Issuu on Google+

1


ELISABETH NAUGHTON

IGRA SUDBINE

Naslov izvornika Elisabeth Naughton Wait for Me S engleskoga prevela Lidija Milenkov Ečimović

2014

2


Prvo poglavlje Postoji mučenje, a postoji i ona čista agonija kada vam kliještima čupaju nokte. Kate Alexander ovog je trena proţivljavala ovo drugo. Ili joj se barem tako činilo. Stisnula je zube i pokušala razmišljati o bilo čemu drugome osim o znoju koji joj oblijeva koţu, o stropu preblizu njezina lica, o tome da u ovoj klaustrofobičnoj kutiji jedva moţe disati. Ništa nije pomoglo. Jedina misao koja joj se vrtjela po glavi bila je ta da ako uskoro ne izađe odavde, poludjet će i izvikati se na tehničara koji se nalazio iza stakla s njezine lijeve strane. »Još malo, Kate.« Divota. Baš prekrasno. Upravo ono što je ţeljela čuti. Znala je da se ne smije micati to bi joj samo produţilo patnju - ali ovaj je kratki test već trajao puno duţe nego što je trebao. Kog vraga rade tamo, priređuju domjenak? Strpljenje joj nikad nije bilo jača strana. Liječnici su joj rekli da je upravo ta njezina nestrpljivost najvjerojatniji razlog zbog čega nije ostala mrtva - nije joj se dalo čekati da svjetlo postane jače i odlučila se okrenuti i vratiti jer je izgubila strpljenje. Kate nije bila previše uvjerena u to - nije se sjećala nikakvog svjetla. Nije se sjećala ničega. Ali zahvaljujući pouzdanom osoblju u bolnici Baylor University Medical Center u Dallasu, njezina je »smrt« trajala tek devedeset sekundi. Devedeset sekundi koje su joj zauvijek promijenile ţivot. Nije se sjećala prometne nezgode u kojoj se njezin elegantni Mercedes pretvorio u hrpu zgnječenog metala. Nije se sjećala vozača drugog automobila koji je odšetao odande dok je ona leţala na hladnom pločniku i borila se za ţivot. Nije se sjećala ţivota prije nesreće, točka. Ali tog je dana naučila vrlo vaţnu lekciju: za neke se stvari u ţivotu vrijedi boriti. Misli su joj odlutale do Jakea, njihove godišnjice braka i posebne večere koju je planirala. Sedam godina... Nije joj se činilo kao sedam godina. U mnogočemu, činilo joj se da ga jedva poznaje. Proteklih osamnaest mjeseci prošlo je kao u nekoj izmaglici raznih testova i pretraga, navikavanja na ţivot u Houstonu, ponovnog upoznavanja s vlastitim suprugom i prijateljima. Posljedica nesreće, rekao joj je, koju će zajedno prebroditi. Osim što... Toliko je često odlazio na sluţbena putovanja da se činilo kako svo to ponovno upoznavanje ipak mora obaviti sama. Ţeljela je uzdahnuti, ali je znala da ne smije. Dobro, znači, posvećen je svom poslu. Voli svoj posao. Mora mu se diviti zbog strastvenosti s kojom se odnosi prema onome što radi. Pa što ako je njihov brak daleko od savršenstva? Nitko nema savršeni brak. Ali ona je dobila drugu priliku. Namjeravala ju je iskoristiti na najbolji mogući način. Obuzela ju je nijema radost kada je stroj ponovno zazujao i stol na kojem je leţala počeo se povlačiti iz tunela. Gotovo. Napokon. Dvadeset minuta pakla. A na kraju ipak nije morala ni na koga vikati. Nasmiješi se na tu pomisao. Tehničar izroni iz prostorije s monitorima i raskopča remenje koje joj je sputavalo glavu i ramena. »Nije loše. Kako se osjećaš?« Kate se podigne u sjedeći poloţaj i protrlja dugačak oţiljak uz rub vlasišta. »Kao sardina.« Nasmijao se. »To mi ljudi često kaţu. Moraš još malo pričekati dok pregledamo snimke i uvjerimo se da smo snimili sve što nam treba.« Kimnula je glavom jer je dobro poznavala postupak. Prošla je to već nekoliko puta, a ovo nije posljednji. Odjenula se i zaputila u čekaonicu gdje je s televizijskog zaslona treperila nestvarna 3


slika. Nekoliko se ljudi okupilo oko tri ekrana i zagledalo u nešto što je sličilo na scenu iz neke ratne zone. Vatrene buktinje i gusti dim, sirene, blještava svjetla. Ledeni su trnci straha preletjeli Kateinom koţom dok je promatrala kako se na zaslonu smjenjuju prestrašni prizori. Kamera je zumirala olupinu zrakoplova. Preko cijelog dna ekrana isticao se naslov »Izvanredna vijest.«

»Nesreća se dogodila oko deset sati i trideset pet minuta po pacifičkom vremenu. Let broj 524 iz San Francisca za Houston srušio se odmah nakon polijetanja. Svjedoci tvrde da se zrakoplov pretvorio u plamenu buktinju samo nekoliko metara od piste. Službenici Nacionalnog vijeća za sigurnost prometa1 izašli su na mjesto događaja, a službena je istraga već u tijeku. Prema prvim izvješćima procjenjuje se da nema preživjelih.« Zrak joj zapne u plućima. Panično je posegnula za torbicom, jedna joj naramenica spadne s ramena dok je kao sumanuta među raznoraznim potvrdama i voćnim grickalicama traţila ceduljicu s porukom koju joj je Jake bio ostavio. Poruku s podatcima o letu i hotelu u San Franciscu u kojem će odsjesti dok traje konferencija. »Kate? Je li sve u redu?« Nije podigla glavu da vidi tko joj se obraća. Nije se mogla usredotočiti. Torbica joj sklizne s ramena i padne na pod pokraj nogu, uz glasan zveket. Pala je na koljena i panično kopala po sadrţaju torbice, traţeći njegovu poruku. To nije isti let. Ne moţe biti. Vjerojatno upravo ovog trenutka slijeće u zračnu luku. Smijat će se kad mu ispriča kako je istresla cijelu torbicu na pod u klinici. »Kate? Što ti je? Što trebaš?« Kao kroz maglu, shvatila je da joj Gina, medicinska sestra, pokušava pomoći. Suze su joj zamutile pogled. Odmahivala je glavom. »Ceduljicu. Jakeovu ceduljicu. Moram je pronaći. Moram-« »Naći ćemo je. Opusti se. Samo diši. Sigurna sam da je sve u redu.« Duboko je udahnula, pa potom ispustila zrak iz pluća. Gina ima pravo. Pretjeruje. Jake je dobro. Trepćući suznim očima, pogledom je pretraţila pod i napokon ugledala Jakeov nakošeni rukopis na komadiću papira tik do svoje desne ruke. Prsti su joj drhtali dok ga je prinosila bliţe da pročita što na njemu piše.

Podatci o letu: Odlazak: Houston – San Francisco, broj leta 1498 Povratak: San Francisco – Houston, broj leta 524 Papir joj sklizne iz ruke. Prostorija se zavrtjela oko nje. Okruţila ju je tama. CT glave, slavljenička večera za koju je ranije kupovala namirnice, posljednjih osamnaest mjeseci njezina ţivota zakovitlalo joj se u mozgu i pomiješalo s Gininim glasom, sada prigušenim, kao da je doziva iz velike daljine. Samo je jedno imalo smisla. Samo je jedna misao ostala. Ţivot joj je upravo ponovno promijenio smjer. Ali ovog je puta smrt pobijedila.

1

National Trasportation Safety Board 4


»Stvarno moraš nešto pojesti.« Mindy, Kateina prva susjeda, spustila je šalicu vrućeg čaja na kuhinjski stol ispred Kate i sjela na stolac s njezine desne strane. Ni ne podigavši pogled, Kate je znala da je Mindyno pjegavo lice ozbiljno i tuţno. Ta je ţena oboţavala Jakea. Svi su ga oboţavali. Nitko od njihovih prijatelja nije znao za njegove nagle promjene raspoloţenja. Ili za to da je namjerno izbivao iz kuće. Ili da su se Kate i on svađali zbog njegova posla. Ali ništa od toga sada nisu više ni trebali znati. Nitko ne treba znati. »Hvala.« Drhtavim prstima Kate ovije dlanove oko šalice, upijajući njezinu toplinu. »Mislim da bih povratila dušu kad bih samo još jednom osjetila miris kave.« Kroz kuću joj je tog poslijepodneva i večeri protekla nezaustavljiva rijeka prijatelja. Ovo je bio prvi trenutak tišine koji si je Kate priuštila. A sada... Sada se pitala zašto ga je uopće priţeljkivala. »Čaj bi ti trebao pomoći da se opustiš«, reče Mindy, zabacivši crvenu kosu preko ramena. »Dan je bio dug. A da pojedeš malo juhe?« Kate odmahne glavom. Hrana joj je u ovom trenutku bila zadnja na pameti. Ţeludac bi joj se okrenuo kad bi samo pokušala bilo što unijeti u sebe. Odmahnuvši rukom, treptanjem je zaustavila suze koje su htjele poteći. Neće im se ponovno predati. Ne sada. Sačuvat će ih za poslije, kada ostane sama. U onoj velikoj spavaćoj sobi u kojoj se i previše naviknula spavati sasvim sama. »Nisam gladna.« Tišina je obavila sobu. Znala je da Mindy na to neće gledati s odobravanjem, ali na umu je imala tisuću drugih stvari osim hrane. »Boţe dragi, Mindy. Toliko toga moram obaviti.« Mindy joj dlanom prekrije ruku koja je počivala na stolu. »Imaš vremena napretek za sve to.« »Ne. Ako se odmah ne pobrinem za sve, prolupat ću.« Naslonila se natrag na stolac. »Ne mogu ostati ovdje.« »Moraš si dati vremena. Ne smiješ sada donositi nikakve nagle odluke.« »Ne. Ova je kuća bila njegova ideja. Ţivjeti ovdje...« Oči joj se zaklope. »On je donosio sve vaţne odluke u našem ţivotu.« »On ti je bio suprug, a ti si u posljednjih godinu i pol dana zbog nesreće proţivjela prave strahote. Naravno da je on donosio sve odluke. To je logično, s obzirom na tvoju povijest bolesti.« Njezina povijest bolesti. Gubitak pamćenja. Jakeu je to bio izgovor za sve. Za to što je vodio njezine financije, pobrinuo se za to da nikada ne bude sama i sam odabrao izdavača za kojeg je pisala kao vanjski suradnik. Trebala je inzistirati na tome da je uključi u donošenje odluka. Trebala je više sudjelovati u planovima za dan poput ovoga. Nije imala pojma ni gdje bi potraţila njegovu policu ţivotnog osiguranja. Ţeludac joj se zgrčio pa je progutala gorčinu koja joj je navrla u grlo. Nagnuvši se naprijed, oslonila se laktovima na stol i poloţila glavu na ruke, svjesna da mora pobjeći iz ove kuće što dalje moţe. Već je prije nekoliko mjeseci osjetila potrebu da ode, ali joj se oduprla zbog Jakea. Jer je njegov ţivot bio ovdje... A sada... Sada više nije znala što bi mislila. »Jake je bio taj koji je volio Houston. Ne ja.« U glavi joj je bubnjalo. Večeras nije htjela uzeti nikakvu tabletu protiv boli. Ne dok joj je u glavi ionako sve zamagljeno. »Ovo je tvoj dom. Kate. Ne moţeš samo tako otići. Jakeova obitelj je ovdje.« Patetičan smijeh provali s Kateinih usana. »On i njegov otac nisu razgovarali duţe od godine dana. Čovjek jedva da je znao da ima unuka. To nije obitelj kakvu ţelim Reedu.« Vjerovala je da je nikakva obitelj bolja od takve. 5


»Samo mi obećaj da nećeš donositi nikakve impulzivne odluke, molim te.« Zabrinute smeđe oči zurile su u Kateino lice. Mindy ne bi shvatila. Ne u potpunosti. Ne bi mogla shvatiti da je taj osjećaj nepripadanja izjeda već duţe vrijeme. Da je proganja još od nesreće. A večeras nije zgodan trenutak da joj to pokuša objasniti. Kate stisne Mindy za ruku. »Naravno. Večeras jednostavno nisam u stanju razmišljati.« Ustala je i odnijela nedirnutu šalicu čaja do sudopera. »Moram prileći. Hvala ti na svemu što si danas učinila. Ne znam kako bih to preţivjela bez tebe.« Mindy se podigne sa sjedala i poloţi obje ruke Kate na ramena. »Hoćeš li noćas biti dobro? Reed gore već spava, ali mogu ga odvesti sebi doma ako osjećaš da neko vrijeme trebaš biti sama.« Kate pogleda prema stubama koje su iz kuhinje vodile na gornji kat gdje je njezin četverogodišnji sin čvrsto spavao i odmahne glavom. Još mu nije priopćila novost. Ne bi htjela da je čuje od susjeda. »Ne, ali hvala ti na ponudi. Moram biti uz njega ako se probudi. Bit ćemo nas dvoje dobro.« »Na mene moţeš uvijek računati, Kate. Ne zaboravi to. Ako bilo što zatrebaš, preko puta sam.« »Hvala.« Kate se prisili na osmijeh koji nije odraţavao njezine osjećaje. Kratko je zagrlivši, Mindy se zaputi prema prednjem dijelu kuće. Kada su se teška vrata od mahagonija zatvorila sa škljocajem, Kate se okrenula i pogledom pretraţila praznu kuću. Sama je. Potpuno sama. Nikakav automobil neće se dovesti na kolni prilaz usred noći. Jake neće ući kroz ta vrata i ispričavati se zbog još jedne propuštene večere. Neće mu vidjeti lice niti ikada više osjetiti njegove ruke oko sebe. Nije vaţno što je bio loš suprug. Bio je njezin suprug. A sada ga više nema. Od sada na dalje, ostali su samo ona i Reed. S drhtavih usana otpuhne dug uzdah. Nastojala je zatomiti bol koja ju je ponovno htjela preplaviti. Premda se bliţila ponoć, znala je da nema šanse da utone u san, spokojan ili ne. Ušla je u Jakeovu radnu sobu i laganim trljanjem potjerala hladnoću s nadlaktica, a potom utonula u naslonjač za radnim stolom, dopuštajući da joj bolno tijelo utone u meku koţnu presvlaku. Drhtavim prstima prešla je po tamnoj površini stola ispred sebe, jedva je dodirujući. Pogledom je preletjela po prostoriji. Visoka polica s knjigama krasila je jedan dugačak zid. Stručna medicinska literatura popunjavala je police od poda do stropa. Na kraćem krilu radnog stola u obliku slova L treptalo je računalo. S fotografije nasuprot njoj smiješio se Reed obasjan ljetnim suncem. Jakeova soba, Jakeove stvari. Ovamo je rijetko zalazila jer je to bio njegov privatni prostor. Obuzeo ju je neobičan osjećaj nelagode dok je sjedila u njegovu stolcu. Upalila je stolnu svjetiljku izrađenu u Tiffany stilu koja je stajala tik kraj telefona i posegnula za stogom omotnica koji je stajao na uglu stola. Nešto tako banalno kao pregledavanje pošte odvratilo joj je pozornost sa zamornih sitnica kojima se tek treba pozabaviti i umirilo joj iskrzane ţivce. Računi, obnova pretplate na medicinski časopis, pismo u kojem ih obavještavaju da su osvojili deset milijuna dolara na lutriji koju nisu igrali. Bezvrijednu je poštu ubacila u koš za smeće pokraj svog koljena, Jakeovu poslovnu poštu sloţila na jednu hrpu, a njihovu osobnu poštu na drugu. Posegnula je za otvaračem omotnica u stalku za olovke, ali ga tamo nije bilo. Otvorila je ladicu i rukom pretraţila sadrţaj, a zatim, ne našavši otvarač, otvorila još jednu. Pronašla ga je u dnu treće ladice, zajedno s još jednom neotvorenom omotnicom. 6


Kate odmahne glavom, a melankolija koja ju je obuzela samo još više produbi njezinu tugu. Vjerojatno ih je Reed tu stavio. Uvijek je dirao ono što nije smio. Jake se uvijek uzrujavao kada bi mu Reed premještao stvari. To sada više nikoga ne treba zabrinjavati. S ponovno probuđenom tugom, otvorila je omotnicu i bacila pogled na račun koji joj se našao u ruci. Začuđeno je izvila obrvu pročitavši svoje ime. Posegnula je za omotnicom koju je upravo rastrgala. S vanjske je strane bila ispisana adresa Jakeove ordinacije, ali se očito radilo o računu za njezin boravak u bolnici nakon prometne nesreće. Saldo revolving kredita pokazivao je deset tisuća dolara preostalog duga. Jake joj je rekao da je njihovo osiguranje pokrilo sve troškove. Pogledavši malo bolje, shvatila je da se zapravo uopće ne radi o računu bolnice, već o računu doma za starije i nemoćne. Dom za starije i nemoćne? To ne moţe biti točno. U bolnici je provela nešto više od tjedan dana. Četiri dana u komi na odjelu za intenzivnu njegu i još tri prije nego što su je premjestili u običnu sobu, a potom pet dana na traumatološkom odjelu gdje se oporavljala od ozljeda. Ponovno pogleda račun. San Francisco. Ne, ni to nije točno. Nesreća se dogodila u blizini Dallasa. Vraćala se automobilom kući s konferencije geologa u Fort Worthu. Njezin je časopis izvještavao o tom događaju. U San Franciscu nikada nije bila. Ni razdoblje pruţene usluge nije bilo točno. Protezalo se na više od dvije godine. Ruke su joj drhtale dok je račun spuštala na stol. Obuzela ju je zimica. Zdravstveni kartoni. Jake je bio uţasno pedantan u vezi sa svojim kartonima. Okrenula se na stolcu oko svoje osi prema ormariću s kartonima i potraţila onaj na kojem je njezino ime. Ništa. Otvorila je drugu ladicu. Obračun poreza, dokumentacija o procjeni kuće, medicinski časopisi s kojima je surađivao. Imao je čak i karton sa svim ocjenama s koledţa. Kao i stopostotni opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ali gdje je njezin karton? Preplavilo ju je nestrpljenje, neugodan osjećaj koji nije ţeljela priznati. Povukla je i treću ladicu te odahnula s olakšanjem ugledavši fascikle s Jakeovom, Reedovom i njezinom zdravstvenom dokumentacijom. Da, naravno da je tu. Netko je nešto zeznuo, poslao račun pogrešnoj osobi. Izvadila je svoj karton na stol i otvorivši ga prelistala mnogobrojne dokumente. Račun za šavove na noţnom palcu od prije mjesec dana kada je nagazila na komad stakla. Račun od stomatologa koji joj je prošlog proljeća popravio zub. Nalazi kontrolnih pregleda kod doktora Reynoldsa, neurokirurga kojem je redovito odlazila poslije nesreće. Obrasci i procjene obuhvatili su godinu i pol dana njezina ţivota, a potom su stali. Nije bilo nikakve dokumentacije o njezinoj trudnoći, o Reedovu rođenju. Ništa o njezinu boravku u bolnici Baylor University Medical Center gdje su je liječili nakon nesreće. Sigurno su u nekim drugim registratorima. Nekim zasebnim, označenim s »porod« i »nesreća«. Zatvorila je ladicu i posegnula za najdonjom. Nije se ni pomakla. Povukla je ponovno i shvatila da je zaključana. Prtljala je po ladicama u stolu u potrazi za ključem. Neobičan osjećaj ţurnosti tjerao ju je naprijed. Isprobala je nekoliko ključeva koje je pronašla, ali nijedan nije otvarao bravicu. Nastojeći progutati sve veću knedlu u grlu, grebla je po policama. 7


Još uvijek nema ključa. Krv joj se sjurila u glavu i pojačala tupu bol oko oţiljka. Odjurila je u spavaću sobu koju su nekada dijelili i pootvarala ladice komode s njegovim stvarima, uţurbano prebirući po čarapama, donjem rublju i starim majicama kratkih rukava. Mora negdje biti. Ne bi valjda zaključao ladicu i bacio ključ. Prstima je opipavala pamuk i napokon naišla na hladni metal. Ogroman pritisak sjeo joj je na grudi kada je iz straţnjeg dijela ladice izvukla privjesak s ključevima. Dva ključa svjetlucala su na prigušenu svjetlu, jedan veći, drugi manji. Na nesigurnim se nogama vratila u ured i kleknula na pod ispred ormarića s kartonima. Ne otvaraj. Zaboravi ključ. Zaboravi ladicu. Zaboravi taj glupi račun. Ništa dobro ne može proizači iz toga. Danas si već dovoljno propatila. Progutala je knedlu u grlu. Prije nego što se stigla predomisliti, okrenula je ključ u bravici. Ladica se otvori uz škljocaj. Na dnu ladice nalazila se dugačka metalna kutija. Paţljivo ju je poloţila na stol, sjela u naslonjač i obrisala znojne dlanove o hlače. Drugi je ključ s lakoćom ušao u bravicu kutije. Duboko je udahnula i podigla poklopac. Kutija je bila puna liječničkih dokumenata, nalaza i računa. Vadila je jedan po jedan list, pogledom pretraţila podatke i sadrţaj. Sve je upućivalo na dom za starije i nemoćne u San Franciscu. Svi navedeni datumi odnosili su se na razdoblje od prije dvije do pet godina. Sudeći prema liječničkoj dokumentaciji, u komi je bila gotovi tri godine, a ne četiri dana. Reed je rođen carskim rezom dok je bila u komi. Čvrsto zatvori oči. Nemoguće. Imala je dugotrajne trudove - više od dvadeset četiri sata. Jake ju je drţao za ruku da joj olakša bol. Odvezli su je u operacijsku dvoranu kada su trudovi prestali napredovati. Jake je bio uz nju kada su njezinog sina izvadili iz nje. On joj je to ispričao. Toliko je puta ponovio priču o Reedovu rođenju da je sve to mogla vidjeti u svojoj glavi. Oči joj se ispune suzama. Ponovno je pregledala sve papire dok joj je u mozgu bjesnio rat između onog što su joj rekli i činjenica koje su se nalazile pred njom. Nije bilo nikakvih slika. Nije bilo slika nje kao trudnice. Nigdje u kući. Jake joj je rekao da je to zbog toga što je mrzila trudnoću i da nije ţeljela da je išta podsjeća na to kako je izgledala. Ali nije bilo ni slika na kojima se smiješi odjevena u bolničku spavaćicu. Nijedne slike na kojoj doji svoje novorođenče. Povjerovala mu je kada je rekao da je zaboravio ponijeti fotoaparat onog dana kad se Reed rodio. Ţurnim je korakom otišla u dnevnu sobu, skinula fotoalbume s polica, pregledala sve i jednu stranicu. Jake kako drţi tek rođenog Reeda. Jake kako ga kupa. Jake ga hrani prvom gustom kašicom. O, Boţe. Jake se smiješi uz njega na prvi rođendan. Na sve i jednoj slici je Jake. Ni na jednoj nema nje s Reedom, sve do nakon njegova drugog rođendana. Panika ju je obuzela. Oduvijek je pretpostavljala da je ona snimila te fotografije. Nikada u to nije sumnjala. Protrljavši rukom bolno mjesto u grudima pokušala je pronaći neko racionalno rješenje za to. Nije uspjela. Bio je liječnik. Bio je njezin suprug. Vjerovala mu je. Nikada joj nije palo na pamet nešto drugo. Zašto? Zašto bi lagao? Ne, ne, ne. To ne može biti istina. Na klimavim nogama koje su prijetile da će otkazati poslušnost, oteturala je natrag u 8


njegov ured. Usredotočila se na nalaz i procjenu neurokirurga čije joj ime nije bilo poznato. Oštećenje lateralne moždane opne prednjeg sljepoočnog režnja kao posljedica teške traume glave. Prognoza: gubitak pamćenja, moguće trajan i nepovratan. Trajan gubitak pamćenja. Koma. Tri godine. Suspreţući suze, nastavila je prelistavati obrasce. Ţeludac ju je zabolio kada je na nekoliko dokumenata ugledala Jakeov potpis. On je bio njezin liječnik. Njezin liječnik. Ne, ne, ne. Nijednom liječniku nikada ne bi moglo biti dopušteno da nadzire liječenje i oporavak vlastite supruge. Nikada. Ni za milijun godina. Nije liječnica, ali zna pravila. Kapljice znoja koje su joj izbile na vratu otklizale su niz leđa. Mora postojati neko objašnjenje. Nešto. Bilo što! Vadila je jedan po jedan papir iz kutije u neodgodivoj potrebi da sazna istinu. Pitanja su joj se i dalje vrtloţila u glavi, kao i sjećanja za koja više nije bila sigurna jesu li stvarna ili izmišljena. Kada je podigla posljednji papir, pod joj se izmaknuo pod nogama. Noge su joj otkazale i ona se stropošta u naslonjač. Na dnu kutije leţala je slika. Dah joj je zastao u grlu. Drhtavim prstima izvadila je sliku iz kutije i osjetila kako joj srce probada oštra bol. Na slici je bila djevojčica u dobi od otprilike pet godina. Sjedila je na čamcu. Iza nje se bljeskala površina vode. U daljini se presijavalo drveće. Djevojčica uznemirujuće poznata lica, kovrčave smeđe kose i najzelenijih očiju koje je Kate ikada vidjela. Kateine oči. Istog oblika, veličine, boje... Te iste oči u koje je Kate zurila svakog jutra u zrcalu. O, Boţe. O, Boţe. Zrak joj je zastao u plućima, a neki joj je glas iz dubine duše govorio da ta djevojčica ne moţe biti nitko drugi do njezina kći.

9


Drugo poglavlje Ryan Harrison zatakne ručnik oko struka dok je prolazio kroz hotelski apartman. Podigao je daljinski upravljač s kreveta i uključio televizor, a potom drugim ručnikom protrljao mokru kosu dok je traţio CNN. U kupaonici je voda u tuš kabini i dalje tekla, ali taj zvuk nije uspio nadjačati glasno pjevanje »Come What May« iz Moulin Rougea s vrlo izraţenim naglaskom. Uvijek pjeva kada je zadovoljna. Njemu, pak, nije bilo do pjesme. Ono što uistinu ţeli je kava. Razmišljao je o tome da naruči da mu je donesu u sobu, ali mu je meteţ na televizijskom ekranu privukao pozornost prije nego što je uspio pronaći telefon. Svjetla su bljeskala s ekrana, ljudi su se uskomešali, sirene su zavijale. Novinar je govorio o jučerašnjim događajima kada je Ryan sjeo na rub kreveta i zagledao se u izvješće o zrakoplovnoj nesreći u San Franciscu. Srce mu je počelo tući kao ludo. Dlanovi su mu se oznojili dok je grčevito stezao ručnik. Činilo mu se kao da ponovno gleda slike nakon pada Annienog zrakoplova. Ţeludac mu se zgrčio sjetivši se toga i osjetio je kako ga probada oštra, pulsirajuća bol. Trgnuo se začuvši da mu zvoni mobitel. Vrativši se u sadašnjost, ustao je s kreveta, drhtavom rukom prešao preko lica i iz hlača koje je prije samo nekoliko sati nemarno odbacio preko naslona stolca izvukao telefon koji je zvonio kao lud. »Harrison.« »Gade jedan.« Dubok glas Mitcha Mathewsa zagrmio je iz telefona, a zabrinutost je u riječima njegova šogora bila više nego očita. »Skratio si mi ţivot za deset godina. Zovem te satima. Gledaš vijesti?« Ryan nije mogao odlijepiti oči s ekrana. »Aha, upravo sam vidio.« »Gdje si?« Osvrnuo se po sobi. »U New Yorku.« »Hvala Bogu. Mislio sam da si jučer trebao poletjeti iz San Francisca.« »I jesam. Hannah je promijenila termin sastanka u Los Angelesu. Prvo sam odletio tamo, a potom odande ovamo.« Čuo je kako novinar ponavlja naziv zrakoplovne linije i broj leta i progutao knedlu u grlu. »Isuse, to je trebao biti moj let.« »Đubre jedno sretno«, promrmljao je Mitch. »Bit ćeš dobro?« »Molim?« Ryan nije mogao razmišljati. »Da, dobro sam.« »Kad se vraćaš?« »Večeras, mislim.« Ryan dlanom protrlja čelo. »Julia će biti prilično uzrujana zbog ovoga. Svrati malo do nje, hoćeš? Tvoji su roditelji s njom u kući.« »Naravno, nema frke. Moţda nećeš uspjeti sletjeti u San Francisco.« »Znam. Pokušat ću doći do Oaklanda ili San Josea ili Sacramenta i unajmiti auto. Ţelim se vratiti kući.« »Okej. Nazovi me prije nego što kreneš.« »Hoću. Vidimo se.« Voda je stala i glas joj se sada još bolje čuo dok je pjevala svojim seksi francuskim naglaskom. Ryan zatvori oči i pritisne mobitel na čelo. Nije sada ţelio biti s njom. Preplavile su ga tisuće misli, sjećanja i osjećaja, a ništa od toga nije ţelio podijeliti s njom. Monique je bila privlačna ţena i uţivao je u njezinu društvu kada mu je to odgovaralo, ali nije imao nikakvu ţelju saznati nešto više o njezinim nadama i snovima. I definitivno joj nije ţelio pričati o svojima. Niti plakati zbog svoje prošlosti. Ako postoje dvije teme o kojima nikada ni s kim ne razgovara, to su njegova ţena i kći. 10


Okrenuo se natrag prema televizoru i ugasio ga netom prije nego što je stupila u sobu. Svoje je zamamne obline omotala premalim ručnikom, a mokra, vatreno crvena kosa padala joj je niz leđa. Na usnama joj je blistao vragolast osmijeh. »Mon cher.« Dok je koračala prema njemu, crveno nalakirani nokti na nogama izgledali su mu poput kapljica krvi na mekom bijelom tepihu. »Je me suis ennuye de vous.« Znao je dovoljno francuskog da razumije kako ga pokušava namamiti natrag u krevet. Izvukao se iz njezina čvrstog zagrljaja. »Moram ići.« Zatreptala je dugim, egzotičnim trepavicama i napućivši punu donju usnu sloţila izazovno nadureni izraz lica koji je s vremenom usavršila. »Nonsens. Rekao si da te očekuju tek poslije ručka. N'etait pas par le passe assez. Ţelim te opet.« Izvrsno je govorila engleski, ali bi uvijek ubacila francuski naglasak kada ga je pokušavala zavesti. Zaputio se prema kupaonici. »Pa, koliko god to primamljivo zvučalo, moram u ured.« Krenula je za njim, a kada je zašla iza ugla, suzila je pogled vidjevši da je već navukao hlače. »B i e n«, poraţeno je uzdahnula. »Morat ću se strpiti dok se ne vratiš večeras.« Jarko crveni nokat klizio mu je niz gola prsa i lebdio iznad dugmeta na njegovim hlačama. Zavodljivo je podigla kapke i zagledala mu se u oči. Dobro je poznavao taj pogled. I znao je da će za samo koji trenutak biti ljuta kao ris. »Ne ostajem večeras. Moram se vratiti kući.« Prekriţila je ruke na grudima - mrvicu presavršenima, za koje nikada ne bi priznala da su doţivjele izvjesnu korekciju. »Merde. Rekao si da ostaješ u gradu nekoliko dana!« »To mi je bio plan, ali nešto je iskrsnulo. Tiče se obitelji. Moram se vratiti.« Naglo je digla ruke u zrak i odmarširala natrag u spavaću sobu. »Fils de chienne!« Znao je dovoljno francuskog i da razumije kada ga zasipa psovkama. Slijedio ju je zakopčavajući košulju. »Gle, nadoknadit ću ti to kada sljedeći put dođeš u Kaliforniju.« »Nemam namjeru u skorije vrijeme ići u Kaliforniju. Sada sam ovdje, dovraga!« »Znam i ţao mi je. Jednostavno je tako ispalo.« Posegnuo je za njezinom rukom, svjestan da se ponaša kao pravi gad te pokušao barem malo ublaţiti njen bijes. »Poštedi me malo, moţe?« »Hybride, ne zasluţuješ to.« Ipak, smiješila se dok je to govorila. »Samo ovaj put. I očekujem da mi to trostruko nadoknadiš, mon cher.« Poljubio ju je u obraz. Monique voli muškarce. Nije on ništa posebno. Znao je i da će pronaći nekoga za druţenje ubrzo nakon što on ode i to ga nije nimalo zasmetalo. »Hvala ti.« Sjeo je na rub kreveta i posegnuo za cipelama, nestrpljiv da završi s poslom i vrati se kući što je prije moguće. »Pravi si dragulj, Monique.«

Negdje oko sedam sati idućeg jutra Ryan je automobilom skrenuo na kolni prilaz pred svojom kućom u Sausalitu, potpuno iscrpljen od leta i voţnje. Povratak kući pokazao se kao daleko veća noćna mora nego što je očekivao. Letovi prema međunarodnoj zračnoj luci u San Franciscu bili su preusmjereni ili otkazani. Srećom, uspio je uhvatiti noćni let za Sacramento, a potom u tamošnjoj zračnoj luci unajmiti automobil. Dok je iz prtljaţnika vadio putne torbe, čeličio se za ono što bi unutra mogao zateći. Nije imao priliku razgovarati s Juliom otkako se nesreća dogodila i nije imao nikakvog pojma kako je reagirala na sve to. Njezin ga je razdragan smijeh pozdravio kada je otvorio vrata kuhinje. »Daj već jednom baci tu vraţju kocku, hoćeš li?« zagrmio je Mitch. 11


Julia se zahihotala. »Nikada me nećeš pobijediti. Ja sam profesionalka.« »U jambu nema profesionalaca. To je čista sreća.« »Ne, nije. Jamb!« uzbuđeno je kriknula kada se kocka umirila. Mitch tiho opsuje. »To je vještina, vidiš li?« »Ne učiš valjda moju kćer psovati, ha?« Ryan se nasilu nasmiješi ulazeći kroz vrata i osvrćući se po prostoriji. Julia podigne pogled i naceri se. Mitch ga zabljesne istom onakvom dubokom jamicom na obrazu kakvu je imala i njegova sestra. »Najgore psovke čuvam za sljedeći put kad odeš.« »Bok, tata!« Julia sklizne sa stolca i čvrsto zagrli Ryana. »Što ti radiš ovdje? Mislila sam da se vraćaš tek za nekoliko dana.« »Završio sam ranije i jednostavno odlučio doći kući.« Spustio je torbu na stolac i čučnuo tako da im oči budu u istoj razini. Potom je povukao prst po njezinu prćastom nosiću, toliko sličnom Annienom. Svaki put kada je pogleda, vidi njezinu majku. Srce ga je zaboljelo. »Nedostajala si mi.« Namrštila se i odmjerila ga pametnim očima. »Vratio si se jer si bio zabrinut zbog mene, zar ne?« »Da, pa, što mi moţeš. Jesi dobro?« »Dobro sam, tata, stvarno. Ne bi smio toliko brinuti. To nije dobro za tvoje zdravlje. Moţeš dobiti čir i skratiti si ţivot, da ni ne spominjem probleme s debljinom. Svakim si danom sve stariji, znaš. Moraš misliti na svoju teţinu. Osim toga, ja sam praktički odrasla. Mogu svašta podnijeti.« »Još ćemo vidjeti koliko si odrasla.« Pokušao je prikriti osmijeh koji mu je nezaustavljivo izbijao na lice. »Uostalom, gdje si toliko naučila o učincima stresa?« »U školi. Znaš, onu privatnu instituciju u koju me šalješ i za koju plaćaš cijelo bogatstvo? U školi sam naučila puno toga.« »Dobro je znati da je moj novac dobro iskorišten.« Otišao je u kuhinju i iz hladnjaka dohvatio bocu s vodom. »Uskoro ću postati ţena«, doviknula je za njim. »Puno cura moje dobi već je dobilo menstruaciju.« Zagrcnuo se gutljajem vode. »Molim te. Nema još ni osam sati, umoran sam od puta, a tebi je tek devet godina.« »Pa?« Pogledala je ravno u Mitcha, koji kao da je uţivao u njihovu prepucavanju. »To će se vrlo brzo dogoditi. Morat ćeš se suočiti s time, tata. A kad već govorimo o tome, treba mi grudnjak. Vjerojatno bismo trebali otići kupiti jedan, i to uskoro. Moţda čak i danas.« Posegnula je za kockom, a potom se vragolasto osmjehnula. »Mislila sam nabaviti jedan crveni, čipkasti, kakve nose cure u onom tvom časopisu, u Maximu.« »Boţe, pomozi«, prostenjao je dok mu je uţareno rumenilo oblijevalo lice. Mitch se nasmijao i odšetao do kuhinje. Natočio si je još jednu šalicu kave, a potom potapšao Ryana po leđima. »Neka me vrag odnese ako nije ista kao njezina majka.« »Kao da to ne znam«, reče Ryan promatrajući kćer. Ne samo da sliči Annie, nego i zvuči poput nje. Krasila ih je ista samouvjerenost i opor smisao za humor. U prsima ga je stegnulo kada se sjetio Anniena osmijeha i duboke jamice na obrazu kad bi se smiješila. I kako ga je u svakoj situaciji znala nasmijati. »Jesi li dobro, tatice?« Julijin osmijeh izblijedi. Tako ga je zvala samo kada je zabrinuta za njega. Inače bi mu se obraćala s »tata« ili u posljednje vrijeme samo s »hej, ti«. »Da«, tiho odvrati. »Sad jesam.« »Dobro. I ja isto. Idem se gore spremiti za školu.« Ponovno je skliznula sa stolca i prišla mu. Kada se spustio, privukla ga je u zagrljaj i poljubila u obraz. »Drago mi je da si doma. Volim te, tatice.« 12


»Volim te, zlato.« Zadrţavši dah, promatrao je kako odlazi iz sobe i penje se straţnjim stubištem. Nije se trebao toliko brinuti zbog nje, ali nije mogao drugačije. Istina je, zapravo, da je ona uglavnom puno pribranija od njega. Sigurno je u proteklih pet godina prebrzo odrasla. Nijedna devetogodišnjakinja ne bi trebala svakodnevno brinuti o očevu duševnom miru, ali Julia je to činila. Prošao je rukom kroz već razbarušenu kosu. »Ti bokca, prebrzo raste.« Mitch se naceri. »Da, znam. Za koju godinu čeka te pravi pakao.« »Znam.« Ryan dlanom protrlja prsa nastojeći olabaviti čvor koji je ondje rastao. »Maxim? Otkuda joj to, dovraga?« Odmahnuo je glavom. »Uţasno me strah. Hvala Bogu, ti si tu da mi barem malo olakšaš muke.« »Ne računaj na mene, stari. Ja nemam djece. Pridrţavam pravo praviti se slijep i gluh kada su u pitanju pubertet i seks. Sva ta sranja preusmjeravam natrag tebi.« Ryan opet napravi grimasu. »Ne spominji riječi pubertet i seks u istoj rečenici s mojom curicom.« Mitch je preturao po kuhinjskim ormarićima, u potrazi za bogzna čime. »Gdje su Kathy i Roger?« upita Ryan promatrajući ga. »Poslali smo ih van na doručak. Mama je malo... potresena... nakon one nesreće jučer. Preteško joj je nositi se s time. Ne znam hoće li ikada više ući u zrakoplov. Moţda ostane ovdje zauvijek.« »Boţe, smiluj se«, promrmlja Ryan. Volio je Anniene roditelje i iznimno je cijenio to što bi doletjeli iz Seattlea svaki put kada bi mu bila potrebna pomoć oko Julie, ali svaki muškarac ima svoje granice. Mitch je u smočnici pronašao kutiju Froot Loopsa. »Ideš!« Naslonio se na jedan od ormarića i izvukao punu šaku pahuljica. »Nisam ovo jeo otkako sam bio klinac.« Ryan baci pogled na kutiju. »To vjerojatno i jest tu još od tog doba. Ne sjećam se da sam to kupio.« »Sa svim tim konzervansima ne mogu se pokvariti.« Propeo se i sjeo na radnu površinu. Utonuvši u stolac za kuhinjskim stolom dok je Mitch hrskao ustajale ţitne pahuljice, Ryan si je masirao bolno čelo. Negdje iza očiju osjećao je zatezajuću bol u glavi - posljedica nespavanja, prekomjernog putovanja i, povrh svega, stresa. »Izgledaš komatozno«, progunđa Mitch. »Pričaj mi malo o tome.« Bio je neobrijan, još uvijek u istoj odjeći koju je nosio jučer i činilo mu se kao da se posljednjih nekoliko sati vozio na emocionalnom toboganu smrti. »Mora da te Monique pošteno izmorila.« »Umalo mi je otkinula glavu kada sam rekao da odlazim tako brzo.« »Sviđa mi se. Kad ti dojadi, pošalji je k meni.« Ryan se nasmijulji. »Ne bi joj se svidio. Ne privlače je ljubitelji prirode.« Mitch spusti pogled na iznošene traperice i prljave planinarske čizme koje je imao na sebi. »Ţeliš reći da nisam dovoljno otmjen?« Ryan pogleda šogora. Mitchu je hitno trebalo šišanje, svijetlo smeđa kovrčava kosa padala mu je preko ovratnika, a kozja bradica s kojom je eksperimentirao izgledala je poprilično jadno. »Kaţem da nemaš dovoljno otmjenosti da zadovoljiš njezin lijevi mali prst.« »A ti imaš?« »Ne, nemam. Samo što ona to još nije shvatila.« Prislonio je prste uz sljepoočnice. »Sluţim joj samo za seks. Jednog će lijepog dana shvatiti da sam običan gad i nogirati me.« Mitch prasne u smijeh. »Vjerojatno si u pravu.« 13


Digavši se na noge, Ryan se protegne i zijevne. »Ostat ćeš još malo?« »Aha, još neko vrijeme. Barem dok se mama i tata ne vrate.« »Dobro. Idem spavati.« Potapšao je Mitcha po ramenu prolazeći pokraj njega. »Hvala, stari.« »Nema na čemu.« Ryan se teškim koracima počeo penjati stubama, zastao na pola puta i pogledao natrag prema kuhinji. Upravo kada su svi počeli normalno ţivjeti, Anniena odsutnost ponovno ih je zaskočila, ova zrakoplovna nesreća podsjetila ih je na ono što su izgubili. Htjeli to Mitch i Julia priznati ili ne, i njih je to pogodilo i vratilo sjećanja na događaje od prije pet godina. Protrljao je bolno mjesto na glavi i nastavio se uspinjati. Sjećanja su mu navirala poput vrtloţne bujice kada se bacio na krevet u svojoj spavaćoj sobi. Taj posljednji dan odvezao ju je u zračnu luku tog jutra, poljubio za rastanak, pogladio je po ravnom trbuhu i osmjehnuo se zbog tajne koju mu je večer prije povjerila, a na kraju se nagnuo za njom i udahnuo posljednji dašak njezina parfema sa slatkom notom jorgovana. Dao bi sve na svijetu za samo još jedan sat s njom. Sklopio je oči. Suze kojih nije ni bio svjestan pekle su ga u očima. Ovih je dana gotovo bezuspješno prizivao njezino lice u sjećanje. Ostala je zauvijek urezana u njegovu srcu i duši, ali njezin je lik polako blijedio iz sjećanja, postajao sve više zamagljen. Čak ni njezin glas, onaj promukli glas morske sirene koji ga je uvijek dirao duboko u dušu nije više mogao tako Iako čuti. Rukom je prešao preko plamteće boli u grudima. Dio njega silno je ţelio da ta bol nestane. Drugi ju je dio pak očajnički ţelio zadrţati, kao posljednju slamku spasa. Jednom ju je već izgubio. Ne bi mogao podnijeti pomisao da izgubi i ono malo što mu je ostalo.

14


Treće poglavlje »Kuc, kuc.« Kate podigne pogled s radnog stola i nasmiješi se liku na svojim vratima. Prvi iskreni osmijeh u posljednjih nekoliko dana... moţda i tjedana. Zavalila se natrag u koţni naslonjač, a kasno poslijepodnevno sunce prelijevalo se kroz prozore njezina ureda na četrnaestom katu nebodera izdavačke kuće McKellen Publishing i preplavilo je svojom toplinom. »Hej, Tome.« Tom Adams, glavni urednik, spusti se u naslonjač nasuprot njoj. »Čini se da si se već pomalo smjestila.« Osvrnula se po svom prenatrpanom uredu. Stogovi časopisa naslagani uz jedan zid. Poluprazna kutija naslonjena na policu s knjigama. Uspjela je razmjestiti nekoliko Reedovih slika, komad valutičnjaka2, opsidijan3 koji je pokupila na planinarenju prije nekoliko mjeseci. Stol joj je bio prekriven papirima, a uokvirene umjetničke slike naslonjene na zid čekale da ih netko objesi. »Pokušavam. Mada baš nisam daleko stigla, bojim se.« »Kako napreduje članak?« Posegnuo je za staklenim pritiskivačem papira u obliku ţabe koji je stajao na uglu stola. Dobila ga je na poklon od Reeda za Majčin dan prošlog proljeća, u vrijeme dok je bio fasciniran ţabama. Naslonivši gleţanj na koljeno druge noge, Tom je pritiskivač prebacivao iz ruke u ruku. Prošla je prstima kroz kosu, nadajući se da će tako rastjerati barem dio napetosti koja joj je strujala tijelom. Nije bila napeta zbog posla, već zbog toga što je ovdje, u San Franciscu. Tako blizu odgovorima za kojima je tragala, a istovremeno tako daleko od njih. »Geokemijska diskriminacijska analiza lave s pet prirodnih brana na rijeci Colorado? Napreduje.« »Zvuči zanimljivo. Jedva čekam da ga pročitam.« U očima boje lješnjaka pojave se iskrice. U kosi obasjanoj poslijepodnevnim suncem zapazila je pramen sijede kose, točno na sljepoočnicama. Morala se nasmijati. Samo bi nekolicina znanstvenih zanesenjaka mogla uţivati u nečem takvom. Slutila je, ipak, da nije ovdje zato što sumnja u njezin rad. Znao je da je izuzetno stručna, da svoj posao zna uzduţ i poprijeko. Geologija joj je bila u krvi, poput njezina drugog ja. Ovdje je zato što je zabrinut. Napućila je usne. »Prestani me gledati kao da ću se raspasti svakog trena. Dobro sam, Tome.« »Jesi li?« Podigao je obrvu. »Ne bih baš bio dobar prijatelj kad se ne bih brinuo.« »Znam. I cijenim to. Ali dobro sam. Guramo nekako. Kuća u Moss Beachu koju si nam posudio je savršena.« »Drago mi je da ti se sviđa. Kako je Reed?« »Dobro je.« Pomislila je na svog četverogodišnjeg sina. »Voli boraviti blizu oceana. Ali... ovo su teški trenutci za njega. Nedostaje mu Jake.« I njoj isto, premda to nerado priznaje. Bez obzira na to što je skrivao pred njom, bez obzira na to koliko je zategnut bio njihov odnos, i dalje nije mogla vjerovati da bi joj mogao namjerno nauditi. Moralo je postojati neko logično objašnjenje za tajne koje je tako dugo drţao skrivene. Upravo je to bio razlog da nazove Toma i napokon prihvati njegovu ponudu za posao ovdje u San Franciscu. Zbog toga je Reeda praktički iščupala iz korijena i odvela na Konglomerat, sedimentna stijena čvrsto vezanih valutica, koje se redovito sastoje od kemijski i fizički otpornijega materijala, tj. kvarcita, kremena, vapnenca i različitih eruptivnih stijena. Vezivna tvar obično je sitnokristalični kremen ili kalcit. Po postanku konglomerati su riječni, morski i jezerski. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, LZMK) 3 Opsidijan je vrsta vulkanskog stakla i kao vulkanska stijena se sastoji uglavnom od staklaste materije, (izvor. Wikipedia) 2

15


drugu stranu zemlje. Morala je pronaći odgovore. Morala je saznati što se uistinu dogodilo. »Znam da ne mogu puno učiniti«, rekao je. »A znam i da se nećeš osloniti na mene čak i ako ti to ponudim.« Nasmiješila se. Predobro je poznaje. »Bez obzira na to«, nastavio je. »I dalje nudim. Ţelim ti pomoći.« »Cijenim to. Stvarno. Samim tim što si mi dao posao učinio si najbolje što si mogao.« »Ono što si za ured u Dallasu radila kao vanjski suradnik nije bilo ni blizu tvog potencijala.« Osmjeh joj izblijedi. Jake nije ţelio da ona radi. Ţelio je da ostane kod kuće i, kako bi on to rekao, »ozdravi«. Počela je pisati članke kao vanjski suradnik za geološki časopis sa sjedištem u okolici Dallasa jer joj je trebalo nešto što će je okupirati. Oboje su vrlo dobro znali da sada ne bi bila ovdje da je Jake ţiv. Nasilu se osmjehnula. »Ako nešto zatrebam, ti ćeš to prvi saznati.« »Laţljivice.« Zavukao je ruku u dţep i izvukao komadić papira. »A budući da znam koliko si tvrdoglava, dajem ti ovo prije nego što zatraţiš. To su ime i podatci o jednom odvjetniku kojeg sam jednom angaţirao, a ima ured u gradu. Znam da si zašla u slijepu ulicu s tim domom za starije i nemoćne. Netko nešto zna. Odvjetnik bi mogao primijeniti određeni pravni pritisak, otvoriti ti neka vrata. Nitko ne voli nametljive odvjetnike.« »Hvala. Nazvat ću ga kasnije ovaj tjedan.« Ustao je i odloţio pritiskivač natrag na stol. »Učini to. I pošalji mi zipanu kopiju tog članka kad bude gotov.« »Hej«, zaustavila ga je shvativši da ga uopće nije pitala za suprugu. »Kako je Kari?« Licem mu se razlegne djetinjasto radostan osmijeh. »Debela i sretna.« »Kad joj je termin?« »Za četiri tjedna.« Od pogleda na njegovo ozareno lice grudima joj se razlegne toplina. Nakon Karine borbe s rakom jajnika, nisu više očekivali da bi mogli dobiti dijete. Zahvaljujući novim lijekovima, Kari je svoju trudnoću polagano privodila kraju. »Puno je pozdravi. Reci joj da bih voljela da jednom odemo zajedno na ručak ako se osjeća raspoloţenom za to.« »Hoću. Završi ranije, Kate. Idi kući djetetu.« Kada se Tom izgubio u uredskom kaosu, Kate se okrenula prema prozoru i zadubila se u pogled na San Francisco. Površina vode presijavala se u daljini između nebodera. Auti su trubili dolje na ulici. Duboko je udahnula i zatvorila oči. Ovdje je već cijeli tjedan i ničega se nije sjetila. Ništa joj nije bilo poznato. Ni grad, ni krajolik, ni ugođaj. Očajnički se nadala da će joj nešto, bilo što, potaknuti sjećanje. Već je naviknula stalno se suočavati s razočaranjem. Odlazak u dom za starije i nemoćne bio je gubitak vremena. Odvezla se do San Matea, gdje se dom nalazi, ali joj ni tamo ništa nije pobudilo pamćenje. Stara je zgrada izgorjela u poţaru prije gotovo godinu dana, a direktor novoizgrađenog doma samo što joj nije zalupio vrata u lice, odbivši odgovoriti na njezina pitanja. Svaki je trag završavao pred zidom. Netko negdje nešto zna. Samo mora dokučiti odakle početi. Prstom je prošla po odvjetnikovu imenu i broju koje je dobila od Toma dok se ponovno zagledala u grad pred sobom. Okrenuvši se natrag prema svom laptopu, otišla je na internet i zastala na stranici s vijestima. Uz desnu kliznu traku, u rubrici »Vijesti iz svijeta zabave« bila je objavljena slika muškarca - uistinu zgodnog muškarca plave kose. Najljepša ţena koju je Kate u ţivotu 16


vidjela praktički se omotala oko njega. Ruka mu je bila oko njezina struka; njoj je pak jedna ruka bila skrivena u njegovu raskopčanom sakou, a druga poloţena na njegova prsa. Nešto mu je šaputala u uho. Nešto što mu je izmamilo smiješak na lice kao da je upravo čuo neku opako nestašnu tajnu. Jake se nikada nije tako smiješio kada je bio s njom. Sasvim sigurno nikada u javnosti nisu bili tako intimni. Ovo su dvoje bili izrazito privlačan par, pa ipak... Katein se pogled stalno vračao na muškarčevo lice. Bila je sigurna da ga nikada nije srela, ali u tim je prodorno plavim očima vidjela nešto poznato. Nešto... Uzbuđenje joj prostruji venama kada je shvatila u kom smjeru joj misli bjeţe. Ponovno je pomno promotrila fotografiju. Hodali su nekakvim predvorjem - hotelskim, pretpostavila je. Zaputili se u noć punu strasti. Sretnica. Obuzela ju je neobjašnjiva navala ljubomore kada je pročitala tekst ispod slike:

Oko top-modela i farmaceutskog magnata kruže glasine o skorom braku. Kate brzo vrati pogled na ţenu i u tom trenutku svo uzbuđenje u njezinim grudima splasne. Nikakvo čudo što joj se par učinio poznat. Ţena je bila foto-model. Za donje rublje. Kate ju je već prije vidjela u brojnim časopisima. Namrštila se. Zavalila se u naslonjač. Nazvala se glupačom jer se toliko uzrujala. I to ni više ni manje nego zbog najobičnije snimke paparazza. Otkud bi ona, pobogu, mogla poznavati farmaceutskog magnata? Pomisao je bila presmiješna. Istisnuvši tu temu iz glave, otvorila je traţilicu i pregledala popis odvjetnika u San Franciscu i okolici. Ime koje joj je privuklo pozornost nije bilo ono koje joj je Tom upravo dao. Zurila je u njega. Razmišljala o opcijama. U San Francisco je došla slijedeći svoje instinkte. Premda je cijenila Tomovu pomoć i vjerovala je da je odvjetnik kojeg joj je predloţio uistinu dobar, morala je opet slijediti svoj unutarnji osjećaj. Nešto u njezinoj podsvijesti govorilo joj je da je vaţno slijediti svoje instinkte. Moţda vaţnije nego ikada prije.

Ryan je stajao uz staklenu stijenu svog ureda na četrdeset i osmom katu, ruku podbočenih o bokove i pogledom klizio po panorami grada. Zalazeće sunce presijavalo se na površini zaljeva. U daljini je lebdio Alcatraz, zdanje koje je samo hladna, prazna ljuska onog što je nekada bilo. Zapravo, baš kao i on sam. Dovraga. Prešao je dlanom preko čela. Ovih je dana bio baš sjajno društvo. Ne uspije li se nekako izvući iz te kaljuţe u koju je upao posljednjih tjedan dana, Mitch će to na ovaj ili onaj način silom učiniti. A Ryan nije ţelio Mitchu pruţiti dodatan razlog da ga gnjavi. Mitch mu je stalno za vratom još od prvog dana na faksu kada je saznao da Ryan hoda s njegovom mladom sestrom. Kucanje na vratima vrati ga u sadašnjost, rastjeravši sjećanja prije nego što puste korijenje i povuku ga pod površinu. Hannah Hughes proviri kroz odškrinuta vrata. »Imaš minutu?« »Za tebe, uvijek.« Hannah prijeđe uredom poput mačke, dugih nogu i elegantnog koraka, a crveni sako skrojen po mjeri i suknja do koljena isticali su njezinu figuru aktivne trkačice. Glavom pokaţe prema njegovu stolu. »Je li to novi promotivni materijal za Reliquin?« Okrenuo je nacrt reklame za lijek tako da ga oboje mogu vidjeti. »Iz Marketinga su ga maloprije poslali gore. Nije me oduševio.« Ruku prekriţenih na grudima, Hannah je proučavala stranicu. 17


»Ne odiše osjećajem sreće. Taj novi lijek za rak dojke ţenama bi trebao uljepšati ţivot. Treba nam slika lijepe ţene, okruţene djecom, moţda i nekoliko igračaka razbacanih po podu. Nešto što poručuje da se ţivot nastavlja i nakon raka.« »Ni ne pomišljaj na to.« Znao je kamo to vodi. Hannah se već uključila u rad svih odjela u tvrtci. Nema potrebe da zabada nos u još nešto. »Imaš ionako dovoljno posla. Uskoro te više neću moći dovoljno platiti.« »Već sad jedva da me dovoljno plaćaš.« Spustila se na stolac nasuprot njegovu stolu i izvukla fascikl iz torbe. Znajući da će ga izvijestiti o svakodnevnim rutinskim detaljima, Ryan posegne za svojim naočalama i ugodno se zavali u svoj koţni naslonjač. Ti dnevni sastanci s Hannah bili su jedino čemu se svakodnevno radovao. Imali su vrlo leţeran radni odnos, ispunjen prešutnim divljenjem. Nikada se nije ustručavala reći što misli i tu je njezinu osobinu iznimno cijenio. Trebalo mu je to. To što ju je unaprijedio u potpredsjednicu AmCorp Pharmaceuticalsa za odnose s javnošću bio mu je najbolji potez u ţivotu. »FDA4 prigovara zbog rezultata trećeg stupnja kliničkih ispitivanja za Omnitrol«, odmah je prešla na stvar. »Ţele duţu studiju.« Ryan primi izvješće koje mu je pruţila i zadubi se u papire. Strogi FDA- ovi zahtjevi bili su neprestan izvor frustracija. Zaboravite na činjenicu da ljudi umiru od raka koji bi neki novi lijek mogao izliječiti ili spriječiti. Ipak, dobro je znao pravila igre jer je već godinama igra. Njegova se biotehnološka tvrtka pridrţavala sve i jednog FDA-ovog propisa i evaluacija. Ponekad bi to značilo da moraju odbaciti lijek na čiji su razvoj i istraţivanje potrošili milijune. Ponekad bi to pak značilo da novi lijek moraju odloţiti na neku policu dok se ne provedu dodatna ispitivanja. Sve mu se više činilo da bi i Omnitrol mogao slično završiti. »Dobro. Neka se Angela pozabavi time. Reci joj da nazove Jima Piersona u Biomedu i sazna što trebamo učiniti.« »Već sam je uputila.« Presloţila je papire koje je drţala u rukama i prešla na sljedeću temu. »Sljedeći tjedan letim u Denver provjeriti kako napreduje istraţivanje i razvoj Mediquina. Počeli su s testiranjem na ţivotinjama i moram vidjeti kako stvari funkcioniraju.« »Jack je ondje. Moţe sastaviti izvješće i faksirati nam ga.« Nagnula je glavu. »Ryane, Jack ima posla preko glave s udruţivanjem. Ugovor s Grayson Pharmaceuticalom zadaje mu raznorazne glavobolje. Zamolio me da dođem i pomognem mu riješiti problem s razvojem kako bi se on mogao u potpunosti posvetiti posljednjim detaljima oko udruţivanja.« Uzrujano je uzdahnuo i provukao prste kroz kosu. To mu je udruţivanje izazvalo više nevolja nego što uistinu vrijedi. Grayson Pharmaceuticals bila je tvrtka na koju je već odavno bacio oko. Dugi niz godina postizali su izvrsne rezultate u prodaji i proizvodili neke vrlo vaţne lijekove pa mu se učinilo da mu se sreća osmjehnula kada su ih problemi s likvidnošću učinili ranjivima. Ali, njihov je odjel za istraţivanje i razvoj s tim novim lijekom izazivao neţeljenu pozornost. »Dobro, ali moraš se što prije vratiti, trebam te ovdje.« Napravio je kratku bilješku i podigao pogled. »Još nešto?« Ugrizla se za usnicu. »Hannah?« »Ponovno si dospio u National Star.« Raspoloţenje mu se survalo u ponor na spomen njegova »najdraţeg« tabloida. Hannah izvadi novine iz torbe i baci mu ih na stol. Na naslovnici je bila slika njega i 4

Food and Drug Administration, tj. Uprava za hranu i lijekove. 18


Monique u predvorju njegova hotela u New Yorku, snimljena prilikom njegove nedavne posjete. »Prekrasno«, promrmljao je zavalivši se natrag u naslonjač i pročitavši naslov o glasinama o skorom vjenčanju. »Nije to sve. U članku ima i jedan zgodan citat u kojem Monique govori da je bolnice uţasavaju. Neki neizlječivo bolestan čovjek na nekoj je modnoj reviji pokušao dobiti njezin autogram i zamolio ju je da dođe posjetiti onkološki odjel na kojem se liječi. Otkantala ga je. Rekla mu je neka prvo uzgoji kosu na glavi. Mediji je zbog toga ne ostavljaju na miru, naročito zbog njezine veze s tobom. Ne ostavlja dobar dojam na nas, Ryane.« Zategnuo je čeljust. Njegova veza s Monique nije bila isključiva i brak mu nije bio ni na kraj pameti. Nije mogao kontrolirati ni njezine postupke niti izjave. A kada su bili zajedno, nikada nisu razgovarali o poslu. Zapravo, rijetko da uopće o bilo čemu razgovaraju. »Što ţeliš da učinim u vezi s tim?« upita Hannah. »Ništa. Ignoriraj.« »Mediji će to napuhati, a nama sada ne trebaju nikakvi problemi dok se ne završi ovo s Graysonom. Stvarno mislim da trebamo dati izjavu za medije.« Boli ga briga. Mediji mogu o njemu pisati što god ţele. »Posao s Graysonom je praktički zaključen. I stvarno mi nije stalo do toga što ljudi misle o meni osobno.« »Pa, meni je stalo. To mi je posao. Za to dobivam veliku plaću.« »Veliku plaću dobivaš jer si je zaradila.« »I sada je pokušavam zaraditi.« »Tvoje je mišljenje primljeno na znanje.« »Ali ti ćeš napraviti ono što ti hoćeš. A to znači ništa.« Odgurnuo se od stola i ustao iz naslonjača. »Ţeliš nešto popiti?« Namrštila se. »Samo vodu.« Otišao je do bara, izvadio dvije rashlađene boce s vodom iz hladnjaka i pruţio joj jednu. »Što još?« »Na što misliš?« pitala je zatvarajući fascikl na krilu. »Vidim ti na licu da ima još nešto. Što?« Moţda zna s medijima, ali pred njim ne moţe ništa sakriti. Predugo se poznaju. Duboko uzdahnuvši, naslonila se i prstima prelazila po boci s vodom. »Pregovori s Graysonom probudili su mi znatiţelju.« »U vezi s čim?« »S tvojim ciljevima.« Vidjevši njegove podignute obrve, dodala je: »Dugoročnim ciljevima. Kakav ti je plan?« »Ne znam što ţeliš reći.« »Pa...« Promeškoljila se na sjedalu. »Osim što ţeliš postići izvrsnost u svijetu farmacije, što si već postigao, i proširiti svoju tvrtku, što postiţeš kupovinom i osnivanjem ogranaka, zanima me koja je svrha svega toga.« Imao je osjećaj da mu se neće svidjeti kamo ovaj razgovor vodi. Vrativši se za stol, utonuo je u naslonjač i čekao da Hannah prijeđe na stvar. »Nemoj me krivo shvatiti, Ryane, ali ti nisi tipični predsjednik uprave velike tvrtke.« Izvila je jednu savršenu obrvu. »Ti si multimilijunaš i iznimno uspješan u svemu čega se prihvatiš, ali ne ţiviš kao ostali bogataši. Ţiviš u lijepoj kući, ali mogao bi si bez problema priuštiti i nešto veće i raskošnije. Već pet godina voziš isti automobil, ne trošiš novce na skupe stvari, ne posjeduješ jahtu ni sportski automobil pa čak ne ideš ni na luksuzna putovanja. Osim što jednom godišnje uzmeš tjedan dana slobodno da otputuješ nekamo s Julijom, nikada ne ideš na odmor. Član si country cluba, ali rijetko tamo odlaziš, jedva da se 19


ikada koristiš sluţbenim automobilom i vozačem i ne priređuješ rastrošne zabave niti se druţiš s elitom San Francisca.« Dok je govorila, okrenuo se na stolcu i zagledao se u daljinu preko zaljeva. Počeo se spuštati mrak, a svjetla grada odraţavala su se na površini vode. Mrak u kojem se odjednom zrcalilo i njegovo sve lošije raspoloţenje. »Htjela sam reći«, nastavila je, »ne čini se da uţivaš u bilo kojoj blagodati koju ti tvoj posao donosi, stoga me zanima zašto tako silno ţeliš proširiti AmCorp.« »Imam svoje razloge.« I neka je proklet ako mu padne na pamet objašnjavati ih njoj ili bilo kome drugom. »Ali koji je smisao svega toga ako ti ne donosi promjenu u ţivotu?« Pogled mu munjevito odleti prema njoj. »Prava se javila. Posvećena si ovoj tvrtki koliko i ja.« »Naravno da jesam, ali ja imam i ţivot izvan ureda. Ti nemaš.« Vilica mu se opet zategne. Sav uţitak koji je prije osjećao zbog sastanka naglo je ispario. Nije mu trebala ta brutalno iskrena primjedba bačena u lice poput izazova. »Moj te se privatni ţivot ne tiče.« Dok je zurila u njega, u zraku se osjetila napetost. Njihov je odnos bio profesionalan, ali i prijateljski, a uz ljubav prema ovoj tvrtki povezivalo ih je i uzajamno divljenje i poštovanje. Ipak, upravo je prekoračila granicu - veliku i vaţnu - i oboje su to znali. Nekoliko je sekundi proteklo u tišini. Napokon je odloţila bocu s vodom na stol, ustala i skupila papire. »Imaš pravo«, rekla je posegnuvši za aktovkom. »Ţao mi je. Pretjerala sam. U ponedjeljak ujutro letim u Denver, tako da ću za vikend biti u blizini, ako nešto iskrsne.« Sranje. Sada se osjećao kao seronja. Ali dovraga, njegov je privatni ţivot upravo to privatan. Začuvši kucanje oboje pogledaju prema vratima i ugledaju Mitcha kako zaviruje. »Planiraš večeras ostati ovdje spavati, moţda? Hej, Hannah.« »Hej, Mitch.« Blijedo mu se osmjehnula dok je skupljala ostatak stvari. Jedan pogled na sat Ryanu je rekao da je već prošlo sedam. Odbacio je naočale za čitanje na papire razbacane po stolu i s oba dlana protrljao lice. »Nisam shvatio da je već tako kasno. Upravo smo završavali s poslom.« Spustio je ruke. »Što ti radiš ovdje?« »Došao sam te spasiti.« Mitch prstima dodirne šilt plave bejzbolske kape s logom Seattle Marinersa. Neposlušne kovrče izvirivale su ispod ruba kape. Zavalio se u koţni stolac nasuprot Ryanova masivnog stola od mahagonija, digao prljave tenisice na njegovu glatku površinu, a potom se nasmiješio Hannah. Ryanove se obrve skupe. »Zasrat ćeš mi sve papire na stolu.« »Ti su papiri ionako sranje.« Mitch se nacerio. »Jesi za pivo?« Hladno pivo u bučnom baru gdje ne moţe razmišljati u tom mu je trenutku zvučalo boţanstveno. »Moţe, samo da pokupim stvari.« Bacio je pogled prema Hanni u nadi da bi mogao barem malo umanjiti napetost koja je i dalje bila prisutna u zraku. »Hannah, ţeliš nam se pridruţiti?« »Zvuči primamljivo, ali ne, hvala. Imam spoj.« »S kim?« upita Mitch. »S Kevinom Morelandom.« Ryan joj dobaci razdragan pogled. Kevin Moreland je snimao reklamni spot za jedan od njihovih lijekova. »I tko se sad druţi s fotomodelima?« »Ja nisam predsjednica uprave ove tvrtke. Nitko ne zamjećuje što ja radim.« Ryan navuče sako, s olakšanjem zamijetivši veseo ton u njezinu glasu. 20


»Osim toga«, dodala je, »Mitch nikada nije skupio petlje da me pozove van, pa se moram zadovoljiti mladim, seksi fotomodelima da mi popune slobodno vrijeme.« Mitch namršti čelo. »Hannah, srce, pozvao bih ja tebe, ali me plašiš. Bojim se ţena u odijelima.« Nagnula se bliţe njemu i koraljno crvenim noktom prešla preko jednodnevne brade na njegovu obrazu. »Moć je vrlo seksi. Nikad ne znaš što će sljedeće učiniti.« Zaputila se prema vratima. »Nazvat ću te sljedeći tjedan, Ryane.« »Hannah«, zazvao je Ryan. Osvrnula se. »Kakav bih auto trebao kupiti?« Licem joj se razlegne širok osmijeh. »Što misliš o Jaguaru?« Na trenutak je razmišljao, a potom kimnuo glavom. »Reci Charlotte da mi sutra nabavi nekoliko prospekata.« »Hoću.« Vrata se škljocajem zatvore za njom. »Jaguar?« zapita Mitch. »Čovječe, ako već kupuješ Jaguare, uzmi i meni jednog.« »Odvezao bi ga u planine i cijelog zablatio. Nema šanse.« Mitch se zasmijulji i ustane sa stolca. »Komadi vole prljave dečke.« »Moţda u tvojim snovima, gorštače.« Ryan posegne u dţep sakoa. »Gdje je Julia? Mislio sam da je danas poslijepodne trebala biti s tobom.« »Mama i tata su je odveli na sladoled. A ja sam htio na pivo. Nadglasali su me.« Gurnuo je ruke u prednje dţepove traperica dok je Ryan prolazio uredom i skupljao stvari. »Sutra ujutro odlaze i htjeli su je izvesti da se malo zabavi prije nego što se vrate u Seattle.« Ryan je itekako dobro znao da odlaze. Volio je kad mu punac i punica dođu u posjetu, ali ovaj je tjedan bio prenabijen emocijama zbog nedavne zrakoplovne nesreće. Veselio se što će se atmosfera u kući napokon vratiti u normalu. »Mislio sam da ideš u Chicago, na neku konferenciju geologa?« »Trebao sam. Predomislio sam se. Trenutno nisam naročito raspoloţen za putovanja. Na stolu me čeka brdo posla. Otkrili smo novo nalazište nedaleko obale Britanske Kolumbije. Izazvalo je svu silu polemika i nesuglasica.« Zakolutao je očima. »Neka ţenska, urednica časopisa Geologic Times, objavila je članak u kojem se totalno obrušila na našu naftnu kompaniju i sve oblike eksploatacije podmorja uz Otočje kraljice Charlotte. Nadrobila je nešto u stilu da bi naše bušotine mogle izazvati masivne potrese i tsunamije na tom području. To je totalna besmislica i za to nema nikakvih znanstvenih dokaza. Zato ja sad moram spašavati situaciju i uvjeravati ulagače da tu nema ničega. Kao da ionako svakodnevno ne pratimo seizmičku aktivnost rasjeda i ne ispitujemo emisije radioaktivnih plinova.« Mitch je mogao beskonačno raspredati o geologiji, ne mareći sluša li ga itko. Po tome je bio baš poput Annie. Ustvari, ovo je bila jedna od onih kontroverznih tema u kojoj bi mu se Annie sa zadovoljstvom suprotstavila. Uvijek ga je podbadala zbog odabira karijere geološkog inţenjera zaposlenog u velikoj naftno-plinskoj kompaniji. Dok je svoj rad kao seizmologinja smatrala vaţnim za svijet znanosti, njega je zadirkivala govoreći da je njegov rad vaţan samo za svijet profita. »Kladim se da nema diplomu iz geologije«, nastavio je Mitch. »Sigurno je samo neka nabrijana urednica koja je pročitala previše članaka i sada sebe smatra stručnjakinjom. Malo sam je istraţio. Nema nikakvih referenci. Kladim se da je ţenska zapravo neka hippie aktivistica zelenih. Vraţja ljubiteljica prirode.« »Tko?« Ryan nije previše pozorno slušao. Dohvatio je mobitel i ubacio ga u aktovku. »Ta urednica, koja je napisala taj članak.« Mitch ga je slijedio i izašao u predvorje. »Mislim da se zove Kate Alexander, ili tako nekako.« Spustili su se dizalom u podzemnu garaţu dok je Mitch i dalje neprestano mljeo o 21


nekom članku koji je Ryanu bio potpuno nebitan, baš kao i budala koja ga je napisala. Ryan se uštipne za čelo dok su ulazili u Mitchev blatom prekriveni Land Rover. »ţena je tu, u San Franciscu. Mislim da ću sutra otići do njezina ureda i reći joj što mislim.« Mitch se uključio u promet. »Samo daj«, reče Ryan. »Ej, zaboravio sam ti reći. Predvečer te zvala neka odvjetnica iz grada. Simone Conners. Zvučala je prilično seksi.« Ryan je prepoznao ime. »Anniena stara prijateljica.« Znao je da Simone ţivi u blizini, vidio ju je na nekoliko humanitarnih priredbi, ali ju je odlučio ignorirati. Općenito je ignorirao sve ljude koji su poznavali njegovu suprugu. Pristojno čavrljanje o dobrim starim vremenima nije mu zvučalo naročito zabavno. »Što je htjela?« »Ne znam, nije rekla. Premda, ako je bila Anniena prijateljica, vjerojatno je zvala zbog pada onog zrakoplova od neki dan.« »Da, vjerojatno.« Ryan se kroz prozor zagledao u svjetla grada. »Nazvat ćeš je?« »Što?« Nakratko se osvrne. »Sumnjam. Više je bila Anniena prijateljica nego moja. Nisam je tako dobro poznavao.« »Preko telefona je zvučala vrlo zamamno.« »To si zaključio samo na osnovu njezina glasa, ha?« »O, da.« »Bila je udana kada sam zadnji put razgovarao s njom, na Annienu pogrebu.« »Pa moţda više nije udana.« »Bila je Anniena prijateljica, kretenu jedan. Ne zanima me.« »Zašto? Je li bila debela? Ruţna? U čemu je problem?« »Boţe, prava si mustra. Ne, bila je zgodna, ili je barem bila kada sam je posljednji put vidio. Sitna, brineta, velike oči. Svidjela bi ti se.« Mitch se naceri od uha do uha. »Moţda bih trebao sutra skočiti do njezina ureda, malčice je odmjeriti.« »Mislio sam da ćeš otići odmjeriti onu ljubiteljicu prirode u izdavačkoj kući.« »Mogu obje.« Mitcheve oči zabljesnu. »Vidiš, vidiš, dobra ideja.« »Koji si ti perverznjak.« »Ni ne slutiš koliki.« Ryan prođe rukom kroz kosu. »Mislim da će mi trebati barem dva piva večeras. Po mogućnosti velika.«

22


Četvrto poglavlje Kate je zurila u zaslon na računalu. Fotografije vulkana Stromboli u Italiji zurile su natrag u nju iz napola dovršenog članka na kojem je trebalo još puno raditi. Duboko je uzdahnula i pritisnula dlan na čelo. Nema teorije da će se danas više uspjeti usredotočiti na uređivanje. Članak će jednostavno morati pričekati do sutra. Nekoliko minuta poslije, Jill uđe u njezin ured s vrućom šalicom kave. »Ovo je isproban i pouzdan lijek za spisateljsku blokadu.« »Hvala.« Kate se nasmiješila i posegnula za šalicom. »Ti si zlato.« »Samo ti se ulizujem.« Kate otpije gutljaj kave i podignutih obrva pogleda preko ruba šalice. »Zašto imam osjećaj da mi se neće svidjeti ono što ćeš mi sad reći?« Jill namršti nos, a kolut koji je njezina tajnica, djevojka od dvadeset i koju godinu, imala u nosu proizvede neki čudan zveckavi zvuk o kojem Kate nije ţeljela previše razmišljati. »Zato što mi ove stvari jednostavno ne idu od ruke. Izvoli.« Pruţila joj je ceduljicu. »Ovaj je čovjek svratio danas, dok si još bila vani. Iz nekog mi se razloga učinio poznatim, ali se ne mogu sjetiti gdje sam ga već vidjela. U svakom slučaju, ţelio je razgovarati s tobom o nečemu, ali budući da te nije bilo, ostavio ti je poruku. Njegov broj telefona je na dnu.« Kate pogledom preleti poruku, a potom se opet okrene prema Jill. »Sigurno se šališ.« Jill je skrušeno skupila ramena. »Ţao mi je.« Dan joj je upravo i sluţbeno upropašten. Kate posegne za telefonom. Kreten je nabrojao desetak činjenica iz njezina članka koje je smatrao netočnim i nedosljednim. Birala je broj i lupkala nogom o pod dok je čekala. Uza sve ostalo što joj se u ţivotu trenutačno događa, nisu joj trebala još i ovakva sranja. Javio se ţenski glas. »Mitcha...« Kate pogledom provjeri ime na dnu ceduljice, »Mathewsa, molim lijepo.« Pričekala je nekoliko trenutaka. »Ne, u redu je, ostavit ću poruku.« Uglavivši slušalicu između uha i ramena, iz lađice u stolu izvuče bočicu aspirina. Nakon što je bez vode progutala dvije tablete, podigla je pogled prema Jill koja je neodlučno stajala na vratima ureda. Začuvši snimljeni muški glas s druge strane, Kate uzme slušalicu u ruku i namršti čelo. Nešto u tom glasu učinilo joj se neobično poznato. Ponovno je pročitala ime. Mitch Mathews. Provrtjela ga je po glavi. Nije ga prepoznala. Ali u tom je glasu bilo nečeg tako poznatog... Ma, glupost. Tog kretena nikada prije nije srela. A nakon ovoga neće više nikada ni razgovarati s njim. Čekala je zvučni signal. »Gospođine Mathews«, započela je samouvjerenim glasom. »Ovdje Kate Alexander iz McKellen Publishinga. Ţeljela bih vam osobno zahvaliti na ljubaznoj poruci koju ste danas ostavili mojoj tajnici. Iznimno cijenim vaš zajedljiv i nadasve ţivopisan odabir riječi. Budući da ste našli vremena ne samo da me pronađete, nego i da mi ostavite podugačku tezu o Otočju kraljice Charlotte, moram pretpostaviti da ste stručnjak za to područje. Od sada ću sva pitanja i komentare, kao i sve buduće članke na tu temu svakako proslijediti izravno vama. I još samo jedna mala napomena. Idiot se piše bez j. Mislila sam da su vas to naučili u magarećoj školi. Ţelim vam ugodan dan, gospodine Mathews.« Kate skupi papire ispred sebe i ustane od stola. »Poslijepodne imam jedan sastanak, Jill. Pozive mi moţeš proslijediti na mobitel.« »U redu, dogovoreno. Kate? Jesi li dobro?« »Dobro sam. Zašto pitaš?« 23


