, a odjeća sva zamrljana tamnim prugama. »Dobro si to napravio. Dobar posao, stari druže. Barem je nešto pošlo kako treba. Jesi li spavao u močvari? Operi se na pumpi i odvedi životinju preko na farmu Shelfordovih. Reci da je bik za lady Callistu Taillefaire, uz moje komplimente.« Barem je to mogao učiniti za nju. Pomislio je kako će biti zadovoljna i poželio da joj može vidjeti lice, kako će zablistati kad ugleda životinju. »Pokušaj najprije isprati balegu iz ušiju«, doda on. Barton se počeo vrpoljiti. Na pohvalu se počeo ceriti kao kakva vodoriga, ali sad mu je osmijeh izblijedio. »Odvesti ga grofici?« reče on. »Ne znam baš je li to dobra ideja, gospodine?« ~ 80 ~

anna


daša »Uvjeravam te da će joj biti neizmjerno drago. Ona nije obična dama. Koliko si jako morao prišarafiti Davenporta?« Jock naglo podigne glavu. Barton pogleda u stranu, a kod Treva to izazove poznatu mučninu u trbuhu. »Davenport, kažete, gospodine?« reče Jock. »Pukovnik Davenport?« Trev pogleda slugu. »Da. Poznaješ ga?« »Gospodine, on je taj koji mi je preporučio onog londonskog liječnika. Iz Rogovlja su me poslali k pukovniku u Bromyard i rekli da će on sigurno znati nekoga u gradu. Vrlo ljubazan gospodin, potrudio se čak da mi napiše par riječi preporuke.« U Jockovu glasu čula se zabrinutost. »Gospodine... gospodine, imao je u radnoj sobi mnogo knjiga o pravu. I puno bilježnica i procesa. Mislim da je on sudac.« »Sudac?« Trev se zagleda u njega kao da ne shvaća. »Moj sudac?« »Gospodin čvrste grade, jako crvena lica i s madežom pokraj nosa.« Trev zastenje. »O, Bože. Neka mi to bude pouka - prvo se raspitaj nije li ti čovjek napravio kakvu uslugu prije nego što ga tresneš u gubicu. Bartone, koliko si mu platio za bika?« ponovi on pitanje. »Nadam se da je pravo bogatstvo.« »Pa, znate, gospodine«, počne Barton vedrim glasom, »sreća mi je ponekad prevrtljiva! Taj tip Davenport nije htio ni čuti za neku cijenu. Nije bio ljubazan prema meni, ne, gospodine. Dao me izbaciti iz kuće. Sav se uspjenio i rekao da nema tog novca koji bi uzeo od mene.« Nasmijao se. »Tako se dogodilo da nisam morao ništa platiti.« »Bartone! Proklet bio, nemoj mi reći da si...« »Ne, gospodine! O, ne, gospodine! Nisam ga ukrao. Kunem se da nisam.« Gurnuo je ruke u džepove i nagnuo se naprijed urotnički se cereći. »Stary Tobe i ja našli smo ga na cesti.« Trev zaklopi oči i nasloni glavu na zid. Ali mogao je samo kratko razmatrati hoće li zadaviti Bartona ili ga utopiti. Iz smjera ulaza u vrt začuo se jasan pozdrav, nepoznat glas pun odlučnosti. Trojica muškaraca se pogledaju. Barton podigne palac i kažiprst u poznatom signalu, pokazujući na potkrovlje. Trev pogleda Jocka i bradom pokaže prema ogradi i ulazu u vrt. Sluga samo kratko kimne. Bez riječi su se razišli, Jock brzajući prema kući i vrtu dok su se Trev i Barton penjali ljestvama. Trev je slijedio svojeg kompanjona preko prašnih dasaka prema vratima otvorenog potkrovlja. Dolje u ograđenom dvorištu ugledao je golemog crnog bika, koji je podignuo glavu s gomile sijena, mirno žvakao i gledao ih. »Bartone!« zasikće Trev pustivši se s kuke za dizanje bala sijena i dočeka se na obje noge. Zagledao se u životinju, a onda u očaju pokrio lice rukama. »Prokleti imbecilu. To je pogrešan bik.«

Callie je brzo kaskala, tek nejasno svjesna da je konj bojnika Morune prati u stopu. Krenula je prečicom u Shelford, preskočila dvije ograde i živicu, neovlašteno ušla u voćnjak obitelji Dauncy, samo kako bi što prije stigla do ceste. Ne silazeći s konja, raspitivala se kod svakoga koga je susrela i poslala poruku gospodinu Rankinu iz Rogovlja, obavještavajući ga o novonastaloj situaciji. ~ 81 ~

anna


daša Pukovnik Davenport živio je izvan sela, nekoliko kilometara niz cestu prema Bromyardu. Dok je jahala, pogledom je pretraživala jesenski krajolik, nadajući se da će među stablima jabuka ili negdje na poljima ugledati poznatu crveno-bijelu životinju. Ne bi trebalo biti teško uočiti nešto tako veliko kao što je bik, ali ipak, lako ga se moglo previdjeti. Huberta bi privukli bezbrojni voćnjaci ili svaka živica uz koju raste slatka trava, još zelenija ispod božikovine ili gloga u ovo doba godine. Znao se sasvim lijepo sakriti iza neke zarasle živice. Kratko su se zaustavili kod pukovnika Davenporta i zatekli samo prazan ograđeni pašnjak. Pukovnik nije bio kod kuće. Stajski momak pokazao im je gdje je Hubert potrgao ogradu, izvukavši čak i potporne stupove. Callie je prekorila dječaka, prilično nepravedno, zbog preslabe ograde koja ne bi zadržala Huberta ni kad je bio mlado tele, a kamoli sada kao odraslog bika. Nije momak bio kriv što pukovnik Davenport ne razmišlja o čvršćoj ogradi, ali Callie je bila ljuta. Prema riječima dječaka, Hubert je rogovima rastrgao poprečne daske ograde, a to je moralo čuti cijelo susjedstvo i znati da je pobjegao, ali Callie je bila drukčijeg mišljenja. Sve što je Hubert trebao učiniti bilo je da postojano i polako gura tijelom ogradu, a on je svakako više volio biti izvan ograđenog dijela nego unutra. Nije znala je li krenuo ravno kući ili se samo prošetao nastojeći dosegnuti najdalji busen trave. Od pukovnikove kuće krenuli su rutom koju bi odabrao i gonič stoke kad bi dolazio iz Shelforda. To ju je odvelo natrag do sela dužim ravnijim putom, na kojemu bi i seoska kola mogla prijeći preko potoka, a koji je vodio prema kući Dove.

»Crna kana, gospodine!« prošapće Barton. »Nisam to loše napravio, ha? Počeo sam čim je svanulo. Nisam odmah znao hoće li prekriti bijele dijelove, ali sad je ispao prilično dobro.« Prešao je dlanom niz bikovu stražnju nogu. »Vidim da mi je tu promaknuo jedan komadić na lijevom bedru.« »Kriste, gdje si nabavio toliko boje?« upita Trev tiho. Sad je vidio da je ispod bikovih kopita bilo plavkasto umrljano sijeno, doduše prekriveno slojem svježega. »Kod štavitelja kože, gospodine«, reče Barton svečano. »Skompali smo se uz par krigli piva.« »Naravno.« Trev je gledao psa kako njuši bikovo koljeno. »I što sad, dovraga, očekuješ da napravim s tom životinjom?« Barton zabrinuto pogleda. »Ne znam, gospodine. Niste mi rekli da moram smisliti što ću s njim. Mislio sam da ste vi već odlučili, gospodine.« »Jesam«, reče Trev trpko. »Htjeli ste ga dati onoj dami, gospodine?« »Takav je bio plan. Ali ona očekuje šarenog bika i račun da je otkupljen. Ovaj izgleda kao crni bik nepoznatog podrijetla.« »Hm«, reče Barton i naškubi široka usta. »Istina, gospodine.« »Da.« »Nisam ga ukrao, gospodine! Našao sam ga.« »Bartone, o toj finoj razlici nećemo raspravljati s pozornikom. Nego ćemo mene i ovog bjegunca što prije maknuti odavde, prije nego što itko dođe pretražiti imanje.« ~ 82 ~

anna


daša »Da, gospodine.« Barton zgrabi uže privezano za prsten u bikovu nosu. »Znam zaobilazni put do vodeničnog jaza. Možemo hodati niz potok i zavezati ga. Dođi, druškane.« Cmoknuo je biku. »Toby, potjeraj ga!« Na Bartonovu zapovijed pas zalaje i počne škljocati zubima oko bikovih nogu. Bik okrene glavu i malodušno se ritne. Činilo se da mu je pas dosadan baš kao kakva velika muha. Otpuhnuo je zrak, spustio nos i uzeo još jedan zalogaj sijena. »Tiho!« obrecne se Trev kad je Toby počeo lajati i režati, »Zar želiš cijelom okrugu objaviti da smo tu? Miči se odavde, ti zvijeri!« Zgrabio je vile i zamahnuo drškom prema golemom biku. Vidio je u vojsci goniče kako potiču svoje životinje dugim štapovima. Bik je žmirnuo prema njemu, a sve četiri noge čvrsto je zabio u sijeno. Čeljust mu se micala postojanim ritmom. »Dođi«, reče Trev nestrpljivo i dalje mašući vilama. »Kako se zoveš? Hubert. Haja, Hubert!« Životinja se skroz okrene čuvši svoje ime. Kraljevski polako podigne jedno kopito pa drugo, ignorirajući vile, i polako krene prema Trevu. Podignuo je golem nos da mu onjuši odjeću, kao da nešto traži u njegovu ovratniku. Pripadao je pasmini kratkih rogova, ali Trev bi se zakleo da su mu vrhovi rogova udaljeni koliko on može raširiti ruke. Trev se malo povuče unatrag. Bik ga je slijedio. »Huberte«, reče on hodajući natraške prema izlazu iz dvorišta. Hubert požuri za njim, sada svojevoljno, a velika su mu kopita muklo udarala o zemlju. Duboko je i prigušeno zamukao kao da stenje. Bio je to zvuk od kojega su se Trevu naježile dlačice na potiljku i vratu. Nadao se samo da ga životinje neće napasti.

»Hubert!« Callie zaustavi konja nasred puta. Isto učini i bojnik Moruna iza nje. Mahnula mu je rukom da stane i naćulila uši pokušavajući čuti neki drugi zvuk osim dahtanja konja i vlastitog disanja. Bila bi se zaklela da je čula Hubertovo specifično mukanje, dubok kotrljajući zvuk gotovo na granici čujnosti. Upravo su prošli pokraj kuće Dove. Vrtna su vrata bila pritvorena, a ulazna vrata u kuću širom otvorena. Nije zaboravila Treva, ali neobičan susret one noći činio joj se toliko nestvarnim da danas nije bila sigurna ni da se doista dogodio. Negdje straga na imanju neki je pas bijesno lajao. Sjahala je i dobacila uzde bojniku Moruni. Nije bilo nemoguće da je Hubert skrenuo s ceste i pronašao put do malog stajskog dvorišta, gdje je bilo, koliko je Callie znala, nabacano nešto svježeg sijena za Trevove konje. Upravo je htjela zaobići kuću, kad se neki pognut muški lik pojavio na ulaznim vratima i čvrsto nabio šešir nisko na lice. Iza njega išao je Trevov visoki sluga i odlučno za sobom zatvorio vrata. »Pozornice Hubble!« reče Callie. Laknulo joj je pri pomisli da je pukovnik Davenport sigurno poslao lokalnog pozornika u potragu za Hubertom, »Je li tu? Jeste li ga našli?« Pozornik je pogleda, prepozna ju i skine šešir. »Ne, gospo.« Osvrnuo se i nelagodno pogledao Jacquesa, a onda spustio glas do šapata. »Neću ovdje više uznemirivati, gospođo. Rečeno mi je da u kući osoba na samrti.« ~ 83 ~

anna


daša »Na samrti?« Callie se naglo zaustavi i obuze je panika zbog madam. Pogledala je Jacquesa. »Ne... zar se vojvotkinji stanje pogoršalo?« Sluga polako odmahne glavom i pogne je na pozdrav. »Zaista joj je loše, gospo.« Govorio je engleski s jakim naglaskom. »Smrtno je bolesna. Doktor kaže da neće još dugo.« Callie je znala da se to približava, ali nije očekivala da će biti tako brzo. A Trev... gdje je Trev? Tužno je gledala Jacquesa. »Je li joj sin ovdje?« »Otputovao je, gospo«, reče Jacques zlovoljno. »Nitko nije s njom?« Callie krene prema vratima. Nije mogla ostaviti vojvotkinju samu ako joj je bilo tako loše. Okrenula se pozorniku. »Moram unutra. Ali mislim da sam ga čula straga, iza staje«, reče ona. Prišao im je bojnik Moruna i stao do nje, ali ona ga je samo letimično pogledala. »Molim vas, pozorniče, provjerite i javite mi smjesta ako je ovdje. Onda ga možete vezati i pričekati pukovnika Davenporta.« »Zabunili ste se, ako smijem reći, gospo!« reče Jacques odlučno. »Nije u staji, uvjeravam vas! Poslao sam mu poruku da dođe čim prije.« »Poruku?« Callie je bila zbunjena. Pozornik Hubble okretao je šešir u rukama. »Hoćete li, gospo, uložiti žalbu? Jer ne bih u ovakvom trenutku volio da moram nekoga uhititi.« Callie je žmirkala. »Uhititi?« Onda je odmahnula glavom. »Nikoga ne treba uhititi. Ne možete uhititi bika.« Zagrizla je usnicu zamišljajući kakvu bi štetu Hubert mogao napraviti ako je slobodan. »Ili možete?« Pozornik se graktavo nasmije. »Ne, gospo, nisam ovdje da bih uhitio bika. Pretpostavljam da mislite na pukovnikovi! životinju? Tražim ga od jutros, to je točno, ali ovdje imam nalog za...« Izvukao je papir iz unutrašnjeg džepa kaputa. »Za vojvodu od Monserksa. Francuskog je podrijetla, živi u kući Dove, selo Shelford, kotar Radlow, župa Bromyard, grofovija... itd.« »Onaj Francuz?« Progovori bojnik Moruna pokraj nje, a u glasu mu se čula izvjesna oštrina. »Tu dakle živi?« Pozornik Hubble podigne pogled i krmne prema Moruni. »Da, gospodine. Njega tražim, uvjeravam vas. Ali mama mu je u smrtnom hropcu, kako mi kaže ovaj gospodin ovdje, a njemu je rečeno da bude uz nju. Ja bih radije malo pričekao, gospodine. Nema nikakve žurbe da nađemo tog džentlmena. To može čekati dok mu mama ne napusti ovaj svijet, blagoslovljena bila.« »Vojvoda?« Callie drhtavo udahne. »Ne razumijem. Imate nalog da uhitite vojvodu?« »Tako je, gospo. Nalog za uhićenje.« »Uhićenje!« reče ona bez daha. »Zbog čega?« »Napad na časnika kraljeve vojske, gospo, i na suca. To je bio osobno pukovnik Davenport i ovaj ovdje džentlmen, časnik, ako se ne varam.« Callie se okrene bojniku Moruni. Pogledala je njegovu natečenu čeljust i sjetila se Trevove natečene ruke. Odjedanput joj je postalo jasno da ipak nisu, nijedan od njih, pali s konja. ~ 84 ~

anna


daša »Remećenje kraljevskog mira, pobunu i prijeteće ponašanje«, doda Hubble, čitajući s naloga. »Svjedoci: John L. Moruna, bojnik; gospodin Daniel Smith, vlasnik pivnice Zvončić, popis ostalih svjedoka i izjava uzetih na licu mjesta itd.« Ona je još zurila u bojnika Morunu. Nalog za uhićenje Treva. Načas je zaklopila oči i brzo ih otvorila. Trev je rekao da će joj danas biti jasno zašto mora otići. Srce kao da joj je potonulo. Bio je to šok, ali ne takav koji ne bi mogla razumjeti. Otkad je znala Treva, uvijek se poigravao na rubu zakona. Činilo se da uživa u tome da otkrije koliko daleko može ići, s koliko se toga može izvući. Ona sama vjerojatno je imala sreće što je nisu uhitili, već i zbog toga što je u Rogovlju s njim popila čaj. Bojnik Moruna izgledao je uzrujan, što je bilo i za očekivanje ako ga je Trev napao. Već pri prvom susretu između njih dvojice rodio se trenutačni antagonizam, neprijateljstvo koje je Trev još više potaknuo. Osjetila je kako joj se obrazi crvene. Je li to bilo zbog nje? Nije mogla zamisliti da su se dvojica džentlmena potukla zbog lady Calliste Taillefaire. Vjerojatnije je da su uvjeravali jedan drugoga u najnovije metode izbjegavanja njezinih usidjeličkih šapa. »Lady Callista, nisam vas htio opterećivati detaljima jednog prilično ružnog susreta«, reče bojnik, a zbog natečene čeljusti još je uvijek govorio nerazgovijetno. »Ispričavam se ako sam izokrenuo istinu u vezi s mojom ozljedom.« »Ah, ne«, reče ona i brzo se okrene. »Sigurna sam da me se ne tiče kako ste se ozlijedili.« »Možda ćete mi jednoga dana dopustiti da vam ispričam ponešto o tom vojvodi«, reče on prilično ogorčeno. »Tvrdi da vam je prijatelj, ali mislim da ne biste trebali u to vjerovati, gospo.« »Doista«, reče Callie. Nije mogla normalno disati. »Možda ćete mi jednoga dana ispričati. Ali sad zaista moram otići do vojvotkinje.« Okrenula se i brzo pošla stazom prema vratima, gdje je stajao Jacques. »Hajdemo samo pogledati u dvorište i staje, pozorniče«, reče iza nje bojnik Moruna. »Da se uvjerimo da tamo nema bika, ali ni koga drugoga.«

~ 85 ~

anna


daša

10. poglavlje

C

allie se žurno uspinjala stepenicama u kući Dove. Nije zastala ni da pokuca na vratima spavaće sobe, nego je samo ušla bojeći se da će zateći vojvotkinju u vrlo ozbiljnom stanju. Umjesto toga madam je sjedila u naslonjaču i pila čaj dok joj je njegovateljica vrlo spretno namještala krevet i mijenjala plahte, »Lady Callista!« reče madam svojim blagim glasom i, činilo se, s mnogo napora. »Molim te, uđi. Tako mi je drago... što te vidim.« Morala je zastati usred rečenice da uhvati dah, ali na sebi je imala kućni ogrtač, kosa joj je bila uredno počešljana i imala je dobru boju obraza. Callie makne ruku s kvake na vratima. »Dobro jutro, gospođo.« Nesigurno je zastala. »Oprostite što sam ovako upala. Ali mislila sam... rekli su mi dolje... jako sam se zabrinula, gospođo! Mislila sam da ste sami.« Madam se nasmiješi i podigne ruku. »Kao što vidiš, sin mi je pronašao... izvrsnu ženu da se brine o meni.« Njegovateljica načas podigne glavu i kratko kimne, a onda se opet vrati na posao. Imala je neko vojničko držanje, zbog čega se Callie činilo da joj je trebala salutirati kao odgovor. »Ali željna sam malo društva«, reče madam. »Osjećam se toliko bolje da moram imati... posjetitelja da me malo zabavi. Čula sam da je netko maloprije pozvonio, ali još sam sama, vidiš! Moj zločesti sin jutros dugo spava.« Callie se odmakne od vrata i uđe dublje u sobu. »Osjećate se bolje?« »Mnogo bolje.« Vojvotkinja se nasmiješi. »Vjerujem da bih mogla... plesati.« Callie nije sebe smatrala osobito pametnom, ali primijetila je proturječnost između Jacquesove priče za pozornika i očite istine da madam još nije na smrtnoj postelji. »Jako mi je drago«, reče ona. »To je za mene veliko olakšanje. Ali... jeste li danas vidjeli vojvodu?« Vojvotkinja odmahne glavom. »To me rastužuje. Voljela bih ga poslati dolje da vidi... kakva je to buka. Glasovi na vratima, a čula sam i jako neobičan zvuk, draga moja, ne... bi vjerovala. Njegovateljica kaže da sam sanjala, da je to samo pas, ali mi nemamo psa!« Zatresla je glavom. »I uopće nije zvučao kao pas. Više kao rog spasa u Sudnjem danu! Ali nekako zloslutno. Vrlo duboko. Jedva sam ga čula.« »Ja sam čula lajanje psa, madam«, reče njegovateljica tvrdoglavo. »Sigurna sam kao što mogu tvrditi da dišem.« »Da, bio je tamo i pas«, složi se madam, »Ali ovo je bilo... drukčije.« »Da, a možda se i vaš um poigrava s vama, madam, jer niste dali da vam puste krv kako je liječnik odredio.« Njegovateljica zategne plahtu preko kreveta. »Previše je vrućine u mozgu.« ~ 86 ~

anna


daša Vojvotkinja napravi malu grimasu, ali okrene se prema Callie tako da je njegovateljica ne vidi. Namignula je. »Da, mozak mi je uzavrio«, reče ona. »Ali želim da moj sin... odobri moje tretmane.« »Onda će mu biti bolje da ustane iz postelje, madam«, reče njegovateljica s neodobravanjem koje se odnosilo na svakoga tko nije ustajao u ranu zoru. »Doista«, reče madam. »Prije nego što mi glava eksplodira! Možda bi, lady Callista, bila tako dobra da kaže njegovu... slugi da ga probudi?« Callie otvori usta da nešto kaže, ali ništa nije izašlo. Bila je sigurna da je Trev negdje daleko, da bježi pred zakonom iako nije znala kako tu vijest priopćiti vojvotkinji. Dok je razmišljala kako da odbaci taj zahtjev, ispod nogu osjeti blagu vibraciju, potmulu grmljavinu opet na granici čujnosti. Dugotrajni zvuk kao da je treperio u zidovima prije nego što je utihnuo. »Evo ga!« usklikne vojvotkinja i odmah je uhvati napad kašlja. Nagnula se naprijed boreći se za dah, a vani su se začuli povici muškaraca. Callie i njegovateljica požure pomoći madam, ali ona odmahne rukom i pokaže na vrata. Njegovateljica je sada razrogačila oči i pridržavala vojvotkinju za mršava ramena dok je kašljala. Pogledala je Callie kao da je vidjela duha. Zvuk je doista bio zlokoban i nezemaljski, ako čovjek nije točno znao kakav ga to zemaljski stvor proizvodi. Callie osjeti olakšanje, ali Hubertovo mukanje bilo je tako blizu da se čak i ona prestrašila. Pogledala je kroz prozor, ali u vrtu je vidjela samo duge krajeve pozornikova kaputa dok je iz staje trčao prema cesti. Zastao je, pogledao gore i dolje niz cestu, a onda potrčao prema živici na suprotnoj strani. Odmah zatim za njim je pojurio velik pas, lajući kao kakav trgovac koji uvrijeđeno ganja lopova. Okrenula se vojvotkinji, koja je jedva povratila dah. »Idi!« šapne madam. »Ja sam... dobro. Vidi što...« Prekinuo ju je novi napad kašlja, ali rukom je pokazala na vrata. Callie je požuri poslušati. »Gospođo, to je samo moj bik, ne morate se bojati«, reče ona. Podignula je malo suknje i pohitala niz stepenice. Kad je sišla, Jacques je stajao na otvorenim vratima i bio joj okrenut leđima. Gledao je van i pokazivao rukom na nešto s druge strane ceste. »Onuda!« vikao je nekome vani. Iza njegovih širokih ramena uspjela je vidjeti bojnika Morunu kako zaobilazi konje vezane kod vrata na ogradi. »Slijedite psa!« poviče mu Jacques. »Prošao je kroz živicu!« Callie se htjela provući pokraj njega kad se iz smjera kuhinje začuo strašan tresak i ženski vrisak pa se uhvatila za rukohvat stubišta i okrenula. Lilly se plačući pojavila iza ugla i sudarila se s Callie, a onda odskočila razrogačenih očiju. Ukočila se, prekrila rukom usta i divlje gestikulirajući pokazivala prema kuhinji. Callie začuje poznato duboko mukanje, sudaranje i zvuk razbijenog posuda. »O, Bože«, reče ona. Zaobišla je ugao očekujući katastrofu, ali prizor koji ju je dočekao bio je prije kulinarska apokalipsa. Kuhinja u kući Dove nije bila velika prostorija. Iz glavnog dijela kuće u nju su vodile četiri prastare kamene stube, a na drugom kraju nalazila su se vrata u stražnje dvorište. U tom su trenutku bila otvorena i na njima je stajala snažna žena, objema rukama mašući ~ 87 ~

anna


daša pregačom i tako uzbuđeno dišući da je taj zvuk gotovo nadjačao frktanje kolosalnog bika koji je stajao u kuhinji. Callie se nakratko ukočila, potpuno smetena prizorom. Već se pripremila da će naći Huberta u ovom nesvakidašnjem problemu, ali pokraj prevrnutog stola nije stajao Hubert. Usred razbijenih jaja, skuhane mrkve i ostatka savršeno ispečene pite od jabuka, stajao je ne Hubert - nego crn bik podjednako gargantuovskih proporcija i mahao repom udarajući o kuhinjski ormarić. Zadovoljno je žvakao zelenu salatu i nimalo se nije bunio zbog vreće za brašno kojom mu je bila prekrivena glava. Kad je progutao i zadnji list salate, Trevelyan mu je - a bio je neobrijan i zgužvan kao pravi bjegunac od britanske pravde - ponudio zrelu rajčicu iz nereda na podu. »Zatvori vrata«, reče on takvim zapovjednim glasom da je Callie zalupila vratima iza sebe i gotovo njima zahvatila Lilly po nosu. Nova je kuharica bila malo manje poslušna. Samo je spustila veliku pregaču i ostala zuriti i stajati na stražnjim vratima. Bik je njuškao, podignuo prekriveno lice naslijepo prema Callie i sretno zastenjao i širio nosnice. U istom joj je trenutku odjedanput sve postalo jasno. Prepoznala je Huberta, trebala je to i prije, jedino je neobično izgledao, poput poznate osobe koja nosi čudnu periku. Trev se, naravno, skrivao od pozornika i zbog nekog apsurdnog razloga namjeravao je sakriti i Huberta. Sigurno su bili u dvorištu ispred staje i brzo uletjeli u kuhinju kao u najbliže skrovište kad su vidjeli da ih traže. Callie je s Trevom bezbroj puta bila u ovakvim situacijama skrivanja. Instinktivno je skoknula niz stepenice, provukla se pokraj Huberta i pošla prema stražnjim vratima. »Morate ući.« Uhvatila je kuharicu za ruku. »Ovo je potpuno bezopasna životinja, uvjeravam vas, ali vani je opasan kriminalac i još opasniji pas. Požurite i zatvorite vrata!« Kuharica iz Bromyarda tiho krikne, zatvori vrata i povuče zasun iza sebe, a onda oprezno zakorači u prostoriju. Callie pogleda Treva. »Što ćemo s Lilly?« »Dobro jutro i tebi, lady Callista.« Široko joj se smiješio onim poznatim nakrivljenim cerekom koji ih je odmah učinio sukrivcima u zlodjelu. Uz srdačan poklon on doda: »Jacques može izaći na kraj s Lilly, ali k vragu i ovaj veliki vol.« Pokušao je Hubertu ponuditi mlitavo zelenje mrkve, ali bik se pokušavao slijepo okrenuti prema Callie, stavši na kruh i gurajući stol još malo prema ognjištu. Kuhinjski ormar opasno se zanjihao. »Možeš li ga utišati?« Pridignula je suknje i prekoračila nogu stola da može dosegnuti Hubertovu glavu. Bik je zadovoljno uzdahnuo kad mu se pridružila i prestali su njegovi pokušaji da uništi kuhinjski namještaj. Ležerno je obavio dugački jezik oko lišća mrkve, koje je Trev još držao u zamotanoj ruci. »Što radiš?« reče Callie oštro skidajući vreću s bikove glave kako bi ga mogla počeškati po čelu. »Ah, vidiš«, reče Trev i lagano zamahne još jednom mrkvom, »samo malo doručkujemo.« »Mislila sam da namjeravaš ići...« Zašutjela je sjetivši se da je kuharica u kuhinji. On ju je pogledao kao da je između njih skočila munja i sjećanje na proteklu noć. Spustila je glavu i otresla oguljenu koru jabuke što joj se prilijepila za rub suknje. Nakašljala se da pročisti grlo. ~ 88 ~

anna


daša »Gospo! Oprostite mi!« Kuharičin glas je drhtao. »Ali...« Činilo se da ne može nastaviti nego je samo mišićavom rukom pokazala na Huberta i zatresla glavom. »Da, naravno, u pravu ste«, reče Callie svojim najblažim glasom, kojim je tješila služinčad. »Moramo ga maknuti odavde. Ali ne dok se ne uvjerimo da je vani sve sigurno.« »Sigurno!« reče s indignacijom nova kuharica. »Nisam prihvatila ovaj posao da me napadaju stoka i kriminalci, kažem vam, u mojoj kuhinji i na sam prvi dan!« »Svakako ne«, složi se Trev. »Ali zahvalan sam vam na hrabrosti. Upravo su takve žene čeličnog morala, kao vi, spasile Englesku od Bonapartea.« Kuharica ga ovlaš pogleda. Duboko je udahnula kao da će nešto oštro odgovoriti, a onda je samo malo ispravila ramena. »Rekla bih da je tako. A tko ste vi ?« »Vojvoda«, reče on vedro. »Vojvoda!« Prezirno je otpuhnula. »Molim vas!« Trev slegne ramenima i nasmiješi se. Kuharica napući usta kao da želi zadržati nezadovoljstvo, ali namrgođeno joj se lice smekšalo. Dame su se uvijek rastapale kad bi im se Trev skrušeno osmjehnuo. I Callie je osjećala da bi se mogla smekšati kao biskvit kad padne nakon pečenja, unatoč tome što je bolje od ikoga znala kako je opasno popustiti njegovim čarima. »Ja sam jedan od onih ekscentričnih vojvoda«, reče Trev. »Francuske vrste.« »Kad bi samo znala«, reče Callie ispod glasa i povuče Hubertovo uho naprijed kako bi ga mogla počeškati iza. Bik nagne glavu i počne od zadovoljstva mahati njome gore-dolje. Trev se odmaknuo korak jer mu je rog opasno počeo lebdjeti ispred lica. Vrata su se malčice otvorila. »Gospodine, vraćaju se«, začuje se Jacquesov glas, ali nije ga se vidjelo. »Već?« reče Trev. »Zar Barton ne može izvesti ni poštenu potjeru?« »Ne izgledaju nimalo sretno, gospodine. Moruni su hlače sve blatne, a jedan mu je rukav poderan.« »Vjerojatno djelo vulgarnog Tobyja.« Ozlijeđenom rukom Trev oprezno gurne Hubertov rog dalje od lica. »Nema sumnje da će mi i to staviti na račun. Držanje opasnog psa na imanju.« »Stari je Toby u redu«, promrmlja Jacques iza vrata. »Samo što mu je ono čime se bavi popilo svu pamet.« »Toby? To je tvoj pas?« upita Callie podignuvši glavu. Prije nego što je Trev stigao odgovoriti, ona je već nastavila dalje. »To je pas za borbe!« Zagledala se u njega na trenutak, a cijeli joj se svijet okrenuo naglavce. »Zašto je Hubert obojen u crno?« »Mali nesporazum«, reče Trev brzo. »Ukrao si ga!« poviče Callie. »Namjeravao si se njime koristiti kao mamcem za pse!« »Naravno da nisam. Ja...« »Zašto je zamaskiran?« odlučno upita ona, »Zašto je u tvojoj kuhinji? I taj pas.« Glas joj je postao visok. »Nikad neću dopustiti da se Hubertom koristi za borbe! On je...« »Callie!« Snažno ju je prekinuo. »Blagi Bože, zar misliš da bih učinio takvo što?« ~ 89 ~

anna


daša Zastala je i ugrizla se za usnicu. Onda je s čuđenjem podignula praznu vreći za brašno. »Ali ne razumijem. Zašto je on tu?« »Pokušao sam ti ga vratiti«, reče on grubo. Počeo se polako provlačiti pokraj Hubertova golema tijela kad su se vrata uz škljocaj zatvorila. »Budala kakva već jesam koja se u sve miješa. Nastoj da bude tih osim ako ga ne želiš vratiti Davenportu na srebrnom pladnju, a i moju glavu s njim.«

Callie je morala Huberta nahraniti cijelom prevrnutom košarom rajčica i podići novoj kuharici plaću za dvije gvineje kako bi oboje zadržala pod kontrolom dok su vani bjesnjeli psi i pozornici. Činilo se da ih Trev i Jacques vuku za nos, uz pomoć nekoliko finti koje je s prozora na katu izvela Lilly. Unatoč prvotnom šoku, mlada se sluškinja očito svrstala u redove kriminalaca. I u tome se zdušno iskazala. Kad je Toby počeo grebati i lajati pred kuhinjskim vratima, ona se nagnula kroz prozor i počela ih sve koriti što unose nemir u kuću s bolesnicom. Pozornik je na to sam pokušao zgrabiti psa, a za svoj je trud dobio i mali ugriz. Hubert nije obraćao pozornost na režeću prijetnju u dvorištu, jer sav se usredotočio na rajčice, ali kuharica je snažnim rukama napokon zgrabila kantu prljave vode od posuđa, naslonila je na vrata dok je dizala zasun, a onda sve izlila na Tobyja dok je pokušao jurnuti unutra. Zacvilio je i povukao se. Kuharica je s treskom zatvorila vrata. Lajanje i režanje je prestalo. »Jako dobro«, reče Callie s divljenjem. »Tri gvineje tjedno!« Kuharica kratko kimne glavom i prekriži ruke. »Pozornici. Psi. Ne možemo takve imati u kuhinji, zar ne?« »Mislim da ne«, reče Callie trljajući Hubertovo uho. »Upozoravam vas jedino, gospo, da ne znam kako ću na vrijeme poslužiti večeru«, reče kuharica zloslutno. »Mislim da će lagana večera biti savršeno u redu. Možda možete...« Callie pogledom preleti preko nereda u kuhinji. »Možda sendviči sa šunkom i senfom«, zaključi ona neodlučno. »Možda«, reče kuharica nezadovoljno. Kimnula je prema biku. »On stoji na kruhu, eto.« »Da«, reče Callie bespomoćno. »Vidim.« Kuharica frkne s gađenjem. »Ne mogu na stol staviti hranu dok je bik u kuhinji. Je li tako?« Spustila je zarolane rukave i odlučno se okrenula prema vratima. »O, ne, molim vas, nemojte ići...« Callieinu molbu prekinuo je tresak vrata što su se zalupila za kuharicom. Zagrizla je uzrujano usnu sigurna da je to zadnje što vide od nove kuharice. Zato se iznenadila nekoliko trenutaka poslije kad je čula kuharicu kako se, svojim jakim naglaskom tipičnim za grofoviju Gloucestershire, obraća pozorniku i bojniku Moruni. Kuharičinu glasu uskoro se pridružio još jedan, jednako prijekoran. Callie prepozna njegovateljicu, koja je, izgleda, nakratko ostavila svoju pacijenticu i sišla u dvorište da bez biranja riječi ukori lokalnog predstavnika zakona. Tome se pridružio visok Lillyn glas, a onda su se svi zvukovi, zajedno s bojnikovim kratkim odgovorima i patetičnim pokušajima pozornika Hubblea da zajaše konja, udaljili. ~ 90 ~

anna


daša Callie je ponudila Hubertu još jednu rajčicu. Nakon nekoliko minuta vrata predvorja oprezno su se otvorila. »Još ste tu?« Trev proviri iza ugla. Ozbiljno ga je pogledala. »Gdje si očekivao da ćemo biti?« »Može li se on okrenuti?« Callie se osvrne po prostoriji, odmjeri Hubertovu dužinu i širinu kuhinje. »Jednom riječi - ne.« »Prokletstvo.« Trev nestane na trenutak, a onda se vrati, širom otvori vrata i spusti se niz stube u kuhinju. »Zasad je sve mirno. Povukli su se. Kuharica je otišla kupiti kruh. Izvrsna žena!« Nacerio se. »Borili smo se i bilo je neriješeno, ali Moruna se nije namjeravao povući sve dok nam ona nije priskočila u pomoć.« »Povisila sam joj plaću za tri gvineje tjedno«, obavijesti ga Callie. »Izvrsno.« Ponudio je Hubertu još jednu mrkvu. »Mogao bih joj pred očima počiniti ubojstvo i zadržati je na svojoj strani pod tim uvjetima. A sada, što ćemo s tobom, moj golemi prijatelju? Možeš li ga natraške izvesti iz kuhinje?« »Sumnjam u to. Možda ću ga morati povesti kroz hodnik«, reče Callie. »Bojim se da je tako. Molim se da izdrže daske poda. A poslije toga, što ćemo s njim?« »Što ćemo s njim?« iznenađeno ponovi ona kao jeka. »Mislim da je to očito.« »Moramo ga maknuti odavde, naravno«, reče Trev. »Ali poslije toga, priznajem da nisam siguran kakav je plan.« »Vratit ćemo ga pukovniku Davenportu, naravno.« »A što ćemo reći pukovniku?« upita on. »Evo vam vašeg bika, dobri čovječe. Jako nam je žao što je upao u štavionicu i u crnu boju!« Callie razdraženo uzdahne. »Zaboga, zašto si ga obojio? Zbog toga se čini kao da si ga ukrao.« »Ah. Uočila si bit problema.« Zašutjela je na trenutak, a ruku u rukavici položila na Hubertovo mišićavo rame. Spustila je pogled. »Jesi li ga ukrao?« upita ona tiho. »Nisam«, reče on. »Barem nisam namjeravao.« Pogledala ga je, nagnula glavu u stranu, a usne su joj se oklijevajući podignule u smiješak. Trevu se učini kao da mu je netko stisnuo srce. Bila je to boi koju je jako želio izbjeći, a doživio bi je uvijek kad bi ga ona tako pogledala. Blijedo se osmjehnuo i slegnuo ramenima. »Namjeravao sam ga kupiti, ako ćeš mi to vjerovati.« »Za mene?« Glas joj je bio tek malo više od šapata. »O, ne«, reče on ležerno, »namjeravao sam ga predati nekoj drugoj dami. To je sad u modi, znaš. Cvijeće je tako obično.« Stisnula je usne i namrštila se. Nabrala je nos, položila cijelu ruku na Hubertova široka leđa i spustila obraz na njegovo masivno rame. »Hvala ti«, rekla je tiho. Trev je provjeravao zavoj na ruci i čupkao čvor. »Neuspješan pokušaj kao i obično. Što ću upropastiti sljedeće?« ~ 91 ~

anna


daša Callie uzdahne. Podignula je glavu i pomilovala bikovu glatku kožu. »Moramo ga vratiti, znaš. Previše je vrijedan.« »Pretpostavljam«, reče on. »Volio bih kad me se ne bi previše povezalo s tim časnim djelom. Možda ga možemo osloboditi pa da ga nađu na cesti.« Razmislila je malo, a onda polako odmahnula glavom. »Ne volim ga puštati da slobodno luta. Posvuda vrebaju hulje koji organiziraju borbe pasa s bikovima. A ne možemo znati tko će ga prvi pronaći. Mogao bi se zaplesti u neku ogradu ili bi ga mogli napasti psi ili se neka brza kočija sudariti s njim na uskoj cesti. U ovo doba godine na selo dolaze gospoda lovci i jure kao ludi. Mogao bi biti ranjen.« »Istina.« Trev je u sebi požalio svakog brzog jahača koji bi se sudario s Herbertom. »Osim toga, mislim da bi se on jednostavno vratio kući.« Čelo joj se namrštilo. »Ali kad bi ga našli u Shelfordu, ovako obojenog...« Oči su joj se jako otvorile. »Netko bi mogao pomisliti da sam ga ja ukrala!« Frknuo je. »Ti? Nitko to ne bi pomislio.« »Sljedeći tjedan je sajam i izložba u Herefordu...« Uspravila se. »Svatko zna da idemo tamo. Svatko zna da sam se nadala pobijediti. Veliko rivalstvo vlada u Poljoprivrednoj udruzi grofovije.« »Nimalo ne sumnjam da je konkurencija nesmiljena«, reče on. »Ali ne mislim da bi itko optužio tebe...« »Učinili bi to«, reče ona sigurno. »Znaš, naslov najboljeg bika mlađeg od četiri godine zaslužuje srebrni pokal! A prošle smo godine imali strašan skandal; čula sam sve o tome od pukovnika Davenporta, iako sama nisam mogla sudjelovati. Gospodin Painter je diskvalificiran i nikad više ne smije sudjelovati na izložbi, jer je ranu na bikovim leđima sakrio nalijepivši na nju lažne dlake.« »Šokantno«, reče Trev ozbiljno. »I bilo je! Još kako! Nitko nikad ne bi posumnjao u gospodina Paintera. Smatrali smo da je savršeno častan džentlmen. A sada se ne usuđuje pokazati među poštenim uzgajivačima. Ne, ne želim ništa riskirati. Prijavila sam sedam krava, četiri junca, mladog bika i nekoliko volova, čak i bez Huberta. Kad bolje razmislim, nisam sigurna da će me lijepo primiti čak i kad bih sad odmah vratila Huberta pukovniku Davenportu. Ne u ovakvom stanju, neposredno pred izložbu. Moglo bi izgledati da se samo pretvaram kako sam ga našla i vraćam ga, dok ga zapravo želim spriječiti da sudjeluje na natjecanju. Nitko ga ovakvog ne može izložiti.« Trev pritisne šaku u dlan zamotane ruke. »Znači... ne možemo ga vratiti, ne možemo ga pustiti da slobodno luta i ne možemo ga zadržati u Shelfordu.« Odmahnula je rukom. »Ne vidim kako bismo mogli... barem dok mu ne naraste nova dlaka umjesto ove crne.« »Koliko je za to potrebno?« »Ah, uskoro će mu početi rasti zimska dlaka, no rekla bih da će proći nekoliko mjeseci prije nego što nestane svaki trag crnila.« »Sjajno«, reče on s gorčinom. »Onda ga moramo sakriti.« ~ 92 ~

anna


daša Oboje su se zagledali u Huberta. Ritmički je žvakao s nekim nedokučvim sanjivim pogledom u tamnošmeđim očima. Mahao je repom i udarao u kuhinjski ormar zvukom nalik na šuplji bubanj. U ormaru su zvečali tanjuri. »Mogli bismo mu staviti naočale i brkove«, predloži Trev. »Da i veliku periku«, reče Callie oštro. »Mogao bi sjediti na klupi i predsjedati zasjedanju grofovijskog suda.« Trev žmirne prema biku. »Stvarno podsjeća na neke od sudaca.« Stisnula je usne i pogledala ga visoko podignuvši obrve. »Nema sumnje da si s mnogima upoznat.« »Nažalost, jesam, i bojim se da ću ih još bolje upoznati ako ne pronađemo neki način da se riješimo ovog čudovišta.« Prekrižio je ruke na prsima i bokom se naslonio na prevrnuti stol. »Ako misliš da ga ne možemo pustiti da slobodno luta, moramo ga odvesti nekamo daleko od Shelforda, Callie. I to brzo. Ima li netko kome vjeruješ, a tko bi ga prihvatio?« Namrštila se, stisnula rukavice i prinijela ih bradi. Iako se sve više bojao za svoju kožu, Trev nije mogao a da se ne nasmiješi vidjevši njezin izraz iskrene zabrinutosti. »Imam izvrsnoga goniča«, rekla je, »ali on dobro poznaje Huberta, a ja ne bih znala kako da mu sve objasnim. A kamo bismo ga odveli?« »Bilo bi najbolje negdje gdje ima puno stoke. Na tržnicu ili tako nešto.« »Ne možemo ga prodati!« poviče ona. »Ne namjeravam ga prodati. Samo negdje gdje bi se na neko vrijeme prikrio s ostalim govedima.« »Ne vjerujem da će se Hubert baš dobro prikriti među njima. Naročito ne s ovom bojom. Jedina crna goveda ovdje su velške pasmine. Nisu tako velika i ne viđamo ih mnogo u ovim krajevima. Čula sam da je na prošloj izložbi bilo nekoliko primjeraka.« »Izložba!« Trev se uspravi. »Mogli bismo ga odvesti tamo. Stoke koliko želiš.« Callie ostane bez daha. »Zar si poludio? Ne možemo dopustiti da ga tamo vide!« »To je savršeno. To je izložba, zar ne? Ne moraš se prijaviti za nagradno ocjenjivanje. On je inozemni bik, upravo stigao iz... iz Belgije. Držan u tajnosti sve dok ne bude pokazan na izložbi. Nova krv i takve stvari. Mogli bismo čak proširiti vijest da je veći od Huberta. A ti ćeš svima govoriti o Hubertovim dimenzijama - malo umanjenima, naravno - i izraziti nezadovoljstvo s ovim novim suparnikom...« Callie je sve više otvarala usta. Odmahivala je glavom. »Radi se o tome da ga sakrijemo svima pred nosom«, reče Trev. »Ponudit ćemo izazov! Stotinu gvineja. Dok svi pretražuju grofoviju pokušavajući naći Huberta kako bi usporedili dva bika, on stoji pred njima. Ali oni to neće shvatiti.« »Poludio si! Naravno da će svi to vidjeti. Ja sam ga odmah prepoznala!« »Jesi li?« »Pa, ja... trebalo mi je nekoliko sekundi, ali sigurna sam da će svatko tko je poznavao Huberta to vidjeti.« »Koliko ljudi u Herefordu ga tako dobro poznaje? Nema nikakvih ožiljaka. Nije tako lako prepoznati životinju bez ikakvih oznaka, kao što bi čovjek očekivao. Vidio sam dovoljno crnih konja pa znam, vjeruj mi.« ~ 93 ~

anna


daša Okrenula se i zagledala u Huberta procjenjujući njegovo veliko tijelo. Odmahivala je glavom. Trev vidje da će mu se ona usprotiviti, ali na vratima iza njih začuje se tihi kašalj i oboje su se naglo okrenuli. »Maman!« usklikne Trev. »Što radiš tu dolje?« Vojvotkinja je blijedu ruku oslonila na kvaku i virila u kuhinju. »Ne, ja pitam vas!« šapnula je. »Što ta životinja radi ovdje?« Gledala je malo jednog malo drugog. »Ti i lady Callista... imate neki plan, zar ne?« »Odmah ćemo ga izvesti iz kuhinje«, reče Trev. Krenuo je prema vratima izbjegavajući zgnječenu pitu. »Čim ti pomognem vratiti se u krevet.« »Ah, ne, nemoj ni misliti...« Zakašljala se i čvrsto se primila vrata. »Očekuješ da... budem u krevetu... dok mi se cijela kuća ruši!« »Bolje to nego da se ti srušiš!« reče on i uhvati je za ruku. »Sjest ću... u salonu«, reče ona ponosno. Glas joj je bio jači. »Osjećam se... bolje. Trevelyane, mislim da imamo puno toga o čemu trebamo razgovarati.« »Gdje je njegovateljica?« upita Trev. Poveo ju je od vrata, ali nije željela poći na kat. »Ne. I ne. Hoću... sjesti«, reče ona onoliko čvrsto koliko joj je slabašan glas dopuštao. »I razgovarat ćemo, Trevelyane!« »Mogu li maknuti najprije bika iz kuće?« upita on pristojno. »Možeš«, reče ona protiv volje malo se osmjehnuvši. »Samo nemoj... uništiti ono malo porculana iz Limogesa koji mi je ostao.« »Ne mogu to jamčiti«, reče Trev vodeći je prema stolici u skromnom salonu. »Samo se nadam da se neće uzjoguniti kad ga budemo okretali i srušiti sve oko sebe.«

Hubert se pokazao kao pravi džentlmen, dostojan svoje uzvišene loze i gospodskog odgoja pri manevru izlaska iz kuhinje i kretanja prema vratima. Pratio je Callie i trag mrkvi praveći jedan oprezan korak za drugim i blago njišući glavom ispod vreće koju su mu opet stavili preko očiju. Bilo je nekoliko trenutaka kad su ostali bez daha dok se okretao pa je bokom zakvačio kuglu kvake na vratima, a stare su daske škripale pod njegovom težinom. Ali pomaknuo se taman koliko je trebalo slijedeći Calliein ohrabrujući glas i nakon što ga je Trev snažno gurnuo u rebra. Stražnju je nogu upro na vrh kamene stube i odgurnuo se te prošao kroz vrata. Međutim, kad je stigao u vrt, odmah je odbacio pristojno ponašanje i pokazao vragolansku tendenciju da zgazi dalije i pobrsti nježne mladice slatkoga graška. Trev je zavezao konje u staji i provjerio da na cesti nema putnika prije nego što su izveli Huberta kroz vrata, ali sad je osjetio da ga hvata panika jer bika više nisu zanimale mrkve. Čvrsto se ustobočio usred gredica cvijeća i sa svakim zalogajem trgao velike snopove cvijeća i bilja. »Callie!« reče Trev kroz zube gurajući Hubertovu stražnjicu. »Pomakni ga!« »Trudim se!« odvrati ona oštrim šapatom dok ih je svatko tko bi prošao cestom mogao vidjeti, zajedno s golemim crnim bikom koji je gotovo zauzeo cijeli vrt. Coktala je jezikom i vukla bika za prsten u nosu. »Huberte! Hodaj!« Hubert naćuli uši, podigne nos za centimetar-dva, a onda se vrati trganju cvijeća. ~ 94 ~

anna


daša Trev se u sebi molio da to što Jocka i Bartona nema znači da su uspjeli odvesti potragu na lažni trag. Jock je dobro znao da im treba dosta vremena, ali Moruna nije baš spremno napustio dvorište - osim ako nije otišao po mušketu. Zato je Trev, kad je uočio neko kretanje u lišću i niskom granju dolje niz cestu, kao upozorenje da netko žustro maršira prema njima, osjetio pravu navalu panike. »Netko dolazi.« Da Callie nije stajala ispred bika, Trev bi ga natjerao u trk, ali ovako se nije usudio. Životinja bi je zgnječila da je potrčala. Trev se divlje osvrnuo, ugledao na ogradi niz bijelih plahti prebačenih da se osuše na suncu i završio Hubertov posao tako što je pogazio delfinijume da bi došao do njih. Strgnuo je plahte s ograde i zgrabio ih u naručje, a onda se vratio i sve ih prebacio preko Hubertovih leđa. »Uhvati krajeve s druge strane! Zračimo plahte.« Callie krmne i širom otvorenih očiju pogleda prema cesti. Zgrabila je kraj jedne plahte i povukla je k sebi. Hubert je ignorirao taj prekrivač dok je Trev užurbano nastojao pričvrstiti drugi kraj na ružin grm te tako potpuno sakriti bika ispod šatora od posteljine. Callie je držala krajeve na svojoj strani, mahala njima gore-dolje kao da želi izravnati nabore, a zapravo je nastojala prekriti Hubertovu pognutu glavu. Nepažljivom oku bik se mogao činiti poput prekrivenog grmlja, ali Trev se plašio da je ipak izgledao kao bik skriven ispod plahti i velikog pokrivača. Trev je unezvijereno pokušavao smisliti uvjerljivu priču kojom bi opravdao situaciju kad se prolaznici pojave iza zavoja ceste. Trev pogleda prema njima. Onda zaklopi oči, oštro ispusti zrak iz pluća i zahvali svakom svecu na nebesima i nekolicini dobro poznatih grešnika u paklu. Bile su to samo nova kuharica i majčina njegovateljica, bez ikakve pratnje. Kuharica je načas zastala u hodu, začuđeno pogledala prizor u vrtu, a onda odlučno prišla noseći pokrivenu košaru. Njegovateljica je nepomično stajala i sumnjivo ih motrila. »Zračimo posteljinu!« reče Trev nastojeći zvučati ležerno unatoč ljutitom pogledu njegovateljice. »Pomislih smo da bi joj dobro došlo malo sunca.« To joj se, izgleda, nije učinilo zabavnim. Dapače, kao da je s naporom disala, prsa su joj se dizala i spuštala, a tijelo joj je bilo potpuno ukočeno. »Rekoh ja njegovateljici, taj ti je vojvoda Francuzić«, reče kuharica kao da pripovijeda priču. »Ekscentričan, eto što je.« Callie zamahne malo jednim krajem plahte da je oslobodi jer je zapela na Hubertovu rogu, kad je ovaj podignuo glavu. Napravio je korak naprijed. Plahta je počela kliziti. Trev brzo promijeni taktiku i ubaci notu bahatosti u glas. »Njegovateljice, moja majka sjedi u salonu. Čeka vas već neko vrijeme da joj pomognete vratiti se u krevet. Možete se koristiti stražnjim ulazom. Kuharice, molim vas, ostanite malo. Volio bih vidjeti što ste donijeli u košari da joj potakne apetit.« »Ah, gospodine«, reče kuharica kimajući glavom. »Kako želite. Kuhinjska vrata su odmah iza.« Reče on pokazujući put njegovateljici. Uvrijeđeno zamahnuvši suknjama, njegovateljica odlučno kroči naprijed da zaobiđe ugao kuće, prekoračivši pritom slomljeni suncokret koji je poput palog vojnika ležao na ~ 95 ~

anna


daša putu. Otišla je upravo na vrijeme. Hubert se počeo kretati polako naprijed, a veliki je nos dignuo ispod plahte u smjeru kuharičine košare. »Što imate unutra?« upita Trev. »Slatka peciva«, reče kuharica. »Slatka peciva?« usklikne Callie i zakorači unatrag jer je Hubert krenuo naprijed, željno stenjući i vukući plahte za sobom. »O, hvala Gospodu! Slatka peciva su mu najdraža. Za njih će sve učiniti.«

~ 96 ~

anna


daša

11. poglavlje

»S

eigneur«, reče njegova majka glasom ne jačim od šapta, iz salona pokraj kojega je Trev pokušao neopazice proći. Zastao je. Većina majki korila je sinove zovući ih punim imenom, ali Trev je jednostavno bio Seigneur još otkad je bio dovoljno star da se može prestrašiti te riječi. Znao je da je trebao izaći kroz vrata na ogradi, pokraj staje, ali nadao se da je njegovateljica dosad već odvela majku na kat, u krevet. Prva mu je pomisao bila da se pravi kako nije čuo, ali Callie je već zakoračila pokraj njega. Namamila je Huberta na stražnji dio imanja i smjestila ga ugodno u zatvorenu staju, gdje je bio okružen s mnogo sijena među koje je nabacala slatka peciva da ga dovoljno dugo zaokupe. Trev se bojao da će bik mukati ako ga ona ostavi, ali tvrdila je da su sijeno i peciva dovoljni i da mu jedno vrijeme ništa drugo ne treba. Uz njega su ostavili i Callieina konja, a konja bojnika Morune privezali su uz vrata ograde. Trev je sada zastao mozgajući kako da pobjegne prije nego što bude morao sve objasniti, ali Callie ga je uhvatila za rukav i rekla: »Evo ga ovdje, madam«. Čak ga je malo povukla prema vratima salona. Trev napravi optužujuću grimasu. Savršeno je dobro znala što mu nosi poziv Seigneur. Mogao je podnijeti da ga djed išiba, ali mnogo je strašnije bilo kad ga je maman pozvala pred sebe na tepih. Callie ga je drsko pogledala i podrugljivo mu je klecnula u naklon. Okrenula se s namjerom da se pridruži kuharici u uništenoj kuhinji, ali na vratima salona pojavila se smrknuta njegovateljica. »Madam želi razgovarati i s vama, gospo, ako biste bili ljubazni«, reče ona strogo. »Aha«, reče Trev tiho. Smijuljio se sebi u bradu i poklonio, pokazavši rukom Callie da ima prednost pri ulasku. Brzo je odmahnula glavom, ali on ju je uhvatio za lakat i iskoristio činjenicu da je bio mnogo viši, stao je iza nje i ponukao da ude u salon prije njega. Zatim je stao iza nje, a ona kao da mu je bila štit. »Njegovateljice, možete otići na kat, hvala vam«, reče vojvotkinja blago. »I zatvorite vrata salona.« Pričekala je dok njegovateljica nije izašla i uvrijeđeno zaštropotala zatvarajući vratima. Vojvotkinja se zatim vragolasto nasmiješila. »Bojim se da je jako... šokirana... našim kućanstvom.« »Bit će najbolje da odmah s njom razgovaram«, reče Trev uvidjevši priliku da pobjegne. »Ne možemo si dopustiti da izgubimo tako dobru ženu.« Okrenuo se prema vratima ignorirajući Callieinu ruku i optužujući pogled zbog toga što je ostavlja samu. »Seigneur!« reče njegova majka i zaustavi ga. »Vjerujem da ću moći smiriti njezinu... nakostriješenu kosu... ili je ipak dlaka?« »Nakostriješenu dlaku, gospođo«, reče Callie tiho. ~ 97 ~

anna


daša »Hvala, draga. Molim te, sjedni. Ja ću joj sama zagladiti dlaku. Ali sada želim razgovarati s tobom, Trevelyane. Prije nego što ne umrem od znatiželje i dok mi opet ne zatreba njegovateljica.« Callie se spusti na najbližu stolicu i čvrsto stisne prste. Trev je odlučio preuzeti djelomično kontrolu nad ispitivanjem, jer bilo je očito da je neizbježno. »Dobro, maman«, reče on prpošno. »Što bi voljela znati? Pretpostavljam o biku.« »Da. O biku. I pozorniku. I zavoju na tvojoj ruci. I svoj onoj galami, tvojem poderanom... kaputu, i psu... i... onom prostaku koji je trčao naokolo... a kojega nikad prije nisam... vidjela!« Zadihala se malo na kraju nabrajanja i svladao ju je kašalj. »Prostak? To će biti bojnik Moruna«, reče Trev bezbojnim glasom. »Čini mi se da misli na onog drugog čovjeka«, reče Callie sjedeći vrlo uspravno. »I ja sam ga vidjela, madam.« Postrance je pogledala Treva. »Bojnik Moruna nije baš prostak.« »Oprostite, gospo.« Trevu nije baš bilo drago čuti da ona brani bojnika, pa makar blago. »Mislio sam da te progoni. No primijetio sam da si jutros stigla u njegovoj pratnji. Zar ti se sada više sviđa?« »Pomagao mi je tražiti Huberta?« Trev bi je volio pitati kako je do toga došlo, ali smatrao je da je pametnije skrenuti razgovor s Morune i razloga zašto je pozornik svratio jutros u njihovu kuću. Hubert je bio jedno; nalog za uhićenje sasvim nešto drugo. »Kako ljubazno od njega«, reče Trev i završi s tom temom ironično pogledavši Callie. »Maman, pretpostavljam da moram objasniti zašto je bik bio u kući. Razlog je da se zaštiti reputacija lady Calliste.« »Moja reputacija!« reče Callie kao bez daha. Poklonio joj se. »Sjetit ćeš se da si rekla kako ne želiš da itko pomisli da si ga ukrala pukovniku Davenportu.« »Pa, da. Ne želim da itko to pomisli, ali nije zato bio u kuhinji!« »Zašto je onda bio?« upita Trev. »Jer si ga ti uveo, rekla bih.« »A zašto bih to učinio?« »Da izbjegneš pozornika i da Huberta ne nađe s tobom, pretpostavljam!« odgovori ona s indignacijom. »A zašto je bik bio kod mene?« »Rekao si da si ga pokušao kupiti od pukovnika Davenporta«, reče ona. »Ali ne znam zašto si ga...« »Da!« prekine je Trev pobjedonosno. »Zašto sam ga pokušao kupiti?« Zatreptala je i zatresla glavom. »Pa... rekao si da želiš... mislila sam... podrazumijevalo se...« Zagrizla je usnicu. »Mislila sam da mi ga želiš vratiti.« »Eto, vidiš?« reče Trev. Gledala ga je zbunjeno. »Što?« »Učinio sam to za tebe, gospo. Želio sam ti ugoditi.« »Dobro učinjeno, Seigneur«, reče njegova majka. »Sada smo potpuno smućeni.« ~ 98 ~

anna


daša Okrenuo se majci. »A i ti također, maman«, reče on. »Mislio sam da će ti se svidjeti ako poduzmem nešto što će usrećiti lady Callistu.« Jedine dvije žene u njegovu životu gledale su ga napućenih usana, jedna prijekorno, a draga kao da ju sve to zabavlja. »Razumijem«, reče njegova majka. »Ali ja ne razumijem«, reče Callie. »Zašto je Hubert obojen u crno ako si mi ga samo pokušavao vratiti?« »Zbog toga se moram ispričati«, reče Trev stojeći s rukama stisnutim na leđima, kako bi što više izgledao ozbiljno i odgovorno. »Nisam osobno otišao pukovniku Davenportu jer sam rješavao situaciju s majkom.« Bacio je pogled prema Callie da vidi hoće li to dopustiti kao obranu. Kad je malo kimnula glavom i prihvatila ispriku, nastavio je. »Zato sam u svoje ime poslao jednog... jednoga gospodina, Jockova poznanika, i opunomoćio ga da pregovara s pukovnikom. Rekao sam mu da kupi bika po svaku cijenu. Možda sam i rekao da mi ga dovede u svakom slučaju. Vjerojatno nisam mudro birao riječi. A ni samoga mojeg zastupnika.« »Ah«, reče Callie. »Ah! Nije li to onaj varalica koji je pukovniku Davenportu ponudio golemu svotu za Huberta?« »Vrlo vjerojatno. Gotovo sigurno. Eto, lady Callie«, reče on s izrazom povrijeđenog ponosa, »razlog nije bio da se koristim njime za borbe s psima.« Spustila je pogled. »Nikad nisam stvarno mislila da bi to učinio.« »Hvala.« Trev pročisti grlo. »Zahvalan sam ti. Ali čini se da je, nakon što je... ah, otpravljen... iz pukovnikove kuće i to na prilično nasilan način, s porukom da bik nije na prodaju ni pod koju cijenu, moj zastupnik našao životinju kako slobodno luta cestom. No kako je on prilično priglup ali odlučan čovjek, smatrao je to prilikom da mi dovede Huberta, ali prije se pobrinuo da ga zamaskira tako što ga je obojio. I tako, maman...« Kimnuo je prema majci. »Sad smo u škripcu.« »Ali naravno«, reče ona pogledavši ga s divljenjem. »Zaprepaštena sam zbog... veličine... tog škripca. Što predlažeš učiniti?« »Moramo Huberta vratiti, madam«, reče Callie. »Nažalost, ne mogu ga zadržati iako bih to jako voljela.« Njegova je majka razmišljala o tome i zagledala se u Callie. »Sin mi je ispričao o toj smiješnoj kartaškoj igri u kojoj je bik izgubljen u okladi.« Callie malo slegne ramenima. »Tu nema pomoći. Hubert mi nije zapravo pripadao.« Njegova majka ispruži ruku da dotakne Callie. »Jako mi je žao, draga. Znam da... voliš dobre životinje. I zato ti, Trevelyane, savjetujem... da ga ponovo otkupiš za lady Callistu. Ali to je... da... škripac.« Udobnije je sjela i sa strane uputila Callie dugačak pogled. »Znači učinit ćeš... ono što Trevelyan kaže? Moj sin je tako pametan kad treba riješiti škripac, znaš?« »Što ću učiniti?« upita Callie pomalo sumnjičavo. »Izložba stoke... u Herefordu«, reče vojvotkinja. »Čula sam nešto malo. To mi zvuči kao... izvrstan plan.« »O, ne, gospođo, to neće ići. Obećavam vam. Ne bih se usudila odvesti Huberta na izložbu dok je u ovom stanju!« »Što ćeš onda učiniti s njim?« upita nedužno njegova majka. ~ 99 ~

anna


daša Callie čvrsto sklopi ruke. Zinula je da nešto kaže, a onda zatvorila usta. »Vjerujem da... ako ostane ovdje... sigurno će ga netko otkriti... zbog glasnog rikanja. Lijepo on riče, ali... jako glasno.« »Da«, reče Callie jadno. »Bojim se da je tako. Možda...« Okrenula se Trevu i bespomoćno ga pogledala. »Možda bih mogla ostati tu i pokušati ga smirivati i paziti da bude tih.« »Sve dok ne promijeni boju dlake?« Trev odmahne glavom. »Ne bismo ga mogli tako dugo skrivati. Ali mislim da imam bolju zamisao. Trebat će nam malo živaca, no lady Callista neće biti optužena za podvalu ili krađu i cijela će se zbrka svesti na nekoliko dana umjesto tjedana.« »Živaca?« upita Callie sumnjičavo. »Ah, Trevelyan ima živaca u obilju«, reče njegova majka i kimne s odobravanjem. »Mudrosti... to je posve drugi par rukavica.« »Par rukava, maman«, reče Trev. »Drugi par rukava.« »Dobro, rukava. Kakav ti je... plan, mori chéri?« Trev priđe prozoru i pogleda van prije nego što je navukao zavjese. Morunin konj još je bio zavezan za stup ograde. Činilo se da su Jock i Burton izvrsno obavili zadatak da bojnika i njegova pratitelja zadrže podalje, ali nije se moglo znati kad će ovaj predah završiti. Trev se opet okrene u zamračenu sobu. »Namjeravamo Huberta vratiti pukovniku, da? A ja sam predložio da ga pod metnemo kao uvezenu životinju i možda potaknemo usporedbu, samo da ljudima skrenemo pozornost. To bi trebalo biti dovoljno za jedno kraće vrijeme. A onda... kad svi vide da ona nema ništa s tom životinjom na izložbi, lady Callista će ga tamo ugledati i ›prepoznati‹ Huberta ispod sloja boje, izjaviti tko je on zapravo, naravno uz prikladno odglumljen šok i iznenađenje, a onda će Hubert biti predan u ruke pravog vlasnika, obojen ili ne.« »Briljantno!« usklikne njegova majka i počne kašljati. »Apsurdno!« zacvili Callie. »Misliš reći da ću ga ja identificirati? Pred svima? Ne bih mogla!« »Zašto ne? Samo ćeš morati reći istinu, da je to Hubert i da je obojen. Ti si čista. Pusti ostalima da odluče kako je do toga došlo. Ja ću se pobrinuti da nitko ne sazna kako.« »Ali...« Izgledala je kao da će se onesvijestiti, »Pred svima!« »To bi bilo najbolje. Učinilo bi sve uvjerljivim.« Kratko je zajecala i odmahnula glavom. Trev nije mogao a da se ne osmjehne dok ju je gledao kako se bori s tom zamisli. Sviđala mu se ta ideja, sad kad ju je oblikovao u glavi iako je bio mudar i zadržao je neke riskantnije pojedinosti za sebe dok se ona potpuno ne privikne. Odupro se želji da je privuče k sebi i počne ljubiti sve dok ne pristane. Držao bi joj obraze među dlanovima i udahnuo joj malo svoje nesmotrenosti - neku vrstu nagovaranja, kojom se više nego jednom koristio u prošlosti. Sad bi je sigurno poljubio da majka nije bila u sobi. Iako to nimalo ne bi šokiralo maman. O, ne - ona bi zapravo bila presretna. »Ma, hajde, sama si mi rekla da u posljednje vrijeme nisi imala nikakvu pustolovinu«, reče on Callie. »Bit će zabavno.« ~ 100 ~

anna


daša Spojila je vrhove prstiju i pritisnula tako spojene ruke na bradu gledajući ga širom otvorenih očiju. U polumraku sobe izgledala je lijepo i delikatno, poput malog bijelog cvijeta što viri ispod sjene većih biljaka. Trev osjeti kako ga obuzima val osjećaja, gotovo bol u grudima i grlu, tako da je morao stisnuti ozlijeđenu ruku u šaku i zatomiti osjećaje u oštroj fizičkoj boli, samljeti ih kao protivnika u brutalnom meču. »Mala ludorija«, reče on smiješeći se i sležući ramenima. »Kao u starim dobrim danima.« »Oh, zar si činio ludorije s lady Callistom... u starim dobrim danima?« upita majka i podigne obrve. »Jednu ili dvije«, reče on ležerno. »Davno je to bilo, maman.« »To su alarmantne vijesti«, reče ona, ali nije izgledala uzbuđeno. »Moram se nadati da nisi vodio moju mladu damu... da ti pomaže u nekom od svojih nestašluka... vrijednih osude.« »Vrijednih osude! Ma, hajde, zar puštanje babuna usred gomile gledatelja borbe pijetlova zoveš vrijednim osude?« »Trevelyane!« reče mu majka. »Nisi valjda uvukao lady Callistu u tu... borbu pijetlova!« »Nisam imao izbora«, reče on ozbiljno. »Bila je zadužena za to da oslobodi ptice dok je pažnja svih drugih bila usmjerena drugamo.« Callie se prigušeno nasmije iza ruku u rukavicama. »Da, bila sam, gospođo«, prizna ona i spusti ruke. »Ali uvjeravam vas, nitko me nije primijetio.« Njegova ju je majka gledala zainteresirano. »A što je bilo... s babunom?« »Ah, Trevelyan se pobrinuo da bude dobro«, reče Callie. »Namjeravali su ga natjerati da se bori s jednim majmunčićem, ali oboje su pobjegli.« Trev se slatko nasmije. »Natjerali su nas da ih vraški progonimo!« »O, da. Da nije bilo onog čudnog starog gospodina, kojega si poznavao, nitko ih nikada ne bi uhvatio. Ali on je bio savršen s majmunima! Bilo je to pravo čudo, gospođo. Namamio je babuna da side s krova kuće!« Njegova je majka mudro kimala glavom. »Baš smo sretni što moj sin... poznaje ljude... koji tako dobro znaju postupati s majmunima.« »Da, madam, baš smo imali sreće«, složi se Callie. »Ali poznavao je svakakav...« Nije završila rečenicu jer joj je postalo neugodno. »Ološ?« njegova maman pomogne joj dovršiti misao. »Onaj je starac bio savršeno pošten čovjek, kunem se.« Trev namigne Callie. »Za jednog Ciganina, svakako jest. Usudio bih se reći da ti njegovi majmuni još i danas plešu za novčić.« Callie mu se toplo osmjehne. Sad se nakašljao jer je majci dokazao, dajući joj dosta materijala za njezine nemoguće nade, da je bio razborit. S glasom punim žaljenja dodao je: »Ali nažalost, gospo - pretpostavljam da danas ne biste mogli razmotriti takav jedan neprimjeren trik.« »Seigneur!« prekori ga majka. Naslonila se na rukohvat stolice. Činilo se da je umorna, iscrpljenija nego što je bila nekoliko minuta prije. Ali s odlučnim je naporom rekla: »Lady Callista... nije... tako malodušna... sigurna sam u to.« ~ 101 ~

anna


daša Callie zabrinuto pogleda njegovu majku. »Ali ja jesam malodušna. Ah... Ali pretpostavljam da...« »To je za humanitarne svrhe«, reče Trev kad je počela oklijevati. Pogledala ga je ispod oka. »Kakve humanitarne svrhe?« »Da se spasi moja koža.« »Ah«, reče njegova majka teško dišući. Očito je gubila snagu. »Lady Callie, nadam se da ćeš... spasiti njegovu... besramnu kožu. Učini to kao... uslugu meni.« Callie je mirno sjedila, a preko lica su joj prelazili valovi emocija. Onda je ustala. »Da, gospođo. Učinit ću što mogu. Ali hoćete li mi sad dopustiti da pozvonim njegovateljici da vam pomogne leći i odmoriti se?« Vojvotkinja se blijedo nasmiješi. »Da, mislim da bi to bilo... pametno.«

