Issuu on Google+


Bet Revis Beskrajno putovanje POSVEĆENO: Mojim roditeljima, koji su pronašli znanost u prirodi i Mojem suprugu, koji je pronašao znanost u tehnologiji zbog toga što Vole mene, koja sam pronašla znanost u fikciji. Dei gratia.

Krhotine svjetla trepere preda mnom poput milijun očiju, zovu me k sebi na put kroz svemirska prostranstva... Ništa mi neće promijeniti svijet... Lennon/McCartne

1 AMY Tata je rekao: »Neka mama ide prva.« Mama je pak željela da ja idem prva. Mislim da se bojala da ću se okrenuti i otići nakon što njih dvoje zamrznu u tim spremnicima, da ću se vratiti životu radije nego samu sebe osuditi na tu hladnu i prozirnu kutiju. Ipak, tata je bio uporan. »Amy mora vidjeti o čemu je riječ. Ti idi prva, pusti je neka gleda. Ona može ići nakon toga, a ja ću biti uz nju. Ja idem posljednji.« »Ti idi prvi«, rekla je mama, »ja ću ići posljednja.« Da skratim priču, osoba mora biti naga, a nijedno od njih nije željelo da ih vidim nage (nije da sam imala i najmanju želju vidjeti ih u takvu izdanju - fuj!), ali ako već mogu birati, bilo bi bolje da mama ide prva jer smo ipak istog spola. Nakon što se svukla, izgledala je tako mršavo. Ključna kost stršala je na njezinu tijelu, a koža joj je imala onu teksturu tankog rižinog papira otežalog od vlage, kakvu


obično ima koža u starih ljudi. Njezin trbuh, dio tijela koji je uvijek skrivala odjećom, bio je opušten i nekako namreškan te je izgledao još ranjivije i slabije. Muškarci koji su radili u laboratoriju nisu pokazivali zanimanje za nago tijelo moje majke, baš kao što su bili ravnodušni i prema prisutnosti mog oca i mene. Pomogli su joj leći u prozirni krio-spremnik. Spremnik me donekle podsjetio na lijes, ali lijes ima jastuke i izgleda puno udobnije. Ovo je izgledalo više poput kutije za cipele. »Hladno je«, rekla je mama. Njezina mliječno bijela koža spljoštila se na dnu spremnika. »Neće Vam biti hladno«, progunđao je prvi radnik. Na pločici s imenom pisalo je »ED«. Odvratila sam pogled kad je drugi radnik, Hassan, probio maminu kožu infuzijskim iglama. Jedna je bila pričvršćena na njezinoj lijevoj ruci u pregibu lakta, a druga je stršala iz velike plave vene ispod zgloba na desnoj ruci. »Opustite se«, rekao je Ed. To je bila naredba, a ne zamolba. Mama se ugrizla za usnicu. Sadržaj infuzijske vrećice nije izgledao poput vode. Prije je podsjećao na med. Hassan je stisnuo infuzijsku vrećicu potiskujući njezin sadržaj. Bio je nebeski plave boje, iste boje kao različci koje mi je Jason dao na maturalnom plesu. Mama je zastenjala od boli. Ed je uklonio žutu plastičnu stezaljku s prazne infuzijske cjevčice pričvršćene na njezinu laktu. Povratni mlaz jarko crvene krvi prodro je kroz infuzijsku iglu u vrećicu. Mamine su oči zasuzile. Plava smjesa iz druge infuzijske vrećice imala je blagi odsjaj neba dok je tekla kroz vene na majčinim rukama. »Potrebno je pričekati kako bi došla do srca«, rekao je Ed bacivši pogled na nas. Tata je stisnuo šake, a oči su mu bile uprte u mamu. Njezine oči bile su čvrsto zatvorene, a dvije su joj vruće suze treperile na trepavicama. Hassan je ponovo stisnuo vrećicu plave smjese. Tanka linija krvi pojavila se na mjestu gdje je mama zubima zagrizla usnicu. »Ova smjesa omogućuje zamrzavanje«, čavrljao je Ed poput pekara koji govori o tome kako kvasac omogućuje podizanje kruha. »Bez nje stvaraju se u stanicama mali ledeni kristali koji razbijaju stanične zidove. Ona pak čini stanične zidove čvršćima, vidite? Led ih ne može razbiti.« Pogledao je mamu. »No, boli kao sam vrag.« Lice joj je bilo blijedo. Ležala je u tom spremniku i nije se uopće pomicala, kao da bi je svaki pokret mogao slomiti. Već je izgledala mrtvo. »Želio sam da ovo vidiš«, prošaptao je tata. Nije me gledao - i dalje mu je pogled bio prikovan za mamu. Nije ni trepnuo. »Zašto?« »Kako bi znala o čemu se radi prije nego što to sama učiniš.« Hassan je i dalje pritiskao vrećicu plave smjese. Mama je na trenutak zakolutala očima i mislila sam da će se onesvijestiti, ali nije. »Još malo«, rekao je Ed promatrajući vrećicu u kojoj se nalazila mamina krv. Protok se krvi usporio. Jedini zvuk koji se čuo bilo je Hassanovo teško disanje dok je trljao plastične stranice vrećice u kojoj je bila plava smjesa. I slabašno mamino ječanje kao u umiruće mačkice. Infuzija koja je izlazila iz mamina lakta svjetlucala je poput slabog plavog svjetla. »U redu, dosta«, rekao je Ed. »Sad joj je sve ušlo u krv.« Hassan je izvukao infuzijsku iglu. Mama je ispustila glasan uzdah.


Tata me povukao naprijed. Gledajući mamu, sjetila sam se bake prošle godine u crkvi kad smo se svi oprostili od nje, a mama je rekla da je otišla na bolje mjesto, ali je zapravo htjela reći da je umrla. »Kako si?« upitala sam. »Nije loše«, slagala je. Barem je još mogla govoriti. »Mogu li je dotaknuti?« upitala sam Eda. Slegnuo je ramenima pa sam ispružila ruku i uhvatila je za prste lijeve ruke. Već su bili ledeni. Nije mi uzvratila stisak. »Možemo li nastaviti?« rekao je Ed. Protresao je veliku kapaljku za oči koju je držao u ruci. Tata i ja smo se odmaknuli, ali ne previše kako mama ne bi mislila da smo je ostavili samu u tom ledenom lijesu. Ed je otvorio mamine oči. Prsti su mu bili veliki, žuljeviti i izgledali su kao grubo odrezane klade koje drže otvorenima mamine kapke tanke kao papir. Kap žute tekućine pala je u oba zelena oka. Ed je to učinio brzo - kap, kap - a zatim joj je stiskom zatvorio oči. Nije ih više otvorila. Vjerojatno sam izgledala zapanjeno jer, kad me ovaj put Ed pogledao, zastao je dovoljno dugo kako bi mi uputio utješni smiješak. »Tako neće oslijepiti«, dodao je. »U redu je«, mama je rekla iz svoje kutije nalik na lijes. Iako su joj oči bile čvrsto zatvorene, čula sam suze u njezinu glasu. »Cijevi«, rekao je Ed, a Hassan mu je dodao tri prozirne plastične cijevi. »U redu, slušajte me«, Ed se nagnuo prema maminu licu. »Stavit ću Vam ovo u grlo. Bit će neugodno. Pokušajte ih progutati.« Mama je kimnula i otvorila usta. Ed je gurnuo cijevi niz njezino grlo. Mama se trznula kao da će povratiti, snažan refleks pojavio se u njezinu trbuhu i proširio se sve do njezinih suhih ispucalih usana. Pogledala sam tatu. Oči su mu bile hladne i ukočene. Prošlo je puno vremena prije nego što se smirila i utihnula. Pokušavala je gutati, a mišići na njezinu vratu prerasporedili su se oko cijevi. Ed je proveo cijevi kroz otvor na vrhu spremnika, blizu mamine glave. Hassan je otvorio ladicu i izvukao gomilu električnih žica. Najprije je svežnjić jarko obojenih žica gurnuo u prvu cijev, zatim je jedan crni kabel stavio u malu kutiju na dnu druge cijevi, a potom je u posljednju cijev ugurao maleni crni pravokutni komad plastike koji je podsjećao na solarnu ploču, a bio je pričvršćen za optički kabel. Hassan je priključio sve žice na malu bijelu kutiju koju je Ed pričvrstio iznad otvora na vrhu nečega što je, čini mi se, samo fina ambalaža. »Pozdravite se.« Podigla sam pogled iznenađena ljubaznošću toga glasa. Ed nam je bio okrenut leđima dok je upisivao nešto u računalo. To je bio Hassanov glas. Ohrabrujuće mi je kimnuo glavom. Tata me morao povući za ruku kako bih se približila mami. Nisam je željela zapamtiti takvu. Oči zakorene žutom tvari, cijevi i žice vire joj iz usta, plavičasti odsjaj kruži njezinim venama. Tata ju je poljubio, a usne oko cijevi oblikovale su se u slabašan smiješak. Potapšala sam je po ramenu. I ono je bilo hladno. Nešto je progrgljala pa sam joj se nagnula bliže. Dva zvuka, zapravo, dva groktaja. Stisnula sam joj ruku. Znala sam da su riječi koje je pokušavala protisnuti usprkos cijevima bile »volim te«. »Mamice«, šapnula sam milujući njezinu kožu glatku poput papira. Od svoje sedme godine zvala sam je samo »mama«. »Kay, to je to«, rekao je Ed. Tata me uhvatio za lakat i lagano me cimnuo. Otrgnula sam se. Promijenio je taktiku i uhvatio me za rame privukavši me u čvrsti zagrljaj na svojim snažnim mišićavim prsima. Ovog se puta nisam opirala. Ed i Hasan podigli su


nešto što je izgledalo kao bolnička inačica vatrogasne cijevi te je voda prošarana nebeski plavim iskricama napunila spremnik. Mama se zagrcnula kad joj je voda ušla u nos. »Samo udahnite«, Ed je povisio glas kako bi nadglasao buku koju je stvarala tekućina dok je brzo istjecala. »Opustite se.« Niz mjehurića probio se kroz plavičastu vodu zaklanjajući joj lice. Zatresla je glavom jer nije željela dopustiti vodi da je utopi, ali odustala je nekoliko trenutaka kasnije. Tekućina ju je prekrila. Ed je zatvorio dovodnu cijev te su se valovi na površini smirili. Voda je postala mirna. Mama se umirila. Ed i Hassan spustili su poklopac spremnika. Gurnuli su spremnik prema stražnjem zidu i, tek nakon što su zatvorili vratašca za njim, primijetila sam da je zid prekriven vratašcima, baš kao u mrtvačnici. Gurnuli su ručicu prema dolje. Pisak pare dopro je kroz vrata - postupak zamrzavanja bio je završen. Prije jedne sekunde imala sam mamu, a sad je sve ono što ju je činilo mojom mamom bilo zamrznuto i nepokretno. Baš kao da je osuđena na smrt tijekom sljedeća tri stoljeća, sve dok netko ne otvori ta vratašca i ne probudi je. »Djevojčica je sljedeća?« pitao je Ed. Napravila sam korak naprijed stežući ruke u šake kako se ne bi tresle. »Ne«, rekao je tata. Ne čekajući tatin odgovor, Ed i Hassan već su pripremali drugi spremnik. Nije ih bilo briga tko je sljedeći. Oni su samo radili svoj posao. »Što?« upitala sam tatu. »Ja sam sljedeći. Tako bi mama htjela. Mislila je da ćeš odustati, odlučiti da ne želiš poći s nama. I ja ti dajem tu mogućnost. Ja sam sljedeći. Poželiš li otići nakon toga, odlučiš li ne dopustiti da te zamrznu, shvatit ćemo. To sam već rekao tvojoj tetki i tetku. Čekaju vani. Bit će ondje sve do pet sati. Nakon što me zamrznu, možeš jednostavno otići. Mama i ja nećemo znati, barem ne još stoljećima, sve dok se ne probudimo. Odlučiš li živjeti umjesto biti zamrznuta, moći ćemo se pomiriti s tim.« »Ali, tata, ja...« »Ne. Nije pravedno učiniti to zbog osjećaja krivnje prema nama. Tebi će biti jednostavnije donijeti iskrenu odluku kad nas pritom ne budeš morala gledati u oči.« »Ali, obećala sam ti. Obećala sam mami.« Glas mi je napukao. Osjećala sam bolno peckanje u očima i čvrsto sam ih zatvorila. Dvije vruće suze ostavile su trag na mom licu. »To nije važno. To je obećanje preveliko da bismo te prisilili da ga održiš. To je odluka koju moraš sama donijeti. Ako poželiš ostati ovdje, shvatit ću. Nudim ti mogućnost da se izvučeš.« »Ali, tebe i ne trebaju! Mogao bi ostati ovdje sa mnom! Nisi nimalo važan za misiju. Ti si pripadnik vojske, zaboga! Od kakve bi koristi mogao biti vojni analitičar na novom planetu? Mogao bi ostati ovdje...« Tata je zatresao glavom. »... sa mnom«, prošaptala sam, ali bilo je besmisleno tražiti od njega da ostane. On je već donio odluku. Ionako, sve to i nije bila istina. Tata je bio šesti u zapovjednom lancu. Iako nije bio glavni odgovoran, ipak je zauzimao prilično visok položaj. I mama je bila važna. Nitko nije bio bolji u genetičkom sekvencioniranju i trebala im je njezina pomoć u istraživanju usjeva koji će uspijevati na novom planetu. Jedino im ja nisam bila potrebna. Tata je otišao iza zavjese i razodjenuo se, a kad je izašao, Ed i Hassan dopustili su mu da pokriven malim ručnikom prijeđe put do krio-spremnika. Uzeli su mu ga kad je


legao, a ja sam nastojala zadržati oči na njegovu licu ne želeći još više otežati situaciju nijednom od nas dvoje. Ipak, na licu mu se odražavala bol, a to je nešto što nikad prije nisam primijetila kod njega. Zbog toga sam osjetila kako mi se unutrašnjost grči u sve većem strahu, sve većoj sumnji. Gledala sam ih kako priključuju dvije infuzijske igle. Gledala sam kako mu zatvaraju oči. Pokušala sam naći neko utočište unutar sebe same, utišati vrisak straha koji mi je odzvanjao u glavi i stajati uspravno kao da mi je kralježnica od čelika, a lice od kamena. Potom mi je tata na trenutak snažno stisnuo ruku dok su mu gurali cijevi niz grlo i osjetila sam kako se raspadam u komadiće, izvana i iznutra. Prije nego što su napunili spremnik iskričavom plavičastom tekućinom, tata je podigao ruku i ispružio mali prst. Zakačila sam svoj mali prst za njegov. Znala sam da mi je tako davao obećanje da će sve biti u redu. Gotovo sam mu i povjerovala. Napadaj plača dok su punili njegov krio-komoru bio je toliko snažan da mu nisam mogla vidjeti lice dok ga je preplavljivala tekućina. Zatim su spustili poklopac, zatvorili ga u njegovu grobnicu, a oblak bijele pare izašao je kroz pukotine. »Smijem li ga vidjeti?« upitala sam. Ed i Hassan razmijenili su poglede. Hassan je slegnuo ramenima. Ed je povukao ručicu i otvorio vratašca te izvukao van prozirni spremnik. I, tu je bio tata. Prozirna tekućina u potpunosti se zamrznula i znala sam da je i tata isto tako potpuno zamrznut. Stavila sam ruku na staklo želeći nekako osjetiti njegovu toplinu kroz led, ali brzo sam je povukla. Staklo je bilo toliko hladno da me zapeklo. Zelene žaruljice treperile su na maloj razvodnoj kutiji koju je Hassan postavio na vrh tatine krio-komore. Osoba okovana ledom nije nalikovala mom tati. »Dakle«, rekao je Ed, »hoćemo li te zamrznuti ili ćeš napustiti brod?« Gurnuo je tatin spremnik natrag u mali utor na zidu. Kad sam podigla pogled prema Edu, oči su mi bile toliko pune suza da se njegovo lice skoro rastapalo pred njima. Izgledao je pomalo kao Kiklop. »Ja...« Pogled mi je pored sve krio-opreme kliznuo prema izlazu na drugom kraju prostorije. Iza tih vrata nalazili su se moja teta i tetak, ljudi koje sam voljela i s kojima bih rado živjela. Malo dalje bio je Jason. I Rebecca, Heather, Robyn i svi moji prijatelji. Planine, cvijeće, nebo. Zemlja. Iza tih vrata bila je Zemlja. I život. Međutim, pogled mi je skrenuo prema vratašcima na zidu. Iza tih vrata nalazili su se mama i tata. Plakala sam dok sam se razodijevala. Prvi dečko koji me ikad vidio nagu bio je Jason, i to samo jednom, one noći kad sam saznala da ću sve ostaviti iza sebe na Zemlji, a to sve značilo je i njega. Nije mi se sviđalo to što će zadnji mladići koji će me vidjeti nagu na ovom planetu biti Ed i Hassan. Pokušala sam se pokriti rukama i dlanovima, ali Ed i Hassan natjerali su me da ih maknem kako bi mogli postaviti infuzijske igle. O, bože, bilo je gore nego što je izgledalo dok je mama kroz to prolazila. O, bože! Bože moj! Istovremeno me prožimao osjećaj hladnoće i pečenja. Osjećala sam kako mi se mišići zatežu dok plava smjesa ulazi u moj sustav. Srce je htjelo bubnjati, lupati o moj grudni koš, baš poput ljubavnika koji udara po vratima, ali plava smjesa natjerala ga je baš na suprotno, prisilila ga je da uspooori pa je umjesto u ritmu kuc, kuc, kuc, kuc počelo lupati u ritmu kuc... kuc... ... kuc... ... kuc... Ed mi je otvorio kapke. Kap! Žuta tekućina napunila mi je oči slijepivši ih poput


žvakaće gume. Kap! Više ništa nisam vidjela. Jedan od njih, možda Hassan, potapšao me po bradi i poslušno sam otvorila usta. Nedovoljno jako, čini se, jer su cijevi udarile u moje zube. Jače sam otvorila usta. Zatim su gurnuli cijevi niz moje grlo, snažno. Nisu bile savitljive kao što su izgledale. Imala sam osjećaj da mi netko niz grlo gura podmazani štap od metle. Nekoliko sam se puta zagrcnula. Okus žuči i metala prikrio je okus cijevi. »Progutaj je!« Ed je viknuo u moje uho. »Samo se opusti!« Lako je njemu govoriti. Nekoliko trenutaka nakon što je to završilo, zaškakljalo me u trbuhu. Osjećala sam povlačenje i natezanje cijevi u tijelu, a onda je Hassan priključio malu crnu kutiju na vanjsku stranu spremnika. Čulo se šuškanje. Cijev. »Nije mi jasno zašto itko dobrovoljno pristaje na ovo«, rekao je Hassan. Tišina. Metalni zvuk otvaranja cijevi. Hladna, ledena tekućina počela se razlijevati po mojim bedrima. Željela sam pomaknuti ruke kako bih se pokrila tamo, ali tijelo mi je bilo usporeno. »Ne znam«, rekao je Ed. »Ovdašnja situacija trenutno nije baš sjajna. Sve je pošlo po zlu još od prve recesije, a kamoli druge. Razmjena novčanih sredstava trebala je osigurati više radnih mjesta, zar ne? Imam samo ovaj jadni posao, a i njega ću izgubiti čim svi budu zamrznuti.« I dalje nije bilo odgovora. Krio-tekućina se sad prelila preko mojih koljena prožimajući hladnoćom sva ona topla mjesta na mom tijelu, pregibe koljena, pazuha, prostor ispod grudi. »Nije vrijedno žrtvovati svoj život, ne za ono što nude.« Ed je prezirno otpuhnuo. »Ma, što uopće nude? Nude doživotnu plaću, a isplata je jednokratna.« »To ništa ne vrijedi na svemirskom brodu koji neće pristati još tristo jednu godinu.« Srce mi je zastalo. Tristo... jednu? Ne, nešto su pogriješili. Trebalo bi trajati točno tristo godina. Ne tristo jednu godinu. »Toliko novca sigurno može pomoći nekoj Obitelji. Može puno značiti.« »Kako to misliš?« pitao je Hassan. »Radi se o opstanku. Nije to kao onda kad smo mi bili mali. Nije me briga što kaže predsjednik, tim Zakonom o financijama neće se moći riješiti toliki dug.« O čemu oni to brbljaju? Koga je briga za nacionalni dug i radna mjesta? Zašto su spomenuli još jednu godinu? »Čovjek ima vremena razmisliti«, nastavio je Ed. »Razmotriti sve mogućnosti. Zašto su opet odgodili lansiranje?« Krio-tekućina zapljusnula mi je uši dok se spremnik punio. Podigla sam glavu. Odgoda? Kakva odgoda? Pokušala sam progovoriti, ali cijevi su mi napunile usta, pritisnule jezik i utišale me. »Nemam pojma. Spominjali su gorivo i podatke koji su poslani putem sondi. Ali, zašto nas svejedno tjeraju provoditi zamrzavanja prema rasporedu?« Razina krio-tekućine brzo je rasla. Okrenula sam glavu kako bih desnim uhom mogla uloviti njihov razgovor. »Koga briga?« zapitao je Ed. »Njih sigurno ne, oni će ionako sve prespavati. Kažu


da je brodu potrebno tristo godina kako bi stigao na taj drugi planet. Što znači još jedna godina?« Pokušala sam sjesti. Mišići su mi bili tvrdi, usporeni, ali borila sam se. Ponovo sam pokušala progovoriti, ispustiti nekakav zvuk, bilo kakav, ali krio-tekućina počela se prelijevati preko mog lica. »Samo se... opusti«, rekao je Ed vrlo glasno u blizini mog lica. Zatresla sam glavom. Bože, zar ne razumiju? Godina dana značila bi tako puno! To bi bila još jedna godina koju bih mogla provesti s Jasonom, još jedna godina koju bih mogla proživjeti! Pristala sam na tristo, a ne na... tristo jednu godinu. Nježne ruke, možda Hassanove, gurnule su me ispod površine krio-tekućine. Zadržala sam dah. Pokušala sam ustati. Htjela sam se izboriti za tu godinu! Svoju posljednju godinu, još jednu godinu! »Udahni tekućinu!« Edov glas bio je prigušen, gotovo nerazumljiv zbog kriotekućine. Pokušala sam zatresti glavom, ali zbog napinjanja vratnih mišića pluća su se pobunila pa je hladna, jako hladna tekućina pojurila niz moj nos pored cijevi i slila mi se u tijelo. Spuštanje poklopca konačno me zarobilo u Snjeguljičinu lijesu. Kad je jedan od njih pritisnuo donji dio spremnika kod mojih nogu kako bi ga ugurao u grobnicu, zamislila sam da je iza tih vratašaca moj princ na bijelom konju, da će uistinu doći, probuditi me cjelovom i da ćemo zajedno provesti još cijelu jednu godinu. Začulo se klikanje vrata i rad motora te sam znala da će brzo zamrzavanje početi za svega nekoliko sekundi, a onda moj život neće biti ništa drugo doli oblak bijele pare koji traži svoj put kroz pukotine na vratima moje grobnice. Pomislila sam: Barem ću spavati. Tristo jednu godinu uspjet ću zaboraviti na sve. Zatim se pojavila druga misao: To će biti lijepo. A zatim, ššš! Oblak ledene pare ispunio je malu komoru. Okovao me led. Postala sam led. Ja jesam led. Ipak, ako sam se pretvorila u led, zašto sam pri svijesti? Trebala bih spavati. Trebala bih zaboraviti Jasona, život i Zemlju na tristo jednu godinu. Ljude su i prije kriogenčki zamrzavali, ali nitko ne bi ostao pri svijesti. Um je zamrznut. To znači da ne može biti budan i svjestan. Čitala sam o ljudima u komi za koje se mislilo da su pod anestezijom tijekom operacije, a zapravo su bili budni i osjećali su baš sve. Nadam se, molim se, da ja nisam jedna od njih. Ne mogu ostati budna tristo jednu godinu. Neću to preživjeti. Možda sad sanjam. Događalo mi se da u tridesetminutnom drijemežu odsanjam cijeli život. Možda sam još uvijek u onom međuprostoru na prijelazu iz zamrznutog u nezamrznuto stanje i sve je ovo samo san. Možda još nismo napustili Zemlju. Možda sam još uvijek u toj godini - čistilištu - prije lansiranja broda i zapela sam u snu iz kojeg se ne mogu probuditi. Možda je preda mnom još uvijek tristo jedna godina. Možda još nisam ni zaspala. Ne u potpunosti. Možda, možda, možda. Samo sam u jedno sigurna. Želim natrag tu godinu života.


2 MALI STARJEŠINA Vrata su zaključana. »Vidiš«, rekao sam praznoj sobi, »to je zanimljivo.« Nitko se ne zamara zaključavanjem vrata na brodu Godspeed. Jednostavno nema potrebe za tim. Godspeed nije malen. Zapravo, to je u trenutku lansiranja, prije dva i pol stoljeća, bio najveći brod ikad izgrađen, ali ipak nije toliko velik da ne osjećamo kako nas metalni zidovi guše svojom težinom. Privatnost je ovdje najviše na cijeni i nitko, baš nitko, ne bi se usudio povrijediti nečiju privatnost. Zbog toga mi je jako čudno što su ova vrata preda mnom zaključana. Čemu zaključavati vrata koja nitko nikad ne bio otvorio bez dopuštenja? Zapravo, ne bih trebao biti toliko iznenađen. To što su vrata zaključana samo pokazuje kakav je Veliki Starješina. Stisnuo sam usne. Što je najgore od svega? Znam da su ta vrata zaključana zbog mene. To je jedino objašnjenje. Ovo je skrbnička razina, a pristup je dopušten samo Velikom Starješini i, trenutno, meni kao budućem vođi broda. »K vragu!« povikao sam udarajući po vratima. Naime, znam, jednostavno znam da na drugoj strani tih vrata čeka moja prilika. Kad je Veliki Starješina pozvan na strojarsku razinu kako bi pregledao motor, požurio je u svoje odaje po kutiju, otišao sve do okna, a zatim se okrenuo i ponovo vratio kutiju u svoju sobu. Još je i zaključao vrata prije odlaska. Očito je da se u toj kutiji nalazi nešto važno i ima veze s brodom, riječ je o nečemu što bih ja, kao osoba koja se osposobljava za vođu, trebao znati. To je samo još jedna u nizu stvari koje Veliki Starješina skriva od mene. Svemira mi, kao da bi se nešto strašno dogodilo kad bi me uistinu počeo obučavati umjesto toga što mi puni glavu besmislenim lekcijama i izvješćima. Da imam tu kutiju, dokazao bih mu... što? Zapravo, ne znam što je u njoj. Međutim, u svakom slučaju znam da zbog toga provodi puno više vremena na strojarskoj razini. Nešto se veliko događa, nešto što zaokuplja Velikog Starješinu više no ikad prije. Kad bi mi samo pružili prokletu priliku, možda bih mogao pomoći. Udario sam po vratima, a zatim sam se okrenuo i naslonio na njih. Prije tri godine, kad je došlo vrijeme početka obuke, nije me bilo nimalo briga obučava li me Veliki Starješina kako treba. Bilo mi je samo drago što sam se maknuo s hraniteljske razine. Iako mi je ime Mali Starješina, ja sam zapravo najmlađa osoba na brodu i uvijek sam znao da ću, kao osoba rođena u godini izvan Sezone, postati Veliki Starješina generacije koja se rodila poslije mene. Nikad se nisam osjećao ugodno živeći s hraniteljima koji su bili opsjednuti obradom zemlje. Preseljenje k Velikom Starješini činilo mi se kao olakšanje. Ipak, sad mi je šesnaest godina i umoran sam od pustih lekcija. Vrijeme je da postanem pravi vođa, a nevažno je sviđa li se to Velikom Starješini ili ne. Porazila su me zaključana vrata. Nije ni čudo što se Veliki Starješina i ne trudi obučiti me. Lupio sam glavom o zid i udario u izbočenu metalnu pločicu. Biometrijski čitač. Uvijek sam mislio da služi za rukovanje svjetlima u Velikoj sobi. Većina biometrijskih čitača omogućuje određeno upravljanje brodom, na primjer, paljenje svjetala, pokretanje


elektronike ili otvaranje vrata. Okrenuo sam se i prešao palcem preko pločice biometrijskog čitača. »Dopušten pristup Velikom Starješini/Malom Starješini«, zacvrkutao je veseli ženski glas iz računala. Kao Mali Starješina uvijek imam jednaka prava pristupa kao i Veliki Starješina. »Što naređujete?« upitalo je računalo. Hm! Ovo je čudno. Obično se vrata otvaraju automatski nakon odobravanja pristupa. Koja je druga naredba potrebna kako bi se vrata otvorila? »Hm, otvori?« Vrata odaja Velikog Starješine ne otvaraju se kao što sam očekivao. Umjesto toga pomiče se strop. Okrenuo sam se, a srce mi je počelo brže lupati u prsima. Iznad mene metalni se strop podijelio na dva dijela i počeo se polako spuštati otkrivajući pritom... Otkrivajući prozor. I to prozor koji gleda prema van. I zvijezde. Znam da postoje takvi otvori, ali Veliki Starješina nikad mi nije dopustio da ih vidim, baš kao što mi nije dopustio da vidim ogromni motor koji pokreće brod ili brodsku dokumentaciju iz vremena prije kuge. Nisam ni znao da metalni strop iznad Velike sobe pokriva prozor koji gleda prema svemiru. Nikad prije nisam vidio zvijezde. Nisam ni znao da su tako lijepe. Ispred mene prostire se cijeli svemir. Tako velik, tako prokleto velik. Oči su mi se napunile zvjezdanim sjajem. Ima ih toliko, toliko puno. Zvijezde su male bijele točkice na nebu s prugama blijedih boja, uglavnom crvene i žute, a ponekad plave ili zelene. Dok ih gledam, osjećam da je slijetanje na planet bliže no ikad dosad. Vidim to: brod se prvi put iskrcava u noći bez mjeseca ili oblaka, a prije nego što se otisnemo u izgradnju novog svijeta, svi zastajemo i gledamo u zvijezde iznad sebe. »Pristup omogućen«, računalo reče svojim još uvijek ugodnim glasom. »Staklo se spušta.« »Staklo se spušta? Što?« Zvijezde iznad mene svijetle jarkim sjajem. Zatim počinje pucati prozor koji me razdvaja od svemira. Tanka crta pojavljuje se na sredini prozora, a zatim se počinje razdvajati i sve više širiti. K vragu. »K vragu!« Velika soba ispunila se potmulom tutnjavom. Pogled mi je šibao lijevo-desno, lijevo-desno tražeći nešto za što bih se mogao uhvatiti, ali nisam ništa našao jer je Velika soba samo otvoreni prostor. Zašto nikad prije nisam primijetio koliko je beskorisno imati prostoriju u kojoj se nemaš za što uhvatiti? Istina je da je ogromna, ali u njoj nema ničega osim ogromnog poda, zidova i vrata, ništa što bi me moglo spasiti od napuklog prozora koji će me izložiti svemiru. Osjećam težinu tunike na ramenima, slijepljena je od znoja, ali sve što mi se mota po glavi jest kako je tanak taj materijal naspram razarajuće sile svemira. Umrijet ću. Svemir će me usisati. Implozija. Smrt. Zatim se nenadano pojavila još jedna misao: o ostatku broda. Nađe li se skrbnička razina u opasnosti, neću samo ja biti usisan u svemir, već će svemir nakon toga progutati


strojarsku razinu, a zatim i hraniteljsku razinu koja se nalazi ispod nje. Svi će umrijeti. Baš svi. Svaka osoba na ovom brodu. Noga mi sklizne na popločenom podu dok trčim po sobi. (Na trenutak moje se noge pokušavaju okrenuti u smjeru vrata koja su dio okna u podu, vrata koja znače život i slobodu, ali odlučujem ne poslušati ih. One me samo pokušavaju održati na životu i nije ih briga za ostatak broda.) Bacam se na veliki crveni gumb za zaključavanje koji se nalazi iznad okna. Pod se trese dok se skrbnička razina zaključava i odvaja od ostatka broda. Sad više nema povratka. Okrećem se prema stropu, prema otvorenom svemiru. Prema smrti.


3 AMY Predsjednik je to nazvao »utjelovljenje američkog sna«. Tata je to nazvao »bezbožno udruživanje velikog biznisa i države«. Međutim, to je zapravo značilo da je Amerika digla ruke. Ostavila nas na cjedilu kako bi se uključila u program razmjene novčanih sredstava. Međunarodni savez imao je jedan cilj, a to je zarada. Financirati globalnu zdravstvenu skrb kako bi se zaradilo na cjepivima. Podržati zajedničku valutu kako bi se ubrale kamate na razini cijelog planeta. Naposljetku, osigurati sredstva potrebna odabranoj grupi znanstvenika i vojnog osoblja kako bi se omogućilo prvo putovanje u svemir radi pronalaženja prirodnih resursa, što znači još više zarade. To je bio odgovor na snove mojih roditelja. Isto tako, moja najgora noćna mora. Naime, ja uistinu znam ponešto o noćnim morama jer sam spavala dulje nego što sam živjela. Nadam se. Što ako je ovo samo dio naizgled dugog sna odsanjanog u kratkom vremenu od trenutka kad je Ed zaključao vrata krio-komore, a Hssan pritisnuo gumb za zamrzavanje? Što ako...? Čudno je to spavanje. Kad se osoba nikad zapravo ne probudi, ali postaje svjesna svega u tijelu koje je odviše mirno. Snovi se isprepliću s uspomenama. Jedino što sprečava noćne more da me progutaju jest nada da me od buđenja, valjda, ne dijeli još stotinu godina. Ne stotinu godina. Ne tristo godina. Ne tristo jedna godina. Ne, bože, molim te! Ponekad imam osjećaj kao da je prošlo tisuću godina, a ponekad mi se čini da sam zaspala tek prije nekoliko trenutaka. Uglavnom, imam osjećaj da sam u nekom čudnom stanju polusna i polubudnosti. Nešto slično onome kad sam pokušavala prespavati podne iako sam znala da trebam ustati, ali čim mi je um počeo vrludati, bilo je jasno da neću moći ponovo zaspati. Čak i kad ponovo utonem u san na nekoliko trenutaka, uglavnom sam i dalje budna, ali oči su mi zatvorene. Da. Tako izgleda san u krio-komori. Ponekad mislim da nešto nije u redu. Ne bih trebala biti svjesna u tolikoj mjeri. Ipak, onda shvatim da sam svjesna samo na trenutak, a zatim, kad to spoznam, utonem u drugi san. Većinom sanjam Zemlju. Mislim da je to zbog toga što je nisam željela napustiti. Cvjetna livada, miris prašine i kiše. Povjetarac... Ipak, to nije pravi povjetarac, već sjećanje na povjetarac, uspomena pretvorena u san koji pokušava prigušiti moj zamrznuti um. Zemlja. Nastojim misliti o Zemlji. Ne sviđa mi se to sanjanje. Previše podsjeća na umiranje. Sanjam i ničim ne vladam pa se gubim u snovima, a već sam previše izgubila da bih im dopustila da me potpuno svladaju. Stisak tatina prsta oko mog i njegov šapat koji je poručivao da mogu ostati s tetom i tetkom. Težina u prsima dok razmišljam o tome, kad uistinu počnem razmišljati o tome.


Potiskujem san i uspomene, lb se dogodilo prije nekoliko stoljeća. Sad je prekasno za žaljenje. Sve što su moji roditelji ikad željeli bilo je postati dijelom te prve međuzvjezdane istraživačke misije koja je uključivala ljudsku posadu, a sve što sam ja ikad željela jest biti s njima. Pretpostavljam da nije važno što sam živjela na Zemlji, što sam voljela Zemlju i što su svi moji prijatelji dosad preživjeli svoje živote, ostarjeli i umrli, a ja sam samo ležala ovdje zamrznuta i sanjala. Nije važno što je Jason živio, ostario, možda se oženio, imao djecu i sve to jer je on sad mrtav. Bože, njegovi bi praunuci mogli biti moje dobi. Kapljice kiše na mojoj koži, ali ispod plavog neba vedro je i sunčano. I Jason je tamo i skoro smo se poljubili, ali onda se sve promijenilo, a mi smo se našli na zabavi na kojoj smo se upoznali jer su snovi takvi: prelijevaju se iz jedne uspomene u drugu, iz jedne scene u drugu, ali nikad, baš nikad nisu stvarni i zbog toga ih mrzim.


4 MALI STARJEŠINA Nekakvo čegrtanje natjeralo me da podignem pogled prema razbijenom prozoru gdje se staklo ravnomjerno podijelilo na dva dijela. Zašto sam još uvijek živ? Staklo nikad ne puca tako savršeno ravno. Ne... to nije crna praznina svemira iza stakla. To je metal. Metalni strop iza prozora? Dvije polovice prozora počele su se spuštati, a i zvijezde s njima. To... nije moguće. Zvijezde bi trebale ostati na mjestu, a ne pomicati se kako se prozor kreće. Čekaj... To... to uopće nije prozor. To je... zapravo, nisam siguran što je to. Strop u Velikoj sobi u obliku je kupole, a metalni pokrov spustio se duž ruba prostorije na otprilike visinu prsa. Prozor, odnosno ono što sam smatrao prozorom, zapravo čine dvije polovice ogromnog zaslona izrađenog od stakla i metala prošaranog svjetlucavim žaruljicama, a te dvije polovice drže dvije hidrauličke ručke koje pušu i stenju prema meni. Dvije preklopljene polovice nalaze se s obje strane kupolaste prostorije otprilike u visini ramena, a iza njih nalazi se pravi strop skrbničke razine. Još više metala. Još više praznog metala na kojem nema nikakvih zvijezda. Zvijezde, lijepe sjajne zvijezde uopće i nisu zvijezde. To je samo staklo i žaruljice koje trepere poput zvijezda. Lažne zvijezde na zaslonu umetnutom između dva metalna stropa. Zašto? Podigao sam ruku kako bih dotaknuo polovicu svemira koja mi je bila najbliža. Male žaruljice nisu pretjerano vruće na dodir, ali su dovoljno tople da brzo maknem prste s njih. Ostaci paukove mreže šire se od podnožja žaruljice do male metalne pločice na dnu okna. NAVIGACIJSKA MAPA PATENT BR. 7329035 FRX - 2036 CE Navigacijska mapa? Zar ovdje? Pogledom prelazim preko zaslona pred sobom i, naravno, vidim svjetlo koje treperi na dnu ispod pločice i pored dvije žaruljice koje su blizu jedna druge. Crveno svjetlo, trokutasto i usmjereno prema zvijezdama. Primjećujem da treperavo crveno svjetlo nije uglavljeno kao žaruljice koje nalikuju zvjezdicama, već se nalazi na nekakvoj putanji koja je skoro pri kraju svog puta. Moj brod. Samo što nije stigao na svoj novi planet, u svoj novi dom. »Mali Starješino? Mali Starješino! Što se događa?« Iz okna koje povezuje skrbničku i strojarsku razinu čuju se povici Velikog Starješine. Mogu ga zamisliti iza vrata otvora: ljutito lice, oči koje sijevaju i duga sijeda kosa koja dodiruje njegova ramena dok lupa po teškim metalnim vratima. Okrenuo sam se prema preostalim dijelovima lažnog prozora. Zvijezde su lažne. Na trenutak bile su mi nadohvat ruke, ali nisu bile prave.


U lijevom mi uhu odzvanja: bip, bip-bip! Oglasio se moj dojavljivač dajući mi do znanja da netko pokušava stupiti u vezu sa mnom. Prilikom rođenja svima se nama ugrađuje bežični komunikacijski uređaj iza lijevog uha. Tako komuniciramo međusobno, kao i s brodom. »Na vezi: Veliki Starješina«, računalo izgovara izravno u moje lijevo uho putem mog dojavljivača. »Zanemari«, kažem pritišćući gumb ispod kože. Zvijezde su lažne. Što je još lažno? Bip, bip-bip! »Veliki Starješina poništio je Vašu odluku«, kaže vedro moj bežični komunikacijski uređaj. »Na vezi: Veliki Starješina.« »Mali Starješino!« U uhu mi odzvanja glas Velikog Starješine, njegovo prigušeno režanje. »Što se dogodilo? Zašto si zabranio pristup skrbničkoj razini?« »Zvijezde su lažne«, izgovaram šupljim glasom. »Što? Što se dogodilo? Je li sve u redu?« Ništa nije u redu. »Sve je u redu«, rekao sam. »Poništit ću zabranu pristupa.« Najstariji je prekinuo vezu. Koji trenutak kasnije pod je zaštropotao i otvorila su se vrata okna. Veliki Starješina uspeo se na skrbničku razinu i zalupio vrata okna za sobom. »Što se događa?« želio je znati. Pogledao sam biometrijski čitač pored njegovih vrata. »Tražio sam odobrenje pristupa, a ovo...« zastao sam pokazujući na dvije polovice »prozora« koje su i dalje bile spuštene. »Zašto si petljao po tome?« zagrmio je Veliki Starješina. Dugačkim koracima uputio se preko sobe i u bijesu zaboravio pripaziti na svoju nogu. Ozlijedio ju je još prije mog rođenja i nikad nije uspjela do kraja zacijeljeti, a s godinama hramanje se sve više pogoršavalo. Topot njegovih koraka neravnomjerno je odzvanjao po metalnom podu: tump, korak, tump, korak, tump\ Poslije će ga boljeti. I za to će okriviti mene. Kad se Veliki Starješina približio biometrijskom čitaču, palcem je prešao preko pločice. Prvo se podiglo staklo prevlačeći strop zvijezdama, a hidrauličke ručke gotovo su ispustile uzdah olakšanja. Zatim ih je prekrio metalni zaslon skrivajući njihovo lažno svjetlo. »Ti si lud! Zbog toga si zabranio pristup skrbničkoj razini?« Njegov bijes gotovo me natjerao da se zgurim. Gotovo. »Mislio sam da su prave! Mislio sam da će svemir progutati brod!« »To su samo žaruljice!« »Nisam znao, k vragu! Mislio sam da su to prave zvijezde! Čemu uopće služe?« »Svakako nisu tu radi tebe!« zarikao je on. »Onda, zašto su tu?« povikao sam i ja. »Samo smo nas dvojica na ovoj razini!« Zaškrgutao je zubima. U grlu mi se stvorila knedla, ali progutao sam je. Neću dopustiti Velikom Starješini da misli kako sam samo dječačić koji ima provale bijesa svaki put kad otkrije da zvijezde nisu prave. »Ne možeš to raditi, Mali Starješino. To je moglo uzrokovati paniku na cijelom brodu!« Veliki Starješina izgledao je istovremeno gnjevno i klonulo. »Zar ne razumiješ? Ti si Mali Starješina. Kad preuzmeš moju ulogu Velikog Starješine, morat ćeš posvetiti cijeli život jednoj jedinoj ideji, što znači da ćeš biti dužan brinuti se za svaku osobu na brodu. Oni su tvoja odgovornost. Nikad ne smiješ pokazati slabost pred njima jer si ti njihova snaga. Nikad im ne smiješ dopustiti da te vide očajnog jer si ti njihova nada.