»Činiš mi se nekako« - bacila je pogled na telefon i onda opet natrag na Kate »napetom.« Kate duboko udahne i smiri se. »Dobro sam. Vratit ću se poslije sastanka.« Pogledavši na sat Kate shvati da već kasni. Sjela je u svoj Explorer i zaputila se na drugi kraj grada. U normalnim je okolnostima komentari čitatelja ne bi ni dirnuli, ali u tonu kojim je poruka Mitcha Mathewsa bila napisana bilo je nečeg što ju je ispililo sve do zadnjeg ţivca. Pronašla je mjesto za parkiranje dvije ulice dalje od svog odredišta i pomislila kako to mora biti dobar znak da joj se dan popravlja. Ionako se više ne moţe puno pogoršati. Ni njezin se ţivot ne moţe više puno pogoršati. Dok je stajala u predvorju i čekala dizalo, po ramenima joj se razlegne neka jeza, a niz kraljeţnicu se otkotrlja val tjeskobe. Samo je nervozna, ništa drugo. To je potpuno normalno. Ako se ovo ne posreći, nije bila sigurna što bi sljedeće mogla učiniti. Dizalo se oglasi i vrata se otvore. Još jednom duboko udahne za smirenje iskoračivši u predvorje odvjetničke tvrtke, gdje je bilo tiho, osim što se čulo lupkanje prstiju po obliţnjoj tipkovnici. Tajnica podigne pogled dok joj se pribliţavala. Kate se pokušala nasmiješiti, ali joj se cijela utroba prevrtala kao da je na nekom beskrajno dugom vlaku smrti s bezbroj petlji. Mora postojati razlog zbog čega je zafiksirala ime te odvjetnice medu stotinama drugih čiji su podatci objavljeni na internetu. »Trebala bih Simone Conners.« »Gospođa Conners je danas vrlo zauzeta«, reče tajnica. »Imate li dogovoreno?« »Da. Kate Alexander.« Mlada plavuša podigne slušalicu i nešto promrmlja u nju, a potom pogleda natrag prema Kate. »Gospođa Conners vas očekuje. Slobodno uđite.« »Hvala.« Kate je pokušavala smiriti uskovitlane ţivce dok je otvarala dvokrilna hrastova vrata i ulazila u prostoriju. Kroz široke prozore ispred nje pruţao se pogled na San Francisco. S desne su strane bile visoke police s knjigama ispunjene svescima pravne literature, a s lijeve se strane nalazila garnitura koţnih trosjeda i dugačak konferencijski stol prekriven knjigama i papirima. Ali Kateinu je pozornost privukla Simone Conners. Sitna je ţena ustala od stola ispred prozora, s najbljeđim licem koje je Kate ikada vidjela. S licem koje joj nije bilo ni najmanje poznato, dovraga. »O, Boţe.« Kate se osvrne preko ramena kada su se vrata iza nje zatvorila. Nije vidjela nikog drugog. Okrenuvši glavu natrag, zagledala se u odvjetnicu čokoladno smeđe kose ošišane u elegantnu bob frizuru i brončanih očiju koje kao da su upravo ugledale duha. »O, Boţe«, šaptom ponovi Simone. »Annie.« Ledeni trnci prostruje Kateinom koţom. »Hm, ne. Ja sam Kate Alexander. Imam dogovoren sastanak za jedan sat. Ako vam sad ne odgovara, mogla bih-« »Ti...« Odvjetnica zatvori oči, odmahne glavom i potom ih opet otvori. »O-oprostite. Jako sličite jednoj ţeni koju sam poznavala.« Uzbuđenje pomiješano sa znatnom dozom straha preplavi Kateine vene. Ne. Ne moţe biti tako jednostavno. Ili ipak moţe? Progutala je knedlu u grlu. »Vi... vi me prepoznajete?« »Ţao mi je. To nije moguće.« Simone spusti pogled. Kada ga je ponovno podigla, na licu joj je bio ljubazan smiješak. »Što mogu učiniti za vas?« »Zašto nije moguće?« Previše se pitanja kovitlalo po Kateinoj glavi. Previše probuđenih nadanja. Pokušala je prikriti očajanje u glasu, ali nije bila sigurna da je uspjela. Simone ponovno sjedne; bijela bluza bez rukava isticala joj je lijepo oblikovane ruke iznad skupih i elegantnih tamno plavih hlača uskog kroja. »Ţena na koju sam pomislila 24


umrla je prije gotovo pet godina. Kaţu da svi imaju dvojnika. Pretpostavljam da sam ja upravo srela njezinu dvojnicu. Sada, kada malo bolje pogledam, vidim da niste identične. Zatekli ste me, to je sve. Nedavno sam razmišljala o njoj pa je to razlog zašto sam na brzinu donijela zaključak koji ne moţe biti realan.« Rukom pokaţe na naslonjač nasuprot svom stolu. »Dakle, što mogu učiniti za vas?« Kate se spusti na sjedalo. Ţivci su joj poskakivali u cijelom tijelu. »Kako... kako se zvala?« »Moja prijateljica?« Simone podboči lakat na naslon svog stolca. »Zašto vas to zanima?« »Čista znatiţelja.« Simone je na trenutak razmišljala, a potom rekla: »Annie Harrison.« Kate je prevrtala to ime po glavi. Nikada ga prije nije čula. Ono malo nade počelo je blijediti. »Kako je umrla?« Simone nagne glavu u stranu. »Sigurna sam da niste došli ovamo da biste razgovarali o mojoj prijateljici, gospođo Alexander.« Kate prođe rukom preko kose i zastane da protrlja oţiljak. »Molim vas, samo mi udovoljite na trenutak. Kako je umrla?« »U zrakoplovnoj nesreći, blizu San Francisca. Vrlo sličnoj onoj koja se ovdje dogodila prije nekoliko dana.« Zrakoplovna nesreća. Ne, to nije isto. Kate zatvori oči. Razne mogućnosti i scenariji proletjeli su joj kroz glavu. Ništa od toga nije imalo smisla, ništa se nije činilo izvedivim, ali morala je pitati. Ako ne pita, to će je poţderati. »Koja je razlika između mene i nje? Mislim, rekli ste da nismo identične. Što je drugačije?« Simone je sumnjičavo pogleda. »Zašto vas toliko zanima moja prijateljica, gospođo Alexander?« Kate se usredotočila na sitnu odvjetnicu. Pokušala je se sjetiti. Nije uspjela. Ipak, obuzeo ju je taj osjećaj... neki neobičan osjećaj već viđenog. Onaj isti koji ju je obuzeo kada je na internetu vidjela ime Simone Conner. »Nisam znala za vašu prijateljicu kada sam dolazila ovamo. I oprostite mi što vas to pitam, ali... « »Što ali?« Ispustivši drhtavi uzdah, Kate se uspravila na sjedalu. »Došla sam ovamo na savjet jednog kolege. Imam poteškoća u pronalaţenju određenih informacija pa je mislio da bi neki odvjetnik mogao primijeniti pravni pritisak i pomoći mi da pronađem odgovore koje traţim. Vaše sam ime pronašla na internetu. I... Ne znam... Nešto mi je jednostavno reklo da trebam doći upravo k vama.« Simone ju je i dalje pomno, ispitivački promatrala pa se Kate promeškoljila na sjedalu. »Moj je suprug poginuo u toj zrakoplovnoj nesreći prije par tjedana.« »O.« Simoneino se lice smekšalo. »Ţao mi je. Nije ni čudo da ste-« »Ne, ne radi se o tome. Ali hvala vam.« Kate duboko udahne. »Nakon njegove smrti pronašla sam neke informacije koje su me dovele u San Francisco. Prije nekoliko godina doţivjela sam prometnu nesreću i završila u komi.« Namrštila se i odmahnula glavom. »Ili sam barem tako mislila. Pretraţujući suprugove papire pronašla sam dokaze o tome da sam u jednom domu za starije i nemoćne ovdje u San Franciscu provela više od dvije godine. Gospođo Conners, ne sjećam se da sam ikada bila ovdje. Ne sjećam se ničega prije buđenja iz kome prije osamnaest mjeseci. Ničega iz svoje prošlosti, gdje sam odrasla, svoje obitelji. Suprug mi je rekao da sam bila ozlijeđena u prometnoj nesreći i da sam četiri dana bila u komi. Sada... Sada više ne znam što da vjerujem.« Simone se nagne naprijed, namrštenih obrva. »Gdje ste ţivjeli?« »U Houstonu. Suprug je bio liječnik. Neurokirurg.« Izvadila je papire iz torbe. 25


»Premda, potpisivao je obrasce kao moj nadleţni liječnik dok sam bila ovdje u San Franciscu. Da je bio moj suprug, to mu nikada ne bi bilo dopušteno.« »Ne, ne bi.« Simone uzme obrasce od nje i preleti ih pogledom »Dom je izgorio u poţaru prije godinu dana. Slučajnost, ako mene pitate. Na njegovu je mjestu izgrađen novi, ali oni tvrde da je sva dokumentacija uništena u plamenu. Ni od koga ondje ne mogu dobiti odgovore na svoja pitanja. Mislila sam da biste mi vi mogli pomoći da razgovaram s njima. Bila sam njihov pacijent. Imam svoja prava.« Simone je čitala dokumente koje je drţala u ruci, listajući stranicu po stranicu. »Trajan gubitak pamćenja«, promrmljala je, pročitavši završno mišljenje. »I ne sjećate se ničega u vezi s nesrećom?« »Ne. Ničega.« »A poslije nesreće?« »Probudila sam se u Houstonu. Suprug je bio uz mene. Ni njega se nisam sjećala. Bilo je to kao da počinjemo iznova.« Simone je nastavila čitati papire pred sobom. »Ovo je vrlo rijetka pojava. Piše da je oštećen dio vašeg mozga zaduţen za dugotrajno pamćenje, posebice ono osobne prirode, kao i za osobnost. Jeste li zaposleni, gospođo Alexander?« »Da. Urednica sam u jednom geološkom časopisu. Moj liječnik u Houstonu smatra da mi je oštećen onaj dio mozga gdje su pohranjena osobna sjećanja, što objašnjava činjenicu da se sjećam stvari koje sam u ţivotu naučila – kao što je brzina konvergencije tektonske ploče Juan de Fuca - ali ne i detalje o tome gdje sam to naučila.« Kada je Simone zbunjeno podigla pogled, Kate izvije usne u slabašni smiješak. »Oprostite. Stalno zaboravljam da druge ljude geologija ne zanima kao mene. Po izdavačkoj kući kruţi šala o meni kao kraljici znanstvenih fanatika.« »Ajme meni.« Simone ispusti dug izdah i baci papire na stol. Rukom koja je jedva vidljivo drhtala prijeđe po čelu. »Jeste li pronašli još nešto osim ovih dokumenata?« »Samo ovo.« Kate izvuče sliku iz torbe i pruţi joj je. »Nemam pojma tko je na slici, ali te oči... Te su mi oči tako poznate. Iste su kao moje.« Simone otvori usta. »O, Boţe.« »Što je?« »Ovo je Anniena kći.«

Mitch je veći dio poslijepodneva proveo u laboratoriju ispitujući uzorke stijena koje mu je njegov tim poslao iz Britanske Kolumbije. Nakon nekoliko sati, zavalio se u stolac i protrljao umorne oči. Predstojala su im još brojna istraţivanja, ali bio je uvjeren u to da su dobro započeli. Morat će uskoro otputovati tamo, vjerojatno za nekoliko tjedana, ali imao je povjerenja u svoj tim, a njihova su se početna ispitivanja do sada podudarala s njegovima. Već je prošlo četiri kada se napokon vratio u ured. U prolazu se nasmiješio Christy, svojoj tajnici, i na stol joj dobacio vrećicu čokoladnih keksa Mrs. Fields. »Briši doma, moţe?« »Stvarno si dobre volje.« Oboţavala je sve proizvode Mrs. Fieldsa i on je to znao. »Uzorci dobro izgledaju. Nazovi Charlieja i saznaj kada ţele da dođem tamo. Mislio sam, moţda za dva tjedna. Saznaj kako napreduju i kakav im je raspored. Onda idi doma. Cijeli dan visiš nad ovim.« »Ne moraš me puno nagovarati.« Slijedila ga je u njegov ured i na stol odloţila izvješće koje je upravo natipkala. »Ovdje ti je geokemijski profil nalazišta.« 26


»Izvrsno.« Letimice ga je prelistao. »Ima li kakvih poruka?« »Imaš ih nekoliko u glasovnoj pošti. Mac je svratio i ţeli ispitati uzorke na biomarkere. Rekla sam mu da ćeš ga nazvati večeras ili sutra.« »Hvala, Christy. Što bih ja bez tebe?« Sa skrušenim smiješkom zavalio se u stolac i digao noge na stol. »Bio bi izgubljen.« Namignula mu je i izašla iz ureda. Mitch podigne slušalicu i utipka svoju pristupnu šifru. Nije zatvorio vrata, nikada to ne čini, a kada je iz gornje ladice stola izvukao bejzbolsku lopticu i počeo je bacati u zrak, ritmično fijukanje i tapkanje nije izazvalo nikakvu reakciju kod Christy koja je stajala kraj svog stola. Zatvorio je oči dok je preslušavao svoju glasovnu poštu i nastavio bacati lopticu. Uglavnom informacije o nalazištu, nekoliko poruka iz laboratorija o tome što su ranije tog jutra pronašli. Začuo se novi zvučni signal i telefon prijeđe na sljedeću snimljenu poruku. Kada je hrapavi ţenski glas zapjevušio kroz ţicu, naglo se uspravio u stolcu. Loptica koju je upravo bacio uvis pala mu je na glavu uz glasni tresak. »Dovraga«, promrmljao je trljajući se po glavi. Ali bol se brzo raspršila kada mu se mozak fokusirao na taj glas. Poznaje ga. To je Annien glas. Osim toga, bio je i nabrušen, zbog čega je i bio toliko siguran da je njezin. Tu je oštricu u njezinu glasu čuo milijun puta, taj odsječan način na koji je izgovorila njegovo ime, i kako je podrugljivo razvlačila samoglasnike u riječi idiot. Krv mu je iščezla s lica dok je mahnito posezao za telefonom da ponovno presluša poruku. Ne, to ne moţe biti stvarnost. Pričinilo mu se. Halucinira. Što mu je ono majka jednom rekla dok je bio dijete? Da budan sanja usred bijelog dana. Bilo mu se ubrzalo kada je pritisnuo tipku replay. Poruka je bila nova. Bio je to Annien glas, i sto mu vragova, bila je od danas. Poslušao je ponovno, ovaj se put pokušao usredotočiti na riječi, ne toliko na glas. Rekla je da se zove Kate Alexander. Kate Alexander. Ona luđakinja iz izdavačke kuće? To nema nikakvog smisla. Poznavao je taj glas gotovo kao svoj vlastiti. Raznorazni scenariji, mogućnosti i pitanja uskomešala su mu se u glavi. Nema šanse. Ne moţe biti... Pa ipak... Srce mu je tuklo kao ludo. Njezino tijelo nikada nije pronađeno. Sjedila je iznad krila. Motor je eksplodirao. Nitko od putnika oko nje nikada nije pronađen. Svi su se tiho nadali da moţda uopće nije bila u zrakoplovu, da se predomislila u posljednjem trenutku nakon što ju je Ryan odvezao u zračnu luku. Ali i ta je nada zamrla kada je Ryan nakon nesreće prepoznao njene stvari. Ali što ako ipak nikada nije ušla u taj zrakoplov? Je li moguće da je još uvijek ţiva? Pomisao je bila sumanuta. Apsurdna. Praktički nemoguća. A ipak... Jedino je o tome u ovom trenutku mogao razmišljati. Morao se uvjeriti. Birao je njezin broj, ali je poziv odmah preusmjeren na glasovnu poštu. Zalupivši slušalicu, zgrabio je jaknu i poţurio prema vratima. Christy je ustala kada je poput vihora projurio pokraj nje prema dizalu. »Mitch, što...?« Jedva da ju je čuo. Već je bio na stubištu. Kada je izašao iz zgrade, na njegovu satu bilo je već četiri i trideset. Nema šanse da stigne na drugi kraj grada prije pet sati. Vozio je slalom kroz gusti promet, vikao na stariju ţenu koja je presporo prelazila ulicu i napokon pronašao mjesto za parkiranje ispred zgrade McKellen Publishinga netom prije pet. 27


Fućkaš automat za naplatu parkiranja. Nije se čak ni potrudio pogledati je li moţda parkirao na mjestu za invalide. Razmišljao je samo o jednom. O tom prokleto poznatom, iritantnom, dragom glasu. Protrčao je kroz predvorje zgrade, opsovao dizalo koje nije stizalo ţeljenom brzinom, a potom krenuo prema stubištu. Kada je stigao na četrnaesti kat, dahtao je od napora, ali ga to nije usporilo. Zaputio se ravno u ured Kate Alexander. Tajnica s tetovaţama i kolutom u nosu, koju je sreo ranije tog dana, ustane kada ga je ugledala, skupljajući obrve, vidljivo zabrinuta. »Gospodine Mathews, ne smijete tamo!« Praktički je proletio pokraj nje i ramenom gurnuo vrata. Ured je bio prazan. »Gdje je ona?« Osvrnuo se po prenatrpanom uredu koji nije bio veći od njegove kupaonice. »Gospođa Alexander nije ovdje. Ostala je vani cijelo poslijepodne. Mogu vam ugovoriti termin ako ţelite.« Jedva da ju je čuo. Pogledom je pretraţivao prostoriju, ali ni sam nije znao što traţi. Stogovi časopisa bili su nagurani uza zid. Polica s desne strane bila je prepuna knjiga o geologiji i uzoraka i minerala. Na stolu se rasprostiralo more papira, a kroz mali prozor s kojeg se pruţao pogled na grad kasno poslijepodnevno sunce obasjavalo je kutije i kutije s časopisima i knjigama koje je tek trebalo raspakirati. Dovraga, mora postojati nešto, bilo što, po čemu bi znao... »Ne smijete biti ovdje, gospodine Mathews«, glasnije reče tajnica dok je zaobilazila stol. »Pozvat ću osiguranje.« Prelistavao je omote na njezinu stolu, pomicao naslagane papire traţeći... Sranje, ni sam ne zna što. Bilo što. Pogled mu privuče uokvirena fotografija pokraj njezina računala. I sve se u njemu smrzne. Sto mu gromova. Drhtavim prstima posegne za njom, a potom utone u njezin stolac, ne vjerujući svojim očima. Ţena je izgledala kao Annie. Ne baš točno onako kako ju je pamtio, ali dovoljno slično. Nema veze što joj je nos malo drugačiji, obrazi nešto povišeni, kao ni to što je blizu sljepoočnice imala oţiljak. Lice koje je zurilo u njega imalo je iste oči, istu bradu, istu jamicu kakvu je svako jutro gledao u zrcalu na svom licu. Bila je obraz uz obraz s malim plavokosim dječakom. Dječakom koji je pljunuti Ryan. I zadnja kap krvi nestane mu s lica. »Gospodine Mathews«, upita tajnica. »Ovaj... Jeste li dobro?« »Gdje je ona?« uspio je procijediti. »Ne znam. Ako se vratite sutra-« »Moram znati sada!« Tajnica se trzne. »Nikome ne dajemo osobne podatke. Ako se vratite sutra, sigurna sam da će vas primiti.« »Dovraga! Ne radi se više o vraţjem članku koji je napisala! Ovo je osobno. Gdje je?« »Ne znam. Gledajte-« Stisnuo je zube shvativši da od stroge čuvarice neće ništa saznati. Zgrabivši sliku, poţurio je prema vratima. Potrčala je za njim, vikala nešto o krađi osobnog predmeta, ali nije ga bilo briga. Mislio je samo na to da mora otići k Ryanu. Smjesta. Činilo joj se da bi joj koljena mogla otkazati poslušnost. Kate provjeri adresu koju je našla na internetu. Simone joj je rekla da ne brza sa zaključcima i da joj dopusti da prvo malo istraţi, ali čim je Simone na onoj fotografiji prepoznala Juliju Harrison, Kate nije mogla prestati razmišljati o podudarnostima. 28


Postojao je razlog zašto je Jake tu sliku drţao pod ključem u onoj kutiji. Razlog zašto ju je obuzeo onako snaţan osjećaj već viđenog dok ju je promatrala. Razlog zašto je pronašla Simone Conners. Vratila se u ured. U traţilicu je upisala ime Ryana Harrisona, čovjeka za kojeg je prema Simoninim riječima Annie Harrison bila udata. Osjetila je slabost od onog što je pronašla. Naravno, njegovo je lice već prije vidjela na naslovnicima časopisa Fortune i Money, a u novije vrijeme i u tabloidima, ali o njemu nije znala puno osim činjenice da je nevjerojatno privlačan. Sada je znala. Na internetu je pronašla brojne napise o njemu kao nesmiljenom predsjedniku uprave velike farmaceutske industrije kojeg je pratila reputacija da agresivno preuzima druge tvrtke i na svom putu uspjeha gazi sve koji mu se nađu na tom putu. Mediji su ga okarakterizirali kao beskompromisnu osobu gladnu novca. Imao je i naviku podrugljivo se ceriti kamerama kad god bi mu se pribliţile. Ipak, činilo se da mu ne smeta to što ga svaki vikend fotografiraju ruku pod ruku s drugom ţenom. Nema teorije da bi se udala za nekog takvog. Novac? Moć? Slava? Ništa od toga nije joj bilo vaţno. Nikada je ne bi mogao privući netko toliko opsjednut tim stvarima. Nema šanse da bi ikada... Progutala je knedlu u grlu, ne mogavši ni pomisliti, a kamoli izgovoriti te riječi. Imala je supruga. Jakea. Obuzme je val mučnine dok se prstima poigravala s prstenom koji je i dalje nosila na lijevoj ruci. Nema veze što Reed pomalo sliči tom čovjeku. Svatko ima blizanca, zar ne? Nije li joj Simone to rekla prije samo par sati? O, čovječe, ovo nije bila dobra ideja. Zatvorila je oči i duboko disala, pokušavajući se smiriti. Kog vraga radi ovdje? Nije trebala doći u San Francisco. Nije trebala potraţiti Simone Conners. Da barem nikada nije zavirila u tu prokletu ladicu. Otvorila je oči i pogledom pretraţila ulicu. Ogromna stabla javora formirala su drvored s obje strane ulice u bogataškom naselju na breţuljcima Sausalito. Njegovani travnjaci protezali su se niz padinu od jedne atraktivne kuće do druge, svaka impozantnija i ljepša od druge. Ovo je greška. Ovo nije stvarnost. Mora otići prije nego što od sebe napravi budalu stoljeća. Upravo se htjela okrenuti i vratiti otkuda je i došla kada začuje zvuk zvonca tik ispred sebe. Podigla je pogled u trenutku kada su pokraj nje prolazile tri djevojčice na biciklima. Posljednja djevojčica u nizu naglo zakoči ugledavši Kate. Njezine su se prijateljice provezle dalje, smijući se, ali ona je ukopala stopala o tlo i čvrsto stezala ručke bicikla, zureći u nju kao da vidi duha, baš kao što je to učinila Simone kada je Kate zakoračila u njezin ured. Kate s mukom proguta slinu. Cijelim su joj tijelom prolazili trnci, kao da joj je tisuću iglica zabodeno u koţu. To lice - ta djevojčica - bila je djevojčica sa slike. Sada više nema povratka. Mora vidjeti. Mora saznati. Spopadne je strah. Nije znala što bi rekla. Nije znala što bi učinila. Ali nešto ju je guralo prema naprijed. »Bok.« »Vi«, prozbori djevojčica zureći u Kate širom otvorenih očiju. »Vi... izgledate kao-« »Moje ime je Kate. Jesi li ti Julia?« »Da.« Pogled joj se suzi. »Otkud znate moje ime?« »Rekla mi je jedna prijateljica.« Neugodna tišina i način na koji je djevojčica i dalje buljila u nju kao da ima dvije glave bilo je više nego što je Kate mogla podnijeti. Skrenula je pogled niz ulicu. »Došla sam razgovarati s tvojim tatom. Je li kod kuće?« Djevojčica skoči s bicikla kao da ju je netko ošamario. »Nije kod kuće. Ne moţe razgovarati s vama.« 29


Kateini se dlanovi oznoje. »Čekaj-« »Julia!« Muški glas odjeknuo je s druge strane ulice. »Dođi u kuću!« Bicikl s treskom padne na do. Najbrţe što je mogla, djevojčica potrči preko pločnika i uzbrdo stazom prema veličanstvenoj trokatnoj kući. S trijema se u tom trenutku spustio muškarac. Muškarac odjeven u hlače i košulju dugih rukava presavijenih do lakta. Muškarac plave kose i nevjerojatno lijepog lica koje se nije moglo usporediti s onim koje je Kate vidjela u časopisima ili na internetu. Muškarac, shvatila je glasno udahnuvši, koji ovako izbliza nije samo sličio njezinu sinu. Izgledao je točno kao on.

30


Peto poglavlje Ryan osjeti navalu adrenalina dok je Julia trčala ravno prema njemu, dok su joj se na licu istovremeno odraţavali strah, gnjev i duševna bol. »Što ti je?« zapitao je spustivši se na koljeno ispred nje i primivši je za ramena. Na brzinu je pregleda po cijelom tijelu da se uvjeri nije li ozlijeđena. »Ja... idi u kuću, tatice. Idi u kuću!« »Julia, smiri se. Što je bilo? Reci mi što se dogodilo.« Pogled mu odluta mimo nje, do bicikla koji je ostao leţati na cesti. Do osobe koja je stajala nasred ulice i zurila u njih. Do ţene koja je izgledala kao... Zrak mu glasno izleti iz pluća. Koljena mu se pretvore u ţelatinu. »Boţe.« »Ne, tata!« Julia mu je pritiskala ramena i pokušavala ga natjerati natrag u kuću dok se on polako uspravljao. »Ne, tata. To nije ona. To nije ona, tatice. Samo izgleda kao ona. Molim te, tatice, molim te. Pogledaj me.« Pogled mu padne na Julijino suzama umrljano lice. Oči joj se ispune panikom, ali jedva da je to zamijetio. Drhtavih ruku njeţno je pomakne u stranu, a potom se zagleda u brinetu koja je nepomično poput stijene stajala na cesti. Promatrala ga je kao što on promatra nju. Zavrtjelo mu se u glavi. Bilo mu se ubrzalo. Ne moţe biti. Nejasno mu je do svijesti dopirao automobil koji se uz škripu guma zaustavio uz ivičnjak, Mitch koji je izašao iz svog Land Rovera, Julijin histeričan glas dok ga je očajnički pokušavala odvući natrag u kuću, ali čije ruke nije osjećao. Činilo se da ne moţe zaustaviti svoja stopala koja idu prema naprijed. Činilo mu se kao da je u magli. U nekom snu. Kao da halucinira usred bijela dana. Nekako se uspio spustiti niz ulicu i stati ispred nje. Zurio je u nju u potpunom šoku. Negdje pokraj sebe čuo je Mitcha kako mrmlja: »Majko Boţja.« Nitko nije rekao ni riječ. Nekoliko beskrajno dugih trenutaka samo tišina. I strah i nada i potpuna nevjerica. A tada mu je srce poskočilo u grudima. »O, Boţe.« Prišao joj je, dlanovima joj obujmio lice i prstima joj prešao po glatkoj koţi na bradi. Ovo ne moţe biti stvarnost. Sigurno sanja. Sjećanja su ga salijetala sa svih strana, sabila mu se ispod grudne kosti i stezala ga dok ju je upijao očima. Osjetio je njezin puls pod svojim prstima. Opkolila ga je toplina njezina tijela. Stajao je ošamućen i činilo mu se da mu se glava napunila zrakom. Bila je stvarna. Topla i meka i ţiva pod njegovim prstima. Bila je... Annie. Netremice ga je gledala. U dubinama tih zelenih dragulja bljesnula je iskra prepoznavanja. I ta povezanost, koju su osjetili od samog početka, od prve sekunde kada su se sreli, prije toliko godina, još uvijek je snaţno plamtjela i grijala ga tamo gdje nije ni znao da se pretvorio u led. Sve to vrijeme. Sve te godine... »Annie«, šapnuo je. Oči joj potamne. Iskra se ugasila. Prepoznavanje je brzo zamijenila zbunjenost i... strah. Prije nego što ju je mogao zaustaviti, istrgnula mu se iz zagrljaja i uzmaknula korak unatrag. Ispruţila je ruke s jasnom porukom da ne ţeli da je dodiruje. »Ne.« Progutavši slinu, pogledom je ispod spuštenih obrva prelazila s lica na lice i odmaknula se još jedan korak. »Ne, moje ime je Kate. Kate Alexander.« Proparala ga je oštra bol. Pokušao je posegnuti za njom, ali Julia ga je snaţno vukla za ruku i zaustavila ga. »Tata, rekla sam ti da nije ona. Samo joj sliči. Tata, tatice, poslušaj 31


me. To nije ona.« Nije ona? Mora biti ona. Mora biti... »Annie-« Izbjegla je njegov stisak. Činilo mu se kao da mu se srce razbilo o pločnik pod njezinim nogama. »Ja... Nadala sam se da bih vam mogla postaviti nekoliko pitanja. Vidim da sada nije zgodan trenutak. Jednostavno ću otići-« »Ne!« Ryan i Mitch viknu u glas. Trgnula se. Ukočila. Zbunjenim pogledom prelazila od lica do lica. Blagi Boţe, to mora biti ona. Zvuči kao ona. Ryan nikada ne bi mogao zaboraviti taj glas. Nije znao koji se vrag događa, ali nije ju ţelio preplašiti i otjerati. Kako bi samog sebe spriječio da ponovno posegne za njom, dlanovima je protrljao lice. Zatvorio je oči, protresao glavom, ponovno ih otvorio. Još je tu. Nije plod njegove mašte. Zašto mu se već nije bacila u zagrljaj? Zašto samo stoji i gleda ga kao stranca? »Ne«, ponovi Mitch, pruţajući ruke. »Ne, sada je sasvim u redu.« Pozornost joj skrene na njega. »Tko ste vi?« Ne poznaje Mitcha? Mora poznavati svog brata. Ona je Annie. »Mitch Mathews. Njegov šogor.« Mitch pokaţe glavom prema Ryanu. »Njezin... Annien... brat.« Namrštila je čelo, a potom se zelene oči rašire. »Mitch Mathews. Geolog?« Vragolast osmijeh razlegne mu se po licu. »Da, upravo taj.« »O. Pa dobro.« Nervozna grimasa preleti joj licem. Licem koje je ipak bilo malo drugačije nego što ga je Ryan pamtio. Drugačije, ali ipak poznato. »Ovo je uistinu nezgodno. Ja, ovaj, nisam imala pojma.« Prošla je rukom po kosi. Ryan osjeti grč u ţelucu. Bila je to ista nesvjesna gesta koju bi Annie napravila kad god je bila nervozna. »Ni ja«, odvrati Mitch. Neko su vrijeme pomno promatrali jedno drugo. »Dobio sam vašu poruku.« Rumenilo joj oblije obraze. »Pa, da, hm, činilo se da vas je članak prilično uzrujao. A ja sam... loše reagirala, mogla bih sada reći, s obzirom na situaciju.« Mitch se nacerio. Zašto se ceri, dovraga? »O čemu vas dvoje govorite?« upita Ryan, gledajući naizmjence jedno pa drugo. Činilo mu se kao da ga sa svih strana u glavu udaraju profesionalni boksači, a njih dvoje se ponašalo kao da se poznaju. Ako je Mitch znao da je Annie u blizini i nije mu rekao»Ryane, ovo je urednica o kojoj sam ti pričao. Ona koja je napisala članak.« Ryan se ponovno okrene prema njoj - prema svojoj Annie. Prema ţeni koja nije mogla biti nitko drugi do njegova Annie. Zašto se ponaša kao da ga ne poznaje? Zašto već nije zgrabila Juliju i čvrsto je zagrlila? Ili čvrsto zagrlila njega?Privila se uz njega kao što se on ţelio priviti uz nju? Dok su mu se sva ta pitanja prevrtala po glavi, još je jednom promotrio crte njezina lica i shvatio što je na njoj bilo drugačije. Nos joj je bio tanji, jagodične kosti nešto više, a blizu sljepoočnice imala je oţiljak kojeg se nije sjećao. Urednica. Ona koja je napisala članak. Kate Alexander. Zaboljelo ga je u grudima. Je li moguće da ova ţena ipak nije Annie? U mislima se vratio na raniji razgovor s Mitchem u njegovu uredu, a zbunjenost zamijeni zaprepaštenje. »Ona luđakinja?« »Molim?« Ljutito ga je pogledala. Mitch se nasmijao. »Ne, ne. Ništa, obična šala. Uh, ovo je malo neugodno. Vi... strašno sličite mojoj sestri. Mislim da smo svi pomalo smeteni.« Koji to vrag Mitch govori? Ona jest njegova sestra. Nije li? 32


»Moţda bi bilo bolje da uđemo u kuću«, predloţi Mitch. »Ondje nam moţete ispričati o čemu se radi. Dođite.« Pokazao je rukom prema kući. Sumnjičavo je odmjerila Ryana, a potom zakoračila dalje od njegova dosega, bliţe Mitchu. Ryan se okrenuo i zurio za njima dok su hodali prema kući. Pokušao je razbistriti misli. Je li moguće da netko toliko sliči njegovoj supruzi? Da zvuči kao ona? Ako ta ţena nije Annie, što radi ovdje? Radi li se o nekoj perverznoj šali? Pozornost mu privuče ljuljanje njezinih koraka. Pomislio je da će mu srce iskočiti iz grudi. Bila je građena baš poput Annie, istih čvrstih nogu i savršeno oblikovane straţnjice. Čak je i hodala poput nje. Sudbina ne moţe biti tako okrutna. Bogne bi mogao biti tako okrutan. Mora postojati neko objašnjenje. Oštra bol probadala mu je grudi poput velikih igala. Mitchu za ljubav poslušat će njezinu priču. Nakon toga će otići. Nije mogao podnijeti ovako izravan i brutalan podsjetnik na sve što je izgubio. Slijedio ih je u dnevnu sobu s koţnom kutnom garniturom koju mu je Julia pomogla odabrati. Stajala je nasred sobe, nekoliko se trenutaka zagledala u panoramu San Francisca, a potom se okrenula i osvrnula po sobi. Nije znao što gleda - ili traţi - ali kada je pogledom prešla preko fotografija Julije, Mitcha, Annie, Ryan je izgubio strpljenje. Julia ga povuče za ruku i molećivim glasom šapne: »Tatice«, ali on ju je ignorirao. »Zbog čega ste ovdje, gospođo... Kako ste rekli da se zovete?« Vidljivo se trznula i potom okrenula prema njemu, a po tome kako je širom otvorila zelene oči, znao je da je šok nestao s njegova lica, a zamijenio ga je led koji je osjećao iznutra. Led koji je gradio godinama samo da bi preţivio. Promatrao ju je kako navlači nekakav nevidljivi štit, a oči postaju hladne kao da je pred njom potpuni stranac. Kao da se ona povezanost koju su oboje osjetili na ulici nikada nije dogodila. »Vaša je supruga poginula u zrakoplovnoj nesreći prije otprilike pet godina, je li tako?« Budući da nije odgovorio, dodala je: »I to se dogodilo ovdje, u San Franciscu. Je li to točno?« »Čini se da već znate odgovore na ta pitanja. Zbog čega ste ovdje?« ponovi pitanje. »Prije godinu i pol dana doţivjela sam nesreću i završila u komi.« Podigla je ruku i protrljala oţiljak uz sljepoočnicu. »Kada sam se probudila u bolnici u Dallasu, nisam se mogla sjetiti nesreće ni ičega o svom ţivotu prije nje. Liječnici su rekli da je ozljeda na neki način oštetila moje dugoročno pamćenje. Retrogradna amnezija, tako su rekli da se to zove. Rečeno mi je da sam doţivjela prometnu nezgodu. Ali sada više nisam sigurna u to.« »Zašto?« upita Mitch, pozorno je promatrajući. Skrenula je pogled prema njemu. »Moj je suprug poginuo u zrakoplovnoj nesreći koja se prije nekoliko tjedana dogodila ovdje. Poslije, dok sam pregledavala njegove dokumente, pronašla sam dokaze o tome da sam tijekom te kome boravila u jednom domu za starije i nemoćne u San Franciscu, a ne u Texasu kao što su me naveli da povjerujem. Osim toga, ta je koma trajala gotovo tri godine, a ne četiri dana. Ne znam zašto mi je suprug lagao ni što sve to znači, ali došla sam u San Francisco potraţiti odgovore. Danas sam otišla posavjetovati se s jednom odvjetnicom. Ţena me je prepoznala, rekla je da jako sličim Anne Harrison.« Ponovno je pogledala Ryana. »Vašoj supruzi.« Ryan naglo okrene glavu, a bilo mu je tako snaţno zakucalo da ga je čuo kao grmljavinu u ušima. Priča je presmiješna. Nesuvisla. Nema šanse da je istinita. »Tko je ta odvjetnica?« upita Mitch. »Simone Conners.« 33


Mitch pogleda Ryana u oči. Znao je o čemu Mitch razmišlja. Ali to ne moţe biti ona. Istina, izgledala je kao ona, ali kada je prvi šok prošao, vidio je da ipak nije ista. Annie je imala drugačiji nos, a obrazi joj nisu bili tako oštri. Zrelost moţe promijeniti nečije lice i oblik, ali ne moţe promijeniti strukturu kostiju. Osim toga, Annie više nema. Umrla je u onom zrakoplovu. Sahranili su je. Nema veze što nikada nisu našli njezino tijelo. Nitko nije preţivio taj pad. »Simone misli da biste mogli biti Annie«, reče Ryan. »Zato ste došli.« »Ne. Ne baš. U stvari, ona ne zna da sam ovdje. Rekla mi je da ne dolazim, ali...« Ugrizla se za usnu, a potom posegnula u torbicu. Pogled joj poleti prema Juliji, koja je stajala pokraj Ryana, zbog čega je osjetio kako ga obuzima zaštitnički poriv i potreba da svoju kćer privuče čvrsto uza sebe. Drhtavim prstima pruţila mu je fotografiju. »Ovo sam pronašla u zaključanoj kutiji u svojoj kući.« Ryan s oklijevanjem pruţi ruku i prihvati je. Spustivši pogled osjetio je kako mu se cijeli svijet preokrenuo pod nogama. Julia razrogači oči bacivši pogled na sliku u njegovoj ruci. »To sam ja.« Ryan naglo podigne glavu. Kada se okrenula prema Juliji i zataknula kosu iza uha, ugledao je izblijedjeli crvenkasti madeţ točno ispod lijevog uha gdje joj se vilica spajala s vratom. Madeţ u obliku preokrenutog srca. Toliko ga je puta ljubio, lickao i grickao da ga je poznavao kao da je njegov. Nada mu se rasplamsala u grudima. Ona je. Ţiva je. Ona je... Ispruţenih je ruku krenuo prema njoj. Ustuknula je korak natrag i izbjegla njegov dodir, a kada su im se pogledi sreli, izraz u njezinim očima prizemljio ga je. U njima nije bilo prepoznavanja. Nije bilo ljubavi. Ničeg osim praznine i nepovjerenja. Sjetio se njezine reakcije na ulici i ponovno osjetio isti šok. Nadu je brzo ugasio led. Nesreća. Retrogradna amnezija... Ziva. Ţeludac mu skoči u grlo. Zidovi sobe počeli su mu se pribliţavati, kao na njezinu pogrebu, kada ga je spoznaja da ju je zauvijek izgubio pogodila poput tone kamenja. Ali nije ju bio izgubio. Bila je ovdje. Bila je stvarna. Bez obzira na to što joj se promijenio izgled, jedno je neupitno. Ţiva je. Nikada nije ušla u taj zrakoplov. Svo to vrijeme bila je u San Franciscu, a on je nikada nije potraţio. Nikada nije ni pomislio na to da je traţi. Počelo ga je gušiti. Fotografija odleprša na pod pokraj njegovih nogu. Mora se maknuti od nje. Od svih njih, prije nego što zauvijek izgubi razum. Izašao je iz sobe. Nije imao blagog pojma kamo ide. Iza leđa je čuo Mitchevo mrmljanje. »Uh, pričekajte malo, moţe?« Nekako se uspio dovući do kuhinje. Osjećao je potrebu da ode još dalje, ali nije bio siguran da bi ga noge nosile. Uhvativši se rukama za hladnu granitnu ploču, spustio je glavu i samo se usredotočio na disanje. Udah, izdah. Udah, izdah. Svim se srcem nadao da će mu to ublaţiti bol koja mu je poput kopija probadala prsa. Nemoj sad skrenuti. Ostani pribran zbog Julije. Zatvorio je oči i suspregnuo suze. Od svih mogućih scenarija koje je zamišljao tijekom godina, nijedan nije bio ni sličan ovome. U svima, ili barem u onima u kojima je ţiva, ona je presretna što ga vidi, kao što je i on presretan što vidi nju. Ali ova ţena, ta Kate Alexander, ona ga ne poznaje. Nije mu potrčala u zagrljaj. Nije se zaklinjala u svoju ljubav prema njemu. Samo je stajala i zurila u njega kao da je... nitko i ništa. Još je rekla i da je imala supruga. Bol u prsima tako ga je snaţno stezala da je jedva disao. Preudala se. Njezin se ţivot nastavio dok je njegov zaglavio čvrsto okovan u vremenu, a sjećanje na nju bilo je jedino što ga je tjeralo naprijed. »Ryane.« 34


Mitch. Dovraga, trebao je znati da će Mitch poći za njim. Nije se okrenuo, nije ga mogao pogledati u oči. »Ne prepoznaje nas.« »Ne, ne prepoznaje nas. To ne znači da je to ona.« »Ona je. Vidio si kako je prešla rukom po kosi. Ima i onaj isti prokleti madeţ blizu uha.« Glas mu je pukao. »To je Annie.« »Ne znamo to.« »Ja znam.« Ryan se napokon okrenuo prema Mitchu. »Znam to. Znao sam čim sam je vidio.« »Moguće je. Ali šanse su tako male. Gle, slaţem se da izgleda kao ona. Isuse.« Mitch se počeše po bradi. »I ta njezina priča, pa, mogla bi biti točna. Ali ne moţemo biti sigurni. Mogla bi biti neka luđakinja u lovu na tvoj novac. Ryane, ne moram te podsjećati na to da si poznata osoba, praktički zvijezda. To privlači raznorazne bolesnike kao krv morske pse. Ne znamo je li to ona. Moţemo napraviti pretrage. Usporediti uzorke DNK - od mene, od Julije.« »To neće ništa promijeniti. I ti i ja znamo da je to ona, htio ti to priznati ili ne.« »Moram biti siguran.« Ryan zatvori oči. Mitch je o svemu razmišljao na znanstveni način, čvrsto je vjerovao u podjelu svega na crno i bijelo. Ali ovo je negdje između, potpuno sivilo. »Ne prepoznaje nas«, ponovio je. »Ryane, nemoj si to raditi. Ne još. Pričekajmo da vidimo što ćemo saznati. Sve ovo moţe biti nevjerojatna slučajnost.« Ryan se okrene i zagleda preko kuhinje. Još prije svega desetak minuta htio je Juliji pripremiti večeru. Namjeravao joj je pokazati slike novog Jaguara koji je po Hanninom nagovoru naručio. Nakon toga su trebali zajedno pogledati film. Čak joj je htio dopustiti da odabere neki od njezinih omiljenih filmova o Indiana Jonesu koje su gledali već deset tisuća puta. Sada... Sada nije imao pojma što bi sljedeće napravio. »Moram otići odavde. Ti... Ti se pobrini za to. Reci joj što god ţeliš. Priklonit ću se tvojoj odluci, kakva god bila.« »Ryane-« »Treba mi malo vremena, Mitch«, prasnuo je. Nije mogao podnijeti pomisao da opet pogleda u one njezine prazne oči, znajući da se ne sjeća ni njega niti ičega što su dijelili. Ne bi mogao podnijeti tu bol. Bol za koju je mislio da je odavno prošla. Bol koja ga ponovno uvlači u ponor. Otvorio je straţnja vrata i otišao prije nego što ga je Mitch uspio zaustaviti.

Kate je proučavala fotografije poslagane na kaminu dok su Ryan Harrison i Mitch Mathews tiho razgovarali u drugoj prostoriji. Ţena na tim slikama izgledala je kao ona, premda malo drugačija. Valovi nelagode strujali su joj venama dok je pogledom prelazila sa slike na sliku. Obitelj Harrison na izletu u planinama. Annie Harrison u bolničkom krevetu, s novorođenčetom u naručju. Ryan i Annie na dan njihova vjenčanja, oboje dotjerani i nasmijani od uha do uha. Stegnulo ju je u grudima, a koţa joj se zaţarila. Ako to jest ona na slikama, ne sjeća se nijednog od tih događaja. Ali neobično prevrtanje u trbuhu reklo joj je da to nipošto ne znači da to nije ona. Brzo je skrenula pogled s fotografija, ne ţeleći još o tome razmišljati, i osvrne se po sobi. Ništa joj se u kući nije činilo poznatim. Ni namještaj ni slike na zidovima, premda joj se svidjelo kako je Harrisonov dekorater obavio posao. Koţna garnitura, plišani jastuci, 35


masivni drveni stolovi i moderne svjetiljke koje bi moţda i sama odabrala da joj se pruţi prilika. Ţeludac joj se opet okrene na tu pomisao. Okrenula se i vidjela da je Julia Harrison pomno i sumnjičavo promatra. Djevojčica nije progovorila ni riječ svo to vrijeme dok su Ryan i Mitch bili u drugoj sobi. Kate osjeti kako je spopada nervoza. Zuriti u Ryana Harrisona bilo je jedno. Zuriti u njegovu kćer, koja je vrlo jasno pokazala da ţeli da Kate ode, nešto sasvim drugo. Ne treba joj to. U njezinu je ţivotu sada ionako sasvim dovoljno problema - preselila se u novi grad, nastojala Reedu pomoći da se prilagodi ţivotu bez oca, pokušavala dokučiti koji joj se vrag dogodio. I sada svemu tome treba dodati još i čovjeka koji bi mogao biti njezin pravi suprug i kćer koja je promatra kao da je antikrist? Ne moţe više biti gore od ovoga, zar ne? Mitch se vratio u sobu i slabašno joj se osmjehnuo. Ugledavši ga, Kate osjeti val olakšanja koji joj se razlio tijelom poput slatkog vina. Kada je Julia bez riječi izašla iz sobe, Kate spopadne osjećaj krivice. Djevojčici sigurno nije bilo lako vidjeti nekoga tko toliko sliči njezinoj majci. Kate nije razmišljala o njezinim osjećajima u svemu tome kada je danas odlučila doći ovamo. Toliko se fokusirala na pronalaţenje odgovora da nije mislila ni na koga osim na sebe. Mitch ju je ispratio pogledom i potom se okrenuo prema Kate. Na njegovu se licu jasno ocrtavala emocionalna bol. Osjećaj krivice udesetostručio se dok ga je netremice promatrala. Ovo je za sve njih bilo puno teţe nego što je mogla predvidjeti. Mitch uzdahne. »Mi, ovaj, mi mislimo da postoji dovoljno sličnosti koje bi opravdale provođenje nekih pretraga. Analizu DNK koja će sve ovo potvrditi ili dokazati upravo suprotno.« Kimnula je, progutavši knedlu u grlu. Je li to bilo olakšanje ili ţaljenje? U ovom trenutku nije bila sigurna. »Da, i ja sam se tome nadala. Mogu reći svojoj odvjetnici da sve dogovori. Trebalo bi biti jednostavno, samo uzorak krvi od vas, njezina brata, i moţda od kćeri.« Dok se osvrtala uokolo, shvatila je da se osjećaj nelagode sve više pojačava. Ryan Harrison očito se neće vratiti i razgovarati s njom. »Trebala bih poći.« »U redu.« Mitch prođe raširenim prstima kroz kosu. »Ispratit ću vas.« Izveo ju je iz kuće i pratio do ulice, prema njezinu automobilu. Nije bila sigurna zašto, ali uz njega se osjećala ugodno, premda joj je upravo on ostavio onu zločestu poruku u uredu. Čudo... Prije samo nekoliko sati on joj je bio najljući neprijatelj. Sada se čini da joj je jedini saveznik. Što je bilo apsurdno, jer o njemu nije znala ništa. Šutio je dok su hodali, ruku zabijenih u prednje dţepove traperica i pogleda prikovanog za do ispred sebe, a kada su se zaputili prema automobilu, njoj su glavom odjekivale njegove ranije izrečene riječi. Annien brat... Jake joj je rekao da je bila jedinica. Da su joj roditelji umrli prije puno godina. Vjerovala mu je. Povjerovala je u toliko stvari koje bi se sada mogle ispostaviti potpuno netočnima. Što joj je još slagao? Potisnula je tu misao u stranu. Samoj je sebi rekla da će se time poslije pozabaviti. Sada mora ostati usredotočena na ovaj trenutak, ili će se jednostavno raspasti. Kada su se zaustavili pokraj Explorera, okrenula se prema Mitchu i pogledala ga u oči. Zelene oči, sada je to primijetila, tako zastrašujuće poznate. Poput očiju njegove nećakinje - Julije. Poput njezinih očiju. »Mogu li vas pitati nešto osobno?« »Naravno.« Vjerojatno bi bilo bolje ne dirati u to, ali znatiţelja je bila jača. »Ostavljate dojam uistinu simpatičnog, dobrog čovjeka. Toliko dobrog da mi je, uzevši u obzir cijelu situaciju i sve ono što zasigurno u ovom trenu osjećate, teško dokučiti tko ste zapravo. Napuhani kreten koji mi je jutros ostavio onu poruku ili briţan oslonac svom šogoru kakvim ste se 36


pokazali maloprije?« Nasmijao se i spustio pogled prema svojim stopalima. »Što je?« »Ništa. To mi zvuči kao nešto što bi i moja sestra pitala.« »O.« Prikriveni smisao tih riječi lebdio je u zraku između njih. On misli da mu je ona sestra. Vidjela je to u tim smaragdnim očima. Je li to ţeljela? Panika joj se proširi grudima. Nije znala što ţeli. Ozbiljno je počela sumnjati u to je li njezin dolazak ovamo bio dobra ideja ili nije. Boţe, zašto jednostavno nije pričekala kao što joj je Simone savjetovala? Prošla je rukom preko kose. Nekoliko su sekundi stajali u tišini, a potom je znatiţelja ipak prevladala. »Onda, koje je vaše pravo lice?« »Oboje, valjda.« »Shvaćam.« Ali nije shvaćala. Stvarno nije. Ništa nije shvaćala. Sumnjala je da će ikada shvatiti. I zbog toga se osjetila još više izgubljenom nego prije. Duboko je udahnula, ali to joj nije ublaţilo bol u grudima. Pogledala je natrag prema kući. »Mislim da mu nisam nimalo simpatična.« »Puno je propatio. Morate razumjeti, kada je Annie umrla, to ga je promijenilo. Njih dvoje imali su nešto posebno, nešto što većina ljudi ne uspije pronaći iako to cijeli ţivot traţi.« »To mi je malo teško povjerovati. Čitala sam dosta o njemu i ništa od onog što sam vidjela ne navodi me da povjerujem kako je on briţna osoba sposobna voljeti.« »Ne vjerujte svemu što čitate.« Nešto u njegovu glasu upozorilo ju je da oprezno bira riječi. Ipak, taj se glas smekšao dodavši: »A danas, kada vas je vidio, pa, mislim da je o tome godinama sanjao. Jedino ne mislim da bi ikada očekivao da ga se Annie ne sjeća. Vjerojatno se osjeća kao da ju je ponovno izgubio.« »Ja nisam Annie«, tiho je rekla. »Ne. Još ne. Ili barem još nismo sigurni u to.« To je to. Izgovoreno naglas, a ona nije znala što bi mislila. Što bi trebala osjećati. A pogotovo ne što bi trebala učiniti. »On misli da jesam.« »On ju je dobro poznavao. Bili su zajedno deset godina.« Krivnja joj je samo još više pojačala osjećaj stiješnjenosti u grudima. »Nisam došla s namjerom da bilo koga povrijedim. Nadam se da to znate. Samo trebam odgovore. Ne znate kako je prolaziti kroz ţivot ne znajući tko ste zapravo. Osoba bez prošlosti«, odmahnula je glavom, »istinska je anomalija.« »A mora i da je zastrašujuće.« »Da, veoma«, šapnula je dok je zurio u njezine oči. Premda se tome odupirala, nije mogla zanijekati nalet deja vua koji je strujao kroz nju dok ga je gledala. »Samo traţim odgovore, na ovaj ili onaj način.« »Shvaćam.« Nije odgovorila, previše se bojala onog što bi moglo uslijediti ako pokuša. Bilo joj je snaţno tuklo. Ako je on uistinu njezin brat, sjetila bi ga se, zar ne? Ali nije bilo ničega. Nikakvih bljeskova uspomena, nikakvih slika u njezinu mozgu, ničeg osim tog osjećaja... bliskosti. Kada je shvatila da zuri u njega, brzo je skrenula pogled. »Moram ići. Nazvat ću vaš ured kad saznam termin testiranja.« »Dobro.« »Dobro.« Činilo se da se njezina stopala ne ţele pomaknuti. Ali ona ih je natjerala. Zbog vlastitog zdravog razuma, kao i zbog njegovog. »Dobro«, ponovi drhtavim glasom dok je ulazila u automobil.

37


Šesto poglavlje Odsjaj dopodnevnog sunca blještao je na površini zaljeva, visoki stupovi vO m osta Golden Gate uzdizali su se iznad guste, zelene kulise od drveća i breţuljaka. U zraku se osjećala sol i oštar miris ribe dok je Kate sjedila na klupi u parku, prstiju zakopanih u sjedalo. Oko nje su kruţili galebovi, a njihovi su joj krici odjekivali glavom i kljucali joj po ionako prenapregnutim ţivcima. Trebalo joj je da je netko pošteno šutne u straţnjicu i natjera da se pokrene, vrati na posao i sazna što joj se dogodilo. Umjesto toga, ona je čekala Ryana Harrisona. Nakon što je tri dana grizla nokte do krvi, nestrpljivo iščekujući novosti od Simone o rezultatima pretraga krvi, napokon je popustila i nazvala ga. Nije znala zašto je osjećala strahovitu potrebu da razgovara s njim, a nije mogla ni objasniti zašto ju je njegova reakcija na nju toliko pogodila. Znala je samo to da ju je osjećaj krivnje proţdirao svake minute svakog dana od njihova susreta. I ako uskoro ne učini nešto da to popravi, to će je i dalje proganjati i onemogućiti je u pronalasku odgovora koje je tako očajnički trebala. Znala je kako je to kad izgubiš voljenu osobu. I upravo zbog toga pokušala se zamisliti na Ryanovu mjestu, zamisliti što bi ona učinila kada bi se Jake odjednom vratio iz mrtvih. Prste je još dublje zarila u klupu dok ju je polagano obuzimao gnjev pri samoj pomisli na to. Prvo bi ga lisicama vezala za stolac dok ne bi dobila odgovore koje traţi. Potom bi ga temeljito izribala zbog noćne more koju joj je priuštio. Duboko udahnuvši, snagom volje prisili se otpustiti stisak i prođe rukom po kosi. Jake se neće vratiti iz mrtvih. A ona je zaglavila ovdje, bez prošlosti. Ugledala je Ryana kako hoda stazom uz obalu prije nego što je on spazio nju. Taj stari osjećaj već viđenog koji ju je obuzeo na ulici pred njegovom kućom ponovno joj prostruji tijelom dok ga je promatrala. Ruku zabijenih u prednje dţepove hlača, na očima je imao tamne sunčane naočale, ali nije joj promaknula namrgođena grimasa na njegovu licu. Niti ukočena ramena i leđa koja su jasno ukazivala na to koliko mu je ova situacija nelagodna. Zaustavio se par metara dalje, stisnute čeljusti. Kada se ustala da ga pozdravi, u trbuhu ju je nešto uštipnulo, a na takvu reakciju nije bila pripravna. »Hvala vam što ste došli«, progovorila je. »Nisam ni sam siguran zašto sam došao.« U glasu mu je čula ledeni prizvuk koji joj se nije svidio. Je li se njime koristio u poslu, za zastrašivanje i utjecanje na ljude oko sebe? Ako je tako, sigurno je učinkovit. »U svakom slučaju, cijenim to.« Prebacila je teţinu na drugu nogu, ne znajući ni sama što mu je ţeljela reći sad kada stoji pred njom. Nelagodna tišina širila se između njih poput oceana. »Ne vjerujem da već nešto znate, čemu onda ovaj mali sastanak?« zapitao je. Iz nekog je razloga poţeljela pruţiti ruku i premostiti jaz između njih. Utješiti ga. Što je bila potpuno neočekivana reakcija. »Ne, ne znam još ništa. Simone je rekla da će vjerojatno trebati tjedan dana da dobijemo rezultate. I ţeljela bih vam, uzgred budi rečeno, zahvaliti što ste pristali na to.« Nije odgovorio, samo se ljuljao na petama naprijed-natrag i promatrao je. Dašak njegova parfema dolepršao joj je do nosnica i drhtaj spoznaje prostruji joj tijelom kada je udahnula taj neobično poznat mošusan miris. Ne, nije joj poznat, ispravila se u sebi. Samo ga je itekako svjesna. On je privlačan i utjecajan muškarac, a ispod te uravnoteţene vanjštine, ona je i dalje ţena. Čak i prije nego 38


što se sve ovo dogodilo, smatrala ga je zgodnim. Premda je u prirodi izgledao puno bolje nego u tabloidima i časopisima. Ravan nos, četvrtasta čeljust, glatko obrijana, savršeno isklesane crte lica, a ipak tako muţevan. I ta usta... Pogled joj odluta do njegovih usana. Punih, glatkih, zamamnih usana. Pitala se kakav je osjećaj prijeći palcem preko te donje usne, slijediti blijedi oţiljak s desne strane brade. Čovjek je imao senzualne usne koje je vjerojatno nekada ljubila i kušala i smatrala svojima. Opa. Otkuda je to, dovraga, izronilo? Prisilila se skrenuti pogled s tih primamljivih usana i podignuti ga prema njegovim očima - ili točnije rečeno, sunčanim naočalama. Budući da mu nije mogla vidjeti oči, bilo joj je praktički nemoguće pročitati njegov izraz lica. To je samo još više pojačalo njezinu nelagodu. »Dobro, slušajte«, reče uspravivši leđa i potisnuvši hormonima pobuđene misli iz glave. »Htjela sam vam se samo ispričati zbog svega ovoga. Znam da niste zadovoljni sa mnom. I ţelim da znate da mi je uistinu ţao. Samo ţelim znati istinu. Nemate pojma kako mi je.« »Vama?« Plava se obrva izdigne iznad tamnih naočala. »Nemam pojma kako je vama? Pokušajte se barem na deset sekundi staviti na moje mjesto.« Uzdah joj se otme s usana. »Jesam. Znam da vam nije lako, nikome od vas. Nisam se jednog jutra ciljano probudila i rekla, ‘Hej, baš bih mogla potraţiti Ryana Harrisona i zaribati mu ţivot.’ Nisam takva.« »O, zbilja? Jer to je upravo ono što ste učinili.« Udaljio se nekoliko koraka, kao da će otići, a potom se zaustavio i okrenuo natrag prema njoj. »Imate li ikakvu predodţbu o tome koliko mi luđaka pokušava upropastiti ţivot? Moj privatni ţivot ne tiče se nikoga drugog, osim mene. Prokletstvo! Ako vas novinari nanjuše, skupit će se kao muhe na govna. Zastanete li ikada razmisliti o posljedicama, barem na trenutak? Moju će kćer uvući u ovo. Novinari će je opsjedati, a ja sam posljednjih pet godina posvetio tome da je zaštitim od njih. Jedno je potraţiti nas zato što vam je stalo, ali pojaviti se na vratima samo zbog znatiţelje? To je sranje!« U njemu je bilo daleko više gnjeva nego što je pretpostavila. Pokušala je glas zadrţati mirnim i uravnoteţenim. »Nije tako.« »Upravo je tako. Mi vam ništa ne značimo. Vidim vam to na licu. Vidio sam to onog dana kada ste stajali pred mojom kućom. Gledate nas i ne vidite ništa. A mi gledamo vas i vidimo sve. A vama to baš ništa ne znači.« Prošao je rukom kroz kosu, a njegovo snaţno, mišićavo tijelo zračilo je frustracijom. Kate se spusti na klupu, sva ju je borbenost najednom napustila. »Naravno da mi znači. Da nije tako, ne bih bila ovdje. Ne radi se samo o tome da saznam istinu. Sloţenije je od toga. Ako se ispostavi da ja jesam Annie Harrison, onda to znači da je Julia moja kći. Ne mogu tome okrenuti leđa. Nikada ne bih namjerno ostavila svoju kćer. I ne bih ţeljela da odraste u uvjerenju da sam je napustila. Ako ne učinim nešto da to ispravim, nikada si to neću moći oprostiti.« S mukom je progutala slinu shvativši implikacije onoga što je upravo izgovorila. Ako se ispostavi da ona jest Annie Harrison, i da je Julia uistinu njezina kći, onda postoji i vrlo velika vjerojatnost da je Reed Ryanov sin. Ne Jakeov, kao što joj je rečeno i u što je vjerovala. Reed je toliko sličio Ryanu - čak je i ona to vidjela - zavarava li samu sebe misleći da nije Annie Harrison? Potisnula je strah. Bez obzira što se dogodilo, mora znati. Na ovaj ili onaj način, mora saznati istinu. Podigla je pogled, silno poţeljevši da skine te proklete naočale. »Ne ţelim Juliji 39


zagorčavati ţivot. Uistinu ne ţelim, molim vas da mi to vjerujete. Ne ţelim joj nauditi. Ali... ako je ona moja kći, onda moram znati.« Na trenutak je bila uvjerena da će se okrenuti i otići, ali potom se i on spustio na klupu pokraj nje, skinuo naočale i naslonio glavu na ruke. Kao poraţen čovjek. Čovjek koji pati, baš kao i ona. »Mislite da nisam razmišljao o tome? Isuse, u ova posljednja tri dana nisam ni o čemu drugom razmišljao. Julia je moj cijeli svijet. I uţasno je ljuta zbog svega ovoga. Ne razumije što se događa. Ona je vrlo zrela devetogodišnjakinja, ali ništa od ovoga ne razumije. Da budem iskren, ne razumijem ni ja.« »Onda nas je troje.« Zagledao se u daljinu iznad vode. »Cijelo vrijeme razbijam glavu pokušavajući shvatiti kako je to uopće moguće. Što ti se dogodilo od trenutka kada sam te ostavio u zračnoj luci i trenutka kada je taj zrakoplov poletio bez tebe? Rekli su da si u njemu. Poslije sam među predmetima izvađenim iz olupine prepoznao tvoju torbicu i laptop5. Što god da je bilo, moralo se dogoditi u razdoblju kraćem od sat vremena. Ali ni za ţivu glavu ne mogu dokučiti što.« »Kad bih znala odgovor na to pitanje, sve ovo ne bi bilo tako teško.« Odmahnuo je glavom i spustio pogled. »Ne. Ništa mi to ne bi olakšalo.« Njegove su se riječi slegnule između njih, a tuga i bol zbog cijele situacije ostale lebdjeti u zraku. Kada je napokon pogledao prema njoj, u tim je sjajno plavim očima vidjela iskrenost i istinu. Protrese je snaţan drhtaj, na koji nije bila spremna. »Da sam znao da nisi bila u zrakoplovu, kunem se Bogom da bih te traţio.« Odlučnost u njegovu glasu potrese je do srţi. Prodoran, nepokolebljiv pogled njegovih očiju kao da joj je dopirao u dubinu duše, a ona mu se nikako nije mogla otrgnuti. Privlačio ju je, potezao za nešto što je osjećala kako se budi u njoj. »Vjerujem ti«, šapnula je. Zatvorio je oči, a potom se ponovno zagledao preko vode i tako razbio čaroliju koja ju je povlačila na dno. »I, što ćemo sad?« »Ja... Ne znam. Čekat ćemo, valjda.« »Već znamo odgovor. Ja ga znam. Znaš ga i ti, jer inače ne bi sada ovdje sjedila sa mnom.« Knedla joj zapne u grlu, shvativši da je u pravu. Odmahnula je glavom. »Moram biti sigurna. Julia neće htjeti imati posla sa mnom dok ne dokaţemo jedno ili drugo.« »Vjerojatno neće htjeti imati posla s tobom, bez obzira na ishod. Strašno je puno propatila.« Tupa bol nalegne joj na grudi. Nije to ţeljela. Ţeljela je samo popraviti ono što se još moţe. Za sve njih. »Ne ţelim je povrijediti, a ni tebe.« »Bez obzira što učinila, boljet će nas.« Ustao je i ponovno stavio sunčane naočale. Dok mu je ruka bila u pokretu, pozornost joj privuče zlatni odsjaj i po prvi put zamijeti prsten na njegovoj lijevoj ruci. »Rješavat ćemo to kada budemo znali za sigurno.« Glas mu više nije bio mek, već tvrd i hladan. »Do tada, ne pokušavaj je posjećivati. Treba joj vremena da se privikne na sve to. Tvoje bi je prisustvo samo još više zbunilo.« Kate kimne glavom, zbunjena naglom promjenom u njegovu drţanju. Nikada prije nije doţivjela nešto takvo. U jednom je trenu njegov glas prebirao po strunama njezina srca, a već sljedećeg ju je sasjekao, sve do kosti, tako da su je ledeni trnci prošli po cijelim S obzirom na to da u engleskom jeziku nema formalne razlike između drugog lica jednine i mnoţine, odnosno između obraćanja s poštovanjem i osobnog obraćanja, teško je odrediti trenutak kada si likovi međusobno počnu govoriti ti. Ja sam se ovaj put odlučila upravo za ovaj trenutak, kada se Ryan prvi put obraća izravno svojoj supruzi, a ne ţeni koja bi to mogla biti. Op. prev. 5

40


leđima. »Dobro. Mislim da to mogu razumjeti. Hoćeš li ti biti dobro?« »Ja? Naravno, ja sam manje-više naviknut na pakao. Preţivjet ću.« Gledala je za njim dok se udaljavao. Ipak, nije se osjećala nimalo bolje nego prije. Zapravo, bilo joj je još gore. Razgovor s njim samo joj je potvrdio da je svoju suprugu volio više nego što je mogla zamisliti.

Kate je zurila u zaslon računala, dok joj je treptajući kursor samo još više naglašavao napetost i bol iza očiju. Vani su se valovi razbijali o obalu. Sivkasta kišica rominjala je po prozoru njezina kućna ureda na gornjem katu. Trebala bi unositi ispravke u članak koji je trebao biti gotov još prije dva dana. Umjesto toga, opet je po internetu istraţivala o Ryanu Harrisonu. Do sada je pronašla slike na kojima je priljubljen uz crnokosu ljepoticu na nekoj humanitarnoj priredbi. Na drugoj je pak prikazan s plavušom koja mu se objesila o ruku na bejzbolskoj utakmici. National Star objavio je cijelu galeriju njegovih slika s onim crvenokosim fotomodelom raskošnih oblina. Čovjek je očito popularan. »Mama?« »Hm?« Zašto je to dira? Samo zato što je možda bio njezin? To je glupo. Na kraju krajeva, i ona je bila udana za Jakea. Nije imala nikakvog razloga biti ljubomorna. Međutim, ono što ju je iznenadilo bilo je to da je iz svih njezinih istraţivanja proizašla činjenica da se njegov ţivot vidno promijenio nakon smrti supruge. Prije toga je bio potpredsjednik male farmaceutske tvrtke. Nakon toga se izdvojio, osnovao vlastitu tvrtku, proširio se i poharao konkurenciju. Je li postavši samac postroţio poslovnu etiku? Ili je premijom ţivotnog osiguranja svoje supruge financirao proširenje tvrtke? Bilo kako bilo, činilo se da je od smrti Annie Harrison i te kako profitirao. Kate je u traţilicu utipkala AmCorp Pharmaceuticals i pronašla njihovu web stranicu. Pretraţila je tehničke podatke o proizvodima. Uglavnom lijekovi za rak. Specijalizirani lijekovi za rak koji se često guraju kroz FDA zbog potrebe za tom vrstom lijeka i zajamčene djelotvornosti. »Mama«, oglasi se Reed s poda pokraj njezinih nogu gdje je leţao na trbuhu i igrao se sa svojim Power Rangersima, »pitao sam te nešto.« Otrgnula je pogled sa zaslona računala. »Što, ljubavi?« »Kamo odlaziš kada umreš?« Prsti joj zastanu na tipkovnici. Reed još nijednom od Jakeove pogibije nije postavio pitanja o smrti. »Na nebo.« Crvenim se motociklom zabio u crni, pogleda usredotočenog na štetu koju je izazvao. »I ne vraćaš se?« Ajoj. Od svih mogućih tema za razgovor, morao je odabrati baš ovu. Ustala je sa stolca i spustila se na tepih pokraj njega. »Tko je rekao da se vraćaš?« »Michael iz vrtića kaţe da se morske zvijezde vrate u ţivot kada uginu.« Usta joj se izviju u osmijeh. »Morske zvijezde mogu se regenerirati. Kada im odreţeš krak, na njegovu mjestu moţe izrasti cijela, nova zvijezda. Ipak, to ne znači da su uginule i vratile se u ţivot. Jednom kada morska zvijezda ugine, odlazi zauvijek.« Pogled safirno plavih očiju podigne se i susretne s njezinim. Očiju, uvidjela je, toliko sličnih očima koje su je gledale sa zaslona računala. »Na nebo za morske zvijezde?« S usana joj se otrgne smijeh. »Da, ljubavi. Na nebo za morske zvijezde.« 41


Ponovno se okrenuo svojim igračkama. »Ali ti si umrla i vratila si se.« Kate zadrţi dah. Otkud on to zna? Je li mu Jake rekao? »To je bilo nešto drugo. Reed, pogledaj me.« Podigao je pogled. Tako nevin i presladak. Njezina jedina veza s prošlošću. Jedino što joj je uistinu ostalo. »Mamino je srce stalo zbog... nesreće. Liječnici su ga ponovno pokrenuli. To nije isto kao kad netko umre. Kada umreš, ne vraćaš se.« »Baš nikada?« Suze mu navru na oči. Kateine grudi preplavi bol. Znala je da misli na Jakea. Četverogodišnjak ne bi trebao postavljati pitanja o smrti i umiranju. Ne bi trebao proţivljavati gubitak jednog od roditelja. Pa ipak, on je bio prisiljen prerano odrasti i suočiti se sa stvarima za koje nijedno dijete vrtićke dobi ne bi trebalo znati. Dlanom je protrljala bolno mjesto u grudima. Iznenadila ju je spoznaja da ta bol nije zbog Jakea, kao što bi očekivala. Ovog puta, osjetila je bol zbog obitelji koju nije poznavala. Zbog jednog muškarca i njegove kćeri koji su izgubili nekoga koga su voljeli više nego što je mogla zamisliti. Sva njezina istraţivanja nisu mogla promijeniti tu činjenicu. Vidjela je tugu i bol na njihovim licima. Postavlja li i Julia ta pitanja? Pita li se zašto se njezina majka vratila iz mrtvih i što sve to znači na duge staze? Ne bi li joj Kate trebala odgovoriti na ta pitanja i pokušati barem nešto popraviti? »Mama?« Reedov glas privuče joj pozornost. Sa smiješkom na licu, pogladila ga je po plavoj kosi. Ako testovi budu pozitivni, morat će reći Ryanu za njega. Pri samoj pomisli na to obuzme je strah. što će reći kada sazna da je propustio četiri godine ţivota svog sina? Da Reed nekog drugog čovjeka smatra svojim ocem? To će samo još dodatno pogoršati situaciju. Nije imala odgovore na pitanja koja su joj se kovitlala po glavi. U tom trenutku nije ni ţeljela razmišljati o njima. Ţeljela se samo posvetiti milom lišcu svog sina i ne zaboraviti zašto je ovdje, zašto traga za informacijama koje moţda nikada neće pronaći. »Da, ljubavi?« »Volim te.« Lice joj poprimi blaţen izraz te ga privuče u naručje i na krilo. »I ja tebe volim, zlato. Više od svega na svijetu.«

42


Sedmo poglavlje »Vidiš ono tamo?« pokazivao je Mitch preko klanca prema naslagama V sedimenata u obliku lepeze na dnu osušenog riječnog korita. »To je aluvijalna lepeza.« »Kako to nastaje?« upita Julia s iskrenim zanimanjem. Ryan se odupirao porivu da zakoluta očima. Uzeo je slobodan dan jer se nije mogao usredotočiti ni na što drugo osim na meteţ u svojoj glavi pa se na Mitchevo inzistiranje zaputio u planine. Kako je, dovraga, dopustio Mitchu da ga nagovori na ovo, nije imao pojma. »Općenito, riječna struja povlači sedimente za sobom i odlaţe ih na dno«, objasnio je Mitch. »Ponekad i odron kamenja moţe nešto takvo napraviti.« »Daj skrati malo, Mathews.« Ryan podlakticom obriše znoj s čela. »Maloj se sviđa«, reče Mitch nacerivši se prema Juliji. »Zbilja?« Julia mu se nasmiješi. »Da, maloj se sviđa.« »Ne znam koji je to vrag u genima Mathewsovih, ali što god da je, ona ga je naslijedila.« Ryan pljesne komarca koji mu se spustio na ruku. »U vraţju mater, pojest će me ţivog ovdje.« Mitch laktom gurne Juliju. »Pravi gradski razmaţenko.« Oboje se nasmiju. »Dosta igranja u blatu za danas«, objavi Ryan. »Prljav sam do ušiju i umoran. Idemo natrag.« »Tata, ti stvarno znaš pokvariti zabavu.« Julia ga sustigne i uhvati za ruku. Prebacio joj je ruku preko ramena dok su se spuštali niz stazu. Iza njih, Mitch je nastavio izvikivati geološke markere pokraj kojih su prolazili. »Vidiš što si započela?« promrmlja Ryan. Julia se zahihoće. »Zamisli samo kakav je na spoju s curom.« »To je razlog zašto ne izlazi puno.« »O čemu pričate vas dvoje tamo gore?« doviknuo je Mitch. »Ni o čemu«, Ryan uzvrati uzvikom. »Samo o primitivnim ritualima udvaranja.« Julia se ponovno zahihotala. »Ili nedostatku istih«, tiho doda Ryan. »Nema što, vas dvoje ste pravi komedijaši«, reče Mitch. »Samo da znate, večeras izlazim s jednom zgodnom mačkom.« Namignuo je Juliji dok su se ukrcavali u njegov prašnjavi Land Rover. »To je u svakom slučaju više nego što mogu reći za tvog starog taticu.« Ryan ga odmjeri preko konzole. »Tko bi, dovraga, htio izaći s tobom?« »Dobro, više je sastanak nego spoj. Ali ako je zgodna kao što tvrdiš, mogao bi se pretvoriti u spoj.« Terenac je poskakivao niz šljunčanu cestu. Ryana obuzme mučan osjećaj kao da zna kamo to vodi. »Molim te, reci mi da se ne nalaziš sa Simone Conners.« Mitch baci pogled u retrovizor. »Zašto ne? Sam si rekao da je moj tip.« Ryan nasloni lakat na rub prozora i promasira si bolno čelo. »Lagao sam. Ima dijete. Ti ne izlaziš sa ţenama koje imaju djecu, sjećaš se?« »Volim djecu. Pogledaj Juliju.« »Julia je anomalija. Normalnoj se djeci ţivo fućka za geologiju. Osim toga, mislio sam da se viđaš s nekom arheologinjom. Crvenokosom, izgleda kao foto-model?« Mitch slegne ramenima. »Više ne. Otišla je na neku ekspediciju. Nije išlo.« »Ide li tebi ikada, s bilo kime?« 43


»Čekaj malo. Nemoj pizditi na mene samo zato što si loše raspoloţen. Moţda je Simone Conners ‘ona prava’.« Ryan podrugljivo otpuhne. »Teško da bi tebi jedna ‘prava’ bila dovoljna, Mitch.« »Mogla bi biti. Je li ti ikada palo na pamet da mi je dosta jurcanja za suknjama?« »Aha, baš. A mjesec je napravljen od sira.« »Hej, imam i ja njeţniju stranu. Nema ništa loše u tome što se ponekad samo ţelim pomaziti. Ne vrti se uvijek sve oko seksa.« »Ako samo i pomisliš izgovoriti riječi ljubav i brak ovog trena, izbljuvat ću se.« Mitch se namrštio. »Gle, ako te to imalo tješi, siguran sam, zgodna ili ne, neće htjeti izaći sa mnom. Barem ne sada.« Nešto u njegovu glasu i načinu na koji je ponovno pogledao u retrovizor navede Ryana da se okrene natrag prema Juliji. Oči su joj već bile zatvorene, a glava naslonjena na prozor. »Ona zastupa Kate«, tiho dovrši Mitch. Ryan naglo okrene glavu natrag. »Što hoćeš time reći, zastupa Kate?« »Pa, Simone je Kateina odvjetnica.« »Zbog čega?« »Nisam siguran.« Uključili su se na autocestu. »Za sada se čini kao da ona organizira DNK testove. Jednom kada to bude gotovo, moglo bi biti... drugih... pravnih pitanja.« »Prokletstvo. Ne znamo još ništa konkretno, a ona si je već uzela jebenu odvjetnicu?« »Nemoj se odmah uzrujavati. Još ne. I ti i ja mislimo da je ona Annie. Ako jest, trebat će donijeti odluke o nekim pravnim pitanjima.« »Misliš na skrbništvo.« Ryan je tiho opsovao i zagledao se kroz prozor. »Neće zatraţiti ništa u vezi s Julijom s obzirom da je uopće ne poznaje.« »Još ne«, promrmlja Ryan. Dovraga, ako ona jest Annie, ţelio bi da upozna Juliju. Nikada to ne bi pokušao spriječiti. Ali ne bi mogao mirno gledati ni da je na to prisiljava, na bilo koji način. »Neću dopustiti da samo ušeta ovamo i sjebe mi ţivot. Koliko dugo već znaš za to?« Mitch napravi grimasu, ne skidajući pogled s ceste. »Nekoliko dana. Čuj, što se toga tiče, na tvojoj sam strani. Ne mislim da bi trebala dobiti skrbništvo, ali Ryane, ako ona jest Julijina majka, ima je pravo upoznati.« »Misliš da bih tome stao na put?« »Ne, ja ne mislim. Ali ona to ne zna. Ako je njezina priča točna, onda ona ništa ne zna o nama. Ne zna što bismo mi učinili ili što ne bismo. I koliko god to i meni bilo mrsko, angaţiranje odvjetnice pametan je potez.« Ryan je ljutito zurio kroz prozor. »Ne ţelim da se sastaneš sa Simone Conners.« »To je moja odluka, ne tvoja.« Ryan je osjetio kako mu se rasplamsavaju emocije koje je do tog trenutka drţao pod kontrolom. »Bila je moja ţena.« »I moja sestra. Imam jednako pravo saznati što se događa, kao što ga imaš ti.« »Nemoj mi pokušavati prodati onu foru poznavao sam je duže od tebe. To nije isto, i ti to znaš.« »Naravno da znam«, prasnuo je Mitch. »Ali i ja sam je volio, glupane jedan, i ja patim zajedno s tobom. I ako mi sastanak sa Simone Conners moţe pruţiti i najmanji nagovještaj što se događa i kada bismo mogli znati više, onda ću otići na njega.« Ryan zategne čeljust i zagleda se prema breţuljcima koji su promicali pokraj njegova prozora. Nije bio ljut na Mitcha. Bio je ljut zbog cijele situacije. I zbog svoje nemoći da s tim izađe na kraj dok se činilo da se svi ostali sasvim dobro snalaze. »Dovraga, nije ovako trebalo biti.« 44


»Znam.« Mitch ublaţi ton. »Ništa se još ne događa. Samo sam htio da budeš pripravan, ako se dogodi.« Ryan kimne, premda bi zapravo radije šakom probio prozor. Ništa nije onako kako je očekivao. Svaki put kada bi razmišljao o toj cijeloj sjebanoj situaciji, nešto bi ga novo pogodilo. Trenutno se mogao usredotočiti jedino na moguću borbu za skrbništvo u bliskoj budućnosti. Neće dopustiti da izgubi i Juliju. Jedino mu je ona ostala. Borit će se do posljednjeg daha da ostane s njim, bez obzira na to je li Kate Alexander njegova supruga ili nije.