»Ne vidim kako bi to moglo uspjeti«, reče Callie bacajući još sijena pred Huberta. Odložila je vile i otrla rukavice. »Kako će ga gonič otjerati sve do Hereforda, po svim javnim cestama gdje ga svatko može vidjeti?« »Kažeš da će on sve učiniti za slatka peciva?« začuje se Trevov glas odozgo između dasaka potkrovlja. Pogledala je gore žmirkajući zbog mrvica slame koja je padala. »Vjerujem da bi«, potvrdi ona. »Naročito ako su peciva s bijelim grožđicama.« »Onda ću ga dopremiti tamo.« Htjela mu je proturječiti, ali sad kad je pristala na taj nesvakidašnji plan, on je bio neobično škrt u vezi s detaljima, zbog čega je bila samo još više zabrinuta. »A kad stigne?« upitala je. »Što onda?« »To me sada podsjetilo na nešto«, reče on prigušena glasa i dalje nevidljiv gore. »Imate li rezerviranu sobu u Herefordu?« »Da. Uvijek odsjedamo u Zelenom zmaju.« »Gdje je to?« »Na pola Široke ulice, tamo gdje se održava izložba.« »Dobro. Koliko noći ćeš ostati?« upita on. »Planirala sam ostati sva tri dana.« »Tko ide s tobom?« Callie je oklijevala, a onda slegnula ramenima. »Nitko.« »Nitko?« Zvučao je iznenađeno. »Otac i ja smo išli svake godine.« Prešla je rukom preko Hubertova vrata milujući ga. »Ali nitko drugi nije zainteresiran za izložbu stoke. Lady Shelford to nimalo ne voli, ali meni nije zabranila. I tako... ovo je prva godina da idem sama.« Daske zaškripe. Došao je do ruba potkrovlja i kleknuo. »Nećeš biti sama«, reče on i nasmiješi se. Pogledala je uvis prema njemu. U prigušenom svjetlu staje, sa zgužvanim rupcemovratnikom i raskopčanom košuljom izgledao je tako nemarno zanosan, kao neki tamnokosi ~ 102 ~

anna


daša pjesnik ili junak iz romana. Uvijek joj se činilo da živi u nekoj noveli kad je bila uz Treva, ponesena uzbuđenjem zapleta koji nije sama smislila. »Povest ćeš sobaricu, zar ne?« upita on. »Ah, da, svakako.« Prenula se iz kratkog sanjarenja o tome da je zapravo htio reći da ona neće biti sama jer će on biti s njom. »Iako...« Sjetila se da još nije našla zamjenu za sobaricu koju je dijelila s Hermione. Prestala je budalasto buljiti uvis prema njemu i okrenula se da objesi vile na kuku. »Pa, u svakom slučaju nekoga moram imati. Hermey će htjeti da Anne ostane kod kuće idućih četrnaest dana, uglavnom zbog mnogih posjetitelja i namjernika. Sir Thomas je vodi na izlete, a lady Shelford je pozvala puno ljudi u lov i na neki maskebal ili tako nešto.« Uzdahnula je. »Danas je jako teško zadržati služinčad. Ne treba mi nitko iskusan. Mogla bih čak posuditi Lilly, sad kad ti majka ima njegovateljicu, ako gospođa Adam može neko vrijeme bez nje.« »Savršeno«, nasmiješio joj se od uha do uha. Ustao je i opet nestao. Kroz neku je rupicu gledao i stražario očekujući povratak bojnika Morune. Callie pogleda svoje cipele. Bilo je to sve ipak u redu. Napravit će tu jednu posljednju ludoriju, spasiti mu kožu, a onda... onda slijedi ostatak njezina života, nagađala je. Čvrsto je navukla rukavice. »Moram ići«, rekla je i zategnula stremen na svojem konju. »On će sada biti tih sve dok bude imao sijena. Pazi da mu jasle budu pune i da je pred njim vjedro vode.« »Pazit ćemo. Na cesti nema nikoga pa se požuri. Čekaj... imaš li još u svojoj staji onu kutiju s lijekovima?« Zastala je, držeći uzde u ruci i gledajući u potkrovlje. Nekad su se tom kutijom koristili kao tajnim mjestom za ostavljanje poruka. »Da, tamo je.« Zadovoljno se nasmiješio. »Provjeravaj je svakog jutra.« »A ključ?« Nastupio je dugačak trenutak šutnje. Onda je tiho rekao: »Još ga imam.« Callie je stajala i gledala komadiće slame i paučine što su visjeli s dasaka iznad nje. U grlu je osjetila čudno stezanje, mješavinu očekivanja, zadovoljstva i boli, a onda se okrenula. »Znaš li se poslužiti klupicom za uzjahivanje?« upita on, a glas mu je bio neobično otresit. Kimnula je glavom. Dok je vodila konja van, nije se osvrtala iako je čula zvuk njegovih čizama kad je skočio na pod staje. »Dobit ćeš poruku od mene«, promrmlja on. Vrata su se iza nje zatvorila uz škripu i mukli tresak. Iako je lady Shelford nimalo nije voljela, Callie ipak nije mogla predahnuti nego je morala sudjelovati na njezinim čajankama, večerama i kućnim zabavama, koje je grofica oslobođena strogih pravila žalovanja za pokojnikom - počela organiziran u Dvoru Shelford. Callie je smatrala da je neuobičajena invazija seoske vlastele tek malo manje zastrašujuća od bučnog veselja Londona usred sezone, ali nekako je bila manje šutljiva nego inače. Kad bi joj postalo neugodno usred gomile stranaca, sjetila bi se Treva kako Huberta hrani rajčicom i široko joj se smiješi usred razrušene kuhinje u kući Dove, i usne bi joj se podignule u ~ 103 ~

anna


daša osmijehu, što bi navelo neke goste da joj uzvrate smiješkom i razmijenili bi riječ ih dvije, što je bilo ugodnije nego što je očekivala u takvim okolnostima. Nikad prije nije morala trpjeti takav niz društvenih događanja u svojoj kući. Nakon žetve, jesen i zima uvijek su bili tihi u Shelfordu. Iako je okrug Heythrop bio dovoljno blizu, njezin je otac imao pomiješane osjećaje u vezi s lovom na lisice. Nije imao ništa protiv uništenja lisica, ali kao pravog farmera, boljelo ga je srce kad bi vidio da mu ogradu larme i stoku uznemiruju povorke mladih jahači na svojim čistokrvnim konjima za lov. Zato u Shelfordu nikad nije bilo pravili lovačkih zabava. Jedino bi s vremena na vrijeme nekoliko očevih bliskih prijatelja, koji bi u njihovim stajama smjestili višak konja ako bi boksovi u Badmintonu bili puni, odsjelo kod njih dan-dva kad bi došli po svoje životinje. Ali sada kad je završio lov na mlade lisice i kad je trebala početi prava sezona lova, lady Shelford kao da je uspjela nagovoriti pola plemstva da dođe u ono što je počela nazivati pradjedovski zamak. Callie je nastojala ne biti uvrijeđena tim opisom Dvora Shelford. Bilo je točno da je posjed sada pripadao bratiću Jasperu pa stoga i njegovoj ženi, a poslije će pripadati njihovu najstarijem sinu, iako zasad još nisu imali nasljednika. Štoviše, posljednje generacije obitelji Taillefaire nisu baš bile uspješne u rađanju sinova. Calliein je otac nadživio tri supruge, a nijedna mu nije podarila sina za sav njegov trud - a bio je to velik problem, koliko se Callie sjećala. Jednom joj je čak zabrinuto rekao da bi joj drage volje sve ostavio kad bi mogao, jer da bi bila podjednako dobar nasljednik kao i svaki muškarac pa bi on tada mogao završiti s tim gnjavatorskim suprugama, koje sve poremete svojom melankolijom i histerijom. Callie se na to nasmiješila, ali nikad si nije dopustila da izgubi iz vida činjenicu da će jednoga dana morati otići iz Dvora Shelford. Da su se njih dvije bolje slagale, mogla je ostati kao družbenica lady Shelford, kao jedna od onih neudanih tetaka koje su vodile razgovor dok bi vezle, brinule se za djecu, ali nitko na tu mogućnost nije ni pomislio. Ako je Callie trebala paziti nečiju djecu, radije bi da to budu djeca njezine sestre, pa čak i bojnika Morune, u najgorem slučaju. Promijenjena atmosfera u Shelfordu bila je već dovoljno bolna. Večeras se održavala formalna večera sa zabavom i toliko uzvanika da će svi sjediti za dugačkim stolom u blagovaonici. Callie je ukočeno grickala ekstravagantna jela bojeći se da ne napravi kakav faux pas, čime bi na sebe privukla Dollynu pozornost. Svojega susjeda za stolom - nekog vikonta ili tako nešto - impresionirala je samo svojom šutnjom. Usred žamora razgovora, svijeća i sjaja srebra i dijamanata, ona se prepustila zamišljanju blagovaonice u Parizu, gdje svi govore francuski, dok je ona zanosna mladenka nekog vojvode - bezimenog, naravno, ali koji u svemu vrlo sliči Trevu. Negdje u njezinoj fantaziji svi su gosti misteriozno nestali, on ju je poveo pozlaćenim stubištem u postelju koja je bila nalik na cijeli grad Bizantijum, ljubio joj ruke i onda... »Lady Callista?« Njezin susjed je stajao i čekao da joj povuče stolicu pa da i ona ustane. Silom prilika prihvatila je njegovu ruku i pridružila se gostima u salonu. Hermey je sa Sir Thomasom zauzela mjesto pokraj vrata, uživala u suncu i prihvaćala čestitke pridošlica, koji su bili pozvani samo na glazbeni dio, poslije večere. Callie je svoje kratke zaruke i popratne svečanosti smatrala patnjom, ali Hermey je očito u svemu uživala. Spremno je nudila obraze na poljupce i ruke u rukavicama da joj gosti stisnu prste. Oči su joj blistale kad bi pogledala prema staloženoj pojavi Sir Thomasa. Bilo je to lijepo vidjeti. Zbog ~ 104 ~

anna


daša očite sestrine sreće i Callie je bila izvrsno raspoložena, pa je s vikontom čak izmijenila nekoliko riječi o vremenu. On joj je udvorno odgovorio i odveo je da sjedne na malu sofu u kutu. Sakrila se koliko je bolje mogla iza jednog korintskog stupa. Njegovu je pozornost tada privukao drugi lovac s pričom o sranju životinjskih skrovišta u Cotswoldsu i kako će to utjecati na najpoznatiji lov u organizaciji vojvode Beauforta. Callie je od sluge prihvatila čašu limunade i sjedila gledajući u vrhove svojih cipela i dalje u mislima lebdeći s Trevom između pozlaćenih tornjeva i svilenih plahti, čekajući prvi trenutak kad se bude mogla ispričati i otići u staju nahraniti napušteno tele. »Ali gdje je tvoj zgodni francuski udvarač, le duc trés bon?« lukavo promrmlja ženski glas. »Monceaux, zar ne? Neki dan nije se dugo zadržao. Nadala sam se da ću ga upoznati.« Callie naglo podigne glavu od iznenađenja. Ali nitko nije govorio njoj - bila je to neka dama s druge strane stupa i obratila se lady Shelford. Callie je samo mogla vidjeti šljokicama ukrašen šlep Dollyne haljine na rubu indijskoga saga. »Oh, večeras je poslao ispriku sa žaljenjem«, reče Dolly i tiho se nasmije. »Da mu je jako žao! Njegova zamorna majka je bolesna.« »Poslušan sin«, reče drugi glas. A onda tiše: »Ali to je tako šarmantno, ne c’est pas? Nema sumnje da je i pažljiv ljubavnik.« »Pa Francuz je, zar ne?« promrmlja lady Shelford. »Molimo se da mu se draga majčica dovoljno oporavi da je može ostaviti samu«, reče sugestivno njezina prijateljica, »dok sam još tu u Shelfordu i mogu mu izraziti svoju sućut.« »Svakako. Ali bojim se da tu moram tražiti prvenstvo, draga Fanny, kao tvoja domaćica.« »Ne, to nije velikodušno od tebe!« reče druga, sa samozadovoljnim smiješkom. »Nismo li u školi uvijek sve dijelile?« Zahihotale su se tiho i krenule dalje, ostavivši Callie da zuri u podnožje stupa. Bila je šokirana, a naročito time što je otkrila da mu je Dolly poslala pozivnicu za večeru. Sjedila je kao prikovana za sofu ne znajući kamo da gleda. Shvatila je da su Trev koji joj se od uha do uha smiješi iznad rogova jednog zagubljenog bika i trés bon Duc de Monceaux dvije potpuno različite osobe. Odjedanput joj je sinula ta ideja, a k tome je nosila običnu haljinu koju je Hermey veselo proglasila dostojnom jedne mljekarice, kosa joj nije bila ukrašena ničim osim jednom jedinom vrpcom, smeđe-ljubičaste boje koju je lady Shelford prezirala. Dok se odijevala za večeru, Callie nije obraćala pozornost na ta mišljenja, jer je namjeravala poslije otići u staju, ali sada su naglo poprimila opasno značenje. Bila je usidjelica zapuštena izgleda. To nije bilo ništa novo, ali u posljednje je vrijeme redovito na to zaboravljala jer ju je zavarala sugestija da joj obrazi imaju boju jagoda, a ne slatkog pudinga, i problem izvjesne gospode koja su se zbog nje pokušala domoći nekih bikova. Ali tu spoznaju nije mogla zanemariti čak ni pod krinkom svojeg dnevnog sanjarenja. Ona i Trev bili su jako dobri prijatelji, ali on je zaista bio Francuz. Flertovanje i vođenje ljubavi bili su mu u krvi. Ono što je govorio Callie rekao bi i svakoj drugoj ženi. A sad su Dolly i njezina prijateljica govorile o njemu s takvim groznim aluzijama da je bilo prirodno pretpostaviti da bi mu obje mogle privući pozornost kad bi htjele. ~ 105 ~

anna


daša Callie naglo ustane i krene prema vratima prije nego što je violinist počeo svirati. U prostoriji je odjedanput bilo zagušljivo i vruće. Spopala ju je takva gorčina i očaj da joj je zamalo pozlilo. Morala je izaći na svjež zrak i pobjeći od tog mnoštva elegantnih neznanaca. Požurila je niz stube prema malom predvorju u prizemlju, gdje su je čekali plašt i čizme za blato. Nitko nije obraćao pozornost na nju, iako će lady Shelford ujutro sigurno imati neki otrovni komentar na njezin nepristojan rani odlazak. Callie će reći da se nije osjećala dobro. A to je doista bila istina.

Bojnik Moruna došao je u drugi i treći posjet, a da mu nije uspjelo zateći Callie samu. Kako su dani prolazili, ona je s blagim zanimanjem promatrala kako mu modrica na čeljusti mijenja boje od crno-plave do zeleno-ljubičaste. Prilikom svakog posjeta donosio je najnovije vijesti od pukovnika Davenporta u vezi s potragom za Hubertom i ozbiljnim tonom komentirao dosadašnji neuspjeh. Jadan bratić Jasper bio je vrlo zainteresiran za tu temu, postavljao je brižna pitanja i predlagao nekoliko apsurdno optimističnih teorija o tome gdje bi se bik mogao nalaziti - od kojih nijedna ne bi utješila Callie da nije znala da je Hubert na sigurnom. Hermey se također potrudila da bude prisutna tijekom bojnikovih posjeta i ukočeno je sjedila pokraj Callie nastojeći zamijeniti bratića Jaspera tako da Callie može ostati sama sa svojim udvaračem. Međutim, njihov bratić nije shvaćao te znakove i brbljao je s bojnikom na onaj svoj polagan i razdražljiv način zbog kojega bi se Callie uvijek sažalila na njega. Bojnik Moruna je bio neumorno udvoran, ali pri trećem posjetu vidjela je da je počeo gubiti strpljenje. »Lady Callista, hoćete li sa mnom prošetati vrtom?« upita on. Sročio je to kao poziv, ali bilo je jasno da je on čovjek naviknut izdavati zapovijedi. Trebala je ranom zorom krenuti za Hereford. Znajući da joj se više neće moći udvarati prepustila se neizbježnom. Provela je mnoge sate zureći u tamni baldahin nad svojim krevetom i razmišljajući o budućnosti. Naravno, nije bila ljepotica. Svatko je to mogao vidjeti. Već je prošla najbolje godine za udaju. U društvu nije bila duhovita, a nije ni znala razumno voditi razgovor. Imala je doduše dobru titulu i podrijetlo, ali uvijek je bilo i više nego dovoljno grofovskih kćeri da zadovolje potražnju londonskog društvenog kluba Almacks, čije su je redovite posjetiteljice već nakon prve sezone odbacile kao beznadnu šalu. Njezin nedolazak samo je potvrdio njihovo mišljenje: Callie je bila otpadnik od otmjenog društva. Jedino što je imala, a što bi moglo privući mogućeg supruga, bio je novac. Svega je toga bila svjesna, ali otkad se Trev vratio, unio joj je zbunjenost u srce. Njegovi osjećaji kao da su varirali od romantičnih do nikavih; rekao je da odlazi, a ipak je ostao. Uzgred je spomenuo da bi je mogao voljeti, ali nije više doticao tu temu. Ona u tome nije vidjela nikakvog smisla, ali ono što je slučajno čula od lady Shelford i njezine gošće trgnulo je Callie i vratilo u hladnu realnost. Trev možda i jest njezin dragi prijatelj, ali doista, što bi muškarac kakav je Duc de Monceaux mogao htjeti od nje? Spasio je i vratio svoje bogatstvo. Imao je titulu. Bio je bogat. Unatoč sklonosti nestašluku, savršeno se uklapao u visoko kontinentalno društvo za koje je bio i odgajan. Ona je vidjela dovoljno visokog društva, bon tona, da bi to znala. Callie na čelu velike francuske plemićke kuće? Kakva apsurdna ideja. U svakom smislu nije bila prikladna ~ 106 ~

anna


daša za to. Nije bila Francuskinja, nije bila katolkinja, nije bila ni mlada, ni vesela, ni lijepa. Nije čak znala bolje nego je spajala ružičastu boju s narančastom. Zamišljala se kako sjedi uza zid u nekom pariškom salonu, onako kako je sjedila u Almacksu, očito nezgrapna, dok su moderno odjevene tračerice šaptale iza svojih lepeza i čudile se što ga je potaknulo da se oženi tom jadnom Engleskinjom. One bi nagađale kako ga je uspjela uhvatiti i izmišljale neugodne priče o njoj. Dobro je znala kakve stvari ljudi govore, jer zaručnici su je tri puta napuštali. Neki bi je sigurno i sažalijevali i mrmljali da ju je oženio iz samilosti, a zbog te pomisli osjećala se još jadnije. Dopustila je bojniku Moruni da je otprati do onog dijela vrta gdje je raslo ukrasno grmlje. Hermey je odmah zgrabila bratića Jaspera za ruku i spriječila ga da pođe za njima. Callie sjedne na kamenu klupu, spusti ruke na krilo i zagleda se u boju bojnikovih čizama. On je počeo govoriti o tome kako preuzima na sebe krivicu zbog raskidanja njihovih zaruka - što je i bilo u redu, pomislila je trpko - a onda je izjavio da je nov, promijenjen čovjek, zaklinjao se da će ostatak života posvetiti njezinoj dobrobiti i izjavio da joj se prostire pod noge. Srećom, nije tvrdio da je zaljubljen u nju. Činilo se da je ipak zadržao mrvicu srama. Šutke je saslušala njegovu prosidbu, a onda rekla da joj treba četrnaest dana da razmisli o tome.

~ 107 ~

anna


daša

12. poglavlje

C

allie je voljela poljoprivredne sajmove. Njezina dnevna soba u Zelenom zmaju, ista ona koju su tata i ona uvijek unajmljivali, gledala je direktno na široku ulicu gdje će se okupiti sva stoka. Mnoge su sate proveli stojeći na istom ovom prozoru i pokušavali pogoditi kakvi se telići kriju ispod tora natkrivenog voštanim platnom u vlasništvu gospodina Downieja. Ili bi komentirali kakvog mješanca, vola za oranje. Grof bi se tada nagnuo kroz prozor, salutirao prijateljima i pozvao ih da uđu i podijele s njim doručak. Prema drugima se nije držao uzvišeno ni oholo. Skromni farmer Lewis donio bi vrč svojeg najboljeg kruškovca spravljenog od slavnih crnih krušaka iz Worcestera, s poštovanjem dodirnuo čelo na pozdrav i bio pozvan da sjedne za stol s grofom i svima ostalima. Callie je uvijek sjedila u malom naslonjaču do prozora, pijuckala pjenušavi kruškovac i slušala razgovore o ovcama i voćnjacima. Uživala je u poznatom mirisu duhana i kože oribane sapunom, spoja najbolje nedjeljne odjeće i ruku ogrubjelih od rada. Uvijek je u zraku bilo neko veselje, naročito prvoga dana kad bi životinje stizale, mnogo srdačnog smijeha i snova o srebrnim pokalima i nagradama. Svi su osjećali kao da je sve moguće. Sada je stajala pokraj prozora u dnevnoj sobi, koja je bila tiha i prazna iza nje. Jedva se suzdržavala da ne zaplače. Vidjela je gospodina Downieja kako je prošao ulicom ispod prozora, ali sramila se mahnuti mu ili doviknuti mu nešto, a nije bilo ni potrebe, jer nije mogla pozivati ljude na doručak kao što je otac činio - bilo bi to nešto zaista neobično kad bi dama usidjelica pozivala grupu džentlmena i farmera u svoje sobe. Već se osjećala nelagodno zato što je došla sama u Zeleni zmaj, samo s Lilly kao pratnjom, ali vlasnik ju je dobro poznavao i pobrinuo se da joj bude ugodno i ljubazno joj u sobu poslao vrč farmera Lewisa. Dobrom je farmeru napisala poruku zahvale i spomenula kako je otac uvijek uživao piti proizvod njegovih voćnjaka te mu zaželjela mnogo sreće s proizvodima koje je ove godine prijavio za natjecanje na sajmu. Poruku je poslala po dječaku-sluzi. A onda je ipak malo zaplakala. Njezina stoka trebala je stići tek kasnije navečer, jer su se goveda kretala postojanim laganim korakom po sporednim cestama, sveukupno dvadeset dva kilometra od Shelforda. Ona je krenula na put mnogo ranije nego inače. Poruka koju joj je Trev ostavio u kutiji s lijekovima nije baš bila informativna, jer joj je rekao samo da što ranije dođe u Zeleni zmaj, a Lilly neka odmah pošalje van u trgovinu. Ispod nje na cesti začuje se galama jer je trebalo pomaknuti kaveze sa svinjama i guskama kako bi mogla proći velika zatvorena kola koja je vukao par volova. Callie prepozna službenika iz Poljoprivredne udruge, gospodina Pricea, koji je pokušao smiriti raspravu o tome koliko prostora treba ostaviti na ulici da bi promet mogao teći. Svojski se trudio, ali nakon što su kola uz štropot prošla, taj se prostor ponovo suzio. Promatrala je kola kako se zaustavljaju na drugoj strani ulice, točno nasuprot njezinu prozoru, a smjestila su ih dva vrlo velika i zastrašujuća muškarca s napudranim perikama i ~ 108 ~

anna


daša jednakim zelenim kaputima, zategnutima preko njihovih širokih ramena. Čak i prije nego što su se otvorila vrata, počeli su podizati ograđeni obor i prekrivati ga ceradom da sakriju svoje životinje. Callie zagrize usnicu, a srce joj počne jače tući. Nikad prije nije vidjela da itko dovozi životinje u seoskim kolima, iako su često stizali drveni sanduci s manjim životinjama. Ali dok su stprljivi volovi stajali i čekali, teretni dio kola opasno se micao i ljuljao na osovinama, onako kako nikakve ovce ni svinje ne bi mogle prouzročiti. Nova cerada raširena je na jutarnjem suncu pokazavši jarko obojen grb ispod kojega je pisalo Malempré. Jedan je gospodin prišao vratima starinske pivnice na suprotnoj strani i promatrao što se događa. Nije mu mogla vidjeti lice, ali bio je ogrnut vrlo otmjenim plaštem, a na glavi je imao šešir od dabrova krzna. Način na koji se elegantno i nonšalantno naslonio na dovratak bio je jako poznat Callie. Ona dvojica goniča u odorama zastali su kad im se obratio. Okupila se gomila ljudi, ali činilo se da se niotkud pojavljuje sve više muškaraca u zelenim kaputima i počeli su mahati rukama i gurati promatrače natrag. Dječaka koji je pokušao proviriti ispod cerade odmah su podignuli u zrak uhvativši ga za ovratnik i bacili u valov za vodu, na veliko veselje starijih. Takvu znatiželju o tome što se nalazi iza cerade uvijek su suzbijali ljubomorno kompetitivni pastiri i goniči, i ne uvijek tako nježno. Sa svojeg povoljnog položaja Callie je mogla vidjeti da se otvaraju vrata, ali na tren je ugledala samo neke rogove i tamna ramena dok je rampa podrhtavala ispod kopita nečega očito golemog. Nema sumnje da je to bio Hubert. Stajala je zadržavajući dah da vidi kako će on prihvatiti tor i ceradu. Ali tko god ga je vodio, činilo se da je imao kontrolu nad njim, nema sumnje, uz pomoć mnogobrojnih slatkih peciva. Viseća cerada tresla se i podrhtavala, a ispod grba na njoj kao da su prolazili valovi. Zatim se sve smirilo, vidjeli su se samo laktovi i mjestimice je netko povlačio ceradu da joj učvrsti krajeve. Iza nje čulo se tiho grebanje po vratima i Lilly je ušla noseći kutiju s mašnom. »Gospo, svakako trebate otići kod švelja u High Town«, reče ona, malo se nakloni, a oči su joj plesale od zadovoljstva. »A ovo je nov šešir za vas, da ga nosite nakon što odete tamo.« Lilly je očito bila upoznata s mnogo više detalja plana nego što je Callie znala, ali sluškinja je čvrsto stisnula usne i razdražujuće šutjela o svemu što joj je rečeno da ne smije razotkriti. Trev je u cijelosti iskoristio svoj šarm nad »gospođicom Lilly«. Callie je već shvatila da nema nade da će iz nje izvući išta osim onoga što je bila spremna reći. Duboko udahnuvši da se ohrabri, Callie dopusti sluškinji da joj pomogne ogrnuti se plaštem. Trevov plan počeo se odvijati i poput osobe uhvaćene plimom ona će plivati najbrže što može da zadrži glavu iznad vode. Haljina je bila plava poput cvijeta encijana, s visokim strukom naglašenim satenskom vrpcom, a korzet je naglašeno podignuo Callieine grudi. Od volančića na ramenima izrez se spuštao tako duboko da se nije usuđivala spustiti pogled. Veliki dio izloženog dekoltea donekle je prekrivao prozračan, proziran šal, koji kao da se želio odvojiti od nje svakim njezinim pokretom. Callie se bojala da je to jadan pokušaj zadržavanja čednosti. »Magnifique!« nije prestajala mrmljati švelja, podvijajući tkaninu i pričvršćujući je pribadačama, a onda je stavila šešir na Callieinu glavu. Povukla joj je obod nisko nad oči i razbarušila svjetlucavi plavi veo koji joj je prekrivao lice i gustu crvenu kosu straga. Kad se ~ 109 ~

anna


daša Callie kroz veo pogledala u ogledalo, ugledala je tajanstvenu osobu, vitku i izuzetno lijepo odjevenu, savršenog stila, od uskih plavih rukava do otmjenog svijetloplavog nojeva pera na šeširu. »Magnifique!« Modistica je opet sama sebi čestitala. »Vous l’aimez, madame?« Callie je u uskom korzetu jedva mogla disati. S mukom je progutala i lagano kimnula glavom. Bilo je nemoguće reći da joj se haljina ne sviđa, jer nije ni prepoznala damu koju je vidjela u ogledalu, pa se mogla samo složiti da je kostim savršen. Modistica joj oko ramena prebaci nježni šal od kašmira krem boje, Callie ga privuče oko sebe nastojeći ga pridržavati na golim grudima. Ali švelja nije htjela ni čuti za to. »Non, non, madame«, reče ona na francuskom i uzvrti se oko šala. »Dopustit ćete nabor, da? Ovdje. Savršeno. Ako biste bili ljubazni....?« Klecnula je u naklon i otvorenim dlanom pokazala prema vratima. Lilly je obavijestila Callie da je ona sada dama iz Belgije, imućna, da govori francuski i engleski, ali draži joj je francuski. Calliein francuski bio je usavršen nekadašnjim tjednim lekcijama kod madam de Monceaux, dok su one s Trevom bile sasvim druge vrste. Sada nije ništa rekla nego je samo kimala i bez riječi mrmljala. Pojavila se iz sobe za presvlačenje pogledom tražeći Lilly. Ali sluškinja je nestala iz trgovine. Umjesto toga ugledala je visokog muškarca koji joj je prilazio. Trev je u ruci držao šešir i uglačani štap za šetnju i izgledao je vrlo privlačno, kao čovjek s Kontinenta. Smiješio se dok joj je ruku prinosio usnama, a obrve podignuo u tipičnom muškom pogledu divljenja. Callie osjeti kako joj je krv navrla u obraze. Brzo je spustila glavu, ali on joj je blago podignuo bradu. »Magnifique, moram se složiti«, reče on nježno. Govorio je francuski, što ju je samo jače podsjetilo na one davne dane kad su dijelili vatrene tajne. »Visoko drži glavu, ma chérie. Prekrasna si.« Dignula je bradu uvis. Naravno da nije bila, ali smatrala je da će to moći odglumiti iza gustog vela. Stao je do nje, sagnuo se i usnama tek ovlaš dodirnuo njezine preko vela, a švelja je samo tiho coktala jezikom u znak odobravanja. Callieino je srce počelo tako brzo kucati da nije mogla disati. Uzeo ju je za ruku i kimnuo modistici izvodeći Callie iz trgovine. Kad su bili vani, ona reče: »Očekuje li se da sam ti... tvoja...« Nije mogla pretočiti u riječi skandaloznu ulogu koju je trebala odigrati. »Ti si mi supruga, a ja sam tako zaljubljen u tebe da ne mogu odvojiti pogled«, reče on i dalje ustrajući na francuskom. »Imaš li što protiv?« Zaista nije mogla ništa odgovoriti. Uspjela je odmahnuti glavom i samo malo slegnuti ramenima. »Došli smo iz jednog kutka Belgije pokraj Luksemburga. Ne moraš puno govoriti jer slabo znaš engleski. Osjećaš li se ugodno govoreći francuski?« »Dat ću sve od sebe.« Dosta je dobro govorila francuski, ali još je više razumjela, jer je mnogo godina slušala madam de Monceaux i njezinu pokojnu kćer. »Dobro«, reče on dok su ležerno šetali. »Mislim da je to najsigurnije. Ne bih rekao da će nas razumjeti mnogo od tvojih farmera i goniča stoke.« »Da, neće«, složi se Callie. »Ali plemići hoće. A bojim se da će te pukovnik Davenport ipak prepoznati kad te vidi.« ~ 110 ~

anna


daša »Potrudit ću se izbjegavati pukovnika Davenporta«, umirio ju je on. Zastao je da propuste kočiju, koju su vukla dva lijepa riđana i koja je skrenula prema ulazu u hotel Gerard. »Uzeo sam sobe ovdje u četvrti High Town. Bit ćeš uz mene veći dio dana dok traje izložba, ali povremeno ćemo se pobrinuti da se pojaviš kao ti, kod svoje izložene stoke. Noću ćeš se, naravno, vratiti u Zeleni zmaj s Lilly.« Taj joj je plan istodobno zvučao uznemirujuće, ali i jako privlačno. Nije se baš radovala što će glumiti belgijsku damu, ali pomisao da će cijela tri dana provesti u Trevovu društvu, i to još u ulozi njegove obožavane žene, bila je nezamislivo prekrasna. »Nedavno smo se vjenčali«, reče on i dotakne je po struku da je usmjeri popeti se mramornim stepenicama hotela Gerard. »To će biti izlika za štošta.« Callie kroz veo pogleda slugu koji im je otvorio vrata i pokuša potisnuti paniku. Gerard je bio jedan od najekskluzivnijih hotela u gradu, ali Callie nikad nije odsjela u njemu. Ona i otac više su voljeli pohabaniji komfor Zelenog zmaja, gdje su bili bliže sajmu i prodaji. Kako je gledala svijet kroz gazu vela, sve joj je još više sličilo snu. Bila je s Trevom. Išli su u njegove sobe. Tamo će biti sami, a svi će vani misliti kako su mladi bračni par. Podignula je suknje i popela se stepenicama, hodajući ispred njega prema sobi. Vrata su se iza njih zatvorila. Callie je stajala zagledavši se u pozlaćene zavijutke francuskih stolica i sofa, nabrane draperije vezane zlatnim kićankama. Mogla je to biti bilo koja otmjena soba u Mayfairu, sa srebrnim pladnjem i kao papir tankim kriškama kolača složenima na porculanu, na besprijekorno bijelom stolnjaku. Lady Shelford bi se ovdje u Gerardu osjećala kao kod kuće, ali Callie je bila napeta, kao da će je netko svakoga trenutka pozvati da sudjeluje u razgovoru na nekoj mondenoj zabavi. Trev odbaci Šešir i štap. Položio joj je ruke na ramena, okrenuo je k sebi i podignuo veo. Zatreptala je i pokušala se osmjehnuti, pokazati da je spremna za tu pustolovinu. Gledao ju je jedan trenutak, zatim zbunjeno nagnuo glavu. Onda ju je privukao k sebi i poljubio. Sva njezina nelagoda nestala je u trenu, izgubljena u njegovu čudesnom dodira. Zabacila je glavu i prepustila se njegovu poljupcu koji je istraživao, njegovu okusu. Znala je to - jer on ju je naučio. Podignula je rake u odgovoru i protiv svoje volje privila se uz njega, jer ga je tako snažno željela osjetiti blizu, a vremena je bilo tako malo. »Callie«, šapne on uz njezin obraz. Obuhvatio joj je lice rukama. »Callie.« Ponovo ju je poljubio. »Tako se radujem ovome.« Malo se pribrala i odmaknula. »Ne moraš... hoću reći... ne moramo ovdje glumiti.« Tiho se nasmijao. »I propustiti priliku?« Spustio je ruke do njezina struka i zanjihao je. »Draga moja, sad te imam u svojim zlim kandžama. Možeš smatrati da sam te namamio u propast.« Doista je bila istina da ju je imao u svojoj moći. Činilo joj se da ne može ni reći ni smisliti ništa razumno. Jedan dio nje kao da je sve promatrao, upozoravao je na opasnost očevim zabrinutim glasom, ali veći dio nje jednostavno je bio presretan zato što je tu, što ga dodiruje, što ga može slobodno gledati i uzvratiti mu osmijeh bez straha da bi netko to mogao primijetiti. ~ 111 ~

anna


daša Trajat će samo tri dana. Bila je to njihova ludorija. Što god je Trev bio - divlji, vragolan, sklon lažima i izmišljenim pričama - nikada je nije napustio ni dozvolio da bude povrijeđena ni u jednoj njihovoj pustolovini. Uvijek ju je pazio kao brižna kokoš, uvijek provjeravao da za nju sve bude sigurno, upozoravao je na opasnosti, inzistirao da ona ostane u pozadini tako da je sve sličilo igri u kojoj je sudjelovala dok ju je on zaštitnički nosio kao dragocjenost na dlanu. Bili su prijatelji. Između njih, naravno, nije postojalo ništa više. Samo bliski prijatelji. Ali imala je tri dana u kojima će živjeti kao u jednom od svojih snova, kojima se nikad nije usuđivala prepustiti. Osjetila je kako joj se dižu kutovi usana. Podignula je lice, zaboravila se, odbacila misao da je zidni cvijetak, usidjelica u godinama, zaboravila da nije lijepa, zaboravila je na sve osim da stoji u Trevovu naručju, da je on čvrsto grli i da opet saginje glavu kako bi je poljubio. Kliznuo je rukom od njezina struka naviše i opet joj dlanovima obuhvatio obraze. Vrlo polako poljubio ju je u kut usana, a onda u bradu, nos i sljepoočnicu. Zatim se odmaknuo i pogledao je. Callie je susrela njegov pogled. Oboje su se odmah nasmiješili kao da kuju neku zavjeru. Spojila je dlanove i prikrila rukama usta od uzbuđenja. Zahihotala se. »Ah, zamisli!« rekla je prigušenim glasom. Trevov osmijeh raširio se u šeretski. Spustio je crne trepavice i sakrio oči. »Znaš«, reče on, »kad mi se tako nasmiješiš, volio bih...« Prekinuo se i nakašljao se da pročisti grlo. »Pa... volio bih ubijati zmajeve ih nešto slično.« »Samo zmajeve?« upita ona. »Nadala sam se da ćeš reći divovske lignje.« »Pripazi se, zločesta Callie, jer bih mogao prestati okolišati i reći ti što bih zaista želio učiniti.« »Je li to nešto zlo?« upita ona znatiželjno. »Jako«, promrmlja on i privuče je k sebi. »Znaš da sam posebno talentiran za to.« Pomaknula je izazovno bokove i sa zadovoljstvom primijetila da je zaklopio oči i zaustavio dah. Bilo je odvažno od nje, ali ne i potpuno nepoznato. A dovoljna joj je nagrada bio izraz njegova lica; sanjiv, uzbuđen, a usne blago otvorene u osmijehu. Callie mu obavije ruke oko vrata, iznad visokog ovratnika kaputa. »Hoćeš li mi pokazati?« šapnula je. Tiho je zastenjao. »Ah, možda malo.« Prstima se poigravao jedinim gumbom koji je straga pridržavao nabore na gornjem dijelu njezine haljine. »Možda samo malo.« I to joj je bilo poznato. Rekao je to i prije - uvijek samo jedan poljubac, samo jedan dodir - poput nekog obećanja između njih dvoje koje nikad nisu mogli održati. Svaki put bi otišlo malo dalje, postalo malo opasnije sve do onog trenutka u kočiji njezina oca, kad je sve zauvijek prekinuto. Callie je zadržala dah dok je on otkopčavao gumb. Jedan po jedan sloj i haljina joj je olabavljela. Prstima je kliznuo u otvor proreza. Njezin otac više nije bio tu. Nije bilo nikoga tko bi se umiješao, ništa nije priječilo bujicu osjećaja dok su gaza, a i haljina klizile s njezinih ramena. Nagnula je glavu u stranu dok joj je ljubio vrat i privukao njezine kukove svojima. ~ 112 ~

anna


daša Lagano je usmjeravajući, pomicao ju je prema dnevnoj ležaljci i povukao je dolje. Nije je gledao. Ljubio joj je rame dok je dalje otkopčavao haljinu i izvlačio iglice koje je modistica S toliko ljubavi stavila u šešir da bi ga namjestila. Šešir je odletio na pod zajedno s tankim velom i šalom. Pritisnuo ju je da legne na sofu, a oboje su ubrzano disali. Callie se čvrsto držala njegovih revera. Dok je zabacivala glavu, rukama je posegnula unutar njegova kaputa i ispod satenskog prsluka osjetila čvrste mišiće na prsima. Nestrpljivo je progunđao, zatim načas sjeo i brzo otkopčao prsluk i košulju tako da je dlanovima mogla dotaknuti golu kožu. Zaklopio je oči dok je ruke pomicala gore, dolje. Prsa su mu se dizala i spuštala pod njezinim dodirom. Grubo je opsovao ispod glasa. Kad je prstima prošla uz rub hlača i zavukla ih između tkanine i njegove kože, otvorio je oči, položio ruku na njezinu i umirio je. Callie ga je vragolasto pogledala. Znala je, sjećala se što je volio, što ju je naučio, iako je to sve dosad skrivala u najtamnijim zakutcima sjećanja. Bilo je to nešto što si je dopuštala prisjetiti samo u najcrnjoj tami noći, kad bi bila sama u krevetu i sanjarila. Zastenjao je i nagnuo se nad nju, lagano joj povukavši s ramena donju košulju pa sve niže dok nije osjetila da su joj grudi razotkrivene, a onako stisnute korzetom još više su stršale uvis. Spustio je glavu, ljubeći ih i ližući uz rub tvrdog korzeta, sve dok nije oslobodio bradavicu. Callie glasno uzdahne i čvrsto se privine uz njega zbog osjeta koji joj je prostrujio tijelom. Jezik mu je bio vruć i sladak, nježno je vukao, a onda sve jače dok se izvijala prema njemu. U vlastitom je grlu čula tihe uzvike uzbuđenja. Bilo ih je nemoguće potisnuti. Izgubila se u tom ukradenom trenutku. Bilo je to blaženstvo. Svuda oko nje bio je on: njegova težina na njoj, njegova kosa koja joj je škakljala bradu, njegova koža topla pod njezinim dlanovima. Napustila ju je sva čednost, odbacila ju je slobodno kao i onaj šešir bačen na pod. Raširila je noge i pritisnula tijelo uz njegovo. Zrak joj je izašao iz pluća. Grudi su joj se dizale i spuštale pod navalom osjećaja. Kad se odmaknuo, jedva se mogla pribrati i sjetiti se tko je i gdje se nalazi. Okrenuo se od nje, sjeo i naslonio se leđima na zid. Zagledao se u stolić. Duboko je uzdahnuo i zaklopio oči. »Mislim... da je najbolje da tu stanemo«, rekao je. »Oh«, reče ona krajnje razočarano. »Ježurci.« Nasmijao se i okrenuo da se nagne nad nju. Približio je lice njezinu. »Previše te želim«, rekao je. »Gospođice Ježurci« Jako je rastvorila oči. »Želiš?« »O, ne, samo će me sad pogoditi kap, to je sve.« »Kap!« Isplazila mu je vrh jezika. »Mislim da to baš i ne želimo.« »Zaista ne. Što bi Hubert napravio da se sad srušim mrtav na pod?« »Pretpostavljam da bih morala pozvati bojnika Morunu«, reče ona veselo. Gricnuo ju je za rame, dovoljno oštro da je ciknula. Zatim joj je opet počeo ljubiti vrat. »Tog pompoznog guštera? Što bi ti s njim?« Callie se slatko nasmije. »Ako baš moraš znati, rekao je da bi sve učinio za mene«, reče ona svečanim glasom. ~ 113 ~

anna


daša Trev se malo odmakne. »To je rekao? A kad ti je iznio tu nesebičnu ponudu?« »Došao je u posjet nekoliko puta«, reče ona. » Vrh je susretljiv.« Očekivala je da će se Trev nasmijati, ali lice mu se malo promijenilo, postalo hladnije. »Nekoliko puta!« reče on. »Pretpostavljam da se lako može pogoditi koji mu je cilj.« Odmaknuo se od nje, naslonio na jedan lakat, a leđa upro u zid. »Je li te već zaprosio?« Callie je počela žaliti što je makar u šali spomenula bojnika Morunu. To baš i nije bio najbolji trenutak da progovori o najupornijem lovcu na njezino bogatstvo. Zagrizla je usnu. »Već jest?« Trev uspravno sjedne. Počeo je uvlačiti košulju u hlače i zakopčavati prsluk. Kad Callie nije odgovorila, ustao je i ostavio ju usred razbarušenih suknji i raskopčane potkošulje. Poravnala je tkanine i sjela. »Naravno da jest«, reče Trev. Usta su mu se stopila u ravnu crtu. »Jesi li ga odbila nekim lažnim razlogom?« Callie je na grudima pridržavala haljinu. »Pretpostavljam da sam trebala«, reče ona tiho. »Ali nisi?« Glas kao da mu je napuknuo. »Zaručena si za njega?« »Ne«, reče Callie. »Naravno da nisam.« Oštro je otpuhnuo. Callie ga je nesigurno gledala. Na um joj je pala misao, ona koju je toliko željela da joj se nije usuđivala ni na trenutak prepustiti. Napravio je nekoliko koraka po sobi. Pomislila je da će joj nešto reći. Zastao je pred prozorom i ostao tako stajati, prstima čvrsto stišćući zavjesu i zureći van. »Znači, odbila si ga?« reče on ne okrećući se. Voljela bi mu reći da jest. Sad je sve izgledalo gore i od same sramote, činilo se da je prava izdaja biti ovdje s Trevom, željeti ga više od ičega na svijetu, a opet imati bračnu ponudu drugog muškarca. Ali Trev nije zatražio njezinu ruku. Štoviše, rekao je da se vraća u Francusku. I ništa nije rekao čime bi joj dao do znanja da se želi s njom vjenčati i odvesti je kući na svoja imanja. Iako se prepuštala svakojakim fantastičnim sanjarenjima, ta fantazija je bila nešto što si je strogo zabranjivala. Podignula je bradu u zrak i odmaknula uvojak koji se oslobodio i padao joj preko lica. »Rekla sam mu da ću razmotriti ponudu.« Kratko je i hladno kimnuo glavom, kao da je očekivao takav odgovor. »Mislim da neću biti sretna budem li živjela s Hermey.« Osjetila je potrebu da mu to objasni. »I zato...« Glas joj je utihnuo. »Rekla sam mu da ću o svemu razmisliti.« Zabacio je glavu i kratko se nasmijao. »Moruna!« reče on gorko. Okrenuo se prema njoj. »Ne vjerujem mu, Callie. On želi samo tvoj novac.« »Da«, reče ona ukočeno. »Naravno.« Namrštio se, a čeljust mu se trzala. I dalje je držala bradu visoko. »Bilo bi glupo očekivati u ovoj situaciji da ću se udati zbog naklonosti ili bilo čega takvoga. Ako se uopće udam.« Stajao je i gledao, a onda je odmahnuo glavom. Podignuo je ruke u zrak i prošao prstima kroz kosu, kao da se svađa s nekim neposlušnim, nemogućim djetetom. Opet se nasmijao, ovaj put malo divlje. »Prihvati ga, onda!« usklikne on. »Zašto ne? Kakve veze ljubav ima s tim?« ~ 114 ~

anna


daša Ustala je i pokupila s poda bijeli šal. »Samo sam mu rekla da ću razmisliti. Ali Hermeyn zaručnik me ne želi. U Shelfordu ne mogu ostati. Neću. Trev, ne znam što da radim! Ako ti... kad bih i na trenutak pomislila, kad bih mislila da bi ti...« Prekinula se, jer nije mogla završiti rečenicu, ljuta što je i toliko rekla. Okrenula mu je leđa i namjestila oko sebe haljinu i šal. U sobi je zavladala neugodna tišina. Callie je čula vlastito disanje, uzburkano zbog suza koje su joj prijetile. Zagledala se u nogu stolice od mahagonija i čekala ono za što je znala da neće doći, osjećala kako joj se srca slama od budalastog nadanja i jalovih želja. Riječi koje nije izgovorio visjele su između njih. »Naravno, nemam te pravo ispitivati«, reče on tiho. »Ispričavam se.« Nije mogla smisliti odgovor. Stisnula je oči kad je čula da joj prilazi. Stavio joj je ruke na naga ramena. Bio je to lagan i topao dodir, poput slatke boli koja joj je strujila tijelom. »Želim da budeš sretna«, šapne on. »Ne želim da te ponovo povrijedi.« Bez riječi je odmahnula glavom. Sve što je mogla smisliti bilo je da će on otići, neće je povesti sa sobom, a poslije ionako nije bilo važno što će ona učiniti. Spustio je i priljubio lice uz njezin vrat. »Znam«, reče on nježno kao da je ona naglas izgovorila svoje tužne misli. »Znam.« Uzdahnuo je, a ona osjeti toplinu njegova daha. »Imamo nekoliko dana.« »Tri«, reče ona kroz stisnuto grlo. Prošao je rukama niz njezine, od ramena nadolje i opet gore, zatim ju je zagrlio i prislonio usne na vrat. »Callie, volim te. Znaš to.« Opet je brzo odmahnula glavom. »Nemoj«, molila ga je. »Nemoj smatrati da to moraš reći. Znam da si mi prijatelj, najbolji prijatelj, i... to je dovoljno.« »Prijatelj«, reče on i nasmije se s blagim prezirom. »Tvoj prijatelj.« Naglo ju je i još čvršće zagrlio i poljubio zagnjurivši lice u njezin vrat. »Daj mi ova tri dana, Callie.« Zajecala je pristajući. Kimnula je glavom. »Bit će to naša najbolja pustolovina«, šapne on. »Obećavam ti.« Podignuo je glavu i duboko udahnuo miris njezine kose. Zatim joj je povukao košulju na ramena i namjestio haljinu. S nekoliko odlučnih poteza zakopčao je tkaninu nad korzetom, dok je Callie zadržavala dah i nastojala zagladiti prednji dio. Na tren je stao iza nje, oslonio obraz na njezinu glavu i nježno je držao. Zatim se sagnuo i podignuo joj šešir. »Sad te moramo srediti i uputiti se u našu prvu misiju«, reče on živahno. »A to je osigurati neprekidnu nabavu slatkih peciva.«