Moraš uvijek biti sve svima na brodu.« Duboko je udahnuo. »A to znači da ne smiješ niti paničariti niti onemogućiti pristup cijeloj razini broda!« »Mislio sam da je brod u opasnosti«, rekao sam. Najstariji me pažljivo promatrao. »I onda si prouzročio zastoj na brodu.« Zar me zbilja mora podsjećati na to? Znam da sam prokleti idiot. »Prije nego što si uspio pobjeći.« Ton njegova glasa sad je bio drugačiji. Mirniji. Pogledao sam ga u oči i u njima vidio nešto nikad prije viđeno. Ponos. »Bio si se spreman žrtvovati kako bi spasio brod«, rekao je. Slegnuo sam ramenima. »To je bilo glupo. Žao mi je.« »Ne«, razvukao je tu riječ. »No, dobro, to je bilo glupo. Ali i plemenito. Za to je bila potrebna hrabrost, dečko. Za to su bile potrebne kvalitete vode. Biti se spreman žrtvovati za dobrobit ostatka broda? To pokazuje da znaš razmišljati. Razmišljao si o tome kako se skrbnička razina nalazi pri vrhu broda, zar ne? Kako bi zbog izlaganja skrbničke razine svemiru implozija utjecala na sve niže razine. Prvo si razmišljao, a tek zatim postupio. Mislio si na sve ljude ispod skrbničke razine.« Skrenuo sam pogled. Možda je to bilo plemenito, ali sve što znam jest da zvijezde nisu prave. »Žao mi je«, rekao je Veliki Starješina. Kad je primijetio zbunjeni izraz mog lica, dodao je: »Zanemario sam te. To je moja krivnja. Podsjetio si me na drugog Malog Starješinu, a mi... nismo se slagali. Kad sam ga obučavao, rekao sam mu previše toga prebrzo. A on je postupio glupo i sebično. Ali, ti si drugačiji. Zaboravio sam da si drugačiji, ali jesi.« To je privuklo moju pozornost. Znam da je postojao još jedan Mali Starješina, onaj prije mene, a poslije Velikog Starješine. Umro je prije mog rođenja, a Veliki Starješina nikad prije nije govorio o njemu. »Njegova je obuka završila. On je trebao obučavati tebe kako bih se ja mogao brinuti za brod. Kad je umro, morao sam i tebe obučavati... Nije me trebao dopasti teret obuke još jednog Malog Starješine i nisam ispunio svoje obaveze prema tebi.« Pogledom sam potražio njegov. Dok smo na hraniteljskoj razini, Veliki Starješina ljubazni je djedica. Dok smo na strojarskoj razini, on se ponaša poput starog kralja, dominantan je, ali i pažljiv. Međutim, kad smo sami, vidim njegovo pravo ja, odnosno ono što smatram njegovim pravim ja, a njegovo pravo ja možda jest staro, ali nije nimalo ljubazno ni slabo. Nešto u nastaloj tišini natjeralo me je da shvatim kako je Veliki Starješina upravo meni i samo meni dopustio to vidjeti. I zbog toga, više no zbog ičega drugog, opraštam mu što me zanemarivao. »I?« želim znati. »Hoćete li me sad početi obučavati kako treba?« Veliki Starješina jednom je kimnuo glavom, a zatim mi pokretom ruke dao do znanja da ga slijedim u Centar za učenje. Hramanje je izraženije nego inače. Bol u nozi već ga tjera da osjeti žaljenje zbog bijesnog toptanja. Na skrbničkoj razini nalaze se samo četiri prostorije: moje odaje i odaje Velikog Starješine, Centar za učenje te Velika soba. Centar za učenje najmanja je od svih prostorija. U njoj se nalazi samo stol i portal koji vodi u gravitacijsku cijev. Velika soba najveća je od svih prostorija. Dovoljno je velika da u nju odjednom stanu svi na brodu ako im ne smeta biti zbijeni jedni uz druge, ali pristup toj razini dopušten je samo Velikom Starješini i meni. To je ostalo još iz doba prije kuge, prije upravljanja pomoću


Starješinskog sustava. Moja soba i soba Velikog Starješine, kao i Centar za učenje tad su bili uredi brodskog osoblja, a sudeći prema mapi na kojoj se nalaze sjajne zvijezde iza metalnog zaslona, Velika soba koristila se za navigaciju. Nakon kuge, koja se pojavila prije puno desetljeća, brod se promijenio. To je bilo neminovno. Veliki Starješina iz doba kuge preimenovao je razine, a ovu je zadržao za sebe i one koji će ga naslijediti. Uključujući i mene. Veliki Starješina sjedi na jednom kraju stola u Centru za učenje. Ja sjedim na drugom kraju. Stol je rijedak antikvitet iz vremena kad je brod lansiran prije nekoliko stoljeća, izrađen je od pravog drveta, drveta sa Zemlje iz Sunčeva sustava. Zanima me kakav život skriva to drvo: stablo koje je udisalo zrak na Zemlji u Sunčevu sustavu, prebivalo na njezinu tlu, a zatim bilo posječeno i oblikovano u stol te bačeno u svemir na palubu broda Godspeed. »Postoji nešto što moraš znati«, kaže. Podigao je fleksić, digitalni membranski zaslon koji je nadimak dobio prema svojoj, hm, fleksibilnosti i uključio ga prešavši prstom preko njega. Kad se zaslon upalio, palcem je dotaknuo identifikacijsku pločicu. »Dopušten je pristup Velikom Starješini/Malom Starješini«, zacvrkutao je uređaj. Veliki Starješina prstima je dotaknuo nešto na zaslonu, a zatim gurnuo uređaj prema meni. Gotovo sam mogao vidjeti teksturu drveta kroz tanku membranu, ali onda mi je pažnju zaokupilo ono što mi je Veliki Starješina pokazivao. To je tlocrt strojarske razine. Prepoznajem glavni središnji hodnik koji se račva u velike prostorije koje se koriste za znanost i industriju, proizvodnju i istraživanje. Jarko osvijetljene točkice, razbacane po mapi, trepere i pomiču se. »Znaš li što je to?« pita Veliki Starješina uzimajući uređaj. »Mapa za lociranje dojavljivača.« Dojavljivači koji se ugrađuju iza lijevog uha ne samo da nam omogućuju međusobnu komunikaciju, već služe i kao uređaji za lociranje. Nagnuo sam se preko stola kako bih bolje vidio mapu dojavljivača. Duga sijeda kosa Velikog Starješine dotakla mi je lice prije nego što ju je gurnuo iza uha i uspio sam osjetiti miris sapuna te nečega jačeg što izaziva peckanje u nosu. »Vidiš li sve te točkice? Svaka je od njih jedan strojar, svaki ima određeni zadatak, a to je omogućiti brodu nesmetanu plovidbu. Glavni su strojari ovdje.« Veliki Starješina pokazao mi je energetsku sobu, zatim pomaknuo prst dalje na strojarnicu u kojoj nisam nikad bio, a potom još dalje na sljedeću prostoriju. »Komandni centar je ovdje. Iako brod ima automatsko navođenje, ako se nešto dogodi...« »Vi ćete upravljati brodom?« upitao sam sa strahopoštovanjem. Zamislio sam Velikog Starješinu kao hrabrog zapovjednika, gotovo kao kapetana jednog od onih drevnih zemaljskih brodova koji su plovili na vodi, a ne u svemiru. Zatim sam vidio sebe kako preuzimam kormilo. Na to se Veliki Starješina nasmijao. »Ja? Ne. To je smiješno. Veliki Starješine nisu obučeni za upravljanje brodovima. Posao Velikog Starješine nije upravljanje brodom. Njegov je posao upravljanje ljudima. Ti strojari«, upro je prstom u treperave točkice, »obučavaju se za određene uloge u upravljanju brodom u hitnim slučajevima.« Podigao je pogled. Godine su prevukle mliječnu naslagu preko njegovih očiju, ali i dalje me je uspijevao u potpunosti prozreti. »Shvaćaš to, zar ne? Strojari upravljaju brodom, a ne mi.« Slika cjelokupnog osoblja koje mi kliče dok kormilarim brodom do Zemlje u sustavu Centauri postupno blijedi i nestaje. »Dužnost je strojara brinuti se za brod, ali brod je samo hrpa hladnog metala. Ti si


onaj koji se mora brinuti za ljude.« Prstima je dotakao pločicu za smanjivanje slike i na trenutak su, odjednom, zasvijetlile sve tri razine broda, zadivljujući labirint ispresijecanih linija. Sama unutrašnjost broda uglavnom je zaobljena. Mali komadić pri vrhu predstavlja skrbničku razinu. Ispod toga pruža se nešto veća strojarska razina, podijeljena je na urede i laboratorije. Dio broda koji je, bez sumnje, najveći jest hraniteljska razina. Tu su dvije treperave točkice koje predstavljaju mene i Velikog Starješinu na skrbničkoj razini te njih pedeset ili više na strojarskoj razini. Veliki Starješina dotaknuo je prikaz hraniteljske razine, najveće razinu na brodu. Na desnoj strani kruga vidi se nekoliko desetaka točkica koje predstavljaju ljude u Bolnici, ali nijedne nema u Arhivu. U sredini je razbacano na desetke točkica, a svaka predstavlja ljude koji žive na različitim farmama. Veliki Starješina prstima je dotaknuo lijevu stranu zaslona gdje se nalazi Grad. Tamo je toliko točkica da ih ne bih ni mogao izbrojati. To i nije potrebno. Znam svakoga na brodu, svih dvije tisuće tristo dvanaest osoba. Svaku od tih dvije tisuće tristo dvanaest treperavih crvenih točkica osjećam kao teret na svojim ramenima, svaka od njih dodatno me pritišće. Svi su oni, baš svi, moja odgovornost. Veliki Starješina ponovo je otvorio prikaz strojarske razine na zaslonu i položio prste na najveću prostoriju te razine, točno na mjesto gdje se nalazi motor. »Puno toga može poći po zlu u komunikaciji između motora i računala te navigacijskog sustava i svega ostalog. Ovo je putovanje... dugo«, rekao je to glasom kao da osjeća teret svih dvjesto pedeset godina putovanja. »Graditelji broda znali su to. Zbog toga su ga nazvali "Godspeed".« Vrtio sam naziv u ustima osjećajući ga kao komad metala na jeziku. »To je stari izraz koji je značio "sretno", a koristio se na Zemlji u Sunčevom sustavu.« Veliki Starješina prezirno je otpuhnuo. »Naše su pretke lansirali u nebo, poželjeli im puno sreće, a nas zaboravili. Ne mogu nam pomoći. Izgubili smo kontakt sa Zemljom u Sunčevu sustavu tijekom kuge i nikad nismo ponovo uspjeli uspostaviti komunikaciju. Ne možemo se vratiti. Sve što su nam ljudi na Zemlji u Sunčevu sustavu dali bio je Godspeed.« Nisam siguran znači li to da su nam poželjeli sreću ili nam dali brod, ali ni jedno ni drugo trenutno se ne čini prikladnim. »Ali, treba nam više od puke sreće. Brodu je potreban netko tko će zaštiti ljude, a ne samo brod. Ti ćeš biti taj vođa.« Veliki Starješina duboko je udahnuo. »Vrijeme je da naučiš tri uzroka razdora.« Približio sam stolicu. To je nešto novo. Konačno, konačno, Veliki Starješina uistinu će me obučiti kako bih ga naslijedio na mjestu vođe. »Govore li svi na Godspeedu istim jezikom?« upitao je. »Naravno«, zbunjeno sam odgovorio. »Postoje li ikakve razlike u rasi?« »Rasi?« »Boji kože.« »Ne.« Svi na brodu imaju istu maslinastu put, istu tamno-smeđu kosu i oči. »Proučavao si mitove sa Zemlje iz Sunčeva sustava: budizam, kršćanstvo, hinduizam, islam. Moli li se itko na Godspeedu ikojem bogu?« Zadnja izgovorena riječ bila je puna podsmijeha. »Naravno da ne!« nasmijao sam se. Jedna od prvih lekcija koju mi je održao Veliki


Starješina kad sam se preselio na skrbničku razinu bila je ona o religijama na Zemlji iz Sunčeva sustavu. To su bile priče o čudima, bajke i sjećam se da sam umirao od smijeha dok mi je Veliki Starješina pričao o spremnosti ljudi na Zemlji u Sunčevu sustavu da umru za te izmišljene likove ili ubiju za njih. Veliki Starješina kimnuo je glavom. »Prvi je uzrok razdora različitost. Na Godspeedu ne postoje religije. Svi govorimo istim jezikom. Nema različitih etničkih skupina. A, budući da se ne razlikujemo, ne svađamo se. Sjećaš li se križarskih ratova o kojima sam te učio? Genocida? Na Godspeedu nikad nećemo morati brinuti o takvim strašnim događajima.« Sjedim na rubu stolice, kimam glavom, ali u sebi se nadam da Veliki Starješina ne može vidjeti koliki sam klipan. Sjećam se tih lekcija. To su bile neke od prvih lekcija kad mi je bilo trinaest godina i tek sam prešao na skrbničku razinu i počeo živjeti s Velikim Starješinom. Kakvo li sam dijete bio! Sjećam se slika ljudi različite boje kože i kose, ljudi odjevenih u dugačke halje ili tkaninu oko bokova, zvukova jezika riječi kojih nisam razumio. Tad sam mislio da je sve to super. Jače sam se pogrbio na stolcu. Nije ni čudo što se Veliki Starješina nije žurio obučiti me. Očito nikad nisam uspijevao prepoznati što me je zapravo htio naučiti. Veliki Starješina je nastavio: »Drugi je uzrok razdora nepostojanje snažnog vođe.« Nagnuo se naprijed pruživši kvrgave i naborane ruke prema meni. »Shvaćaš li važnost toga?« upitao je očiju vlažnih od starosti ili nečega drugog. Kimnuo sam. »Uistinu?« upitao je upornije uhvativši moje ruke tako snažno da su mi zglobovi zapucketali. Ponovo sam kimnuo ne mogavši odvojiti pogled od njegova. »Što je najveća opasnost na ovom brodu?« izgovorio je to glasom koji se pretvorio u hrapavi šapat. Hm. Možda nisam shvatio. Veliki Starješina pažljivo me promatra dok očekuje odgovor. Uzvratio sam mu pogled. »Pobuna. Najveća je opasnost pobuna, Mali Starješino. To je opasnije od tehničke pogreške ili kvara na brodu, ili vanjskih opasnosti, pobuna predstavlja najveću opasnost na ovom brodu. Dakle, nakon kuge uspostavljen je starješinski sustav. Jedna osoba rađa se prije ljudi kojima će biti vođa. Ta će osoba imati ulogu patrijarha i zapovjednika svima onima koji su mlađi od njega. Svaka generacija ima svog Velikog Starješinu. Ti ćeš jednog dana biti Veliki Starješina. Ti ćeš biti snažni vođa koji sprečava razdor i čuva svaku živu osobu na ovom brodu.«


5 AMY Tiha sam poput smrti. Učinite sljedeće: Otiđite u svoju spavaću sobu. Svoju udobnu, sigurnu i toplu spavaću sobu koja nije stakleni lijes iza vrata grobnice. Ležite na krevet koji nije izrađen od leda. Stavite prste u uši. Čujete li to? Život koji pulsira iz vašeg srca, usporeni ulazak i izlazak zraka iz vaših pluća? Čak i kad ste posve tihi, čak i kad isključite sve zvukove, vaše je tijelo i dalje kakofonija života. Moje nije. Upravo me ta tišina izluđuje. Tišina je ta zbog koje imam noćne more. Naime, što ako sam mrtva? Kako netko bez otkucaja srca, bez pluća koja udišu i izdišu može živjeti kao što ja živim? Sigurno sam mrtva. A evo i čega se najviše bojim: Nakon tristo jedne godine, nakon što izvuku moj stakleni lijes iz ove grobnice, kad ostave moje tijelo da se odmrzne kao komad piletine na kuhinjskom stolu, ništa mi više neće biti važno. Provest ću vječnost zarobljena u svome mrtvom tijelu. Ne postoji ništa više od ovoga. Zauvijek ću ostati zaključana unutar same sebe. Ipak, želim vrištati. Želim otvoriti oči, probuditi se i ne biti više sama sa sobom, ali ne mogu. Ne mogu.


6 MALI STARJEŠINA »Dakle, što je treći uzrok razdora?« pitam Velikog Starješinu dok nas tišina obavija u Centru za učenje. Proučava me. Na trenutak se u njegovim uvenulim očima pojavljuje ljutiti odbljesak i pitam se hoće li me udariti. Ipak, dovoljno je trepnuti i te lude ideje više nema. Veliki Starješina položio je obje ruke na koljena i, podupirući se njima, škriputavo je zauzeo stojeći položaj. Centar za učenje nije velik, a dok Veliki Starješina tako stoji, čini se još i manjim. Stolica koju je gurnuo prema natrag udarila je u zid, a stol izgleda kao bezdan koji nas razdvaja. Izblijedjeli globus Zemlje u Sunčevu sustavu iza njega izgleda minijaturno, manje i nevažnije čak i od mene. »Rekao sam ti dovoljno«, zaključio je uputivši se prema vratima. »Imam posla. Želim da odeš u Arhiv, istražiš malo i vidiš možeš li spoznati neke od uzroka tolikih razdora na Zemlji u Sunčevu sustavu. Otkrio sam ti prva dva uzroka vladavine krvi i ratova na Zemlji. Sam bi trebao ustanoviti koji je treći uzrok. Neće biti teško napraviš li pregled povijesti Zemlje u Sunčevu sustavu.« Prepoznajem izazov u tome. Veliki Starješina testira moje sposobnosti vođe, testira zavrjeđujem li krenuti njegovim stopama kao sljedeći Veliki Starješina. To, zapravo, često radi. Iako je prethodni Mali Starješina, onaj između mene i Velikog Starješine, davno umro, Veliki Starješina i dalje ga ne voli. Uglavnom ga spominje kad ga uspoređuje sa mnom. Naravno, te usporedbe nikad nisu pozitivne. »Spor si, baš kao i on«, znao je reći. »Takve je ideje i on imao.« Ubrzo nakon što sam počeo živjeti na skrbničkoj razini naučio sam držati svoje ideje za sebe, a usta zatvorena. Bilo kako bilo, Veliki Starješina i dalje me često testira kako bi vidio hoću li ispasti loš kao taj drugi Mali Starješina. Pokušavao sam izgledati samopouzdano, samosvjesno, ali uzalud jer je Veliki Starješina smatrao kako nisam dostojan više nijednog pogleda. Jedan dio mene želi ga pozvati natrag i prepirati se s njim, podsjetiti ga na njegovo obećanje da će mi reći sve i izvojevati da mi kaže što je treći uzrok razdora. Drugi dio mene, onaj koji može provesti cijeli dan gledajući videozapise i slike Zemlje u Sunčevu sustavu na fleksićima, uživa u zadatku kojim mu je Veliki Starješina omogućio upravo to. Na kraju Centra za učenje nalazi se ulazak u gravitacijsku cijev koju koristimo Veliki Starješina i ja. Ona je namijenjena isključivo nama i predstavlja izravnu vezu s hraniteljskom razinom. Onu koja povezuje strojarsku razinu i Grad na hraniteljskoj razini mogu koristiti svi. Pritisnuo sam gumb dojavljivača iza lijevog uha. »Što naređujete?« pita ugodan ženski glas iz bežičnog uređaja. »Kontrola gravitacijske cijevi«, kažem. Čuje se zvuk hip, bip-bip dok se dojavljivač povezuje s kontrolom gravitacijske cijevi. Nakon što sam palcem prešao preko biometrijskog čitača na stražnjem zidu Centra za učenje, otvorio se okrugli otvor u podu. Ispod nema ničega doli praznog prostora. Osjećam žmarce u trbuhu, baš kao i uvijek kad se spremam zakoračiti u zrakoprazni prostor gravitacijske cijevi. Ipak, bežični komunikacijski uređaj povezao se s


gravitacijskim sustavom broda unutar cijevi i lagano lebdim u zraku prije nego što potonem kao novčić bačen u fontanu. Tmina me obavija dok klizim niz cijev kroz strojarsku razinu, a zatim mi svjetlo zasljepljuje oči. Trepćem. Ispod mene nalazi se hraniteljska razina koja je iskrivljena zbog prozirne gravitacijske cijevi. Grad se izdiže uzduž stražnjeg zida, a u sredini su razbacane farme, široka zelena polja istočkana usjevima, kravama, ovcama i kozama. Kad se gleda odavde, hraniteljska je razina ogromna, cijeli svijet sam za sebe. Šest tisuća četiristo hektara koji bi trebali hraniti preko tri tisuće ljudi izgledaju kao da se pružaju u beskraj dok ih se gleda odozgo. Međutim, kad se stvarno nađete tamo, usred polja ili u Gradu, zbijeni uz ljude čije su oči uvijek na vama, osjećaj prostranosti puno je manji. Gravitacijska cijev završava otprilike dva metra iznad tla hraniteljske razine. Na sekundu se njišem u zraku na kraju cijevi, a zatim se začuje bip, bip-bip dok se bežični komunikacijski uređaj povezuje s gravitacijskim sustavom broda te padam na malu okruglu metalnu platformu unutar cijevi. Skačem s platforme i počinjem hodati jednom od četiri glavne ceste na hraniteljskoj razini. Samo nekoliko metara dalje nalazi se visoka zgrada od cigle u kojoj je smješten Arhiv, a malo dalje nalazi se Bolnica. Dok koračam prema Arhivu, razmišljam o tome koliko se moj život sad razlikuje od onoga prije tri godine. Do trinaeste godine živio sam na toj razini prelazeći iz jedne Obitelji u drugu. Još mi je odmalena bilo je jasno da se neću uklopiti. Jedan razlog bilo je to što sam bio svjestan da sam Mali Starješina. Možda su zbog toga što je Mali Starješina prije mene neočekivano umro, hranitelji uvijek bili previše zaštitnički nastrojeni. Ipak, to nije bilo sve, bili smo i različiti. Hranitelji razmišljaju drugačije. Bili su sretni i zadovoljni što su mogli obrađivati polja i strići ovce. Čini se da nikad nisu osjetili kako se zidovi broda stežu oko njih, nikad nisu osjetili ljutnju zbog toga što vrijeme tako sporo prolazi. Tek kad sam se s trinaest godina preselio u Bolnicu gdje sam upoznao Harleyja, razgovarao s Doktorom, a potom se preselio na skrbničku razinu i započeo obuku s Velikim Starješinom, osjetio sam sreću što sam na Godspeedu. Tad sam počeo uživati u životu. Ne slažem se uvijek s Velikim Starješinom, a njegova narav, koje sam samo ja svjetlok na skrbničkoj razini, zna zastrašiti, ali uvijek ću ga voljeti jer me maknuo sa zatupljujućih farmi. Skrenuo sam prema velikim smeđim vratima koja su tako obojena kako bi izgledala kao da su od drva. Arhiv mi se oduvijek činio prevelikim, ali Veliki Starješina uvjeravao me da ga većina stanovnika na Godspeedu smatra premalenim. Pretpostavljam da je to zbog toga što tamo obično idem sam ili u društvu Velikog Starješine. Svi su drugi tamo išli s ostalima iz svoje generacije dok su bili mlađi ili su još pohađali Školu. Budući da sam najmlađi na brodu, nema razloga otvarati Školu. Meni je dovoljan Veliki Starješina. On me promatra dok se uspinjem stubama prema Arhivu. Naravno, to nije pravi Veliki Starješina, već njegova slika naslikana prije mog rođenja, kad je Veliki Starješina bio Doktorove dobi. Slika je velika, otprilike kao polovica vrata, a visi u maloj niši pored ulaza. Jednom će skinuti portret Velikog Starješine i objesiti ga na neko prašno mjesto negdje u pozadini Arhiva, zajedno s portretima svih drugih Velikih Starješina. Moj će portret zauzeti glavno mjesto i pozorno promatrati svoje malo kraljevstvo. Pogled Velikog Starješine na slici uperen je negdje pored mene, pored predvorja Arhiva, prema poljima te prema Gradu u daljini, hrpi obojenih metalnih kutija u kojima živi većina hranitelja i strojara. Slikar je Velikom Starješini podario oči blaže nego što


sam ikad vidio na njegovom izboranom licu, a blaga zakrivljenost usana odavala je dojam radoznalosti, možda čak i nestašnosti. Možda i ne. Čini se da na toj slici vidim previše. Taj Veliki Starješina na slici nije onaj kojeg ja poznajem. Izgleda kao vođa u kojeg bih se mogao ugledati. Ne kao vođa koji vlada izazivajući strah, već kao netko tko sluša druge i mari za ono što govore, kao vođa koji im daje priliku. Imamo isti uski nos, iste istaknute jagodične kosti, istu tamnu put, ali taj Veliki Starješina već nosi autoritet u očima, odaje samopouzdanje u načinu na koji drži bradu, izaziva osjećaj moći držanjem koje ja nemam. Sve je te karakteristike Veliki Starješina naoštrio i izbrusio, baš kao što lovac oštri svoj nož. Pogledao sam iza sebe pokušavajući pogoditi kamo gleda Veliki Starješina sa slike, ali ne vidim Godspeed onako jasno kao on. Veliki Starješina sa slike sretan je vladar. To zrači iz pigmenata uljenih boja. Mogu zamisliti kako je izgledala izrada portreta. Kladim se da je Veliki Starješina stajao upravo na mjestu gdje ja sad stojim, pogled mu je bio uprt pored ograde. Slikar je stajao na livadi niže u odnosu na Velikog Starješinu, naravno da je stajao niže, i oblikovao sliku snažnim i širokim pokretima kista. Dok je Veliki Starješina gledao Godspeed, kao što ga ja sad gledam, vidio je upravo ono što ja vidim: unutrašnjost broda zamišljenu kao okrug na Americi koja se nalazi na Zemlji u Sunčevu sustavu, ali ona je minijaturna i zarobljena u mjehuriću koji tvore brodski zidovi. Grad se izdizao na jednoj strani s urednim ulicama pažljivo rasprostrtim po mreži na kojoj se vidi središte svakog bloka, gdje su naslagani kontejneri koji služe kao domovi i radna mjesta koja omogućavaju trgovinu. Jedan blok naseljen je tkalcima, kao što su roditelji mog prijatelja Harleyja. Jedan blok nastanjuju ličioci, jedan prelci, jedan krojači. Tri bloka služe za čuvanje hrane: tamo su postrojenja za konzerviranje, sušilice i zamrzivači. U dvama blokovima žive mesari. U četirima blokovima smješteni su znanstvenici i strojari koji rade na višoj razini broda. Svaka obitelj, generacija za generacijom, rođena je i odrasla kako bi radila do smrti u istom bloku istog Grada na istom brodu. Kad je Veliki Starješina pozirao za sliku, je li razmišljao o tome? Je li gledao Grad i divio se njegovoj besprijekornoj učinkovitosti, pažljivoj izgradnji i skladnoj proizvodnji? Ili je vidio ono što ja vidim: ljude nagurane u kontejnere koji su nagurani u stambene blokove koji tvore nagurane gradske četvrti koje su pak nagurane u brod i okružene metalnim zidovima? Ne. Veliki Starješina Godspeed nikad nije promatrao kao kutiju. Grad za njega nikad nije bio kavez. To se može pročitati iz njegovih naslikanih očiju, iz načina na koji sad korača ulicama Grada kao da ih posjeduje jer ih i posjeduje. Čak i ovdje, gdje se polja, pašnjaci i farme protežu izvan predvorja Arhiva sve do krajnjeg zida, nije moguće pobjeći od kutija. Svako polje, pašnjak i farma brižljivo su ograđeni, a svaka je ograda izmjerena prije nekoliko stoljeća na Zemlji u Sunčevu sustavu prije lansiranja broda. Blokovi zemlje nisu jednake veličine, ali svi su u obliku kvadrata i pažljivo su izmjereni. Brda na pašnjacima zamišljena su kao ravnomjerno raspoređene travnate uzvišice za ovce i koze koje ne shvaćaju da su njihova brda samo brižno organizirana umjetna brda od zemlje i komposta. Vidio sam pejzaž Zemlje 11 Sunčevu sustavu na videozapisima i kartama. Površina joj nije bila savršeno podijeljena na uredne male kvadrate. Čak su i gradovi sa mrežnim tlocrtima imali nepredviđene prolaze i stražnje ulice. Polja su bila ograđena, ali ograde nisu imale savršene linije, išle su oko stabala, bivale odsječene pod čudnim kutovima kako bi se izbjegli potoci ili obuhvatili ribnjaci. Brda nisu predstavljala jednolike redove uzvišica.


Kad pogledam polja, vidim koliko su umjetna, koliko su loša imitacija polja na Zemlji u Sunčevu sustavu. Kladim se da je Veliki Starješina, pozirajući za portret, uživao u nečemu što je meni nepodnošljivo kad je riječ o životu na svemirskom brodu: savršena uniformiranost svega. Upravo zbog toga nikad neću biti dobar poput Velikog Starješine. Zbog toga što volim određenu količinu kaosa. Gurnuo sam velika vrata Arhiva i nasmiješio se topografskim modelima koji su visjeli sa stropa na velikom ulazu. Uokviren svjetlom koje dopire kroz otvorena vrata iza mene nalazi se veliki glineni model Zemlje u Sunčevu sustavu, a prekriven je debelim slojem prašine. Model Godspeeđa lebdi iznad Zemlje u Sunčevu sustavu, a trebao bi oponašati lansiranje svemirskog broda prije puno godina. Izgleda pomalo beznačajno u usporedbi s planetima pored nje, lopta s krilima i šiljatim nosom. Kročio sam u hodnik i iskrenuo vrat prema gore. Odmah iznad moje glave nalazi se model cilja prema kojem putuje Godspeed: velika okrugla lopta, Zemlja u sustavu Centauri. Veća je od dva druga modela i visi na sredini ulaza. Nisam siguran je li to bila projektantova namjera, ali snop svjetla koji dopire kroz velika ulazna vrata prelijeva se izravno preko površine modela koji predstavlja Zemlju u sustavu Centauri obasjavajući ga aureolom svjetla. Napravivši korak naprijed, pružam ruke kako bi vrhovi mojih prstiju dotaknuli australski kontinent na Zemlji u Sunčevu sustavu. Uvijek mi se više sviđao model Zemlje u Sunčevu sustavu od onoga u sustavu Centauri. Usprkos tome što je model Zemlje u Sunčevu sustavu detaljan i na njemu se nalaze uzvisine koje predstavljaju planine i neravne linije koje prikazuju oceanske valove, model Zemlje u sustavu Centauri gladak je i točan jedino kad se uzme u obzir njegova moguća veličina. Nismo sigurni što ćemo tamo naći. Hoće li to biti planine, oceani ili nešto posve drugo. Znamo samo da je sonda koja je poslana prije nas označila Zemlju u sustavu Centauri kao »podesnu za život« zahvaljujući atmosferi u kojoj ima kisika, svježe vode u velikim količinama i uzoraka tla prikladnih za uzgoj biljaka. To je jedino u što smo sigurni. Želim je dotaknuti, ali previsoko je. Uvijek se nekako čini da je Zemlja u sustavu Centauri izvan mog dosega. Riječi Velikog Starješine odzvanjaju u mojoj glavi: moj posao nije dovesti brod, već ljude do Zemlje u sustavu Centauri. »Mogu li pomoći?« Skoro sam iskočio iz kože. »A, to ste Vi«, kažem smijući se vlastitoj plahosti. Orion je arhivist. Kad god netko nešto izumi, napiše ili učini nešto sjajno, arhivisti to zabilježe i pohrane. Zadnji sam put bio ovdje kako bih pomogao svom najboljem prijatelju Harleyju u premještanju nekih platna. On je slikar i na drugom katu Arhiva postoji cijela jedna prostorija u kojoj su izloženi njegovi radovi. Međutim, nisam zbog toga ovdje. »Možete li mi pomoći pronaći neke podatke o Zemlji u Sunčevu sustavu?« upitam Oriona. Orion se naceri. Ja ustuknem. Zubi su mu prekriveni mrljama i žuti. »Naravno.« »Želio bih saznati nešto o...« zastanem pokušavajući smisliti kako to uobličiti. Ne mogu ga jednostavno pitati zna li što je uzrok razdora jer ne bi imao pojma o čemu govorim. »Ratovima na Zemlji u Sunčevu sustavu«, izgovorim konačno. »Sukobima. Bitkama. Takvim događajima.« »Nešto određeno?« Orion požuri prema meni, a na licu mu se jasno ocrtava uzbuđenje. Budući da je Škola odavno zatvorena, pretpostavljam da malo ljudi posjećuje


Arhiv. Kad razmislim o tome, zapravo, nikad nisam vidio Oriona izvan Arhiva. Sigurno vodi usamljenički život. »Što god je uzrokovalo nevolje na Zemlji u Sunčevu sustavu.« »Aha.« »Što?« Orion jedan dugi trenutak nije rekao ništa, već me je samo proučavao kao da sam slagalica kojoj nedostaje neki dio. »To ne spada u teme kojima se obično baviš, to je sve. Malo je sumorno.« Slegnuo sam ramenima. »Veliki Starješina želi da nešto saznam.« »Aha, istraživanje za Velikog Starješinu. Pa, to se može najjednostavnije saznati pomoću zidnih fleksića.« Krenuo je prema četiri duga zaslona koja vise na zidovima ulaza kao tapiserije, po dva na svakoj strani. Prišavši onome koji mu je bio najbliži, Orion je dotaknuo zaslon, nakon čega su se upalila sva četiri fleksića rasvijetlivši cijeli ulazni prostor. Slike su se prelijevale jedna u drugu: dijagrami brzog reaktora s olovnim hlađenjem, plan navodnjavanja na hraniteljskoj razini, slike mog prijatelja Harleyja i drugih umjetnika na brodu, digitalni prikazi mogućih geografskih značajki Zemlje u sustavu Centauri. »Potrebno nam je tvoje dopuštenje pristupa«, rekao je Orion odvlačeći mi pažnju sa zidnih fleksića. Vidjevši upitni izraz na mom licu, još je dodao: »Hranitelji ne smiju vidjeti slike Zemlje u Sunčevu sustavu.« Ah! To sam zaboravio. Ovo su slike koje svi smiju vidjeti, ali podaci koje Veliki Starješina želi da pronađem nisu dostupne svima. Pristupio sam biometrijskom čitaču na zidu i palcem prešao preko pločice za skeniranje. »Odobren pristup Velikom Starješini/Malom Starješini«, zacvrkutao je ženski glas iz računala. Slike su se promijenile. Sad se prikazuju umjetnička djela sa Zemlje u Sunčevu sustavu, a ne samo s Godspeeda. Ljudi pripadaju različitim etničkim skupinama. Za razliku od Zemlje u sustavu Ccnturi, prikazi Zemlje u Sunčevu sustavu nisu samo mašta umjetnika. Odstupio sam gledajući u ženu lica bijela poput snijega, s brdom napudrane kose i haljinom toliko širokom da ispunjava zaslon do ruba na svakoj strani. Pitam se kojem li vremenu i mjestu pripada, kakva je osoba ona bila. Gledam u lice s drugog svijeta koji mi je jednako nedostupan kao Zemlja u sustavu Centauri. »Možda Veliki Starješina želi da naučiš nešto o Džingis-kanu?« promrmljao je Orion. Dotaknuo je zaslon, a žena bijelo oličenog lica pretopila se u urlajućeg tamnoputog muškarca bademastih očiju i čupave prljave kose. »Ili o genocidu u Armeniji?« Karta Zemlje u Sunčevu sustavu smjenjuje zastrašujućeg muškarca, a obris male Zemlje treperi pozivajući me kako bih ga dotaknuo i saznao više. Međutim, prije nego što sam ga uspio dotaknuti, Orion je pritisnuo nešto drugo na zaslonu. Karta je nestala, a zamijenio ju je dijagram. Zaškiljio sam prema sitnim slovima i zbrkanim recima. To je genealoška karta koja povezuje roditelje s djecom. Oči mi vrludaju dijagramom skačući s jednog imena na drugo i, tek kad je Orion promrmljao »pardon« i promijenio prikaz na zaslonu u drugu kartu, shvatio sam da sam tražio svoje ime iako znam da je to bilo glupo jer je taj dijagram prestar. Duboko dišem ne obraćajući pažnju na rat ili genocid koji mi Orion pokazuje na zaslonu. Kao Malom Starješini nije mi dopušteno poznavati vlastite roditelje. To bi me učinilo pristranim i neobjektivnim, uzrokovalo rađanje jakih osjećaja koji bi me ometali u


izvršavanju uloge vođe i donošenju odluka kad postanem Veliki Starješina. Znam to. Čak se i slažem s tim. Ipak... Volio bih znati tko su oni. »Mali Starješino?« upitao je Orion zabrinutim glasom. »Je li sve u redu?« Odmahnuo sam glavom. »Sve je u redu.« Orion je pogledom pretražio moje lice, ali nisam bio siguran što je htio pronaći. Zatim sam ja, zauzvrat, pogledom pretražio njegovo lice i znao sam što tražim. Je li to moj nos na njegovu licu? Moje oči? Moje usne? Nikad dotad nisam zapravo primjećivao Oriona. Uvijek se drži u pozadini stapajući se arhivskim dokumentima koje čuva. Ipak, sad kad ga bolje pogledam... Može li taj čovjek biti moj otac? Uhvatio sam dah i morao ponovo odmahnuti glavom prije nego što sam se uspio pribrati. Naravno da me Orion podsjeća na mene. Međutim, na brodu gdje nema različitih etničkih skupina, nije teško pronaći takve sličnosti. Mogu jednostavno vidjeti sebe u Velikom Starješini, baš kao i u Orionu. Samo bih volio da se mogu vidjeti u samom sebi. Orion mi se smiješi kao da shvaća što se sa mnom zbiva, ali to nije moguće. »Dakle«, kaže takvim očinskim tonom da sam se trgnuo, »Veliki Starješina želi da nešto istražiš? Čini se da te sad uistinu želi obučiti.« »Da.« »Je li te već odveo ispod hraniteljske razine?« Orion se naginje prema naprijed dok mu se oči cakle. »Ispod? Ispod hraniteljske razine nema ničega.« Orionovo lice pretvorilo se u bezizražajnu masku. »Aha«, kaže nagnuvši se prema natrag dok mu se iz spuštenih kutova usana jasno očitava razočaranje. »Dobro, idemo dalje istraživati.« Okrenuo se natrag prema zaslonu. »Ne, čekajte! Želite li reći da ispod ove postoji još jedna razina?« Orion oklijeva. Odmaknuo je dugu kosu iza uha i primijetio sam da na lijevoj strani vrata ima neobičan ožiljak u obliku paukove mreže. »Nisam siguran«, kaže. »Nedavno sam pregledavao fleksiće i vidio sam nešto...« Prstom je dotaknuo fleksić te su se na zaslonu slike počele izmjenjivati velikom brzinom. »Pronašao sam neke dijagrame Godspeeda. Ali, nisam ih smio pregledavati. Osim toga, Veliki će Starješina sve to proći s tobom tijekom tvoje obuke kad dođe vrijeme da saznaš više o tome. Ja sam samo bio znatiželjan.« Naravno da jest. Kao arhivist, živi i radi na hraniteljskoj razini. Svima je kretanje ograničeno samo na hraniteljsku razinu, osim strojarima koji imaju pristup strojarskoj razini te Velikom Starješini i meni kojima je još dopušten i pristup skrbničkoj razini. Orion je vjerojatno proveo cijeli život na ovom dijelu broda. »Mogu li vidjeti dijagram? Orionova ruka pomakla se prema zaslonu, ali nije ga dotakla. »Veliki Starješina vjerojatno ne želi...« Glas mu se utišao pokoleban neodlučnošću. Nasmiješio sam mu se. »Pusti mene«, kažem. »Onda te neće moći okriviti.« Izraz krivice na Orionovu licu pomiješao se s izrazom nestrpljenja i znatiželje kad sam odmakao njegovu ruku i na zaslon unio riječi »dijagram broda Godspeed«. Umjesto slike prikazuje se popis. Dvije stavke. Dva različita dijagrama. PRIJE KUGE