Simone je parkirala svoj BMW pred sportskim barom Chasers, gdje se pristala sastati s Mitchem Mathewsom. Ţivci su joj plesali po trbuhu dok je u retrovizoru provjeravala šminku. Sastanak s njim nije se protivio poslovnoj etici. Na kraju krajeva, poznavala mu je sestru. Imaju zajedničku poznanicu. I dok ne dobiju konačnu potvrdu da je Kate uistinu Annie, Simone ne krši nikakva pravila u odnosu između odvjetnika i klijenta. Njezina je nervoza ipak govorila nešto drugo. Svi su mislili da je to Annie. Sastanak s njim samo će još više pogoršati stvari. Ipak, iz nekog razloga, kada je nazvao i zamolio je da se nađe s njim, zatekla je samu sebe kako pristaje. Moţda zato što je u njegovu glasu naslutila očaj i znala je kako je to kada izgubiš voljenu osobu. Moţda zato što se nadala da bi ova obitelj mogla pronaći sreću koju ona nikada neće imati. Moţda zato što se godinama pitala što je s Annienim neoţenjenim bratom, geologom, a kada je nazvao, njegov je seksi glas prevladao nad pukim zdravim razumom. Da, ovo zadnje je pravi razlog. Mršteći se, Simone izađe iz automobila i zaključa vrata. U njezinu ţivotu već predugo nije bilo muškarca ako ju je jedan seksi glas i malo tajanstvenosti moglo namamiti ovamo. Jedno piće. Popit će jedno piće, malo pročavrljati i otići svojim putem. Sutra bi već mogli dobiti rezultate testova. Ako se situacija bude razvijala onako kako je Simone očekivala, zastupat će Kate u pravnom postupku, zbog čega bi svaki nesluţbeni kontakt s Mitchem Mathewsom i njegovim šogorom, Ryanom Harrisonom, postao neetičan i neprofesionalan. Ušla je u poluzamračeni bar i pogledom pretraţila prostoriju. Dugačak drveni šank protezao se po cijeloj duţini straţnjih zidova. Ogromni televizori s ravnim zaslonima zauzimali su gotovo svaki centimetar zidne površine. Bejzbolska utakmica treperila je na zaslonima, ali srećom je zvuk bio potpuno utišan pa je čula samo uobičajen ţamor, kao u svakom drugom baru - zveckanje čaša na stolovima, razgovor gostiju, cvrčanje i pucketanje iz kuhinje. Pogledom je potraţila Mitcha za stolovima i u separeima. Odmah ga je ugledala. U straţnjem kutu, muškarac kovrčave, pješčano smeđe kose, i atletski građena tijela izađe iz separea. Muškarac s licem koje moţe biti u rodu jedino s Annie Harrison. Premda ju je obuzela još veća nervoza, uspravila se i zabacila ramena unatrag dok se probijala prema njemu između stolova. Kada je stigla, pruţio joj je ruku. »Simone Conners?« »Mitch Mathews?« Dovraga, ruka mu je tako topla, a dlan ţuljevit od fizičkog rada, toliko drugačiji od Steveovih glatkih odvjetničkih ruku. »Glavom i bradom«, reče sa širokim osmijehom. »Izvolite sjesti.« »Hvala.« Zavukla se u okrugli separe i odloţila torbicu između njih. Prije nego što ga je stigla upitati zbog čega ju je zvao i zatraţio ovaj sastanak, prišao im je konobar. »Što ćete popiti?« upita Mitch. Na licu mu se pojavi lagano udubljenje kada mu se 45


usna izvila u poluosmijeh. Jamice. Čovjek je uz najseksi glas koji je u ţivotu čula imao još i jamice na obrazima. Ajoj, to nije dobro. »Hm...« Zbunjeno je bacila pogled na kartu s pićima dok su joj se riječi miješale u glavi. Votku, čistu, s limunom. Duplu. »Kućni chardonnay je izvrstan.« Mitch prstom lupne po gotovo praznoj čaši piva. »Ja ću još jedno.« Konobar se udaljio, a nad njih se nadvila tišina. Simone je promatrala zgodnu plavušu kako ustaje i odlazi prema toaletu. Pitala se je li ju i Mitch zamijetio. Ali kada je pogledala prema njemu, vidjela je da zuri samo u nju. Nešto je stegne u ţelucu. Pročistila je grlo. »Dakle...« »Dakle«, reče i dalje zagledan u nju, a njegove su joj zelene oči totalno zavrtjelo glavom. »Ryan mi kaţe da ste bili Anniena prijateljica. Prije.« Čavrljanje. Moţe ona to. »Da, jesam.« »Koliko ste je dobro poznavali?« »Zapravo, prilično dobro, vjerojatno bolje od njezinih prijateljica kod kuće. Upoznale smo se preko zajedničke prijateljice kada je Annie bila u Washingtonu na nekoj konferenciji i odmah smo se zbliţile. Moja kći, Shannon, istih je godina kao Julia.« »Koliko dugo ţivite u San Franciscu?« »Tek oko dvije godine. Preselila sam se ovamo iz Baltimorea nakon što mi je umro suprug.« »Moja sućut.« Nije ţeljela razgovarati o Steveu. Ne večeras. »Hvala.« Konobar je stigao u pravi trenutak i spustio čašu vina ispred nje. Otpila je velik gutljaj. »Zbog čega ste nedavno nazvali Ryana?« Razmišljala je kako odgovoriti na to pitanje dok je prstom prelazila po rubu čaše. Uvijek bi joj teško padalo kada je netko ţelio razgovarati o Steveu, ali ju je još više boljelo kada su se ljudi koji su ih oboje poznavali ponašali kao da on nikada nije ni postojao. »Iskreno?« reče. »Nekoliko sam puta razmišljala da ga nazovem. Annie je jednom dovela Juliju k nama i cure su se sprijateljile. Sigurna sam da bi se voljele opet igrati zajedno. Ali znate kakav je ţivot. Dogodi se ovo i ono. Nešto vam odvuče pozornost. A onda se nedavno dogodila ona zrakoplovna nesreća i znala sam da mu je teško. Samo sam ţeljela da zna da mislim na njega.« Mitch je samo kimnuo glavom, a ona je osjetila potrebu da pojasni, premda ni sama nije znala zašto. »Ryana sam srela svega četiri ili pet puta otkako sam se doselila ovamo i stekla sam dojam da nijednom nije bio sretan što me vidi.« »Nije to ništa osobno«, reče Mitch odloţivši čašu na stol. »Ryan nije u kontaktu ni s kim od svojih starih prijatelja, a naročito ne s Annienim starim prijateljicama. Nije vam se uopće namjeravao javiti, a i prilično je ljut na mene zbog sastanka s vama večeras. Njemu sve ovo... teško pada.« Mogla je samo zamisliti kako mu je. Ipak, u ovom trenutku njezina je jedina briga Kate i njezina dobrobit, a ne Ryan Harrison. Otpila je još jedan gutljaj vina. »Pa onda, gospodine Mathews, zbog čega ste se ţeljeli susresti sa mnom?« Nagnuo se naprijed, zagledao u čašu s pivom, kao da duboko razmišlja o riječima koje će odabrati. »Annie mi je bila sestra i volio sam je. Ako postoji šansa da je ta ţena. Kate Alexander, ona... pa, samo sam ţelio čuti vaše viđenje svega toga. Poznavali ste Annie prije, a s Kate ste proveli više vremena nego mi.« Vidjela je tugu u njegovim očima, osjetila je njegovu bol. Sigurno ga to uţasno 46


razdire. »Vas dvoje ste bili prilično bliski, zar ne?« »Jako bliski. Doduše, dok smo odrastali, redovito me ţeljela zatući šakama, kao svaka prava sestra, ali da, bili smo bliski. Nedostaje mi.« Simone nije imala braće ni sestara, ali znala je što znači izgubiti nekoga. »A vi i Ryan? I s njim ste bliski, pretpostavljam?« »Kao prst i nokat. Godinama smo prijatelji, još s koledţa. Zamalo sam ga ubio kada sam saznao da spava s mojom mlađom sestrom.« Simone se nasmijala, osjećajući se neobično ugodno uz ovog čovjeka kojeg je netom upoznala. »Kladim se da je bilo zanimljivih situacija.« »Bilo je. Na koledţu smo Ryan i ja zajedno trenirali bejzbol. Bili smo na završnoj godini kada je Annie došla kao brucošica. Jednog proljetnog dana igramo utakmicu kod kuće, ja sam na terenu, igram međubaznog u obrani, bacim pogled prema tribinama između izmjena obrane i napada, i ugledam Annie ondje. Smiješila se i mahala, a ja pomislim; ‘Super, došla je na tekmu.’ Onda shvatim da nisam ja taj kojem se smiješi i maše. Zaljubljeno gleda u Ryana, preko na drugoj bazi. Trebalo mi je desetak sekundi da shvatim što se događa.« Simone se nasmiješila. »Što se potom dogodilo?« Mitch se namrštio i naslonio na pregradnu stijenku separea. »Nisam mogao bogzna što učiniti dok je tekma trajala, osim kuhati u sebi. Drţao sam se podalje od Ryana na klupi za rezervne igrače da ne puknem. Onda su me na kraju izbacili iz igre kada sam bacio palicu na suca jer je krivo dosudio.« »Niste valjda.« Skrušeno se osmjehnuo. »Jesam. Ali, da budem iskren, čovjeku su trebale naočale. Nije bilo teorije da su one bačene lopte bile dobre.« Podigla je čašu, otpila gutljaj vina i po prvi put u posljednjih nekoliko dana osjetila se uistinu opuštenom. »Što se dogodilo poslije, s Ryanom?« »Pa, imao sam dovoljno vremena i da se smirim i da se razljutim. Otuširao sam se, presvukao, otišao i potom se vratio porazgovarati s njim nakon utakmice. To je bio glup potez. Trebao sam to napraviti izvan kampusa. Kad sam se vratio, vidio sam njega i Annie kraj igrališta. Ljubili su se i... pukao sam. Trebalo mu je nekoliko šavova. Siguran sam da je modrica na oku potrajala više od tjedan dana.« »Divota.« »Onda je došao trener i obojici nam na neko vrijeme zbog tučnjave zabranio igranje.« »O, još bolje«, reče Simone, i dalje se smiješeći. »Što je Annie rekla?« »Annie mjesec dana nije razgovarala sa mnom.« Zagledao se u svoje pivo, a glas mu više nije zvučao veselo kada je rekao: »Stvar je u tome da je Ryan u školi slovio kao zavodnik. I ja isto tako. Kada sam saznao da hoda s njom, bio sam siguran da je samo ţeli iskoristiti. Pogriješio sam. Ustvari, nakon toga više nikada nije ni pogledao neku drugu curu. Još i danas je tako.« »Viđala sam Ryana na nekim priredbama. Nikada mu nije nedostajalo ţenskog društva.« »U pravu ste. Ali istina je da mu se ţene nabacuju jer je sada bogat i moćan. Prilično sam siguran da je jedini razlog što ponekad izađe s nekom ţenom taj što tada na trenutak zaboravlja na činjenicu da je sam. Posljednjih pet godina nije se pojavila nijedna koja bi mu nešto značila. Znam sasvim sigurno da bi se svega toga rado odrekao kada bi mu se Annie mogla vratiti. Zato ga to ubija. Posebice to što ne zna što se dogodilo.« »Ne znam što bih vam rekla, gospodine Mathews-« »Mitch.« Iskra u njegovim očima pokrene jato leptirića u njezinu trbuhu. »Mitch«, rekla je 47


polako pitajući se zašto dovraga tako djeluje na nju. Nikada nije osjetila zanimanje za nekog klijenta. Niti za bliskog rođaka svog klijenta. Pročistivši grlo, spustila je pogled natrag na svoju čašu i prstom pratila kondenzat na stalku. »Znat ćemo više kada dobijemo nalaze.« »Znam da hoćemo. Volio bih znati što vam intuicija govori.« Njezina intuicija nije uvijek bila pouzdana. Prestala joj je vjerovati otkako je Steve preminuo. Bila je potpuno uvjerena da će pobijediti rak, ali nije. »Nije na meni da spekuliram. Moj je posao baratati činjenicama. A činjenice su vrlo jednostavne. Postoji velika vjerojatnost da Kate jest Annie.« Činilo se kao da je upio njezine riječi. »Ryan će se boriti za skrbništvo. Iza sebe ima moćnu podršku.« I to je očito bila poanta sastanka. Simone ukoči leđa. »Pa, moţete poručiti gospodinu Harrisonu da, ako dođe do toga, Kate također ima snaţnu podršku.« Osmijeh mu se polagano razlegne licem. A ta joj je vraţja jamica namignula. »Sviđate mi se, pravnice.« Tip voli bejzbol. Seksi je do bola. A ona već predugo nije bila ni s kim. Ne bi joj trebalo biti vaţno što Mitch Mathews misli o njoj, ali bilo je. Dovraga, stvarno joj je bilo vaţno. Nagnuo se naprijed i naslonio podlaktice na stol, a ruka mu je došla tako blizu njezinoj da bi se dodirnuli kad bi se pomaknuo samo djelić centimetra. Mada, nije ga trebala dodirnuti da bi osj etila ţar koji je iz njega isijavao u valovima. Isti onaj ţar koji je isijavao iz nje. »Volio bih vas izvesti na večeru. U pravi restoran.« Na djelić sekunde, došla je u iskušenje da pristane. Potom se vrati u stvarnost. »Mislim da to nije dobra ideja.« »Zašto ne?« »Zato što sam odvjetnica vaše ses-« Zaustavila se na vrijeme, ali vidjela je kako mu se obrve optimistično podiţu. »Kateina odvjetnica«, ispravila se, osjetivši nezadovoljstvo zbog toga što se dio nje sada nadao da će se ispostaviti da Kate nije Annie. To bi ovo... što se događa između njih... znatno olakšalo. »Ne bi bilo etično upuštati se u osobnu vezu s vama.« »Je li to ono što se događa ovdje, pravnice? Započinjemo osobnu vezu?« U glavi joj se upale velika crvena svjetla. Kako ju je gledao, s tim zlokobnim osmijehom, tim seksi očima. Ne bude li oprezna, mogla bi ostati bez licence. »Mislim da bih morala poći, gospodine Mathews.« Nije ju pokušao zaustaviti kada je posegnula za torbicom. Osjetila je zahvalnost što mu se u glasu više nije čula poţuda kada je upitao: »Znači, mislite da ćemo sutra znati?« »Nadam se da hoćemo. Ali moglo bi potrajati i do kraja tjedna.« Kada se odmaknula od stola s namjerom da izađe iz separea, našao se pokraj nje, primio je za ruku i pomogao joj ustati. Ţmarci su joj preplavili koţu na mjestu gdje ju je dodirnuo i pogledala je u te zadivljujuće zelene oči. Oči u kojima bi se svaka ţena bez problema izgubila. »Moţda vas onda sutra pozovem na tu večeru.« Toplina joj prostruji venama i osjetila je kako izbija prema van. Ipak, nastojala joj se oduprijeti, trudeći se zadrţati profesionalizam koji je godinama usavršavala. Pruţila mu je ruku. »Moţda. Hvala na piću, gospodine Mathews.« »Mitch«, odvratio je s onim prokleto izazovnim smiješkom, milujući joj ruku između svojih, pruţajući joj samo nagovještaj onog kako bi bilo kada bi je tim velikim, muţevnim prstima milovao negdje drugdje. »Mitch«, čula je sebe kako ponavlja. Progutala je knedlu povlačeći ruku i napuštajući restoran, razmišljajući cijelo vrijeme 48


o tome da bez obzira što se sutra dogodi, Mitch Mathews neće prihvatiti odgovor »ne«. Pitanje je samo, što će ona sljedeći put odgovoriti?

Kate je u utorak poslijepodne sjedila za svojim radnim stolom i pokušavala urediti članak o znanstvenicima geolozima koji rade u sprezi s mirovnim snagama. Naslonivši se leđima na stolac, pogledala je kroz prozor prema zaljevu. Članak nije bio dovoljno impresivan da zadrţi njezino zanimanje. Ne danas. Glasno otpuhnuvši, odbacila je članak na stol jer ga više nije bila u stanju čitati. Ionako se više radilo o sociološko-političkom naklapanju nego o pravom znanstvenom članku. Zapravo, ne bi ga bila u stanju čitati ni da se radi o najzanimljivijem članku na planetu. Dlanovima je protrljala lice i pokušala umiriti napete ţivce. Cijelo je vrijeme na iglama, očekujući vijesti od Simone i pitajući se što Ryan Harrison radi i o čemu razmišlja. Bubnjanje u glavi signaliziralo joj je potrebu za kofeinom. Ustala je i zaputila se u čajnu kuhinju gdje je natočila šalicu guste crne tekućine, a potom otpila gutljaj. Okus je bio odvratan, ali nije marila za to, ako će joj odagnati glavobolju. Vratila se u ured ne diţući pogled i tiho zatvorila vrata za sobom. Kada se okrenula, iznenadila se ugledavši Simone kako stoji pokraj njezina stola, zagledana u daljinu preko zaljeva. »Lijep ti je pogled odavde«, reče Simone. »Bok. Nisam te očekivala danas.« »Znam. Moramo popričati.« O, čovječe. Ne sluti na dobro. Duboko je udahnula, ali joj to nije pomoglo da smiri ţivce, pa je samo zaobišla stol i sjela. Simone sjedne nasuprot njoj. »Dobro, kao prvo, moram ti nešto reći. Sinoć sam otišla na piće s Mitchom Mathewsom.« Kate podigne obrve. »Stvarno?« »Da, stvarno.« Simone se uspravila. »Nije bilo ništa osobno. Dobro, mislim, moglo bi biti osobno. Mislim da je ţelio razgovarati o tebi, ali planula je iskra. Ništa se nije dogodilo, ali... Govorim ti to samo zato što sam ti odvjetnica i ţelim da znaš da si mi ti na prvom mjestu. Rekla sam mu da više neću izaći s njim, osim ako nalazi testova budu negativni. I neću.« Kate nije znala što bi mislila o tome. »Ajme. Ti stvarno vjeruješ u izravni pristup.« »To je najbolji način da se izbjegnu nesporazumi. Mitch mi se sviđa, ali on nije prvi kojeg sam upoznala, a da mi se svidio. Samo nisam htjela da to čuješ kasnije od njega ili da iskrsne iz nekog konteksta.« »I meni je Mitch simpatičan«, reče Kate. »Barem po onome što za sada znam o njemu. Čini se da je dobar čovjek. Mislim da bi mi više smetalo da si rekla da si otišla na piće s Ryanom. On me mrzi iz dna duše.« »Ne mrzi te, Kate. Zbunjen je. Tu postoji velika razlika.« »Meni se ne čini tako velikom.« Pomno je promatrala Simone. »Imaš pravo na privatni ţivot, pravnice.« Simone namršti čelo i Kate je naslutila da je nešto ţeljela reći, ali je prešutjela. »Je li to razlog tvog današnjeg dolaska?« upita Kate. »Ne.« Simone izvadi fascikl iz aktovke i duboko udahne. »Dobila sam rezultate DNK 49


analize. Htjela bih prvo s tobom o tome razgovarati. Nazvala sam i Ryana. Danas poslijepodne dolazi k meni u ured.« Kate proguta knedlu u grlu. Tu smo, dakle. »Dobro, da čujem.« Simone joj pruţi fascikl i pričeka da Kate pogledom preleti stranicu. »To je preliminarno izvješće, Kate. Ali podudarnost je prilično velika. Ţele uzeti uzorke i od gospodina i gospođe Mathews radi potvrde roditeljstva. Rekla sam im da ţive u Seattleu. Ne vjerujem da ih je itko do sada obavijestio o tvom mogućem identitetu.« Kate odloţi fascikl na stol. Ustala je i na drhtavim nogama odšetala do prozora, prekriţila ruke na grudima i pokušala se umiriti dubokim izdisajem. Ponovno je udahnula i izdahnula, ali to joj i nije naročito pomoglo da uspori podivljalo bilo. Istina je. Ona je Annie Harrison. Ryan je njezin suprug. Julia je njezina kći. Realnost tog trenutka presjekla ju je napola, zgrabila je za srce i čvrsto ga stezala. Izgubila je pet godina ţivota koji nije ni poznavala. A sada je dobila... Što? Obitelj koje se ne sjeća i budućnost koja se sada ne čini nimalo vedrijom nego prije pet minuta. Zapravo, budućnost joj se činila tisuću puta više zbunjujućom. Progutavši slinu, prisilila se da progovori. »Imala sam osjećaj da će tako ispasti.« »Mislim da su ga svi imali. Ako te to tješi, mislim da već znaju. Mitch je to sinoć svojim drţanjem dao naslutiti. Moţda ti zbog toga bude lakše.« »Očekivala sam to, ali neće mi biti nimalo lakše.« Obrisala je suze s lica i okrenula se. Toliko misli, scenarija, pitanja vrvjelo joj je u glavi, ali za sada se na njih nije mogla usredotočiti. Bol joj je poput koplja probadala grudi zbog onog što će neizbjeţno uslijediti, ali pokušala je to disanjem prebroditi. Znala je da to mora izbaciti iz sebe. »U redu, pravnice. Vrijeme je da zaradiš svoj honorar. Imam sina.« Simone naglo podigne pogled prema njoj. Kate se činilo da su joj se pluća smanjila za tri broja, ali se ipak primora nastaviti. »Četiri i pol su mu godine. Kada sam se probudila iz kome, on je imao gotovo tri godine. Nisam to do sada spominjala jer sam morala biti sigurna prije nego što i njega uvučem u ovo.« Kate zatvori oči da zaustavi suze. »Kada sam zatraţila tvoj pravni savjet, u slučaju da se ispostavi da ja jesam Annie Harrison, imala sam Reeda na umu. Mislim da sa sigurnošću mogu reći da je Reed Ryanov sin. Strahovito sliči na njega. Ţeljela bih i njega testirati, tek toliko da budem sigurna.« »Naravno.« »Ţelim sama reći Ryanu za njega. Bila bih ti zahvalna da danas još ništa ne spomeneš.« »Naravno da neću.« Simone je zabiljeţila nekoliko napomena u svoj notes. Kate je masirala oţiljak na glavi, dok su joj po glavi kruţile misli o Ryanu. O Julijinoj reakciji na nju. O tome što će njih dvoje reći i učiniti kada saznaju za Reeda. »Ţeljet će upoznati Reeda, isto kao što ću i ja ţeljeti upoznati Juliju. Moglo bi se zakomplicirati s pravima posjećivanja i slično. Već sada sam mu antipatična. Ne vjerujem da će ovo imalo poboljšati situaciju.« »Riješit ćemo to nekako. Ne brini zbog toga. Ryan je fer i pošten čovjek. Bez obzira što mediji govorili o njemu, bez obzira na to što sada osjeća, surađivat će.« »Nisam baš sigurna u to.« Kate provuče obje ruke kroz kosu dok su joj suze navirale na oči. Zašto je toliko boli? Trebala bi biti sretna. Ushićena jer je dobila odgovor koji je traţila. Napokon zna tko je. Zašto to nije dovoljno? Simone zaobiđe stol između njih i zagrli je. »Samo diši. Prebrodit ćemo ovo zajedno. Obećavam.« Kate zatvori oči. Usredotočila se na izvlačenje i izbacivanje zraka iz pluća. Fokusirala 50


se na tu jednu sitnicu koju je mogla riješiti sada. Sve ostalo... Sve ostalo riješit će se samo od sebe. Mora pričekati da vrijeme učini svoje. Znala je to, iako njezino srce nije u potpunosti shvaćalo. Povukla se unazad i obrisala suze. »Hvala ti. Ja... Uistinu cijenim sve što činiš za mene. Zahvalna sam ti na pomoći i prijateljstvu. Nisam ni znala koliko mi nedostaje prijateljica u ţivotu, sve do sada.« Simone se nasmiješila. »Annie mi je bila izuzetno draga. Bile smo dobre prijateljice. Ali i ti si mi draga. Bila bih ti prijateljica, čak i da je nisam poznavala.« »I na tome sam ti zahvalna«, šapnula je Kate. Obrisala je suze s lica i ponovno pogledala Simone, ovaj put svjesna da moţe prevladati ovakve emocionalne krize sve dok ostane usredotočena na svoj cilj. »Ima još nešto o čemu bih htjela razgovarati s tobom.« »Okej, slušam.« »Nešto sam istraţivala, pokušavala naći odgovore. Prije je to bilo samo razmišljanje, ali sada kada znamo za sigurno... Ne znam hoće li to išta promijeniti na duge staze, ali moram znati što mi se dogodilo. Jake je nešto znao. Morao je znati. Morao je postojati neki razlog zbog čega mi je lagao. Jesam li vodila dvostruki ţivot? Je li mi netko namjerno pokušao nauditi, ali je nešto pošlo po zlu? Jesam li pobjegla od svoje obitelji? Ne mogu kročiti kroz ţivot, a da ne znam istinu.« Simone se naslonila na Katein stol. »Nastavi.« Kate je hodala gore-dolje ispred prozora. »Dakle, na temelju onoga što mogu zaključiti iz zapisnika o nesreći, moje tijelo nikada nije pronađeno, očito«, sarkastično je dodala. »Ali, na mom je sjedalu bilo neko drugo tijelo.« »Točno.« Simone se vratila do svoje aktovke i prelistala dokumente o padu zrakoplova. Očito je i ona sama istraţivala. »U manifestu leta vidi se da si prijavljena, što znači da je domaćica leta prebrojala putnike i tvoje je mjesto bilo zauzeto nakon što su se vrata zrakoplova zatvorila. Prošla si kroz sigurnosnu provjeru sa svojom propusnicom i osobnim dokumentima. Tvoje su stvari pronađene nakon pada - tvoj kovčeg, ali i torbica, i to zaglavljena ispod sjedala. Ryan ju je prepoznao.« »Misliš li da je još uvijek ima?« »Ne znam. Mogu pitati. Što imaš na umu?« »Ne znam. Moţda se samo nadam da će mi se pamćenje vratiti ako je vidim. U onom domu za nemoćne nisam imala sreće. Više me ni ne puštaju unutra, ali ja stvarno mislim da je to mjesto gdje treba započeti istragu.« »Nisu mi odgovorili na pozive, a nemam dovoljno da bih dobila sudski nalog za pretres njihove dokumentacije.« »Znam.« Kate si protrlja čelo gdje joj je bol pulsirala kao luda. »Kad bih se barem sama mogla zavući u njihovu arhivu.« Simone posegne za fasciklom i otvori ga sebi na krilu. »Gdje se nalazi? U San Mateu?« Pogledom je preletjela bilješke. »Znaš, mislim da je majka jedne moje prijateljice smještena u tom domu.« Ugrizla se za usnu, kao da razmišlja o mogućim izborima. »Moţda bih je mogla otići posjetiti.« Kate upitno podigne obrvu. »Ne namjeravaš valjda predloţiti nešto protuzakonito, pravnice?« Simone se namršti. »Zašto me tako zoveš?« »Kako?« »Pravnice.« Kate slegne ramenima. »Ne znam. Pravnica si, zar ne? Smeta te to?« »Da, jesam. I ne, ne smeta me. Samo mi je čudno to što ti i Mitch rabite istu riječ.« »Nije toliko čudno. Više ne.« 51


Simone ustane i pokuša se nasmiješiti. »Ne. Pretpostavljam da više nije. Znaš što? Nazvat ću prijateljicu i saznati je li joj majka uistinu ondje. Ako jest, javit ću ti, pa ćemo odlučiti što ćemo.« »Dobro.« Simone skupi svoje stvari. »Idem na sastanak s Ryanom. Ti si uzmi malo vremena i razmisli što ćeš mu reći. Ako ţeliš da budem prisutna, moţemo to dogovoriti u mom uredu. Kako god ti ţeliš.« »Hvala, ali mislim da to moram obaviti sama.« »Dobro.« Simone joj dobaci osmijeh. »Nazvat ću te nakon razgovora s njim.«

52


Osmo poglavlje Simonein pogled poleti prema vratima koja su se pod pritiskom otvorila. Ryan i Mitch ušli su u njezin ured, kao ujedinjene muške snage. Kao braća. Bez obzira na njihove osobine kao pojedinaca, u srcu su bili braća, i to se vidjelo. Ryan sa svojom elegantnom, urednom, privlačnom pojavom i Mitch sa svojim pomalo grubim izgledom zaljubljenika u prirodu. Bili su otprilike iste visine i građe, ali ipak različiti u svakom drugom pogledu. Ustala je, prišla Ryanu i kratko ga zagrlila. »Ţao mi je zbog svega ovoga.« »Hvala.« Povukao se unatrag. »I meni je ţao zbog Stevea. Ja... Trebao sam te nazvati.« »U redu je. Razumijem. Nije to jednostavno. Takve situacije probude emocije s kojima se često ne ţelimo nositi.« Kimnuo je. Pogled joj pobjegne prema Mitchu. Ošišao se i obrijao kozju bradicu. Dobro je izgledao, ali nedostajale su joj nestašne kovrče na njegovu ovratniku. Nerado skrenuvši pogled s njega, protrljala je dlanove jedan o drugi. »Dobro.« Vratila se za svoj stol i prebacila se u odvjetnički način rada. »Sjedite, pa da počnemo.« »Ona neće doći?« upita Mitch. »Ne. Već sam razgovarala s Kate. Smatrale smo da je bolje da ovo obavimo odvojeno. Treba joj malo vremena da joj rezultati sjednu prije razgovora s bilo kime od vas dvojice.« Mitch i Ryan se pogledaju. Zamijetila je strepnju u njihovim očima i izvadila rezultate testa. Nema smisla produţavati im patnju. Svakome od njih pruţila je po jedan primjerak. »Ovo su preliminarni rezultati analize DNK. Nisu apsolutno konačni, ali mislim da ćete uvidjeti da je podudarnost dovoljno velika. Trebat će nam i uzorci DNK vaših roditelja, Mitch, ali mislim da moţemo s devedeset osam posto sigurnosti reći: Kate Alexander je Annie Harrison.« Ryan se nasloni i zatvori oči. Emocionalna bol razlijevala mu se po crtama lica, ali po njegovoj mirnoj reakciji shvatila je da je to i očekivao. Ipak, kao što je Kate rekla, to što zna ne znači da mu je zbog toga lakše. Mitch je pomno proučavao nalaze. Kada je podigao pogled, i u njegovim je očima vidjela bol. Obojici je ovo bilo iznimno teško. Ustala je i zaobišla stol, a potom se naslonila na površinu od mahagonija s koje je podigla još jedan fascikl i svakome od njih pruţila snop papira. »Ovo su kopije njezine medicinske dokumentacije. Ţeljela je da to vidite. U nesreći koju je doţivjela oštećeno joj je lice. Imala je nekoliko plastičnih operacija, rekonstrukcije nosa i obraza, zbog čega ne izgleda točno onako kao prije.« Pričekala je dok su prelistali dokumente. »Znam da je jedno čuti od nje da se ničega ne sjeća. Sasvim je drugo kada to vidite crno na bijelo. Liječio ju je neurokirurg u Houstonu. Pokušala sam ga pronaći, ali nailazim na zid. Čini se da svi naši tragovi završavaju na taj način.« Odbacila je pomisao koja joj je proletjela glavom i nastavila: »Što se tiče ozljede mozga, nalazi upućuju na to da je oštećena lateralna moţdana opna prednjeg sljepoočnog reţnja, onaj dio mozga koji je zaduţen za dugotrajno pamćenje, naročito onaj dio koji se fokusira na osobna sjećanja. Stoga ono što je naučila, recimo, u školi, nije pogođeno time, jer je to pohranjeno u zasebnom dijelu mozga - ili tako barem kaţe teorija. Gdje je to 53


naučila, međutim, sasvim je druga priča jer taj dio spada u osobno pamćenje, primjerice, gdje je studirala. To objašnjava zašto je tako uspješna na svom polju, pamti stručne podatke s područja seizmologije i geologije, premda čak ne zna ni kakvu diplomu posjeduje. Koliko sam uspjela saznati istraţujući o ovom slučaju, većina onog što medicinska zajednica zna o mozgu prilično je nedorečeno, naročito što se tiče onih dijelova mozga koji su zaduţeni za pamćenje.« »Znači, stvarno se ničega ne sjeća?« slabašnim glasom upita Ryan. »Ne«, odgovori Simone. »Postoji još nešto čega morate biti svjesni.« Kada su obojica podigla pogled, nastavila je: »Taj dio mozga zaduţen je i za osobnost.« Ţeljela im je to jasno dati do znanja, tako da obojica shvate. »Ona nije ista osoba kakva je bila nekada. Nakon što provedete neko vrijeme s njom, kao što sam ja, uočit ćete sličnosti - geste, poglede i slično. Ali postoje i neke drastične razlike na koje morate biti spremni. Kateina se osobnost razvila nakon nesreće. Drugačije reagira u određenim situacijama. Dok je Annie bila emotivna i impulzivna, Kate je daleko suzdrţanija. Dobro promisli o svemu prije nego što donese zaključak ili iznese svoja zapaţanja. To je samo jedan detalj, ali postaje prilično vaţan kada je upoznate. Ne ţelim da ijedan od vas dvojice pomisli da moţete jednostavno nastaviti tamo gdje ste stali prije pet godina i da će sve sjesti na svoje mjesto.« »Hoće li joj se pamćenje ikada vratiti?« upita Ryan. »Na temelju onoga što mi je rekao doktor Allan, ovdašnji neurokirurg koji je pregledao njezine nalaze, nije vjerojatno da će se to dogoditi. Većina ljudi koja izgubi pamćenje sjeća se nečega, bilo čega, naročito iz djetinjstva, ali Katein je slučaj nadasve jedinstven. Ne sjeća se baš ničega. Nadala se da će joj boravak u San Franciscu potaknuti sjećanja, ali za sada, ništa.« Dodatno je ublaţila ton. »Ţao mi je, Ryane. Znam da to nije odgovor kojem si se nadao.« Kimnuo je, ne diţući pogled s izvješća. Nekoliko je sekundi proteklo u tišini, a potom je rekao: »Tko bi joj to učinio? Tko bi to učinio nama?« Naglo je dignuo glavu, ali ovaj je put umjesto boli Simone u njegovim očima vidjela gnjev. Strahovito puno gnjeva na koji je Ryan imao apsolutno pravo. Odgurnuo se sa stolca i ustao. »Tko je bio taj prokletnik koji ju je odveo od nas?« »Zvao se Jacob Alexander«, odgovorila je Simone. »Bio je liječnik u okolici Houstona. Osim toga, bio je i putnik u zrakoplovu koji se ovdje nedavno srušio i to je dovelo Kate ovamo, gdje je pronašla mene, a potom i vas. Navodno je bio u San Franciscu na nekoj medicinskoj konferenciji, premda Kate ne zna na kojoj. O Alexanderu još nemam puno informacija, ali Kate me zamolila da provedem istragu.« »Kakvu istragu?« upita Mitch. Simone je pogledala prema njemu te vidjela gnjev i u njegovim očima. Izgubili su toliko vremena. Vremena koje nikako ne mogu vratiti. Ipak, nadala se da će im spoznaja o uzroku svega toga barem malo ublaţiti bol. »Kate ţeli saznati što joj se dogodilo. Sve ovo je zbunjuje jednako kao i vas, osim što ona još pokušava dokučiti koji su dijelovi njezina ţivota laţni, a koji istiniti. Počet ćemo s domom za starije i nemoćne gdje je bila smještena dok je bila u komi, premda tamo nailazimo na prepreke. Ryane, ti si prepoznao njezine stvari nakon nesreće, je li tako?« »Da.« Prekriţio je ruke na grudima. »Nije ih bilo puno, samo torbica i napola izgoreni laptop.« »Imaš li ih još uvijek?« »Moţda imam, negdje. Potrpao sam puno njezinih stvari u kutije netom nakon toga. Što misliš da moţeš saznati iz toga?« 54


»Vjerojatno ništa, ali Kate bi ih svejedno voljela vidjeti. Mitch, moţeš li stupiti u kontakt sa sveučilištem i saznati na kojim je projektima radila prije nestanka?« »Misliš da bi to moglo imati veze s njezinim poslom?« upita Mitch. »Ne znam. Znamo jedino to da ju je Ryan ostavio u zračnoj luci i da se probudila iz kome gotovo tri godine poslije. Da je to bio samo nasumični čin nasilja, otmica, nešto takvo, sada bi već bila mrtva. Netko se potrudio da izgleda kao da je uistinu bila u tom zrakoplovu, a potom se brinuo o njoj nakon samo nebo zna kakve nesreće. Lako je moguće da je povezano s nekim projektom na kojem je radila.« »A što ako nije?« upita Ryan. »Ako nije, prekriţit ćemo to i pozabaviti se novim mogućim rješenjem. U međuvremenu, nastavit ću ući u trag tom liječniku u Houstonu čije je ime navedeno na Kateinim nalazima i pokušati od njega dobiti neke odgovore. Kate je spomenula i svog svekra - Waltera Alexandera - koji je, čini se, nestao netom nakon sinove smrti. Ţelim i njega pronaći.« Simone primijeti plameni bljesak u Ryanovim očima. Bljesak koji je značio da je dobro što je Jacob Alexander već mrtav. Simone je shvaćala njegov bijes i frustraciju, ali ipak joj je Kate bila najvaţnija i morala se pobrinuti za to da Kate dobije ono što treba da sljedećih nekoliko dana prebrodi u jednom komadu. »I što sada?« zapita Ryan. »Pa, to zapravo ovisi o tebi i Kate«, odgovori Simone. »Ona u ovom trenutku ne traţi ništa. Treba joj vremena da joj sve to sjedne, ali sigurna sam da će ti se ubrzo javiti. Neće traţiti nikakve sudske naloge za posjete Juliji, ako je to ono što te brine. Izrazila je veliku ţelju da upozna Juliju, čega si sigurno svjestan, ali mislim da se vas dvoje trebate sami dogovoriti prije nego se uključe pravni zastupnici. Mislim da bi sad prvo trebalo obavijestiti vaše roditelje, Mitch, i zamoliti ih za uzorke krvi, radi verifikacije.« Mitch kimne glavom. Simone pogleda prema obojici, poţeljevši da moţe učiniti nešto, bilo što, da im olakša cijelu situaciju. Naţalost, znala je da ne moţe. Odgurnula se od stola i zakoračila prema njima, pokazujući im tako da je sastanak manje-više gotov. »Slobodno ponesite izvješća sa sobom. Sumnjam da će vam sada puno pomoći, ali moţda hoće u budućnosti.« Ryan joj zahvali, okrene se i pogleda Mitcha, koji je i dalje sjedio. »Vidimo se vani.« Kada su ostali sami, Mitch podigne pogled prema njoj. »O kakvoj je istrazi riječ?« »Da se radi o tebi, ne bi li ţelio znati što se dogodilo?« Odmahnuo je glavom i spustio pogled na papire koje je i dalje drţao u ruci. »Razumijem Ryanov gnjev i potrebu da sazna, i sve to. I ja sam ljut zbog toga što su nam je oduzeli. Ali ovo... čini se kao lov na duhove.« »Mogao bi biti. Idemo korak po korak. U međuvremenu, Kate barem ima osjećaj da nešto poduzima, kao da ima kontrolu nad svojim ţivotom. Mislim da je to ono što joj sada treba.« »Kako je ona to prihvatila?« tiho je upitao. »Ne dobro. Mada je znala i prije nego što sam joj rekla, baš kao i Ryan. Moraju puno toga riješiti.« Bacio je pogled unatrag prema zatvorenim vratima. »Ne znam kako da mu to olakšam.« »Samo budi uz njega. Uskoro će postati škakljivo, Mitch.« Pogled mu se stopio s njezinim. Potom raširi oči. »O, dovraga. Dječak.« »Ti znaš?« »Nisam znao, sve do sada.« Zaţmirio je. »Vidio sam sliku na njenom stolu. Sranje.« Ispričao joj je kako je otišao potraţiti Kate u njezinu uredu, prije samo nekoliko dana. 55


»Nisam zbrojio dva i dva, sve do sada. Ovi su zadnji događaji tako... ludi. Boţe svemogući.« Protrljao je čelo. »A mislio sam da je ovo do sada bilo loše.« »Ryanu ne smiješ ništa reći. Ona će to sama učiniti. Samo joj treba malo vremena da smisli kako. Moramo im dopustiti da sami sve riješe.« »Tu sam sad malo rastrgan, pravnice. Ona mi je sestra i volim je, bez obzira sjeća li me se ili ne. Ali i on mi je, u svakom pogledu, kao brat, pa volim i njega. I on me treba.« To ju je priznanje neočekivano snaţno dirnulo. Čučnula je ispred njega i vrhovima prstiju njeţno mu pogladila obraz. »Ti već ispravo postupaš. Ţao mi je što si se našao usred svega toga. Mogu li ja nešto učiniti?« Podigao je pogled i licem mu se razlegne onaj seksi osmijeh. Onaj isti koji ističe onu duboku jamicu na njegovu obrazu od koje joj bilo pomahnita. »Mogla bi izaći na večeru sa mnom.« O, kako je to samo ţeljela. »Ne mogu, Mitch. Sve dok zastupam Kate.« Pogled mu se stopi s njezinim. U očima mu je vidjela razočaranje. »Volio bih da joj kaţeš da potraţi drugog odvjetnika, zbog sebe, ali ne mogu. Ona te treba. Treba nekoga na svojoj strani.« »Svi smo na njezinoj strani.« »Da, ali Ryan...« Pogledao je prema vratima. »Imam osjećaj da će se situacija još pogoršati prije nego što postane bolje.« Naţalost, Simone je slutila da bi mogao biti u pravu. Ryan provjeri adresu koju je uspio iskamčiti od Anniene tajnice i pogleda prema dvoetaţnoj kućici uz plaţu, s fasadom od sive šindre i vjetrenim zvončićima u obliku galebova obješenim na prednjem trijemu. Ni slično njegovoj kući u Sausalitu. Ni blizu kući u kojoj su zajedno ţivjeli u San Franciscu. Ipak, ova nekretnina u Moss Beachu nije bila jeftina. Pitao se otkud joj novac za kuću u ovom dijelu grada. Dok je pogledom snimao kuće uz plaţu u ulici bez drveća,dlanom je trljao tupu bol u prsima. Ţelio ju je vidjeti, morao ju je vidjeti. Toliko toga morao joj je reći sada kada su znali za sigurno. Nije mogao samo sjediti i čekati da ona napravi prvi korak. Na nogama koje su bile nestabilnije nego što je to ţelio priznati, prošao je puteljkom do kuće i pokucao na vrata. Budući da nitko nije odgovorio, zastao je i oslušnuo. Iz straţnjeg dijela kuće odjekivali su glasovi. Pokušavajući dokučiti otkuda dopiru, zaputio se oko kuće prema straţnjem dijelu. Dvorišta nisu bila ograđena. Trava je uzmicala pred pijeskom, koji se potom stapao s oceanom. Kada je došao iza Anniene kućice, maleni dječak koji je čučao u travi i igrao se sa štapićima ustane i zagleda se u njega velikim, plavim očima. Očima koje su bile baš poput Ryanovih. Istog oblika, iste boje. Plavokosi je dječak čak imao isti oblik lica. »Hm, ovaj, bok«, protisnuo je Ryan kada je napokon uspio doći do glasa. »Ti si stranac.« Dječak se okrene i otrči. »Mama! Stranac!« Mama? Ryan iskorači iz drvoreda uz kuću i ponovno pogleda dječaka. Trčao je prema ţeni koja je sjedila na pijesku. Okrenula se i rukom zaklonivši oči od sunca pogledala preko dvorišta, a potom je skočila na noge. Na trenutak su razgovarali. Potom je dječak slegnuo ramenima i potrčao prema kući. Zastao je kada se ponovno pribliţio Ryanu, ovoga puta s osmijehom na licu, zabljesnuvši ga onom istom jamicom koju je Ryan toliko puta prije vidio na Mitchevu licu, na Julijinu licu, na Annienu licu. »Mama je rekla da mogu ići gledati crtice.« Nestao je u kući. Mreţasta se vrata s treskom zatvore za njim. 56


Dok je stajao u dvorištu, sa sunčanim naočalama u ruci i bilom koje je tuklo kao ludo, Ryan je pokušavao shvatiti što je to, dovraga, upravo vidio. Nema šanse da je to stvarnost. U glavi je čuo otkucavanje sekundi dok mu je pogled bjeţao preko pijeska prema Annie. Riječi su mu zapinjale u grlu. Slike njihova zajedničkog ţivota proletjele su mu pred očima, sjećanja na trudnoću koja je tek započela prije nego što je otišla na taj put. »Nisam te očekivala danas«, rekla je dok mu je polako prilazila. »Da, pa, vidim.« Pogledao je prema kući, i dalje previše ošamućen da bi mogao išta drugo do zuriti. »Dječak...« »Moj je sin.« Kada ju je Ryan ponovno pogledao, dodala je: »Prilično sam sigurna da je i tvoj.« »Moj...«, progutao je knedlu, »... sin?« Ruku prekriţenih preko trbuha, izgledala je prekrasno i nervozno i tisuću drugih stvari koje nije mogao opisati jer je bio previše šokiran da bi mogao jasno razmišljati. »Imao je gotovo tri godine kada sam se probudila. Rođen je carskim rezom dok sam bila u komi. Četiri su mu godine i još uvijek ništa ne zna o svemu ovome. Nisam mu još ništa rekla o tome, o tebi.« Oklijevala je. »Misli da mu je otac poginuo u onoj zrakoplovnoj nesreći.« Ryan nije mogao otrgnuti pogled s kuće. »Imam sina.« Sina. Četverogodišnjeg dječaka koji izgleda baš kao on. S njegovim plavim očima i plavom kosom i Annienom smiješnom jamicom. Činilo mu se kao da mu je netko električnim šokom upravo pokrenuo srce u grudima. Sina o kojem se svih ovih godina nije usudio ni sanjati jer je bilo previše bolno razmišljati o još nečemu što je izgubio. Ali nije ga izgubio. Ovdje je. Ţiv je, kao i Annie. On je... Vidjevši ga, znao je da ni u kom slučaju ne moţe biti ničiji nego njegov. Sin za kojeg je tek sada saznao. Više od tjedan dana nakon što se vratila u njegov ţivot. Iznenađenje i ushit koje je prvotno osjetio pretopili su se u zbunjenost. Okrenuo se prema njoj. »Ništa nisi rekla. Toliko je vremena prošlo, a ti ništa nisi rekla?« »Nisam bila sigurna do jučer. Još uvijek nisam. Njega nisam dala testirati.« »Sada zvučiš prilično sigurno.« »Imam snaţan predosjećaj. To nije isto.« »Snaţan predosjećaj. Ne treba ti snaţan predosjećaj da vidiš koliko mi je sličan.« Rukom je prošao kroz kosu. »Dovraga, svo to vrijeme, a ništa mi nisi rekla? Jesi li mi ikada namjeravala reći?« »Da, naravno. Nisam ga namjeravala skrivati od tebe.« »Pa, ne radiš li upravo to? Očito je da mi nisi rekla kada si saznala tko si.« »Ryane, prošao je samo jedan dan.« Njezin ga je ravnodušan ton samo još više razbjesnio. »Samo jedan dan? Meni je dan kao vječnost. Pretpostavio sam da si izgubila bebu!« Duboko je udahnuo i pokušao primiriti svoju goropadnu narav. Nije upalilo. »Sto mu gromova, on je moj sin? Znaš li koliko sam ţelio to dijete? Zaboga, nisam izgubio samo tebe. Izgubio sam i njega. A sada mi govoriš da je prošao samo jedan prokleti dan?« Ţurnim se koracima odmaknuo od nje, pa se ponovno vratio, ne vjerujući sam sebi. Zašto ne moţe kontrolirati svoje osjećaje u njezinoj blizini? Zašto se sve samo još više pogoršavalo, umjesto da postane bolje? Ima sina. Sina. Trebao bi biti još sretan. Oduševljen. Umjesto toga, osjećao je samo bol, smetenost i more tuge. »Ne budi takav«, odvratila je. »Rekla sam ti sada.« »Nisi mi rekla. Saznao sam sam, sasvim slučajno!« »Htjela sam ti reći.« »Kada? Kad tebi bude zgodno? Jesi li ikada pomislila na to što meni treba? Što ja 57


osjećam? Ne, jer ti se ne sjećaš ničega o meni. Zgodno, zar ne? Imati tako iskren izgovor za to što ne mariš ni za čije osjećaje.« »Kate?« Oboje okrenu glavu prema rešetkastim vratima. Sredovječni muškarac prorijeđene kose stajao je s druge strane vrata. »Je li sve u redu?« »Tko si ti, dovraga?« upita Ryan. »Katein prijatelj. A tko si ti?« »Ja sam njezin prokleti muţ. Zar ne osjećaš ljubav u zraku?« Annie zatvori oči. Čovjek odgurne vrata i otvori ih, zabacujući ramena unatrag. Annie potrči uza stube i gurne ga natrag u kuću. »Tome, sada stvarno nije dobar trenutak.« »Došao sam vidjeti jesi li dobro. Danas nisi bila na sastanku.« Ugurala ga je unutra. »Dobro sam. Objasnit ću ti kasnije. Sada moram ovo sama riješiti.« Stojeći na dvorištu, Ryan ga je čuo kako govori: »Ţeliš li da ostanem? Tip izgleda prilično ljutito. Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?« Annien glas - kvragu, Katein glas... Njegova Annie mu to nikada ne bi učinila odjekivao je iznutra, ali Ryan ga je blokirao da mu ne ulazi u glavu. Zatvorivši oči, poloţio je ruke na bokove, duboko disao i pokušavao uspostaviti kontrolu nad sobom. U poslu je uvijek imao apsolutnu kontrolu, ali pokraj nje... Pokraj nje je nikada nije imao. Motala ga je oko malog prsta od prvog trenutka kada su se upoznali i od tada je ostao očaran njome. Budila je u njemu najdublje osjećaje, od najvatrenije strasti do najstrašnije boli. A ta se bol samo prenosila s jedne svjeţe nanesene rane na sljedeću i na površinu izvlačila njegov gnjev koji zapravo i nije ţelio zatomljivati, ali je znao da mora. Ne smije više dopustiti osjećajima da upravljaju njime. Ona ga se ne sjeća. Nije joj stalo do njega. Mora misliti na Juliju i... svog sina. Mora o ovome početi razmišljati kao o poslu. Nataknuvši sunčane naočale, prešao je preko trave i spustio se na pijesak, s rukama oslonjenim na koljena, te se zagledao u zahuktale valove i čekao. Nakon nekoliko minuta koje su mu se činile kao vječnost čuo je otvaranje rešetkastih vrata i osjetio, više nego čuo, kako mu se pribliţava s leđa. »Je li otišao?« pitao je. »Da.« »Tko je on?« »Moj šef. Ovo je, tehnički gledano, njegova kuća. Iznajmili smo je od njega.« To objašnjava kako si je mogla priuštiti kuću u ovom dijelu grada. »Kako mi se sin zove?« Znao je da mu je ton izrazito grub, ali nije mario. »Reed-« otpuhnula je »-Jacob Alexander.« »Našem si sinu dala njegovo ime.« Zategnuo je čeljust. »Ryane, nisam mu ja dala ime. Bila sam u komi kada je rođen.« Zatvorio je oči, prisiljavajući se da šuti dok se svim silama trudio zaključati osjećaje duboko u sebi. Jednostavno nije išlo. »Ţelim pravo na posjete. Ako ne pristaneš, idem na sud. Moji odvjetnici će to riješiti.« »Pristat ću. Ne ţelim ga odvajati od tebe.« »Dobro. Reci mu. Večeras. Ako mu ti ne kaţeš, reći ću mu ja. Neću se pretvarati da nije moj. Oboje znamo da jest. Ionako sam već prokleto predugo čekao.« »Reći ću mu. Ryane-« »I hoću da mu promijeniš ime. Hoću da nosi moje ime. Naše ime, dovraga.« Ljutito je 58


zurio u nju preko ramena. Znao je da ona nije kriva za to. Znao je da ništa od svega toga ona nije izravno skrivila, ali, uţasno ga je boljelo. A ona je bila uzrok toj boli. »Zadrţi jebeno srednje ime, ako baš moraš, ali prezime će mu biti Harrison.« Ustao je i otresao pijesak s hlača. »Naći ćemo se u subotu, u deset ujutro, u parku Golden Gate, na stubama ispred Konzervatorija6. Nemojte kasniti, gospođo Alexander.« Uhvatila ga je za ruku i zaustavila ga. »Hej. Ni meni nije lako. Ništa od ovoga. Samo pokušavam ispravno postupiti.« »Ispravno? Što je bilo ispravno? To što mi nisi rekla za mog sina ili to što si se udala dok si još bila udana za mene?« Pustila mu je ruku, ali nije uzmaknula. »To nije fer. Nisam znala da sam udana za tebe dok sam bila s Jakeom. Uvjerio me u to da smo u braku. Nije da smo imali vjenčanje ili nešto takvo.« »Baš zgodno.« U očima joj je vidio da je povrijeđena, ali i gnjevna. Vidio je onu dobro poznatu prkosnu iskru koju je nekada istovremeno volio i mrzio. »Često upotrebljavaš tu riječ, zgodno. Čini se da sam ti ja zgodna meta. Ako imaš nešto za reći, Harrisone, onda reci.« »Dobro, hoću. Ne sviđaš mi se.« Oporo se nasmijala. »Onda smo kvit jer i ja trenutno mislim da si veliki seronja.« Zategnuo je čeljust do te mjere da ga je zaboljelo, ne skidajući pogled s nje. Sa ţene koja je i dalje njegova supruga. Njegova supruga, dovraga. Samo njegova. To što ga se ne sjeća nije vaţno. Nije vaţno čak ni to što se nije svjesno udala za tog gada Alexandera. Vaţno je samo to što je tom šupku dopustila da joj prevarom usadi uvjerenje da jest. Nakon svega što su zajedno prošli, nakon svega što su dijelili jedno s drugim, u svom je srcu trebala znati da joj gad laţe. Trebala je znati da joj je mjesto uz nekog drugog. Ostavio ju je stajati na pijesku. Znao je da ima pravo. Ponio se kao seronja. Prvorazredni seronja. Ipak, nije mogao misliti ni na što drugo do činjenice da ona na ruci nosi prsten nekog drugog muškarca. Kao niti na to da ima sina. Sina kojeg je nazvala po tom kurvinom sinu.

6

Konzervatorij cvijeća, Conservatory of Flowers, Golden Gate Park.

59


Deveto poglavlje Sigurno je i sam infarkt ugodniji od ovoga. Strašna bol u Kateinim g rudima bila je gora od bilo koje fizičke boli koju je pretrpjela dok je bila u bolnici i poslije toga. A to puno govori kad se uzme u obzir da je već jednom umrla. Ne mogavši to više podnijeti, izašla je iz ureda i zaputila se u posjet Mitchu. Činio se bliţi Ryanu nego bilo tko drugi. Moţda bi joj on mogao reći što joj je činiti. Promolivši glavu kroz odškrinuta vrata njegova ureda ugledala ga je kako telefonira stojeći pokraj prozora i baca bejzbolsku lopticu u zrak. Kada se okrenuo prema njoj, prisilila se na smiješak koji nije osjećala iznutra i mahnula mu. Mitch je pokretom ruke pozove da uđe i pokaţe da će biti gotov za minutu. Dok je on završavao razgovor, ona je razgledavala njegov ured. Police su mu bile u popriličnom neredu. Izvješća terenskih istraţivanja leţala su razbacana po cijelom stolu. Na jednom je zidu visio uokvireni poster Marinersa, a u drugom uglu stajala je oslonjena palica. Nasmiješila se kada je shvatila da je čovjek fanatični zaljubljenik u bejzbol. Prolazeći kraj stola, zamijetila je uokvirenu fotografiju pokraj računala. Na njoj su bili ona, Ryan i Mitch. Ona je stajala u sredini, odjevena u togu, s kapom na glavi, i cerila se od uha do uha. Mitch ju je zagrlio oko ramena, s istim šašavim osmijehom na licu, a Ryan je stajao s druge strane, s rukom oko njezina struka i samodopadnim smiješkom na lijepom licu. Podigla je fotografiju sa stola i prstom prešla preko lica na slici. Je li to uistinu ona? Kao da gleda slike iz ţivota neke druge osobe. Ne sjeća se tog dana. Ni za ţivu glavu nije mogla dokučiti zašto se svi smiješe. »Promocija na koledţu«, tiho reče Mitch. »To vidim.« Nije ni čula kada je završio s razgovorom. »Uopće mi nije palo na pamet da bi ti mogao imati slike. Mislim, od prije.« »Imamo puno slika. Mogu ti donijeti nekoliko, ako ţeliš. Moţeš ih pregledati, moţda ti pomognu.« »Voljela bih to.« Spustila je fotografiju na stol i duboko udahnula. »Nadala sam se da bismo mogli razgovarati. Ako ti sad nije povoljan trenutak, doći ću kasnije.« »Ne, u redu je.« Bacio je pogled prema vratima. Kate nije promaklo kako ih je njegova tajnica sumnjičavo promatrala. »Jesi li za šetnju?« »Jesam.« Poveo ju je do predvorja u prizemlju i stavio sunčane naočale. Zaputili su se prema obali. »Pretpostavljam da si čuo što se jučer dogodilo?« Mitch gurne ruke u dţepove. »Aha, čuo sam. Jesi li dobro? Ne izgledaš baš najbolje.« Namrštila je obrvu. »Ne, ha? Pa, ni ne osjećam se dobro. Nema ništa ljepše nego kada ti se sve odjednom sruši na glavu. Ryan je bio prilično uzrujan kada je odlazio.« »Ryan ima naglu ćud«, reče Mitch kada su ušli u park. »Ponekad malo pretjerano reagira.« »Ma nemoj mi reći«, sarkastično je uzvratila. »Nije mi uopće dopustio da govorim.« »Moraš ga razumjeti, njemu je ovo stvarno teško. Promijenio se nakon tvog nestanka, povukao se u sebe u svakom pogledu.« »Kakav je zapravo vaš odnos?« »On mi je najbolji prijatelj. Bio je to i prije nego što ste vas dvoje prohodali. Ali«, dodao je, »to ne znači da mu neću natrljati nos kada se ponaša kao kreten. Naročito ako to ima veze s tobom.« 60


Odlučnost u njegovu glasu izmami joj osmijeh. »Zašto mi je toliko jednostavnije razgovarati s tobom nego s njim?« »Zato što sam ti ja brat.« Osjetila je toplinu oko srca. Nikada nije ni pomislila da ima brata. »I ja ne traţim ništa od tebe«, nastavio je. »Osim što te ţelim ponovno upoznati, biti ti prijatelj. Ryan ţeli svoju ţenu natrag.« Spustila se na klupu, a s usana joj se otrgne dubok uzdah. »Ja nisam njegova ţena. Moţda imam njezino lice i tijelo, i njezin glas, ali ja nisam ona. Ne iznutra.« »Da, jesi.« Sjeo je pokraj nje. »Samo to ne vidiš jer se ničega ne sjećaš. Ali ti si i dalje ona. Stvari koje govoriš i činiš, tvoje drţanje. I dalje si mi spremna odgristi glavu svaki put kada se ne sloţim s tobom oko nekog geološkog pitanja.« Spustila je pogled na svoje ruke i nasmiješila se. »A imaš i onu istu njeţnu dušu koju si imala prije.« »Ali, promijenila sam se.« »Da, jesi i to. Ali to ne znači da sada nisi ona koja jesi jer si prije bila drugačija. Ljudi se stalno mijenjaju. Osoba koju cijela ta situacija ne bi promijenila ne bi bila čovjek. Ryan se promijenio. Ja sam se promijenio. Sasvim je logično da si se i ti promijenila.« »Tako je hladan. Ne mogu vjerovati da je ikada bio onakav kakvim ga svi opisujete. Ti i Simone, vas dvoje ga prikazujete kao toplu i srdačnu osobu, ali sve što sam ja vidjela u posljednjih tjedan dana govori mi da je upravo onakav kakvim ga prikazuju mediji bešćutan, arogantan, nemilosrdan tiranin. Ne mogu ga pročitati. Ne znam hoću li ikada moći.« Mitch se nasmiješi. »To je Ryan. On svoje osjećaje drţi pod strogom kontrolom. Ali nije uvijek bio takav.« »Što ga je promijenilo?« »To što je izgubio tebe.« Odmahnuo je glavom kada je skrenula pogled. »Kada smo te izgubili, Ryan se zatvorio u sebe. On danas ima samo dva razloga za ţivot - posao i brigu o Juliji. Ništa drugo mu više nije vaţno - ni novac, ni slava ni moć. Jedini razlog zbog kojeg toliko naporno radi je to što mu posao odvraća pozornost od osjećaja. To je igra koja ga drţi na ţivotu. Da sutra sve izgubi, nimalo ne bi mario, sve dok ima Juliju. Jednostavno bi ponovno krenuo od početka. Moraš shvatiti da ga, premda ţeli da se ti i Julia upoznate, uţasava pomisao na to da bi je mogao izgubiti.« »Ne pokušavam mu je oduzeti.« »Znam to«, tiho je rekao. »Čini mi se kao da mi je ţivot rascijepljen na dva dijela, na osobu koja sam bila prije i na ovu koja sam danas. Ne znam kako da ih stopim u jednu.« »Previše se trudiš. Kad se dogodi, dogodit će se. Znam da ti nije lako. Znam da kada razmišljaš o njoj, vidiš Annie, a kada razmišljaš o sebi, vidiš Kate - dvije različite osobe, dva različita ţivota - ali te su dvije osobe u biti iste. Samo trebaš vremena da to shvatiš.« »A u međuvremenu, zabrljam sve čega se prihvatim.« Rukom joj ovlaš dodirne rame. »Prebrodit ćete vi to. Daj Ryanu dan ili dva. Jednom kada provede neko vrijeme s Reedom, sva ta ljutnja koju sada osjeća zbog toga što nije znao za njega jednostavno će nestati. Vjeruj mi. Poznajem ga. Izvana je tvrd kao čelik, ali iznutra je pravi mekušac.« »Znači, misliš da danas ne bih trebala otići k njemu?« »Ni slučajno. Danas je turoban i loše volje. Nećeš doprijeti do njega.« »Ne vidim što bi se za jedan dan moglo promijeniti. Čini se da ga jednostavno razljutim svaki put kada me vidi.« »Misliš da ga nikada prije nisi razljutila?« Nacerio se. »Misliš da medu vama nikada nije zaiskrilo? Stalno ste se prepirali. Zbog toga je vaša veza i bila strašno zabavna za 61


promatranje. Oduvijek je smatrao da si previše neovisna. To ga je izluđivalo. Zapravo se potajno pribojavao da ga ne trebaš onoliko koliko on treba tebe. Rekao bih da je ovo, na neki način, ista stara svađa uvećana tisuću puta.« Primio ju je za ruku i uočila je da su im prsti iste duljine. Istog oblika. Njegovi su malo deblji, muţevniji, ali ruke su im bile slične. Zrele. Bremenite. Čvrste. »On je dobar čovjek, Kate.« Jedna strana usana izvije mu se u vragolast osmijeh dok je proučavao njezine prste, a na obrazu mu se pojavi jamica koju je toliko puta vidjela u ogledalu. »Boţe, kako je čudno zvati te Kate. Ali naviknut ću se. Samo moraš i njemu dati vremena. Boli ga to jer od tebe ţeli više nego što mu ovog trenutka moţeš pruţiti.« Umalo se nasmijala. »Cijelo je vrijeme okruţen lijepim ţenama koje se praktički vješaju po njemu. Što bi mogao ţeljeti od mene?« »Stvarno ne znaš?« U glasu mu se čula razdraganost. »Ţeli te natrag.« Osjetila je bol u grudima. »Ne znam hoću li mu ikada moći pruţiti to što ţeli.« »Taj ćeš most prijeći kada stigneš do njega. U međuvremenu, misli na Juliju i Reeda i na to kako ćeš se prema njima odnositi. To je u ovom trenutku najvaţnije.« »Znam.« Na trenutak je oklijevao, a potom nastavi: »Moraš shvatiti i to da ga izjeda i spoznaja da si bila udata, da si bila s nekim drugim.« Osjetila je kako iz nje navire uzrujanost. »Dakle, ovo je stvarno genijalno. On moţe svaki vikend izlaziti s drugom ţenom, a ja sam bila u ozbiljnoj vezi i zbog toga bih se trebala osjećati krivom.« »Ryan je izlazio s mnogim ţenama, ali nijednoj nije otvorio srce otkako si ti otišla. Pretpostavljam da je spoznaja da ti jesi ono što mu posebno teško pada. Voli te jednako kao i prije tvog nestanka, a ti njega ne voliš. To ga boli.« Zatvorila je oči. »Ne ţelim ga povrijediti.« »Jesi li bila zaljubljena u tog drugog?« blagim je glasom zapitao. Ustala je s klupe jer više nije mogla mirno sjediti. »Mislila sam da jesam. Premda se sada pitam zbog čega. Bilo je tu brojnih proturječnosti, ali pripisivala sam ih stresu zbog svoje bolesti. Ili zbog njegova posla. Kako sam se mogla toliko prevariti u nekome? Počinjem sumnjati u vlastitu moć prosuđivanja.« Mitch joj priđe. »Sve se to dogodilo s razlogom. Moraš to vjerovati.« »Stvarno više ne znam u što bih vjerovala.« »Reći ću ti nešto.« Stavio je sunčane naočale. »Vjerujem u postojanje više sile koja upravlja svima nama. Nikada prije nisam, ali sada vjerujem. Ne moţeš ne povjerovati u to kada promotriš ovu našu situaciju.« »Kako to moţeš pomisliti? Kako moţeš vjerovati da je Bog htio da proţivimo ovaj pakao?« »Pokušaj zamisliti što bi bila alternativa. Da se nije dogodilo tako kako jest, ti bi bila u onom zrakoplovu. Sada te stvarno ne bi bilo. Ne bi bilo druge prilike. Ne bi bilo Reeda.« Nije o tome tako razmišljala. Od te su je spoznaje obuzeli ledeni ţmarci. »Moram se vratiti«, rekao je. Kada su se okrenuli i zaputili prema izlazu iz parka, dobacio joj je pogled. »Znaš, moramo nazvati moje ... naše«, ispravio se, »roditelje.« Napravila je grimasu. »Bojala sam se da ćeš to reći.« »Mislio sam da bi to mogli napraviti u nedjelju, nakon što ti i Ryan budete imali priliku provesti vrijeme s djecom. Stvarno bih volio da budeš prisutna kada ih budem zvao. Moţemo ih nazvati od moje kuće, ako će ti tako biti ugodnije.« Kimnula je, premda je najviše od svega ţeljela pobjeći što dalje. »Sigurno će htjeti odmah doletjeti ovamo da te vide.« »I meni je to palo na pamet.« 62


»Slaţeš se s time?« »Imam li izbora?« »Ni slučajno. Oni su dobri ljudi, Kate. Bit ću uz tebe.« »Dobro.« Otpuhnula je još jednom, ţeleći popraviti raspoloţenje. »I tako, čujem da se pališ na moju odvjetnicu.« »Otkud ti to? Je li ti nešto rekla o meni?« Kate si nije mogla pomoći. Nasmijala se. Izgledao je i zvučao poput srednjoškolca. »Sviđa ti se.« »Da, sviđa mi se. Ali ovo moţda i nije najbolji trenutak za početak nečeg novog.« »Zbog mene?« »Zbog ... puno toga.« »Mitch, nemoj se zbog mene sputavati.« »Ne radim to. Nije to samo zbog tebe. Moj je ţivot kompliciran. Često putujem. Ponekad me nema mjesecima. Nisam baš pogodan kandidat za ozbiljnu vezu.« »Ne vjerujem ti. Nešto mi govori da bi uz pravu ţenu bio savršen kandidat za ozbiljnu vezu. A i ja bih se osjećala puno bolje kada bi u svoj ovoj zbrci barem netko bio sretan.« S osmijehom od uha do uha, prebacio joj je ruku oko ramena. Ta ju je mala gesta ugrijala oko srca. »Korak po korak, dušo. I ti ćeš biti sretna. Samo imaj vjere.«

Malo vjere svima bi dobro došlo. Kada je Mitch nešto kasnije te večeri ušao u Ryanovu kuću, našao se usred ratne zone. »Ja ne idem!« vrištala je Julia s gornjeg kata i zalupila vratima svoje sobe. »Da, ideš, mlada damo. Nemaš izbora!« Ryan stiša glas dok je otvarao hladnjak. »Ako ja nemam izbora u ovoj prokleto glupoj situaciji, nemaš ga ni ti.« »Ne moţeš me natjerati! Neću ići!« viknula je Julia niz kuhinjsko stubište, pa potom ponovno zalupila vatima. »Nadam se da se ovo ne odnosi na moj dogovor s njom za večeras«, reče Mitch ulazeći u kuhinju. »To bi mi stvarno pokvarilo planove ako će ovako zvocati.« »Boţe sačuvaj da netko od nas upropasti tvoje planove.« Ryan se namrštio, otišao do štednjaka i s treskom spustio tavicu na plamenik. »Ljuta je zbog onog sutra. Ne ţeli se sastati s Annie ... ili Kate ... ili kako god se izvoljeva nazivati ovih dana.« »O.« Mitch utone u stolac uz šank i iz zdjele koja je na njemu stajala ubaci bobicu groţđa u usta. »I zove se Kate. Budeš li je zvao Annie, razljutit ćeš i nju.« »Trenutno me boli ona stvar je li ljuta ili nije.« Mitch otpuhne i osvrne se oko sebe. U domu Harrisonovih definitivno nije dobra večer. Julia se vrati u kuhinju, bijesno se zapilji u oca, a potom priđe Mitchu. »Ja sutra nikamo ne idem«, reče podbočivši se šakama o bokove. »Ti mu to reci, jer uopće ne sluša što mu govorim.« Mitch krajičkom oka zapazi Ryanovu zategnutu čeljust. »Mislim da te jasno i glasno čuje, dušo.« »Ne ţelim je vidjeti. Ne ţelim imati nikakve veze s njom. Ona nije moja majka!« »Julia, dovraga«, reče Ryan. »Stotinu smo puta o tome razgovarali. Ni ja nisam presretan zbog cijele te situacije, ali ona je tvoja majka i ţeli te vidjeti. A ti ćeš se jednostavno morati naviknuti na to.« 63


Prekriţila je ruke preko grudi. Zelene joj se oči napune suzama. »Ne ţelim ići. Mrzim je! Ne ţelim imati ništa s njom!« Ryan zakorači naprijed, ali Mitch ugleda plamen u njegovim očima i dobaci mu pogled pun upozorenja. Ništa što bi Ryan sada imao za reći neće doprijeti do nje. »Znaš što, Julia?« zapita Mitch. »Volim te. Čak mi se i sviđaš, i to puno, što mi je prilično vaţno jer članovi obitelji moraju se voljeti, ali se ne moraju sviđati jedni drugima. Ali sada se ponašaš kao razmaţeno derište.« Otvorila je usta od iznenađenja. »Govoriš o mojoj sestri, a ja ti neću dopustiti da je blatiš preda mnom. Moţeš biti ljuta i uzrujana zbog svega toga, kao što smo i mi, ali morat ćeš se naviknuti na to. Ona ti je majka i zavređuje priliku da te upozna. I moţeš mrko gledati i mene i svog tatu koliko god te volja, ali to ništa neće promijeniti.« Suze su joj se slijevale niz obraze. Okrenula se i otrčala iz sobe. Ryan se osloni dlanovima na pult i spusti glavu. »Idem ja za njom«, reče Mitch ustajući sa stolca. »Ja sam vikao na nju. U ovom je trenutku ljuta na mene.« »Ljuta je na cijeli vraţji svijet.« Mitch ga potapša po ramenu. »I ti si, stari. Loša kombinacija.« Mitch se nije ni potrudio pokucati na vrata kada je stigao do Julijine sobe, samo ih je odgurnuo i otvorio. Sjedila je na krevetu, ruku prekriţenih na grudima, neopisivo ljutitog izraza lica. Veliki se krevet ulegnuo kada je sjeo pokraj nje. »Koliko se dugo namjeravaš ljutiti na mene?« »Koliko dugo mi se bude htjelo.« Mitch pogleda na sat. »Pa, večeras imamo nešto u planu. Namučio sam se da ti dogovorim ovo druţenje. Pokušavam šarmirati tu zgodnu malu odvjetnicu i ako se ti ne dođeš igrati s njezinom kćeri, sve će mi šanse pasti u vodu.« »Što sam ja tebi, obična klinka koja ti sluţi za osvajanje cura?« Nacerio se. To je ona borbena devetogodišnjakinja koju poznaje i oboţava. »Tako nekako. Smeta te to?« »Nepopravljiv si7.« Nije mogao suzdrţati smijeh. »Gdje si to čula?« »U školi. I jesi, da znaš. K tome si još i nepodnošljiv.« Spustila je ruke i uzdahnula. »Ne ljutim se na tebe. Samo se ne ţelim sutra naći s njom, to je sve.« Ovio joj je ruku oko ramena i privukao bliţe. »Znam, dušo. Znam da ti je teško. Svima je teško, naročito tvom tati. Moraš imati malo obzira prema njemu.« Progutala je suze i naslonila se na njega. »Sviđa mi se ovako kako je sada, samo ti, ja i tata. Ne ţelim da se ona mota oko nas i sve pokvari.« »Neće.« »Hoće.« »Daj joj priliku, okej? Samo joj pruţi priliku, Julia.« »Ne ţelim.« »Onda to učini zbog mene. Sestra mi je i volim je. Ti si mi nećakinja i volim i tebe. Učini to zbog mene, ako ni zbog čega drugog.« Duboko uzdahnuvši, odmaknula se i obrisala suze s lica. »Dobro. Ali duguješ mi.« Suzila je pogled. »A duguješ mi i za ovo večeras. Ako se ispostavi da je cura totalni daveţ, bit ćeš mi duţan dok si ţiv.« »Hvala.« Pogurnuo ju je s kreveta. »Obuvaj se. Kasnimo.« 7

U izvorniku: incorrigible riječ koju poznaje malo koji devetogodišnjak.

64


Mitch je skrenuo pogled prema Juliji i pomno promatrao njezin profil obasjan svjetlima s kontrolne ploče u automobilu. Sada joj treba čvrsta ruka, netko tko bi joj rekao što će dalje biti. Ryan ima i svojih problema. Ni na što u cijeloj toj situaciji nije baš najbolje reagirao. Mada, tko mu to moţe zamjeriti? »Nemoj me osramotiti pred njima«, reče, ponovno usredotočen na cestu. »Zar bih ja to učinila?« Julia zatrepće očima. »Da, bi, naročito kad si ljuta na mene. Nemoj pričati nikakve zabavne pričice o meni niti spominjati išta osobno.« »Misliš, kao ono kad piješ mlijeko ravno iz tetrapaka? Ili kad nosiš traperice tako dugo da se toliko skrutnu da praktički mogu same hodati prije nego što ih opereš?« Lecnuo se. »Da, takve stvari. I ne spominji bivše cure pred njom. Morat ću te ubiti ako to napraviš.« Osmjehnula se. »Sviđa ti se.« »Da, sviđa mi se.« Lagana grimasa iskrivi mu usne. »Zašto svi to stalno govore?« Pruţila je ruku i poškakljala ga po rebrima. »Ajme, ona je tvoja pingvinka.« »Molim?« Izmigoljio je u stranu. »Prestani s tim.« »Tvoja pingvinka. Znaš već, pingvini. S istom druţicom ostaju cijeli ţivot. Pingvini su jedne od rijetkih ţivotinja na svijetu koje to čine, kao ljudi. To je tako slatko. Našao si svoju malu pingvinku.« »Nisam rekao da mislim s njom ostati do kraja ţivota. Gdje si samo pokupila sva ta sranja?« »U školi. Tamo čuješ svakakva sranja.« »Boţe dragi, ‘ko će s tobom tako pametnom. I da, nema psovanja pred njom, jesi čula?« »Zašto ne? Ti psuješ.« »Da, a osim toga još i pijem i podrigujem. To ne znači da ţelim da i ti to radiš.« Zaustavio se pred Simoneinom velikom kućom u viktorijanskom stilu. »Pokušaj odglumiti dobru, pristojnu nećakinju, barem večeras. Znam da puno traţim.« Izašla je iz automobila i pogledom odmjerila kuću. »Skinut ćeš mi tri nova albuma za iPod.« Mitch zaškilji prema njoj preko haube svog Land Rovera. »Što je?« zapita Julia, prividno šokirana i iznenađena njegovom reakcijom. »Mislim da ovo vrijedi barem tri albuma. Napravit ću ti popis. Moţeš ih skinuti s interneta sutra dok ti ja činim još jednu uslugu.« »Ucjena ti kod mene neće upaliti.« »O, hoće, hoće«, nacerila se i zaputila prema prednjim stubama. Simone je otvorila vrata bosih nogu, odjevena u uske traperice i strukiranu majicu koja je naglašavala njezine jedre grudi. Dovraga, kako je seksi. Nije bio u potrazi za pingvinkom, ali bi volio barem jednom izaći s odvjetnicom zamamnih oblina. »Bok«, reče. »Oprosti što kasnimo. Ova mrvica je Julia.« Julia namršteno podigne pogled prema njemu, a potom ispruţi ruku. »Bok.« Simone se rukuje s njom podiţući obrve kao da je zadivljena Julijinim lijepim ponašanjem. Jedan nula za mrvicu. »Drago mi je što te ponovno vidim, Julia. Vjerojatno me se ne sjećaš, ali ti i tvoja mama došle ste nam nekoliko puta u posjet dok smo ţivjeli u Baltimoreu.« 65


Julia je pomno proučavala njezino lice. »Hm... ne. Ne sjećam se. Vjerojatno sam bila mala.« »Jesi. Dođite, idemo u kuhinju.« Simone ih povede kroz kuću. »Shannon mi pomaţe pripremiti večeru.« Dugačak hodnik dijelio je kuću na pola, a kuhinja je bila otvorena prema straţnjem dijelu kuće i velikoj sobi s prozorima koji su gledali na prostrano dvorište. Shannon je stajala uz kuhinjski ormarić i miješala salatu. Duga kosa iste boje kao i Simoneina padala joj je niz leđa. Pogledom je oprezno odmjerila Juliju dok su ulazili u prostoriju. »Julia, Mitch«, reče Simone. »Ovo je moja kći, Shannon.« »Hej«, promrmlja Shannon. Julia dobaci Mitchu sumnjičav pogled, a iza leđa podigne četiri prsta. Nema teorije da će joj kupiti četiri albuma. Gurne je laktom u rebra i zaobiđe je. »Bok, Shannon. Tvoja mi je mama puno pričala o tebi.« Shannon pogleda prema svojoj majci na drugoj strani kuhinje, ali ništa ne odgovori. Mitch uhvati taj pogled, promatrajući njihov govor tijela i očiju. Definitivno se osjećala napetost. »Shannon«, ubaci se Simone. »Odvedi Juliju gore i pokaţi joj svoju sobu.« Shannon slegne ramenima kao da je nije briga. »Okej. Dođi.« Julia dobaci Mitchu neveseo pogled dok ju je nukao da izađe iz kuhinje. Djevojčice se udalje niz hodnik i uskoro nestanu iz vidokruga. Okrenuo se prema Simone. »Pa, to je dobro prošlo.« Simone uzrujano otpuhne. »Ulazimo u predpubertetske godine. Sve što napravim ovih dana je krivo.« Namrštila je nos dok je gledala za njima niz hodnik. »Ţao mi je, večeras je baš loše volje. Vjerojatno sam trebala otkazati. Nije mi jasno kako si me uopće nagovorio na ovo.« »Što? Samo se igraju zajedno.« Pogled koji mu je dobacila govorio je »da, baš«, ali mu je istovremeno od njega toplina naglo prostrujala venama. Pročistio je grlo i zabio ruke u prednje dţepove traperica kako ne bi došao u iskušenje da posegne za njom. »Stvarno mi je drago da nisi otkazala. Ryan se gadno porječkao s Julijom. Mislim da je za oboje dobro da se maknula iz kuće.« Prešla je u dnevnu sobu, spustila se na plišani kauč i zavukla jednu nogu ispod sebe. Soba ju je savršeno uokvirivala - visoki strop, masivan namještaj, udobni naslonjači. »Što se događa?« Sjeo je u naslonjač nasuprot njoj. »Julia je uzrujana zbog sutrašnjeg sastanka.« Simone kimne glavom. »A kako je Ryan?« »Uzrujan zbog sutrašnjeg sastanka.« Simone se nasmiješila. Čovječe, ima predivan osmijeh. Pune usne, ravni bijeli zubi. Stvarno je ţelio kušati ta usta. Osjetiti kako mu se predaje i otvara. »Bit će bolje, Mitch. Samo trebaš imati vjere.« On je to isto rekao Kate. Sad samo i sam treba povjerovati u to. Nagnuo se naprijed. »Koliko bolje treba biti da pristaneš izaći sa mnom?« »Sad već izazivaš sudbinu.« »Dovraga.« Naslonio se natrag na mekane jastuke. »Opet sam pogođen. To mi počinje prelaziti u rutinu.« Nasmijala se. Mogao bi se naviknuti na taj smijeh. Shvatio je da se i sam osmjehuje. Uistinu osmjehuje, po prvi put u nekoliko posljednjih tjedana. »Znaš li da si ti prva odvjetnica koju sam u ţivotu sreo, a koja me ne ţeli zaribati?« 66


»Vjeruj mi, Mitch, sigurna sam da ima i drugih.« »Pogođen i stavljen na svoje mjesto. Večeras me baš ide. Znaš što, pravnice, mogla bi mi ublaţiti bol tako što ćeš me nahraniti. Ima li kakve hrane u ovoj kući?« Simone ustane s kauča i naceri se. »To mogu.«

67


Deseto poglavlje Kate se tri puta presvukla. Započela je sa svim hlačama, presvukla se u suknju, a potom navukla traperice. Traperice. Da, tako odjevena treba ići. Leţerno i opušteno. Pogledavši nakratko svoj odraz u zrcalu, namrštila se. Zavarava samu sebe. Nije izgledala opušteno. I nema teorije da itko povjeruje da joj je drţanje leţerno. Po stoti je put prepravljala frizuru. Dizala je kosu, pa je spuštala, pa opet dizala i naposljetku odlučila pustiti divlje kovrče da padaju kako ţele. Izgledala je poput divovskog štakorskog gnijezda. Nije vaţno kako izgleda. Ne ide na spoj. Nakon što je posljednji put provjerila svoj odraz u zrcalu, duboko je uzdahnula. Sad ili nikad. Kada je napokon ukrcala Reeda u automobil i zaputila se prema gradu, bila je potpuno iscrpljena. A nije još bilo ni devet i trideset. Ovo nije bila dobra ideja. Zrake sunca probijale su se kroz krošnje drveća u parku dok su ona i Reed hodali prema Konzervatoriju cvijeća. Stigli su prvi pa su sjeli na donje stube masivne građevine dok je ona pokušavala ne ţivcirati se zbog situacije koja joj je potpuno izmaknula kontroli. Ovih joj se dana činilo da joj cijeli ţivot izmiče kontroli. Ryan i Julia došetali su petnaestak minuta kasnije. Katein se ţeludac čudnovato preokrenuo kada je ugledala Ryana. Dlanovi su joj se oznojili. Na sebi je imao traperice leţernog kroja i majicu kratkih rukava, a oči je skrivao iza tamnih sunčanih naočala; izgledao je opušteno - i leţerno. I dovraga, seksi do bola. Katein pogled sklizne do Julije. Djevojčica je zurila u nju s opakim sjajem u očima, a prezir i odbojnost prema cijeloj situaciji jasno su joj se očitavali na licu. Kate izravna leđa. Bit će neugodno, što god učinila. Najbolje da to što prije pregrmi. Glasno otpuhnuvši, podigla je Reeda i posjela ga sebi uz bok. »Zlato«, tiho je rekla. »Ovo je Ryan.« Progutala je knedlu u grlu. »On je tvoj... tvoj otac.« Pokušala mu je sinoć objasniti, ali siroto je dijete bilo toliko zbunjeno da nije znala što će reći ili učiniti. Reed pogleda prema Ryanu, a njegovo se malo čelo namršti. Bucmasti se prstići ispruţe i povuku sunčane naočale Ryanu s lica. »Imaš iste oči kao ja.« Okrenuo se prema Kate. »Plave oči, mama. Ne kao tvoje.« »Da, zlato, znam.« Izmigoljio joj se iz naručaja na tlo i podigao pogled prema Juliji. »Ti nemaš plave oči.« Julia prekriţi ruke. »Nemoj sr-« Ryan je gurne laktom u rebra. »... me zezat’«, ispravila se, s grimasom na licu. Reed nije zamijetio njezin sarkazam. »Dođi. Idemo se penjati po stubama.« Julia patetično pogleda Ryana. »Idi«, reče joj odlučnim glasom. Zakolutala je očima i krenula za Reedom. Ryan ponovno natakne naočale. Kate mu je na trenutak vidjela oči, koje su se činile umornima, tuţnima i pomalo poraţenima. Ali u tim je dubokim plavim jezerima vidjela i bljesak čiste radosti kada je pogledao njezina sina. I u tom trenutku vidjela je dio njega za koji nije znala da postoji. »Dakle«, rekao je. »Mislio sam da bismo se moţda mogli podijeliti na par sati, ti 68


uzmi Juliju, a ja ću Reeda, i onda se opet nađemo ovdje oko podneva?« »Moţe.« Podigla je pogled uza stube prema djeci. Bio je to lijep prizor: Reed je trčkarao gore-dolje, a Julia ga je u stopu slijedila. Premda toga nije bila svjesna, Julia je već preuzela zaštitničku ulogu starije sestre i pazila da se Reed ne spotakne na stubama ili da ne padne na nos. »Hm.« Ryan se pomakne i ponovno privuče njezinu pozornost na sebe. »Julia je malo« - počešao se po glavi, kao da traţi pravu riječ - »šokirana svime što se događa. Reci mi ako prevrši mjeru. Ponekad stvarno zna biti naporna.« »Mogu ja to, Ryane.« Kimnuo je. »Dobro, vidimo se onda oko podneva.« Teţina joj se spustila na grudi. Kako mu to polazi za rukom? Ponaša se kao da ništa od toga nije vaţno? Ako je osjećao makar i djelić agonije koju je ona proţivljavala, moralo ga je to razdirati. Odmaknuo se od nje i uspeo se stubama. Čučnuo je pokraj Reeda i skinuo naočale. Širok osmijeh razlegne se Reedovim lišćem i on se zahihoće, a potom stavi ruku u Ryanovu i spusti se natrag niz stube s njim. »Bok, mama!« Mahnuo je kad su se zajedno zaputili stazom. Stegnulo ju je u grudima i oštra joj bol presiječe dušu dok ih je promatrala kako se udaljavaju. Nebrojeno je puta vidjela Reeda kako drţi Jakea za ruku, ali nikada je to nije potreslo kao ovaj prizor. Otac i sin, jedan gotovo identična kopija drugog, zajedno kreću prema suncu. Dlanom je protrljala bolno mjesto i uz drhtaj otpuhnula. Ovo mora jednom postati lakše. Jednostavno mora. Julia joj se pribliţi i prekriţi ruke. Kate se okrene prema njoj. »Jesi li za sladoled?« »Tek je deset ujutro. Pokvarit će mi zube.« »Pa što onda, popit ćeš vode. Dođi.« Smjestile su se u separe u slastičarnici Ben & Jerry’s. Kate je naručila kavu. Nakon što je gotovo cijelu vječnost proučavala menu, Julia se odlučila za sok od slatkog korijena. Toliko o kvarenju zubi. Kate se zavalila u svoje sjedalo i pomno promatrala Juliju s druge strane stola. Julia zabaci kovrčavu kosu preko ramena, prigne glavu i otpije gutljaj soka iz slamke. Kada je podigla pogled, izraz u njezinim očima bio je nekako odsutan. »Ne treba mi majka.« Kate kimne glavom. Toliko i o pristojnom ophođenju. »Ovdje sam samo zato što su me tata i ujak zamolili da dođem. Da si ti to traţila, ne bih pristala.« Pa, ovo se stvarno odlično odvija. Kate napući usne. »Shvaćam.« »Ne, mislim da ne shvaćaš. Baš me briga što kaţu oni glupi testovi. Ti nisi moja mama. Moja mama je umrla prije pet godina.« »Razumijem da ti nije lako, Julia. Nikome od nas nije. Ali uvjeravam te, ja jesam tvoja mama.« »To je samo biologija.« Julia prekriţi ruke preko grudi. »Mnoge ţene imaju djecu. To ih ne čini majkama. Majke ostaju uz svoju djecu. Brinu se o njima i stalo im je do njih. Ne...« Progutala je slinu. U očima su joj zablistale suze. »Ne nestaju pa se potom vraćaju i ničeg se ne sjećaju.« Kate se srce slamalo. »Kad bih to mogla promijeniti, Julia, promijenila bih. Učinila bih to iste sekunde.« 69


Julia skrene pogled. »Nije vaţno. To i dalje ne mijenja činjenicu da te ne trebam niti te ţelim u svojoj blizini. I moj tata isto tako.« Te su je riječi pogodile poput pljuske posred lica. Kate je shvatila da se djevojčica njima samo pokušava obraniti da ne bude povrijeđena, ali ipak su je zapekle. »Jako je volio moju mamu«, nastavila je Julia. »I kada te vidio, to ga je strašno pogodilo, ali nije zaljubljen u tebe. Sad to zna. Samo je ljubazan prema tebi zbog onih testova, zbog tvog... dječaka.« S gnušanjem je odgurnula čašu sa sokom. »Julia.« Kate je nastojala da joj glas zvuči pribrano i umirujuće. Odrasla je osoba. Ne bi to smjela zaboraviti. Premda, u tom je trenutku stvarno poţeljela vrištati i pobjeći iz slastičarnice i na miru se isplakati. »Ne pokušavam stati između tebe i tvog oca. Ne bih to nikada učinila. Samo se ţelim druţiti s tobom, upoznati te malo bolje. Tvoj tata ţeli isto učiniti s Reedom.« Julia se ugrize za usnicu. »Rekli su da si se već preudala.« Kate je stegnulo u grudima. »Tko ti je to rekao? Tvoj tata?« »Ne baš.« Julia spusti pogled na pohabani stol. »Čula sam kada je s ujakom razgovarao o tome. Jesi li?« Kada je nervozno podigla pogled, Kate je u Julijinim zelenim očima vidjela vihor bezbrojnih pitanja. Nije ovako zamišljala ovaj razgovor. Ali nije mogla promijeniti temu. Bila je previše vaţna da bi se promijenila. Zaključivši da je iskrenost ipak najbolja taktika, Kate kimne glavom. »Mislila sam da jesam. Ne znam zapravo kako bih objasnila tu situaciju jer ju ni ja sama ne razumijem u potpunosti. Ali mislila sam da sam udata. Premda, da sam znala za tebe i tatu, sve bi bilo puno drugačije.« »Umro je, zar ne? Zato si nas došla potraţiti.« »Da, umro je. Tako sam saznala za vas.« »Kako mu je bilo ime?« Julia ponovno spusti pogled. Bilo je jasno koliko joj je teško, ali je bila i znatiţeljna, pa je Kate pustila da se tema nastavi, barem za sada. »Jake. Bio je liječnik.« »Nedostaje ti?« Kate otpuhne. »Ne znam što točno sada osjećam, Julia. U ovom mi je trenutku sve prilično zbrkano.« »Ali nisi se zapravo udala za njega, zar ne? Jer, zakonski, i dalje si udana za mog tatu.« O, čovječe. Misao koja zavređuje pozornost. I stvarnost. »Ne, mislim da nisam. Tvoj tata i ja nismo još o tome razgovarali.« Julia je vrtjela čašu sa sokom između dlanova. »Razgovarat čete. I riješit čete to. Ljudi se stalno razvode. Moj će se tata htjeti razvesti.« Još jedna pljuska. Kate ni sama nije znala zašto ju je to toliko zaboljele. »Prebolio te, znaš«, nastavila je Julia. »Izlazi s puno ţena, još otkako si otišla. Mislim da ostaje s njima kada je na putu. Jednom sam ga nazvala u hotel, a javila se neka cura.« Vrućina oblije Kateino lice. »Odraslija sam nego što izgledam«, reče Julia. »Znam puno o tome što odrasli rade.« Kate je rukom prešla preko čela. Ovo definitivno nije bilo ono o čemu je danas htjela razgovarati. Mora nekako vratiti razgovor na neutralan teren. »Julia, pokušajmo se usredotočiti na nas dvije. Ovdje smo zato što moramo upoznati jedna drugu. Tvoj tata i ja sami ćemo sve riješiti. Ne znam što će se dogoditi, ali bit ću tu, i za tebe i za Reeda. To ti obećavam. Nikamo ne idem.« »To si već jednom rekla.« Skrenula je pogled. »Svejedno mi je. Moţemo li se sada vratiti? Ţelim vidjeti tatu.« Ovo će biti puno teţe nego što je Kate isprva mislila. Sve one krasne ideje o tome 70


kako će svi biti jedna sretna - iako pomalo disfunkcionalna - obitelj raspršile su se poput maglice. Kate je platila račun i u tišini su se odvezle natrag u park. Julia je odbila razgovarati s njom u automobilu. Zatvorila se u sebe, iscrpivši svoje teme za razgovor, te podigla one iste zidove koje je njezin tata tako dobro znao graditi. Dok su hodale natrag prema Konzervatoriju, ugledale su Reeda i Ryana kako sjede na najdonjim stubama i međusobno dijele sladoled u kornetu. Julia je potrčala prema njima, bacila se ocu u zagrljaj i spustila na stube kraj njegovih nogu. Transformacija u njezinu raspoloţenju bila je nevjerojatna. U jednom je trenutku bila mrzovoljna i deprimirana, a potom, čim je vidjela oca, zablistala je od sreće i oduševljenja. Kate se zaustavila i promotrila prizor iz daljine. Činilo se da se uklapaju zajedno svo troje. Ryan i Reed su se očito sasvim dobro slagali. Reed se osmjehivao i glasno smijao te se pokušavao popeti Ryanu na leđa. No, to je nije iznenadilo. Njezin je sin sretan dječak. Voli ljude i od samog je početka opčinjem Ryanom. Činilo se da čak Julia pokazuje simpatije prema Reedu. Nasmiješila mu se kada je mislila da je nitko ne gleda. Jedino se Kate nije uklapala. Ona je ta koja je izazvala svu tu zbunjenost i patnju. Ona je ta koja ne zna kako cijelu prokletu situaciju dovesti u normalno stanje. Zatvorila je oči i okrenula se prije nego što su joj navrle suze. Ovaj se dan pokazao puno teţim nego što je mogla i zamisliti. Ne samo razgovor s Julijom, već sve zajedno. Vidjevši djecu jedno kraj drugog, promatrajući ih kako se ponašaju uz Ryana i osjetivši koliko je on opušten uz njih, shvatila je koliko se nelagodno ona sama zbog svega osjećala. Zaputila se natrag stazom da dođe do daha, proanalizira vlastite osjećaje i pribere se. Ne smije se slomiti pred njima. Samo nekoliko minuta, to je sve što joj treba.