~ 115 ~

anna


daša

13. poglavlje

N

akon što je prihvatio narudžbu, unatoč jakom naglasku svojega kupca, za dvanaest tuceta slatkih peciva da budu svakodnevno isporučena do izložbenog obora monsieura Malempréa, ushićeni pekar ispratio je monsieura i madame na ulicu. Oprostio se od njih s nizom naklona i ponovljenih obećanja da će njegova peciva sigurno biti puna bijelih grožđica. Nakon što je naručio peciva, i to po tako visokoj cijeni da bi posramila i samog slastičara Njegova Veličanstva, Trev je uzeo Callie za ruku i krenuo s njom prema High Townu. Šešir je navukao nisko na oči, a onda se s mnogo pažnje i galantnosti posvetio dami koju je vodio ispod ruke. Nije se previše brinuo da će netko u Herefordu prepoznati Huberta, ali nije isto mislio i za sebe. U ovim zapadnim krajevima pokrajine, nedaleko od Bristola - gdje su najbolji i najsnažniji mesarski sinovi jedva čekali da uđu u nagradni ring činilo se da i sama zemlja proizvodi boksače. Trev je svoju potragu za novim borcima uvijek ograničavao na jug i istok, namjerno izbjegavajući Hereford, Shelford i Callie, ali bio bi budala kad bi smatrao da je on sam ovdje potpuno siguran. Bio je previše dobro poznat među članovima Društva. Posljednjih dana Jock i Barton bili su vrlo zaposleni tragajući za starim poznanicima i tražeći ih da Trevu vrate usluge. A imao se na mnogo toga pozvati, zbog onoga što je učinio za ženu Jema Fowlera i njegova malog sina. Snažni lakaj u zelenom kaputu, koji je sada hodao iza para Malempré, još je nedavno udarcima zasipao izazivača u nekoj tučnjavi na terenu za vježbanje u Bristolu. S druge strane ceste opušteno su stajala dvojica pravih snagatora u tom sportu, koji su uspjeh i prve ukazane prilike mogli zahvaliti Trevu. Ljudi koji su se brinuli za Huberta bili su podjednako iskusni sa životinjama koliko i u natjecateljskim borbama. U ovom trenutku u Herefordu se čudesno zateklo vrlo mnogo boksača. Sam Trev odbacio je otmjenu rubac-kravatu i nabavio štap za hodanje sa skrivenim bodežom i nekoliko odjevnih sitnica da se preruši i izgleda kao kontinentalni kicoš, a ne sportski gizdelin. Dok je sada hodao uz Callie, požalio je što je za tu maskeradu izabrao ime Malempré - žurio se, dogovarao prijevoz bika kolima i zapovjedio da se na ceradi nacrta grb, a prvo ime koje mu je palo na pamet bio je grad u Belgiji, gdje je proveo nekoliko tjedana u zatvoru neposredno nakon Napoleonove prve abdikacije. Tamo je situacija bila jednostavna. Nakon što je dao džentlmensku riječ da neće pokušati pobjeći, mogao je slobodno živjeti u selu pa čak i plesati valcer na assemblèe. Jedino je bilo nezgodno što je supruga lokalnog plemića, a sve zbog jednog običnog poljupca, razvila veliku naklonost prema poručniku LeBlancu, koju nikakva diplomatska izvrdavanja, zapravo ni nepristojnost, nisu mogle ohladiti. Toliko ga je neumorno progonila da je postao predmet zadirkivanja u kantini zarobljenih časnika i morao se preseliti u ~ 116 ~

anna


daša Brussels da tamo dočeka razmjenu zarobljenika, do koje nikada nije došlo. Poraženim Francuzima očito se nije žurilo da još jednog LeBlanca vrate kući. Potpuno je zaboravio na nju sve do jutros, a i da se također preživala Malempré - glup previd s njegove strane i to ga je ljutilo. Činilo se kao da je to uvreda za Callie. Ali sada je bilo prekasno bilo što mijenjati. U unutrašnjem džepu nosio je nekoliko kopija velikog oglasnog papira s lijepim crtežom crnoga bika i detaljima o izazovu Malempréa: atestirane mjere slavnog belgijskog bika iz Malempréa! Tek stigao u Englesku, na turneji po cijeloj zemlji! Nudi se nagrada za svakog bika bilo koje pasmine, koji može dokazati da je veći u svim dimenzijama! pet stotina gvineja i srebrna sablja s imenom pobjednika ugraviranim ispod slike bika! Uvjerio se da pukovnik Davenport neće biti prisutan na formalnoj najavi, i to vrlo jednostavno, tako što je poslao jednog svojeg čovjeka da ga uhodi i otkrije kakav mu je raspored obaveza. Pukovnik je jutros imao zadatak utvrditi koji je radnik s farme imao čast izdržavati najveći broj zakonite djece a bez pomoći župe, za nagradu od dvije funte, dok je poslije trebao otići na biranje najvećih primjeraka repe. Nema dvojbe da će biti prilično zaposlen prebrojavanjem djece i uspoređivanjem korjenastog povrća i neće moći prisustvovati javnoj proklamaciji koju je Trev planirao održati pod okriljem predsjednika Poljoprivredne udruge. Međutim, pukovnik neće dugo ostati u mraku jer Trev se pobrinuo da mu se jedan primjerak Izazova isporuči ravno na ruke, s pozdravom od monsieura Malempréa, zajedno s bocom izvrsnog francuskog vina, da još više utrlja sol na ranu. Isprva je Trev osjetio grižnju savjesti zato što Davenporta vuče za nos, ali onda je pomislio kako je taj tip uzeo Callieina bika i odbio ga prodati po poštenoj cijeni. A kad se sjetio njezinih zaplakanih obraza skrivenih ispod šešira, napustila ga je ta kratkotrajna sumnja, a na njezinu se mjestu pojavila ledena želja da izmesari svakoga tko je ražalostio Callie. Spoznaja da u tom pogledu ni sam nije potpuno lišen krivnje nimalo nije umanjila njegov bijes, već ga samo još više ponukala da se osvetnički iskali na svakom krivcu kojega se mogao dočepati. »Nešto ne valja, monsieur?« upita Callie zabrinuto, odvažno nastojeći govoriti francuski, dok ga je gledala postrance kroz veo. Trev shvati da se mrštio i ublaži izraz lica. »Ispričavam se«, reče on i nasmiješi joj se. »Razmišljao sam o šokantnim cijenama peciva u ovom gradu.« »Razumijem tvoju zabrinutost«, reče ona suosjećajno. »Kad bi za njih čula, gospođi Farr bi odmah zatrebale mirisne soli.« »Možemo se samo moliti da će moja banka podnijeti tolike izdatke. Ali imamo još sat ih dva prije nego što pustimo najavu. Što bi voljela raditi? Razgledati trgovine?« »Radije bih gledala životinje«, reče ona. Pomislio je da govori vrlo dobar francuski, kad bi se odvažila na to. Poželio ju je poljubiti, lagano prijeći usnama preko njezinih dok oblikuje riječi. »Je li to moguće?« »Svakako. Što god ti je najdraže, ma chérie.« Otmjeno je zamahnuo štapom i, dok su zaobilazili ugao, pokazao njime na široku ulicu koja se brzo punila svakavim životinjama za izložbu. U sjeni tornja katedrale mirisi seoskog dvorišta prožimali su zrak. »Gdje ćemo početi? Hajdemo procijeniti svinje!« »Monsieur, zar se bavite proučavanjem svinja?« upita ona šaljivo prigušenim glasom. ~ 117 ~

anna


daša »Naravno. Promatram ih često na tanjuru prilikom doručka.« Približili su se prvom oboru, gdje je stočar s ljubavlju prao uške goleme šarene krmače. Pet praščića cviljelo je i grgotalo oko njezina velikog tijela. »Pogledaj kako joj je savršeno zavinut rep.« Pokazao je štapom. »Apsolutno savršenstvo!« »A tek uši«, reče Callie, mudro klimajući glavom. »Čini se da ima dva!« »Četiri noge«, nastavi Trev, nabrajajući sve njezine karakteristike. »Jesi li siguran da ima noge?« upita Callie sumnjičavo. »Ne vidim ih.« »Skrivene su ispod masivnog tijela«, objasni on. Zamišljeno je nagnuo glavu u stranu kad su stigli do obora. »Osim ako nema kotače. Možda se kotura s mjesta na mjesto?« Stočar podigne pogled iznenađen što čuje strani jezik. Ugledavši otmjenu damu i džentlmena koji su ga promatrali, uspravio se sav crven u licu i pozdravio ih dotaknuvši čelo. »Životinja je par excellence«, reče Trev na engleskom s jakim naglaskom i s odobravanjem kimne prema svinji. Zavukao je ruku u kaput i izvukao jedan od tiskanih oglasa. »Ja imam bika.« Stočar uzme papir i preleti ga pogledom ozbiljna lica. Izgledao je kao da ga čita, iako se Trev pobrinuo da uz riječi stoje i brojke, kako bi olakšao nepismenima. Radni čovjek možda nije imao znanje iz knjiga, ali broj gvineja bio je nešto što je svatko mogao shvatiti. »Izgleda kao mrtva puška, gospodine«, reče stočar pristojno. Trev je dobro poznavao lokalni dijalekt, ali odglumio je iznenađenje. »Mrtav? Ne, živ je, itekako je živ, uvjeravam vas!« »Aj, ne, gospodine. Htio sam reći da izgleda jako dobro, gospodine. Ovo su njegova dužina i širina, je li?« »I petsto zlatnika, vidite tu«, pokaže mu Trev, »što znači da mu nijedan nije ravan.« Stočar se nacerio pokazujući da mu nedostaje više zuba. Zatresao je glavom. »Ne, gospodine, bojim se da ćete izgubiti. Taj vaš dobro je grlo, ali mi imamo najvećeg bika kojega ste ikada vidjeli, upravo ovdje, danas dolazi iz Shelforda.« »Zaista!« reče Trev. »No, moram vidjeti tu životinju. Tko mu je vlasnik?« »Sada pukovnik Davenport, ali to je bik pokojnoga grofa. Grofa Shelforda, gospodine. Zovu ga Hubert.« »Ah, da.« Trev mudro kimne glavom. »O tom sam biku dosta čuo. S crvenim i crnim kako vi to kažete - točkama - aha, mrljama. Hubert.« Izgovorio je ime na francuski način, Uuberr. »Jedva čekam da ga vidim!« »Vidjet ćete ga, gospodine. Ne možete ga ne vidjeti. Velik je kao kuća.« Trev se okrene prema Callie i brzo joj na francuskom reče: »Dobro. Bolje je najprije ponuditi izazov prije nego što saznaju da je nestao.« Potapšao ju je po ruci i opet progovorio na engleskom. »Madam, što mislite o ovoj lijepoj svinji?« »Vrrrlo ljupka svinja«, odgovori ona tako dobro oponašajući njegov napadno francuski naglasak da je Trev jedva zadržao ozbiljno lice. »Doista«, složi on. »Želimo puno srreće s taj svinja, mon ami.« ~ 118 ~

anna


daša Stočar mu zahvali promrmljavši nešto. Ostavili su ga dok se još okretao svojem znatiželjnom susjedu s oglasom u ruci. Trev je bio siguran da će se vijest odatle proširiti. Dovoljno je često puštao vijest o boksačkoj borbi i znao je kako vijesti brzo putuju. »Ali strašno je debela«, promrmlja Callie dok su se udaljavali. »Ne odobravam to. Pregrijat će se.« Trev ozbiljno kimne. »Učinilo mi se da već osjetim miris pržene slanine.« Gugutavo se nasmijala pod velom, ali onda nastavila zabrinutim tonom: »Zapravo, nije smiješno. Medu seljacima je postalo jako popularno izlagati tako utovljene svinje, koje bez pomoći ne mogu same ni ustati. Bojim se da jadne pate. Namjeravam napisati pismo Udruzi. Najviše za to krivim suce, koji to potiču.« Nasmiješio se. Jedino bi se njegova Callie zalagala za mršavije svinje imajući u vidu dobrobit životinja. »Usuđujem se reći da će oni sa zanimanjem saslušati tvoje stavove o tome.« Pratio ju je dok su zaobilazili štand na kojemu je jedna žena slagala kalupe sira i to na umjetnički način. »Naravno da neće«, reče ona trpko. »Reći će da su to samo svinje, a ja sam samo žensko. Ali svinje su vrlo inteligentne i osjećajne, uvjeravam te. Jedanput sam jednu naučila svirati frulu.« »Frulu!« Kimnula je. »Pričvrstila sam je na dvoje željezne rašlje, koje inače drže klade u ognjištu, i svinja je ubrzo naučila da će dobiti malo slatke melase ako proizvede ton. Ja sam pritiskala rupice, a svinja je svirala dječju pjesmicu Baa-baa crna ovca.« »Mon dieu.« Odmahnuo je glavom. »A ja nisam bio tu da to vidim.« Provukao je prste kroz njezine, tako da su im ruke bile zajedno sklopljene iako ga je još držala pod ruku. Nagnula je glavu malo u stranu, pogledala ga, ali ispod vela nije mogao vidjeti kakav joj je izraz lica. Nije bio siguran je li znala koliko mu je bilo teško prekinuti kad su počeli voditi ljubav. Za njega je bila prava muka već to što je morao hodati uz nju, a njezina su ga ramena dodirivala pri svakom koraku. Sam je smislio taj grandiozni plan odglumljenog braka, ali sad je otkrio da je ono što se isprva činilo kao zgodna zabava zapravo bila gorko-slatka kušnja. Da su zaista bili u braku, ne bi on šetao ulicom punom slame i teladi što je mukala, to je bilo sigurno. Uzeo bi je na sofi - ne, ne na sofi nego na krevetu, na plahtama i to po bijelome danu, u dugom, sporom i laganom otkrivanju njezine bijele kože i zlatno-crvenih uvojaka. »U svakom slučaju pisat ću tajnicima Poljoprivredne udruge«, nastavi ona. »Čak bih...« Zastala je. »Znam da me nikada ne bi pozvali da održim govor na njihovu mjesečnom sastanku, pa se ne moram bojati zbog toga, ali učinila bih to.« Strašno ju je želio privući u zagrljaj, upravo tu nasred ulice, i nemilosrdno ljubiti. »Prava si heroina«, reče on i podigne joj ruku da joj poljubi vrške prstiju. »Boriš se za pretile svinje gdje god bile!« »Sumnjam da bi mi i sama svinja zahvalila«, prizna ona slatko se nasmijavši. »Sigurna sam da vole svoje obilne večere.« »Onda si moja junakinja«, reče on toplo. ~ 119 ~

anna


daša Provirila je kroz veo prema njemu i lagano promigoljila prstima u njegovoj ruci. Primijetio je da su zastali u svojoj polaganoj šetnji; tek je nejasno bio svjestan gakanja gusaka iz jednog kaveza njemu slijeva, žene koja je s desne strane nosila crvenu kokoš. Stajao je i zagledao se dolje u Callie poput zaljubljenog dječaka što bespomoćno bulji u objekt svojeg obožavanja. Vidio je samo nejasan obris njezina lica znajući kakav joj je blistav i plah osmijeh ispod vela. On nije bio čovjek koji je razmišljao o budućnosti. Kao dječaku bilo mu je dovoljno očekivanja i zahtjeva koje je djed imao u svojim ekstravagantnim fantazijama. U ranim danima svojih boksačkih promocija san mu je bio odvesti Jema Fowlera sve do prvenstva Engleske, ali završilo je mečom u kojem je Jem poginuo, a njegova žena i sin ostali su Trevu na brizi. Bila je to dobra lekcija. U ring više nije dovodio svoje prijatelje. Za sebe nije imao druge ambicije osim da dogovara sljedeću boksačku borbu za nagrade ili da se obogati primanjem oklada. Njegova je snaga bila upravo u toj distanciranosti. Bez osobite želje ili emocija koje bi mu otežavale procjenu ishoda, bio je vrlo dobar u tome što je radio. Financijski ne bi propao kad bi morao isplatiti velike iznose dobitnicima oklada, jer nikada nije sastavljao omjere koji bi ga uništili. Sad mu nije bilo nužno razmišljati o budućnosti, ali činilo se da si nije mogao pomoći. Nije to bila stvarna budućnost; bio je to ovaj trenutak dok joj se smiješio, trenutak koji se nekako protezao u sutrašnji dan i idući i onaj poslije, i on nikada neće morati reći da mora ići ih maknuti njezinu ruku sa svoje ili skrivati svoje osjećaje ili lagati. Beskrajno je bio umoran od laži. Želio je biti što je bio - kad bi samo mogao dokučiti tko je on zapravo. Činilo se da su oboje u istom trenutku shvatili da su prolaznicima zapriječili put. Callie je tiho uskliknula, Trev je zakoračio u stranu i pomogao joj da se popne na pločnik i makne se kolima koja je vukla koza, a koja su željela proći. Kad je podignuo glavu i pogledao niz ulicu punu ljudi, ugledao je siguran kraj svojih maštanja. »Moruna!« izgovori on zaboravljajući se toliko da je prešao na engleski. »Proklet bio.« Callie se pokraj njega ukoči. Čvrsto mu je stisnula ruku i istegnula vrat da vidi iznad mora glava. »Ne gledaj«, reče on, brzo je okrene u stranu i opet prijeđe na francuski. »Dolje je pokraj Zelenog zmaja. Odnio ga vrag, što radi ovdje?« Udaljavali su se od opasnosti, a Trev se s mukom obuzdavao da odmjereno hoda. Mislio je da je Moruna još jučer otišao u London, kad je pukovnik Davenport došao ovamo u Hereford. Tako mu je javio Jock. Zastao je na tren i uhvatio pogled »lakaja« koji ih je pratio na pristojnoj udaljenosti. Kršan boksač im priđe i pogne glavu s perikom da posluša što mu je Trev prišapnuo. Charles kratko kimne primivši svoje upute, odmakne se i prekriži ruke na leđima. »Chérie, čini se da će mi sad morati pozliti«, reče Trev Callie i izvuče iz kaputa smotak oglasa. »Bojim se da ćeš ti morati objaviti izazov. U podne, kod postolja za nagrade.« »Ja!« reče ona bez daha. »O, ne, ja...« »Moraš, ljubavi«, reče on. »Žao mi je. Ne mogu dopustiti da me prepoznaju ih ćemo se naći u vrućoj kaši. Ne moraš govoriti pred ljudima. Samo predaj jedan ovaj oglas tajniku i zamoli ga da ga pročita u moje ime. Reci im da sam se povukao zbog glavobolje, ali da će mi brzo biti bolje. Ne moraš puno reći - sjeti se da ne govoriš dobro engleski. Charles će donijeti pliticu i novac da pokažeš prije nego što se popneš na pozornicu.« ~ 120 ~

anna


daša »Ali...« »Ne, slušaj me.« Dotaknuo joj je tame i tako je prekinuo. »Vrati se poslije k švelji da se presvučeš. Lilly će te čekati. Prošeći popodne pod svojim imenom, idi pogledaj svoje životinje, prošeći s Lilly. Ja se navečer vraćam u kuću Dove, da vidim kako je maman, ali poslat ću ti poruku sutra rano ujutro.« Ugurao joj je papire u ruku protiv njezine volje. Ne zastajući da joj odgovori na zamuckivanje i prigovore, odignuo je šešir, poljubio joj prste i ostavio je na ulici samu s Charlesom.

Callie je stajala na drvenoj platformi s nekoliko članova Udruge, a činilo joj se da svi u mnoštvu mogu vidjeti kroz njezin veo. Nadala se da se Trev pobrinuo da joj kosa ne viri straga gdje je veo skupljen i pričvršćen na šešir. U gomili ljudi bila su i neka poznata lica: farmer Lewis, gospodin Downie i još mnogi muškarci koji su je dobro poznavali. Svi su zainteresirano čekali da tajnik Poljoprivredne udruge istupi naprijed. Pukovnika nije bilo Trev ju je uvjeravao da ga neće biti, ali neugodno se iznenadila vidjevši da se bojnik Moruna neobjašnjivo zanima za događaj koji mu inače ništa ne bi trebao značiti. Tijekom jednog od njegovih posjeta rekla mu je da će biti na izložbi, a on je samo pristojno kimnuo glavom. Nije mogla shvatiti zašto je uopće došao u Hereford, a još manje zašto se zadržava u blizini platforme dok se objavljuju prve klase stoke. Jako se plašila da on zapravo nešto ne sumnja. Nije se usudila izravno ga pogledati, ali činilo se da je on gledao nju dok je gospodin Price monotonim glasom čitao popis klasa i nagrada koje će biti dodijeljene. Kad je završio s popisom svih događanja, tajnik kluba se okrenuo i duboko poklonio Callie. Zatim je uzeo Trevov oglas i pročitao ga, s naočalama na nosu, jakim i službenim glasom. Okupljeno mnoštvo zažamori dok je čitao pojedinosti izazova. Charles podigne težak srebrni pladanj iznad glave. Trofej je sjajio na suncu dok se on okretao lijevo i desno da ga pokaže. Muškarci su se gurkali laktovima i pogledavali. Bilo je tu dosta uzgajivača stoke koji su doveli bikove na izložbu, ali Callie je bila sigurna da nijedan od njih nije ni približno Hubertove veličine. Ipak, s tako velikom nagradom, došlo je do znatiželjnog pomaka naprijed jer su svi željeli zapisati svoja grla na popis mogućih suparnika za uzimanje mjere. Gospodin Price se sav ozaren okrene prema Callie. Bio je to dobar poticaj izložbi, imati takav neuobičajen i vrijedan izazov, rekao joj je oduševljeno. Ništa nije moglo biti bolje za podizanje uzbuđenja i skretanja pozornosti na sajam. Svi dužnosnici Udruge željeli su s njom progovoriti nekoliko riječi i zabrinuto su se raspitivali za zdravlje njezina supruga. Callie ih je pokušala umiriti s mnogo kimanja glavom i nekoliko promucanih engleskih fraza, da je on dobro osim što osjeća umor zbog dugog putovanja. Njezine prigušene riječi utihnule su potpuno kad je shvatila da se bojnik Moruna popeo na platformu. Dok je stajala ukočena od nemoći, on se obratio predsjedniku. Zatim se ovaj okrenuo k njoj smiješeći se. »Madam«, rekao je veselo, »ovaj mi gospodin kaže da je bio u vašoj prekrasnoj zemlji i želi da ga predstavim. Smijem li imati tu čast?« Callie je samo gledala kroz veo ne nalazeći načina kako da to izbjegne osim da se ne baci s platforme u gomilu. Lagano je kimnula glavom i spustila glavu tako da joj je obod šešira još više zakrilio lice. ~ 121 ~

anna


daša »Madam, predstavljam vam bojnika Morunu«, reče predsjednik. »Bojniče, ovo je naša počasna gošća, madame Malempré, koja je našem skromnom poljoprivrednom sajmu dala dašak otmjenosti!« Callie dopusti bojniku da je uhvati za ruku i dok se on naginjao nad njom, kratko je klecnula u naklon. »Očaran sam!« reče on. Približio joj se i povjerljivo rekao: »Ali osobno sam bio u Malempréu i smatram da je grad vrlo čaroban.« Na tren se osjetila kao da će se srušiti, pasti na pod od užasa. Bio je u Malempréu. Nije imala pojma gdje je Malempré, osim da je vjerojatno negdje u Belgiji. Kako nikad nije bila u Belgiji, nije mogla čak ni nagađati kakvo bi to mjesto moglo biti, veliko ili malo, na ravnici ili u brdima, gradić ili više selo. Koliko je ona znala, moglo je biti prepuno pagoda i Kineza. Što je još gore, nije znala bi li posjetitelj iz Malempréa vjerojatno tamo upoznao madame i monsieura Malempré. »Ja... ne govoriti dobro«, rekla je oklijevajući i dalje spuštene glave, i prigušena glasa da je ne prepozna. Zadržao je njezinu ruku u svojoj iako ju je pokušala izvući. »Ah, moram vas zamoliti za oprost«, odgovori on tečnim francuskim i prinese njezine prste svojim usnama. »Moje znanje vašeg prekrasnog jezika je slabo, ali svakako ćemo razgovarati na njemu.« Njegovo znanje francuskog bilo je, izgleda, i presavršeno. Veo ju je počeo gušiti. »Moram sjesti!« reče ona tiho i odmakne ruku. Okrenula se prema stepenicama, ali nije ga mogla izbjeći. Uhvatio ju je za lakat i pridržavao dok je silazila drvenim stubama. »Dođite ovamo«, reče on, a čvrstim ju je stiskom usmjeravao prema vratima najbliže gostionice. »Maknite se u stranu!« povikao je na engleskom. »Pustite damu da prođe!« Na njegovu oštru zapovijed gomila se razdvojila. Callie je bila bespomoćna, u vlašću njegove ruke koja ju je podržavala i držala oko struka unatoč pokušajima da se oslobodi. Užasavala se ući u gostionicu s njim, gdje će se svi ustrčati oko dame koja se ne osjeća dobro. Možda će čak tražiti od nje da makne veo. Dopustila mu je da je otprati sve do pločnika, a onda je naglo stala. »Monsieur, ne mučite se.« Odlučno se oslobodila njegova stiska. »Molim vas!« Unijela je malo ledene hladnoće u glas i napadno odmaknula njegovu ruku sa svoje. On se načas ukočio, a onda je pognuo glavu. »Molim vas da me smatrate svojim poniznim slugom, madame! Osjećate li se bolje?« Callie duboko udahne. Vidjela je da nema drugog izlaza nego da se zdušno prepusti maskeradi i odglumi oholu damu, koja će ga zauzdati i oštro ga i oholo postrance pogledavati. »Dobro sam«, reče ona hladno. »Ne vjerujem da vas poznajem, monsieur.« Na tren je nepomično stajao i gledao je tako intenzivno da je bila sigurna kako je pokušava vidjeti kroz veo. Naglo je okrenula lice u stranu plašeći se da će on svima na ulici doviknuti koje joj je pravo ime. »Naravno«, reče on neobično vedro i skine svoj šešir s perom. »Ali kako sam mogao biti tako glup i očekivati da ćete upamtiti moje ime? Poslije abdikacije sam bio među časnicima za vezu. Vi ste bili tako ljubazni i otvorili nam svoj dom, osigurali nam ručak u vrtu, a sve kako biste proslavili oslobođenje svoje zemlje.« ~ 122 ~

anna


daša »Ah«, reče Callie u sebi proklinjući Treva zbog lošeg izbora imena i gradova. Podignula je bradu u zrak. »Da, piknik. Bili ste tamo? Jako loše pamtim lica, monsieur. Neobičan slučaj da vas sretnem ovdje, zar ne? Ali morate me ispričati, jer sada moram otići svojem suprugu.« Na njezino razočaranje i on se okrenuo s njom i pošao uz nju pločnikom. »Gdje se odsjeli, madame? Bio bih sretan da vam mogu uzvratiti gostoprimstvo, ako biste mi vi i vaš suprug iskazali čast i pridružili mi se na večeri.« »Žalim«, reče ona. »Monsieur Malempré se odmara.« »Shrvan sam.« Zvučao je istinski razočarano. »Volio bih vam uzvratiti ljubaznost. Nikad neću zaboraviti onaj sunčan dan u vašem vrtu.« »Nećete, monsieur?« Callie je brzo hodala, ali on je držao korak. »Madame.« Spustio je ruku na njezin lakat kad je skrenula za ugao. Činilo se da se nimalo ne ustručava dotaknuti je. »Nikada«, reče on naglašeno. »Moj Bože, kako bih mogao?« Brzo ga je postrance pogledala, prestrašena nekom žestinom u njegovu glasu. Zaustavio se, držeći je, a onda pustio kad je shvatio što radi. Callie to iskoristi da se okrene od njega i pođe prema šveljinoj trgovini. Mislila je da je tamo sigurno neće slijediti. Ali pošao je s njom, lako je prateći svojim dugim koracima. Počela se osjećati kao da je progoni, uplašila se da će je prepoznati i da je igrao neku lukavu igru. Hodao je uz nju cijelom dužinom ulice i ništa nije govorio. Kad su se približili trgovini, Callie je u sebi bjesnjela. On kao da je čvrsto odlučio pratiti je unatoč njezinoj grubosti. Namjeravala je ući u trgovinu, presvući se i pojaviti kao Callie, ali bojala se da će on ući s njom ili da će je čak čekati vani. Nije se usuđivala ući u trgovinu kao madame Malempré, a izaći kao lady Callista Taillefaire. Usporila je korak kad se približila vratima. Primijetila je Lilly, koja ju je čekala na drugoj strani ulice. Trevov lakaj pratio ih je na sigurnoj udaljenosti. Lilly se na tren zagledala u njih s nesigurnim pogledom, a onda se naglo okrenula i sramežljivo osmjehnula dvojici snažnih mladića koji su besposleno stajali pred krojačevim vratima. Callie zastane. Plan s šveljinom trgovinom nije bio izvediv. On je mogao vidjeti unutrašnjost kroz izlog. Kratko je kimnula glavom i rekla: »Monsieur, ovdje ću vas ostaviti. Moram se vratiti u naš hotel.« »Sofie!« reče on ispod glasa. »Ne čini mi to, molim te!« Zagledala se u njega kroz veo. Zaprepastila se jer ju je obuzela iznenadna sumnja. Nije valjda mislio... sigurno nije mislio... bilo je već dovoljno šokantno što je, izgleda, postojala prava madam Malempré koju je upoznao, ali činilo se da on vjeruje kako ga s njom veže mnogo više od površnog poznanstva. Uhvatio ju je za ruku. »Nemoj mi reći da si me zaboravila«, promrmlja on. »Onaj vrt. Ljetnikovac. Znam da se možda ne sjećaš imena, ali...« Prekinuo se i spustio pogled. »Možda to tebi nije toliko značilo koliko meni.« Kad je potpuno shvatila njegove riječi, Callie osjeti kako u njoj raste bijes. Ne samo što je poznavao tu madame Malempré nego je bilo potpuno jasno da je s njom imao neki ~ 123 ~

anna


daša romantični susret u ljetnikovcu. Izgledalo je da bi on rado obnovio to poznanstvo, unatoč činjenici što se cijeli prošli tjedan vrlo marljivo udvarao Callie. Kad joj je to postalo jasno, obuzela ju je neka nova neobuzdanost, takva kakvu već dugo nije osjetila. Svakako ne još od posljednje pustolovine s Trevom, kad je morala ukrasti dinju iz platnene vreće i na njezino mjesto staviti velikog ježa. Umjesto da odlučno odmaršira dalje, dopustila je bojniku da njezine prste u rukavici prinese svojim usnama. Osmjehnuo se nad njezinom rukom. »Nisi zaboravila«, šapne on. »Reci mi da je tako.« Krajičkom oka Callie primijeti da se Charles približio. Visok i snažan, bio je mnogo viši od bojnika. Pomislila je kako bi na samo jednu njezinu riječ bojnik Moruna mogao završiti u valovu s vodom. Ta je slika u njoj izazvala prigušen smijeh dok joj je ljubio ruku. »Zaboravila?« upita ona neodređeno. »Što time mislite, monsieur?« Okrenuo se od Charlesa, podvukao njezinu ruku pod svoju i nagnuo se prema njezinu uhu. »Je li to zbog tvojega muža?« promrmljao je. »Nisam mislio da je ljubomoran.« Callie srce brže zakuca. Bilo joj je teško vjerovati da je nije prepoznao tako izbliza. Ali ako jest, igrao je vrlo ozbiljnu igru. Trebala bi ga odmah otjerati, bila je sigurna u to, ali u njoj je rasla želja za nekom malom osvetom. »Vaše je pamćenje zacijelo bolje od mojega, ako to mislite«, reče ona. »Ali, madame, nije baš lijepo od njega da vas ostavi samu na prljavom stočnom sajmu.« Callie mu je odmah htjela proturječiti i tvrditi da Hereford održava izuzetno visok standard čistoće, ali potisnula je ljutnju. »Ima glavobolju«, reče ona puštajući prstima da se poigravaju po njegovoj ruci onako kako je jednom vidjela Dolly da diskretno flertuje s jednim džentlmenom. »Osvježite mi moje loše pamćenje, monsieur, ako biste bili tako ljubazni. Upoznala sam vas na pikniku u Waterloou?« Blago joj je stisnuo ruku. »Vidim da sam na vas ostavio blijed dojam. Ponizan sam. Ali jedna dama vaše ljepote sigurno ima mnogo udvarača.« »Laskate mi«, reče ona zamamnim glasom. Uživala je poticati ga da zamišlja kako je nezaboravan. »Ali nema ih baš mnogo. Jako mi je žao... ne razumijem kako vas se ne sjećam. Ljetnikovac...?« Pustila je da riječi sugestivno ostanu u zraku. »Možda se sjećate više nego što želite priznati«, reče on. U glasu mu se čulo malo ogorčenja. »Ah, kad biste mi dali naznaku. Neku pojedinost da mi potakne sjećanje.« »Sofie, ljutiš li se na mene?« reče on promuklo. Očito mu nije bilo drago čuti da bi ijedna žena mogla zaboraviti susret s njim. »Znaš da ti nisam mogao ništa obećati ni vratiti se.« »Oh?« reče ona kao da se pomalo prisjeća. »Zašto ne?« »Sjetila si se!« usklikne on. »Ali onda znaš zašto, moja ljubavi. Kako sam ti mogao obećati da ću se vratiti, kad sam se morao oženiti istog trena po povratku u Englesku?« »Razumijem«, reče Callie. Zaustavila se. Osjećala je kako joj se obrazi žare ispod vela. »Bio si zaručen za neku englesku damu?« Slegnuo je ramenima i dalje nastavio hodati uz nju. »Da. Rekao sam ti, Sofie. Nisam to skrivao. Mislio sam da razumiješ.« »Znači da si bio zaljubljen.« ~ 124 ~

anna


daša Odrješito je otpuhnuo. »Ništa takvoga. Zapravo nisam mario za nju, ona je hladna žena, tupa i bez imalo ljepote. Ono malo vremena koje sam proveo s tobom bilo je dragocjeno, kad sam znao čemu se vraćam.« Callie zatrepće. Ugrizla se za usnicu. Činilo joj se da okreće nož u svojim grudima, ali rekla je: »Kako tužno za vas, monsieur. Čovjek poput vas, a mora se oženiti ružnom ženom.« »Priznajem, nisu bili baš neki sretni izgledi. Ali umiješala se sudbina i nisam se naposljetku oženio njom«, reče on. »Sudbina?« upita ona s naporom. »Otkrili ste neku ljepšu nasljednicu?« Uhvatio ju je za ruku i poljubio. »Naravno da nisam. Zar misliš da sam lovac na miraz? Umrla je prije vjenčanja.« Callie prikrije iznenađenje prigušenim smijehom. »Kakav sretan bijeg za vas! A ipak mi se niste vratili?« »Nisam mogao, moja ljubavi. Dobio sam položaj na otocima Zapadne Indije.« Ukočeno je stala jer joj je bilo mučno od njegove drskosti. Nakon što je prekinuo zaruke s njom, oženio se gospođicom Ladd i otišao u Norwich, gdje su dobili troje djece; nije dobio premještaj u Zapadnu Indiju. Na trenutak nije mogla smisliti što bi rekla. Polako su hodali i do vrata hotela Gerard trebalo im je tek nekoliko koraka. Sad su joj izgledala kao izlaz za bijeg, mjesto kamo je mogla pobjeći i sakriti se. Jedan bijesni dio nje želio je strgnuti veo i razotkriti se, ali nije mogla postupiti tako naglo unatoč grlu koje joj se stezalo. Morala ga se otarasiti. »Monsieur, to je vrlo dojmljiva priča«, reče ona ponovo poprimivši hladno i oholo držanje. »Zahvaljujem vam što ste mi je ispričali, ali ja se i dalje ne sjećam našeg sastanka. Mislim da ste me zamijenili s nekom drugom damom. Sad vas moram ostaviti. Adieu.« Silom je izvukla ruku iz njegova stiska, unatoč njegovu protivljenju, i osvrnula se prema Charlesu. Lakaj je prišao s odlučnim izrazom lica. Callie osjeti nalet olakšanja kad se golemi sluga postavio između me i bojnika Morune. Charles ju je otpratio uz stepenice. Usudila se jedanput pogledati unatrag i uspaničila se vidjevši da je bojnik pošao za njima ravno u hotel. Ubrzala je korak i odmah krenula prema stepenicama. Zastala je tek kad je stigla na gornji kat i počela hvatati dah. Barem nije bio toliko drzak da je i tu slijedi. Pogledala je Charlesa. »Merci«, rekla mu je zahvalno na francuskom. »Nisam znala kako da ga se oslobodim.« »Gospo, ne govorim žabarski, žalim.« Lakaj uz ispriku pogne glavu. »Ah.« Bilo je pravo olakšanje ponovo se vratiti na svoj jezik. Mislila je da je on jedan od Trevovih francuskih prijatelja. »U tom slučaju, zadovoljstvo mi je zahvaliti vam na engleskom! Jako mi je drago što sam ga se riješila.« »Je l’ časnik sebi dobrano dopustio slobodu, gospo? Nis bil siguran. Ak mi velite samo riječ, iščupam mu grkljan.« Njegov grubi žargon bio je podjednako stran njoj kao i Francuzima, ali razumjela je što je htio reći. »Da, sigurna sam da bi to učinio, ali nisam htjela napraviti scenu.« Zastala je, jer nije bila sigurna da može otvoreno govoriti o Trevovim planovima. »Poznaješ li moju sluškinju Lilly?« ~ 125 ~

anna


daša »Da, madam.« Pokazao je glavom prema ulici. »Ona ribica što monsieurovim štemerima pred krojačnicom baca spiku.« Nije uopće shvatila opis Liliynih aktivnosti, ali odlučila je ne ispitivati detalje. »Sidi i reci joj da me pričeka kod švelje«, reče ona, »ali ne smije dopustiti da je bojnik vidi. Ostat ću ovdje dok on ne ode, a onda ću ti biti zahvalna ako me odvedeš k njoj.« »Samo vi prepustite tog tipa starom Charlieju, gospo. Zapaprit ćemo mi njemu, ja i monsieurovi dečki. Pokupit će on prnje ili ćemo mu presložiti rebra i prebrojiti zube.« »Oh, ne. Ne smijete započeti tučnjavu... jesi li to mislio?« Slegnuo je ramenima. »Neće baš biti neka tučnjava, gospo«, reče on sa žaljenjem. »Osim ako mu ne fali daska u glavi.« »Ne želim nikakvu tučnjavu«, reče ona brzo. »Onda ćemo ga samo iznijeti van«, ponudi Charles. »Ne, ne, ništa takvoga. Ne smijemo privlačiti pozornost na sebe.« Lakaj se pokori tome, iako je izgledao razočarano. »Valjda, madam. Moglo bi uprskati stvar, da.« Callie shvati da je ispod napudrane perike i formalne odore mišićavi Charles i sam jedan pravi »štemer«. Trev je, izgleda, imao naviku zapošljavati snažne sluge, zbog čega mu je u ovom trenutku bila prilično zahvalna. »Mislim da je najbolje pričekati dok on ne ode«, reče Callie. »Sigurna sam da se neće dugo zadržati.« Htjela se samo što prije presvući iz te odjeće, povući se u sigurnost svojih soba i polizati rane. No sobe u Gerardu su barem zasad bile utočište. Sad joj je bilo drago što je Trev otišao iz grada preko noći tako da mu neće morati pričati o svojem susretu s bojnikom ženskarom. Barem ne dok se malo ne pribere. »Javi mi ovamo gore kad budeš siguran da je zaista otišao. Najprije dobro provjeri. Ne usuđujem se dopustiti mu da me opet vidi.«

~ 126 ~

anna


daša

14. poglavlje

V

atra je lagano gorjela i grijala lijepo uređenu dnevnu sobu. Pladanj s čajem stajao je i čekao na stolu postavljenom za dvoje. Da nije bilo bojnika Morune, ona bi sad ovdje veselo sjedila s Trevom i slavila uspješnu objavu Izazova Malempré. Umjesto toga osjećala se kao da ju je netko pljusnuo. Skinula je veo i svom težinom se spustila na stolicu. Ni prije nije imala želju udati se za bojnika, ali bez ikakvih boljih izgleda pred sobom, bila si je dopustila da o tome razmišlja kao o praktičnoj mogućnosti. Bio bi to brak iz računa, ali imala bi barem vlastiti dom. On se silno želio oženiti njom zbog nasljedstva, a ona je bila sigurna da bi s njim mogla pregovarati i dogovoriti sve što želi u vezi sa svojom stokom. A nije imala ništa protiv toga da imaju djecu. Imala je talent za njih, baš kao i za životinje. Nevjera - pretpostavljala je da bi to mogla tolerirati. Jer ne može se reći da već otprije nije znala kakav je on čovjek. Da je uzela malo vremena i o svemu promislila, ne bi se iznenadila otkrivši da je upetljan u vezu s drugom ženom dok se istodobno udvarao njoj. Ali saznala je što točno misli o njoj, čula je to grubo izgovoreno i sad joj se činilo kao da joj je velik kamen zapeo u grlu. U lice joj je davao lijepe komplimente, dok je zapravo mislio da je hladna, ružna i glupa. I bila je. Ono što je bilo bolno, bila je upravo činjenica da je sve istina. Nije joj nimalo stalo do toga što bojnik Maruna misli o njoj, ali on nije bio jedini džentlmen kojega je poznavala, a koji je znao tako uvjerljivo lagati. Skočila je sa stolice, stisnula dlanove i počela koračati do kamina i natrag, U njoj se javljala strašna misao. Bilo je užasavajuće pomisliti koliko se razotkrila Trevu. Namjeravao joj je pružiti tri dana sreće, na najbolji način koji je mogao. Muž i žena, jako zaljubljeni, malo pretvaranja i glume onoga za čime je čeznula. Kako bi se lady Shelford i njezina prijateljica smijale tome! Neugledna Callie, udana za čovjeka koji je mogao imati ljubavnu vezu sa svakom ženom kojom želi. A ona bi morala sjediti spuštenih očiju, pogleda fiksiranog na vrhove svojih cipela i slušati kako svi o tome šapću. Radije bi živjela u jarku i jela crve. Prisjećajući se hladnih riječi bojnika Morune, koje su joj smirile um i spriječile maštanje, pokušala se sjetiti onoga što joj je Trev rekao, svih proturječnosti i nelagodnih trenutaka. Stalo mu je do nje, u to nije sumnjala. Nije želio da bude nesretna. Pokušao je otkupiti Huberta i vratiti joj ga, smislio je ovaj fantastičan plan kako bi joj osigurao pustolovinu, brinuo se hoće li je bojnik Moruna povrijediti. Rekao je... rekao je da je voli. Naravno, ne bi tome trebala pridavati isuviše pažnje. Trev nije mogao podnijeti da oko sebe gleda nesretne ljude. Gotovo svaka avantura koju je doživjela s njim bilo je spašavanje nekog nesretnog stvorenja iz zatočeništva ili tajni pokušaj oponašanja Robina Hooda zbog neke potlačene žrtve. Doista, znala je da je on u stanju ići do apsurdnih pokušaja kako bi izliječio povredu ili olakšao patnju onima do kojih mu je stalo. A ako to nije mogao učiniti, onda bi nestao. ~ 127 ~

anna


daša Duboko u sebi osjetila je neku hladnoću, bockanje na potiljku. Čvrsto je stisnula oči i sjetila se kako se zamalo - zamalo - izlanula i ispričala mu svoj san. Savršeno ju je razumio, naravno, ali nije to pokazao. Bilo je to poput drame, a njih su dvoje igrali svoje uloge. Mogla je biti madame Malempré i uživati u ovom trenutku koji joj je ponudio, shvaćajući da je to kratkotrajno kao valcer, ali ipak bolje nego sjediti uza zid dok svi ostali plešu. Callie je imala osjećaj da joj se grlo stegnulo i da je natečeno, ali nije plakala. Sada više nije osjećala bijes kad bi pomislila na bojnika Morunu, samo neodređeno gađenje i duboku rupu u srcu, što nije mogla razumjeti. Automatskim pokretima počela si je pripremati čaj. Natočila je vodu u čajnik za zakuhavanje vode i stavila ga na vruću ploču uz vatru kamina. Sjela je i igrala se s jednom od onih tankih kriški kolača. Bili su prijatelji. Nije trebala, nije mogla, nije smjela misliti da je išta više. Smirilo ju je kad je došla do tog zaključka. Sve otkad se vratio mučila se u kovitlacu zbunjujućih osjećaja, jer nije mogla shvatiti njegove namjere. Ali sad joj je sve postalo jasno i onaj težak osjećaj u grudima je nestao. Ona ionako nikada nije zaista vjerovala da će se udati za Treva. Nije to mogla ni zamisliti, da bi živjela u Francuskoj među strancima, ugošćivala pripadnike aristokracije i bavila se s opakim Buzotom i velikim bačvama vina. Sve to bilo je nemoguće, kao i njezine fantazije o Trevu kao gusaru i sebi kao zarobljenoj guvernanti koja mu je ukrala srce cako što je naučila vitlati sabljom poput kakvog Kozaka. Nasmiješila se malo svojoj apsurdnosti. Voda u čajniku je provrela i zvuk nježnog bućkanja ispunio je sobu. Callie je napravila čaj, počela ga polako piti i trudila se razumno sagledati vlastitu budućnost. Bilo je krajnje vrijeme da iza sebe ostavi ta luckasta sanjarenja prije nego što postane čudakinja i završi zaključana na nekom tavanu, skupljajući komadiće uzice, voska za svijeće i mrmljajući sama sa sobom. Mora se potruditi i iskoristiti najbolje od stvari kakve joj se nude. Bila je glupa i ružna, o tome je iznijet konačan sud i bilo bi besmisleno više raspravljati o toj temi, bez obzira na to što tvrde Hermey, njezin otac i seoske koze. Oni su je voljeli - to barem vrijedi za Hermey, a vrijedilo je i za oca; za koze nije znala - a ljudi koji su nekoga voljeli, vidjeli su drukčiju osobu, obasjanu laskavim svjetlom njihove ljubavi. Kako je samo Hermey bila opčinjena Sir Thomasom, koji je sigurno bio podjednako glup kao i Callie, a možda čak i gluplji. Ne, živjeti život kao usidjelica, s udanom sestrom, neželjena, ali da je pristojno podnose, to je bilo nemoguće. Udat će se za bojnika Morunu unatoč njegovoj nevjeri. Nije bilo drugih mogućnosti. Znala je istinu o njemu, i premda nije u tome uživala, više je ništa nije moglo povrijediti. Gledala je na sve širom otvorenih očiju. U visokom društvu bilo je normalno, vjerovala je, da bračni par živi potpuno nevezanim životima. Prije nego što Trev ode, pobrinut će se da mu da do znanja kako je prihvatila časnikovu vrlo laskavu bračnu ponudu. Neće mu dopustiti da ode misleći kako je nesretna zbog svoje odluke. Nikad mu prije nije lagala, ali ovaj put hoće. Spustila je šalicu kad je čula nježno kucanje na vratima. Dječak, čistač cipela, prigušenim je glasom izgovorio njezino ime, a onda je ispod vrata gurnuo presavijeni papir. Stajala je i odozgo gledala rukopis. Bojnik Moruna još nije odustao i činilo se da nije otišao. Nerazborit čovjek kakav je bio, poslao je pismo, koje je Callie bacila u vatru i ne otvarajući pečat. Prilično je bila sigurna što u njemu piše. On je zaista bio u stanju očaja, kad je bio tako nagao i poslao poruku u sobe u ~ 128 ~

anna


daša kojima se navodno i sam monsieur Malempré odmara i oporavlja od glavobolje! Nije bilo sumnje da ga je misao kako će se uskoro zaručiti s dosadnom lady Callistom tjerala da učvrsti jednu mnogo privlačniju vezu. Načas je poželjela da je i Trev prisutan te da može s njim podijeliti tu crnu komediju. Nasmijala se i protiv svoje volje, razmišljajući što bi on rekao o tome da se Moruna smuca oko ulaza u hotel i piše očajne molbe Callie, jer misli da je ona zapravo njegova davno izgubljena ljubavnica. Upravo ono što svijetu treba, još prokletih budala. U sitnim jutarnjim satima pospani konjušar prebacio je deku preko Trevova konja i odveo ga u staju, dok je dah životinje zamagljivao svjetlo lanterne u njegovoj ruci. Nakon toplog jesenskog popodneva digao se vjetar, a temperatura je naglo pala tako da je prodirala u kosti. Kad je Trev stigao u Hereford dobrano poslije ponoći, šal mu je bio zamrznut, a ruke u rukavicama ukočene od hladnoće. Srećom je ostavio poruku da će se kasno vratiti. Vratar je odmah otključao vrata, srdačno ga i tiho pozdravio, pomogao mu skinuti težak kaput i poveo ga na kat noseći svijeću. Usluga je u Gerardu bila izvrsna. Trev sjedne uz vatru, zadovoljan što je još uvijek gorjela. Dopustio je dečku, da mu skine čizme, velikodušno ga nagradio novčićem i poslao iz sobe, promrmljavši da će se za ostalo snaći sam. Svukao se pred kaminom, uz crveni žar ugljena, i osjetio trnce u nožnim prstima kad mu je toplina počela prožimati tijelo. Sjedio je drijemajući, u košulji i bosih nogu ispruženih pred vatrom. Dokasna se zadržao kod maman, jer bila je dobro raspoložena, puna pitanja i blagih šala, smijući se »vrrlo ljupkoj svinji«, i tražeći da mu do sitnica opiše što je modistica napravila s haljinom lady Calliste. Namrštila se čuvši za bojnika Morunu. Unijela se u sve teškoće, kao da je i sama bila dio plana za Hereford. Vidio je da majka očekuje od njega da svaki čas izjavi kako je Callie pristala udati se za njega. Nije ju želio razočarati. Zapravo, možda ju je čak malo i poticao, jer mu je bilo drago vidjeti njezin znalački pogled, zadovoljstvo, i kako se smiješila kao mačka nad zdjelicom mlijeka. Zašto je to uopće bilo važno? Nije se mogao prisiliti da joj išta spomene o sređivanju njezinih ovozemaljskih stvari. Njegova maman ionako nije imala nikakvih stvari ni poslova za koje je on znao. Bila su tu duhovna pitanja koja je pastor gosp. Hartman žurno želio riješiti, naravno, ali Trev je to želio prepustiti svećeniku. Majka nije izgledala kao da će uskoro početi slabjeti. Činilo mu se da joj se stanje popravlja svake večeri kad joj on dođe u posjet, da ima više energije i snage, ali liječnik ga je upozorio da se time ne tješi. Teško je uzdahnuo i ustao. Noćna mu je košulja bila u spavaćoj sobi, ali portir je odnio sa sobom svijeću pa je Trev svukao košulju i ostavio odjeću u dnevnoj sobi pokraj kamina. Bosim je nogama prišao zatvorenim vratima. U spavaćoj sobi je bilo mračno kao u rogu, a zrak hladan. Brzo je prešao preko hladnog poda, pipajući rukama pri blijedom svjetlu vatre koje je prodiralo kroz vrata. Zavjesa oko kreveta bila je navučena, što je bio dobar znak jer je značilo da je sluškinja sigurno stavila tople cigle u krevet. Brzo se popeo i uvukao u krevet. ~ 129 ~

anna


daša Ukočio se usred pokreta povlačenja pokrivača. Obuzela ga je panika kad se netko okrenuo - netko je bio u krevetu - instinktivno je posegnuo za pištoljem, ali bio je gol. Onda se naglo opustio i legao na jastuk tiho se i iznenađeno nasmijavši. »Callie?« šapne on i u mraku pruži raku prema njoj. Njezin topao miris sličan sijenu ispunio je zatvoreni prostor kreveta; kosa joj se rasipala po pokrivaču. Dotaknuo joj je rame - šokiran da je naga - a ona je odgovorila uzdahnuvši u snu. Taj tihi zvuk njegovu je tijelu bio poput flaute koja ga mami u tamnu šumu. U trenutku se zapalio zbog nje. Dosad je taj osjećaj brutalno potiskivao, koristio se svakim mentalnim trikom koji je naučio od djeda i još grublje metode koje je sam otkrio. Uvijek se ponosio svojom samokontrolom kad su u pitanju bile žene. U krugovima u kojima se kretao to mu je više nego jedanput dobro poslužilo. S dvadeset sedam godina nije imao nezakonite djece niti su ga osvetnički progonile bivše ljubavnice. Svoje je ljubavne afere vodio isto kao i svoje poslove, s hladnim oprezom i nemilosrdnom nezainteresiranošću. Ali koštalo ga je. Sve do ovog trenutka nije znao koliko. Požuda je u njemu uvijek pritajeno bujala - to mu je bio normalni dio života baš kao i disanje. Sa samoćom se znao nositi. Mislio je da zna. Ali sada je nazirao crvenkasti odsjaj, obris kose koja joj je padala niz lijepu oblinu bokova. Odjedanput kao da su se stopili koncentrirani svi oni trenuci kad se uzdržavao, godine okretanja glave, spavanja sam. Sve se to našlo u ovoj toploj djevojci u njegovu krevetu. Ukočeno je ležao i zurio u mrak prema njoj, nastojeći se pribrati od vrućeg strujanja koje ga je obavilo. Ako je ovo bila ponuda s njezine strane, bila je neočekivana. Trebala je prenoćiti u Zelenom zmaju, bio je siguran da joj je to jasno objasnio. U njihovim pustolovinama Callie se uvijek pažljivo pridržavala svih detalja svoje uloge, jer bila je previše nervozna da u nečemu ne pogriješi. Smatrao je da ga nije mogla krivo razumjeti. A ni Lilly nije bila tu da svjedoči o korektnom ponašanju. No, Lilly je pripadala lady Callisti, a ne madame Malempré. Doduše, on je rekao da se neće vratiti sve do jutra. Teško mu je bilo racionalno razmišljati dok mu je njezina kosa padala preko ruke, a blagi obris njezina tijela stvorio udubinu u krevetu od perja. Sve ga je boljelo od čežnje koja je bila požuda, ali i nešto više od požude, gotovo neka mučnina od prevelike želje. Pokušavao se urazumiti, govorio si je da bi bez obzira na okolnosti i pogrešku bilo najbolje da ustane i side s kreveta, ali um nije mogao mnogo protiv tijela. Naglo se okrenuo na leđa i ležao zureći uvis, osluškujući njezino tiho disanje. Trebao bi otići spavati u dnevnu sobu. Mogao bi zatvoriti vrata i pozvoniti da mu donesu kavu probuditi jadnog portira na njegovu poljskom ležaju i naljutiti kuhinjsko osoblje. Ili se jednostavno odjenuti i sići dolje u salon. Prošao je rukom preko lica, a onda je gurnuo kroz zavjese provjeravajući koliko je u sobi hladno. Brzo ju je povukao natrag. Tamo gdje je ona ležala, krevet je bio potpuno zagrijan, kao neka pozivnica njemu da se približi. Učinio je to i povukao joj pokrivač preko gole ruke. Malo se pomaknula, ali nije se probudila. Blago je pritisnuo krajeve pokrivača, nastojeći biti protektivan ili tako nešto. Nije želio da joj bude hladno. Nečujno se nasmijao zbog svojih izlika, a onda se skroz okrenuo prema njoj i položio ruku preko njezinih ramena. Bila je neopisivo meka. Opet se malo pomaknula i namjestila ~ 130 ~

anna


daša bliže njemu. Dijelila ih je samo tanka svilena tkanina njezine lijepe spavaćice s dubokim izrezom čvrsto zategnutim preko grudi. Mogao ih je osjetiti, njihove vrške pod unutrašnjom stranom svoje podlaktice. Činilo mu se da će tog trenutka umrijeti. Zaista je mislio da je to moguće. Znao je mnogo načina na koje se moglo sigurno voditi ljubav, kako zadovoljiti ženu bez nepotrebnog rizika, ali sada je želio šeprtljavo pipati kao neiskusan dječak, jer bio je toliko uzbuđen da nije mogao razmišljati ni o čemu drugome osim o tome da osjeća njezine bradavice. U ušima mu je zujalo. Sjetio se svih njihovih davnih erotskih poljubaca, trenutaka strasti koje je godinama pamtio, slike koje je imao u trenucima vlastitog zadovoljstva. Bio je nepomičan, samo je vrhom prsta kružio oko malog uzvišenja, osjećajući kako se bradavica diže. Ispružila je nogu i kliznula uz njegovu uzdahnuvši u snu. Ovog je popodneva htjela više; rekao je sam sebi da će je zadovoljiti sada. Nagraditi je i zadovoljiti je, ali neće ići dalje. Spustio je čelo na njezin potiljak, a usta su mu se ukočila u ironičnom smiješku. Kao ljubavnik s mnogo samokontrole, sada je drhtao, a njegov pun ud pritiskao joj je nogu odmah ispod stražnjice. Nikad nije bio u krevetu s Callie. Sada nije vjerovao da bi se mogao pomaknuti, a da pritom ne izgubi kontrolu nad sobom. Pomaknula se i okrenula prema njemu. Odmaknuo se, osjetio je da se probudila i očekivao je da će se ona trgnuti i povikati od iznenađenja. Ali samo se malo ukočila i ostala mirno ležati. Ruka mu je ostala na njezinu ramenu. »Trev«, promrmljala je pospano. »Zločesta Callie«, šapne on. Iznenada se i potpuno pomaknula u njegovo naručje, zahvalno uzdahnuvši kao da je imala noćnu moru i sad se probudila i našla sigurnost. Čvrsto ju je privukao k sebi unatoč seksualnoj uzbuđenosti, jer do dna duše ga je taknula jednostavnim načinom na koji se priljubila uz njega. »Nisam mogla otići«, reče ona s licem zagnjurenim uz njegovo grlo. »Nisam znala što da radim.« »U redu je«, reče on uz njezinu sljepoočnicu. »Bojnik Moruna me slijedio. Uzeo je ovdje sobu.« »Nametljivi gnjavator.« Možda bi ga u nekom drugom trenutku ta vijest uznemirila, ali sada ga Moruna nije zanimao. Čvrsto ga je zagrlila, ali osjetio je u njoj neku promjenu, jer postala je svjesna njegove uzbuđenosti, da su im tijela isprepletena. Osjetio je kako je progutala knedlu. »Ali mislila sam... da se noćas nećeš vratiti«, šapnula je. »Mmmm«, reče on ljubeći joj lice. »Želiš li da odem?« Nesigurno je uzdahnula, treperavim zvukom koji je govorio da je napola iznenađena, napola preplašena. To je u njemu izazvalo želju da je okrene na leđa i strastveno uzme, da odbaci sav oprez nekamo u hladnu noć. Ostala je dugo šutjeti. Osjećao je snažne otkucaje njezina srca i lagani dodir njezine kose na svojoj koži. ~ 131 ~

anna


daša »Trebam ići«, reče on neodlučno, kad ona ništa nije rekla. Njezine su ga ruke čvršće stisnule. »Ne«, rekla je prigušeno. »Ostani.« Dah mu je zastao u grlu. Gotovo je poželio da ga je otjerala. Više se nije kontrolirao. »Hoćeš me ubiti?« promrmlja on, samo napola u šali. Odmahnula je glavom, a on je to osjetio kao kretnju u mraku ispod grla. »Hoću.,. sve«, šapnula je, a riječi su bile tek dašak zraka na njegovoj koži, »Ovaj put ne želim prestati.« Trev je ležao jako mimo, zaklopivši oči dok ga je obuzela usijana želja. Okrenuo se na leđa, široko raširio ruke i tiho se nasmijao iz dubine grudi. »To bi bilo blaženstvo, zar ne?« »Misliš?« šapne ona. U mislima joj je mogao vidjeti lice, blage i plahe oči koje ga gledaju kao kad divlja srna promatra iz šume. Glasno se nasmijao. »Bože, Callie, imaj malo milosti. Bolje da ne počinjemo. Muškarac može ići samo do neke granice i ostati suzdržan.« »Ah«, reče ona. Nije zvučala razočarano ni uvrijeđeno ni pokunjeno, onako kako su mnoge žene iz njegove prošlosti zvučale kad bi taktično odbio njihove vrlo privlačne ponude. Nije plakala niti se odmaknula. Izgovorila je samo taj kratak slog, ali on je u njemu čuo svu štetu i povrijeđenost koju su joj nanijeli oni kopilani koji su je ostavili pred oltarom ili da sjedi na stolicama uza zid, sa svim njihovim isprikama i lažima, ti slijepi, zaslijepljeni, glupi gadovi, koji ni u jednom trenutku nisu vidjeli što im je bilo pred nosom. A on je ležao tu i gorio, a ona je mislila da je ne želi. Čuo joj je to u glasu, osjetio u blagom popuštanju stiska njezinih prstiju na svojoj ruci. Pridignuo se i naslonio na lakat. »To nije dobra ideja«, pokušao je objasniti. »Postoje rizici. Nismo vjenčani.« Osjećao se bespomoćno. »Što ako ja... što ako ti... ako mi...« Nije dovršio misao. Nezreli dječak bi to bolje objasnio, ali on se sada utapao u vizijama u kojima Callie nosi njegovo dijete. Duboko je udahnuo. »Razumiješ me?« »Da, naravno«, rekla je brzo. »Razumijem.« »O, Kriste.« Pao je na jastuk. »Ma vie, ne razumiješ.« Opsovao je. »Tako mnogo toga ne razumiješ.« »Razumijem. Zaista. U redu je.« Odmaknula je ruku. »Znam što hoćeš reći.« »Udaj se za mene«, reče on odjedanput. »Callie.« Povukla se malo. »Da se udam?« On će to već nekako smisliti. Sve će joj reći. Ona će u svakom slučaju prihvatiti i onda će otići u Francusku ili Ameriku ili u Italiju. Kupit će joj sve prvoklasne bikove koje bude htjela, vodit će ljubav u stogovima sijena po cijelome svijetu. Po njezinoj je reakciji shvatio da je šokiram jer je bio neoprostivo grub. »Naravno, mislio sam reći... lady Callista, hoćete li mi iskazati čast...« »Ne!« usklikne ona, a krevet se zaljuljao kad je sjela. »Vrlo ste ljubazni, Sir«, reče ona potreseno, »ali molim vas, ne smijete.« I on je sjeo. »Callie, ozbiljan sam. Ako bi razmislila...« Razmislila da se udaš za osuđenog kriminalca. Razmisli o bijegu iz zemlje i tome da se nikad više ne vratiš. Razmisli da se za cijeli život vežeš uz jednog varalicu. Mislila je da on ima golema imanja, mjesto u društvu, ~ 132 ~

anna


daša titule koje su bile više od lijepih riječi i otmjenog ponašanja. Nije dovršio rečenicu, samo se nelagodno zagledao u mrak prema njoj. »Žao mi je«, reče ona tiho. »Ne bismo si odgovarali. Ali hvala ti, Trev.« Glas joj je bio iskren, ali malo drhtav. »Zaista. Vrlo ljubazno od tebe što si me zaprosio.« Prošao je rukom kroz kosu. Činilo se kao udarac, jedan od onih smrtonosnih koji isprva ne bole, samo pošalju čudan drhtaj kroz tijelo, nekoliko trenutaka obamrlosti prije nego što bol navali ričući svom snagom. Mogao je samo misliti da joj još nije rekao ono najgore, a ona je već rekla ne. »Dobro«, reče on naposljetku. Sagnula se i potražila njegove usne. Kosa joj je pala preko njegovih prsa dok ga je ljubila sramežljivo nježno, ispitujući, kao da nije sigurna u njegovu reakciju. I dalje plutajući u obamrlosti obuzdavanja prije stvarnosti, podignuo je ruke i dlanovima joj obuhvatio lice. Žestoko ju je poljubio, gotovo ljutito, a onda je povukao na sebe. Gurnuo je prste u njezinu gustu kosu i jednim naglim pokretom okrenuo je na leđa. Na svojim je leđima osjetio hladan zrak. Zadržao se iznad nje, a usta su mu bila tek malo iznad njezinih. »Želiš sve?« šapnuo je. Sad se osjećao divlje, nerazumno. »Želiš me?« Lagano je kimnula glavom u mraku. Osjećao je potrebu za njom, takvu da mu je krv bubnjala u žilama. Osjetio je da je otvorila usta. Njezino je tijelo ispod njegova bilo nježno i meko, oslobođeno svih podsuknji, korzeta i ograničenja. Kliznuo je rukom niz njezine obline istodobno je duboko i strasno ljubeći. Osjetio je kako se izvija prema njemu dok je podizao svilenu tkaninu. Bila je tako lijepa; mogao je zamisliti kako bi izgledala na svjetlu, s raspuštenom kosom, s donjim kovrčicama lijepe zlatno-bakrene boje - toliko je znao o njoj, još otprije kad je kriomice pogledavao te kovrčice na bijeloj koži. Sjećao se toga. Sada je prstima prošao kroz njih, a ona je spremno zacviljela. Privlačila ga je, rastvorila noge kad ju je dotaknuo, a on je izgubio svu pribranost uma. Trebao bi joj dati vremena, igrati se i milovati je, ali bio je očajnički nestrpljiv. Ljutnje je nestalo; morao je biti u njoj, dio nje. Ljubio joj je vrat, udisao njezin miris duboko u pluća. Pokušat će biti nježan, ali ona se priljubljivala uz njega kao da ne može čekati. Osjećao ju je pod sobom, kako mu se podaje, i to mu je poput vatrene oluje prohujalo mozgom paleći sve u njegovu umu. Bio je svjestan samo njezina tijela dok je ulazio u nju. »Trev«, šapne ona bez daha. Osjetio je kako se trznula, ali on je gurao snažno i duboko, uživajući s nekim primitivnim zadovoljstvom što je prvi. Bio bi, onda prije mnogo godina trebao je biti. Bila je njegova i svi beskonačni dani i noći njegova progonstva sada su nestali dok ga je čvrsto držala uza se, tako snažno da mu je nokte zabijala u kožu. Okrenuo je i spustio glavu da je poljubi u sljepoočnicu, ostavši nepomičan u njoj. Tako se snažno želio pomicati da je drhtao, ali čekao je u toj savršenoj muci. »Je t’adore«, šapnuo je. »Je t’aime. Želiš li me?« Njezina napetost je popustila. Raširila je dlanove na njegovim leđima. »O, da«, šapnula je. Gurnuo je dublje. Zacviljela je, ali bio je to sladak strastven zvuk, pun želje, dok joj se tijelo zatvaralo i stezalo oko njega. ~ 133 ~

anna


daša »Želiš me?« Polako se povukao, mučeći sam sebe. »Da.« Izvila se prema njemu, primajući ga duboko dok je prodirao u nju. Zastenjala je. Trev zabaci glavu i sklopi oči. »Želiš me?« »Da. Da.« Sad je dahtala, grlila ga čvrsto i vukla ga u sebe. Bio je spreman eksplodirati; jedino su ga zadržavali tihi, mačji zvukovi koje je proizvodila, ti zvukovi žene, Callieini zvukovi, koji se dižu do ekstaze dok on prodire u nju. Poznavao ih je, ali nikad ili nije ČUO ovako, dok je u njoj, dok dolaze na valovima užarenog čistog zadovoljstva. Odignuo se na dlanovima bez ijedne misli osim kako se osjeća i koliko duboko može ići. Njezino je tijelo pristajalo njegovu, dizalo se i primalo, dočekivalo ga sve dok mu se učinilo da više ne može disati. Zabacio je glavu kad je dosegnuo vrhunac, kad ga je preplavio snažan drhtaj i promuklo dahtanje dok je ona kriknula ispod njega. Ostali su nepomični zajedno u beskrajnom trenutku blaženstva. Callie je ležala privijena uz njega, osjećajući njegovu vruću kožu na svojoj i pomiješane mirise onoga što su učinili. Osjećala se omamljena nakon toga, vesela, preplašena i zbunjena, sve odjednom. Tijelo joj je još pulsiralo od osjećaja da je on u njoj, od pomiješane boli i ushita. Poslije nije ništa rekao, samo ju je čvrsto držao i zagnjurio glavu u udubinu njezina ramena. Slušala je njegovo duboko disanje dok se oporavljao. U ušima je osjećala kako joj udara srce. Tražila ga je da to učini. A sada je učinjeno. U tami je zagrizla usnicu. Obuzeo ju je sram. Pokušala se odmaknuti od njega, ali on je samo tiho zajecao i uhvatio je. Prebacio je ruku preko nje, snažniju nego što je mislila i povukao je na svoja prsa. Poljubio joj je rame. Sav je bio uspaljen i muževan; voljela je njegov dodir, veliko toplo cijelo koje ju je obgrlilo. Bilo je to zaprepašćujuće. Pomisao da ona leži u krevetu s muškarcem bila je nevjerojatna. Pokušala se zamisliti kao zamamna madame Malempré, ali tu je fantaziju uprljao susret s bojnikom Morunom. Glavom su joj prelijetali svi njezini snovi, gusari, pomorski oficiri i zgodni planinski pastiri, ali nije našla ništa na čemu bi se zaustavila. Ovo je bilo stvarno. Nije bila maštarija pa čak ni pustolovina. To su zaista bili ona i on, u krevetu, ujedinjeni kao ljubavnici, kao što bi bili muž i žena. Osjetila je da je zaspao pokraj nje, a ruka mu je kliznula dok mu se cijelo opuštalo. Zauvijek bi ostala ovako da je mogla, u ovoj stvarnosti, u ovom trenutku, u ovom položaju. Bilo je gotovo bolje od sve strasti koja se dogodila prije, ležati pokraj njega sa savršenim povjerenjem. Zaklopila je oči. Ispreplela je prste s njegovima i lagano ih poljubila. Napravio je neki zvuk duboko u grlu, privukao je opet k sebi, ali nije se potpuno razbudio.