NAKON KUGE »Što to znači?« pitam. »Što se na brodu promijenilo nakon kuge?« Znam da je Veliki Starješina iz doba kuge preimenovao razine, prerasporedio neke prostorije te rezervirao skrbničku razinu za Velikog i Malog Starješinu, ali to je sve. Ili sam bar mislio da je to sve. Sigurno je postojao neki razlog zašto je zaslon koji prikazuje zvijezde bio skriven... Orion se nagnuo bliže. »Vidiš, ovo je i meni privuklo pažnju. Pogledaj.« Pružio je ruku prema naprijed i dotaknuo stavku »Nakon kuge«. Na zaslonu se prikazao dijagram: poprečni presjek broda, veliki krug podijeljen na razine. Tu nema ničega neobičnog. Najviši kat označen je kao »skrbnička razina«. Jednostavno je i nedvosmisleno. To je samo prikaz prostorija u kojima prebivamo ja i Veliki Starješina, a to mi je poznato. Ispod toga nalazi se strojarska razina koja je složenija. Tamo se nalazi prostor predviđen za strojarnicu i komandni centar, kao i istraživački laboratoriji koje koriste znanstvenici. Ono što sad čini hraniteljsku razinu zauzima više od dvije trećine dijagrama. Dijagram je star. Prikazuje građevine koje su bile dio prvobitnog nacrta broda, što obuhvaća Bolnicu i Arhiv, u kojem se upravo nalazimo. Međutim, ne prikazuje preinake napravljene nakon lansiranja pa se na dijagramu ne vide gravitacijske cijevi koje su projektirane dvije generacije prije Velikog Starješine. Umjesto toga, postoji niz stuba koje povezuju hraniteljsku razinu sa skrbničkom razinom, ali te su stube srušene nakon što su izgrađene gravitacijske cijevi. Pogled mi se spustio niže. »O ovome ste govorili?« pitam pokazujući na neoznačeni dio dijagrama ispod hraniteljske razine. »To su vjerojatno samo električni vodovi, cijevi ili nešto takvo.« »To sam i ja mislio«, kaže Orion, »ali, gledaj!« Dotaknuo je zaslon i vratio se na glavni izbornik, a potom je dotaknuo stavku »Prije kuge«. Prikazao se isti dijagram, ali s potpuno drugačijim oznakama. Skrbnička razina sad je označena kao »Navigacija«, baš kao na pločici koju sam vidio na zaslonu skrivenom ispod stropa. Strojarska razina podijeljena je na tri dijela: tehnološko istraživanje (gdje se sad nalaze laboratoriji), strojarnicu i nešto što se zove »Most«. To se ne razlikuje puno od onoga što sad postoji na brodu, to su samo različite riječi za iste prostorije. Tek se na hraniteljskoj razini nešto uistinu počelo mijenjati. Lijeva strana na kojoj se nalazi Grad označena je kao »Stambeni prostor«, a ostatak hraniteljske razine kao »Biološko istraživanje«. Biološko istraživanje? Tako su prije zvali držanje stada ovaca i striženje ovaca? Zapravo, fascinira me ono što se nalazi ispod hraniteljske razine. Ono što je na drugom dijagramu prazan prostor, sad je popunjeno. Čini se kao da uistinu postoji još jedna razina broda ispod naših nogu, razina za koju nisam nikad znao, razina na kojoj je očito laboratorij za genetsko istraživanje, druga crpka za vodu, veliki odsječak na kojem je oznaka »Skladište - važno« te malo područje označeno samo kao »Kontingent«. »Što je to?« pitam buljeći u sliku. »Znam da su promijenili nazive razina i premjestili neke stvari nakon kuge, ali ovo? Ovo je puno više od pukog razmještaja. Tu je još cijela jedna razina.« Ono što sam želio reći bilo je: »Zašto sam tek sad saznao za to? Zašto mi Veliki Starješina to nije spomenuo?« Već znam odgovor na to: zato što smatra da nisam spreman ili, što je još gore, ne smatra da zavrjeđujem saznati tajne ovog broda. »Promijenili su puno toga nakon kuge«, kaže Orion. »Tad nije postojao starješinski sustav.«


Toliko barem znam. Svi znaju za to. Nakon što je od kuge umrlo otprilike tri četvrtine populacije na brodu, zbog čega je broj stanovnika spao s tri tisuće na tek nešto više od sedam stotina, Veliki Starješina iz doba kuge preuzeo je nadzor i preoblikovao upravu u miroljubivo i marljivo društvo kakvo je sad. Tijekom generacija poslije toga naša se populacija povećala za više od dvije tisuće ljudi, razvijena je nova tehnologija kao što su gravitacijske cijevi i uspjeli smo održati miroljubivo društvo koje je izvorno zamislio Veliki Starješina iz doba kuge. Međutim, nisam znao koliko je izmijenio brod ni što su sve te promjene značile. »Ne želiš li saznati što se nalazi tamo dolje?« pita Orion zagledavši se u četvrtu razinu. Sad kad je to izrekao, mogu reći da to uistinu želim. »Dajte da vidim.« Odgurnuo sam Oriona i dotaknuo zidni fleksić tražeći nešto. Trebalo mi je nekoliko minuta, ali onda sam našao ono što sam tražio. »Pogledajmo što su to projektanti tamo stavili«, kažem trijumfalno se cereći. Na zaslonu se prikazao nacrt, ali puno je složeniji od dijagrama brodskih razina. Zaškiljio sam prema crtama pokušavajući pratiti cijevi i električne žice te ih odvojiti od zidova i vrata. Slika je toliko velika da je moram povećati i pomicati se po njoj ili je smanjiti i škiljiti kako bih išta vidio. »Ništa mi nije jasno«, konačno kažem podižući ruke. »Krenuo sam od dizala.« Orion se pomaknuo prema gore po nacrtu i odjednom sam prepoznao zgradu nacrt koje gledam. Bolnica. Pokazao je na četvrti kat. »Tu je drugo dizalo.« »Nema drugog dizala!« nasmijao sam se. Proveo sam puno vremena u Bolnici i znam da ima samo jedno dizalo. »Na kraju hodnika nalazi se još jedno dizalo. Nacrti ne lažu.« »Na tom su katu sva vrata zaključana«, kažem. Znam to. Sva sam ih pokušao otvoriti. A ne zaključavaju se pomoću biometrijskih čitača jer bih takva vrata mogao otvoriti jednim pokretom prsta. Ne, ta vrata imaju staromodne brave izrađene od metala koje su koristili na Zemlji u Sunčevu sustavu. Moj prijatelj Harley i ja jednom smo proveli cijeli tjedan pokušavajući provaliti dok nas Doktor nije uhvatio. Orion je odmahnuo glavom. »Ne i zadnja vrata. Ta su otvorena. I tamo se nalazi drugo dizalo.« Ponovo sam se nasmijao. »To je jednostavno nemoguće. Da postoji neko tajno dizalo koje vodi do tajne razine broda, ja bih to znao.« Orion me samo gleda. U toj tišini ima prizvuka optužbe: Zar bih zbilja znao? Veliki Starješina već je i prije svašta skrivao od mene. Možda postoji još jedna razina.


7 AMY Začula sam nešto. Nekakvo škripanje. Vrata su otvorena, vrata moje male grobnice otvorena su i ovdje je postalo nekako svjetlije. Vidim tračak svjetla kroz zalijepljene kapke, a sad netko izvlači moj stakleni lijes. Zbog nečega se poklopac mog staklenog lijesa podiže. U zamrznutom trbuhu stvara mi se osjećaj kao da sam na ljuljački i pokušavam ga zadržati, uvjeriti se da je stvaran. Jesu li podigli poklopac? Čujem, zbilja čujem prigušene taktove govora kroz led. Sve su glasniji! Zvukovi nisu samo vibracije kroz led, već zvukovi! Ljudski glasovi! »Još samo malo«, kaže glas koji me podsjeća na Edov. »Led se brzo otapa.« »To je...« Nisam uspjela uloviti te riječi... preplavio me zvuk fijukanja. I toplina. Osjetila sam toplinu prvi put tijekom tristo jedne godine. Ne led, već žarenje uzduž živčanih završetaka u koži, koje me preplavljuje osjećajem za koji sam mislila da sam ga zauvijek izgubila. Toplina! »Zašto se još nije pomaknula ?« kaže ponovo prvi glas. Više ne zvuči kao opori i bezobzirni Ed, već kao pažljiviji Hassan. »Dodaj još gela.« Nešto mi utrljavaju u kožu. Shvatila sam da me nakon više od tri stoljeća netko dodiruje. Nježne ruke masiraju moju hladnu kožu smjesom koja me podsjeća na losion koji sam koristila za koljeno kad sam ga iskrenula tijekom krosa u prvom razredu srednje škole. Toliko sam sretna da bih mogla eksplodirati. Tad sam shvatila da se ne mogu ni nasmiješiti. »Ne ide«, kaže nježan glas. Sad zvuči tužno. Poraženo. »Pokušaj...« »Ne, pa vidiš da čak i ne diše.« Tišina. Želim natjerati pluća da počnu udisati i izdisati zrak, želim da mi se prsa počnu podizati gore-dolje u ritmu života. Nešto hladno, a više nikad ne želim osjetiti hladnoću, pritisnuto je na gornji dio moje lijeve dojke. »Nema otkucaja srca.« Svu sam volju usmjerila prema srcu - počni kucati, k vragu! Kucaj! Kako narediti srcu da počne kucati? Kao što mu nisam mogla reći da ne kuca prije nego što su me zamrznuli. »Hoćemo li pričekati?« Da! DA! Pričekajte. Dolazim. Samo mi dajte malo vremena kako bih se odmrznula pa ću ustati iz leda i ponovo živjeti. Bit ću vaš zamrznuti feniks. Samo mi dajte priliku! »Ne.« Usta. Sve što još postoji u meni usmjerila sam na pomicanje usta. Usnice, pomaknite se! Govorite, vičite, vrištite! »Samo je vrati.« Stol se savinuo pod težinom poklopca koji se spušta nada mnom. Trbuh mi se grči dok me guraju natrag u grobnicu.


Vrata su kliknula i zatvorila se. Želim vrištati, ali ne mogu. Ništa od toga nije stvarno. Ovo je samo još jedna noćna mora.


8 MALI STARJEŠINA Doktor je u predvorju Bolnice i pomaže medicinskoj sestri dovesti starog muškarca do prijemnog šaltera gdje će ga druga sestra unijeti u sustav. Kad me Doktor vidio, krenuo je prema meni. »Jesi li vidio Harleyja?« upitao me. »Ne.« Nisam mogao sakriti smiješak. Harley je poznat po skrivanju od Doktora kad dođe vrijeme za uzimanje lijekova. Doktor je provukao prste kroz gustu kosu, a zatim je primijetio moj smiješak i namrštio se. »Nije smiješno. Harley mora redovito uzimati lijek.« Pokušao sam navući ozbiljan izraz na lice. Harleyja ponekad obuzimaju snažna i mračna raspoloženja, ali mislim da to ima više veze s umjetničkom crtom u njemu, nego s tim koliko ga Doktor smatra ludim. Osim toga, on je moj najbolji prijatelj. Neću ga izdati Doktoru. »Ne idem!« viče starac na prijemnom šalteru. Doktor se okrenuo. Starac se uspio osloboditi sestre koja mu je pomogala hodati i nagnuo se prema onoj koja sjedi za stolom. »Ne možete me natjerati! Ne treba mi bolnički krevet. Nisam bolestan!« Govor mu je isprekidao snažan kašalj i izbacivanje velike količine sluzi na pod. »Hajde, hajde, smiri se«, govori Doktor dok se približava muškarcu. Starac je pogled prevučen mrenom okrenuo prema Doktoru. »Gdje je moja žena? Je li ovdje?« »Gospođa Steela nije ovdje«, odgovara Doktor stavljajući ruku na muškarčevu. »Ona nije bolesna. Vi jeste.« »Nisam bolestan!« zaurlao je starac, ali odmah nakon što je to izgovorio, oči su mu se zastaklile. Disanje mu se smirilo i popustio je pod težinom vlastite odjeće. Nakon što je Doktor maknuo ruku, vidio sam zašto se to dogodilo: Doktor mu je stavio medicinski flaster. Ljubičasti četverokut ljepljive tkanine na starčevoj ruci već ga smiruje i tjera na poslušnost. Doktor mi dobacuje trijumfalni smiješak dok pomaže starcu smjestiti se u invalidska kolica, a zatim šalje njega i medicinsku sestru prema dizalu. Teško sam progutao. Doktor je dobar čovjek, ali njegov odgovor na sve uvijek je medicina. Ne voli osjećaje, nikakve emocije. Više voli kad je sve mirno i pod nadzorom. Zbog toga je tako prokleto blizak s Velikim Starješinom. Slično razmišljaju. »Dakle, što radiš ovdje?« pita me Doktor nakon što je starac sigurno ispraćen u dizalo kako bi mu dali terapiju. Cipelama sam zastrugao po glatkom popločanom podu. Nipošto mu neću reći kako planiram istražiti tajno dizalo na četvrtom katu. Čak i nisam siguran vjerujem li Orionu dovoljno kako bih to pokušao. »Mislio sam da ću vidjeti Harleyja«, kažem konačno. Doktor se namrštio. »Ako ga pronađeš, odmah mi ga pošalji. Odavno je trebao uzeti lijek.« Bacio je pogled na sat iznad prijemnog šaltera. »Kad smo već kod toga, jesi li uzeo svoj?« Zacrvenio sam se. Nisam ponosan na godinu koju sam proveo ovdje. Na trećem je


katu Odjel za psihijatriju. Mislim da me dotukao život s hraniteljima. Sve je bilo u redu dok sam bio mali, ali što sam više rastao, to sam više osjećao kako se razlikujem od svih njih. Nisam se mogao natjerati na brigu o usjevima ili kravama jednako kao oni. (Sjećam se da sam pitao Doktora, kad mi je prvi put odredio terapiju psihoticima, hoću li i dalje biti Mali Starješina. Na koncu konca uzimao sam psihotike! Proveo sam cijelu godinu na Odjelu! Bio sam spreman odstupiti. Međutim, Doktor i Veliki Starješina nisu mi to dopustili.) »Uzeo sam ih jutros«, progunđao sam zajapurena lica. Nadam se da sestra na prijemnom šalteru to nije čula. Što bi mislila o budućem vođi koji prima terapiju psihoticima? Doktor me ispitivački gledao. »Je li sve u redu?« upitao me. Veliki Starješina lagao mi je o zvijezdama i nije spomenuo da možda postoji tajna razina na brodu, a Orion mi je sličniji nego što sam ikad bio spreman priznati, ali sve je u redu jer, ako Doktor pomisli da nešto nije u redu, samo će mi prepisati još lijekova. Kimnuo sam glavom. Doktor nije izgledao uvjereno. »Znam da ti je teško. Ti si drugačiji.« »Nisam baš toliko drugačiji.« »Naravno da jesi. I to znaš.« Slegnuo sam ramenima. Prazno dizalo vratilo se u predvorje. Želim pobjeći u njega i Doktor mi to milostivo dopušta. U dizalu mi se ruka neko vrijeme zadržala iznad okruglog broja četiri, a zatim se spustila na broj tri. Ako je Harley prestao uzimati lijekove, trebao bih vidjeti kako je prije nego što se upustim u potragu za tajanstvenim drugim dizalom. Usporedo s uspinjanjem dizala raste i moje raspoloženje. Usprkos Doktoru, Odjel je jedno od mojih omiljenih mjesta. Tu su svi moji prijatelji. Nakon što se dizalo zaustavilo, vrata su se otvorila prema dnevnom boravku na trećem katu. Cerim se toliko da me boli. Odjel je meni dom više od ikojeg drugog mjesta na brodu, iako je nastanjen luđacima. Boja me poprskala po rukavu. Podigao sam pogled i vidio Harleyja spremnog za napad na platno, kako brzim pokretima prelazi kistom s jedne strane na drugu. Prostor oko mjesta gdje sjedi potpuno je poprskan crvenom i plavom bojom. »Hej, Harley!« kažem. »Doktor te traži.« »Nemam vremena za njega«. Dobacio mi je pogled. »Četrdeset devet i dvjesto šezdeset sedam«, kaže prije nego što se ponovo okrene platnu i ponovo ga napadne kistom. Kratko sam se nasmiješio. Može se računati na to da će Harley znati točno kad će se svemirski brod spustiti. Većina ljudi, pritom mislim na većinu ljudi na Odjelu, vode računa o vremenu koje je preostalo do pristanka broda, ali kladim se da bi Harley, da ga pitam, znao ne samo koliko je godina (četrdeset devet) i dana (dvjesto šezdeset sedam) ostalo, već i broj minuta i sekundi. Izbjegao sam leteću boju i povirio kako bih vidio što slika. Koi pluta u jarko plavom moru, ali svjetlo na ribljim ljuskama i odbljesak na vodenoj površini međusobno se miješaju, kao da je riba dio vode, a voda dio ribe. Harley koristi čudesne boje koje nikome drugom ne bi pale na pamet. Riblje su oči jarko zelene, gotovo žute, baš kao žad prošaran zlatom. I ljuske su sjajne i svijetle, ali sve su obrubljene krvavo crvenom koja izgleda kao da se ne bi trebala slagati sa svjetlijim bojama, ali slaže se. Crvena sve čini nekako realističnijim, kao da bi se voda mogla preliti s platna, a riba zaplivati pored naših stopala. »Sviđa mi se«, kažem Harleyju nakon jednog dugog trenutka. »Zbilja je prokleto dobro.«


Harley gunđa. Sad je u slikarskom raspoloženju i nema puno smisla razgovarati s njim. Doktor će ga teško natjerati na uzimanje lijekova, čak i kad ga pronađe, što je neminovno. Svuda oko mene cvjeta profinjeni kaos. Cijela je soba ispunjena kreativnošću i umjetnošću. To je zapravo sjajno mjesto. Osim sad, kad su svi zauzeti vlastitim poslom. Počinjem se pomalo osjećati kao idiot stojeći tamo dok su svi tako zaokupljeni nečim drugim. »Vidimo se«, kažem, ali Harley me ne primjećuje. S osjećajem krivnje u želucu ušao sam u dizalo i uputio se na četvrti kat. Veliki Starješina htio je da istražim treći uzrok razdora, a to sigurno ne radim. Ali, i laži su uzrok razdora, mislim prkosno dok se otvaraju vrata dizala. Na četvrtom katu vlada tišina. Prolazim pored vrata na lijevoj i desnoj strani, ravno do kraja hodnika. Rukom hvatam kvaku. Sigurno su zaključana. Sva su vrata na četvrtom katu zaključana. Već sam prije bio ovdje i pokušao sam otvoriti sva postojeća vrata. Međutim, kvaka se okreće u mojoj ruci baš kao što je Orion rekao. Iza njih malena je soba u kojoj se nalazi pisaći stol, metalna kutija, a uza stražnji zid... ... još je jedno dizalo. Iznad pozivnog gumba nalazi se biometrijski čitač. Napola očekujem da ću zateći zabranu pristupa. Veliki Starješina zabranio mi je ulaziti u njegove odaje i strojarnicu na strojarskoj razini. Iako imam neograničeni pristup ostatku broda, ne mogu se oteti pomisli kako bi mi Veliki Starješina, kad bi znao, zabranio ući ovdje. Ipak, nakon što sam palcem prešao preko čitača, vrata su se odmah otvorila. Unutra se nalazi pet gumba, po jedan za svaki kat te još jedan s oznakom »K«. "K"? Što znači "K"? Ponovo razmišljam o dijagramu koji mi je Orion pokazao. Postojao je odjeljak pod nazivom »Kontingent«. Položio sam prst na gumb K, ali nisam ga pritisnuo, već sam samo pratio zakrivljeni oblik slova. Kako to postoji još jedno dizalo, cijela druga razina broda? Nagnuo sam se naprijed i pritisnuo gumb težinom cijelog tijela. Vrata su kliknula i zatvorila se. Malo svjetlo iznad vrata treperilo je na svakom katu. Treći. Drugi. Prvi. Svjetlo se ugasilo. Prošao sam prvi kat i krenuo prema dolje. Počeo sam brojati sekunde. Buljio sam u gumbe pored vrata, ali »K« nije ponovo zasvijetlilo. Dizalo se i dalje spušta. Vožnja traje dvostruko duže nego što je obično potrebno da se u Bolnici s jednog kata stigne na drugi... trostruko duže. Prošla je cijela minuta. Koliko je Godspeed zapravo velik? Dizalo se zaustavilo lagano se trznuvši. Vrata su se otvorila. Duboko sam udahnuo i iskoračio na razinu broda koja ne bi smjela postojati. Mračno je. »Svjetla«, kažem pritišćući dojavljivač, ali ništa se ne događa. Zatvaraju se vrata dizala odnoseći slabo svjetlo sa sobom. Položio sam ruku na najbliži zid kako se ne bih potpuno izgubio, a prst mi je okrznuo tupi komad plastike. Uključila se treperava fluorescentna žarulja, a potom još jedna pa još jedna, kao da se na stropu nalaze pločice od svjetla koje podsjećaju na domino. Hm! Prekidač za svjetlo. To je nešto što sam vidio samo na fleksićima i videozapisima o zemaljskoj tehnologiji. Na brodu je provedena bežična komunikacijska tehnologija davno prije epidemije kuge. Ovo je mjesto veliko. Neuobičajeno veliko. Zapravo, podsjeća me na skrbničku


razinu. Puno prostora, a nigdje nikoga tko bi ga ispunio. Dovoljno je velik da svi na brodu stanu jedno uz drugo, baš kao u Velikoj sobi. Na lijevoj strani nalaze se zatvorena vrata, a hodnik skreće udesno. Sve je izrađeno od metala i ima oštre rubove. Iza toga golemog prostranstva nalazi se neobičan oblik, skoro jajolik i sužen pri vrhu, i čini kupolu. Nisam siguran zašto je krov zaobljen. Hraniteljska razina, koja se nalazi iznad ovog prostora, ravna je, ali vidim teške željezne cijevi kako se protežu krivinama. Ova velika prostorija ispunjena je bezbrojnim redovima malih metalnih vrata. Kao kod starih polica za knjige sa Zemlje u Sunčevu sustavu u pozadini Arhiva (naravno, zaključane su kako bi se hraniteljima onemogućio pristup) ti redovi strše, pozivaju da ih se istraži, ali sav je sadržaj skriven iza malih četvrtastih vrata s teškim šarkama. Zrak je ovdje hladniji, a zidovi se čine tišima. Izgleda da je na ovome mjestu dopušten samo šapat te da ovdje dolazi malo ljudi. Krenuo sam duž najbližeg prolaza s vratima na objema stranama. Vrata su označena brojevima, a oni su nemarno nažvrljani bijelom bojom. Pri dnu pojedinih metalnih vrata ugravirani su maleni pravokutnici. Zaškiljio sam. To su zastave, predstavljaju otprilike šest država sa Zemlje u Sunčevu sustavu. Na kraju svakog retka zastava u metalu su ugravirana tri slova: »frx«. Ista slova kao na zaslonu koji prikazuje zvijezde. Ovo je nešto staro. Dio je prvobitnog nacrta broda. Stavio sam ruku na vrata s brojem trideset četiri i počeo zaokretati tešku ručku, kad sam primijetio crveni odbljesak. Jedna su vrata već otvorena. Duga metalna ladica izlazi iz otvora vrata kao jezik, a na toj je ladici uska prozirna kutija napunjena zamrznutom vodom koja je prošarana plavim iskricama. Nepokretno lebdeći u ledu, jednako mirna i tiha kao cijela ova prazna zemlja, unutra se nalazi djevojka. Njezina me kosa privukla. Tako je crvena. Nikad prije nisam vidio crvenu kosu, osim na slikama, a slike nikad nisu uspjele uhvatiti živahnost tih sjajnih uvojaka ulovljenih u ledu. Harley ima knjigu reprodukcija koju je ukrao iz Arhiva, a jedna od tih slika predstavlja samo niz stogova sijena u različito doba dana. Pokazao mi je zadnji naslikani stog stijena, onaj pokriven snijegom u suton. Harley je poludio za tom serijom slika. Govorio je kako je umjetnik bio toliko sjajan da je slikao isti prizor koristeći različito osvjetljenje, a ja sam rekao da je to glupo jer svjetla ima ili nema, a on je pak rekao da sam ja glup jer na Zemlji u Sunčevu sustavu postoje pojave kao što su svitanje i suton jer se Sunce kreće poput živog bića te nije samo grijalica koja se pregrijava na nebu. Djevojčina kosa sjajnija je od zraka Sunca na Zemlji u Sunčevu sustavu koje je uspio uhvatiti umjetnik za kojeg Harley tvrdi da je najveći genij koji je ikad živio. Podigao sam ruku kako bih dotaknuo staklo koje je drži zarobljenom i tek sam onda shvatio koliko je hladno. Dah mi isparava u malim bijelim oblacima. Prsti su mi se prilijepili za staklo. Gledam u nju. Ona je nešto najljepše što sam ikad vidio, ali i najneobičnije. Koža joj je svijeda, gotovo prozirno bijela, i mislim da to nije tako samo zbog leda. Položio sam ruku na vrh staklenog spremnika, na mjesto iznad njezina srca. Koža mi je tamna sjenka u odnosu na njezinu svjetlucavu kožu. Djevojka sigurno nije iz iste etničke skupine. Ne sliči nikome na Godspeedu. Njezina koža, kosa, dob - pa, ona je moje dobi - građa njezina tijela... niska je, ali vitka, a njezine grudi i bokovi privlačno su zaobljeni. Kako se ova djevojka uklapa u svijet u kojem nema različitih etničkih skupina, u kojem uopće nema razlika i za koji Veliki Starješina tvrdi kako jamči savršeni mir? Pogledom gutam njezino tijelo, a zatim se vraćam na njezine grudi. Led je malo


zamagljen na tome mjestu, kao da me zadirkuje, ali vidim dovoljno da znam koliko su raskošne i, usprkos tome što su zamrznute, zamišljam da, kad bi se zagrijale... »Mali Starješino!« Odskočio sam od prozirnog spremnika, preplašen kao da se ljepotica u njemu iznenada probudila. Ipak, to je samo Doktor. »Što radiš ovdje dolje? I kako si uopće dospio ovamo?« Tišina. »Kako si uopće saznao za ovo mjesto?« »Koristio sam dizalo.« Pokušavam izgledati samouvjereno, ali srce mi snažno lupa u grudima. »Ne bi smio biti ovdje.« Namrštio se. Dotaknuo je gumb dojavljivača iza lijevog uha. »Na vezi: Veliki Starješina«, kaže. »Ne! Nemojte zvati Velikog Starješinu! Odlazim!« viknem, ali ne želim ići. Želim ostati i gledati djevojku čija je kosa boje zalaska Sunca. Doktor me pogledao odmahujući glavom. »Ovdje je dolje opasno. Dotakneš li te gumbe«, kimnuo je prema crnoj maloj električnoj razvodnoj kutiji iznad glave zamrznute djevojke, »mogao bi je probuditi.« Pogledao sam kutiju. Jednostavno je. Pri vrhu nalaze se tri gumba: »električni puls«, »kontrolni podaci«, a ispod prozirnog zaštitnog kućišta sa čitačem otiska palca nalazi se žuti gumb s oznakom »reanimacija«. Iz nje izlaze žice i ponovo ulaze u stakleni spremnik. Pogledom sam pratio cijevi sve do djevojčinih savršenih usana boje trešnje. »Neću ih dirati«, kažem, ali Doktor mi je već okrenuo leđa. »Mali Starješina nalazi se ovdje dolje«, kaže i znam da te riječi nisu upućene meni, već Velikom Starješini koji je uspostavio vezu s Doktorom putem njegovog dojavljivača. »Da«, kaže Doktor. Tišina. »Ne znam, dovraga!« Ponovo me gleda onim hladnim ispitivačkim pogledom koji nisam vidio još odonda kad sam bio njegov pacijent. Doktor je dotaknuo dojavljivač i veza s Velikim Starješinom prekinula se. Veliki Starješina uskoro će doći ovamo i odvući me u Centar za učenje. »Tko je ona?« upitao sam. Želim saznati što je više moguće. Doktor je suzio oči, no svejedno, nagnuo se i pogledao u prednju stranu metalnih vrata. »Broj četrdeset dva. Danas sam pregledavao sve četrdesetice. Redovita vizualna kontrola kojom se provjerava je li sve u redu.« Odmahnuo je glavom. »Trebao sam završiti prije odlaska na Odjel«, progimđao je sebi u bradu. »Četrdesetice?« Doktor me pogledao. »Svi su označeni brojevima.« »Da, to vidim.« Nisam uspio sakriti nestrpljenje u glasu. »Ali, što to značit Zašto su vrata označena brojevima i zašto su ovdje zamrznuti ljudi?« Doktor se zagledao u djevojku kojoj je kosa boje Sunca na zalasku. »To pitanje moraš postaviti Velikom Starješini.« »Pitam Vas.« Doktor se okrenuo prema meni. »Reći ću ti ako ti meni kažeš kako si dospio ovamo. Sva vrata koja vode do tog dizala zaključana su.« »Ne i ona na četvrtom katu«, rekao sam. »Ta nisu bila zaključana.« Suzio je oči. »I baš si slučajno naletio na ta vrata na četvrtom katu?« Oklijevam. »Pronašao sam neke nacrte broda u Arhivu. Tamo sam vidio da postoji drugo dizalo.« Neću izdati Oriona. Nije on kriv što me ovaj uhvatio. Doktor brzo razmišlja. Lice mu postaje bezizražajno i na njemu nema traga nikakvu uzbuđenju.


»Dakle«, rekao sam ponovo ga pogledavši, »tko je ona zapravo?« Doktor je prošao pored staklenog spremnika do radnog stola kod stražnjeg zida i vratio se donijevši fleksić. Prstom je prešao po njemu kako bi otvorio program, unio je šifru, a zatim pritisnuo kažiprst na identifikacijsku pločicu. Potom je počeo tipkati jednim prstom. »Broj četrdeset dva, broj četrdeset dva. Aha! Ona je nevažna jedinka.« »Što?« Čučnuo sam kako bi moje i njezino lice bilo u istoj visini. Kosa joj izgleda kao da je netko promiješao žutu, narančastu i crvenu tintu u čaši vode. Pramenovi kose šire se oko njezine glave i kovrčaju na krajevima na dnu staklenog spremnika. Kako bilo tko može reći da je netko tko ima kosu boje zalaska Sunca nevažna jedinka? »Izgleda da su njezini roditelji uložili poseban zahtjev kako bi se i ona uključila«, kaže Doktor pomičući prst po fleksiću. »Oni se čine dovoljno važnima. Majka joj je biološki inženjer, a otac zauzima važan položaj u vojsci. To je bila njezina sreća. Malo nevažnih dobilo je takvu priliku. Nije bilo dovoljno prostora za teret.« Trepnuo sam. Ona je teret ? Nevažni teret ? »Zašto je ovdje? Zašto je itko od njih ovdje? Zašto postoji razina puna zamrznutih ljudi?« »To«, kaže Doktor dok odlaže fleksić, »moraš pitati Velikog Starješinu.« »Mislim da ne mogu vjerovati Velikom Starješini«, šapnuo sam djevojci čija je kosa boje Sunca na zalasku, ali Doktor to nije čuo. Pitam se koje su joj boje oči. Škiljim kroz led. Vidim da su joj trepavice dugačke i crvenkastožute. Dovraga, nisam imao pojma da postoje takve trepavice, ali čvrsto su slijepljene. Jedino o čemu sad razmišljam je: ako djevojka ima tako svijetlu kožu, tako crvenu kosu i trepavice boje Sunčeve svjetlosti, onda tko zna kakve se boje kriju u njezinim očima? »Mali Starješino!« Ne moram se okrenuti kako bih znao da je to glas Velikog Starješine, ali ipak sam se okrenuo držeći jednu ruku na staklenom spremniku u kojem je djevojka, kao da je time mogu zaštititi od pogleda Velikog Starješine. »Kako si dospio ovamo dolje?« kratko izgovara. Ljut je, ali možda ne na mene. Prije nego što sam uspio odgovoriti, započeo je Doktor: »Sigurno nisam zaključao vrata. Bio sam rastresen jer jedna od medicinskih sestara nije mogla naći jednog od pacijenata koji je trebao uzeti lijekove. Nisam bio pažljiv.« To je pak laž. Znam da Doktor nije ostavio vrata na četvrtom katu otključana jer nije znao kako sam dospio ovamo. Ipak mu treba odati poštovanje. Potrebna je hrabrost kako bi se slagalo Velikom Starješini. »Dođi«, kaže Veliki Starješina. »Želim znati zašto je ona... zašto su ovdje svi ti zamrznuti ljudi«, kažem ja. »Čemu to? Odakle su došli? Zašto ona izgleda toliko drugačije?« Veliki Starješina uputio je hladan pogled prema djevojci čija je kosa boje Sunca na zalasku. Zatim je polako skrenuo pogled natrag prema meni. »Izgleda čudno jer je sa Zemlje u Sunčevu sustavu«, odgovara mi. »Baš kao i svi oni. Sada dođi.« »Ali...« »Dođi.« Okrenuo se i krenuo prema dizalu. Hoda brzo, a jednu je šaku pritisnuo na bok iznad ozlijeđene noge. Slijedim ga poslušno kao i uvijek.


9 AMY TU SU I SNOVI. Čudesni snovi. Prekrasni snovi. Snovi o novom svijetu. Ne znam kakav će biti. Nitko to ne zna. Ipak, noćne more rijetko dopiru do novog svijeta, a u mojoj glavi taj je svijet uvijek raj. To je mjesto koje zavrjeđuje da se radi njega čovjek odrekne Zemlje. Toplina. Uvijek najprije primijetim toplinu. Naime, u snu se probudim i kod kuće sam. Baka peče palačinke u kuhinji. Uvijek umiješa malo sirupa u tijesto pa je kuhinja već ispunjena ljepljivo slatkim mirisom koji me podsjeća na dom. Baka je podigla pogled i nasmiješila mi se... Ponekad se u tom trenutku san prekine jer je ponovo vidjeti bakino lice najnevjerojatniji dio svakog sna... Nasmiješila se i kao da je taj smiješak izbrisao sve njezine bore. »Idemo!« kaže tata. Odjeven je u trenirku. Trčkara u mjestu, a tenisice mu škripe na linoleumu. Zatim iza njega dotrči mama u kratkim sportskim hlačicama i sportskom grudnjaku... Ponekad se san tu prekine jer mama nikad nije trčala sa mnom. Uvijek smo trčali samo ja i tata... I počinjemo trčati. Novi svijet širi se oko nas dok trčimo. Uvijek je prekrasno. Poput svega lijepog kod kuće, ali još mrvicu bolje. Pješčane plaže na kojima pijesak nije klizak pod našim stopalima dok trčimo, a voda je zlatne boje, nije plava. Prohladne šume gdje povjetarac miriše na limun i med, gdje se neobične šumske životinje mekog krzna igraju s nama. Pustinje s velikim pješčanim skulpturama iz kojih teče slatka pitka voda. Novi je svijet uvijek lijep, uvijek savršen. Ako imam sreće, san se tu zaustavlja. Nisam uvijek te sreće. Dok trčimo, staza pred nama zavija. Počinjemo se vraćati. Vidim našu kuću, kuću koja podsjeća na naš dom na Floridi gdje smo živjeli kad sam bila mala, ali izgrađena je od cigle kao ona u Coloradu, a na verandi je baka koja nam maše i poziva nas unutra. Mama skreće sa staze i odlazi prema kući. »Hajde«, kaže tata i penje se stepenicama verande. Međutim, ne mogu prestati trčati. Noge ne žele skrenuti prema kući. Ne mogu stati. Neprestano moram trčati u svijetu koji je lijep, spokojan i savršen. Pokušavam stati. Vraćam se prema kući, a tamo su mama, baka i tata te jedu palačinke. Ponekad je tamo i Jason, pas kojeg sam imala kad sam bila mala i prijatelji iz srednje škole. Ipak, ne mogu stati. Tako je zbog toga što se ponekad snovi o novom svijetu pretvaraju u noćne more.


10 MALI STARJEŠINA Čini se da me je Veliki Starješina odlučio kazniti. Tijekom duge vožnje dizalom nije izgovorio nijednu riječ, a kasnije, kad sam ga na putu od Bolnice do gravitacijske cijevi pokušao pitati nešto o djevojci, samo je prezirno brundao. Kad smo stigli u Centar za učenje, gurnuo me u tvrdu plavu plastičnu stolicu pored izblijedjelog globusa Zemlje u Sunčevu sustavu. Ponovo sam ga htio pitati nešto o djevojci, ali Veliki Starješina srušio se na stolicu nasuprot meni i počeo se meškoljiti. Lice mu se krivilo dok je podizao nogu na globus. Cipela mu je pokrila Australiju. »I?« zarežao je. »Što?« Nisam mogao sakriti plačljiv ton u glasu. »Pa, jesi li saznao koji je treći uzrok razdora?« »Ne«, rekao sam pogleda uprtog u planinske uzvisine na globusu. »Aha, dakle imao si dovoljno vremena gurati nos tamo gdje ne treba, ali ne i učiniti ono jedino što sam te zamolio?« Njegov je sarkazam okrutan. Te je riječi gotovo pljunuo u mene. »Zašto mi niste rekli za tu skrivenu razinu punu zamrznutih ljudi?« povikao sam. »Ja sam sljedeći prokleti vođa ovog broda! Trebao bih znati sve o tome!« »Trebao bi znati sve o tome, ha? Zašto mi onda ne kažeš koji je treći uzrok razdora?« »Ne znam!« viknuo sam. »Onda ostani ovdje i saznaj!« zagrmio je i bacio prema meni fleksić na zaslonu kojeg već se pojavio prikaz povijesti Zemlje u Sunčevu sustavu. Prije nego što sam mu ga uspio dobaciti natrag, pojurio je iz sobe srušivši globus. Probuđena iz svog mrtvila, Zemlja u Sunčevu sustavu počela se vrtjeti i štropotati pored noge stola gdje je pala postavši samo mješavina plavog i zelenog. Veliki Starješina još je razdraženiji jer je potiskivao ljutnju dok se nismo našli nasamo. Da nismo sami ovdje na skrbničkoj razini, znam da ne bi tako razgovarao sa mnom. Veliki Starješina ostavio je vrata Centra za učenje otvorena, a nakon što je izletio van, pogled mi je skrenuo prema metalnom zaslonu iza kojeg se skrivaju treperave žaruljice za koje sam mislio da su zvijezde. Zašto lagati o zaslonu, o skrivenoj brodskoj razini? Kakve mi je još laži napričao? Prstima lupkam po stolu koji je izrađen od pravog drveta sa Zemlje u Sunčevu sustavu pokušavajući smisliti novi plan. Ako mi Veliki Starješina ne želi reći što se zbiva, sam ću to saznati. Skrenuo sam pogled prema metalnom krugu koji pokriva gravitacijsku cijev u kutu prostorije. Mogao bih pobjeći, ponovo se spustiti kroz cijev na hraniteljsku razinu i vidjeti što još mogu saznati. Možda Orion zna nešto više. Nisam u stanju razmišljati u ovoj maloj sobi. Želim samo malo prošetati poljima, posjetiti pašnjake na kojima su ovce, besciljno lutati brodom putanja kojeg zacrtana je prije nekoliko stoljeća. Sabrati misli kako bih ih posložio. Prekršiti izravnu naredbu Velikog Starješine ?


ÄŒak ni ja nemam dovoljno hrabrosti za to.