Ryan je gledao kako Annie nestaje negdje niz stazu. Bacio je pogled dolje na Juliju, potom na Reeda. Oboje su izgledali sretno. Ali Annie definitivno nije. Kvragu. »Julia, pripazi malo na Reeda.« »Joj, tata, moram li?« cvilila je Julia. Strogo ju je pogledao. »Da, moraš. Ostanite ovdje i nemojte nikamo odlutati. Odmah se vraćam.« Slijedeći stazu, ugledao je Annie na klupi nekih pedesetak metara dalje, smještenoj između stabala. Glava joj je počivala na rukama i premda joj nije mogao vidjeti izraz lica, znao je kako se osjeća. Već ju je prije vidio i kako zrači radošću, i toliko gnjevnu da bi mogla rigati vatru i kako se davi u gorkim suzama. I svaki je put znao što treba reći ili učiniti da joj bude bolje. Ovog puta nije znao. Polako se spustio na klupu pokraj nje. Miris jorgovana razlij egao se po zraku oko njega. Udahnuo ga je i zatvorio oči. Nakon pet godina, i dalje je nosila isti parfem. Zašto to prije nije primijetio? »Je li bila tako grozna?« Odmahnula je glavom, ali nije dizala pogled. »Ne. Samo iskrena.« Bacio je pogled između drveća prema Konzervatoriju gdje su se djeca igrala lovice gore-dolje po stubama. »To znači grozna.« »Ne, Ryane, bila je dobra. Nemoj se ljutiti na nju.« Kada je podigla glavu, nije mogao ne vidjeti suze u njezinim očima. Srce mu se zategnulo od tog prizora. »Ţao mi je. Ne znam kako da to popravim.« 71


Obrisala je suze drhtavim rukama. »U redu je. Problem je u meni. Ja sam ta koja sve oteţava.« »Ne, nisi.« »Da, jesam. Ovo je samo...« Zaţmirila je i prekrila lice dlanovima. »Ovo je samo puno stvarnije nego što sam mislila da će biti.« Instinkt je prevladao razum. Posegnuo je za njom prije nego što je uspio razmisliti o tome, ovio joj ruku oko ramena i privukao je k sebi. Tijelo joj se u prvi mah ukočilo, kao da se brani, a potom se opustilo jer ju je i dalje grlio. Osjetio je toplinu kada je utonula u njega. Topla. Čvrsta. Tako stvarna. A kada je okrenula glavu i lice prislonila na njegova prsa, srce mu se još jače stegnulo. Kako je mogao zaboraviti kakav je osjećaj drţati je u zagrljaju? Sjećanja su mu preletjela pred očima, ona koja je godinama potiskivao da se spasi od one strahovite boli koja mu je parala mozak. Sjećanja na nju kako mu leţi u zagrljaju u njihovu krevetu, na njezinu koţu kako klizi po njegovoj, na njezine usne utisnute u njegov vrat, na usta koja mu šapuću što mu namjerava raditi. Dok ju je drţao tako blizu sebe, kroz glavu mu je prošla svaka minuta njihova zajedničkog ţivota. Osjećaj je bio tako dobar, baš onakav kakav treba biti. Nije ju ţelio pustiti. »Ne plači«, šapnuo je. »Dovraga, nemoj plakati. Nikada to nisam mogao podnijeti. Ti bi trebala biti jača od mene.« Disala je duboko i ravnomjerno. Grudi su joj se priljubile uz njegov bok. Dok mu je rukom prelazila po prsima, ispod tanke tkanine košulje prošli su ga trnci. Leţeran dodir izazvao je električni šok koji mu je uzdrmao cijelo tijelo i potaknuo svakojake misli, rijeku sjećanja. Poţelio je osjetiti njezine ruke na svojoj koţi, usne utisnute u njegove, njezino tijelo ispod ili iznad njegovog, kako god ona poţeli. Koliko god puta poţeli. Odmaknula se dovoljno da ga moţe pogledati. A kada je to učinila, te duboke zelene oči probudile su nešto u njegovoj duši što nitko prije ni poslije nje nikada nije mogao dodirnuti. Tako osjećajne i izraţajne, te oči proganjale su ga u snovima od onog dana kada je nestala. Podigla je ruku, zastala, a potom je pruţila i skinula mu sunčane naočale. Pogled joj se stopio s njegovim i u njezinim sjajnim očima bljesne iskra prepoznavanja. Prepoznavanje, za kojim je odmah uslijedio strah. Odmaknula se i uspravila leđa, ispustila naočale na njegova prsa i potom dlanovima protrljala lice, kao da pokušava izbrisati ono što je vidjela. Ryan osjeti hladnoću na koţi. Gledao je kako se bori s osjećajima i ţelio ju je upitati zašto bjeţi od povezanosti koju su oboje tako očito osjetili. Ali nije nalazio riječi. Na trenutak je vidio ţenu kakva je nekada bila, ali ona ju je takvom brzinom potisnula u dubinu da nije znao kako bi reagirao. Spustio je ruke i ponovno stavio sunčane naočale. Potom je ustao i svim se silama trudio zadrţati mirnoću u glasu dok je govorio: »Čini se da je vrijeme za povratak kući.« Annie kimne i natakne svoje naočale. Stajao je s rukama na bokovima, nastojeći zvučati normalno, premda je situacija bila sve samo ne normalna. »Treba mi malo vremena za razgovor s Julijom. Ipak, ţelio bih uskoro ponovno vidjeti Reeda. Mislio sam da bismo se mogli opet naći poslije posla, sredinom tjedna. Moţda se opet zamijeniti na par sati.« »Dobro. To mogu.« Glas joj je bio stabilniji, sigurniji. Više nije bio ispunjen osjećajima koje je ţelio izvući iz nje. Potisnuo je bol. »Ţelim da se i njih dvoje bolje upoznaju. Moţda moţemo dogovoriti 72


nekakve naizmjenične vikende, tako da jednom oboje budu s tobom, a drugi put sa mnom. I oni se moraju druţiti.« Ponovno je kimnula. »Da, to zvuči dobro.« »Dobro.« Ponovno je svrnuo pogled prema njoj. Jedan dio njega ţelio ju je zgrabiti. Drugi je ţelio pobjeći. »Nazvat ću te.« »Ryane.« Ustala je. Na njezinu je licu traţio bilo kakav znak da osjeća barem djelić onoga što je osjećao on sam. Nije ga vidio. Nije vidio ništa od toga. »Hvala ti«, tiho reče. »Nema na čemu.«

Iz dvorišta Mitcheve kuće odjekivao je smijeh dok su Kate i Reed prilazili ulaznim vratima. Začuvši udarac palice, Reed raširi oči. Kate pozvoni na vrata. Dok su čekali, čula je kako im se pribliţavaju koraci i iznenadila se kada joj je Simone otvorila vrata. »Hej, uđi.« Simone se pomakne u stranu i napravi im mjesta da prođu. »Nisam znala da ćeš i ti biti ovdje«, reče Kate. »Pa, jutros sam razgovarala s Mitchem jer se Shannon i Julia pokušavaju dogovoriti da se opet igraju zajedno i spomenuo je da dolaziš k njemu. Imam neke novosti za tebe. Nadam se da nemaš ništa protiv. Pozvao nas je na roštilj, rekao je da će Reed biti ovdje.« Spustila je pogled i osmjehnula se. »Bokić, Reed.« Reed joj uzvrati smiješak i pogled mu odluta pokraj njezinih nogu u unutrašnjost kuće. »Ne, nemam ništa protiv«, reče Kate. »Ustvari, malo zabave mi sada zvuči fenomenalno.« »Naporan dan?« »Naporan ţivot.« Kao da jučerašnji susret s Ryanom nije bio dovoljan, danas mora nazvati svoje roditelje. Krasno. Kao da će to išta promijeniti na bolje. Kada se ponovno začuo udarac palice, Reed je uzviknuo i otrgnuvši joj se iz ruke potrčao kroz kuću prema straţnjim vratima. »Dođi.« Simone je povede kroz omanju kuću. »Shannon igra bejzbol s Mitchem. Našli su zajedničku točku.« Zastale su na vratima prema terasi. Kate je gledala kako Mitch baca lopticu Shannon. Ona je pogodi i prebaci preko njegove glave. Reed optrči oko njegovih nogu i pojuri za lopticom. »Lijepo ih vidjeti, zar ne?« zapita Kate. Mitcha još nije ni upoznala sa svojim sinom, a njih dvojica su već automatski privukli jedan drugog. »Da, je«, reče Simone. Kate pogleda prema svojoj odvjetnici, koja je, čini se, gledala samo Mitcha. »Izgledaš mi prilično zatelebano, pravnice.« »Molim? Ne, čini ti se.« Simone se namrštila, vratila u kuću i sjela za kuhinjski stol. »I prije nego što me išta pitaš, između mene i Mitcha nema ničega. Komuniciram s njim samo zbog Shannon i Julije.« Kateine se usne izviju u ironični smiješak. Njezina je odvjetnica definitivno poricala očito. »Dakle«, reče Simone vadeći fascikl iz svoje aktovke na stol, »dok se oni vani lijepo zabavljaju, mislila sam da bi nas dvije mogle proći kroz neke sitnice.« 73


»Okej.« »Čini se da nitko ne zna gdje je tvoj liječnik iz Houstona. Čovjek je jednostavno ispario.« Pruţila je Kate list papira. »Ovo je njegova posljednja poznata adresa. Zatraţio je neplaćeni dopust od bolnice i rekao da odlazi na odmor radi ‘mentalnog oporavka’. To je bilo prije tri tjedna. Angaţirala sam privatnog detektiva da ga pronađe, ali za sada bez uspjeha.« Kate zbunjeno namršti obrve. »Osim toga, ne mogu pronaći nikoga po imenu Walter Alexander tko odgovara opisu koji si mi dala«, dodala je Simone. »Kao da nikada nije ni postojao.« »To nije točno.« »To je prilično često ime, ali čovjek o kojem si mi pričala ne ţivi u Houstonu, zapravo, nikada ondje nije ni ţivio. Jesi li ikada čula da ga Jake naziva nekim drugim imenom?« Kate protrlja pulsirajuće čelo. »Ne znam. Nisu se baš naročito slagali. Jake ga je izbjegavao kad god je mogao.« »Je li ti ikada rekao razlog?« »Ne. Njegov odnos s ocem bila je zabranjena tema. Nikada o tome nismo razgovarali.« »Pa, javi mi ako se ičega sjetiš. U ovom trenutku mi je vaţnije da prvo pronađem doktora Reynoldsa. To što je baš sada nestao uistinu je sumnjivo.« Ma, stvarno?»Što je s domom za nemoćne?« Simone otpuhne. »Imam tamo nekakvu vezu. Posjete su do osam navečer. Što misliš o tome da sutra navečer ondje malo glumimo pomoćno osoblje?« »Samo reci kada. Moram se uvući unutra.« »Nisam ni mislila da ćeš se buniti. Čini se da je tamo najmirnije ponedjeljkom navečer. Deţurna su samo dva zaštitara, a njegovatelji se smjenjuju oko pola osam. Spremačice dolaze oko šest. Mislim da nam je to najbolja šansa.« »Dobro. Jesi li išta spomenula-?« Obje podignu pogled kada su se ulazna vrata otvorila. Julia i Ryan prošli su kroz hodnik i ušli u kuhinju. Kate osjeti grč u ţelucu. Julia se namrštila čim joj je pogled pao na Kate. »Divota«, tiho je progunđala. Ryan ju stisne za rame. »Budi pristojna«, promrmljao je. Julia se zaputi prema dvorištu i pusti da se vrata terase zalupe za njom. Kate je samo zaţmirila i duboko udahnula da se smiri. »Bok, Simone.« Ryanov usiljeni smiješak nije uspio prikriti očitu frustraciju. »Nisam znao da ćeš biti ovdje.« »Mitch me pozvao. Nadam se da to nije problem.« »Ne, drago mi je što te vidim.« Bacio je pogled kroz prozor. »Sve dok nemaš ništa protiv vatrometa.« Simone se nasmiješi. »I ja imam devetogodišnjakinju. Imam iskustva.« Ryan pogleda prema Kate, podigne obrve kao znak da je zamijetio njezinu nazočnost i zaputi se u kuhinju. Simone baci pogled na Kate i Ryana, očito osjetivši napetost između njih. Ustala je i skupila papire. »Pa, mislim da je to to. Moţemo kasnije još popričati.« Otišla je do hladnjaka. »Rekla sam Mitchu da ću mu donijeti pivo.« Rešetkasta vrata lupnu za njom kada je izašla na dvorište. U tišini koja je uslijedila Ryan otvori bocu piva, nasloni se na kuhinjski ormarić i otpije dugačak gutljaj. »Nisam je htio potjerati.« Nervoza i napetost prostruje kroz Kate. Već i to što se našla u istoj prostoriji s njim 74


podsjetilo ju je na one bezumne osjećaje koji su je jučer obuzeli kada ga je pogledala u oči na onoj klupi u parku. Stvarno ne bi smjela ništa osjećati prema njemu, naročito ne one lude leptiriće u trbuhu koje nije mogla definirati ni razumjeti. I definitivno ne ono tinjajuće spolno uzbuđenje koje je morala potiskivati svaki put kada joj se pribliţi. »Praktički smo završile. Nisam znala da ćeš i ti danas biti ovdje.« »Mitch me zamolio da dođem.« »Shvaćam.« Mitch, mirotvorac. »Mogu otići ako ţeliš.« »Ne moraš zbog mene.« Opreznim, gotovo zabrinutim pogledom klizio je po njoj. To ju je samo još više naţivciralo. Prešla je rukom preko kose i uspravila leđa. Otišao je do hladnjaka, izvadio još jedno pivo i otvorio ga, a potom prišao stolu i pruţio joj bocu. Iznenađeno ga je pogledala. Dok su joj se prsti stezali oko hladne boce, on je sjeo na stolac koji je Simone maloprije oslobodila. Prinijela je bocu usnama i otpila gutljaj. Tekućina boje jantara imala je boţanstven okus. Tišina se razvukla preko stola i još više joj naprezala ţivce. »Ne izgledaš dobro«, napokon je progovorio. Kate priguši samosaţaljiv smijeh. »Ljubazno od tebe što si primijetio.« Naslonila se i zatvorila oči. »Teţak ţivot.« »Ţeliš razgovarati o tome?« Otvorila je jedno oko. »S tobom?« On to ozbiljno? Njih dvoje nisu mogli biti u istoj prostoriji a da se ne porječkaju. »Moţda bi mi to pomoglo da shvatim tvoj način razmišljanja.« Pogled mu padne na njezinu lijevu ruku i prsten koji je još uvijek nosila. Uzrujanost je sve više bujala u njoj. Nije imao nikakva pravo nabijati joj krivnju zbog ţivota s Jakeom. Ako to uskoro ne istjeraju na čistac, trovat će ih dalje poput gnojne rane. »To ti stvarno smeta, nije li tako?« Mišići na čeljusti mu se zategnu. »Tu si bogme u pravu.« »Ne nosim ga zato da bih te uzrujala. Veći dio vremena nisam ni svjesna da ga nosim.« »A ostatak vremena?« »Ostatak vremena pokušavam shvatiti kako se ovo moglo dogoditi. Teško mi je povjerovati da je Jake išta od svega toga učinio namjerno.« Ryan otpije dugi gutljaj. Tanke bore oko njegovih očiju produbile su se od napetosti. »Moţda ga nisi dovoljno dobro poznavala.« »Moţda nisam. Pomalo me obeshrabruje pomisao na to da sam se u nekome mogla toliko prevariti.« »Je li te kada povrijedio?« Glas mu je bio hladan, ali njeţan pogled u očima ublaţio je njezinu napetost. »Ne. Znam da to moţda ne ţeliš čuti, ali bio je vrlo paţljiv. Ponekad smo se svađali. Nije sve uvijek bilo super, ali nikada mi fizički nije naudio. I oboţavao je Reeda. Nikada nisam posumnjala u njegovu privrţenost.« »Puna povjerenja.« Od sarkazma u njegovu glasu ukočila su joj se leđa. »Ţena koju sam poznavao nikada se ne bi tako slijepo sloţila s bilo čime. Nije ti se učinilo nimalo čudno? Jednostavno si prihvatila sve što ti je rekao?« »Bio je liječnik. Rekao je da mi je suprug. Sve oko mene podrţavalo je tu tvrdnju. Nikada nisam posumnjala jer nikada nisam imala razloga za to.« Gnjev joj se razbuktao. »Ne znaš kako je to kada se probudiš bez ikakvih sjećanja i nemaš blagog pojma tko si. Dok to ne doţiviš, nemaš me pravo osuđivati.« 75


Tišina se proširila cijelom sobom. Njezine su riječi ostale visjeti u zraku između njih. Sa svakim njihovim razgovorom situacija bi se samo još više pogoršala. Kate je otpila gutljaj i u sebi brojala sekunde koje su otkucavale na Ryanovu satu. Taj tihi zveket u tišini je odjekivao poput grmljavine topova. »Jesi li bila zaljubljena u njega?« Tiho prozboreno pitanje privuče Katein pogled gore prema njemu. Nije ju gledao u oči, samo je nastavio zuriti kroz prozor. Ipak, nije joj promaknulo kako mu se cijelo tijelo napelo u očekivanju odgovora. Nije ţeljela lagati. Ali ni istinom nije bila previše oduševljena. Po prvi put, osjetila se rastrganom. »Da«, rekla je oklijevajući više nego što je namjeravala. »Mislila sam da jesam. Sada... « Oči boje safira okrenu se prema njoj. Slegnula je jednim ramenom. »Sada stvarno više ne znam. Više ništa ne znam.« »Sranje.« Ryan zategne čeljust. Odgurnuo se sa stolca i vratio se u kuhinju po još jedno pivo. Kate dubokim uzdahom pokuša zatomiti frustraciju i krivnju koja joj je gorjela u grudima, a koju uopće ne bi trebala osjećati. »Misliš li da će ikada doći dan kada ćemo moći normalno razgovarati, a da me pri tome ne psuješ iz ovog ili onog razloga?« »Ne.« Ton mu je bio hladan i ravnodušan, a pogled fiksiran kroz prozor prema njihovoj djeci. Ustala je. »Pa, ako je suditi po ovome, sigurno smo imali nevjerojatno buran brak. Gdje mi je dovraga bila pamet kada sam se pristala udati za tebe?« »Ţao mi je što te moram razočarati, dušo, ali mi smo još uvijek u braku.« »Ne moraš me podsjećati.« Te je činjenice sada bila svjesnija nego ikada i njezina je realnost bila jedino što ju je tjeralo da obuzda svoje osjećaje. »Gle, Ryane, znam da ti nije lako. Razumijem kroz što prolaziš, premda se ne mogu poistovjetiti s time. Stotinu sam se puta pokušala zamisliti na tvom mjestu, ali ne mogu. No, to ne znači da mi nije stalo.« Poţeljela je da je pogleda, ali on je samo nastavio zuriti kroz taj prokleti prozor. »Neću ti lagati. Ima nešto u tebi što me... intrigira. Premda nemam pojma što je to. Osoran si, drzak, neuljudan i hladan. I svaki put kada sam u tvojoj blizini, sve me podsjeća na te činjenice. Potvrđujete reputaciju bezobzirnog gada, gospodine Harrison.« Pogled koji joj je uputio mogao bi ţivo tkivo pretvoriti u kamen. Po njegovoj reakciji znala je da ga je pogodila u ţivac pa je nastavila blaţim tonom: »I uza sve to, i dalje sam zbunjena jer premda se ničega ne sjećam, nešto ipak osjećam. Jučer u parku doţivjela sam nekakav čudan deja vu. Prepoznala sam nešto, taj neki osjećaj tvoje blizine. I osjetila sam nešto što prije nisam. Ali ne znam što to znači. Ne znam je li to prepoznavanje nečega što smo nekada imali ili me nešto privlači k tebi. A iskreno, u ovom trenutku, ne mogu o tome razmišljati. Ni ne ţelim.« Prešla je rukom po kosi. »Previše mi je sve to. Moram misliti na Reeda i na to što je najbolje za njega. I kako pridobiti Juliju da me prestane mrziti. I što ću reći svojim roditeljima kada se pojave.« Masirala je oţiljak koji je isijavao pulsirajuću bol. »To je više nego što mogu podnijeti. Ne mogu se ni početi fokusirati na tebe sve dok ne riješim barem nešto od svega toga. Ne ţelim te povrijediti više nego što već jesam, ali ne mogu ti ni lagati i reći da nisam voljela Jakea i pretvarati se da se posljednjih godinu i pol dana nije dogodilo, jer se dogodilo. Nitko od nas to ne moţe promijeniti. Moţemo samo pokušati olakšati situaciju djeci, od sada nadalje.« Bio je tako tih i nepomičan da je djelomice očekivala da će svakog trena eksplodirati. »Mogu to prihvatiti«, napokon je rekao. »Djeca su i meni najvaţnija.« 76


Odloţio je pivo na radnu površinu i zakoračio prema njoj. »Ali ti moraš prihvatiti ovo. Nisam toliko strpljiv. Proţivio sam pet godina pakla dok si ti ţivjela svoj ţivot. Neću samo mirno sjediti i čekati da ti prvo riješiš sve ostalo, a mene staviš na led dok ne budeš spremna pozabaviti se sa mnom.« Prilazio je sve bliţe, a ona je uzmicala unatrag dok joj stopala nisu udarila u zid. Lice mu je bilo tek desetak centimetara od njezinog, njegov joj je dah grijao koţu i pokrenuo struju putenog naboja kroz njezine vene. Osjetila je miris njegova sapuna i toplinu kojom je zračilo njegovo tijelo. I odjednom je osjetila snaţan, gotovo neodoljiv poriv da mu ovije ruke oko vrata i privuče njegova usta k svojima. Što je bilo totalno sumanuto. »Jednostavno ćeš se morati baviti sa mnom odmah sada«, rekao je promuklim glasom. »Zajedno sa svim ostalim.« Plavi dragulji u njegovim očima bili su ispunjeni uskovitlanim emocijama. Emocijama, ţudnjom, potrebom i izazovom. Nešto duboko zakopano u njezinoj podsvijesti govorilo joj je da se s tim izazovom već susretala. Umjesto da mu dlanovima obujmi lice i okusi ta usta, kao što je njezino tijelo odjednom poţeljelo učiniti, ukočenim je kaţiprstom uprla u njegova prsa. »A ti ćeš jednostavno morati odrasti, Harrisone. Nisi ti najvaţniji u ovoj priči. Dajem sve od sebe. Pokušavam imati razumijevanja za tvoje potrebe i Julijine osjećaje. Nikome od nas nije lako.« Razočaranje, gnjev, osjećaj gubitka i straha navrli su i svladali je. Zabila je savijene prste u njegovu košulju i primaknula mu se dovoljno da bi ga mogla kušati, ali sada to više nije toliko ţeljela. Bila je previše bijesna. Nema samo on pravo ponašati se kao gad, dok oboje pate. »I zapamti ovo«, dodala je. »Ovdje sam zato što to ţelim. Nisam morala doći i potraţiti vas. I ništa me ne prisiljava da ostanem, osim mene same. Stoga pregrizi i nosi se s tim, baš kao što se i ja nosim s tobom.« Pustila mu je košulju i gurnula ga, jedva dovoljno da ga pomakne. Ali Ryan je svejedno uzmaknuo korak unatrag. I dok je zurio u nju, oči su mu blistale od zaprepaštenja pomiješanog s ljutnjom i, mogla bi se zakleti u to, tračkom divljenja. Divljenja od kojeg je osjetila uzbuđenje i napetost u trbuhu. Neobične, ali ipak poznate senzualne iskre planule su između njih. Iskre koje su joj govorile da je ovakvih svađa bilo i prije. Ne baš na ovu temu, ali ovako, licem u lice. Ovakvo erotski nabijeno sučeljavanje. Nisu joj trebala sjećanja da zna da je kemija između njih bila izuzetno zapaljiva. Osjećala je to. Osjećala je da je oduvijek bila zapaljiva. Ipak, za razliku od prepirki u prošlosti, ova neće završiti znojnim, sirovim, strastvenim seksom. Ona to neće dopustiti. Nakon svega što je već prošla, neće si dopustiti da se opet opeče. Naročito ne na muškarca kao što je Ryan Harrison. Zakoračila je u stranu i pokraj njega se zaputila prema dvorištu.

77


Jedanaesto poglavlje »Ne brini se.« Mitch stisne Kate za ruku kada se naslonila na stol u ^^nj egovoj radnoj sobi. »Neće se izbezumiti.« Podigla je obrvu i prekriţila ruke. Usta mu se izviju u vragolast smiješak. »Dobro, moţda malo hoće. Ali ne tako jako.« »I dalje mi nije jasno zašto ja moram biti ovdje«, reče Kate. »Radi moralne podrške.« Podigao je slušalicu i birao broj. »Ja sam se morao sam nositi s njima posljednjih pet godina. Vrijeme je da ti preuzmeš svoj dio tereta.« Okrenuo se na drugu stranu i počeo govoriti u slušalicu. Kate pogleda prema Ryanu, koji je stajao oslonjen na dovratnik. Ţeljela je biti vani sa Simone i djecom, ne zatvorena ovdje s Ryanom i Mitchem. »Je li uvijek ovako nametljiv?« »Prilično«, reče Ryan, prekriţivši ruke na prsima. »Je li mi se to sviđalo?« Jedna strana usana izvije mu se u dječački šarmantan smiješak. Bio je to prvi tračak osmijeha koji je vidjela na njegovu licu. »Nimalo. Vraćala si mu istom mjerom. Baš kao što si meni uzvratila u kuhinji.« Okrenula se od Ryanovih očiju koje su je netremice gledale i ponovno posvetila pozornost Mitchu, pokušavajući zatomiti uzbuđenje koje su Ryanove riječi izazvale u njezinu tijelu. Najbolje što je mogao, Mitch se trudio objasniti situaciju svojoj majci. Kate se namršti. »Ovo ne zvuči kao da se razvija u dobrom smjeru.« »Mama«, reče Mitch u slušalicu, »stavit ću te na zvučnik.« Kate razrogači oči i gurne ga koljenom odmahujući glavom, ali to ga nije zaustavilo. »Dobro, mama«, reče Mitch, »svi smo ovdje.« Linija je utihnula. Potom je zacvrkutao glas Kathy Mathews. »Je li Ryan ondje?« »Ovdje sam, Kathy«, reče Ryan zakoračivši u sobu. »Ryane, je li to istina ili samo jedna od njegovih šala?... Jer ako je ovo šala, definitivno ćemo ga izbaciti iz oporuke. Jesi li čuo, Mitch?« Ryan baci pogled prema Kate. »Ne, Kathy. Ne šali se. Istina je.« Ponovno je zavladala tišina. »Je li... je li ondje?« Kate je ljutito zurila u Mitcha. O, kako će nadrapati zbog ovoga. »Ovdje sam. Nije lagao.« Činilo se da je linija zamrla. Potom su čuli jecaje. Za njima Rogerov glas. Mitch podigne slušalicu, isključi zvučnike i potapša Kate po ruci. Još je jednom cijelu priču ponovio svom ocu. Kada je napokon prekinuo vezu, Mitch duboko izdahne. »Dolaze sutra. Uspio sam ih uvjeriti da ti daju jedan dan umjesto da uskoče u prvi zrakoplov koji polijeće sa SeaTaca 8.« »Prekrasno«, progunđa Kate. »Uzgred, bilo je jako ljubazno od tebe što si me tako bacio u vatru. Podsjeti me da ti jednom vratim milo za drago.« »Osjećat ćeš se bolje kad nešto pojedeš. Uvijek si bila mrzovoljna kad bi ti šećer pao.« Digao se sa stolca i zaputio u kuhinju. Kate je znala da je Ryan još uvijek iza nje. Kako, nije bila sigurna. Jednostavno ga je osjetila. »Što misliš, kako će reagirati na sve ovo kada stignu ovamo?« »Sve će biti dobro«, reče Ryan. »Oni su divni ljudi. Ipak, na tvom bih mjestu na sastanak s njima sutra sa sobom poveo Reeda. To će ti biti tampon zona.« »Dobra ideja.« Pogledala je prema njemu. »Hoćeš li i ti biti ondje?« 8

Zračna luka u Seattleu.

78


»Mislim da ću ovaj put preskočiti. Mitch će biti s tobom.« Kimnula je. Ali zašto ju je to zasmetalo? »To bi valjda trebao biti zadnji veliki šok za neko vrijeme«, tiho je rekla. Ryan se zagleda u svoja stopala. »Da, i ja mislim tako. Jutros sam javio svojim roditeljima. Doći će u posjetu pred kraj tjedna, ali ne moraš se brinuti. Ţele te vidjeti, ali dolaze najviše zbog mene i Julije, i da upoznaju Reeda.« »Dobro.« Cijeli taj razgovor bio je jednostavno neprirodan. Upoznavanje s vlastitim roditeljima, susret s Ryanovim roditeljima, sve je to bilo bizarno. »Samo mi javi kad stignu. Dovest ću Reeda k tebi.« Pokušala mu je pročitati misli. Nije uspjela. Sumnjala je da će ikada moći. »Zar im nisam bila draga?« »Molim?« »Tvojim roditeljima, nisam im bila draga? Ne zvuči mi kao da su oduševljeni pri pomisli da će me ponovno vidjeti. Ne kao Mitchevi roditelji.« Namrštila se. »Moji roditelji.« Još uvijek nije bilo jednostavno priviknuti se na tu pomisao. Imala je roditelje. »Da, jesi.« Njeţnost u njegovu utišanom glasu dirnula ju je u dušu. »Voljeli su te.« Odmahnuo je glavom. »Znaju da je sve ovo krajnje neprirodna situacija i za mene i za sve nas. Ne ţele ti je učiniti neugodnijom nego što jest.« Bez obzira na to što itko učinio ili ne učinio, i dalje se osjećala krajnje čudno. Nije znala što bi mu odgovorila. Ipak, očajnički je ţeljela nekako popraviti situaciju. »Dođi«, rekao je razbivši tišinu prije nego što je ona to učinila. »Idemo naći nešto za prigristi i vidjeti što djeca rade.« Zahvalna zbog prijedloga koji će joj barem nakratko odvući pozornost, slijedila ga je u kuhinju, nejasno svj esna činjenice da je pokušavao potisnuti sarkazam i ljutnju iz svog glasa. Od onog se događaja u kuhinji vidljivo više trudio odnositi se prema njoj s nešto više suosjećanja, ili barem s nešto manje agresivnosti. Kada su ušli u kuhinju, Mitch i Simone su ondje zajedno pripremali hamburgere s prilozima i slagali gotove sendviče, dok su Julia i Shannon na stol stavljale čips i preljeve. Djevojčice su već postale bliske prijateljice. Reed je samo trčkarao uokolo i svima se zaplitao u noge, kao da je redoviti, stalni dio njihove skupine. Izgledali su normalno. Kao dvije obitelji koje se druţe uz roštilj u vrtu. Tek kad se malo bolje pogleda, vidi se da je sve to zapravo jedna velika zbrka. Treperava svjetla televizora u uglu prostorije privukla su Kateinu pozornost. Činilo se da ga nitko ne primjećuje pa ga je krenula ugasiti, ali joj ruka zastane na tipki daljinskog upravljača kada je novinar spomenuo Ryanovo ime. Potom se i njezino lice pojavilo na ekranu. Glasno je udahnula. Ryan se u par koraka našao pokraj nje. Novinar je stajao pred Ryanovom poslovnom zgradom u središtu grada.

»Channel Two News saznaje da je farmaceutski magnat, Ryan Harrison, čija je supruga poginula prije pet godina u zrakoplovnoj nesreći leta broj 1466 U.S. Airlinesa, koji se srušio netom nakon polijetanja iz San Francisca, početkom ovog tjedna primio zapanjujuću vijest. Njegova bi supruga mogla još biti živa.« »Izvoripotvrđuju da je ova žena, Kate Alexander, pristala podvrgnuti se testiranju DNK kako bi se potvrdile sumnje da je ona Harrisonova nestala supruga. Izvor blizak gospođi Alexander također potvrđuje da ona pati od rijetkog oblika amnezije koja joj je blokirala praktički cjelokupno dugoročno pamćenje, zbog čega je ovo otkriće još nevjerojatnije.« »Harrison, kojeg ovdje vidimo na snimci s guvernerova bala prošle zime, i njegovi

79


odvjetnici za sada ne daju nikakve komentare, ali naši izvori ističu da postoji vrlo velika vjerojatnost da je gospođa Alexander ustvari Annie Harrison. Ryan Harrison, predsjednik i izvršni direktor tvrtke AmCorp Pharmaceuticals, u javnosti je iznimno rijetko govorio o svojoj pokojnoj supruzi. Njegova je tvrtka u posljednje vrijeme sudjelovala u nekoliko sumnjivih preuzimanja i spajanja tvrtki...« »Prokleti mediji.« Ryan ugasi televizor i zaputi se u Mitchevu radnu sobu. Kate je potonula na kauč i prekrila lice. Drhtavim je prstima trljala čelo i pokušala otjerati glavobolju koja joj je već pulsirala po mozgu. Kao da situacija već ionako nije bila dovoljno loša, sada je cijela priča morala dospjeti u medije. Simone je izvela djecu na dvorište i sjela pokraj nje. Mitch je otišao za Ryanom u svoj ured. »Da te čujem, pravnice«, reče Kate. »Pa, ţeljela bih čuti što Ryanovi stručnjaci za odnose s javnošću imaju za reći, ali mislim da ćete oboje morati dati izjavu za javnost. To je jedini način da vam medije skinemo s vrata. Vrlo vjerojatno već straţare pred tvojom kućom, a i pred Ryanovom. Imali ste sreću što ste se danas našli ovdje. Za sada vas još nisu pronašli, ali hoće.« »Prekrasno.« Digla se s kauča i otišla u Mitchevu radnu sobu. Ryan je koračao gore- dolje s mobitelom prislonjenim na uho. Mitch je stajao u uglu sobe i slušao, s rukama na bokovima. Kate obuzme jeza. Ryana je već definitivno vidjela frustriranog i gnjevnog na nju, ali ovo je bilo drugačije. Glas mu je bio ledeno hladan, a lice tvrdo i kruto i s kim god da je razgovarao - pretpostavila je da se radi o nekom od njegovih odvjetnika - taj netko je na sebi osjetio najţešći udar njegova bijesa. »Boli me briga što oni ţele«, govorio je u telefon. »Moj privatni ţivot tiče se samo mene. Nikada ga prije nisam komentirao, pa sasvim sigurno neću početi ni sada.« Kate je poslušala razgovor do kraja i nije se osjećala nimalo bolje, sudeći po tome koliko je puta Ryan opsovao. Kada je razgovor završio, bacio je beţični telefon na stol, utonuo u Mitchev koţnati naslonjač, naslonio glavu unatrag i zatvorio oči. »Što ţeliš učiniti?« Pitanje je bilo namijenjeno njoj. Kate pogleda Simone, a potom opet Ryan ovo tvrdo lice. »Ako ih ignoriramo?« »Progonit će nas dok se ne slomimo.« Kate krajičkom oka zamijeti da Simone kima glavom u znak slaganja. »Onda ćemo se suočiti s njima.« Susrela se s pogledom plavih očiju čelična sjaja. »Ne ţelim da mi se privatni ţivot povlači po naslovnici National Stara.« »Ryane«, ubacila se Simone po prvi put, »mislim da ovaj put nemaš izbora. Ili ćemo im mi dati nešto o čemu će pisati, ili će se oni sami svojski potruditi i izmisliti nešto puno gore. Shvaćam tvoju potrebu za privatnošću, ali to je u ovom trenutku manje zlo od dva s kojima se sada suočavamo.« Ryan okrene svoj ledeni pogled prema Simone. »Mrzim jebene novinare.« Nasmiješila se dobačenom izazovu. »Sigurna sam da i oni osjećaju isto prema tebi.« Simone stavi ruku oko Kateina struka. »Mislim da moramo dogovoriti pravila igre. Jasno ćemo im dati do znanja da su djeca zabranjena tema. Dat ćete zajedničku izjavu, ponašati se kao da i inače pristojno razgovarate jedno s drugim« - značajno je pogledala Ryana - »i potom odgovoriti na nekoliko kratkih pitanja. Sve će biti gotovo za nekoliko minuta.« 80


Ryan otpuhne. »A ti, gospodine multimilijunašu«, reče Simone, »bit ćeš fin i pristojan. Novinari će Kate rastrgati na komadiće ako budeš bezobrazan prema njima. Znam da ti je to prije palilo, ali ovaj put moraš misliti i na druge. Ovaj put novinare ne zanimaju tvoji poslovi. Zanima ih tvoja obitelj. Tu vrijede sasvim drugačija pravila igre.«

Čak ni pljusak biblijskih razmjera nije mogao spriječiti novinare od dolaska na presicu. Kate je kroz prozor penthousea u hotelu Hawthorn gledala guste zastore od kiše koji su prekrili grad. Tamni i sivi, baš kao i njezino raspoloţenje, a tom tmurnom danu još se ne nazire kraj. Okrenuvši leđa kiši, pokušala se usredotočiti na ono što će uskoro uslijediti, ali svaki put kada bi pogledala Ryana, zapanjila bi se slikom koju je stvorio. Okruţen skupinom muškaraca i jednom ţenom, izgledao je baš kao moćni biznismen kakav je i bio. Na sebi je imao skupo tamno plavo odijelo, blistavo bijelu košulju i plavu kravatu s kockicama, i vidjevši ga tako odjevena, u ovom okruţenju, lako je mogla shvatiti zašto ga se ljudi pribojavaju. Voljela bi da je Simone pokraj nje, ali ona se već spustila dolje okupiti novinare. Budući da ju je Ryan nastavio ignorirati i umjesto s njom razgovarati sa svojim timom, Kateina se tjeskoba pojačala. Jučer je vidjela kako se razbjesnio kada je priča izbila u javnost, ali morao bi znati da za nju ovo nije uobičajen događaj. Traţi li previše ako u ovom trenutku od njega očekuje bar malo čovječnosti? Član Ryanova tima proviri kroz odškrinuta vrata. »Vrijeme je, gospodine Harrison.« Kate zatreperi u trbuhu. Počinje. Spustila je ruke, poravnala sako, cijelo se vrijeme pitajući kako joj se dovraga ţivot tako zakomplicirao. Prije nego što je uspjela zakoračiti prema vratima, priđe joj jedina ţena iz skupine ljudi oko Ryana. »Gospođo Alexander, ja sam Hannah Hughes, potpredsjednica AmCorpa za odnose s javnošću. Ryan mi je sve ispričao. Shvaćam da vam je sve ovo vjerojatno veliki teret i stoga, ako AmCorp moţe išta učiniti da vam situaciju učini ugodnijom, molim vas recite mi.« Kate je zaustila da joj odgovori, ali Hannah je već prošla pokraj nje i izašla na hodnik s ostalima iz Ryanova tima. Dobro, toliko o ugodnom čavrljanju. To je zvučalo kao da je unaprijed napisano i naučeno napamet. Kate se okrenula i vidjela Ryana kako joj prilazi. »Spremna?« pitao je. Kimnula je i progutala ogromnu knedlu u grlu. Ostao je uz nju dok su išli niz hodnik, a izraz na njegovu licu bio je prazan i nije pokazivao nikakve osjećaje. Po prvi put otkako ga je upoznala, Kate je očajnički poţeljela da joj nešto kaţe, bilo što. Čak i ono kada viče na nju bilo je bolje od ovog sada. Dizalom su se vozili u tišini. Nitko - nijedan član tima - nije progovorio ni riječ. Kada se dizalo zaustavilo i vrata se otvorila, oko njih su se istog trenutka sjatili novinari, fotoaparati s bljeskalicama i izvjestitelji koji su izvikivali pitanja. Ryan je primi za lakat i uvede u konferencijsku salu. Televizijske kamere i mikrofoni gurali su joj se u lice, a svjetla reflektora su je zaslijepila. Kate je po prvi put uţivo vidjela Ryanov javni imidţ i shvatila koliko mora da je frustrirajuće kada si u središtu pozornosti. Nije joj se svidjelo. I nije to ţeljela. Na drugom kraju dvorane nalazio se dugačak stol i podij s nekoliko mikrofona. Ryanov tim odvjetnika probijao se do mikrofona, gdje je Simone već stajala i čekala. Kate i 81


Ryan zakorače na podij iza njih. Simone se nagne prema njoj. »Jesi dobro?« Kate potvrdno kimne, premda je zapravo poţeljela povratiti. Prva je progovorila Hannah Hughes, utišavši pedesetak novinara okupljenih u prostoriji. »Dobro jutro«, rekla je čvrstim i samouvjerenim glasom. »Ja sam Hannah Hughes, potpredsjednica AmCorpa za odnose s javnošću. Ţeljela bih prvo iznijeti neka osnovna pravila prije nego što započnemo. Gospodin Harrison i gospođa Alexander zamolili su me da pročitam izjavu, tijekom koje molim da se suzdrţite od postavljanja pitanja. Nakon toga, gospodin Harrison i gospođa Alexander odgovorit će na nekoliko vaših pitanja.« Stavila je naočale i spustila pogled na pripremljenu izjavu. »Prije pet godina, supruga gospodina Harrisona, seizmologinja Annie Harrison, s kojom je sedam godina bio u braku, ukrcala se na let broj 1466 za Denver u Koloradu.« Iza toga je slijedio opis događaja koji su ih ponovno spojili u kratkim crtama. Hannah je pročitala izjavu gotovo u jednom dahu, bez ijedne greške. Čitala je bez zastajkivanja, stabilnim pogledom prelazila po moru novinara pred sobom, ne zadrţavajući se ni na jednoj osobi predugo i ne pokazujući ni tračak osjećaja. Novinari su pozorno slušali i pisali bilješke, usredotočeni na njezine riječi. Kada je završila, Hannah podigne pogled, potom se odmakne korak unatrag i propusti Kate i Ryana do mikrofona. Nervozna napetost prostrujala je kroz Kate, ali ipak se uspjela nasmiješiti kada su se kamere okrenule prema njoj. »Dobro jutro«, reče Ryan. »Da smo znali da će danas ovdje biti ovako veliki cirkus, angaţirali bismo i klauna da nas uveseljava.« Zabljesnuo ih je očaravajućim osmijehom kakav Kate još nije vidjela - i nekoliko ljudi u publici glasno se nasmijalo. »Naţalost«, nastavio je, a lice mu se ukrutilo, »ova je situacija sve samo ne smiješna. Mislim da vam ne moram posebno naglašavati da smo jednako šokirani nedavnim događajima kao što ste i vi. Po završetku ove konferencije za tisak, ni gospođa Alexander niti ja nećemo odgovarati na pitanja o našim privatnim ţivotima. Bio bih vam zahvalan kada biste se toga pridrţavali i zamolio bih vas da nam ostavite dovoljno prostora da sami razriješimo ovu situaciju.« Čim je zastao, šuma ruku podigne se u zrak, a za njom i glasovi nadmećući se za njegovu pozornost. Ryan pokaţe prema jednom reporteru i pričeka. »Moţete li nam reći tko je prepoznao gospođu Alexander?« upitao je čovjek. »Da. Simone Conners, ovdašnja odvjetnica.« »Gospođo Alexander,« zapitao je drugi novinar, »moţete li nam objasniti kako je nesreća koju ste doţivjeli utjecala na vaše pamćenje?« »Mogu pokušati«, osmjehnula se Kate. »Ne sjećam se ničega prije buđenja iz kome. Moja su sjećanja praktički započela prije osamnaest mjeseci.« Ruke se ponovno podignu u zrak po cijeloj dvorani i Kate pokaţe na mladu novinarku crvene kose. »Gospođo Alexander, kako ste se našli u Houstonu?« »Da znam odgovor na to pitanje, sada ne bismo bili ovdje, zar ne?« Nasmiješila se i prozvala još jednog novinara. »Gospođo Alexander«, zapita ćelav čovjek s debelim naočalama, »jeste li prepoznali gospodina Harrisona kada ste ga vidjeli?« »Ne. Vidjela sam mnoge slike gospodina Harrisona, njegova je reputacija legendarna, ali ga nisam prepoznala.« »Gospođo Alexander«, obrati joj se druga novinarka s osmijehom na licu. »Što mislite o čuvenoj i pomalo nesmiljenoj reputaciji gospodina Harrisona?« Iz njoj nepoznatih razloga, činilo se da su se novinari usredotočili na nju. Kate je 82


pokušala zadrţati smiren izraz lica, ali ţeludac joj se prevrtao kao riba izvađena iz vode. S namještenim osmijehom odgovorila je: »Gospodin Harrison ostavlja dojam neumoljivog, proračunatog biznismena, ali uvjeravam vas da je čovjek od krvi i mesa kao i svi ostali.« Njezin je odgovor izazvao salvu smijeha u mnoštvu i podignute obrve na Ryanovu licu. Kate pokaţe na drugog novinara. »Gospodine Harrison«, upita ovaj, »kakav je osjećaj vidjeti svoju suprugu nakon pet godina, a da vas ona pri tome ne prepoznaje?« Ryan se pravio da nije čuo pitanje i umjesto odgovora pokazao na mladu plavušu u prvom redu. Kate je prebacila teţinu na drugu nogu, prepoznavši napetost koja je pulsirala iz njega. »Gospođo Alexander«, upitala je novinarka, »kakve su vaše namjere u ovom trenutku?« »U ovom trenutku samo ţelim ponovno upoznati svoju obitelj. Očekujem da će nam mediji dati dovoljno vremena da postignemo taj cilj.« Kate pokaţe na novinara u trećem redu. »Gospodine Harrison, kako ste reagirali kada ste prvi put vidjeli svoju suprugu?« »Bio sam šokiran.« Pokazao je na drugog novinara, očito ne pokazujući namjeru elaborirati svoj odgovor niti im dati nešto drugo za što bi se mogli uhvatiti. »Gospođo Alexander«, upitao je, »kako je gospodin Harrison reagirao kada je saznao da ste se ponovno udali?« Kako su novinari to znali? U pripremljenoj izjavi nisu spominjali Jakea niti njezin brak s njim. Kate je krajičkom oka vidjela da Ryan zateţe čeljust. To je bio jedini put tijekom cijele konferencije za tisak da ga je vidjela kako se trza. »Pitajte nešto drugo«, ubacio se Ryan prije nego što je uspjela odgovoriti. »Gospođo Alexander«, pitao je neki drugi novinar. »Jeste li podnijeli zahtjev za rastavu braka s gospodinom Harrisonom?« Kate je vidjela da se Ryanova čeljust opet zateţe pa je brzo odgovorila prije nego što je njegova nagla ćud ponovno došla do izraţaja. »U ovom trenutku, jedva da smo imali vremena probaviti sve te informacije, a kamoli donositi odluke o budućnosti.« Pokazala je na drugog novinara. »Gospođo Alexander, čuli smo da imate sina. Jeste li dali provesti test za utvrđivanje očinstva kako bi se provjerilo je li gospodin Harrison njegov otac?« »Nećemo govoriti o svojoj djeci«, reče Ryan prije nego što je Kate uspjela odgovoriti. »Svaki novinar koji pokuša propitivati našu djecu, imat će posla sa mnom osobno.« Kate je osjetila da ga strpljenje napušta. »Odgovorit ćemo na još jedno pitanje.« Pokazala je na proćelavog čovjeka u četvrtom redu. »Gospodine Harrison«, započeo je. »S obzirom na to da je u Kaliforniji na snazi zakon o bračnoj stečevini, kakve ste pravne radnje poduzeli kako biste se financijski zaštitili od mogućnosti da gospođa Alexander i njezina odvjetnica podnesu zahtjev za rastavu braka i zatraţe polovicu vaše imovine? Takav je zaključak u ovom trenutku praktički neizbjeţan. Nije li zanimljiva slučajnost da je čekala dok vrijednost vaše imovine ne dosegne svoj vrhunac i tek tada se iznenada pojavila?« U glasu mu se naslućivao sarkazam koji je jasno ukazivao na to da bi volio vidjeti Ryana Harrisona spuštenog na zemlju. »Podsjećam vas da govorite o mojoj supruzi«, prasnuo je Ryan prije nego što se Kate uspjela ubaciti i diplomatski odgovoriti na ovako zlonamjerno pitanje. »Ţivo mi se fućka za to kakve vi zaključke izvlačite iz ove situacije. Sloboda govora ne daje vam pravo da zabadate nos u moj privatni ţivot. Ova konferencija za tisak je završena.« Odstupio je od mikrofona, uhvatio Kate za ruku i odvukao je za sobom iz dvorane. 83


Njegova je tajnica već stajala kraj otvorenog dizala kada su uletjeli u hodnik. Ryan je pustio Kateinu ruku čim su se vrata za njima zatvorila. Mišić na njegovoj čeljusti trzao se kao da ga trese struja. Kate je progutala slinu, ni sama ne znajući što bi trebala reći ili učiniti. Kada su se vrata dizala otvorila, Ryan skine kravatu i raskopča ovratnik košulje. Bacio je sako na naslon kauča i ţurnim korakom otišao u susjednu spavaću sobu. Kate duboko udahne i zaţmiri kada su se vrata glasno zalupila. Konferencija je bila prava katastrofa. Jedva čeka da vidi sutrašnje novine. Vrata se otvore iza njezinih leđa i sobu ispuni mnoštvo ljudi u odijelima. Hannah Hughes ušeta u sobu, skine naočale i uštipne se za hrbat nosa. »Dakle«, reče s glasnim uzdahom, »ovo je zbilja dobro prošlo. Toliko o svim onim pripremama koje smo obavili s Ryanom.« Razgovor s Ryanovom potpredsjednicom o bilo kojoj temi trenutno nije bio visoko na Kateinoj listi prioriteta. Krenula je prema spavaćoj sobi. »Ja bih još malo razmislila o tome, da sam na vašem mjestu, gospođo Alexander«, reče Hannah sjedajući na barski stolac, dok joj je netko pruţao piće. »Morate mu dati vremena da se smiri.« »Vraga moram.« Kate kukom gurne vrata i otvori ih. S treskom se zatvore za njom. Ryan je stajao na drugoj strani sobe s jednom rukom oslonjenom visoko na prozorskom okviru, zagledan u daljinu, preko zaljeva, dok je kiša u naletima zastirala grad. »Ti stvarno znaš s novinarima, Ryane. Vidim zašto te mediji toliko oboţavaju.« »Odlazi. Nisam raspoloţen.« Iz nje prsne napola smijeh, a napola povik. »Stvarno me nije briga jesi li raspoloţen ili nisi. Nisi samo ti bio u onoj dvorani dolje i ako bi itko trebao biti uzrujan, onda sam to ja. Nisu secirali tvoj karakter niti tvoje namjere u ovoj situaciji, samo moje. Po njima, ispada da sam neka droljasta sponzoruša koja se pojavila na tvom kućnom pragu jer ţeli tvoj novac.« Nije odgovorio, pa je zakoračila dalje prema središtu sobe, pomalo zabrinuta jer je pomislila da bi on stvarno mogao povjerovati u te nebuloze koje su novinari nabacivali. »Okreni se kada ti nešto govorim. Imam pravo vidjeti ti lice dok se svađamo.« Naglo se okrenuo, a po gnjevu koji mu je vidjela u očima i nabrekloj veni na sljepoočnici znala je da mu je upravo prekipjelo. »Nemaš ti nikakva prava kada sam ja u pitanju. Odrekla si se svojih prava kada si me napustila prije pet godina!« »Kakva ti je sad to glupa tvrdnja? Sad kriviš mene za cijelu tu zbrku?« »Oduvijek si bila prokleto previše neovisna. Molio sam te da ne ideš na to glupo putovanje, ali me nisi htjela slušati. Jednostavno si morala učiniti po svojoj volji, kao i uvijek, i vidi sad u kakvoj smo jebenoj zbrci.« Kate ga pogleda kroz napola stisnute oči. »Baš si gad. Kako se usuđuješ predbacivati mi nešto takvo, čega se čak ni ne sjećam. Kao što si me jučer i sam podsjetio, ja sam ti ţena, a ne nekakav bijedni pijun kojim moţeš manipulirati i poniţavati ga.« Okrenula se prema vratima, ali on se u dva koraka našao kraj nje, zgrabio je za ruku i okrenuo prema sebi prije nego što je uspjela izmaknuti. »Moja ţena? Da pukneš od smijeha. Jučer nisi ţeljela ni čuti da si mi ţena, a sad, kad ti odgovara, sipaš mi to u lice?« »Makni ruke s mene.« »A što ako neću?« Stjerao ju je leđima uza zid i u tom je trenutku bila više nego svjesna njegove visine koja mu je davala prijeteću prednost nad njom. »Ako si mi ţena, zar te nemam pravo dirati? Ili samo ti ovdje imaš neka prava? Dolje je hrpa novinara. Trebaš samo odjuriti dolje i reći im kakav sam seronja. ţeljno čekaju da im netko servira još nešto 84


što bi mogli objaviti o meni.« Toplina njegovih dlanova gotovo joj je sprţila koţu na ruci ispod sakoa. U očima mu je plamtjela tamna vatra, nagovještaj opasnosti. Bilo joj se ubrzalo, a osjetila se izoštrila kada joj je do nosnica dopro dašak njegova parfema s mošusom. Ne privlači je taj arogantni muškarac koji voli dominirati. Ne privlači je. Ni najmanje. Zašto joj onda srce tuče kao ludo? »Pusti me«, rekla je što je smirenije mogla. Čeljust mu se zategne. Pogledao ju je u oči i zjenice su im se stopile. Nekoliko dugih trenutaka zurio je u nju. I u toj tišini, ona iskra povezanosti koju je osjetila u parku ponovno se rasplamsala, zatomila njezin gnjev i ispunila je osjećajem ţaljenja. »Dovraga.« Pustio ju je. Potom se okrenuo. Uhvatila ga je za ruku. »Ryane.« Njegovo je lice, zapravo cijelo drţanje, poprimilo blag izraz kada se osvrnuo i pogledao je. Nešto u tom pogledu pogodilo ju je ravno u srce - osjećaj za koji nije bila spremna niti ga je očekivala. »O, kvragu.« Ruke mu se zapletu u njezinu kosu dok ju je privlačio k sebi. Te primamljive usne stopile su se s njezinima. Njegov jezik, topao i pomalo grub, zaronio joj je duboko u usta kada se otvorila. Posegnula je za njim prije nego što je shvatila što radi i čvrsto ga primila za laktove. Tamni bljeskovi uzbuđenja prostrujali su joj tijelom, proključali u njezinu središtu i proširili se kroz sve udove i završetke ţivaca. Prislonio ju je leđima uza zid, nagnuo glavu u stranu i poljubio je još dublje. Suprotnost teksture njegova tijela bacala ju je u trans - tvrd i čvrst uz njezine bokove, mek i puten na njezinim ustima. Poţuda je u mlazevima tekla kroz nju, kao da joj netko uštrcava plamen u vene po cijelom tijelu. Nije ni pomišljala na to da ga odgurne, samo je ţeljela još više. Još njegova dodira. Još njegovih usta. Još njegova opako privlačnog tijela utisnutog u njezino. Drhtala je dok su joj njegovi prsti češljali kosu, klizili niz ramena i ruke te je čvrsto primili oko struka. Koţa joj je treperila sa svakim dodirom, sa svakim milovanjem. Te slasne, mekane usne klizile su joj niz vilicu, izmamivši joj glasan uzdah iz grudi. Zarila mu je ruke u kosu, a svileni plavi pramenovi ovili su se oko njezinih prstiju. Zabacila je glavu unatrag i ponudila mu vrat. Drhtala je dok su mu se usne spuštale prema njezinu grlu. Još, još, još. Od tih joj je riječi bubnjalo po mozgu, napinjale su joj grudi, a plamen ţudnje spustio se ravno u prepone. Osjetila je kako joj ondje pulsira bolna praznina, koju treba ispuniti. Koju on treba ispuniti. Prtljao je po njezinu sakou, spustio ga niz njezina ramena i praktički joj zarobio ruke uz bokove. Gumbi na njezinoj bluzi popustili su jedan po jedan; prednja kopča grudnjaka otvorila se gotovo bez ikakva napora. Odmaknuo se samo toliko koliko mu je trebalo da spusti pogled i s usana mu se otme glasan uzdah. Uzdah protkan poţudom. Kate su prolazili ţmarci dok ju je gledao, a bradavice se ukrutile i ispupčile dok je rukama klizio po njezinim dojkama i zadirkivao ih, oblikovao, uzimao. Ţeljela ga je. Trebalo joj je ovo. Kada su njegova usta ponovno pronašla njezina, ona se refleksno otvorila, ispreplela jezik s njegovim i zastenjala kada je osjetila njegov ukrućen ud prislonjen uz donji dio svog trbuha. »Nevjerojatna si«, mrmljao je ne odvajajući usne od njezinih, dok joj je prstima vrtio bradavice i odašiljao valove uţitka u njezino međunoţje. »Zaboravio sam kakvog su okusa tvoji poljupci.« Izvijala se uz njega, napokon oslobodila ruke i izvukla mu košulju iz hlača. Morala ga je dirati, ţeljela je to plameno iskrenje koţe koja dodiruje koţu. 85


»Još«, šapne mu u usta, ljubeći ga bez prestanka. Zdrav ju je razum napustio. Vatrena stihija spalila joj je koţu kada joj je podigao nogu oko svog kuka, kada su joj njegove ruke zadigle suknju, a prsti okrznuli breţuljak. Nije dovoljno. Mora osjetiti koţu na koţi, treba joj usijanje. Imao je previše odjeće na sebi. Dovraga, nije mogla dovoljno brzo doprijeti do njega. Prtljala je po njegovom remenu, potom mu uspjela otkopčati dugme na hlačama, dok joj je on jezikom ponovno pustošio usta. Prstima ju je pogladio po gaćicama. Utisnuo je kukove u njezine i osjetila je njegov tvrdi ud kako pulsira prislonjen uz nju. Obećanje svega što je ţeljela i trebala, a nije ni znala da ţudi za tim. Negdje u blizini čulo se iritantno lupanje. Podigla je nogu još više, protrljala se o njega. Zastenjala je kada su joj se ţmarci proširili po donjem dijelu trbuha. »Kate?« Simonein prigušen glas odjeknuo je kroz cijelu sobu. »Mitch je ovdje s tvojim roditeljima. Je li sve u redu?« Ne, dovraga. Definitivno nije u redu. Odlazi. »Ignoriraj je«, progunđa Ryan ljubeći joj čeljust, uho i vrat, kliznuvši prstima ispod ruba njezinih gaćica, tako blizu njezine vatre. »Kate?« Simone ponovno pokuca. Dovraga. Kate zabaci glavu unatrag i udari u zid. Ryanova se ruka umiri, a usne ostanu lebdjeti uz njezin vrat. Nekoliko je sekundi prošlo u apsolutnoj tišini, a potom je spustio glavu na njezino rame i spustio joj nogu te se dlanovima oslonio na zid s obje strane njezine glave. Nije ga ţeljela pustiti. Nije se ţeljela suočiti sa stvarnošću. Provlačila je prste kroz njegovu svilenkastu kosu, pokušavajući se još malo zadrţati u tom čudesnom trenutku. »Kate?« Simone još jednom pokuca. »Javi joj se«, promrmlja Ryan. Kate proguta slinu, teško dišući. »Da, ja... odmah dolazim.« »Okej«, odvrati Simone. »Isuse«, reče Ryan. »Čini mi se kao da su mi opet dvadeset i dvije, a tvoji roditelji su nas upravo zatekli na djelu.« »Je li se to dogodilo?« »Više puta.« »O, divota. Sad ću samo na to misliti kad se sretnem s njima.« Usne su mu bile tek dašak udaljene od njezine koţe, a kada je osjetila da mu prsa vibriraju, shvatila je da se smijulji. Bio je to dobar osjećaj. Ispunjen toplinom. Osjećaj koji nije očekivala, ali sada ţeli da što duţe potraje. Ali on se odgurnuo od nje prije nego što je mogla uzeti još. Kada se odmaknuo, koţu joj je ohladila realnost onog što su upravo učinili. »Ryane.« Zaustavio se na pola puta do kupaonice i ispruţio ruke da joj pokaţe da ni on sam ni izbliza ne vlada sobom onako kako bi trebao. »Mislim da me tvoji roditelji ne bi trebali vidjeti ovakvog.« Da mu izraz lica nije ponovno bio smiren i dobro čuvan, bila bi se nasmijala. Umjesto toga, zaţmirila je kada je za sobom zatvorio vrata kupaonice. Soba je odjednom postala prevelika, njezina koţa prehladna, a on je upravo oko sebe ponovno digao onaj prokleti zid. Je li uistinu umalo spavala s Ryanom Harrisonom nakon što se onako ponio prema njoj? Lecnula se. Ne, spavanje s njim implicira nešto puno njeţnije, puno intimnije. Umalo 86


mu je dopustila da ju poševi uza zid, dok ga njegovi zaposlenici čekaju u susjednoj sobi. Bravo, Kate. Toliko o njezinoj odlučnosti da ne dopusti da je uvuče u zapaljivu kemiju. S obzirom na to da joj je torbica ostala u dnevnoj sobi, morala se snaći bez nje i učiniti najbolje što moţe da svoj izgled dovede u red. Prstima je počešljala kosu i obrisala razmrljanu šminku, a potom zakopčala košulju. Poravnavši suknju, još jednom provjeri svoj odraz u ogledalu. Kosa joj je bila prilično raščupana, a ruţ se obrisao. Predosjećala je da će Simonei biti dovoljno da je samo pogleda i odmah će shvatiti što se događalo u spavaćoj sobi dok je ona s ostalim odvjetnicima čekala s druge strane vrata. Je li stvarno takva glupača? O, da. Čini se da jest. Prešla je rukama po licu, poţeljevši da tako moţe izbrisati svoju glupost. Na njezinu veliku ţalost, to ju je samo još više podsjetilo na to kako joj je koţa još uvijek nadraţena od Ryanovih poljubaca. Bila je apsolutno svjesna njegove reputacije zavodnika i bešćutnog gada. Nije li joj to upravo dokazao? Posljednji put popravi frizuru i podigne bradu. Ključna riječ u svemu tome je umalo. Sada kada je ponovno imala kontrolu nad sobom, neće dopustiti da se dogodi nešto što bi drugi mogli smatrati neizbjeţnim. Sudbina se ovaj put umiješala i poštedjela je. Sljedeći put bit će malo opreznija i jača i moći će se suprotstaviti njegovim nasrtajima. Dovraga. Prekorila je samu sebe. Neće biti sljedećeg puta. Neće postati jedna od fufica Ryana Harrisona, pa makar bila i njegova zakonita supruga.