~ 134 ~

anna


daša

15. poglavlje

C

allie sjedne u krevetu i proviri kroz navučene zavjese. Nos joj je bio hladan. Iznenadila ju je hladnoća u sobi. Skrivena ispod pokrivača i zaštićena zavjesama kreveta, nije ni znala da je tako jako zahladilo. Prvo se sjetila svojih životinja. Stigle su sinoć u Hereford, prije ovog hladnog vremena, ali ona je zapela u Gerardu i samo je dobila obavijest o tome kroz složeni niz poruka što su putovale preko nekoliko posrednika, od Callie do Charlesa pa do Lilly i dalje do njezinih goniča, a onda istim putem natrag do Callie. Kad je primila odgovor, bio je tako nerazumljiv zbog Lillyna nepoznavanja stočnog žargona i Charlesova slikovitog načina izražavanja da je jedino uspjela shvatiti da još uvijek ima stoku, koja se nalazi negdje u Herefordu, a cijeli se okrug digao na noge i traži Huberta. Nije zaboravila Treva ni ono što se dogodilo. No kad je pri jutarnjem svjetlu razmišljala o tome bilo je to kao svježa modrica koju još nije bila spremna dodirnuti. Čim je otvorila oči, postala je svjesna da je sama u krevetu, okružena toplinom mjesta gdje je on ležao. Preko pokrivača ležao je tamnoplavi kućni ogrtač, zajedno s njezinim šalom od kašmira. Callie se sinoć razodjenula uz pomoć sobarice i spavala je u donjoj košulji, ali nije ništa pripremila za jutro. Dotaknula je ogrtač znajući da ga je Trev ostavio za nju. Kad ga je prebacila preko ramena, osjetila je njegov miris. U kaminu je već gorjela vatra, ali nije baš uspijevala zagrijati spavaću sobu. Iz dnevne sobe se čulo tiho zveckanje porculana i sluga koji je izlazio iz prostorije. Callie čvršće stisne ogrtač i šal oko sebe i klizne iz kreveta. Bosonoga je prešla preko hladnog poda, prišla vratima i pogledala u drugu sobu. Trev je stajao pokraj stola, obrijan i potpuno odjeven, i točio kavu. Okrenuo se i ugledao je. Callie odmah spusti pogled, a lice joj se zažarilo. »Dobro jutro.« Njegov je pozdrav preglasno zazvučao u tihoj sobi. »Dobro jutro.« Nesigurno je stajala na vratima. Kad ga je kriomice pogledala, spustio je glavu prema šalici prije nego što su im se pogledi sreli, Podignuo je novine što su ležale na stolu, presavio ih i lagano bacio u stranu. »Uđi, ovdje je toplije.« Callie polako krene u sobu. Pošao je za njom i zatvorio vrata spavaće sobe. Bila je posebno svjesna svojih bosih nogu, raspuštene kose i zgužvane posteljine iza sebe. Ako je i on nešto slično osjećao, nije to pokazivao. Pristojno su izbjegavali jedno drugo, kao stranci. »Čaj ili kava?« upita on vedro. »Donijeli su nam doručak ako želiš nešto pojesti.« »Zaista bih trebala ići pogledati svoju stoku«, reče ona. »Zahladilo je.« »Da, naravno.« Zastao je. »Pretpostavljam da nemaš papuče. Oprosti, nisam se toga sjetio.« Natočio joj je čaj. »Nisam očekivao da ćeš ovdje prenoćiti.« ~ 135 ~

anna


daša Callie sjedne na otoman, podigne noge i podvuče ih pod sebe. »A ja nisam očekivala da ćeš se vratiti«, kontrirala mu je ona s blagim prizvukom opravdavanja u glasu. »Da«, reče on. »Razumijem.« Donio joj je šalicu. Ništa nije mogla zaključiti po njegovu neutralnom tonu, ali kad je prihvatila šalicu, on se odmaknuo i malo poklonio, formalno poput kakvog batlera. Počela se još nelagodnije osjećati. Između njih je bilo nezamislivo mnogo neizgovorenih riječi. »Jesi li mi rekla da je Moruna uzeo sobe ovdje?« upita on. Callie kimne. »Slijedio me. To jest - slijedio je madame Malempré. Čini se da je poznaje.« »Poznaje ju!« Trev se zaustavi u pokretu dizanja šalice. »Što to kažeš!« Callie podigne lice prema njemu. »Rekao je da ju je upoznao u Belgiji, na pikniku poslije Waterlooa. Čini se da...« Pročistila je grlo. »...da je poznaje prilično intimno.« Opsovao je ispod glasa. »To je nemoguće. Sigurno se pretvara da je tako. Nešto sumnja. Proklet bio, slijedio te je ovamo?« Napravio je jedan korak, a onda se okrenuo. »Dobro je da nisi više izlazila.« »Mislim da se ne pretvara«, reče Callie. »Mislim da stvarno poznaje madame Malempré. Mislim da je jako dobro poznaje.« Trev je oštro pogleda. »Zaista?« Callie kinine glavom. Spustila je pogled i otpila gutljaj čaja. »Što ti je rekao?« U glasu mu se čula napetost. »Ne meni«, reče ona. »Mislio je da razgovara s njom.« »Doista«, reče Trev sumnjičavo. »A što je to rekao?« Callie razmisli na trenutak. Nije bila sigurna da želi da Trev zna sve što je ovaj rekao. »Čini se da je imao sastanak s njom, u ljetnikovcu u vrtu.« Prezirno je otpuhnuo. »Sastanak u...« Naglo se prekinuo. Zagledao se nekud u daljinu, onda joj je okrenuo leđa i pogledao kroz prozor. »Tko je ona, ta madame Malempré. Zar je i ti poznaješ?« upita Callie. »Mordieu, to je samo ime grada kroz koji sam prošao!« Nestrpljivo je odmahnuo rukom kao da nešto odbacuje od sebe. »Sjetio sam ga se kad sam naručivao cerade, to je sve.« Gledala je u njegova leđa. »Onda je to bio prilično nesretan odabir imena.« Malo je slegnula ramenima. »On bi želio obnoviti poznanstvo s njom.« »O, želio bi, zar ne?« Brzo se okrenuo, a čeljust mu je bila čvrsto stisnuta. »Nije te valjda dodirnuo? Trebala si pozvati Charlesa...« Opet se prekinuo. Namrštio se, a onda je iznenađeno pogledao Callie. »Ali on se i tebi udvara, zar ne?« Njemu je trebalo malo duže nego njoj da uoči neprimjerenost situacije. Izgledao je jako iznenađen, kao da ne može potpuno shvatiti to što je upravo čuo. »Callie!« Podignula je obrve nastojeći izgledati vragolasto. »Da, to je prilično glupa pogreška s njegove strane. Zato i mislim da ne glumi.« »Kučkin sin!« uzvikne on i prijeđe preko sobe. Zatim je pridodao još nekoliko riječi na francuskom, koje nikad dotad nije čula. Njemu to nije bilo nimalo zabavno, kao što je ona očekivala da će biti. »Tako mi Boga, ubit ću ga.« ~ 136 ~

anna


daša Stigao je čak do vrata dok se Callie uspjela izvući iz ogrtača i šala. Činilo se da se ipak pribrao ili je samo usporio pred vratima da razmisli kojom će metodom izbrisati bojnika s lica zemlje, a onda je stao i okrenuo se. Callie je dotad već bila na nogama. »Samo da provjerim jesam li te dobro razumio«, reče on. »Moruna te je zaprosio?« »Da«, reče ona. »I ti zasad razmatraš njegovu prosidbu?« Glas mu je bio poput čelika. Stajao je vrlo mirno i gledao je. Callie nije mogla izdržati njegov pogled. Odjedanput nije mogla ni o čemu drugom razmišljati osim o njegovim rukama oko sebe, o njegovu tijelu na svome. Odjedanput joj je bilo teško disati, U tom se trenutku nije mogla prisjetiti zašto mu je usred noći rekla da ne bi odgovarali jedno drugome. Činilo se ludim, baš kao što su bili i oni trenuci, sada podjednako nalik na san. Pitao ju je hoće li se udari za njega, a ona se upravo na vrijeme sjetila da zbog nekog razloga mora reći ne. A poslije... Obgrlila se rukama, stojeći bosa nasred sobe i ukočena od pomisli: »Trev«, reče ona i uznemireno se pomakne. »Moramo... bismo li mogli... razgovarati o nečemu?« »O onome što se noćas dogodilo?« upita on neuvijeno. Duboko je udahnula i usudila ga se izravno pogledati. »Da, ja... da, o tome.« »S moje je strane bilo, naravno, nemoralno što sam te iskoristio.« Ukočeno se poklonio i govorio kao da nešto recitira napamet. »Gospo, dopusti mi da ponovim. Molim te da mi postaneš ženom, ako me možeš prihvatiti.« Prema tome kako su riječi zvučale, on kao da se nije nadao da bi ona to mogla. Callie spusti pogled i počne se igrati resicama šala. Odjedanput se sjetila svih razloga zašto bi ga morala odbiti. »Znam da osjećaš da me sada moraš to pitati«, reče ona s mukom. »Ali mislim da ne bismo odgovarali jedno drugome.« »Da«, reče on. »Vjerujem da si to već spomenula.« »Prilično sam... nespretna i ne snalazim se u društvu, znaš. Bojim se da ti ne bih bila prikladna supruga.« Podignula je pogled prema njemu, donekle se nadajući da će joj on proturječiti, ali činilo se da mu je rub njezine haljine zanimljiviji od njezina lica. Ostao je šutjeti i čvrsto je stisnuo čeljust. »Nisam dama od mode«, nastavi ona pokušavajući sve skinuti s duše. »Imam dvadeset sedam godina. Engleskinja sam. I nisam katolkinja.« Slegnuo je ramenima kao da sve to nije važno. Ali još nije ništa govorio, nego je usmjerio pozornost na neku sliku na zidu, mršteći se kao da ga slika vrijeđa. »Pretpostavljam da se to može prevladati«, reče ona pokušavajući razumno odgovoriti na njegovu šutnju. »Ali... možda si primijetio... prilično sam glupa i ružna. Ne vidim se usred otmjenog haut ton. Dosad sam, znaš, u tome bila prilično neuspješna. Morala bih biti kao madame Malempré i sve vrijeme nositi veo tako da me nitko ne može vidjeti«, doda ona u glupom pokušaju duhovitosti. ~ 137 ~

anna


daša Njegovo se lice sve više mračilo kako je govorila. »Glupost«, prekinuo ju je. »Ne govori takve stvari.« Callie ovlaži usne i pruži mu još jednu šansu. »Ali ti sigurno želiš naći neku koja bi bila dostojnija Monceauxa.« Kratko se nasmijao i okrenuo, gurnuvši ruke u džepove. »Nemoj si zbog toga razbijati glavu, gospo.« Dakle tako. Podignula je bradu i svakim trenom postajala sve sigurnija, a istodobno i malodušnija. U noći je bio tako spreman i strastven, ali koja je ono vulgarna fraza koju je jednom čula od stajskih momaka? Sve su mačke u mraku crne. Ona mu se praktički bacila u naručje, iako nije planirala da je on zatekne u svojem krevetu. Izvela je trik poput one drske sluškinje koja je pokušala zavesti pastora navevši ga da odgovori na njezin izazov. Da se imalo želio oženiti njom, sada bi sigurno pokazao više oduševljenja tom idejom. Čak su i njezini bivši zaručnici uspjeli pokazati više zadovoljstva prosidbom nego što se činilo da Trev osjeća. Imala je sumornu viziju kako se sada zaručuje s njim, u ovom trenutku krize, a onda za mjesec ili dva prima jedno od onih pristojniji, rezerviranih pisama u kojem joj on izražava svoje najdublje žaljenje zato što mora raskinuti zaruke jer smatra da nije u mogućnosti biti njezinim dostojnim suprugom. Tada bi mogla reći da se lijepo zaokružio broj muškaraca koji su je ostavili. Ili još gore, tisuću puta gore - kad bi je on oženio samo zato što misli da mora, i ona bi jedne večeri sjedila u nekom salonu, slušala šapate i slučajno načula da se on sastaje s lady tom-i-tom ili nekom drugom madame ili kojom god popularnom ljepoticom. Kako bi to bilo porazno za njegovu običnu, blijedu ženicu. Jadnica! »Dakle!« reče ona brzo, okrene se i priđe stolu. Uzela je čajnik u ruke, ali onda ga spustila jer je poklopac počeo štropotati zato što su joj drhtale ruke. »To je vrlo ljubazno od tebe, ali mislim da ne mogu prihvatiti. Nadam se... nadam se da možemo ostati prijatelji.« Hladno je kimnuo glavom. »Naravno. Sigurno ćemo ostati prijatelji.« U tom je trenutku znala da je bila u pravu kad ga je odbila. Nije se želio oženiti njom. Umrla je i posljednja blijeda nada da će se usprotiviti njezinoj odluci. Natočila je čaj, ali prolda je nekoliko kapljica na tanjurić. »Kad smatraš«, primijetio je on i dalje bezbojnim glasom, »da me ne možeš prihvatiti, pretpostavljam da se moramo samo moliti da iz moje pogreške ne proizađu prirodne posljedice.« Callie osjeti kako je obuzima hladnoća, a sva krv joj se iz glave povukla prema stopalima. Sad je to bila »pogreška«. Naglo je sjela jer joj se zavrtjelo. »Neće«, šapnula je. »Mislim da je malo vjerojatno.« U prostoriji je bilo tako tiho da je mogla čuti odzvanjanje konjskih kopita negdje daleko po kaldrmi stajskog dvorišta. »U mojim godinama, znaš«, dodala je da ispuni tišinu i preslažući šalice i žličice. »Više nisam mlada djevojka. Malo je vjerojatno. Bi li bio tako ljubazan i pozvonio sobarici? I molim te, smisli način kako da izađem odavde kao ja? Moram otići provjeriti svoju stoku po ovakvom vremenu.« ~ 138 ~

anna


daša Pogledao ju je dugim pogledom u kojem se jedva nazirao prikriveni bijes. Zatim se poklonio i izašao iz sobe.

Callie je bila potrebna sva hrabrost da se pojavi na ulici Broad. Bila je sigurna da svi znaju da je jučer tu hodala s plavim šeširom na glavi i velom i govorila francuski. Ali kada se pojavila kao Callie, svi su je dočekivali s osmjesima dobrodošlice, a farmeri s tipičnim škrtim pozdravima. Vidjela je poznata lica goniča i njihovih pomagača, ali nitko je nije ni za što optužio niti zaustavio na ulici, ni skandalizirano užasnut pokazivao prstom na ženu koja je noćas spavala u krevetu monsieura Malempréa. Zapravo, našla se brzo uvučena u svoj život, uživala slušajući o malim nezgodama koje su se dogodile na putu do grada, saginjala se da provjeri koljena teleta koje je bilo posrnulo i uvjeri se da su mu ih namazali s dovoljno ljekovite masti. Odjevena u svoj najtopliji ogrtač s kapuljačom, čvrsto obavijen oko nje, prihvatila je šalicu vruće jabukovače od farmera Lewisa. Lilly je iz košare dijelila male mesne pite - tradicionalni znak dobrodošlice kod šelfordskih obora. Callie je skoro mogla zaboraviti da je nešto drukčije s ovom stočnom izložbom, osim što njezin otac nije prisutan i što su svi govorili jedino o Hubertu i Malempréovu biku. Još je mogla osjetiti fizičke posljedice onoga što Trev i ona radili, jer su je prolazili blagi trnci i čudni osjećaji zbog kojih je treptala i crvenjela. Ali obrazi su joj već bili ružičasti kako već samo mogu biti od hladnoće i čini se da nitko nije primijetio ništa neobično na njoj. »Ne mogu vjerovati«, rekla je, kao što se od nje i o��ekivalo, izrazivši tako svoj stav prema Izazovu kad je zastala da porazgovara s gospodinom Downiejem. Govorila je tiho jer nije bila dobra u izbjegavanju istine, a i činilo joj se da će tišim glasom postići da zvuči uvjerljivije. »Ne mogu zamisliti da bi to belgijsko grlo moglo biti veće od Huberta.« »Naravno da ne«, reče s indignacijom gospodin Downie. Onda se nakašljao. »Jeste li vidjeli objavu njegovih dimenzija, gospo?« »Ne, nisam«, lagala je i zbog hladnoće navukla još više kapuljaču. Miris uličnih vatri miješao se s mirisima životinja. »Jesam li dobro shvatila kad su rekli da su te dimenzije sudski ovjerene?« »Tako piše na papiru«, reče on, a dah mu se ledio na hladnoći. »Ima li kakvog napretka u pronalaženju šelfordskog bika?« Odmahnula je glavom. Svi su govorili o Hubertu kao da pripada Shelfordu, iako je bilo opće poznato da mu je sada vlasnik pukovnik Davenport. Gospodin Downie zabrinuto progunđa. »Loša je to stvar, gospo«, reče on. »Tužan je to bio dan kad je preminuo vaš otac, blagoslovljen bio. Ovo se ne bi dogodilo da je grof još živ.« Callie se mogla samo složiti s tim. Osluškivala je naklapanja dok se sve više ljudi skupljalo pred njihovim oborima, zastajući da je ljubazno pozdrave i počaste se mesnim pitama i vrućom jabukovačom. Najčešća je glasina sugerirala da je Hubert sigurno odveden iz ovih krajeva, da ga neki stari goniči tjeraju na sjever ili je već uginuo u borbi sa psima i bio raskomadan da ga više nikad nitko ne vidi. Mrzila je obje zamisli i morala se podsjećati da on leži u dobro čuvanom oboru ni petnaestak metara dalje. Ispod cerade Malempréova obora virio je rub debelog sloja slame, a ispod platna mogla je vidjeti i veliko kopito i gladak ~ 139 ~

anna


daša crni čuperak njegova repa. Na zelenom emajliranom izložbenom sanduku Malempréova pastira ležala je pekareva vreća, zacijelo puna slatkog peciva. Stigao je i pukovnik Davenport, obraza crvenih od hladnoće i vjetra. Odmah se obratio Callie i zahtijevao da mu kaže je li čula što o tom mutnom poslu s Belgijancima. On je smatrao da je Hubert već negdje daleko, vjerojatno ga je osobno odveo taj Malempré. Cijela je priča smrdjela na lopovluk. Nije je želio plašiti, ali on je ipak sudac. Ima dugogodišnje iskustvo s nitkovima i kriminalcima, a ne pripadaju svi najnižim slojevima društva. Ozbiljno je sumnjao u to da je monsieur Malempré doista taj za koga se izdaje. Pukovik Davenport ni na trenutak nije smatrao da je taj Malempré pošten džendmen i bilo je nesavjesno od Poljoprivredne udruge da mu daju takav značaj, kad je upravo on ukrao Huberta. »Ne, ja pak vjerujem da je kriva vaša ograda«, reče Callie tiho, napokon podignuvši lice prema njemu. »Sama sam vidjela gdje ju je slomio. Nemate čvrstu ogradu, žao mi je što to moram reći, pukovniče Davenport. Nitko nije ukrao Huberta - jednostavno je gurnuo tijelom i prošao kroz vašu ogradu.« Njezinu izjavu dočeka tišina. Svi pastiri i farmeri koji su stajali u blizini, jeli mesne pite i slušali pukovnika - a bilo ih mnogo - gotovo su sa strahopoštovanjem pogledali Callie. Nikad nije toliko mnogo izgovorila u javnosti. Kao predstavnica pokojnog grofa Shelforda, koji je svima u mislima ostao kao jedini vlasnik bika, njezino je mišljenje o toj stvari nosilo značajnu težinu. Kad se pridružio i njezin gonič, promrmljavši da je i on vidio lom te da nikako nije moguće da bi ljudska ruka tako razbila drvene daske, mišljenje prisutnih više nije išlo u prilog teoriji pukovnika Davenporta. Malo ga je to izbacilo iz takta, to što je morao braniti svoju ogradu i pokušati raspravljati s njom, ali Callie je otkrila da ima više prijatelja nego što je mislila. Gospodin Downie i farmer Lewis, njezin gonič i pastir, onaj seljak s debelom svinjom, nekoliko drugih farmera i vlasnika krava, žena šelfordskog mesara; čak se i gospodin Price zaustavio u prolazu i snažno podržao Callieine stavove. Razvila se velika rasprava koja je nadglasala uobičajene zvukove peradi i mukanja te ispunila ulicu Broad odjekom glasova i glasnom prepirkom. Callie je mogla zamisliti Treva kako sa zluradim veseljem gleda prizor s nekog mjesta koje je odabrao da bi se prikrio. Rekao joj je da će sve promatrati. Dobar glas monsieura Malempréa potvrđen je, i to značajno, kad je jedan od ljudi rekao da je razgovarao s bankarom i da je petsto gvineja zaista uloženo u banku i zapečaćeno, a ako nijedan bik ne doraste izazovu, novac će se donirati Udruzi za unaprjeđenje lokalnih pasmina. Callie nije poznala snažnog momka koji je donio tu iznenađujuću informaciju. Ali njegova visina, snaga i dijalekt, podsjećali su je jako na Carlesov grubi govorni stil i naveli da posumnja da on nije tek slučajan prolaznik. Čuvši to, gospodin Price se okrenuo i izrazio zaprepaštenje i zahvalnost na tim vijestima. Također je želio znati zašto dužnosnici Udruge nisu bili obaviješteni o tim aspektima Izazova. »Neb znao niš o tom.« Neznanac slegne ramenima. »Jas samo radnik u sajmišnom oboru za stoku, gor u Bristolu. Reko bi da on ne želi podvalu«, reče on nedužno i izvuče slamku iz usta. »Možebitno su sami druškani iz Udruge zameli trag tom biku ak im je zamirisala ta lova. Neb znao što b gospoda iz Poljprivrdnog ceha mogla uradit, je l’ tako?« »Da ga je Udruga sakrila? Bože sačuvaj, mi nikada ne bismo...« ~ 140 ~

anna


daša Pukovnik Davenport ga prekine. »Gospodine Price! Koliko dugo Udruga zna za Izazov Malemprća?« odlučno upita on. »Ah, tek smo jučer saznali!« poviče gospodin Price. »Na što točno aludirate, pukovniče, kad me to pitate?« Pukovnik je shvatio da je prešao granicu i uvrijedio čovjeka, ali držao se ukočeno. »Samo sam se raspitivao«, reče on. Malo mu se poklonio. »Oprostite mi, gospodine, nisam imao namjeru nikoga vrijeđati.« Tajnik Udruge se donekle opustio, ali i dalje je imao visoko podignute obrve. »Nitko se nije uvrijedio. Razumijem da ste uznemireni, pukovniče. Za vas je to nesretna situacija, nema sumnje, da vam je upravo sada nestalo to grlo iz Shelforda.« Pukovnik Davenport oštro udahne kao da bi mogao ljutito uzvratiti, ali onda kao da je posrnuo pod težinom tajnikovih riječi. »Ne mogu to shvatiti«, reče on očajno. »Kako je taj bik mogao tako naglo nestati, meni pod nosom! Otići bez traga! Tjedan dana prije izložbe... a sada ovaj... taj... Belgijanac! Petsto gvineja! Što vi mislite?« »Nisu čista posla«, složi se gospodin Price. »Od jučer smo izmjerili sedam životinja, ali nijedna nije ni blizu dimenzijama uvoznog grla.« Pogledao je prema Callie. »Gospo, oprostite mi, ali je li vaš otac ikada dao izmjeriti Huberta?« »Izmjeren je prošle godine na izložbi u Bromyardu«, reče ona spremno. »Nakon što je osvojio prvu nagradu za najboljeg bika mlađeg od četiri godine«, doda ona da ih podsjeti na Hubertovu vrijednost. »Ali otad je još narastao. Usuđujem se reći da je sad još veći.« Pukovnik Davenport tiho zastenje. »Bože, kakva životinja«, reče on jadno. »A ja sam ga izgubio!« »Nemate nikakvih tragova?« upita gospodin Ptice. »Dao sam pretražiti sva imanja odavde do Londona«, reče pukovnik. »Poslao sam pisma uzgajivačima pasmine shorthorn i tajnicima udruga u deset grofovija, u slučaju da ga netko pokuša prodati ili izložiti. Čak sam alarmirao i prekršajni sud u ulici Bow, ako ga odvedu u grofovije u okolici Londona. Dao sam im opis onog sumnjivog tipa koji je pokušao od mene otkupiti bika. I onog francuskog nitkova koji je napao jadnog Morunu - on je još u inozemstvu! Rekao bih da je i on u to umiješan.« »Možda vam je on srušio ogradu«, promrmlja Callie. »To je bila savršeno dobra ograda!« izjavi pukovnik ljutito je gledajući. »Mi uvijek držimo najveća grla iza kamenih zidova«, reče ona skromno. »Kamenje mi se raspuklo od zime«, progunđa on. »Zato sam ga morao staviti na pašnjak ograđen drvenom ogradom.« Farmer Lewis napadno se nakašlje i uzme još jedan zalogaj mesne pite. Nekoliko se stočara nasmijalo sebi u bradu. Callie je bila zadovoljna jer je osjetila da je istaknula pitanje u kakvom su stanju pukovnikove ograde. Jedan novi priđošlica, sa šalom navučenim do očiju zbog zime, namigne joj. Brzo je skrenula pogled i porumenjela zbog drskosti tog stranca. Onda ga je opet pogledala jer se u njoj odjedanput probudila sumnja. Prebacio je stari vuneni šal preko ramena, gurnuo ruke u džepove i izgledao kao bezličan radnik u otrcanom kaputu goniča stoke i s rukavicama samo s jednim prstom. Dočekao je njezin pogled tako otvoreno kako se ~ 141 ~

anna


daša nijedan obični stočar ne bi usudio. Callie osjeti kako joj obrazi plamte i gore unatoč hladnoći. »Dobro jutro, gospo!« iza nje začuje se glasan i veseo pozdrav bojnika Morune. Zatekao ju je kako gleda do nosa zamotanog stočara pa se sada prenula i okrenula, pri čemu joj je pala kapuljača. Poklonio se i toplo joj se nasmiješio. Opet je nosio svoju odoru i debeo plašt sa zlatnim gajtanima na vrhovima ovratnika. »Kako li je samo hladno!« primijeti on i pljesne rukama. »Jesu li vale životinje dobro podnijele put? Nadam se da su sve stigle dobro i zdrave.« Callie mu kimne i lagano klecne u naklon. Još je bila uznemirena što je otkrila da je Trev u blizini; nije bila spremna istodobno uljudno konverzirati s bojnikom Morunom. »Stigle su u dobrom stanju«, uspjela je reći nadajući se da joj neće prepoznati glas. »Ali... nisam vas očekivala vidjeti ovdje na izložbi, bojniče.« Gotovo je rekla »na prljavom stočnom sajmu«, ali na vrijeme se zaustavila. »Nadam se da ću s entuzijazmom upoznati vaše interese«, odgovori on i podigne šešir s ukrasnim perom. Ako je i primijetio neku sličnost između njezina i glasa madame Malempré, nije to pokazao. »Jutro, Davenport!« Kimnuo je pukovniku. »Propustio sam sinoć s tobom podijeliti onu čašicu, ali bio sam malo indisponiran. Nadoknadit ćemo to večeras, ha? Pridružit ću ti se u Crnom lavu... Zaključio sam da mi Gerard ne odgovara.« Callie ga je postrance pogledala prisjetivši se da je vlasnik Gerarda prišao monsieuru Malempréu dok su izlazili iz hotela i promrmljao da je nezgodna situacija riješena te da nitko više neće smetati madame. Pitala se nije li Trev dao izbaciti bojnika iz sobe ili se ovaj jednostavno umorio od čekanja da se madame pojavi. Što god da je bilo, izgleda da nije pokvarilo mišljenje koje je bojnik Moruna imao o sebi. Činilo se da je posebno dobro raspoložen i savršeno siguran da je Callie jako drago što ga vidi. Ali naravno, nije znao da je ona zapravo madame Malempré niti da je u međuvremenu, otkad ju je zaprosio, vodila ljubav s drugim muškarcem. Trebala bi se sramiti, pomislila je Callie, ali u svemu je bilo previše ironije. On bi očito učinio isto da mu je madame Malempré pružila priliku, a nije sumnjala ni u to da mu je gospođica Ladd bila ljubavnica dok je bio zaručen s njom, Callie. Sada su poravnali račune. Spustila se na njegovu razinu. To baš nije bila utješna misao. Mala skupina stočara i farmera počela se razilaziti sada kad je ponestalo mesnih pita, iako se gonič sa šalom još zadržao, naslonjen na seoska kola s rukama prekriženim na prsima. Callie ga je nastojala ne gledati. Poslala je Lilly natrag u Zeleni zmaj da donese još pita. Pukovnik Davenport se ispričao, pljesnuo prijatelja po ramenu i savjetovao mu da dobro pazi na lady Callistu, kao da je na neki način bojnik već bio njezin gospodar, i ostavio ih same. »Smijem li vam donijeti vruće jabukovače, gospo?« upita bojnik Moruna okrenuvši se prema Callie. Kad je odbila, pogledom je preletio uredno posložene kaveze i obore u kojima su njezine životinje bile poredane duž dodijeljenog joj dijela ulice. Callie nije imala cerade da sakriju stoku iz Shelforda, jer tu nije bilo nikakvih iznenađenja. Barem se mogla ponositi s uobičajeno izvrsnim primjercima za Shelford, osim što je nedostajao Hubert. »Ovo je uzbudljiv trenutak, vidjeti vas ovdje među vašim izlošcima«, reče on veselo. »Čime hranite telad da narastu tako velika? Nisam stručnjak za stoku, ali rado bih brzo sve proučio, ako me počastite obilaskom nekih zanimljivih mjesta.« ~ 142 ~

anna


daša Možda je njegova pažnja bila lažna, ali dobro je to izveo. Osim toga, ona je imala cilj namjeravala je Treva uvjeriti da je zadovoljna s Morunom kao s potencijalnim mužem. Sada više nego ikad, nakon prošle noći. Nakon onoga jutros. Nakon što je Trev ostao kao zaliven šutjeti dok je nabrajala svoje nedostatke kao supruge. Osjećala je kako je promatra otrcani gonič sa šalom preko lica. »Da, ako želite«, reče ona duboko udahnuvši ledeni zrak da se ohrabri. Dopustila je bojniku da joj uzme ruku i podvuče je pod svoju. Potapšao ju je po prstima. »Je li vam dovoljno toplo, gospo?« Približio je glavu njezinoj, onako kako je učinio kad je mislio da je ona madame Malempré, i preuzeo na sebe da joj podigne kapuljaču na glavu. »Nedostajalo mi je vaše društvo u Shelfordu«, promrmljao je. Kako je u Shelfordu nije bilo tek jedan dan, nije trebalo puno pameti da se shvati kakva je to besmislica, ali prisilila se da se nasmiješi. »Zaista, gospodine? Ali vidjela sam vas prije nekoliko sati.« »Dovoljno dugo da si ne mogu pomoći - otkrio sam to kad sam jučer pošao cestom za Hereford, a trebao sam otići na četrnaest dana u London. Ali imao sam veliku želju vidjeti ovaj vaš poljoprivredni sajam.« Callie poželi da se barem uspio oduprijeti toj želji. Da nije došao, da nije mislio kako je ona njegova davno izgubljena ljubavnica, možda bi još imala ona tri dana pustolovine s Trevom. Ali sada se sve raspalo. Izgubila je najboljeg prijatelja zbog jedne prekrasne, delirične pogreške. Trev se jutros oprostio od nje kod švelje ne davši joj nikakve upute da se vrati. I zaista, kako bi se sada mogla vtatiti u Gerard kao madame Malempré? Nastavila se smiješiti, ali oči su je pekle i mutio joj se vid. Zatreptala je nadajući se da će izgledati kao da je to zbog hladnoće, i pogledala bojnika Morunu. »Nisam imala vremena razmišljati o vašoj ponudi«, rekla je tiho. »Naravno da ne!« Odglumio je veliko razočaranje. »Molim vas da ne mislite kako vas namjeravam gnjaviti u vezi s tim. Recite mi, koju prvu nagradu očekujete osvojiti?« Nasumce mu je odgovorila, jer se željela odmaknuti od svoje stoke i muškarca koji je stajao tamo i trljao ruke u rukavicama iznad vatre njezinih pastira. Okrenula mu je leđa usmjerivši bojnika prema pločniku, zastavši da prokomentira lijepog ponija koji je stajao upregnut u kola u sljedećem redu. Griva mu je bila spletena, a svilenkasta duga dlaka iznad kopita s ljubavlju iščetkana do savršene bjeline. Bojnik Moruna galantno je pokušavao dijeliti komplimente njezinoj stručnosti. Morao se time zadovoljiti, zaključila je, jer joj nije mogao dati komplimente za njezin izgled ili šarm.

~ 143 ~

anna


daša

16. poglavlje

T

rev je mislio da će to moći podnijeti. Mislio je da će izdržati ideju da će se ona udati za drugoga. Gotovo je cijelo desedjeće mislio da se već udala, da je sretna supruga okružena djecom. Ta je slika bila dovoljna da ga tih posljednjih deset godina zadrži na drugoj strani Kanala, ako već ne na drugoj strani svijeta. Napokon se vratio u Englesku, nakon što nije uspio vratiti Monceaux i nakon što je upropastio takoreći sve čega se prihvatio prije nego što je otkrio svoj talent za organiziranje boksačkih mečeva, sportskih i onih namještenih. Dotad je ona izblijedjela u blago sjećanje, stopila se u zlaćanu jesenju izmaglicu njegove prošlosti, u sliku crvenokose djevojčice željne ljubljenja, u staromodnoj haljini. Jedva bi se moglo reći da je čeznuo za njom. Istini za volju, s više je emocija pamtio njezina oca. Spoznaja da ona čak tolerira Morunino društvo, da mu dopušta da je posjećuje - to Trev isprva nije uzimao ozbiljno. Pretpostavljao je da ona samo ne može skupiti dovoljno odlučnosti da odbije čovjeka. Bio je savršeno spreman u njezino ime otići u posjet Moruni, ako joj je u toj stvari trebala pomoć, i završiti ono što je počeo tako što bi bojniku dao i dvije modrice na očima da mu idu skladno s otečenom čeljusti. Ali otkriće da ona razmišlja o njegovoj prosidbi izbacilo je Treva iz kolotečine. Možda i malo više od toga. Možda je otkrio da je potpuno rastresen i ludo zaljubljen u njezin nestašni osmijeh i način na koji podiže pogled prema njemu dok raspravlja o raznovrsnim prednostima pretile svinje. Osjećao se gore nego što je njegova majka sumnjala, a itekako je sumnjala. On je zapravo umirao centimetar po centimetar. Stajao je uz vatru, ljutito gledao nedužnu kravu i ritmično otvarao i zatvarao šake dok joj se Moruna ulizivao na otvorenoj ulici. A znala je da je Trev tu. Nakon što ga je odbila, sa svim onim besmislicama kako nije dostojna Monceauxa; odbila ga, a on joj nije mogao proturječiti, nije joj mogao reći što osjeća ni dokazati suprotno - C’est a chier, što je njegov ushićeni grand-pére uvijek govorio za njega, da ne vrijedi ni govna, a sam Bog je znao koliko je to bilo istinito u tom trenutku. Mrzovoljno je gledao kako joj Moruna bljutavo sentimentalnom brižnom gestom namješta kapuljaču oko lica. Taj je tip bio prokleti grebator. Kako mu je mogla dopuštati da je dodiruje, znajući što je učinila, da je on trčao za nekom belgijskom kurvom istodobno dok je njoj udvarao. Trev je stiskao zube i napola zatvorio oči. Pljuskao se po nadlakticama, više zbog frustracije nego zbog hladnoće. Bila je to prava noćna mora, to što je stajao tu zamotan do nosa kako bi se prikrio i nije činio ništa dok njegova ljubav šeće i odlazi s drugim muškarcem. Trebao je jutros prekinuti sve njezine glupave prigovore i odvući je do katedrale, naći svećenika ili biskupa ili tko god je već obavljao takve stvari brzo i tiho - a kad bi već bio tamo, preobratio bi se na anglikansku vjeru pa makar mu se djed okrenuo u grobu. Smatrao je da ga ona ne bi dugo odbijala, samo da je bio uporan. Čak je pomislio da se tome nadala. ~ 144 ~

anna


daša Ali onda bi joj morao reći istinu. C’est a chier, pomislio je, je li tako, grand-pére? Gurnuo je promrzle ruke u kaput i polako se udaljio od vatre. Callie i njezin udvarač šetali su drugom stranom ulice, zastajkujući da pogledaju izloženi sir ili pite. Trev ih je pratio, i pokretom brade dao znak jednom od svojih momaka. Veliki boksač ustane i ležerno mu priđe, prosljeđujući signal. Za tren ih je bilo dvanaestak, raširili su se preko ulice i između štandova, spremni za nevolju. Trev je bio raspoložen za to. Poželio je da je sve već završeno, ta djetinjasta pustolovina, tako da može nastaviti s jednim velikim ništa od čega se sastojao život pred njim. U Italiju, pomislio je, ali ne, to nije dovoljno daleko. Trebao mu je ocean između njih, ako se Callie bude udala za Morunu. Možda Boston, gdje bi mogao nabaviti tomahawk i ostatak života proživjeti među divljacima, trgajući sanduke s čajem za zabavu. S druge strane ulice sretni je par zastao kod tora utovljene svinje. Trev stane. Osjećao je da ga napušta razum. Moruna je izrekao neku primjedbu i pokazao na životinju, a Callie se nasmijala i odmahnula glavom. Nešto je puknulo, neki posljednji tanki komadići zdrave svijesti. Apsurdno, ali mogao je misliti jedino da je to njegova svinja, njegova i Callieina, a nju je sada Moruna nasmijavao. Trev je načas ostao nepomičan kipeći od bijesa. Ona je tada podignula pogled i ugledala ga. Preko širine cijele ulice, pune kaveza s guskama i pilićima, zagledao se u nju, brzo dišući u vuneni šal, koji mu je i dalje skrivao lice. Gledala ga je kao opčinjena. Trev je suzio oči izražavajući tako svoje mišljenje o ovom izdajstvu. Ona je problijedjela, a na obrazima su joj ostale samo dvije rumene mrlje. Ispružila je ruku i dotaknula Moruninu tražeći potporu. Trev tada shvati da s tom maskom zacijelo izgleda opasnije nego inače. Naglo se okrenuo i velikim koracima krenuo ulicom. Ona je voljela pustolovine. Sada će joj jednu prirediti. Sajam je već privukao više ljudi sada, kad su polako nestajale ranojutarnje sjene, a sunce je otopilo i najdeblji mraz. Prolazio je pokraj cerade koja je skrivala Hubertov obor. »Odvežite bika«, promrmlja on. »Neka ustane.« Charles proviri glavom ispod cerade. »Da, gospodine.« Povukao se i nestao. Trev se odmakne kad se platno počelo njihati i tresti. Tiho je jednom od momaka dao neke upute. »Ha?« Najveća nada Bristola na idućem prvenstvu u plemenitoj vještini zakolutao je očima i preneraženo ga pogledao. »Učini to«, reče Trev. »I postavite ljude uz vatre - pazite na njih kad sve krene.« »Oho, evo kicoša«, reče njegov pratitelj s prizvukom agresivnosti. »Pazi da ne zapalimo cijeli grad.« »Da, pazite na to«, reče Trev, lagano ga pljesne po ramenu i otpravi. Dok se poruka širila, on se zaustavio kod nekoliko kaveza s puranima, naslaganih jedan na drugi, i slušao tiho pućpurikanje. Nakon nekoliko trenutaka oprezno se sagnuo i podignuo reze na drvenim vratašcima, držeći ih zatvorenima koljenom. Pogledom je niz ulicu pratio Callie i Morunu dok su kušali kruh i med na jednom štandu. Zapravo kušao je samo Moruna. Callie je samo stajala držeći svoju krišku, izgledala nervozno, onako kako je ~ 145 ~

anna


daša uvijek izgledala prije nego što bi joj dao u zadatak da postupi kako je već zahtijevala njezina uloga u kojem od njihovih nestašluka. Usne su joj se izvile u nekom zategnutom osmijehu. Samo onaj jedan pogled između njih i znala je. Unatoč očajnom izrazu lica, ona će odigrati svoju ulogu do savršenstva iako još nije znala o čemu se radi. Uvijek je to uspijevala izvesti, pametna i hladnokrvna kao učiteljica, jednom kad bi sport počeo. O, Bože, kako će mu nedostajati. Bez oproštaja, bez pozdrava, što je bilo i bolje. Prošla noć je bila njegovo zbogom. Ne zaboravi me, pomislio je. Nedaleko, kod ovaca, jedan od njegovih momaka nagnuo se preko ograde tora kao da želi bolje pogledati ovna. Onda se odmaknuo dok mu je jedna ruka nonšalantno počivala na vratima, a drugom je kao dogovoreni signal obrisao čelo. Trev je pogledavao jedan pa drugi kraj široke ulice. Svi su čekali njegov znak, ta neobična skupina Samsona i Golijata usred posjetitelja sajma, trljajući brade, zviždeći i besposleno gledajući u nebo. Kimnuo je glavom i odmaknuo se od kaveza s puricama, okrenuvši im leđa dok su se vrata otvarala. Oštrim udarcem pete napravio je lom i oslobodio purice rata.

Sve je počelo s puricama. Nagla eksplozija crnih krila i podvoljaka kad su ptice jurnule iz kaveza što su se prevrtali. Četiri velike pure pale su naglavačke, ali brzo su se uspravile usred mnogo lepeta, perja i popucalih dasaka. Dok su njihovi vlasnici uzbuđeno vikali, počele su trčati kao vitki crni projektili što su jurcali amo-tamo između nogu koza, kroz ograde i ispod suknji seljakinja. Callie se upravo počela polako pribirati, misleći da je pogrešno razumjela onaj zlokoban pogled koji joj je Trev uputio, da je to samo bio učinak njegovih crnih ciganskih očiju, zbog čega je izgledalo kao da svakoga trena namjerava započeti neko nemilo pustošenje. Ali ukočila se čuvši galamu upravo s onoga mjesta gdje je maloprije stajao. Bože na nebesima, kakvu je ludost sad smislio? Sve u svemu, svaka je životinja osjetila opasnost u zraku. Jedna preplašena živina uznemirila bi drugu i odjedanput su torovi postali tanke čačkalice. Vučni konj se dignuo upropanj kad mu je purica jurnula ispod trbuha, a svilenkasta dlaka nad kopitima lepršala je dok su se bundeve razbijale na pločniku. Odskakivale su i kotrljale se pod kopita nesigurnog jednogodišnjeg teleta. Ono je poskočilo i jurnulo da se odmakne od napada tih čudnih predmeta, a za njim se vuklo uže što mu je bilo svezano oko vrata. Guske su se odjedanput posvuda gegale, lamatale krilima kako bi pobjegle od ovaca koje su se nagurale na otvorenim vratima tora i počele izlaziti na pločnik. Zrak je ispunilo blejanje i gakanje, a nered je prerastao u kaos. Callie je zadignula suknje i potrčala. Krupan gonič zamahnuo je rukama i povikao, prestrašivši tako odbjeglo tele i ovcu da ne nalete na uličnu vatru. Unezvijereno tele je poskočilo, a Callie je upravo na vrijeme uhvatila njegovu uzicu prije nego što je skočilo u izlog trgovine. Uže ju je zapeklo preko rukavice dok se nagnula natrag da skrene životinju s puta. Kad je tele u trku zategnuta uže, trzaj ju je povukao i pala je na koljena. Glavom je jako udarila u drveni okvir izloga. Na tren je bila omamljena, bol joj je prostrujila cijelim tijelom kao zvonjava nekog strašnog zvona. Navrle su joj suze. Ali ostala je uspravna pridržavajući se rukom za prozorsku klupicu i iako joj se u glavi vrtjelo, nije htjela ispustiti uže. ~ 146 ~

anna


daša Netko joj je pomogao da ustane. Nije se zaustavljala da vidi tko je to. Napravila je petlju na teletovoj uzici i povukla ga, krenuvši prema Malcmpréovu oboru. Usred sveg kaosa prošli su pokraj korpulentne svinje, jedine životinje koja je mirno ležala i kontemplirala otvorena vrata svojega tora i ne pokušavajući ustati. Callie jednom rukom zgrabi praščića prije nego što je izašao van, baci ga natrag i čvrsto zatvori vrata. Uspjela je održati ravnotežu nakon što se spotaknuta, a onda se bacila u metež došavši do Malempréova obora na vrijeme da vidi kako se cerada njiše i trese kao da je potres. Dahtala je, jurnula naprijed i zamalo opet pala na koljena kad je zakoračila s pločnika. Jedna ju je snažna ruka uhvatila za lakat i tako spasila. Cerada se podizala i lepršala. Zamukavši kao da cvili, Hubert izjuri iz obora, jednim snažnim zamahom glave odbacujući platnenu ceradu i pastira u zelenom kaputu. Pastir je pao na stražnjicu, a Hubert se dao u gromoglasan trk, zamahujući nosom lijevo i desno i zakolutavši očima kad se našao na ulici. Callie je nepomično stajala otvorenih usta kad je on spustio glavu i na rogove nabio vreću krumpira i odbacio je ravno na drveni stol pun staklenki džema i kiselih krastavaca. Stol je popustio i sve je odletjelo u zrak. Žene su zavrištale i razbježale se. »Hubert!« poviče Callie, a bik je zamahnuo golemom glavom i odbacio u stranu bačvu. Zakotrljala se ulicom i za dlaku promašila pukovnika Davenporta, koji je navrat-nanos trčao prema njima. Poskočio je i maknuo se bačvi s puta, izgubivši pritom šešir, ali približio se baš kad i Callie razularenoj životinji. Odnekud se pojavio Trevov sluga Charles i trčao uz nju. Svi ostali su se razbježali, što je bilo pametno kad se radi o bijesnim bikovima. »Čekaj!« poviče Callie Charlesu i ispruživši ruku prije nego što je mogao protrčati pokraj nje. »Pukovniče! Stanite! Ne prilazite mu!« Muškarci su se ukočili usred trka, Hubert je zarikao, čudnim cvilećim zvukom koji kao da je oponašao metež na ulici. Okrenuo se prema njoj, tražeći je, a dah mu se pretvarao u oblačić kao da ga ispuhuje parni stroj. Callie su počela drhtati koljena. Vrtjelo joj se od udarca u glavu. Netko joj je uzeo iz ruke teletovo uže, ali ona nije skidala pogled s bika. »Huberte!« dozivala ga je i osjetila u ustima krv. »Dođi, Huberte...« Unijela je u glas onaj nježan ton, slatku notu koja je obećavala poslastice i češkanje iza uha, ali bik je bio zbunjen i ljut, nesiguran gdje se nalazi. Spustio je glavu i zagrebao kopitom. »Dođi ovamo«, gugutala je ona. Jedna crvena kokoš lagano je protrčala pokraj nje, prvo prema biku, a onda dalje u stranu. Hubert je navalio na kokoš, gotovo joj iščupao perje s repa prije nego što mu je kokodačući izmaknula izvan dosega. »Dođi«, pjevušila je Callie očajnički. »Hodaj, Huberte. Tako, dobar dečko.« Zamahnuo je glavom i odmjeravao kozlića koji je preblizu doskakutao. Callie je zadržala dah, plašeći se da će navaliti rogovima. Ali mala je životinja stajala raširenih nogu i zagledala se u frkćućeg diva iznad sebe, kao da je Hubert osmo čudo svijeta. Hubert spusti rogove i jedanput zagrebe kopitom, zlokobno zureći. Oko njih sve je utihnulo. Činilo se da su zastale i oslobođene životinje. Kozlić je sitno, nesigurno zablejao. Bik je šmrcnuo. Dotaknuli su se nosovima. Kao da su zajednički odgovorili na neko pitanje, Hubert uzdahne i lizne maloga tako da ga je gotovo srušio. ~ 147 ~

anna


daša »Dobar dečko«, reče Callie. Počela mu je polako prilaziti. Koljena su joj klecala. Kozlić je pobjegao kad se približila, ali Hubert je samo mahao glavom prema njoj i sanjivo žmirkao. Uhvatila je uže što je visjelo s njegova prstena u nosu. Oko njih se u velikom, opreznom krugu okupilo mnoštvo. Malempréov obor je sav bio razrušen. »To je Hubert«, uspjela je prigušeno reći, sjetivši se svoje uloge. Mrak koji se skupljao na rubovima njezina pogleda kao da se približavao. Ostajala je bez daha. »To nije... belgijski bik. To je... Hubert.« Kao da se odjedanput sve počelo udaljavati od nje. Posljednje čega se sjećala, prije nego što se vrtlog oko nje zaklopio, bilo je Trevovo zamaskirano lice nad njom, njegove ruke koje su je uhvatile prije nego što je pala na tlo.

Već se osvijestila prije nego što su je odnijeli u Zelen zmaj. Znala je da ju je Trev nosio; čula ga je kako oštro zapovijeda drugima da se odmaknu, ali nije se mogla pribrati da progovori pa čak ni da podigne glavu. A onda je on nekako nestao i ona je ležala na sofi okružena mnogim zabrinutim licima, čudeći se kako je dospjela tu gdje se nalazila. »Hubert?« promrmljala je želeći sjesti. »On je sad siguran u oboru, gospo, dobro mu je.« Prepoznala je glas svojega goniča. »Ništa se vi ne brinite.« Znala je da može vjerovati šelfordskom goniču, koji se bavio Hubertom otkad se otelio. Opustila se na tren, zaklopila oči i dopustila nekome da je uhvati za ruku i ohrabrujuće stisne. Strašno ju je boljela glava. Htjela je Treva, htjela je da je drži u zagrljaju dok ga ona kori, kritizirajući njegov karakter, počevši od njegove neoprostive ludosti i ustrajanja u kriminalnoj ležernosti koja je završila u velikoj gluposti, a onda bi počela sve iznova, ali glasnije. »Je li netko povrijeđen?« upitala je. »Samo nekoliko ogrebotina.« Učinilo joj se da je to rekao gospodin Price. »Osim vas, gospo. Dobili ste jak udarac, zar ne? Liječnik samo što nije stigao.« Netko joj je gurnuo pod nos bočicu sa solima amonijeva karbonata. Nije baš voljela mirisne soli, ali u tom trenutku joj je duboki udah jurnuo ravno u mozak i razbistrio nešto omaglice. »A životinje?« upitala je zatreptavši i otvorivši oči. »Prebrojavamo ih«, reče on. »Zasad nitko nije prijavio nikakvu povredu ni gubitak. Imali smo sreće, Bogu hvala. Jedino je imovina prilično nastradala. Ali nemojte sada govoriti, madam. Poslali smo vijest u Shelford.« »O, ne«, rekla je i već u mislima vidjela reakciju lady She]lord kad to čuje. »Gdje je...« Prekinula se shvativši da ne bi trebala otvoreno pitati za Treva. Pogledala je oko sebe i ugledala ga kako stoji uz podnožje sole. Šal mu je kliznuo i prekrivao samo usta. Lice mu je bilo blijedo i ukočeno, gotovo zastrašujuće. Htjela mu je reći da bude oprezan, ali misli su joj bile zbrkane i pomislila je da je bolje ništa ne reći nego da u nečemu pogriješi. Nejasno se zapitala, ako Trev stoji tamo dolje, tko je onda drži za ruku. Kad je okrenula glavu, pred očima su joj sijevale neobične boje, ali otkrila je da bojnik Moruna kleči pokraj nje i trlja joj nadlanicu. ~ 148 ~

anna


daša »Oh«, reče ona, sjedne i povuče ruku k sebi. Svi su je blago korili i coktali jezikom, ali ona je zaklopila oči i duboko udahnula soli da se svijet oko nje prestane vrtjeti i da sve opet dođe na svoje mjesto. »Potpuno mi je dobro«, rče ona kad su se slike smirile. »Mogu li dobiti malo čaja?« »Donesite joj čaja«, zapovjedi bojnik, kao da nisu svi skočili da obave taj zadatak. Ljudi su žurili amo-tamo, govorili, i sve je bilo prilično konfuzno. Ona je ruke držala čvrsto stisnute na krilu, osim jedanput, kad se usudila pogledati Treva i prstima lagano proći uz obraz pokušavajući mu reći da mu je šal skliznuo. Čini se da nije razumio, ili ako jest, nije mu bilo važno. Opet ju je onako gledao, onim pogledom kad su mu oči bile samo crni odsjaj, tako da nije znala je li na rubu suza ili hladnokrvnog ubojstva. Činilo se da bi moglo biti oboje. Callie je osobno prije bila sklona ubojstvu, samo da je vrh glave nije toliko bolio kao da se kovač njome služi kao nakovnjem na kojemu oblikuje savršene potkove. Prihvatila je šalicu čaja, uspravno sjela, ali šalica joj je zveckala na tanjuriću u ruci. »Gdje je taj monsieur Malempré?« upitala je najglasnije što je mogla. Glas joj je bio drhtav, ali dovoljno jak da je svi pogledaju. Krajičkom oka - nije se htjela okrenuti jer se bojala da će je izdati treperenje u želucu vidjela je da je Trev napokon shvatio njezin mig i podignuo ovratnik i šal opet navukao na lice. Imali su sreće, a u prilog im je išla sva zbrka oko njih; nitko ga nije dvaput pogledao dok se pojačavao žamor i svi su se pitali gdje je sada tajanstveni belgijski džendmen. »Kladim se da je otperjao«, začuje se duboki glas. Callie prepozna goniča koji je spriječio uspaničeno tele da jurne u vatru. »Trik mu je propao, zar ne?« »Potražite ga u Gerardu.« Bojnik Moruna uspravi se pokraj nje i namršti. »Bio je tamo sinoć.« »Bojniče«, reče ona molećivo i posegne za njegovom rukom. »Hoćete li ga potražiti u moje ime?« »Svakako, gospo.« Sagnuo se i poljubio joj prste. »Davenport, možeš li nekoga poslati? Ne želim je ostaviti samu.« »Ne, molim vas...« Povukla je ruku. »Želim se povući u svoju sobu. Ali... pukovniče, bili ste ipak u pravu, on je zaista ukrao Huberta.« Opet je pogledala bojnika Morunu i pokušala najbolje što je mogla oponašati izraz lica izgubljenog šteneta. »Ali vi, bojniče, imate takvu odlučnost - hoćete li ga osobno potražiti? Nadam se da nećete dopustiti da vam pobjegne.« Čini se da je to djelovalo. »Naravno. Naravno da neću dopustiti.« Neodlučno ju je pustio, a onda je opet uhvatio za lakat dok se uspravljala da ustane. »Dopustite da vam pomognem. Ne, tako je pogrešno, draga moja.« Okrenula se ignorirajući ga i nesigurno napravila korak prema podnožju sofe. Uspjela se spotaknuti na svoju haljinu i pasti Trevu na grudi. »Oh«, promrmljaia je. »Oprostite. Gdje je... gdje mi je sluškinja?« Obgrlio ju je jednom rukom kad je dopustila koljenima da popuste. »Pazite, gospođice«, promrmlja on kroz šal. Onda se bez mnogo ceremonije prigne i podigne je u naručje. »Gdje je gospojina djevojka?« Glas mu je bio grub i dubok, dobra imitacija mjesnog razvučenog ~ 149 ~

anna


daša dijalekta prigušenog šalom. Zvuk njegova glasa i dah kao da su joj dotaknuli obraz. »Hej, ti si ta. Vodi nas gore u sobe i to odmah. Razmak, pustite me da prođem.« Promatrači se razmaknu. Okrenuo se držeći je i krenuo stepenicama za Lilly koja je žurila naprijed. Callie je zaklopila oči i čvrsto se držala njegova vrata. Bila je svjesna glasova mnogih ljudi na stepenicama, spominjali su liječnikov dolazak, a onda je osjetila da su prošli kroz vrata i ušli u njezine sobe. Trev ju je odnio u spavaću sobu. Dok ju je spuštao na krevet, pridržala se za njega i prosiktala mu na uho: »Da se nisi usudio otići!« Neodređeno je progunđao i odmaknuo se. Lilly se uskomešala oko nje i izbacila iz sobe neke znatiželjnike koji su ih slijedili na kat. Pustila je unutra samo liječnika pa je Callie brzo sjela, pretvarajući se da je već snažnija i bolje se oporavlja nego što je bila istina. Liječnik joj je pregledao čvorugu na glavi, a ona se trudila ne trznuti svaki put kad bi je dotaknuo. Obećala mu je da će se odmarati i neće izlaziti nekoliko dana i odlučno je odbila laudanum. Liječnik je zatresao glavom i otišao žaleći se da bi mlada dama trebala imati čuvara sa sobom kad putuje, nekoga tko bi je spriječio da udara glavom u predmete i natjerao da poštuje starije. Callie je pričekala dok se vrata nisu zatvorila za njim. Bila je itekako svjesna da su, sve vrijeme dok je trajao pregled, Trev i Lilly stajali u kutu spavaće sobe i tiho razgovarali tako da je liječnik mislio da su oboje sluge. »Lilly«, rekla je sad. »Molim te, zatvori vrata spavaće sobe. Stoj vani i ne daj nikome da uđe.« Lilly pogleda Treva i zagrize usnicu. »Ali gospodin želi da ja...« »Učini kako sam ti rekla«, prekine je Callie. Glava ju je boljela. Prinijela je ruku sljepoočnici. »U ovom trenutku me nije briga što ›gospodin‹ želi.« Sluškinja je ušutjela i klecnula u naklon. Okrenula se da pođe. Trev je napravio jedan korak kao da će i on otići, ali Callie je podignula glavu. »Ne odlazi!« zapovjedila mu je. Zaustavio se. Lilly izađe i zatvori vrata za sobom, ostavljajući ih same. Callie je sjedila na krevetu i gledala ga. Maknuo je šal i razotkrio lice, ali i dalje je izgledao ciganski zlokobno. »Ne mogu dugo ostati«, reče on. »Stvarno!« reče Callie i oštro ga pogleda. »A kako namjeravaš izaći dok se dolje okupilo pola grofovije i svi te traže?« Ironično joj se nasmiješio. »Kroz prozor.« »Ah, pa da, naravno.« Zatreptala je i oprezno dignula ruku da dotakne čvorugu na glavi. Liječnikovo opipavanje samo je još pogoršalo stvar. Shvatila je da joj je tu ispalo nešto kose. »Jesi li dobro?« upita on. Usta su mu bila čudno zategnuta. »Jako sam ljuta na tebe!« reče ona i iskoristi to kao početak tirade da se ispuše. »Ti si započeo onu gungulu, zar ne? A svi oni muškarci pomogli su ti osloboditi životinje! Što te je spopalo da učiniš takvo što? Mnoge su mogle biti ozlijeđene ili se izgubiti. A pomisli samo na pite za pobjednike!« Zašutjela je, a usna joj je drhtala. »Netko je mogao i poginuti! Bilo je to vrlo nesmotreno od tebe.« »Priznajem, nisam se sjetio pita za pobjednike.« ~ 150 ~

anna


daša »Trebao si. A tek sireva i ukiseljenog povrća. Sigurna sam da će jadna gospođa Franklin oči isplakati zato što joj je Hubert bacio bačvu na pite s kruškama. Ona se tek nedavno udala, znaš.« »Ne. Nisam znao.« »I nimalo ti nije žao, zar ne?« Njezina je ljutnja rasla. »Tebi je sve igra, zar ne? Ušetaš u gradić koji ništa ne sumnja i potakneš pobunu, a onda više ne možeš dugo ostati.« Ustala je pridržavajući se za stup baldahina, jer soba se opet počela okretati oko nje. »Jednostavno odeš, a nas ostaviš da sve opet popravimo i sredimo.« »Da«, reče on. To što je samo stajao i nije se pokušao braniti još ju je više razbjesnilo. »Zašto si to učinio? Nisi me upozorio. Nisi zastao ni razmislio. Valjda je postojao neki drugi način da se razotkrije Hubert, nešto manje... spektakularno! Mislila sam da ćemo to učiniti posljednjeg dana sajma.« »Trebali smo«, reče on kratko. »Zašto onda?« htjela je znati. Gornja mu se usna iskrivila u kutu. »Bio sam ljut.« »Ljut?« Zatreptala je. »Zbog čega?« »Pokazala si mu onu svinju.« Rekao je to kao da se izruguje sam sebi. »Svinju?« Nije znala što time misli reći. »I nasmijala si se nečemu što je rekao. Naravno da sam to odmah morao prekinuti.« »Svinju? Misliš na onu debelu krmaču?« Lagano je slegnuo ramenima, kao dječak kad ga u školi pozovu na red. »Započeo si sve ono.... doveo nas sve u opasnost... zato što sam se nasmijala zbog svinje› Jesi li poludio?« uskliknula je. »To je naša svinja, razumiješ?« I on je podigao glas kao i ona. »Prokletstvo. Nisam puno tražio. Daj mi barem tu prokletu svinju.« Začuđena, odmahnula je glavom. »To nije moja svinja.« Zabacio je glavu i kratko se i oštro nasmijao. »Da. Tako je. Žao mi je što si povrijeđena. Nasmrt sam se preplašio. Istina, situacija je mogla biti ozbiljnija, nisam to shvatio sve dok mi nije izmaklo kontroli.« Rekao je to kao da je postiđen. »Oprosti. Kriva je moja prokleta narav.« »Nasmijala sam se samo zato što je bojnik Moruna bio glup. Pitao me je li to berkširska svinja, a svi jasno mogu vidjeti da je to pasmina gloucester.« Napravio je korak prema njoj. Callie se naslonila i s rukama iza sebe čvrsto se držala za stup kreveta. U grubom kaputu i teškim stočarskim čizmama Trev je izgledao mnogo veći nego inače, a zbog tamne kose i puti sličio je drumskom razbojniku. Na tren je pomislila da će je prodrmati, ali umjesto toga položio joj je dlanove na obraze. Osjetila je grubu vunu njegovih rukavica i vrške prstiju koji su joj dodirivali obraze. Sagnuo se tako da mu je lice bilo tik do njezina. »Callie... znaj nešto, vjeruj u ovo. Moram ići, ali vjerujem da te volim. Udaj se za onog tipa ako baš moraš; znam da imaš svoje razloge. Znam da sam te razočarao na svakom koraku. Nisam čovjek koji će ti moći pružiti život ~ 151 ~

anna


daša kakav zaslužuješ. Ali kamo god odem, mon trésor, nije važno gdje - mislit ću na tebe. Ti si mi u srcu. Vjeruj mi. Ti si jedina istinska i časna stvar u mojem životu.« Stajala je lica podignuta prema njemu i grizla donju usnu. »I prekrasna si«, reče on. »I u to moraš vjerovati. Ne kao neki prokleti društveni dragulj, ne. Lijepa si kao lišće ujesen, kao proljetno ždrijebe što se rita, lijepa si onako kako su lijepe i tvoje životinje, čak i ona glupa svinja. Vjeruješ li mi?« Nije mu odgovorila. Odmaknuo joj je jedan uvojak i nježno je poljubio, tako slatko da je skoro zaplakala. »Želim s tobom voditi ljubav u polju«, šapne on. »U zelenoj travi ili na svježem sijenu. Želim te do ludila.« »Ne vjerujem ti«, reče ona drveno. »Reci mi istinu.« Osjetila je njegov dah na koži. »Rekao sam.« Polako je odmahnula glavom. »Istinu o meni, misliš«, reče on, podigne glavu i pogleda je ispod crnih trepavica. »Reci mi istinu o tome zašto odlaziš. Ako želiš da vjerujem... sve drugo što mi govoriš.« Odinaknuo se, a ruke spustio na njezina ramena. »Pretpostavljam da ti toliko dugujem, zar ne?« Pogledao je u stranu, naglo je pustio i još više se odmaknuo. Glasom koji je bio pun ledene poruge, izgovorio je: »Istina je da sam osuđen za krivotvorenje i osuđen na vješala.« Callie zatrepće. Onda je odmaknula kosu što joj je padala na lice. »Ma daj. Sigurna sam da bih progutala sve ono što si rekao, čak i ono o svinji, ali nisam baš potpuni idiot, znaš!« Stajao je nad njom čvrstog, namrgođenog izraza lica. Čuvši to, osmjehnuo se krajem usana. »Da, jesi«, rekao joj je. »Ti si guskica. To je jedna od najšarmantnijih stvari kod tebe.« Malo je otpuhnula. »Možda je tako, ali sigurna sam da neću povjerovati da si osuđen na smrt.« Nagnuo je glavu u stranu. »Zašto ne?« »Pa... zato«, reče ona. Nije bila baš sigurna što joj govori njegov pogled. »Zbog krivotvorenja, kažeš? Mogu zamisliti da si bojniku Moruni dao modricu na oku, da te progoni pozornik, ali ne mogu zamisliti da si počinio nešto takvo kao krivotvorenje. Zašto bi to učinio? Već si dovoljno bogat. Osim toga, mislim da nikoga ne bi za to objesili. Ne radi se o ubojstvu ili nečemu takvome. To je samo komad papira.« Naslonio se na komodu iza sebe i kiselo osmjehnuo. »Vrlo razumno, priznajem. Volio bih da su i suci imali takvo mišljenje.« »Osim toga, tu si, živ i zdrav«, istakne ona, sa zadovoljstvom otkrivajući još jednu rupu u njegovoj tvrdnji. »Zasad«, reče on. »Dobio sam uvjetni oprost dan prije nego što su završili podizanje vješala. Moram otići iz zemlje i nikad se ne vratiti.« Callie je namjeravala potražiti i druge nedosljednosti u toj smiješnoj priči, ali sada je zastala. »Ne smiješ se vratiti?« »Presuda je vješanje, Callie«, reče on nježno. »To je zločin protiv trgovine i u očima sudaca gore nego da sam nekoga ubio.« ~ 152 ~

anna


daša »Ja... ne razumijem kako to može biti«, reče ona. Ali odjedanput se sjetila da su ne još tako davno novine, pa čak i časopisi za dame, bili puni članaka o nekom sudskom procesu; ona nije na to obraćala pozornost, ali zato je Dolly svakoga jutra za doručkom pomno pratila tijek događaja i glasno o njima čitala do najsitnijih pojedinosti. Callie je mislila da se to odnosi na neku damu s vrlo malim djetetom i nekim džentlmenom iz sportskih krugova, a bilo je tu mnogo prljavih insinuacija i optužbi. I da... bilo je to suđenje za krivotvorenje... sada se sjetila. Život one dame bio bi na kocki ako bi je proglasili krivom, no pokazalo se da je krivac onaj gospodin. Navlažila je usne. »Trev...« rekla je nesigurno. Podignula je pogled prema njemu, a u želucu je odjedanput imala težak kamen. Blijedi osmjeh nestao mu je s lica. Stisnuo je čeljust. Gorko se nasmijao. »Molim te. Odbijaj i dalje povjerovati mi. Nije to nešto što muškarac voli priznati, uvjeravam te.« Riječi nisu dopirale do nje, ali onda su joj počele čudno odjekivati u glavi. »Smrtna presuda vješanjem«, ponovila je polako, a vlastite je riječi čula iz daljine. Zagledala se u njega, a svaki djelić tijela joj se pretvarao u vodu. Da se nije držala za stup kreveta, pala bi na pod. »Nije to bilo ugodno iskustvo«, reče on. »Zato, vidiš, moram otići.« Lagano se, nekako drveno, poklonio pokretom punim potisnute agresije. »Što bi se dogodilo da te nađu ovdje?« upita ona jedva zadržavajući kontrolu nad glasom. »Objesili bi me«, reče on jednostavno. »O, Bože«, rekla je bez daha. Noge su joj počele klecati. »O, blagi Bože.« Zakoračio je naprijed i pridržao je. »Nemoj se onesvijestiti, Callie, slatki moj živote, ah, nemoj, molim te, nemoj plakati. Hajde, smiri se. Nisu me još uhvatili.« Shvatila je da su joj suze navrle na oči, ali nisu to bile suze zbog tuge. Zajecala je od čistog užasa, čvrsto se pripila uz njega dok ju je privlačio u zagrljaj. »Moraš ići!« šapnula je u njegovo rame. »Zašto si još tu?« Čvrsto ju je držao i ljubio joj sljepoočnicu. »Zar ne možeš pogoditi?« »Tvoja majka!« Naglo se odmaknula. »Zna li tvoja majka?« Stisnuo je usta. »Ne. Daj Bože da nikad ne sazna.« »Da, naravno.« Callie se okrene od njega i obgrli se rukama. »Ne, ne smije saznati.« Okrenula se prema njemu. »Ali ti moraš odmah bježati... svi te sad love kao Malempréa.« U glavi joj je bio bolni vihor. »O, Gospode, vojvotkinja... što ću joj reći? Ne mogu se vratiti u Shelford i...« »Ššš, mon ange.« Opet ju je zagrlio, još nježnije. »O svemu sam razmislio.« »Jesi?« Prislonio je bradu na njezinu sljepoočnicu, a ona na koži osjeti njegov topao dah. »O većini stvari.« »Kamo ćeš poći? U Monceaux?« Čvršće ju je privukao k sebi. »Nije važno, ako ti nisi tamo.« ~ 153 ~

anna


daša Callie podigne lice prema njemu. Zagledao se na trenutak u nju, a onda je grubo poljubio. »Ne zaboravi me«, šapnuo je. Odmaknuo ju je od sebe. Callie ispruži obamrle ruke prema njemu. Primio ih je i poljubio, a onda se bez riječi okrenuo i otišao - ne kroz prozor nego kroz vrata. Požurila je k prozoru i stajala tamo, gledajući kroz valovito staklo dok joj je srce snažno tuklo, a onda se pojavio na ulici. Brzo je prešao na drugu stanu. Lice mu je opet bilo skriveno šalom, bio je samo još jedan od radnika koji su čistili razbijeno staklo, podizali torove, slagali sanduke i stolove. Na uglu se okrenuo i pogledao prema njoj. Položila je dlan na prozorsko staklo. Jedanput je kimnuo i nestao iz vidika.