11 AMY Više od zvuka otkucaja vlastitog srca nedostaje mi zvuk otkucaja sata. Vrijeme prolazi, mora prolaziti, ali ne znam krećem li se kroz vrijeme, baš kao što ne znam jesam li u svemiru. Nekako me to čini sretnom: to znači da je možda prošlo tristo godina i tristo šezdeset četiri dana te da ću se sutra probuditi. Ponekad bih se nakon utrke ili dugog dana provedenog u školi srušila na krevet potpuno odjevena i odmah zaspala. Nakon što bih konačno otvorila oči, imala bih osjećaj da sam ih zatvorila samo na trenutak, ali zapravo, prošao bi cijeli ostatak dana i polovica noći. Pa... Događalo mi se i to da se srušim na madrac, zatvorim oči i sanjam te mi se učini da sam u tom snu proživjela cijeli život, ali nakon buđenja shvatim da je proteklo tek nekoliko minuta. Što ako je protekla samo godina dana? Što ako još nismo ni poletjeli? Toga se najviše bojim. Jason je rekao: »Kad stigneš tamo, misli na mene dok gledaš zvijezde.« »Ne samo dok gledam zvijezde«, odgovorila sam. Hladni povjetarac, kao onog dana kad... Kad je to bilo? ... kad smo se sreli dok je glazba na zabavi toliko glasno svirala da je tlo pod našim stopalima vibriralo. U štiklama sam viša od Jasona, ali sad sam bosa, a hladnoća trave godi mojim umornim stopalima dok gledam u njegove oči. Jesam li se pomaknula? San je izblijedio, a sjećanje na travu, povjetarac i Jasona isparilo. Tama. Noćne more škakljaju mi um. Nešto se događa. Ne, ne, ne! Ništa se ne događa. Nikad se ništa ne događa. To je ponovna noćna mora, ona ista noćna mora. Ed/Hassan će me odmrznuti, ali ja ću ostati u istom stanju i samo će me vratiti unutra. Ili će se brod srušiti, a ja ću ostati zarobljena ovdje, zauvijek zamrznuta. Ili je to možda noćna mora u kojoj... Tup! ...u kojoj me zaborave odmrznuti, brod se spusti i svi su toliko uzbuđeni da me jednostavno ostave i... Nešto se događa. Ne. Noćne more postaju sve stvarnije i utoliko gore. Mislim da čujem nešto. Ne mogu ništa čuti. Sve je to u mojoj glavi. Nije stvarno. Razmišljaj o nečem ljepšem. Razmišljaj o Jasonu. Razmišljaj o mami, tati, razmišljaj o... Klik! Ne. Nije moguće da sam čula klik. Nije moguće da je to klik zavibrirao ledom. To se nije dogodilo. To su samo noćne more... još jedna u nizu. To je sve. Da mogu, zatvorila bih oči. Umjesto toga, pokušala sam usredotočiti um, baš kao što sam ranije mogla usredotočiti pogled dok sam gledala u nešto zbilja blizu. Uspomene. Uspomene uvijek odnose noćne more. U mojoj glavi počinju se nizati slike, dijapozitivi uspomena. Planinarenje Grand


Canyonom. Izlet na plažu u višim razredima osnovne škole. Gimnastika kad sam bila dijete. Prvi put kad sam sjela za upravljač automobila. Prvi put kad sam ogrebala auto (istog dana), a tata je vikao na mene pa mi je poslije ipak kupio sladoled i obećali smo jedno drugom da nećemo ništa reći mami. Pečenje božićnih kolačića s mamom i bakom godinu dana prije nego što je otišla u starački dom. Utrka. Trening za maraton. Osjetila sam nešto. Osjećam nešto. Toplinu u trbuhu. Onda sam začula... zujanje električne energije. Shvatila sam da to čujem jer dolazi iz cijevi u mom grlu. Moje se tijelo spušta. Samo djelić milimetra, ali to se događa. Led se topi. »O, bože!« Tup! Moje srce. Tup-tup! Voda kapa na trepavice mog lijevog oka. Nehotice sam se trznula. Žuta tvar koja je zakorila moje oči na tko zna koliko dugo puca dok se pomičem., prvi put od trenutka kad su me zamrznuli. »O, bože! O, bože! O, bože!«


12 MALI STARJEŠINA »Što radiš ovdje?« Skočio sam, a zatim napravio grimasu. Krivnja mi se nije mogla jasnije ocrtati na licu. »Skoro je pao mrak«, nastavlja Doktor. »Zna li Veliki Starješina da si ovdje?« »Nemojte!« govorim dok Doktor poseže za gumbom svog dojavljivača. »Vidite... iskrao sam se. Bio sam umoran od čitanja! Ma dajte«, dodao sam kad Doktor nije spustio ruku. »Samo sam... morao nakratko izaći. Nemojte me izdati. Oprostite mi ovaj put.« Doktorov smiješak govori mi da nije zadovoljan sa mnom, ali barem nije nazvao Velikog Starješinu. Lakše dišem. Na trenutak oboje smo samo stajali tamo, ja na stazi koja vodi dublje u vrt iza Bolnice, a Doktor na stepenicama. Volim ovaj vrt. Kad me Veliki Starješina poslao na Odjel na godinu dana, proveo sam puno slobodnog vremena u vrtu. Steela, starica koja je boravila na Odjelu davno prije nego što sam ja bio tamo, pretvorila je travnjak okružen živicom u pravu džunglu posadivši cvijeće, povrće, vinovu lozu i stabla. »Dakle, tražiš nadahnuće?« Doktor je okrenuo glavu prema kipu u središtu vrta. Veliki Starješina iz doba kuge, betonskog lica okrenutog prema gore i široko raširenih ruku, stoji kao blagonakloni čuvar vrta. Vrijeme i kiša koja pada prema planu izgladila mu je lice i ruke te je izbrisala karakteristične crte lica našeg najvećeg vođe. »Oh! Aha... da«, spremno sam prihvatio ponuđenu izliku. »Znam da me Veliki Starješina želi naučiti što znači biti u ulozi vođe, a mislim da je Veliki Starješina iz doba kuge bio najbolji u tome...« Veliki Starješina iz doba kuge bio je prvi i najznačajniji Veliki Starješina. On je jedini kome se moj Veliki Starješina ikad divio i bio je bolji vođa nego što će ijedan od nas dvojice ikad biti. »Došao si ovdje samo kako bi vidio kip?« Ispustio sam dubok uzdah. »Želio sam je vidjeti.« »Samo da ti to ne prijeđe u opsjednutost, dečko. To nije dobro, nije dobro ni za koga. Zamrznuta je i to je to.« »Znam, ali...« »Nema "ali". Zaboravi je.« Niskofrekventni alarm ispunio je zrak svojim odjekom. Tu-tu-tu! Ton upozorenja koji nagovještava mrak. Nešto zeleno privuklo mi je pogled. Na drugoj strani broda strojari se niz gravitacijsku cijev spuštaju iz ureda i laboratorija na strojarskoj razini u Grad koji se nalazi ovdje na hraniteljskoj razini, gdje oni žive. Kad se gleda odavde, male mrlje boje bljeskaju u cijevi: smeđa, bijela, crna, zelena. Doktor je podigao lice prema središtu neba. Tamo gore nije Sunce, već spremnik za fuziju s inercijskim zadržavanjem, solarna svjetiljka koja osigurava svjetlo i toplinu na hraniteljskoj razini, kao i gorivo za radnje unutar broda. Jedan bljesak upozorava nas da se približava noć, a zatim se spremnik prevlači neprozirnim štitovima. Svijet je sad u mraku. Za to koristimo izraz »zalazak Sunca«, koji se upotrebljavao na Zemlji u Sunčevu sustavu, ali ovaj zalazak Sunca nije ništa više doli gašenje svjetla. Nema crveno-žuto-narančasto-zlatne boje. »Hajde, dečko«, kaže Doktor dok stavlja ruku na moje rame povlačeći me s vrtne staze. »Moraš se vratiti do gravitacijske cijevi prije nego što Veliki Starješina primijeti da


te nema.« »Ali...« »Sva su vrata zaključana, čak i ona na četvrtom katu. Hajde! Nema smisla da te to proganja.« Okrenuo sam se puštajući da me Doktorove riječi odvuku od razmišljanja o djevojci čija je kosa boje Sunca na zalasku. Veliki Starješina govorio mi je o drevnim religijama koje su se klanjale Suncu. Nikad nisam shvaćao zašto. To je samo lopta sastavljena od svjetla i topline. Međutim, ako se Sunce na Zemlji u Sunčevu sustavu prelijeva u bojama i svjetlu kao kosa te djevojke, shvaćam zašto su se naši preci tome klanjali. Put koji vodi iz Bolnice izgleda zlokobno u okrilju mraka. Doktorova ruka steže se oko mog ramena dok mu se prsti zabadaju u moju ruku. »Tko je to?« prosikće. Zaškiljio sam prema mraku. Muškarac hoda niz stazu nekoliko koraka ispred nas. Kad se približio stepenicama Arhiva, živahno se uspeo njima. Do nas je dolepršao odsječak melodije koju zviždi, a to je neka stara uspavanka sa Zemlje u Sunčevu sustavu. »To je vjerojatno Orion«, rekao sam. Samo bi arhivist znao pjesme sa Zemlje u Sunčevu sustavu. Stisak Doktorove ruke na mom ramenu ne popušta. »Arhivist.« »Isti arhivist koji ti je pokazao nacrte broda?« Naglo sam okrenuo glavu. Doktor i dalje bulji u Oriona koji nas uopće ne primjećuje, već samo stoji u predvorju Arhiva. Otrgnuo sam se iz Doktorova stiska. »Kako ste znali da mi je arhivist pokazao nacrte ?« Doktor je prezirno otpuhnuo, ali njegov je pogled i dalje postojan. »To nisi mogao sam otkriti.« »Bok!« povikao je muškarac iz predvorja kad smo se približili Arhivu. Duboki glas potvrdio je da je riječ o Orionu. »Bok!« odgovorio sam. »Malo je vani hladno večeras, zar ne?« kaže Orion, ali nisam siguran zašto je to rekao. Obično se, nakon što padne mrak, temperatura spusti za deset stupnjeva, ali još je prerano to osjetiti. Međutim, Doktor je zastao lica bijela poput zida. »Jesi li siguran da je on samo arhivist?« »Da«, rekao sam. »Orion.« Doktorova napetost je popustila. »Njegov me glas podsjetio na nekoga koga sam poznavao. Čak se i ne sjećam kad sam zadnji put bio u Arhivu. Bok, Orione!« izgovorio je Doktor. »Možeš li nas pustiti u Arhiv?« Svejedno, Orion nije istupio iz sjene. Tuuu! Tuuu! »Alarm na krio-razini«, promrmljao je Doktor okrenuvši se brzo prema Bolnici odakle glasna sirena vrišti svoje upozorenje u mrak. »Nešto nije u redu!« Zaletio sam se stazom kao da mi je za petama crna rupa i poskliznuo se preko plastičnog pokrova kojim je prekriven put. Teški koraci popraćeni psovkama govore mi da je Doktor odmah iza mene. Sestre u predvorju ogledavaju se u panici, nesigurne otkud se čuje sirena, ali Doktor i ja ne obaziremo se njihove upitne povike i krećemo prema dizalu. Doktor teško diše dok se dizalo polako uspinje. Kad smo prošli treći kat, Doktor je podigao ruku do lijevog uha. »Pričekajte«, kažem odvlačeći mu ruku s gumba dojavljivača. »Saznajmo što se događa prije nego što obavijestimo Velikog Starješinu. Možda nije ništa ozbiljno.«


U tišini koja je uslijedila nakon te moje izjave i dalje čujem prigušene zvukove alarma koji postaju sve glasniji dok se uspinjemo na četvrti kat. Doktor se oslobodio moje ruke. Dizalo je zazvonilo i vrata su se otvorila. Vrata na kraju hodnika širom su otvorena. Doktor je potrčao niz hodnik, velikom brzinom uletio u sobu, a zatim se uputio ravno prema stolu. Palcem je prešao preko biometrijskog čitača na metalnoj kutiji u sredini stola. Ništa se nije dogodilo. »K vragu!« zarežao je. »Prijavi se«, kaže mi gurajući metalnu kutiju prema meni. »Ali...« »Ta će se kutija otvoriti samo ako to zatraži Mali ili Veliki Starješina. Ako ne isključimo alarm, Bolnica će se zatvoriti. Prijavi se!« Palcem sam prešao preko biometrijskog čitača. Poklopac kutije podigao se i preklopio otkrivajući kontrolnu ploču s nizom brojeva na kojoj treperi crveno svjetlo. Doktor je unio lozinku i alarm je prestao tuliti. Doktor se okrenuo prema dizalu, dobio odobrenje pristupa, požurio u dizalo te pritisnuo gumb za krio-razinu prije nego što sam uopće došao do dizala. Hvata zrak i lupka nogom o pod dizala dok se spuštamo sve dublje i dublje. Dok se spuštamo, Doktor cijelo vrijeme ne govori ništa. Stišće i otpušta šaku kao da broji otkucaje svog srca. Lice mu je napeto. Dizalo je malo poskočilo prilikom zaustavljanja na krio-razini. Vrata su se otvorila. Obojica smo na trenutak ostali u dizalu čekajući kako bismo vidjeli tko ili što se nalazi s druge strane. Sva su svjetla uključena. Doktor je oprezno iskoračio iz dizala. Ruke su mu se stisnule u šake. »Ne, ne, ne!« Doktor je izgovorio u dahu. Napravio je jedan korak, zastao, a zatim se dao u trk. Potrčao sam za njim. Doktor se zaustavio u redu vrata koja su označena četrdeseticama. Broj četrdeset dva izvučen je iz zamrzivača u zidu, a njezin stakleni spremnik leži na stolu u sredini prolaza. Djevojka čija je kosa boje Sunca na zalasku nalazi se unutra. Oči su joj otvorene, svijetle, jarko zelene kao vlati mlade trave i izgledaju prestrašeno. Bacaka se u vodi prošaranoj plavim kristalima. Spremnik je sad premalen za nju jer je budna i miče se. Njezina koljena i laktovi udaraju po staklu. Tijelo joj se grči, trbuh joj se spljoštio o poklopac spremnika, a glava i stopala udaraju u njegovo zaglavlje i podnožje. Prinijela je ruke licu i na trenutak sam pomislio da grebe po njemu, ali onda sam primijetio da čupa cijevi iz usta, grca se i davi dok to čini. »Požuri!« viče Doktor. »Moramo skinuti poklopac prije nego što iščupa cijevi!« Nisam ni pokušao pitati zašto. Samo sam požurio prema drugoj strani spremnika i pomogao mu podignuti teški stakleni poklopac. Unutar spremnika, cijevi iz djevojčina grla okružuju njezinu glavu i vrat, ali ona još uvijek pokušava iščupati one koje su joj ostale u grlu. Zagrcnula se i žuč žute boje pomiješana sa svijetlocrvenom krvlju zamaglila je vodu oko njezina lica. Doktor i ja još smo jednom gurnuli poklopac i uspjeli ga podići s vrha spremnika. Doktor se okrenuo istrgnuvši poklopac iz mojih ruku te ga je napola bacio, napola ispustio na cementni pod. Razbio se u dva nejednolika komada na tlu jer je predebeo i pretežak da bi se razbio u manje komadiće.


Ispod površine koja je prošarana plavim kristalima djevojka je konačno iščupala zadnje cijevi i na krajevima vidim male elektroničke uređaje. Djevojčine su oči širom otvorene i bulji ravno u nas. Usta su joj otvorena i čine savršeni krug koji usisava vodu. »Što pokušava napraviti, popiti je?« upitao je Doktor posegavši u vodenu masu kako bi uhvatio djevojku. Odstupio sam užasnuto. »Ne«, prošaptao sam. »Ona vrišti.«


13 AMY Bol. Hladno je, toliko hladno da peče, ali to nije pečenje koje spaljuje ranu, ne, to je pečenje koje sravnjuje sa zemljom, harači. Bol. Prži, čupa, ledi, para, krvari, slama. Moji se trbušni mišići grče. Nije moguće povratiti na prazan želudac. Oči vide samo mjehuriće. Neke sjajne. Neke ne. Ne mogu se usredotočiti. Sluz mi ulazi u nosnice i spušta se niz grlo. Gušenje. Grcanje. Kašljanje. Voda šljapka u mojim ušima prigušujući zvukove dubokih muških glasova oko mene. Ruke me podižu iz bljuzgavice u koju se pretvorio led u mom staklenom spremniku, a imam osjećaj kao da me spašavaju iz živog pijeska. Krio-tekućina se drži za mene povlačeći me u moj vodeni grob, prevlačeći hladne prste po mojoj koži. Polegli su me na nešto hladno, tvrdo i ravno. Preko nosa stavljaju mi masku u obliku tuljca, a zrak je toliko topao da bolno puše u moje nosnice podsjećajući moja pluća kako moraju raditi. Ruke su pritisnule nešto ljepljivo na moju kožu, a ubrzo nakon toga moji su se mišići počeli bolno grčiti. Dvije nježne ruke drže moju glavu na mjestu, a dva gruba prsta otvaraju moje kapke. »Ne«, mislim, »ne želim više kapi za oči.« Ipak, kap! Kap! Hladna tekućina ulazi mi u oči. Bolno trepćem dok mi se suze miješaju sa smjesom koju su ukapali. Grube ruke potom prelaze na moja usta. Isprva ne znam što se događa i puštam da mi razdvoje usnice. Potom shvaćam da ta osoba radi nešto i hladna tekućina spušta se niz moje grlo, ali ne znam što je to pa stišćem zube i pokušavam zatresti glavom, ali budući da su mi vratni mišići toliko dugo bili nepokretni, glava mi se samo miče na mjestu. Nježne ruke ponovo su me uhvatile za glavu. Nečije lice gleda u moje. Mladić, otprilike Jasonove dobi, ali viši, širi i mišićaviji od Jasona. Tamna maslinasta put, oči boje mliječne čokolade s mrvicama cimeta i sužene u oblik badema na krajevima. To je lijepo lice. Lice kojem želim vjerovati. Dok buljim u njega, oštra bol probode mi glavu. Nisam naviknuta usredotočivati oči ni na što. Mladić progovara. Iako su mi uši previše začepljene da bih išta jasno čula, njegov je glas ljubazan i zvuči umirujuće dok dodiruje moju čeljust. Pustila sam bradu da padne u znak potvrdnog kimanja, a zatim sam razdvojila usne radi njega. Topao gust sirup, koji ima okus gotovo kao breskva, no štipka kao alkohol, klizi niz moj jezik oblažući moje grlo. Osjećaj pečenja u grlu ublažio se. Mladić gleda moje lice. »Mmgnna gedyup«, kaže. Shvaćam da ga ne razumijem. Kima glavom prema meni kao da mi pokušava reći da će sve biti u redu, ali to nije istina. Neće biti u redu, kako bi


išta ikad ponovo moglo biti u redu? Mladić je uhvatio moju desnu, a grubijan moju lijevu ruku. Prije nego što sam uspjela pokrenuti vrat - ne! Podigli su me u sjedeći položaj. Osjećam kao da ću se raspoloviti. Nekoć sam bila led. Sad sam bol.


14 MALI STARJEŠINA »Mama?« ječi djevojka hrapavim i nekorištenim glasom. »Tata?« Njezine sjajne zelene oči ponovo su se zatvorile, a njezina kosa boje Sunca na zalasku širi se oko metalnog stola za pregled u čupavoj, mokroj masi. »Koliko će dugo biti ovakva?« upitao sam Doktora. »Jedan dan. Možda više. Nije ispravno reanimirana. Treba ih izvaditi iz krio-komore prije nego što započne postupak, a zatim ih treba zagrijati u reanimacijskoj kadi, a ne ostaviti na stolu kako bi se otopili. Čudo što je živa.« Progutao sam mučno. Čini mi se kao da mi se niz grlo spušta kamen. Doktor je podigao kraj spremnika povezan s cijevima koje su bile u djevojčinu grlu. »Netko je pritisnuo gumb«, rekao je. »Gumb se smije pritisnuti tek nakon što je tijelo pripremljeno za reanimaciju. Time se isključuje napajanje.« Podigao je pogled prema meni. »Bila je iskopčana. Da nismo došli na vrijeme...« Sad gleda u djevojku. »Umrla bi.« K vragu! Srce mi se spustilo u pete i tamo ostalo. »Samo tako? Umrla?« Doktor je potvrdno kimnuo. »Moram obavijestiti Velikog Starješinu.« »Ali...« »Nećeš biti u nevolji. Nisi ti to napravio. Zapravo mi je drago što si ovdje. Veliki Starješina rekao mi je da ste počeli učiti o snažnom središnjem vodstvu. To je nešto iz čega ćeš naučiti kako biti vođa.« Djevojčina se prsa pomiču gore-dolje, ali to je jedini znak života koji daje. Čudno je kako joj tijelo izgleda drugačije izvan leda. Čini se manjom, slabijom, ranjivijom. Led je bio njezin oklop. Sad je želim zaštiti, pokriti njezine obline, a ne prijeći prstima po njima. Stavio sam ruku na njezino rame diveći se razlici u tonovima naših koža. Otvorila je oči. »Hladno«, šapnula je. Doktor bulji u djevojku. »Ovo je prokleta noćna mora.« Želim pitati kako to može biti noćna mora kad je ona ovdje? Međutim, onda je ona zaječala, ispustila slab i dirljiv zvuk kao janje koje je jednom bilo moj kućni ljubimac i u grlu mi je opet nastala gruda. Doktor je donio bolničku spavaćicu djevojci, onu koja ne pokriva leđa, ali ona je zajauknula kad smo joj podigli ruke kako bismo joj ih provukli kroz otvore rukava. Zatim ju je pokrio dekom. Oči su joj i dalje zatvorene i isprva mi se činilo da spava, ali disanje joj je teško, neujednačeno i znam da se trudi ostati budna i slušati što govorimo. Ne govorimo puno. Kad je Veliki Starješina doletio na krio-razinu, donio je natrag sa sobom i sav strah. Pogledao je u nju, zatim u mene pa u Doktora. »Je li to bio on?« »Ne!« odmah sam se počeo buniti. »Naravno da ne«, rekao je Doktor. Zatim je meni objasnio: »Ne govori o tebi.« Ponovo se okrenuo prema Velikom Starješini. »To nije moguće i to znaš. Samo si paranoičan.«


»O kome...« počeo sam govoriti, ali obojica me ignoriraju. »To je bio kvar«, rekao je Doktor. »Pokvarilo se napajanje na njezinu spremniku.« Podigao jc crnu električnu kutiju koja se nalazila na vrhu Amyna krio-spremnika. Crveno svjetlo u žaruljici na njoj još uvijek treperi. »Siguran si u to?« zapitao je Veliki Starješina. Doktor je potvrdno kimnuo. »Naravno da sam siguran. Tko bi došao ovamo dolje, iskopčao nasumice neku djevojku pa otišao? To je bio samo kvar. Strojevi su stari. Stalno ih moram popravljati. Nije imala sreće, nekako je prošla neprimijećeno.« Još laži. Pitam se koliko ima istine u ičemu što Doktor kaže. Na koncu konca, danas je provjeravao njezinu krio-komoru. Također, prije nego što se pojavio Veliki Starješina, bio je u puno uplašeniji kad mi je rekao da je netko pritisnuo gumb kako bi je iskopčao. Djevojka je zastenjala na stolu. »Tko je ona?« upitao je Veliki Starješina obrativši pažnju na djevojku. »Broj četrdeset dva.« »Je li...?« »Nevažna jedinka.« »Amy«, rekla je djevojka hrapavim glasom. »Što?« Kleknuo sam pored nje, blizu njezinih ispucanih usana. »Zovem se Amy.« Veliki Starješina spustio je pogled na nju. Amy je otvorila oči, bljesak mlade zelene trave, ali opet ih je zatvorila lecnuvši se zbog fluorescentnog svjetla. »Tvoje ime nije važno, djevojko.« Veliki Starješina okrenuo se prema Doktoru. »Moramo saznati tko ju je reanimirao.« »Gdje su moji roditelji?« Njezin je glas samo šapat zagušen boli. Ostali uopće nisu obratili pažnju na nju. »Možemo li je vratiti?« Veliki Starješina upitao je Doktora. Doktor je niječno zavrtio glavom. Oči su mu žalosne. »Nemojte me ponovo zamrznuti!« rekla je Amy dok joj se u glasu osjećao strah. Glas joj je napuknuo od nedostatka korištenja i zakašljala se. »Čak i da to želimo, ne možemo«, odgovorio mu je Doktor. »Zašto ne? Imamo još komora za zamrzavanje.« Preko Doktorova ramena pogledao je prema vratima na drugoj strani prostorije. Nisam ih prije primijetio, ali zapamtio sam gdje se nalaze kako to kasnije istražio. »Regenerativne sposobnosti uvelike se pogoršavaju prilikom višestrukih zamrzavanja, pogotovo ako reanimacija nije pravilno izvršena. Ako je stavimo u drugu krio-komoru, možda se nikad neće probuditi.« »Želim svog tatu«, zaječala je pa, iako znam da je više žena nego djevojka, sad me jako podsjeća na dijete. »Vrijeme je za spavanje«, rekao je Doktor. Izvadio je medicinski flaster iz džepa te ga je otvorio. Amyne oči širom su se otvorile, »ne!« povikala je, a glas joj je prepukao dok je izgovarala tu riječ. Doktor joj se približio, a ona je nezgrapno podigla ruku kao palicu udarivši u njegov lakat. Medicinski flaster pao je na tlo. Doktor ga je pokupio i bacio u kantu, a zatim je otvorio ladicu i izvadio drugi. »Osjećat ćeš se bolje«, objasnio je djevojci dok ga je otvarao. »Ne želim ga.« Oči su joj kao crne pribadače u svijetlozelenim krugovima.


»Drži je«, kaže mi Doktor. Samo stojim tamo gledajući je. Veliki Starješina gurnuo me ustranu i svojom težinom pritisnuo njezina ramena. »Ne želim ga!« zavrištala je djevojka, ali Doktor je već zalijepio flaster na njezinu ruku, a male iglice počele su probijati njezinu kožu kao oštar brusni papir šaljući lijekove u njezin sustav. »Ne želim ponovo zaspati.« Gutala je riječi i bilo ih je teško razumjeti. »N.. žel... ne...« izgovarala je sve tišeg glasa. Nekoliko suza pomiješanih s kapima za oči zadržalo se na njezinim trepavicama. »Ne spavati«, rekla je još tiše i sporije. »Ne... ne više spavati.« Oči su joj zakolutale, glava potonula u more kose boje Sunca na zalasku, a zatim je izgubila svijest. Zagledao sam se u nju. Iako joj se prsa ravnomjerno podižu i spuštaju, sad se čini bliže smrti nego prije dok je ležala u ledu. Pitam se sanja li.


15 AMY Budna sam. Ipak, ne rastežem se, ne zijevam i ne otvaram oči. Nisam to navikla činiti. Barem ne u posljednje vrijeme. Zbog toga ležim ovdje postajući polako svjesna svih svojih osjetila. Neki je ustajali miris u zraku. Čujem kako netko lagano diše kao da spava. Osjećam toplinu i, tek nakon što sam to shvatila, sjetila sam se da više nisam zamrznuta. Moja prva misao: Koliko je snova i noćnih mora bilo stvarno? Čak i sad blijede snovi koji su se gomilali dok sam bila zamrznuta i pretvaraju se u nejasne uspomene, kao što to obično i biva sa snovima. Jesam li uistinu sanjala tri stoljeća ili samo nekoliko minuta prije potpune budnosti i odmrzavanja? Čini se kao da su u pitanju stoljeća, jedan san koji se nadovezuje na drugi u mojoj glavi, ali snovi su takvi, vrijeme u njima nije stvarno. Kad su mi vadili krajnike, imala sam desetke uistinu detaljnih snova, ali uspavali su me na samo otprilike sat vremena. Osim toga, nisam mogla sanjati dok sam bila zamrznuta. To je nemoguće jer snovi ne prolaze kroz zamrznute neurone. Ipak, što je sa svim onim pričama o pacijentima koji su ostali budni tijekom operacije iako ih je anestezija trebala uspavati? Ne. Zaboravi to. To nije isto. Mogla sam sanjati samo tijekom kratkog vremena kad mi se tijelo počelo otapati, ali ne i duša. Počnem li razmišljati o vremenu, o tome koliko je vremena proteklo i koliko sam bila svjesna njegova prolaska, izludjet ću samu sebe. Natjerala sam se otvoriti oči. Snovi me ne mogu proganjati, bez obzira na to jesu li stari nekoliko stoljeća ili ne, ako sam budna. Nabor mojih kapaka čini mi se novim i uživam u otvaranju očiju. Zatim se rasteeežem. Mišići me peku. Osjećam kako mi se stežu mišići na stražnjoj strani vrata, oni uzduž mojih listova, nježni mišići koji obavijaju moje laktove. Deka je kliznula niz moje noge. Sjela sam, a trbušni mišići povukli su me naprijed i to je bio užitak. Naga sam od vrha bedara naniže, a iznad toga nosim samo plavozelenu bolničku spavaćicu, jednu od onih koje se ne zatvaraju na leđima. Pored mog kreveta sjedi dječak čije se sporo i ravnomjerno disanje povremeno pretvara u hrkanje. Povukla sam deku sve do ramena. Zaspao je na stolici i zgrbljen je u neudobnom položaju. Sigurno me promatrao. Mrzim pomisao da je bio tamo, budan i svjestan, dok sam ja spavala. Ježim se od toga. To je isti dječak koji je bio tamo kad sam se prvi put probudila u staklenom lijesu. Lice mu je blago, ali ima neku oštrinu koja protuslovi nevinom izgledu koji ima dok spava. Nisam sigurna koje je rase, nije ni crn ni bijel, ali nije ni hispanskog ni azijskog porijekla. Ipak, boja je njegove kože lijepa, tamna je i ima neki kremasti ton koji nadopunjuje njegovu gotovo crnu kosu. Izražene jagodice i snažna krivina njegova čela navode na pomisao da je osoba od povjerenja, možda čak i netko drag. »Tko si ti?« rekla sam glasno. Prvi put otkad sam se probudila nakon stoljetnog drijemeža glas mi nije napukao. Vjerojatno su napravili nešto s mojim grlom. Tijelo mi je preplavila tupa pulsirajuća bol. Mladić je skočio, a na licu mu je bio oprezan izraz kad je oči usredotočio na mene.


Gleda uokolo kao da je iznenađen što razgovaram s njim, ali jedino se on još nalazi u sobi. »Ja... ovaj... ja sam Mali Starješina. Ja sam budući, ovaj, vođa broda.« Ustao je, ali kako ja nisam ustala, ponovo je nezgrapno sjeo. Budući vođa broda? Zašto brodu treba budući vođa? »Gdje sam?« »Na Odjelu«, kaže, ali jedva ga razumijem. Njegove riječi nekako su neobično odrezane i imaju nekakvu pjevnu intonaciju. Njegova kratka rečenica zvuči otprilike ovako: »Naaa odjeluuu.« Završetak svake riječi zvuči poput pjesme. »Gdje je Odjel?« upitala sam. »U Bolnici.« (»U Bolniciii.«) Pogledala sam uokolo. Ovo nije ono što sam očekivala. »Zašto sam u Bolnici? Što radim ovdje?« Nisam se u potpunosti usredotočila na ono što govori, stoga nisam uspjela pohvatati sve što je rekao. Soba mi se odjednom učinila hladnijom pa sam čvršće stegnula deku oko sebe. Opet govori nešto o tome da je budući vođa, kao da to ima ikakve težine. Budući vođa broda. Naravno da jest. Pažljivije ga promatram. Ima široka ramena, a na njima taman dovoljno mišića koji se ne ističu previše ispod njegove košulje koja izgleda poput tunike. Ipak, mogu vidjeti čvrste obrise njegovih bicepsa. Visok je, puno viši od mene, ali i skoro desetak centimetara viši od većine ljudi iako je, vjerojatno, moje dobi. Međutim, drži se pogrbljeno. Lice mu je usko, ali privlačno zahvaljujući prodornim bademastim očima. Sve to zajedno tvori to nešto zbog čega izgleda kao osoba koja je u stanju voditi brod. Kao da je Bog znao da će Mali Starješina postati nekakav vođa ili tako nešto pa mu je za to dao pravo lice i tijelo. Okrenula sam se u krevetu tako da sam stopalima dotakla pod. Pod je hladan, stoga sam podigla koljena do brade, naravno, ispod deke jer me bolnička halja ne pokriva dovoljno. »Kakav je?« »Kakvo je što?« (»Kakvooo jeee štooo?«) »Novi planet.« Iako uopće nisam željela doći ovamo, iako sam mrzila svaki trenutak svojih zamrznutih godina na putu ovamo, u glasu mi se osjeća malo strahopoštovanja koje čak ni ja ne mogu sakriti. Novi planet. Konačno smo na novom planetu. Planetu koji nijedno ljudsko biće ranije nije posjetilo. Dječak je ustao. Toliko je visok da mi se ne čini poštenim nazivati ga dječakom, ali ima pomalo dječje lice kao da nikad nije vidio ni učinio ništa što bi ga natjeralo odrasti, što bi crte njegova lica izoštrilo oporošću koju donose godine. Odšetao je do stražnjeg zida leđima okrenut prema meni. Nadvisuje sve u ovoj maloj sobi. Ona kao da ga jedva uspijeva zadržati. Malo me podsjeća na Jasona. Ne izgledom jer je tamnoputiji i mišićaviji od Jasona, već načinom na koji stoji i hoda kao da je potpuno siguran u svoje mjesto u ovom svijetu. Naslonio se na zid okrenut prema pravokutnom komadu metala koji tamo visi. Svjetlo se promolilo oko rubova metala. To je sigurno nekakav pokrov prozora. »Joššš nismooo naaa planetuuu«, rekao je. Nisam shvatila koliko slabo razumijem njegov naglasak dok mi nije okrenuo leđa nenamjerno sakrivši usnice od mog pogleda. »Što?« upitala sam. Okrenuo se prema meni, a kad je ovaj put progovorio, uspjela sam odgonetnuti njegove riječi. »Još nismo na planetu.« »Kako... to misliš?« Hladnoća, hladnoća leda i pakla ispunjava moj prazni želudac. »Nećemo sletjeti još otprilike pedeset godina.«


»Što?« »Žao mi je. Četrdeset devet godina i dvjesto šezdeset šest dana. Žao mi je.« »Zašto si me ranije probudio?« »Nisam!« pobunio se on jako se zacrvenjevši. »To nisam bio ja! Zašto me optužuješ?« »Samo želim znati zašto smo se svi probudili četrdeset devet godina i nekih dvjesto dana prerano! I gdje su moji roditelji?« Spustio je pogled. Nešto u njegovu ponašanju uzburkalo je ledenu grudu u mom želucu. »Niste se svi probudili ranije«, odgovorio je. Pogledom me moli da shvatim o čemu govori, da prestanem postavljati pitanja. »Gdje su moji roditelji?« ponovila sam. »Oni su... dolje.« »Želim vidjeti svoje roditelje. Želim razgovarati s njima.« »Oni...« »Što se dogodilo mojim roditeljima?« »Još uvijek nisu reaniminirani. Još su uvijek zamrznuti. Svi drugi dolje, osim tebe, i dalje su zamrznuti.« »Kad će se probuditi? Kad ću ih vidjeti?« Dječak je krenuo prema vratima. »Možda bih trebao pozvati Velikog Starješinu kako bi to objasnio?« »Veliki - što? Što bi mi objasnio?« Znam da vičem, ali nije mi stalo. Deka je kliznula niz moje noge. Mozak mi se zalijeće, a zatim zastaje udarajući u riječi za koje mislim da će dječak izreći, riječi kojih se užasavam, riječi koje mora glasno izgovoriti prije nego što povjerujem u njihovu istinitost. »Pa... Hm... Neće se probuditi dok ne stignemo tamo.« »Još pedeset godina«, rekla sam šuplje. Dječak je kimnuo. »Još četrdeset devet godina i dvjesto šezdeset šest dana.« Provela sam stoljeća zamrznuta u ledu. Bilo kako bilo, nikad se nisam osjećala usamljenijom. Ja sam sad živa, svjesna i budna, a oni nisu.


16 MALI STARJEŠINA Počela je plakati. Nisu to nježne i tužne suze, već ljutite suze koje kao da govore kako mrzi cijeli svijet ili barem brod koji je sad njezin svijet. Zbog toga sam napravio ono što bi napravila svaka razumna osoba suočena s uplakanom djevojkom. Pobjegao sam od tamo. U uhu čujem poznati zvuk: hip, bip-bip! »Na vezi: Veliki Starješina«, kaže nježan ženski glas iz mog dojavljivača. »Zanemari.« Veliki Starješina otišao je iz Bolnice čim je Doktor počeo davati postregeneracijske lijekove Amy. Nije pomogao u postavljanju infuzijskih igala, nije promatrao kako tri pune vrećice polako ispuštaju hranjive tvari i tekućinu u nju. Nije bio tamo kako bi nam je pomogao prebaciti na novi krevet na Odjelu, koji je Doktor naložio da pripreme za nju. Nije bio tamo kad se probudila i nije ostao uz nju više od sedam sati kako se ne bi morala probuditi sama. Zbilja me ne zanima što sad ima za reći. Zanima me samo Amy. Možda neće toliko plakati pokaže li joj se Godspeed. Uspijem li joj donijeti djelić doma, nešto što je podsjeća na Zemlju u Sunčevu sustavu, možda će... Uputio sam se ravno prema vrtu koji se nalazi odmah iza Bolnice. Vrt je sad u punom cvatu, ali točno znam što želim, a to su veliki žuti i narančasti cvjetovi pored ribnjaka, oni isprugani bojama gotovo jednako sjajnim kao što je Amyna kosa. Trebalo mi je malo vremena kako bih ih pronašao. Ostalo je samo nekoliko cvjetova, a njihove su se velike glave nagnule nad vodom u ribnjaku. Kleknuo sam ne obazirući se na blatne mrlje koje su se širile po mojim hlačama te sam ubrao nekoliko cvjetova. Latice koje se savijaju na krajevima duge su kao moji prsti, a njihov medeni miris lijeno ulazi u moj nos. »Mali Starješino!« K vragu! Okrenuo sam se prema Velikom Starješini dok su mi se prsti stezali oko peteljki. »Zanemario si moj poziv.« Glas mu je tih i jednoličan. »Bio sam zauzet.« Spustio je hladan pogled na cvijeće u mojoj ruci. »Očito.« Krenuo sam natrag prema Bolnici. Veliki Starješina pošao je za mnom. »Zaboravljaš svoje dužnosti. Nisi još dovršio zadatak koji sam ti dao jučer.« »To može pričekati.« Počeo sam se penjati stubama koje vode u Bolnicu, ali Veliki Starješina zgrabio me za ovratnik košulje i povukao me natrag. »Biti vođa broda važnije je od bilo kakve djevojke.« Kimnuo sam. Zbog toga što jest u pravu. »Čak ne bi smjela biti ovdje«, mrmlja Veliki Starješina. »Koja gnjavaža.« Dlanovima sam zgnječio peteljke. »Gnjavaža?« Sad je moj glas tih i jednoličan.


»Njezina prisutnost nije dobra za brod. Različitost. Prvi uzrok razdora.« Nešto u meni zarežalo je u znak pobune. Ne želim se pretvoriti u takva vođu, u nekoga tko je tako hladno ravnodušan prema Amy. Jučer mi je Veliki Starješina rekao da je moj zadatak zaštititi ljude. Nisam znao da je to značilo samo naše ljude. »Sad se vrati na skrbničku razinu i nastavi raditi na tom zadatku.« »Neću.« Oči Velikog Starješine raširile su se, a potom suzile. »Nećeš?« »Ne.« Otrgnuo sam se iz njegova stiska i uputio prema bolničkom dizalu. Prije nego što su se vrata zatvorila, Veliki je Starješina ušao za mnom. »Nemam vremena za tvoje djetinjarije. Reći ću ti još jednom. Vrati se na skrbničku razinu.« »Neću«, rekao sam smiješeći se i dalje, ali samo sam prikrivao strah. Veliki Starješina ne podnosi prkos, a nikad prije nisam mu se tako jako suprotstavio. Dio mene želi povući sve, ispričati se i biti poslušan kao što sam uvijek bio. Drugi dio mene želi da on zamahne prema meni kako bih mu uzvratio udarac. Veliki Starješina podigao je lijevu ruku do gumba dojavljivača. »Pravo pristupa skrbnika. Ovlaštenje Velikog Starješine«, rekao je, a trbuh mi se zgrčio. To ne može biti dobro. »Naredba: primijeni pojačavanje izmjene buke u dojavljivaču Malog Starješine. Variraj ton i frekvenciju. Intenzitet: tri. Zaustavi nakon ulaska objekta na skrbničku razinu.« Odmah sam začuo niskofrekventno zujanje u lijevom uhu. Stavio sam ruku preko njega, ali buka ne dolazi izvana, već iznutra, iz mog uha, iz dojavljivača. Zujanje se na sekundu pretvorilo u cviljenje, zatim ponovo u zujanje, a zatim je moj bubnjić ispunilo škripanje od kakva zabole zubi. Pritisnuo sam prst na dojavljivač. »Pravo pristupa!« rekao sam. »Naredba: zaustavi sve zvukove!« »Pristup odbijen«, rekao je ženski glas iz mog dojavljivača nadglasavši zvuk gori od šljapkavog zvuka teljenja krave. Ah! To nije biometrijski čitač za koji imam iste ovlasti kao Veliki Starješina. Dojavljivači su drugačiji i posebno sklopljeni za svakoga od nas. Jedino što moj može spriječiti od toga da me dovede do ludila jest dojavljivač Velikog Starješine. »Neka prestane«, rekao sam Velikom Starješini. U uhu čujem žubor, što samo po sebi nije tako strašno, ali svaki je žubor popraćen kratkim visokofrekventnim zvukom koji me svake druge sekunde iznenadi i natjera na poskakivanje. Otvorila su se vrata dizala te smo stupili u dnevni boravak. »Buka će prestati čim uđeš u Centar za učenje i postaneš pripravan za učenje i slušanje«, kaže Veliki Starješina ugodnim glasom. Ponovo je pritisnuo dojavljivač. »Naredba: povećaj intenzitet na četiri.« Zvukovi se pojačavaju. Veliki Starješina mi se nasmiješio. Zatim se okrenuo i izašao iz dnevnog boravka te krenuo prema Doktorovu uredu. Pokušao sam gurnuti prst u uho, ali to nema smisla. Dojavljivač je izravno povezan s mojim bubnjićem. To ponekad u mom uhu zvuči kao pucketanje koje je kombinacija razbijenog stakla i kukurikanja. »Lijepo cvijeće.« »Orione?« Svako iznenađenje zbog toga što ovdje na Odjelu vidim arhivista zamijenjeno je kakofonijom koja vibrira u mom lijevom uhu. Zaboravio sam cvijeće koje čvrsto držim u desnoj ruci. Iz slomljenih peteljki zeleni cvjetni sok curi mi između prstiju.