87


Dvanaesto poglavlje Kate se prevarila kada je pretpostavila da će morati izbjegavati '^Simonein sumnjičavi pogled. Kada je zakoračila u dnevni boravak hotelskog apartmana, Mitch se naslanjao na barski stolac, potpuno sam. Podigao je glavu kada ju je vidio, a iz očiju su mu frcale iskre kakve još nije vidjela. »Koji se vrag događa?« Prekrasno. Nije joj ovo sada trebalo. Srećom, ljudi u odijelima su otišli, a njezinih roditelja nije bilo na vidiku. Kate podigne ruke da ga zaustavi i da ne ode u spavaću sobu. »Mitch, pusti. Danas sam se već morala nositi s jednim razdraţljivcem, ne mogu podnijeti još jednog.« »Ponaša se kao gad, zar ne? Slušali smo konferenciju za tisak u autu, na putu ovamo, ali to mu ne daje za pravo da se tako ponaša prema tebi.« »Mogu izaći na kraj s Ryanom. Nisam neka cmizdravica. Gdje su... moji... naši roditelji?« »Simone ih je odvela u drugu sobu da ne moraju slušati izbijanje Trećeg svjetskog rata.« Kate zatvori oči. Divno. Baš divno. Njihov prvi dojam o njoj bit će njezino vrištanje na muţa. »Bila si izvrsna danas«, reče blagim glasom. »To je dijelom razlog zbog čega je Ryan tako bijesan. Novinari su ti praktički jeli iz ruke.« Potisnula je patetičan smijeh. »Stvarno? Ryan mi nije ostavio takav dojam.« Vrata se otvore iza njezinih leđa i ona osjeti da je Ryan zakoračio u sobu. Mitch ga ljutito pogleda. »Jesi li završio sa svojim ispadom bijesa?« »Popuši mi.« Mitch zakorači prema njemu. »Radije bih ti razbio njušku. Ponašaš se kao totalni kreten, i to dobro znaš.« »Tukao bi se sa mnom?« ljutito uzvrati Ryan, pruţajući ruke kao da ga poziva na borbu. »Samo daj. Nisi prvi Mathews koji je to danas poţelio.« Kate se progura između njih dvojice. »Prekinite, smjesta. Obojica ste idioti ako mislite da ćete pubertetskom makljaţom nešto promijeniti na bolje. Što je to u muškim glavama što vas tjera da mislite da ćete se bolje osjećati ako nokautirate nekoga?« Ryan skrene pogled prema njoj i problijedi. »Krvariš.« »Molim?« Kate dodirne usnu. »Kvragu. To je samo krv iz nosa, ništa strašno.« Nagnula je glavu unatrag i uzela maramicu koju joj je Mitch ponudio te je pritisnula na lice. Vrata na drugoj strani sobe se otvore. Ryan je zgrabi za ruku i povuče natrag prema spavaonici. »Dođi, moramo te urediti prije nego što te vide takvu. Mitch, zabavi ih malo... molim te?« Mitch se namršti, ali ipak kimne glavom i zaputi se u suprotnom smjeru. Ryan podigne Kate i posjedne je na mramornu površinu uz umivaonik u velikoj kupaonici pokraj spavaće sobe. Pruţio joj je čiste maramice dok je ona stiskala hrbat nosa da zaustavi dotok krvi. »Ne moraš se toliko brinuti«, pokušala se našaliti. »Nije to ništa strašno. To mi se stalno događa.« »Zbilja?« Uzeo je zakrvavljenu maramicu, napravio grimasu i pruţio joj čistu. »Da, obično kada sam pod stresom. Mislim da se sve što se danas dogodilo moţe opisati kao stresno.« 88


Ryan osloni dlanove na rub umivaonika, svaki s jedne strane njezinih bedara. »Ţao mi je. Nisam imao pravo vikati na tebe maloprije. Ne ljutim se na tebe. Samo me cijela ova situacija uţasno frustrira, a sada se još moram nositi i s rojevima novinara svuda oko nas... Izluđuje me to. Nisam se smio iskaliti na tebi.« Kate ga pogleda preko debele naslage maramica pritisnutih na njezino lice. »Jesi li stvarno mislio ono što si rekao, da je sve to moja krivica?« »Ne. Ako do sada nisi shvatila, imam naglu ćud i lako se razbjesnim.« »Je li uvijek bilo tako?« Odmaknuo je maramice i pregledao joj nos. »Ne. Znam da će ti to biti teško povjerovati, ali bio sam prilično stabilan i hladnokrvan kada smo se vjenčali. Definitivno više nisam ono što sam nekada bio.« Vrhovima prstiju ovlaš mu je prešla po ruci kada je podigao vlaţnu krpicu da joj obriše krv s usnice. »Nisam ni ja, Ryane.« Ruka mu zastane, a oči se stope s njezinima, oči koje kao da su jedine mogle vidjeti dio nje koji nitko drugi nije mogao dodirnuti. Osjećala je kako je te oči ponovno uvlače u svoje dubine, kako joj srce počinje ubrzano tući, a koţu preplavljuju ţmarci od lude potrebe da je dodiruje samo on i nitko drugi. Ovako izbliza, Iako je mogla shvatiti čime toliko privlači ţene. Izvana tvrd i grub, naizgled nedodirljiv. Ali ispod te površine bilo je nečeg blagog i njeţnog što se pokušava osloboditi. Mnoge su ţene vjerojatno pokušale probiti taj ledeni oklop i osloboditi strastvenog muškarca ispod oklopa. Je li to uopće moguće? Kada ju je dodirnuo, kada se sjetila kako su njegova usta zarobila njezina i kako su je njegove ruke gotovo mahnitim pokretima gladile po cijelom tijelu, bila je zamalo uvjerena da je moguće. Ali kada se izraz u njegovim očima promijenio i kada ju je pogledao onim svojim nadaleko poznatim čeličnim pogledom, više nije bila toliko uvjerena. Ako u Ryanu Harrisonu ima imalo njeţnosti, skrivena je duboko unutra. I nije bila sigurna moţe li je itko - naročito ona - ikada više dosegnuti. Skrenula je pogled i prekinula tu povezanost između njih, ali znala je da ju je i on osjetio. Još je jednom prešao krpicom preko njezine koţe. »Mislim da si sad puno bolje.« Počela se odmicati od njega, ali on je primi za bradu i nagne joj glavu unatrag, pribliţivši se njezinu licu. »Ţao mi je zbog onog što sam rekao, ali ne i zbog onog što se nakon toga dogodilo. Posljednja dva tjedna umirem od ţelje da te dodirnem. Ono nije bio najbolji trenutak ni mjesto, i zbog toga ţalim, ali ne i zbog ostatka.« Odlučnost je vrebala u njegovim očima. A iza nje, bljesak njeţnosti, blagost i mekoća za koju je znala da se negdje unutra skrivaju. »Sljedeći put«, rekao je, »nitko nas neće prekinuti.« »Čini se da si već donio neizbjeţan zaključak?« Usne mu se izviju u vragolast smiješak. Uistinu seksi, hipnotizirajući smiješak. Boţe, kako je zgodan. Previše zgodan. Nadrapala je ako ikada na nju primijeni punu snagu tog smiješka. »Apsolutno.« Spustila se na tlo. Morala je nekako uspostaviti kontrolu nad sobom. Ne��e mu dopustiti da manipulira njome. »Nisam jedna od tvojih praznoglavih fufica, Ryane. Unatoč onome što se ovdje maloprije dogodilo, to nije moj stil.« Privukao ju je k sebi prije nego što se uspjela okrenuti. Iznenadila ju je prirodna jednostavnost tog pokreta i našla se tijela priljubljenog uz njegovo, od koljena do grudi, svaka linija, svaki mišić, svaka ravnina njegova tijela stopila se s njezinim. Utisnula je dlanove u njegove nadlaktice, ali zapravo su je njegove usne, koje su joj ovlaš dodirivale sljepoočnicu, umirile i zaustavile kada se htjela odgurnuti od njega. »Ne zanimaju me 89


praznoglave fufice.« Trenutak je bio toliko ispunjen njeţnošću i toliko netipičan za njega da nije znala kako bi reagirala. Oklijevala je, pokušala se oduprijeti privlačnosti. Izgubila je bitku kada joj se srce stisnulo. Nije ju pokušao poljubiti, nije bio nasrtljiv, samo ju je čvrsto grlio i dlanom je gladio po leđima, kao da mu je upravo to trebalo. Kao da mu je trebao taj dodir, ta povezanost. Kao da mu treba ona. Ajoj, čovječe. To njeţno milovanje postiglo je daleko veći učinak od onog što su joj njegova usta radila nešto prije u spavaćoj sobi. Zaţmirila je dok se pokušavala oduprijeti poţudi koja se ponovno razbuktavala u njoj. Koţa joj je treperila pod njegovim dahom. Vatra joj se rasplamsavala u trbuhu. Ţelja i potreba pulsirale su joj kroz vene, dok više nije bila sigurna moţe li ih razlikovati. »Ţeliš li mi ispričati o toj maloj ekspediciji na koju večeras planiraš otići sa Simone?« reče s usnama u njezinoj kosi. »Tko ti je rekao?« »Mitch.« Napućila je usne dok se izvlačila iz njegova zagrljaja, zahvalna zbog promjene teme i zbog toga što se izvukla prije nego što je stigla napraviti neku glupost. Kao na primjer, srušila ga na pod i zajašila ga. »Mogla sam si misliti.« »Zašto mi nisi rekla?« »Ryane, nije baš da smo bili u dobrim odnosima.« »Pa, sada jesmo. Je li ti to stvarno toliko vaţno?« »Zar ti ne ţeliš saznati što se dogodilo?« »Da, naravno da ţelim. Ali ne ako će to samo dodatno zakomplicirati stvari, a to nam sada ne treba.« Uzdahnula je. »Moram znati. Izgubila sam pet godina ţivota koji mi je potpuno nepoznat. Netko negdje nešto zna.« »Dobro«, rekao je nakon nekoliko sekundi. »Idem s tobom.« »Ne trebaš me drţati za ruku.« Oči mu razdraţeno bijesnu. »To nešto promijenilo je i moj ţivot. Idem s tobom.« Neće mu dopustiti da preuzme potpunu kontrolu. Ni slučajno. Ali ako se baš ţeli prišlepati, za sada ga neće u tome sprečavati. Osim toga, ima pravo. Zasluţuje odgovor koliko i ona sama. Potvrdno je kimnula. »Dobro.« Licem mu preleti olakšanje. To ju je iznenadilo. Je li mislio da neće pristati? Ni u jednom trenutku nije mogla predvidjeti kako će reagirati. »Sada kada smo to raščistili, kako bi bilo da te odemo upoznati s tvojim roditeljima?« Pogledala je prema vratima. Lecnula se kada je shvatila što je očekuje. Novinari su bili jedno. Njezini roditelji? Primila se za trbuh koji se počeo prevrtati i bacakati kao mala barka na uzburkanom moru briga. »Mislim da bih trenutno radije prerezala vene.« Primio ju je za ruku, prinio njezino zapešće svojim usnama i njeţno je poljubio, točno preko vene. »I ostaviti ruţan oţiljak na ovom savršenom zapešću? Ni slučajno.« Taj vragolast poljubac još je jednom probudio sve nervne završetke u njezinu tijelu, a ona povezanost s njim koju je i prije osjetila ponovno se rasplamsala. »Dođi.« Kada ju je povukao za ruku, zastala je s oklijevanjem. »Ja... Mislila sam da ne ţeliš sudjelovati u ovome?« »Kada sam to rekao?« »Jučer, kad smo bili kod Mitcha.« »Mislim da se između jučer i danas dogodilo puno toga, slaţeš li se?« 90


U očima mu zatrepere iskrice osjećaja. Osjećaja za koje još nije bila spremna. Zbunjivao ju je. Ţivcirao je. Razbjesnio je. I tada, u djeliću sekunde, zadivio je. Bio je komplicirana zagonetka koju kao da nije moguće riješiti i baš kada je pomislila da ga je uspjela dokučiti, on se pretvorio u nešto što ni u ludilu nije očekivala. Nije bila sigurna hoće li ikada moći pratiti korak s njim. To ju je plašilo. Pritiskalo je. I dovraga, uzbuđivalo je. Budući da nije imala drugog izbora, slijedila ga je prema dnevnoj sobi i našla se oči u oči sa svojim roditeljima. »Ovo je najgluplja ideja koju sam u ţivotu čuo.« Mitch nasloni dlanove na upravljač svog Land Rovera i pogledom pretraţi slabo osvijetljeno parkiralište. Ryan podigne pogled sa straţnjeg sjedala. Večer se počela spuštati nad San Mateo. Ulične svjetiljke su zatreperile i upalile se. Uz malo sreće, Annie bi sada već trebala biti na drugoj strani zgrade. Mitch je imao pravo. Bila je to glupa ideja. Trebali su ostati s Annienim roditeljima i večerati s djecom. Koliko god to Annie bilo neugodno, u svakom je slučaju bilo manje opasno od ovog što čine sada. »Ti samo trebaš voziti kada dođe vrijeme da zbrišemo odavde«, prozbori Simone sa suvozačeva sjedala. »Prestani prigovarati.« Otvorila je svoja vrata. Ryan izađe za njom sa straţnjeg sjedala. »Vratit ćemo se.« »Sljedeći put ja idem u špijunaţu«, povikne Mitch za njima. »Koliko vremena imamo?« zapita Ryan kada su se zaputili prema glavnom ulazu u dom za starije i nemoćne. Tik kraj ulaza sjedio je zaštitar. Videokamere nadzirale su parkiralište. »Posjete završavaju za trideset minuta. Tada će me istjerati van. Imaš li onu iskaznicu koju je Alice jutros nabavila?« Potapšao se po dţepu. »Imam.« »Ne ţelim večeras nikoga izvlačiti iz zatvora«, tiho je rekla. Iznenađeno je pogleda. »Ne misliš valjda da sam toliko glup da dopustim da me uhvate?« »Iskreno se nadam da nisi, Harrisone.« Simone nabaci svoj odvjetnički osmijeh na lice kada su ušli u predvorje i pribliţili se recepciji. »Došli smo posjetiti Gillian Rogers. Ja sam prijateljica njezine obitelji.« Krupna ţena sijede kose sjedila je za stolom na recepciji. »Upišite se u knjigu. Imate dvadeset pet minuta do završetka posjeta.« Simone se upiše u knjigu posjetitelja, pruţi Ryanu olovku i pričeka. Recepcionarka ih odmjeri pogledom punim neodobravanja. »Pokaţite mi osobne.« Provjerila je nešto u svom računalu i čekala da Ryan i Kate izvade svoje lisnice. »Gospođa Rogers je u krilu D, soba 438.« Olovkom je tapkala po fotokopiranom planu zgrade. »Ovdje. Idite onim hodnikom, ondje.« Pokazala je prema skupini dvokrilnih vrata. »Hvala«, reče Simone. »Sušta ljubaznost«, progunđa Ryan dok su prolazili kroz otvorena vrata. Kada su se našli sami u hodniku, pogledala je na sat. »Nemoj kasniti.« »Bez brige. Dobru zabavu.« »Aha. Baš će biti zabavno.« Simone se namrštila. »Gillian ima Alzheimerovu bolest. Ne sjeća me se. Bit će smijeha.« Ryan joj namigne, a potom se zavuče u prostoriju za domare. Miris jakih sredstava za čišćenje prodre mu u nosnice. Uključio je dţepnu svjetiljku koju je bio ponio sa sobom i pretraţio malo spremište. Upravo kao što je Gillianina kći 91


Alice bila rekla Simone, uniforma domara bila je obješena na zidu. Navukao ju je, zakvačio iskaznicu sa svojom slikom nalijepljenom preko originala i izgurao kolica s priborom za čišćenje na hodnik. Polaganim se korakom kretao hodnicima zgrade i zviţdao, kao da nema apsolutno nikakvih briga. Medicinska sestra prođe kraj njega, zastane i osvrne se. »Ti si nov. Gdje je Jimmy?« Okrenuo se na mjestu i zabljesnuo je osmijehom. »Bolestan je. Ja ga mijenjam.« »U sobi 218 je nešto proliveno i treba to očistiti.« »Da, gospoja. Budem.« »Moraš odmah. Dođi za mnom.« Prstom mu je dala znak da je slijedi. Sranje. Nema vremena za to. Ali mora je slijediti jer bi inače pobudio sumnju, a to mu sada definitivno nije trebalo. Okrenuo je kolica. 218? Gdje je to, dovraga? Ryan kratko spusti pogled na tlocrt zgrade koji je raširio ispod boca na vrhu kolica. Prokletstvo. Na suprotnoj strani zgrade od ureda gdje se čuva dokumentacija. Sestra otvori jedna vrata. »Gospodine Anders?« Prigušeni groktaj bio je jedini odgovor. Ryan ostavi kolica u hodniku. Nos mu se namreška kada je zakoračio u sobu. Majko boţja, nije računao na ovo. Starčev mjehur praktički je eksplodirao na pod. »Odmah ćemo vam to očistiti, gospodine Anders«, reče sestra. Kimnula je prema Ryanu da se pokrene. Kroz glavu su mu prolazile svakojake ţivopisne psovke, ali se bez riječi vratio natrag do kolica i zgrabio nešto pribora i sredstava za čišćenje za koje se nadao da će mu pomoći. Dvadeset minuta poslije, ponovno je gurao kolica kroz duge hodnike. Koţa ga je svrbjela i čeznuo je za tušem da sa sebe spere smrad one sobe. Definitivno nije ţelio ostariti. Neka je ţena unosila podatke u računalo kada je stigao do ureda. Podigao je svoju iskaznicu. »Došao sam isprazniti koševe za smeće.« Jedva da ga je pogledala. »Dobro. Nemoj dugo. Moram zaključati.« »Da, gospoja.« Obišao je prostoriju obavljajući svoj servilni zadatak. Kada je završio s vanjskim uredom, prešao je u sobu s dokumentacijom. Vrata se uz škljocaj zatvore za njim. Brzim je korakom otišao do prozora i otvorio ga. Annie ustane s mjesta ispod prozora gdje se skrivala. »Koji ti je vrag tako dugo trebalo?« »Nekom je starcu eksplodirao mjehur na drugoj strani zgrade«, šapnuo je. »Što?« »Objasnit ću ti kasnije. Nemamo puno vremena.« Pomogao joj je da se popne kroz prozor. »Tajnica ispred nestrpljivo čeka da krene doma.« Otišla je ravno do ormarića s dosjeima, otvorila gornju ladicu i prstom prošla kroz kartone. »Nema ništa pod Alexander.« »Pogledaj pod Harrison.« Zatvorila je gornju ladicu i spustila se do sljedeće. Ryan isprazni koš. Metalne ţaluzine zazveckaju kada je metlom prešao preko njih kako bi zamaskirao škripu otvaranja i zatvaranja ladica ormarića. »Ništa«, šapnula je. Osvrne se prema njoj. »Mathews?« »Ovdje je«, šapnula je. »Toliko o tome da je dokumentacija uništena u poţaru.« Izvukla je karton, otvorila ga i pogledom pretraţila svaku stranicu. Naglo je udahnula i privukla mu pozornost. »Što je?« 92


»Jakeov potpis je posvuda.« Nastavila je listati, a lice joj je tako poblijedilo da ju je htio natjerati da sjedne. »Na mnogim je papirima ime jedne medicinske sestre. Janet Kelly.« »Čujem.« Otišao je do drugog ormarića i pretraţio dosjee zaposlenika. »Nije ovdje.« »Drugi ured?« »Vjerojatno«, reče pregledavajući ladice. »Što je Midazolam?« Ryan podigne pogled. »Benzodiazepin.« »Što je to?« »Lijek koji se koristi kao hipnotički sedativ.« Pogled joj odleti prema njemu. »Sedativ? Kao za induciranu komu?« »Moţda. Da, ako se kombinira s paralitikom.« Kate proguta slinu i ponovno pogleda svoj karton. »Kao što je Anectine?« U vražiju mater. »Da.« »A što je Tabofren?« Ryanova ruka naglo se umiri i prestane prelaziti po dosjeima. »Ponovi to, molim te.« »Tabofren. Ima ga na gotovo svim stranicama u kartonu.« »To je lijek za rak.« Annie naglo digne pogled. »Nisam imala rak, zar ne?« Odmahnuo je glavom, ali osjećaj zabrinutosti razlio mu se po prsima. Začuje se lupanje po vratima. »Hej, jesi li gotov? Moram zaključati.« »Sranje.« Annie se sagne iza stola. Ryan otvori vrata. Adrenalin mu je udario u glavu, ali uspio je nabaciti smiješak. »Naravno. Samo da uzmem nove vrećice.« Zviţdeći je prešao nekoliko koraka do kolica, pronašao ono što je trebao i vratio se. Annie mu namršteno mahne da se makne iz njezina prostora iza stola. Nije se ţurio, uvjerio se da je prozor zatvoren, a potom išetao iz sobe. Tajnica pogleda na sat. »Bogme ti je dugo trebalo.« Ugasila je svjetlo i izgurala ga iz glavnog ureda te zaključala vrata. »Noć«, rastegao je. Nije mu odgovorila, samo se zaputila niz dugi hodnik, a lupkanje njezinih potpetica bio je jedini zvuk koji je odjekivao u praznom prostoru. Ryan odgura kolica u najbliţe spremište i oprezno se vrati do ureda. Pokuca, osvrne se oko sebe i pričeka. Vrata se odškrinu i on se progura unutra te zaključa za sobom. Anniene zelene oči iskrile su u tami. »Ti stvarno znaš ţeni prirediti dobar provod.« »Ovo nije bila moja zamisao. Pogledaj u onom uredu. Ja ću ovdje.« Razdvojili su se i nastavili svatko na svojoj strani pretraţivati ormariće s kartonima i ladice. Začuvši Annien šapat iz obliţnje prostorije, zatvorio je ladicu koju je pretraţivao i slijedio zvuk njezina glasa. »Našla sam«, rekla je. »Janet Kelly otpuštena je prije gotovo godinu dana. 794 Harbor Drive.« »To je na obali.« »Ne mogu pronaći ništa o Jakeu.« Ključevi zazveckaju u vanjskom uredu. »Sranje.« Ryan je gurne prema prozoru. »Kreni.« Lagano ga je otvorila i provukla se van. Ryan ju je slijedio i nastojao je zatvoriti prozor za sobom što je bolje mogao, a potom čučnuo u grmlje pokraj Annie. Zraka svjetla probila je prozor poput strijele i prešla preko grmova. Ryan je zadrţao dah. Kada se s Annienih usana oteo hihot, brţe-bolje joj je stavio ruku preko 93


usta. Iz sobe se nije čuo nikakav zvuk, ali je svjetlo dţepne svjetiljke i dalje bilo upaljeno. Nakon desetak sekundi, koje su se činile kao cijela vječnost, svjetlo se ugasilo. Čuli su se koraci, pa potom otvaranje i zatvaranje vrata. Potom se iza njih protegnula tišina. »Ţeliš da nas uhvate?« šapnuo je Ryan. Annie skloni njegove prste sa svojih usta. »Oprosti. Nisam si mogla pomoći. Nikada te do sada nisam vidjela da se ovako brzo krećeš.« »Već vidim naslove u sutrašnjim novinama. Farmaceutski magnat uhićen zbog provale u dom za starije i nemoćne Backwater.« Annie se ponovno zahihoće. »Bojiš se da će ti to okaljati reputaciju zlatnog dečka?« »Već je ukaljana. I odgovor je ne. Bojim se da ću otići u zatvor i završiti u ćeliji s tipom kojeg zovu Bubba.« Nasmijala se, a njemu je srce brţe zakucalo. »Ne ţelim djecu ostaviti onom nesposobnjakoviću od tvog brata. Julia ionako već ima predug jezik.« »A psovke sasvim sigurno nije mogla naučiti od tebe, zar ne?« Oči su joj plesale, a jamica na njezinu obrazu ubrza mu bilo. »Apsolutno nije.« Nacerila se. Boţe, kako mu je nedostajao taj osmijeh. Kako joj je cijelo lice zasjalo, a zelene oči zablistale. Kako mu se od tog prizora po trbuhu razlijegala toplina. Umirao je od ţelje da je poljubi. Da je dodirne. Umirao od ţelje da završi ono što su ranije započeli. Čim se vrate i posloţe sve što su upravo našli, upravo to planira učiniti. Uhvatio ju je za ruku. »Dođi, brišimo odavde.«

Svjetlo s upravljačke ploče automobila osvjetljavalo je Simoneino lice na suvozačevu sjedalu Mitchevog terenca. Ona i Mitch svađali su se oko toga gdje trebaju skrenuti da bi se vratili na autocestu. Zvučali su kao stari bračni par. Kate je bacila pogled na Ryana koji je sjedio pokraj nje na straţnjem sjedalu. Uniformu domara odbacio je u grmlje iza zgrade doma prije nego što su otišli. U tom je trenutku pomno proučavao njezin karton. Duboke bore su mu od zabrinutosti izbrazdale čelo. To nikako ne moţe biti dobro. »Imaš uţasan smisao za orijentaciju u prostoru«, gunđala je Simone. »Ne, skreni desno na sljedećem semaforu.« »U dolasku smo prošli kraj McDonaldsa«, reče Mitch. »Točno se sjećam. Tamo je.« Pokazao je ravno pred sebe. »Ne, nije«, odbrusi Simone. »U sljedećoj je ulici. Samo skreni.« Posegnula je za upravljačem. »Dovraga, ţeno. Pusti me da vozim.« Kada ga je pogledala s munjama u očima, namrštio se, odmahnuo glavom i potom ipak skrenuo onamo gdje je pokazala. Dobro poznati zlatnoţuti lukovi blještali su nešto dalje niz ulicu. »Vidiš? Rekla sam ti. Nikada ne raspravljaj sa ţenom o voţnji i smjerovima. Ondje ti je izlaz na autocestu.« »Naročito ne s odvjetnicom«, gunđao je Mitch. »Imam oči, srce, i ţelim bodove za to što sam zapamtio Mekić. Kad smo kod toga, gladan sam.« »Ja moram u ured«, reče Ryan. 94


»Zašto?« upita Kate. To što je netremice zurio u njezin karton i što mu predstava na prednjim sjedalima nije bila ni najmanje zabavna, u njoj je izazvalo nervozu. »Moram nešto provjeriti. Ostavite me u centru, doći ću kući taksijem.« »Pa-pa, dupli cheeseburgeru.« Mitch uzdahne i proveze se kraj restorana brze prehrane. Uključio se na autocestu prema gradu. »Pričaj mi, Ryane«, reče Kate. »Što si to našao unutra, što ti je privuklo pozornost?« Prelistao je papire koji su mu leţali na krilu. »Čini se da si dosta dugo bila u prirodnoj komi. Međutim, nakon Reedova rođenja dobivala si lijekove za induciranje kome. Čini se kao da si se sama trebala probuditi iz kome, ali netko nije ţelio da se to dogodi.« Ţeludac joj se zgrčio. »Što je s onim drugim lijekom?« Nije odgovorio, pa ga je opomenula. »Ryane. Reci mi.« Stisnuo je usne. Potom je napokon rekao: »Tabofren je bio novi AmCorpov lijek na prvom stupnju kliničkih ispitivanja prije pet godina.« Simone se okrene na svom sjedalu. Mitch kratko baci pogled u retrovizor. »M o l i m?« Kate raširi oči. »Povukli smo ga jer je FDA imala ozbiljne prigovore na njegove nuspojave.« Kate osjeti kako joj krv nestaje iz lica. Činilo se kao da joj se zidovi pribliţavaju i prijete da će je zgnječiti. Ryan ovlaš prijeđe dlanom po njezinoj ruci na sjedalu. »Nemoj se odmah prestrašiti. Pusti me da malo istraţim.« Kimnula je glavom, premda u sebi nije znala što bi mislila. A ni što bi učinila. Drhtavim prstima protrljala je oţiljak na glavi. Pokušala je progutati strah. Nije uspjela. Mitch se zaustavi pred Ryanovom zgradom. »Simone i ja idemo uzeti nešto za pojesti i dolazimo natrag po vas.« »Ne morate«, reče Ryan izlazeći iz automobila. Primio je Kate za ruku i pomogao joj izaći. »Nema rasprave, Ryane.« Simone pruţi ruku kroz prozor i stisne Kateine prste. »Odmah se vraćamo.« Zašto je imala tako loš predosjećaj u vezi s ovim? Kate prijeđe rukom po kosi dok je ulazila u zgradu s Ryanom. Ledeni su je ţmarci prolazili od straha, gotovo kao onoga dana kada je klečala na podu u Jakeovoj radnoj sobi i otključavala ormarić za spise koji joj je promijenio ţivot. »Hej, Johne.« Ryan kimne glavom prema zaštitaru koji je sjedio za stolom u predvorju. »Gospodine Harrison. Nismo vas očekivali večeras ovako kasno.« »Imam nekog hitnog posla. Moj šogor i prijateljica svratit će kasnije. Pustite ih gore kada stignu.« »Naravno, gospodine Harrison. Odlično ste danas izgledali na TV-u«, dodao je sa smiješkom od uha do uha. »Hvala.« Ryan stavi ruku Kate na kriţa i usmjeri je prema dizalima. Ruka tako topla i čvrsta odaslala joj je ţmarce svuda po donjem dijelu leđa gdje ju je dodirivala. Nije mogla zanijekati da osjeća neku povezanost s njim. Samo nije znala što bi poduzela u vezi s tim ni kako bi se nosila s tim osjećajem, kada se istovremeno toliko toga drugog događa oko njih. Ryanov ured bio je ogromno prostranstvo tamnog drveta i kromiranih elemenata. Kroz staklenu stijenku pruţao se pogled na panoramu San Francisca. Ispod njih treperila su gradska svjetla, a u daljini se vidio osvijetljeni Golden Gate Bridge. S druge strane prostorije nalazio se šank; dva trosjeda i nekoliko niskih stolića razbacanih ispred njega. 95


Ryanov masivan radni stol stajao je na drugoj strani sobe, a s njegove desne strane duţ cijelog zida protezale su se police s knjigama. Osjećaj strahopoštovanja preplavi Kate istog trenutka kada je zakoračila u prostoriju. Njezin skromni ured stao bi u jedan mali ugao ovog kolosalnog prostora. Sjetila se konferencije za tisak i čeličnog pogleda u njegovim očima dok je razgovarao s novinarima. Ryan Harrison, poslovni magnat, nije nimalo sličio čovjeku koji ju je onako njeţno grlio nakon što joj je krv išla na nos. »Donesi nam nešto za piće, moţe?« Kate se zaputi do šanka, zahvalna što ima nešto za raditi. Ryan sjedne na stolac iza svog radnog stola i uključi računalo. Prsti su mu letjeli po tipkama, a pogled se usredotočio na ono što je traţio. Njegova šutnja govorila joj je da za sada još uvijek nije spreman podijeliti svoju zabrinutost s njom. Kate se odupre porivu da se nadvije nad njega i gleda mu preko ramena. Neko se vrijeme zabavila točeći im piće, a potom odnijela čaše na njegov stol. »Ima li tu negdje toalet?« upitala je. Pokazao je glavom prema vratima. »Onuda.« »Hvala.« Nastojala je provesti što je moguće više vremena u raskošno uređenom toaletu, s mramornim umivaonicima i ogromnom tuš-kabinom, prskajući vodu po licu u ţelji da obuzda svoje osjećaje. Kada je napokon skupila hrabrost vratiti se u Ryanov ured, pronašla ga je kako sjedi za svojim stolom. Ali ovog puta, čelo mu je bilo oslonjeno na ruke, a laktovi podbočeni na površinu stola. Na računalu se aktivirao čuvar zaslona sastavljen od Julijinih slika. Napetost je strujala iz njegova tijela, preletjela kroz prostor koji ih je razdvajao i ovila se Kate oko grudi, tako da su joj svi ţivci u tijelu zatreperili. Drhteći, zaobišla je stol i stala tik pokraj njega. »Ryane?« Ne podigavši pogled, uhvatio ju je oko struka i povukao pred sebe. Koljena je utisnuo u unutarnju stranu njezinih bedara, od čega su joj trnci prošli tijelom. Potom se nagnuo naprijed i naslonio čelo na njezin trbuh, duboko, isprekidano dišući. Nešto nije u redu. Što god da je pronašao bilo je tako loše da je nije mogao ni pogledati. Palo joj je na pamet da jednostavno ode i zaboravi sav taj dţumbus. Moţe sjesti na avion i vratiti se u Houston ako ţeli, zaboraviti Ryana Harrisona i njegovu kćer. To je najvjerojatnije najbolja ideja od svih. Ipak, dok je razmišljala o tome, znala je da neće otići. Sada je povezana s njim, ţeljela to ili ne. Ne samo zbog Julije i Reeda, nego i zbog nečeg drugog. Nečeg što ju je privuklo k njemu, čak i onda kada je ţeljela pobjeći. Nečeg što nije shvaćala, ali je očajnički ţeljela dokučiti. Provukla mu je drhtave prste kroz kosu, spustila se dlanovima niz njegov vrat do ramena i ondje napipala čvor od nakupljenog stresa. »Ryane, plašiš me.« Nije odgovorio. Samo je čvršće utisnuo tople, čvrste prste u njezine kukove, kao da mu ţivot ovisi o tome. »Reci mi«, šapnula je. Kada je podigao pogled, crte lica bile su mu protkane snaţnom boli. Strah koji ju je bio obuzeo pretvorio se u paniku kada je u tim očaravajućim plavim očima vidjela krivnju. Glasno je udahnula. I bez pitanja, znala je da je na neki način upleten u što god da joj se dogodilo.

96


Trinaesto poglavlje Toliko je dugo zurio u nju onim pogledom ispunjenim krivnjom da je 9 Kate poţeljela istresti riječi iz njega. »Ryane, što je bilo?« »Tabofren je ukazivao na to da bi mogao smanjiti neke neoperabilne tumore. Ali FDA je zaustavila klinička ispitivanja kada su se ozbiljne nuspojave počele pojavljivati i dovele u pitanje njegovu zdravstvenu ispravnost.« »To si već rekao dok smo se vozili«, podsjetila ga je. »Znam. Samo se nisam mogao sjetiti o kojim se nuspojavama radilo.« »Zašto imam osjećaj da ne ţelim znati koje su to nuspojave?« Progutao je slinu i zagledao se u njezin trbuh. »Lijek je djelovao na staničnu signalnu putanju koja potiče razvoj tumora kod pacijenata s uznapredovalim stupnjem karcinoma. Bili smo uistinu uzbuđeni nakon rezultata prvotnih ispitivanja na ţivotinjama, kao i FDA. Ubrzali su postupak i ubacili ga u klinička ispitivanja.« »Manje nuspojave obuhvaćale su iritaciju koţe, osipe i suhoću sluznice. Ništa neuobičajeno. No, one zbog kojih ga je FDA odlučila povući bile su daleko ozbiljnije. Uglavnom su uočene kod pacijenata s tumorima mozga i leđne moţdine - teške glavobolje, promjene raspoloţenja i osobnosti i... i gubitak pamćenja.« O, Boţe. Ryanovi prsti čvršće se zategnu oko njezina struka, ne dopustivši joj da se odmakne. »Kada su pacijenti uključeni u klinička ispitivanja počeli prijavljivati te simptome, naročito potpuni gubitak pamćenja, prestali su dobivati lijek. Većina njih nije imala dugotrajne posljedice.« »Ryane, zašto su mi davali taj lijek? Ne razumijem. Rekao si da nisam imala rak.« »Nisi. Ne znam... Nisam siguran o čemu se ovdje točno radi, ali...« »Ali što?« Činilo se da ne moţe prikriti paniku koja joj se naslućivala u glasu. Budući da nije dizao glavu, dlanovima mu je obujmila lice i natjerala ga da je pogleda. »Što, Ryane?« Naslonio se leđima na stolac i dlanovima protrljao lice. »Pogledaj sliku na zaslonu i reci mi poznaješ li ovog čovjeka.« Kate prijeđe prstima preko tipkovnice. Čuvar zaslona se ugasio, a na zaslonu se pojavilo Jakeovo lice. »O, Boţe.« »Pretpostavljam da to znači da«, tiho je rekao. »Zašto imaš Jakeovu sliku?« »To je doktor Jacob McKellen. On je razvio Tabofren i predvodio je klinička istraţivanja.« Ne. Kate se okrene prema zaslonu i odmakne se korak unatrag. Ne. Nije moguće. Riječi su je gušile u grlu. Ovo ne moţe biti istina. Ryan se odgurne sa stolca i uhvati je za ramena. »Nemoj. Nemoj se sada povlačiti od mene. Ostani sa mnom.« »Ne. Griješiš. Sigurno postoji drugačije objašnjenje. Mora postojati.« »Dušo-« »Zašto? To mi je namjerno napravio?« Kako je čovjek kojeg je voljela, s kojim je ţivjela duţe od godinu dana, kojem je povjerila svoje dijete... kako je mogao namjerno učiniti nešto takvo što će joj nauditi? »Ne znamo to. Ni meni to nema nikakvog smisla, ali razjasnit ćemo to već nekako.« Uvukao ju je u toplinu svog zagrljaja prije nego što se stigla odmaknuti. Prepustila mu se, ali nije mogla odvojiti oči sa zaslona. S Jakeovog lica koje joj je 97


uzvraćalo pogled. Sjećanja na njihov zajednički ţivot smjenjivala su joj se pred očima poput sjajnih slika iz nekog filma - Jake kako drţi Reeda dok roštiljaju u straţnjem dvorištu, njih dvoje kako plešu na nekoj humanitarnoj zabavi za pomoć bolnici, kako vode ljubav u svom bračnom krevetu. Snaţan drhtaj prostruji joj tijelom i ona se pokuša izvući iz zagrljaja, ali Ryan ju je čvrsto drţao. »Sve je u redu«, tiho je rekao. »Ja te čuvam.« Još se neko vrijeme otimala, ali nije imala snage oduprijeti mu se kada ju je još čvršće zagrlio. Naposljetku je utonula u njega, dok su se emocije slijevale kroz nju poput podivljale bujice. Kako se mogla tako prevariti? Kako to da nije vidjela kakav je Jake ispod površine? Je li bila slijepa? Ili samo nije ţeljela dovoljno blizu zaviriti? Ryan je pogladi po kosi, dok su joj njegove usne u uho šaputale riječi utjehe. U glavi su joj, pak, odjekivale neke njegove ranije izgovorene riječi. »Rekao si... Rekao si da se zove McKellen.« Njegov stisak nije popustio ni na tren. »Da. Jacob McKellen. Njegova obitelj već dugi niz godina posjeduje i vodi izdavačku kuću McKelIen Publishing.« Naglo je uvukla ramena. Gorčina joj se popne u grlo. »On je... Govorio je da ne ţeli da se ikada zaposlim, ali nije imao ništa protiv toga da za nekog radim kao vanjski suradnik. Znao je da ću na koncu raditi za McKellen Publishing.« »I to mi je palo na pamet. Ne ţelim da sutra ideš na posao.« »Ryane-« »Ne, slušaj me.« Odmaknuo se da je pogleda, dok su mu prsti i dalje čvrsto stezali njezina ramena, odlučno i suosjećajno u isto vrijeme. »Ovo je daleko ozbiljnije nego što smo mislili. Milijuni dolara uloţeni su u Tabofren. Mnogi su bili bijesni kada je povučen. Iz tvog se kartona vidi da si ga dobivala još dugo nakon što je FDA naredila povlačenje. Netko ga je testirao, ili zato što su imali kupca, ili su pokušavali zaobići FDA. Bilo kako bilo, tvoje njuškanje uokolo neće dobro sjesti onome tko stoji iza svega toga, tko god on bio.« Nije joj se svidjelo ono što je time htio reći. »Mislila sam da je Jake stajao iza toga.« »Mislim da to nije učinio sam. Mislim da jednostavno ne bi mogao. Zaposlenici u domu su znali. Netko u izdavačkoj kući je znao.« Njegove su riječi ostale visjeti u zraku između njih. Sa zida na drugom kraju prostorije čulo se otkucavanje sata. »Jesi li ga ti poznavao?« tiho je upitala. Gledao ju je u oči, ali nije mu uspjela pročitati misli. »Sreli smo se nekoliko puta. Nisam ga dobro poznavao.« Zaţmirila je. Sreli su se. Razgovarali jedan s drugim. To što je bila s Jakeom nije bila slučajnost. Pojačao je stisak na njezinim ramenima. »Razjasnit ćemo mi sve ovo, ali moraš biti oprezna. Slika će ti biti u svim novinama. Ljudi će znati da nisi mrtva.« Još jedna dodatna briga. »Ja... Nisam o tome razmišljala.« »Ţelim da posjetiš liječnika. Odmah sutra.« Dlanovima si je prešla po obrazima. »Dobro sam.« »Nećemo o tome raspravljati.« Ton njegova glasa jasno joj je rekao da je bolje da ni ne pokušava. »Tabofren nikada nije bio dugoročno testiran. Ne znamo kakve posljedice moţe ostaviti nakon dugog vremena.« »Obavila sam CT netom prije nego što je Jake umro. Nalaz je bio uredan.« »Napravio ga je liječnik iz Houstona koji je poslije nestao, zar ne?« »Da.« Ţeludac joj se opet zgrčio. »Ne misliš valjda da je i on upleten?« »Ne znam. Ali moramo biti oprezni. Ne smijemo ništa riskirati.« »O, Boţe«, ponovno je promrmljala, utonuvši natrag na njegova prsa. Postajalo je sve 98


gore. Svaki novi trag, svaka nova informacija tjerala ju je da se zapita u što se to uvalila. U što je uvukla Ryana i Juliju. Ovio je ruke oko nje i naslonio obraz na njezinu kosu. Njegova toplina, sigurnost i snaga stvorile su zaštitnu čahuru oko nje. »Neću dopustiti da ti se išta dogodi.« Čvrsto stisnuta uz njega, poţeljela je zaboraviti sve što su saznali, ne odvajati se od njegova tijela koje je postalo njezino sigurnosno uţe, vjerovati njegovim riječima. Miris njegove koţe lebdio je u zraku i probudio onaj poznati osjećaj već doţivljenog. Zatvorivši oči, naslonila je obraz na njegova prsa i zagrlila ga. Ritmično kucanje njegova srca podsjetilo ju je na to da je ţiva. Dok su tako stajali šuteći, gotovo da je mogla zamisliti kako je bilo ţivjeti s njime. Kakav je bio prije... prije nego što je izgubio Annie. Sretan. Potpun. Čovjek koji bi pomaknuo brda i doline za ţenu koju voli. Ali sada je neko drugo vrijeme. Nijedno od njih dvoje nije više ona ista osoba od prije. Premda se ţeljela samo osloniti na njega i dopustiti mu da bude njezina stijena, toliko toga još uvijek nije znala. O tome što joj se dogodilo. O njemu. O tome kako je sve ovo - uključujući i njega - međusobno povezano. Istina će je osloboditi. Ne smije dopustiti da je ovo slomi. Neće to dopustiti. Već je ovako daleko dospjela. Jedino što sada moţe učiniti jest potraţiti odgovore za koje je znala da su tu negdje, na dohvat ruke. I nositi se s posljedicama kada ih pronađe.

»Ovo se sranje sve više komplicira.« Mitch je stajao pokraj šanka u Ryanovu uredu i provukao ruku kroz kosu. »Pričaj mi malo o tome.« Ryan natoči mineralnu vodu u čašu i baci pogled na drugu stranu prostorije, prema Annie i Simone, koje su sjedile na podu uz prozore i tiho razgovarale. Annie je namjestila smiren izraz lica kada su se Simone i Mitch pojavili, ali nije mu promaknulo da joj je ruka zadrhtala svaki put kada bi posegnula za čašom vina ili uzela zalogaj iz papirnate kutije s kineskom hranom koju su njih dvoje donijeli. »Ne ţeli večeras doći k meni, previše je tvrdoglava, ali ne ţelim da ostane sama tamo daleko u onoj kućici na plaţi.« »Stvarno misliš da bi joj netko htio nauditi?« »Zahvaljujući današnjoj konferenciji za tisak, njezina je slika objavljena u svim medijima. Tjednima se motala oko onog doma i raspitivala se. Netko ju je vidio i nije ju htio pustiti unutra. Znaju da traţi odgovore.« Ponovno je bacio pogled prema njoj. »Puno je propatila i nisam je ţelio dodatno zabrinuti, ali nisam joj sve rekao.« »Zašto me od te tvoje izjave opasno podilaze ţmarci?« Ryan se leđima okrene prema prozoru tako da ga njih dvije ne mogu čuti. »Jacob McKellen bio je uţasno bijesan kada je Tabofren povučen iz ispitivanja. Uloţio je puno vlastita novca u istraţivanje i razvoj. Došao je ovamo i gotovo mi otkinuo glavu kada je saznao da smo stvar odlučili pokopati. Rekao mi je da će pronaći načina da ishodi odobrenje za Tabofren, uz moju pomoć ili bez nje. Otpilio sam ga. Mitch« - nagnuo se naprijed - »dva tjedna poslije, Annie je nestala.« »Kvragu.« »Ima još. Prije dvije-tri godine čuo sam priče o tome da se u Kanadi provode klinička ispitivanja lijeka sličnog Tabofrenu. Ondje nema ovako stroge kontrole kao što je FDA. Lakše je ishoditi dopuštenje od ministarstva, a kada tvrtka raspolaţe podatcima, moţe ih se lako prošvercati u SAD, ako poznaješ sustav. Uspiju li dokazati da je lijek siguran i 99


djelotvoran, FDA će ga uzeti na razmatranje.�� »Misliš da ga je testirao na svoju ruku?« Ryana obuzme mučnina i ogromna doza griţnje savjesti. »Ne znam. Ali slutim da je tako. Mislim da mu je dom za starije i nemoćne posluţio kao ispitni laboratorij, odakle je podatke slao nekoj kanadskoj tvrtci. Moramo pronaći medicinsku sestru navedenu u Annienom kartonu-« »Kateinom kartonu«, presječe ga Mitch. »Da, dobro«, brzo odvrati Ryan. »Moţda ona zna s kim je McKellen radio na tome.« »Jeste li vas dvojica završili sa šaputanjem?« Simone odloţi čašu na šank i skine čep s poluprazne boce merlota. Ryan je jednim pogledom ustanovio da je Annie izašla iz prostorije. »Samo se malo hvalimo uspjesima u seksualnom ţivotu.« Mitch joj namigne. »Potukao sam Ryana.« Simone ponovno napuni čašu i pogleda ga iskosa. »Dva sredovječna muškarca razgovaraju o svojim trofejima. Zbilja neočekivano. Ryane, da tvoja tvrtka kojim slučajem ne proizvodi one fensi tabletice za erektilnu disfunkciju?« »Ne, ţalim. Ali mogu te povezati s nekim tko ih proizvodi, ako ti trebaju.« Simone dobaci Mitchu vragolast osmijeh. »Jedan me tip stalno pokušava nagovoriti da izađem s njim. Ali malo me brine njegova sposobnost da se odrţi.« »Oboje ste strašno duhoviti«, ubaci se Mitch. »I, srce, kad god poţeliš sa mnom na probnu voţnju, samo reci.« Simone se glasno nasmije; zvuk njezina smijeha koji se razlijegao uredom na trenutak je otpustio čvor u Ryanovim prsima. »Prilično sam sigurna da se to nikada neće dogoditi. Ali mi je drago vidjeti da vas dvojica opet razgovarate jedan s drugim.« »Ryan se ne moţe dugo ljutiti na mene«, reče Mitch. »Ja sam mu jedini prijatelj.« »Ma da, kako da ne.« Ryan se okrene prema Simone. »Ima li ikakve šanse da večeras prespavaš kod Annie ?« »Misliš Kate?« Na kratko je pogledala Mitcha. »Da. Ne ţelim da ostane sama u kući.« »Ne mogu zbog Shannon. Kod kuće je sa sitericom. Kate i Reed bi mogli doći k nama.« Annie izađe iz toaleta i oni svi utihnu. »Brzo«, reče prilazeći im za šank, namjestivši osmijeh na lice, koji joj nije dopirao do očiju. »Promijenite temu. Vratila se.« Mitch prebaci ruku oko Anniena ramena, tako leţerno i opušteno da Ryan silno poţeli da moţe učiniti isto. »Do sada smo obradili seks i drogu. Rock-n-roll je sljedeća tema na popisu. Biraj grupu.« Nasmiješila se od uha do uha. Od njezina osmijeha Ryana stegne u grudima. Nedostajao mu je taj osmijeh i toliko toga drugog ovih posljednjih pet godina. »Nećeš?« Mitch podigne obrvu. »Okej, ajmo onda o tome tko će gdje spavati. Biraj. Moţeš spavati kod Simone, kod mene ili Ryana.« Očima je prelazila od jednog do drugog lica i napokon se zaustavila na Ryanu. Srce mu je bubnjalo kao ludo pod pogledom tih podozrivih zjenica, a u trbuhu mu se nakupila toplina. Dao bi sve na svijetu da je uspije nagovoriti da pođe s njim. »Ne mislite to valjda ozbiljno?« »Mislimo.« Mitch uzdahne. »Svi se slaţemo oko toga da ne bi smjela ostati sama.« »Velika sam cura. Mogu se brinuti o sebi.« »Kate«, reče Simone, »imala si uţasno naporan dan. Udovolji nam barem za večeras.« 100


»Moram misliti na Reeda.« »Reed i Julia su s mamom i tatom«, odvrati Mitch. »Vjerojatno se kupaju u hotelskom bazenu ili harače po minibaru. Vjeruj mi, dobro mu je.« Ugrizla se za usnicu. Napetost joj je isijavala iz tijela i kada je podigla ruku da protrlja oţiljak na glavi, Ryana su zasvrbjeli prsti od ţelje da ih zavuče u tu gustu kovrčavu kosu boje kestena i da ga protrlja umjesto nje, da ublaţi barem dio stresa koji je dobrim dijelom on sam izazvao. Kad bi mu dopustila, učinio bi sve što je u njegovoj moći da ublaţi tu tjeskobu i uznemirenost koje su joj strujale cijelim tijelom. »Dobro«, napokon je rekla. »Pobijedili ste. Preumorna sam da bih se svađala s vama oko toga.« Pogledala je prema Simone. »Znam da moraš paziti na Shannon.« Potom se okrenula prema Mitchu. »A ako je ovo uistinu tako gadno kao što mislimo, ni za Simone nije pametno da ostane sama. Danas je javno obznanjeno da je ona moja odvjetnica. Da me ona prva prepoznala.« »Kate-« započela je Simone. »Udovolji mi, Simone. Osjećat ću se puno bolje ako znam da ni ti nisi sama. Ne ţelim da itko zbog mene strada. I nećemo ti svi okupirati kuću.« »Ja ne-« »Ne raspravljaj se sa ţenom«, brzo se ubaci Mitch. »Uvijek je mudro zborila.« Simone se namrštila i prekriţila ruke na grudima. Ipak, u njezinim očima, Ryan je vidio da se nema namjeru svađati. Ovo što se događalo plašilo ju je baš kao i sve njih. »To ne znači da sam se predomislila u vezi s ičim, Mathews.« »Još nisi«, naceri se Mitch. Ryan se ţelio nasmijati, ali situacija je bila sve samo ne smiješna. Tada je shvatio što sve to znači. Kada je ponovno pogledao prema Annie, ona ga je već odmjeravala. Ţeludac mu se zgrčio. »To znači da ostajemo ti i ja«, rekla je. »Idemo k meni ili k tebi?«

Ryan baci ključeve na stolić kraj ulaza i zatvori vrata iza Annie. Bez riječi je odšetala u dnevnu sobu i zaustavila se pred kaminom, na kojem je stajao niz uokvirenih fotografija iz njihova zajedničkog ţivota. Slika s njihova vjenčanja, dan kada su Juliju donijeli kući iz bolnice, slika njih dvoje na nekom od onih smiješnih izleta u planine na koje ga je uvijek odvlačila. O čemu razmišlja dok promatra te fotografije? Osjeća li išta? Dlanovi mu se oznoje. Ţeludac mu se okretao kao bubanj perilice za rublje na centrifugi. Krivnja mu se uvukla pod koţu dok ju je promatrao kako pogledom prelazi sa slike na sliku i čvrsto mu se zategnula oko srca. Krivnja jer je nije potraţio kada je trebao. Krivnja zbog onog što se događa sada. Krivnja zbog činjenice da joj je netko namjerno naudio prije pet godina i da je vjerojatno on razlog tome. Prošao je rukom kroz kosu, svjestan toga da ništa ne moţe promijeniti prepusti li se toj krivnji. Jedino što je sada vaţno je pobrinuti se za njezinu sigurnost. »Jesi li umorna?« Okrenula je glavu prema njemu. Mjesečina se razlila kroz veliki prozor i osvijetlila joj lice. Te duboke zelene oči, visoke jagodice, gusta kovrčava kosa koja joj je padala na ramena i kroz koju je tako silno čeznuo provući svoje prste. »Iscrpljena.« Njezin umorni glas zvučao je kao baršun i brusni papir umotani u jedno u klupko. Ţelio je čuti kako izgovara njegovo ime onim istim sanjivim tonom, kao toliko puta prije. Ţelio ju je podići na ruke i odnijeti u svoj krevet. Ţelio je oviti ruke oko nje, uklizati u njezino tijelo i ostatak svijeta ostaviti pred vratima. 101


Ipak, znao je da to neće učiniti. Još uvijek nije bila sigurna u njega. Ponio se prema njoj kao zadnji kreten kada je saznao tko je, a sada oboje znaju da je neizravno odgovoran za njezinu nevolju. Njezina je sumnjičavost bila opravdana i nije ju htio forsirati. Koliko god da je ţelio - i trebao - dodirnuti je, još više je ţelio da ona osjeti ţelju za njime. Makar i samo djelić one ţelje koju on osjeća za njom. »Dođi«, rekao je pozivajući je rukom da ga slijedi. »Pokazat ću ti gostinsku sobu.« Podigao je njezinu torbu, onu po koju su se bili odvezli u Moss Beach, i krenuo uza stube. Vukla je noge za njim, a slatkasti miris jorgovana njezina parfema lebdio je zrakom. Ukrutio se pri samoj pomisli na to da će noćas leţati u krevetu u sobi tek malo dalje niz hodnik, tako blizu njemu. Tako potpuno ţiva. Hladan tuš. To je ono što mu sada treba. Moţda dva. Ili deset. Otvorio je vrata gostinske sobe, a kada je prošla kraj njega, svileni pramenovi njezine kose okrznuli su mu rame. Bujica ţmaraca sjurila mu se ravno u prepone. »Lijepo je«, rekla je polagano se okrećući oko sebe dok je pogledom upijala svijetloplave zidove, bijeli pokrivač na velikom krevetu, namještaj u shabby chic po izboru nekog dekoratera. Lijepo nije bila riječ koja se njemu motala po glavi. Odjevena u traperice i usku majicu kratkih rukava, izgledala je veličanstveno. Imala je oble bokove, čvrsta bedra i straţnjicu, a kada se okrenula, njezine jedre grudi nisu u iskušenje dovele samo njegovo tijelo, već i um koji je pokušavao zadrţati kontrolu. Danas je već stavio ruke na te slasne dojke, sada je na njih ţelio poloţiti usne. »Ryane?« Podigao je pogled i zamijetio znatiţeljan izraz njezina lica. »Oprosti. Malo sam ošamućen. Dan je bio dug.« »Da, i ja mislim.« Spustio je torbu na krevet, prišao susjednim vratima, otvorio ih i upalio svjetlo. Silno se trudio ne zamjećivati svaki njezin pokret i svaki zvuk. Bez uspjeha. »Kupaonica je ondje.« »Jesam li prije ovdje ţivjela?« Pitanje izgovoreno tihim, blagim glasom trgne ga iz omame. Kako bi njemu bilo kada se ne bi mogao sjetiti tko ili što je? Da se mora oslanjati na tvrdnje drugih ljudi da mu popune praznine u sjećanju? Po prvi put otkako se vratila u njegov ţivot, shvatio je koliko joj je teško. Odupro se porivu da posegne za njom i umjesto toga zabio ruke u prednje dţepove traperica. »Nisi. Ovu sam kuću kupio prije otprilike četiri godine.« »O.« Rukom je prelazila preko plavih kvadratića na prekrivaču. Ţelio je da njega tako dodiruje, nije mogao ne sjetiti se kako mu se koţa na cijelom tijelu zaţarila kada su ga njezine ruke ovlaš dodirivale nešto ranije tog dana. »Gdje smo prije ţivjeli?« »Imali smo kuću u gradu. Nakon što si... otišla... nisam mogao podnijeti pomisao da tamo ţivim sam.« To je djelomično bila istina. Prava istina bila je ta da nije mogao zakoračiti ni u jednu prostoriju u toj kući, a da se ne sjeti njezine prisutnosti ondje, kako mu se smiješi, vodi ljubav s njim. Boravak u toj kući bez nje umalo ga je uništio. »O«, ponovila je. Uz dubok uzdah, spustila je ruku i pogledala u svoja stopala. Razgovor o prošlosti neće je navesti da se opusti, a on nije ţelio da joj bude neugodno. Otišao je u kupaonicu i izvukao ručnike iz ormarića te ih odloţio uz umivaonik. Kada se vratio u sobu, ona je već nešto traţila u svojoj torbi. 102


Lice joj je bilo umorno, a maskara razmrljana ispod očiju. Izgledala je kao da bi mogla svakog trenutka zadrijemati. »Ostavit ću te onda da se odmoriš.« »Ryane?« »Da?« Zaustavio se kraj otvorenih vrata i osvrnuo se. »Ţao mi je.« »Zbog čega?« »Zbog svega ovoga... zbog problema koje sam ti izazvala.« »Nisi mi ništa izazvala.« Odmahnula je glavom. »Da, jesam. Stvarno mi je ţao zbog svega ovoga. Nisam trebala doći u San Francisco. Nisam ni na trenutak zastala i razmislila kako će sve to djelovati na bilo kog drugog osim mene. Uvukla sam te u ovu noćnu moru. Juliji i Reedu donijela sam samo zbunjenost i bol. A sada sam još Simone i Shannon dovela u opasnost.« »Nisi učinila ništa loše«, njeţno je rekao. »Da, jesam. Govorila sam sama sebi da moram saznati istinu. Sada...« Podigla je ruke, a potom ih umorno spustila i spustila se na rub kreveta. »Sada više nisam sigurna da ţelim znati. Moţda bi bilo najbolje da se spakiram i odem.« Činilo mu se kao da mu je netko zavezao čvor u utrobi i zakrenuo ga. Panika mu se razlila po grudima. Ne bi preţivio da sada ode od njega. Bio je slomljen kada ju je prvi put izgubio. Drugi put bi ga to ubilo. Kleknuo je pred nju, svjestan da se neće moći zaustaviti ako je dodirne. Ipak, trebala mu je ta povezanost, morao joj je pokazati koliko mu znači. Drhtavim prstima primio ju je za ruku koju je drţala na krilu. »Ne moţeš sada otići.« Oči su joj bile izmučene i ispunjene kajanjem. Tuga koju je u njima vidio stegnula ga je u grudima toliko da ga je zaboljele. Čeznuo je za time da je zagrli i privuče k sebi, da oboje oslobodi boli. »Ne moţeš mi reći da je ovo ono što ţeliš«, tiho je rekla. »Ne, ne ţelim ovaj kaos. Ali na neki suludi način, taj kaos te vratio nama. I ne bih to ni za što mijenjao. Ţelim vidjeti da se opet smiješiš, smisliti nešto da nam svima bude lakše. Ako odeš od mene i djece, time nećeš ništa popraviti. Bit će samo još gore.« Zatvorila je oči. »Znam.« Glas joj je prepukao i to ga je dotuklo. Već se vidio kako je ruši leđima na krevet, skida joj odjeću, utiskuje se u nju i bestraga tjera sve njezine brige. Toliko je to ţelio da je jedva disao. Sasvim polako, izvukla je ruku iz njegove i prešla njome po kosi. »Samo sam umorna i ne mogu suvislo razmišljati. Treba mi odmora.« Nije ţelio prekinuti tu sponu, ali ona je to već učinila, ponovno je podigla zidove oko sebe i ostavila ga vani. Zašto je ne moţe pročitati? Zašto ne moţe dokučiti o čemu razmišlja? Prije je to uvijek mogao. Nije ţelio priznati da se promijenila, ali ipak jest. Toliko toga na njoj bilo je drugačije nego što pamti. Nevoljko ustane. »Dobro. Vidimo se onda ujutro.« »Hvala.« Nasmiješila se kada se nije pomaknuo. Nije to bio zavodljivi smiješak, već isforsirani, nelagodni zavijutak njezinih sočnih usana koji mu je govorio da je vrijeme da ode. Zatvorio je vrata spavaće sobe za sobom, a potom se primio za kvaku da zadrţi ravnoteţu. Sam u praznom hodniku, zatvorio je oči i naslonio čelo na vrata. Sve što je ikada ţelio ostalo je u toj sobi, a on nije znao kako doći do toga. Svaki njegov potez bio je pogrešan. Svaki njegov korak kao da ju je tjerao sve dalje od njega, umjesto da joj se pribliţi. Je li zavaravao samog sebe kada je pomislio da bi je mogao ponovno osvojiti? Nadao se da ne. Jer bio je sasvim siguran u to da ne bi preţivio da je ponovno izgubi. 103


Četrnaesto poglavlje Simone se naglo uspravila u krevetu kada je čula tresak. Lomljava stakla. Odnekud iz prizemlja. Netko je u kući. Zbacila je pokrivač, posegnula za bejzbolskom palicom koju je drţala pod krevetom i potom otvorila vrata spavače sobe što je tiše mogla. Ništa se nije micalo u hodniku. Jedino svjetlo dopiralo je od noćne svjetiljke u kupaonici. Bešumno je tapkala po parketu i otvorila vrata Shannonine sobe. Njezina je kći leţala na trbuhu, s rukama preko glave, i čvrsto spavala. Bilo joj je tuklo kao ludo dok je išla prema stubištu. Kada je stala na drugu stubu odozdola, drvo je zaškripalo, a ona se zaledila. Srce joj je skočilo u grlo. Iz smjera kuhinje čula je zvuk razbijenog stakla koje struţe po podu. Progutala je knedlu, podigla palicu iznad ramena i polako se šuljala prema kuhinji. Steve je uvijek govorio da treba nabaviti pištolj. Rekla mu je da je to glupo. Ali sada... Sada bi voljela da ga je poslušala. Premda je znala zamahnuti palicom kao najbolji igrači, siroti je DeMarini9 u kombinaciji s njezinih metar i pedeset pet centimetara visine bio slaba obrana protiv provalnika. Samo se nadala da će mu uspjeti zadati barem jedan pošteni udarac i otjerati ga prije nego što se išta dogodi. »Dovraga.« Začuvši glas s druge strane, zaustavila se tik ispred kuhinjskih vrata. U vraţju mater, trebala je nazvati 911. Za kog vraga pokušava sama riješiti ovakvu situaciju? Zakoračila je unatrag kada su se vrata otvorila. Ne razmišljajući ni trena, spustila je palicu i zamahnula. Prigušeni bolni uzvik odjeknuo joj je u ušima, a za njime i zvuk tijela koje je palo na pod. Silovito. Pod navalom adrenalina, uletjela je u kuhinju i podignula palicu, spremna na novi udarac. Mitch podigne ruku da je zaustavi. »Kvragu, ne udaraj me više!« »Mitch?« »Što si mislila, tko je?« Uhvatio se za trbuh dok je leţao na podu, a gornji dio tijela bio mu je zaokrenut pod pomalo čudnim kutom prema ormarićima kuhinjskog otoka. »Zubić vila? Dovraga, ţeno, mislim da mi je napuklo rebro.« Ispustila je palicu. O, sranje. Mitch. Drvo je zaklepetalo po podu. Prišla mu je, spustila se na koljena i podigla mu glavu prema sebi. »Što radiš u mojoj kuhinji?« »Bio sam gladan. Od kineske hrane uvijek ogladnim usred noći.« Kineska hrana za van. Ryanov ured. Kate koja je zamolila Mitcha da večeras ostane s njom i Shannon jer je bila zabrinuta za njih. Toliko se preplašila kada se onako naglo probudila da je sve to zaboravila. »O, Boţe. Ţao mi je«, rekla je pomaţući mu da se pridigne. »Jako te boli?« »Prilično. Premda, ego mi je povrijeđen više od tijela. Upravo sam dobio po turu od cure.« Zbija šale. Ne moţe biti tako jako ozlijeđen. Njezina se strepnja malčice ublaţila. »Čula sam lomljavu stakla. Mislila sam da netko provaljuje u kuću.« Na prigušenom svjetlu gledala je kako mu lice poprima nervozan izraz. »Da, to sam bio ja. Pao mi je vrč s limunadom dok sam pokušavao dohvatiti pivo iz straţnjeg dijela hladnjaka.« »Ti-« Zaljuljala se na petama i prasnula u smijeh. »Sad mi se još i smiješ? Divota. Upravo si mi ubila muškost.« 9

Poznata marka bejzbolske palice. 104


»Ne smijem se tebi«, rekla je između dva naleta smijeha. »Nego svemu ovome. Cijela je situacija totalno sumanuta.« »Pričaj mi malo. I uostalom, kako ti pada na pamet spuštati se u prizemlje kada čuješ sumnjive zvukove? Moramo popričati o tome, ne bi smjela raditi gluposti koje vidiš u horor filmovima« Prostrijelila ga je pogledom. »Kad smo već kod toga, moţemo i o tvojim svjetonazorima spiljskog čovjeka.« Protrljao se po rebrima. »Kvragu, opasno udaraš.« »Daj da ti to pogledam.« Odgurnuo joj je ruke kada je posegnula za rubom njegove košulje. »Što je, sad si još i doktorica? Nema šanse.« »Neću te ozlijediti.« »To si već napravila.« Izmaknuo se van njezina dosega. »Ponašaš se kao malo dijete. Daj mi da vidim.« Još jednom je otklonio njezin dodir. »Mitch.« »Simone«, odvratio je, zureći u nju. Iz smočnice je dopiralo upravo dovoljno svjetla da je mogla vidjeti ţestinu u njegovim očima. »Zašto mi ne dopuštaš da te dodirnem?« »Zato što si rekla da to nije dobra ideja. To su tvoja pravila, ne moja, srce.« »Ja ne-« »Ne razumiješ? Da, vidim. Pa da ti onda nacrtam.« Provukao je ruku kroz kosu. »Ako ti diraš mene, i ja ću dirati tebe, što misliš o tome?« »O.« Koţa joj se zaţarila. Ruke su joj se umirile na koljenima. Temperatura u prostoriji kao da je skočila desetak stupnjeva dok su netremice gledali jedno u drugo. Oboje su bili svjesni iskri koje su frcale između njih. Što je to na njemu što je toliko privlači? To je nešto više od njegova dobrog izgleda. Više od šašavog smisla za humor. To je nešto drugo. Nešto za što još nije spremna. Nakon nekoliko beskrajno dugih trenutaka, skrenuo je pogled, a potom se stenjući digao s poda. Dugonog i mišićav. »E, pa, idem sad počistiti nered koji sam napravio.« Ustala je i pruţila ruku prema njemu. »Mitch-« Munjevito ju je uhvatio za zapešće, tako brzo da to nije očekivala. Koţa joj se zaţarila pod njegovim prstima, a kada se okrenuo da je pogleda, u njegovim je očima vidjela poţudu. Poţudu koja joj je ozračila cijelo tijelo i osvijetlila koţu kao da ju je netko uključio u električnu struju. »Dobro, slušaj me sad, pravnice. Lud sam za tobom. Nikada ni za kim nisam toliko poludio. Nikada. Shvaćam da zastupaš moju sestru. Shvaćam da ti ja značim sukob interesa. Ali ako me još jednom dodirneš, zaboravit ću tu tvoju iritantnu etiku i uzeti te odmah ovdje, uz kuhinjske ormariće. Neće mi trebati nikakve tabletice. I vjeruj mi kada ti kaţem, uţivat ćeš. Oboje ćemo uţivati.« Zrak joj je zastao u grlu. Ţudnja joj je strujala tijelom. Ţudnja kakvu nije osjetila godinama. Paţljivo posloţen ţivot koji je sagradila nakon Steveove smrti opasno je lebdio nad dubokim ponorom. »Mitch... « Mišić na čeljusti mu se trzne. »Da?« »Poljubi me prije nego što stignem reći ne.« Njegova su se usta našla na njezinima, a da nije ni čula da se pomaknuo.

105


Kapljice vode prekrile su Kateinu koţu. Mjehurići su se slijevali u lokvicu pod njezinim nogama. Zatvorila je oči i udahnula svjeţ, čist miris sapuna, onaj isti koji se zadrţao na Ryanovoj koţi i koji je osjetila kada je sinoć svoje mišićavo tijelo prislonio uz njezino. Okrenula je lice prema toplom mlazu tuša u gostinskoj kupaonici. Nakon besane noći, bila je još iscrpljenija nego jučer. Je li nedavno spavao u tom krevetu? Bila je uvjerena da osjeća njegov miris na jastuku, praktički ga je mogla zamisliti uza sebe pod plahtama. Mišići su joj zatitrali kada je sapunom prešla po koţi na trbuhu, zamišljajući njegove ruke kako čine to isto... njegove usne. Oštra bol prostrijelila ju je između bedara. Toplina joj se razlila prema središtu. Rekao je da je ţeli, da umire od ţelje da je dodirne. Ipak, to je bilo prije nego što su otkrili njezin karton u domu za nemoćne, prije nego što je shvatio o čemu se radi. Od tog je trenutka bio njeţan i briţan, ali pomalo povučen. Gotovo kao da se bojao previše joj se pribliţiti. Prstima je okrznula dojke i uţareni impulsi poţude razletjeli su joj se po cijelom tijelu. Iz nekog ludog razloga, nije ţeljela da se povuče. Ţeljela je njegove ruke na sebi kao što su bile prije toga, da njegova senzualna usta proţdiru njezina, da ga osjeti unutar svog tijela. Ta tinjajuća bol prerasla je u plamenu stihiju dok ga je zamišljala pod tušem uza sebe i kako obrise čvrstih mišića na njegovu tijelu slijedi vrhovima svojih prstiju. Svojim jezikom. Nalazio se samo malo dalje niz hodnik. Trebala je samo otići k njemu, zatraţiti njegov dodir. Tresući se od silne potrebe, naslonila se dlanovima na stijenku tuš kabine obloţenu keramičkim pločicama i duboko disala. Tehnički gledano, on joj je suprug, na kraju krajeva, zar ne? To znači da ne bi traţila previše. Zdravi razum počeo se probijati na površinu i prigušio plamen. Da, on joj je suprug, ali ona ga ne poznaje. Ni na koji uistinu bitan način. Zna samo to da je luđački privlači čovjek kojeg jedva poznaje. Da medu njima postoji neka nevjerojatna povezanost koju ne moţe shvatiti. Da ga ţeli s takvom strašću kakvu nikada prije nije osjetila. Moţe li vrući seks riješiti ijedan od njezinih problema? Hoće li joj pomoći da se sjeti ţivota koji joj se čini tako stranim? Hoće li joj pomoći da shvati što se dogodilo? Hoće li je on zbog toga vidjeti kao Kate? To su bila najvaţnija pitanja. Nije joj promakla činjenica da je do sada nijednom nije tako nazvao, da je uporno izbjegavao izgovoriti njezino ime. Znala je da vidi Annie dok je gleda. Ne vidi nju, ţenu kakva je sada. Moţe li seks to promijeniti? Vjerojatno ne. Ali, ajme, kako bi to bilo dobro. I uništilo bi ovu pulsirajuću bol koju osjeća sada i svaki put kada se nade u njegovoj blizini. Začuvši odsječno kucanje na vratima, podignula je glavu. Zatvorila je slavinu i drhtavim rukama prešla po kosi, iz koje se voda cijedila i slijevala joj se niz tijelo. »Hm... samo trenutak.« »Kava je gotova«, reče Ryan kroz zatvorena vrata. »Sad će i doručak.« Bio je tik s druge strane vrata, u sobi gdje je bila spavala. Trebala je samo pritisnuti kvaku i bio bi ovdje s njom, odmah i sada. Je li joj pročitao misli? Drhteći, izašla je iz tuš kabine i dohvatila meki bijeli ručnik s vješalice te ga omotala oko tijela. Grudima su joj prolazili ţmarci. Toplina joj se razlijevala po trbuhu. Duboko udahnuvši, prisilila se koliko-toliko opušteno odgovoriti. »Okej, ovaj, odmah dolazim.« »Trebaš li nešto?« Da. Tebe. Smjesta. Progutala je te riječi prije nego što su joj uspjele pobjeći s usana. »Hm, ne. Ništa ne 106


trebam.« »Okej. Nemoj predugo.« Kada su njegovi koraci utihnuli, sjela je na poklopac školjke. Pametna bi ţena shvatila da je zaglibila preko glave i pobjegla bi iz te kuće koliko je noge nose. Naravno, ona to neće učiniti. Ostat će ovdje i patiti dok ne smisli kako utišati tu sumanutu ţelju. Ili će ga jednostavno zajašiti. Kako god bilo, nadrapala je. Potisnula je tu misao iz glave, navukla traperice i majicu kratkih rukava. Potom je nanijela maskaru u nadi da će time prikriti umoran izraz očiju i našminkala usne svijetlim ruţem. Namrštila se pogledavši se u ogledalu. Njezina je kovrčava kosa bila ogromna mokra masa, ali nije ţeljela trošiti vrijeme na sušenje. Više joj je trebala kava i povelika doza realnosti nego suha kosa. Spustila se do kuhinje i pronašla Ryana kako stoji uz štednjak, leđima okrenut njoj. Dok ga je promatrala, ona se vatra opet rasplamsala, a toplina joj je strujala venama. Bio je bosonog, odjeven u traperice leţerna kroja i svijetlo plavu majicu kratkih rukava koja se zavodljivo rastezala preko širokih, zategnutih ramena. Plava mu je kosa na vrhovima još bila vlaţna od tuširanja i prsti su je zasvrbjeli od ţelje da ih zapetlja u nju, kao jučer. Čovječe. Ako uskoro ne stavi tu svoju vraţju ţudnju pod kontrolu, loše joj se piše. Pročistivši grlo zakoračila je u kuhinju. »Fino miriše. Nisam znala da znaš kuhati.« Ryan se okrene začuvši joj glas i između njih plane iskra. Po tome kako su mu se oči zatamnile, znala je da ju je i on osjetio. Brzo je skrenuo pogled, ali ipak ne prije nego što su je po grudima opet spopali ţmarci. »Kava je ondje.« Pokazao je drvenom lopaticom koju je drţao u ruci. Natočila je šalicu vruće kave i pustila da joj nosnice ispuni zamamni miris napitka. Tiho se nadala da će ta aroma umiriti nevjerojatnu glad u njoj. Ipak, nešto joj je govorilo da se ta glad moţe zatomiti samo na jedan način. Okrenula se i, naslonivši se leđima na kuhinjski ormarić, promatrala ga preko ruba šalice. Boţe, kako je seksi. Ne prvi put, ostala je zapanjena činjenicom da je baš ona osvojila muškarca kao što je Ryan Harrison. Ta ramena, taj uski struk, čvrsta straţnjica... Nije mogla skinuti pogled s njega. Uz to se tijelo jučer privijala. Svojim je ustima kušala te zamamne usne. Da ih nisu prekinuli, ubrzo bi bila saznala kako izgleda svaki centimetar njegova tijela i kakav ga je osjećaj dirati. Vatra joj se rasplamsa u venama. Plameni jezici sjurili su joj se ravno u prepone. Gubi razum. Ne smije zaboraviti što je vaţno. Pronaći odgovore. Ne vrući, divlji, bezumni seks s muškarcem koji stoji pred njom. Pročistila je grlo. Otpila još jedan gutljaj kave. »Ovo je fantastično.« Ugasio je plamenik, okrenuo se i prišao joj. Pogledala ga je iznenađeno i zbunjeno kada joj je uzeo šalicu iz ruke. Nešto mračno obitavalo mu je u očima. Nešto opasno i, ah, da... Nešto seksi. Dlanom joj je obujmio zatiljak, privukao je k sebi i poljubio je. Noge su je gotovo potpuno izdale. Zarila mu je prste u majicu i čvrsto je drţala, kao da joj ţivot ovisi o tome, otvorila se i uvukla mu jezik u svoja usta, klizila svojim jezikom po njemu i oko njega dok mu je uzvraćala poljubac sa svime što je imala u sebi. Da, da, o, napokon, da. Imao je okus po pepermintu i kavi, mirisao na sapun koji je maloprije nanosila po cijelom tijelu i bilo je apsolutno boţanstveno dodirivati ga. Zavukla mu je ruke u kosu i stegnula je šakama, a njezina su usta divlje i pohlepno uzimala njegova. Krv joj je proključala kada su mu se ruke spustile na njezin struk i privukle je bliţe njegovu tijelu. Kada je utisnuo kukove u njezine, osjetila je da mu je ud već tvrd, nabreknuo i da sav gori 107


za njom. »Nisam mogao spavati prošlu noć«, mrmljao joj je uz usne, nagnuvši joj glavu jednom rukom kako bi je mogao još dublje ljubiti, dok joj je drugom zadigao majicu i dlanom obujmio dojku. Stisnuo ju je dovoljno čvrsto da ostane bez daha. Ali nije boljelo. Godilo joj je. Bilo je tako dobro. »Mislio sam samo na tebe, zamišljao te golu u onom krevetu. Cijelu mi je noć bio dignut.« »Zbilja?« uspjela je protisnuti. To ju je uzbudilo. Oduševilo. Navlaţila se od očekivanja. Poljubila ga je još jače. »To«, zastenjao je ljubeći je bez prestanka. Pustio joj je vrat i objema rukama gurnuo majicu prema gore, iznad dojki, a potom se odmaknuo i spustio pogled na njezine napućene bradavice. Kada je opet zastenjao, osjetila je kontrakcije među nogama. »Prekrasna si«, šapnuo je. Toplina joj se rasprostirala po trbuhu dok joj je jednim dlanom gladio dojku i spustio glavu te joj jezikom umio bradavicu. Uţitak joj poput električnog luka zapali zdjelicu. Spustila je glavu, provlačila mu prste kroz kosu, naslonila se leđima na kuhinjski ormarić i stenjala dugo i polako dok joj je lizao dojku, jezikom joj ispupčio bradavicu i napokon je uvukao duboko u usta i posisao. Znala je da bi svršila iste sekunde da je dodirne između nogu. Svaki ţivac u njezinu tijelu bio je ţiv i zapaljen. Pritisnula je kukove o njegove i osjetila kako mu je ud u trapericama sve deblji. »Ryane«, procijedila je kada je prešao na drugu dojku. Laktom je udarila u neku zdjelu. Čula je da se nešto s treskom ruši kraj njezinih nogu, ali mislila je samo na jedno. »Trebam te.« Podigao je glavu. Kosa mu je bila raščupana od njezinih prstiju, a u očima koje su joj se činile tako bolno poznate plamtjela je ona ista glad koja je proţdirala i nju samu. Odmaknuo ju je od ormarića, okrenuo prema straţnjim stubama, spustio ruke na njezine bokove i gurnuo je unatrag. »Dođi u krevet sa mnom.« »Da. Da«, prostenjala je, bezumno ga ljubeći i ovijajući mu ruke oko vrata. Priljubio je tijelo uz njezino. Ruke su mu kliznule oko njezina struka. Podigao ju je s poda. Bio joj je blizu, ali ne dovoljno blizu. Jezici su im se isprepleli dok se pokušavala omotati oko njega. Ulazna se vrata otvore i glasovi odjeknu hodnikom. Kate se umiri u Ryanovu naručju. Ukopao se u podnoţju stepenica. Julijin smijeh odzvanjao je iz prednjeg dijela kuće. Ryan čvršće stegne ruke oko njezina struka i spusti joj glavu na rame. Prsa su mu, kao i njoj, vibrirala od prigušenog stenjanja. Premda ga je pokušala zaustaviti, hihot izbije iz nje poput mjehurića. »Nije smiješno«, progunđao je dok ju je spuštao na pod. »Znam. Oprosti.« Leđima je udarila u zid stubišta. »Mislim da tvoji roditelji imaju radar za erekciju. Svaki put kad mi se digne, oni se pojave.« Njezin se hihot pretvori u glasan smijeh. »Ni to nije smiješno«, promrmlja u njezino rame. »Zamisli kako bi tek bilo neugodno da smo već gore.« »Gore mogu zaključati vrata.« Odmaknuo se i pogledao je. Ali sada nije bio ljut ni uzrujan kao kada su ih prošli put prekinuli. Smijeh mu je svjetlucao u očima. Smijeh od kojeg ju je stegnulo u grudima. »Gdje mi je bila pamet? Trebao sam zaključati ulazna vrata.« Opet se nasmijala, prošla mu prstima kroz svilene pramenove kose na vratu. Je li to onaj isti čovjek koji je prije samo dva dana vikao i bjesnio na nju? Onaj isti koji ju je gledao 108


kao da mu je uništila cijeli svijet? Nije mogla vjerovati koliko se promijenio. To je njezino djelo, shvatila je. Zbog nje su linije oko njegovih očiju sada bile puno blaţe. Zbog nje, izgledao je... gotovo sretno. Ta joj je spoznaja odaslala znakove upozorenja kroz glavu. Ali prije nego što ih je stigla analizirati do najsitnijih detalja, Reed je utrčao u kuhinju. »Mama!« Brzo se izvukla iz Ryanova naručja, spustila se na koljena i privukla sina u zagrljaj. Ryan se pomaknuo iza šanka da sakrije, znala je jako dobro, još uvijek ogromnu erekciju. I to je njezino djelo, pomislila je dok joj je ţar u trbuhu i dalje opako plamtio. Pogledala je preko Reedove glave i vidjela da ih Ryan promatra. A njezino srce, koje se upravo počelo zagrijavati za njega, poskočilo je i preokrenulo se kada je prepoznala osjećaj koji mu je preplavio očaravajuće plave oči. Ljubav. Prema sinu kojeg nije poznavao. Prema supruzi koja nije ona. Zaboljelo ju je u ţelucu, a u njoj se počeo buditi strah kada je shvatila da je ovaj plamen između njih samo tjelesni. Ona nikada neće biti ţena koju pamti. S obzirom na to koliko se brzo zaljubljuje u njega, shvatila je da to neće moći podnijeti kada jednog dana on i sam to shvati. Julia je izronila iz hodnika, s blistavim osmijehom na licu. Kada je ugledala Kate, osmijeh je nestao. Prostorijom je prostrujala napetost, koju Kate jednostavno nije znala razbiti. Bez obzira na to što se dogodilo između nje i Ryana, mora biti uza svoju kćer. Kate polako ustane i podigne Reeda te ga posjedne na svoj kuk. »Dobro jutro, Julia.« »Što ona radi ovdje?« zapita Julia, bijesno zureći u Ryana. »Ona«, odlučno odvrati Ryan, »će sada doručkovati. I ti ćeš. Idi operi ruke.« Julia zaškilji i nakratko skrene pogled s oca na Kate. »Nisam gladna.« Kate je dobro znala što djevojčica misli i nije puno promašila. Jedan pogled bio joj je dovoljan da shvati što se događalo. Kateina je kosa vrlo vjerojatno raščupana, a ruţ razmrljan. Julia je pametno dijete. Očito je oca već vidjela s drugim ţenama. Nelagoda, osjećaj krivnje i straha iznova su se uskovitlali Kateinim grudima toliko da ju je svaki udisaj zabolio. »Nije me briga jesi li gladna ili ne, gospodična«, zagrmio je Ryan. »Sad ćemo doručkovati, zato idi operi ruke.« Kate ga je pogledala i vidjela mu ljutnju u očima. Osjetila je potrebu braniti Juliju. Ali prije nego što je stigla bilo što reći, Julijine se oči napune suzama i ona otrči prema stubama. »Ryane«, prekine Kate tišinu koja je ostala iza nje. »Ne ljuti se na nju.« »Neću tolerirati da se prema tebi ponaša kao-« »Zdravo, mila.« Kateina majka uđe u kuhinju i pozdravi je s blistavim osmijehom na licu, potpuno nesvjesna napetosti koja je unutra vladala. Katein otac slijedio ju je u stopu. »Nismo očekivali da ćemo te vidjeti ovako rano.« O, sranje. Njezini roditelji. Preplavila ju je panika pa je slobodnom rukom, kojom nije drţala Reeda, pokušala poravnati neposlušnu kosu. »Da, pa... « Pogledom je potraţila pomoć od Ryana, ali on je samo sagnuo glavu i nacerio se, kao da ţeli reći, nadrapala si. Baš lijepo od njega. Kate ga namršteno odmjeri, a potom ponovno pogleda prema majci. Dovraga, što da joj kaţe? »Moramo nešto obaviti danas dopodne«, obrati se Ryan njezinim roditeljima, spasivši je u trenutku kada je pomislila da će je ostaviti da sama pati. »Moţete li vas dvoje za to vrijeme pričuvati klince?« Roger se smjesti na stolac uz šank. Posegnuo je za groţđem u zdjeli. »Naravno. 109


Giantsi igraju danas poslijepodne. Djeca ih oboţavaju. Ţelite li i vas dvoje ići?« »Mislim da nećemo imati dovoljno vremena za to«, reče Ryan, »ali hvala.« Na katu se zalupe vrata prije nego što se Kate stigla zapitati što ima u planu. Vidjela je kako se Ryanov pogled podigao prema stropu i kako mu je ljutnja zastrla lijepo lice. Krivnja koju je Kate tako često osjećala proteklih nekoliko dana mrvicu se pojačala. »Trebala bih otići razgovarati s njom.« »Pusti mene.« Posegnuo je i stisnuo joj ruku. Toplina se u krugovima širila od tog mjesta i proširila sve do njezina srca. »Dođi, Reed«, reče Kathy pruţajući ruke prema Kateinu sinu kada je Ryan nestao na straţnjem stubištu. »Pomozimo mami da dovrši doručak. Moj boţe, što se dogodilo s tim jajima?« Jedan kratki pogled potvrdio je Katein najgori strah. Zdjela koju je pogodila laktom leţala je naopačke usred ogromne, ljepljive gomile razbijenih sirovih jaja. Zatvorila je oči. U tom bi trenutku dala sve da moţe jednostavno nestati, stopiti se s pozadinom. Znala je da ne moţe. Ne samo da joj je ţivot prava zbrka, nego je rođena kći mrzi, roditelji su je umalo zatekli u krevetu s Ryanom i, najgore od svega, bila je prilično sigurna da se zaljubljuje u njega. A to će, bojala se, na kraju bez sumnje završiti slomljenim srcima, za sve njih.