~ 154 ~

anna


daša

17. poglavlje

U

dugim večernjim sjenama bojnik Moruna odlučno je koračao prema Crnom lavu, a ovratnik je podignuo da se zaštiti od hladnoće. Očito je ovaj put odlučio održati riječ i sastati se s pukovnikom Davenportom. Dok su zvonila zvona katedrale, duboko odjekujući nad krovovima i dolje u sporednim prolazima i uličicama, glavne su se ulice ispraznile, jer posjetitelji sajma su se povukli u toplinu pivnica i prenoćišta. Trev se odmakne od zida uz koji se priljubio, pogrbi se u otrcanom kaputu i zakorači bojniku na put snažno ga okrznuvši ramenom. Časnik zagunđa i odmakne se, nazove ga prokletim glupanom, ali prije nego što je mogao nastaviti s uvredama, Trev ga zgrabi za pozlaćene gajtane i gurne u sporednu uličicu. Moruna se odmah snašao. Okrenuo se pokušavajući dosegnuti mač i povikao, ali Trev ga je snažno udario koljenom pa se ovaj presavio prije nego se dočepao oružja. Trev je već imao spreman nož i dao je Moruni da ga osjeti, ali čovjek nije bio mrtvo puhalo čak ni s nožem na leđima. Zgrabio je Treva za zapešće, odgurnuo oružje i kratkim zamahom snažno ga udario u lice. Trev se izmaknuo, ali udarac ga je zahvatio po tjemenu. Bio je to jeftin boksački trik, koji je bolio kao sam vrag, ali ako Trev bude imao sreće, možda si je časnik slomio ruku. Nije zastao da otkrije je li uspjelo: laktom je zviznuo Morunu postrance u glavu, pritisnuo ga podlakticom na grlo i oslobodio ruku u kojoj je držao nož. Dok je Moruna bio prikliješten uza zid, Trev odmahne glavom da mu šal padne s lica. »Ti!« Časnik iskesi zube odupirući se Trevovu stisku, sve dok im obojici ruke nisu zadrhtale od. napora. »Da, ha«, reče Trev srdačno i pomakne nož nadolje. »Sad zaveži i slušaj ili ću ti odrezati tvoje draguljčiće i završiti s tim.« Dah im se ledio na hladnom zraku pri sve slabijem dnevnom svjetlu. Moruna je bez riječi zarežao, pokazao zube, ali Trev mu je i dalje pritiskao dušnik rukom, a i nož uz njegovo međunožje bio je dovoljno sugestivan. Mirno je stajao, »Imam za tebe jedan savjet, Moruna.« Trev je govorio kroza zube. »Ako se dama odluči za tebe, postupat ćeš prema njoj ispravno. Pratiš li me?« Časnik je na tren samo buljio u njega i hrapavo disao zbog pritiska na grlo. Zatim mu se tijelo mrvicu opustilo, iako se i dalje ukočeno upirao o zid, što dalje od vrha Trevova noža. »Misliš na djevojku iz Shelforda?« Prezirno je podignuo usnicu. »Je li to sve? Prokletstvo, mislio sam da si neki običan ološ.« »Mogao bih biti«, reče Trev svilenim glasom. »Mogao bih te skinuti dogola i ostaviti da iskrvariš na ulici, a možda još i hoću. Ali odreći ćeš se šepirenja i držati hlače zakopčane, počevši odsad. Nećeš je sramotiti ni povrijediti; tretirat ćeš ju kao kraljicu. Razumiješ me?« Primaknuo je nož bliže. ~ 155 ~

anna


daša Moruna se pokušao povući, ali naletio je na ciglu zida. »Isuse Kriste«, zarežao je. »Zašto me progoniš? Popustio sam tvojem ucjenjivanju prvi put i prekinuo sam s njom. Neka sam proklet ako opet budem puzao pred takvima kao što si ti. Prije ću te ubiti.« »Ucjena?« Trev ga je čvrsto držao, a oči je napola zatvorio. »Moruna, netko te je nasamario.« »Znaš što hoću reći. Kakvu to igru igraš? Što hoćeš od mene?« Moruna zastenje dok se pokušavao osloboditi. »Makni tu oštricu i bori se protiv mene kao muškarac«, reče on hvatajući dah dok mu je Trev stezao grlo. »Ja se ovako borim.« Kad je Moruna pomaknuo ruku i ispružio je nastojeći uhvatiti nož, Trev ga opet udari koljenom. Časnik ostane bez daha, jer ga je udarac zahvatio dobrano u osjetljivi dio iznad mokraćnog mjehura. »Kao ljigavi lopov.« U mraku su se zabijelili Morunini zubi. »Ucjenjivač!« »Nikad te nisam ucjenjivao, ti crve«, prosikće Trev. »Ne znam o čemu govoriš.« »Samo ti laži, dvolični francuski vraže!« Moruna je hvatao dah. »Znam da si ti to učinio. Bio si tamo.« »Gdje? Gdje sam bio?« Časnik se ukočeno držao i bijesno gledao Treva preko njegove ruke. Čvrsto je stisnuo usta. »Bio si tamo. Tko je još mogao znati osim Hixsona?« »Govoriš o Salamanci?« upita Trev u čudu. »Blagi Bože, zar je o tome riječ?« Morima ništa ne odgovori, ali pogled mu je dovoljno govorio. Trev ga je i dalje držao. »O zapovijedi koju je donio onaj kurir? Netko te time ucijenio?« »Ah, kako smo nedužni«, rugao se Moruna. »Svih ovih godina nisam shvaćao da si to morao biti ti, izdajnički crve što okrećeš kabanicu prema vjetru, sve dok te nisam vidio s njom! Šteta što te nisam dao strijeljati onoga dana kad te Hixson doveo.« Bilo je istine u riječima da okreće kabanicu prema vjetru i Trev je morao potisnuti želju da do besvijesti prebije tog čovjeka. Hrapavo je disao, ali glas mu je bio ledeno ravnomjeran. »Ispričaj mi sve. Netko te je ucijenio da je ostaviš? Jesu li tražili i novac?« »Oni?« Moruna ga pogleda s prezirom. »Ti! Nikakav novac, i ti to dobro znaš. Ali Shelford mi je iscijedio i posljednji peni zato što sam prekinuo zaruke, ako ti to pričinja zadovoljstvo.« »O, itekako«, reče Trev. »Vjeruj mi.« »A ni ti nisi uspio u svoje kandže zgrabiti njezino bogatstvo.« Izvinuo je usne. »Što se dogodilo? Je li te stari grof dao zavezati za kola i išibati?« Trev se suzdržavao da u bijesu ne zadavi tog čovjeka. Umjesto toga puhnuo je kroz zube i gorko se nasmijao. Naglo ga je pustio, odjedanput, i zakoračio unatrag dovoljno se odmaknuvši da ga ne zahvati udarac koji mu je Moruna htio dati. Blokirao je njegov sljedeći zamah i dalje se smijući. Bio je to bijesan zvuk koji je odjekivao u uličici sve dok se Moruna nije odmaknuo, hvatajući dah i gledajući Treva kao da je poludio. »Nisam te ucjenjivao, Moruna«, reče on. »Bio sam u zatvoru poslije Waterlooa, ti kretenu. Kako misliš da sam znao išta o tebi ili da mi je stalo do toga što radiš? U Salamanci nisam čak znao ni kako se zoveš. Dovraga, bio sam ti zahvalan što si šator maknuo iz dosega ~ 156 ~

anna


daša artiljerije. Što se mene tiče, mogao si ignorirati sve zapovijedi, jet bilo mi je važno samo da me ne strijeljaš.« »Zaveži o tome.« Časnik je izgledao kao da želi započeti novu svađu, ali Trev je vidio da ovaj i protiv volje računa kad su se dogodili ti prošli događaji i gdje. »Nisam se vratio u Englesku sve do ‘17-te«, reče Trev da mu pomogne s matematikom. Stajao je spreman, gledao Morunu kako spušta ruku na mač. »Rekao bih, ako te je itko ucjenjivao, onda je to bio Geordie Hixson, iako mislim da to baš nije njegov stil.« »Hixson je već bio dva mjeseca mrtav prije nego što sam dobio poruku.« »Geordie je mrtav?« Trev se namršti. »Kako?« »Zbog prokletog lonca juhe od kornjače«, reče Moruna. »Kažu da ju je kuharica ostavila preko noći u bakrenom loncu. Ili je juha namjerno otrovana. Baš zgodno za tebe što on nije živ da se brani.« »Ah, misliš? Misliš da sam ga ubio, a onda tebe ucijenio da se ne oženiš njome? Sve sam vrijeme bio zatočen na Wellingtonov zahtjev. To me kopilo držalo u zatvoru sve do pariškog mira, a ti se slobodno raspitaj u Ministarstvu vanjskih poslova ako želiš.« Trev se opet počne smijuljiti. »Ili si uštedi trud i pitaj madame Malempré gdje sam bio.« Brzo se i ukočeno naklonio časniku, odmaknuvši se da mu nije u dosegu udarca. »Jesi li bio s njom prije ili poslije mene, Moruna? Baš je rado davala, ta mala.« Časnik se uspravi i ukoči. Problijedio je. »Ubit ću te«, rekao je tiho. »Žao mi je što sam te morao prosvijetliti o njezinu liberalnom karakteru.« Trev izvuče pištolj iz džepa. »Ali više se nećeš zabavljati s takvima«, obavijesti on časnika. »Smatraš da sam sposoban za ucjenu - uvjeravam te da jesam. Ako mi prijatelji jave da sramotiš moju damu bilo kakvim eskapadama romantične prirode ili da je bilo kako rastužuješ, naći ćeš se jako brzo pred prijekim sudom, a ja ću im sa zadovoljstvom ispričati što sam vidio onoga dana.« »Riječ francuskog kukavice protiv moje!« Moruna pljune na pločnik. »Savjetujem ti da ne riskiraš«, reče Trev tiho. »Već samo raskrinkavanje - glasine, pitanja. Razmišljaj o tome dok se okrećeš i izađeš na ulicu.« Časnik ga je bijesno gledao. Dugo su se gledali u mraku, na sigurnoj udaljenosti i s razbacanim smećem između sebe. Onda je Moruna povukao svoj plašt i obavio ga oko sebe te ukočenim koracima izašao na otvorenu ulicu. Svi su mislili da je dobiveni udarac u glavu razlog zašto Callie samo sjedi, gleda kroz prozor i ne dovršava rečenice. Hermey ju je gledala zabrinuta lica i barem jedanput u svakom satu pitala boli li je što. Kako bi smirila sestru, Callie se prepuštala svakodnevnim pregledima starog šelfordskog liječnika, a onda bi se zaključala u svoju sobu dok je Hermey zadovoljno mislila kako se Callie odmara. Bila je to i prikladna isprika za odbijanje čestih dolazaka bojnika Morune, koji bi došao, ostavio cvijeće i raspitivao se za njezino zdravlje. A mogla je odgađati i odlazak u kuću Dove. Vrijeme je provodila hodajući po sobi, listajući sve stare novine i časopise koje je uspjela naći u Dvoru Shelford. Čak je pregledala listove iz novina u koje je bila zamotana riba, ali nije našla ništa što bi imalo veze sa suđenjem koje je tako fasciniralo Dolly. Unatoč svoj koncentraciji i trudu, Callie se nije mogla točno sjetiti kad se to događalo. Negdje poslije ~ 157 ~

anna


daša zadnjeg Božića, to je bila sigurna, ali je U bilo u proljeće i početkom ljeta? Časopis za dame u svom broju od ožujka ništa nije spominjao. Najnoviji primjerak, za listopad, uzela je Hermey i nigdje ga nije mogla pronaći usred haljina, šešira i neobične zbirke kostima koje je isprobavala za nadolazeći maskenbal. Svi stariji brojevi časopisa kružili su selom, od kuće do kuće po strogo određenom redoslijedu prije nego što budu vraćeni u Dvor Shelford, gdje će krajem godine, kao i uvijek, biti uvezani i odloženi na policu u lijepom pozlaćenom kožnom uvezu. Nije našla ništa korisnije u vezi s informacijama nego jednu presavijenu, mjesec dana staru stranicu Gazete i novog dnevnog oglasnika, koja je kliznula ispod jastuka u knjižnici i tako promakla čistačici. Na stranici je bilo čudno i strasno pismo uredniku neke gospođe Fowler, koja je krivila svoje neprijatelje da su joj okaljali ime u pokušaju da »ubiju dobar glas nedužnog stvorenja i nametnu se javnosti«. Gospođa Fowler je tvrdila da njezino cijelo srce pripada samo jednom muškarcu, jednom jedinom, i premda više nije uz nju, oni koji je poznaju nikad u to neće posumnjati. Bilo je to čudno pismo, gorljivo napisano, ali prema Callieinu mišljenju odbojno; iznošenje prljavog rublja u novinama nije se činilo prikladnim ni u jednoj situaciji. Ime Fowler joj je bilo odnekud poznato, ali bilo je dovoljno često, a u pismu se nije spominjao nikakav sudski proces. Na ostatku stranice nalazio se opis koncerta jednog talijanskog violinista, rasprava o novom Zakonu o navigaciji i tri oglasa trgovaca posteljinom. Callie izravna i zagladi papir, ponovo ga presavije i spremi u svoj džepni dnevnik. Zbog nečega ju je taj komad papita uznemirio, no nije mogla dokučiti zašto pa ga nije mogla baciti. Nosila je dnevnik sa sobom i kad se tjedan dana nakon povratka s katastrofalnog sajma u Herefordu napokon odvezla do kuće Dove. Bojala se tog posjeta, ali kad je čula da je Lilly zatražila od gospođe Adam da joj pošalje sastojke za obloge koji se stavljaju na prsa, Callie je osjetila da mora otići pogledati vojvotkinju. Pozornik Hubble sjedio je nasuprot vratima ograde, smjestivši se na jednom sanduku s ostacima obilnog ručka pokraj sebe. Odložio je u stranu šalicu i napola pojedenu pitu i brzo ustao kad se zaustavila njezina kočija na dva kotača. Ozbiljna pogleda poravnao je kaput. Prepoznavši Callie, opustio se malo i ublažio izraz lica i podignuo šešir na pozdrav. »Dobar dan, gospo.« Ponudio joj je ogrubjelu ruku da joj pomogne sići. »Još ga nismo uhvatili, madam, ali postavio sam mu mrežu, kao što vidite. Zgrabit ćemo ga ako se približi, zapamtite moje riječi.« »Mrežu?« Zastala je i pogledala košaru punu hrane podno njegovih nogu. »Da, madam. Ja sam ovdje osobno, moglo bi se reći glavom i bradom, a svoje sam momke postavio na oba kraja sela. To sam učinio, gospo. Neće nam promaknuti!« Callie se malo opusti. Na trenutak je pomislila da je riječ o pravoj mreži, onakvoj koja zaista nekoga može uhvatiti. Kad je shvatila da se radi samo o pozorniku i njegova dva momka, koji su zapriječili jedinu cestu što vodi kroz Shelford - a kako se činilo, kuharica ga je dobro opskrbila - njezina početna bojazan je nestala. Trev je u ovom trenutku već bio izvan zemlje pa nije bilo straha da će pozornik Hubble zbog dužnosti morati prekinuti piknik i ostaviti svoju košaru. »Hvala vam«, rekla je. »To će me umiriti. Nadam se da uživate u svojem obroku?« ~ 158 ~

anna


daša »Ah, da, gospo, vrlo. Ona je gospođa velika kuharica, ta žena koja je došla raditi kod jadne vojvotkinje. Zna napraviti pitu od bubrega koja je ravna onoj moje stare Fanny, počivala u miru, a to ne bih rekao ni za koju drugu.« Bila je to prava pohvala, ta usporedba s voljenom pokojnom ženom pozornika Hubblea. Callie kimne glavom. »Drago mi je to čuti. Ali zar je vojvotkinji loše?« Ozbiljno je kimnuo glavom. »Kuharica mi kaže da dama nema apetit. Zato mi je i iznijela toliko nepojedene hrane.« Okretao je šešir u rukama i pognuo glavu. »Inače ne bismo toliko jeli, gospo, ali kuharica ne želi da sve to propadne, znate.« »Razumijem.« Callie je bilo drago znati da je Trev sve organizirao da se u kuću doprema dovoljno namirnica. Vidjela je da je netko radio u vrtu, raščistio nered koji je Hubert ostavio i podrezao biljke zbog nadolazeće zime. Na stepenici pokraj ulaznih vrata stajao je vrč plavih astera, s laticama boje lavande i veselim žutim srcima. Duboko je udahnula, nabrala suknje i pošla prema vratima. Lilly ih je odmah otvorila čim je pozvonila. »O, gospo!« Sluškinja se odmaknula kad je Callie ušla i zatvorila vrata. »Tako mi je drago što ste došli - madame postavlja mnoga pitanja i čudno me gleda, a ja ne znam što da joj kažem! Gospodin je rekao da ju ne smijem opteretiti brigama, i pokušavam, gospojo itekako pokušavam - ali...« Odjedanput su joj se oči napunile suzama i sa zakašnjenjem je klecnula u naklon. »Oprostite mi, ali...« Podignula je pregaču, pokrila njome lice i briznula u plač. Callie osjeti težinu krivnje zato što je odgađala taj posjet. Zagrlila je djevojku jednom rukom i povela je zaplakanu prema kuhinji. Kuharica je nešto sjeckala i sada se okrenula, sve obuhvatila jednim pogledom i odmah podignula čajnik s užarene ploče na vatri. Lilly obriše oči i spusti se na stolicu. »Pitala me kad će vojvoda opet doći!« usklikne sluškinja tragično. »Znam da sam trebala reći da će uskoro biti ovdje, ali... ali nisam to mogla reći. A ona me je onako pogledala! Sad još više kašlje, ima i vrućicu,.. njegovateljica kaže da joj je loše, da ne pomažu ni oblozi od gorušice.« »Njegovateljica«, frkne kuharica i sjedne. Ispružila je snažnu ruku i natočila vruće vode u čajnik. »Ne polažite puno na to što ona kaže. To su uvijek mračnjaci, takve vole prikazati kao da će sve poći nagore i propasti. Valjda misle da će im to osigurati namještenje.« Lilly šmrcne. »Mislite?« »Gospođa jede. Ne u velikim zalogajima, istina, ali vidim da se pladanj ne vraća onako pun kako je otišao gore.« Iako je nakon tih vijesti željela što prije otići do madame, Callie je ostala s njima popiti čaj. Uvijek je bilo najbolje od slugu čuti što imaju reći u nekoj situaciji. Lady Shelford nikako ne bi odobravala razgovor s osobljem u kuhinji, ali Callie nisu mučila takva pitanja. »Znači, vojvoda se nije javio prošli tjedan?« upita ona pazeći da joj glas zvuči neutralno i bezbrižno. »Ne, gospo«, reče Lilly. Pogledala je kuharicu, a onda spustila pogled, stavljajući mnogo šećera u čaj. ~ 159 ~

anna


daša Callie primijeti velike ureze u komadu šećera, koji je iz prvotnog glatkog stožastog oblika pretvoren u bezličnu grudu zamotanu u plavi papir. »Imate dovoljno novca da kupite potrebne namirnice?« upita ona. »O, da«, reče kuharica spokojno. »Imamo otvoreni račun u voćarni i mesnici, a vojvodi sam rekla da mi ne treba u trgovini s hranom. Što god gospođi zatreba, ja to mogu napraviti ovdje, tako sam mu rekla. Došlo je do malog problema kad je ona žena Easley pokušala kupiti šunku kod mesara, tvrdeći da radi ovdje u kući Dove, ali pobrinula sam se za to. I otjerat ću je odavde ako opet dođe, bez obzira na to želi li madame trošiti svoje vrijeme na takav ološ, na svoju štetu.« Kuharica kimne glavom i kucne zglobovima prstiju po stolu tako snažno da su šalice poskočile na tanjurićima. »Gospođa Easley je dolazila ovamo?« iznenadi se Callie. »Dvaput!« poviče kuharica uvrijeđeno. »Došla je i tražila da vidi gospođu i ušla u kuću!« Ljutito je pogledala Lilly. »Madame je rekla da je želi vidjeti!« opravdavala se Lilly. »Nije moje da kažem da ne smije primati posjete ljudi koje želi vidjeti, zar ne?« Callie odmahne glavom. »Naravno da ne. Sigurna sam da se vojvotkinja htjela uvjeriti da je sirota gospođa Easley... da joj se situacija nije pogoršala nakon što je otišla odavde.« »Jadna gospođa Easley«, podrugljivo otpuhne kuharica. »Omamljena je od džina, to je sve što o njezinoj situaciji treba znati.« Callie nije mogla raspravljati o tome. Kimnula je glavom. »Da, ne želim da ona uznemirava vojvotkinju. Ako se opet pojavi, možete je otjerati.« »Ali madame je izričito rekla da joj se dopusti da dođe«, reče Lilly plačnim glasom. Callie se namršti. »Razumijem. U tom slučaju, pretpostavljam da to moramo dopustiti. Sigurna sam da je vojvotkinja zahvalna gospođi Easley, unatoč njezinim nedostacima. Dugo je ovdje radila kao kuharica, prije nego...« Pročistila je grlo. »Prije nego što su se okolnosti za madame nedavno popravile«, završi ona. »To je svakako preblago«, progunđa kuharica. »Kuharice, savršeno vas razumijem. I uvijek prebrojte srebrninu kad ona odlazi.« Callie ustane. »Idem sad gore. Možete nam donijeti čaj i što god mislite da bi madame mogla pojesti.« Kuharica kimne glavom, polako digne teško tijelo sa stolice i unatoč debljini, žustro se pokrene i da na posao. Lilly je obrisala oči i zagladila pregaču. Počela je vaditi šalice iz kuhinjskog ormarića. Callie zastane na vratima. Promatrala ih je trenutak. Osjetila je navalu zahvalnosti za te dvije skromne i dobrodušne žene. Dok je ona kukavički odgađala posjet vojvotkinji, bojeći se pitanja koja će joj postaviti, one su se brinule za svoju gospodaricu s nesmanjenom odanošću. »Hvala vam«, rekla je. »Madame je vrlo sretna što vas obje ima.« Lilly se zacrveni i klecne u naklon. Kuharica je potvrdno zagunđala. »Ona nije nimalo zahtjevna«, reče ona. »Ali taj njezin ludi sin, Francuz...!« Zatresla je glavom i duboko udahnula. Callie je vidjela da se sprema na podulje razmatranje teme o vojvodi. »Moram otići gore«, reče ona brzo i zatvori vrata prije nego što je kuharica uspjela izustiti novu rečenicu. ~ 160 ~

anna


daša Nije potrajalo dugo, a Callie je shvatila zašto se Lilly rasplakala. Vojvotkinja nije bila ni žalosna ni u velikom jadu; sjedila je, smiješila se i razgovarala na svojem elegantnom engleskom s francuskim naglaskom. Ali izgledala je krhko i lomljiva poput stakla, prozirna poput paučine što blista na jutarnjoj rosi. Nije se raspitivala o sinu, ali njezin grozničav pogled slijedio je Callie s takvim intenzitetom da se činilo da može vidjeti ravno kroz nju u svojoj potrazi za odgovorima. Razgovarale su o stočnom sajmu i kako je Callie dobila udarac u glavu. Madame se raspitivala i za Hubertovo zdravlje i zadovoljno kimala glavom kad je čula da je bik privremeno opet smješten na svojim pašnjacima u Dvoru Shelford dok pukovnik Davenport ne popravi kamene zidove prema Callieinim strogim uputama. Barem je ta lekcija bila naučena, Callie se pitala nije li Trev pronašao način da vidi majku prije odlaska, ali bila je kukavica i nije htjela pitati. Umjesto toga htjela je ispuniti vrijeme sigurnijim temama pa je upitala vojvotkinju smije li joj čitati. Odabrala je jedan časopis s hrpe na noćnom ormariću. »Molim te, ako bi bila ljubazna«, reče madame tiho, smiješeći se i zaklopi oči, »Takav je veliki svijet izvan... našeg sela. A ljudi su svakakvi. Uvijek me nešto zabavi.« Callie kimne glavom. Listala je Damski promatrač, jedan od smjelijih novih časopisa koje je Dolly donijela u Shelford. Iako je u nekim domovima bio jako tražen, nekoliko dama u selu nije htjelo ni čuti za njega. Nema sumnje da je zato madame, koja je čamila na samom dnu popisa redoslijeda seoskih čitateljica, kraj uzglavlja imala primjerak star nekoliko mjeseci. Bio je to ljetni broj, pun gradskih tračeva i moraliziranja u istoj mjeri. Upozoravao je dame da se klone nezdravih aktivnosti modernog društva, ali istodobno ih opisujući detaljno i intrigantno. Callie je odjedanput bilo drago što se njezina uloga madame Malempré odigrala u zabačenom Herefordu, jer bi u suprotnom zacijelo našla cijelu priču detaljno opisanu u božićnom broju časopisa. Činilo se da su urednici Damskog promatrača mnogo znali o svakakvim osobnim i javnim aktivnostima. Tražila je što bi mogla čitati naglas a da se ne crveni i napokon našla članak o financijskom skandalu, u kojem je počinitelj, prema riječima uvrijeđenih urednika »na vrijeme prodao svoje dionice dok je od javnosti skrivao pravo stanje stvari«. Kad je dioničarsko društvo propalo, taj je zločinac pobjegao u Napulj, gdje je sada lijepo živio sa 60.000 funti koje je prethodno prebacio na suprugu, izazvavši tako bijes svojih vjerovnika. Članak je nadugačko i naširoko raspredao o sramotnoj tendenciji sudaca da dopuštaju takvim zločincima oba spola da tako naštete društvu bez straha od posljedica. Callie je unijela ton naglašavanja u čitanje završnog dijela članka, u kojemu je autor sve sažimao uzvišenim moralnim prezirom. Zatim je zastala. Namrštila se pročitavši posljednju rečenicu, u kojoj je ta sramotna situacija uspoređena s gospođom Fowler i njezinim bijegom od pravedne kazne za krivotvorenje. »Oh«, reče vojvotkinja i naglo otvori oči. Podignula je mršavu ruku, »Molim te, nemoj mi čitati o toj zamornoj gospođi Fowler. Nimalo me ne zanima ta... prljava afera.« Callie na svoje razočaranje shvati da nju zanima. Koliko god ta priča bila razvratna i niska, Callie je žarko željela više saznati o ženi koja je branila svoju nedužnost u javnim novinama. A sada, otkrivši da je gospođa Fowler navodno okrivljena za krivotvorenje Callie je jedva mogla držati časopis a da joj ruke ne drhte. Brzo je preletjela ostale stranice ~ 161 ~

anna


daša tražeći ono što je pisalo u sadržaju: Više članaka o suđenju gospođi Fowler i monsieuru LeBlancu, str. 24. Srećom se na toj stranici nalazila i priča o poznatoj glumici koja se sama vozi parkom Hyde, i iako se ništa nije dogodilo, urednici su tome pridodali mnogo zlobnih aluzija. Callie je članak pročitala naglas dok je istodobno krajičkom oka proučavala članke o gospođi Fowler. Opisivali su povijest te dame s velikim uživanjem u seoskom traču prve klase. Kao lijepa kći jorkširskog džentlmena s novcem i dobrim vezama, gospođa Fowler mogla se pristojno udati, ali umjesto toga dala je materijala Damskom promatraču tako što je sa šesnaest godina pobjegla s jednim siromašnim pjesnikom. Nakon njegove prerane smrti u dužničkom zatvoru, odmah se udala za slavnog boksačkog profesionalca - gospodina Jema »Pijetla« Fowlera - i postala muza u krugu Korinćana 5, samo da bi doživjela kako joj suprug pogiba u boksačkom ringu pod sumnjivim okolnostima. Dok je čitala, Callie je zapela preletjevši opis njezina kompanjona monsieura LeBlanca. On se često spominjao u drugom dijelu priče, prvo kao prijatelj, zatim kao ljubavnik, a onda kao tajni suprug gospođe Fowler. Bio je Francuz, ali prema Damskom promatraču nitko tko ga je osobno poznavao nije mogao ništa reći protiv njega. Časopis kao da je zauzeo stav tolerancije, čak i divljenja prema njegovim aktivnostima. Monsieur LeBlanc bio je pripadnik polusvijeta i boksačkog društva, organizator oklada i mečeva, blizak prijatelj s gospodom Jacksonom i Pijedom, i čovjek besprijekornog karaktera i plemenitih manira. Časopis je sav prezir usmjerio na nesretnu udovicu, gospođu Fowler, koja je otkrivena u pokušaju podvaljivanja krivotvorene vlastite zadužnice prilikom plaćanja velikog duga svojoj švelji. Kad je razotkrivena, nesretna je dama isprva bila začuđena i zbunjena idejom da nešto ne valja. Međutim, saznavši da taj zločin povlači smrtnu kaznu, odmah je počela tvrditi da joj je zadužnicu dao njezin prijatelj monsieur LeBlanc, a ona ju je samo u svojoj naivnosti predala. Na suđenju je razotkrila senzacionalnu vijest da je on opunomoćenik velikog iznosa novca prikupljenog za izdržavanje nje i njezina djeteta nakon prerane smrti njezina supruga u ringu. Nakon istrage sva je u suzama sugerirala da je monsieur prokockao njezin novac te da je morao pribjeći krivotvorenju kako bi to sakrio od nje. Taj opis suđenja gospođi Fowler popraćen je s nekoliko crteža na kojima je ona prikazana u zatvorskoj ćeliji, u ograđenom prostoru za optuženika na sudu i kako se sa sinčićem moli pred sudnicom, ali svaki put u drugoj haljini. Ali kako god uvjerljiva i dirljiva bila, Damski promatrač nije ni na trenutak nasjeo na njezinu priču. Kad je sud zatražio pregled financijskih knjiga, nije bilo nikakvog znaka da je monsieur LeBlanc zloupotrijebio novac namijenjen skrbništvu gospođe Fowler. Štoviše, činilo se da joj je, kad je potrošila sav novac prekomjernim trošenjem, on dao velikodušan iznos sa svojih računa. Ta posljednja činjenica privukla je Callieinu pozornost, a čini se i znatiželjne javnosti. Saznanje da je on više godina prije izbijanja skandala izdržavao gospođu Fowler, bacala je potpuno novo svjetlo na njihovu vezu. Svjedoci su govorili da su ga često viđali u njezinu društvu i kako je nježno postupao s njom. Iako to nije spomenuto na suđenju, Damski promatrač je sa sigurnošću tvrdio da su se vjenčali dan poslije Pijetlove smrti i držali to u tajnosti kako ne bi narušili njezinu korotu i tugovanje za slavnim boksačem. Zato se on na U razdoblju regentstva, mladi imućni ljudi koji su se prije svega bavili sportom; poznati po odavanju užicima, kockanju, lovu i kicoškom odijevanju.

5

~ 162 ~

anna


daša vlastitom suđenju nije branio, preuzeo je ulogu tragične časti i pustio da ga osude kako bi mu ljubavnicu proglasili nevinom. Callie podigne pogled i shvati da je već davno prestala čitati naglas. Slijepo se zagledala u stup kreveta. Srce joj je divlje tuklo, ali sjedila je vrlo mirno. Radilo se o Trevu, naravno. Znala je to sa sigurnošću koja joj je prodirala u kosti. Nije se vratio iz Francuske. Sve je vrijeme bio u Engleskoj. A oni njegovi sluge - to su bili profesionalni boksači. Osuđen je za krivotvorenje i to upravo zbog onakve stvari kakvu bi on uvijek galantno učinio, žrtvovao se za neku ženu. Za svoju suprugu. Vojvotkinja nije ništa govorila. Kad ju je Callie pogledala, oči su im se srele i dugo su se gledale. Madame se ugrizla za usnicu i okrenula lice u stranu s nesretnim izrazom lica. Callie odjedanput shvati da ona zna... da sva krivnja i tuga na licu madame govore da ona zna. »Oh, Bože«, reče Callie. Obamrla je, ali trudila se da nešto govori. »Ah.« Vojvotkinja ispruži ruku prema njoj. »Draga moja, ako smijem...« »Oprostite, ja... moram ići.« Nije mogla ni trenutak dulje držati taj časopis; pustila ga je da padne na pod i požurila prema vratima. »Zaista moram ići!« uskliknula je. Zatvorila je vrata za sobom, potrčala niz stepenice i izletjela iz kuće ostavljajući Lilly da stoji s neizgovorenim pitanjem na usnama.

~ 163 ~

anna


daša

18. poglavlje

»D

raga moja, osjećam prema vama duboku ljubav i trajno poštovanje«, reče bojnik Moruna. »Učinili ste me najsretnijim muškarcem na svijetu.« »Čestitam«, reče Callie trpko, držeći lonac objema rukama i noseći ga prema peći. »Drago mi je zbog vas.« Podignuo je pogled klečeći na jednom koljenu. Bio je u odori, sav uglačan i dotjeran, došavši u posjet nakon što je od nje primio poruku da je donijela odluku u vezi s njegovim pitanjem. Dvorište pred stajama i pregradci za životinje bili su potpuno čisti, ali on je zastao i pažljivo pogledao tlo prije nego što se spustio na koljeno i zaprosio je. »Ah, Bože«, reče ona primijetivši izraz njegova lica kad je spustila vjedro. »To je nečija tuda rečenica, zar ne? To sam već toliko puta doživjela da sam zbunjena.« Imao je toliko dostojanstva da je odmahnuo rukom kao da mu je žao. »Nisu prema vama postupali kako treba, najdraža, a ja sam prvi kojega treba kriviti za to.« Blijedo mu se i kiselo osmjehnula. »Samo prvi.« Ustao je i načas pogledao dolje i obrisao koljeno. Zatim joj je prišao i uhvatio je za ruke. »Nadam se da ću vas usrećiti kao što ste vi usrećili mene.« Podignula je trepavice i pogledala ga. »U tom slučaju, dignite mi ovaj lonac i stavite ga na peć«, rekla je. »Svakako!« Pustio ju je, sagnuo se i uz stenjanje podignuo lonac s posijama i melasom za svinje. Odmaknuo se i otro dlan o dlan. »Oprostite, trebao sam to odmah učiniti, ali bio sam... smućen.« »Svojom dubokom ljubavlju i trajnim poštovanjem.« Callie uzme drvenu kuhaču i počne miješati smjesu. »Potpuno razumijem.« Navirila se u tamni sirup. »Imam jedan uvjet koji moram spomenuti.« »Naravno. Recite mi sve što želite.« »Nadam se da nemate ništa protiv braka iz interesa.« »Interesa?« Odmaknuo se od peči i opet je lagano uhvatio za ruku. »Nisam siguran da vas razumijem.« Vrućina joj je navrla u obraze. Držala je kuhaču iznad lonca kako melasa ne bi kapala na pod. »Hoću reći da se ne bih miješala u vaše ponašanje. Možete biti slobodni i prepustiti se...« »Draga moja!« Prekinuo ju je i uzeo joj kuhaču iz ruke pa je spustio u lonac. »Ne trebamo razgovarati o takvim stvarima. Namjeravam ozbiljno popraviti prethodnu pogrešku, uvjeravam vas. Recite mi... gdje biste voljeli živjeti? Negdje gdje možete držati stoku, siguran sam u to, pa sam već bacio oko na imanja u nizinama u okolici Norwicha. Jeste li vidjeli taj kraj? Što mislite, kakva je tamo ispaša?« ~ 164 ~

anna


daša Callie oslobodi prste iz njegova sriska. Pogledala je svoje radne čizme i opet podignula oči. »Vjerujem da me savršeno dobro razumijete. Ne želim ni da me dotaknete.« Licem mu je preletjelo iznenađenje, a zatim slabo prikriveno nestrpljenje. »Naravno, delikatni osjećaji savršeno su razumljivi kod kreposne djeve kao što ste vi. Nadam se da vam mogu odagnati strahove. Nisam bezosjećajan čovjek.« »Ne radi se o delikatnim osjećajima«, reče Callie iskreno. »Radi se o vama, gospodine. Ne želim da me vi dodirujete. Ako želite, možete to smatrati osobnom averzijom. Potpuno razumijem da se sa mnom ženite zbog novca. Morate razumjeti da su moji motivi u prihvaćanju vaše prosidbe čisto praktični. Možda ćete osjetiti potrebu da povučete svoju ponudu ako vas ovo vrijeđa.« Zagledao se u nju. »Gospo...« Činilo se da ne može smisliti odgovor. Callie je imala osjećaj da je on sada zapravo prvi put primjećuje i da nije oduševljen onim što vidi. Okrenula se prema loncu i počela snažno miješati prije nego što se sirup počne zgušnjavati. »Osjećate osobnu averziju prema meni?« upita on, kao da ga već sama ta pomisao zbunjuje. Ideja da ijedno žensko biće može prema njemu gajiti averziju činila se izuzetno teškom zamisli da bi je mogao shvatiti. Pustila je kuhaču i okrenula se. »Oprostite«, reče ona i lagano klecne u naklon. »Poznata sam po lošem ukusu.« Stajao je i gledao namrštena lica. »Žao mi je što čujem da tako osjećate.« Ponudila mu je utješan pogled i vratila se svojem poslu. »Sigurna sam da sam u manjini.« Bojnik Moruna gladio je pera na svojem šeširu. Callie je čekala da kaže kako zaruke ne dolaze u obzir. Pitala se je li bila dovoljno dugo zaručena da se i ovo broji kao četvrti raskid. Želim postaviti rekord, rekao bi Trev. Ali nije htjela misliti na Treva. Završila je s njim. Natjerala je Treva da hoda do kraja daske pritišćući mu u leđa vrh mača i gledala kako je zakoračio i pao u more puno morskih pasa, i sve to s velikim zadovoljstvom. Prije nego što je dotaknuo vodu, ona je već snažno miješala kašu u loncu gdje ga je kuhala s melasom, a onda ga natjerala da, uvaljan u guščje perje, maršira sredinom ulice Broad u Herefordu, dok se seljanke vesele i gađaju ga pitama od krušaka. Malo se ukočila kad je bojnik zakoračio prema njoj. Primijetio je to. Zastao je usred koraka i uspravio se. Callie prestane miješati posije u loncu. Na tren su bili kao dva kositrena vojnika, okrenuti jedno prema drugome. »Gospo«, reče on. Više se nije držao onako ukočeno i uvrijeđeno. Podignuo je šešir i spustio ga bespomoćnim pokretom. »Priznat ću da ne znam što bih rekao. Zar ćemo onda biti stranci jedno prema drugome? Želite li da živimo odvojeno? Nadao sam se da će moja djeca...« Prekinuo se. Callie je pretpostavljala da je bio neodlučan jer mu je bilo teško tako otvoreno priznati da mu treba majka za njegovu obitelj. Obrazi su joj gorjeli rumenim mrljama, bila je sigurna u to. Obrisala je ruke u pregaču i pogledala preko zidova odjeljaka da se uvjeri kako nikoga nema u blizini. »Ne radi se o tome. Radujem se što ću upoznati vašu djecu. I mislim... da ne želim živjeti odvojeno.« Udahnula je jer se osjećala kao da se sama guši u melasi. »Ovo je teška tema za razgovor. ~ 165 ~

anna


daša Više bih voljela da ne živimo kao muškarac i žena. Naravno, razumijem da ćete vi imati druge interese - i želim da shvatite da mi je to potpuno prihvatljivo.« Stajao je i gledao je, a čelo mu se polako počelo mrštiti. Lagano je odmahnuo glavom. »Hoćete reći, ljubavnicu. Oprostite mi na grubom izražavanju. Ne, gospo, nisam razmišljao o tome.« »Ma, dajte«, reče ona i doda još jednu kanticu ječma u smjesu i snažno je promiješa. »Molim vas, nemojte mi lagati.« Između njih zavlada tišina. Spustio je pogled i slegnuo ramenima. »Možda i jesam u jednom razdoblju.« Pogledao ju je iskosa, odmjeravajući je od ruba haljine do vrata. »U ovom trenutku ne mogu shvatiti zašto.« »Možda ćete se sjetiti poslije«, reče Callie trpko. Jedva da je mogla biti predmet divljenja u platnenoj pregači i blatnim čizmama. »Nije važno. To je moj uvjet, zajedno s mojim odabirom imanja za naš dom i nagodbom prema kojoj ću imati obilnu apanažu da mogu uzgajati stoku.« Proučavao je pera na šeširu i prstima prelazio preko njih. Zatim je slegnuo ramenima. »Pristat ću na to, draga, ako je to doista ono što želite.« Callie se još više zbunila i usplahirila. Zapravo je očekivala da će on njezine zahtjeve smatrati neugodnim bremenom, ali, naravno, osim njegova ponosa malo toga je bilo zapreka njezinim zahtjevima. Usta su joj bila suha dok je kimala glavom. »U redu.« Ispružio je ruku kao da će prihvatiti njezinu i poljubiti je, ali tinela se zaustavio sjetivši se njezinih riječi. Umjesto toga žustro joj se vojnički poklonio. Callie mu uzvrati plitkim klecanjem u naklon. Znači, to je bilo riješeno; udat će se za tog čovjeka i s njim otići iz Dvora Shelford. »Ah, da!« usklikne on usiljeno vedro. »U uzbuđenju našeg sporazumijevanja, zaboravio sam vijest koju imam za vas. Bit će vam drago čuti da su moji napori da za vas uhvatim takozvanog belgijskog nitkova urodili plodom.« Brzo je podignula oči. »Zaista?« »Da, dobio sam vijest od nekih ljudi koje sam unajmio u ulici Bow. Primijećen je kako se ukrcava na brod pa je lučka policija, doznavši da za njim postoji potjernica, poslala jednog policajca da ga odvede s broda prije nego što otplovi.« »O?« Želeći sakriti svoju reakciju, Callie se okrene prema loncu na peći. Uzela je neku krpu i objema rukama uhvatila ručke lonca i čvrsto ih stisnula. On se primaknuo da joj pomogne. »Primitivni su to tipovi, ti agenti koji love lopove, ali znaju kako kriminalci razmišljaju. Pažljivo! Dopustite mi, draga moja. Pratili su ga od Hereforda sve do dokova Bristola. Sad je u zatvoru i čeka saziv suda. Pazite...!« Odskočio je kad se lonac nagnuo i uz štropot pao na pod, gdje se prolila vruća melasa i ječam.

Trev je trebao biti na redovnoj brodskoj liniji za Boston umjesto pod majčinim krevetom. Njegov kovčeg – a s njime i Jock - bili su na brodu. Ali Trev je otišao na kopno s posljednjim pismom, govoreći sam sebi da mora ostaviti posljednju poruku za maman te da će napokon nekako naći riječi da to napiše na bristolskom molu. Ali nije, naravno. Šest ~ 166 ~

anna


daša čašica džina u lučkoj gostionici nije mu pomoglo da nešto napiše, ali uspješno ga je omelo i propustio je posljednji brodić koji je vozio na ukrcavanje na veliki brod. Jock je bez sumnje bio malo zbunjen. Trev se iskreno nadao da Boston ima izvrsne krojače. Probudio se sa strašnom glavoboljom i bez novčanika. Kad mu se u glavi razbistrilo, bio je na pola puta do Londona nakon što je posudio novac, a namjera mu je bila pronaći onoga tko je ucijenio Morunu. To ga je bockalo i iritiralo negdje u pozadini misli - iako nije bilo tako neugodno kao prašina koja ga je sada škakljala u nosu. Potisnuo je kihanje. »Zašto je ovaj prozor otvoren i ulazi hladan noćni zrak?« oštro upita njegovateljica. Njezine čvrste cipele kloparale su po podu tako da su daske vibrirale Trevu ispod obraza. Jedva se stigao sakriti ispod kreveta kad su se vrata otvorila. »Istini za volju, ta mlada sluškinja je nizašto! Očekivala sam da će madame već spavati«, reče ona oštro. »I svijeća još gori!« Nastupila je zlokobna stanka. »Rekla bih da se niste sjetili pozvati me da je ugasim?« »Možete je sada ugasiti«, reče maman slabim glasom. »Ne... ah, nemojte, molim vas... nema potrebe da... noćas spavate u garderobi.« Njegovateljica uvrijeđeno nastavi koračati. »To je moja dužnost prema vama, madame.« »Ali... želite da spavam«, reče vojvotkinja molećivo. »Zar ne?« »Svakako, gospođo.« »Onda mislim...« Njegova maman nije dovršila rečenicu. »Ne kažem da bi brkanje... probudilo mrtve. Ali možda bi i moglo.« Trev pritisne šaku na usta i nos potiskujući kihanje i smijeh. Izrekla je to s takvom lijepom, drhtavom naivnošću da njegovateljica nije čak ni osjetila ubod. Otpuhivala je, čvrsto koračala, gunđala, ali kad je čvrsto zatvorila prozor i posložila sav pribor svoje crne umjetnosti, ugasila je svijeću i odlučno na vršcima prstiju prišla vratima tako da su bočice s lijekovima zazveckale na polici. Kad su se vrata zatvorila, u sobi je zavladala tišina. Trev je čekao. Zvuk njegovateljičinih koraka se udaljavao, a zamijenilo ga je škripanje poda na katu iznad njih, jer je otišla u svoju sobu u potkrovlju. »Mon tresor«, promrmlja majka. »Mrak je čist.« Trev se izvuče ispod kreveta i žmirne udarivši se pritom u glavu. »Zrak, maman. Zrak je čist.« Trudio se u mraku zapaliti svijeću pokraj kreveta, koju je njegovateljica upravo ugasila. »Sad mi je laknulo.« Blijedo se osmjehnula. »Nikad nisam mogla shvatiti kako mrak može biti čist. Ali ni zrak nije uvijek, pogotovo u mnogim engleskim gradovima. Jesi li gladan?« Pažljivo ju je pogledao jer mu se učinilo da mu je prvi dojam bio točan - da su joj se oči ispunile suzama kad je ispružila ruku prema njemu na pozdrav. »Jest ću poslije. Pozornik Hubble se u kuhinji trenutačno bavi nekim mutnim poslom s kuharicom, a ja ne želim o tome previše znati.« »Jesi li... putovao?« Činilo se da je ne brine što je ušao kroz prozor. Kao da je ovih dana to bio njegov uobičajeni način ulaženja i izlaženja iz poštenih kuća. ~ 167 ~

anna


daša »Jesam.« Nije objašnjavao detalje, ali sjeo je na krevet i stavio joj prst ispod brade. »Što je ovo?« Proučavao joj je lice s jedne pa s druge strane. »Bila si vesela i ludovala dok me nije bilo da te obuzdam. Previše zabava, maman. Iscrpljena si sada.« Nasmiješila se. Zatim ga je čvrsto uhvatila za ruku, pritisnula je na svoj obraz, a onda mu žestoko poljubila dlan. Oči su joj blistale dok je udahnula s jednim jedinim jecajem. Kad ga je pustila, prošao joj je prstima lagano preko sijede kose i spustio ga do brade. Pozdravila ga je sa suzama. Sa suzama, a on nikada prije nije vidio majku da plače osim kad mu je umro brat. Izgubila je četvero djece, ali ako je plakala, onda je to bilo na nekom mjestu gdje je nitko nije mogao vidjeti ni čuti. »Neču više odlaziti«, promrmljao je. »Ali policajac...«, rekla je. »Da, i agenti iz ulice Bow«, reče on, uzdahne i spusti ruku. »Morat ću se dobro potruditi da ih izbjegnem, ali neću te opet ostaviti, maman.« Nije očekivao da će ga ti agenti pratiti. Nakon što je jedva pobjegao iz ciglane gdje se sastao s jednim službenikom Centralne banke Engleske, u Londonu mu je postalo prevruće u krugovima gdje se raspitivao. Iako je u njemu rasla sumnja da nešto ne valja s Callieinim bogatstvom, bio je prisiljen prekinuti istragu i otići na kratak odmor na selo. Naravno, trebao je izbjegavati Shelford. Namjeravao se samo kratko zadržati i pozdraviti prije odlaska. Ući u kuću Dove nije bilo teško, ali ostati samo trenutak s maman pokazalo se nemogućim. »Tko su ti... agenti?« upita ona mršteći se. »Tipovi iz Londona. Profesionalni tragači za lopovima.« Vidio je kako ga je brzo pogledala, a onda je ležerno slegnuo ramenima. »Pretpostavljam da se radi o biku. Onaj sudac, prijatelj lady Calliste, odlučan je u traganju za krivcima, ali pod tvojim me krevetom nikad neće pronaći.« Pogledala ga je na onaj svoj poseban način, postrance ispod trepavica - pogledom koji ga je podsjetio otkud je naslijedio svoju nepostojanu prirodu. Sigurno ne od svojeg ponosnog djeda plemića. »O, da«, reče ona i blago odmahne rukom. »Imam vijest o lady... Callisti. Opet se zaručila... To je vrlo glupo.« Trev se ukoči. Ništa nije rekao, samo je pustio da to prijeđe preko njega, taj val emocija, bijesa i svih stvari koje nije imao pravo osjećati. Znači, učinila je to. Tako joj je i savjetovao. Ukočeno se osmjehnuo majci. »Čestitke za nju. Za Morunu, pretpostavljam?« »Onog vojnog časnika... koji ju je već prije ostavio pred oltarom.« Uzdahnula je nezadovoljno. »To je zato... što si ti otišao. Ne odobravam to!« »Maman, nije do tebe da odobravaš ili ne.« Brzo se pribrao podigavši zid između sebe i onoga mjesta koje je Cailie imala u njegovu srcu. »Za nju to nije loš brak. Želi svoj dom i mjesto za svoju stoku. Valjda će on biti u stanju da joj barem to pruži.« Vojvotkinja šmrcne i namreška nos. »On je ne voli.« »Što to znači? To je brak, ne ljubavna veza. Poštovat će je kao suprugu, to ti mogu obećati.« »Ma, kako to može biti, kako mi ti to možeš obećati?« ~ 168 ~

anna


daša Trev slegne ramenima. »Malo sam porazgovarao s njim o toj temi. U stražnjoj uličici« Podignula je tanke obrve. »Znaš, maman, neću mu dopustiti da je povrijedi.« Njegova majka razdraženo uzdahne. Prinijela je rupčić k licu jer je počela kašljati. Gledao ju je, zabrinut i s osjećajem krivice jer je vidio kako su joj kretnje slabe. »Sad bi trebala spavati, jer će te inače njegovateljica čuti, vratiti se i otkriti da tu plešeš protivno njezinim savjetima«, reče on. »Samo jedno... bi me potaknulo da plešem«, šapne ona promuklo. »Maman...« »Ti me... ljutiš«, reče ona govoreći s naporom. »Idi spavati... na podu. A ako ti agenti dođu u moju... kuću, morat ćeš navući... pokrivač preko glave!«

Vijest da je lady Callista Taillefaire zaručena za bojnika Morunu stvorila je osjećaj čuđenja i strahopoštovanja među stanovnicima Shelforda, što je bilo jednako pojavi kometa ili nekog sličnog astronomskog događaja. Svakako da je do toga došlo bez najave. Ali plemići i plemkinje iz Shelforda prevladali su iznenađenje i vrlo ljubazno poslali tako mnogo malih darova, čestitki i namirisanih pisama da je postojala opasnost kako će se gomila srušiti sa stolića u predvorju, i to unatoč činjenici da još ništa nije formalno objavljeno. Cailie je znala tko je za to kriv. Očito je bojnik to nekome spomenuo - vjerojatno pukovniku Davenportu, kao strogo povjerljivo - i riječ je odatle jurnula tajanstvenom brzinom i snagom koju može dobiti jedino neka tajna u malom selu. Već idućega dana nakon njezina razgovora s bojnikom to je bilo poznato gospođi Adam, gospodinu Rankinu, gospođici Cummins i gospođici Poole. Dan poslije s činjenicama su bili upoznati pastor Hartmanu i gospođa Farr i njezina papiga Polly. Trećega dana već su i koze za to znale. Callie je jedino preostalo da se čudi i pita treba li formlanu objavu priopćiti Hubertu. Pretpostavljala je da i on zna, preko koza, ali nije mu htjela povrijediti osjećaje tako da bude posljednji koji će saznati. »Pssst!« Zastala je, nesigurna je li čula šapat, koji kao da je dolazio negdje iza bala svile, šalova i ogrtača nabacanih na visoku gomilu u izložbenom dijelu trgovine krinolinama gospođice Poole. Nikoga nije bilo u stražnjoj sobi; ničega osim tkanina i blagog kiselkasto-slatkog mirisa koji Callie nije mogla točno odrediti. Ušetala je ovamo s riječima da želi pogledati tkanine, ali zapravo da izbjegne neprekidno čestitanje gospođice Poole, koje kao da nikako nije mogla prescati. Callie se osjećala obamrlo, izgubila je apetit, ali nije znala je li to zbog zaruka ili zato što je svaki čas očekivala da će čuti kako su monsieura Malempréa poslali na suđenje u Bristol. Opet se začuo siktavi zvuk. Callie se namršti i pogleda u tamne kutove. Njezina sestra i Dolly pile su čaj u prednjoj sobi i pregledavale modne knjige, dok je Dolly zajedljivo komentirala siromašan izbor haljina u pokrajinskom gradu. Došle su se posavjetovati s gospođicom Poole samo zato što je slučaj bio hitan. Čuvši da je Callie iskoristila sestrin odbačeni vuneni materijal jarkocrvene boje za kostim koji će za dva dana nositi na maskenbalu, Dolly je vrisnula od gađenja. Kriza je bila na pomolu, jer bilo je nemoguće dopustiti da se takav materijal, i to na Callie, pokaže u javnosti pred gostima u Dvoru ~ 169 ~

anna


daša Shelford. Boja je morala biti kraljevski-plava ili je Callie jednostavno mogla ostati u svojoj podsuknji, izjavila je Dolly. Callie bi najradije ostala u svojoj sobi, ali Hermey se bunila rekavši da bi to izgledalo kao da na sebe želi privući svačiju pozornost, jer svi su znali da je i Callie sada zaručena. Njih dvije će se pojaviti zajedno - u prikladno harmoničnim bojama - ili će Hermey razvrgnuti svoje zaruke i otići u samostan ili će postati mljekarica ili nešto slično, ako ne i gore. I tako se Callie našla kod gospođice Poole da joj pomognu izabrati svilu. »Gospo!« jedna punačka ruka pojavi se iza haljine na krojačkoj lutki. Držala je komadić papira, kojim je mahala u prigušenom svjetlu prostorije. Callie se naviri iza lutke. Gospođa Easley čučala je naslonjena na stražnja vrata, s bocom pića u krilu. Callie je sad prepoznala slatkast miris džina. Žena ustane i nasloni se na dovratak. »Madam«, reče ona i odmakne kosu s čela. Callie naglo zgrabi pisamce iz njezine ruke. Brzo ga je otvorila. Pisalo je samo: Dobra moja lady Callista - molim vas da odmah dođete k meni. Rukopis je bio drhtav, a vojvotkinjin potpis se ispod pretvorio u tanku crtu. Callie nije oklijevala. Provukla se pokraj lutke i s gospođom Easley izašla na stražnja vrata.