»Morao sam popuniti zalihu.« Orion je zatresao malu plastičnu bočicu iz koje se začuo štropot tableta. Sigurno ih je ukrao. Nitko ne smije imati zalihu lijekova za mentalne poremećaje, a čak i kad pacijent ne boravi na Odjelu, inhibitori se daju svaki dan, i to jedna po jedna tableta. »Ne želim da me uhvati Veliki Starješina ili Doktor.« Orion je spremio tablete u džep. Jednom sam rukom poklopio uho tijekom slabašnog pokušaja prigušivanja buke, ali bezuspješno. Orion se neveselo nasmiješio. »Taj stari trik. Nema smisla pokušavati zaustaviti buku. Samo se pogoršava što dulje traje.« Gledao me dok sam udarao šakom u uho. »Samo napravi što god ti je rekao ili ćeš poludjeti.« »Kako znate?« Riječi su zvučale grubo i ljutito, ali samo zbog toga što sam se teško mogao usredotočiti na išta drugo doli tuljenja li svom uhu. »Samo sam htio dati savjet. Nema smisla izravno se suprotstavljati Velikom Starješini. Neće upaliti. On je stari kralj koji je previše navikao na osjećaj moći. Ne smiješ mu izravno prkositi. Morat ćeš biti lukaviji.« Orion je zataknuo dio neuredne duge kose iza uha i opet sam primijetio bijele ožiljke u obliku paukove mreže na lijevoj strani njegova vrata, kao da je tu bila rastrgana rana, a komadići se nisu posve ponovo posložili. »Napravit ću kako ja hoću«, rekao sam dok sam se gurao pored njega držeći se za uho. Teturajući, krenuo sam preko dnevnog boravka. Kad sam prošao pored Harleyja, udario sam u njegovo platno baš kad je visoko-frekventni zvuk započeo neprirodni stakato u mom uhu poremetivši mi ravnotežu. »Mali Starješino?« upitao je zbrinuto skočivši s mjesta. Nisam obraćao pažnju na njega dok sam otvarao vrata hodnika i kretao prema Amynoj sobi. Dat ću joj to prokleto cvijeće makar me to ubilo. Neću dopustiti Velikom Starješini da me zaplaši. »Što nije u redu?« Harley me slijedio. Kad je pružio ruku prema meni, na njoj je ostavio otisak ruke jarke boje, ali sam ga otresao. Stao sam pred Amynu sobu i pokucao na vrata. Nije bilo odgovora. »Što radiš ovdje?« U Harleyjevu glasu čula se zategnutost koju sam primijetio usprkos glasnom graktanju koje je započelo u mom lijevom uhu. Sad sam se sjetio. To je bila soba njegove bivše djevojke prije nego što ju je dobila Amy. »Novi pacijent«, rekao sam lecnuvši se. Moj vlastiti glas zvučao je glasno u mom bolnom uhu. Harley je stavio ruke na zid ostavljajući za sobom narančasto-žutu mrlju na mat bijeloj površini. Nitko neće mariti. To je samo jedna u nizu mrlja. Otkad je Harley postao stalni stanovnik Odjela, mrlje boje pratile su ga kamo god bi krenuo, poput traga duginih boja. Dojavljivač se žestoko trudio omesti me - zvukovi i tonovi izmjenjivali su se vrtoglavom brzinom. Dio mene želi lupati glavom o vrata samo kako bi buka prestala. To me toliko izluđuje da me ni Doktorovi lijekovi za mentalne poremećaje ne bi mogli spasiti. Lijevom rukom tako sam čvrsto uhvatio uho da mi je krv počela kapati među prstima. Bojim se da ću ga otrgnuti. Umjesto toga, desnom rukom udario sam u zid. Cvijeće koje sam tako pažljivo odabrao u vrtu, veliki cvjetovi jarkih boja koje sam odabrao baš zbog toga što su me podsjetili na Amynu kosu, zatresli su se od siline udarca


moje šake u zid. Latice su popadale kao kiša crvenog i zlatnog. Otvorio sam šaku. Peteljke su žilava ljepljiva masa. Listovi su zgnječeni do neprepoznatljivosti. Samo cvijeće predstavlja jadne ostatke prirodne ljepote koju su imali dok su rasli pored ribnjaka. Mojem mučenju bukom dodani su zvukovi pucketanja. Ispustio sam cvijeće pred Amynim vratima, objema sam rukama poklopio uši zarobivši zvukove unutar svoje glave dok sam trčao iz Bolnice prema gravitacijskoj cijevi pa dalje do skrbničke razine i tihog spokoja.


17 AMY Muškarac koji stoji ispred mene ima duge prste. Nekoliko ih je puta isprepleo i raspleo, a zatim je oslonio glavu na njih promatrajući me kao zagonetku koju ne zna riješiti. Izgledao je uljudno, gotovo suosjećajno kad me je doveo ovamo iz moje sobe, ali sad bih voljela da je vrata ureda ostavio otvorena. »Žao mi je što si u ovoj situaciji.« Iako zvuči iskreno, njegovo držanje odaje samo znatiželju. Iako mi je dječak sve objasnio, i dalje trebam potvrdu od ovog »Doktora«. »Uistinu ćemo pristati tek za pedeset godina?« Glas mi je hladan i tvrd poput leda te bih skoro željela da me još drži zarobljenicom. »Za otprilike četrdeset devet godina i dvjesto pedeset dana, da.« Dvjesto šezdeset šest dana, razmišljam sjetivši se što je dječak rekao. »Ne možete me ponovo zamrznuti?« »Ne«, jednostavno je odgovorio Doktor. Budući da sam samo nastavila sjediti i buljiti u njega, dodao je: »Zapravo, imamo još nekoliko krio-komora...« »Stavite me u jednu od njih!« viknula sam nagnuvši se naprijed. Suočit ću se sa stoljećem noćnih mora samo kako bih se mogla probuditi sa svojim roditeljima. »Da si bila ispravno reanimirana, to bi bila jedna mogućnost, ali čak bi i u tom slučaju moglo biti opasno. Stanice se ne bi smjele ponovo zamrzavati. Tijelo propada ako se više puta reanimira.« Doktor je odmahnuo glavom. »Ponovo zamrzavanje moglo bi te ubiti.« Trudio se pronaći način kako bi mi to opisao. »Pretvorila bi se u meso oštećeno zamrzavanjem. Isušila bi se. Umrla bi«, dodao je kad ta grozna slika nije poljuljala moju gorljivost. Na trenutak sam se pokunjila. Zatim sam se sjetila. »Što je s mojim roditeljima?« »Kako to misliš?« »Hoćete li i njih ranije odmrznuti?« »Ah!« Raspleo je prste i poravnao predmete na svom stolu tako da je bilježnicu postavio usporedo s rubom stola, a sve olovke u šalici okrenuo je na jednu stranu. Nastoji utući vrijeme izbjegavajući kontakt očima. »Nisu te smjeli odmrznuti. Moraš shvatiti da su tvoji roditelji, brojevi četrdeset jedan i četrdeset, važne jedinke. Oboje imaju visokospecijalizirane vještine koje će nam biti potrebne kad pristanemo. Bit će nam potrebno njihovo znanje i pomoć u razvojnim stadijima Zemlje u sustavu Centauri.« »Dakle, zapravo ne.« Htjela sam da mi to kaže. »Ne.« Zatvorila sam oči i udahnula. Toliko sam ljuta, toliko bespomoćna, jednostavno bijesna što se to dogodilo i što ne mogu učiniti baš ništa u vezi s tim. Osjećam vruće, peckave suze u očima, ali ne želim plakati, ne sad pred Doktorom. Nikad više. Doktor je pritisnuo donji desni kut velike bilježnice kako bi je savršeno poravnao u odnosu na rub stola. Njegovi su nemirni dugi prsti zastali. Na njegovu je stolu sve u savršenom redu. U njegovu je cijelom uredu sve u savršenom redu. Osim mene. »Ovdje nije tako loše«, rekao je Doktor. Podigla sam pogled. Pogled mi je zamagljen i znam da ću zaplakati ne budem li pažljiva. Pustila sam ga nastaviti govor.


»Zapravo je bolje što si ovdje sad, a ne tamo kasnije. Tko zna kako će izgleda Zemlja u sustavu Centauri? Možda uopće nije podesna za život usprkos sondama poslanim prije nego što je Godspeed napustio Zemlju u Sunčevu sustavu. To nije nešto o čemu želimo razmišljati, ali je moguće...« Glas mu se utišao kad su mu je pogled susreo moj. »Što bih trebala učiniti?« »Žao mi je?« »Što bih sad trebala učiniti?« rekla sam podižući glas. »Govorite mi da moram samo besposleno sjediti? Čekati da brod pristane kako bih opet vidjela svoje roditelje?« Zastala sam. »Bože, tad ću biti jako stara. Starija od njih! To nije u redu\« lupila sam šakom o stol. Olovke su zaštropotale u zgodnoj maloj šalici, a jedna od njih pomakla se i poremetila red. Pružio je ruku kako bi je poravnao s ostalima. Uz ljutiti urlik zgrabila sam šalicu i bacila je na Doktora koji ju je izbjegao u zadnji trenutak. Olovke su poletjele kao oslobođene ptice, a zatim se zakotrljale po podu kao mrtve bube. »Nikoga nije briga za glupe olovke!« viknula sam kad je Doktor skočio kako bi pokupio razbacane olovke. »Nikoga nije briga! Zašto to ne vidite?« Smrznuo se grabeći svoje olovke leđima okrenut meni. »Znam da ti je teško...« »Teško? Teško? Ne znate kako mi je bilo! Ne znate koliko sam dugo patila, a sve uzalud! uzalud!« Doktor je tako silovito ubacio olovke u šalicu da su dvije ponovo iskočile van. Nije ih vratio na mjesto, već ih je razbacane ostavio na stolu u neredu. »Nema potrebe suprotstavljati se tako žestoko«, rekao je mirnim i jednoličnim tonom. »Život na brodu neće ti biti tako loš. Važno je«, dodao je, »pronaći način na koji se može ispuniti vrijeme.« Stisnula sam šake prisilivši se ne lupiti njima po njegovu stolu, ne baciti na njega stolicu na kojoj sjedim, ne povući zidove koji me okružuju. »Za pedeset godina bit ću starija od svojih roditelja, a vi mi govorite da nađem neki način kako bih ispunila prokleto vrijeme?!.« »Neki hobi, možda?« »GRRR!« vrisnula sam. Bacila sam se na njegov stol spremna sve pobacati na pod. I Doktor je ustao, ali umjesto da me zaustavi, posegnuo je u ormarić iza sebe. Taj je postupak iz nekog razloga bio toliko uznemirujuć da sam zastala dok je otvarao ladicu i nakon malo kopanja izvukao mali bijeli četvrtasti paketić, sličan vlažnim maramicama kakve sam dobila u kineskom restoranu u koji me Jason odveo na našem prvom sastanku. »Ovo je medicinski flaster«, rekao je Doktor. »Iglice koje se nalaze na ljepljivoj traci unose lijek za smirenje izravno u tvoj sustav. Ne želim provesti idućih pedeset godina držeći te na lijekovima, stoga moraš ostati mirna.« Stavio je bijeli paketić na sredinu stola, a zatim me pogledao ravno u oči. »Ali, učinit ću to.« Medicinski flasteri leže tamo kao crta u pijesku koju ne želim prijeći. Ponovo sam sjela. »Dakle, imaš li kakve hobije ili vještine koje bi ti mogle biti korisni na brodu?« Hobije? Hobiji su nešto što imaju devetogodišnjaci dok prčkaju po garaži. »Voljela sam povijest u školi«, konačno sam rekla iako se osjećam kao štreber jer mi najprije na pamet pada škola. »Ovdje nema škole.« Prije nego što sam uspjela zamisliti život bez škole, Doktor je nastavio: »Ne više. A, osim toga, u ovom je trenutku život koji si živjela... pa...« Aha. Shvaćam što želi reći. Moj život, moj bivši život, već je povijest. Kako će biti vidjeti ono što sam voljela i doživjela u povijesnom udžbeniku? Što ako, prelistavajući


stranice, prepoznam nekoga? Što ako prepoznam sebe na stranicama povijesnog toma koji je stariji od mene? »Bila sam u kros timu«, rekla sam. Doktor me bezizražajno pogledao. Shvatila sam da mu izraz »kros« ništa ne znači ovdje na brodu na kojem se nema gdje trčati. »Trčala sam. To je sport u kojem se trči.« Doktor izgleda kao da sumnja. »Naravno da možeš "trčati" kad god poželiš. Ali...« Mjeri me pogledom. »Možda to nije preporučljivo. Isticat ćeš se na ovom brodu... Ne mogu ti jamčiti sigurnost ako napustiš Bolnicu.« Želudac mi se stisnuo. Kakvi su to ljudi? I što misli pod »sigurnošću«? Misli li da će me netko napasti? Međutim, čini se da Doktor ne primjećuje moju nelagodu. »Kojim si se drugim aktivnostima bavila?« »Bila sam u uredništvu godišnjaka. Volim fotografiju«, rekla sam još uvijek rastresena zbog razmišljanja o tome kako će prema meni postupati kad izađem van. »Hm.« Doktor zvuči kao da to ne odobrava. »Zapravo, ne dopuštamo fotografiranje na brodu, osim u znanstvene svrhe.« Iako sam odlučila da ću dokazati Doktoru kako mogu biti smirena bez lijekova, ne mogu sakriti nevjericu. »Je li Vi to ozbiljno? Fotografiranje je zabranjeno?« »U kojim još aktivnostima uživaš?« nastavio je potpuno zanemarivši moje pitanje. »Ne znam«, rekla sam dižući ruke u zrak. »Što ovdje radi većina tinejdžera? Odlaze u klubove? Na zabave?« »Nema škole, zabave, ničega sličnog«, rekao je Doktor polako stavivši dvije preostale olovke u šalicu, »jer nema djece na brodu. Trenutno.« »Što?« upitala sam naginjući se prema naprijed, kao da ću na taj način uspjeti shvatiti o čemu priča. Otvorila su se vrata iza mene. Doktor je ustao kako bi pozdravio muškarca na vratima, ali ja nisam postupila isto. Star je, ali ulazi u ured kao da ga posjeduje, usprkos jedva vidljivom hramanju. »Ovo je Amy.« Doktor je izgovorio moje ime kao da nije siguran kako ga izgovoriti usprkos tome što se sastoji od samo tri slova. »Očito«, odgovorio je muškarac. Stajao je ondje i podrugljivo mi se smiješio. »Reci mi što znaš o Godspeedu.« »Je li to naziv ovog broda?« Nestrpljivo je kimnuo glavom. Čudno je što brod nosi naziv koji u sebi sadrži riječ »Bog«. Ovaj previše uredan ured koji miriše po dezinfekcijskom sredstvu i nekakvim kiselinama ni na koji način ne podsjeća me na Boga. »Prije zamrzavanja zvao se Projekt Arka. Sve što znam o tome jest da sam ja na njemu. Putujemo prema planetu u sustavu Centauri, koji je NASA otkrila nekoliko godina prije mog rođenja. To je generacijski brod, svi su trebali biti rođeni na brodu, održavati ga u pogonu i sve to dok ne stignemo tamo i dok moji roditelji i ostatak ljudi iz misije ne prijeđu na novi planet.« Muškarac je kimnuo. »To je sve što trebaš znati o Godspeedu«, rekao je. »Iako bi trebala znati i ovo. Ja sam Veliki Starješina.« Blago Vama, pomislila sam. Čestitam Vam što ste veliki i stari. Moju je tišinu shvatio kao znak za nastavljanje govora. »Ovom brodu nije potreban kapetan. Njegov je put odavno određen, a brod je projektiran kako bi radio bez ljudskog upravljanja.« Starac je uzdahnuo. »No, iako brodu nije potrebno navođenje, ljudima jest.


Ja sam najstariji. Ja sam njihov vođa.« Starac je podigao okrugli pritiskivač za papir s Doktorova stola. Promatrao ga je kao da drži svijet u rukama i shvatila sam da je njemu brod cijeli svijet. »U redu.« »Zbog toga se svi pridržavaju mojih pravila.« »U redu.« »Uključujući i tebe.« »Što god.« Veliki Starješina bijesno me pogledao. Bacio je pritiskivač za papir natrag na Doktorov stol, ali ne na isto mjesto gdje se izvorno nalazio. Doktorove su se ruke trznule kao da ga želi vratiti na pravo mjesto, ali se suzdržao. »Zbog toga«, nastavio je, »ne mogu dopustiti bilo kakvoj smetnji poremetiti živote ljudi. Ti si smetnja.« »Ja?« »Ti. Ne izgledaš kao mi, ne zvučiš kao mi i nisi jedna od nas.« »Ja nisam nikakav čudak!« »Na ovom brodu jesi. Kao prvo«, rekao je prije nego što sam se uspjela pobuniti, »radi se o tvom tjelesnom izgledu.« »Molim?« »Ovdje ne postoje različite etničke skupine«, rekao je Doktor nagnuvši se naprijed. »Svi dijelimo iste fizičke značajke: boju kože, kose i očiju. To je očekivano na brodu gdje nema nove krvi. Sve su naše značajke genetički spojene.« Pogledala sam crvenu kosu koja mi pada po ramenima, svijetlu, svijetlu kožu koja je uvijek prekrivena prevelikim brojem pjega. Jako se razlikuje od Doktorove tamne maslinaste puti i sijede kose na kojoj još ima tragova tamnosmeđe boje. Kosa Velikog Starješine skoro je bijela, ali razaznajem da je nekad i ona bila tamna u skladu s njegovom kožom i očima. »Ne samo da imaš neobično bijelu put i čudnu kosu«, rekao je Veliki Starješina, »već si i nenormalno mlada.« »Sedamnaest mi je godina!« »Da«, kaže Doktor polako kao da mu se gadi čak i moja dob. »Ali, vidiš, mi nadziremo parenje.« Pokušava govoriti smirenim i blagim glasom, ali stalno nervozno pogledava prema Velikom Starješini. »Parenje?« ponovila sam u nevjerici. Postoje pravila o seksu? »Moramo spriječiti incest.« »Fuj!« Veliki me Starješina ignorirao. »A to je lakše nadzirati kad su generacije zadane. Mlađa generacija, što se odnosi na većinu ljudi na Odjelu, u dvadesetim je godinama i na rubu ulaska u Sezonu. Doktorova generacija, starija generacija, u ranim je četrdesetima.« Mozak mi se zavrtio. »Želite reći da na brodu postoje dvije generacije i da svi imaju dvadeset ili četrdeset godina?« Stariji je muškarac je kimnuo. »Postoje neka odstupanja. Neka su djeca rođena malo kasnije ili ranije, neke Obitelji imaju nekoliko djece. Još uvijek nadoknađujemo smanjenje populacije iz doba velike epidemije kuge prije nekoliko generacija.« »Kuga?« »Razorna«, ubacio se Doktor. »Ubila je preko tri četvrtine populacije na broju i još uvijek nismo nadoknadili gubitak.«


Mislima sam se vratila u svoju posljednju godinu provedenu na Zemlji. Tata me odveo u zvjezdarnicu u Utahu kako bismo proslavili dovršetak Projekta Arka. Brod su, uglavnom, gradili u svemiru odvozeći materijal i ljude na gradilište u orbiti oko Zemlje pomoću nekoliko stotina lansiranih šadova. To je bio najveći projekt u svemiru ikad. Međutim, meni je to izgledalo kao sjajna okrugla mrljica dok sam gledala teleskopom. »Prije dvadeset pet godina bilo je potrebno više od desedjeća kako bi se dovršila međunarodna svemirska postaja koja je velika oko sto metara. Sad imamo brod izgradnja kojeg trajala je kraće od četiri godine, a veći je od cijelog otoka Iwo Jima«, rekao je tad tata, a u glasu mu se čuo ponos. Nije mi se svidjelo njegovo povezivanje broda na kojem ću provesti tri stoljeća s otokom poznatim po krvavoj bitci u krvavom ratu. Sad, gledajući ova dva muškaraca koji su proživjeli svoje živote na ovom brodu i u čijoj je povijesti kuga gotovo desetkovala stanovništvo, usporedba se čini nekako primjerenom. »Ali, kao što smo rekli«, Doktor je nastavio, »većina ljudi na brodu u ranim su dvadesetima ili četrdesetima.« Podigla sam pogled prema starom muškarcu. »Vi niste u ranim četrdesetima«, rekla sam. Ta je izjava zvučala puno odbojnije nego što sam je namjeravala izgovoriti. Starac mi je uporno upućivao pogled za koji ne znam je li sadržavao nagađanje ili gađenje. »Pedeset šest mi je godina.« Suzdržala sam se kako ne bih ispustila uzvik iznenađenja. Starac je izgledao puno starije od pedeset šest godina. »Ja sam Veliki Starješina broda, najstarija osoba i jedini koji ima pravo vladati. Prije svake generacije rađa se Mali Starješina koji će kasnije biti vođa te generacije.« »Na brodu nema nikoga starijeg od pedeset šest?« upitala sam. »Postoji još nekoliko staraca od otprilike šezdeset godina, ali neće živjeti još dugo.« »Zašto ne? »Stari ljudi umiru. To se događa.« To mi se ne čini ispravnim. Mislim, da, šezdeset je godina zbilja puno... ali svi ljudi jednostavno ne umiru u određenoj dobi. Puno je ljudi starije od šezdeset. Moja prabaka imala je devedeset četiri godine kad je umrla. »Što je s dječakom?« »Kojim dječakom?« zapitao je Veliki Starješina. »Govori o Malom Starješini.« Veliki je Starješina zagunđao. »Amy«, rekao je Doktor, »Mali Starješina rođen je između dvije generacije. Šesnaest mu je godina. Kad započne Sezona i mlađa se generacija počne pariti, djeca koja se rode bit će generacija kojom će Mali Starješina vladati nakon što Veliki Starješina krene put zvijezda. Dječak kojeg si upoznala sljedeći je Veliki Starješina.« »Gdje je drugi?« upitala sam. »Koji drugi?« Doktor je u rukama vagao okrugli pritiskivač za papir i pažljivo ga vratio na mjesto gdje se nalazio prije nego što ga je Veliki Starješina podigao. »Drugi Mali - što god. Vi ste jedan vođa«, rekla sam Velikom Starješini. »Vi ste zaduženi za Doktorovu generaciju. A dječak kojeg sam upoznala bit će zadužen za novu generaciju. Ali, što je sa svim onim dvađesetogodišnjacima? Tko je zadužen za njih?« Doktor i Veliki Starješina razmijenili su poglede. »Taj je Mali Starješina umro«, rekao je Veliki Starješina. Lice mu je postalo mračno


i nepomično. Pogledala sam Doktora. Sad je potišten, a sitni nabori u uglovima očiju produbili su se. Pitam se kako je taj Mali Starješina umro. »Ti si očito«, kaže Veliki Starješina odrješitim tonom, »drugačija. Neobičnog izgleda, nenormalno mlada.« »Dakle?« »Ne volim razlike. Različitosti mogu uzrokovati poteškoće.« Doktor se počeo nervozno trzati. Ponovo je počeo preslagivati stvari na svom stolu. »Baš mi je žao zbog toga. Ali, znate, nisam željela biti ovdje.« »Bez obzira na to. Bilo bi najjednostavnije prepustiti te zvijezdama.« »Veliki Starješino!« Doktor je istupio, a na licu mu se ocrtao izraz uzbuđenja i zabrinutosti. »Kako to mislite?« upitala sam. »Imamo komore za izbacivanje u svemir.« Veliki je Starješina govorio polako kao da se obraća nekome tko je glup. »Otvaraju se prema van.« Značenje njegovih riječi polako se taložilo na mojoj koži dok ga nisam upila cijelim svojim bićem. »Želite me samo izbaciti u svemir?« Glas mi je bio tih, ali ne zadugo. »Pa, nisam učinila ništa loše! Znate, nisam se sama probudila!« Veliki Starješina slegnuo je ramenima. »To bi bilo daleko najjednostavnije rješenje. Na koncu konca, ti si nevažna jedinka.« »Ne možete to učiniti«, rekao je Doktor te sam mu u potpunosti oprostila što je bio ljigav i prijetio mi kako će me drogirati lijekovima. Barem ne želi dopustiti da eksplodiram u svemiru. »Ne, Doktore«, rekao je Veliki Starješina. »Jako je važno da shvatite, da ona shvati, kako bismo je mogli samo izbaciti u svemir. Mogli bismo!« ponovio je zureći u mene. »Ali, nećemo«, rekao je Doktor odlučno. »Može ostati ovdje na Odjelu. Tako ćemo je držati podalje od ostalih. Neće biti tolika smetnja ako ostane ovdje.« »Mislite?« rekao je Veliki Starješina blagim, ali sumnjičavim glasom. »Siguran sam u to. Osim toga, uskoro će započeti Sezona. To će drugima odvratiti pažnju.« Veliki Starješina suzio je oči dok je gledao Doktora. Nešto što je Doktor rekao dotaklo je pogrešnu žicu u njemu, to je sigurno. Otvorio je usta, primijetio kako ga gledam sa zanimanjem i dobacio mi je bijesan pogled. »Izađite sa mnom, Doktore!« naredio je. Doktor izgleda nervozno, kao da je nešto skrivio. »Ne morate odlaziti zbog mene«, rekla sam zavalivši se u stolicu. »Slobodno preda mnom recite što god želite.« Veliki se Starješina okrenuo prema vratima. »Doktore!« naredio je. Doktor je poskočio i krenuo van za Velikim Starješinom. Čim su se vrata iza njih zatvorila, skočila sam sa stolice i pritisnula uho na metal. Ništa. Vratila sam se do Doktorova stola, izbacila olovke iz šalice pa naslonila šalicu na vrata, baš kao u onim starim Disneyjevim filmovima. I dalje ništa. »... prošli put!« zarežao je Veliki Starješina toliko glasno da sam skoro ispustila šalicu. Naslonila sam uho na metalna vrata trudeći se razaznati zvukove. »Ovo nije kao prošli put«, zasiktao je Doktor. Sigurno je stajao bliže vrata. Glas mu je blaži, zato ga bolje čujem. Pitam se je li se približio vratima radi mene.


Veliki Starješina u međuvremenu je snizio glas, zato uspijevam uhvatiti samo djeliće onoga što govori. »Uistinu? Sezona počinje... netko je iskopčao... ponovo, a ti...« »Znaš da nije moguće da je to ponovo on...«, rekao je Doktor. Čuje se nekakvo mumljanje, potmula tutnjava glasa, ali ne mogu razaznati o čemu je riječ. Uspjela sam uhvatiti jednu riječ: »Nemoguće.« »A što je tebi?« Njihov neobični naglasak ne čini prisluškivanje nimalo lakšim. »Meni?« rekao je Doktor. »Tebi.« Čak je i kroz metalna vrata primjetan prezir u glasu Velikog Starješine. »Pokazao si suosjećanje prema njemu zadnji put, nemoj to pokušati poreći.« »... apsurdno«, promrmljao je Doktor, »mogao bih jednostavno reći da si ti to učinio.« Još jedno prigušeno gunđanje. Čini se da Veliki Starješina uistinu reži. »Pa?« povikao je Doktor. »Mali Starješina rekao mi je da ga učiš što je to razdor. Kako mogu znati da sve ovo nije neki bolesni pokušaj koji si osmislio kako bi testirao dječaka!« Nešto, nešto - glupa vrata onemogućuju uspješno prisluškivanje - kao »prošli put«. Glas Velikog Starješine produbio se i ogrubio. Čuje se nekakvo hrvanje i, prije nego što sam se imala vremena pomaknuti, vrata su se otvorila. Doktor se zaletio u mene i ovaj sam put ispustila šalicu. Zakotrljala se po podu i to je bio jedini zvuk koji se čuo dok smo nas troje buljili jedni u druge. Lice Velikog Starješine tvrdo je i grubo. »Pratit ću kako se sve ovo... razvija.« Dok to izgovara, gleda u mene, a ne u Doktora. Poravnao je svoju košulju koja izgleda poput tunike i krenuo prema izlazu. Zatim je stao i pogledao me. »Nemoj napuštati područje Bolnice. Još nisam odlučio što ću učiniti s tobom.« »Ja nisam zarobljenik!« povikala sam za njim. »Na ovom smo brodu svi zarobljenici«, rekao je, a zatim izašao. »Neka te on ne zabrinjava«, rekao je Doktor pruživši ruku kako bi me potapšao po ramenu. Izmaknula sam se. »Neće te staviti u komoru za izbacivanje.« »Hm!« Nisam baš vjerovala u to. »U ovoj sobi koju sam ti našao imaš sve što ti je potrebno. Barem ćeš zasad ovdje živjeti. Imaš li kakvih pitanja?« Hoće li se uistinu pretvarati kao da se ništa nije dogodilo? Kao da nisam čula zbog čega su se svađali? U redu, nisam čula većinu toga, ali čula sam dovoljno. »Što se dogodilo zadnji put?« upitala sam. »Kako to misliš?« rekao je Doktor dok je sjedao za stol. Graciozno je mahnuo prema stolici nasuprot sebi, a ja sam se skljokala u nju. Dobacila sam mu pogled, ali ignorirao me. »Ma, dajte. Zbilja?« Doktor je ponovo počeo poravnavati olovke koje sam razbacala po njegovu stolu. Zbilja ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ipak... Pitam se koliko je to njegovo pravo ja. Njegov izraz lica dok me gleda bezizražajan je poput onoga koji nabacuje u prisutnosti Velikog Starješine. Sumnjam da mu se sviđam, ali zauzeo se za mene kad je Veliki Starješina prijetio da će me izbaciti kroz otvor u svemir. Naime, što se tiče onoga što Doktor osjeća prema Velikom Starješini... Mislila sam da ga poštuje, možda da ga se čak i boji, ali činilo mi se da se približio vratima kad sam pokušala prisluškivati njegov razgovor s Velikim Starješinom. Je li to namjerno učinio? Pokušava li me sad natjerati da postavim prava pitanja? Ili se samo poigravam sama


sa sobom? »Prošle Sezone«, rekao je Doktor, »bilo je nekih poteškoća. Ali, to nema nikakve veze s ovim.« »Možda ima. Kako znate?« »Zato što je osoba koja je uzrokovala poteškoće prošle Sezone mrtva«, rekao je Doktor. »Još nešto?« Postao je ljut i možda je već zažalio što je obećao da me neće izbaciti iz broda. Voli kad su stvari organizirane, a već sam više nego jedanput, upravo u ovom malom uredu, dokazala da me ne može ukrotiti kao svoje olovke. »Da«, rekla sam i nisam mogla sakriti ljutnju u glasu. »Zašto ste me ranije probudili? Što se dogodilo?« Doktor se namrštio. »Nisam siguran«, na kraju je rekao. »Ali, čini se kao da te je netko... iskopčao.« »Iskopčao?« »Komore za krio-stazu priključene su na vrlo jednostavan električni uređaj koji prati temperaturu i sustave za održavanje životnih funkcija. Jednostavno si... iskopčana iz jedinice za napajanje. Isključena. Odspojena.« »Tko me odspojio?!« povišena glasa zahtijevam od njega odgovor. Doktorova se ruka trznula pomaknuvši se malo bliže medicinskom flasteru na stolu. Ponovo sam sjela, ali srce mi lupa i plitko dišem. Između tog razgovora u hodniku i ovog otkrića jasno je da se nešto događa, a ja se nalazim u sredini toga. »Nismo sigurni. Ali, saznat ćemo.« Zatim je tiho, skoro nečujno, dodao: »Ali, to je sigurno bio netko kome je odobren pristup.« Oči su mu skrenule prema vratima iza mene i znam da je mislio na Velikog Starješinu. To je glupo: Veliki Starješina nije me želio ubiti dok se nisam odmrznula. Svejedno... zašto bi me itko želio iskopčati? Kako bi me ubio? Ipak, zašto mene? Ja sam, kako je Doktor ljubazno istaknuo, nevažna jedinka. Tad se pojavilo još jedno pitanje, važnije od svih drugih. »Što će biti s mojim roditeljima? Hoće li osoba koja me iskopčala iskopčati i moje roditelje?« Sjećam se kako sam se gušila u krio-tekućini. Sjećam se da sam mislila kako ću se utopiti u onom spremniku. Ne želim da moji roditelji osjete isto. Ne želim riskirati izgubiti ih zauvijek ako se njihovi spremnici otvore prekasno nakon otapanja leda. »Vrati se u svoju sobu i odmori se. Pokušaj se ne zamarati tim uznemirujućim mislima. Možeš biti sigurna da su tvoji roditelji zaštićeni, kao i svi ostali koji su zamrznuti. Veliki Starješina pobrinut će se za to.« Stisnula sam oči. Sumnjam da će starac poduzeti išta kako bi ikome pomogao. Vjerojatno smatra da je postavljanje čuvara oko krio-komora bila prevelika »smetnja«. Također, zbog njegove bešćutnosti ne bi me previše iznenadilo kad bih saznala da me iskopčao samo kako bi saznao hoće li me to ubiti. Ne mogu ovdje razmišljati. Ne mogu smisliti ništa pametno. Iako se ne želim odmoriti, moram biti negdje nasamo sa svojim mislima. Zbog toga sam otišla. Pored mojih vrata ležala je hrpa zgnječenog cvijeća. Sagnula sam se i podigla ga. Cvjetovi su me podsjetili na ljiljane, ali veći su i sjajniji od ljiljana kojih se sjećam sa Zemlje. Iako su uništeni, dio mene želi ih staviti u vodu. Lijepi su i mirišu tako slatko. Na kraju sam ipak ustala i ostavila polomljeno cvijeće u hodniku. Previše me podsjećaju na ovo što mi se sada događa.


18 MALI STARJEŠINA »A tu si«, kaže Veliki Starješina nehajno kad se uspeo kroz okno koje povezuje skrbničku i strojarsku razinu. Ležim na hladnom metalnom podu ispod metalnog zaslona koji skriva lažne zvijezde. U glavi mi bubnja od igre zvukovima koju je Veliki Starješina izveo u mojoj glavi. Nikad u životu nisam imao tako jaku glavobolju. Svaki put kad pomaknem glavu na podu, imam osjećaj kao da mi u glavi bubnja nešto teško cijelu tonu, udara u moju lubanju i pretvara mi mozak u beskorisnu kašu. Pokušavam ostati miran. »To što ste učinili bilo je grozno«, promrmljao sam pritišćući ruke na čelo. »Što? Aha, ono sa zvukovima. E, pa, sljedeći put nemoj zanemariti moj poziv.« »Hoću budem li tako htio!« Znam da zvučim djetinjasto jer jedva mogu gledati od glavobolje. Buljim u zamračeni metalni strop, zahvalan što je zvjezdani zaslon skriven od pogleda. Već i samo razmišljanje o malim ubodima zvjezdica koje žaruljice predstavljaju pogoršava moju glavobolju. Veliki Starješina prošao je kroz Veliku sobu do svoje sobe, ušao u nju te se vratio nekoliko trenutaka kasnije noseći nešto u ruci. Bacio je to prema meni. Medicinski flaster boje lavande. Otvorio sam ga i stavio izravno na čelo, a male iglice uhvatile su se za moju kožu kao čičak-traka. Duboko sam udahnuo želeći da lijek počne djelovati i donese olakšanje mojoj pulsirajućoj i bolnoj glavi. »Neka ti to bude lekcija«, rekao je Veliki Starješina. Njegov glas odzvanja Velikom sobom. Nema potrebe vikati. Samo smo nas dvojica u sobi. Pitam se govori li tako glasno samo kako bi pogoršao moju glavobolju. »Posao je Velikog Starješine spriječiti razdor. Tijekom stoljeća usavršili smo sprečavanje prvog glavnog uzroka razdora tako što smo uklonili postojanje različitosti.« »Znam«, zastenjao sam trljajući medicinski flaster dublje u kožu. Je li mi sad uistinu bila potrebna lekcija? Veliki Starješina počeo se spuštati u čučanj pored mene, ali koljena su mu zaškripala pa je ustao i, umjesto toga, počeo koračati uokolo hramajući. »Zar ne vidiš?« konačno je ogorčeno rekao. »Ta je djevojka toliko različita!« »Pa?« Veliki Starješina podigao je ruke u zrak. »Kaos! Razdor! Svađa! Ona je veliki problem!« Podigao sam obrvu zahvalan što se, zahvaljujući medicinskom flasteru, već osjećam bolje. »Malo dramatizirate, zar ne?« Veliki Starješina spustio je ruke i bijesno me pogledao. »Mogla bi uništiti ovaj brod.« »Ona je samo djevojka.« Veliki je Starješina zarežao. »Čekajte...« rekao sam naslonivši se na ruke i zagledavši se u njega. »To je to, zar ne? Ona je djevojka i moje je dobi. Bojite se da ćemo...« Lice mi je počelo gorjeti od same pomisli na to. Ako se Veliki Starješina boji onoga što bismo ja i Amy mogli raditi


zajedno... E, pa, bit ću iskren, to je mogućnost kojoj se radujem. »Nemoj biti takav klipan«, nasmijao se Veliki Starješina, a lice mi je počelo još više gorjeti. »To me uopće ne brine.« Progutao sam riječi dok sam skakao na noge. Zar uistinu misli da to ne mogu? Znam da nisam dovoljno star za Sezonu, ali znam i da sam više nego sposoban. Kad pogledam Amy... Znam što želim raditi s njom i znam da bih to mogao. Kako se usuđuje misliti suprotno! Nisam dijete kojim me smatra! »Usredotoči se«, rekao je Veliki Starješina pucketajući prstima ispred mog lica. »To sve nije važno. Važno je to što će ta djevojka uzrokovati poteškoće.« »I, što ćete učiniti u vezi s tim?« upitao sam potonuvši natrag na pod. Veliki me Starješina procjenjuje. »Ti ćeš biti idući Veliki Starješina. Što bi ti učinio u vezi s tim?« »Ništa«, isturio sam bradu prema njemu. »Ona nikome ne nanosi zlo. Bit će to u redu.« »Veliki Starješina nikad ne smije ne učiniti "ništa".« Na licu Velikog Starješine pojavljuje se samozadovoljni smiješak zbog kojeg ga želim jednostavno udariti. Prije nego što sam uspio smisliti ikakav dobar odgovor, Veliki Starješina podigao je prst i okrenuo mi leđa pritisnuvši gumb dojavljivača. »Hm!« rekao je osobi koja je uspostavila vezu s njim. »Razumijem. Da, naravno.« Okrenuo se prema meni. »Idem na strojarsku razinu. Ostani ovdje i čitaj o vođama na Zemlji u Sunčevu sustavu. Ostavio sam ti fleksić u Centru za učenje.« »Ali. ..« Veliki Starješina ovih dana provodi puno više vremena na strojarskoj razini nego prije. »Je li sve u redu?« Veliki Starješina uputio mi je procjenjivački pogled. Važe zavrjeđujem li čuti njegove misli, dijeliti njegove nevolje. Nazirem to u pogrbljenosti njegovih ramena, nelagodi dok staje na hromu nogu. I on osjeća težinu broda na sebi, baš kao i ja. Ne, on je osjeća jače. Nosio je tu težinu dulje od mene, i to ne samo svoj dio, već i onaj koji je trebao pripasti Malom Starješini koji je umro i nije ga mogao preuzeti. Samo na trenutak vidim Amy njegovim očima: kao problem. »Moramo razgovarati kad se vratim.« Glas mu je sad ozbiljan i ispunjen nelagodom. Pomiče se s jedne noge na drugu, ali ne kreće prema oknu. »O čemu?« »Uskoro je vrijeme Sezone.« »Aha.« Već znam za Sezonu. Dok sam živio na hraniteljskoj razini, bilo je jednostavno saznati što se događa između muškarca i žene. Vidio sam to kod krava koje su živjele na ranču, koza na farmi, ovaca u blizini polja. Čovjek bi morao biti glup da ne primijeti što životinje rade. Nekoliko žena koje su se brinule za mene tijekom vremena koje sam proveo na hraniteljskoj razini objasnile su mi što je reprodukcija. Tad mi se to činilo nekako neugodnim i odvratnim, ali uvjerile su me da ću, kad dođe moja Sezona, biti spreman, a žena iz Harleyjeve generacije proći će drugu Sezonu sa mnom. Otkad sam upoznao Amy, mislim da znam što znači biti spreman. »Tijekom Sezone vidjet ćeš, hm...« Glas Velikog Starješine utišao se. »Znam što je Sezona«, rekao sam. Jednako mi je neugodno kao i njemu. Bilo je dovoljno grozno saznati činjenice o parenju od starije farmerice, a još je gore slušati kako o tome priča Veliki Starješina. »Ipak bismo trebali razgovarati...« Ovaj je put Velikog Starješinu prekinuo njegov dojavljivač. Pritisnuo je gumb i rekao nešto tiho kako ja to ne bih čuo.