Dok se penjao stubama, Ryan protrlja bolnu točku u prsima. Sav mu je zrak izletio iz pluća kada je Annie rekla da ga treba. Ali kada ju je vidio kako drţi njihova sina i ljubav koja je zračila između njih, umalo je pao na koljena. Ţelio je ponovno imati svoju obitelj. Ţelio je doţivjeti sreću koju su svi propustili. Najviše od svega ţelio ju je trajno u svom ţivotu. Ţelio ju je gledati kako se smije svakog jutra, maziti se s njom i Reedom i Julijom, ţelio je da ga gleda onim velikim zelenim očima punim ţudnje, usredotočena samo na njega, kao maloprije u kuhinji. I ţelio je da mu stalno ponavlja da ga treba. Da ga ţeli. Da ga voli isto kao što i on voli nju. Nije mario za to što se ne moţe sjetiti onoga što su nekada bili. Ovo što se sada događa između njih... To je bilo strastvenije od bilo čega što su ikada prije imali. Zaustavio se pred Julijinom sobom i pribrao se. Kada je bio siguran da ima potpunu kontrolu nad sobom, njeţno je pokucao na vrata. Nije odgovorila, ali znao je da je unutra. Okrenuo je kvaku i ramenom gurnuo vrata. Sjedila je na prozorskom sjedalu, naslonjena na zid, zagledana u krošnje stabala u dvorištu. Prekriţila je ruke, ljutito nabrala obrve, a oči su joj bile toliko pune bola i tjeskobe da na trenutak nije znao što bi rekao ili učinio. Julia je bila njegova stijena nakon Anniene smrti. Ona mu je davala razlog za ţivot. Boljela ga je spoznaja da ona pati dok se njemu čini da je dobio drugu priliku. Sjeo je kraj nje. »Ţeliš li razgovarati o tome ili se ţeliš i dalje ljutiti?« »Ţelim se i dalje ljutiti.« »Pa, ja ţelim razgovarati o tome.« Zurila je kroz prozor. »Ne sviđa mi se.« »Nisi joj uopće pruţila priliku.« »Ne moram joj pruţiti priliku. Već znam da mi se ne sviđa.« Ryan protrlja čelo. »Julia, ne znam što da učinim da bi ti bilo lakše. Moraš se potruditi. Znam da ti nije lako, ali moraš barem pokušati. Svi mi ostali ţelimo probati.« Prostrijelila ga je očima. Tim sjajnim smaragdima, toliko nalik majčinim očima, blistavim od suza. »Ne ţelim probati. Ne ţelim pokušati upoznati je. 110


Ne ţelim biti u njezinoj blizini. I ne razumijem zašto ti ţeliš. Nije ista kao prije. Kako to ne vidiš?« »Ista je, duboko u duši. Moraš joj pruţiti šansu da ti to pokaţe.« »Vuče te za nos, zar to ne shvaćaš? Samo će nas sve zbuniti.« Julia skoči na noge. »Ne voli ni tebe ni nas, a kada to shvati, opet će otići!« »Ne, neće«, odvratio je blagim glasom, duboko nesretan zbog toga što se njegovo dijete mora nositi s tim. »Da, hoće! Samo, ovaj put će to biti njezin izbor. Neće biti nesreća.« Suze su joj tekle niz lice. Obrisala je obraz. »Ne ţelim da se to opet dogodi. Ne ţelim da se to nama opet dogodi!« »O, zlato.« Privukao ju je k sebi i zagrlio, premda se otimala. »To se neće dogoditi, obećajem ti.« Ali kako moţe biti siguran u to? Annie mu je sinoć praktički rekla da ţeli otići i zaboraviti sav taj kaos. Ne moţe je natjerati da ostane, ako ona to ne ţeli. Ali neće je ni olako pustiti da ode. Ne nakon onog jutros. Kada se prestala otimati, odmaknuo se i obrisao joj suze s obraza. »Volim te, Julia. Neću dopustiti da te itko povrijedi. Obećajem.« Ovila mu je ruke oko vrata i naslonila glavu na rame. »Zašto moraš hodati s njom? Zašto ne moţete biti samo prijatelji?« »Zato što je volim, zlato«, njeţno odgovori s usnama u njezinoj kosi. »Zato što je već dugo volim, još prije nego što si se ti rodila. To ne prestaje samo zato što netko kaţe da bi trebalo. Ne prestaje zato što vrijeme prolazi. Jednostavno zauvijek ostaje.« »Ali ti ne voliš nju. Voliš mamu.« Nagnuo se natrag da je pogleda. Toliko je sličila svojoj majci. Iste oči, ista brada. Ista smiješna jamica na obrazu. Ista tvrdoglava narav. Prstima joj je njeţno odmaknuo pramen kose s lica. »Ona je mama, zlato.« Privukla ga je k sebi i sakrila lice na njegova prsa. »Molim te, Julia.« Suze su ga zapekle u očima. »Molim te, pokušaj, zbog mene. Moraš se barem malo potruditi. Ova me netrpeljivost ubija.« Šmrcnula je i obrisala suze, drţeći se čvrsto za njega, kao da joj je on posljednje uţe za spašavanje. Dugo je šutjela, a on nije znao što bi učinio ili rekao. Moraju to nekako prebroditi. Jednostavno moraju. »Okej«, napokon je rekla. »Pokušat ću, ali ne zbog nje. Samo zbog tebe.« Nije to bio odgovor koji je ţelio čuti, ali barem je bio nekakav početak. A u svakom slučaju, više nego što je imao jučer. Ponovno se odmaknuo i obrisao joj lice zamrljano suzama. Ona mu je bila sve na svijetu, ali čak ni zbog nje ne bi mogao prestati voljeti jedinu ţenu koju je u ţivotu ţelio. »Hvala ti, Julia.« Sklonio joj je kosu s lica. »Je li sada sve u redu?« »Da, valjda.« Lagala je. Vidio joj je to u očima. Ipak, ţelio je vjerovati njezinim riječima, trebalo mu je to da sačuva zdrav razum. »Dobro.« Ustao je i primio je za ruku. »Dođi. Umirem od gladi. Moramo otići dolje prije nego što djed sve pojede. Znaš koliko voli jaja i palačinke.« Julia ga je slijedila, a kada se zaputio prema smijehu koji je dopirao iz kuhinje, po prvi put u toliko mjeseci - godina - Ryan je osjetio da se led u njegovu srcu počinje topiti. Po prvi put nakon cijele vječnosti, usudio se ponadati.

111


Zlokobni sivi oblaci nadvili su se nad grad i prijetili kišom. Rijetka magla spustila se na tlo, a lagani je povjetarac šuškao lišćem u krošnjama. Ako je vrijeme imalo ukazivalo na to što im predstoji, Kate nije bila sigurna da ţeli nastaviti tragati. Krenuli su nešto kasnije nego što je planirala. Nakon što je iz potkrovlja donio njezin stari laptop i torbicu, kamo ih je spremio nakon nesreće, Ryan je na sat vremena otišao na posao riješiti neki problem. Susret sa starim osobnim stvarima nije imao nikakvog utjecaja na Kateino pamćenje, ali ionako nije puno očekivala. Ipak, bilo je prilično čudno gledati stvari koje su joj nekada pripadale. I ne osjetiti ništa. Otresavši tako probuđenu melankoliju, na Ryanovo inzistiranje dogovorila je nekoliko slobodnih dana s posla. Tomova tajnica nije zvučala previše sretno što mu mora proslijediti njezin zahtjev, ali Kate se nije ţeljela svađati s Ryanom oko toga. Barem ne dok ne sazna tko je u izdavačkoj kući bio upetljan u njezin nestanak. Provjeravala je adrese dok je Ryan vozio uz obalu. Automobil je poskočio preko leţećeg policajca na Harbor Driveu i ona se pomakne na koţnom sjedalu. Ryanov novi Jaguar isticao se ovdje kao šaka u oko, crn i sjajan, toliko različit od hrđavih kamioneta i pohabanih monovolumena parkiranih na većini kolnih prilaza na ovoj trošnoj dionici ceste. Jedan pogled postrance na Ryana u ovom skupocjenom automobilu podsjetio ju je na njegov uspjeh. Na trenutke je zaboravljala da je on praktički slavna osoba, zaboravljala je na njegovo bogatstvo i prestiţ. Dok su bili sami, bio je kao i svaki drugi čovjek. Nije ţivio kao netko tko zarađuje milijune, nije se ponašao kao netko tko te moţe kupiti i prodati, a da ni ne trepne. Ali bilo je i trenutaka kada bi mu u očima vidjela hladni bljesak ili ga čula kako telefonom razgovara s nekim od poslovnih suradnika i tada bi se sjetila koliko je zapravo moćan. Koji je pravi Ryan Harrison? Hladan poslovni čovjek kakav je bio kada su se prvi puta sreli, ili topao i suosjećajan kakav je bio prema njoj posljednjih nekoliko dana? Nije mogla zanijekati erotski naboj koji je osjećala u njegovoj blizini, kao ni neočekivanu privlačnost prema njemu u svojoj duši, ali i dalje je sumnjala u svoju moć prosuđivanja. Nije li to na teţi način naučila zbog Jakea? Kroz glavu joj je prošao njezin sinoćnji razgovor s Ryanom. Poznavao je Jakea. Radili su zajedno. Bez obzira na to što joj je rekao, nešto joj je govorilo da nije bio potpuno iskren prema njoj. »Mislim da smo stigli.« Ryanov glas trgne je iz razmišljanja. »To je kuća na brodu... « Ryan se zaustavi uz ivičnjak i prebaci mjenjač u poziciju za parkiranje. »Čini se da nikoga nema doma.« »Baš imamo sreće«, namršteno je odvratila. Otvorio je vrata automobila. »Dođi. Idemo malo pogledati.« Drveni joj se mostić lagano ljuljao pod nogama. Kate zarije prste u dlanove dok je hodala po njemu, potisnuvši ţelju da se trkom vrati natrag na čvrsto tlo. »Što je bilo?« upita Ryan. »Nisam baš luda za brodovima.« »Od kada?« Zaobišao je vjedro koje je netko ostavio na mostiću. »Oduvijek.« »Nikada te prije to nije smetalo. Znala si provoditi sate i sate na našoj jahti.« Zaustavila se pred ulaznim vratima u kuću. »Imaš jahtu?« »Imao sam. Prodao sam je prije par godina.« Čudno. Nije mogla ni zamisliti da bi ikada svjesno ţeljela biti na stroju za izazivanje mučnine. Samo još jedan dokaz da više nije ţena koju on pamti. 112


Podigla je ruku i pokucala. Nije bilo odgovora pa je pokucala još jednom. Ryan se okrene i pogledom pretraţi okolicu. »Ostani ovdje. Odmah se vraćam.« »Kamo ideš?« »Samo ću nešto provjeriti.« Prekrasno. Mrzi kad je se ostavi tapkati u mraku. Još više mrzi kada se to dogodi na brodu. Pogledala je sa strane u mutnu zelenu vodu i ţeludac joj se okrenuo. Nikako joj nije išlo u glavu zašto bi itko ţelio ţivjeti na brodu. Prednja se vrata otvore i Ryanovo se lice pojavi iza mreţastog zaslona. Razrogačila je oči. »Što to radiš?« »Dođi.« Uvukao ju je u kuću. »Straţnja vrata bila su otključana.« »Ryane, ovo je provala«, rekla je kada su se vrata zatvorila za njom. »Sinoć te takve stvari nisu mučile.« »Ono je bilo drugo. Bilo je s razlogom. Ovo je... Zadiranje u nečiju privatnost.« Nasmijao se i prošao kroz mali dnevni boravak. »Nemoj mi sada dobiti napade pravednosti. Pogledaj uokolo. Moţda ti nešto upadne u oči. Ja ću provjeriti na gornjoj palubi.« Popeo se uskim stepenicama i nestao. Mršteći se. Kate je pogledom prelazila preko narančasto-smeđeg vunenog prekrivača prebačenog preko leđnog naslona pohabane koţne fotelje s rupama u naslonima za ruke. Tračerski časopisi leţali su razbacani preko izgrebana hrastovog stolića. Na drugom stolu stajala je prazna šalica kave. Pregledala je i kuhinju spojenu s dnevnim boravkom. Papiri razbacani po sklopivom kuhinjskom stoliću. Napola pojedeno pecivo na papirnatom tanjuru. Prišla je kuhinjskim ormarićima i prstima prešla po vrču s kavom na radnoj površini. Još je topao. Crvena lampica gori, što znači da je aparat još uvijek uključen. Janet Kelly ili je otišla u ţurbi, ili se nije previše brinula hoće li u njezinu skromnom domu planuti poţar. Kate je prstima prebirala po papirima na stolu. Računi, priznanice, modni časopis. Ţena je očito voljela kupovati. Kate nastavi traţiti, u nadi da će pronaći nešto što će povezati Janet Kelly s noćnom morom u koju joj se ţivot pretvorio. Ništa nije upadalo u oči. Ponovno pogledom pretraţi prostoriju. Na suprotnoj strani kuhinje ugleda novine. S uzdahom im pride i okrene ih. Potom zaprepašteno udahne. Na naslovnici je bila slika nje i Ryana s jučerašnje konferencije za tisak. Fotograf je uhvatio trenutak kada je odgovarala na neko pitanje, a Ryan je pogledao prema njoj. Bio je ili iznenađen nečime što je rekla, ili dirnut. Lice mu je imalo njeţan izraz. Prilično čudno, s obzirom na to kako ju je ranije tog dana gledao. Međutim, ono zbog čega se Kate toliko zagledala nije bila sama slika, već krug iscrtan crvenim markerom oko njezina lica. Škripa podnih dasaka iznad njezine glave privuče joj pozornost. Zgrabivši novine, zaputi se gore. Gornja se etaţa sastojala od jedne velike spavaće sobe podijeljene na dio za spavanje i uredski dio. Uz jedan zid stajao je stol s računalom. Razbacani papiri prekrili su cijelu površinu stola. Sa stropa je visila svjetiljka. Ryan podigne pogled s hrpe papira koju je pregledavao kada je ušla u sobu. »Janet Kelly otišla je u ţurbi.« »Da, i meni se tako čini.« Osjećaj strave zavukao joj se pod koţu. »Dolje, u kuhinji, lonac s kavom još je topao.« »Jesi li nešto našla?« »Samo ovo.« Bacila mu je novine na stol. Zurio je u njih. Nije mu uspjela pročitati izraz lica. »A ti ?« upitala je, pokušavajući otresti nagovještaj straha koji ju je polako obuzimao. 113


»Ne puno.« Podigao je list otrgnut iz biljeţnice i pruţio joj ga. »Prepoznaješ li neka od ovih imena?« »I moje je ime ovdje.« »Znam.« Na popisu se nalazilo petnaestak imena, od kojih je više od polovice bilo precrtano crvenom olovkom. Njezino je bilo na dnu, zaokruţeno. »Što je ovo?« tiho je upitala. »Ne znam. Ali mislim da moramo početi provjeravati ta imena na popisu i potom pronaći Janet Kelly te napokon saznati koji se vrag ovdje događa.« Ne ţeli biti ovdje. Biti ugurana u usku cijev, privezana remenjem za stol, Kate nije bilo nimalo zabavno. Stiskala je zube i pokušavala se umiriti ravnomjernim udisajima. Radije bi zajedno s Ryanom obavljala telefonske pozive nego obavljala CT na kojem je on ovog poslijepodneva inzistirao. Test je definitivno predugo trajao. Zar ne shvaćaju da pati od klaustrofobije? Stroj je zazujao i stol se počeo izvlačiti iz cijevi. Hvala Bogu... Kada je izašla iz prostorije za presvlačenje, Ryan ju je čekao kraj recepcije. Sjedio je spuštene glave i prstima masirao sljepoočnice. Okruţivala ga je napetost koja je isijavala iz njega. Progutala je knedlu u grlu dok je prolazila čekaonicom prema njemu. Nije joj se činio toliko zabrinut prije odlaska na pregled. »Ryane?« Kada je podigao pogled, one zabrinute bore izblijedile su mu s lijepog lica. Usne mu se iskrive u isforsirani osmijeh, koji mu se nije odraţavao u očima. »Gotovo?« »Aha. Doktor Murphy je rekao da se vratimo za sat vremena.« Digao se. »Idemo nešto pojesti dok čekamo.« S rukom na njezinim kriţima, usmjerio ju je prema dizalu. Kate se udobno smjestila u prigušeno osvijetljeni separe u pubu, dvije ulice dalje od bolnice. Nakon što su naručili, upitala je: »Što si saznao?« Prebacio je ruku preko naslona za leđa i tapkao slamkom po drvenom stolu. »Ništa.« Lagao je. Osjećala je to. »Ma daj, Ryane. Nemoj mi tajiti.« »Što misliš o odlasku na odmor? Mogli bismo uzeti djecu i otići nekamo na neko vrijeme, da se Reed i Julia bolje upoznaju. More ili planine, biraj.« »Mitch mi je rekao da nikada ne ideš na odmor. Počinješ me brinuti. Što se događa?« Pogledao je uokolo kao da ţeli vidjeti sluša li ih tko. Prateći njegov pogled, vidjela je barmena koji je nešto radio za dugim šankom od mahagonija. Dva očito stalna gosta sjedila su na barskim stolcima za glatkom površinom šanka. Nekolicinu stolova u različitim dijelovima puba zauzeli su turisti. Ponovno je pogledala prema njemu. »Ryane, što si mi prešutio?« Napokon je iz dţepa izvukao otrgnuti list papira koji su nešto ranije tog dopodneva uzeli iz kuće Janet Kelly i pruţio joj ga. »Svi ljudi čija su imena prekriţena su mrtvi.« »Molim?« Na licu je imao bolan izraz dok je pokazivao imena na popisu. »Srčani udar, automobilska nesreća, utapanje. Jedan je čak umro od predoziranja drogom prije nekoliko dana. Nema nikakvih naznaka kaznenog djela u bilo kojem od tih slučajeva.« Četiri imena ostala su neprekriţena, uključujući njezino. »Što je s ostalima?« »Prvo dvoje nisam uspio pronaći, ili se nitko nije javio. Posljednje prije tvojeg, Kari Adams - to je dosta često ime. Nisam je stigao potraţiti u telefonskom imeniku.« Kate namršti čelo. Zašto joj se to ime činilo tako poznato? 114


Donijeli su im naručeno jelo i ona odloţi papir na stol pokraj čaše s pivom, premda joj trenutno nije bilo do hrane. Ryan joj stisne ruku. Od tog spontanog, leţernog dodira prođu je ugodni ţmarci. Ali kada je podigla pogled, vidjela mu je zabrinutost u očima. »To ništa ne znači«, njeţno reče. »Mogla bi biti puka slučajnost.« »Ne vjeruješ u to. Vidim ti to na licu. Misliš da su oni ljudi moţda bili u domu, zar ne...?« Naslonio se i pokušao izgledati zaprepašteno, ali je bio loš glumac. »Odakle ti ta ideja?« »Nisam glupa. Znam da se u farmaceutskoj industriji okreću milijarde dolara. Misliš da je Jake sam provodio istraţivanje? Da ga je sam testirao? Nadao se da će ga progurati kroz FDA i dobiti njihovo odobrenje?« »Teoretski je moguće.« Ponovno je spustila pogled na papir na stolu. »I misliš da su se testovi provodili na tim ljudima. Da je Janet Kelly znala za njih, da je znala za sve što se događalo.« »Ne znam. Moţda. To, doduše, ne objašnjava zašto su sada mrtvi.« »Objašnjava ako netko pokušava prikriti dokaze. Ono što je radio bilo je protuzakonito, zar ne?« Otpuhnuo je. »Da.« »I dok se ja nisam pojavila ovdje, nitko zapravo nije ništa znao o tome.« »Nisam to rekao.« Pogledala ga je u oči. »Ali si mislio.« »Mislim da sam gladan. A dan je bio dug. Moraš jesti tako da se moţemo vratiti u bolnicu po tvoje nalaze.« Spustila je pogled na tanjur. Zašto je uopće ikada pomislila da će se nešto promijeniti ako pronađe odgovore? Sada bi dala sve da moţe vratiti vrijeme i zaboraviti sve što se već dogodilo. Ryanova ruka ponovno prekrije njezinu. »Molim te, nemoj se mučiti«, tiho reče. »Ići ćemo korak po korak, moţe?« Kimnula je glavom i uzela komadić pomfrita te progutala strah dok je pokušavala jesti.

Kate je prekriţila ruke i zagledala se u zgrade nasuprot ordinacije doktora Murphyja. Poslijepodnevno sunce s bljeskom se odbijalo od drvenih i kamenih površina. Ryan je sjedio na stolcu blizu liječnikova hrastovog stola i čekao. Praktički je mogla osjetiti kako iz njega isijavaju napetost i strepnja, a prepoznala ih je i u sebi. Strpljenje joj nikada nije bilo jača strana, a činilo joj se da je u posljednjih nekoliko dana stalno samo nešto čekala. Ryan ustane kada je liječnik ušao i rukovao se s njim. Kate priđe bliţe stolu i sjedne. »Dakle«, reče doktor Murphy. »Na početku bih rekao da smo dobili sve potrebne snimke.« Na računalu je otvorio snimku njezina mozga i zakrenuo zaslon tako da i oni mogu vidjeti. Potapkao je po zaslonu. »Ovo je dio koji nas najviše zanima. Čini se da je do ozljede došlo u ovom dijelu mozga, gdje se razvijaju pamćenje i osobnost. Pretpostavljam da se radilo o nekom podljevu krvi jer sudeći po rezu duţ linije kose, rekao bih da vam je

115


napravljena kraniotomija10, Kate.« »Nije bilo tumora?« upita Ryan. »Ne. Nema nikakvih indikacija tumora. Definitivno je došlo do oštećenja lubanje, što ukazuje na nekakvu nezgodu ili nekakav teški udarac.« To nije imalo nikakvog smisla. Kate protrlja oţiljak. Zašto su joj davali lijek za rak, ako ga uopće nije imala? »Gubitak pamćenja je ozbiljan problem«, nastavio je doktor Murphy. »Ovaj dio mozga upravlja pamćenjem, pa ako je pretrpjela ozbiljan udarac, moguće je da je upravo on izazvao amneziju. Međutim, većina pacijenata s retrogradnom amnezijom sjeća se barem nečega, bez obzira koliko trivijalnog, iz svog djetinjstva. Amnezija se obično fokusira oko trenutka nesreće, ponekada se izbriše cijela godina sjećanja, ali rijetko cijeli ţivot. Katein slučaj prilično je jedinstven.« »Što je s lijekom?« upita Ryan. Već je ranije s doktorom Murphyjem razgovarao o njezinoj situaciji i Ryan mu je dao kopiju njezina kartona koji su pronašli u domu za nemoćne. »Pa, kao što znate, o tome ne mogu ništa reći dok ne budemo više znali. Tabofren u SAD-u nikada nije proučavan u kliničkom okruţenju. Sjećam se da sam prije izvjesnog vremena u nekom medicinskom časopisu čitao nešto o sličnom lijeku - neko se ispitivanje provodilo gore u Kanadi - ali ne sjećam se detalja. U svakom slučaju, moguće je da je taj lijek, ako ga je dobivala dok je bila u komi, pojačao gubitak pamćenja do kojeg je došlo uslijed nezgode.« Doktor Murphy prelistavao je njezin karton. »Čini se da vam nisu davali Tabofren barem šest mjeseci nakon nesreće.« »Bila sam trudna.« »Barem je netko imao dovoljno zdravog razuma da vam ga ne daje u trudnoći«, reče liječnik. »Ne moţemo znati što bi takav eksperimentalni lijek mogao učiniti fetusu. Vaše dijete nema nikakvih simptoma?« »Ne.« »Volio bih da pregledate i Reeda, tek toliko da budemo sigurni«, ubaci se Ryan, bacivši pogled na Kate. Kada je potvrdno kimnula, ponovno se okrenuo liječniku. »Kakve su šanse da će joj se pamćenje vratiti?« »u ovom trenutku? Ne bih računao na to. Prošle su gotovo dvije godine i još se ničega nije sjetila. U San Francisco ste došli prije koliko, Kate, mjesec dana?« »Da, otprilike.« »I za to vrijeme, nije bilo nikakvih sjećanja?« Bilo je osjećaja. Uglavnom osjećaja već viđenog, ali to nisu sjećanja. Odmahnula je glavom. Doktor Murphy kimne. »Ponekad sjećanja pobuđuju poznata lica i mjesta. Ako se to do sada još nije dogodilo, nisam pretjerano optimističan da će se ubuduće dogoditi.« Kate to nije iznenadilo. Nije ni očekivala da će se ičega sjetiti. Jedan pogled na Ryana, pak, i vidjela je da se nadao drugačijim vijestima. Snagom volje spriječila je da Ryanovo razočaranje utječe na nju. »A sada? Jesam li sad sigurna ili se trebam brinuti zbog dugoročnih posljedica?« Doktor Murphy se nasloni i dlanom prijeđe po izbrijanoj glavi. »Volio bih da vam mogu dati bolji odgovor. Surova stvarnost je da jednostavno ne znamo. Vaši su nalazi sada u redu. Ne vidim ništa što bi moglo izazvati zabrinutost. Međutim, primali ste eksperimentalni lijek i ne znamo što bi vam to moglo prouzročiti u doglednoj budućnosti, 10

Operativni zahvat stvaranja otvora na kostima lubanje. 116


a moguće je i da se ništa neće dogoditi. Za sada se ne bih previše brinuo, samo budite na oprezu i javite se ako primijetite neke promjene.« »Znači nisam potpuno sigurna. To mi ţelite reći?« Nagnuo se naprijed, a lice mu poprimi blag izraz. »Sutra vas moţe udariti auto i moţete poginuti, Kate. Nećete ništa promijeniti budete li se brinuli što bi se moglo dogoditi. Ali spadate u rizičnu skupinu. Ne smijete nikada zaboraviti tu činjenicu niti se pretvarati da to nije problem, jer jest. Za sada bih vam savjetovao kontrolne sistematske preglede svake dvije godine, osim ako se nešto ne promijeni.« Ryan kimne i pogleda Kate. »To je izvedivo.« Izvedivo je, ali nije ono čemu se nadala. Uvijek će se brinuti. Svaki put kad pomiješa boje ili brojeve, što se još uvijek često događalo, pomislit će da je u pitanju nešto više. Doktor Murphy ustane i njih dvoje učine isto. Ryan mu zahvali. »Nema na čemu. Na izlasku dogovorite termin za pregled svog sina. Samo se ţelimo uvjeriti da je i s njim sve u redu.« »Hvala vam.« Kate je slijedila Ryana na hodnik. Kada su se vrata dizala zatvorila za njima, ovio joj je ruku oko ramena i privukao je k sebi. Mogla je osjetiti njegovo olakšanje, ali i razočaranje koje je vrebalo ispod toga. »To su dobre vijesti«, reče s usnama na njezinoj kosi. Zašto nije zvučao uvjerenije? Naslonila je glavu na njegova prsa, nastojeći se othrvati porivu da utone u njega i dopusti mu da bude njezina snaga. Nije bila toliko glupa da pomisli da bi njihova priča mogla imati bilo kakav sretan završetak iz bajke. Ne, jer zna da je ovo što se događa između njih samo tjelesno, da nije dovoljno snaţno da potraje. Kada su joj njegove usne okrznule sljepoočnicu, oči joj se zatvore. Bio je tako topao i pruţao joj je utjehu i sigurnost, sve što joj ovog trenutka treba. I to ju je nasmrt plašilo. »Aha«, šapnula je. Pa zašto onda nije vjerovala u to? »Barem je nešto kako treba«, njeţno je rekao. Kimnula je glavom u znak slaganja. Neće umrijeti od raka. Mogla bi na kraju ispasti sasvim zdrava unatoč lijekovima koje su trpali u nju. No hoće li uspjeti izmaknuti onome tko sustavno s lica zemlje briše pacijente na kojima se ispitivanje provodilo? To joj se pitanje sada vrtjelo po glavi. To i što će, dovraga, poduzeti u vezi s čovjekom pokraj sebe. Kate pusti da joj glava padne natrag na zaslon i zatvori oči. Po ritmičnim zvukovima koji su pratili kretanje automobila znala je da su još na mostu i da bez guţve na cesti ima još dvadeset minuta za razmišljanje o noćnoj mori u koju joj se ţivot pretvorio prije nego što stignu na obalu. Priţeljkivala je dugu, toplu kupku, veliku čašu vina i samoću. Umjesto toga, imala je Ryana Harrisona. Na sjedalu pokraj nje zračio je napetošću i brigom. Što ju je samo još više opterećivalo. Mobitel joj je zazvonio i trgnuo je iz depresivnog razmišljanja. Posegnula je u torbu i prinijela ga uhu... »Kate, ti si? Simone je.« »Hej.« »Gdje si?« »U autu, na putu prema Moss Beachu.« »Je li Ryan s tobom?« Katein pogled poleti u stranu prema Ryanovim ramenima koja su se napinjala dok je okretao upravljač Jaguara. »Da, ovdje je.« »Nisam ga mogla naći. Njegova je tajnica rekla da danas nije bio u uredu, ali da ima mobitel sa sobom.« 117


»Vjerojatno ga je ugasio.« Na sastanku s doktorom Murphyjem. Kada su razgovarali o njezinoj budućnosti. O budućnosti koja se više nije činila onako optimističnom kao prije samo nekoliko sati. »U svakom slučaju, drago mi je da sam te dobila«, reče Simone. »Imam novosti. Našli smo Reynoldsa.« »Stvarno?« »Aha. Licem prema dolje u njegovu bazenu u Houstonu.« »Sranje.« Ryan istog trena skrene pogled prema njoj. Vidjela je pitanje u njegovim očima, ali je skrenula pogled. Nije se mogla nositi s njegovom brigom. Ne još. »Da«, nastavi Simone. »Policija procjenjuje da se radi o utapanju nesretnim slučajem. Nadimao se puna dva dana prije nego što su ga susjedi pronašli. Ispostavilo se da je otišao na neplaniran put u Kanadu, ubrzo nakon Jakeove smrti. Susjedi nisu ni znali da se vratio.« »O, Boţe.« Kate zatvori oči. »Ne isključuju mogućnost da se radi o umorstvu, ali čini se da trenutno nemaju nikakvih tragova u tom smjeru.« »Baš zgodno.« »Kate.« Simone zastane. »Ima još.« Progutala je knedlu. Je li uistinu ţeljela znati? Ne. Nije. »Slušam.« »Privatni detektiv s kojim surađujem ušao je u trag Walteru Alexanderu. Misli da ga je pronašao u Vancouveru, u Kanadi. Krajem ovog tjedna imam nekog posla u Seattleu. Mogla bih uloviti let odande i potraţiti ga.« Kate obuzme panika. »Ne. Nemoj.« »Ne brini, nije nikakav problem. U firmi neće ni primijetiti da me nema.« »Simone, ne razumiješ. Stvari izmiču kontroli. Ne idi tamo. Pusti sve to.« »Kate, stvarno mislim da-« Ryan joj otme mobitel iz ruke. Prsti joj se skvrče u šaku. Vilica joj se zategne. Frustracija i gnjev zbog cjelokupne situacije kuhali su u njoj. Dok je Ryan pozorno slušao Simone kako ponavlja ono što je maloprije rekla njoj, Kate zatvori oči i spusti glavu natrag na naslon sjedala. Ako on ţeli preuzeti, neka mu bude. Ona tu ništa ne moţe učiniti. Ovo se ticalo njega koliko i nje. Ipak, ova arogantna reakcija bila je samo još jedan podsjetnik na to da on od nje očekuje da bude poslušna supruga kakvu pamti, a ona to nije. Završio je razgovor otprilike u isto vrijeme kada je skrenuo na kolni prilaz pred njezinom kućom u Moss Beachu. Njegova je snaţna ruka posegnula za njezinom, a ona se odupirala porivu da se čvrsto uhvati za njega i nikada ga ne pusti. »Jesi li dobro?« »Da, dobro sam.« »Reci mi što te muči«, tiho je rekao. Time ništa neće riješiti. Bit će samo još gore. Njeţan razgovor o njezinim strahovima i tjeskobama samo će je odvesti ondje gdje stvarno ne bi trebala biti, u njegov zagrljaj. Mora zadrţati objektivnost i sposobnost rasuđivanja, smisliti što joj je sljedeće činiti. Ne smije više dopustiti da joj pozornost odvlači ta luda privlačnost koja će joj na kraju samo slomiti srce. »Dobro sam«, ponovila je. »Treba mi samo nekoliko minuta.« Ruku manje drhtavih nego što je očekivala, izašla je iz auta. Slijedio ju je u kuću i zastao u predvorju s rukama na bokovima, promatrajući je. Okrenula se prema njemu, ali je izbjegavala njegov pogled, a s njim i utjehu koja je bila upravo tamo gdje ju je ţeljela. »Moram otići gore po nekoliko stvari. Ti... Osjećaj se kao kod kuće. Brzo se vraćam.« Ni sama nije znala kako se uspjela popeti stepenicama, zastala je na vrhu stubišta, 118


pogledala na jednu, pa na drugu stranu. S desna je bila njezina spavaća soba, a Reedova soba i radna soba s lijeva. Ako ode u spavaću sobu i Ryan dođe za njom, njezina će se snaga volje slomiti i završit će u krevetu. Ako ode u radnu sobu, zidovi će činiti tampon zonu između nje i onog mekog, udobnog mjesta po kojem se ţeljela valjati s njim. Utonuvši u stolac iza radnog stola, spustila je ruke u krilo i ogledala se oko sebe. Pokraj prozora još uvijek su stajale kutije. Slike naslonjene na zid čekale su da ih netko objesi. Toliko toga je namjeravala napraviti, ali nikada nije našla vremena za to. »Što radiš?« Ryanov glas nije ju iznenadio. Znala je da će je slijediti, da će biti zabrinut. Kako to da ga odjednom moţe tako dobro pročitati? »Bit će oluje«, tiho je rekla zureći kroz prozor. »Meni se čini prilično mirno.« »To je varka. Ima znakova po kojima znaš da dolazi velika oluja. Vjetar utihne. Na obzoru se jedva zamjetno počne smračivati, a kada izađeš van, gotovo da je moţeš namirisati u zraku.« Čučnuo je ispred nje i poloţio dlan na njezino bedro. Koţa joj se zaţarila kroz debelu tkaninu traperica. Tijelo joj je bolno izgaralo od ţelje da ga miluju te čvrste ruke. Ne bi pomoglo. »Sve će biti u redu«, njeţno je rekao. »Ne brini se.« Ne brini se. Samo tako. Kad bi barem mogla. Skupila je hrabrosti, najviše što je mogla, i pogledala ga u oči. »Ne moraš mi ti dovoditi stvari u red, Ryane. Znam da misliš da moraš uletjeti ovamo i zaštititi me od svega ovoga, ali mogu i sama izaći na kraj.« Uspravio je leđa, ali nije maknuo ruku. »Ne radim to.« »Da, radiš. Znam da mi samo pokušavaš pomoći, ali gušiš me. Došla sam ovamo uzeti nekoliko stvari, s namjerom da se vratim natrag s tobom, ali sam shvatila da trebam vremena da sama sve posloţim u glavi.« Stisnuo je oči. »Nešto mi je promaklo između onog jutros i sada. Što se događa?« Odgurnula mu je ruku i ustala. Neće mu uspjeti reći da ode dok joj njegov dodir pali koţu. Trebao joj je prostor između njih. »Ništa ti nije promaknulo od jutros. Moţda ti je jednostavno sve skupa promaknulo.« Digao se na noge. »Morat ćeš mi to objasniti jer ne mogu shvatiti što ţeliš reći.« Podigla je ruke, pa ih opet spustila. »Što vidiš kada me gledaš?« »Je li to neko trik pitanje?« »Ne. Iskreno je. Znam koga vidiš. Vidiš Annie.« »A to je loše jer...« »Jer, Ryane, ja nisam ona.« Usta mu se iskrive u grimasu. »O čemu govoriš?« On jednostavno ne shvaća. Nije bila sigurna da će ikada shvatiti. I premda to u ovom trenutku nije najvaţnije, uvijek će biti prisutno kao problem između njih. Najbolje je riješiti to odmah, prije nego što bilo tko od njih dvoje bude još više povrijeđen u ovoj ludoj situaciji. »O ovome govorim.« Zamahnula je rukama po zraku. »Ovo što se događa između nas ne funkcionira. Svaki put kada me pogledaš, vidiš nekoga tko više ne postoji. Imaš potrebu zaštititi me, ali ti nisi zabrinut za mene, već za onu osobu koja sam nekada bila. Za osobu koja više nisam.« »Objasni mi još jednom jer sam se malo izgubio.« Otpuhnula je. »Ryane, sve ovo vrijeme otkako smo zajedno, nijednom me nisi nazvao Kate.« 119


»Da, jesam.« »Ne, nisi. Pozorno sam slušala.« Srce joj se stezalo, ali odbijala je priznati da osjeća bol. Bol tisuću puta oštriju od onog što je očekivala. »Priznajem da me strahovito privlačiš, ali to je samo tjelesno. To ništa ne znači. Tebe privlači netko tko više nije ovdje. Ne znam kako da budem ta osoba i nisam sigurna da to ţelim. Volim ovo što sam sada. I toj osobi koja sam sada ne treba da treperiš nad njom i štitiš je od cijele ove zbrke.« Premjestio je teţinu na drugu nogu. »Što ţeliš reći?« »Ţelim reći... Mislim da ovo nikamo ne vodi. Cijenim tvoju pomoć i to što si danas ţrtvovao svoje vrijeme da zajedno sa mnom nešto istraţiš, ali odlazak s tobom tvojoj kući večeras neće ničemu koristiti. Reed i Julia su već zbunjeni. Budem li blizu tebe i prepustim se ovoj zapaljivoj privlačnosti, to neće ništa popraviti. Oboje znamo da to nikamo ne vodi, da nijedno od nas dvoje nije ono što ono drugo treba ili ţeli na dugi rok.« Mišići na čeljusti mu se zategnu. »Znači, ono jutros-« »Jutros sam bila emotivna i pretjerano sam reagirala na stres kojem sam posljednjih dana izloţena. Ono ništa nije značilo.« Ljutnja mu je bljesnula u očima. Progutavši knedlu, ostala je nepokolebljiva. Bude li imala sreće, Ryan će ubrzo shvatiti mig i otići prije nego što se predomisli. Jer stvarno se ţeljela predomisliti. Ţeljela mu se baciti u zagrljaj i u njegovu se naručju skriti od svega što se događa oko njih. Ţeljela je zaboraviti na to da on razmišlja o nekom drugom dok je s njom, jer ţeljela ga je više nego što joj to vlastita logika dopušta. »Mislim da bi trebao otići, Ryane«, tiho je rekla. »Samo tako?« »Da.« »Ovo je sranje. Reci mi što se stvarno događa.« »To se stvarno događa.« I dalje nije shvaćao, pa je u glas ubacila što je mogla više emocija, nadajući se da će mu one prenijeti njezinu poruku. »Ne trebam te. I ne ţelim te. I što prije to shvatiš, bit će bolje za sve nas.« Oči mu se stope s njezinima. Čelične, hladne oči. One iste tvrde, bezosjećajne oči kojima ju je gledao na početku, prije konferencije za tisak, prije nego što ju je poljubio, prije nego što je shvatila koliko je briţan i paţljiv iznutra. »Dobro. Kako hoćeš.« Projurio je kraj nje. Osluškivala je kako njegovi koraci odzvanjaju niz stube. Trznula se kada su se ulazna vrata otvorila i trenutak poslije s treskom zatvorila. Drhteći, spustila se na pod i naslonila na zid. Suze su joj navrle na oči, a u grudima ju je boljelo ţestinom kakvu nije očekivala. Ta je bol bila neusporedivo jača od one koju je osjećala kada je izgubila Jakea i samo je još više shvatila koliko je ţeljela Ryana. Zaljubila se u njega iako je znala da to nije pametno. A sada, kamo god krenula, koga god upoznala, spoznaja da je nekog takvog pustila da ode progonit će je zauvijek. Prve kapi kiše pokucale su na prozor. Vjetar se pojačao, a valovi su udarali u obalu poput snaţne šake. Pogledala je van prema sivim oblacima dok su joj se suze slijevale niz obraze.

120


Šesnaesto poglavlje Ryan je stajao na trijemu Anniene kuće i duboko disao, pokušavajući Rse smiriti. Ne treba mu to sranje. Emocije mu lete iz krajnosti u krajnost, kao na toboganu smrti, svakog dana otkako se pojavila na njegovu kućnom pragu, i postaje sve gore. I definitivno mu ne treba ţena koja će mu govoriti što on misli i govori. On to zna, dovraga. Trčećim se korakom spustio stepenicama s trijema i potom po kiši hodao do auta. Ako ţeli biti sama, ostavit će je samu. Već je ionako proţivio pravi pakao zbog nje. Jutros sam bila emotivna i pretjerano sam reagirala na stres kojem sam posljednjih dana izložena. Ono ništa nije značilo. Njezine su mu riječi prošle kroz glavu dok je otvarao vrata automobila i sjetio se pogleda u njezinim očima kada je to izgovorila. Onog izraza zabrinutosti i straha koji je vrio negdje duboko u njoj. Stegnulo ga je u prsima. Toliko se usredotočio na njezine riječi da mu je umalo promaknuo najvaţniji znak. Bila je dobro sve do razgovora s doktorom Murphyjem. Novosti o obavljenim telefonskim pozivima primila je smirenije nego što je očekivao. Prihvatila je čak i objašnjenje doktora Murphyja o svojoj ozljedi. Tek kada je Ryan pitao hoće li joj se pamćenje ikada vratiti, podigla je one proklete nevidljive zidove. Od tog je trenutka povučena, suzdrţana, skrivena iza tih barijera. Dovraga. Odgurnula ga je jer je mislila da ga zanima samo ona ţena koja je nekada bila. Nije mogla znati da i sam počinje sumnjati u to. Da je već zamijetio promjene u njoj, da je privlačnost koju osjeća prema njoj jača nego ikada prije. A ona je to pokušala uljepšati govoreći da joj nije potrebno da se on brine o njoj. Tada se sjetio panike u njezinu glasu kada je Simone spomenula odlazak u Kanadu. Nije bila samo prestrašena. Štitila je i njega. Nije ţeljela da bude previše upleten. Činila je upravo ono što je njemu rekla da ne radi. U vražju mater. Voda mu se u potocima slijevala niz lice kada je zalupio vrata automobila i potrčao prema trijemu. Nije kucao, samo je umalo razvalio vrata ramenom i grabio po dvije stube dok nije stigao na gornji kat. Kada je uletio u njezinu radnu sobu, zatekao ju je sklupčanu na podu uza zid, s laktovima prekriţenim preko privučenih koljena i licem zaronjenim u nadlaktice. Toliko o tome da joj nije stalo. Lagala je koliko je duga i široka. Naglo je dignula glavu kada ga je čula. Suze su joj zamrljale lice. Dlanom je prešla preko nosa. »Što radiš...?« Zgrabio ju je za ramena, podigao s poda i prislonio je leđima na zid. Potom joj je poljupcem zatvorio usta, vrućim, gladnim poljupcem, ispunjenim svim onim osjećajima, ljutnjom, frustracijom i ţudnjom, koji su se uskovitlali u njemu. Rukama je zagrabila u njegovu mokru majicu i pokušala se osloboditi, ali ju je čvrsto drţao i cijelim se tijelom utisnuo se u nju. Ljubio ju je grubo, zahtijevao odgovor. Izvijala se pod njim, ali osjetio je trenutak kada se prepustila. Trenutak kada ga je primila i čvršće privukla k sebi umjesto da ga odgurne. Trenutak kada je otvorila usta i uvukla mu jezik unutra, povlačeći i njegovo srce zajedno s njim. Prigušeno je zastenjala. Poţuda mu se razbuktala u trbuhu. Krv mu se sjurila ravno u prepone. Uhvativši joj rub majice, svukao ju je preko njezine glave i bacio na pod. »Reci mi da ti ništa ne značim.« Gricnuo joj je uho, uvukao ga duboko u usta, pritisnuo usne na onaj madeţ u obliku naopako okrenutog srca. Onaj koji je prije lickao i

121


grickao tisuću puta. Toliko poznat i toliko nov u isto vrijeme. Zadrhtala je. Glava joj je pala unatrag, a ruke mu je ovila oko ramena i privukla ga bliţe. Izvila se u njega, nudeći svoj vrat njegovim usnama, i protrljala kukove o njegov nabrekli ud. »Ne značiš... To je samo seks.« Vraga je. Svjestan pomalo pretjerane grubosti svojih ruku, dohvatio joj je grudnjak i povukao ga. Prednja kopča popusti uz glasan »puk«. Gurnuo je čipkasto rublje u stranu i dlanovima joj prekrio nage dojke, gnječio ih, mijesio. Spustio je glavu prema desnoj dojci, vrhom jezika pobudio bradavicu, uvukao je u usta. Kriknula je kada je zubima zagrebao osjetljivi vršak, koji se ukrutio u prekrasan mali pupoljak, ali ga nije odgurnula. A nije još završio. Ponovio je sve to na drugoj strani te i sam zastenjao kada mu je odgovorila utiskivanjem kukova u njegove. »Reci to još jednom«, rekao je dok joj je ljubio ključnu kost, grlo, kada je ponovno pronašao njezina usta. »Reci mi da ovo nije ono pravo.« Odmahnula je glavom, zgrabila njegovu natopljenu majicu i svukla mu je preko glave. »Nije.« »Laţeš.« Raskopčao joj je dugmad na trapericama, uvukao ruke u njih i gurnuo ih prema dolje prije nego što je ona uspjela otkopčati njegovo gornje dugme. Jednim spretnim potezom, njezine traperice i gaćice našle su se u hrpici na podu. Posegnula je za njim, dašćući. Uhvatio joj je zapešća i jednom ih rukom pribio na zid iznad njezine glave. »Još uvijek ništa?« Progutala je slinu, odmahnula glavom. Ali u očima joj je vidio ţelju. Vidio je poţudu. Vidio je potrebu. Za njim. Ni za kim drugim. Samo njim. Jedino njim. Svojim je ustima poklopio njezina. Otvorila mu se, ispreplela jezik s njegovim. Dlanom joj je prešao po trbuhu i osjetio kako drhti kada je prstima kliznuo u njezine kovrče. Zastenjao je kada je napipao vruću, slatku vlaţnost između njezinih bedara. »Topiš se. Ţeliš svršiti, zar ne, dušo?« Treperila je osluškujući njegove riječi dok joj je ljubio usne, dok je prstom kruţio po smokvici i pronašao klitoris. »Reci mi koliko me trebaš.« Stenjala je, tiskala kukove prema naprijed. Prstima je uklizao još niţe, unutra, znao je točno gdje voli da je se gladi. »Ryane... « »Reci mi«, promrmlja joj uz uho. »Reci mi da osjećaš isto što i ja. Znam da osjećaš. Znam da se ne moţeš odupirati tome, kao ni ja.« Ubacio je i drugi prst, gladio je duboko, palcem pronašao klitoris i kruţio oko njega sve dok nije kriknula i svršila, a cijelo joj je tijelo podrhtavalo od olakšanja, oslobođeno napetosti. »Tako si prokleto dobra«, šaputao joj je u uho. »Tako nevjerojatno seksi. Uzbuđuješ me do ludila, dušo. Reci mi.« Njegovo joj se ime otelo s usana kao prigušen krik. Uhvatio ga je ustima i nastavio je izluđivati svojom rukom. »Prestani«, protisnula je. »Ne.« Nije mu bilo dovoljno samo njezino tijelo. Ţelio je i njezinu dušu. Neće prihvatiti ništa manje. »Zapali se opet. Ţelim gledati. Volim gledati kako svršavaš.« »Ne mogu«, promrmljala je priljubljujući se uz njega. »Previše mi je to.« Grickao joj je vrat, dojke, sve redom; svo to vrijeme nije prestajao gladiti je prstima iznutra. Izvijala se, a bedra joj se sklope oko njegove ruke kada ju je ponovno doveo do ruba. »Ryane, molim te.« 122


»Reci mi, dušo. Reci mi da ništa ne osjećaš kad si sa mnom. Reci mi da ti nisam vaţan. Oboje znamo da ne moţeš, jer ovo... ti i ja... to je jedino vaţno.« »Dovraga«, progunđala je. »Stalo mi je do tebe, ti gade jedan. Previše mi je stalo. Ne ţelim da mi budeš toliko vaţan. Ne ţelim osjećati. Ne ţelim patiti. Ţelim samo... tebe.« Njezine su ga riječi pogodile ravno u srce. Oslobodio joj je ruke, zapleo prste u njezinu svilenu kosu i privukao je k svojim ustima. Usne su mu postale mekše, poljubac njeţniji, a kada je okusio slanoću njezinih suza, blagost ga je cijelog obuzela. Nestrpljivim rukama posegnula je za pojasom njegovih traperica. Njezini su mu gorljivi prsti skliznuli u bokserice i omotali se oko njegova uda. Cijelo mu se tijelo protreslo od njezina dodira. Mora je imati. Ne moţe više čekati. Povukao ju je na pod. Iskobeljao se iz odjeće i cipela. Glasan uzdah propara ga iznutra kada su se njezina usta stopila s njegovima, kada ga je srušila leđima na pod i opkoračila mu bokove, a sva njezina vlaţna uţarenost našla mu se tako blizu da je jedva mogao disati. Zatvorila mu je usta dubokim poljupcem. Zadrhtao je kada se odmaknula, ovila duge prste oko njegova nabrekla uda i usmjerila ga prema svojoj brazdi. I više ni o čemu nije mogao suvislo razmišljati kada ga je namjestila na ulaz u svoje tijelo, spustila se i uzela ga u sebe. Oko srca ga je tako jako stegnulo da je ostao bez zraka. Posegnuo je za njom, privukao njezina usta svojima i zapleo prste u njezinu raskošnu kosu. Sve što se do ovog trenutka dogodilo činilo se nevaţnim. Upijao ju je pohlepnim gutljajima, uţivao u mekoći njezine koţe, slatkoći njezinih usta. Tiho je zastenjao kada je zategnula kukove, dok se dizala i spuštala, dok je pokušavao pribliţiti se što je više mogao. Mislio je da više nikada neće biti s njom na ovakav način. Nije ni shvaćao koliko mu je zapravo nedostajala, koliko mu je trebala, kako mu je ţivot bez nje bio prazan. Ona ga je obavijala. Okruţivala ga. Iscrpljivala je svaki djelić njegova tijela i duše. Annie. Njezino mu je ime lebdjelo na usnama, ţelja da ga uzvikne bila je jača nego što je očekivao. Tolike godine. Toliko toga ţelio je nadoknaditi. Ţelio dati ono što joj treba. Morao joj dati do znanja da je čuo njezine riječi. Njezina se dva imena stope u jedno. »Pogledaj me, Katie.« Pogledala ga je u oči. I na trenutak, ona iskra povezanosti koja je bljesnula poput električnog luka između njih tako se snaţno rasplamsala i cijelog ga progutala. Dirnula ga je u dušu kao nijedna druga prije ni poslije nje. Znao je da je i ona to osjetila, vidio je u njezinim očima da je, baš kao i on, nemoćna pred emocijama koje su strujale između njih. U očima joj zablistaju suze i on joj rukom makne kosu s lica da ga bolje promotri. »Samo ti«, šapnuo je, prislanjajući čelo na njezino. »Samo ovo, samo mi.« Osjećaji su mu pulsirali kroz vene kao ludi kada je usnama okrznula njegove. Kada je šapnula njegovo ime. Mišići na cijelom tijelu mu se zategnu i on se zabije jače, povlačeći je čvršće na sebe. »Čekaj me«, šapnula je ljubeći ga još vatrenije, ubrzavajući ritam. Kako da joj kaţe da je čeka cijeli svoj ţivot? Suzdrţao se. Ali kada je izvila leđa u luk, kada se stegnula oko njega i kada je znao da je dosegnula vrhunac, pustio se, tako da su zajedno prešli preko ruba. Podivljalog bila, Ryan je ovio ruke oko nje i jednostavno ju je drţao. Utonula mu je na prsa, neujednačeno dišući. Usne su mu podrhtavale uz njezinu sljepoočnicu. Srce mu je mahnito tuklo uz njezino. Po prvi put nakon cijele vječnosti ponovno se osjećao... cijelim. Zatvorio je oči. Duboko je disao. Ţelio je zauvijek zadrţati taj osjećaj. Ali kada je 123


okrenula glavu i zaronila lice u njegovo rame i kada je osjetio kako mu njezine suze klize niz koţu, zbilja trenutka pogodi ga svom silinom. To nije ono što je ţelio napraviti. Svi njegovi paţljivo osmišljeni planovi da je ponovno osvoji upravo su nestali u plamenu, samo zato što nije u stanju kontrolirati svoju ćud. A sudeći po jecajima koji su je potresali, ni ona takvo nešto nije ţeljela. »Ţao mi je. O, Boţe, ţao mi je. Ne plači.« Prevrnuo ju je na leđa i sklonio joj kosu s lica. »Molim te, ne plači.« Pokrila je lice s obje ruke. »Ţao mi je«, ponovi ljubeći joj obraze, kutove usana, spreman učiniti sve da joj to nadoknadi. »Oprosti mi. Ja-« Vrhovima prstiju pritisne mu usne. »Ne govori to više. Ne plačem zato što sam nesretna.« Zastao je. »Nisi?« Odmahnula je glavom i potom polako spustila drugu ruku i zagledala mu se u oči. »Ne.« »Zašto onda?« Dlanom si je obrisala obraz. »Zato što si rekao moje ime. Nisam ni shvaćala koliko mi je trebalo da to čujem.« Mislio je da se već prije zaljubio preko glave, ali prevario se. Njezina mu je milina preplavila osjetila kao nikada prije. Kako je moguće da je sada voli više nego nekada? Nešto u njoj dirnulo ga je onako kako Annie nikada nije. Nije ţelio razmišljati o tome koliko sve to apsurdno zvuči. Samo je ţelio ponovno biti s njom, osjetiti je i iznova je upoznati. »O, Katie. Dođi ovamo.« Podigao ju je s poda, odnio u spavaću sobu, sjeo na krevet i spustio je na krilo. Vrhom nosa gladio joj je vrat, upijao njezin miris. Jednostavno uţivao u njezinoj blizini. »Nisam ţelio da ti bude ovako. Barem ne prvi put.« Naslonila mu je glavu na vrat i ovila ruke oko nj egovih ramena. »Ne ţalim se.« Nasmiješila se i on je poljubi, njeţno, lagano, sa ţeljom da osjeti što mu je u srcu. Uzdahnula je i uzvratila mu poljubac. Zaplela je prste u njegovu mokru kosu i privukla ga bliţe. Kada se odmaknuo unatrag i spustio pogled prema njoj, shvatio je da je još nešto kolosalno zabrljao. Zatvorio je oči. »Sranje. Kondomi.« »Što je s njima?« »Ostali su mi u dţepu hlača. Nakon onog jutros, ponio sam par, za svaki slučaj.« »Nadao si se, ha?« Otvorio je oči i vidio razdraganost u njezinima. Nije se činila zabrinutom, dapače, činilo se da je to pomalo... zabavlja. »Ovaj... Nisam mislio-« Njezini meki prsti spuste mu se na usne. »Nemoj se opet ispričavati. Moţda si ti započeo, ali prilično sam sigurna da sam ja ta koja je završila. Nisam ti dala šansu da kaţeš ne, a kamoli da pronađeš kondom.« Uistinu, nije. Usne mu se izviju u smiješak, a tijelom mu se razlije toplina kada se toga sjetio. »Neću ostati trudna, Ryane. Pobrinula sam se za to.« Ţelio joj je reći da bi bio oduševljen kada bi večeras zatrudnjela. Od same pomisli na to da bi je mogao vidjeti kako nosi njihovo dijete i doţivjeti sve ono što je propustio s Reedom došlo mu je toplo oko srca. Ipak, znao je da nije spremna to čuti. Još ne. »Osim toga«, nastavila je, »prošla sam sve moguće pretrage i mogu sa sigurnošću reći da je taj dio mog tijela savršeno zdrav. I vjerujem tebi. Ne brinem se.« 124


Bilo mu je glupo što uopće razgovaraju o tome. Da bi takvo nešto moglo biti problem. »Uvijek sam bio oprezan. Ţelim da to znaš. Da mi je palo na pamet da postoji ikakva šansa, pa i minijaturna, da si još uvijek ţiva, nikada ne bih bio ni s jednom drugom.« Oči joj se lagano smrače. »Vjerujem ti.« Nije ţelio da mu vjeruje. Ţelio je da to osjeti. Da zna da je uvijek ţelio samo nju. Odmaknuo joj je kovrčavi pramen s lica. »Nikada te ničime ne bih povrijedio.« »Znam i to«, šapnula je. Nagnuo se i poljubio je, a potom osjetio kako mu se srce nadima kada mu je vratila poljubac. »Mogu ja i bolje«, reče s usnama prislonjenim uz njezine i gladeći je rukom niz blagu udubinu na leđima. »Sad odmah? Već si spreman za to?« »Dušo, spreman sam od trenutka kada si se vratila u moj ţivot.« Nasmijala se i obuzelo ga je olakšanje. Povukao ju je na baršunasti crveni pokrivač, prevrnuo je na leđa, ponovno poljubio, a potom se odmaknuo samo toliko koliko mu je trebalo da joj se zagleda u oči. »Stvarno si mislila da ćeš me se tako lako riješiti?« »Previše očito?« Prsti mu se zapletu u njezinu kosu. »Zamalo si me uspjela uvjeriti, a onda sam se sjetio da tvoje oči nikada nisu znale lagati. I dalje ne znaju.« Poljubio joj je vjeđe, skliznuo dolje do usta i jezikom pratio liniju usana dok se nije otvorila i uvukla ga. »Moram to zapamtiti«, promrmljala je kada su oboje ostali bez daha. »Reci mi što ţeliš«, šapnuo je dok joj je rukom klizio prema boku, okrznuvši člancima njezinu nabreklu dojku. »Ne ţelim misliti. Samo ţelim da me diraš kao što si me prije dirao. Ţelim zaboraviti na sve osim tebe.« »O, dušo. Mislim da ti tu mogu udovoljiti.« »Odlično. Jer ti si sada sve što mi treba, Ryane.« Više ništa drugo nije trebao čuti.

Kate ispruţi noţne prste i istegne stopalo. Nije se mogla sjetiti kada se posljednji put osjećala tako opuštenom, tako zadovoljenom, tako smirenom. Svaki mišić u njezinu tijelu bio je opušten i okrijepljen. Spustila je pogled dolje na Ryana i osmijeh joj se razlegnuo licem. Glava mu je leţala na njezinim grudima, kao na jastuku, ruka prebačena preko njezina struka, noge isprepletene s njezinima. Činilo se da je čak ni u snu ne ţeli pustiti. Zaplela mu je prste u kosu, u te svilenkaste plave vitice koje su joj škakljale koţu. Nikada se nije osjećala toliko ţeljenom, toliko ţuđenom kao u posljednjih nekoliko sati. Još su dva puta vodili ljubav prije nego što ju je napokon privukao k sebi i utonuo u san. Kiša je pljuštala po prozoru, valovi su se razbijali o obalu u tami, ali u sigurnosti njezine kućice bilo joj je toplo i osjećala se zadovoljno. I, barem za sada, sretno. Djeca su još uvijek bila s njezinim roditeljima, telefon je bio isključen, a noćna mora u koju joj se ţivot bio pretvorio povukla se negdje u pozadinu njezina uma. S njom će se pozabaviti poslije. Sada je samo ţeljela uţivati u trenutku, za slučaj da ovo blaţenstvo ne potraje. »Nemoj«, reče Ryan ne pomaknuvši se. Prsti joj zastanu u njegovoj kosi. »Ne sviđa ti se to?« 125


»Ne, to volim. Radi to i dalje. Samo prestani razmišljati.« Osmjehnula se još blistavije. »Kako znaš da to radim?« »Zlato, gotovo da čujem škripu kotačića u toj tvojoj tvrdoj glavi.« »Ništa mi ne škripi u glavi«, veselo je odgovorila. »I nije tako tvrda.« Smijeh mu je poput mjehurića prostrujao tijelom, onaj isti smijeh koji je vibrirao u njezinim grudima kada joj je vrhom nosa poškakljao dojku. »Ako kaţeš da je ovo bila pogreška, morat ću opet voditi ljubav s tobom dok ne prestaneš razmišljati.« »Nisam to htjela reći.« »Ne, ali to misliš.« »Pa, naravno da to mislim. Ja sam pametna ţena.« S osmijehom na licu, rukom joj je lagano prešao po nozi i utisnuo prste u osjetljivu točku na njezinu bedru. Zahihotala se i pokušala se izmaknuti. »Okej, upozorio sam te.« Usnama joj je klizio po grudima, sve do vrata. Topli dlanovi uspinjali su joj se po tijelu i milovali dojke. Uzbuđenje joj se ponovno počne širiti venama. »Nezasitan si, znaš to?« šapnula je dok su mu se usne primicale njezinu uhu. »Ali na dobar način.« Morala se nasmijati. Nije znala da uz njega moţe biti ovako opuštena. Nije očekivala toplinu u grudima svaki put kada je poljubi. Lagano se okrenuo na stranu, prešao joj rukom po ramenu, niz ruku, isprepleo prste s njezinima. Prinio je njezinu ruku ustima i ljubio jedan po jedan prst. Tanašne niti emocija prolepršale su svuda po njoj, toliko je ta gesta bila njeţna, toliko puna ljubavi. Vrhovima prstiju prešla je preko oţiljka na njegovoj bradi. »Kako si ovo zaradio?« »Poklon od Mitcha.« »Kako?« »Potukli smo se.« »Zbog čega?« »Zbog tebe.« Pratila je zaobljenu liniju i osjetila izlizan rub. »Zašto?« »Ne znam kako bih to rekao, ali na faksu sam bio...« Zastao je kao da mu je neugodno. »Pa, izlazio sam s puno cura.« Nije mogla a da se ne nasmije. Zavodnik. »Kao Mitch.« Nasmijao se. »Da. Vjerojatno smo zato i postali tako dobri prijatelji. U svakom slučaju, ti i ja smo tek počeli hodati i došla si na jednu od mojih utakmica. Mitch i ja smo igrali-« »Bejzbol«, dovršila je umjesto njega. »Mitch nas je vidio zajedno i toliko se razljutio da je izbačen s utakmice.« »Otkud znaš?« »On mi je ispričao. Ali nije spominjao oţiljak. Rekao je da te udario kada si izašao iz kluba.« Jedna strana Ryanovih usta izvije se u grimasu. »Da. Čovječe, kako je bio ljut. A ti... Ti si se još više ljutila.« »Stvarno?« »O, da. Rekla si da se ponašamo kao djeca. Zapravo, nije se puno razlikovalo od onog što si nam rekla jučer nakon konferencije za tisak.« Ponovno je prešla prstima preko oţiljka. »Koliko šavova?« »Četiri. Znao sam da Mitch ima pravo. Imao je dobar razlog ljutiti se na mene. Htio sam te večeri prekinuti s tobom. Ali samo jedan pogled na tebe kako stojiš na trijemu svog paviljona u studentskom domu, kada sam vidio koliko si zabrinuta za mene, i... « 126


»I što?« »I zaljubio sam se u tebe. Preko glave.« Srce joj je poskočilo. Mogla je zamisliti tu scenu. Voljela bi samo da je se moţe i sjetiti. »Ozbiljno?« »Da. Osim toga, pomoglo je i to da si me otpratila natrag do mog stana, mazila me i pazila, poljupcima mi liječila rane.« Glasno se nasmijala, a potom spustila pogled na svoju ruku u njegovoj. Vrhovima prstiju prelazila je po vjenčanom prstenu od platine obrubljene zlatom. »Zašto ga nosiš?« »Zato što sam oţenjen.« »Nosio si ga i kada smo se prvi put sreli. Tada nisi znao da si još oţenjen.« »Uvijek ću ga nositi.« Prstima je klizio po njezinim. »Nosio si ga svo ovo vrijeme?« »Da. Iznenađuje te to?« Odmahnula je glavom, boreći se protiv osjećaja koje nije mogla definirati. »Zašto? Prošlo je pet godina.« »Zato što sam se oţenio, samo jednom, u dobru i zlu. Zauvijek. Pronašao sam ţenu s kojom ţelim provesti ostatak ţivota. Nemam namjeru oţeniti se ijednom drugom.« »Radije bi ostao sam? Što bi bilo da si nekoga upoznao?« »Upoznao sam puno ţena. Nijedna ti nije bila ni do koljena.« »Ryane.« Preplavili su je osjećaji. Suze su je pekle u očima. Pod tim njeţnim pogledom, srce joj je bilo opasno blizu da padne u provaliju. Prstima je stegnuo njezine prste i spustio pogled na njezinu lijevu ruku. »Primijetio sam da si ti svoj skinula.« Slijedila je njegov pogled. »Nije mi bio suprug. Nisam ga više mogla nositi kad sam saznala istinu.« Podigao joj je ruku i poljubio ogoljene prste. »Volio bih znati što se dogodilo s tvojim prstenom. Moram ti dati napraviti novi.« Vidjela mu je odlučnost u očima i osjetila kako joj se ţeludac steţe. Glasna zvona na uzbunu zazvonila su joj u glavi. Nije bila spremna za to. Nije znala hoće li ikada biti. Pokušala se pridignuti. »Ryane-« Nagnuo se prema njoj i njeţno poput pera usnama joj pogladio usne, vragolasto se smiješeći. »Nemoj.« »Što to?« »Nemoj razmišljati. Ne ţelim da brineš zbog onog što bi moglo doći sutra ili prekosutra. Ne ţelim da neprestano analiziraš sve što kaţem. Ţelim samo da osjećaš.« Grickao joj je vrat i polagano se počeo spuštati. Utonula je natrag u jastuke i zatvorila oči. Dok su joj njegove ruke milovale tijelo, klizeći po njezinim oblinama i pregibima, duboko je udahnula. Poţuda joj je ponovno prostrujala venama kada su joj njegovi provokativni prsti skliznuli između bedara. Sa svakim njeţnim dodirom toplina joj sve više skupljala u srţi. Nije mogla zanijekati naklonost koju je duboko u duši osjećala prema njemu. Bilo je to više od tjelesnog, više od slijepe privlačnosti. Bilo je puno dublje, puno stvarnije nego što je ikada pomislila da bi moglo biti, stvarnije od svega što je ikada doţivjela. Plašilo ju je to, više nego što je ţeljela priznati. Od pomisli da bi to mogla biti ljubav, tako brzo nakon što su se sreli, dlanovi su joj se oznojili, a bilo ubrzalo. Nije moguće da takvo nešto već osjeća prema njemu. Smjestio joj se između nogu i poljubio je dok je polagano klizio duboko u nju. Srce joj se preokrenulo u grudima kada ga je privukla bliţe i otvorila mu svoja usta, tijelo i dušu. »Razmišljaš li?« šapnuo joj je u uho. 127


»Ne. Definitivno ne.« Njegovi polagani, njeţni pokreti izmamili su uzdah s njezinih usana. Podigla je kukove prema njemu, prelazila mu rukama po leđima, zadivljena teksturom njegove koţe, ţeleći zapamtiti svaku krivulju mišića, svaki pokret kostiju. Nasmiješio se uz njezino uho. »Odlično. Ţelim da ti um bude potpuno prazan kada ti kaţem da te volim.« Cijelo joj se tijelo zategnulo. »Ryane-« »Volim te«, rekao je blagim glasom, utiskujući se ponovno u nju dok nije zadahtala. »Ne mogu se pretvarati da nije tako. Ono što volim u tebi duboko je unutra. Tu je, bez obzira zvala se ti Annie ili Kate. Tu je bez obzira sjećaš li me se ili ne.« »Ovo je ludost«, šapnula je. Usta mu se izviju u osmijeh i ponovno je poljubi. Izvukao se i ponovo vratio unutra. »Nije. Ludost bi bila zanijekati ono što je stvarno. Ne očekujem da i ti kaţeš isto, barem za sad još ne. Samo ţelim da znaš da postoji. Da uvijek postoji točno tu.« Zaplela je prste u kosu na njegovu vratu i privukla ga bliţe. Obasipala ga je poljupcima dok su vodili ljubav. Riječi su joj lebdjele na usnama, ali strah ih je potisnuo natrag. Strah od onoga što bi se moglo dogoditi na danjem svjetlu. Strah od onog što će osjećati prema njoj kada je bolje upozna. Ako si dopusti da se preko glave zaljubi u njega, a on se jednog jutra probudi sa spoznajom da je drugačija od ţene koju pamti, nije bila sigurna da će njezino srce preţivjeti gubitak. Ne moţe mu dati cijelu sebe dok ne bude sigurna da uistinu nju ţeli. Noćas se, ipak, moţe pretvarati da sutra ne postoji. Moţda ne moţe izgovoriti riječi, ali moţe mu umjesto toga pokazati što osjeća. Obujmivši mu lice dlanovima, poljubila ga je iskreno i strastveno, a potom ga prevrnula na leđa. »Daj mi da te volim, Ryane.«

128


Seadamnaesto poglavlje »Ne ţelim da onamo ideš sama.« Mitch je stajao u Simoneinoj spavaćoj sobi i gledao kako ubacuje odjeću u putni kovčeg. »Jesi li me čula?« upitao je kada nije odgovorila. Potapšala ga je po obrazu dok je prolazila pokraj njega na putu prema kupaonici. »Pazi, srce, počinješ zvučati kao tvoj arogantni šogor koji voli svima zapovijedati.« Jedva da je zamijetio namijenjenu mu uvredu. Pošao je za njom i ostao stajati na vratima dok je ona uokolo skupljala svoje stvari. »Čuo sam se s Ryanom prije. I on misli da ne bi trebala ići sama.« Ubacila je kozmetiku u torbicu i iz tuš kabine dohvatila svoj omiljeni šampon. »Ma daj. Misliš da ću slušati dvojicu muškaraca? Mitch, idem u Seattle poslom. Osim toga, nitko neće ni znati da sam ondje. Zapravo, bit ću sigurnija nego da ostanem ovdje. Shannon će biti kod mojih roditelja. Sve je u redu. Osim toga nisam još odlučila vrijedi li ići u Vancouver ili ne. Pričekat ću i vidjeti što će privatni istraţitelj pronaći.« Još. Jasno i glasno je čuo taj mali dodatak. Previše je neovisna. Previše tvrdoglava. To je bio jedan od razloga zašto ga uspješne ţene nikada nisu privlačile. Izbjegavala ga je još od one noći koju su proveli zajedno, a on je sinoć radio dokasna i sve do jutros nije stigao svratiti k njoj i obići je. Danas je trebao uhvatiti let za Otočje kraljice Charlotte i ondje rješavati tekuće probleme s projektom ali sada kada je naslutio što Simone namjerava, nije mogao otići dok ne bude znao da će biti sigurna. »Išao bih s tobom kad bih mogao, ali ne mogu. Dovraga, baš se sve usrano poklopilo.« »Ne brini se zbog toga«, rekla je vadeći lak za kosu iz košarice uz umivaonik. Izbjegavala je njegov pogled. Ne moraš biti prepametan da shvatiš što se ovdje događa. »Znam što radiš, Simone. Ne moraš ići u Vancouver zbog onog što se dogodilo između nas.« »Ne znam o čemu govoriš.« Ubacila je četku za kosu u torbicu i zatvorila je. Da, znala je. Vrlo dobro je znala na što misli. Vidio je da ju to izjeda iste sekunde nakon što su vodili ljubav. Ţeljela je zaboraviti što se događa između njih. Mislila je da je iznevjerila svoju klijenticu. »Kate i Ryan neće se naljutiti na tebe zbog ovoga. Imaš pravo na vlastiti ţivot. Nisi učinila ništa loše.« Zaţmirila je i duboko udahnula. Osjećaji su joj se odraţavali na licu, ali kada je ponovno otvorila oči, više ih nije bilo. Dograbila je torbicu i progurala se pokraj njega prema spavaćoj sobi. »Razgovarat ću s Kate o tome kad se vratim.« Uhvatio ju je za ruku. »Stani i pogledaj me.« Podigla je svoje tamne oči prema njemu. Izmučene oči ispunjene krivnjom. Oči od kojih ga je u grudima stezalo kao kliještima. »Ne odbacuj ovo što se događa između nas samo zato što brineš što će netko drugi misliti«, rekao je. »To nije bila dobra ideja. Nije se trebalo dogoditi i ti to znaš. Što se tiče mog odlaska u Seattle, o tome ne odlučuješ ti. Sve će biti u redu. A sada, moţeš li mi, molim te, pustiti ruku da mogu završiti s pakiranjem?« Osjećao se kao da mu je zabola noţ u srce. Pustio joj je ruku, pokušavajući dokučiti koji se vrag ovdje događa. Kako se uspio tako vezati? Nikada ga nije bilo briga ni za koga osim za obitelj. Kada je Simone - ţena koju jedva poznaje - postala jednako vaţna, ako ne i vaţnija, od ljudi koje voli? U prsima ga još jače stegne. 129


Srce mu je luđački tuklo dok ju je slijedio u spavaću sobu. Zatvarala je torbu s odjećom, a kosa boje čokolade padala joj je preko obraza. Vani, pred prozorom, sipila je kiša i bacala sablasno sivkasto svjetlo po sobi. Odjevena u usku suknju i strukiranu košulju, nije mogla izgledati ljupkije čak i kad bi htjela. O, čovječe. Totalno je zaglavio. Prošao je rukom po licu i pokušao umiriti svoj podivljali puls. Kada se okrenula da spusti torbu na pod, uhvatio ju je za ruke i privukao k sebi. »Ne upuštam se u dugoročne veze. Bez obaveze. Ozbiljnije od toga ne dolazi u obzir. Ali s tobom, pravnice... S tobom ne ţelim biti bez obaveze.« »Molim?« Strah joj se uvuče u oči. Onaj isti vraţji strah koji je i sam osjećao, ali ga je potiskivao. »Jesi li...?« Stisnula je oči. »Je li te ona palica pogodila u glavu? Mislila sam da te pogodila u trbuh.« Nije si mogao pomoći. Osmjehnuo se. »Ne, ti si mi udarila u glavu. Prvi put kada sam te vidio. One noći - hvala Bogu za tu noć - shvatio sam da sam se od samog početka zaljubio u tebe preko glave. Od tada razmišljam samo o cijelom paketu - brak, obitelj, djeca, monovolumen.« Simone mu se istrgnula iz ruku i prislonila dlan na trbuh. »Ajme meni. Monovolumen? Jesi li bolestan? Koji te vrag spopao?« »Ne znam«, tiho je odvratio promatrajući njezinu zapanjenu reakciju. I sam je to osjećao. Sasvim sigurno nije očekivao da će takvo nešto reći, ali sada je izrečeno, a on to nije ţelio povući. »Šokirana?« »Hm, ovaj, da. Spavali smo zajedno. Jednom.« Zabio je ruke u dţepove traperica. »Koliko se sjećam, uţivala si. Ne samo jednom. Zapravo nebrojeno puta.« »Ja...« zamucala je mašući rukama. »Mitch, jedva da se poznajemo.« »Daj da se onda upoznamo. Ostani ovdje. Na sigurnom. Čim se vratim, moći ćemo se posvetiti isključivo tome da naučimo što nas najviše iritira kod onog drugog.« Spustila se na rub kreveta. »Ovo je neka šala, zar ne? Molim te reci mi da je šala.« Nije se nadao takvoj reakciji. Kvragu, nije čak ni planirao ovakav razgovor. »Nije šala. Upecala si me, Simone. Praktički si me oborila s nogu. I ja sam šokiran kao i svi ostali.« Ništa nije rekla, samo je zurila u njega širom otvorenih očiju pa se počešao po zatiljku, osjećajući se kao idiot. »Okej, vjerojatno bih se mogao odreći monovolumena. O tome moţemo kasnije razgovarati.« »Potpuno si prolupao, znaš li to?« Osjećao je da puca po šavovima, a to mu se inače nikada ne događa. »Gle, dugo sam izbjegavao bilo kakvu vezu. Iz raznoraznih razloga. A nakon što sam vidio Ryana koliko pati zbog smrti moje sestre, rekao sam sam sebi da sam pametno postupao i da veze nisu toga vrijedne. Ali sada - nakon svega što se dogodilo - ne znam. Jednostavno sam shvatio da je ţivot predragocjen. Da jednostavno moraš uzeti ono što ţeliš, jer to nešto moţda više neće biti tu kada jednog dana napokon izvadiš glavu iz guzice i shvatiš koliko ti je to vaţno. Ne ţelim propustiti ovu priliku s tobom, Simone. Ne traţim da se udaš za mene. Traţim samo da ne prekineš ovo što se razvija između nas. I ne ţelim da ideš u Kanadu jer se osjećaš krivom zbog toga. Ne bih mogao podnijeti da ti se nešto dogodi.« Povukao ju je s kreveta i uhvatio je za ruke. »Iskušaj me, pravnice. Mogla bi se iznenaditi onime što ćeš pronaći.« »Mogla bih završiti u ludnici.« Jedan kut usana izvije mu se u osmijeh. »Ne bi to bilo toliko loše kad bismo oboje završili tamo, zar ne?« 130


»Mitch-« »Samo razmisli o tome, moţe? Razmisli o sebi i o meni, i o tome što bi lako moglo postati najbolja stvar u tvom ţivotu.« »Nekako slutim da sljedećih nekoliko dana neću moći razmišljati ni o čemu drugome.« Namrštila se, ali nije izvukla ruke iz njegovih. Shvatio je to kao dobar znak. »Ti si kao tornado, znaš li, Mathew’s? Proţdireš sve što ti se nađe na putu i ne mariš za posljedice.« »Stalo mi je do tebe. I Shannon, i do vaše sigurnosti. Obećaj mi da nećeš ići u Kanadu.« Nije odgovorila, samo se stisnula uz njega, a onda mu ovila ruke oko struka i ostala tako stajati. Dok ga je njezina toplina obavijala, srce mu je htjelo iskočiti iz grudi. Jer u tom je trenutku shvatio da neće učiniti ono što on ţeli. A to znači da će se njegovi planovi za sljedećih nekoliko dana drastično promijeniti. Samo da se ne promijene na gore.

»Što radiš?« Kate poskoči s mjesta gdje je sjedila na podu dnevne sobe i okrene se prema stubištu. Ryan je stajao na najdonjoj stubi, odjeven samo u izblijedjele traperice koje su mu stajale nisko na bokovima, bosih nogu i pospanih očiju. Raskuštrana plava kosa svjedočila je da se upravo probudio. Stavila je ruku na grudi. »Prestrašio si me.« Ušao je u sobu. »Očekivala si nekog drugog?« Rano jutarnje sunce presijavalo mu se na golim prsima. Prošli su je ţmarci kada se sjetila koliko je puta prošle noći pratila linije tih mišića prstima, usnama. »Katie?« Otrgnula je pogled s njegova prekrasnog muţevnog tijela i podigla ga prema razdraganom licu. »Što je?« »Jesi li dobro?« »Dobro sam.« Okrenula se natrag prema stogu časopisa koje je prelistavala i ugrizla se za usnicu dok joj je vrelina preplavljala lice. Seks ju je trebao zasititi, a ne pretvoriti u napaljenu tinejdţericu. Spustio se na pod iza njezinih leđa i obujmio je nogama. Toplina mu je isijavala iz tijela. Zadrhtala je, a koţa ju je zasvrbjela od ţelje da je dodiruje, da osjeti te ruke na sebi, posvuda, kao prošle noći. Kada su mu prsti kliznuli oko njezina struka, duboko je udahnula i smiješila se dok joj je usnama mazio vrat. To je ono što ţeli. Ali, ako tako nastavi, nikada neće pregledati časopise. »A, znači, tu mi je košulja«, rekao je zavukavši ruke pod pamučnu tkaninu i klizio joj dlanovima uz prsni koš te na kraju obujmio nage dojke. »Traţio sam je.« Osjetila je kako joj uzbuđenje tinja u dnu trbuha. Tiha se vatra počela razbuktavati kada joj je uštipnuo bradavicu. Progutala je slinu. »Oprosti. Dograbila sam prvo što sam ugledala.« Prsa su mu vibrirala uz njezina leđa dok se smijuljio. »U radnoj sobi? Na drugoj strani hodnika? Mislim da je tamo ostala kada si je sinoć strgnula s mene.« Suspregnula je osmijeh prisjetivši se prošle noći. Nikada nije bila tako agresivna, nije znala da moţe biti toliko strastvena. Zatvorenih očiju uţivala je u dodiru njegovih zubi koji su joj grickali vrat i ruku koje su joj zadirkivale grudi. »Mekana je. Lijepo miriše. Mogu ti je vratiti za minutu- dvije, ako ţeliš.« 131


»ţelim«, promrmljao je. Dlanom joj je okrznuo kuk i skliznuo između bedara. »Ne volim se buditi sam. Ţelim da se vratiš u moj krevet.« Prsti su mu plesali po njezinu breţuljku. Zadrhtala je od slatkog iščekivanja. »Mislim da je krevet moj.« »Nevaţan detaljčić. Uostalom, što radiš ovdje dolje?« Ponovno je svrnula pogled na časopise raširene na podu pred njom i pokušala ne zastenjati kada joj se njegov prst zadrţao na klitorisu. Čak i kroz tanku tkaninu gaćica morao je osjetiti koliko je napaljena. »Ne mogu izbiti iz glave jučerašnji razgovor s doktorom Murphyjem.« »Ljubavi, nemoj-« »Ne, ne radi se o tome. Spomenuo je da se sjeća da je čitao nešto o ispitivanju Tabofrena. Ryane, i ja sam to pročitala.« »Jesi?« Maknuo je ruku i posegnuo za jednim od časopisa. Pokušala je ne pokazati razočaranje zbog toga što mu je skrenula pozornost na nešto drugo pa ju je prestao dirati. Na kraju krajeva, saznati što joj se dogodilo bilo je vaţnije od još jedne runde seksa od kojeg se gubi razum. Premda, u tom je trenutku - u bilo kojem trenutku - takav ludi seks zvučao puno zabavnije. »Da. Sjećam se jer je zvučalo krajnje revolucionarno. Znam da je tu negdje.« Odbacila je časopis koji je prelistavala na hrpu s ostalima i dohvatila drugi sa stolića. »Što će ti svi ti časopisi?« »McKellen Publishing objavljuje nekoliko znanstvenih časopisa, uključujući i one s područja medicine. Povremeno ih prelistam ako mi nešto na naslovnici privuče pozornost. Znam da sam to negdje vidjela.« Osvrnula se po sobi i ugrizla se za usnicu. Časopisi su bili razbacani po cijelom podu. Već je pregledala sve koje ima kod kuće. Digla se na noge. »Moram danas otići do izdavačke kuće.« Ryan ustane. »Nema šanse.« Jedan pogled bio je dovoljan da vidi zabrinutost u njegovim očima. Zašto ju je obuzimao čudan osjećaj da opet nešto skriva od nje? »Ryane, bit ću dobro. Na poslu mogu pretraţiti bazu podataka. Članak na koji mislim bit će naveden unutra. Moram ga pronaći.« »Ne ţelim da ideš tamo. Barem dok ne saznamo tko je sve upleten u ovo.« Bude li mu se suprotstavljala, neće imati nikakve koristi od toga. Bio je tvrdoglav i volio je zapovijedati, a k tome je bio i previše seksi stojeći nasred njezine dnevne sobe da bi se ţeljela raspravljati s njim. Grizući usnicu poloţila mu je dlanove na prsa i zatreptala očima. »Mogao bi ići sa mnom.« Prekrio joj je ruke svojim dlanovima. »Koketiranjem nećeš postići ono što ţeliš.« Prišla mu je bliţe, podigla se na prste i usnama njeţno prešla preko njegovih. »Zašto ne?« »Zato što ne padam tako lako.« Nasmijala se i nastavila mu usnama kliziti preko čeljusti do uha, tijela priljubljenog uz njegovo. Po tome kako je naglo udahnuo znala je da njezina akcija zavođenja sasvim uspješno napreduje. Našla se u njegovu zagrljaju, a mišići na trbuhu zategnuli su joj se dok joj je usnama milovao vrat. Na svom je boku osjetila njegovo uzbuđenje. »Moţeš dobiti košulju natrag ako pođeš sa mnom«, rekla mu je u uho. Koračajući prema naprijed odgurao ju je do kauča. Spretnim prstima zavukao se pod rub košulje i svukavši je preko glave odbacio tako daleko da je sletjela na ogradu stubišta. Okrenuo je Kate i presavio je preko naslona za ruke. »Mislim da ću je ovako ili onako dobiti natrag.« 132


Dahtala je, a potom zadrhtala kada su njegove usne ponovno pronašle njezin potiljak, kada je njegova ruka zaronila između njezinih nogu. Naposljetku je uzdahnula kada je raspirio vatru koja je već tinjala u njoj i natjerao je da zaboravi na sve osim njega.