»I tako, udajete se, gospo!« promrmlja gospođa Easley trudeći se koliko je mogla održati korak s odlučnom Callie. Niski oblaci prijetili su pravim pljuskom, ali zasad je samo sipila kišica. »Rekla bih da će vam možda trebati kuharica za novi dom?« Callie je ignorirala njezine riječi. Navukla je šal preko glave da se zaštiti od kiše. Srce joj je skočilo u grlo i nije mogla sročiti nikakav odgovor koji joj se kasnije ne bi obio o glavu, pa je samo nastavila hodati i nadala se da će gospođa Easley zaostati za njom. To se i dogodilo kad su stigle do kuće Dove, a bivša se kuharica naglo zaustavila, jedva održavajući ravnotežu, ugledavši u daljini nekog muškarca. Callie bi bila požurila naprijed, ali gospođa Easley ju je zgrabila za lakat. »Sssst! Gospo! To je jedan od njih!« Polupijan glas poprimio je notu hitnosti, a prste je čvrsto zabila u Callieinu ruku. »Stanite!« Callie nije imala drugog izbora, jer činilo se da je gospođa Easley čvrsto naumila da je svom snagom odvuče natrag. »Jedan od kojih?« upita ona nastojeći se osloboditi stiska pijane kuharice. »Oni agenti, gore iz Londona. Lovci na lopove, gospo!« Callie se osvrne. Vidjela je muškarca kako besposleno hoda cestom, prelazi s jedne strane na drugu i to na neki čudan način, kao da nešto pregledava i traži na zemlji. Razdražljivo je uzdahnula. Pravi lovac na lopove bio je rijetka pojava u Shelfordu. Tu se kriminalnom aktivnošću smatrao nestanak nekog poljoprivrednog alata, koji bi obično bio pronađen idućeg proljeća tamo gdje je i ostavljen, ispod stoga sijena. Callie se zapravo nije mogla sjetiti da je ikada čula da se u blizini nalazi jedan od tih profesionalnih policajaca. Ako su ovdje tražili lopove, nema sumnje da je gospođa Easley imala svoje razloge da ih izbjegava. »Možete se sada vratiti«, rekla je Callie. »Vojvotkinja me čeka.« Gospođa Easley spremno je dočekala taj savjet, ali i dalje ju je dizala i mrmljala: »Pazite se, moja gospo! Nemojte im prilaziti!« ~ 170 ~

anna


daša »Neću im ništa ispričati od vaših aktivnosti, obećavam«, uvjeravala ju je Callie. Odmaknula se i odlučno krenula prema kući Dove. Gospođa Easley ju je pokušala zadržati, i dalje nešto nerazumljivo prigovarajući, ali Callie otrese njezinu ruku i pođe dalje. Nije smatrala da će se profesionalni agent usuditi obratiti jednoj dami. Hodala je prilično brzo, a kad je došla do njega, nije usporila niti ga pogledala. Samo je ubrzala korak, svjesna da je on stao i gledao za njom kad je skrenula i prošla kroz kapiju prema kući Dove. Vrata kapije su se s treskom zatvorila za njom. Nije se zaustavljala da pozvoni, ali na njezino iznenađenje, ulazna vrata bila su zaključana. Zaštropotala je kvakom, a onda snažno pozvonila. Nakon nekoliko beskrajnih trenutaka s druge strane vrata začuo se Lillyn prigušeni glas, koji je prilično drhtavo pitao tko zvoni. »Lady Callista!« odgovori Callie nestrpljivo. Strah za vojvotkinju rastao je u njoj sa svakom preprekom na koju je nailazila. »Pusti me unutra!« Vrata su se odškrinula. Lilly proviri van, zgrabi Callie za ruku i povuče je unutra. Zalupila je vratima i okrenula ključ u bravi. »Idite na kat, gospo!« rekla je s hitnošću u glasu. »Ah, požurite!« Callie je potrčala uz stepenice i skoro se na vrhu sudarila s njegovateljicom. »Gospo, poslat ću Lilly po liječnika«, poviče njegovateljica. »Madame me ne želi pustiti u sobu!« Callie zabrinuto pogleda njegovateljicu. Čula je vojvotkinju kako jako kašlje. »Neće vas pustiti unutra?« »Zaključala se!« reče njegovateljica. »Bojim se najgorega, gospo.« Namrštila se. »Skrenula je s uma.« »Otiđite osobno po liječnika«, zapovjedi Callie. »A Lilly pošaljite u Rogovlje po gospodina Rankina. On će znati otključati vrata. Vidjet ću mogu li nagovoriti madame da mene pusti. Požurite.« Dok je njegovateljica žurila niz stepenice, Callie se okrene prema zatvorenim vratima vojvotkinjine sobe. Kašalj se više nije čuo, što ju je još više prestrašilo. Stavila je ruku na kvaku i gurnula, očekujući da su zaključana. Ali odmah su popustila. Otvorila je vrata. Zgrabila ju je jedna snažna ruka. Već drugi put u kratkom vremenu gurnuta je u sobu, a vrata se čvrsto zatvaraju za njom. Uhvatila je ravnotežu i okrenula se. Pogledavala je malo vojvotkinju, koja je sjedila u krevetu, malo Trevelyana, koji je zaključavao vrata. Očekivala je naći vojvotkinju samu i plašila se da će je zateći u smrtnom hropcu. Umjesto toga ona je izgledala živahno, i držeći rupčić, rukom pokazivala prema vratima. Nakratko Callie nije mogla shvatiti što se događa. Okrenula se i pogledala Treva. »Ti!« Tijelom kao da joj je prošao vihor i nije znala što je gore, a što dolje; ruke su joj obamrle, a onda počele drhtati. »Što radiš...« Zatreptala je jer su je oči počele peći. Na tren kao da nije mogla disati, a onda su joj svi osjećaji navrli odjedanput. »Ti!« Pogledao ju je, pomalo posramljeno, s nekim kiselim smiješkom i slegnuo ramenima. To je bilo toliko tipično za njega da je rukom pokrila usta, zaklopila oči i duboko udahnula. Kad je opet pogledala, još uvijek je stajao tamo. Nije bio produkt njezinih umornih živaca ni mašte. ~ 171 ~

anna


daša »Što radiš ovdje?« uskliknula je. »I onaj čovjek... tamo vani...« Zastala je jer joj je odjedanput sve bilo jasno. »O, Bože... on je profesionalni policajac!«

~ 172 ~

anna


daša

19. poglavlje

»D

raga moramo te zamoliti da nam pomogneš.., ako nam želiš još jedanput izaći ususret. Jako mi je žao što te opet uznemiravamo! Ali vani je agent, lovac na lopove. Bojim se da je tako.« Vojvotkinja se trpko osmjehne, a Callie primijeti da je njezin sin naslijedio upravo taj izraz lica, privlačan ali blago autoironičan. No Callie nije uzalud mamila Huberta iz kuhinje, prerušila se u belgijsku damu, pretrpjela izgred sa životinjama na sajmu i onda još otkrila da je Trev oženjen ženom koja je krivotvorila novčanice, a da iz svega nije nešto naučila. Snažno se oduprla opasnosti da podlegne njegovu galskom šarmu. »Jako mi je žao«, rekla je ukočeno se držeći. »Mislila sam da vam nije dobro, gospođo, pa sam odmah došla čim sam dobila vašu poruku. Sretna sam što vidim da niste u opasnosti. Što se tiče lovaca na lopove, ne vidim što bih tu mogla učiniti. Oprostite mi, ali idem reći njegovateljici da ne mora ići po liječnika.« Okrenula se prema vratima donekle očekujući da će je Trev pokušati zaustaviti. Ali nije. Vojvotkinja nije ništa rekla. Callie uhvati kvaku, dok su oni iza nje šutjeli. Zastala je tako. Njegova se majka malo zakašljala, blago i prigušeno, kao da pokušava potisnuti kašalj. Callie spusti ruku. Okrenula se. »Oh, dobro!« uskliknula je. »Što je?« »Ništa«, reče Trev. Stajao je na drugom kraju nasuprot njoj i nije se ni pokušao približiti. »Nisam znao da te je majka pozvala... zamolio sam je da to ne čini.« Brzo je pogledao vojvotkinju. »Poslije ću se raspitati kako si mi to napravila pod samim nosom, maman, ali ne sada. Molim te, lady Callista, ako bi mogla zaboraviti da si me ovdje vidjela. Ne motaš se opterećivati daljnjom situacijom.« »Izvrsno.« Podignula je ruke u zrak. »Posljednje što sam čula je da si uhićen u luci u Bristolu i da ti se sudi, a sad trebam zaboraviti da sam te vidjela dok u vrtu čuči profesionalni agent iz ulice Bow u Londonu.« »A unajmio ga je tvoj novi zaručnik, koliko sam shvatio«, odgovori on ledeno. »Volio bih da mu sugeriraš da opozove te lovačke pse. Njegovi su mi ljudi za petama otkad sam otišao iz Hereforda.« Ona bi rado čula da je rekao nešto o tome da je oženjen. Ali čvrsto je odlučila da to neće spominjati. Nakon tog otkrića mnoge je noći provela plačući u jastuk, ali prije bi umrla nego dopustila da on to sazna. Sada je bila potpuno sigurna da je od sebe napravila pravu budalu. Nije se jasno mogla sjetiti njihova kratkog razgovora o braku u Herefordu, iako je provela mnoge sate pokušavajući se sjetiti njegovih riječi o tome. Sve što joj je ostalo u sjećanju, a pritom bi pocrvenjela, bilo je ono što je imalo malo veze s razgovorom. Međutim, ujutro se nije želio oženiti njom - toga se savršeno sjećala. »Ispričavam se«, rekla je. »Ako misliš na bojnika Morunu, u našim razgovorima ti se još nisi pojavio kao tema.« ~ 173 ~

anna


daša Osjećala je da se drži šireg smisla onoga što je predstavljalo istinu, ako već ne doslovce. Nakon onog nesretnog događaja kad mu je prolila vruće posije po čizmama, što je, kad se sve uzme u obzir, prilično dobro primio, ta se tema razgovora više nije javila. Sada je malo podignula bradu. Neka Trev pomisli da ga je zaboravila onog trenutka kad je nestao u uličici. »Nije važno. Primi moju ispriku što smo te uznemirili.« Trev se ramenom nasloni na zid. »Molim te, gospo, nastavi sa svojim današnjim obvezama.« Činilo se da je našao nešto jako zanimljivo na izblijedjelim tapetama, jer se zagledao u to mjesto spuštenih trepavica. »Ali, Trevelyane, morat ćeš otići«, reče njegova majka. »Ne mogu... podnijeti napor... i brigu zbog tih lovaca na lopove koji bi te mogli naći ovdje.« »Ne odlazim nikamo, maman«, reče on čvrsto i pogleda je. »Ali doći će ovamo, i opet se vratiti - kao što su... jutros... sve dok me ne dovedu... do ludila.« »Jednostavno ću se sakriti kad dođu.« »Gdje sakriti? Ne možeš... biti pod mojim krevetom... cijeli dan dok njegovateljica ulazi i izlazi.« Nervozno je gužvala rub pokrivača. »Već sam cijelu prošlu noć provela razmišljajući kako da izvedem da ona... da te ne vidi u garderobi? To me iscrpljuje.« »Smislit ću nešto«, reče Trev. »A sada je i liječnik... krenuo ovamo. I on će proći pokraj tog lovca na lopove koji... vreba vani.« »Smislit ću nešto.« Trev se odmakne od zida. Kratko se i pristojno nasmiješio Cailie. »Dopusti da tebi i bojniku Moruni izrazim najsrdačnije čestitke na zarukama. Žao mi je što ne mogu doći u formalni posjet, ali razumjet ćeš da su me okolnosti spriječile.« Vojvotkinja je počela kašljati. »Ne... pretvaraj se...« Govorila je hripavo i hvatala dah. »Kao da je... ovo salon! Moraš... naći skrovište...« »Smislit ću nešto, maman«, reče on pomalo razdražljivo. Cailie pogleda vojvotkinju, koja kao da nije mogla udahnuti dovoljno zraka u pluća, ali samo je pokrila lice rukama dok joj je tijelo drhtalo od napora. »Pa, nešto se mora učiniti«, odrješito reče Cailie. »Tvoja će se majka nasmrt iživcirati.« »A što točno predlažeš, gospo?« Ljutito ju je pogledao. »Da se prerušim u lakaja i tebi i bojniku poslužujem čaj?« »Ili da se možda sakriješ u mojoj spavaćoj sobi«, odgovori brzo ona. »Sigurna sam da te tamo nitko nikad ne bi tražio.« Vojvotkinja je povratila dah. Uspravnije je sjela. »Savršeno!« prodahtala je i prepustila se novom napadu kašlja. »To je... savršeno. Znala sam da ćeš... nam pomoći...« »Maman, za ime Božje...« Negdje u daljini čulo se zvono. Svi su se okrenuli i zabrinuto pogledali prema zaključanim vratima. »To je sigurno gospodin Rankin«, reče Cailie. »Idem mu dolje reći da ga ne trebamo.« ~ 174 ~

anna


daša To je doista bio gospodin Rankin, ali na Callieinu žalost, nije stigao sam. Lilly ju je dočekala na pola stubišta, žureći gore s podignutom pregačom. »Dolaze u vrt, gospo!« Izgledala je uznemireno. »Ah, a doveo je sa sobom i onog groznog bojnika!« Zastala je, tiho uskliknula, a onda spustila pogled. »Oh, zaboravila sam... gospo. Ispričavam se, ali htjela sam reći... zašto je on došao? Madame vojvotkinja njega ne želi vidjeti!« Ni Callie ga nije htjela vidjeti. Sa zakašnjenjem se sjetila da se on sada smjestio u Rogovlju; zacijelo je čuo kad su pozvali gospodina Rankina. Zaklopila je oči na tren da se koliko-toliko smiri. »Ja ću razgovarati s njima«, rekla je. »Pošalji ih u salon.« Upravo se tada negdje iz kuhinje pojavio pozornik Hubble, držeći među zubima veliko pecivo i pokušavajući navući kaput. Izgledao je kao da je upravo ustao iz kreveta; kosa i rubac-ovratnik bili su mu neuredni, ako se uzme da je već prošlo podne. Ugledao je Callie, stao i naglo ispustio pecivo iz usta, gurnuvši ga u džep. »Dobar dan, gospo!« Kimnuo je glavom. »Još nismo uhvatili onog nitkova, ali ovdje se radi, moji momci i ja, kao što vidite!« Callie zastane na putu prema salonu. »Pozornice Hubble. Jeste li razgovarali s ovim novim agentom?« Izgledao je zbunjeno. »A tko bi to trebao biti, gospo? Jedini čovjek kojemu se plaća da lovi lopove naokolo po Shelfordu sam ja. I moji dečki, ako želim podijeliti dio zarade s njima.« »Koliko sam čula, ovaj je iz Londona.« Pozornik zine od čuda. »Iz Londona!« Callie kimne glavom i pozove ga rukom u salon. »Da. Iz grada. Uđite, pozornice. Možda vi možete saznati nešto o njemu i što zna o tome gdje se nalazi vojvoda. Možda biste mogli surađivati.« »Gospo, tu imam neke svoje rezerve.« Pozornik ju je slijedio i rukom brisao brašno s rukava. »Znači i on traži vojvodu?« Prezirno je puhnuo. »Čuo sam da su mislili da su ga uhvatili, gore u Bristolu, i da im je umaknuo. Lukava je on lisica, zar ne? Morate to poštovati kod kriminalca. Znači misle da se vratio ovamo, svojoj mami, i zaključili da ja za to ne znam. Je li tako? Pa vidjet ćemo mi još.« Sjela je na stolicu i sklopila ruke u trenutku kad je Lilly uvela muškarce u kuću. Dovela ih je do vrata salona, klecnula u naklon i rekla uvrijeđeno: »Bojnik Moruna, gospo«. Pogledala je gostioničara i malo ljubaznije dodala: »I gospodin Rankin«. Gospodin Rankin se odmaknuo unatrag, držeći šešir u rukama, kako bi pustio bojnika Morunu da uđe prvi. Prije nego što je bojnik stigao progovoriti, Callie je brzo rekla: »Gospodine Rankin, vrlo ljubazno od vas što ste došli. Ali bojim se da sam vas nepotrebno uznemirila. Dogodio se nesporazum i bila sam gore i razgovarala s vojvotkinjom. Ona je sasvim dobro, koliko se može očekivati.« »Pa, to mi je drago čuti, gospo.« Gostioničar je stajao na pragu, a Lilly malo dalje iza njega. »Žao mi je ako je sirota madame skrenula s uma.« »Živci su joj vrlo tankoćutni«, reče Callie. »Čujem da je uznemirava taj lovac na lopove iz Londona.« Pogledala je bojnika Morunu. »Voljela bih, bojniče, da ga zamolite da se drži na pristojnoj udaljenosti od ove kuće. Učinite to meni za volju. Zapravo, zaista u ovom trenutku ~ 175 ~

anna


daša ne vidim potrebu da on i dalje progoni tog belgijskog džentlmena. Sve je dobro što se dobro svrši, zar ne?« »Belgijskog?« upita pozornik. »Rekli su mi da je Francuz, gospo.« »Sve je to isto«, reče Callie brzo. Priče su se množile takvom brzinom da više nije znala tko progoni Treva i pod kojom krinkom. Izgleda da su njegova zlodjela bila mnogobrojna još jedan razlog da održava strogu udaljenost između njega i njezina srca. »Da, gospo.« Pozornik Hubble kimne glavom. »Belgijanac, Francuz, svejedno, nitko od njih nije Englez.« Pokazao je glavom na bojnika Morunu. »Gospodine, nadam se da nećete krivo shvatiti ako ponizno kažem da kao predstavnik kraljevskog zakona u Shelfordu nisam dao svoju dozvolu nekom londonskom tipu da dolazi ovamo i njuška tražeći lopove.« Bojnik Moruna dosad nije ništa rekao, a sad je stisnuo usta. »Razgovarao sam s ovim čovjekom iz ulice Bow upravo prije nego što sam došao, gospo. Imam razloga vjerovati da se dotični kriminalac - bio on Belgijanac, Francuz ili Hindu - upravo u ovom trenutku skriva u ovoj kući.« Lilly glasno udahne i širom otvorenih očiju pogleda gospodina Rankina. Callie je i sama htjela zadržati dah ili barem vrisnuti i početi čupati kosu, ali uspjela je sve potisnuti. »U tom slučaju«, rekla je bezbrižno, »nisam ga primijetila, iako sam neko vrijeme provela s vojvotkinjom u sobi. Lilly, ti možeš otići gore k madame dok se njegovateljica ne vrati s liječnikom.« Naglašeno je pogledala sluškinju. »Ovdje nam nisi potrebna.« Lilly pogne glavu i klecne u naklon. »Da, gospo.« Nestala je uza stepenice. »On se skriva, naravno«, reče bojnik Moruna. »Najvjerojatnije na tavanu ili možda u kuhinji, ako ima izlaz u smočnicu. Samo zbog poštovanja prema bolesnoj dami nismo ušli u kuću da ga uhvatimo.« Nagnuo je glavu prema Callie. »Znam da je ona, gospo, vaša prijateljica i zato joj ne želim nepotrebno smetati. Ali njezina sina traže zbog kršenja zakona u nekoliko navrata. Zato ćemo čekati da on izađe.« »Nije u kuhinji«, reče grubo pozornik Hubble. »To osobno znam. A kad smo već kod toga, nije ni u kući. Zar mislite da ga ne bih već sam uhitio da je tu? Pretpostavljam da vaši otmjeni agenti iz Londona misle da mogu otkriti ono što mi ovdje na selu ne možemo.« »Pozorniče, moram se složiti s vama. U pravu ste«, reče Callie. »Zar bi se vratio tamo gdje svi znaju da ga policija traži?« »Tu je«, reče bojnik sigurno. Pogledao ju je. »Zar sumnjate u mene, gospo?« »Pa... ja...« U jednom sudbonosnom trenutku, dok je zurio u nju plavim očima, dopustila si je da skrene pogled u stranu. Kad ga je opet pogledala, na licu mu se vidio čudan izraz. Nagnuo je glavu u stranu kao da je želi bolje pogledati. Callie se nervozno poigravala prstima svojih rukavica. Zbog njegova pogleda osjećala se kao da ima muhu na nosu, jer tako ju je pozorno promatrao. »Ne radi se o tome da sumnjam u vas, gospodine«, rekla je prisilivši se vratiti odlučnost glasu. »Zatražila sam da prekinete s potjerom. Ako vam je nemoguće udovoljiti mojem zahtjevu, onda smatram da se više nema što reći.« Ustala je. »Sad moram ići; moja sestra i lady Shelford će me tražiti kod gospođice Poole.« »Dopustite mi da vas odvezem, gospo«, reče on brzo. »Upravo sam bio krenuo prema Dvoru; moja kočija je vani.« ~ 176 ~

anna


daša »Ne, ne, nije potrebno. Doveli su mi šelfordsku kočiju.« Zbunila se zbog načina na koji ju je gledao. »Molim vas, nemojte se mučiti.« »Onda mi iskažite čast i jašite sa mnom«, inzistirao je, »Uskoro će kiša. Mogu vas odvesti ravno kući. Poslat ćemo im poruku.« Lilly se pojavila na vratima i blago se nakašljala. Callie se okrene prema njoj, zahvalna na tom prekidu. »Da, što je?« »Madame kaže da ako muškarci žele pretražiti kuću, onda to moraju učiniti odmah«, reče sluškinja uz klecanje i naklon. »Želi da se to što brže završi.« Lilly je stajala i gledala u pod. Callie je odmah shvatila da se Trev sakrio ili je nekako pobjegao. Okrenula se bojniku Moruni. »Dakle evo.« Podignula je obrve. »Sad vam se ukazala prilika, gospodine.« Lagano se poklonio spustivši glavu, ali i dalje ju je vrlo čudno promatrao, kao da će zabilježiti svaki njezin pokret. Sumnjao je da se Trev nalazi u kući; ali sada je izgleda sumnjao u nju. Ali rekao je samo: »Ako vam je draže da ne uznemiravamo vojvotkinju, onda neću nikome dopustiti da ude u kuću, ni sada ni ubuduće. Odvezimo se jednostavno u Dvor Shelford. Hoćemo li? Stojim vam na usluzi.« Poklonio se. Callie je procijenila da će biti najbolje maknuti ga odavde čak ako se Trev i uspio sakriti. Kratko je kimnula glavom. »Pođimo onda. Lilly, pozdravi madame i molim te, reci joj da se ne treba bojati da će je itko uznemiravati.« Našavši se vani, više nije bila sigurna je li dobro odabrala slijed svojih postupaka. Još na izlazu, hodajući ispred bojnika, pogledala je njegovu kočiju, čija su sva četiri sjedila bila zaštićena jer su zidovi i gornji pokrovi zbog lošega vremena bili podignuti te su činili zatvorenu kočiju. Vozač je sjedio na svojem sjedalu, okrenut im leđima, pogrbljen zbog magle i hladnoće, a bezobličnu kapu navukao je nisko na oči. Zamalo se ukočila usred koračanja. Onda se prisilila da ne zastaje i da ne bulji u vozača, čija joj je crna podšišana kosa bila vrlo poznata, iako se jedva nazirala ispod kape. Napadno je odglumila kako ne može prebaciti šal preko šešira te joj je i bojnik morao pomoći. Tako mu je privukla pozornost sve dok nisu zajedno stigli do vrata kočije. Pridržao ih je otvorena dok se Callie nije popela i ušla. Kad se i bojnik Moruna smjestio pokraj nje, izviknuo je zapovijed vozaču da vozi. Kočija se trznula i pokrenula. Opet je sjeo i okrenuo se k njoj. »Zaljubljena si u njega, zar ne?« reče on. Uspravila se na sjedalu. »Molim?« »Sad te razumijem.« Tiho se nasmijao. »Tiho patiš za tim francuskim nitkovom. Zato ne želiš da te dotaknem i zato si me zamolila da opozovem agente.« Unatoč činjenici da je to bila gola istina, Callie poviče: »Jesi li poludio?« Odmaknula se od njega. »Jadna vojvotkinja mi je prijateljica. Ne želim da je itko muči dok je bolesna.« »Svakako«, složi se on. »To razumijem.« Ništa više nije rekao, samo je gledao pred sebe u crnu kožu krova kočije, a snažne lijepe crte lica malo su mu se namrštile. Callie nije znala što bi rekla. Stalno je očekivala da će on otkazati zaruke, ali nije. Zagledala se kroz prozor u sivo nebo i polja pokraj kojih su polako prolazili. ~ 177 ~

anna


daša Kad je kočija skrenula kroz kapiju Dvora, bojnik reče: »Znaš, bolje će ti biti sa mnom«. Glas mu nije bio neljubazan. »Neću ti govoriti kakav je on čovjek - mislim da si dovoljno svjesna jer bi već dosad pobjegla s njim. Ali ovo baš nije dobar način da te osvojim, zar ne. Omalovažavati svojega protivnika u borbi za tvoje srce.« Uzeo joj je ruku i lagano je poljubio. »Potrudit ću se zaslužiti svoje mjesto u tvojoj naklonosti.« »Sigurna sam... nema potrebe... ne zahtijevam...« Pustio ju je prije nego što je mogla povući ruku. »Hoćeš reći da ne smijem ni pokušati?« Kiselo se osmjehnuo. »Draga moja, zar ćeš biti tako okrutna prema meni?« Callie ga je zaprepašteno gledala. »Molim vas, više bih voljela da mi...« »Da idemo svatko svojim putem. Da, shvaćam te. Potpuno. Tražim samo, jer si mi velikodušno rekla da smijem imati bilo koju ženu koju odaberem, da mi dopustiš da odaberem tebe.« Kočija se dokotrljala i zaustavila ispred stepenica. Lakaj je brzo prišao i otvorio vrata. Bio bi joj pomogao sići, ali bojnik Moruna je prvi iskočio i pružio joj ruku. Callie nije imala izbora nego je prihvatiti ili ostati zatvorena u kočiji, što joj se činilo kao obećavajuće kad je razmislila o tome. Mogla bi se nastaniti u kočiji i pojednostavniti si život. Dok je silazila stepenicama, pogledala je postrance vozača da se uvjeri da se prije nije prevarila. Nije. Trev je sjedio držeći uzde mirnih radnih konja i gledao je ravno pred sebe. Dječakkonjušar iz Rogovlja stajao je ispred konja, držao ih za glave i imao potpuno nedužan izraz lica. Bojnik Moruna uzme je za ruku i povede uz stepenice. Najopasniji trenutak za Treva nije bio izlazak iz kuće Dove niti zamjena mjesta s kočijašem iz Rogovlja, koji se samo cerekao, ni uspon do Callieina otvorenog prozora po bijelome danu. Najopasniji je trenutak bio podmićivanje mrzovoljne stare čistačice koja ga je prva otkrila u svojoj sobi. U stara vremena sluge u Shelfordu nisu bile podložne podmićivanju. Batler je čvrsto držao svoje osoblje na uzdi, ali s naklonošću je gledao na Treva tako da ga nije morao dodatno podmititi. Sada je bilo opasno pretpostaviti da su stvari drukčije pod upravom lady Shelford. Onog trenutka kad je čuo okretanje kugle na vratima, poslagao je kup zlatnika nasred poda, gdje će odmah biti primijećeni, a onda je stao u stranu i pokušavao izgledati potpuno bezopasno. Čistačica je prvo ugledala novac. Ukočila se držeći u raci medtlu i kantu za pepeo. Trev se nakašljao i rekao blagim, opuštenim glasom: »Tvoji su ako si prijateljica lady Callisti«. Trgnula se od iznenađenja i pogledala ga. Trenutak u kojem se zagledala u njega pripadao je kategoriji onih najdužih u njegovu životu, zajedno s onim kad je u sudnici sjedio na mjestu za optuženika i čekao da mu sudac pročita sudbinu. Lice joj je ostalo bezizražajno, nikakav proces razmišljanja nije bio vidljiv. Naslonila se na metlu. Zadrhtala je malo u njezinoj raci išaranoj plavim venama. »Ne želim joj nikakvo zlo«, reče Trev. »Volim je.« ~ 178 ~

anna


daša Zakoračila je dublje u sobu. Glasno je spustila kantu na pod i zatvorila vrata da ih nitko ne čuje. »Gospodin je onaj francuski džentlmen«, reče ona izbacivši bradu prema njemu. Nije to bilo pitanje. »Iz kuće Dove.« Trev kimne glavom. »Da, vojvotkinja mi je majka.« Starica je podignula metlu i pokazala na krevet s baldahinom. »Mlada grofica je plakala cijelu noć, gospodine. Iako je dala ruku i udat će se za onog časnika. Ha?« To mu je bio ubod ravno u srce, ali ništa nije odgovorio. Pogledao je dolje u čizme, a onda opet gore. »Pa, gospodine«, reče ona nakon sekunde, svojim grubim glasom. »Mislim da bih trebala pozvati vratara i reći da imamo provalnika, ha?« Gledala je kovanice na podu. Onda se sagnula, pokupila ih i spustila u džep pregače. »Ako ujutro otkrijem da je mlada grofica plakala u jastuk, učinit ću to, gospodine«, reče ona i baci se na čišćenje pepela iz ognjišta.

~ 179 ~

anna


daša

20. poglavlje

D

o trenutka kad se Cailie uspjela osloboditi bojnika Morune i njegova vatrenog promijenjenog mišljenja, otrpjeti strogi prijekor lady Shelford zato što je nestala iz trgovine gospođice Poole bez upozorenja, odslušati Hermey kako joj oduševljeno priča o tome da je za proljeće, i to po niskoj cijeni, našla savršen svilenkasti materijal sa žutim točkicama, nije željela ništa drugo doli otići u svoju sobu sa šalicom čaja i besmisleno zuriti kroz prozor. Ispričala se glavoboljom, što nije bilo nikakvo pretjerivanje. Više nije osjećala posljedice udarca u glavu, ali jutrošnji događaji su joj sada bubnjali u sljepoočnicama. Sjela je pokraj prozora i zamolila sluškinju da ostavi pladanj s čajem i tiho za sobom zatvori vrata. Vani je počelo pljuštati. Cailie je pijuckala čaj i s nekim mračnim zadovoljstvom gledala kako se voda slijeva niz prozorska stakla. S pretpostavkom da Treva neće uhititi, suditi mu niti ga objesiti - barem ne u sljedećih pola sata - nadala se da će se utopiti. Prepustila se kratkom maštanju u kojem je upravljala brodićem, spašavala štence i mačiće i pokoje janje iz nabujale rijeke, prevozila ih na sigurno dok su Trev i bojnik Moruna sjedili na stablima, prisiljeni čekati da im ona pomogne, a ona se ni najmanje nije žurila. Naposljetku je, dok je miješala šećer u drugoj šalici čaja, stigla i do njih, u kišnoj kabanici, boreći se protiv vjetra i bujice. Bojnika Morune riješila se na neki nejasan, ali pohvalan način, a onda se našla zamotana u istoj deki s Trevom. Voda mu je kapala iz kose na njezina gola ramena dok ju je držao u naručju i strastveno ljubio... Sanjareći, polako je udahnula. U njoj se nešto budilo, osjećaj kao da je i on prisutan, sad kad joj je iz nejasne podsvijesti to stiglo u misli. Neki miris na granici percepcije, nečujan zvuk života i disanja - stvari koje su životinje znale, a znala ih je i ona kad je na njih obratila svu pozornost. Podignula je pogled i na jastuku vidjela papirić s porukom. Naglo je spustila šalicu i prišla krevetu. Nemoj se uspanićiti, pisalo je poznatim rukopisom i tintom iz njezine tintarnice. Nije bilo potpisa. Nije bio ni potreban. Spustila se na koljena i pogledala pod krevet. Ničega nije bilo. Callie baci pogled prema ormaru s odjećom, ali bio je prepun stvari koje joj je Hermey darovala za njezin sve veći miraz. Pogledala je prema vratima garderobe. Neracionalno zadovoljstvo i racionalna zabrinutost na tren su se borili u njoj. Pobijedila je racionalnost i bila je još ljuća zbog onog trenutka glupe slabosti. Ustala je i oštro rekla: »Pokaži se ove sekunde«. Nije bilo odgovora. Callie se ljutito zagledala u vrata. Nije im htjela prići i pogledati unutra kao da traži miša koji bježi iz kuta u kut. »Ako ne izađeš, vikat ću«, zaprijetila je stegnuta grla. ~ 180 ~

anna


daša Nakon malo oklijevanja Trev se pojavi na vratima. Nije zakoračio u sobu, nego se naslonio rukom na dovratak i mrko je pogledao. »Ne bi ti vikala«, promrmljao je. »Nikad te u životu nisam čuo da vrištiš.« Naravno, bio je savršeno u pravu, ali to mu nije priskrbilo nikakvu pohvalu u njezinim očima. »Molim vas, gospodine, da mi točno objasnite što radite u mojoj sobi.« »Pljačkam tvoj kovčežić s nakitom, naravno. Agenti su mi već za petama i raspisana je nagrada za moju glavu, pa zašto ne bih i počinio neki zločin?« »O, raspisana je nagrada za tvoju glavu?« Visoko je podignula obrve. »To nisam čula.« »Zahvaljujući ljubaznosti pukovnika Davenporta. Oglasi su polijepljeni po gradu. Sedam gvineja za moje hvatanje.« »Sedam gvineja! Baš šteta što su mi oglasi promaknuli. Mogla sam te prijaviti i poštedjeti se ovog posjeta u mojoj sobi.« Kao da se malo neugodno iznenadio. »Oprosti - znam da je neugodno, ali majka si je zabila u glavu da moram otići iz kuće Dove.« »Razumijem«, reče Callie hladno. »I zato si pomislio da je moja soba tvoj očiti cilj.« »Smiješno, naravno. Neću majku više ostavljati, iako mi zasad treba sigurno mjesto. Da se sakrijem svima pred nosom, znaš. Nisam pretpostavljao da bi ti...« Stao je kao da ne može smisliti kako da dovrši misao. »Nisi očekivao da ću se buniti? Zašto bih? Džentlmen u mojoj sobi - kako zgodno. Možda ćeš otkriti razlog zbog kojega ovaj dimnjak jako dimi kad puše južni vjetar. Ili ćeš provjeriti zašto daske škripe ispod ormara. Planiraš li ostati duže vrijeme? Moram te obavijestiti da sam zaručena te da ću te ostaviti da se sam snalaziš ako još budeš tu udobno skriven poslije Božića.« »Znam da si zaručena«, reče on, a glas mu je postao oštar i leden. »Kako ne bih znao? Svi u gradu govore o tome.« Callie se ukoči. Okrenula se od njega. »To nije ljubazno.« Osjetila je da joj je prišao i stao iza nje. »Žao mi je.« Dotaknuo joj je kosu i nježno joj kliznuo prstima niz grlo. »Žao mi je, Callie. Zbog svega.« »Točno«, reče ona drhteći. Ali nije se odmaknula iako je trebala. »Zar ti nikad jednostavno ne pozvoniš i ne predaš svoju posjetnicu?« Obavio je ruke oko nje i okrenuo je prema sebi. »Jesi li dobro?« Nagnuo se k njezinoj kosi, udahnuo njen miris i prošao joj nadlanicom preko obraza. »Neka mi Bog oprosti, ali ništa nisam radio nego se samo brinuo za tebe nakon onoga što se dogodilo.« Stisnula je šake i odgurnula ga. »Ako pitaš je li došlo do kakve nesretne posljedice... nije«, reče ona i opet mu okrene leđa. »Mogu to potvrditi. Stoga se ne moraš više brinuti zbog toga.« Očajnički se htjela okrenuti k njemu i isplakati ljutnju i zaprepaštenje, zato što je oženjen, zato što je dopustio da se ponovo zaljubi u njega, a nije joj to rekao. Ali tada bi se potpuno razotkrila. Između njega i bojnika Morune, ono malo ponosa što joj je ostalo bilo je i previše povrijeđeno. Jedna stvar koju nikad neće priznati bila je da nije isprva sve znala. Dok je ukočeno stajala, bolno žudeći za njegovim dodirom, čula ga je kako se odmiče. ~ 181 ~

anna


daša »To je bio samo... ljubavni flert. Sada to tako zovu?« rekla je zidu nasuprot. Iznenadila ju je čvrstina vlastitog glasa. »Pretpostavljam da nisam osoba za koju bi se očekivalo da se upusti u flert, ali zaista, moramo proživjeti neke svoje trenutke prije braka, slažeš se? Kao što se konj ritne prije nego što ga zauzdaju.« Kiša je monotono udarala po prozorima. Prisilila se rastvoriti prste i šake i okrenuti se prema njemu. Stajao je i gledao pljusak. Vidjela mu je samo profil, ali ne i izraz lica u sumraku. Dok je gledala ravne, zamišljene crte njegova lica, zagrizla je usnicu. Nije ga mogla izbaciti na kišu, na milost i nemilost agenata i oglasa s nagradom za njegovu glavu. Ali nije imala namjeru dopustiti mu da zaviri u njezino srce. Pogledao ju je postrance, ne okrećući glavu. »Hoće li to biti uzde?« upita on podignuvši jednu obrvu. »Brak s njim?« »Svakako da neće«, reče ona brzo. »To je samo bio takav izraz. Sad kad sam ga bolje upoznala, vjerujem da ćemo biti jako sretni zajedno. On mi se izuzetno divi. On...« Tražila je neki znak bojnikove naklonosti. »Stalno mi donosi cvijeće i neprekidno mi ljubi ruku.« »Razumijem«, reče Trev. Sumnjičavo ga je gledala da vidi neće li se možda nasmijati, ali ostao je savršeno ozbiljan. »Vrlo galantno od njega.« »Da, i rekao je da bi bilo okrutno od mene kad mu ne bih dopustila da pokuša osvojiti moje srce«, dodala je za svaki slučaj. »Upravo je sada to rekao, maloprije u kočiji.« »Da?« Okrenuo se da je pogleda, a kako je iza njega bilo tmurno svjetlo prozora, lice mu je bilo u mraku. »Znači još nije osvojeno?« »Vrlo je blizu«, lagala je odlučno. »Vjerujem da bih ga mogla zavoljeti.« Napravio je ukočeni pokret, nešto između kimanja glavom i trzaja bradom. »Sigurna sam da ćemo, kad jednom počnemo stvarati obitelj«, dodala je raspredajući temu, »biti izuzetno odani jedno drugome.« »Nema sumnje«, reče on kao da reže riječi. »Očaran sam tom vizijom bračne sreće. Uvjeravam te da ću učiniti sve što je u mojoj moći da ti se držim što dalje od očiju tako da možeš nastaviti do kraja uživati u njegovoj pažnji.« »Pretpostavljam da si potkupio sluge?« upita ona trpko. »Naravno.« Callie ispusti dugi dah. »Možeš ovdje prenoćiti.« Pokazala jć rukom, a onda obje prekrižila na grudima. »U garderobi.« Prišao je vratima susjedne sobice. »Svakako. Samo mi tu i tamo baci koji keks, kao i svim ostalim psima.«

Trev zatvori vrata za sobom tako jako da je samo malo nedostajalo da se s treskom zalupe. Stajao je u maloj garderobi i razmišljao o raznim opcijama. Mogao je spavati na golom podu, kao što je i prethodne noći u majčinoj sobi, ili se mogao nasloniti na zid pokraj komode i od čistih krpa uredno složenih u jednom kutu mogao si je napraviti jastuk - nije znao čemu krpe služe, ali pomislio je da će ona vjerojatnije biti zainteresirana da neku junicu otre dok joj se dlaka ne sjaji, prije nego da uglača svoje cipele. Što se tiče zabave, mogao se poslužiti mnogim knjigama, počevši od: stoka: Traktat o pasminama, uzgoju i bolestima, uz dodatak cijele povijesti raznih rasa; njihovo podrijetlo, uzgoj i zasluge; njihova ~ 182 ~

anna


daša sposobnost za davanje mesa i mlijeka; Priroda i liječenje njihovih bolesti; sve to kao kompletan vodič za farmera, amatera i veterinara, sa 100 ilustracija. Ako ga to ne uspava, mogao je uzeti priručnik za uzgajivača, ili pomoćnika farmera, stočara ili trgovca, i dobiti prikaz lijepih goveda, ovaca, konja i svinja, saznati kako se sada odvija trgovina vunom, a bio je tu i Dodatak o govedima za izložbe, vođenju knjigovodstva farme i drugim temama povezanim s poljoprivredom, sve u izdanju Uzgajivača iz Lincolnshirea, uz pomoć nekoliko eminentnih poljoprivrednika. Sjeo je na drvenu stolicu i umjesto čitanja zagledao se u njezine čarape. Bile su praktične, jednostavne bijele, ispletene imajući namjeru da griju, a ne da budu lijepe. Visjele su preko drvene prečke zajedno s njezinim podsuknjama i vrlo dobro prikazivale oblik ženske noge. Gledao ih je i prepustio se nekim vrlo provokativnim mislima sve dok mu to nije potaklo maštu i dalje od točke ugode. Neće biti lako ostati ovdje. Isprva, kad je majka objeručke prihvatila tu ideju, on joj se izrugivao, ali kad je morao brzo pobjeći, zgrabio je prvu priliku koja mu se pružila - dvojica kočijača iz Rogovlja koji su bili i više nego voljni upustiti se u šalu za nekoliko novčića. To ga je dovelo sve do Dvora Shelford. Našavši se ovdje, plan se pokazao kao povoljan. Trenutačno je bio siguran u Callieinim sobama kao i bilo gdje drugdje. Uz malo opreza, mogao bi preko grana one scare tise dolaziti i odlaziti u kuću Dove. Želio je istražiti svoje sumnje li vezi s njezinim bogatstvom, a pogled u bilo koje knjige računa koje bi mogao naći bio bi mu od pomoći. To bi zahtijevalo malo šuljanja po kući i uredima u sitne sate, a možda bi morao i obiti koju bravu, što baš nije bilo bezazleno, ali dalo bi mu da nešto radi osim da samo sjedi ovdje i muči se pokušavajući spavati tek nekoliko koraka udaljen od nje. To bi mu skrenulo misli i s nekih drugih stvari. O tome kako ju je napustio nakon što je s njom vodio ljubav, o tome da ubije Morunu zbog bilo kojeg razloga kojeg se može sjetiti. Bile su to uglavnom takve misli kakve su ga opsjedale dok je pio džin u luci sve dok nije propustio brod. Iznenadio je sam sebe. Obično je bio uspješniji u okretanju leđa svojoj prošlosti i svim nevažnim vezama. U glavi mu se javljala ista stara dilema. Što je najbolje za nju nasuprot onome što je on želio, a to je da bude s njom, čak ako se mora skrivati u njezinoj garderobi dok je zaručena za drugoga muškarca. Kad je došao do dijela gdje je potajice želi ukrcati na brod na kojem će s njim otići iz zemlje, u Francusku, gdje će joj konačno pokazati da je lagao o svemu, od zlog Buzota do šestoprega i ponovo vraćenog zamka. U tom trenutku, kad je iz sveg srca poželio bocu džina, neugodna razmišljanja prekinulo je nježno kucanje na vratima garderobe i Calliein šapat da ostane skriven. Umirio se i osluškivao djevojački glas koji moli da ga Callie pusti u sobu. Trev prisloni uho na vrata. Nakon zvukova kuckanja i škripanja koraka koji su ušli u sobu - ogorčeno je primijetio da joj podovi nezgodno škripe - čuo je lady Hermione kako pita: »Osjećaš li se bolje? Hoćeš li dopustiti Anne da ti uzme mjere? Jer ona će šivati dokasna u noć, znaš, samo da bi tvoj kostim bio spreman do sutra.« »Ah«, reče Callie prigušenim glasom, »zaboravila sam na maskenbal. Zaista, ja...« »Nemoj reći da se nećeš pojaviti!« molećivim glasom reče njezina sestra. »Molim te. Bit će jako zabavno, vidjet ćeš. A Sir Thomas ima veliku vijest! Dolazi osobno lord Sidmouth! Ravno ovamo na maskenbal u Dvor Shelford.« ~ 183 ~

anna


daša »Lord Sidmouth?« upita Callie začuđeno. »Zašto on dolazi?« »Callie.« Hermione poprimi ton strpljive učiteljice. »On je lord tajnik Ministarstva unutarnjih poslova«, objasni ona kao da govori glupom, ali voljenom djetetu. »I to je najveća čast, jer on je strašno zaposlen s osuđenicima i zakonima i s kraljem i takvim stvarima. Gotovo nikad ne odlazi iz Londona. Rekla bih da će sa sobom dovesti stotinu nižih tajnika. Sir Thomas je izvan sebe od oduševljenja!« »Ah«, reče Callie. Onda je, čini se, počela shvaćati o čemu se radi. »Ah, to su njegovi kolege iz Ministarstva?« »Da. Vidiš, dakle, kakva je to čast. On kaže da to gotovo sigurno znači da će na sljedećim izborima dobiti promaknuće.« »To je izvrsna vijest«, reče Callie. »Stotinu nižih tajnika.« Lady Hermione se zahihoće. Utišala se i povjerljivo progovorila, iako ju se još jasno čulo jer se primaknula bliže garderobi. »Bojnik Moruna će doći preodjeven u sultana, to mi je sam rekao. Pogledaj, imam upravo ono što treba da te zamaskiram kao sultaniju iz harema! Vidi ovu plavo-zelenu gazu. Čak se i Dolly složila da je to savršeno. Zar čuda nikad neće prestati?« Trev se brzo odmakne jer je vidio da se okreće kugla na vratima. Upravo je računao kako brzo bi mogao otvoriti prozor i skočiti van, kad je Callie brzo rekla: »Da, naravno, vrlo je lijepo! Je li Anne u tvojoj sobi? Idemo tamo neka me izmjeri. Dosta je mračno zbog ovog vremena, a u tvojoj je sobi mnogo svjetlije.« »Znači, nosit ćeš to?« Lady Hermione se vedro nasmije i pusti kvaku. »Dođi, neće dugo trajati, a onda se možeš vratiti svojem sanjarenju o tome kako ćeš na svojoj novoj larmi urediti staje za stoku. Kažem ti, ne mogu ni razmišljati od tolikih čuda. Sir Thomas je rekao da mogu urediti njegovu gradsku kuću kako god želim. Nas dvije imat ćemo svoje domove, a ja ću moći dovesti djecu u posjet tebi na selo, i...« Njezin naivno sretan glas postajao je sve tiši nakon što su se za njima zatvorila vrata.

Kad se vratila, Callie nije razgovarala s njim niti mu se na bilo koji način javila. Trev se diskretno držao podalje, u njezinoj garderobi, osvježavajući znanje o uzgoju životinja za malo vjerojatan slučaj da će ikada morati pomagati kod teljenja ili liječiti stoku od kolika. Pitao se kako je dopustio da mu život padne na ovako nisku točku. Nije mu se sviđala ideja o kostimiranim djevojkama iz harema i da Callie bude sultanija Moruninu sultanu. Prije svega, zamišljao ju je zamotanu u svjetlucavu plavu gazu koja je postajala sve prozirnija što je više o tome razmišljao, sve dok i sam nije bio u raspoloženju da bi volio posjetiti harem. S druge strane, poželio je zadaviti Morunu njegovim turbanom. A sada će od svih ljudi u kući biti prisutan i Sidmouth, zajedno s cijelom vojskom nižih tajnika, od kojih je svaki mogao vidjeti Treva na suđenju. Nije da bi imao nešto protiv toga da izmijeni nekoliko oštrih riječi s lordom ministrom. Prije suđenja Trev je shvatio da je nagodba takva da će dobiti potpuni oprost ako se ne bude branio - ali kad je kraljevski oprost stigao od Kraljevskog vijeća, s potpisom Simoutha, bio je uvjetan i eksplicitno navodio da Trev mora napustiti zemlju pod prijetnjom vješala. Trev se nikada nije sreo s ministrom, ali pitao se nema li taj čovjek nešto protiv njega. Možda koja loša oklada ili namješteni meč, za koje je krivio Treva ili Pijeda. Ili je jednostavno vjerovao da je Trev kriv. ~ 184 ~

anna


daša Bilo bi mu drago da može dobiti odgovor na to goruće pitanje, ali suočiti se sa Sidmouthom i požaliti mu se na svoje pomilovanje nije mu se baš činilo najpametnije. Proživio je četrnaest dana u zatvoru Newgate, tada još kao osuđenik na smrt, prije nego što je bio pomilovan; bilo je to iskustvo koje nije želio ponoviti. Kao osuđeni zločinac, čovjek žurno siđe sa stratišta čim mu se ukaže prilika i ne gleda poklonjenom konju u zube. Naslonjen na zid, turobno je sjedio u sve mračnijoj sobi. Nije mogao čak ni koračati jer je prokleti pod škripao. Čuo je kad su joj donijeli večeru u sobu i primijetio da ga nije pozvala da joj se pridruži. Okrenula se protiv njega, jedva čekajući da osnuje obitelj s Morunom, što je bilo upravo ono što je i Trev bio želio. Bio je savršeno oduševljen. Boston je bio preblizu. Morat će otići u Šangaj. Večer su proveli ignorirajući jedno drugo dok je kiša bez prestanka klokotala po žlijebovima. Kad se skoro potpuno smračilo, otvorio je vrata garderobe, ostao tako stajati trenutak, ne gledajući je zapravo, a onda je cijeloj sobi objavio da ide k majci na večeru. Hladno mu je zaželjela ugodnu večer sjedeći uz vatru, tonom koji je sugerirao da se ne mora žuriti natrag Trev krene prema prozoru. Otvorio je unutarnji kapak. Čak i u mraku mogao je vidjeti kako kiša udara po staklima. Ako podigne prozor, prozorska klupica, a o sebi da i ne govori, bit će potpuno mokra. Zatvorio je unutarnji kapak i okrenuo se. Činilo se da je ona potpuno zaokupljena pletenjem čipke koju je raširila na krilu. Spretno je i s velikom koncentracijom pomicala čunjić unutra i van između čvorova. Od odraza vatre obrazi su joj bili ružičasti, a kosa joj je bakreno sjala. Danas ju je elegantno počešljala u pundu, umjesto u svoje uobičajene pletenice, ali gusti uvojci kao da su se bunili protiv modernog stila i blago su joj padali niz potiljak i vrat. Promatrao ju je jedan trenutak. »Ne bi li trebala uvući konac u tu iglu?« upita on zajedljivo. »Mislim da bi ti onda brže i bolje išlo.« Odbacila je čunjić u krilo i bijesno ga pogledala. Trev se trudio da se ne nasmije jer se činilo da njoj nije do smijeha. »Mislila sam da ideš u posjet majci«, rekla je ukočeno. »Zacijelo si primijetila da je vrijeme prilično nepovoljno.« Duboko je uzdahnula kao da je on dogovorio taj pljusak samo da bi nju doveo u nelagodan položaj. Trev priđe stolu i uzme s njezina pladnja vrč vina i natoči si u netaknutu čašu. Sjeo je na drugu stolicu. »Možemo li barem biti uljudni jedno prema drugome? Ako više nismo prijatelji.« Ugrizla se za usnicu i okrenula lice prema vatri. Na čas joj je zadrhtao kut usana zbog čega se poželio spustiti na koljena, uzeti joj ruke u svoje i pritisnuti ih na svoje lice. Umjesto toga otpio je gutljaj vina. »Callie, ja sam ti još uvijek prijatelj«, reče on. »I uvijek ću biti.« Kimnula je gledajući dolje. »Naravno.« »Maskenbal je baš dobro došao«, reče on kao da ugodno razgovaraju. »Želim istražiti financijske knjige Shelforda. Jesu li pod ključem?« »Želiš vidjeti šelfordske račune? Zašto?« ~ 185 ~

anna


daša Dvoumio se treba li joj reći o svojim sumnjama. Nije je želio prestrašiti. Ali kako je ozbiljno namjeravao da sav novac utajen iz njezina nasljedstva bude nadomješten, čak ako će sam morati to učiniti iz svojih fondova, zaključio je da je u redu biti iskren. »Prije nego što sam otišao, razgovarao sam s Morunom. Zabrinut sam jer mislim da nešto nije u redu s tvojom zakladom.« »S mojom zakladom?« Bila je zbunjena. »Ne razumijem. Razgovarao si s bojnikom o mojem novcu?« Kratko je kimnuo. »Indirektno. Nešto je neobično, Callie. Ne u vezi s Morunom; ne mislim na to. Ali otkrio sam da ga je netko ucijenio da prekine prve zaruke s tobom.« Zagledala se u njega. »Zaboga, što hoćeš reći?« »Hoću reći da ih nije želio razvrgnuti. Bio je prisiljen to učiniti.« Čunjić joj je kliznuo iz prstiju i pao na pod. »Ucijenjen? Ma daj, to je glupost.« »Istina je. Nema veze s tobom ni sada s tvojim brakom, ne moraš se zabrinjavati zbog toga. Radi se o njegovoj časti dok je bio vojnik. Donio je jednu odluku u ratu - zapravo, spasio je ljudima živote - ali nije poslušao izravnu zapovijed. On svakako ne želi da to izađe u javnost.« »Da?« reče ona sa sumnjom u glasu. »Ja ga ne krivim za ono što je učinio.« Podignuo joj je čunjić i pružio pazeći da im se ruke ne dotaknu. »Imao je svoje razloge. Ali on je časnik i kad bi se to saznalo, vjerojatno bi izgubio svoj položaj i pozvali bi ga na prijeki sud. Zato je raskinuo zaruke da to ne izađe u javnost.« Polako je zatresla glavom. »Jesi li siguran? Ucjena, je li to moguće!« Zatim je napućila usne. »Ne. Ne vjerujem. Mislim da se jednostavno nije želio vjenčati sa mnom, da mu je neka druga bila draža.« Onda ga je pogledala i podignula glavu. »Tada. Sad me uvjerava da su mu osjećaji potpuno drukčiji.« Trev joj je malo osmjehne. Nije ga iznenađivalo što se Moruna počeo zaljubljivati u Callie i protiv svoje volje. Što je i dobro, ako će joj zbog toga biti bolji suprug. Trev će biti u Šangaju i pobrinuti se da postane ovisnik o opijumu. »Ne govoriš to samo zato da bi laskao mojim osjećajima, zar ne?« upita ona sumnjičavo. »Ne smeta mi što je prije odustao od zaruka. Ne moraš izmišljati luckaste priče o tome samo da bih se osjećala bolje.« Namrštio se. »To nije izmišljena priča. A nije ni luckasta ako su te prevarili i ostala si bez svojega bogatstva.« Oštro je udahnula. »Besmislica! O čemu govoriš?« »Dobit ćeš svoj novac natrag, za to ću se pobrinuti«, reče on. »Ali on je bio ucijenjen, Callie. Zašto bi ga netko spriječio da se vjenča s tobom? A onda su i ostali odustajali, zbog najmanjeg razloga. To je vraški čudno pa sam u posljednje vrijeme malo proučavao tu stvar.« »Pretpostavljam, između tvojih pokušaja bježanja od agenata iz ulice Bow?« upita ona oholo. Nastojao je ostati miran. »Tko je imao pristup tvojim računima i zakladi? Tko je tvoj skrbnik?« ~ 186 ~

anna


daša »Moj bratić, naravno«, reče ona. »Zar želiš reći da je jadni Jasper ucijenio bojnika Morunu i ukrao sav moj novac, a onda natjerao i ostale zaručnike da raskinu zaruke? I to još dok je moj otac bio živ - pretpostavljam da ne optužuješ njega da me je pokrao?« »Naravno da ne.« Treva je sve više ljutilo njezino opiranje. »Ali, znaš, dogodile su se i čudnije stvari od toga da se budući nasljednik imanja želi malo ranije dočepati novca. Otkada tvoj bratić ima pristup računima Shelforda? Želim vidjeti knjige.« »Mislim da si poludio. Nećeš valjda reći da je krivotvorio račune! Bratić Jasper ne bi znao točno zbrojiti iznos čak ni kad bi se radilo o dva plus dva.« »Ne bi znao? Volio bih se uvjeriti u to.« »Potpuno nemoguće. Ja vodim račune. Barem ga nadgledam, jer on je očajan u tom poslu.« »Možda je sve to predstava. Bilo je prokleto čudno što je prokockao Huberta. Možda se prevario u računu i možda mu je trebalo novca da se pokrije. Ili možda iza njega stoji grofica? Sam Bog zna da je hladna kao svaki lopov u Newgateu.« Callie napravi grimasu. »Priznajem da mi Dolly nije draga, ali ne bih rekla da je kriminalka.« Spustila je ruku u svoju košaru i izvukla klupko bijelog konca. »Možda si se previše družio s takvim ljudima i postao krajnje sumnjičav.« Trev skoči sa stolice i zamalo prevrne čašu s vinom. Callie ga pogleda širom otvorenih očiju, zbog čega je shvatio koliko je silovit bio taj pokret. Opet se obuzdao. »Možda jesam«, reče on hladno. »I to me je naučilo da je svatko sposoban varati, od vrhovnika visokog društva do smetlara.« Zagledala se u njega jasnim pogledom, a onda spustila lice na ručni rad i uvukla konac u čunjić. »Nema sumnje«, reče ona. Oboje su gledali kako se čunjić kreće kroz čipku. Trev je stajao i osjećao se slično kao i onda dok je stajao pred sucem: optužen, okrivljen i osuđen. »Možeš sumnjati u mene, ako želiš«, reče on napokon. »Ali netko je ucijenio Morunu i to je učinio s razlogom.« »Dobro«, reče ona. Ustala je, odložila ručni rad i prešla preko sobe do toaletnog stolića. »Evo ti ključ stola u bratićevoj radnoj sobi. Nalazi se u prizemlju, u južnom krilu. Molim te, ako otkriješ da mi je novac nestao, obavijesti bojnika Morunu, tako da me može ostaviti na vrijeme, prije vjenčanja.« Pružila mu je ključ i ukočeno klecnula u naklon. »Naravno, budi spreman pobjeći kroz prozor kad te otkriju da provaljuješ u grofov stol. Preporučam prozor krajnje desno, nabliži kaminu, jer se ostali obično teško otvaraju po ovakvom vlažnom vremenu.« Trev uzme ključ iz njezine ruke i stisne ga u šaci. »Neće te ostaviti. Neću dopustiti da se to dogodi.« »Naravno da hoće«, reče ona mirno, »ako je istina da nemam novca. A možda je tako i bolje. Sigurna sam da će me ruka uskoro zaboljeti od tolikog ljubljenja, a buketi cvijeća samo uvenu.« Trev još čvršće stisne ključ. »Prokletstvo«, reče on i velikim koracima pode prema njoj. Obgrlio ju je jednom rukom oko struka, privukao k sebi i počeo strastveno ljubiti. Opirala se trenutak, ali nije je puštao. Ljubeći je, istodobno je molio i zahtijevao sve dok nije napravila ~ 187 ~

anna


daša bespomoćan zvuk, zagrlila ga rukama oko vrata i tisuće noći provedene bez nje završile su u ovom čvrstom zagfljaju. Pripijali su se jedno uz drugo kao da se zajedno utapaju. Naslonila se na njega, prstima mu prošla kroz kosu i privukla ga dolje k sebi. U njegovim ušima zvuk kiše kao da se pretvorio u riku kad je rastvorila usne pod njegovima. Trev je izgubio razum. Povukao ju je dolje, oboje su pali na koljena u dubokom dugom poljupcu. Ostao je ipak toliko priseban da zna da je ne smije poleći na tepih i uzeti na podu. Bili su u njezinoj sobi, u Dvoru Shelford. Dok se svijet okretao oko njega u slatkoj vrućoj požudi, rukama je pratio obline njezina tijela i posljednjim tračkom razuma ograničio se na to da je ljubi u usta, bradu, uho, grlo i sve što je mogao dosegnuti, a da joj nije trebao skinuti haljinu. No haljina je samo skliznula niz jedno rame, samo toliko ili više, sve dok tanke vezice i kukice nisu popustile, a onda je mogao osjetiti okus bjelokosno bijele kože iznad njezinih grudiju. Proizvodila je one ženstvene zvukove zbog kojih se više nije mogao suzdržavati, pridizala se k njemu, a tijelo joj je bilo priljubljeno uz njegovo u pozivu na mnogo više. Trev čvrsto stisne oči. S naporom koji je bio prava fizička bol, odmaknuo se od nje. Sjeo je da se malo pribere, a onda ustao i prešao preko sobe. Otvorio je unutrašnje kapke na prozoru. Najradije bi otvorio prozor i gurnuo glavu pod vodopad što se slijevao s krova, ali samo je ruku i čelo naslonio na staklo i duboko udisao hladan zrak. Kad je napokon vratio malo samokontrole i okrenuo se, ona je stajala, pridržavala haljinu na ramenu i pokušavala je opet zakopčati. Kosa joj se raspustila i padala u bakrenom zamršenom valu postrance, dajući joj raskuštran i začuđen izgled. Pogledala ga je. Lice joj je bilo rumeno i meko od njegovih poljubaca. »Sad se osjećam posebno glupo«, reče ona uvrijeđeno. Okrenula je lice u stranu. Svjetlo vatre obasjavalo joj je obnažen vrat i on pomisli da će umrijeti samo gledajući je. »Ali izgledaš posebno poželjno«, reče on. »Što je nezgodno, u ovim okolnostima.« Spustila je trepavice dok je istodobno podignula bradu. »Moram ti se onda ispričati što sam te dovela u neugodnu situaciju«, odvrati ona. »Nisam htjela... podleći... takvim stvarima.« »Bojim se da samo pogoršavaš stvar gledajući me ovako.« »Kako?« Spustila je glavu i pogledala se, onda je opet podignula pogled i počela nervozno poravnavati suknje. »Kao da me želiš pljusnuti, ali i da te ljubim.« Polako joj je prišao. Izgledao je kao da će proći pokraj nje, a onda je u posljednji trenutak uhvatio oko struka i spustio lice u udubinu njezina vrata. Tek ovlaš joj je dodirnuo kožu poljupcem, »Gdje mogu naći masku?« »Masku?« ponovi ona bespomoćno. »Mislim da je najbolje da ne ostanem ovdje gdje bismo mogli... podleći, kako si se izrazila.« Grickao joj je uho. »Osim ako ti to ne želiš?« Osjećao je kako joj se grudi dižu i spuštaju dok neravnomjerno diše. »Oh, to je savršeno«, reče ona glasom koji bi bio sarkastičan da na kraju nije završio jednim napuklim, visokim tonom. »Znači, umjesto toga namjeravaš se šuljati kućom s maskom na licu?« »Ti biraš, mon amour.« ~ 188 ~

anna


daša »Nisam tvoja ljubav.« »Jesi«, promrmlja joj on u kosu. »I uvijek ćeš biti.« S mukom je progutala. »Samo sam ti prijateljica.« »Stvarno?« Privukao ju je k sebi i prinio usne njezinoj sljepoočnici. »Callie. Samo prijateljica?« Drhtaj joj je prošao tijelom. Bila je tako nježna i podatna u njegovu zagrljaju. »Nemoj«, rekla je. »Oh, nemoj.« Znao je, ne bi smio. Ali njezino ga je tijelo preklinjalo unatoč njezinim riječima. Htjela ga je - svakim je dodirom osjećao kako sva treperi od želje. Bit će u Moruninu zagrljaju; ta mu je vizija sledila srce, zgnječila ono malo što mu je ostalo od ukaljane časti. Stisnuo ju je čvršće u zagrljaju, kao da je može zadržati samo snagom. Kad mu se prepustila i podignula lice prema njemu, Trev se više nije mogao obuzdavati. Poveo ju je prema krevetu brzim pokretom, gurajući je natraške sve dok je nije srušio na pokrivač. Nagnuo se nad nju, oslonio na ruke i zagledao se u nju. »Hoću vidjeti tvoje čarape«, reče on promuklo. »One obične bijele.« Usne su joj se rastvorile kao da će odbiti, a onda je zatreptala. Još mu je bila ljepša zbog te zbunjenosti. »Da, izludio sam u tvojoj garderobi.« Sagnuo se i poljubio je. »Strastveno sam zaljubljen u tvoje čarape.« Ispreplela je gležnjeve. Vidio je da se pokušala namrštiti. Onda ga je zgrabila za rame i zabacila glavu unatrag kad joj je prošao prstima uz nogu i ispod podvezice. Ubrzano je đisala, ostajala bez daha, a onda je podignula koljeno kad je on nastavio dalje istraživati, pratiti prema gore gladak mišić njezina bedra. Podsuknja joj se podignula otkrivajući pri sjaju vatre oblinu noge, bijelu čarapu i jednostavnu podvezicu sve do sjene međunožja s ružičastim kovrčicama, napola viđenim, napola zamišljenim. Na trenutak ga je pogledala neiskusno, sva svježa i djevičanska sa sjajnom crvenom kosom koja joj je uokvirivala lice. Onda su joj se usne zaoblile i napućile. Počela se hihotati. »Između ostalog, držim i džentlmena u svojoj garderobi«, reče ona i nasmije se naglas. Gledao ju je dok je u njoj poput mjehurića bujala radost. Tijelo joj je zadrhtalo. Pritisnula je ruku na usta, pokušavajući je potisnuti, ali čak su joj se i oči smijale od veselja. Trev se sagne, prinese usne njezinu uhu, osjećajući njezin smijeh duž svojega tijela. »Mon petit chou, najdraža moja«, promrmljao je kliznuvši prstima u njezinu toplinu, »zaista se ne očekuje da ti bude smiješno dok ti ovo radim.« Zajecala je i izvinula se prema njemu. »Oh, nemoj«, zastenjala je. »Nije smiješno.« Gledao ju je s užitkom. Ništa i nitko u njegovu životu nije bio kao Callie kad bi se smijala od srca. »Znači ne želiš da lunjam naokolo zamaskiran«, reče on nedužno, blago prelazeći palcem preko mjesta zbog kojega je zadrhtala. »Ne«, rekla je bez daha. »Ah!« »Mogla bi me poslati natrag u garderobu, okrutno me kazniti jer tamo nemam što raditi osim venuti gledajući tvoje čarape«, ponudi on. Nasmijala se, zaustavila dah i čvrsto se privila uz njega. »Trev! Ne bismo smjeli.« ~ 189 ~

anna


daša »Naravno da ne«, reče on, sagne se i poljubi obnaženu dojku. »Ako me pustiš iz ovog delikatnog stiska kojim mi držiš ruku...« Nije pokazala namjeru da to učini. Kad se pomaknuo i legao na nju, dočekala ga je zagrljajem. Mirisala je na toplu kožu i žensku želju, ali upravo ga je njezin smijeh poticao. Smijala se dok ju je ljubio, a duboko u njoj slatko je drhtala radost. Ušao je u taj smijeh, u nju, u jedinstvo koje ih je oboje ponijelo dalje od svake sumnje ili riječi u čistu i jednostavnu radost.