»Hej!« rekao sam. »hej!« Podigao je prst kako bih mu dao sekundu te je još nešto promrmljao u dojavljivač. »Prestanite me ignorirati«, rekao sam glasno. Veliki je Starješina uzdahnuo i isključio dojavljivač. »Moram ići.« »Zar mi nećete reći o čemu se radilo?« Veliki je Starješina uzdahnuo kao da sam dijete koje ga gnjavi. »Čujte«, rekao sam, »dosta mi je tajni.« »Dobro«, rekao je Veliki Starješina uputivši se prema otvoru svojim neuravnoteženim hodom. »Uči pa ćemo razgovarati kad se vratim.« Prije nego što sam se uspio pobuniti, već je nestao. Medicinski flaster već je djelovao: glavobolja je skoro nestala. Međutim, ne sviđa mi se pomisao na to kako bi Veliki Starješina to lako ponovo učinio. Možda bih trebao zadržati nekoliko medicinskih flastera. Moja prva zamisao bila je otići u Bolnicu gdje se čuvaju svi lijekovi na brodu. Doktor ih drži pod ključem, ali ako Orion može nabaviti dodatne psihotike, ne bi trebalo biti preteško nabaviti nekoliko medicinskih flastera. Ipak, s druge strane, zbog toga sam i upao u nevolje u prvom redu. Potom sam se sjetio odaja Velikog Starješine. Znam da tamo drži zalihe medicinskih potrepština. Naime, to znači da bih se trebao ušuljati se u sobu Velikog Starješine i prekršiti prešutni zakon o privatnosti. Možda sam provjerio jesu li vrata na četvrtom katu Bolnice otključana (dobro, provalio sam), ali nikad nisam ušao u nečiji privatni prostor bez prethodnog odobrenja. Nakon toga prisjetio sam se Orionova savjeta. Kako bih od Velikog Starješine dobio ono što želim, moram biti lukav. Dok ustajem i hodam prema odajama Velikog Starješine, govorim sebi da ću samo okrenuti kvaku, da neću ni gurnuti vrata, ali dok u glavi izričem te riječi, shvaćam kako lažem samom sebi kako ne bih izgubio hrabrost. Ruka mi se trese dok je pružam prema kvaki. »Na vezi: Harley«, zacvrkutao je ugodan ženski glas iz dojavljivača. »Hej, Harley!« rekao sam u nadi da se drhtaj u mom glasu neće prenijeti putem dojavljivača. »Što je bilo s tobom ranije?« »Reći ću ti kasnije.« »Tko je nova djevojka? Otkud je došla? Mislio sam da je Doktor već skupio sve luđake na jednom mjestu.« »Zauzet sam, Harley.« Harley je zahihotao. »Zauzet si! Aha! Samo je želiš zadržati za sebe!« To je bilo preblizu istine, stoga sam prekinuo vezu. Vrata Velikog Starješine stoje preda mnom kao da mi se rugaju. Ovog puta ruka mi se ne trese. Vrata su se otvorila. Iako je na njima staromodna zemaljska brava, Veliki Starješina ih je srećom zaboravio zaključati. Pogledao sam uokolo. To nije ono što sam očekivao. Veliki Starješina pomalo je aljkav, kao ja. Nasmiješio sam se. Zakoračivši preko hrpe prljave odjeće, uputio sam se do stola, najurednijeg dijela sobe. Samo su tri stvari na njemu: malena tamna plastična bočica slična onoj koju Doktor koristi za lijekove, velika staklena boca napunjena prozirnom tekućinom i kutija. Kutiju prepoznajem: to je ona koju je Veliki Starješina donio neki dan, neposredno prije nego što sam otvorio ploče na stropu i otkrio nebeski


svod na kojem su lažne zvijezde. To je kutija koju sam tad želio pogledati, kutija za koju sam mislio da sadrži sve odgovore na pitanja o mojoj ulozi vođe. Skinuo sam poklopac kutije očekujući... konačno nešto sjajno. Međutim, unutra je samo model od smole koji sliči na motor, ali valjkastiji je od onih koji pokreću traktore na hraniteljskoj razini. Replika izgleda čarobno zbog količine pojedinosti. Kad sam pritisnuo bočni gumb, motor se podijelio na dva dijela i prikazala se njegova unutrašnjost. Prstom sam gurnuo dijelove. Na osnovu onoga što sam naučio, pretpostavljam da je to brzi reaktor s olovnim hlađenjem, ista vrsta motora koja pokreće Godspeed. Ipak, ako sam u pravu, nikad dosad nisam izbliza vidio srce broda koji ću jednom voditi. Sklopio sam motor, možda jače nego što je bilo potrebno. Ovo je samo još jedna tajna koju Veliki Starješina skriva od mene. Pregledao sam bočice na stolu. U velikoj boci nalazi se tekućina koja miriše kao piće koje proizvode neki strojari. Veliki Starješina nikad mi ga nije dopustio kušati. Sad kad sam ga gucnuo, gotovo sam ispljunuo cijeli sadržaj po nepospremljenom krevetu Velikog Starješine. Zapeklo me je u grlu, a sve su mi se dlačice u nosu sasušile. Kad je tekućina dospjela u želudac, skoro sam povratio. U maloj bočici nalazi se otprilike dvadeset psihotika. Sad znam zašto mi Doktor i Veliki Starješina nisu dopustili odstupiti od dužnosti Malog Starješine nakon što sam počeo uzimati inhibitore. Veliki je Starješina lud kao i ja! Stisnuo sam bočicu u ruci. Veliki Starješina znao je koliko sam se uzrujao kad me Doktor natjerao da provedem godinu dana na Odjelu. Žestoko sam se borio protiv uzimanja pilula. Zašto nije mogao jednostavno priznati da i sam uzima psihotike? Mrzim tajne i laži. Zalupio sam vratima i uputio se u vlastitu sobu kako bih popio vode, stari lijek za živce hraniteljskih žena. Dobro sam postupio jer je koji trenutak kasnije Veliki Starješina uletio kroz otvor dozivajući me. »Pođi sa mnom«, rekao je. »Imamo problema.«


19 AMY Sve u sobi koju mi je dao Doktor neobična je mješavina osobnog i generičkog. Boje su neutralne, siva i bijela, ali netko je naslikao zeleni bršljan oko dovratnika te rukom dodao viticu cvijeća duž ukrasnih rubova. Kupaonica u sklopu sobe hladna je i dekorirana običnim bijelim pločicama i kromom, ali ručnici mirišu na limun i lavandu. Najbolji način za osloboditi glavu tih uznemirujućih misli jest vrući tuš, i to najtoplija voda koju mogu podnijeti. Skinula sam odjeću koju mi je Doktor ranije dao. Svijetla sivosmeđa tunika i čokoladno smeđe hlače. Mislim da je odjeća ručno izrađena. Iako su šavovi ravni i uredni, nisu strojno obrađeni. Tkanina je glatka i ne grebe, ali na njoj postoje mali tragovi uboda i nepravilnosti koje ukazuju na ručnu izradu, a ne industrijsku proizvodnju. To je tako čudno. Nekako sam očekivala svemirska odijela i sjajni materijal. Vikend prije nego što su nas zamrznuli, mama, tata i ja proveli smo cijelu noć gledajući stare znanstveno-fantastične filmove: Star Trek, Star Wars i Star - nešto. Zamišljala sam kako će ovdje svi nositi uniforme, imati lude frizure ili nešto takvo, a sad nosim stvari poput kostima za viteške turnire. Trebao mi je trenutak kako bih shvatila kako tuš radi. Ima gumbe umjesto ručki, a iz malih bakrenih kvadratića koji su ugrađeni u zidove tuš kabine izlazi više pare nego vode. Na maloj polici pri vrhu tuša nalaze se dva komada sapuna. Nema bočica šampona ili regeneratora, ali okrugli komad sapuna zapjenio je moju kosu kad sam ga isprobala. Petljam s gumbima pokušavajući shvatiti kako dobiti pravi mlaz vode jer para ne uspijeva isprati sapunicu iz moje kose. Odjednom sam pritisnula pravi gumb i mlaz hladne vode počeo je curiti iz mlaznice u blizini mog lica. Zagrcnula sam se i jedan strašni trenutak tuš me podsjetio na strahotu kad su Ed i Hassan napunili stakleni spremnik krio-tekućinom prije nego što su me zamrznuli. Moram podsjetiti samu sebe da se ne utapam, da ne moram udahnuti tekućinu jer me neće ponovo zamrznuti. To se dogodilo prije nekoliko stoljeća, ali uspomena je još svježa. Koljena su mi klecnula. Morala sam se na nekoliko minuta nasloniti na tople pločice, duboko udišući, prije nego što sam uspjela opet stati na noge. Nakon što sam se istuširala, omotala sam ručnik oko tijela, a iz kose mi je kapala voda. Soba je sad vrlo tiha i osjećam se usamljeno. Ponovo razmišljam o dječaku koji je bio ovdje kad sam se probudila, Malom Starješini, i iznenađeno shvaćam da mi, zapravo, nedostaje. Sad kad ga nema, u ovoj se sobi osjećam kao uljez. Čvršće sam omotala ručnik oko sebe. Ovdje nema ničega osobnog, osim bršljana koji resi ukrasne rubove zelenom bojom koja se ljušti. Nema knjiga, nema TV-a. Postoji stol, a na njemu je mekani komad plastike veličine i debljine lista papira koji je A4 formata. Kad sam bila u uredništvu godišnjaka u srednjoj školi, fotografirala sam članove dramske skupine. Svi su pozirali s nečim što smo zvali pločice od gela u boji, uistinu malim komadićima plastike koji su se mogli pričvrstiti na reflektore kako bi se promijenila boja svjetla. Komadić plastike na stolu izgleda baš kao gel u boji, samo što je proziran. Kad sam ga dotakla, zaslon je zasvijetlio i zatražio da se predstavim. Je li to računalo? Na suprotnom je zidu polica, a njoj zdesna nalaze se vrata. Pored vrata, tamo gdje bi


trebao biti prekidač za svjetlo, nalazi se mali metalni otvor i u njemu je tipka. Pritisnula sam je. Ništa se nije dogodilo osim što se tipka zavrtjela u mjestu. »Identitet nepoznat«, nježni ženski glas razlegao se sobom. »Glasovna naredba.« »Hm!« izgovorila sam. »Nepoznata naredba«, rekao je glas iz računala. »Izrecite naredbu: svjetla, vrata.« »Isključi svjetlo?« pokušala sam. Ugasila su se svjetla u sobi. Ponovo sam prešla prstom preko tipke. »Identitet nepoznat. Glasovna naredba.« »Upali svjetla«, rekla sam, a svjetla su se ponovo upalila. Osim tipke koja se vrti i upravlja svjetlima, u zid su ugrađena i dva metalna pravokutnika, jedan otprilike veličine samoljepljivih papirića, a drugi otprilike iste veličine i oblika kao omotnica. Kad sam se približila, primijetila sam mali gumb ispod svakog pravokutnika. Pritisnula sam gumb ispod manjeg pravokutnika i metal je nestao, a prikazao se otvor dovoljno velik da u njega stanu dva prsta. Prazan je. Međutim, kad sam pritisnula gumb ispod većeg pravokutnika, vrata se nisu otvorila. Ponovo sam ga jače pritisnula. Mali bip odjeknuo je tihom sobom. Imala sam taman dovoljno vremena za uspaničiti se. Jesam li učinila nešto glupo? Jesam li uključila alarm? U tom trenutku otvorila su se vratašca. Ispod njih ugledala sam još jedan otvor, baš poput onog manjeg. Nije prazan. Unutra je debeli kruščić iz kojeg se puši i nešto curi sa strane. Podsjeća me na zarolanu pizzu, ali zarolana pizza nikad nije tako dobro mirisala. Pružila sam ruku, a slina mi je već počela curiti. Donji dio otvora odvojio se kad sam ga dotaknula - salveta. Pecivo je toplo i ne mogu mu odoljeti. Odgrizla sam tri ili Četiri zalogaja prije nego što sam uistinu osjetila okus tog jela. Međutim, nakon toga više nisam mogla pojesti ni zalogaja. To je mesna pita, punjena umakom i nekim povrćem koje prepoznajem. Ipak, okrugli zeleni komadići koji izgledaju kao grašak veći su i žilaviji od graška koji sam ikad prije okusila. Također, ostali komadići mogli bi biti krumpir, ali nisu. To je nešto slično tofuu, ali deblje. Nakon što sam polizala sav umak, uočila sam teksturu gume, a okus je ostao otprilike jednako dobar. Mesna pita nije previše začinjena - u nju su sigurno dodali sol i nešto slatkasto, kao što je cimet, ali nema papra ni ičega slično jakog. A meso... uopće ga ne prepoznajem. Meso je crveno, ali nije nimalo masno. Svaki je komadić savršena kockica i jednostavno mi se nameće pitanje je li ga izrezao neki vješt kuhar ili to uopće nije meso? Zamislila sam posude za led koje nisu napunjene vodom, već crvenom zamjenom koja sliči na meso, a onda sam skoro povratila i bacila pitu u malu kantu pored vrata koja izgleda kao koš za smeće. Kad je pita dotakla dno, ono se otvorilo i otkrilo dugi crni tunel koji je usisao mesnu pitu i salvetu. Ništa nije ostalo osim daška pare iz pravokutnog metala pored vrata i mirisa nezačinjenog umaka u zraku koji mi je istovremeno i neobično poznat i potpuno stran. Zatresla sam glavom. Ova je tehnologija bolja od ikoje na Zemlji. To je još jedan znak da ne pripadam ovamo. Voljela bih imati nekoga s kim bih mogla podijeliti sva ta otkrića. Pogled mi je odlutao prema stolici i gotovo sam uspjela zamisliti Malog Starješinu kako tamo sjedi. Njega i njegove ljubazne oči. Jedinu osobu na ovom brodu kojoj, izgleda, ne predstavljam smetnju. Razmišljam o svojim roditeljima. I oni su na ovom brodu, ali razdvaja nas još pedeset godina.


Skrenula sam pogled i naredila samoj sebi da prestanem razmišljati. Međutim, onda sam se sjetila kako me je netko iskopčao i prestrašila sam se kako bi se to i njima moglo dogoditi. Zadrhtala sam i rekla samoj sebi da je to samo zbog toga što je ovdje hladno. Ormar stoji uza stražnji zid pored velikog komada metala koji visi sa zida i, možda, pokriva prozor - svjetlo se probija oko rubova. Odjeća koja se nalazi u njemu ima ustajali miris, ali nakon što sam izvadila neke komade, izgledali su mi čisti i u dobrom stanju. Ne mogu pronaći grudnjak ni u jednoj ladici, ali pamučnih je gaćica puno. Malo mi smeta što moram nositi gaćice za koje ne znam kako su ovdje dospjele i jesu li nekad pripadale nekome drugom iako ne izgledaju staro ni nošeno. Pustila sam da ručnik padne na pod i navukla na sebe žućkastosmeđu tuniku i tamni par hlača. Porub tunike i hlača oslikan je malim žutim cvjetovima. Kad sam bacila ručnik u košaru za rublje pored ormara, poklopac se zatvorio. Iz njega je izašao oblak pare, a zatim se otvorio poklopac košare za rublje. Ručnik u njoj suh je i čist. Ne znam dovoljno o ovom brodu. To će biti prvo što ću napraviti: pronaći druge, saznati više o brodu, a zatim ću saznati kako zaštititi roditelje od osobe koja me iskopčala. Usprkos tome što ih sad trebam više no ikad, ne želim da se probude u hladnoći, sami dok se utapaju ispod stakla. Tračak svjetla ocrtava se na tepihu ispod četvrtastog komada metala koji visi na zidu pored ormara. Kad sam dotakla tanki izbočeni metal, podigao se i otkrio zamrljani prljavi prozor s pogledom na jarko zelena polja. Znači, ovdje ću provesti sljedećih četrdeset devet godina i dvjesto šezdeset šest dana. Nije ružno. Nije ni ono što sam očekivala. Posvuda je zelenilo. Valoviti brežuljci šire se od travnjaka Bolnice do prašnog utabanog puta. Pašnjaci i polja podijeljeni su tamnozelenom živicom ili smeđim ogradama. Krave su najbliže, a pretpostavljam da su čupave bijele točkice u daljini ovce ili koze. Uredni redovi jarko zelenih biljaka šire se poput neobičnog pokrivača. Tamo na rubu nalazi se nešto što izgleda kao goleme složene lego-kocke - prikolice ili kontejneri na velikim kamionima naslagani jedni na druge i svi su obojani drugačijom jarkom bojom. Zbrkana hrpa boja pomalo me podsjeća na svijet Walta Disneyja. Kad sam bila mala i živjela na Floridi, roditelji su me vodili tamo svako ljeto. Tad mi je to mjesto izgledalo ogromno poput diva, kao da je zabavni park obuhvatio cijelu zemlju, ali sad sam naglo shvatila kako bi Pepeljugin dvorac stao u ovaj metalni mjehurić i da je ova razina, vjerojatno, barem pedeset puta veća od cijelog čarobnog kraljevstva. Pokušala sam prebrojati prikolice, ali nisam uspjela. Koliko to ljudi živi na ovom brodu? Ima mjesta za najmanje nekoliko tisuća stanovnika. Pitam se živi li Veliki Starješina u jednom od kontejnera u boji. Oči su mi skrenule prema horizontu. Nema horizonta. Zbog toga što nema neba. Iznad jarko obojenih kontejnera uzdiže se hladan siv metal. Metal se nadvija nad Gradom tvoreći luk nad cijelim prostorom. Nezdrava nijansa plave zamjenjuje sivu pri vrhu. Pretpostavljam da su pokušali stvoriti dojam neba, ali to im nije baš uspjelo. Ravno u sredini nalazi se svjetleća kugla jarko žutonarančaste boje. Gledanje u nju nije toliko bolno kao gledanje u Sunce, ali ipak nije ugodno. Možda bi me taj umjetni svijetleći izvor svjetla i topline zadivio da nikad nisam vidjela Sunce. Ipak, vidjela sam Sunce i to nije ova malena lažna stvar, već nešto puno veličanstvenije. Gledala sam u nju


dok mi oči nisu zasuzile, a kad sam odvratila pogled, zatvorila sam oči dulje nego što je bilo potrebno. Iza mojih kapaka zaplesale su slike izlomljenog svjetla. Kako se ta ogromna svjetiljka može usporediti sa Suncem? Ovdje je sve naopako. Smrskano. Polomljeno. Poput svjetla. Poput mene. Nikad nisam razmišljala o tome koliko je važno nebo, sve dok ga nije nestalo. Okružuju me zidovi. Samo sam jednu kutiju zamijenila drugom.


20 MALI STARJEŠINA Veliki Starješina i ja nismo izmijenili ni riječ dok smo se dizalom spuštali na kriorazinu. Pogotovo nismo spomenuli to kako je alarm na stolu na četvrtom katu bio otvoren i razbijen, kako mu se unutrašnjost prolila po podu kao da ju je netko ispljunuo. Pokidan. Beskoristan. Kad su se vrata otvorila, svjetla su već bila uključena. »Dođite iza!« začuo se Doktorov glas. Koraci Velikog Starješine dugi su iako neujednačeni zbog njegova hramanja, stoga moram požuriti kako bih uhvatio korak s njim dok hodamo niz prolaz u kojem su vrata označena brojevima. Potražio sam broj četrdeset dva, ali krećemo se prebrzo da bih ga pronašao bez zaustavljanja. Skrenuli smo iza ugla i krenuli niz prolaz označen brojevima od sedamdeset pet do sto. Jedna su mala vrata otvorena. Stol dio kojeg je ladica već je izvučen i na njemu leži krio-spremnik. Doktor stoji ispred njega. Okrenut nam je leđima, nagnut je nad spremnikom, ali iako nam priječi pogled, uviđam da nešto nije u redu. Veliki Starješina nije oklijevao dok smo se približavali. Ja jesam. Muškarac u spremniku mrtav je i pluta u vodi prošaranoj plavim iskricama. Oči su mu savijene, prsti zgrčeni i znam da je umro pokušavajući izaći iz spremnika dok se kriotekućina otapala. Znam to jer su mu oči i usta širom otvoreni, a lice iskrivljeno od bijesa i nemoći. Na podu ispod njega nalazi se lokva plavičaste krio-tekućine, a oko njegovog prebijelog vrata crvene mrlje. Veliki Starješina i Doktor zajedno su podigli poklopac. Mrtvi se muškarac unutar spremnika zaljuljao, a prsti, nos i koljena izdigli su mu se iznad gustog sloja vode. »Tko je on?« upitala sam. »Broj sto.« Posljednji spremnik u redu, posljednja krio-genički zamrznuta osoba. To mi ništa ne znači, ali Veliki je Starješina naglo udahnuo. Doktor je značajno kimnuo prema njemu. Glava mrtvaca trznula se, a ja sam uplašeno odskočio. Međutim, Doktor je samo izvlačio cijevi iz muškarčevih usta. Svakim pokretom i njegovo se tijelo silovito trzalo. Voda se izlila iz spremnika. Odstupio sam, ali je svejedno poprskala moje čizme. Prišao sam stolu na kraju prolaza i uzeo Doktorov fleksić. Prstom sam prešao preko ruba kako bih ga uključio. Zaslon je zasvijetlio. Položio sam palac na pločicu čitača i prikazala se poruka: »Pravo pristupa Velikom Starješini/Malom Starješini: dopušten je potpuni pristup.« Zaslon se ispunio slikama - ikonama, mapama, bilješkama. Potražio sam broj sto i, nakon nekoliko pritisaka prstom, pronašao sam ga: mapu s podacima o mrtvom muškarcu. IME I PREZIME: WILLIAM ROBERTSON BROJ: 100 ZANIMANJE: STRUČNJAK ZA VODSTVO


STATUS: VAŽNA JEDINKA U OBRAMBENOJ ORGANIZACIJI PRETHODNO ISKUSTVO: AMERIČKI MARINAC, AKTIVNA SLUŽBA U RATU... Veliki Starješina zgrabio je fleksić iz moje ruke. Jednim pokretom prsta ugasio je zaslon. »Obrati pažnju«, zarežao je. Glavom je trznuo prema Doktoru koji je konačno izvadio sve cijevi. Mala električna pločica iskočila je iz muškarčevih usta i utonuo je dublje ispod površine krio-tekućine. »I?« rekao je Veliki Starješina. »Je li riječ o kvaru? Još jednom?« »Samo minutu.« Doktor se nagnuo nad električnu kutiju. Nakon što je pritisnuo gumb, otvorila su se vratašca. Izvukao je mali okrugli metalni predmet koji je ostao na vrhu njegova prsta. Veliki Starješina predao je Doktoru fleksič koji je oteo meni pa je Doktor pritisnuo čip na njega. »I?« »... bio je isključen.« Doktorov glas zvučao je šuplje. »Isključen?« »O čemu govorite?« upitao sam. »O ovome.« Doktor je pokazao svjetlucavu crnu kutiju pri vrhu staklenog lijesa. Svijetlilo je crveno svjetlo. »Netko je otvorio poklopac i isključio prekidač.« Dobacio je pogled Velikom Starješini. »Netko tko ima pristup.« »To je namjerno učinjeno?« upitao sam, ali već sam pretpostavljao odgovor. Doktorov pogled bio je bijesan i nadao sam se da bijes u njegovim očima nije usmjeren prema meni. »Netko je došao ovamo dolje. Izvukao je ladicu. Isključio prekidač. Zatim je odšetao kad se krio-tekućina počela topiti, odlazio je dok je muškarac unutra polako dolazio k sebi, polako umirao utapajući se u vlastitoj tekućini.« Želio sam odvratiti pogled od Doktora, ali nisam znao u što bih drugo gledao? U Velikog Starješinu? U njemu kuha bijes iza kamenog lica. Ili u mrtvog muškarca nepomičnih očiju koje svijetle ispod krio-tekućine koja je prošarana plavim mrljama? »Tko bi to učinio?« upitao sam. »Tko je to mogao učiniti?« upitao je Veliki Starješina, a njegov je duboki glas grmio iza mene kao uređaj za centrifugu u laboratorijima. »Samo nekoliko ljudi zna za ovu razinu«, rekao je Doktor. Skrenuo je pogled i već nazirem kako navlači svoju masku znanstvenika koji je u ulozi Doktora, hladnu i proračunatu masku koju nosi kad postavlja dijagnozu na Odjelu za psihijatriju. »Mi«, rekao je pogledavši prvo mene, a zatim Velikog Starješinu. »Ali, i neki znanstvenici. Oni koji su radili u...« zastao je, a zatim je njegov pogled prešao s Velikog Starješine na mene, »u drugom laboratoriju. Oni znaju za ovu razinu, naravno.« Drugi laboratorij? pomislio sam dobacivši pogled Doktoru. Progutao sam pitanje. Moram paziti što govorim ili mi više ništa neće govoriti. »Zašto?« upitao sam umjesto toga. »Koga briga tko zna za ovo mjesto! Zašto bi itko to želio učiniti? Zašto bi itko namjerno ubio nekoga zamrznutog?« Tišina. Potom: »Zašto se to dogodilo, nije važno. Važno je saznati tko je to učinio i otuda krenuti.« Glas Velikog Starješine hladan je i strašan. »Ali...« Doktor je stao ispred mene povukavši Velikog Starješinu nekoliko koraka dalje.


»Obećaj mi«, zasiktao je, »obećaj mi da ovo nije nekakav bolesni test koji si osmislio radi Malog Starješine.« Veliki Starješina uputio je Doktoru zgađeni pogled kao da ga je uvrijedilo to što je Doktor uopće pomislio tako nešto. Ipak, nije odgovorio. »Pobrinimo se za ovo«, rekao mi je Veliki Starješina. Progurao se pored Doktora i počeo petljati oko zasuna pored stola koji prije nisam vidio. Stol se odvojio od malih vrata koja su čuvala spremnik mrtvog muškarca, a zatim je Veliki Starješina odgurao stol niz prolaz. Krio-tekućina je pljuskala amo-tamo u ritmu njegovih koraka prolijevajući mjehuriće iskričave tekućine po podu. Bubnjanje njegovih koraka popraćeno je laganim zvukom šuštanja i lupkanja te znam da su to zvukovi tijela koje udara o staklo, a tekućina ih je prigušila. »Dođi«, rekao je Doktor. Slijedili smo prolivenu tekućinu kao mrvice kruha iz one zemaljske dječje bajke. Prošli smo redove i redove malih vrata. Tri reda uskih metalnih ormarića, od kojih svaki na vratima ima jednostavnu patent-bravu. Pored niza stolova na kojima se nalaze papiri i dijagrami. Niz hodnik. Tamo, na kraju hodnika nalaze se vrata otvora, izrađena od debelog metala obojenog u tamnožuto, a u sredini njih okrugli je prozor od ojačanog stakla. Brava na vratima izgleda staro. To brava ima tipkovnicu umjesto čitača za otisak palca. Sigurno je na brodu od samog početka jer smo tijekom godina napravili puno preinaka. Gledao sam dok je Veliki Starješina unosio lozinku. Dovoljno je jednostavna da je mogu zapamtiti: »Godspeed«. Veliki Starješina otvorio je vrata i gurnuo ih unutra. »Što...« započeo sam, ali Veliki Starješina već je podigao rub stola i debeli stakleni lijes i tijelo u njemu kliznuli su na pod. Gospodin William Robertson, broj sto, odskočio je nakon što je polovica tekućine iscurila. Tijelo mu je visilo preko ruba spremnika, svinuto u položaju koji bi bio bolan da je živ. Otvorene su mu oči buljile u strop, a obje ruke bile su presavijene na podu. Veliki Starješina gurnuo me natrag u hodnik i zalupio vrata komore za sobom. »Što radite?« ponovo sam rekao. Veliki Starješina pritisnuo je veliki crveni gumb na tipkovnici bez ikakvih oznaka. Kroz prozor od ojačanog stakla vidio sam kako su se širom otvorila vratašca na suprotnom zidu, a zatim je gospodin William Robertson, broj sto, usisan među zvijezde. Vidim ih - zvijezde - prave zvijezde, milijuni svijedih točkica poput šljokica koje je neko dijete bacilo u zrak. Sad kad sam to vidio, žaruljice me više nikad neće moći zavarati. Te zvijezde, prave zvijezde, nešto su najljepše što sam ikad vidio. Zbog tih zvijezda vjerujem da postoji svijet i izvan ovog broda. Tad, samo na trenutak zavidim gospodinu Williamu Robertsonu, broju sto, koji pluta morem zvijezda.


21 AMY Zidovi sobe stežu se oko mene. Prije nego što sam to shvatila, počela sam koračati, tamo-amo, amo-tamo, ali ova je soba premalena kako bi me zadržala. Prozor je u jednom komadu, debeo je i nije ga moguće otvoriti. Započela sam istezati mišiće listova a da nisam ni shvatila što radim. Moje je tijelo odlučilo umjesto mene: moram trčati. Nisam se šalila kad sam rekla Doktoru da volim trčati. Priključila sam se kros timu u prvom razredu srednje, ali zapravo, željela sam trčati maraton. Jason mi se obično smijao. Nikad nije mogao shvatiti zašto bi netko želio trčati, kad može igrati videoigrice i gledati televiziju. Najbliže njegovom pojmu vježbanja bile su igre u virtualnoj stvarnosti. Nasmiješila sam se, ali kutovi mojih usana spustili su se odmah nakon što su se podigli u smiješak. Ne smijem dopustiti sebi razmišljati o Jasonu. Moram trčati. Odjeća koju nosim uopće nije primjerena za trčanje: široke hlače i još šira tunika zajedno s cipelama koje podsjećaju na mokasinke. Nasmiješila sam se. Barem bi moja mama bila zadovoljna. Uvijek sam trčala u veoma kratkim uskim sportskim hlačicama i sportskom topu, a to ju je izluđivalo. Govorila je da izazivam pogrešnu vrstu pažnje, ali nosila sam to samo zbog toga što sam u takvoj odjeći brže trčala. Jednom smo se jako posvađale zbog toga. Bila je to prava svađa, vrištanje i vikanje. Bilo je toliko strašno da se tata morao umiješati i reći da mogu trčati i naga, samo ako obje zašutimo. To što je rekao bilo je toliko glupo da smo se sve troje počeli smijati i nismo mogli stati. Sad je bolno o tome razmišljati. Na Zemlji sam imala kratke čarapice i tenisice marke Nike. Dok sam trčala, kosa mi je uvijek bila povezana širokom trakom i nosila sam iPod. Ormar je pun iste ručno izrađene odjeće. Ispružila sam stopalo. Mokasinke sigurno nisu tenisice od dvjesto dolara, ali barem su savitljive. Poslužit će. Splela sam kosu u pletenicu i povezala kraj trakom koju sam izvukla iz jednog para malo lošije sašivenih hlača. Nekoliko sam puta pogrešno skrenula prije nego što sam pronašla izlaz, ali uskoro sam otkrila veliku sobu sa staklenim zidovima i teškim staklenim vratima. To je bio nekakav dnevni boravak. Posvuda po sobi bili su razbacani stolovi i stolice. U sobi je bila samo jedna osoba, visok muškarac čiji su bicepsi veliki kao moja glava. Gutao me pogledom, a njegove su se oči predugo zadržavale na mjestima na kojima nisam htjela da me gleda. Bijesno sam se zagledala u njega dok se nije okrenuo prema prozoru, ali vidjela sam kako je nastavio gledati moj odraz u staklu. Nisam uspjela uhvatiti dah dok se vrata dizala nisu zatvorila. Kad sam vidjela kako me taj visoki čovjek gledao, sjetila sam se Doktorova upozorenja o napuštanju Bolnice. Ne, neću biti zarobljenica. Dizalo ima gumbe koji označavaju četiri kata, a ja sam na trećem. Prisilila sam se kako bih se toga prisjetila, kako bih u glavi iscrtala kartu mjesta gdje se nalazi moja soba. Ne želim se izgubiti pa morati moliti nekoga da mi pokaže put. Dizalo se otvorilo prema sobi koja izgleda kao predvorje. Zdepasta medicinska


sestra sjedi za stolom i bilježi podatke na tanki zaslon. Mišići su mi napeti, spremni za pokret. Trčim i prije nego što sam došla do vrata, a moje mokasinke proizvode mekani zvuk - tap, tap, tap - na hladnom popločenom podu. Udarila sam u zrak kao u zid i zastala sam nekoliko koraka prije vrata. Miris je neprirodan i hladan u mojim nosnicama, baš kao u klimatiziranoj Bolnici. Unutra sam očekivala mehanički, industrijski hladni zrak. Taj se zrak činio prirodnim jer je bio isti kao u svakoj drugoj klimatiziranoj kući na Zemlji, ostavljao je onaj lažno hladni i lagano ustajali dojam. Ipak, vani... zrak je i dalje bio isti. Tim zrakom nikad nije prošao povjetarac. To je zrak koji je stoljećima korišten i recikliran. Duboko sam udahnula, ali nisam mogla prijeći preko činjenice da i dalje osjećam neopisivi miris sobnog zraka. Pogledala sam oko sebe. Ispred Bolnice prostire se cvjetni vrt. Staza ispod mojih stopala nije izrađen od prirodnog pokrova, već od nekakve gumene plastike. Zakoračila sam na travu i neko vrijeme trčala u mjestu kako bih se zagrijala. U kutu oka vidjela sam čelično sivi metal zidova koji se nadvija nad ovom razinom broda i zarobljava nas unutar metalnog mjehurića. Potrčala sam, leđima okrenuta najbližem zidu, ravno prema zelenim poljima. Ova je razina broda ogromna, ali nije toliko široka da ne bih mogla vidjeti zid na drugoj strani. Promjera je možda tri ili četiri kilometra, što je manje od petkilometarskih staza po kojima sam trčala kad sam sudjelovala u utrkama. Međutim, dovoljno je malena da osjetim klaustrofobiju, a opet dovoljno velika da me zadivi svojom veličinom. Cesta je zavijala područjem, ali zanemarila sam je. Trčala sam kroz redove kukuruza koji su bili u visini mojih ramena, uzduž ograde istočkane bijelim oblacima ovaca i koza koje su se držale podalje od niske ograde koja okružuje pašnjak. Preplašila sam grupu debelih kokoši koje su mi prepriječile put. Zalepršale su krilima kokodakajući u mom pravcu, ali kad sam malo kasnije okrenula glavu kako bih ih pogledala, već su me zaboravile. Ruke mi je prekrio sjajni ljepljivi sloj znoja koji se nakupljao u pregibima mojih laktova i na mom vratu. Udahnula sam hladni, reciklirani zrak. Gotovo mogu zamisliti da se nalazim u pažljivo uređenoj teretani te da ću, kad završim s trčanjem, moći otići, a mama će me čekati u automobilu pa ćemo zajedno otići kući. Sama pomisao na to natjerala me da zastanem, skoro me bacila na koljena. Duboko sam udahnula, ne više zbog trčanja, već zbog toga što nisam htjela početi jecati. Tako su blizu. A opet tako daleko. Ponovo sam počela trčati. Ne smijem razmišljati ni o čemu. Samo moram trčati. Noge mi se podižu i spuštaju pa se prisiljavam što više produljiti korake, rukama natjerati cijelo tijelo na sudjelovanje u utrci. Mišići su mi se zategli i peku me, ali uživam u boli. Iako je Doktor, vjerojatno, poduzeo nešto kako mi mišići ne bi zakržljali, ipak osjećam kao da ih nisam dugo koristila, kao da nisu dobro podmazani kao što su bili prije zamrzavanja. Skrenula sam i primijetila neku osobu kako kleči na tlu, zgrbljena nad nekim biljkama. Usporila sam, a muškarac je podigao pogled. »Hej!« kaže u znak pozdrava. »Hm...« rekla sam. Oči su mu se pomicale gore-dolje upijajući moju svijedu kožu, crvenu kosu, zelene oči i odmah je postao oprezan. To sam uočila na njegovu licu. Oči su mu se suzile zbog sumnje, a usta zategnula. Čvršće je uhvatio lopaticu za vrt, koja je više nalikovala oružju


nego vrtlarskom alatu. Kimnula sam glavom i nastavila trčati. Kad sam se okrenula, i dalje me gledao, a u ruci je i dalje držao lopaticu. Trči. Trči brže. Kad sam dosegla taj trenutak - trenutak kad se sve u mom tijelu usredotočilo samo na jurenje naprijed - tad se konačno sve u mom mozgu utišalo, tad sam zaboravila sve što je Doktor rekao i nisam morala razmišljati o svemu što sam izgubila i što nikad više neću imati. To je ono što me pokreće. To je razlog zašto trčim. Taj osjećaj pretvaranja u samo kretanje. Jednom sam to pokušala objasniti Jasonu. Čak je i pošao trčati sa mnom. Nije shvatio o čemu s radi, ali je razumio da mi se trčanje sviđa, a to mi je bilo dovoljno. Nakon što smo otrčali manje od kilometra, uputili smo se polaganim korakom prema njegovoj kući. Nismo razgovarali, samo smo se držali za ruke i, iako se nisam nimalo uznojila od tog kratkog trčanja, srce mi je ipak ubrzano lupalo kad sam ga pogledala... »Nemoj razmišljati o tome.« Nemoj uopće razmišljati. Trči. Debela pletenica šiba me po vratu. Nisam svjesna ničega osim kapi znoja koje se spuštaju niz moje lice. Stala sam kad su se polja pretvorila u šljunčane staze, a zatim u pločnik. Ovo je Grad koji sam vidjela sa svog prozora iako je značajno manji od ikojeg grada koji sam ikad vidjela na Zemlji. Mama je jednom držala predavanje na Odsjeku za biološki inženjering na Državnom sveučilištu u Sjevernoj Karolini pa su nas poveli u obilazak studentskog kampusa. Ovaj Grad otprilike je veličine starog dijela kampusa, ima metalne kontejnere koji su naslagani umjesto studentskih domova i fakultetskih zgrada. Tanka plastična cijev obavija zavojiti metalni zid iza Grada. Prvo sam je znatiželjno gledala, još uspuhana od trčanja, a onda sam glasno uzdahnula jer sam ugledala neki lik koji se pomiče prema gore u cijevi. Sekundu kasnije još jedan. Ljudi, to su ljudi koje ta cijev usisava i prenosi na drugu razinu broda, kao male spremnike za novac koje usisava cijev drive-through bankomata. Baš super! Sigurno je osjećaj sličan letenju! Puno je bolje od dizala! Zagledala sam se u cijev otvorenih usta toliko dugo da nisam primijetila koliko sam se približila drugim ljudima, sve dok nisam čula njihovo šaputanje. Pogled mi se spustio s cijevi na ljude koji su se polako počeli okupljati oko mene. Njih desetak ili tako nešto. Pogled mi je skrenuo na prikolice. Na ulicama umjetnog Grada nalazi se barem stotinu ljudi. Osjećam da sam u manjini. Svi su malo stariji od mene. To je sigurno ta generacija dvadesetogodišnjaka. Koža, oči i kosa su im tamni. Svi bulje u mene. Podigla sam ruku prema znojnoj crvenoj kosi, spletenoj u pletenicu i sjajnoj na ovom lažnom Suncu. Moja svijetla koža ima bijeli odsjaj. Potpuno se razlikujem od njih. Ja sam niža, mlada, svjetlije puti, sjajnija. Ja sam s drugog svijeta. Čak i odavde vidim da su, prije svega, oprezni iako me nadmašuju brojem. Želim govoriti. Ipak, nitko mi se nije ni nasmiješio. Samo bulje u mene, nijemo i jezivo. Srce mi je ščepao duboki iskonski strah. »Bok!« rekla sam mrzeći što mi glas podrhtava. »Što si ti?« zapitao je jedan muškarac među njima. Ne »tko«. »Što«. »Ja sam Amy. Ja, ovaj, sad živim ovdje. Ne ovdje, mislim, već u Bolnici.« Pokazala sam bijelu zgradu u daljini iza sebe, ali nisam im željela okrenuti leđa. »Što nije u redu s tobom?« upitao je muškarac. Još nekoliko njih kimnulo je glavom


ohrabrujući ga kako bi pitao ono što im se svima motalo po glavama. Naježila sam se ispod hladnog znoja koji me oblio. Buljila sam u njih. Oni su buljili u mene. Nikad se nisam osjećala toliko drugačijom i čudnijom te usamljenijom nego sad. Ugrizla sam se za usnicu. Ti ljudi nisu uopće slični Malom Starješini. On možda bulji u moju kožu i kosu, ali to ne čini zbog straha. Nije me gledao kao da sam atrakcija iz cirkusa. »Što se ovdje događa?« začuo se otresit ženski glas. Iz polja koje vodi prema Gradu pojavila se neka žena. Snimila je okupljene ljude, a oči su joj se zadržale na meni. Starija je od svih ovdje, čak je starija i od Doktora iz Bolnice, ali u njoj postoji neka iskričavost koja drugima nedostaje. Maše košarom u hodu. Puna je brokula veličine dinje. Stara žena zastala je na nekoliko koraka od mene bijesno gledajući okupljenu masu. Jednim me pogledom polako odmjerila od glave do pete, a zatim se okrenula prema muškarcu koji mi se bio obratio. »U redu«, rekla je mekanim glasom otežući riječi. »Ovdje se nema što vidjeti. Hajde, vratite se svom poslu.« To su i učinili. Nisu se bunili. Nisu se prepirali. Jednostavno su prihvatili ono što je rekla i otišli. Nisu čak ni razgovarali međusobno dok su odlazili. Jednostavno su se okrenuli i odšetali. »A sad«, rekla je stara žena okrenuvši se prema meni, »ti živiš u Bolnici ako sam dobro čula?« Kimnula sam. »Da, mislim... ja...« spotakla sam se o vlastite riječi. Ovaj je svijet lud. Ranije me muškarac htio napasti vrtlarskom lopaticom. Sad je mala starica uspjela sama raspršiti grupu ljudi koji su izgledali kao da će zgrabiti vile i pretvoriti se u pravu rulju. Žena je podigla ruku kako bi me zaustavila. »Ja sam Steela«, predstavila se. »Ne znam tko si ni odakle dolaziš. Ali, čini mi se da je Veliki Starješina imao svoje prste u tome. Većina čudnih promjena, koje se događaju ovdje, započinju na skrbničkoj razini.« Zar... zar je moguće da baš ne voli Velikog Starješinu? »Ne želim se miješati u to. Dosta mi je bilo eksperimenata Velikog Starješine dok sam živjela na Odjelu. Radila sam kao glavni poljoprivredni tehničar tri desetljeća.« Usprkos svemu, u Steelinu glasu čuje se prizvuk ponosa. Zastala je procjenjujući me pogledom. »Ne izgledaš glupa.« »Molim...?« »Čudno izgledaš.« Rekla je to tako neuvijeno da sam se drznula. »Možda će ti u Bolnici biti dobro. Navikli su na čudake na Odjelu. Ali, vani moraš biti oprezna. Većina hranitelja ne zna kako postupati kad im je nešto čudno.« »Ali Vi... samo ste im rekli da odu i poslušali su.« Steela je premjestila košaru punu brokula u drugu ruku. »Stvar je u tome«, rekla je, »što sam ja jedna od njih. Ti nisi.« »Pa?« Steela gleda u leđa ljudi koji su me ranije okruživali dok nestaju prema Gradu. »Moraš shvatiti. Hranitelji su jednostavni ljudi. Poljuljaš li njihov svijet, riješit će te se samo kako bi izbjegli nevolje. Što misliš, zašto okupljaju sve ljude koji imaju barem tračak kreativnosti u sebi i smještaju ih u zgradu na drugoj strani broda?« Najprije se želim pobuniti, ali onda se sjetim muškarca u polju. Načina na koji je čvrsto držao vrtlarsku lopaticu okrenuvši oštricu prema meni. »Najbolje ti je vratiti se odakle si došla«, rekla je Steela. I ne pogledavši više za


mnom, nastavila je svoj put prema Gradu. Hodala je žustro i brzo pretekla muškaraca iz gomile koji mi se obratio. Okrenuo se kad je prošla, a zatim je ulovio moj pogled. Potom je krenuo natrag prema meni. Napravila sam tri koraka unatrag, gotovo se spotakla, okrenula se, a zatim otrčala brže no ikad u životu. Ovo nije moje odmjereno prijašnje trčanje. Nisam sebi zadala tempo, ne brojim udisaje i izdisaje, ne pazim na korake. Trčim kao da me goni čudovište, kao da me oni gone. Ne uspijevam trčati dovoljno brzo. Prošla sam visoku travu na poljima, pri čemu su tanki listovi zarezali moju kožu kao papir. Polomila sam stabljike kukuruza dok sam trčala poljem. Nastavila sam trčati, trčati i trčati. Pored Bolnice, kroz vrt, pored ribnjaka. Sve do hladnog metalnog zida. Zastala sam hvatajući zrak i osjećajući kako mi srce lupa u ušima. Podigla sam jednu ruku i dotakla zid. Prsti su mi se stisnuli u šaku, ali sam je pustila niz bok. Onda sam shvatila najvažniju istinu o životu na brodu. Nema se kamo pobjeći.