Izašavši iz Ryanova Jaguara, Kate stavi sunčane naočale. Namršteno je čekala na pločniku dok se on ponašao kao da je na pikniku. Cijelo je jutro otezao, gotovo kao da joj zapravo uopće ne ţeli pomoći. Prvo joj je potratio vrijeme pripremajući doručak, potom ju je namamio na dugo, strastveno zajedničko tuširanje, prao je rukama i jezikom, i na kraju je uvjerio da moraju svratiti njegovoj kući da se presvuče i da vide djecu prije nego što opet odu dalje. Sada je umalo podne. Nije da se ţalila na bilo što od onoga što su radili, ali nije mogla dočekati da pronađe onaj članak. A njegovo kretanje puţevim korakom sve joj je više išlo na ţivce. »Gori si od bilo koje ţene.« Ubacio je ključeve u dţep. »Ne gnjavi. Imam loš predosjećaj u vezi s ovim.« Dobro, znači, zabrinut je. Moţe to prihvatiti. Zašto je onda muči taj neodređeni osjećaj da tu ima još nečega? Otresavši tu misao, uhvatila ga je pod ruku i povukla prema zgradi. »Dođi. Bit ćemo brzi. Nitko neće ni znati da smo ondje.« Kada su iz dizala izašli na kat gdje se nalazi Katein ured, dočekao ih je glasan ţamor. »Kate, stigla si. Hvala Bogu.« Jill je naglo ustala od stola i dograbila hrpu poruka. »Telefon neprestano zvoni od ponedjeljka ujutro.« O, baš lijepo. Kate pogleda Ryana. »Jill, ovo je Ryan.« Ryan nije komentirao kolut u Jiilinu nosu, niti cijeli splet tetovaţa na djevojčinim rukama, na čemu je bila zahvalna. »Drago mi je.« Jillin pogled poletio je s Kate do Ryana i natrag. Oči joj se rašire kada ga je napokon prepoznala i licem joj se razlegne zbunjeni smiješak. »O. I meni.« »Idi ti unutra, Ryane. Dolazim za trenutak.« Kate pokaţe prema svom uredu. Kada je otišao, Jill upita: »Je li to onaj koji mislim da jest?« »Da.« »Je li on stvarno tvoj muţ?« »Čini se da jest. Daj mi da vidim te poruke.« Kate izvuče ceduljice Jill iz prstiju. »O.« Jill napokon otrgne pogled s Ryana, koji je stajao u Kateinu uredu. »I, da, Tom te traţi.« »Otkud zna da sam ovdje?« »Glasine se brzo šire. Draga, ti si sad praktički slavna. A gdje god se pojaviš s Ryanom Harrisonom, ljudi će pričati.« »Prekrasno«, promrmlja Kate. Zaputila se prema svom uredu. »Neću dugo ostati. Moramo samo nešto provjeriti. Ponijet ću nešto posla sa sobom doma, ali ako itko pita, nisam ovdje. Okej?« »Naravno. Hej, Kate?« Kate se zaustavi s jednom rukom na vratima. »Je li dobar kao što izgleda?« Kate odglumi gnušanje. »Besramna si.« Potom doda s osmijehom: »Bolji.« Ryan je proučavao fotografije na polici kada je ušla u prostoriju. »Nije velik kao tvoj ured«, reče zatvarajući vrata za sobom. »Gdje je to snimljeno?« Podigao je sliku Reeda kako se igra u pijesku. »U zaljevu. Oboţava se igrati na plaţi.« 133


Emocije su mu navirale na oči kada se okrenuo prema njoj. U tom je trenutku, po prvi put, shvatila da je i on izgubio vrijeme i propustio dio svog ţivota. »Kod kuće imam još slika. Mogu ti ih pokazati ako ţeliš.« Slabašan osmijeh pojavi mu se u kutu usana. Ali pogled u očima bio mu je nekako dalek, kao da ga nešto potajice muči. »Volio bih to.« Glas mu se promijenio prije nego što je uspjela pitati što ga muči. »Odakle ćemo početi?« Otišla je do police na drugoj strani ureda i izvukla hrpu medicinskih časopisa. »Ti prelistaj ovo dok ja otvorim bazu podataka na računalu.« Utonuo je na stolac nasuprot njezinu stolu i na krilo stavio manju hrpu časopisa. Kate je pretraţivala stranice na svom računalu. Tiho brujanje iz vanjskog ureda bio je jedini zvuk u prostoriji. »Kate?« Zazujao je interkom. Jillin zvonki glas prekine tišinu. »Oprez, Tom je krenuo prema-« Vrata njezina ureda otvore se prije nego što je uspjela odgovoriti i Tom Adams uđe bez kucanja. »Izbjegavaš me?« upita. Kate ustane. Ryan se također digao, sumnjičavo odmjeravajući njezina glavnog urednika. Očito je prepoznao Toma od neki dan kod njezine kuće kada je došao razgovarati s njom i saznao za Reeda. Toliko o izbjegavanju bilo koga u uredu. »Tom Adams«, rekla je predstavljajući ih jednog drugom, »Ryan Harrison.« »Isuse«, promrmlja Tom, »Znači, istina je.« »Ne ostajem danas, Tome. Znam da je ured u totalnom kaosu pa ću se brzo maknuti. Samo nešto traţim.« »Što traţiš?« »Članak o ispitivanju nekog lijeka za rak u Kanadi.« Boja mu iščezne s lica. »Vidi vraga.« Ryan zaobiđe Toma i zatvori vrata. Potom pogleda Kate. »Mislim da smo upravo našli poveznicu.«

134


Osamnaesto poglavlje Kuća Toma Adamsa u viktorijanskom stilu nalazila se u mirnoj ulici na P acific Heightsu. Ryan je rukom tapkao po koljenu dok su on i Kate čekali u besprijekorno uređenoj dnevnoj sobi. Kroz široke prozore pruţao se pogled na cijeli grad. Krošnje stabala lagano su se ljuljale na poslijepodnevnom povjetarcu. Kate zamijeti Ryanova napeta ramena i zategnutu čeljust. »Daj se opusti. Ţivciraš me.« Dobacio joj je ljutit pogled i nastavio tapkati. Kari Adams spustila se niz stepenice s Tomom pokraj sebe. Lice joj je izgledalo umorno, a ogroman trudnički trbuh stršao je iz njezina mršavog tijela. »Oprostite što ste čekali.« Kate je osjetila kako se Ryan pokraj nje napinjao od nervoze, ali ga je ignorirala. »U redu je. Ţao mi je što vas uznemiravamo. Znam koliko ste sigurno umorni.« Kari se smiješila i rukom prešla preko trbuha. »Ovih dana ne mogu puno spavati.« »Pripremamo se za veliki dan«, reče Tom. »Gledajte.« Ryan se pomakne na mjestu. »Ne ţelim biti neuljudan, ali stvarno od vas trebamo odgovore na neka pitanja. Prvo u nizu je zašto ste nas dovukli ovamo kada ste to mogli učiniti i u Katienom uredu.« Kate ga pokuša upozoriti pogledom, ali on se pravio da to ne zamjećuje. Čovjek očito nema nimalo takta kada je u nekom pohodu. »Ja sam kriva.« Kari utone u kauč s cvjetnim uzorkom. Unatoč trudničkom trbuhu, činilo se kao da je kauč progutao njezino sitno tijelo. »Tom je znao da ţelim sudjelovati.« »Ne razumijem.« Kate je sjela u plišani, beţ naslonjač nasuprot Kari. »Kakve veze vi imate s medicinskim istraţivanjem?« »Nimalo me ne prepoznajete?« upita Kari. »Ne, zar bih trebala?« Osjećaj zabrinutosti neugodno poškaklja Kate u grlu. »Vjerojatno ne. Razgovarale smo svega nekoliko puta dok sam bila u domu za starije i nemoćne, ali nisam mogla zaboraviti vaše oči.« Kate podigne pogled prema Ryanu. Vilica mu se trznula. Kari Adams. Zašto nije odmah prepoznala to ime kada je pročitala popis koji su pronašli u kući Janet Kelly? Tom stane iza svoje supruge i poloţi joj ruku na rame. »Kari je imala rak jajnika. Odlučili smo pokušati s eksperimentalnim liječenjem nakon što smo iscrpili sve druge opcije.« »Nisam mislila da ću se izvući«, reče Kari spuštajući pogled. »Ali doktor Alexander bio je toliko optimističan, pruţio nam je nadu. Liječenje je trajalo duţe od šest mjeseci. Dio sam odleţala u domu, a dio boravila kod kuće, ali sam stalno bila pod nadzorom njihova osoblja. Tamo sam vas upoznala.« Kate razrogači oči. »Bila sam budna?« »Ponekad. Imali ste tešku prometnu nesreću i nekoliko ste mjeseci bili u komi. Vaš suprug...« Pogledala je prema Ryanu. »Hoću reći, doktor Alexander, dao vas je premjestiti u dom kako bi mogao paziti na vas, budući da je većina njegovih pacijenata bila tamo. Probudili ste se nakon rođenja svog djeteta, ali ste povremeno gubili svijest. Jedan dan biste bili na nogama i kretali se uokolo, a već sljedeći ne bi znali za sebe.« Bila je budna. Kretala se. To objašnjava zašto njezin oporavak nije bio teţak. Zašto se njezino tijelo relativno brzo vratilo u normalu. Ljudi su je viđali, razgovarali s njom. A ona se ničega ne moţe sjetiti. 135


»Nastavite«, rekla je, progutavši knedlu u grlu. »Jake je rekao da mi je suprug?« Kari je kimnula glavom. »Da. Drugi je liječnik nadzirao vašu njegu. Nisam znala kako se zove. Visok, tamne kose, najsvjetlijih plavih očiju koje sam u ţivotu vidjela. Činilo se da se dobro poznaju. Mislim da je dom zasigurno bio u njegovu vlasništvu - ili je dobro poznavao vlasnika i upravitelja.« »Reynolds.« Kate opet pogleda Ryana. Imao je pravo. Njezin liječnik u Houstonu bio je upetljan. Vjerojatno je zbog toga i ubijen. »Kako se zvao taj eksperimentalni lijek?« upita Ryan. »Amatroxin«, odgovori Tom. »U potpunosti je izliječio Karin karcinom. Primalo ga je još nekoliko pacijenata. Prošle godine, doktor Alexander objedinio je podatke prikupljene tijekom istraţivanja te su on i još jedan liječnik objavili ovaj članak u našem medicinskom časopisu.« Pruţio je Ryanu primjerak časopisa sa stola iza svojih leđa. »Ovdje se poziva na studiju provedenu u Kanadi«, reče Ryan. Tom proguta slinu. »Da.« »Objavili ste netočne podatke?« upita Kate. Tom duboko udahne. »Aha.« »Zašto? Zašto mi ništa nisi rekao, Tome?« Tom se nervozno meškoljio i čvršće stisnuo Karino rame. Posegnula je uvis i primila ga za ruku u znak potpore. »Jake i ja imali smo dogovor. Dopustit će Kari da se uključi u projekt istraţivanja, a ja ću sve što znam o tome zadrţati za sebe. Kada dođe vrijeme za objavu podataka, pomoći ću mu. Bili smo očajni i spremni bilo što pokušati. Nakon što je Kari ozdravila, bio sam mu duţan. Morao je iznijeti dokaze da je lijek djelotvoran; znao sam da jest. S mog tadašnjeg gledišta, nije ni bilo vaţno gdje se istraţivanje provodilo.« »Tom nije znao da ste prije bili udati, Kate«, ubaci se Kari, preletjevši pogledom s Kate na Ryana. »Znao je samo da ste u domu pod Jakeovom skrbi, da ste njegova supruga. Jake je zatraţio da oko vas bude mirno. Rekao je da je ozljeda zadobivena u nesreći bila jako teška. Jake je bio vrlo zabrinut zbog vaših izgleda za ozdravljenje.« Kate protrlja oţiljak na glavi. Toliko toga još uvijek nije imalo nikakva smisla. »A kada sam se probudila, sredio mi je da kao vanjski suradnik radim za izdavačku kuću.« Podigla je pogled prema Tomu. »Nikada nisi provjerio moje iskustvo? Moje znanje?« Nervoza se nakupljala u tankim borama oko Tomovih očiju. »Nisam znao da je on zapravo McKellen dok se niste odselili u Houston. Kada sam vidio tvoje ime na jednom od članaka koje si napisala kao nezavisni autor, nazvao sam ga. Rekao je da se ne voli koristiti imenom McKellen zbog neke davne obiteljske svađe. Vjerovao sam mu. On te je povezao s našom podruţnicom u Dallasu. Nisam bio u mogućnosti provjeriti išta od onog što mi je rekao. Imalo je smisla, bio sam mu duţan, a kada sam vidio tvoje članke, shvatio sam da je u pravu. O geologiji znaš daleko više od većine stručnjaka koje znam.« »Zašto mi i dalje ništa nisi rekao nakon Jakeove smrti? Bila sam ovdje, u San Franciscu. Znao si da traţim odgovore. Znao si da sam bila u onom domu, ali ništa nisi rekao?« Ustala je dok je bijes sve više ključao u njoj. Ryan je primi za ruku da je umiri. »Mislim da ne shvaćaš što se ovdje događa, Kate«, reče Tom. »Netko ne ţeli da pronađeš te odgovore. Nakon što si me nazvala i pitala za posao u našoj podruţnici, počeli smo dobivati upozorenja.« »Kakva upozorenja?« upita Ryan. »Anonimne pozive, uglavnom«, odgovorila je Kari. »Nikada nisu spomenuli vaše ime, Kate, ali su rekli da šutimo o onome što znamo o domu. Da je u Tomovom najboljem interesu da ne bude upetljan ako informacije o studiji procure u javnost.« »Zašto si mi onda predloţio da nađem odvjetnika?« Tom uzdahne. »Ţelio sam ti pomoći. Vidio sam koliko si uzrujana. Mislio sam, ako 136


moţeš sama pronaći odgovore, a da ja ne budem izravno uključen u to, moţda neće škoditi da te malo poguram u pravom smjeru. Nisam mogao znati da će te odvjetnica koju si odabrala prepoznati.« Znači, Kate je poveznica. Da nije došla u San Francisco, da nikada nije nazvala Simone i dogovorila onaj sastanak, da je Simone nije prepoznala, vrlo vjerojatno se ništa od ovoga sada ne bi događalo. Laţi bi i dalje bile istina. Ryan pogleda Kari. »Znate li je li još netko posjećivao Katie u domu?« Kari se ugrize za usnu. »Dolazio je još jedan muškarac, stariji, sijede kose, krupne građe. I jednom je došla neka mlada ţena, koliko se sjećam. Osim to dvoje, nisam sigurna. Kate je tamo bila jako dugo.« Stariji muškarac i mlada ţena. To moţe biti bilo tko. »Bojim se da vam nisam puno pomogla«, tiho reče Kari. »Moja su sjećanja iz tog vremena prilično neodređena.« Bijes se počeo osipati, a zamijenili su ga umor i razočaranje. Sve što je Kate do sada otkrila samo ju je još više zbunilo. Polako saznaje što se i kako dogodilo, ali ne i zašto. »Ne.« Kate treptanjem pokuša zaustaviti suze koje su joj navirale. »Puno ste mi pomogli.« »Kate.« Tom zakorači iza kauča. Krajičkom oka Kate uoči Ryanova napeta ramena i kako je spustio ruke niz bokove u zaštitničku pozu. Ispruţila je ruku da ga zaustavi i pogledala prema Tomu. »Molim?« »Da sam znao što se uistinu događa, ne bih šutio. Mislio sam da je Jake častan i pošten. Nakon vaše konferencije za tisak neki dan, znao sam da te moram pronaći. Da ti kaţem što znam. Od tada neprestano pokušavam uspostaviti neki kontakt s tobom.« Toliko laţi. Svaki put kad se okrene, kao da se pojavi neka nova i opali joj pljusku posred lica. Više nije znala u što bi vjerovala. »Moram naći odgovore, Tome. Neću prestati dok ih ne pronađem.« »Nisam siguran da je to dobra ideja.« »Ništa joj se neće dogoditi«, odlučno se ubaci Ryan s drugog kraja sobe. »Ako joj itko pokuša nauditi, morat će se prvo obračunati sa mnom.« U riječima mu je bilo utkano jasno upozorenje zbog kojeg su se i Kate i Tom okrenuli prema njemu. Ryanu su se trzali mišići na čeljusti. U očima mu se naslućivala ţelja za osvetom. Tom kimne glavom i ponovno se okrene prema Kate. »Znam kako ti je. Ako moţemo išta učiniti, javi nam. Ţelimo pomoći.« Znoj joj se slijevao niz leđa pod ţestinom Ryanova pogleda. Vidjelo se da je ozbiljan, da će se okomiti na svakoga tko je na bilo koji način ugrozi. Iz nekog neobjašnjivog razloga, ta ju je spoznaja plašila više nego ono što istina skriva. »Vozimo se uokolo već sat vremena, srce«, potuţio se Mitch na suvozačevu sjedalu terenca koji je Simone unajmila. Rastvorio je plan grada na krilu, proučavao ulične znakove, potom opet spustio pogled. »Smisao za orijentaciju u prostoru ti je koma.« Simone mu dobaci pogled kojim mu je jasno dala do znanja da tu primjedbu ne smatra duhovitom. I dalje ju je mučila činjenica da je promijenio svoje planove rada i ugurao se na ovo putovanje s njom. Ne samo da sada sjedi pokraj nje dok traţe kuću Waltera Alexandera u predgrađu Vancouvera, nego je i strpljivo čekao dok je završila s poslom u Seattleu. Nijednom se nije poţalio. Znala je da je trebao biti na radilištu na Otočju kraljice Charlotte i tamo nešto obavljati, što god da geološki inţenjeri rade, ali svaki put kada bi to spomenula, otpilio bi je i rekao da je točno tu gdje treba biti. Koji bi to muškarac napravio? 137


Onaj koji je lud za tobom. Bilo joj se ubrzalo, a dlanovi na upravljaču se oznojili. Monovolumen? Očito je prolupao. Problem je bio u tome što joj ta ideja više i nije zvučala tako sumanuto kao prije. Što znači da ju je uvukao u svoju alternativnu stvarnost te da je sada i ona prolupala. »Znaš što?« rekla je, pokušavajući ne razmišljati o budućnosti i o tome što će učiniti u vezi s Mitchom Mathewsom. Bude li to činila, počet će vrištati. »Ako ga pronađem u sljedećih deset minuta, pustit ćeš me u kupovinu u Robson Streetu prije nego što krenemo doma.« »Moţe, što se mene tiče. Ja ću se motati po hotelu.« »Nećemo odsjesti u hotelu, srce.« »Ne podsjećaj me. Ionako sam već ogorčen zbog toga. Moji planovi da te pakleno zavedem stalno padaju u vodu.« Da je pakleno zavede? O, čovječe. Ovaj tip stvarno donosi nevolje. »Znači ideš sa mnom u shopping«, reče pokušavajući promijeniti temu. »Radije bih umirao polako i u najvećim mukama od ruku sadistički nastrojene domine.« Zacerekao se od uha do uha. »Vidiš, vidiš, to i nije tako loša ideja.« Nije si mogla pomoći. Nasmijala se. On je jedan veliki hodajući hormon. I, Boţe pomozi, to joj se sviđalo. »Dobro, Mitch.« Skrenula je u sporednu ulicu. »Poslije ćemo o tvojim maštarijama. Sada govorimo o shoppingu - tek sat ili malo više mučenja za vas muške. Vjeruj mi, svidjet će ti se. U Robson Streetu ima prekrasnih butika.« »Ubij me odmah sad. Čekaj. Imaju li i prodavaonica s donjim rubljem?« U trbuhu joj zatreperi. »Vjerojatno.« »Misliš da moţeš pronaći mali crni čipkasti komplet?« Zaustavila je auto u mirnoj ulici ispred niske prostrane kuće s drvenom fasadom. »Vjerojatno neće imati tvoj broj, dragi.« »Jako duhovito.« »A budući da sam upravo pronašla kuću, taj sat pripada meni.« Uhvatio ju je za ruku prije nego što je uspjela izaći iz auta i privukao je k sebi. »Odvedi me u tu trgovinu s donjim rubljem i nagradit ću te.« Plamen iz njegovih očiju praktički joj je sprţio vene. Ali kada ju je poljubio, zaboravila je na sve. Zaboravila je zašto su ovdje, što traţe, zašto je upuštanje u vezu s čovjekom poput njega tako loša zamisao. Kada se odmaknuo, u očima su mu plesale iskrice strastvene ţelje i humora. »Zaboravi crnu čipku. Mislim da te ţelim u crvenoj koţi.« Crvena koţa? Ajoj. Ţivci su joj bili totalno zbrkani kada su se uspinjali prednjim stubama i pozvonili na vrata. Zabacila je kosu unatrag i poravnala sako. »Pusti da ja govorim. Ne trebamo ga odmah prestrašiti.« »Budeš li se meni obraćala tim hladnim, profesionalnim tonom odjevena u rublje od crvene koţe i s bičem u ruci, sigurno ću slušati.« Laktom ga je pogodila u prsnu kost tako da je zasoptao. Njegov je smijeh odjekivao trijemom, a vibracije su joj se prenijele do nogu i odgmizale gore sve do grudi, podsjetivši je još jednom što je to u Mitchu Mathewsu što je tako privlači. I što će je najvjerojatnije odvući u propast ne bude li oprezna. »Zaboga, kakav je to smrad?« Mitch prijeđe rukom po nosu. »Ne znam.« Simone nasloni dlan na staklo i zaviri kroz prozor. Novine razbacane po antiknom stoliću. Zeleni vuneni prekrivač prebačen preko naslona fotelje. Komad pizze na 138


papirnatom tanjuru na rubu stola. Površina gotovo svih predmeta u dnevnoj sobi prekrivena prašinom. Neotvoreni putni kovčeg odguran do nasuprotnog zida. »Čini se da nema nikoga kod kuće.« »Mogu namirisali zašto.« Nelagodan nagovještaj obuzme Simone. Sjurila se niz stube s trijema. Kamena staza krasila je jednu stranu kuće. »Kamo ćeš?« upita Mitch slijedeći je. Sagnula se ispod niskog grma i otvorila vrata koja vode u dvorište. »Reynolds je pronađen u svom bazenu.« »Opa. Stani malo. Odjednom imam loš predosjećaj u vezi s ovim.« Simone je zašla za ugao kuće prije nego što ju je stigao zaustaviti. Zadah se u dvorištu osjećao još jače. Neka mačka strelovito izjuri iza drveta i nestane iza drugog ugla kuće. Oči joj se rašire ugledavši tijelo, stopala koja su izvirivala iz grma rododendrona pored straţnjih stuba. Progutala je slinu, s mukom. »I ja.« »O, kvragu.« Mitch stane ispred nje i zakloni joj pogled.

Ryanova majka, Angela, zabacila je kosu preko ramena i glasno se nasmijala, zabljesnuvši ih sve blistavim osmijehom. Svjetlost svijeća s trpezarijskog stola treperila joj je na licu. »Dakle, Mitch je bio na vrhu litice i drţao spravu za spuštanje, a Ryan se okliznuo.« Ryan je promatrao Kate s druge strane stola kako je iznenađeno izvila obrvu. Kako je večer odmicala, polagano je popuštao strah zbog susreta s njegovim roditeljima. Sjedili su za velikim trpezarijskim stolom, pred njima je stajalo prazno posuđe, a njegova je majka prepričavala neugodne situacije iz njegove mladosti. U svakoj bi drugoj situaciji tome odmah stao na kraj, ali činilo se da je Kate sluša s velikim zanimanjem, a nakon poslijepodnevnog razgovora s Kari Adams, zaključio je da joj treba nekoliko minuta mira. Makar to bilo i na njegov račun. Pomaknuvši Juliju koja mu je sjedila na krilu, Ryan odmahne glavom. »Glupan nije zatvorio sustav.« »Što to znači?« upita Kate s iskrenom znatiţeljom. Kathy Mathews obiđe stol s vrčem kave i dopuni šalice. »To znači da Mitch nije svezao osiguravajući čvor za osmicu pa je kraj uţeta prošao ravno kroz spravu za spuštanje.« »Znaš«, nastavi Angela, »Ryan se nikada prije nije penjao na otvorenom. Penjao se s Mitchom samo po umjetnim stijenama u zatvorenom, i kada se to dogodilo-« »Umalo sam se usrao od straha«, završi Ryan smrtno ozbiljno. Svi su se nasmijali, osim Kate. »Što si onda napravio?« U zelenim dubinama njezinih zelenih očiju pročitao je zabrinutost kada ga je pogledala. Srce mu je poskočilo. »Negdje u visini ramena vidio sam veliku pukotinu, pa sam zaglavio ruku u nju, s laktom prema naprijed, i ukopao prste čizama u stijenu da se mogu osloniti. Shvatio sam da mogu gotovo cijelu svoju teţinu osloniti na tu ruku, premda je boljelo kao ludo. Onda sam se derao gore prema Mitchu i psovao mu sve po spisku.« »Znači tako je moj sin naučio sve te prostote«, nasmijala se Kathy. »Mogao si poginuti.« Kate je zurila u njega raširenih očiju. Svaki put kada bi ga pogledala tim blagim očima ispunjenima osjećajima, poţelio bi 139


oviti ruke oko nje i izgubiti se u njezinoj ljupkosti. Budući da su i njegovi i njezini - i njihova djeca - sjedili za stolom, zaključio je da vjerojatno nije najbolji trenutak da to učini. Morat će to ostaviti za poslije, kada ostanu sami. Kada je bude mogao odvesti u svoju spavaću sobu, zaključati vrata i pokazati joj koliko mu znači to što je u njegovoj kući. »Aha, reci to Mitchu«, odvratio je pokušavajući prigušiti maštariju. »Razvalio se od smijeha kada sam se napokon uspeo na vrh. Mislio je da nikada u ţivotu nije vidio ništa smješnije.« Roger Mathews nasloni lakat na stol i otpije gutljaj kave. »Prema Mitchevoj verziji priče, litica uopće nije bila toliko visoka. Ryan bi u padu samo slomio nogu, moţda obje.« »Baš vam hvala«, dobaci mu Ryan. Smijeh je odzvanjao oko stola. Telefon je zazvonio i Julia skoči Ryanu s krila javiti se. »Mislim« reče Ryanov otac Michael prelazeći dlanom po Reedovim leđima dok mu je spavao na prsima, »da je to bilo zadnji put da si išao penjati se po stijenama s Mitchem.« »Kako to misliš, ‘s Mitchem’?« Ryan prekriţi ruke na prsima. »To je bilo zadnji put da sam išao. Točka.« Angela se nagnula i poljubila sina u obraz. »Ionako više volim kad s obje noge čvrsto stojiš na zemlji, dušo.« »Tata?« Julia se vratila u dnevnu sobu s beţičnim telefonom u ruci. »Ujak Mitch je.« »Mi o vuku«, promrmlja Ryan, odbaci ubrus na stol i ustane. Razgovor se nastavio iza njegovih leđa. »Hej«, reče Ryan u slušalicu. »Gdje si?« »Simone i ja smo u Vancouveru.« Ryan zategne vilicu, pogleda prema Kate, a potom se okrene prema kuhinji. Skrenuo je za ugao prema svom uredu i zatvorio vrata. »Rekao sam joj da ne ide onamo.« »Ryane, jedva da sluša što joj ja govorim. Zašto misliš da će tebe poslušati?« Dok se spuštao u stolac za radnim stolom, u pozadini je čuo Simonein glas i Mitchov nagli udisaj. »Reci joj da te prestane udarati pa da mi moţeš objasniti zašto ste ondje.« Razmijenili su nekoliko prigušenih riječi, a potom se Mitchev glas opet čuo jače i razgovjetnije. »Našli smo Waltera Alexandera. Mrtvozornik smatra da je mrtav otprilike tri dana.« »U vraţju mater.« Ryanu je to bilo dovoljno. Naglo je podigao pogled kada su se vrata ureda otvorila. Kate uđe u sobu i zatvori vrata za sobom. »Stavi ga na zvučnik.« Sranje. Nije ţelio da ona to čuje baš sada. Tek što je prestala izgledati onako izmučeno. Budući da je samo ispustio dah, prišla mu je i posegnula za telefonom. Nevoljko pritisne tipku. »Mitch, stavljam te na zvučnik. Katie je ovdje.« »Što se događa?« Naslonila se leđima na stol. »Našli smo Waltera Alexandera«, ponovi Mitch. »I?« »I mrtav je.« Oči joj potamne. Boja joj iščezne s lica. Ryan je stisne za bedro. »Ima li policija ikakvu ideju što se dogodilo?« »Ne«, reče Mitch. »Čini se da je nečime udaren po glavi, ali još nisu rekli što je točan uzrok smrti. Obdukcija je tek sutra.« Kate zaroni glavu u ruke. »Nadalje, čini se da je u Vancouveru bio svega nekoliko dana. Kovčeg mu je još uvijek stajao neraspakiran, a putovnica je ukazivala na to da je nedavno prošao carinu.« Mitch zastane. »Ryane, imao je primjerak nekih novina iz Seattlea s fotografijom s vaše konferencije za tisak na naslovnici.« »Sranje«, progunđa Ryan. 140


»Našli smo i novine s člancima o nekoj kanadskoj farmaceutskoj kompaniji. Graynešto, nisam zapamtio. Simone pokušava nagovoriti policijske inspektore da joj otkriju barem nešto informacija. Ţena je pravi krvosljednik.« Uštipnuvši se za hrbat nosa, Ryan pokuša potisnuti frustraciju. I strah. »Ţelim da što prije odete iz Vancouvera.« »Trebali bismo večeras uhvatiti let za povratak kući. Policija nam ţeli postaviti još nekoliko pitanja, ali sam vam ipak htio prvo javiti.« »Hvala ti«, reče Ryan. »Čuvajte se.« »Hoćemo. Nazvat ću te kad budemo znali nešto više.« Linija se prekinula. Ne čekajući na njezinu reakciju, Ryan ustane i privuče Kate u zagrljaj. Napetost joj je isijavala iz tijela. Lice mu je utisnula u prsa, a dlanove oslonila na njegove nadlaktice. Prolazili su ga ţmarci od njezina dodira i gorio je od ţelje da je riješi svih briga. Znao je da ne moţe. Naslonio je bradu na njezino tjeme i zatvorio oči. Kako da joj bilo što objasni kada ni sam još ne zna što se uistinu događa? Kada još ne zna tko stoji iza svega toga? Bojao se da bi pobjegla glavom bez obzira kada bi znala na što sumnja. A to nije mogao dopustiti. Ne dok ne bude znao što osjeća prema njemu. Počeli su se zbliţavati. Nešto je osjećala prema njemu. Nadao se da je to nešto ljubav. Morat će joj reći što zna - i to vrlo uskoro - ali ne smije riskirati. I prvo ţeli pronaći neke odgovore. »Ne ţelim više ništa znati.« Njezin prigušen glas zaparao ga je u grudima. »Neću dopustiti da ti se išta dogodi.« Odgurnula se iz njegova zagrljaja. »Nikada mi nije bio simpatičan. Walter nikada nije bio ljubazan prema Reedu. Nisam shvaćala zašto. Sada znam da je to zato što je znao da Reed nije njegov unuk. Ali unatoč tome što znam da je bio upleten u sve ovo, ne bih mu poţeljela smrt.« Glas joj prepukne. »Ne bih to nikome ţeljela.« »Znam.« Primio ju je za ruku. »Nisi ti kriva.« Duboko u duši, iskreno se nadao da nije ni on. »Moram otići.« Čvršće joj je stegnuo ruku. »Nema šanse.« »Ne ţelim da se tebi ili djeci išta dogodi zbog mene.« Mišići na prsima mu se zategnu. Nije imala pojma kako bi djelovalo na njega kada bi je izgubio. »Ako me sada ostaviš, jednostavno ću te pronaći i vratiti te natrag.« Zatvorila je oči. »Ovo nikada neće uspjeti, Ryane.« »Ni to više nikada ne ţelim čuti.« »Ne znam što da mislim ili osjećam prema tebi. Kada sam s tobom, čini mi se da te oduvijek poznajem. Onda se suočim sa stvarnošću i shvatim koliko je sve to ludo. Prije nekoliko dana nisi mogao podnijeti ni da budeš sa mnom u istoj prostoriji.« Primio ju je za drugu ruku, isprepleo prste s njezinima i ponovno joj skrenuo pozornost na svoje lice. »To nije istina. Ţelio sam ti biti blizu, toliko jako da me boljelo, a nisam znao kako da ti se pribliţim.« Kada joj se izraz u očima smekšao, privukao ju je bliţe. »I da, poznaješ me. Tvoje me tijelo poznaje. Tvoje me srce poznaje. Samo je tvoja glava još tvrdoglava. Oduvijek je bila«, doda razdragano. »To nije ništa novo.« Tijelo joj je zadrhtalo pod njegovim dodirom. Usnama joj je klizio po sljepoočnici. Nije imala pojma što bi učinio za nju. »Sve mi se ovo prebrzo događa. Ne znam kako to kontrolirati. Strah me je«, šapnula je. 141


Strah je dobar. To znači da je ono što osjeća stvarno. Da postoji nada. Ruke su mu kliznule oko njezina struka, osjetio je kako joj se grudi oslanjaju na njegova prsa, kako joj se bokovi lagano njišu tik uz njegove. »Nikada to nisi mogla kontrolirati. Nisam ni ja. Ovo što se događa između nas započelo je prije puno vremena. Ni ti ni ja ne moţemo to zaustaviti.« Kada mu je prstima čvršće stegnula ramena, sagnuo se i usnama lagano prešao preko njezinih. Od njezina tihog stenjanja zgrčili su mu se mišići na trbuhu, a srce mu se vinulo pod oblake. Neće joj dopustiti da ode dok ne bude znao da mu uzvraća barem mrvicu ljubavi koju osjeća prema njoj. A tada, nadao se, više nikada neće poţeljeti otići. Bez obzira što se dogodilo.

Prve zrake jutarnjeg sunca ulazile su kroz otvoren prozor. Prozirne svijetlo plave zavjese lepršale su na laganu povjetarcu. Kate otvori pospane oči i zaškilji prema satu. Ugledavši brojke, naglo se uspravila u sjedeći poloţaj, dva puta zatreptala i uzverala se preko Ryana dohvatiti ogrtač koji je prošle noći zbacila na njegovoj strani kreveta. Ryan se zakotrljao i zarobio je svojom mišićavom rukom. »Ne idi«, prostenjao je. Uspjela mu se nekako izmigoljiti ispod ruke i obući crveni svileni ogrtač. »Rekao si da ćeš me probuditi prije jutra.« Usta mu se izviju u vragolast osmijeh. »Izgledala si previše blaţeno da bih te budio.« Podigao se na laktove. »Vrati se u krevet.« »Nema teorije, blesane jedan.« Čvrsto je zategnula ogrtač oko struka. Pridigao se i spustio noge na pod kraj kreveta te je zgrabio za kukove prije nego što se uspjela izmaknuti. Vrhom nosa mazio ju je po trbuhu, a zubima olabavio pojas ogrtača. »Prestani. Moram se vratiti u svoju sobu prije nego što se itko drugi probudi.« »Našim roditeljima nije vaţno gdje si spavala.« Odgurnula se iz njegova zagrljaja. Nikako joj nije išlo u glavu zašto je predloţio da i njezini i njegovi roditelji odsjednu u njegovoj kući. Bilo je prilično glupo od nje što se gonjena poţudom ušuljala u njegovu sobu usred noći s toliko ljudi u kući. »Ne ţelim da itko od njih pomisli da sam laka ţenska.« Glasno se smijući, slijedio ju je i stavio ruku na vrata kada ih je pokušala otvoriti. »Nisi laka. Ti si moja ţena.« Prošli su je ţmarci i okrenula se, ostavši zarobljena između njegova neodoljivog muţevnog - potpuno nagog - tijela ispred i tvrdog drveta iza svojih leđa. Mišići su joj zatreperili kada joj je usnama okrznuo uho. Cijelo joj je tijelo bilo naelektrizirano. Nije imalo smisla ni pokušati raspravljati se s njim dok u očima ima taj pogled. Progutala je slinu, odupirući se navirućem uzbuđenju. »Dobro, onda, ne ţelim da Julia zna da sam cijelu noć bila ovdje. Ionako me već ne voli. Ovo neće ništa promijeniti na bolje.« Stavio joj je ruke oko struka i prislonio joj leđa na vrata. Osjetila je kako joj se njegov nabrekli ud utiskuje u trbuh. Njezino je tijelo reagiralo na to i napelo se od očekivanja. »Morat će se jednostavno naviknuti na to.« Zatvorila je oči kada se ustima počeo spuštati niz njezin vrat i grickati ga. O, čovječe. Ako tako nastavi, nikada neće otići. Voljela bi mu dopustiti da je odvuče natrag u krevet i da ponove sve strastvene, čudesne, nadnaravne stvari koje su prošlu noć radili jedno drugom. Ali ne moţe. Jer je previše toga bilo na kocki, po danjem svjetlu i s toliko ljudi u kući. Duboko je udahnula, poloţila dlanove na njegova prsa i odgurnula ga. Posrnuo je 142


korak unatrag i ona otvori vrata prije nego što ju je uspio zaustaviti. »Kasnije, Harrisone.« Njegov seksi smijeh ispratio ju je u hodnik. Vrata na kraju hodnika se otvore. O, kvragu. Kate pogleda lijevo i desno. Znoj joj izbije na čelo. Nije imala kamo. Pogled joj pobjegne na zatvorena vrata Ryanove spavaće sobe.

143


Devetnaesto poglavlje Angela je izašla iz sobe na kraju hodnika, odjevena u ruţičasti ogrtač od A A frotira, čvrsto stegnut oko struka. Na nogama su joj se isticale čupave šlape u obliku zeca. Znalački osmijeh razlegne joj se licem. »O, dobro jutro, dušo. Izgledaš... osvjeţeno.« Kateini se obrazi zaţare. Sranje. Toliko o skrivanju. Progutala je knedlu u grlu. »Hm, samo sam-« Angela pokaţe prema stubištu. »Dođi. Idemo popiti kavu prije nego što se dečki probude. Nismo još imale priliku za malo ţenskog razgovora.« U vraţju mater. Kao da je Kate bilo do toga. Ne imajući drugog izbora, Kate je slijedila Ryanovu majku niz stube, cijelo vrijeme pokušavajući smisliti neki suvisli izgovor da se izvuče iz jutarnjeg čavrljanja. Mozak joj je nakon cjelonoćnog seksa bio poput kaše. Ni za ţivu glavu nije se uspjela dosjetiti ničemu pametnom. Zastala je pokraj ogledala u hodniku. Usta joj se otvore od zaprepaštenja kada je ugledala svoj odraz i pokušala na brzinu dovesti kosu u red. Zapetljane kovrče stršale su joj na sve strane. Maskara razmrljana pod očima, usne natečene od Ryanovih poljubaca, obrazi prerumeni za rano jutro. »Ne brini se«, reče Angela ne okrećući se. »Izgledaš kao istinski voljena ţena, to je sve. Pitam se ima li Ryan ikakvih peciva u toj svojoj kuhinji.« Nestala je iza ugla. Kate zatvori oči. Ovo je iz lošeg prelazilo u gore brţe nego što se mogla pomoliti da je pogodi zemljotres i skrati joj muke. Progutavši gorčinu koja joj se skupila u grlu, zaputila se u kuhinju. Angela je već kuhala kavu. »Dušo, molim te pogledaj ima li kakvog sirnog namaza u hladnjaku, moţe?« Zadavit će Ryana; nema se tu više što reći. Suspreţući se od psovki koje je htjela ispaliti, Kate ode do divovskog hladnjaka od nehrđajućeg čelika i iz njega izvuče sirni namaz. Kada je kava bila gotova, Angela ulije dvije šalice i donese ih na stol zajedno s tanjurom punim peciva. Kate utone u stolac pokraj nje. Jedino joj je kofein mogao smiriti ţivce. »Ryan mi je rekao da imaš problema s Julijom«, reče Angela otpivši gutljaj kave. Kate je zaključila da mora porazgovarati s Ryanom o tome što voli pričati uokolo. Promeškoljila se na stolcu. »Malo. Nije joj lako.« »Ne, pretpostavljam da nije. Bila je jako mala kada si otišla. Oboje su patili.« Ne mogavši svladati znatiţelju, Kate se ugrize za usnu i omota nogu oko noge stolca. »Jesmo li se Julia i ja slagale?« »O, naravno da jeste.« Angela se nasmiješila. »Bile ste vrlo bliske. Julia se ne ljuti na tebe, dušo. Moraš to shvatiti. Samo se boji da će sve to morati još jednom prolaziti.« »Mislim da bi većina djece bila oduševljena kada bi im se roditelj vratio iz mrtvih. A ona mi se suprotstavlja na svakom koraku.« Angela je potapša po ruci. »Njoj je bilo posebno teško. Ryan nije dobro podnio tvoj odlazak.« Kate namršti čelo, a Angela se opušteno zavali u stolac. »Volio te neizmjerno, vjerojatno i više nego što je trebao. Potpuno se slomio kada te izgubio. Hodao je uokolo kao zombi gotovo dvije godine. Iskreno, mislim da ne bi preţivio da nije bilo Julije.« Kate zaţmiri. Da se već nije počela zaljubljivati u Ryana Harrisona, ta bi je izjava gurnula preko ruba. U grudima ju je tako jako stezalo da je pomislila kako uskoro više neće moći disati. 144


»Mislim da se Julia boji onoga što bi mu se moglo dogoditi ako odlučiš ne ostati«, blagim glasom nastavi Angela. Kate spusti pogled na svoju šalicu s kavom. Iz vrućeg napitka uzdizali su se aromatični jezici pare. »Ne znam što će se dogoditi s nama. Ne mogu ništa obećati. Ryan i ja...« Podigla je jedno rame i obeshrabreno ga spustila. »Nismo još ništa odlučili. Ali uvijek ću biti u Julijinoj blizini. To se nikada neće promijeniti.« Angela je neko vrijeme šutjela i zamišljeno je promatrala. Naposljetku posegne za pecivom. »Ryan ti je rekao da Michael nije njegov pravi otac, zar ne?« »Ne, nisam to znala.« Angela skloni kosu s lica. »Nije zapravo nikakvo čudo da ti još nije stigao ispričati obiteljske priče. Michael i ja upoznali smo se na koledţu. Ludo smo se zaljubili, upustili se u strastvenu vezu. Ali on je otišao u vojsku i prekinuli smo. Nakon što je Michael otišao, upoznala sam Kevina Harrisona, Ryanova pravog oca. Vjenčali smo se, a godinu dana poslije rodio se Ryan.« Glas joj se raznjeţio, a pogled spustio na šalicu pred njom. »Kevin je bio divan čovjek. Od njega je Ryan naslijedio plavu kosu i plave oči. I oboţavao je Ryana.« Uzdahnula je. »Poginuo je u prometnoj nesreći kada su Ryanu bile dvije godine.« »O, ţao mi je.« Angela odmahne rukom. »Bilo je strašno kada se dogodilo. Ali onda, nekoliko mjeseci poslije, Michael se vratio kući. I bilo je kao da smo još uvijek na koledţu. Kao da vrijeme uopće nije prošlo. Divlja kemija, neobjašnjiva povezanost.« Osmjehnula se Kate. »Sigurna sam da znaš što mislim.« Kateine obraze ponovno oblije rumenilo. »U svakom slučaju«, nastavila je Angela, »od Kevinove je smrti prošlo tek nekoliko mjeseci, a ja sam se ponovno ludo zaljubila u drugog čovjeka. Nisam znala što bih učinila u vezi s tim. Mislim, naročito u ono vrijeme, od udovice se očekivalo da ţaluje neko pristojno vrijeme prije nego što nastavi dalje. Ne ja. Bogami, ne. Uskočila sam u krevet prvom muškarcu koji je naišao.« Kate nije uspjela zatomiti smijeh koji je prsnuo iz nje. Rukom je prekrila usta shvativši koliko je to bezosjećajno od nje. Angela se zasmijulji i odloţi šalicu. »Upravo tako. Sumanuto, zar ne?« Kada ju je Kate pogledala, Angela je sklopila ruke. »Zapravo i nije. Ne kad malo bolje razmisliš. Bog mi je dao Kevina da napravimo Ryana. On je bio dar na kojem ću zauvijek biti zahvalna. A kada je došlo vrijeme da ode, Bog mi je dao Michaela. Znao je točno što Ryanu i meni treba. To ne znači da sam Kevina manje voljela, samo na drugačiji način. Ponekad previše vremena trošimo na razmišljanje o darovima koje smo dobili umjesto da na njima budemo zahvalni.« Kate zatvori oči. »Ovo je potpuno drugačija situacija.« »Moţda«, reče Angela. »Moţda i nije. Sudbina je nepredvidljiva i strašno mušičava. Ne treba je izazivati. Nekako si uspjela pronaći put do Ryana i Julije. Za to sigurno postoji dobar razlog.« Angeline su riječi i dalje visile u zraku kada se Michael ušetao kroz vrata kuhinje odjeven u trenirku i majicu s logom Seahawksa. »Što vas dvije radite tako rano?« upitao je zaputivši se prema aparatu za kavu. Angela podigne šalicu. »Kate je bila ţedna nakon cijele noći vrućeg seksa s našim sinom.« Uţareno rumenilo oblije Kateino lice. »Mama, nemoj, neugodno joj je.« Ryan uđe u kuhinju iza svog oca i zabljesne ih 145


neodoljivo drskim osmijehom. Prokletstvo. Gore od ovoga ne moţe biti. Kate protrlja oţiljak na glavi. Drhtavih nogu ustane od stola. »Moram se otuširati prije nego što moji roditelji ustanu.« »Ne moraš zbog njih ţuriti«, reče Angela za njom. »Njihova je soba odmah do Ryanove. Mi smo vas čuli s kraja hodnika. Sigurna sam da su i oni.« Kate razrogači oči. Ryanu je dobacila ljutiti pogled. Svjesna da su joj obrazi poprimili boju jagode, zaputila se prema stubištu što je brţe mogla. Ryan je sustigne na prvoj stepenici. On se već otuširao; kosa mu je još bila vlaţna, a tijelo mirisalo čisto i svjeţe. »Pričekaj trenutak.« »Namjerno si to napravio.« Pokušala se izmigoljiti iz njegova zagrljaja, ali prečvrsto ju je drţao. »Znao si da će tvoja majka biti budna kada sam se jutros probudila.« »Priznajem, kriv sam. Moţda mi je dosadilo ovo skrivanje.« »To je bilo podlo. Ne sviđa mi se.« »Slaţem se. Ali sada više nemaš bogzna kakav izgovor. Danas ću, malo kasnije, obaviti razgovor i s Julijom.« Prestala se odupirati. »Nemoj.« »Zašto ne?« Popela se jednu stepenicu tako da je sada bila otprilike iste visine kao on. Njegove su joj safirno plave oči bušile rupu u zjenicama dok su joj Angeline riječi odzvanjale glavom. »Ne ţelim da opet pati.« Duboka plava jezera se smekšaju, a Kate se učini da bi se mogla utopiti u njima. »Onda joj nemoj dati razloga da pati. Dođi ţivjeti s nama.« Kate raširi oči. To nije bio odgovor koji je očekivala. »Molim? Jesi li poludio?« Usta mu se izviju u osmijeh prije nego što ju je poljubio. Ona je samo zurila u njega. Kada se odmaknuo, oči su mu svjetlucale. »Da. Jesam. Lud sam od ljubavi za tobom. Julia treba provoditi vrijeme s tobom. Reed treba provoditi vrijeme sa mnom. Svi trebamo priliku da jedni druge ponovno upoznamo. Vozikanje amo-tamo između tvoje i moje kuće neće tome pridonijeti.« »Stvarno si lud. Ne mogu se samo tako doseliti k tebi, Ryane, zaboga, prošlo je samo tjedan dana.« »Meni je tjedan dana kao cijeli ţivot. Ţelim te u svojoj kući. Čak ću pretrpjeti i to da neko vrijeme spavaš u gostinskoj sobi, ako to ţeliš.« Zrak joj zapne u plućima. »To je ono što ti ţeliš?« »Ne, dovraga. Ţelim te u svom krevetu. Svake noći. Ali neću te forsirati.« Obuzme je neočekivani osjećaj olakšanja, a s njime i suluda pomisao da bi mogao biti u pravu. »Forsiraš me od samog početka.« Kada se naslonila na njega, osjetila je kako mu se usne izvijaju u smiješak uz njezino rame. »Moţda i jesam. Molim te reci mi da ćeš barem razmisliti o tome.« Zatvorila je oči i ovila mu ruke oko ramena. Kako da mu se suprotstavi kada je negdje duboko u duši znala da i ona to isto ţeli? »Dobro, razmislit ću o tome.« Njegove se ruke čvršće stegnu oko nje. »Hvala nebesima.« Osjetivši se sigurnom u njegovu zagrljaju, umalo je povjerovala da bi mogli uspjeti. Odmaknula se tek toliko da ga moţe pogledati u oči. »Voljela bih danas provesti neko vrijeme sama s Julijom. Mislila sam je odvesti u shopping.« »Ne ţelim da sada same idete tamo.« »Ryane, nekoliko sati shoppinga u centru grada neće nas ubiti. Bit ćemo stalno okruţene ljudima. Obećavam, neću je voditi nigdje gdje nije sigurno.« U očima mu je vidjela oklijevanje pa ga je još malo pritisnula. »Ne moţeš me ovdje drţati zaključanu kao kakvu zatvorenicu, znaš.« 146


Neodlučnost mu se odraţavala na licu. Naposljetku je rekao: »Dobro. Moram nakratko do ureda. John iz osiguranja moţe ići s vama.« Prostrijelila ga je pogledom. »Ni slučajno. Ne ţelim da mi se neki zaštitar mota u blizini dok se pokušavam povezati s Julijom. To će samo još više pogoršati stvari.« »Katie-« »Znam koliko si zabrinut«, brzo je dodala vidjevši neumoljivost u njegovim očima. »Moţemo li dogovoriti kompromis? Javit ću ti se telefonom. Tek toliko da budeš miran.« Namrštio se. »Svaki sat.« Zakolutala je očima. »Isuse, nemoguć si. Dobro, svaki sat.« Njegov je pogled jasno govorio da nije oduševljen idejom, ali joj se neće suprotstavljati. »Julia poslijepodne ima trening softballa.« »Mogu je odvesti i onda se vratiti po tebe.« Nevoljko je kimnuo glavom. »Mislim da bi to moglo proći.« »Ţeliš i popis trgovina u koje ćemo ići?« upitala je sa smiješkom. Još se više namrštio pa se nagnula i poljubila ga. »Hoćeš li me, molim te, pustiti da se otuširam prije nego što moji roditelji ustanu?« Pustio ju je, ali znala je da je i dalje promatra dok se uspinjala uz stepenice. »Trebaš pomoć?« viknuo je za njom. Kratko se osvrnula, a prepredeni samodopadni osmijeh na njegovu licu umalo ju je pridobio. Bilo to dobro ili ne, nekako je slutila da će mu na kraju dati upravo ono što ţeli. »Kako ti se ovo čini?« Kate podigne ruţičasti pulover. »Ruţičasto? Ti to ozbiljno?« Julia prezirno otpuhne i okrene se natrag prema stalku s odjećom koji je razgledavala. Izvukla je izrezanu, neonski zelenu strukiranu majicu koja je izgledala kao da je upravo izvučena iz sušilice. »Ovo mi se sviđa.« S izazovnim osmijehom na licu pokazala ju je Kate. Sprijeda je pisalo:

Ušipnime.Vrućasamiseksi. Metal zvecne o metal kada je Kate dohvatila vješalicu s majicom i vratila je natrag na stalak. »Mislim da ne bi išlo.« »Zašto ne?« Neće nasjesti na provokaciju. Danas je već imala priliku vidjeti Julijine kandţe. »Zato što ti je devet godina. I neće ti dopustiti da to nosiš u školu. A i tvoj otac bi me ubio da ti to kupim.« »Nemaš ti pojma. Idem u privatnu školu. Mi nosimo uniforme.« Kate je stajala nasred odjela s dječjom odjećom i gledala za Julijom. Te su riječi bile najbliţe istini od svega što je tog dana izgovoreno. Nemaš ti pojma. U tome je problem. O Juliji stvarno ne zna mnogo. Zapravo, ne zna ništa. Osjećajući se kao totalno promašeni slučaj, slijedila je Juliju prema izlazu iz prodavaonice. Sjele su u Ryanov Jaguar i motor je tiho zabrujao. Nakon što je Ryanu po stoti put poslala poruku da mu javi gdje su i što rade, Kate se uključila u poslijepodnevni promet. S Julijom je cijelo prijepodne provela u kupovini i nisu se uspjele sloţiti ni oko jedne stvari. Ako je to uopće moguće, ovaj je mali izlet njihovom odnosu nanio još više štete nego koristi. Kate protrlja bolno mjesto na glavi. »Kamo idemo?« upita Julia. Kate se prestroji u drugu traku. »Moram otići do svoje kuće i uzeti nekoliko stvari.« Julia zakoluta očima i nasloni se na sjedalo. »Mogla si me prvo odvesti kući.« Kate se ugrize za jezik. Neće dopustiti Juliji da je svojim jadikovkama uvuče u 147


stupicu. Skrenula je s brze ceste. »Uostalom, zašto ne ostaneš spavati u svojoj kući?« upita Julia. »Je li tata jutros razgovarao s tobom?« Julia prekriţi ruke i zagleda se kroz prozor. »Aha, je. Ali to i dalje nije odgovor na moje pitanje. Znam zašto on ţeli da budeš s nama u kući, ali zašto ti pristaješ na to? Znaš da ne ţeliš biti ondje.« Kateini su prsti čvrsto stezali upravljač dok je skretala. »Ţelim biti ondje, Julia. I tata i ja mislimo da će nam svima dobro doći da budemo zajedno kao obitelj.« »Velika sretna obitelj? Neće potrajati. Ne s tobom.« Okrenula se pa joj Kate nije mogla vidjeti lice. Kate duboko udahne, gotovo na rubu da potpuno izgubi ţivce. »Što bi tebe zadovoljilo, Julia? Dajem sve od sebe i pokušavam te bolje upoznati, ali ti mi se stalno suprotstavljaš. Što trebam učiniti da ti dokaţem da neću opet otići? Da ţelim priliku da ti sve nadoknadim?« »Ţeliš priliku?« Julia je prostrijeli ljutitim pogledom. »Reći ću ti što moţeš učiniti. Prestani se viđati s mojim tatom.« »Molim?« Automobil skrene u zavoju. Valovi su se razbijali o stijenu s njihove desne strane. Litica prekrivena niskim ţbunjem uzdizala se s lijeve. »Čula si me. Prestani se viđati s mojim tatom. Ne voliš ga. Znaš da ga ne voliš. Što duţe dopustiš da ovo traje, to će teţe biti kada odlučiš ponovno otići. Nemaš pojma kakav je bio prije. Ne ţelim da opet mora prolaziti kroz tako nešto!« Skrenula je pogled prema uzburkanom oceanu ispod njih. Kate zaboli u grudima ţestinom kakvu nije očekivala. Tako je silno ţeljela pruţiti ruku Juliji, barem malo ublaţiti njezin plamteći gnjev, ali nije znala kako. Riječi koje su potekle s Julijinih usana samo su potkrijepile sva Kateina strahovanja. Što će se dogoditi s Julijom ako njihova veza ne uspije? Ne moţe je po drugi put izloţiti takvoj patnji. A što će biti s Reedom? On se sve više počeo vezivati za Ryana. Ako se doseli k njemu, kao što bi Ryan ţelio, i onda na kraju ipak ode, to bi uništilo Reedov dječji duh. Ne voliš ga. Znaš da ga ne voliš. To je zapravo najvaţnije pitanje, zar ne? Ryan je strahovito privlači, osjeća duboku povezanost s njim, ali je li to ljubav? Ono što osjeća prema Ryanu snaţnije je od bilo čega što je ikada prije osjećala. Znala je to, mogla je to priznati. Srce joj je govorilo da je to ljubav, ali njezin je um još uvijek sumnjao u njezinu prosudbu. U Jakeu se toliko prevarila. Nije ţeljela napraviti još jednu strašnu pogrešku. Prepuštanje impulsima samo bi još više pogoršalo situaciju. Mora biti sigurna. Automobil je fijuknuo kroz sljedeći zavoj, brţe nego što je Kate očekivala. Prebacila je nogu na kočnicu. Ništa se nije promijenilo. Potpuno zbunjena, još jednom pritisne papučicu. Budući da automobil još uvijek nije usporio, pritisnula je kočnicu nekoliko puta uzastopno. Umjesto da uspore, činilo se da na nizbrdici sve više ubrzavaju. Kate se najeţila od straha. Pokušala je zadrţati smirenost u glasu. »Julia, prijeđi na straţnje sjedalo. Zaveţi pojas i-« »Zašto?« »Poslušaj me! Kočnice ne rade. Smjesta idi otraga! Zakopčaj pojas i drţi se. Odmah!« Julia razrogači oči. Bez ijedne riječi više, prešla je na straţnje sjedalo. U glavi joj je bubnjalo dok se pokušala prisjetiti ceste. Ispred njih je nekoliko zavoja, 148


a iza njih nizbrdica koja će ih neizbjeţno ubrzati, i potom još jedan zavoj iza kojeg slijedi lagani, dugi uspon sa zavojem pri vrhu. Kad bi uspjela zadrţati kontrolu nad automobilom dok ne stignu do tog dijela ceste, imale bi šanse. Povukla je ručnu kočnicu, ali opet ništa. Srce joj je tuklo kao ludo i ona baci pogled na kontrolnu ploču. Četvrtina rezervoara - neće na vrijeme ostati bez goriva. Progutala je strah. »Julia. Torbica mi je odostraga. Pronađi moj mobitel. Zovi devet-jedan-jedan.« Julia je petljala po Kateinoj torbici. »Ne moţeš jednostavno ugasiti auto?« »Ne. Upravljač će mi se zaključati ako to napravim. Pokušat ću kočiti motorom. Drţi se, vjerojatno ćemo malo poskočiti.« Jednom je rukom drţala upravljač, a drugom prebacila automatski mjenjač u treću brzinu. Kapljice znoja kotrljale su joj se niz leđa, ali prijelaz je bio gladak i neznatno ih je usporio. Već je ušla u sljedeći zavoj i svim se snagama nastojala zadrţati na cesti. Kada je došla na ravni dio ceste, ponovno je ubacila mjenjač u manju brzinu. Automobil se lagano trznuo. Malo su usporile, upravo dovoljno za sljedeća dva zavoja, a potom su stigle na nizbrdicu. Kate čvršće uhvati upravljač. Julijin prigušeni glas dopirao je do prednjeg sjedala dok je uspaničeno razgovarala s operaterom hitne sluţbe. Neće ovako umrijeti. Kate smogne hrabrost. Neće to dopustiti. Automobil je sve više ubrzavao i uz škripu guma prošao sljedeći zavoj. Prigušeni jecaj oteo se iz Julijinih grudi kada je otklizala prema bočnoj strani automobila. Kate još jednom prebaci u niţu, prvu brzinu, a njih dvije s trzajem polete prema naprijed. Ruke su joj bile mokre od znoja dok je prolazila sljedeći zavoj nakon čega joj auto preleti na drugu stranu ceste, a kotači se otkliţu preko šljunka. Julia je vrištala. Mišića napetih kao struna Kate uspije izravnati putanju automobila. Znatno se usporio. Osjetila je nalet optimizma po prvi put otkako je shvatila da kočnice ne rade. Tada je ugledala posljednji zavoj. O, ne. Neće uspjeti. Bacila je pogled na brzinomjer. Još uvijek su išle prebrzo. Preračunala se u broju zavoja. Do sada su već trebale krenuti uzbrdo, ali nisu. Cesta je oštro zavijala u lijevo. Ravno i desno litica se obrušavala deset metara u dubinu prema malom zaljevu. Ako pokuša skrenuti, prevrnut će se. Znala je to. Otkotrljat će se niz padinu i vjerojatno poginuti. Morala je donijeti odluku u djeliću sekunde.

149


Dvadeseto pglavlje »Julia, drţi se.« * Kate pritisne gas do daske. Automobil poleti s litice prema vodi. Julia je vrištala na straţnjem sjedalu i na trenutak se činilo kao da lebde. Automobil s treskom udari u vodu; zračni jastuk se aktivirao. Kate se glavom zabije u jastuk i potom natrag u naslon sjedala. Neko su se vrijeme ljuljale na površini prije nego što je voda počela ulaziti u automobil i teţina motora počne ih povlačiti prema dolje. Kate se pribrala osjetivši hladnu vodu oko nogu. U glavi joj je treštalo. Osjećala je bol u sve i jednom mišiću na tijelu. Nervoznim prstima otkopčala je pojas i mahnito psovala pokušavajući se izvući iz njega. Nisu mrtve. Još nisu mrtve. »Julia!« Kate je pokušala otresti vrtoglavicu i razbistriti um. Provukla se na straţnje sjedalo gdje je Julia sjedila s glavom naslonjenom na prozor, zatvorenih očiju. »Ne, ne, ne.« Julia pomakne glavu u stranu i polako otvori oči. »Što... što se dogodilo?« »O, hvala Bogu«, usklikne Kate. »Dođi, moramo se izvući odavde.« Kate gurne straţnja vrata, potom pokuša s prozorima. Nisu se ni pomaknuli. Vratila se na prednje sjedalo dok je voda i dalje prodirala u automobil i otkrila da su i ondje prozori zaglavili. »Neće se otvoriti. Neće se otvoriti!« vrištala je Julia. Kate pokuša nogom razbiti prednji vjetrobran u uglu, ali ni on se nije pomaknuo. Tama ju je pokušala povući u dubinu. Kate otrese glavom, zatrepće i prisili se da ostane budna. Nije mogla suvislo razmišljati ni jasno vidjeti. Sve joj je pred očima bilo mutno. »Okej, samo se opusti, Julia. Slušaj me.« Primila je Juliju za ramena dok im je ledeno hladna voda sezala do trbuha. »Slušaj. Moramo čekati da voda napuni auto. Kada se to dogodi, izjednačit će se đakovi. Sada ne moţemo otvoriti vrata jer je pritisak izvana prevelik. Kada se auto napuni, vrata će se otvoriti.« »Ne, neće!« urlala je Julia, drţeći se rukom za trbuh. »Utopit ćemo se!« »Slušaj me. Otvorit će se. Vjeruj mi. Ne paničari, zlato.« »Bojim se«, šapne Julia hvatajući Kate za ruku. »Znam. U redu je. Nećemo ovdje umrijeti, čuješ me?« Julia kimne dok se automobil i dalje punio vodom. »Uspjet ćemo. Misli na nešto lijepo, okej? Misli na tatu i Reeda i što sutra ţeliš raditi.« Kate se vid opet zamagli i ona zatrese glavom da se razbistri. Mora ostati budna. Mora ostati pribrana. Kada im je voda došla do vrata, Julijini se prsti stegnu oko Kateine ruke. »Samo još malo, zlato«, promrmlja Kate i podigne bradu. Duboko udahne i pokaţe Juliji da učini isto, a potom ponovno pokuša otvoriti vrata. Nisu se pomaknula i srce joj se spusti u pete. Strah omota svoja ledena ticala oko Kateina vrata. Nepaničari.Pokušajponovno. Ovaj put ih je pokušala gurnuti leđima. Jednim snaţnim potiskom njezina tijela, vrata na vozačevoj strani se otvore. Uhvatila je Juliju za ruku i izvukla je iz tonućeg vozila. Gore na površini, iznad njihovih glava, treperilo je svjetlo. Kate se odguravala nogama najsnaţnije što je mogla. Zajedno su izbile na površinu i halapljivo udahnule zrak. Plivajući na mjestu, Kate uhvati Juliju za ramena i na licu joj potraţi znakove šoka. »Dobro si«, reče joj. »Dobro smo. Radi nogama, Julia.« Julia ispljune vodu i pokuša duboko udahnuti.

150


»Znaš li plivati?« upita Kate. Drhtavo kimnuvši glavom, Julia pokuša plivati prema obali. Kate ovije ruku oko nje kada je shvatila da Julia ima problema. Lagani valovi zapljuskivali su obalu zaljeva. S druge strane rta, more se svom silinom razbijalo o stijene. Kate je bila na izmaku snaga dok je izvlačila Juliju iz vode. Sirene su tulile u daljini. Kate se spustila na koljena pokraj Julije i usisavala joj zrak u pluća. Voda se cijedila oko nje, ledeni ţmarci kotrljali su joj se niz leđa, ali ona se nije mogla usredotočiti ni na što drugo osim svoje kćeri. Julia je leţala na leđima, zatvorenih očiju, a grudi su joj se borile za zrak dok je privijala ruku uz sebe. Kate je primi za ruku. »Ostani sa mnom. Drţi se, zlato.« Osjećaj olakšanja obuzme Kate kada su se s ceste iznad njih čuli glasovi. Pomoćjestigla.Uspjelesu. Julijina ruka isklizne iz njezine. Kate naglo spusti pogled i shvati da se Julia više ne miče. Gurnuv��i novčanice vozaču taksija u ruku, Ryan iskoči iz ţutog automobila. Automatska vrata hitne sluţbe se otvore i on pojuri prema recepciji. Ţena s bolesnim djetetom na rukama stajala je u redu uz prijemni šalter, ljuljajući se naprijed-natrag. Čovjek s krvavim zavojem oko glave čekao je iza nje. Ryan se progura na početak reda. »Gospodine, morate pričekati svoj red.« Sluţbenica na recepciji odmjeri ga ljutitim pogledom. Strah ga je ledenom rukom stezao oko srca. »Moja ţena i kći imale su prometnu nezgodu.« Lice joj istog trena poprimi blaţi izraz. »Prezime?« »Harrison.« Odmahnuo je glavom. »I Alexander.« Vrijeme je uţasno sporo otkucavalo sekundu po sekundu dok je traţila informaciju u svom računalu. Dijete iza njegovih leđa je vrištalo. Ryan frustrirano provuče ruku kroz kosu i upravo kada se htio popeti preko pulta i sam pogledati, sluţbenica napokon reče: »Soba pet. Prođite kroz ova vrata-« Okrenuo se i pričekao da mu otvori pritiskom na tipku. Oštar miris sredstava za čišćenje parao je zrak u hodniku. Kolica za reanimaciju stajala su prislonjena uza zid. Medicinsko osoblje bilo je okupljeno u neobveznom razgovoru oko središnjeg šaltera za medicinske sestre. Očaj i strah sve više su ga obuzimali dok je provjeravao vrata, mahnito traţeći sobu broj pet. Kada ju je napokon pronašao, mišići u prsima mu se zategnu, okrene se na mjestu i vrati prema medicinskim sestrama. Plavokosa liječnica staţistica naslonjena na pult podigne glavu. »Mogu li vam pomoći, gospodine?« »Soba pet je prazna.« Glas mu prepukne od panike. Plavuša se okrene prema crvenokosoj sestri u plavoj bolničkoj uniformi koja je sjedila iza pulta. »Nisu li je odveli gore na operaciju?« Operaciju? Ne, ne, ne. Ryan zadrţi dah. Crvenokosa pogleda karton. »Mislim da jesu. Prometna nezgoda, je li tako?« »Gdje?« »Hm, samo malo da vidim.« Prelistavala je papire u kartonu. Dobri Boţe, zar ne vide da umire od muke? »Čekajte«, reče crvenokosa. »To je bila ţena u šestici. Petica je na rendgenu.« Isuse dragi, zar ih netko podučava kako mučiti članove obitelji? »Gdje je to?« Plavuša pokaţe niz hodnik. »Prva vrata lijevo, do kraja hodnika pa desno. Ne 151


moţete promašiti.« Već je trčao niz hodnik prije nego što je prestala govoriti. Zrak mu je zastao u grlu kada je zašao za zadnji ugao. Kate je sjedila na stolcu u hodniku, presavijena u struku, s glavom zakopanom u ruke. »O, Boţe, ljubavi.« Povukao ju je sa stolca i čvrsto je zagrlio. Srce mu je počelo nekontrolirano lupati kada su joj ruke skliznule oko njegova struka. Obujmivši joj lice, odmaknuo se tek toliko da je moţe pogledati. Oči su joj bile crvene i podlivene krvlju, obrazi zamrljani od suza. Četvrtasti flaster prekrivao je ranu iznad lijeve obrve. Progutao je slinu, ne skidajući pogled sa zavoja. »Jesi li...?« »Dobro sam«, rekla je hvatajući ga za laktove. »Samo ogrebotina. Udarila sam glavom. Dobro sam.« Glas joj je bio slabašan, ali pogled čvrst. S uzdahom olakšanja ovije ruke oko nje i ponovno je privuče k sebi. »Hvala ti, Boţe.« Nije ozlijeđena. Ali sama je. Tada mu je sinulo. Novi val straha preplavi mu utrobu. »Gdje je Julia?« Suze joj ispune oči. »Na rendgenu. O, Ryane, ja sam joj rekla da ode na straţnje sjedalo. Mislila sam da će tamo biti sigurnija.« To ga je malo umirilo. Rendgen znači da nije ništa strašno. Skeniranje glave, magnetske rezonance... To je ono zbog čega se treba brinuti. »Dobro si postupila. Reci mi što se dogodilo.« »Kočnice nisu radile. Nisam to primijetila dok se nismo našle na cesti uz obalu. Htjela sam otići kući po neke stvari. Ja... Nisam mislila da bi se išta moglo dogoditi.« »U redu je. Zahvalan sam zbog toga što ste obje dobro.« Ponovno ju je privukao k sebi i udahnuo njezin slatki miris. Kada su ga iz policije nazvali i javili mu za nesreću, srce mu je umalo stalo. Ne bi podnio da ih izgubi. »Ryane, tvoj auto«, promrmljala mu je u rame. »Misliš da sam zabrinut zbog vraţjeg auta? To mi je najmanja briga.« »O, onda dobro«, dahnula je. »Jer mislim da mu je tapecirung otišao k vragu.« Zbijala je šale. Isuse, umalo je dobio srčani udar od pomisli da bi je ponovno mogao izgubiti, a ona zbija šale. Čvrsto ju je grlio i ljuljao naprijed-natrag. Svim se silama trudio umiriti podivljalo bilo. »Sve me više privlači ideja da te zaključam u kuću.« »Misliš da ovo nije bila nesreća?« tiho je upitala. Nije ju ţelio dodatno zabrinjavati. Progutavši slinu i potisnuvši strah, odmaknuo se i sklonio joj mokri pramen kose s lica. »Mislim da je samo posrijedi loš auto. Nisam smio dopustiti Hanni da me nagovori da ga kupim.« Vrata iza njih se otvore i oboje se okrenu kada je sestra izvezla Juliju na hodnik. Ryan pusti Kate i priđe krevetu. Lice joj je bilo puno modrica, desna ruka zamotana, a njezino se maleno tijelo činilo potpuno iscrpljenim. »Tatice.« »Zlato moje.« Prešao joj je dlanom po kovrčavoj kosi i pokušao se oduprijeti napadu panike koja ga je hvatala kada ju je vidio tako slomljenu. Zatvorila je oči. »Boli me glava.« »To ti vjerujem.« Podigao je pogled prema liječnici i zadrţao dah. »Slomljena ruka«, reče ona, podiţući rendgensku snimku. »Rebro je natučeno, ali nije slomljeno i dobila je jak udarac u glavu. Ali mislim da će sve biti u redu.« »Hvala vam«, šapnuo je. Obuzeo ga je osjećaj olakšanja. Još uvijek drhtavom rukom pogladi Juliju po kosi. »Misliš da ćeš se zbog ovoga izvući od pranja suđa?« Usne joj se izviju u smiješak, ali je i dalje ţmirila. »Stavit će mi gips. Mislim da mi 152


neće dopustiti da ga smočim.« »Nema šanse«, reče liječnica iza nje. »Ti si sad na popisu ozlijeđenih igrača i imaš poštedu, gospođice.« Ryan primi Juliju za zdravu ruku, prinese je ustima i poljubi joj prste. »Preplašila si me, zlato.« »I ja sam se preplašila«, šapnula je. Zatreptala je i napola otvorila oči. »Mama je opaka vozačica.« U prsima ga je stegnulo kada se zagledao u dubinu njezinih zelenih očiju, toliko nalik majčinima. Čuvši taj naziv od milja osjetio je kako mu se budi nada. »Stvarno?« Julia kimne. »Gdje je ona?« »Ovdje sam«, oglasi se Kate iza Ryanovih leđa. Pomaknuo se u stranu i napravio joj mjesta. Rukom kojom je i dalje stezala Ryanovu, Julia posegne prema Kate, spojivši ih tako sve troje. Toplina okruţi Ryanove prste. Promatrao je kako osjećaji preplavljuju Kate dok gleda njihovu kćer i čvrsto je drţi za ruku. To je ono što ţeli. Samo to, do kraja ţivota. Svoju obitelj. Tjeskoba ga stegne u prsima neopisivom ţestinom. Mora reći Kate za svoje sumnje u vezi s njezinim nestankom. Nije bio siguran u to što će ona reći ili učiniti ako to sazna prije nego što joj on sam uspije reći. Zatvorio je oči i obje ih čvršće stisnuo za ruke. Još samo nekoliko dana. Ako mu se privatni istraţitelj do tada ne javi, reći će joj. U svakom slučaju, bez obzira na sve, mora se pobrinuti za njihovu sigurnost. Iz razloga koje nikada neće moći shvatiti, pruţena mu je druga prilika. Neće je sada upropastiti. Kate okrene stranicu, označi nešto olovkom i nasloni bradu na ruku. Podigavši koljena s poda gdje se bila ispruţila, podbočila se laktom na nogu i nastavila čitati. Julia se pomakne na kauču iza nje. »Što to gledaš?« »Neki članak za posao.« Kate pogura naočale prema hrptu nosa. »Kako se zove?« Julijina znatiţelja natjera Kate da podigne glavu. Modrice na Julijinu licu izblijedile su i dobile ţutu boju, ali i dalje ju je očito sve boljelo od nesreće. Trenutno je leţala na kauču i čitala knjigu. Već sama činjenica da je uopće htjela biti u istoj prostoriji s njom, izmamila je Kate osmijeh na lice. »Mikroseizmičko ispitivanje pukotina stijena i njegova primjena u inţenjerskoj geologiji stijena i naftnom inţenjerstvu.« Kate podigne obrve, sa samodopadnim smiješkom na usnama. Nema teorije da bi to djevojčicu moglo zanimati. »Od nafte se dobiva gorivo, zar ne?« »Aha.« »Ujaku bi se taj članak sigurno svidio.« Kate se nasmiješi. »Da, vjerojatno bi.« Julia se uspravi na kauču. »Trebaš nešto?« Kate se pridigne da joj pomogne. »Ne. Ţelim ti nešto pokazati.« S uzdahom, Kate odloţi papire na stolić. Skinula je naočale i čekala. Julia je danas odlučila ostati kod kuće s njom umjesto odlaska u shopping s bakama i umjesto odlaska na bejzbolsku utakmicu s Reedom i djedovima. Ryan je na nekoliko sati otišao u ured. Njih su dvije bile potpuno same. Zbog te se činjenice Kate nervozno meškoljila na podu. Vjerojatno je bilo prilično naivno od nje nadati se da su ona i Julia napokon pronašle zajednički jezik. Ipak, u to je 153


ţeljela vjerovati više od ičega. Julia se vrati u sobu i pruţi Kate neki časopis. »Što je to?« »Sedamnaesta stranica. Tercijarni magmatski luk Zapadnih Kaskada.11« Usporenim pokretima Julia se popne natrag na kauč i poloţi ruku u ultraruţičastom gipsu na trbuh. Slegnula je ramenima vidjevši kako Kate u čudu podiţe obrve. »Magmatski luk je glavni strukturni element granice između Juan de Fuca i Sjevernoameričke tektonske ploče.« »Kako to znaš?« Kate se zbunila, a odmah potom ostala zadivljena činjenicom da Julia uopće zna izgovoriti te riječi. »Pročitala sam.« »Stvarno?« »Da. Moja mama je to napisala.« Kate proguta knedlu dok je promatrala časopis u svojoj ruci. Na sedamnaestoj stranici, u retku gdje stoji ime autora pisalo je AnneHarrison,drsc. »Tata je rekao da si mu tu definiciju urezala u mozak dok si to pisala.« »Je li?« Kate osjeti peckanje u očima od suza. Je li stvarno napisala taj članak? »Voljela bih da se sjećam.« Julia je šuteći sjedila iza nje. A potom prozbori: »Ja se sjećam puno toga.« »Da?« »Da. Sjećam se da si me vodila u svoj ured na faksu i davala mi da se igram na tvom računalu. Ili kako si tatu vukla sa sobom na pješačenje po planinama. To nikada nije volio.« Kroz smijeh, Kate ponovno spusti pogled na časopis. Julia ga je sačuvala, svo to vrijeme. Naučila je riječi napamet, premda vjerojatno nije razumjela što znače. A danas ga je podijelila s njom. Kateini su se osjećaji uskovitlali. »Tata ti je gradski dečko.« Široki osmijeh osvijetli Julijino anđeosko lice. »Upravo to bi i ujak rekao.« Potom joj osmijeh izblijedi. »Moţda bismo jednog dana mogli otići u planine, kao nekada.« U Kateinoj duši počela je bujati nada. Više od svega ţeljela je premostiti taj jaz između njih, ali nije ţeljela učiniti ništa zbog čega bi se Julia povukla. Ovo je prvi korak. Veliki korak. Stoga, umjesto da pruţi ruke prema svojoj kćeri i privuče je u zagrljaj kao što je ţeljela, njeţno je stisne za gleţanj. »I ja bih to voljela.« Na vratima se oglasilo zvono i Julia podigne pogled. Kate ustane s poda. »Ti ostani tu, kraljice kauča. Ja ću otvoriti.« Dva muškarca u odijelima stajala su pred ulaznim vratima kada ih je Kate otvorila. »Mogu li vam pomoći?« upitala je. Viši muškarac izvuče iskaznicu iz gornjeg dţepa. »Gospođo, ja sam inspektor Peterson. Ovo je inspektor Carson. Mi smo iz policijske uprave San Francisca. Jeste li vi gospođa Harrison?« Kate širom otvori vrata. Ledeni tjeskobni ţmarci uspuţu joj se po leđima. »Zapravo, prezime mi je Alexander. O čemu se radi?« Njegov pratilac lagano zaškilji prema njoj. »Prepoznajem vas iz novina.« »Tako je«, nasmiješi se inspektor Peterson, pokazujući da ju je i on prepoznao. »Konferencija za tisak. Vi ste ţena bez prošlosti.« Kate je sumnjala da su došli čavrljati o slici u novinama. »Što mogu učiniti za vas?« Inspektor Peterson nabaci blistavi osmijeh. »Ţeljeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja u vezi prometne nesreće od prije neki dan.« Nesreća. Naravno. Baš glupo od nje da tako brzo pomisli na najgore. Odmaknuvši se 11

Western Cascade, regija u SAD-u poznata po vulkanima.