~ 190 ~

anna


daša

21. poglavlje

U

jutro je Callie dugo spavala. Vrlo dugo. Obično je već u zoru bila na nogama i nosila Hubertu komade kruha. Njegovo tužno rikanje, kao jadikovka, moglo se nejasno čuti čak i sada kroz zatvorene kapke. Još je opipavala kosu tražeći ukosnice i pokušavala shvatiti tu a-la-mode frizuru koju joj je Hermey napravila, kad je Anne lagano pokucala na vratima. Kad je sobarica ušla, Callie pocrveni i usmjeri pogled ravno u ogledalo na toaletnom stoliću. Već je znala da je Trev napustio njezine sobe dok je spavala, ali činilo joj se da na sebi osjeti njegov miris, a i posvuda u sobi. Ako je Anne primijetila, nije ništa spomenula, ali brzo je prišla Callie i pomogla joj počešljati tešku kosu. »Grofica želi da odmah siđete u prizemlje, gospo«, reče ona. »Imate posjet, a grofica kaže da za tu osobu morate biti kod kuće.« Callie uzdahne. »To je sigurno jedna od njezinih prijateljica, koja mi je došla čestitati. Razgovaraju li sada? Sigurna sam da im neću nedostajati sve dok ne nahranim Huberta.« »Rekla je da morate požuriti, gospo.« Anne joj namjesti ukosnicu i odmakne se od pokušaja da joj pričvrsti kosu, jer je bila tek djelomično uspješna. »Evo. Poslat ću dječaka iz aule da odnese malo kruha jadnoj gladnoj životinji. Ali vi se morate požuriti.« Susrela je Calliein pogled u ogledalu, s izrazom lica koji su obje razumjele. Bude li Callie oklijevala, grofica će joj zauzvrat zagorčati život. »Onda dobro.« Callie ustane. »Hvala ti, Anne, to će biti dovoljno.« »Izgledate vrlo lijepo, gospo, ako smijem reći. Pristaju vam uvojci uz lice.« »Samo se nadam da neće pasti.« Callie baci još jedan pogled u ogledalo i iznenadi se, kao da je u neprilici, jer je doista izgledala prilično dobro, ali na neki raščupan ružičast način, kao da je upravo ustala iz kreveta nakon što je s džentlmenom svu noć vodila ljubav. Što je prema Hermey bilo u modi, ali s obzirom na nedavne događaje, to ju je sada činilo nervoznom. Ozbiljan lakaj otvorio je vrata salona, što je bilo još alarmantnije, jer bi joj John obično uzvratio na pozdrav kimanjem glave i osmijehom. Umjesto toga zagledao se ravno iznad njezine glave, što je značilo da je lady Shelford jutros u punom zamahu. Ali dok je Callie prolazila, on se neznatno okrenuo, spustio trepavice i pođignuo jednu obrvu, ponudivši joj tako nešto što se jedino moglo opisati kao namigivanje. Nije znala kako da to protumači. Ali kada je primijetila da je tu prisutan i bojnik Moruna, uz grofa i groficu Shelford te još nekoliko osoba koje nije poznavala, sjetila se da je Trev potplatio sluge. Ta misao, i lakajev mig, zajedno su pridonijeli tome da je izgubila svu nadu da će zadržati smireno držanje dok se bojnik Moruna dizao da je uhvati za ruku i uvede u prostoriju. Bila je tako zbunjena da je jedva znala što odgovara na riječi predstavljanja i upoznavanja. ~ 191 ~

anna


daša »Ali očarana sam što sam vas upoznala!« Vrlo lijepa dama ustala je sa sjedala pokraj grofice. Bila je mala i sitna kao vila, s blistavim osmijehom i povjerljivim izrazom lica, kao da je doista jedva čekala upoznati Callie. »Vojvotkinja mi je sve ispričala o vama!« Okrenula se prema lady Shelford kad je uhvatila Callie za ruku. »Grofice, vrlo je ljubazno što ste me primili ovako iznenada. Ali vojvotkinja je inzistirala da dođem u posjet lady Callisti i prenesem joj svoje želje za njezinu sreću.« »Gospođa Jamesa Fowlera«, reče sa zakašnjenjem lady Shelford. Nije se držala hladno i rezervirano kao obično i nekako je čudno i energično pogledavala mladu ženu i Callie. Upravo je taj neobičan pogled, prije nego riječi, bilo ono što se prvo dojmilo Callie. Bila je usred nekog rastrzanog pokušaja da pristojno odgovoti kad joj je odjednom sinulo. Prestala je govoriti i prije nego što se uspjela oporaviti, žena joj se nasmiješi kao da se ispričava. »Da, ja sam ona gospođa Fowler«, reče ona uspijevajući istodobno izgledati posramljeno i šarmantno. »Bojim se da sam na zlu glasu.« Gallic je ostala bez riječi. Osjetila je kako joj je ruka mlitava kad ju je gospođa Fowler toplo primila; shvatila je da mora govoriti, izgledati normalno i opušteno. Ali to je bilo izvan njezine moći. »Gospođa Fowler«, ponovi ona glupavo. Uspjela je uzvratiti lagani stisak na prijateljsko rukovanje. Pokraj tog prekrasnog i krhkog svorenja osjećala se kao Hubert pokraj laneta. Čudila se što je lady Shelford primila u posjet takvu zloglasnu posjetiteljicu, ali Dolly je bila fascinirana i opsjednuta izvještajima o zločinu i suđenju. Čak je razmišljala da iznajmi prozor s kojega bi gledala stratište i pogubljenje, ali grof Shelford je bio previše osjetljiv da bi to dopustio, i prosvjedovao je uvjeravajući je da će biti u blizini vulgarne gomile. Nije bilo uobičajeno da grofica popusti pred suprugovim željama, ali kad je spomenuo vulgarnost, to je se dojmilo i nevoljko se odrekla plana. A sada, kad joj je skandalozna gospođa Fowler sama pala u krilo, ili barem u njezin salon, to joj se činilo poput neizmjerne nenadane sreće. Callie se uspjela malčice pribrati, bojeći se da će njezin šok protumačiti kao neodobravanje. »Drago mi je što sam vam upoznala«, uspjela je reći. »Prijateljica ste madame de Monceaux?« »Samo poznanica«, reče gospođa Fowler neodređeno. »Ali upravo sam krenula na sjever k svojem sinčiću i nisam mogla, a da se nakratko ne zaustavim i pozdravim je. Tako je draga, zar ne?« Potapšala je Callie po ruci i pogledala je ravno u oči. »Izričito mi je rekla da vas moram posjetiti, lady Callista.« Zastala je načas. »Naravno, nisam se mogla nadati da ću vas naći kod kuće, ali kakva je to čast za mene!« »Hvala vam. Molim vas, sjednite«, reče Callie slabašnim glasom. Ovo je bila Trevova supruga, to profinjeno malo stvorenje s vilinskim očima. A taj stisak njezine ruke - gospođu Fowler je poslala vojvotkinja - jer bila je ovdje ne da čestita Callie nego da nađe svojega muža, naravno. Dok se gospođa Fowler okretala prema stolici, mršav i proćelav gospodin zakorači naprijed, dok mu je nekoliko preostalih rijetkih čuperaka kose zalepršalo iza uha. Jednu je ruku stavio iza leđa, a drugu je pružio njoj. »Sidmouth. Vaš sluga, gospo«, reče on i kratko se nagne nad njezinim prstima. »Primite moje želje za dobrim zdravljem i velikom srećom u vašoj budućoj svezi.« ~ 192 ~

anna


daša Korisnija bi joj bila velika količina mirisnih soli. »Hvala«, šapne ona. Naglo je sjela na stolicu koju joj je bojnik približio i spustila je ruke na krilo. Dolly se okrenula prema gospođi Fowler i počela se raspitivati za situaciju žena u zatvoru Fleet, potpuno nesvjesna svoje grubosti, u velikoj želji da zadovolji znatiželju i prikupi morbidne informacije koje bi mogla dalje širiti. Gospođa Fowlet pristojno je odgovarala, bez ikakvog znaka ogorčenja, i opisivala ponašanje prema zatvorenicama kao savršeno dostojno. Čak je pogledala državnog tajnika s povjerljivim osmijehom, kao da su oboje vrsni poznavatelji zatvora, što je Callie pretpostavljala da i jesu. Međutim, lord Sidmouth je na njezinu familijarnost odgovorio hladnim i neutralnim pogledom. Sluga pruži Callie šalicu čaja. Otpila je gutljaj i zaključila da je prešla granicu histerije te da je gotovo smirena, dok ovako sjedi sa svojim zaručnikom s jedne strane, državnim tajnikom s druge, a točno nasuprot... ali nije u glavi mogla ni dovršiti tu misao. Gospođa Fowler ju je pogledavala, čak i dok je tolerantno odgovarala na pitanja lady Shelford. Sa svakim pogledom Callie se osjećala sve više nagom, kao da joj je kosa pala na ramena, odjeća nestala, a ona leži isprepletena s Trevom u krevetu onako kako su ležali cijelu noć, dok njegova izbezumljena žena stoji nad njima u pravednom bijesu. Međutim, gospođa Fowler nije izgledala bijesno. Naravno, nije znala istinu - iako je Callie smatrala da supruga može naslutiti takvu stvar već intuicijom ili životinjskim magnetizmom ili nečim takvim. Najviše ju je dovodilo u nepriliku to što je odjedanput o sebi mislila kao o Drugoj ženi, naročito kad se to odnosilo na ovu sićušnu prekrasnu vilu. Callie je potpuno mogla razumjeti da bi džentlmen mogao žrtvovati život i čast za ženu kakva je gospođa Fowler. Bila je princeza iz bajke, ljupka, draga i šarmantna, s usnama poput pupoljka i kožom mekom kao latice cvijeća. Dolly se činila opčinjena, a Callie je nije mogla kriviti. Bilo je apsurdno zamišljati tu nježnu i krhku ženicu u zatvorskoj ćeliji, a još smješnije pretpostavljati da bi mogla biti obješena kao zločinka. Osim državnog tajnika, kojemu je ona, izgleda, bila nezanimljiva, sva ostala gospoda u sobi očito su bila očarana gospođom Fowler. Jedino se bojnik Moruna posebno trudio da joj se budalasto ne osmjehuje. Callie ga je uhvatila kad se jedanput brzo uozbiljio i namjerno pogledao u stranu, a onda brzo i prema Callie da vidi je li išta primijetila. Otpila je gutljaj čaja i spustila trepavice. Jedva da ga je mogla kriviti. Da gospođa Fowler nije snažno privlačila bojnika Morunu, Callie bi se uplašila da ga je spopala neka bolest. I dok je pozornost svih muškaraca bila usmjerena na vilinsku princezu, njezina je pak bila usredotočena samo na Callie. Nakon što je pristojno podnosila veliku znatiželju lady Shelford, zloglasna posjetiteljica našla je neku izliku i došla sjesti pokraj Callie, vrlo simpatično izbacivši bojnika s njegova mjesta. »A sada«, reče ona dok je sjedala s vedrim pogledom u očima, »moramo imati svoj mali privatni razgovor, kao što već čine dame s budućom mladenkom!« Callie nije znala za takav običaj, ali poslušno je kimnula. »Kažu da je naša galerija slika u Shelfordu vrlo zanimljiva. Možda biste je voljeli razgledati?« »Lady Callista, vi ste prava ljubaznost. Vojvotkinja me u to isto uvjeravala. Naravno da će mi biti čast ako mi pokažete slike.« Zajedno su ustale. Dolly i grof željeli su ih pratiti kako bi gospođu Fowler upoznali sa znamenitom poviješću tih umjetničkih djela, ali ona ih je ljubazno odbila inzistirajući da ne ~ 193 ~

anna


daša smiju ostaviti same svoje cijenjene goste zbog Nevažne osobe kao što je ona. Lord Sidmouth, koji je, izgleda, bio džentlmen oštre percepcije, rekao je da bi rado pogledao galeriju, ali tek nakon još jedne šalice čaja. I tako su se Callie i Nevažna osoba mogle udaljiti bez ikakve pratnje. Dugačka tmurna promenada u Shelfordu, sa slikama na jednom zidu i nizom visokih uskih prozora na drugom, nudila se kao izvrsna lokacija za razgovor u četiri oka. Vani je još bilo loše vrijeme, a šuštanje kiše pridružilo se uobičajenoj jeki, stvarajući prikladno mračnu atmosferu za svaki privatan razgovor. Gospođa Fowler kimnula je glavom i polako hodala galerijom, glumeći zainteresiranost za povijesne priče koje joj je Callie naoko pripovijedala. Ali kad su stigle na sigurnu udaljenost od vrata salona, sitna dama zastane i okrene se. »Vojvotkinja mi je rekla da ovdje skrivate njezina sina«, reče ona brzo, prekidajući Callieinu monotonu usporedbu Gainsboroughova portreta njezine prabake i Reynoldsa s istom temom. Callie zagrizne usnu. Pogledala je niz galeriju da se uvjeri jesu li još same. Zatim je brzo kimnula. »Gdje je on? Moram ga vidjeti«, reče gospođa Fowler. Callie se nije mogla odlučiti smije li joj reći da je bio u njezinoj spavaćoj sobi. Ali žena je imala pravo vidjeti svojega supruga, naravno. Kad je oklijevala, gospođa Fowler zabrinuto upita: »Možete li to organizirati?« »Mogu.« Vidjevši da je žena uznemirena, Cailie osjeti oštar ubod grižnje savjesti. Razmišljala je i odbacivala mnoga moguća mjesta za sastanak. Čak ni spremište za kočije ne bi bilo sigurno jer su se sva vozila spremala za odlazak po goste koji stižu na maskenbal. »Ah!« rekla je kad joj je iznenada nešto palo na pamet. »Gospođo Fowler, možete li nabaviti nekakav kostim? I masku?« Žena je pogleda, a onda se nestašno osmjehne. »Možete li mi nabaviti ulaznicu?« Čim je to predložila, Cailie je odmah i požalila. Svatko će prepoznati gospođu Fowler čak i pod maskom. A to je značilo da će i Trev morati izaći iz skrovišta i biti na maskenbalu a ta ju je pomisao preplašila. »Nisam sigurna. Gdje ste odsjeli? Ako mogu, poslat ću vam je.« »Hvala vam!« gospođa Fowler objema rukama uhvati Callieinu i stisne je. »Bojim se da nemam rezerviranu sobu. Ima li tu kakva gostionica?« »Rogovlje«, reče Cailie. »U selu.« »O, hvala vam!« Zatim je nešto potražila u svojoj vezenoj vrećastoj torbici i izvadila papir toliko puta presavijan i s toliko mnogo voska da je postao gruda. »Dajte mu ovo.« Pritisnula je poruku u Callien dlan. »Prava ste junakinja što to činite za nas! Hvala vam!« Kad je Cailie stigla u svoju sobu, zatekla je razlog svih svojih uzburkanih osjećaja koji su joj se vrtložili u grudima. A on je bio tako drag i čekao ju je. Zakoračio je iza vrata, uhvatio je oko struka i spustio joj strastan poljubac na stražnju stranu vrata, ispod kose. Dok ju je Trev okretao u svojem naručju, ona je drhtala od bijesa, što je on pogrešno protumačio kao romantičnu strast tako da se potpuno iznenadio kad mu je spustila dlanove na prsa i gurnula ga te je zateturao natraške. ~ 194 ~

anna


daša »Ne - dotiči - me«, rekla je kroz stisnute zube. Uhvatio se za stup kreveta, a ona ga je prezirno pogledala podignuvši jednu obrvu. Čekala je, duboko disala sve dok se nije odmaknuo od kreveta i uspravio. »Neka gospođa Fowler želi te vidjeti.« Spustio je pogled da poravna rukav kaputa. Čuvši njezine riječi, ukočio se. Pogledao ju je. »Molim?« Ispružila je ruku s preklopljenim pismom. »Izvoli.« Ignorirao ga je. »Gospođa Fowler?« S velikim naporom Callie se suzdržavala od vulgarnog izljeva osjećaja, kao što su vrištanje ili pokušaj da ga ubode ukosnicom. Umjesto toga, rekla je opasno hladnokrvno: »Vjerujem da si upoznat s njom?« Trev je stajao i gledao je. »Šališ li se?« Callie zašuti na trenutak. Nije je ni pokušao utješiti ni ponuditi neku ispriku ili objašnjenje. Činilo se da mu se ne žuri k gospođi Fowler, a ni pročitati njezinu poruku. Nije učinio ništa osim gledao Callie pogledom pomalo uvrijeđene nevjerice. »Ne šalim se«, reče ona i dalje stojeći ukočeno. »Ne bih se šalila s takvom stvari. Želi te vidjeti.« Opet mu je pružila pismo. Gledao ga je s naklonošću kakvu bi pokazao prema smrdljivoj ribi. Stajali su jedno nasuprot drugome, razdvojeni nekoliko koraka, ali kao da se u podu između njih otvorio ponor bez dna. »Poslala je ovo. Želi te vidjeti«, ponovi ona. Činilo joj se da on nije dobro shvatio situaciju. »Pa, ja ne želim vidjeti nju«, odgovori on slatko. »Za ime Božje, što bi mogla htjeti, ta mala...« Prekinuo se. »Nisi joj rekla da sam ovdje, zar ne?« Ton njegova bešćutnog odgovora, iako ne potpuno neugodan za njezine osjećaje, pomalo je šokirao Callie. Osjećala se jadno i posramljeno, probuđena iz kratkog sna u njegovu naručju i suočena sa stvarnošću - i to takvom u kojoj se sada nalazi i žena koju je toliko volio da je bio spreman i život žrtvovati za nju. Ali činilo se da uopće ne razumije situaciju. »Naravno da sam joj rekla«, reče ona. »Dogovorila sam se s njom da večeras đode maskirana na bal tako da se možete sigurno sastati.« Polako je zatresao glavom. »Callie. Zar me toliko prezireš?« Spustila je ruku i obavila prste oko pisma. »Ali... došla te je pronaći.« »Kako ugodna misao. Nema sumnje da mi nudi neku drugu priliku da se objesim umjesto nje. Hvala, ali vjerujem da ću izbjeći tu mogućnost, a isto tako i dražesnu gospođu Fowler.« Callie se okrene i priđe toaletnom stoliću. Spustila je pismo u praznu kutiju za ukosnice i začuđena sjela. »Mislila sam da ćeš je htjeti vidjeti.« »Zbog kojeg bih je mogućeg razloga želio vidjeti?« upita on. »Završio sam s tom ženom, u to budi sigurna.« Podignula je odbačeni šal i počela ga automatski presavijati. »Pretpostavljam... mogu razumjeti da si s vremenom požalio... svoju žrtvu... u njezino ime.« Tiho se nasmijao. »O, moj Bože.« Zabacio je glavu unatrag i zaklopio oči. »Požalio!« ~ 195 ~

anna


daša »Mislila sam...« Zastala je. »Znači više je ne voliš?« »Čitala si novine, zar ne?« Glas mu je bio pun prezira. »Da, čitala sam«, reče ona s nelagodom. Zavezala je šal u čvor. »Razumijem.« Uljudno joj se i ukočeno poklonio. »Zaključujem da si pretplaćena na one novine koje pišu o skandalima, a koje me opisuju kao junaka koji je zaštitio svoju ženu radije nego hulju koji je krivotvorio novčanicu da je ona podmetne svojim vjerovnicima.« Ležerno je i prezirno odmahnuo prstima. »Nisam siguran koje mi više laska, da me se smatra kriminalcem ili prokletom budalom.« »Ništa takvoga!« usklikne ona. »Nikad te nisam smatrala kriminalcem. Nadam se da to dobro znaš. I bez obzira na to o kakvom se kršenju zakona radilo, sigurno nitko ne može reći da je džentlmen budala ako riskira život da zaštiti svoju suprugu.« »Nema sumnje da bi to bilo vrlo viteški, kad bi ona bila moja supruga.« »Kad bi ona...« započne Callie, prekine se i zatrepće prema njemu. »Zar nije?« »Zar me to trebaš pitati?« upita on gorko. »Pomislio bih da ti, prije svih drugih...« Oštro je otpuhnuo. »Ali mijenja li to išta?« Slegnuo je ramenima. »Ne, nije mi žena. Nikad se nisam ženio. Na majčinu veliku žalost.« Lagano se nasmijao i naslonio na stup kreveta, gledajući je ispod napola spuštenih kapaka. »Volim te, tako da znaš, od svoje šesnaeste godine.« Rekao je to tako smireno da ona na trenutak nije shvatila što govori. Žmirkala je gledajući uvrnuti šal u svojim rukama i mrštila se. Ponekad je zaboravljala kako je on posebno i nemarno zgodan, ali sada ju je to preplavilo svom snagom. Zaboravila je zato što joj je bio prijatelj; bio je jednostavno Trev, koji ju je nasmijavao. Odlazila je s njim u pustolovine i vjerovala mu, spavala u njegovu zagrljaju. »Ali zašto ti to uopće govorim?« nastavi on kao da razgovara s nekim drugim. »Nikad mi ne vjeruješ, a ja tu ne mogu puno promijeniti. A što se tiče budućnosti, bolje mi je da samo nastavim voljeti tvoje čarape.« »Ja ne...« Mučila se pronaći riječi. »Ne znam baš da ti nimalo ne vjerujem. Vrlo si mi drag i sigurna sam da sam i ja tebi draga. Jako smo dobri prijatelji.« »Naravno.« Kimnuo je. »Prijatelji. A sad ću lijepo otići pronaći neku dobru liticu s koje se mogu baciti.« »Ma daj«, reče ona i blijedo se osmjehne. »Moj Bože.« Odgurnuo se od stupa kreveta. »Prijatelji! Padneš li ti u krevet sa svakim muškarcem koji ti je ›drag‹? Kako da to shvatim?« »Naravno da ne.« Ustala je i pustila da joj šal ispadne iz ruke. »Ne mogu si pomoći. S tobom. U vezi toga. To baš iritira.« »Imaš potpuno pravo«, reče on tmurno. »Jako sam iziritiran. Zapravo volio bih te iritirati upravo tu na podu. A ideja da će te Moruna iritirati dovoljna je da pomislim na ubojstvo. Je li to jasno? Razumiješ li me?« Odlučno je zakoračio prema njoj i prstima je uhvatio za bradu. »Nisam ti prijatelj, moja damo. Ja sam tvoj ljubavnik.« Toliko se iznenadila da je ostala nepomična, osim što je brzo treptala dok joj se on izbliza zagledao u oči. Sagnuo se i poljubio je, dodirom laganim poput pera, dok ju je rukom ~ 196 ~

anna


daša čvrsto držao. Poljupcem koji se produbio i obuzimao je sve dok u njoj nije treperio svaki djelić tijela. Prekinuo je poljubac i dalje joj držeći rukama lice. »Je li te on tako poljubio?« Šutke je odmahnula glavom. »Je li te ijedan od njih tako poljubio?« odlučno je pitao. »Jesi li imala ikoga drugog?« Duboko je udahnula i ispupčila donju usnu. »Jesi li ti?« Držao ju je i gledao s mrkom arogancijom. »To nije odgovor. Ali zar bi ci smetalo da jesam?« Trebalo joj je biti neugodno jer ju je tako snažno držao, ali zbog nekog je razloga Callie samo bila bez daha. »Pretpostavljam...« Zamucala je. Otkrila je da je strašno teško priznati istinu. »Sigurna sam da džentlmen kao što si ti ima mnogo... prilika, i bilo bi neprirodno, nema sumnje, da nisi odgovorio na njih.« Pustio ju je i nestrpljivo se okrenuo. »O, imao sam drugih prilika, i to dovoljno, istina je.« Kako Callie nije imala ponuda takve prirode, osjetila se u nepovoljnom položaju. »Pa onda... možda bi mi smetalo. Malo. To je u ljudskoj prirodi, zar ne?« Toliko je mogla priznati uz izvjestan napor. »Ali ne bih dopustila da me to nepotrebno uznemirava.« Prošao je rukom preko police iznad kamina i zagledao se u hladno ognjište. »Vidim, imaš prilično svjetske stavove o tome«, reče on uz napeti smiješak. »A ja se čuvam kao kakav mladi djevac.« Sumnjičavo ga je pogledala. »Molim?« Naslonio se na šake. »Da ti odgovorim na pitanje - da, imao sam drugih prilika«, reče on osorno. »Da, prihvatio sam neke. Ali nešto me uvijek tjeralo da držim hlače zakopčane. Ti si me sprječavala. Ne znam možeš li to razumjeti. Ne znam jesam li i sam to razumio donedavno. Ali čini se da sam tvoj, Callie. Tijelom i dušom.« Nije zvučao kao da ga to čini sretnim. »I bit ću dok ne umrem.« Stajala je šutke, okrećući riječi u glavi kao da su neka čudna naprava za koju ne može naći ključ razumijevanja. Plaho se pomaknula, pogledala u stranu i ugledala njihov odraz u ogledalu toaletnog stolića. Sebe, crvenokosu i jako zarumenjenu - iako baš nije bila užasno ružna, sigurno nije bila ni neka ljepotica - i njega, kako je gleda u staklu, tamnih očiju, muževan, izuzetno zgodan prema svim mjerilima. Još se više zarumenjela. Osjećala se čudno; postiđeno i zbunjeno. »Ne vidim kako to može biti istina«, šapne ona. »Ne«, reče on. Usta su mu bila stisnuta. »Ne, ne možeš, jer vidiš samo ono što je u tom ogledalu. Dakle! Eh bien! Prodaj se Moruni. Ja u svakom slučaju odlazim u Francusku«, doda on, »gdje ću naći nekog trgovca vinom, koji će nadvladati svoje republikanske stavove tako da mu se kći ipak može nazvati vojvotkinjom. I sve će biti trés convenable, n’est-ce pas?« »Jesi li moj?« upita ona tiho i dalje zabavljena njegovim riječima. »Dat ću sve od sebe da prevladam taj osjećaj pa se nemoj zbog toga brinuti.« Gurnuo je ruke u džepove. »Ah, evo ti tvoj ključ.« Izvukao je ključ i lagano ga bacio na toaletni stolić. »Nisam ništa sumnjivo našao u knjigama računa. Savršeno se slažu s bankovnim izvodima, ~ 197 ~

anna


daša zato nema nade da će se dobri bojnik predomisliti u vezi sa zarukama i svojom namjerom da te oženi zbog novca.« Uzela je ključ, okrenula ga na dlanu i zagledala se u njega »Jesi li ga želio razuvjeriti?« »Ništa slično«, reče on odsječeno. »Samo sam se htio uvjeriti tko ga je ucjenjivao. Ali to ostaje tajna i usuđujem se reći da će zauvijek tako ostati. Kako me je gospođa Fowler uspjela pronaći, a po kući su vam se rastrčali svi ti pomoćnici državnog tajnika, mislim da se neću još dugo zadržavati ovdje.« »Ne razumijem te. Ako nisi oženjen... ako je nikad nisi volio... zašto onda...« Stisnula je ključ na dlanu. »Zašto si onda učinio ono za nju?« »Zato što sam dozlaboga glup, eto zašto!« odreže on. »Nije to bilo zbog ljubavi prema njoj, u to budi sigurna. Učinio sam to za prijatelja.« »Prijatelja!« poviče ona negodujući. »Kakav je to prijatelj kad takvo što traži od tebe?« »Tiše. Zar želiš da nas nađu tajnici?« Callie se spusti na stolicu i zagleda u njega.« Ono što želim znati je zašto si ti osuđen za zločin koji je počinila gospođa Fowler. Postaje mi sve manje draga, a možda ću je i sama predati u ruke jednog od tih tajnika.« Slegnuo je ramenima. »Dobro došla zamisao, ali ne bi koristilo. Protiv nje nema nikakvih dokaza koji već nisu odbačeni na sudu. Morala bi je navesti da osobno prizna Sidmouthu, a izgledi za to su vrlo slabi. Mogla bi se žaliti zato što je na zlu glasu, ali i njoj je stalo da poštedi svoj vrat.« »Ali zašto si to učinio? Nisi ni malim prstom maknuo da se obraniš!« »Priznajem, to je bila loša procjena. Iako je moglo ispasti i gore.« »Naravno da je moglo!« složi se ona ljutito. »Voljela bili znati kakav to nazovi prijatelj očekuje od tebe da se izložiš takvoj pogibelji! A onda bih ga voljela baciti naglavačke na Hubertove rogove.« Zastala je. »Ili nju«, dodala je oprezno. »Njega«, reče Trev. »Ali svidio bi ti se, Callie. A znam da bi se i ti jako svidjela njemu. Imali smo jednu dosjetku nas dvojica...« Prekinuo se i kao da se predomislio. »Ma, nije važno. Možda ženskom uhu ne bi bila smiješna.« »Možda«, reče ona. Napustilo ju je donekle ono ukočeno držanje i strogost, ali bila je nezadovoljna jer joj nije namjeravao otkriti u čemu se sastojala šala. »Zaključujem da više nije živ?« »Ne«, reče Trev kratko. »Umro je.« »Žao mi je.« Callie spusti pogled. Istini za volju, shvatila je da je ljubomorna na svakog prijatelja koji je u njemu potaknuo takvu odanost. »Sigurna sam da ti nedostaje«, reče ona pokušavajući se uživjeti u njegove osjećaje. »Je li bio Francuz?« Nasmijao se. »Pijetao? Ne, nikako! Iako sam ga upoznao u Francuskoj.« »Oh«, reče ona. »Naravno. Boksač.« Callie nije trebala biti iznenađena; novine su spomenule da je povezan s pokojnim suprugom gospođe Fowler, ali nikad nije zamišljala da bi Trev bio blizak prijatelj s jednim od golemih kršnih momaka, koji su udarali i mlatili jedan drugoga u svojim ilegalnim borbama. ~ 198 ~

anna


daša Trev kao da joj je čitao misli, jer je sklopio ruke na leđima i poklonio se. »Nisam vodio baš uzoran život otkad sam napustio Shelford, moja gospo.« Spustila je glavu. »Da, pretpostavljam da nisi.« »Očekujem da, ako si čitala novine, znaš da nemam nikakvo imanje u Francuskoj«, reče on promuklo. »To je sve jedna velika laž koju sam smislio da ugodim majci.« To je zapravo i sama zaključila i mnoge je noći provela smišljajući na svom jastuku prezirne primjedbe o njegovoj perfidnosti i lažima. Ali sada je samo rekla: »Shvaćam.« »Pokušao sam vratiti imanje«, reče on, »a za svoj sam se trud našao u kandžama zelenaša, kojega bih danas zaklao da ga sretnem. Ali bio sam mlad i glup i želio sam imati Monceaux; želio sam otići djedu i reći mu da sam spasio imanje. Šteta tih lijepih ambicija, jer sam zbog njih namrtvo pretučen u nekoj pariškoj uličici.« Callie je slušala spuštena pogleda. U šali ju je nazvao svjetski iskusnom, ali ona je sve vrijeme ostala i bila u Shelfordu, sanjajući o pustolovinama, čitajući njegova pisma puna humora i izmišljenih priča, dok je on tamo ležao pretučen u nekoj ulici. »Ali da skratim tu nimalo moralnu ni poučnu priču«, nastavi on, »nakon rata naišao sam na neke engleske dezertere. Snažne momke. Svi smo bili gladni, umirali smo od gladi.« Nasmijao se bez veselja. »Na pamet mi je došla sretna ideja da napravimo predstavu engleskog boksa u Parizu. Nitko od nas nije znao ništa o borbama pa smo sve namještali. Bila je to senzacija. Ja bih pozvao dobrovoljce da izazovu te engleske prokletnike - oprosti mi na izrazu, moja damo, ali bojim se da u izvjesnim okolnostima mi Francuzi tako zovemo tvoje sunarodnjake - i onda bi neki kršni lokalni géant bio spreman za tučnjavu. Bilo bi tu puno vike i krike i znoja prije nego što bismo mu pustili da pobijedi, a onda s njim podijelili zaradu.« Prekrižio je ruke na prsima i naslonio se na policu kamina. »Ali Jemu je svega bilo dosta. Počeo se istinski tući. I bio je dobar.« Glas mu se smekšao i malo je odmahnuo glavom. »Bio je izvrstan. Ali u Francuskoj nismo mogli puno zaraditi mlateći Francuze. Zato smo mu promijenili ime, vratili se u Englesku i pokušali doći do prvenstva.« »Umjesto kući i svojoj obitelji«, reče ona oštro, »što si mogao i kad si gladovao na ulicama Pariza ili postao...« »Voditelj Društva«, nadopuni je on. »Organizirao sam mečeve i primao novac od oklada. Nisam se želio vratiti. Djed je još bio živ.« Zastao je načas. »Između ostalog...« Razumjela je taj njegov razlog. Stari se vojvoda ruganjem i prezirom služio kao mačem kojim je sjekao svojega unuka; Trev je to uvijek ignorirao ili bi se samo okrenuo i slegnuo ramenima, ali Callie je znala. Njihove najsmjelije pustolovine bile su potaknute podsmijehom njegova djeda. Trev bi usred noći zamijaukao pod njezinim prozorom i tada su sva pravila nestajala. U njegovu bi se smijehu čula trunčica agresivnosti, koju je mogao ispuhati samo nekom ludorijom na rubu katastrofe. Stati pred djeda, priznati da je pokušao vratiti Monceaux i da nije uspio - ne, nemoguće. To je razumjela. »Ali ovo je dosadna tema«, reče on i slegne ramenima. »Dobro smo se snašli. Jem se zaljubio u prekrasnu Emmu, dobili su sina, i svi su ih voljeli. Dok je Pijetao ležao na travi i umirao, zamolio me da se pobrinem za Emmu i dječaka.« Glas mu je bio lagan i bezbrižan, ali izraz lica tvrd. »Možda taj dio nisu objavili u novinama.« »Ne«, reče ona tiho, »taj dio nisu objaviii.« ~ 199 ~

anna


daša »Bog zna da sam se trudio to učiniti«, reče on i uzdahne. »Ona bi slušala Jema. Izuzetno je glupa žena, ali njega je voljela. Kad je umro - nismo se mogli složiti, ona i ja. Postojala je lijepa svota novca namijenjena njoj i djetetu. Ja sam upravljao tim novcem, ali vidio sam da će ga ona potrošiti prije nego dječak izraste iz kratkih hlača. Tako je i bilo. Zato sam joj odredio alimentaciju - da, možeš dizati obrve, ali skupio sam lijepo bogatstvo, od kojega veliki dio potječe od oklada na Pijetlove mečeve, pa sam računao da mu toliko dugujem. Ona je kupovala na veresiju kod nekog draguljara, koji ju je zaplašio, a ona je bila preglupa ili previše tvrdoglava da bi došla k meni.« Prezirno je otpuhnuo. »Kao da bismo dopustili nekom snagatoru da je silom odvede, a da mu prije ne polomimo noge.« Sjedila je i gledala ga, pokušavajući shvatiti tog novog Trevelyana: tog prilično silovitog džentlmena šakača i to prijateljstvo koje je nadživjelo smrt. Zapravo to mu je bolje pristajalo nego da ga zamišlja kako vlada u nekom grand châteauxu, nešto što joj je uvijek bilo strano unatoč njegovim pismima iz Francuske punim detalja i uljepšanih opisa. Ali sada je u njemu vidjela neku snagu, naznaku prave brutalnosti. U svim njezinim sanjarenjima o gusarima i mačevima, usred okršaja i topovske paljbe - u njezinoj mašti čist i neuprljan krvlju - Trev je uvijek bio u središtu. To je uvijek bilo dio njega, ta nasilnost: skrivena i pod kontrolom, ali podrazumijevala se. Svijet je to izvukao iz njega na vidjelo, pomislila je. Ne, on nikada ne bi dopustio da nekoga, za koga se on brine, silom odvedu ili mu zaprijete - ni onda kad je Callie odlazila s njim u pustolovine, a ni sada. »Čudim se njezinu nedostatku pameti«, reče ona zamišljeno. »Ti bi mu svakako polomio noge.« Ironično joj se nasmiješio. »Pa, ne bih to učinio osobno, naravno.« »A ja sam se pitala zašto su svi tvoji sluge tako veliki i snažni.« Lagano joj se poklonio. »Trebala bih biti šokirana«, reče ona. Nagnuo je glavu u stranu. »Zar nisi, ma mie?« Callieino se čelo namreškalo dok je razmišljala o tome. Ustala je i napravila krug po sredini sobe. »Sigurno, jako se ljutim na tebe.« »Primijetio sam«, promrmlja on. »Trevelyane«, reče ona odlučno. Zaustavila se, okrenula prema njemu i duboko udahnula pripremajući se da mu kaže što misli. »Zovi me seigneur«, predloži joj on blago. »Ako me želiš najbrže pretvoriti u drhtavu zdjelu želea.« Ignorirala je njegove riječi. »Sve me navelo da vjerujem kako si oženjen tom ženom.« Pridignula je suknju, ponovo prešla preko sobe i opet ga pogledala. »Oženjen!« »Siguran sam da to nikad nisam rekao.« To je bilo tako razumno da je samo pridonijelo njezinu nezadovoljstvu. »Ali također nikada nisi rekao da nisi!« »U kojem trenutku se ta tema pojavila u našem razgovoru?« upita on. »A to je ono drugo!« požalila se ona. »Prije ovoga, gospodine, tvoja je konverzacija bila posebno neinformativna u vezi s bilo čim važnim.« ~ 200 ~

anna


daša »Ispričavam se, madam« reče on i odgurne se od kamina. »U tom slučaju usredotočit ću se na vrednije teme, s više značaja od mojega divljenja tebi.« To ju je ponovo zbunilo, ali pribrala se i opet počela hodati po sobi. »Doista, bila je to krasna razonoda, sve to trčanje za mnom i udvaranje. Zaključujem da ti je namjera bila ne reći mi ništa o svemu!« »Naravno«, reče on. »Uvijek ženama govorim da sam zaljubljen u njih kako bih kod njih izazvao zbunjenost i tajanstvenost. Koji bih uopće drugi razlog imao?« »Mogu shvatiti da nisi želio majci sve to otkriti, o novcu zarađenom na boksačkim mečevima, da zapravo nisi vratio Monceaux i da su te zamalo objesili - ali mogao si reći meni i poštedjeti nas iskušenja i patnje.« »Nisam htio da znaš«, reče on kratko. »Štoviše«, nastavi ona, »puno govoriš o tome kako se diviš i... i... što još ono govoriš...« »Da te volim?« prekine je on. »Da, to. Da, čini se da to kažeš.« Pocrvenjela je. »Rekao si to nekoliko puta. I da bi volio ubiti bojnika Morunu i takve stvari, što je naravno smiješno, a možda je sve besmisleno.« Callie prestane koračati. Pogledala ga je gdje je stajao pokraj kamina. Lice mu je opet bilo ukočena maska. »Mislim da je to sve besmislica jer to su samo riječi«, napokon reče ona. Navlažila je usne, a onda je iz nje izletjelo: »Kao i tvoja pisma i sve što si prije rekao. Riječi, a ništa ne stoji iza njih.« Pogledala ga je ispod trepavica. Stisnuo je usta, a u kutu su mu se pojavile bijele crte. Trenutak su stajali šuteči, ali njezino je srce tuklo tako jako da joj je zvonilo u ušima. Nikad ga nije vidjela da izgleda tako odbojno. »Jer ako...« rekla je skupivši svu hrabrost, »ako već nisi oženjen, onda...« Prekinula se shvativši užas situacije u kojoj je zamalo zahtijevala da je on zaprosi. Odvažnosti je nestalo, a obuzeo ju je jad i sram. »Naravno, sada razumijem«, nastavi ona brzo, nastojeći zvučati kao da nije mislila ništa slično. »U tvojim okolnostima - a to je potpuno jasno, prema onome što si mi rekao - imaš dovoljno razloga da ne tražiš brak ni s jednom čestitom damom.« »S čestitom damom kao što si ti?« upita on prigušeno. »Ja!« reče ona i razočarano odmahne rukama. Trojica džentlmena uvjeravala su Callie da je vole, a onda su preispitali svoje karaktere i sa zakašenjem utvrdili da nisu vrijedni takvog odvažnog koraka da je doista odvedu pred oltar. I on će reći da nije vrijedan da se oženi njome. Osjećala je da to sad dolazi. »O, ne. Nisam govorila o sebi, naravno. Mene ne bi zaprosio!« Neuvjerljivo se nasmijala. »Ja sam zaručena, zar ne? Nisam to uopće mislila. Samo sam mislila... neku moguću čestitu damu.« Zagledao se u ugljen u kaminu kao da ga proučava. Callie se zagledala u rub svoje suknje. »Zapravo«, reče on polako, »u pravu si. Sve je to besmislica. Samo riječi, a ništa iza njih.« Od trenutka kad je ušla u sobu Callieine emocije prošle su put od bijesa i srama do zaprepaštenja - a onda do osjećaja koji je jedva mogla imenovati. Bilo je to nešto poput ~ 201 ~

anna


daša krhke radosti, ali s nevjericom, previše nesigurne i nježne da bi se u potpunosti pokazala. Na te riječi ta se radost ponovo naglo povukla u skrovište kao preplašena kornjača. »Da budem iskren«, reče on smrknuto, »nisam te više nikad htio vidjeti. Pretpostavljao sam da si udana i da si davno otišla odavde. Da sam znao da si u Shelfordu, nikad se ne bih vratio.« »Ne bi?« upita ona laganim glasom, poprimivši obrambeni štit oholosti pred tim njegovim napadom. »Možda bi naposljetku to bilo i najbolje.« »Svakako da bi.« Podignuo je njezin šal s poda i bacio ga na toaletni stolić. »Zapravo, nije mi do toga da ti budem ljubavnik.« Glas mu je opet bio snažan. »Nisam ti ništa želio ispričati o tome kakav mi je bio život. Nijednu prokletu stvar! Živiš u ovom lijepom malom selu, ugledna dama sa svojim novcem i stokom, gdje si sigurna i udobno ti je, gdje je koza na stablu najveća prijetnja sveopćem spokoju. Ako ima ijedna stvar koja je sigurna, onda je to da ja ne pripadam tom idiličnom prizoru - kao što mi je tvoj otac savršeno objasnio prije mnogo godina. Kad sam te ugledao u onoj dvorani za ples, trebao sam se okrenuti na petama i otići. I to bi nas, kao što si i sama rekla, poštedjelo mnogo iskušenja i patnje.« »Naravno!« Bila je prisiljena odmah se složiti s njim, pa čak i povećati uloge. »Sigurna sam da bi to bilo najbolje za nas!« uskliknula je nesigurnim glasom. »Osim za tvoju majku. Iako si je isprva obradovao, vjerujem da ćeš je, s ovim agentima i pozornicima koji te progone, još ubiti svojim postupcima!« Čim je progovorila, poželjela je povući riječi. Brzo je podignula ruku, ali on se već okretao od nje. »Popravit ću to odmah«, obrecne se on. »Pozdravljam te, moja gospo. Primi moje čestitke za vjenčanje.« Otvorio je kapke i podignuo prozor. Kiša je opet pljuštala, a nalet hladnog zraka otpuhao je šal sa stolića. »Čekaj!« rekla je brzo. »Naravno da nisam to mislila - molim te, čekaj. O, molim te, stani!« Zastao je s jednom rukom pridržavajući prozor dok je vjetar puhao pokraj njega i mrsio mu kosu. »Što je? Brzo, prije nego što me svi vide ovdje po bijelome danu.« Riječi su se koturale da dospiju do njezinih usta, ali sve što je mogla izreći bio je: »Kamo ideš?« »Tamo kao i uvijek.« Prebacio je noge preko prozora i spustio glavu. »K vragu.«

~ 202 ~

anna


daša

22. poglavlje

P

ljusak je imao jednu prednost, a to je da policijski agenti iz ulice Bow nisu baš marili za tim da stoje pred kućom Dove. Trev je zapravo ušao na glavni ulaz, što je u posljednje vrijeme rijetko činio. Morao je otresti kaput, skinuti se do košulje, a Lilly mu je donijela neku krpu da istrlja i osuši kosu prije nego krene u blagovaonicu. Činilo se da je majka dovoljno ojačala da može sjediti i tu doručkovati. Podignula je pogled prema njemu s novina raširenih na stolu. »Lilly, donesi svježe kave. A onda moraš...« Prekinuo ju je lagani kašalj. »Moraš stražariti na kuhinjskim vratima.« »Da, gospođo.« Lilly klecne u naklon i izlazeći iz prostorije, drsko okrene glavu prema Trevu, čeznutljivo ga gledajući samo u košulji. Privukao si je stolicu. »Plašiš me, ma mére. Nadam se da to ne znači da se kuharica opet zabavlja s pozornikom.« »Ne, ovaj put je to jedan agent«, reče ona i otpije iz šalice. »Prekrasno«, reče on. »Žena ulijeva strahopoštovanje.« »Ali zašto si ovdje, mon enfant«. Opet se zakašljala, prekrivši usta čipkanim rupčićem. »Gdje je njegovateljica?« odgovori on protupitanjem. »Smiješ li biti ovako nestašna i dignuti se iz postelje?« »Poslala sam njegovateljicu da mi nešto obavi, u jednu vrlo dugu šetnju po kiši.« »Prava je gnjavatorica, zar ne?« »Dobra je žena, ali uporno me... stalno me nagovara da pozovem liječnika da mi pusti krv, a ja to ne želim.« »Ne slušaj je onda. Ali dobro izgledaš, maman. Izgledaš dobro.« Zagledao se u jedan od teških srebrnih noževa. Prstom je prešao preko raskošnog grba ugraviranog iznad slova M. »Je t’aime, ma mére«, reče on gledajući u stolnjak. »Moram otići iz Engleske.« Čuo je da se kratko nakašljala, ali nije podignuo pogled. Lilly je zagrebla po vratima. Trev je u pola glasa pozove da uđe. Nacoćila mu je kavu, odložila lončić i povukla se. »Voyons, onda je dobro da odeš, zar ne?« reče njegova majka kad je Lilly zatvorila vrata. U glasu joj se čula natruha bijesa. »Kakvu potrebu imamo... za tobom ovdje?« Otpio je velik gutljaj kave, ne mareći što će opeći jezik. »C’est a ehier, non?« reče on i nakratko zaklopi oči. »O, moj sine!« Uhvatila ga je za ruku preko stola. »Žao mi je! Bio je to samo ubod jednog trenutka. Oprosti mi! Oprosti mi.« Stisnuo joj je prste. »Nemam ti što oprostiti. Ne tebi.« Pustio ju je, ali i dalje izbjegavajući njezin pogled. Kotrljao je nož po stolu i gledao kako starinsko srebro mutno sja. »Ali budimo barem jedanput iskreni jedno prema drugome. Koliko znaš, maman?« Drhtavo je udahnula. Pogledao ju je iskosa. ~ 203 ~

anna


daša »Mnogo toga«, prizna ona, »zaključila sam, ali ne znam.« Čekao je i dalje vrteći nož vrhom prsta. »Monceaux je izgubljen, zar ne?« upita ona tiho. Tuga u njezinu glasu bila mu je poput smrtne rane. »Sad je to farma svinja«, reče on i izvije usne. »Osim vinograda. Poštedili su ih i jakobinci i rojalisti. Sada je vlasnica ljubavnica vojvode de Berrija.« Kiša je postojano udarala po prozorskim staklima. Promatrao je vodenasti slap zelene, smeđe i sive boje. Majka nije ništa govorila. »Nisam se mogao prisiliti da ti kažem«, reče on. Naslonio se na laktove i rukama protljao lice. »Nisam mogao.« Rekla je: »Samo mi je zbog jednoga žao. Da ga nikad nisi vidio kakav je bio. Ono što je tebi pripadalo.« »Nikad mi nije pripadao. Bio je tvoj i očev i djedov. Želio sam ga za tebe. Za tebe, Héléne i Aimée. Želio sam da opet plešeš u Monceauxu, one plesove koje si nas nekada učila.« Odmahuo je glavom. »Nikad nije bio moj. Zato me je Grand-pére mrzio, jer moje je srce rođeno između. Bio sam sretan ovdje; volio sam doći kući iz škole i biti s tobom u ovoj staroj oronuloj kući. A Callie... moj Bože...« Nasmijao se. »Što bi mi učinio da je znao? Ne znam kamo pripadam, maman. Ali htio sam,,. ah, želio sam se vratiti i donijeti ti zlatni ključ i učiniti da sve opet bude dobro.« »Zato se nisi uopće vraćao i zato sada mrzim Monceaux.« Slegnuo je ramenima. »Trebao sam doći. Barem nakon...« Prekinuo se. »Nakon što si se borio za Bonapartea?« upita ona mudro. »Ne, ne tada. Tvoj bi te Grandpére sigurno ubio da je to saznao. Ili bi ti to pretvorio u dvoboj, što bi bilo vrlo šokantno... ovdje u ovom tako petit mjestu... kakvo je Shelford.« Namrštio se. »Znaš za to? Kako?« Sakrila je lice iza rupčića kako bi se na tren nakašljala, a onda ga je elegantno spustila. »Tvoj engleski prijatelj. Časnik. Hixson? Došao me posjetiti da me uvjeri da si živ i zdrav.« »Geordie Hixson?« Trev se jako iznenadio. »To je bilo vraški lijepo od njega.« »Da, rekao je da obilazi... obitelji svojih ljudi dok je na dopustu. Rekao je da si bio zarobljen, ali da si se mogao slobodno kretati davši svoju riječ džentlmena.« Teško je disala. »To mi je bila velika utjeha. Ali nisam to spomenula... tvojem Grand-péreu... naravno.« Trev je na trenutak ostao bez riječi. Onda je samo rekao: »Znaš, išli smo zajedno u školu. Zato volim Engleze.« »Oni su najpostojaniji ljudi«, složi se ona. »Vrlo dragi prijatelji. Ali mislim da si i ti bio dobar prijatelj? Onom Piliću?« Nasmiješio se i protiv svoje volje. »Pijetlu.« Uzeo je lonac s kavom iz njezine drhtave ruke i natočio joj. »I tako saznajem, nakon sve muke i truda, da nemam nikakvih tajni pred tobom«, teče on ironično. Pogledala ga je kao da se ispričava. »Dame iz Shelforda su tako dobre pa mi donose mjesečnike... malo su starijeg datuma, ali meni su... trés piquant. Ne mogu stalno... čitati molitvenik, znaš.« ~ 204 ~

anna


daša »Dame iz Shelforda su, izgleda, preko svake mjere opsjednute novinama koje pišu o skandalima.« »Naravno«, reče ona, podigne šalicu držeći je za obje ručkice i pogleda ga preko ruba. »Naročito kad se na mnogim stranicama pojavljuje poseban mladi Francuz.« Prošao je rukom kroz vlažnu kosu. »Znači, razumiješ moju situaciju.« »Zapravo, mon trésor, nisam sigurna u to.« Spustila je šalicu. »Kažeš mi da moraš otići iz zemlje? Mislila sam da ćeš biti siguran ako se skriješ u Dvoru Shelford?« »Siguran?« ponovi on sarkastično. »Dvor Shelford je trenutačno ugostio glavom državnog tajnika, zajedno s nebrojeno njegovih pomoćnika.« Kad ga je upitno pogledala, dodao je: »On je ministar zadužen za takve tipove kakve kuharica u posljednje vrijeme ugošćava u kuhinji. Za pozornike i agente iz ulice Bow, i njima slične.« Činilo se da se nije previše uznemirila. »Ali mislim da njegovi pozivnici ne očekuju da si tu. Iako bi te mogli pronaći, ali sretna sam što si nakratko svratio.« »›Pomoćnici‹, maman. Ali to nije ono najgore.« Pogledala ga je širom otvorenih očiju. »Što je najgore?« Stisnuo je usne. »Gospođa Fowler«, reče on. »Sam vrag zna kako me je pronašla. Ali pojavila se u Dvoru i uspjela razgovarati s lady Callistom.« Majka je poravnala žlicu i vilicu na starom, istanjenom stolnjaku. »Mon dieu«, reče ona blago. »Zaista, mon dieu.« Ustao je od stola odgurnuvši stolicu, zbog čega su šalice zazveckale. »Callie je mislila da sam oženjen s tom ženom, zahvaljujući onome što je pročitala u nekim prostačkim novinama. Čak je smislila plan da se večeras nađemo na maskenbalu.« »Oh, sirotica. Sigurno joj je srce slomljeno.« »Ha. Gotovo me je gurnula kroz prozor«, obavijesti je on. »Sirotica.« Majka se malo uspravi na stolici. »Bila je ljuta na tebe?« »Da.« »Ali objasnio si joj, naravno? Da nisi takva budala da bi bio zaljubljen, kako pišu u tim časopisima? U takvu ženu. Odgojila sam te da budeš pametniji.« »Objasnio sam joj«, reče on kratko. Stavila je žličicu u praznu šalicu i promiješala njome kao da miješa kavu. »A sada mi kažeš da moraš otići.« Glas joj se počeo slamati. Ispustila je žličicu i prinijela rupčić ustima. »Da.« »Što si joj rekao?« Pitanje je bilo više poput usklika. Zgužvala je rupčić u ruci. »Rekao sam joj istinu.« »Oh, sigurno si sve pokvario! Nije prihvatila?« »Prihvatila je to dobro, maman«, reče on nježno koliko je mogao. »Ali ipak moram ići.« Njegova majka ustane i nasloni se na stol. Drhtala je, ali uspjela je reći: »Što si joj učinio?« »Radi se o onome što joj neću učiniti.« »A što je to? Ne nudiš... carte blanche... ne takvoj dami. Trebao si je zaprositi.« ~ 205 ~

anna


daša »Ma mére, bojim se pitati je. Bojim se da će reći da.« Zagledala se u njega. »Ali, naravno, da. Zašto ne?« »Zato što bi pošla sa mnom!« Počeo je koračati po maloj prostoriji. »Znaš da bi to učinila; ona je mala junakinja: jako srčana. Nikad mi nije odbila nijednu ludu stvar koju sam od nje tražio, nijedanput. A ja je želim... moj Bože, želim je uza sebe. Ali neću. Neću od nje tražiti da živi kao ja. Pogriješio sam što sam se zadržao ovdje, pogriješio što sam uopće razgovarao s njom.« Zaklopio je oči. »Što sam rekao, što sam učinio... znajući da nemam pravo!« Bespomoćno je zatresao glavom. »Ne poznaješ takav život, maman, a ni ona. Za nju bi to bilo progonsrvo, od svega što joj je blisko i drago.« »Pa?« upita njegova majka. »Zar misliš da ne znam što je progonstvo?« Zastao je i pogledao je. »Trevelyane«, reče ona još tiše. »Reći ću ti nešto, mon ange. Ti si taj koji ju osuđuješ na progonstvo.« Gledao ju je. Zatim je, ništa ne videći, skrenuo pogled u stranu. Ponovo se spustila na stolicu. »Kakav će život imati s tim časnikom kojemu je stalo samo do njezina novca?« »Kaže da se privikavaju voljeti jedno drugo.« Majka ga prezirno pogleda. »Dopustit ćeš drugom muškarcu da ti je oduzme?« upita ona provokativno. »To nije prikladno za nju«, reče on mršteći se i gledajući izblijedjelu pozlatu okvira na velikom stojećem ogledalu, starijem od njega. »Chut! Tvoj Grand-pére će nas udariti munjom! Ducs de Monceaux, dvadeset generacija u Bourgogni, a ti kažeš da nisi dostojan jedne engleske djevojke.« Neodlučno se nasmijao njezinoj točnoj imitaciji ledenog tona djedova glasa. »Koliko sam to puta čuo? Dvadeset generacija u Bourgogni.« »Tvojim sporim korakom, mon fils, neću doživjeti dvadeset prvu generaciju, ni na jednom mjestu.« Pogledao ju je kao da mnogo toga želi reći. »Nisam još odustao od toga, gospo«, reče on trpko. »Ali ako misliš razgovarati sa mnom na taj šokantan način, s džendmenom u mojim uznapredovalim godinama, dok sjediš u jutarnjem ogrtaču, onda ću te podignuti s poda i odnijeti ravno u bolesničku postelju.« »Bien«, reče ona i uzdahne. »Možeš me odnijeti tako da se njegovateljica ne ljuti, ali nemoj praviti buku po stepenicama da agent nešto ne posumnja.« »Sumnjam da bi ga prenula cijela kanonada«, reče Trev i pruži majci ruku da joj pomogne ustati. »Ali što je ovo, mademoiselle?« Kad je ustala, primijetio je par širokih žutih hlača koje su presavijene ležale preko naslona stolice. »Zar me varaš?« »Nikada!« izjavi ona i položi mu ruke lagano oko vrata dok ju je podizao. »To je zaista misteriozno. Njegovateljica ih je našla kako vise preko grede na tavanu, a ne znamo kako su tamo dospjele. Htjela sam ih dati Lilly da ih stavi u vreću s krpama.« »Vreća s krpama! Reći ću ti da te kozačke hlače stoje trideset gvineja.« Čvršće ga je stisnula oko vrata dok se penjao noseći je stepenicama. »Uvjeri me da nikako nisu tvoje, sine moj.« ~ 206 ~

anna


daša »Hmmm«, promrmljao je, »mogao bih provjeriti pristaju li mi sada.« »S’il te plait!« preklinjala ga je. »Poštedi me zbog krhkog zdravlja.« Callie je pokušala sanjariti neku novu priču. To je uvijek činila kad nije mogla podnijeti ono što je bilo stvarno oko nje. Kako su je njezini bližnji često opominjali, ponekad nervozno i razdraženo, mogla se toliko zanijeti u svoje misli da nije čula što joj ljudi govore. Ali ovaj put nije našla načina da se prepusti nikakvom maštanju - ili obmani, kako su joj sada izgledala sva njezina sanjarenja. Jasno je čula svoju sestru kad je došla i pokucala na vrata, ali nije ustala s mjesta pokraj prozora da bi joj otvorila. »Barem se razvedrilo«, Hermey se obratila Anni kad je ušla ne čekajući odgovor. »Blato će biti grozno, ali...« Zastala je na pragu, kao vizija u ružičastom kostimu Venere što izranja iz mora, s ogrlicom od školjaka oko vrata, i rubom haljine gdje su pjenu dočaravale svjetlucava mreža i čipka. »Draga moja sestro«, reče ona vedro je koreći, »već je skoro pola sedam... zar se nisi ni počela odijevati?« Callie se ugrize za usnu i odmahne glavom. »Ne još.« »Callie!« Hermey priđe naprijed. »Što je? Osjećaš li se dobro?« »O, da.« Prisilila se na osmijeh. »Dobro sam.« Hermey ispruži ruku prema zvoncu što je visjelo u blizini. »Nešto ćemo pojesti. Damski promatrač savjetuje da se uvijek mora jesti prije plesa i da treba malo pridrijemati. Dođi i sjedni, donijela sam ukrasno perje da iskušam kako ti stoji u kosi.« Kao umrtvljena, Callie je poslušno sjela pred ogledalo i okretala glavu na jednu pa na drugu stranu dok je Hermey prinosila pera. Pojela je nekoliko kriški kruha i maslaca i bez protivljenja popila malo vina. Dopustila je Anni i sestri da je odjenu u kostim, koji je sobarica sašila od dviju Hermeyinih haljina, a onda ga ukrasila šljokicama i plavom i zelenom gazom. Ispod skraćene haljine, gležnjeve su joj pokrivale široke svilene hlače, svezane vrpcama, a Hermey joj je na papučice privezala zvončiće. Tek kad je sestra potražila ukosnice na toaletnom stoliću i na njihovu mjestu našla presavijeno pismo, Callie se trgnula iz stanja obamrlosti i napravila nagao pokret. »Nije to ništa«, rekla je brzo. »Ja ću to uzeti.« Ispružila je ruku da uzme neobičan papir. Hermey ga je htjela baciti u stranu, ali zastala je, s izrazom zadirkivanja na usnama. »Što je to? Zar imaš tajne?« »Ne«, reče Callie, ali s malo previše odlučnosti. Hermey se zahihoće. »Pa, ovo je noć za tajne, zar ne? Maskenbal.« Držala je pismo izvan Caliieina dohvata. »Je li pismo bojnikovo?« »Ne, nije«, odgovori ona shvativši da je napravila veliku taktičku pogrešku skrenuvši pozornost na pismo. Opet se okrenula ogledalu. »Ovo pero pada«, reče ona izvukavši ga iz turbana, koji joj je Anne omotala oko glave. »Izgledam kao kakadu gospođe Farr, nakon ludo provedene noći u gradu.« Hermey napravi pokret kao da će rastvoriti pismo, ali Callie posegne rukom prema njemu. Uspjela ga je oteti iz sestrine ruke, ali onda se više nije mogla izmotavati. Osjetila je kako se crveni dok je Hermey i Anne netremice gledaju. »Čula sam neke glasine«, reče Hermey i lukavo se nasmiješi. ~ 207 ~

anna


daša Callie osjeti da joj je srce potonulo u pete. Pogledala je Anne, vidjela da je sobarica zagrizla donju usnu i odjedanput shvatila da posluga o nečemu govorka. Usta su joj se osušila. Čvrsto je stisnula pismo u ruci i okrenula se. »Callie?« U sestrinu glasu više nije bilo zadirkivanja, a zamijenilo ga je čuđenje. Kao da se maloprije samo šalila, ali sada je u sestrinoj reakciji vidjela više nego što je očekivala. »Sad bih voljela malo prileći«, reče Callie. »Ne možeš sada kad si odjevena«, upozori je Hermey, »ili ćeš stvarno izgledati kao smušena papiga. Trebala si se ranije odmoriti. Što si radila ovdje cijelo popodne?« odlučno je upita. »Samo sam gledala kišu i malo čitala.« Callie izvadi iz kose jedno po jedno pero. »Doći ću malo kasnije u tvoju sobu pa mi ih možeš opet staviti. Želim samo odrijemati nekoliko minuta da se osvježim.« Hermey pogleda prvo nju pa Anne. Sobarica je spustila pogled i stajala s glupim i slijepim izrazom lica, koji je lady Shelford poticala kod svojih slugu. »Dobro«, reče ona i opet zamišljeno pogleda Callie. »Možeš pročitati svoje pismo na miru. Poslat ću po tebe u petnaest do osam. Tako ćemo imati dovoljno vremena za frizuru.« Callie je pričekala dok obje nisu izašle. Onda je još malo čekala da bude sigurna da se Hermey neće vratiti s nekom izlikom. Zatim je otvorila šaku i zagledala se u pismo. Prije ga je namjeravala poderati. To je sada zamalo učinila pipajući debeli pečat od voska. Naravno, u Rogovlje nije poslala nikakvu ulaznicu za maskenbal. Ako ga gospođa Fowler želi naći, morat će ga sama progoniti. Na metli. Debelo presavijeno pismo ležalo joj je na dlanu. Toliko joj je stvari rekao, jednu laž za drugom, da je sada gotovo bilo nevažno što bi još zloglasna gospođa Fowler mogla pridodati cijeloj prljavoj priči. Callie je morala otići na bal i nikad joj se ideja skrivanja iza maske nije više sviđala kao sada. Više bi voljela provesti večer s kravama u staji, ali nije bilo vjerojatno da bi joj to dopustili. Napravila je pokret rukom kao da će baciti pismo u vatra, ali prsti su joj se zatvorili nad papirom prije nego što je napustilo dlan. Umjesto da ga baci, slomila je pečat. Gotovo protiv svoje volje, prsti su joj rastvarali papir, kao da češka neku ranu i ne može si pomoći. Rukopis je bio sitan i odviše kićen glavom joj proleti misao da nije nimalo sličan Trevovim konciznim, elegantnim potezima pera. Mogao je to biti dokaz koji je porota vjerojatno uzela u obzir, ali možda se sastojala od dvanaest dobrih i slijepih muškaraca, ali ne i istinoljubivih. Nagnula je glavu. U prvi čas nije mogla razumjeti početak pisma, a onda je shvatila da su početna slova »M. Tib. L.B.«, a ne ono što je zapravo očekivala: skraćenicu imena Trevelyan. Monsieur Thibault LeBlanc, naravno. Callie se to ni najmanje nije sviđalo, još otkad je to ime prvi put vidjela u Damskom promatraču. Morbidna znatiželja natjerala ju je da potpuno rastvori papir pisma, neka mračna želja da se što je više moguće potpuno zgadi nad svime. U tom pogledu prva je rečenica obećavala. Sigurno ćeš me Smatrati najvećom Ludom ženskoga roda, a znam da me Takvom smatraš, ali Dragi M. Lb, usuđujem se Moliti tvoju Pomoć. Callie napravi grimasu. Držala je pismo vrškom prstiju, kao da će se zaprljati, a onda nastavila čitati. ~ 208 ~

anna


daša Jednom si se, iz Odanosti i Prijateljstva prema mojem Plemenitom i Pokojnom, Najdražem Suprugu, izložio velikoj, zapravo Smrtnoj Pogibelji, zbog nečega što Nisi Učinio. Zato se nadam da ta Tvoja žrtva neće biti Uzaludna, ne zbog Sebe nego zbog Svete Uspomene na gospodina Jema Fowlera i da Zaštitiš njegovo Nedužno Dijete. Ja sam Očajna i Odlazim iz Engleske. Reći ću ti Istinu, tako da Možeš razumjeti Ekstremnu Ozbiljnost moje Sadašnje Situacije. Pustila sam u promet i Drugu novčanicu i ona je sada Otkrivena. Neću se opravdavati, tebi od svih Ljudi. Nisam bila Razborita, to Priznajem. Jem bi mi Oprostio, a ja te Molim da i ti to učiniš i da mi Pomogneš, Meni i Mojem Blagoslovljenom Djetetu da Odemo iz Engleske i nađemo Sigurnost negdje drugdje. EE »Nerazborita!« šapne Callie i širom otvori oči. Zagledala se u vitičasti potpis. Zatreptala je i opet pročitala pismo. I dalje je u njemu pisalo isto što je i prije pročitala. »Blagi Bože.« Bilo je to priznanje. Naravno, to nije bila namjera tog pisma. Trev je rekao da je žena glupa, ali sada se Callie činilo da je sumanuti imbecil kad je to mogla napisati i predati u ruke neznancu. Callie je polako sjela, jer su joj koljena klecala. Dugo je, mršteći se, gledala pismo u svojim rukama. Jedanput se pokušala ustati sa stolice, namjeravajući pozvoniti i poslati nekoga u kuću Dove, ali onda je opet sjela ne taknuvši zvono. Kad je naposljetku pozvala lakaja, bilo je to zato da pošalje dvije poruke: jednu usmenu u Rogovlje, a drugu, brzo napisanu, Hermeynu zaručniku Sir Thomasu. Naposljetku se na vratima začuje diskretno Annino kucanje, kojim je poziva da ode k sestri da joj umetne perje u kosu. Callie je pažljivo presavila pismo i spremila ga u korzet ispod slojeva gaze.