22 MALI STARJEŠINA Vrata komore zalupila su se i začuo se tresak. Iza mene Doktor i Veliki Starješina govore tihim uzbuđenim šapatom. »Mislite da je to bio...?« »To nije moguće.« »Zna li on?« Tišina. »Naravno da ne.« »Jesi li ti...?« »Ne, naravno.« Međutim, nisam u stanju razmišljati ni o čemu drugom, osim o zvijezdama. Kao da mi je dio duše bio izgubljen, prazan, a sad je ispunjen svjetlom milijuna zvijezda. To je sve o čemu sam ikad sanjao, a opet ništa od onoga što sam ikad očekivao. Kako sam ikad mogao pomisliti da su žaruljice u Velikoj sobi zvijezde? Nikad, nikad neću biti isti. Vidio sam zvijezde. Prave zvijezde.


23 AMY Lice mi je pritisnuto na metal i udišem prašinu koja se zadržala na zakovicama koje kruže oko vanjskog zida. Oči me peku, pogled mi je zamagljen, zato mogu vidjeti samo sivilo metalnog svijeta. Nešto je u meni puklo. Ja. Ovo. Ne mogu. Ne mogu. Previše je. Ovo - sve ovo - život - ne mogu. Jednostavno ne mogu. Odreći se svega i na kraju nemati ništa osim metalnog zida... Kliznula sam niz lagano zakrivljeni zid ostavljajući trag znoja, suza i iscjetka iz nosa, ali nije me briga. Kad sam pala na koljena, osjetila sam kako mi hlače na koljenima upijaju vlagu s da. Šakama sam zgrabila zemlju. Izgleda kao zemlja - prava zemlja. Ipak, nije. »Jesi li dobro?« Na putu koji povezuje Bolnicu i veliku zgradu od cigle, niže dolje, stoji neki muškarac. Podigla sam prljave ruke do lica, a grumeni zemlje padali su mi iz prstiju. Pokušala sam obrisati suze i iscjedak iz nosa s lica, ali prilično sam sigurna da sam samo zamrljala lice blatom. Oduprla sam se o zid kako bih ustala. »Vjerojatno mislite da sam luda«, protisnula sam pokušavajući se nasmijati kao da je to smiješno. »Mislim da si vrlo uzrujana«, rekao je muškarac pohitavši kako bi mi pomogao ustati, »ali ne i luda. Što nije u redu?« Prezirno sam otpuhnula. »Sve.« »Ne može baš sve biti loše.« »Zbilja može.« Muškarac stoji, uopće ne obraća pažnju na blato kojim sam zamrljala njegov rukav. »Usput, ja sam Amy.« »Orion.« »Drago mi što smo se upoznali.« Dok sam to govorila, shvatila sam da stvarno to i mislim. To je prva osoba na cijelom brodu od koje me nije podilazila jeza, koja nije prijetila da će me ubiti ili oboje. Stariji je, skoro ima godina kao moj otac, i iako to osjećam kao trn u srcu, istovremeno je i utješno. Orion me odveo prema zgradi od cigle, podalje od Bolnice. »Dođi sa mnom kako bi se malo dovela u red prije nego što te pošaljem tvojim putem. Što si uopće radila na zidu?« »Tražila sam način kako pobjeći s ovog broda«, promrmljala sam. Orion se nasmijao iskrenim i stvarnim smijehom koji je i meni izvukao osmijeh na lice. Oči su mu zasjale i podsjetile me na Malog Starješinu, ali ne toliko zbog toga kako izgleda. Svi na ovom brodu izgledaju kao da su povezani rodbinskim vezama zahvaljujući istoj koži i istoj kosi. Ne, podsjeća me na Malog Starješinu zbog ljubaznosti koju vidim u njegovim očima. Zastao sam na stepenicama zgrade od cigle. Na zgradi velikim bijelim slovima piše »arhiv«. Pored velikih vrata nalazi se slika Velikog Starješine. Njegove hladne oči prate


me dok se penjemo stubama pa nastojim izbjeći njegov naslikani pogled. Orion je pohitao naprijed govoreći nešto o ručniku. Otvorila sam vrata za njim i potrebno je nekoliko minuta kako bi mi se oči naviknule na slabo svjetlo u unutrašnjosti. Onda sam je vidjela. Zemlju. Naravno, ne Zemlju, već veliki model od gline. Požurila sam naprijed i prsti su mi posegnuli prema velikom glinenom modelu Zemlje koji visi u središtu ogromnog ulaznog hodnika. Vidi se Amerika, vidi se Florida gdje sam rođena, vidi se Colorado gdje sam upoznala Jasona. Ruke su mi drhtale dok sam na prstima pokušavala dotaknuti prasnu, neravnu glinu iako je daleko izvan mog dohvata. Orion je uhvatio moje ruke i protrljao ih vrućim, pomalo vlažnim ručnikom. Osjećam kao da mi skida sloj kože, a kad sam se odmakla i pogledala svoje ruke, bile su crvene, ali čiste. Prije no što sam uspjela išta reći, Orion je gurnuo ručnik prema mom licu te i njega istrljao. Smije se, kao i ja. Dugo nitko nije postupao prema meni kao da sam dijete koje treba okupati. »Ponovo, si čista!« rekao je Orion veselo bacajući ručnik iza sebe. Pružio mi je čašu hladne vode i pohlepno sam je popila. Čini se da su mi se mišići opustili i konačno sam se opet osjećala smireno. »Dakle«, rekao je Orion mahnuvši glavom prema modelu, »pronašla si naš model Zemlje u Sunčevu sustavu.« Pretpostavljam da, kad kaže »Zemlja u Sunčevu sustavu«, misli na moju Zemlju. »A ovdje je«, kaže Orion, »Godspeed.« Dotad nisam ni primijetila mali model broda koji izgleda kao da polijeće sa Zemlje. Otprilike je velik kao moja glava, a model Zemlje toliko je velik da ga ne bih mogla obuhvatiti rukama. Kvrcnula sam model rukom. Počeo se vrtjeti na žici, neravnomjerno, naravno. Zatim se smirio kao da se ništa nije dogodilo. To je brod. Zašto bi mu bilo stalo? »Jesi li sad bolje?« upitao me Orion, kao da topli ručnik može riješiti bilo koji problem. »Bit ću dobro«, rekla sam, ali oboje smo znali da sam lagala.


24 MALI STARJEŠINA »Dođi!« naređuje Veliki Starješina i, po načinu na koji to kaže, kao da vlasnik razgovara s robom, znam da misli na mene, a ne na Doktora. Odvojio sam pogled od zatvorenih vrata komore i krenuo za Velikim Starješinom. Doktor je, također, krenuo za nama, ali njegovi su koraci odmjereni, oni su zlokobni topot. Kad je Veliki Starješina došao do stola pokraj zida na kraju redova krio-komora, zastao je i pogledao me pun očekivanja. Pogled mi je zastao na tom stolu i prisjetio sam se Amy, zgrčene na njegovoj hladnoj metalnoj površini te kako joj ničime nisam mogao pomoći. »I?« kratko je uzviknuo Veliki Starješina. »Što?« »Što bi ti, kao vođa, učinio u ovim okolnostima?« »Hm...« rekao sam jer me uhvatio nespremnog. Dobri stari Veliki Starješina. Ništa neobično za njega što me pokušava nešto naučiti kad nisam uopće spreman za to. »Hm, hm!« ruga mi se Veliki Starješina. »Ponašaj se kao vođa! Što bismo trebali učiniti?« »Hm... trebali bismo pogledati snimke. I«, dodao sam primijetivši kako mi se podsmjehuje, »mogli bismo provjeriti i lokatore dojavljivača.« Pročistio je grlo, ali nije izvrijeđao moj plan, već mi je samo stavio fleksić u ruku. Pritisnuo sam palac na pločicu za prijavu i fleksić se uključio. Unio sam nekoliko naredbi tražeći videosnimke s krio-razine. Međutim, dok sam ih pokušavao pronaći, ništa se nije vidjelo. »Nešto nije u redu s videozaslonima«, rekao sam nakon što sam ponovo pokušao, a zaslon je i dalje bio zacrnjen. Veliki je Starješina zagunđao. »Videozapisi su bili isključeni i prvi put. Mislio sam da sam se pobrinuo za to, ali očito je otkrio kako to zaobići. Probaj pronaći dojavljivače.« Unio sam još nekoliko naredbi i ovaj put otvorio kartu Godspeeda. Zabljesnulo me stotine treperavih točkica: jedna točka predstavlja svaku osobu, a svaka se prati pomoću lokatora u dojavljivaču. Već sam to prije radio. To je dobar način varanja u igri skrivača i Harleyju je bilo potrebno punih šest mjeseci kako bi shvatio zašto mi uspijeva biti tako dobar u igri, ali nikad to nisam pokušao iskoristiti za išta drugo. Sad kad znam što tražim, vidim pristupnu točku na četvrtom katu Bolnice, a kad sam dotaknuo zaslon na tom mjestu, karta se pomaknula. Tri točkice sad trepere na krio-razini: jedna označava moj dojavljivač, jedna Doktora i jedna Velikog Starješinu. Pritisnuo sam vremenski klizač i pomaknuo ga sat vremena unatrag. Mapa dojavljivača ne prikazuje nikoga osim... »Doktor«, rekao sam vrativši fleksić Velikom Starješini kako bi on bolje pogledao. »Ovdje je dolje bio samo Doktor.« »Neki od starješina bili su u drugom laboratoriju sa mnom. I oni su mogli doći ovamo. To ne bi bilo teško. Nisam ih ispratio van. Bilo koji od znanstvenika danas je mogao ranije doći ovamo.« Doktorov je glas bezizražajan i analitičan. »Znam što misliš, Veliki Starješino, ali ti si samo izmoren. To bi mogao biti bilo tko od njih. Svi oni imaju pristup ovom katu i svi znaju za krio-komore i kako one


funkcioniraju.« »Ili bi to mogao biti on,« Doktorovo lice izgleda kao da je isklesano u ledu. »Mrtav je«, rekao je to toliko odrješito da sam siguran da je osoba o kojoj Doktor govori, ma tko ona bila, mrtva. »Da, točno«, zarežao je Veliki Starješina uporno gledajući u Doktora. »Ali, nisam potpuno siguran u njegov utjecaj.« Doktor je zaškripao zubima progutavši hrabre riječi kojima je htio drsko odgovoriti Velikom Starješini. »Kako god bilo«, rekao je Veliki Starješina, »morat ćemo nekako popraviti videozapise. A što se tiče lokatora bežičnih uređaja...« zastao je usred rečenice nagnuvši glavu dok je slušao glas koji je dolazio iz dojavljivača. Glas mu je i dalje bio tih, ali ipak sam čuo kako je tiho zarežao: »Što ste rekli, što radi?«


25 AMY Kad sam se vratila u Bolnicu, duboko sam udahnula. Gotovo osjećam olakšanje što mogu udahnuti oštar i peckav miris dezinfekcijskog sredstva u zraku. To je barem jedna razlika između zraka vani i onoga unutra. Prošla sam pored obitelji koja je dovela starog oca u Bolnicu. Starac mrmlja ispod glasa. Govori pretiho, a naglasak mu je prejak da bih ga razumjela, ali ipak vidim da je uzrujan. »Što nije u redu s njim?« pita medicinska sestra za šalterom glasom koji odaje dosadu dok čekam dizalo. »Muče ga neobične uspomene.« Glas mlade žene prazan je i jednoličan. Zastala sam gledajući u njih. Da sam ja dovela svog oca u Bolnicu, mislim da bih pokazala više osjećaja. Medicinska sestra zabilježila je nešto na tankom komadu nekakve plastike. »U posljednje vrijeme to se starcima često događa.« Mladi je muškarac potvrdno kimnuo. »Došlo je njihovo vrijeme.« Iako su se vrata otvorila, samo sam i dalje stajala buljeći u njih. Je li htio reći da je došlo vrijeme da stari ljudi umru? Sigurno nije. »Pođite sa mnom«, obratila se sestra starom čovjeku. Primio ju je za ruku i krenuo s njom prema dizalu. Mladi je par ostavio starca bez ijedne riječi pozdrava. »Zadržite dizalo«, rekla je sestra. Pribrala sam se i pružila ruku primivši vrata dizala. »Ima čudnu kosu«, rekao je starac zagledavši se u mene, ali tim riječima nije pokazao nikakve osjećaje. »Da, znam«, rekla je sestra. Pogledala me dok je ulazila u dizalo. »Doktor nam je rekao da će neobična djevojka živjeti u Bolnici.« »Hm, da.« Što bih trebala odgovoriti na to? Pritisnula sam gumb koji vodi na treći kat, gdje se nalazi moja soba. »Četvrti kat«, rekla je sestra. Pogledala je osvijetljeni zaslon u dizalu. »Skoro je vrijeme za lijekove. Ako požurimo, smjestit ćete se u svoju novu sobu na vrijeme.« Potapšala je starca po ruci. Vrata dizala otvorila su se na trećem katu i krenula sam prema izlazu, bila sam sretna što ću ih se osloboditi. Čini se da je starac odavno trebao biti u staračkom domu iako ne izgleda toliko staro. Međutim, oči su mu prazne, a pogled usporen. Podsjeća me na baku kad je Alzheimerova bolest u nje toliko uznapredovala da ju je mama odvela u starački dom. Posjetili smo je na Uskrs prije nego što je umrla i dala mi je pisanicu. Zvala me majčinim imenom i nije znala gdje se nalazi, ali dala mi je to jaje. Uputila sam starcu slabašan smiješak, više radi isprike. Kad sam ranije odlazila, u dnevnom je boravku bio samo visoki muškarac. Naime, kao što je sestra rekla, vrijeme je za lijekove. Dnevni je boravak prepun ljudi, a dvije sestre hodaju među onima koji se nalaze unutra dijeleći velike plavo-bijele pilule. Zahvaljujući neugodnoj tišini, zaključila da se sobom maloprije širila buka i energija, još se u zraku čuju slabi odjeci gitare, ali sad kao da je netko pritisnuo pauzu. Čim su se svi


okrenuli prema meni, kao da su se smrznuli. »Da«, rekao je mladić prijateljskog izgleda široko se osmjehnuvši, »ovo će biti dobro.« Iza njega, naslonjen na veliki stakleni prozor, stoji visoki muškarac kojeg sam vidjela jutros. Usnice su mu se razvukle u smiješak, ali taj je osmijeh zlobniji od onog koji mi je uputio prijateljski nastrojen mladić. Neprijateljski pogledi pratili su me dok sam koračala po sobi. »Ja sam Harley«, rekao je mladić prijateljskog izgleda. »Ti si vjerojatno novi pacijent!« Jedna od sestara brižljivo mu je dala tri pilule u ruku, jednu veliku plavo-bijelu i dvije manje, jednu zelenu i jednu ružičastu. Mladić ih je progutao u jednom velikom gutljaju i zaobišao sestru krenuvši prema meni smiješeći se još srdačnije no prije. »Što je svima vama?« viknuo je. »To je nova pacijentica o kojoj mi je Mali Starješina govorio!« Neke djevojke blizu dizala nervozno zacvrkuću, a zatim su počele međusobno šaptati. Riječi i šapat proširile su se gomilom. Ne mogu shvatiti što većina njih govori. Taj je naglasak ponekad uistinu teško razumjeti. Ipak, nije teško shvatiti o čemu pričaju. Njihovo ponašanje uvelike podsjeća na držanje učenika za vrijeme ručka u srednjoj školi kad si ti novi učenik: vidiš da svi bulje, čuješ da svi razgovaraju i znaš da svi bulje u tebe i razgovaraju o tebi. »Što nije u redu s njom?« začula sam kako netko šapće u blizini. »Sve je u redu sa mnom«, rekla sam glasno. »Njezina kosa...« rekao je netko drugi iza mene. Kad sam se okrenula, zabacivši crvenu kosu iza sebe, nisam vidjela tko je to rekao, ali svi su u mene uprli svoje tamne oči na tamnim licima uokvirenim tamnom kosom. Visoki je muškarac oblizao usnice dok je gledao u mene. Čak se i nije pokušavao pretvarati da ne bulji. »Drago mi je što smo se upoznali!« rekao je Harley razbivši neugodnu tišinu. Kad mi je stisnuo ruku, ostavio je na mojim dlanovima jarku mrlju boje. Harley je mršav i štrkljast, kosa mu strši na sve strane, a neki su pramenovi zamrljani bojom. Lice mu je vedro i otvoreno. Zbog toga donekle me podsjetio na Malog Starješinu. »Slušajte, ovo je nova djevojka. Mali je Starješina poznaje. Nova djevojko, ovo su oni.« Nekoliko je ljudi pristojno podiglo pogled. Neki su se i nasmiješili. Međutim, većina ih je izgledala, u najmanju ruku, oprezno, čak i zgađeno. Sestra, koja je stajala tik do mene, gurnula je prst iza uha i počela govoriti ne obraćajući se nikome posebno. »Što nije u redu s njom?« upitala sam Harleyja dok me vodio do stola gdje je sjedio. »Ne brini, svi smo mi ovdje ludi.« Zahihotala sam, uglavnom od nervoze. »Dobro je što sam pročitala Alisu u Zemlji čudesa. Smatram da sam upala u zečju rupu.« »Što si pročitala?« upitao je Harley. »Nije važno.« Svuda oko mene oči prate svaki moj pokret. »Gledajte«, rekla sam glasno. »Znam da izgledam drugačije. Ali, ja sam samo čovjek. Baš kao i vi.« Podigla sam glavu i sve ih pogledala u oči pokušavajući ne skrenuti pogled što je moguće dulje. »Samo im reci«, rekao je Harley i još se jednom samozadovoljno široko osmjehnuo. »Odakle si?« upitao je visoki muškarac koji me stalno gledao smijuljeći se. »Tko si ti?« ozlovoljeno sam zahtijevala njegov odgovor. »Luthe.« Glas mu je tih i grub.


»Dakle, prestani tako buljiti u mene, Luthe.« Prekrižila sam ruke na prsima. Luthe se još jače nasmijao, ali i dalje nije skidao pogled s mene. »Odakle si?« upitala je žena u blizini Harleyja. Uzdahnula sam. Nema smisla zahtijevati od Luthea da ne bulji u mene. Svi bulje u mene. »Ja sam sa Zemlje«, rekla sam. »Živjela sam tamo prije puno godina.« Neki me gledaju s nevjericom, zapravo većina, ali nekima oči toliko sjaje da mi daju do znanja kako i oni dobro znaju da je njihovo nebo obojeni metal. »Hoćeš li nam pričati o tome?« zamolio me Harley. Sjela sam na stolicu koju mi je ponudio zanemarivši ženu koja se neobično brzo odmakla od mene. Što im reći o Zemlji? Kojim riječima opisati zrak koji ima drugačiji miris, tlo koje izgleda bogatije, kako si sam, kao osoba, drugačiji samo zbog saznanja da ti je cijeli svijet na raspolaganju? Da započnem od planina, uvijek skrivenih u oblacima i prekrivenih snijegom ili, možda, oni i ne znaju što znače riječi oblak, snijeg {planina? Mogla bih im pričati o različitim vrstama kiše, pljuskovima koji su savršeni kad želiš ostati kući i gledati film ili čitati. Ili o jakoj kiši koja se spušta na kožu poput iglica, ili o slaboj ljetnoj kiši koja prvi poljubac s prvom ljubavlju učini još slađim. Gledaju me znatiželjno želeći čuti više o planetu koji sam zvala domom. Započela sam od neba.


26 MALI STARJEŠINA »Ta je prokleta djevojka otišla na Odjel u dnevni boravak i priča im o Zemlji u Sunčevu sustavu«, zarežao je Veliki Starješina. »Rekli smo joj što će se dogoditi unese li još veću pomutnju, zar ne?« »Hajde, hajde«, rekao je Doktor umirujućim tonom. »Za koji će dan započeti Sezona. To će im odvratiti pažnju i zaboravit će sve što je rekla.« Veliki Starješina udario je šakom u vrata najbliže krio-komore. Odskočio sam gledajući ga oprezno jer nisam znao što ili koga će sljedećeg udariti. »U redu«, rekao je Veliki Starješina. Bijesno se okrenuo prema meni. »Prvi uzrok razdora?« Nenajavljeni ispit? Sad? »Različitost«, odgovorio sam. »Točno. Razdor će pratiti tu djevojku kamo god pođe kao što dijete raznosi zemlju po podu, dakle posvuda. A drugi je uzrok razdora bezvlađe. Dečko, kad različitost uzrokuje razdor, jedino što može uspostaviti ponovni nadzor jest postojanje vođe koji je dorastao toj ulozi. Nauči nešto iz ovoga.« Pritisnuo je gumb svog dojavljivača. »Uspostavi svepoziv«, rekao je. »Što radite, Veliki Starješino?« upitao sam nakon što sam u uhu začuo poznati zvuk - hip, bip-bip! »Molim pažnju svih stanovnika Godspeeda! Jako važna obavijest.« Želudac mi se spustio u pete. Veliki Starješina, putem bežične komunikacijske veze, obraća se svim stanovnicima broda. Mislim da znam što će reći. Mozak mi brzo radi. Sigurno neće svima na Godspeedu otkriti istinu o krio-razini, zamrznutim jedinkama, neće im reći odakle je Amy uistinu došla. To im nikad neće reći. »Veliki Starješino, nemojte to raditi«, rekao sam. Nije obraćao pažnju na mene. »Neki od vas, posebno oni na hraniteljskoj razini u blizini Bolnice, možda su primijetili novog stanovnika broda.« »Stanite«, krenuo sam prema njemu. Dosta mi je njegovih laži. Doktor me povukao natrag, a njegovi dugi prsti zgrabili su moje nadlaktice. Pokušao sam ga se otresti, ali bio je previše snažan. »Taj je novi stanovnik mlada žena neobične bijele kože i svijetle kose. Ona je rezultat znanstvenog eksperimenta tijekom kojeg smo pokušali razviti psihička obilježja tijela koje bi bilo sposobno podnijeti moguće nepovoljno prirodno okruženje Zemlje u sustavu Centauri. Djevojka je bezopasna iako je ograničena i sklona laganju. Često ne zna o čemu priča i nije dovoljno snažna za rad, zato će ostati na Odjelu. Ne morate stupati ni u kakvu interakciju s njom. Ona je čudakinja, stoga tako i treba s njom postupati.« Stisnuo sam šake. Čudakinja, stvarno? Rezultat ludog znanstvenog eksperimenta na strojarskoj razini? Dobro, to je uvjerljivo. Znanstvenici na strojarskoj razini provode većinu vremena smišljajući novine koje će nas zaštiti od svakovrsnih okruženja koja bismo mogli zateći na Zemlji u sustavu Centauri. Međutim, jasno je da Veliki Starješina pokušava zataškati pravo Amyno porijeklo i držati je podalje od većine ljudi. Tresao sam se od ljutnje kad me Doktor pustio, ali ništa više nije imalo smisla.


Veliki je Starješina završio. Okrenuo sam se i zaputio prema dizalu, natrag k Amy.


27 AMY »Jedno ne razumijem«, rekla sam, »a to je zašto ste svi vi ovdje.« »Kako to misliš?« upitao je jedan od muškaraca. U krilu drži gitaru, staru akustičnu relikviju. »Harley je rekao da ste svi ludi. Rekao je da je ovo Bolnica za duševne bolesnike.« »Ah, nismo mi ludi«, rekao je gitarist. Ima jači naglasak od ostalih. Jedva ga razumijem. »Jesmo.« To je rekla žena koja se isprva odmakla od mene. Harley ju je nazvao Victria, rekao je da ona piše priče. U rukama drži knjigu koja izgleda jako staro, pravu knjigu uvezanu u kožu, a ne neku elektroničku stvar. Pitam se odakle joj ta knjiga. »Samo nas psihotici drže koliko-toliko normalnima«, dodala je Victria. »Ti si možda luda«, odgovorio je gitarist šaljivim tonom, »ali ja nisam.« »Jesi«, rekao je Harley. »I ona je. I ja sam. Svi smo ovdje ludi.« »Ali, niste ludi«, ustrajala sam. »Govori za sebe.« »Ne, to zbilja mislim! Niste ludi. Ne ponašate se tako. Nitko od vas.« Harley se nasmiješio. »Shvatit ću to kao kompliment. Na koncu konca...« započeo je rečenicu, ali zatim je nakrenuo glavu ulijevo kao da nešto sluša. »Što?« upitala sam. »Pst«, rekla je Victria. Pogledala sam uokolo. Svi su već nagnuli glave i čini se da pažljivo nešto slušaju. »Svepoziv«, rekao je gitarist tihim glasom. »Veliki Starješina to nije učinio od smrti našeg Malog Starješine.« »Pssst!« zasiktala je Victria. Pogledom sam prelazila od jedne osobe do druge. Svi na Odjelu za psihijatriju, i pacijenti i sestre, pažljivo slušaju. Jezivo je kako su se svi smirili kako bi poslušali nešto što ja ne mogu čuti. Svi oko mene tihi su i mirni, ali ja sam skočila na noge i počela hodati po punoj sobi čekajući da se čarolija razbije, da se svi vrate u moj svijet. »Gomila sranja«, rekao je Harley bezbrižno. Svi su se počeli uspravljati i vraćati u stvarnost. Što god su slušali, sad je završilo. »Što je?« upitala sam. Harley me pogledao i, prvi put, oči mu se nisu smiješile. »Ništa«, rekao je. Victria je promrmljala nešto, ali nisam je uspjela čuti. »Što?« rekla sam oštrije, no bez razloga. Pogledala me ravno u oči. »Čudakinja.« »Victria!« rekao je gitarist. Munjevito se okrenula prema njemu. »Čuo si Velikog Starješinu! Ona je čudakinja! Svima nam je lagala, cijelo vrijeme je lagala. Rekla je da je sa Zemlje u Sunčevu sustavu. Pričala nam je o širokim prostranstvima, o beskrajnom nebu! Luđa je od svih nas. Što misliš, zašto ju je Veliki Starješina ovdje strpao? Zajedno s njezinim lažima.« Zadnju je


riječ ispljunula. »Rekla nam je da je vidjela Zemlju u Sunčevu sustavu! Kako se usuđuje? Kako se usuđuješ?!« Okrenula se prema meni, a oči su joj se ispunile hladnom mržnjom. »Smiri se, Victria. Ona je ograničena. Oštećena. Ne zna što priča«, rekao je gitarist. »O čemu govoriš?« Odstupila sam. »Nemoj mi pričati o nebu koje nema kraja«, rekla je tihim glasom. »Više nikad nemoj to spomenuti. Nemoj uopće pričati o tome. Nebo ne postoji. Samo metalni krov.« Trznula sam se od oštrine njezinih riječi, ali prije nego što se okrenula i otrčala niz hodnik, vidjela sam odsjaj suza u njezinim očima. »Što se događa?« upitala sam. Okrenula sam se oko svoje osi. Izuzmem li Harleyja, svi me gledaju s istim prezirom i ogorčenim bijesom koji je Victria ispljunula. »Dođi«, rekao je Harley i ustao. »Idemo natrag u tvoju sobu.« »Zašto? Ne razumijem. Što se događa?« »Dođi«, rekao je Harley i poveo me pored tihih pogleda van iz neprijateljske sobe.


28 MALI STARJEŠINA Kad sam izašao iz dizala, razgovor se pretvorio u šapat. Nije teško pogoditi o čemu raspravljaju. Prepuštam ih njihovu šaputanju i lažima. Nije me briga što misle. Želim saznati što Amy misli. Odmah ispred njezinih vrata vidim smeđu mrlju: zgnječeni ostaci cvijeća koje sam joj donio. Pokucao sam. »Slobodno«, odgovorio je duboki muški glas. Harley. Želudac mi se stisnuo. Prešao sam prstom preko gumba za otvaranje vrata i ona su se otvorila. Amy sjedi ispred prozora i gleda van. Zrake svjetla osvjetljavaju njezino uzrujano lice, prelijevaju se preko njezine crvenozlatne kose i čine njezine svijetle zelene oči iskričavima. Ne mogu odvojiti pogled od nje. »Lijepo, zar ne?« rekao je Harley. Premjestio je stol tako da se ne naslanja na zid, već je, umjesto toga, nakrivljen ispred Amy i na njega je položen njegov slikarski stalak. Na stalak naslonjeno je maleno platno, a Harley je već ugljenom napravio skicu scene u koju gleda. »Odustao si od slikanja ribe?« upitao sam nadajući se da njima ne zvučim tako ogorčeno kao sam sebi. »Tako je!« zacvrkutao je Harley. Na Amyno naslikano lice stavio je malo plave boje i dodao sjenu ispod njezinih usana. »Smiješno, ali dok portretiram nju, koristim gotovo iste boje kao i kad slikam koi. Hej!« dodao je vireći iza platna i upućujući pogled Amy, »to je tvoje novo ime: odsad si moja Ribica!« Amy se veselo nasmijala svom novom nadimku, ali ja sam ga mrko pogledao jer ju je nazvao »svojom«. Ipak, ima pravo: njezina kosa, koja ima nijanse zlatne, crvene, narančaste i žute boje, izgleda poput ljuski na Harleyjevoj ribi. »Dakle, Ribice, zanemari dječaka i pričaj mi o nebu.« Ukočio sam se kad me je Harley nazvao »dječakom«. Želim ga udariti. Uistinu ga želim udariti iako je moj najbolji prijatelj. »Obožavam zvijezde još otkad sam bila mala i roditelji su me prvi put odveli u zvjezdarnicu.« Nisam siguran što je zvjezdarnica, ali jedno znam: Amyna prva uspomena na zvijezde veže je s njezinom Obitelji, a mene s mrtvim muškarcem. Amy me pogledala i drago mi je što nije mogla pogoditi o čemu sam upravo razmišljao. Premetala je po mesnoj piti u svom krilu, a zatim je ubacila komad pite u usta. Brzo ga je progutala, a zatim je ostatak pite bacila u kantu za smeće. Ona i Harley vjerojatno su ovdje jeli, a ne u kantini na Odjelu. Dobro. Mogu samo pokušati zamisliti kako se pacijenti na Odjelu ponašaju prema njoj nakon poziva Velikog Starješine koji je bio upućen svima. Popila je gutljaj vode iz čaše pored sebe i lecnula se. »Što nije u redu?« upitao sam. »Glavobolja«, odgovorila je. »Dakle, hoćeš li mi reći što se dogodilo i navelo svih na pomisao da sam čudakinja?« »Nisi joj rekao?« upitao sam Harleyja. »Nisam, naravno«, zarežao je Harley zamahujući kistom prema platnu. »Zašto bih


je vrijeđao tim lažima?« Dijelu mene jako je drago što Amy ne zna što im je Veliki Starješina rekao. Međutim, Harley je uvijek bio takav, još otkad sam ga upoznao: on smatra da je neznanje najbolji način za zaštiti nekoga te ne razumije da je ono što zamišljamo često gore od istine. »Hoćeš li mi reći?« Podigao sam pogled, a Amyne su me oči usisale. »Bio je to Veliki Starješina«, rekao sam. »Uspostavio je svepoziv i rekao im za tebe.« Zastao sam. Zna li što je to »svepoziv«? »Ovaj, poruku. Poslao je svima poruku. O tebi.« Ponovo sam zastao. Nisam je mogao pogledati u one velike zelene oči. »Govorio je, uglavnom, laži.« Amy je osjetila kako oklijevam. »Koje laži?« rekla je. »Da si proizvod eksperimenta koji je pošao po zlu i da si, ovaj, ograničena. Da sporo shvaćaš.« Ponovo sam zastao. »Čudakinja.« Amyno se lice nabralo dok je probavljala te navode. Zbog gađenja koje je joj iskrivilo usta, uviđam da je srela Velikog Starješinu i da, vjerojatno, može pogoditi što je rekao. »Aha«, konačno je rekla i okrenula se ponovo prema prozoru. Harley se uspravio, iznova se zagledao u njezino lice, a zatim se opet okrenuo prema svom platnu. Na njezinom naslikanom licu počeo je dodavati obris tuge. »Dakle, bilo je puno zvijezda na nebu?« upitao je Harley okrećući se prema noćnom nebu na pozadini slike. Riječ »zvijezde« teško se kotrlja po njegovu jeziku, kao da nije naviknut na ideju o njima. »Milijuni«, rekla je Amy. »Milijarde.« U glasu joj se osjeća čežnja. Harley je platno poprskao srebrnom bojom. »Ali«, rekao sam nagnuvši se preko Harleyjeva platna, »razbacane su uokolo, a ne tako zbijene jedna uz drugu. Proširi ih malo po platnu. I različitih su veličina. Neke su veće, a neke izgledaju kao sićušne točkice.« Izgleda da sam time pokvario trenutak. Harley se polako okrenuo prema meni. Amy je raširila oči. »Vidio si zvijezde?« Harleyjev me glas optužuje. »Ja... ovaj...« Amyne oči traže moje i znam da u njima pokušavaju pronaći sjaj zvijezda. »Samo jednom«, rekao sam. »Kako?« Šapnuo je Harley. »Postoje vrata komore. Za mrtve.« Amy je naglo okrenula glavu prema meni. »Gdje je to?« Harley je upitao, a u glasu mu se začula gorljivost koja me podsjetila na zadnji put kad se dogodilo nešto što je Doktor nazvao »pogoršanjem stanja«. »Nije na hraniteljskoj razini.« Harley je utonuo u misli. On nije jedan od nekoliko odabranih koji imaju pristup drugim razinama i cijeli je život proveo ovdje na hraniteljskoj razini. »Smijemo li ih vidjeti?« upitala je Amy. »Smijemo li vidjeti zvijezde?« Želim joj pokazati zvijezde. Želim ih pokazati njoj, ali ne i njemu, ne sad, ne dok ih otkrivam njoj. Želim biti onaj koji će Amy vratiti njezine zvijezde. Međutim, što bi na to rekao Veliki Starješina? Što bi učinio Veliki Starješina? Meni? Njoj? »Ne«, rekao sam. »To se ne bi svidjelo Velikom Starješini.« Amyne su se oči suzile i sad izgledaju poput točkica boje žada. »Upoznala sam


Velikog Starješinu«, rekla je glasom punim gađenja. Harley je otpuhnuo podsmjehnuvši se, a Amy je skrenula bijesni pogled na njega. Njoj Veliki Starješina nije smiješan. »Što li ti je rekao da ti nije baš drag?« nasmijao se on. »Ta komora za izbacivanje o kojoj je govorio Mali Starješina...« Amy je potisnula bijes u glasu poput nekoga tko pokušava držati na uzici psa koji bijesno reži. »Želio me izbaciti kroz nju kako ne bih uzrokovala "pomutnju" na brodu.« Harley se nasmijao. »Ne bi to učinio!« Amy se nije nasmiješila. »Mislim da bi«, rekao sam. Harley se prestao smijati i pogledao me. »Možda je to izrekao kao prijetnju, ali nikad ne bi...« »Bi!« rekao sam što sam mogao odlučnijim glasom. »Učinio bi to.« Harley je ponovo napadao platno bojom dok mu se čelo mrštilo. »Ne voli "pomutnju"«, rekao sam Amy. »Ne trpi kad se netko imalo razlikuje. Kaže da je različitost prvi uzrok razdora.« »Meni se čini da je on pravi Hitler«, promrmljala je Amy. Pitam se što je mislila time. Veliki Starješina uvijek mi je govorio da je Hider bio mudri uljudni vođa svog naroda. Možda je na to mislila: Veliki Starješina snažan je vođa, baš kao što je i Hider bio. Nekako je to neobično uobličila. To je još jedna razlika između nas, još jedna razlika koja bi, sigurno, Velikom Starješini bila mrska. Amy je skočila s mjesta gdje je sjedila pored prozora. Smotala je kosu u brzu punđu i učvrstila je dvama suhim kistovima koje je zgrabila sa stola prije nego što se Harley uspio pobuniti. Počela je hodati tamo-amo po sobi, kao životinja koja je nezadovoljna premalim kavezom. Harley je ponovo otpuhnuo podsmjehnuvši se, ali slike su se počele vrtjeti u mojoj glavi. Slika Velikog Starješine kako prolazi hraniteljskom razinom i pokazuje svim farmerima i radnicima lice dobroćudnog djedice, a zatim odlazi sa mnom na skrbničku razinu i gadljivo govori o njihovoj gluposti. Prizor u kojem mi Veliki Starješina nastoji utuviti u glavu lekcije u kojima je naglasak, prije svega, na nadziranju. Osjećam odbojnost koja mu je zatezala lice kad sam prvi put došao na skrbničku razinu ili kad sam činio išta neuobičajeno. U mojoj glavi lice Velikog Starješine sve se više iskrivljuje, i to u skladu s njegovom dušom, pretpostavljam. Shvaćam da je taj čovjek, s kojim sam živio tri godine, koji je vođa ovog cijelog broda i ima neograničen nadzor nad svima na brodu... sposoban ubiti bilo koga i bilo kad. Mogao bi. »Ali, zašto bi to učinio?« upitao sam. »Ne znam. Ali, zašto bi to meni učinio? Ja nisam važna. Zašto bi me pokušao ubiti?« Harleyjev se kist zaustavio u zraku. Tišina je prožela malu sobu. »Ti nisi jedina«, rekao sam, a moje riječi probole su zrak poput noževa. »Netko je ubio muškarca. Tad sam vidio vrata. Pomagao sam Doktoru i Velikom Starješini izbaciti njegovo tijelo prema zvijezdama.« »Tko je ubijen?« šapnula je Amy prestrašenim glasom. »Gospodin William Robertson.« »Ne poznajem ga.« U Amynom se glasu osjeća olakšanje. Tek sam onda shvatio da se bojala kako njezin otac ili majka sad plutaju mrtvi među zvijezdama.


29 AMY »Kakvo je osiguranje na ovom brodu?« upitala sam okrećući se prema Malom Starješini. »Imate li ovdje policiju ili tako nešto?« Mali Starješina i Harley izgledaju zbunjeno. »Policiju?« upitao je Mali Starješina. Kimnula sam. »Znate, policajce. Pandure.« Bezizražajno bulje u mene. »Ljude čiji je posao držati zločince na oku.« »To je uloga Velikog Starješine«, rekao je Harley okrećući se natrag prema svom platnu. Sjajno. »Nema potrebe za "policijom" koja postoji na tvojoj Zemlji«, rekao je Mali Starješina. Trebao mi je trenutak kako bih shvatila da je Zemlja u Sunčevu sustavu ona koju naziva »mojom Zemljom«. »Na Zemlji u Sunčevu sustavu bilo je više razdora jer je postojalo više različitosti. Na Godspeedu nema različitosti, zato nema ni problema.« Nakostriješila sam se. »Problemi na Zemlji nisu nastali zbog toga što su ljudi bili različiti...« »Ropstvo. Križarski ratovi. Genocid. Kršenje ljudskih prava. Rasna diskriminacija. Različitosti su bile glavni izvor svih najvećih katastrofa na Zemlji u Sunčevu sustavu, izazivao ih je čovjek.« Usta su mi ostala širom otvorena te nisam mogla poreći da je na povijest mog svijeta bačena ljaga. »Vidi, vidi, kako si ti pametan«, rekao je Harley. Namignuo mi je. »Mali Starješina obrazovaniji je od nas ostalih. Naše obrazovanje o Zemlji u Sunčevu sustavu svelo se, uglavnom, na metode obrade zemlje i na znanost. Mali Starješina najpametniji je među nama.« Mali Starješina pocrvenio je kao rak. Nemam vremena za ovo. »Što je učinjeno kako bi se pronašao ubojica?« Obojica me bezizražajno gledaju. »Čuva li netko krio-genički zamrznute ljude? Istražuje li Veliki Starješina zločin? Je li netko osumnjičen? Postoji li ovdje ikakva vrsta zaštite ili nadzora? Što se događa?« Nijedan od njih nema ništa za reći o tome i to me ljuti. »Nikad nisi ni razmišljao o tome, zar ne? Netko je umro, a ti ćeš stajati postrani i dopustiti da se sve bude po starom? Mislila sam da si ti budući vođa ovog broda«, povikala sam i uprla prst u Malog Starješinu. »Hoćeš li to zanemariti i nadati se da će sve proći samo od sebe? Kakav vođa!« »Ja... ja.. .« promucao je Mali Starješina. »Zar ne shvaćaš da su moji roditelji dolje? Da su bespomoćni? Da su zamrznuti u malom spremniku? Ne znate kako je to. Biti u spremniku. Kad je iskopčan. Ne znate kako mi je bilo! Napokon doživjeti taj trenutak buđenja kad znaš da si budan i želiš izbaciti sve te cijevi iz sebe, ali ne možeš, zato želiš van iz tog spremnika, ali ne možeš, samo želiš disati. Ali, ne možeš.« »U redu, u redu«, rekao je. »Smiri se. Popij malo vode.« Mali Starješina iskoristio je to kao izliku pa je napunio moju praznu šalicu vodom iz slavine u kupaonici.