154


korak unatrag, rukom ih pozove unutra. »Izvolite, uđite.« Potplate cipela lupkale su po parketu dok su slijedili Kate u dnevnu sobu. Julia se na kauču pridigla u sjedeći poloţaj. »Gospodo inspektori, ovo je moja kći, Julia. Julia, ovi su nam ljudi došli postaviti nekoliko pitanja o nezgodi.« Inspektor Peterson priđe bliţe kauču. »Fora ti je gips. Kad sam ja bio mali, nisu imali tako dobre boje. Imaš li puno potpisa na njemu?« Julia slegne ramenima. »Ne još.« »Kladim se da ćeš ga začas ispuniti.« Pomno je promatrao njezino lice puno modrica. »Izgleda da si se pošteno natukla. Kako se osjećaš?« »Dobro.« Inspektor Carson otvori notes. »Gospođo Alexander, moţete li nam reći kamo ste išli u četvrtak?« »Ujutro sam bila ovdje. Ryan, Julia, i ja odvezli smo se u grad. Parkirali smo u garaţi u Ryanovoj zgradi. On je otišao na posao, a Julia i ja smo pješice otišle do centra« »Koliko ste dugo bile odsutne od vozila?« upitao je zapisujući bilješke. »Nisam sigurna. Moţda nekih tri-četiri sata.« »Je li gospodin Harrison vozio automobil nakon što ste ga ostavili u garaţi?« »Ne, mislim da nije.« Nastavio je zapisivati. »Je li gospodin Harrison znao da ćete voziti njegov automobil?« »Da. Dogovorili smo se da ću odvesti Juliju na trening softballa kada budemo gotove i onda se vratiti po njega.« »Dakle, znao je da ćete biti sami u autu?« Suzila je pogled. »Da. O čemu je riječ, inspektore?« Peterson priđe bliţe Carsonu i nasmiješi se. »Samo provjeravamo neke proturječne informacije. Ţivite li trenutno ovdje, gospođo Alexander?« Adrenalin joj se vine u nebo. »Ne baš. Očito ste čitali o meni u novinama. Odlučili smo neko vrijeme posvetiti tome da se ponovno upoznamo.« »Naravno«, reče Peterson. »Kako biste opisali svoj odnos s gospodinom Harrisonom?« »Ne znam da li bih ga uopće ţeljela opisati.« Nervozna napetost prostruji kroz Kate od tih neodređenih pitanja. »Kakve to veze ima s mojom prometnom nezgodom?« »Je li vam poznato da osiguravajuće društvo gospodina Harrisona traţi da vrati premiju koja mu je isplaćena nakon vaše navodne smrti?« upita Carson. Kate osjeti grč u ţelucu. »Ne. Nije to spominjao.« »Vjerojatno nije ţelio da se brinete.« Peterson je opet zabljesne onim osmijehom. Iz nekog razloga, nije nimalo umirujuće djelovao na Kateine ţivce. »Znate li koliko je iznosila premija, gospođo Alexander?« upita Carson. Odmahnula je glavom, na što je on podigao obrvu. »Milijun dolara.« Kate raširi oči prije nego što je uspjela shvatiti što osjeća. »To je puno novaca. Čak i za čovjeka poput Ryana Harrisona. Naročito prije pet godina.« Osjetila je kako joj se u grlu skupila gorčina. Znajući točno kamo to vodi, okrene se prema Juliji. »Zlato, idi gore u svoju sobu...« Julia ustane s kauča. »Mama-« Kate je pogura prema stepenicama. »U redu je. Dolazim za minutu.« Pričekala je da Julia zamakne iza ugla, potom stisne zube i vrati se inspektorima. »Ako pokušavate natuknuti da Ryan ima ikakve veze s mojom nezgodom-« »Crijevo kočnice bilo je probušeno«, reče Carson. 155


»Molim?« »Tri rupe. Previše ravnomjerno raspoređene da bi bile posljedica udarca kamena. Jutros smo izvukli vozilo iz vode. Imali ste sreće. Da ste se odvezli samo malo dalje niz brzu cestu, survali biste se u ocean i utopili prije nego što bi stigla pomoć.« Kate se spusti i sjedne na bočnu stranicu kauča. Netko je sabotirao auto. Netko joj je namjerno pokušao nauditi. I Juliji zajedno s njom. »Potrebno je neko vrijeme da tekućina iscuri iz crijeva, što je vjerojatno razlog zašto kočnice nisu odmah otkazale«, dodao je Peterson. »Tko god da je probušio to crijevo, znao je to.« »Gospođo Alexander«, reče Carson, »jeste li u utorak ujutro vozili automobil gospodina Harrisona?« Kate je u mozgu vrvjelo od zbunjujućih misli. »Ne.« »A gospodin Harrison?« »Hm.« Zašto ne moţe suvislo razmišljati? Utorak... Ponedjeljak navečer i noć provela je ovdje. U gostinskoj sobi. Sljedeći dan otišli su posjetiti Janet Kelly. Bila je na CT-u glave. Vratili su se u njezinu kuću u Moss Beach i vodili ljubav. Progutala je slinu. »Da. Tog je jutra otišao u ured na sat vremena, mislim.« »Je li bio sam?« »Mislim da je. Ne znam.« Inspektori se pogledaju. »Poznajete li ovu ţenu?« upita Carson pruţajući joj fotografiju. Kate je pomno promotrila sliku i odmahnula glavom. »Ne. Trebala bih?« »Zove se Janet Kelly. Jučer smo pronašli njezino tijelo.« Kate naglo podigne pogled. »Crni Jaguar koji opisom odgovara onom koji smo jutros izvukli iz zaljeva viđen je ispred njezine kuće otprilike u procijenjeno vrijeme smrti, u ponedjeljak oko devet sati ujutro.« Ne. To ne moţe biti točno. Kasno su krenuli. Do broda na kojem je ţivjela Janet Kelly stigli su tek iza podneva. Progutala je slinu ne znajući što bi im rekla i ne ţeleći im previše odati. »Sigurno se varate.« Carson joj pruţi još jednu fotografiju. »A ovaj čovjek? Prepoznajete li njega?« Kate raširi oči spustivši pogled na Jakeovu sliku. Čelično sive oči zurile su u nju. Strah joj je stegnuo grlo. »Da. Zašto?« »Jacob McKellen bio je tihi partner u tvrtci Grayson Pharmaceuticals, kanadskoj kompaniji koju je Harrisonova korporacija nedavno kupila«, hladnim glasom reče Carson. »Njegovo smo tijelo prošli tjedan izvukli iz zaljeva.«

156


Dvadeset prvo poglavlje Kate se naslonila na pult u Simoneinoj kuhinji i masirala oţiljak. Vrijeme je nečujno otkucavalo na satu iznad štednjaka. Jedini zvuk koji je Kate čula bilo je bubnjanje u vlastitoj glavi. Ukočila se kada je Simone ţurnim korakom uletjela u prostoriju. »Onda?« Simone odloţi beţični telefon na stol. »Ryan je trenutno s odvjetnikom u stanici. Za sada surađuju s policijom.« Kate se s obje ruke primi za pult. Činilo joj se kao da joj je srce rastrgano na komadiće. Sve u što je do ovog trenutka vjerovala ispostavilo se da je laţ. »Richard Burton jedan je od najboljih odvjetnika u drţavi, Kate. Ispitivanje neće dugo trajati. On to neće dopustiti.« »O, Boţe«, promrmljala je Kate, ne mogavši se oduprijeti napadu panike. »Ryan je znao da Jake nije poginuo u onoj zrakoplovnoj nesreći.« Simone se leđima nasloni na stol i prekriţi ruke. »To tek treba dokazati. Ono što se moţe dokazati je to da je Ryanova tajnica vidjela Jakea u Ryanovu uredu dan prije pada zrakoplova ovdje u San Franciscu. I da se čini da je Ryan posljednji koji ga je vidio ţivog.« Kate zatvori oči. »Zašto?« šapnula je. »Zašto mi nije htio reći istinu?« »Ne znam. Ali ima još.« Kada je Kate podigla pogled, Simone se promeškoljila. »Jacob McKellen, alias Jacob Alexander, i Walter Alexander, obojica su bila tihi partneri u Grayson Pharmaceuticals, kanadskoj farmaceutskoj kompaniji za proizvodnju specijaliziranih lijekova. AmCorp nedavno je kupio Grayson za pozamašnu sumu i tako pomogao u rješavanju njihovih problema s likvidnošću. Uz pomoć AmCorpova utjecaja, namjeravali su pogurati Amatroxin kroz FDA-ove procedure za odobrenje, na temelju niza kliničkih studija navodno provedenih u Kanadi.« »Amatroxin je Tabofren pod drugim imenom, zar ne?« upita Kate već znajući odgovor. »Za to još nema dokaza, ali pretpostavljam da jest. Kanadski inspektori s kojima sam razgovarala spominjali su dokumentaciju uzetu iz kuće Waltera Alexandera u kojoj se navode oba lijeka.« »Ryan je znao za moguću vezu između ta dva naziva.« Kate duboko udahne kako bi spriječila da joj suze gnjeva ponovno navru. »Stajao je u dnevnoj sobi Kari Adams i pretvarao se da nema pojma o Amatroxinu.« »Jake je nestao netom nakon što je spajanje dviju kompanija provedeno. Ryanova tajnica rekla je da je čula kako se Ryan i Jake tog dana svađaju u njegovu uredu, premda nije mogla reći oko čega.« Kate spusti glavu. »Misle da je Ryan ubio Jakea. Zbog čega? Novca?« »Novac je za neke ljude ogroman motiv«, tiho reče Simone. »Da je Amatroxin odobren, Ryan bi s njime postigao ogroman uspjeh. Jake ga je razvio, sudjelovao je u njegovu ispitivanju, ali bez njega na vidiku, svo bi se bogatstvo od zarade skupljalo na vrhu.« »Ne vjeruješ valjda u to«, reče Kate dok joj se gorčina od ţuči skupljala u ţelucu. »Ne, Kate. Ne vjerujem. Ali policija će to tako prikazati.« »A Janet Kelly? Misle da ju je ubio da prikrije istraţivanje provedeno u domu?« »Preko doma će Janet Kelly bez problema povezati s Jakeom. Pokušat će dokazati da je Ryan prikrio dokaze. Kada bi se pročulo da su se protuzakonita istraţivanja provodila u SAD-u, Amatroxin nikada ne bi bio odobren.« Kate zatvori oči. »A što je s autom?« 157


Simone uzdahne. »Reći će da je sabotirao kočnice znajući da ćeš biti sama u njemu. Kada bi se i tebe riješio, dvostruko bi profitirao. Ne bi morao vratiti premiju tvog ţivotnog osiguranja i više nitko ne bi postavljao pitanja o Tabofrenu. Ti si ključ svega ovoga, Kate.« Prije samo nekoliko sati, budućnost joj se činila svijetlom i obećavajućom. Sada više nije znala kako će preţivjeti sljedećih sat vremena a da potpuno ne izgubi dodir sa stvarnošću. Ovila si je ruke oko trbuha. »Mislim da će mi pozliti.« Simone joj priđe ţurnim korakom. Poloţivši oba dlana na Kateine nadlaktice, rekla je: »Slušaj me. Policija u ovom trenutku ne moţe Ryana ni za što optuţiti jer nemaju nikakvih konkretnih dokaza za svoje pretpostavke. I ti i ja znamo da Ryan nije sposoban učiniti bilo što od svega toga. Samo ti govorim što će javni tuţitelj reći ako situacija eskalira. Ne kaţem da je to stvarnost.« Kate pogleda Simone u oči. Njezina glava i srce vodili su ţestoku bitku. Čovjek kojeg je zavoljela ne moţe biti sposoban za ubojstvo, urotu, prikrivanje. Kada bi bio, to bi značilo da je cijelo vrijeme znao za njezin nestanak. A to nije mogla vjerovati. Ne nakon svega onoga što je podijelio s njom, ispričao joj, osjećaja koje je probudio u njoj nakon tako kratkog vremena. Ipak, negdje u pozadini mozga uvijek je bio prisutan onaj gnjavatorski glas koji joj je govorio da ne poznaje pravog Ryana Harrisona. Čeličnog biznismena koji svoje farmaceutsko carstvo nije izgradio ljubaznošću i paţnjom. Znala je da Ryan Harrison, moćni direktor velike tvrtke, ima i neke osobine koje je skrivao pred njom. Jesu li napokon počele izlaziti na vidjelo? Bez obzira kako gledala na to, laţi koje su dugih pet godina upravljale njezinim ţivotom ponovno su je počele proţdirati. Kate odmahne glavom. »Ne znam što bih mislila, Simone. Samo znam da mu više ne mogu vjerovati. Ne znam hoću li to ikada više moći.« Ryan uskoči u Mitchev Land Rover. Sa svih strana opkolila ih je gomila novinara koji su pokušavali dobiti izjavu. Kamere nagurane uz prozore, mikrofoni ispruţeni u očekivanju bilo kakvog komentara. Spustio je glavu i protrljao sljepoočnice dok se Mitch automobilom udaljavao od policijske stanice. Izvadio je mobitel iz dţepa i nazvao Hannu. »Ryane, dobro da si nazvao. Novinari me opsjedaju.« »Bez komentara, Hannah. Sastavi okruţno pismo za sve zaposlenike. Nitko ne smije razgovarati s novinarima. I to najozbiljnije mislim, nitko. Faksiraj mi ga doma prije nego što ga pošalješ svima.« »Ryane, novinari su se ulogorili na travnjaku pred tvojom kućom«, ubaci se Mitch. »Sranje. Hannah, pošalji ga na Mitchev kućni faks. Neko ću vrijeme biti ondje.« »Dobro«, rekla je. »Jesi li završio s razgovorom u stanici?« »Za sada.« Gnušanje mu se nakupilo u trbuhu od optuţbi koje su mu policijski inspektori sasuli u lice. »Nabavi mi snimke nadzornih kamera iz garaţe u našoj zgradi. Netko se prošli tjedan koristio mojim autom bez mog znanja.« »To mogu.« »Burton će se moţda javiti s novim informacijama. Ako nazove, prespoji mi ga.« »Hoću. Ryane?« upitala je s oklijevanjem. »Jesi li dobro?« »Dobro sam.« Otklonio je njezinu zabrinutost. »Pronađi mi i Rona Graysona. Trebam ga.« »Pronaći ću ga. Ne brini se, Ryane.« Ne brini se. Kako da ne. Kao da je to u ovom trenutku uopće moguće. Zaklopio je mobitel. Naslonivši lakat na rub prozora, masirao je bolno čelo. »Gdje je Katie?« pitao je ne pogledavši prema Mitchu. 158


»Kod Simone.« Oklijevao je. »Ryane, zna za McKellena.« Zatvorivši oči, duboko je udahnuo da se pribere. Mogao je samo zamišljati što se događa u njezinoj tvrdoj glavi. Trebao joj je prije reći. Nije smio čekati. »A djeca?« pitao je. »Moji su ih roditelji odveli k meni doma, tako da se ne moraju suočavati s novinarima.« Kimnuo je. »Prvo moram razgovarati s Katie.« »I mislio sam si. Ljuta je kao ris.« »Aha, reci mi nešto što već ne znam.« »Ryane-« »Ne sad, Mitch. Sve ću ti objasniti nakon što razgovaram s Katie.« Kada su se zaustavili pred Simoneinom kućom, Ryan izađe iz auta i potrči uz stube do ulaznih vrata. Otvorivši vrata, ugledao je Simone kako s nekim razgovara na telefon. Mahnula mu je rukom da uđe. »Nazvat ću vas kasnije.« Spustila je slušalicu i skrenula pogled s Ryana na Mitcha iza njegovih leđa. »Upravo sam se čula s Hannom Hughes. Pronašla je Rona Graysona.« »Poslije ću ga nazvati.« Ryan se osvrne po praznoj sobi. »Gdje je Katie?« »Vani, u straţnjem dvorištu.« Dok je prolazio pokraj nje, Simone ga zaustavi uhvativši ga za lakat. »Ryane, učinila sam sve što sam mogla.« Stisnuo joj je ruku. »Znam.« Kada je otvorio vrata, Kate je stajala na rubu terase, okrenuta leđima. Jednu je ruku omotala oko trbuha, a drugom je rukom trljala onaj oţiljak na glavi, onaj isti oţiljak koji je zadobila kada je sve ovo započelo. Sunce ju je obasjalo, praktički je okupalo svojim treperavim svjetlom. Ruke su ga boljele od ţelje da je zagrli; prsti su ga svrbjeli od potrebe da ih zavuče u te guste kestenjaste kovrče i njeţnim dodirom otjera napetost i tjeskobu koja je zračila iz njenog tijela. Nadao se da su ono što on ţeli i ono što njoj treba jedno te isto. Progutavši strah, prišao joj je bliţe. »Katie.« Zelene su oči bljesnule poput munje kada se naglo okrenula. »Lagao si mi.« Strah se pretvorio u paniku. Već je donijela odluku. Posegnuo je za njom prije nego što je uspjela zakoračiti unatrag. »Ne, nemoj«, zareţala je kroz stisnute zube dok se pokušavala istrgnuti. »Čekaj. Dopusti mi da objasnim.« Udarala ga je i odguravala se od njegova ramena. »Ne. Ne!« Strahovita bol i tuga odzvanjale su njezinim riječima i parale mu dušu, ali nije ju htio pustiti. Nije mogao. Čvrsto ju je privukao k sebi. Prigušenim šaptom izgovorila je njegovo ime. Grudi joj je proparao jecaj. Drhtavim mu je prstima obujmila lice i privukla njegove usne k svojima. Poljubac joj je imao okus po neodgodivoj, silnoj potrebi, poţudi i očaju. Dok joj je uzvraćao poljubac, kroz glavu mu prođe pomisao. To je sve što mu treba. Samo ona, do kraja ţivota. Nema tog izazova s kojim se ne moţe suočiti dok je ona uz njega. Sve dok vjeruje u njega - u njih - zajedno mogu prebroditi sve nevolje. »Ne«, promrmljala je, usana još uvijek priljubljenih uz njegove. Naglo je spustila dlanove na njegova prsa i snaţno ga odgurnula. Suze su joj tekle niz lice kada su im se usne razdvojile. »Ne! Nemoj. Ne diraj me!« Zapuhnuo ga je ledeni zrak kada mu se otrgnula iz zagrljaja. »Ljubavi-« Ispruţila je ruku da ga zadrţi podalje od sebe. »Ne zovi me tako. Nemaš me pravo tako zvati.« Izgubit će je. Panika se pretočila u strah koji ga je potpuno paralizirao dok mu je prsa 159


pritiskao teţak kamen. »Molim te, stani. Poslušaj me.« »Znao si da Jake nije poginuo u onom zrakoplovu i nisi mi rekao. Znao si!« Obrisala je suze. »Kako si mogao?« S mukom je progutao slinu. »Nisam bio siguran. Sumnjao sam. I znao sam da ćeš ga otići traţiti ako ti kaţem.« »Pa si mi zato lagao? Zašto?« Provukao je prste kroz kosu pokušavajući zatomiti mrţnju koju je osjećao pri spomenu Jacoba McKellena. »Zato što si moja ţena, ne njegova. Trebao sam te uza sebe. Morao sam saznati što osjećaš prema meni prije nego što ti kaţem što znam. To nije bilo u redu, bio sam sebičan, ali ţelio sam više vremena.« Otvorila je usta od zaprepaštenja, a njega proţme duboko očajanje. »Kako ne shvaćaš? Nisam ti mogao dopustiti da se nađeš u njegovoj blizini nakon što sam saznao što je učinio.« »Pa si dopustio da povjerujem u laţ. Nisi mi dovoljno vjerovao da budeš iskren prema meni.« »Ne.« Ispalo je sasvim krivo. Uopće ne shvaća što joj ţeli reći. »Nije to. Nisam ţelio da nastradaš.« »A ovo je sad puno bolje«, narugala se. Oči joj se smrače. »Radio si s njim.« »Ne.« To mu mora vjerovati. »Nisam, kunem se.« »Ne laţi mi! Znam da je bio u tvom uredu. Znam da je bio partner u Grayson Pharmaceuticalsu. Kupio si njegovu tvrtku. Planirao si progurati Amatroxin kroz FDA. Boţe dragi, zar je sve ovo bilo zbog novca?« Mišići u prsima mu se zategnu kao škripac. Od same pomisli na to da bi ona u takvo nešto mogla povjerovati zaboljelo ga je kao da mu se tisuću noţeva zabolo u srce. »Nisam znao da je Amatroxin povezan s Tabofrenom kada smo krenuli u pripajanje. Imao sam određenih sumnji.« »Pa si skočio iskoristiti priliku?« Patetičan smijeh protrese joj tijelo. »Bio si spreman učiniti sve da ga se domogneš?« »Ne. Bio sam spreman na sve da spriječim njegovu pojavu na trţištu. Naslutio sam što McKellen planira. Grayson je bio u nevolji. Sav su novac utukli u taj lijek. Uskočio sam kako bih se pobrinuo da Amatroxin ne ode pred FDA. Obustavio sam postupak nakon što smo kupili tvrtku. U najmanju ruku, u tom sam poslu izgubio puno novca.« »Očekuješ da ću to povjerovati?« »To je istina. Zato se McKellen pojavio u mom uredu. Bio je bijesan jer sam po drugi put prekinuo projekt.« Nevjerica joj se vrtloţila u zelenim očima. »Jesi li ga ubio?« upitala je ledenim glasom. »Nisam.« Stisnuo je vilicu kada je skrenula pogled. »Ali bih to napravio. Da sam znao što ti je učinio, iščupao bih mu srce golim rukama.« Kada ga je ponovno pogledala, nadao se da je vidjela istinu u njegovim očima. »Za tebe bih sve učinio.« »Sve«, šapnula je. »Uključujući i pokušaj prikrivanja cijele ove zbrke tako što si se riješio Janet Kelly.« »Ne.« Posegnuo je za njom, ali je uzmaknula unatrag. Pustivši da mu ruka padne uz bok, osjetio je kako se frustracija razbuktava u njemu. »Stvarno misliš da bih to mogao učiniti?« »Netko je tog jutra vidio tvoj auto. Pred njezinom kućom. Prije nego što bismo nas dvoje uopće stigli razgovarati s njom. Što bih trebala vjerovati, Ryane? Ostavio si me tog jutra. Rekao si da ideš u ured, ali nisi išao tamo.« »I ti vjeruješ da bih ja otišao ubiti neku ţenu?« Nevjerica je bjesnila u njemu. 160


»Ne znam što bih više vjerovala. Sve što sam mislila da znam bila je laţ!« Onaj mu se škripac još jače stegnuo oko srca. Nije mu vjerovala, a njezino mu je povjerenje bilo najvaţnije od svega. Udaljavala se od njega, ponovno podizala one zidove koje je prošlog tjedna uspio srušiti. »Nisam nikoga ubio, Katie«, uzdahnuo je. »Tog sam jutra parkirao u garaţi u našoj zgradi i otišao pješice tri bloka dalje do ureda privatnog istraţitelja u centru grada. Netko se morao posluţiti mojim automobilom dok sam bio ondje.« »Baš zgodno, ne čini ti se?« »Istina je.« »Zašto si išao privatnom istraţitelju?« »Htio sam pronaći McKellena. Ţelio sam znati stoji li on iza svega toga. Morao sam biti siguran da ti više ne namjerava nauditi.« Spustila se na klupicu. Kovrče su joj plesale po licu kada je glavu uronila u dlanove. Oslonio je ruke na bokove i zatezao čeljust dok ju je promatrao. Ţelio je pruţiti ruke prema njoj, ali jasno mu je dala do znanja da ne ţeli da je dodiruje. »Hoćeš li me pitati i jesam li sabotirao kočnice?« »Znam da nisi«, šapnula je. Napokon. Zrno razuma. Silno ju je ţelio zagrliti, umiriti je. Prišao je korak bliţe. »Katie-« »Tko ga je ubio?« »Ne znam.« Mokre se trepavice podignu tako da ga moţe pogledati. »Ne znaš ili mi nećeš reći?« »Ne znam.« »Nemaš nikakvu ideju tko bi to mogao biti?« »Ne.« Dlanovima je protrljala oči. »Ne znam više u što bih vjerovala.« Kleknuvši pred nju poloţio je drhtave ruke na njezina bedra. »Vjeruj meni. Vjeruj u nas. Volim te. Ne bih učinio ništa što bi te povrijedilo.« »Kako ne shvaćaš, Ryane?« šapnula je. »Povrijedio si me. Na najgori mogući način.« Patnja i bol vrtloţile su se u dubinama njezinih smaragdne zelenih očiju. »Naveo si me da se zaljubim u tebe. Onda si uništio povjerenje na kojem se ta ljubav temeljila. Kako da ikada više povjerujem u ijednu tvoju riječ?« Zrak mu je zastao u grlu. Voli ga. To je njezino priznanje bilo upravo ono što je ţelio čuti još od dana kada se vratila u njegov ţivot, ali nikada ne bi pomislio da će pritom reći da to nije dovoljno. Odgurnula mu je ruke i ustala. Strah i uţasna bol u duši kandţama su ga stezali oko srca. Izgubit će je ako nešto ne učini da to popravi. Ustao je pokušavajući zaustaviti suze koje su ga pekle u očima. »Katie, molim te.« Dlanovima je obrisala obraze. »Ne mogu. Ne poznajem te.« »Poznaješ me. Znaš sve što je vaţno.« Kada se okrenula prema vratima, glas mu je prepuknuo. »Molim te. Ne smijem te još jednom izgubiti.« Zastala je s jednom rukom na vratima. »Kako ne shvaćaš, Ryane? Već si me izgubio.«

»Mitch, ovo je apsurdno.« Kate spusti deke i jastuk na kauč. Umirujući valovi golicali su obalu na mjesečini ispred kuće na plaţi, ali ti dobro poznati zvukovi nisu uspjeli ispuniti pustoš u njezinu srcu. Ţeljela je biti sama, utapati se u vlastitoj tuzi. Umjesto toga dobila je pretjerano zaštitnički nastrojenog brata koji joj nije namjeravao ostaviti ni malo prostora. 161


»Ni ne pomišljaj raspravljati se sa mnom oko ovoga.« Prebacujući plahtu preko kauča, Mitch joj dobaci namršten pogled. »Nema šanse da večeras ovdje ostaneš sama.« Nezadovoljstvo je ključalo u njoj. »Nisam dijete. Znam se brinuti o sebi.« »Hoćeš li se molim te prestati svađati? Uvijek si bila pravi daveţ kada bi nešto naumila.« Stavio je jastuk na kraj kauča i namjestio deku. »Je li te Ryan poslao ovamo?« »Predloţio mi je to. A ja bih ga poslušao čak i da nisam sam već isplanirao biti ovdje.« Ljutito je zastenjala. »Sada mi je potrebna samoća.« »Ne, nije.« Stropoštao se na kauč, noţnim prstima skinuo cipele s nogu, naslonio se leđima na naslon za ruke i digao noge na jastuke kauča. »Treba ti nekakva zanimacija koja će ti odvratiti misli od Ryana. Mislim da bi priprema večere za mene mogla sasvim dobro posluţiti u tu svrhu.« Zatvorila je oči svladavajući se da mu ne saspe sav svoj bijes u lice, kao što je i zasluţio. Ipak, umjesto toga, prasne u histeričan smijeh. Odgurnula mu je noge na pod i spustila se na kauč pokraj njega. Mitch se pridigne s vragolastim smiješkom, prebaci joj ruku preko ramena i glasno se nasmije. »Vidiš, nije li ovako bolje?« Kada je glavu spustila na dlanove, smijeh se pretvorio u suze. U grudima ju je stegnulo kada je napokon jasno uvidjela što je učinila. Jecaji su joj potresali tijelo i koliko god pokušavala, nije mogla zaustaviti pucanje brane. Rukama se posramljeno pokrila po glavi kada se jedan djelić nje prisjetio da nije sama. »O, kvragu.« Mitch ovije ruke oko nje i privuče je na svoja prsa. »Dobro je. Isplači se.« Plava se majica natopila njezinim suzama. Šmrcnula je i pokušala okrenuti glavu. Mitch spusti pogled i odmahne rukom. »Samo daj. Upotrijebi je kao maramicu. To je samo majica Cubsa. Ove godine su koma.« Gnječeći meku pamučnu tkaninu nije mogla a da se ne nasmije kroz suze. Svim se silama borila da vrati kontrolu nad sobom, uvlačila je zrak u pluća, ali bi brana uvijek iznova popustila. Mitch je pogladi po kosi. »Bit će sve u redu. Samo se isplači.« Kako je moţe toliko boljeti nakon samo nekoliko tjedana? Prije mjesec dana nije ni poznavala Ryana Harrisona. Danas se svijet urušio oko nje jer ne moţe biti s njim. Najviše ju je boljela spoznaja da ga i dalje ţeli, unatoč svemu što je prošla, unatoč svim njegovim laţima, svim obmanama. Ţeljela je njegove ruke oko sebe. Ţeljela je njegovo tijelo u krevetu pokraj svog. Ţeljela je tu obitelj koju nikada prije nije očekivala, obitelj kakvoj se nikada nije usudila nadati. U nekoliko kratkih tjedana, promijenio je njezin cijeli svijet. I nije imala pojma hoće li ga ikada moći vratiti u normalu. Nekako se uspjela primiriti. Odgurnula se od Mitcha i nekoliko puta duboko udahnula. Obrisao je suzu koja joj je izvirivala iz kuta oka. »Nikad nisi bila sklona emotivnim ispadima.« Kate šmrcajući prijeđe rukom po licu. »Još uvijek nisam. Rekla sam ti da ţelim biti sama.« »Što mogu učiniti?« tiho upita. »Ništa. Nitko tu ništa ne moţe učiniti.« »Kate, Ryan je dobar čovjek.« »Znam to. Ne ţelim da se nađeš u unakrsnoj vatri, Mitch. Znam da ga voliš.« »Volim i tebe.« Suze su joj ponovno počele navirati i ona rukom pokrije oči. »Znam«, procijedi 162


slabašnim glasom. »Zar ne postoji nikakav način da to riješite između sebe? Očito je koliko ga voliš.« »Volim ga. Previše. Ali ponekad ljubav nije dovoljna.« Namršteno je odmjeri. Ponovno obriše suze s lica, silno ţeleći promijeniti temu. »Kad već govorimo o vezama...« Šmrcnula je. »Simone mi je danas pokušala dati otkaz. Rekla je da više ne moţe biti moja odvjetnica jer spava s tobom.« Samouvjereni osmijeh razlegne mu se licem. »Što si joj rekla?« »Rekla sam joj da mi ne moţe dati otkaz jer sam ja angaţirala nju. A kada je pokušala dalje raspravljati, rekla sam joj da ću te, ako to još samo jednom spomene, nagovoriti da prekineš s njom.« Osmijeh mu i dalje nije silazio s lica. »I što je ona na to rekla?« »Prilično se brzo povukla. Mislim da joj se jako sviđaš, Mitch.« Osmijeh mu se pretvorio u cerekanje od uha do uha kada se naslonio na kauč i spleo prste iza glave. »Vidi, vidi, tko bi to rekao.« Vidjevši ga tako sretnog, Kate se prisjetila koliko je nesretna. Suze su ponovno zaprijetile. U posljednjih je nekoliko tjedana plakala više nego cijelu godinu. Dozlogrdilo joj je biti takva plačljivica. Ustala je i ponovno obrisala lice. »Moram prileći.« Podigao se s kauča. »Hoćeš li biti dobro?« U ovom je trenutku to pitanje zvučalo apsurdno. Srce joj se upravo rascijepalo na komadiće, a ona i dalje nije shvaćala što joj se zapravo dogodilo. Ipak, znajući da to nije odgovor koji Mitch ţeli čuti, smogla je snage za kiseli osmijeh. »Preţivjet ću. Naučila sam se nositi s time.«

Vjetar je šamarao malu kuću. Zraka mjesečine virila je kroz tanke prozirne zavjese Kateine dnevne sobe i svijetlila ravno Mitchu u oči. Prebacivši ruku preko lica da zakloni svjetlo, promrmljao je nekoliko psovki u bradu. Gdje su nestali pravi zastori? Tup.Tup.Tup. Što je to, zaboga? Okrenuo se na stranu i navukao jastuk preko glave da ne čuje nesmiljenu buku i blokira nepodnošljivo svjetlo. Kako Kate ovdje uopće moţe spavati? Tup.Tup.Tup. Nema teorije da zaspi uz tu neprekidnu buku. Ljutito progunđavši, zbaci pokrivače i zaputi se u kuhinju. Vani su se valovi razbijali o pijesak. Prislonivši ruku uz prozor, zavirio je u straţnje dvorište. Tup.Tup.Tup. Rešetkasta vrata mahnito su klepetala na vjetru. Otvorivši straţnja vrata, bosonog je sišao niz stube, drhteći na hladnom noćnom zraku. Pijesak mu se zavukao između prstiju. Nalet vjetra nanio mu je kosu u lice i podsjetio ga da se već jednom mora ošišati. Ta vraţja kosa raste poput korova. Rešetkasta vrata nemarno su visila na hrđavim pantovima. Prstima je prelazio po dovratniku traţeći nekakvu kuku ili zasun. Nije moguće da ih Kate jednostavno ostavlja da mlataraju cijeli dan i noć. Budući da nije ništa našao, napravio si je bilješku u glavi da joj to sutra popravi. Ako ništa drugo, moţe joj priuštiti jednu mirnu noć da se naspava. Iza njegovih leđa pukne grančica. Prsti mu zastanu na drvetu. Okrenuo se. Neka je sjena jurnula u stranu. Bol mu je eksplodirala u glavi prije nego što je stigao popratiti to kretanje. »Dovraga!« Uhvatio se za glavu i napravio jedan korak prije nego što se sve zacrnilo. 163


Dvadeset drugo poglavlje Svjetlo iz hladnjaka prelijevalo se preko Ryana u mračnu kuhinju. S t ajao je uz otvorena vrata i zurio u masivnu unutrašnost hladnjaka. Nije bio gladan, a pivo mu neće ugasiti bol u ţelucu. No, ni leţanje u krevetu i prisjećanje na Katie pokraj sebe neće mu puno pomoći da se opusti. Bacio je pogled prema telefonu. Trebao bi je nazvati. Ali nije znao hoće li ga htjeti saslušati ili će mu spustiti slušalicu. Protrljavši dlanom bolno mjesto u prsima, ispustio je zrak iz pluća i zatvorio oči. Dat će joj jedan dan. Potom će ponovno pokušati. Neće ga se tako lako riješiti. Poskočio je kada mu je zazvonio mobitel. Zalupio je vratima hladnjaka i posegnuo prema telefonu koji je stajao na pultu. Nada mu je prostrujala venama. Nada da se napokon urazumila. »Katie?« »Ryane, Simone je.« »O, bok.« Razočaranje potopi nadu. »Ryane, Mitch se ne javlja na telefon.« Kosa na potiljku mu se nakostriješila razabravši paniku u njezinu glasu. »Molim?« »Ne javlja se na mobitel. Rekao mi je da će ga imati sa sobom u svakom trenutku. Ni Kate se ne javlja na kućni telefon, ni na mobitel.« Sranje. Bez razmišljanja zaputi se u hodnik gdje je ostavio cipele. »Angaţirao sam zaštitare da paze ispred njezine kuće. Nisu me zvali. Moţda je samo zbog oluje.« »Moţda«, reče Simone, ali znao je da ona u to vjeruje koliko i on. »Privatni istraţitelj napokon mi je e-mailom poslao izvješće. Moj je server danas bio u kvaru, pa sam ga tek sad dobila. Ryane, Walter Alexander imao je dvije kćeri. Jedna od njih umrla je prije pet godina od raka. Paula McKellen.« Ryan zastane s jednom rukom na vratima i ključevima iznajmljenog automobila u drugoj ruci kada mu je sinula spoznaja. »Znači tako je bio povezan s imenom McKellen. Ţenidbom.« »Da. Walter Alexander je - odnosno, bio je - Karl McKellen, predsjednk uprave McKellen Publishinga. Njegova kći Paula udala se za Jacoba Alexandera prije osam godina. Umrla je nakon što je FDA povukla Tabofren iz testiranja. Mislim da je bila uključena u klinička ispitivanja kada su zaustavljena.« »Kvragu, zato je i bio onako bijesan.« I zato nije prepoznao ime Jakea Alexandera niti ga povezao s čovjekom kojeg je sreo i raspravljao se s njime u svom uredu. Jer je kurvin sin koristio oba imena, pritajivši se dok je provodio protuzakonito ispitivanje lijeka. A njegov punac - Karl McKellen - sklopio je partnerstvo s njim i Grayson Pharmaceuticalsom kako bi lijek progurao kroz FDA. »Da«, čuo je Simone dok je trčao prema autu, a kiša mu se slijevala niz lice. Ušao je i pokrenuo motor. »Ali imao je još jednu kćer.« Sklonio je mokru kosu s očiju i velikom brzinom izvezao se s kolnog prilaza. »Gdje?« »Ovdje, u San Franciscu. Ryane, ona radi za tebe.« »Molim? U mojoj firmi nema nikoga po imenu McKellen. Ni Alexander.« »Ryane, njegova druga kći je Hannah Hughes.« »Ne. Jesi li sigurna?« »Da.« O, sranje. Hannah, koja je protekli mjesec nekoliko puta bila u Vancouveru. Hannah, koja je predvodila spajanje s Graysonom. Hannah, koja mu je nabavila taj automobil i 164


mogla ga je s lakoćom uzeti onog dana kada je Janet Kelly ubijena nakon što ga je on ostavio u garaţi. Ona ista Hannah, koja je znala sve detalje u vezi s Kateinim povratkom jer je bio dovoljno glup da joj sve to ispriča. Kroz glavu mu prođe spoznaja da svaka sekunda moţe biti presudna. Upalio je motor. »Simone, Hannah zna da je Katie večeras otišla u kuću na plaţi.« »Ja sam u autu, vozim se brzom cestom. Već sam zvala policiju.« »Moţda stignem prije tebe. Ne ulazi unutra bez mene ili bez policije. Čuješ me?« Linija se prekine. »Simone?« Sranje. Nije bio siguran je li ga čula ili ne. Nazvao je zaštitara kojeg je angaţirao da straţari pred Katienom kućom. Nema odgovora. Sranje! Nagazivši gas do daske, bacio je mobitel na prednje sjedalo i s obje ruke čvrsto primio upravljač.

Topla voda klizila joj je po koţi. Mjehurići su bili svuda oko nje. Ne mogavši zaspati, Kate si je priredila pjenušavu kupku, nadajući se da će toplina vode ublaţiti jezu koju je osjećala duboko u kostima. Za sada se nije činilo da djeluje. Noţnim je palcem ritmički otvarala i zatvarala slavinu i zurila u neku točku na rubu kade. Povremeno kapanje vode bio je jedini zvuk u kupaonici. Ryanovo lice bljesne joj pred očima i ona zaţmiri, poţeljevši da joj voda ispere bol iz srca. Nakon sat vremena provedenih u telefonskom razgovoru s Tomom Adamsom o planovima za nekoliko sljedećih tjedana, bila je potpuno iscrpljena. Nestati na neko vrijeme u ovom trenutku moţda i nije bio najpametniji plan, ali nije uspjela smisliti ništa bolje. Njezini će roditelji shvatiti. Nekako će naći načina i da Julia shvati. Uostalom, to ne bi bilo zauvijek, samo dok se stvari malo slegnu. Jednostavno više nije ţeljela znati istinu. Ostanak ovdje, uz jata novinara koji će je posvuda slijediti zbog priče, samo će produljiti njezinu agoniju. Prešavši rukom po kosi, ispustila je dah i snagom volje potisnula suze. Još jedan vodopad neće ništa promijeniti na bolje. Odjednom nestane svjetla. Naglo se pridigla, zbog čega se voda prelila preko ruba kade. Izvana se čulo fijukanje vjetra. Iz prizemlja je odjekivalo lupkanje rešetkastih vrata. Nervozna si, Kate. Priberi se. Mitch je dolje. Ništa se neće dogoditi. Zbog oluje je vjerojatno nestalo struje u cijeloj ulici. Izašla je iz kade i dohvatila svoj bijeli frotirni ogrtač. Privezavši pojas oko struka, zaputila se prema stepenicama. Sjene su plesale preko hodnika i ona se spotakne na Reedov crni Power Ranger. Bol joj prostrijeli noţni palac. Ugrizavši se za usnicu da ne vrisne, odskakutala je niz hodnik i trljanjem pokušala zaustaviti probadanje. Zar baš ništa ne moţe proći bez problema? Stepenice su škripale pod njezinim nogama. Tupa bol ovila joj se oko palca. Paţljivo je zaobišla najdonji stup, ne ţeleći probuditi Mitcha u dnevnoj sobi. Hladan zrak zapuhnuo joj je lice kada je zakoračila u kuhinju. Straţnja vrata bila su širom otvorena, a rešetkasta vrata lupala su o dovratnik. Koji vrag? Zakoračila je prema vratima i stala. Bila je zaključala ta vrata prije nego što je otišla gore. Zdrav razum pozove na oprez. Mišići na trbuhu joj se zategnu. Zrak joj zastane u plućima. 165


Zovi Mitcha. Unatraške se povukla iz kuhinje. Zabila se u stol u hodniku. Svjetiljka tresne na pod. Osjetila je navalu adrenalina. Zaboga. Ponaša se kao preplašena tinejdţerica u lošem hororcu. Mitch joj se vjerojatno smije iza leđa. Pritisnuvši ruku na trbuh, okrenula se i pogledala kroz vrata dnevne sobe prema kauču. Prazan. Okrenula je glavu natrag prema kuhinji. »Mitch?« Nema odgovora. Kapljice znoja otkotrljaju joj se niz leđa. Koţa joj je bila hladna kao led. Misli, Kate. Ne budi plačljivica. Na stoliću ugleda beţični telefon. Dograbi slušalicu i uključi je drhtavim prstima. Nema signala. Nalet vjetra ponovno zalupa vratima. Kate skoči i naglo se okrene prema kuhinji. Na udaljenom kraju šanka ostavila je torbicu s mobitelom i ključevima. Mora otići po nju. Primirivši se jednim udahom, polako je koračala kroz sjene i svjetlo. Noga joj se oklizne u lokvici na parketu. Uhvativši se za kuhinjski stolac, uspjela se zadrţati da ne padne. Škiljila je kroz tamu prema tragu tekućine koji je vodio od straţnjih vrata i protezao se oko stola. Okej. To nije dobro. Nešto nije u redu. Vrijeme je da jednostavno ode. Posegnula je za torbicom. Nešto tvrdo udari je s leđa. Sadrţaj torbice razletio se posvuda. Kate udari u barski stolac, odbije se od ruba šanka i stropošta na pod. Pri padu se dočekala na ruku. Bol joj je prostrijelila rame. Kada je nasilu otvorila oči, Hannah Hughes je klečala nad njom i drţala pištolj u ruci. »Dobrodošla na tulum, Kate.« Kate ugleda Mitcha na podu iza stola. Tijelo mu je bilo mlitavo, oči zatvorene. Iz rane na glavi tekla mu je krv. Ţeludac joj se zgrčio. O, Boţe. Ono na što se poskliznula nije bila voda. »Ne, gledaj mene, Kate«, reče Hannah. »Imaš li pojma kakvu si mi zbrku napravila?« O čemu govori, dovraga? Kate skupi obrve. Otvorila je usta da nešto kaţe, ali izašla je samo tišina. »Nemoj mi glumatati. Ja ne padam na tu tvoju glupu foru s gubitkom pamćenja kao Ryan i Jake. Od samog početka bila si mi samo obična gnjavaţa.« Od samog početka. Jake. Ne. »Ti«, protisne Kate isprekidano dišući. »To si bila ti? Ali ti radiš s Ryanom. Ne shvaćam.« »Nisi baš bistra, ha?« Hannah se sarkastično naceri. »Sigurno je to od svih tih lijekova. Tabofren bi spasio Paulu. Ryan je to znao.« Kate namršti čelo. Uhvativši se za bolno mjesto na ruci, pokušala se pridignuti i sjesti. »Tko je Paula ?« »Moja sestra. Ryan je bio tako uzbuđen zbog Tabofrena, da ga je ubrzanim postupkom ubacio u klinička ispitivanja. Djelovao je. Ali onda se prepao kada je FDA saznala za nuspojave te naredila prekid i zaustavila proizvodnju. Paula je umrla. Taj bi joj lijek spasio ţivot.« Kate proguta slinu. »Ne moţeš biti sigurna u to.« »A, ne? Mislim da mogu. Znaš li uopće kako je to kad izgubiš nekog koga voliš, Kate? Ili bih te trebala zvati Annie? Koje ti je ime draţe?« Kateini ţivci poskoče od Hannina prijetećeg smijeha. »Zaboravila sam s kim razgovaram. Naravno da znaš kakav je osjećaj izgubiti nekoga! Ili, još bolje, Ryan sigurno zna. Pobrinuli smo se da sazna.« 166


»To ste - namjerno napravili? Zašto me jednostavno niste ubili?« »Lako je sad biti pametan. Nadglasali su me. Tata i Jake mislili su da bi nam kasnije mogla biti korisna. Da je otmica bolje rješenje. Onda se zrakoplov u kojem si trebala biti srušio i svi su ionako mislili da si mrtva. Imalo je smisla pustiti Ryana da pati. A imali smo i sreće da imam prijatelja koji radi za tu zrakoplovnu tvrtku i koji je tvoje ime ubacio na popis putnika. Ljudi su za novac svašta spremni učiniti.« »Namjerno ste me ostavili na ţivotu?« Slegnula je ramenima. »Jakeu su trebali uzorci ljudskog tkiva za ispitivanje jer je namjeravao ponovno pokušati preko neke druge tvrtke dobiti odobrenje za lijek. Nije nam bilo bitno imaš li rak ili ne. Najviše su nas zanimale nuspojave.« Kate podigne ruku i drhtavim prstima protrlja oţiljak. »Ali kako sam-« »To je najbolji dio priče.« Nasmijala se. »Nisi se tako lako predala. Toliko si se otimala da si izazvala prometnu nesreću. Jake ti u vezi s tim nije lagao. Stvarno si udarila glavom i završila u komi. To mu je i dalo ideju da te upotrijebi za ispitivanje lijeka.« »Jake-« Hannah s gnušanjem iskrivi usta. »Jake je bio glup. Tko bi rekao da ima savjest? Kada je saznao da si trudna, odbio je provoditi testove na tebi. Jesi li znala da je Paula bila trudna kada je saznala da ima rak? Morali su odlučiti - njezin ţivot ili djetetov. Onda je svejedno umrla. Kada je Jake saznao za tvoju trudnoću, mislio je da će se tako iskupiti. Zato je čekao.« »Walter Alexander je tvoj otac«, reče Kate. »Ipak nisi tako glupa kao što sam mislila.« Hannah se osmjehnula. »U javnosti je poznat i kao Karl McKellen. Direktor izdavačke kuće McKellen Publishing. Tvoj šef.« Kate spopadne mučnina. »Što se dogodilo s Jakeom?« U očima joj se pojavi led. »Prepao se.« »Ubila si ga.« »Nije mi smetalo što te je ţelio iskoristiti za najveću moguću osvetu. Redovito ševiti ţenu Ryana Harrisona, uzeti mu obitelj i sve što je nekada bilo njegovo? To je bilo genijalno. Ali kada je Ryan po drugi put zaustavio Tabofren, netom nakon spajanja s Graysonom, Jake se potpuno izgubio. Previše se brinuo da će ga uhvatiti, da će Ryan saznati za tebe i tvog sina. Htio je da se povučemo, baš kada smo bili tako blizu ostvarenju svojih ţelja. Nisam mu mogla dopustiti da sve upropasti. Ţivot sam posvetila samo jednom cilju: da taj lijek bude odobren.« »O, Boţe.« Gorčina se podigne Kate u grlo. »Samo izvoli, ispovraćaj se. Nije me briga. Ionako te uskoro više neće biti.« Hannah se samodopadno osmjehne. »Ti... Dala si izmijeniti popis putnika tako da izgleda kao da je Jake poginuo u onom zrakopolovu, baš kao ja, zar ne?« »Paralele. To je bila prava umjetnost, moraš priznati. I sve bi dobro završilo da nije bilo tebe. Morala si kopati po stvarima koje su trebale ostati pokopane. I Jake, taj kreten. Bio je toliko glup da je ostavio onu sliku u tvojoj jebenoj kući. Trebala sam ga odavno koknuti.« Kate proguta slinu. Nitko je neće doći traţiti. Mitch se ne miče. Nije u tom trenutku znala ni je li ţiv ili mrtav. »Ti si ubila one pacijente koji su sudjelovali u istraţivanju.« Hannah ne odgovori. »I Janet Kelly. Onog si jutra uzela Ryanov auto. Je li prijetila da će te prijaviti?« »Stvarno misliš da ću ti odgovoriti na to pitanje?« Kate zapazi nekakvo gibanje iza Hanne. »Jesi li ubila i svog oca?« »To je bio nesretan slučaj.« Tračak boli preleti Hanni preko lica. »Posvađali smo se. 167


Ipak, njegova ţrtva ne znači ništa u usporedbi s tolikim brojem ljudi koji su umrli jer se lijekovi koji bi trebali spašavati ţivote uskraćuju onima koji ih uistinu trebaju. Koja im je svrha ako ne mogu biti korisni?« Mitch se pridigne iza Hanninih leđa. Niz čelo mu je curila krv. Dvaput trepne i zaljulja se. Kate obuzme panika. Mora nekako zadrţati Hanninu pozornost. »FDA donosi propise za očuvanje sigurnosti pacijenata-« Gnjevna iskra bljesne u Hanninim očima. »Nemoj mi propovijedati o sigurnosti. Kad bi pacijenti imali pristup lijekovima, moja bi majka još bila ţiva. Moja sestra bi danas bila ovdje. Ako nekolicina ljudi mora umrijeti za dobrobit mnogih, neka bude.« Mitch se zaleti u Hannah s leđa i sruši je na pult. Pištolj joj odleti iz ruke na pod. Glasno stenjući pao je preko stolca i sklupčao se na podu. Kate se brzo podigne na noge i posegne za svijećnjakom na kuhinjskom stolu. Kad se Hannah pokušala podignuti, zamahnula je. Svijećnjak pogodi Hannu posred lica. Hannah je pokuša zgrabiti, ali se uspjela izmaknuti. Okliznula se u lokvi krvi. Hannah se podigne s poda i baci na Kate. Hrvale su se i kotrljale po cijeloj kuhinji. Hannah naposljetku pribije Kate o pod. Kate je osjećala bol u rukama, u mišićima joj je bubnjalo, ali odlučila je da neće ovako umrijeti. Hannah posegne za pištoljem. Kate je mlatila nogama, grebla i na kraju nekako uspjela staviti dlan preko Hannine ruke na dršci pištolja. Ne. Ne. Ne. Neće ovako umrijeti. Ima previše razloga za ţivot. Kate se borila sa svakim atomom snage koji je još imala. Reed. Julia. Ryan. Ne smije ih izgubiti. Kada je pištolj opalio, Hannah raširi oči. Tijelo joj se ukočilo i ona zaprepašteno pogleda dolje prema Kate. Cijev pištolja bila je usmjerena u Hannine grudi. Tijelo joj se naglo opustilo. Srušila se s Kate. Pištolj padne na parket uz glasan zveket. Kate se brzo pridigne na koljena i mahnito potraţi Hannin puls. Ništa. »Daj, ajde«, mrmljala je pritišćući Hannine grudi. Krv je liptala iz rane i skupljala se u lokvu na podu oko nje. Kate posrne unatrag i padne na straţnjicu. Ruke su joj se tresle dok se osvrtala oko sebe. Ugledala je Mitcha kako nepomično leţi na drugoj strani kuhinje.

Uz glasnu škripu guma, Ryan zaustavi auto pred Kateinom kućom. Skrećući na njezin kolni prilaz, opazio je zaštitarev automobil parkiran preko puta. A u njemu tijelo naslonjeno na upravljač i crvene mrlje po prozorima. Bilo mu se naglo ubrzalo dok je gasio motor. Simone pristigne odmah iza njega. »Ostani ovdje«, doviknuo joj je kroz kišu kada je otvorila vrata svog automobila. Pucanj iz pištolja odjekne kroz vjetar. Potrčao je preko dvorišta ispred kuće i ramenom razvalio ulazna vrata. »Katie!« Simone ga je slijedila u stopu dok je jurio niz mračan hodnik. Ugledao je Kate na podu u kuhinji. Ogrtač joj je bio prekriven krvlju. Srce mu skoči u grlo. Pao je na koljena i mahnito traţio ranu. »Gdje si pogođena?« »Nisam ja«, protisnula je. »Nije moja krv.« »Jesi li sigurna? Ima je uţasno puno.« »Nije moja. Dobro sam. O, Boţe. Ryane, Mitch.« Ryan otrgne pogled s nje i ugleda Mitcha kako leţi na podu, u nesvijesti. Tanak mlaz 168


krvi slijevao mu se niz glavu. Simone je klečala pokraj njega i pokušavala ga dozvati k svijesti. »Sranje.« Ryan brzo ustane, zaobiđe otok nasred kuhinje i otvori ladice jednu za drugom. Ţeludac mu se preokrenuo kada je zakoračio preko Hannina tijela. Krv joj je tekla iz rane na grudima. Beţivotne oči zurile su u strop. U jednoj od ladica pronađe kuhinjske krpe. Zgrabivši nekoliko komada, poţuri natrag do Kate i Simone. »Pritisni to na ranu da zaustaviš krvarenje.« »Mitch? Čuješ li me?« Kate se naginjala nad svojim bratom dok je Ryan sa svog mobitela zvao hitnu sluţbu i razgovarao s operaterom. »Mitch?« reče Simone uspaničenim glasom. »Drţi se. Kvragu, kupit ću onaj koţni kompletić koji ti se sviđa, samo otvori oči, molim te.« Ryan se trudio suvislo razgovarati s operaterom hitne sluţbe. Izvana se čulo zavijanje sirena, ali on se usredotočio samo na krpe u Kateinoj ruci natopljene Mitchevom krvlju. Prije samo dvije minute molio se da Kate ne bude ozlijeđena. Sada je jedino ţelio da Mitch bude dobro.

169


Dvadeset treće poglavlje Kate otvori vrata bolničke sobe i osmjehne se razabravši razgovor koji s e unutra odvijao. »Hoćeš li me već jednom prestati tetošiti?« Mitch udari Simone po ruci dok je pokušavala poravnati pokrivač oko njega. »Nisam malo dijete.« »Časna riječ, nema goreg pacijenta od tebe. Ne znam kako te sestre ovdje trpe.« Dobacila mu je uzrujan pogled. Kate ušeta u sobu. Poslijepodnevno sunce dopiralo je kroz prozor. »Malo smo mrzovoljni?« »Daveţ nad daveţima«, poţalila se Simone. »Ni ti nisi ništa bolja, srce«, promrmlja Mitch. Smijući se, Kate priđe krevetu i stisne ga za noţne prste pod pokrivačem. »Udarac u glavu obično tako djeluje na čovjeka. Vjeruj mi, znam iz vlastita iskustva.« Nakon dva dana, Mitchu se snaga počela polagano vraćati. Glava mu je još bila u zavojima i ostao je bez nekoliko uvojaka na jednoj strani glave koje su morali obrijati da bi mu zašili ranu, i to s petnaest šavova, ali njegov je dobro poznati sarkazam postupno počeo dolaziti do izraţaja. »Treba mi kofein.« Simone spusti ruke i zaputi se prema vratima. »Mogla bi otići kupiti onaj crveni koţni kompletić dok si vani«, dovikne Mitch za njom. Okrenula se i pogledala ga sa zaprepaštenim izrazom lica. »Da, čuo sam te, ljepotice. I moţeš biti sigurna da neću zaboraviti što si obećala.« Simone ljutito otpuhne i izađe iz sobe. Nakon što je otišla, Kate se nasmiješi bratu. »Uzgred, čestitam.« »Na čemu?« Primio ju je za ruku i pomaknuo se kako bi ona mogla sjesti na krevet. »Pronašao si svoju pingvinku. Julia mi je pričala o knjizi koju je pročitala.« Zakolutao je očima. »Neću se oţeniti njome, za boga miloga. Samo hodamo. Trenutno je ne mogu nagovoriti ni na što drugo.« »Znam.« Kate mu skloni uvojak s lica. »Ipak, morao bi biti paţljiviji prema njoj. Zbilja se zabrinula. Izgledao si kao smrt na dopustu na podu moje kuhinje. Mislim da su joj kroz glavu opet prošle slike Stevea.« »Kvragu.« Zatvorio je oči. »Nisam o tome razmišljao.« »Naravno da nisi. Na kraju krajeva, ti si muško.« »A svi su muškarci bezosjećajni, to hoćeš reći?« »Pa... « »Nećemo sada o tome, mudrice.« Lice mu se uozbilji. »Kako si ti?« Kate duboko udahne. Osim što je novinari stalno opsjedaju otkako je priča izbila u javnost i što je strašna bol propara svaki put kada pomisli na Ryana, nekako preţivljava. Jedva, zapravo. »Dobro sam.« Skupila je snage i nasmiješila se, premda je znala da joj se osmijeh ne odraţava u očima. »Bit ću sretna kad se situacija malo stiša. Mitch, ja-« »Ako samo pomisliš na to da mi moraš zahvaliti, izbacit ću te odavde.« Usne joj se ovaj put izviju u iskreni smiješak. »Ne pada mi na pamet.« »Dobro.« Namrštio se. »Jer ugled mi je potpuno uništen. Razvalila me neka cura. Opet.« »Luđakinja. Nije to isto. Osim toga, nisi jedini.« Oči mu poprime blaţi izraz. »Kako je onaj drugi?« Mislio je na zaštitara kojeg je Ryan postavio da straţari ispred njezine kuće. Za kojeg 170


Kate nije ni znala da je tamo. Kojeg je Hannah upucala u prsa prije nego što je napala Mitcha. »Oporavit će se. Hitna pomoć je stigla na vrijeme.« »Hvala Bogu«, promrmlja Mitch. Stisne je za ruku. »Jesi li razgovarala s Ryanom?« Suze je zapeku u očima pa proguta knedlu ne bi li ih spriječila da opet provale. »Ne.« »Kate-« »Mitch, ne počinji. Sada moraš razmišljati o drugim stvarima.« Vrata se otvore, na što se oboje okrenu i ugledaju Ryana kako glavom proviruje u sobu. Vidjevši njegovo osmijehom obasjano lice, Kate osjeti leptiriće u trbuhu. »Hej. Je li gospođa Zanovijetalo otišla?« »Upravo ste se mimoišli«, reče Mitch. »Odlično.« Ulazeći u sobu, Ryan pokaţe vrećicu koju je do tada drţao iza leđa. »Šutnula bi me nogom u guzicu zbog ovoga, garant.« Iz vrećice izvadi malu bocu piva i pruţi je Mitchu. »O, dragi.« Mitch posegne za bocom. »Da sam homić, oţenio bih se tobom.« »Ţao mi je što te moram razočarati, stari moj, ali nisi moj tip.« Kateino srce poskoči kada je Ryan pogledao prema njoj. Plava mu je kosa bila pomalo raskuštrana, a iznošene traperice leţerno visjele nisko na kukovima. Bijela majica kratkih rukava naglašavala mu je preplanulu put. Ţeljela je osjetiti te snaţne ruke oko sebe, kao što su bile prije nego što se išta od ovoga dogodilo. Po prvi je put poţeljela izbrisati sjećanja koja je rastuţuju. Simone otvori vrata i zastane usred koraka drţeći šalicu vruće kave u ruci. »Koji je to vrag?« Gledajući u Mitcha, Ryan bez glasa reče kvragu prije nego što se okrenuo. »Lijek«, reče Mitch potegnuvši velik gutljaj. Simone priđe krevetu i odloţi kavu na ormarić. »Ne smiješ to piti dok uzimaš lijekove protiv bolova.« Posegnula je za bocom. Mitch je ispruţi van njezina dosega. Nagnula se preko njega pokušavajući je dohvatiti. Dodavši bocu Ryanu, Mitch ovije ruke oko Simone i povuče je na sebe. »Što radiš? Pusti me. Ozlijedit ćeš se.« Pojačao je stisak. »Joj, srce, ti si jedina kojoj je stalo do mene.« Otimala se. »Ozbiljno to mislim.« »I ja.« Glas mu se smekša. »Volim te, Simone.« U očima joj se pojavi onaj sanjivi pogled. »O, Mitch.« Kate se sa smiješkom digne s kreveta. Barem nešto dobro proizašlo je iz ove noćne more gigantskih razmjera. »Mislim da mi je ovo znak da trebam ići. Vratit ću se poslije, Mitch.« »Puštaju me kući«, promrmljao je s usnama priljubljenim uz Simoneine usne. »Mojoj kući«, reče Simone između poljubaca. »Ah, srce«, odvrati Mitch napuklim glasom, »bolju ponudu u ţivotu nisam dobio.« Ryan odloţi bocu na stolić u dnu kreveta i prođe rukom kroz kosu. »Idem i ja onda.« »Nema više piva, Ryane«, naredi Simone ne odvajajući se od Mitcha. »Okej. Dobro. Hm, ovaj, zapamtit ću to. Vidimo se.« Kate izađe na hodnik. Ţivci su joj zatreperili kada je Ryan izašao za njom. To je bilo prvi put da su sami nakon onog poslijepodneva na Simoneinoj terasi. Vrata se sa škljocajem zatvore za njim. »Moraš li stvarno ići?« Stegnulo ju je oko srca kada je pogledala u te safirno plave oči. Bilo bi tako lako samo utonuti u njegov zagrljaj i zaboraviti sve što se dogodilo. Ali znala je da to neće pomoći. »Da. Moram danas obaviti tisuću stvari.« 171


»Djeca su kod mojih roditelja. Što to tako vaţno moraš raditi?« Čula je ţudnju u njegovu glasu. I kvragu sve ako ga zbog toga nije poţeljela još više. »Spakirati stvari. Ryane, odlazim.« »Molim? Kamo ideš?« »U Washington. Samo na dva tjedna«, dodala je vidjevši paniku u njegovim očima. »Vulkan Sv. Helena pokazuje znakove ţivota. Uredništvo časopisa ţeli objaviti članak o tome pa sam s Tomom dogovorila da ću ja raditi na tome. Ja... Jednostavno moram otići na neko vrijeme.« Dugo je šutio pa nije bila sigurna je li je čuo. Onda je rekao: »Kada putuješ?« »Sutra navečer. Dogovorila sam sa svojim roditeljima da ostanu dok se ne vratim. Vesele se što će provoditi vrijeme s Reedom. Nisam znala bi li ti-« »On je moj sin. Ţelim da bude sa mnom.« Naravno da ţeli. To je bilo glupo od nje. Bez obzira na sve što se dogodilo između njih dvoje, Reeda je neopisivo zavolio. »Znam. Ali ti moraš na posao pa ti nisam htjela smetati.« »Katie.« Glas mu se raznjeţio. »Ti mi nikada ne moţeš smetati.« O, čovječe. Ako je nastavi gledati tim očima prepunim emocija, nikada neće otići odavde. S mukom je progutala slinu. »Je li u redu da bude kod njih preko dana dok si ti na poslu?« »Naravno. Ne moraš to ni pitati.« Tupa bol ispuni joj grudi. To će biti nemoguća misija. Ubit će je to dijeljenje djece. To što će ga morati viđati vikendom dok se razmjenjuju, znajući da bi mogla imati točno ono što ţeli, samo da nije tako prokleto tvrdoglava. Ali i dalje ju je boljelo. Boljele su je njegove laţi i činjenica da nije imao dovoljno povjerenja u nju da bude iskren prema njoj. Umorna je od laţi i tajni koje su predugo upravljale njezinim ţivotom. Duboko u duši, bojala se da će se uvijek pitati govori li joj istinu. »U redu.« Šutnja se protegnula između njih. Kada to više nije mogla podnijeti, rekla je: »Ovaj, moram završiti s pakiranjem. Juliji ću reći danas poslijepodne.« Okrenula se prema dizalu. Zaustavi je njegova ruka na njezinu laktu. Toplina joj se proširi koţom i zapali vatru u njoj. »Čekaj. Moramo razgovarati o nama.« Osjećaji s kojima se sada nije ţeljela nositi slijevali su se kroz nju. Pokušala je umiriti uzdrhtali glas. »Znam, Ryane. Ali ne mogu sada. Treba mi neko vrijeme da razmislim o svemu. Stvari su se između nas tako brzo dogodile. Nisam sigurna što trebam.« »Što misliš, koliko dugo će ti trebati za razmišljanje?« »Ne znam. I... Ne moraš me čekati.« »Ah, ljubavi. Čekao bih te cijelu vječnost.« Zatvorila je oči da zaustavi suze. Točno je znao što treba reći da joj se srce uznemiri. »Moram ići, Ryane.« Izvukla se iz njegova stiska i ušla u dizalo. Još uvijek je gledao za njom kada se okrenula, ruku zabijenih duboko u dţepove, s bolnim izrazom na lijepom licu. Kada su se vrata dizala zatvorila, imala je prilično jak predosjećaj da će je to lice zauvijek proganjati.

Spustivši pogled na propusnicu za ukrcaj u zrakoplov u svojoj ruci, Kate se probijala kroz guţvu na terminalu. Pogledala je na sat. Imala je još gotovo sat vremena do leta za 172


Portland. Nije ţeljela tako dugo sjediti kod izlaznih vrata. S uzdahom se zaputi prema štandu s kavom na kraju hodnika i uzme jednu s mlijekom. Utonuvši u stolac, otpila je gutljaj kave i samoj sebi rekla da je ispravno postupila. Uz malo sreće, tih par tjedana pomoći će joj da razbistri misli i moći će se usredotočiti na nešto drugo osim na ludnicu u koju se pretvorio njen ţivot. A moţda će, kada se vrati, imati bolju ideju što da učini u vezi s Ryanom. Osluškivala je prigušene razgovore oko sebe. Privlačan par došetao je do štanda s kavom, ruku pod ruku. Muškarac se smiješio, maknuo u stranu plavi uvojak sa ţeninog vrata i poljubio je u uho. Ona mu se naslonila na prsa i osmjehnula. Presijavanje zlatnog prstenja na njihovim rukama upućivalo je na to da su se nedavno vjenčali. Tamnokosa djevojčica, otprilike Julijinih godina, dotrči do njih. Topao osmijeh razlegne se muškarčevim licem kada je ovio ruke oko djevojčice, dok je njegova supruga plaćala piće. Kate zatvori oči. Mogla bi to imati. Ako to uistinu ţeli, moţe imati to i još puno više. Čekao bih te cijelu vječnost. Suze je zapeku u očima. Voli Ryana. Nije u tome problem. U tom trenutku nije ni najmanje sumnjala u svoje osjećaje prema njemu. Nije se mogla boriti protiv njih, baš kao ni on. Pa ipak, je li to dovoljno? Moţe li zaboraviti sve ostalo? Laţi? Patnju? Hoće li mu ikada više moći vjerovati? Par koji je vidjela uz štand s kavom smjesti se za stol pokraj nje. »Koliko te dugo neće biti?« upita djevojčica srčući sok na slamku. Muškarčev duboki glas natjera Kate da baci pogled u stranu prema njima. »Dovoljno dugo da tvoja mama shvati da ne moţe ţivjeti bez mene.« Prinio je ţeninu ruku usnama i poljubio joj prste. Plavuša ga podraga po grubom, muţevnom licu. »To već znam.« Nasmiješio se. »Dugo ti je trebalo da shvatiš. Natjerala si me da čekam cijelu vječnost.« Ţena crvene kose priđe njihovu stolu i sjedne na slobodno mjesto. Kate ju je vidjela s djevojčicom prije nego što je pritrčala roditeljima. »Dobro je da ste si napokon odlučili oprostiti. Predugo ste dopuštali da vam sve one gluposti stoje na putu. Tko je kome što rekao i kada. Zbilja, riječi ponekad mogu izazvati više nevolja nego što vrijede.« Sve one gluposti. Kate proguta knedlu. Radi li i ona istu grešku? Dopušta nasumičnim okolnostima da upravljaju njezinim ţivotom? Dopušta da nešto što joj je Ryan rekao ili nije rekao utječe na ono što osjeća u duši? Da je odluku prepustila svom srcu, sada ne bi sjedila ovdje i pitala se što joj je činiti. On je voli. Što god da joj je zatajio, učinio je to da je zaštiti. Znala je to. Premda joj se to nije svidjelo, znala je da je sve učinio isključivo radi nje. Stegnulo ju je u grudima. Odjednom se cijela vječnost činila predugom. Svo to vrijeme, tragala je za prošlošću za koju je vjerovala da će je spasiti, a zapravo je trebala vjerovati svojim instinktima. Upravo je ta ljubav skrivena duboko unutra imala moć pokazati joj što je stvarno. Ništa drugo nije vaţno. Stvarno nije. Naglo se digla na noge. Kava se prolila po stolu. Plavuša za susjednim stolom nagne se preko stolaca između njih i baci nekoliko papirnatih ubrusa preko prolivene kave. »Evo, dajte da vam pomognem.« »Hvala.« Kate počisti nered sa stola. »Nisam razmišljala.« »Događa se.« Kada je Kate podigla pogled, u ţeninim svijetlo plavim očima nazirala se zabrinutost. »Hej, jeste li dobro?« »Ne. Da.« Posegnula je za svojom torbicom, ne znajući bi li se smijala ili plakala. »Moram ići. Imate prekrasnu obitelj.« 173


Plavuša se nasmiješila. »Hvala.« »Ne, hvala vama.« »Na čemu?« »Na tome što ste me podsjetili na ono što je uistinu vaţno.«

Ryan potegne ovratnik svog smokinga sjedeći za stolom u prepunoj plesnoj dvorani. Muškarci i ţene u svečanoj odjeći klizili su po plesnom podiju. Bend je svirao neku prastaru jazz skladbu dok su raskošni lusteri iznad njihovih glava obasjavali prostoriju. Nije ţelio biti ovdje. Zadnje što mu je večeras trebalo je da bude okruţen gomilom ljudi s kojima ne zna što bi započeo. Zapravo je ţelio biti kod kuće s djecom i moţda utapati tugu u boci viskija nakon što oni odu na spavanje. Nije se mogao sjetiti u koju se svrhu ova vraţja humanitarna večera odrţava. Za beskućnike? Javne škole? Manekenke kojima treba plastična operacija? Nije mu bilo vaţno. Da se već prije nije obavezao sudjelovati, smislio bi neki izgovor da se izvuče iz toga. Bio je ljut što je poslušao savjet svog novog direktora za odnose s javnošću koji mu je rekao da bi njegovo pojavljivanje ovdje večeras bilo dobro za njegovu tvrtku. Trenutno mu je do tvrtke najmanje stalo. Nije ga trebao slušati. »Večeras im stvarno dobro ide.« »Hm?« Ţenski glas s lijeve strane odvuče ga od njegovih misli. Imala je osamdesetak godina, snjeţno bijelu kosu, srebrnu haljinu dugih rukava sa šljokicama i prsten s najvećim dragim kamenom koji je u ţivotu vidio. Neodređeno se prisjećao da je u srodstvu s nekom velikom zvjerkom u drţavnoj upravi. Nije mogao dokučiti kako se dogodilo da zaglavi baš za ovim stolom. Trebao je povesti nekoga sa sobom. Onda barem ne bi morao slušati staričin monotoni glas. Problem je u tome što ne moţe ni zamisliti izlazak s nekom drugom ţenom. Sumnjao je da će ikada moći. Na svijetu postoji samo jedna ţena koju ţeli, a ona je sada u zrakoplovu, na pola puta do Portlanda. »Centar za mladeţ, naravno«, reče starica. »Ne mogu vjerovati koliko ih je ljudi došlo podrţati. To je fantastično, slaţete li se?« Centar za mladeţ. Točno. To je to. »Aha.« Pretvarao se da ga razgovor zanima. »Zgrnuli su brdo novaca.« Jedva je slušajući, pokušavao je izračunati koliko još dugo mora ostati prije nego što se bude mogao iskrasti. »Ovih smo dana pratili grozne vijesti o onim strahotama koje su vam se dogodile«, nastavi starica pokraj njega. »Čula sam da vas je supruga napustila.« Naglo skrene pogled prema njoj. »Molim?« Odmahnula je rukom. »O, dušo. U ovom gradu nitko ne moţe sačuvati tajnu. Moja je kći upravo prošla razvod braka. Vaših je godina. Trebala bih vam dati njezin broj.« Pun pogodak. Sad je dosta. Ryan se digne od stola i pristojno joj se osmjehne. »Ispričajte me, molim vas.« Probijao se kroz guţvu na plesnom podiju. Bojao se da bi se mogao jednostavno urušiti ako uskoro ne izađe odavde. Sloboda ga je mamila iz kuta velike dvorane. Nekoliko su ga puta zaustavili poslovni suradnici. Svaki od njih strugao mu je po ionako iskrzanim ţivcima. Ispričavši se svom posljednjem sugovorniku, krene prema vratima, ali ga u tom trenu zaustavi poznat glas. »Moncher, tako mi je drago što te vidim.« 174


A, kvragu. Monique. Zurio je u njezino savršeno lice okruţeno gustom crvenom kosom i ni za ţivu glavu nije mogao dokučiti što je to bio vidio u njoj. »Nisam znao da si ovdje.« »Moj agent natjerao me da se pojavim, s obzirom na to da sam u gradu. Radi pozitivnog publiciteta.« To je imalo smisla. Očito nije ovdje zato što joj je stalo do gradske djece koju ţivot nije mazio. »Dobro izgledaš, mon cher.« Prišla je bliţe. »Ţao mi je zbog tvoje nedavne ţivotne drame.« »Aha, siguran sam da je.« Zavodljivo se nasmiješila i zatreptala dugim trepavicama. »Nikada mi nisi pričao o svojoj ţeni.« »Pa, nikada se nismo ni upuštali u ozbiljne razgovore, zar ne?« Primaknula se još bliţe, uhvatila ga pod ruku i prišapnula mu tik uz uho. »Kako bi bilo da odemo na neko mirno i tiho mjesto, pa mi moţeš ispričati sve prljave pojedinosti. Znam dobro slušati.« Biti nasamo s njom zadnje je što bi u ovom trenutku ţelio. Oslobodio se stiska njezine ruke i malo odmaknuo. »Zar nemaš pratnju?« Glupo pitanje. Naravno da ima. Odmahnula je rukom. »O, tu je negdje. Premda, uţasno je dosadan. Radije bih s tobom nadoknadila izgubljeno vrijeme, mon cher. Ionako mi duguješ.« Nema teorije da se to dogodi. »Znaš, koliko god primamljivo zvučalo, mislim da ipak ne bih.« Bacio je pogled prema vratima pokušavajući procijeniti udaljenost koja ga dijeli od slobode. Zrak mu zastane u plućima kada je Katie ušla u sobu. Na sebi je imala traperice, usku narančastu majicu, loaferice s debljim đonom i koţnu jaknu koja joj je visjela s jednog ramena. Kovrče njezine kestenjaste grive padale su joj po licu, a obrazi su bili zajapureni, kao da je trčala desetak ulica. Stojeći ondje, okruţena ţenama odjevenim u haljine od deset tisuća dolara, ukrašene svim mogućim draguljima, bila je nešto najljepše što je ikada u ţivotu vidio. Osim toga, trebala je biti u zrakoplovu. Iznenađenje se pretvorilo u zabrinutost. Krenuo je prema njoj, jedva čuvši Monique koja je nešto viknula za njim. Kada ga je ugledala, Katie se počela probijati kroz mnoštvo ravno prema njemu. »Što je bilo?« upitao je stigavši do nje. »Što se dogodilo?« »Ništa«, rekla je. »Sve. Hoću reći... « Bila je sva smetena. Nikada je prije nije vidio ovako smetenu. Ona zabrinutost od maloprije još malo poraste. »Katie-« Spustila je pogled na njegovu lijevu ruku i s uzdahom posegnula prema njemu, klizeći prstima po njegovima, dodirujući njegov vjenčani prsten. »Još ga nosiš.« »Uvijek ću ga nositi.« »Ti si idiot, Ryane Harrison. Stvarno si mislio sjediti i čekati da se ja odlučim, zar ne?« »Rekao sam ti da ću te čekati.« »Ne zasluţujem te.« U njemu se probudi nada. »Hoćeš mi reći da me ţeliš?« čvršće je stegnula prste oko njegovih. »Borila sam se protiv onog što jesam i što ţelim jer se ne sjećam svog ţivota. Večeras, dok sam sjedila u zračnoj luci, shvatila sam da ste ti i djeca moj ţivot. Dopustila sam da nam previše gluposti stane na put. Ne ţelim to više raditi.« 175


Ona ih ţeli. Srce mu se nadimalo dok su mu se oči zatvarale. »Moraš biti sigurna, jer te ne smijem još jednom izgubiti. Dva puta u jednom ţivotu je previše. Ako me ţeliš, to mora biti zauvijek.« »Ryane, pogledaj me.« Otvorio je oči dok mu je vrhovima prstiju njeţno prelazila po bradi. »Još uvijek sam ljuta zbog toga što si mi lagao. Ali razumijem zašto si to učinio. Znam da si lagao jer me voliš i ţelio si me zaštititi. Ipak, osim tvoje ljubavi treba mi i tvoje povjerenje. Moram znati da ćeš uvijek biti uz mene kada stvari podu po zlu. Da mogu računati na tebe.« »Bit ću. Moţeš računati na to.« »I moram znati da duboko unutra, bez obzira na sve, vjeruješ da ću i ja biti uz tebe. Brak je partnerstvo. Ne funkcionira bez povjerenja.« Ona govori o braku. Činilo mu se da mu srce nezaustavljivo raste u grudima. »Katie-« Prišla je bliţe. Toliko bliţe da je osjetio toplinu njezina tijela i miris jorgovana na njezinoj koţi, vidio suze kako svjetlucaju u njezinim očima. »Reći ću ti što ţelim. Ţelim da me ljubiš kao što si me ljubio u mojoj kući, da vodiš ljubav sa mnom kao što si to činio u svojoj. Ţelim se buditi uz tebe svakog jutra i odlaziti u krevet s tobom svake noći. Ţelim da nam djeca odrastaju zajedno, s nama. Ţelim sve to, ali najviše zapravo ţelim tebe.« Ostao je bez daha. Ona ga ţeli. Stvarno ga ţeli. Čak i nakon što je tako gadno zaribao stvari između njih dvoje. Palcem mu je ovlaš prešla po donjoj usni i zapalila mu dušu plamenim iskricama. »Volim te, Ryane. Oduvijek. Samo sam bila previše tvrdoglava da bih shvatila da ništa drugo osim toga nije vaţno.« Dlanovima joj obujmi lice i obriše suzu koja joj je kapnula s trepavica. »Zašto ti je trebalo tako prokleto dugo da to shvatiš?« Smiješila se dok ju je ljubio, dok je ovijala ruke oko njega i čvrsto ga privlačila k sebi, a ono malo leda koji se nakupio u njemu napokon se otopilo. »Imam oštećenje mozga, sjećaš se? Treba mi malo više vremena da shvatim neke stvari.« »O, znači o tome se radi?« Osjećaj olakšanja i radosti stopili su se s glazbom u plesnoj dvorani i popravili mu raspoloţenje. »A ja sam mislio da samo voliš gledati kako patim.« »Samo u spavaćoj sobi. I to samo ako ta patnja vodi prema obostranom uţitku. Kad smo već kod toga...« Osmjehnula se naslonjena na njegovo rame. »Sada mi bi zapravo dobro došlo malo tog uţitka. To jest, ako nemaš ništa protiv da ranije napustiš zabavu.« Cijelo mu se tijelo napelo od erotičnih nagovještaja njezinih riječi. Jedva je čekao da je odvede kući, skine do gola i poloţi na svoj krevet. Na njihov krevet. Malo se odmaknuo i izraz lica mu se uozbilji dok je gledao ţenu koju voli i koju je izgubio, ali više nikada neće biti tako glup da je ponovno pusti da ode. Bio je svjestan oka kamere koje je bljesnulo prema njima iz neposredne blizine, ali, po prvi put, nije mario za to. »Ţao mi je. Tako mi je uţasno ţao što nisam bio iskren prema tebi. Što nisam dovoljno vjerovao u ono što se događalo između nas. Toliko sam se bojao da ću te ponovno izgubiti da sam napravio upravo ono što sam pokušavao spriječiti. Odgurnuo sam te iz svog naručja. To se više nikada neće dogoditi. Obećavam. Nema više tajni.« »Nema više tajni«, sloţila se. »Osim ako nije Boţić. Ili moj rođendan. Ili naša godišnjica. Kad malo bolje razmislim, današnji dan...«, oči joj vragolasto zaiskre, »...mogao bi biti dobra godišnjica za pamćenje u budućnosti. Dan kada smo napokon pronašli put jedan prema drugom.« Opet je zbijala šale. Činilo mu se da mu je srce upravo dobilo krila. Kao da bi mu moglo poletjeti iz grudi. Njegova Annie - njegova Katie - jedina je osoba na svijetu koja točno zna što mu treba. 176


»Volim te«, šapnuo je. »Tako jako. Puno više nego ikada prije. Molim te, ne ostavljaj me nikada više.« Lice joj se raznjeţilo. U dubinama njezinih zelenih očiju, pod sjajnim svjetlom lustera, blistala je ljubav - ljubav za koju je mislio da je više nikada neće imati. »Nikada više, Ryane. Nikada više.« Osjetila je lagane valove topline između nogu. I znala je da se večeras više nikamo neće pakirati.

Kraj

177


O autorici Bivša nastavnica prirodoslovnih predmeta u srednjoj školi, Elisabeth Naughton, svoju je crvenu olovku i epruvetu zamijenila prijenosnim računalom i stručnom literaturom. Sada u svom domu u zapadnom Oregonu, gdje ţivi sa suprugom i troje djece, piše seksi romantične pustolovne romane i romane s paranormalnim elementima. Njezina su djela nominirana za različite nagrade, uključujući i prestiţnu nagradu RITA koju dodjeljuje američko udruţenje pisaca ljubavnih romana, Romance Writers of America, kao i za nagrade australskih čitatelja ljubavnih romana (Australian Romance Reader Awards) Zlatni list i Zlatno srce. Kada ne piše, Elisabeth moţete vidjeti kako trči, druţi se na sportskim terenima ili smišlja nove i uzbudljive avanture. Posjetite njezinu web stranicu www.ElisabethNaughton.com.

Sken i obrada: Marta

178


Elisabeth Naughton Igra sudbine