Zamisao o maskenbalu bila je Hermeyna romantična ideja, ali prihvatila ju je i Dolly s prilično entuzijazma. Callie je bila previše zaokupljena okolnostima tajnog sastajanja s jednim džentlmenom u svojoj sobi da bi obraćala previše pozornosti na pripreme tako da je, iako ju je Hermey obavještavala o svim fazama napretka, bila iznenađena ugledavši svu promjenu. Plesna dvorana u Dvoru Shelford, koja za Callieina života nije vidjela velikih zabava, sada je bila uređena kao golemi šator, sa svodom i ukrašena tkaninama koje su padale po zidovima u naborima zelene, bijele, ružičaste, ljubičaste i žute boje - a sve je bilo pričvršćeno šarenim resicama i kićankama. Ispod svjetla velikog kristalnog lustera, s glazbom i mnogim maskama i kostimima, efekt je bio zasljepljujući. Kako je to bio maskenbal, večera i svečano primanje bili bi suvišni, izjavila je Hermey, jer bilo bi smiješno dočekivati goste u maskama i svečano ih pozdravljati, dok oni očekuju da ih se ne prepozna, iako su do maloprije sjedili jedni do drugih za stolom? Zato je Dolly, neobično susretljivo, pristala na laganu ponoćnu zakusku bez maski. Callie je ušla u dvoranu ruku pod ruku sa sestrom, ali uskoro joj je glazba preotela Veneru. Sjela je na jednu od niza stolica uza zid, no nije bila dugo sama. Preobučen u egipatskog mametuka, bojnik Moruna sa svojim oznakama čina i turbanom na glavi, odmah ju je pronašao. Nije se morao jako potruditi s prepoznavanjem. Od nekoliko prisutnih ~ 209 ~

anna


daša sultanija, jedino je Callie imala crvenu kosu i jedno pero koje joj je uporno padalo preko nosa, unatoč tome što se Hermey nekoliko puta zaustavljala pokraj nje da ga namjesti. Bojnik je bio u ljubavnom raspoloženju. Nagnuo se nad njezinim prstima, a izgledao je prilično impresivno s crnom maskom i svježe obrijan. »Egzotična dama!« promrmlja on. »Hoćete li plesati sa mnom, ljupka odalisko?« Pristala je, smatrajući da je najbolje da mu sada udovolji, jer će ona uskoro biti zaposlena drugim stvarima. Osim toga, otkrila je da maska itekako pomaže da se djevojka osjeća manje sramežljivo pred ljudima. Nojevi koji skrivaju glave možda su i znali što rade. Ovaj se put prepustila plesu a da nije bila previše nervozna da bi u njemu uživala. Nakon dva plesa vratio ju je malo zadihanu na mjesto. Pero joj se naherilo, a gaza joj se izvukla s nekoliko mjesta, koliko je mogla vidjeti kroz masku, a i s nekih drugih koje nije vidjela, no zaključila je to po pogledima svojeg mameluka, koji je stalno pogledavao u njezin korzet. Podignula je ruku da provjeri je li pismo još na mjestu, a njegove su oči iza crne svile maske slijedile njezin pokret. Široko se osmjehnuo i sagnuo prema njezinu uhu. »Zaboga, moja damo - zar želite da umrem?« Htjela ga se otarasiti, ali ne baš na tako drastičan način da ga ubije. »Moram otići popraviti svoje... pero u kosi«, rekla je. »Molim vas, ispričajte me.« »Izgledate šarmantno baš ovako«, reče on i stisne joj lakat. »Hvala«, reče Callie. Uhvatila je krajičkom oka Sir Thomasa kako vodi Hermey prema stepenicama. »Eno moje sestre, i ona silazi u prizemlje. Moram razgovarati s njom. Bit ću vam zahvalna ako mi donesete limunadu kad se vratim.« Ne čekajući odgovor, ostavila je zaručnika najbrže koliko je mogla probijajući se između mnogih plesača. Požurila je niz stepenice i zatekla Sir Thomasa kako čeka pred sobom određenom za dame, da tu mogu popraviti svoje haljine. Umjesto da se pridruži Hermey, prišla je Sir Thomasu, provukla ruku ispod njegove i odlučno pošla niz središnji prolaz prema stubištu za služinčad. Dopustio joj je da ga povede iako je vidjela da je prilično uzrujan. »Ovamo.« Callie ga povede kroz jedna vrata u tamnu prostoriju s bojlerom za zagrijavanje vode. »Gospo«, šapne on, »ovo je krajnje nepravilno. O čemu se radi?« »Možete li mi dovesti grofa Sidmoutha?« upita ona gurnuvši pero preko glave. »Radi se o izuzetno važnoj stvari. Počinjena je strašna sudska pogreška i vjerujem da mora biti obaviješten.« »Tako je pisalo u vašoj poruci ili ne bih stajao ovdje u podrumu za ugljen! Siguran sam da ću sa zadovoljstvom učiniti sve što mogu za sestru lady Hermione, ali što želite reći? Kakva pogreška?« »U vezi monsieura LeBlanca i one krivotvorine«, reče ona brzo. »Imam priznanje gospođe Fowler.« Čak je i u mraku osjetila da se ukočio. »Koga bijesa to govorite. Oprostite... ali... priznanje? Otkud to? Bila je danas tu, rekla mi je to lady Hermione. Priznala je svoju krivicu?« »Da! Zapravo, ne. Ne baš. Napisala je.« »Napisala!« usklikne on. ~ 210 ~

anna


daša Oči su joj se privikavale na tamu i mutan crveni sjaj bojlera. »Imam to ovdje. A ona će večeras doći u Dvor Shelford. Možete li zamoliti grofa Sidmoutha da se nade sa mnom?« Šutio je. Callie ga je gledala. Morat će sama prići državnom tajniku ako joj on ne bude htio pomoći, ali bila je sigurna da bi ministar pozornije saslušao jednog od svojih pomoćnika. »Opet je podvalila krivotvorenu novčanicu«, reče Callie nemilosrdno. »I nema sumnje da će nastaviti tako dok ne bude zaustavljena.« Možda je bilo bezosjećajno - čak i zlobno razotkriti gospođu Fowler i namaknuti joj omču oko vrata, ali ona je isto učinila Trevu bez imalo grižnje savjesti. Callie je dugo razmišljala o tom problemu. Nije bila sigurna hoće li joj Trev zahvaliti. Možda će pomisliti da je time postalo besmisleno ono što je prethodno učinio, a negdje na sjeveru bilo je i to dijete, sin njegova prijatelja, ali Trev je na kraju otišao i Callie je bila nepokolebljiva. Ako ništa drugo, bilo je to zbog vojvotkinje. »Imate dokaze za to?« upita oštro Sir Thomas. »Da, ona je napisala pismo. A druga je krivotvorena novčanica otkrivena. Ona sad pokušava naći način kako pobjeći iz zemlje; zato je ovdje.« To je bilo dovoljno. Nakašljao se i progunđao u znak slaganja. »Razgovarat ću s ministrom.« »Učinite to odmah«, požurivala ga je. »I dovedite ga ovamo u jedanaest i petnaest.« Callie je u svojoj poruci gospođi Fowler izričito napisala da nikako ne smije doći k portiru na glavni ulaz nego da ude kroz stražnje dvorište. Neće joj biti teško naći ga, jer je Callie istoga lakaja poslala u Rogovlje s laganom kočijom, da ode po nju i doveze je u Dvor u dogovoreno vrijeme. Pod punim mjesecom i oblacima koji su brzali nebom, dvojica snažnih slugu dovezli su kočiju sa stražnje strane Dvota Shelford. Jedna figura odjevena kao vitez ogrnut crnim plaštem pojavila se i oprezno zakoračila prema vratima praonice rublja. Callie ju je dočekala s maskom na licu, osjećajući se kao da joj u džepu zvecka trideset srebrnjaka, dok joj gospođa Fowler nije prestajala zahvaljivati. Ali onda se sjetila pisma i osnažila svoju odlučnost. Jedna bi se krivotvorina mogla oprostiti kao naivna pogreška, ali kad je to napravila i s drugom novčanicom, itekako je dobro znala kakve su ozbiljne posljedice. I onda je ponovo došla Trevu da je spasi od vlastite gluposti! Callie je na velikom stolu za glačanje u sušionici rublja pripremila praznu karticu i pribor za pisanje. »Nisam mogla naći još jednu ulaznicu«, rekla je i približila svjetiljku. »Ali ovo je papir iz pisaćeg stola lady Shelford.« Spustila je svjetiljku na stol i obasjala papir. »Tu je tinta. Pišite: ›Na Maskenbal se ljubazno Poziva...‹ Pazite da napišete velika slova M i P - da, baš tako.« Callie je primijetila da gospođa Fowler na poseban način piše ta slova. Originalne su pozivnice bile tiskane, a Callie je bila spremna objasniti da ih je ponestalo te da su one posljednje pisane rukom, za svaki slučaj, ako gospođa Fowler upita zašto sama piše pozivnicu. Učinila je to tako spremno da je Callie pomislila kako žena ima iskustvo s takvom praksom. »Gdje ću se naći s njim?« upita gospođa Fowler podignuvši pogled sa stola. Nabavila je masku na štapiću; sad ju je uzela zajedno s pozivnicom i okrenula se prema Callie. »On vas čeka«, reče ona. »Kaže da morate biti spremni krenuti u istom trenutku.« »Oh, spremna sam!« usklikne ona. »Mogu poći i noćas ako moram.« ~ 211 ~

anna


daša »A što je s vašim sinom?« upita Callie. To ju je najviše brinulo u ovoj klopki. »Ah, njemu je dobro tamo gdje je; ostavila sam ga kod roditelja gospodina Fowlera. Obožavaju ga, uvjeravam vas!« Nervozno se zahihotala. »Mislim da bi on više volio da njegova mama pobjegne i sačuva glavu nego da ostane i dođe po njega. Slažete se?« »To je sigurno zastrašujuće.« Callie je kroz masku gledala gospođu Fowler. »Monsieur mi je nešto malo spomenuo kako se osjeća, jer boji se što bi mu se moglo dogoditi.« »Zaista... po onome što ste rekli, zaključila sam da vam je sigurno sve ispričao... a ja sam u smrtnoj opasnosti, znate!« »Ali vrlo ste hrabri.« »Ah, prava sam kukavica, uvjeravam vas, gospo.« »Ali krivotvorili ste novčanicu, ne jedanput nego dvaput, a onda ih obje ponudili vjerovnicima. Mislim da ste zacijelo odvažni kao kakav drumski razbojnik.« Podignula je masku do očiju i drsko trznula glavom. »Pretpostavljam da je to bilo odvažno s moje strane«, rekla je. »Ne bih vam smjela o tome govoriti.« Oči su joj nestašno svjetlucale. »Mogli biste svjedočiti protiv mene!« »Vjerujem da mladu groficu nećemo morati zvati da svjedoči«, javi se muški glas. Grof Sidmouth iskorači iz tame gdje se skrivao iza visokog tijeska za izažimanje rublja. Ulazna su se vrata praonice zatvorila i pokazala Sir Thomasa, koji je bio stajao iza njih. Gospođa Fowler vrisne. Vanjska su vrata bila blokirana, ali ona se bacila pokraj Callie i jurnula preko praonice prema hodniku. U polumraku grof Sidmouth ju je pokušao uhvatiti, ali nakon kratkog natezanja u ruci mu je ostao samo njezin crni plašt. Pobjegla je u hodnik. Hermeyn zaručnik krene kao da će potrčati za njom, ali ministar ga zaustavi podignutom rukom. »Sir Thomas«, reče grof Sidmouth mimo, »ne želimo napraviti scenu na ovoj izvrsnoj grofičinoj zabavi. Pustite je da ode.« »Da je pustim, gospodine?« Sir Thomas se namršti. »Pustite je neka ode.« Uzeo je pozivnicu koju je napisala gospođa Fowler, a onda zatražio od Callie pismo u kojem je priznala svoje nedjelo. Dok je stajao i pri svjetlu svjetiljke čitao i uspoređivao rukopis, činilo se da se vrijeme pretvara u vječnost. Naposljetku je pogledao Sir Thomasa. »Možete se pridružiti svojoj zaručnici. Siguran sam da se već pita što se s vama dogodilo.« Grof Sidmouth gurne oba papira u unutrašnji džep kaputa i okrene se prema Callie. »Gospo... hoćete li mi iskazati čast i dopustiti mi da vas otpratim na ples?« Callie osjeti kako joj srce tone. Vidjela je kako joj pred očima nestaje nada da će s Trevova imena skinuti svaku sumnju, jer je ministar samo tako završio s tim incidentom. Ali on je ispružio ruku, a ona se nije mogla ničega drugog dosjetiti nego je prihvatiti. »Hvala«, rekla je kroz stisnuto grlo. Pošli su za Sir Thomasom kroz slabo osvijetljen hodnik. Kad je on nestao na stepenicama, grof Sidmouth promrmlja: »Volio bih s vama privatno razgovarati, draga. Ovdje je svakako puno ljudi i velika je gužva, ali sigurno ima neko mjesto gdje možemo u miru razgovarati?« ~ 212 ~

anna


daša Callie je bila dobro upoznata s prostorijama za služinčad. »U sobi domaćice«, reče ona nastojeći smiriti živce. »Možda će proviriti unutra, ali neće nam smetati.« »Izvrsno. A možda nam može donijeti i šalicu jakog čaja... za noćas mi je bilo dosta punča.« Taj plan je bilo lako izvesti, jer Callie je bila vrlo omiljena kod služinčadi. U jednostavnoj, udobnoj dnevnoj sobi grof Sidmouth stavi grudicu šećera u čaj i zavali se u naslonjač domaćice. Callie se smjestila na običnom drvenom stolcu s naslonom, osjećajući se kao preplašena sobarica koju su pozvali na razgovor. »Gospo«, reče on, »moram se diviti vašoj oštroumnosti. Ovaj je događaj osigurao dovoljno dokaza koji se mogu iskoristiti u sudnici. Ali sve mi je to naglo predočeno i malo sam zbunjen. Budite tako dobri i objasnite mi, zašto je ona došla k vama tražiti LeBlanca?« Callie zagrize usnicu. Još uvijek je imala masku na licu, zbog čega je bila zahvalna jer je osjetila kako joj krv navire u obraze. Ali došao je krajnji trenutak da se ispriča istina, pomislila je. »On nije monsieur LeBlanc. On je duc de Monceaux. Njegova majka živi ovdje u selu već mnogo godina, nakon što su svi pobjegli iz Francuske.« »Razumijem.« Ministar to prihvati sa zamišljenim kimanjem glave. »Znači, on je obiteljski prijatelj.« Callie pročisti grlo. »Da«, reče ona ne držeći se potpuno namjere da govori cijelu istinu. »To jest njegova majka mi je vrlo draga. On je došao ovamo da se oprosti s njom prije nego što ode iz Engleske. Sad je već otišao.« Tanke su mu usne zatitrale u blijedom smiješku. »Nema sumnje.« Gledao ju je nekoliko trenutaka. »Moram vam reći, lady Callista, da bez obzira na to kako se on zove, nakon njegove osude našao sam se pod velikim političkim pritiskom. Kralj ga je iskreno želio pomilovati.« Ništa nije rekla na to, ne znajući kako da odgovori. »Ne mogu vas kriviti ako ne pratite takve stvari, naravno. Bio je to vrlo neugodan slučaj: mlada žena takvih... privlačnih manira. Ljudi ne vole kad se vješaju mladi i lijepi, a tko im može zamjeriti? U to su se uključile i novine. Zauzimale su se strane. Imali smo i ulične nerede. Ali počinjen je težak zločin, a zakon se mora provoditi. Naročito u slučaju krivotvorenja. Vjera nacije počiva na potpisu, draga moja. Naše bi banke propale kad ne bismo vjerovali novčanicama koje se izdaju.« Kimnula je glavom, osjećajući mučninu. »Da, vidim da vam se ne sviđa to što čujete. Ali potpuni oprost nije bio moguć. On se nije branio. Dama jest. I to odlučno.« Namrštila se ispod maske. »Ali dokazi...« »Dokazi koji su postojali spasili su mu život. Porota je rekla da je kriv, a sudac ga je osudio na smrt, u skladu sa zakonom. Dobio je uvjetni oprost. Nije bio transportiran izvan zemlje ni poslan u zatvor u brodskom potpalublju. U ono sam vrijeme smatrao da je postignut razuman kompromis između onoga što zahtijeva zakon i humanosti.« »U ono vrijeme?« upita ona. Glas joj je drhtao. »Potpuno pomilovanje rijetka je milost, gospo. I to je normalno. Strašna moć zakona ublažena je kraljevom milošću, ali razumjet ćete da se ona ne može tako olako dodijeljivati.« ~ 213 ~

anna


daša Zatreptala je ispod maske. »Ali sam je kralj, rekli ste...« Grof Sidmouth je stisnuo usne. »Njegovo Veličanstvo bi u svojoj sućuti dodijelilo oprost svim zatvorenicima u Newgateu«, reče on. »Vaš kralj, gospo, ima vrlo meko srce. A neka gospoda iz sportskih krugova doprli su do njega i postigli da ih sasluša u vezi s ovim slučajem. Mene i njegovo vijeće zapalo je da proučimo molbe s malo više ozbiljnosti. Kad su sve okolnosti i učinak na javnost uzeti u obzir, nismo smatrali da ta peticija zaslužuje potpuni kraljev oprost.« Pognula je glavu, čvrsto stisnula ruke i nastojala ne pokazati emocije. Ovo je izgledalo tako nepravedno i kapriciozno da nije mogla ni govoriti. Pustio je gospođu Fowler da pobjegne kako ne bi uznemirio goste na plesu, ali je od Treva napravio primjer za cijelu zemlju, iako su svi znali da nije kriv. »Međutim«, nastavi grof Sidmouth ravnomjernim tonom. »Postoje rijetki slučajevi u kojima je dokaz nevinosti nepobitan.« Pogledao ju je. »Ovo se mora ponovo razmotriti. Kako se čini da ste vi zainteresirani kao prijateljica njegove... ah... njegove majke... možete je obavijestiti da če, na temelju onoga čemu sam večeras osobno svjedočio, i ovog pisma kao dokaza, ta peticija ponovo biti otvorena. On će dobiti potpun i bezuvjetan oprost.« Callie je skočila na noge. »Gospodine!« uskliknula je. »Oh, gospodine.« »Potpun i bezuvjetan. Recite joj da sam dao svoju riječ.«

~ 214 ~

anna


daša

23. poglavlje

O

buzela ju je takva euforija da je potrčala stepenicama na kat i požurila među goste prije nego što se sjetila da nema kome reći tu vijest. Zastala je i maknula pero iz njemu najdražeg položaja u kojemu joj je pokrivalo desno oko. Cijeli se dan osjećala umrtvljeno, sve dok nije otkrila pismo gospođe Fowler, a onda je odluka da nešto poduzme u vezi s tim potiskivala sve druge osjećaje. Ali sada je postala svjesna da njega zaista nema. Bila je gotovo ponoć; nije čak mogla otići ni k vojvotkinji. Doživjela je takvo splašnjavanje emocija da je samo stajala usred svih zamaskiranih gostiju i zamalo briznula u plač. »Gospo.« Jedan joj je džentlmen progovorio tiho i vrlo blizu uhu. Callie se okrenula. Zbog maske i pera nije jasno vidjela, ali prepoznala je taj glas i drhtaj joj je prošao kralježnicom. »Došao sam po tebe«, reče on. Spustio je ruku na njezinu. Bio je to on. Zamaskiran, odjeven u široku košulju, s rastvorenim ovratnikom i jarko crvenom vrpcom oko pasa. U blistavim koricama nosio je mač, pravi - prepoznala je elegantno oružje koje je inače visjelo iznad kamina u kući Dove. S crnom kosom, tamnom kožom i u žutim širokim hlačama uguranima u visoke čizme kao da je kakav Kozak, zaista je izgledao kao gusar. Mogla bi mu brzo ispripovijedati vijest. To joj je bila prva pomisao, ali odmah se sjetila njegova odlaska i što joj je bio rekao. Ukočila se opirući se njegovu dodiru. Gosti što su stajali oko njih znatiželjno su ih pogledavali, i to s pravom, jer od svih kostima njegov je bio najjednostavniji, a ipak najdramatičniji. Skandalozan, bez prsluka ili bilo čega preko košulje, dok su mu se ocrtavali mišići ramena, a vrhovi ovratnika nemarno visjeli razotkrivajući mu vrat i gornji dio prsnog koša. Usred malog kruga svojih prijateljica, Dolly je otvoreno zurila u njega. »Jako sam iznenađena što te vidim ovdje«, reče ona s više dostojanstva nego što bi mogla da joj lice nije bilo skriveno iza maske. Nije odgovorio. Pogledao ju je, a usta su mu bila čvrsto stisnuta ispod crne maske. Prve note valcera razlegle su se iznad mnoštva gostiju. Uhvatio ju je oko struka i zavrtio je u plesu. »Mislila sam da ideš nekamo drugdje«, reče ona i otpuhne pero s lica dok su se okretali. I dalje je šutio. U njoj se počne rađati ogorčenje zato što se opet vratio. Opet! Koliko puta će je dražiti i rugati joj se? Ako joj ponovo kaže da je voli, ali da mora otići, ona će početi vrištati. Perverzno, ali odjedanput je poželjela za sebe zadržati teško stečenu pobjedu u njegovo ime. »Zapravo, k vragu«, dodala je i podignula bradu. »O, da«, promrmlja on. »Ali ovaj put i tebe vodim sa sobom.« ~ 215 ~

anna


daša Callie ga pogleda i malo se spotakne. Pridržao ju je da ne padne i nastavio ih okretati u ritmu glazbe. Oči su joj blistale kroz masku. Već je porumenjela od plesa, ali od tih je riječi na tren ostala bez daha. Još se više uznemirila primijetivši da im bojnik Moruna prilazi preko podija. Prstima je čvršće stisnula Trevovo rame. Pogledao je preko njezine glave, a onda se nasmiješio osmijehom koji je ispod maske djelovao naročito gusarski, »Oh, zaboga«, šapnula je. »Nemoj napraviti scenu.« Osmijeh je nestao. Čvrsto se zagledao u nju. »Je li to ono što želiš? Bez scena?« Dok su se vrtjeli poneseni glazbom, njegove su je ruke držale čvrsto ali blago, poput pitanja. Još jedan okret i Callie opet ugleda bojnika. Zastao je da propusti jedan plesni par. Teško je disala. Dolly, Hermey i Sir Thomas stajali su uz rub podija i svi su gledali prema njoj. I grof Sidmouth je promatrao, visok i ozbiljan, bez maske koja bi mu skrivala stroge crte lica i rijetku, lepršavu kosu. Sa svakim krugom koji su napravili, shvaćala je da je sve više promatrača njezina valcera, da se svi značajno pogledavaju i šapću iza lepeza. Callie osjeti kao da se smanjila. Bila je ono čega se cijeli život užasavala: središte pozornosti. Ples se počeo primicati kraju. Bojnik Moruna stigao je do njih upravo kad je orkestar prestao svirati, a gong je najavio ponoć. Bio je to signal za sve da skinu maske, ali umjesto toga, kad je zvono utihnulo, svi kao da su se ukočili. Plesači su prestali plesati i okrenuli su se prema Callie i njezinu partneru. »Makni ruke s moje zaručnice«, reče bojnik. Glas mu je bio tih, ali ipak je odjeknuo u čudnoj tišini plesne dvorane. Trev ga je ignorirao. Umjesto toga stajao je i gledao Callie. Bila je svjesna da joj je kostim u neredu, maska joj se pomaknula u plesu, a sva su joj pera u kosi klonula. Sigurno je izgledala smiješno. Ali Trev je malo nagnuo glavu u stranu kao da očekuje neki odgovor. »Biraj, moja gospo«, promrmljao je. Prsti su joj ležali na njegovu otvorenom dlanu. Na njoj je bilo da odgovori. On će je pustiti u trenutku. Callie duboko udahne, nadajući se da se neće onesvijestiti tu usred dvorane. Okrenula se bojniku Moruni. Nije je čak ni gledao; bijesno je zurio kroz masku u Treva, a ruku je položio na oružje koje mu je visjelo o struku. Činilo se da je zaboravio da je sablja napravljena od kartona. »Oprostite«, rekla je. Glas kao da joj je zastajao u grlu, ali nakašljala se i gurnula masku uvis s lica kad ju je pogledao. »Što želite, bojniče?« rekla je sada snažnijim glasom koji kao da je odjeknuo u tišini prostorije. Okrenuo se k njoj i lagano joj se poklonio. »Gospo, moram vas zamoliti da mi iskažete čast i dopustite da vas otpratim do stola s osvježavajućim pićima.« »Hvala«, reče ona, »ali želim...« »Molim vas, razmotrite što ćete reći, gospo«, reče on tonom upozorenja. »Bojniče...« »Zar ne vidite gdje smo?« »Bojniče, ja...« ~ 216 ~

anna


daša Lice mu se zacrvenjelo. »Ne govorite!« prosikće on kroza zube tako zlobno da se malo trgnula unatrag. Trev je zaklopio ruku nad njezinim prstima. Stajao je pokraj nje i gledao je s blagim i neobičnim osmijehom koji mu je rastao u kutu usana. A onda joj je, i dalje s maskom na licu, namignuo. Pribrala se i pogledala oko sebe sva lica koja su zurila u njih. »Bojniče Moruna«, reče ona mirnim snažnim glasom, »žao mi je što vam moram reći da nakon svega mi ne bismo odgovarali jedno drugome. Moje su naklonosti na drugoj strani.« U tišini kojom su dočekane njezine riječi, ugrizla se za usnu i rukom odmaknula pero s lica. Bojnik Moruna samo ju je gledao, usta stisnutih u čvrstu, zategnutu crtu. Trev povuče masku s lica. Dvoranom se razlegne žamor, prigušeni uzvici iznenađenja i čuđenja. Kratko se i ružno nasmijavši, bojnik reče: »Kako želite, gospo. Želim vam radost u vašoj odluci.« Ukočeno se poklonio, okrenuo im leđa i odlučnim koracima krenuo iz dvorane dok su se gosti razmicali pred njim. Netko je počeo oduševljeno pljeskati. Bila je to Hermey. Pridružio joj se zaručnik. I netko do njih. Callie je trepćući gledala oko sebe shvativši, začuđena, da svi plješću. Trev joj se široko smiješio, uzeo je za ruku i duboko se sagnuo poljubivši joj prste. Zatim ju je povukao u zagrljaj kao da će je poljubiti u obraz, ali umjesto toga joj je oštro šapnuo na uho: »Moramo ići. Bez pozdrava, žao mi je.« Dopustila mu je da je povede - skoro čak i odvuče - pokraj Hermey i Dolly i ostalih gostiju što su još pljeskali i koji su sve to smatrali dijelom zabave. Čak je i Dolly pljeskala s prilično divljim oduševljenjem. Mahnito je mahala prema dirigentu da orkestar ponovo počne svirati pa su Callie i Trev grandiozno izašli iz dvorane uz zvukove austrijskog galopa. Još ju je držao za ruku kad su stigli do nadsvođene kapije koja je vodila u dvorište i prema stajama. Zatim se zaustavio, povukao je u zagrljaj i ljubio sve dok se Callie nije našla u opasnosti da izgubi ne samo perje u kosi nego i razum. »Bojim se da ćemo morati ukrasti konja«, reče on i pusti je iz stiska. »Sad si svoju sudbinu vezala s mojom, i nadam se da nećeš imati ništa protiv ponekog čina razbojništva.« Gallic podigne nogu da izbaci iz cipelice kamenčić koji je zalutao unutra dok su navratnanos trčali preko šljunčanog kolnog prilaza. »Ukrasti konja? Zašto?« Skakutala je na jednoj nozi i pridržavala se za njega da održi ravnotežu. »U velikoj smo žurbi, ma mie. Morat ćeš se priviknuti na to, barem dok ne odemo iz Engleske. Sjedni.« Gurnuo ju je na klupčicu za uzjahivanje konja i ispružio ruku da joj izuje cipelu i istrese kamenčić. Ali u žurbi je ipak zastao dovoljno dugo da joj prođe rukom povrh gležnja. Podignuo joj je stopalo i poljubio rist preko čarape. »Obožavam tvoje podsuknje i zvončiće, ljubavi moja, ali ovo je posljednji put da ih pokazuješ u javnosti.« Callie uzme od njega cipelu. »Ukradimo mojega konja«, predloži ona. Kimnuo je glavom i ustao. »Dobra ideja«, reče on s odobravanjem. »Strogo uzevši, to i neće biti zločin, zar ne?« Slijedila ga je u mračno dvorište. »Kamo idemo?« upitala je znatiželjno. ~ 217 ~

anna


daša »Idemo u Liverpool, a odande brodom u Boston«, odgovori on tiho. »Žao mi je što se nisi mogla oprostiti od obitelji, ali pisat ćeš im kad stignemo.« »Jako dobro«, složi se ona. »Hubert će htjeti znati kamo sam otišla.« Opet ju je privukao k sebi i čvrsto je držao. »Žao mi je. Naći ćemo neko mjesto za tvoju stolcu - neki posjed. U Americi ima puno zemlje.« »Tako sam i ja čula«, reče ona neutralnim tonom. »Dopusti da konjušaru kažem da mi zauzda moju kobilu u dvokolicu. Izvest ću je i pokupiti te kod dvorišne kapije. Stisnuo joj je ruku. »Neustrašiva djevojko.« »Svakako«, reče ona. »Koliko sam shvatila, bježimo kao zaljubljeni par?« »Tako je«, reče on. »Osim ako ne želiš da to bude otmica. Ne znam kad ćemo naći pravog svećenika.« »Kidnapirana na maskenbalu!« reče ona sa zadovoljstvom. »Nakon što sam odbacila zaručnika pred svim okupljenim ljudima. Zahvaljujem ti u ime urednika Damskog promatrača.« Nasmijao se i poravnao joj pero. »Dovedi nam vozilo za bijeg, ti zloglasna ženo«, poljubio joj je oba kapka, »prije nego što se državni tajnik sjeti gdje me je prethodno vidio.« Nekoliko minuta poslije, još zadovoljna i rumena zbog tog kratkog predaha i njegovih poljubaca unatoč tome što im je državni tajnik bio za petama, izvela je kobilu iz staje ostavivši iza sebe iznenađenog konjušara. Trev se pojavi iz mraka i jednim se zamahom popne na sjedalo do nje. Nagnuo se i opet je poljubio. Želio je preuzeti uzde, ali Callie ih je čvrsto držala osjećajući da on možda ne bi vozio potpuno ravno jer ju je imao potrebu stalno ljubici. Blago je pucnula bičem kao da moli konja da malo žustrije potrči, a šljunak je letio na sve strane dok su jurili kolnim prilazom. Trev se ugodno smjestio na svojem sjedalu i zagrlio je toplo jednom rukom oko ramena. Pustila je kobili da juri iz sve snage sve do vratareve kuće na ulazu u imanje. Tamo ju je zaustavila, jer je cesta bila u sjeni stabala, a mjesečina baš nije dobro obasjavala put. Konj se zaustavio pred zatvorenim vratima imanja. Vratar je došao i pogledao ih. »Moja gospo, to ste vi? Ali... oprostite... kamo idete u ovaj sat?« Callie pogleda Treva. »Rekao si, Amerika?« Nagnuo se pokraj nje prema vrataru. »Ili u Šangaj, ako želiš«, dodao je. »U tom slučaju ne morate ostaviti vrata otključana«, obavijestila je zbunjenog vratara dok je dvokolica prolazila. Našavši se vani, okrenula je kobilu prema selu Shelford. »Bit će najbolje da odavde krenemo sjevernom cestom«, reče Trev. U blijedoj noći dah im se stapao u zamagljeni oblačić. »Nema potrebe ići ovim smjerom.« »Ovo je prečac«, reče mu Callie. »Stvarno? Dobro. Prokletstvo, kako sam glup - trebao sam barem zgrabiti za tebe neki ogrtač dok smo izlazili. Mislim da ne bi bilo pametno zaustavljati se u Bromyardu osim da ostavimo tvoju kobilu. Ali ako možeš izdržati do Leominstera, tamo ćemo uzeti sobu. To je nekih dvadesetak kilometara.« »Nije mi ni najmanje hladno«, reče ona iskreno. A nije ni bilo dok ju je on tako čvrsto držao uza se. ~ 218 ~

anna


daša »Prava si junakinja«, reče on ljubeći joj vrat. »Je t’adore.« Mirno je primila kompliment. »Ali molim te, hoćeš li me prosvijetliti... kad smo zadnji put razgovarali, rekao si da me nikad više ne želiš vidjeti.« »Bio sam lud i izvan sebe«, objasni on. »Za to potpuno krivim tvoje čarape.« Pogledala ga je iskosa. Povukao je ruku s njezina ramena i položio je na njezina zapešća tako da je kobila usporila i počela kaskati, »Callie«, reče on i okrene joj lice prema sebi. Glas mu je postao tiši. »Razumiješ li... da nećeš imati svoj novac? Tvoj se otac davno za to pobrinuo.« Bilo joj je mnogo hladnije kad se odmaknuo od nje. »Učinio je to?« »Da, sa zadovoljstvom me je obavijestio da je tvoja zaklada čvrsto osigurana kako bi te zaštitio od nitkova koji su u lovu na bogate nasljednice.« Na mjesečini je vidjela kako su mu se usta iskrivila u preziran smiješak. »A mene je uzeo kao osnovni primjer i uzorak za sve ostale.« »Pretpostavljam da tada još nije znao za bojnika Morunu.« »Živjet ćemo u inozemstvu«, nastavi on uporno. »Neću te moći dovesti natrag da vidiš sestru ili Shelford ili Englesku. I ne krećem se u uglednom društvu. Novca imam dovoljno, ali...« »Pokušavaš li me navesti da se i tebe odreknem?« upita ona. »Ne, dovraga, ali trebala bi.« »Da«, reče ona zamišljeno. »Trebala bih se vratiti na maskenbal i izjaviti da sam se predomislila i da mi se, naposljetku, ipak ne sviđa biti oteta. Nema sumnje da bi se od toga zavrtjelo u glavi čak i urednicima Damskog promatrača.« »Usuđujem se reći da bi ti, u svakom slučaju, zahvalili zbog povećanja broja naklade.« Coknula je kobili da prijeđe u kas. »Mislim da su dobili dovoljno materijala. Što se mene tiče, voljela bih prekinuti s tobom, naravno, nakon što sam otkrila sve te zabrinjavajuće činjenice, ali bilo je tako zabavno odbaciti bojnika Morunu da se ne usuđujem kod sebe poticati takvo prevrtljivo ponašanje.« Šutio je. Kobila je kaskala kroz blatnu lokvu, a Callie joj je dopustila da opet uspori na blatnjavom putu. »Ovo je cesta koja vodi u Dove«, reče on kao da je tek sad primijetio. »Da, i nadam se da će se malo posušiti do jutra«, reče ona. »Grof Sidmouth namjerava doći u posjet tvojoj majci, ako ga ne zadrže noćas predugo na maskenbalu.« Trev uspravno sjedne. »Sidmouth?« »Državni tajnik, ministar, znaš.« »On namjerava doći...? Blagi Bože, zar ga je onaj agent obavijestio? Zašto bi, dovraga, Sidmouth dolazio ovamo?« Onda se prekinuo i rekao zaprepašteno: »Zar mu je Emma Fowler rekla da sam tu?« »Ne, ništa takvoga«, reče Callie utješno. »Ja sam mu spomenula da ti je majka bolesna i vrlo zabrinuta za tebe, a on je pomislio da bi je njegov posjet možda mogao oraspoložiti i dati joj snage.« »Jesi li poludjela?« Zaustavili su se pred kapijom na ogradi imanja kuće Dove. Mjesečina je mutno sjala na bijelo obojenim daskama ograde i srebrnkastim granama grmova ruža. ~ 219 ~

anna


daša »Callie, ne zaustavljaj se ovdje«, prosikće on. »Zaspala je. Zna da se neću vratiti. Za ljubav Božju, krenimo dalje i završimo s tim.« »Moram joj nešto reći.« Zaklopio je oči i udahnuo. »Neću te sprječavati«, promrmlja on stisnutog grla, »ali bit će nam bolje da to brzo obavimo, ako je Sidmouth upoznat sa svime.« Jako je uživala u svojoj prilici da i on vidi kako je to biti zabrinut, ali brzo se smilovala. »Možda bih i tebi trebala reći«, izjavila je. »Prije nego što odemo čak do Amerike.« »Dakle?« upita on zlovoljno. »Što je? Više bi voljela da to bude negdje bliže. Italija? Upozoravam te da se ništa neće promijeniti osim što ćeš tu i tamo sama moći doći u posjet.« »Mislim da zaista ne bismo trebali otići iz Engleske, osim ako ti to jako ne želiš.« Odmahnuo je glavom. »Znao sam da ne shvaćaš doista što će to značiti poći sa mnom.« »Znam da misliš da mi fali daska...« »Guskica, prokletstvo«, ispravi je on. »To što si rekla je vulgarni žargon.« Pogledala ga je iskosa. »Možda bi me morao naučiti taj žargon ako se ne namjeravamo družiti s čestitim ljudima«, predloži ona. »Ne«, reče on s potisnutim bijesom. »Dobro, onda guskica«, reče ona blago, »ali kao što rekoh... grof Sidmouth sutra dolazi tvojoj majci reći da si dobio potpun i bezuvjetan oprost, a koliko znam, klima u Šangaju nije baš dobra za zdravlje pa sam pomislila da bismo možda trebali potražiti neko imanje tu u okolici Hereforda.« Uhvatio ju je za ruke. »Ma chérie«, reče on nježno, »moraš znati da to nije moguće... Što si rekla?« »Rekla sam da će ti grof Sidmouth dati potpun i bezuvjetan oprost.« Pustio ju je. Nastupila je dugačka i napeta tišina, čulo se samo kako kobila blago frkće i škripanje jednog kotača dvokolice. »Dao je svoju riječ«, doda ona osjećajući se sada malo nelagodno zato što je malo pretjerala sa svojom šalom. »Jer su dokazi o tvojoj nevinosti sada prevladavajući.« »Sad su prevladavajući?« ponovi on ne shvaćajući. »Kad je to otkrio?« »Otprilike prije sat vremena.« »Nemoj se šaliti sa mnom. To nije tema koja mi je zabavna. I ne pretpostavljaj da možeš sa mnom zbijati neslane šale.« »Nije šala. Samo sam gospođi Fowler postavila nekoliko pitanja, a ona je na kartici nešto napisala kao uzorak svojeg rukopisa i... pa, možda nije bila svjesna da su Sir Thomas i državni tajnik svjedočili svemu što je izrekla.« S nelagodom se promeškoljila. »Možda je bilo mračno i kutovi praonice rublja nisu se jasno vidjeli pa nije primijetila tu dvojicu. Ali u pravu si, Trev, možda jesam guskica, ali ona je... prava kretenuša. Da si samo pročitao pismo koje ti je napisala! Ono presavijeno koje nisi htio ni taknuti. Ali ne krivim te za to. Krivotvorila je i drugu novčanicu i sve ti je to napisala, spomenuvši da si prvi put preuzeo krivnju na sebe, da se nada da ćeš joj ovaj put pomoći da pobjegne iz Engleske. I tako vidiš, kad je svojom rukom napisala pozivnicu na ples, rukopis je odgovarao onome kojim je napisano pismo... a grof Sidmouth je i čuo što je rekla...« Nije dovršila rečenicu. ~ 220 ~

anna


daša Sjedio je pokraj nje, a tijelo mu je bilo vrlo, vrlo mirno. »Nadam se da se ne ljutiš«, reče ona. »Pustili su je da pobjegne.« »Tko je sve to isplanirao?« upita on čudnim glasom. »Pa, mislim... može se reći... da sam ja sve organizirala«, priznala je prilično nervozno. Nije se činilo da je oduševljen kao što se nadala da će biti. »Kada?« »Danas. Večeras.« »Nakon što sam otišao od tebe.« Kimnula je glavom iako je bio mrak. »Potpuni oprost?« upita on ponovo. »Bezuvjetan?« »Da. Grof Sidmouth mi je dao riječ.« »Potpuni oprost?« ponovi on, zatrese glavom kao da ga ta misao uznemirava. »Mislim da on ima dovoljno utjecaja da sredi takve stvari.« »O, ima«, reče Trev oštro. »Sjede za onim stolom u vijeću i nakon svake sjednice odlučuju o životu i smrti prema svojem hiru. Nimalo ne sumnjam da ima moć da to sredi. Jedino...« Prekinuo se i onda namrštio na nju pri slabom svjetlu mjesečine. »Ovo baca novo svjetlo na stvari.« Sumnjičavo ga je gledala. Noć kao da je postajala sve hladnija. Blago je zadrhtala. Nije mogla iz njegova glasa razabrati kakav je sad to novi obrat. Možda je želio razmisliti o svojem položaju. Možda je čak želio razmisliti ponovo o tome želi li se oženiti njom. Sad kad je bio slobodan čovjek, možda će htjeti naći neku drugu nasljednicu, takvu koja neće baš tako spremno pristati da ga slijedi u Šangaj. Pognula je glavu i pripremila se da izgleda smireno ako on iznenada kaže da nije dostojan da bi je oteo. »Prije svega«, reče on, »to znači da se ne moramo voziti dvadeset kilometara do Leominstera i stići odjeveni kao da smo upravo sišli s gusarskog broda.« »Prilično mi se sviđaš kao gusar«, reče ona plaho. »Uvjeravam te, mademoiselle, moji osjećaji za tebe kao jednu od haremskih djevojaka ne daju se opisati«, izjavio je. »Ali bojim se da nisam baš dobar u otmicama. U žurbi da te zgrabim i odnesem na kraj svijeta, čini se da sam zaboravio nekoliko prilično važnih stvari. Kao što je prtljaga.« »Bila je to savršena otmica«, izjavi ona. »Molim te, nemoj se živcirati zbog detalja.« »Nema sumnje da će novine dodati takve uljepšane sitnice, koje su potrebne da bi se zadovoljio ukus čitatelja. A kako sam već zaključio da mi je život bez tebe pustinja, unatoč svim mojim naporima da potajno umaknem kao bezvrijedan nitkov...« »Obično kroz prozor«, prekine ga ona. »... a ti si pristala poći sa mnom u Šangaj ako se baš mora...« »S najvećim mogućim zadovoljstvom«, dodala je. »... pitam se mogu li tc nagovoriti da preskočimo neke manje pojedinosti tog plana, kao što je vožnja cijele noći do Leominstera, plovidba do Bostona usred zime, a da umjesto toga sve pojednostavnimo i noćas spavamo u toplom krevetu ovdje u kući Dove?« ~ 221 ~

anna


daša Callie nakrivi glavu kao da razmišlja. »Donekle sam se nadala kineskoj pustolovini, ali ti si tako malodušan i želiš se odreći oluje i potonuća broda...« »Jadno od mene, priznajem, ali ima jedna dodatna prednost u svemu, a to je da ću te potpuno zavesti prije zore«, istakne on. Zadovoljno je uzdahnula. »Usuđujem se reći da će tvoja majka biti šokirana.« »Usuđujem se reći da će presti kao mačka u vrču mlijeka«, reče on. »I moram te upozoriti da ću, ako se nastaviš ovako provokativno smijati, biti prisiljen uzeti te ovdje na sjedalu kočije, na moj uobičajeni huliganski francuski način. Vozi ravno u staju, ljubavi moja, prije nego što nas Damski promatrač uhvati ovdje na otvorenom.«

~ 222 ~

anna


daša

Epilog

»V

rijeme je.« Trev se prene iz dubokog sna. Imao je čarape na nogama i odmah je ustao. Na trenutak nije znao gdje se nalazi, samo da je ovo važna vijest i da mora brzo reagirati. »Dolazim«, mrmljao je. »Tu sam. Budi mirna.« Pipajući naslijepo, našao je košulju; prebacio ju je preko glave i ustao. U mraku je zgrabio čizme i napravio korak prema vratima udarivši potkoljenicom u neku neočekivanu prepreku. »Samo mirno«, promrmljao je sam sebi, poskakujući na jednoj nozi. »Prokletstvo.« »Požuri!« dopre do njega Calliein glas. »Oh!« vikala je. »Oh, Bože!« Trevu je srce ludo lupalo. Duboko je udahnuo. Sjetio se da se nalazi u staji, a ne u svojoj spavaćoj sobi. Pri slabom svjetlu vidio je vrata ostave s alatom. Opreznije je koračao i ramenom se upro u vrata, noseći jednu čizmu u ruci. Callie ga je opet pozvala da požuri, a glas joj je odjekivao u gredama krova. »Stižem!« odgovori on, podvrne rukave košulje i pokuša zvučati kao da je potpuno budan. Vidio je hodnik popločan glinenim pločicama dok je šepao pokraj žitnice prema odjeljcima za stoku, još uvijek noseći čizmu u ruci. Na kraju dugog prolaza stajala je sa svojim pastirom i dječakom s farme na rubu svjetla što ga je bacala svjetiljka. Stisnula je dlanove jedan o drugi, a oči su joj sjale. »Gledaj!« rekla je pokazujući prema svježoj postelji od slame. Trev je odahnuo s olakšanjem. Bio je zadužen da pruži dodatnu mušku snagu bude li potrebna, zadatak koji Priručnik za uzgajivača nije opisao kao osobito primamljiv, ali po njezinu radosnom izrazu lica zaključio je da je sve u redu. Kad je stigao do otvorenog pregratka, velika krava se podigla i ustala, pokazavši na slami vlažno i nimalo privlačno tele. Čini se da je Trev prespavao ružnije detalje procedure, jer je mala životinja već bila polizana do čistoga i pokušavala je podvući stražnje noge pod sebe u klimavom pokušaju da ustane. »Telić je«, šapne Callie i nasloni se na Treva. »Naš prvi!« »Čestitam«, reče Trev tiho i namigne joj. Uzela ga je za ruku i nastavila gledati tele koje se mučilo steći kontrolu nad svojim nogama, palo je, ali pokušalo iznova. Ovaj put je uspjelo i stalo raskrečenih nogu, drhteći ali uspravno, dok je vlažnim repom mahalo lijevo-desno. »O, bravo! Iz drugog pokušaja!« Pogledala je Treva blistavim očima. »Nikad se ne umorim gledati ovo«, povjeri mu ona, opustivši se uz njega tako prisno da je to potpuno vrijedilo udarca u potkoljenicu i činjenice da je imao još samo jednu čizmu. »Pogledaj tu savršenu boju dlake! Jako sliči Hubertu. Što ti kažeš?« »Potpuno su slični«, složi se Trev i mudro kimne glavom. U sebi je pomislio da nije vidio ništa što bi manje sličilo Hubertu od ovog klimavog zrnca života, koje kao da se sastojalo ~ 223 ~

anna


daša samo od nogu i očiju. Kao da želi reći da se ne slaže s njim, ponosni im se otac javio negdje izdaleka dugim i tugaljivim mukanjem. »Zar je već tako kasno? Sunce će uskoro izaći.« Callie pogleda preko ramena. Hubert je preseljen s njima na novo imanje u Herefordu. Bio je to svadbeni dat pukovnika Davenporta - što je bilo vraški pošteno od tog čovjeka, mislio je Trev, uzevši u obzir da ga je mladoženja, ne tako davno, udario u glavu. Callie je prihvatila dar s velikom zahvalnošću i obećala pukovniku jednog od Hubertovih potomaka, ali Trev je smatrao da to neće biti ovaj. Nagnula se k teliću i tepala mu, gugutala i poticala ga da napravi prvi korak, baš kao majka. Trev bi možda bio malo ljubomoran da ona nije podjednako luckasto tepala i njihovu mjesec dana starom sinu. Mladi gospodar Etienne Shelford d’Augustin također je opisan kao slika i prilika svojega oca pa je Trev mogao biti zadovoljan što se može usporediti s Hubertom, kad se radilo o očinstvu. Naravno, Hubert se mogao izvlačiti tako što je, obavivši svoju dužnost, samo ležao na pašnjaku, jeo i spavao do sljedeće stočne izložbe, dok je Trev sjedio uz Callie tijekom kasnih noćnih dojenja djeteta, hodao hodnicima noseći uplakanog sina i prionuo novom životu s obveznicama, postocima i bankovnim dionicama umjesto sportskog klađenja. Sad je imao svoju obitelj. Ettieneov program prilično je podsjećao na Hubertov: jeo je i spavao, uz dodatak povremenog plakanja. Trev dotad nije shvaćao koliko su bebe konstantno bučne, ali ako je to bila cijena ulaznice, onda je bio i više nego spreman platiti je. Doživio je neobjašnjivo, osjetio bi crnce svaki put kad bi gledao svoju ženu i sina zajedno, dok sjede kasno navečer u kući koju je kupio za nju, samo za njih troje. Uvjerivši se da je tele sigurno na nogama i da siše, Callie ostavi svojeg pastira s podužim popisom uputa, a onda dopusti Trevu da je otprati natrag u kuću, ljubazno mu ukazavši na to da bi prije toga trebao navući i drugu čizmu. Blijedo svjetlo pojavilo se na horizontu, ističući čudne oblike visokih starih hrastova. Hodajući po rosnoj travi uz Callie, Trev je nosio vjedro toplih posija. Živjeli su tu tek šest mjeseci, ali sve su ograde bile uredno postavljene, a polja puna sijena. Njihova je kuća elegantno stajala s pogledom na rijeku Wye: nije bila tako velika ni veličanstvena kao Dvor Shelford, ali bila je to lijepa velika kuća, nedavno sagrađena, sa šest spavaćih soba, dva salona i modernom kuhinjom, zbog koje je kuharica skoro zaplakala od sreće. Callie zastane uz ogradu pašnjaka da čestita Hubertu na obavljenu poslu, zasipajući ga komplimentima zbog kojih bi kakva mlada djevojka pocrvenjela. Trev mu je samo rekao da je jako dobar tip i ponudio mu jelo. Hubert je, izgleda, jako cijenio tu gestu, jer je s gustom prevrnuo vjedro i velikim jezikom lizao poslasticu s trave. Danilo se i oko njih su počele cvrkutati ptice. Na drugoj strani pašnjaka jedna je lisica izašla na otvoreno, zastala, zagledala se u njih na tren, a onda nestala u živici. Callie je stajala na vrhovima prstiju i naslonila se na ogradu popevši se na prvu prečku. Bila je malo raščupana, kosa joj se rasplela, a ovratnik se izvrnuo na jednu stranu. Pomisao da je sada mogao biti u Šangaju umjesto ovdje s njom pobudila je takvu veliku nježnost u njegovim grudima da je dvaput zatreptao, a onda je kratko obavijestio da bi volio da provedu jedan trenutak nasamo, jer mu je namjera učiniti nešto vrlo nepristojno s njom, Nije to baš bilo ono što je želio reći, ali za to nije imao potrebne riječi. ~ 224 ~

anna


daša Okrenula se s jednim od svojih nescašnih osmijeha, pružila mu ruku i skočila s ograde u njegov zagrljaj. Činilo se da druge riječi nisu bile potrebne.

»Mladi bik!« reče Callie vojvotkinji kad je sišla u prizemlje na doručak. »Voyons, nisam li tako i predvidjela?« reče madame zadovoljno. Dopustila je njegovateljici da je smjesti za stol. »Trevelyane, duguješ mi gvineju i nemoj se više kladiti protiv hrabrog Huberta, ako imaš pameti.« »Ogulit ćeš me do kože, zar ne?« Trev poljubi majčinu ruku i odnese novine natrag do prozora. »Pazi da ne postaneš okorjeli kockar povodeći se za ovim uspjehom.« »Ali ne, ne mogu si pomoći da mladiće ne navedem na put propasti?« Podignula je ruku kad je Callie pošla prema vratima. »Ma fille, molim te dopusti njegovateljici da pripazi na Etiennea, a ti popij sa mnom čaj da proslavimo ovaj veliki događaj. Onda ćemo otići i zajedno se poigrati s njim. Danas ga njegova grand-maman još nije dovoljno razmazila.« Callie pristane na taj dobar prijedlog i opet sjedne. Vojvotkinja se oporavila tako da je čak i londonski liječnik to nazvao čudesnim, iako je Callie osobno mislila da se to može pripisati većim dijelom tome što joj se sin vratio i što mu nad glavom ne visi mač. Trev je tvrdio da je to zbog toga što on ne dopušta skalpele ni puštanje krvi u svojoj kući. Vojvotkinja se samo smješkala na sva njihova nagađanja i često tražila da joj daju da drži Etiennea na krilu. »Blagi Bože«, uzvikne naglo Trev i zašušti novinama. »Slušajte ovo!« Presavinuo je novine. »Vjenčanje Johna L. Morune i Emme Fowler, rođene Braddock, održano je u Firenci, Italija, na privatnoj svečanosti.« Nasmijao se i zatresao glavom. »Nikad nisam pomislio da će mi biti žao Morune, ali neka Gospodin poštedi jadnika. Pitam se kako joj je to pošlo za rukom?« »Vrlo je dražesna«, reče Callie. Ta ju je vijest, iako iznenađujuća, zbog nečega natjerala da se nasmiješi iza svoje šalice čaja. »Mislim da se njemu to sviđa.« Trev napravi zvuk gađenja. »Dražesna, možeš misliti. Oderat će mu kožu i od nje napraviti novi par rukavica.« »Drago mi je vidjeti da sam te pametno odgojila, Trevelyane«, promrmlja vojvotkinja. »Nikad nisam vjerovala da bi se mogao zaljubiti u jednu takvu.« »Nije bilo šanse«, reče on smiješeći se Callie. »Bio sam beznadno zaljubljen davno prije nego što sam sreo ljupku Fowlericu.« Callie porumeni i pogleda ga iznad ruba šalice. »Pitam se što će časopisi napraviti od te priče?« »Barem deset nastavaka, siguran sam. Ali pitam se, ljubavi moja, tko je ucijenio tog nesretnog jadnika da se ne oženi tobom? Zahvaljujem toj osobi svakoga dana, ali provjerio sam sve čega sam se mogao dosjetiti i još uvijek mi nije jasno tko bi imao korist...« Naglo se prekinuo. Lice mu se ukočilo. Pogledao je svoju majku. »A sad idem gaziti svojega unuka«, reče vojvotkinja vedro, odloži ubrus i ustane sa stolice. »Hoćeš li poći sa mnom, ma bonne fille, i ostaviti mojeg dosadnog sina da čita novine?« ~ 225 ~

anna


daša »Maziti, gospo, ne: gaziti«, reče Callie jedva potiskujući smiješak. »Naravno da idem s vama.« »Jedan trenutak, maman«, reče Trev strogo i ustane. »Geordie Hixson je došao k tebi, tako si mi rekla, zar ne? Kad je to bilo?« »Ah!« Nemarno je odmahnula rukom. »Prestara sam da bih se sjećala takvih detalja. Ali bio je vrlo šarmantan mladić. Bilo mi je žao kad sam čula da je umro. Jako mi se svidio. U onom jednom poslijepodnevu smo se sprijateljili.« »Mogu zamisliti«, reče Trev trpko. »Nema sumnje da ti je ispričao mnoge priče iz rata.« »Nekoliko«, složi se ona. Podignula je tanke obrve. »Bojim se da nije volio svojega zapovjednika i pričajući mi o tome kao da mu je pao teret sa srca.« »Pričao je, je li?« »Da, i možda nisam dobro postupila, ali kad sam mu spomenula da se moja mlada prijateljica iz velike kuće zaručila za tog istog časnika, Hixson je bio zabrinut i tužan.« Trev polako zatrese glavom. »Ne, nije to bio Geordie. Moruna je rekao da je umro prije nego što je dobio ucjenjivačko pismo.« »Naravno da nije bio on!« reče ona šokirano. »Bio je previše pošten mladić da bi se spustio na takvu razinu! Zapravo, upravo je zbog vojne časti želio opravdati ponašanje svojega časnika.« Trev izvije usne u smiješak. »Razumijem. A kako si se riješila ostale dvojice, ma mére?« Callie oštro udahne. Pogledavala je malo supruga, malo vojvotkinju. »Trev! Ne optužuješ li valjda majku za... za...« »Da ih je ucijenila da te ostave?« Široko se osmjehnuo. »Uopće ne. Ne optužujem je. Spreman sam kleknuti pred nju i izraziti joj svoju vječnu zahvalnost.« »Nije to ništa, sine moj«, reče ona ozbiljno. »Gospođa Easley mi je pomogla tako što je rezala slova iz novina i lijepila ih, a pobrinula se i da pisma budu uručena.« »Gospo!« uzvikne Callie. »Nadam se da se ne ljutiš na mene, cherie. Znam da si svaki put bila malo povrijeđena i zbog toga mi je jako žao.« Zabrinuto je pogledala Callie. »Nisi se zaista željela udati ni za jednog od njih, zar ne?« »Pa, ne, nisam, ali...« Vojvotkinja podigne bradu. »Nijedan od tih muškaraca ne bi te volio kako zaslužuješ«, izjavi ona, »ili ne bi uopće obraćali pažnju na ono glupo pisamce.« Callie je bila vrlo iznenađena tim gledanjem na stvari. »Pretpostavljam da ste u pravu«, reče ona čudeći se. »Iako nikad nisam ni mislila da me ijedan imalo voli.« »Budale«, izgovore vojvotkinja i njezin sin u isti glas. Tako su slično zvučali, u toj je riječi bilo toliko oholog francuskog prezira, da se Callie nasmijala i rukom prekrila usta. Namreškala je nos jer oči su je počele peći od suza. »Oh«, rekla je, »tako sam sretna što vas oboje imam.« Trev joj lagano prstima podigne bradu i sagne se da je nježno poljubi u nos. »Ne ti. Ja sam sretnik, ma mie. Ti si moje bogatstvo.« ~ 226 ~

anna


292166638 laura kinsale satovi iz francuskog