»Neću vode!« rekla sam. Zašto im je tako teško vidjeti ono što je važno? Mali Starješina i dalje gura šalicu prema meni. Uzela sam je i popila gutljaj. Na jeziku mi se zadržao neobičan gorak okus. Zapitala sam se koliko je puta ta voda reciklirana i pročišćena. Kad sam to pomislila, ljutnja mi je splasnula i uistinu sam se malo smirila. »Kako bi se osjećao da je riječ o tvojim roditeljima?« tiho sam upitala Malog Starješinu. Harley nas je oboje pogledao, a onda polako odložio svoj kist. Više ga zanima odgovor Malog Starješine nego moje mahnitanje. »Nikad nisam upoznao svoje roditelje«, rekao je Mali Starješina. »Jesu li umrli?« Te riječi izrekla sam grublje nego što sam namjeravala, ali čini se da me ovaj svijet uporno pokušava učiniti bešćutnijom. Odmahnuo je glavom. »Ne. Samo nikad nisam saznao tko su oni. Mali Starješina ne smije to znati. Mora osjećati kao da je dijete broda.« Govori kao da ponavlja činjenice iz udžbenika, ali dok to govori, osjećam njegovu tugu koju, možda, uopće i ne želi priznati. Izgleda maleno i usamljeno. Ramena su mu se zgrbila, kao da želi da ga tijelo proguta. »Jesi li ti zbog toga ovdje?« upitala sam Harleyja. »Ne. Ja znam tko su moji roditelji. Oni su tkalci u Gradu. Svi su u mojoj obitelji tkalci, još od kuge. Rekao bih da su mi roditelji bili razočarani što nisam nastavio obiteljsku tradiciju, ali nisam ni siguran jesu li primijetili kad sam otišao. Nisu me mogli natjerati da zavolim tkanine, a ja njih nisam mogao navesti da počnu mariti za bilo što drugo. Zbog toga sam se preselio ovamo. Samo Mali Starješina ne zna tko su mu pravi roditelji.« »Tako i treba biti«, rekao je Mali Starješina tihim glasom, a pritom nije pogledao nijedno od nas dvoje. »Ali, u ovom trenutku«, dodao je, »budući da ne možemo shvatiti tko je ubio gospodina Robertsona, počnimo razmišljati zašto je to tako.« Krenula sam prema Harleyju i njegovim slikarskim potrepštinama te sam uzela njegov najveći kist i posudicu u kojoj je crna boja. »Hej!« rekao je Harley, ali prije nego što su on ili Mali Starješina uspjeli išta poduzeti, nažvrljala sam svoje ime velikim slovima na zidu pokraj prozora. »Što to radiš?! To je tvoj zid!« Mali Starješina zvuči zapanjeno. »To nije moj zid«, rekla sam. Ništa na ovom brodu nije moje. Ispod svog imena dodala sam sve što mi je palo na pamet, a što bi me moglo učiniti metom ubojice. Djevojka, napisala sam. Sedamnaest. Crvena kosa. Bijela koža. Prosječnog izgleda. »Ti si lijepa«, tiho je rekao Mali Starješina, ali nisam obraćala pažnju na njega. »Nije dio nikakve misije«, dodala sam. »U redu«, rekla sam okrenuvši se. »Što je s gospodinom Robertsonom?« Napisala sam i njegovo ime na zid. Mali Starješina podigao je tanak komad plastike s mog stola kojem sam se ranije čudila. Kad je prstom prešao preko njega, zasvijetlio je poput zaslona računala. Počeo je tipkati po njemu i pojavile su se slike na zaslonu. »Odobren pristup Velikom Starješini/Malom Starješini«, rekao je ženski glas iz računala. »Gospodin William Robertson«, pročitao je Mali Starješina sa zaslona. »Muškarac. Star pedeset sedam godina. Hispanskog porijekla. Devedeset šest kilograma. Stručnjak za


vodstvo. Pripadnik američkih marinaca. Misija: organizacija obrane. Financira FRX. FRX?« Zastao je. »To sam već vidio. Na pločici na skrbničkoj razini...« Glas mu se utišao. »FRX je kratica od Financial Resource Exchange, što se odnosi na razmjenu novčanih sredstava«, rekla sam zapisujući pojedinosti o gospodinu Robertsonu ispod njegova imena. »Sve u vojsci financira se putem FRX-a. Tako se tata priključio misiji.« Mali Starješina prešao je prstom po zaslonu. »To je sve.« Gledala sam tu čudnu računalnu stvarčicu. »Ima li nešto o meni?« Mali Starješina oklijeva. »Što?« rekla sam. »Što piše o meni?« »Ovaj...« Harley, koji nas je gledao bez riječi, oteo je računalnu stvarčicu iz ruku Malog Starješine. Brzo je pogledom provjerio što piše na zaslonu te mu je smiješak nestao iz očiju. »Uf!« »Što?« »Ništa.« Harley se pomaknuo kao da želi dotaknuti zaslon. Sigurno ga želi isključiti. Prije nego što je to uspio učiniti, otela sam mu ga iz ruke. Na njemu je moja slika snimljena tijekom liječničkog pregleda, nekoliko dana prije nego što su me zamrznuli. Moj datum rođenja, krvna grupa, visina, težina. Pri dnu malim slovima piše: »NEVAŽNI TERET«. Ah, da. To sam zaboravila. Ja sam samo prtljaga viška. Spustila sam računalnu stvarčicu na stol i vratila se do zida držeći u ruci kist. Ispod svog imena dodala sam »nevažna jedinka«. »Ti nisi...« započeo je Mali Starješina, ali ušutkala sam ga pogledom. Zakoračivši unatrag, pogledala sam svojih ruku djelo. Nanijela sam predebeli sloj boje, zato crna curi niz slova, i to ponegdje sve do ukrasne oplate i preko starih oljuštenih naslikanih vitica na podu, koje je naslikao netko tko je nekoć živio u ovoj sobi. Harley pogledom prati crnu boju koja curi, promatra kako se kapi utrkuju jedna s drugom preko rukom naslikanih cvjetova. »Dakle«, rekla sam i usporedila postojeće podatke, »gdje je poveznica? Zašto bi nas netko želio oboje ubiti?« Tišina. »Nešto nedostaje«, rekla sam zagladivši kosu objema rukama. »Sigurno postoji neka poveznica.« Međutim, ako i jest tako, nitko od nas to ne vidi. Spustila sam ruke niz bokove. »Ovako nećemo ništa postići. Idemo dolje do kriokomora pogledati što se događa.« »Idemo dolje?« upitao je Mali Starješina iznenađeno. Kimnula sam. »Možda nađemo nekakve tragove.« Harley se nasmijao kao da je to igra. »Tragove?!« Samo sam se zagledala u njega i prestao se smijati. »U redu«, rekao je Mali Starješina. Pogledi su nam se susreli i nisam se više mogla sjetiti zašto sam prije mislila da mu lice izgleda nevino. Sad je odlučan, spreman za borbu, pripravan pružiti mi podršku. »Dakle?« upitala sam.


»Idemo.«


30 MALI STARJEŠINA Amy se ne obazire na hladne poglede ljudi u dnevnom boravku Odjela na putu do dizala. Hoda podignuta čela i izbjegava susret očima. Meni izgleda kao kraljica, ali šapat koji je prati govori mi da je ti ljudi smatraju čudakinjom. Stisnuo sam čeljust. To je djelo Velikog Starješine. Dizalo je zazvonilo kad su se vrata otvorila na četvrtom katu. »Jeste li to čuli?« upitala je Amy dok smo hodali praznim hodnikom. »Što?« upitao je Harley. Amy je odmahnula glavom. »Ništa. Valjda samo umišljam.« Nastavlja gledati u vrata kao da se ježi. Otvorio sam vrata na kraju hodnika. Ponovo nisu zaključana. Prešao sam sobu i uputio se prema drugom dizalu. Više nema razbijene kutije alarma. Veliki Starješina vjerojatno ga je odnio strojarima kako bi ga pokušali popraviti. »Dakle, što tražimo?« upitao je Harley dok se dizalo spuštalo. »Nisam sigurna.« Amy se premjestila s noge na nogu. »Nekakav trag. Nešto.« Razmišljao sam o zadnjem putu kad sam bio na katu gdje se nalaze krio-komore. Jedini dokaz umorstva, kojeg se sjećam, bilo je tijelo gospodina Williama Robertsona. Nije bilo nikakvih drugih tragova. Ipak, to nisam spomenuo Amy. Kad su se vrata dizala otvorila, Harley je iskoračio i nestrpljivo je pogledao oko sebe. Krenuo sam za njim. Amy nije izašla sve dok se vrata nisu počela ponovo zatvarati. »Gdje su vrata iza kojih se nalaze zvijezde?« upitao je Harley nestrpljivo. Amy je zakoračila naprijed. Zgrabila me za rukav i povlačila me dok se nisam okrenuo prema njoj. »Gdje su moji roditelji?« upitala je vrlo, vrlo tiho. »Ne znam!« rekao sam. »Ali, mogu provjeriti gdje se nalaze.« Amy se ugrizla za usnicu i zatresla glavom. »Ne... u redu je.« Pogledala je oko sebe, a oči su joj se raširile i zaokružile od straha. »Ne... ne sad. Drugi put.« »Možemo li prvo vidjeti zvijezde?« upitao je Harley nestrpljivo. »Vrata su onamo dolje«, započeo sam, ali prije nego što sam završio, Harley se kroz redove uputio do mjesta koje sam mu pokazao. Okrenuo sam se prema Amy. »Ali, on ne zna lozinku za otvaranje vrata.« Dobacila mi je slabašan smiješak. »Neka je sam pokuša pogoditi. Zašto ne bismo ovdje pokušali pronaći nešto što bi nam moglo biti od koristi? Možeš li mi pokazati gdje se nalazio gospodin... ovaj... Robertson?« Krenuli smo niz prolaz gdje se nalaze krio-komore koje su označene brojevima od sedamdeset pet do sto i zaustavio sam se kod broja sto. Amy je pružila ruku prema praznoj ladici, a prsti su joj zadrhtali. Pitao sam se zamišlja li svoje roditelje u toj ladici ili samu sebe. Prije nego što ju je uistinu dotakla prstima, brzo je povukla ruku i pritisnula je uza se. »Dakle, što bismo trebali raditi?« upitao sam pokušavajući joj odvući misli od onoga što je tjera da se povuče u sebe. Amy je zakoračila unatrag gledajući u tlo. Pogledom je prelazila preko golog čistog


poda, a zatim preko klinički uredne prostorije. »Ne znam što sam očekivala pronaći«, rekla je Amy. »Pretpostavljam da sam mislila kako je ovo nekakva policijska serija te ću doći ovamo i pronaći vlakno koje ću moći usporediti s košuljom Velikog Starješine ili kap krvi na kojoj bismo mogli napraviti DNK test, a čak i ne znam je li moguće ovdje provesti DNK testiranje...« »Biometrijski čitači provjeravaju DNK«, ubacio sam se, ali ona me nije slušala. »Ili možda veliki otisak prsta...« Glas Malog Starješine utišao se. »Harleyjev slikarski pribor«, rekla je. Pogledala me izravno u lice. »Harleyjev slikarski pribor!« »Što?« »Harley ima kistove. Skicirao me ugljenom prije nego što me počeo slikati. On ima sve što trebam.« »Ne znam o čemu pričaš!« rekao sam, ali i nasmiješio sam se jer joj se vratila iskrica života koju je izgubila kad je prvi put izašla iz dizala. »Harley!« zazvala je skočivši i krenuvši prema kraju prolaza. »Harley!« Nemam pojma za što su joj potrebni kistovi. Samo znam kako bih se, kad bih morao, suočio s još jednom kugom kako bih ih nabavio. Nasreću, ne moram napraviti ništa tako veliko. »Na vezi: Harley«, rekao sam pritisnuvši dojavljivač. »Što?« začuo sam nestrpljivi Harleyjev glas u uhu. »Donesi svoj slikarski pribor.« »Gdje su vrata iza kojih se nalaze zvijezde? Ovdje ima puno vrata i komora i svega, ali sve je zaključano.« »Najprije idi po slikarski pribor.« »Ako to učinim, hoćeš li mi reći koja komora vodi do zvijezda?« »Hoću.« »Dogovoreno«, rekao je Harley, a zatim je prekinuo vezu. »Kakva je to stvar?« upitala me Amy trenutak kasnije kad je bila sigurna da sam završio razgovor s Harleyjem. »Mislila sam da imate male slušalice, ali to vam je, zapravo, ugrađeno ispod kože, zar ne?« Dotaknuo sam prstom gumb dojavljivača. »To je dojavljivač. Bežična komunikacijska veza.« »Boli li?« Nasmijao sam se. »Ne.« »Baš super«, šapnula je Amy, a njezin nježni i topli dah zaškakljao je po dlačicama u blizini uha. »To je poput telefona ugrađenog u uho.« Njezini su prsti dotaknuli ispupčenu kožu koja prekriva moj dojavljivač. Zastao mi je dah. Stoji ravno ispred mene, tako primamljivo blizu. Amy se ugrizla za usnicu i poželio sam samo zgrabiti, priviti je uza se, osjetiti njezine usnice na svojima. Zatim je zakoračila unatrag i spustila ruku, a na licu joj se pojavio izraz koji nije bilo moguće odgonetnuti. »Doktor ti ga može, ovaj, ugraditi ako želiš«, rekao sam pokušavajući zanemariti koliko je želim zgrabiti i priviti uza se. Amy se uhvatila rukom za vrat ispod lijevog uha. Prsti su joj prelazili gore-dolje po koži. »Ne«, rekla je. »Mislim da to još ne želim.« Harley se pojavio nekoliko trenutaka kasnije. Spustio je kutiju sa slikarskim priborom pred naše noge. Znam da dio njega samo želi otrčati i otvoriti vrata iza kojih su zvijezde, ali zanima ga i to što ćemo napraviti s njegovim slikarskim potrepštinama. To i


mene zanima. Amy je kopala po kutiji prepunoj posuda u kojima se nalaze boje, srca od grafita iz olovaka i komadi papira. Konačno je izvukla hrpu ugljena zamotanog u tanku tkaninu. Zatim je njome udarila o zemlju. »Hej!« povikao je Harley. »To sam izrađujem.« »Treba mi praha«, rekla je Amy pretvarajući crne komadiće ugljena u prah. »Zašto?« Amy se široko nasmiješila. »Samo gledajte.« Nakon što je odabrala jedan od Harleyjevih najmekših i najvećih kistova, čekinjama je prešla preko crnog praha, a zatim je kistom prešla preko površine vrata grobnice. »Radi, radi, radi«, pjevušila je dok je metal prekrivala finim slojem praha. Zastao joj je dah. Prah je otkrio spirale i linije otiska prsta. Amy se nasmijala. »Kad bismo samo mogli jednostavno otkriti čiji je to otisak prsta!« Stojim korak ispred nje. »Pokušaj pomoću ovoga«, rekao sam i kleknuo pored nje držeći fleksić koji se nalazio na stolu pri kraju prolaza. Položio sam digitalnu membranu na otiska prsta i pritisnuo gumb za skeniranje. Za samo nekoliko trenutaka na zaslonu se prikazala slika otiska. »Sad«, rekao sam dotaknuvši zaslon, »sve što moram učiniti jest otkriti, pomoću biometrijskog čitača, s čijim se otiskom prsta ovo podudara...« »Opa!« rekla je Amy tihim gladom. Nacerio sam joj se. Fleksić se oglasio. »I ?« upitao je Harley nagnuvši se preko mog ramena. »S mojim. Bio sam ovdje s Doktorom. To je otisak mog prsta.« »Piše "Veliki Starješina/Mali Starješina"«, rekao je Harley pokazavši prstom na zaslon. »To bi mogao biti i otisak prsta Velikog Starješine.« Amy je podigla gorljivi pogled, ali zatresao sam glavom. »Imamo jednak pristup računalu. Na biometrijskim čitačima uvijek se istovremeno prikazuju naša imena. Ali, ranije sam provjerio mapu lokatora dojavljivača, ali nije bio ovdje. To je sigurno moj otisak.« »Pokušaj naći još neke«, Harley je rekao Amy, a ona se nestrpljivo okrenula prema vratima i pripremila kist i prah. Ispitao sam svaki otisak koji je pronašla, ali jedino su četiri Doktorova i dvanaest mojih otisaka bili dovoljno jasni. Većina je otisaka razmazana ili se preklapaju do neupotrebljivosti. »Pronašla sam još jedan«, rekla je Amy nanijevši kistom ugljenu prašinu na gornju površinu krio-komore. »Je li tvoj?« »Ne sjećam se da sam tu stavio ruku«, rekao sam. Amyne su oči zasjale. »Možda imamo ubojicu!« rekla je, a u glas joj se ponovo uvuklo uzbuđenje. Podigao sam fleksić iznad otiska prsta i ispitao ga. Taj je otisak bio širok i debeo, to je palac. Tanka nepravilna linija protezala se brazdama. »Što je to?« upitao je Harley dok je fleksić zumirao otisak. Amy je gledala preko mog ramena. »Možda nije ništa važno, ali izgleda kao ožiljak, zar ne?« Bip, bip-bip! Skeniranje je gotovo. »Veliki Starješina/Mali Starješina« stoji iznad otiska prsta.


»Još jedan tvoj otisak.« Amy je uzdahnula, a lice joj poprimilo razočaran izraz. Okrenula se prema krio-komori te je kistom nanijela ugljenu prašinu na površinu kao da je bolno teška. »Imaš li ožiljak na palcu?« upitao je Harley. Pregledao sam palčeve iako sam već znao da na njima nema ožiljka koji bi povezivao brazde na mom otisku prsta. »Možda je samo imao nešto na palcu kad je dotaknuo kameru«, rekla je Amy a da nije podigla pogled. »Nešto je zapelo između površine i palca.« Svejedno, nisam dotaknuo to mjesto. Znam da nisam. Amy je podigla fleksić. »Jesi li siguran, potpuno siguran da se ne radi o Velikom Starješini?« »Potpuno. Odmah nakon što smo pronašli gospodina Robertsona, provjerio sam mapu lokatora dojavljivača. Nije bio ovdje dolje.« Amy je ispustila zrak kroz nosnice kao ljutiti bik. »Još uvijek mislim da je možda...« Već tresem glavom i Amy zastaje. Jednostavno, to nije moguće. Iako je Amy u pravu kad kaže da je okrutan, Veliki Starješina jednostavno nije bio ovdje kad se umorstvo dogodilo. Amy je gadljivo bacila kist. »Toliko od uzimanja otisaka prstiju.« »Žao mi je«, rekao sam odsutno, više zaokupljen pitanjem tko je mogao ostaviti otisak ako to nismo bili Veliki Starješina ni ja. Harley je oteo fleksić iz moje ruke te ga je bacio na stol na kraju prolaza. »Mogu li sad vidjeti komoru koja vodi prema zvijezdama?« Pokupio je svoju kutiju u kojoj drži umjetnički pribor i primijetio sam da je ponio i novo maleno platno. »Ako ti otvorim komoru, hoćeš li provesti noć ovdje i paziti da nitko ne petlja sa zamrznutima?« Amyn mi je smiješak više nego dovoljan kako bih zanemario glas u glavi koji me upozorava da se Velikom Starješini neće svidjeti što sam ovdje ostavio Harleyja samog. »Naravno«, rekao je Harley. Dok sam ponovo podizao fleksić koji je bacio, rekao sam Harleyju gdje se nalazi komora i koja je pristupna lozinka. Utipkavši brzo nekoliko unosa, omogućio sam pristup njemu i Amy, i to dolaske i odlaske na krio-razinu po želji te sam Amy postavio kao korisnicu fleksića. Harley je potrčao ravno prema komori čim se učitao njegov otisak prsta, nije pokušavao sakriti svoju nestrpljivost. To je nasmijalo Amy i nije se prestala smijati kad sam pritisnuo njezin prst na čitač fleksića. Kad je njezin smijeh zamro, shvatio sam da sam držao njezin palac cijelu minutu. »Oprosti«, rekao sam povukavši ruku. Amy mi se nasmiješila. »Zelišššliiividjetiiivrttt?« upitao sam u jednom dahu. Oči su mi se raširile. Što mi je došlo? Zašto mi je to tako izletjelo? »Što?« upitala je Amy još se šire osmjehnuvši. Naslonila se na metalni stol iza sebe. »Želiš li vidjeti vrt?« upitao sam sporije od lupanja vlastitog srca. »Sa mnom?« Ugrizla se za usnicu. Iako nije skrenula oči s mene, pogled joj je postao odsutan i više nije bio usredotočen. Ruke su joj zgrabile rub stola i to je izgledalo kao da ću je odvući s ovog hladnog tamnog mjesta protiv njezine volje. Nije teško pogoditi zašto. Želi ostati u blizini svojih roditelja. Pogled joj je nakratko skrenuo udesno, kamo je otrčao


Harley. Želi vidjeti i zvijezde. Srce mi se spustilo u pete. Kako se natjecati s tim? Zatim su se njezine oči ponovo usredotočile na mene i nasmiješila se. »Naravno«, rekla je. U njezinu sam osmijehu vidio nešto ljepše od zvijezda.


31 AMY Mali Starješina odveo me u bujni vrst iza Bolnice, onaj kroz koji sam prošla jutros dok sam trčala. Prije nisam primijetila njegovu ljepotu, već samo zidove koji ga okružuju. Uistinu je krasan. Izgleda neuredno, kao da je zarastao, ali postoje staze i grupe biljaka te nema korova. To su sve naznake da je pravi vrdar imao svoje prste u razvoju ovog obuzdanog lijepog nereda. »Što je ovo?« upitala sam. »Kip Velikog Starješine iz razdoblja kuge.« »Znači, svaki se vođa ovdje zove Veliki Starješina?« Kimnuo je. »To je glupo. Ne zna se tko je tko. Koliko je Velikih Starješina bilo dosad? »Ja... ovaj... ne znam.« Pogledala sam lice kipa. Nije isklesano u kamenu. Mislim da je izrađen od betona ili nekog vrlo sličnog materijala. To ima smisla. Gdje bi pronašli kamen? Ipak nisu mogli samo prekopati do kako bi ga izvukli. Kapljica vode kapnula mi je na glavu. Podigla sam pogled i jedan sam ludi trenutak očekivala vidjeti kišne oblake. Uvijek sam voljela kišu, ali dok gledam obični metalni strop, mislim da mi se neće sviđati inačica kiše na ovom brodu. To me još jednom podsjetilo na to koliko je Godspeed lažan. Nema kišnih oblaka ni munja na mračnom nebu. Kad kiši ovdje na Godspeedu, voda jednostavno curi iz sustava za prskanje koji je postavljen na stropu. Osjetila sam okus kapljica na jeziku. Hladne su, kao prava kiša, ali imaju donekle ustajali i reciklirani okus te pomalo mirišu po ulju. »Kiša« trenutno nije jaka, čine je tek nekoliko raspršenih kapi, stoga nastavljam hodati prema kipu. »Iznenađena sam što imate kišu«, rekla sam. Mali Starješina nasmiješio mi se. To je bila nekakva vrsta polu-osmijeha koji sliči smijuljenju. »Što?« »Smiješno govoriš«, rekao je, a to je bilo ironično jer mi njegove riječi zvuče kao »smiješnooo govoriššš«. »Ha! Ti imaš čudan naglasak!« »Čudannn naglasakkk«, narugao mi se. Isplazila sam mu jezik, ali i ja se smijem. Nekoliko je kišnih kapi palo na glavu kipa i kliznulo niz njegovo lice poput suza ostavljajući iza sebe tamne tragove. Zaškiljila sam. Lice mu nije toliko detaljno prikazano koliko sam očekivala. Zapravo, izgleda kao da je oštećen tijekom vremena. »Koliko je prošlo od kuge?« upitala sam. »Nisam siguran«, odgovorio je Mali Starješina odmičući se od kipa. »Morat ću provjeriti. Zašto te iznenadilo što imamo kišu?« »Pa...« razvukla sam tu riječ ističući naglasak koji Mali Starješina tvrdi da imam. Smiješak mu se raširio. »Radi se o tome da... to nije kiša. Zašto tako izgleda? Mogli ste jednostavno sami, pomoću prskalica, navodnjavati biljke.« Mali Starješina slegnuo je ramenima. »To je dio prvotnog nacrta broda.« Zastao je, a zatim promrmljao za sebe: »Biološko istraživanje...«


»Što?« »Vidio sam neke stare planove broda u Arhivu. Izvorno je hraniteljska razina nosila oznaku "Biološko istraživanje". Nisam o tome razmišljao u to vrijeme, ali...Veliki Starješina stalno iznova osmišljava te obrasce. Kako bi se oponašali različiti uvjeti koje ćemo možda zateći na Zemlji u sustavu Centauri. Mijenja obrazac otprilike svakih pet godina. Zadnji put... zadnji put kiša je, po rasporedu, padala samo jednom mjesečno. Znanstvenici su morali pomoći farmerima u razvijanju različitih metoda navodnjavanja. A...« On razmišlja i gotovo je potpuno zaboravio da sam tu i da ga slušam. »Kad sam bio dijete, često je kišilo. Pomogao sam u kopanju kanala za odvodnju. Pašnjaci za ovce stalno su poplavljivali. Veliki Starješina tjera nas da ponekad promijenimo i sastav da dodavanjem ili uklanjanjem različitih minerala.« Sad me pogledao, ali zapravo, nije me vidio. »Hraniteljska razina, ustvari, predstavlja biološko istraživanje. Tu se istražuju uvjeti koje bismo mogli zateći na Zemlji u sustavu Centauri. U Arhivu postoji popis svih metoda koje smo otkrili iz nužde. Ne... ne iz nužde. To je posao Velikog Starješine. To čini dio posla Velikog Starješine...« »To znači da to čini i dio tvog posla, zar ne?« rekla sam. »Ti si sljedeći Veliki Starješina.« Želim pitati: »Zašto te nije tome svemu podučio?« Ipak, to se ne čini kao nešto što bih trebala reći naglas. Ipak, Mali Starješina ne vidi upitan izraz na mom licu. Skrenuo je na stazu koja vodi u ribnjak, ali vidim da nema odgovor na moje neizgovoreno pitanje. On sam ima još neodgovorenih pitanja. Slijedila sam ga putem. Hortenzije s velikim rascvjetalim glavama prelile su se na šetnicu. Kiša se pojačala. Pada neprekidno i metodično, ali je dovoljno slična pravoj kiši da nagnem glavu unatrag, pustim da voda prska po mojim zatvorenim kapcima i zavaravam se. »Cijela ta stvar s Velikim Starješinom... Ne shvaćam kako je to zamišljeno.« »Zašto ne?« Zaustavili smo se blizu ribnjaka koji je otprilike veličine bazena u mojoj srednjoj školi. Muškarac i žena koji se smiju na kiši spustili su se na klupu niže dolje uza stazu. »On nije miroljubiv čovjek. Mora natjerati svakoga na poslušnost.« Ne želim priznati da je i mene preplašio, ali mislim da Mali Starješina to već pogađa. »Veliki Starješina sjajan je vođa. Ne slažem se uvijek s njim ili njegovim metodama, ali one djeluju. To se ne može poreći.« »Taj je starac diktator. Eto, tako je to zamišljeno«, promrmljala sam. Ulovila sam Malog Starješinu kako se smijulji. »Što?« »Sviđa mi se što ga zoveš starcem. Ovdje ga većina ljudi obožava.« »Meni je izgledao kao kreten. Gori od kretena. Prema meni se ponašao kao vrhunska budala. Mislim, znam da je on tvoj vođa i sve to, ali me je, zapravo, htio ubiti.« »Možda te ne bi uistinu izbacio kroz komoru.« »Zbilja?« Mali Starješina bulji u cvijeće pokraj naših nogu. »Mogao je. Da. Vjerojatno bi to učinio.« Nogom sam šutnula veliko narančasto-crveno cvijeće slično ljiljanima koje obrubljuje bazen. Par na klupi uistinu se bacio na posao. Muškarac je gurnuo jednu ruku pod ženinu košulju, a drugu u njezine hlače. Mali Starješina pratio je moj pogled i zagledao se u par. »Veliki Starješina kaže da će uskoro početi Sezona.«


»To je Sezona? Ljudi se ne ponašaju tako u javnosti.« Barem se nisu prije tako ponašali. Je li to nešto što se događa kad sve ljude zarobiš na brodu ili sam ja samo čistunka u usporedbi s njihovim naprednim standardima? Mali Starješina ne promatra par na klupi, već mene. Kiša sad jače pada i razmišljam kako bismo trebali poći unutra, ali na neki čudan način sviđa mi se to što me kiša navodi na osjećaj pripadnosti, nekakve povezanosti s ovim mjestom. Iako znam da kiša nije prava, osjećaj je isti kao kad pada prava kiša, a to mi očajnički treba.


32 MALI STARJEŠINA Nasuprot nama muškarac i žena na klupi koriste kišu kao izliku te se oslobađaju odjeće. Muškarac je strgnuo ženi košulju, a ona je savinula leđa i pritisnula se uz njega. »To je odvratno«, rekla je Amy. Međutim, ne želim razgovarati o Sezoni usprkos tome što mi taj par daje neke ideje. Želim znati je li njezina mržnja prema Velikom Starješini ograničena na osobu, a ne i na njegovu ulogu. »Nije on tako loš«, rekao sam. »Zapravo, Veliki Starješina prilično je dobar vođa.« Napravio sam jedan korak prema njoj. »Mislim, znam koliko je ponekad nagao, ali uistinu je postigao da svi na brodu surađuju i budu sretni.« Amy je prezirno otpuhnula. »Dakle, i ti ćeš mrziti ljude koji se međusobno po nečemu razlikuju?« »Nikad te neću mrziti!« Upravo sve ono što je čini različitom - njezina crvena kosa, to što dolazi sa Zemlje u Sunčevu sustavu, način na koji ne prati slijepo Velikog Starješinu - to je ono što mi se najviše sviđa na njoj. Kiša sad pljušti, ali nijedno od nas ne mari. Amy me gleda puna očekivanja, kao da čeka da joj dokažem kako nisam poput Velikog Starješine. Umjesto toga, posegnuo sam iza njezinih leđa i izvukao kistove koji su držali njezinu kosu u punđi. Dok joj se kosa spuštala niz leđa, pojavio se crveni odbljesak, a zatim je kiša natopila njezine teške uvojke i potamnila ih toliko da su postali skoro jednako smeđi kao moja kosa. Skoro. Pružio sam ruku i zataknuo jedan narančasto-crveni uvojak iza njezina uha. Trznula se kad sam joj vrhovima prstiju ovlaš dotaknuo kožu. »Veliki Starješina sjajan je vođa«, ustajao sam, a glas mi je bio tih. »Ali«, rekao sam ne dajući Amy priliku prosvjedovati, »ne slažemo se u pogledu različitosti. Meni se sviđaju različitosti. Jako.« Progutao sam mučno. Usta su mi prevlažna, a grlo presuho. A zatim - nisam siguran kako se to dogodilo - oboje smo koraknuli naprijed i onda smo se odjednom našli preblizu. Između nas nije bilo ničega osim kiše. Potom između nas nije bilo ničega. Moje su se usne stopile s njezinima. Kap kiše kliznula je oko ruba mojih usta, a zatim su joj se usnice razdvojile, baš kao i moje. Kap kiše pala mi je na jezik, a zatim se izgubila u njezinim ustima. Mokar sam do kože. Trebalo bi mi biti hladno. Međutim, njezina me toplina ispunjava. Ruke su mi se obavile oko njezina tijela i snažno je privukle. Želim je zdrobiti na sebi. Kad bi barem ovo moglo potrajati. Zatim... ... ona se povlači. Odstupila je korak unatrag. Prstima je dotakla svoje natekle usnice. Oči su joj raširene i iskričave.


Kapi kiše spuštaju se niz njezine obraze, ali to nije prava kiša. Prvi sam put okusio sol njezinih suza na jeziku. »To se uvijek događa na kiši«, promrmljala je. »I s Jasonom.« Tko god da je Jason, želim ga ubiti. »Žao mi je«, rekla je napravivši još jedan korak unatrag. »Nikad nisam mislila da...« Ne, ne, ne trebalo biti ovako. Nisam je smio poljubiti. Previše toga ima na umu i u srcu da bi dodala i mene. »Žao mi je«, rekao sam. Pružio sam ruku prema njoj, ali se povukla. Zatim je nestala. Voda pljušti iz metalnog stropa iznad nas. U rukama držim kistove kojima je Amy učvrstila kosu. Zaboravio sam na njih dok mi nisu jedino oni ostali. Harleyjevi kistovi. Slomio sam ih napola i bacio ih u ribnjak.


33 AMY Dodir kiše na mojoj koži. I Jason je tamo i skoro smo se poljubili. Ipak, to nije kiša, već moj vrući tuš, i to nije Jason, već Mali Starješina. Glavom sam udarila u pločice kabine za tuširanje koja se zagrijala od pare. Ne znam što dalje. Omotala sam ručnik oko tijela dok sam izlazila iz kupaonice. Dijagram nacrtan na zidu privukao mi je pažnju te sam zastala i zagledala se u njega dok je voda kapala po tamnom tepihu. Ne pomaže. Opet ne pronalazim nikakvu vezu između sebe i gospodina Robertsona. Nikad prije u životu nisam se osjećala tako izgubljeno, tako usamljeno. Svi ljudi koji bi trebali biti sa mnom - moji roditelji, Jason, moji prijatelji - nikoga nema. Bez njih ovaj se brod čini praznim i malenim. Ja se osjećam prazno i maleno. Trebala bih otići na krio-razinu i čuvati svoje roditelje. Nisam trebala ostaviti Harleyja tamo. To su moji roditelji, a ne njegovi. Ništa ga ne veže za njih. Ipak, vidjela sam čežnju u njegovim očima kad smo odlazili i ne želim ga ja odvući od zvijezda. Ne želim ni biti sama dolje u hladnoći smrti. Sjedim na rubu kreveta i ne namjeravam leći. Otišla sam do naslonjača pored prozora. Pogledala sam natrag prema krevetu na kojem su pokrivači izgužvani iako su navučeni. Moja prva noć ovdje. Mali Starješina sjedio je u ovom naslonjaču dok sam ja spavala. Podigla sam stopala na sjedalo i rukama obuhvatila koljena. Zaspala sam okrenuta prema prozoru. Nema svitanja. Velika žuta svjetiljka u sredini brodskog krova uključila se poput svjetla i nastupio je dan. U glavi mi je zbrka, kao da se ne mogu rasaniti. Uzela sam čašu hladne vode iz kupaonice, ali nije pomoglo. Svijet samo izgleda još zbrkanije. Tako sam umorna. Od razmišljanja, od brige. Znam samo jedan način na koji bih mogla zaustaviti žubor u glavi. Luthe, visoki muškarac koji me previše oprezno promatrao, bio je jedina osoba u dnevnom boravku koju sam vidjela na putu do dizala. Spava li on ikad? Gotovo mi se čini da se zadržava u dnevnom boravku kako bi mogao buljiti u mene i izazivati nelagodu u meni. Želim se okrenuti i reći mu da me prestane gledati, ali vjerojatno bi mu godila pažnja. Ionako me malo plaši. Prošlo je samo nekoliko minuta novog dana. Bez pravog svitanja gubi se osjećaj ranog jutra, samo gori obično dnevno svjetlo, koje je potpuno isto u podne ili nekoliko minuta prije mraka. Ipak, iako se čini da svi na ovoj razini spavaju, ostajem u ruralnim područjima, trčim pored krava i kroz redove kukuruza čije me vlasi škakljaju dok prolazim pored njih. Nakon otprilike deset minuta ubrzala sam korak želeći da mi tijelo uđe u zonu. »Zašto voliš trčati, Crvena?« upitao me nakon otprilike trećeg sastanka, nakon što smo se počeli ljubiti, ali prije nego što sam skupila hrabrost kako bih mu rekla da mrzim nadimak »Crvena«.


»Rekla sam ti. Volim onaj trenutak kad se čovjek totalno usredotoči na trčanje, kad se pretvoriš u noge koje grabe prema naprijed.« Brže. Moram brže trčati. »Valjda shvaćam.« Jason se nagnuo prema meni kako bi me poljubio, ali već sam se usredotočila na zavezivanje vezica pa me je uspio poljubiti samo u obraz. Podigla sam pogled prema njemu. »I želim pobijediti.« »Pobijediti?« Ne mogu pobjeći od ovih uspomena. Samo moram brže trčati. Na kraju polja kukuruza nalazi se niska ograda. Ovce me gledaju s druge strane. Glatko sam skrenula i nastavila trčati pored ograde. »Da. Pobijediti na Njujorškom maratonu. To je moj san.« Sad sam izbjegavala njegove oči, ne zbog toga što sam bila usredotočena na popravljanje sokni, već zbog toga što to nikad prije nisam nikome rekla. »Njujorškom maratonu?« »Da. To je velik zalogaj. Radi se o jednom od najboljih maratona na svijetu. Više od četrdeset kilometara kroz sve gradske četvrti. Ali, kako bi ga osoba uistinu pretrčala, dakle stvarno pretrčala, a ne samo se pojavila i došla do kraja, e, pa treba biti dobra u tom sportu.« »Koliko dobra?« »Najbolje je vrijeme oko dva i pol sata.« »Dva i pol sata? Za četrdeset kilometara? Čovječe!« »Znam. Još sam daleko od toga. Ali...« Sad sam podigla pogled prema njemu. Nije se šalio kao obično. Potpuno me ozbiljno shvatio. »Ti to možeš« »Jedva mogu prijeći deset kilometara u dva sata.« »Ti to možeš. Uistinu. Nikad ne odustaješ. Promatrao sam te. Jednog ćeš dana pobijediti na tom maratonu, a ja ću biti na cilju i čekat ću te. Iznenadit ćeš me.« Tad se široko nasmiješio i opet je postao isti vragolasti Jason. »Mogu li pogađati?« rekla sam. »Je li ovo iznenađenje?« Zatim sam ga poljubila prenijevši mu usnama svu Ijubav koju sam osjećala prema njemu i njegovoj vjeri u mene. Zastala sam kad sam nešto spoznala i naglo sam progutala zrak koji ima okus ozona. Ne samo da nema Jasona. Nema ni Njujorškog maratona. Nema New Yorka. New York - New York! Ogroman je. Tamo je - tamo je bih toliko ljudi. Nema New Yorka. Koji god New York sad postojao, nije isti kao prije. Više nema podzemne, Central Parka, Maratona ni Broadwayja. Sad je to nešto posve drugo - možda su tamo leteći automobili i uređaji za teleportaciju. Nikad više ništa od toga neću vidjeti i taj grad više nikad neće biti ono što je bio. Za mene više nikad neće postojati New York. Ipak, šapnulo mi je srce, tu je Mali Starješina. Potrčala sam brže. Kad sam primijetila da ljudi izlaze, da su budni i da započinje dan, okrenula sam se prema Bolnici. Ne mogu lagati sama sebi. Znam da se želim sakriti. Usporila sam kad sam izbliza vidjela krave. To nisu obične krave. Nisam odrasla na farmi ili išta slično tome, ali ipak znam kako bi trebala izgledati krava. A ove krave - jasno je da bi to trebale biti krave, ali nisam nikad vidjela baš ovakve


krave. Kao prvo, niže su. Puno niže. Glave im jedva dosežu do mog ramena. Mužjaci imaju rogove, baš kao što bi ih i krave trebale imati, ali oni su u obliku tupe gljive, ne zbog toga što su odrezani, već zbog toga što su tako izrasli. Čini se da ih jednako zanimam kao i one mene. Stala sam pored ograde i nagnula se preko nje, zadihana i znojna, a nekoliko krava polako se počelo kretati prema meni. Mišićavije su od običnih krava, a meso im napinje kožu, zbog čega imaju krive noge i spore su. Jednoliko i odmjereno preživaju i pritom malo mljackaju te podižu za sobom zemlju i travu koja me skoro podsjeća na dom. Jedna od njih zamukala je, ali to nije obično mukanje jer završava skvičanjem kao u svinje. Muuu-grok! Odmakla sam se od ograde. Krave-svinje gledaju me dok odlazim, a njihove tihe i velike smeđe oči izgledaju nekako zlokobno. Zatim slijedi polje na kojem se nalaze usjevi, a ono je barem dvostruko veće od drugih polja pored kojih sam prošla. Na njima su rasli kukuruz, pšenica i zeleni grah. Ovdje beskrajni redovi svijetlozelenih lisnatih biljaka rastu u urednim i dugim linijama. Sagnula sam se i ubrala okrugli list, nježan i malo čupav, ali okus mu je gorak. Stabljika je debela i tvrda. Pretpostavljam da je ta biljka slična mrkvi ili krumpiru kojem se jestivi dio nalazi ispod zemlje. Zatim sam začula nešto. Bip! »Broj petsto sedamnaest, cijepljen.« Čuje se štropot nekakve tvrde plastike, brzi koraci. Niska ograda, izrađena od debelog metala, okružuje polje iza mene. Blizu njezina ruba, pognuta, zato je isprva nisam vidjela, čuči djevojka nekoliko godina starija od mene, otprilike Harleyjeve dobi. Upravo je pustila neobično velikog debelog kratkonogog zeca i on je odskakutao tresući stražnjom lijevom nogom svakih nekoliko skokova. Njegov kitnjasti bijeli rep pomiče se tamo-amo i čujem kako ljutito škrguće zubima dok skakuće. Otvorila sam usta kako bih nešto rekla, ali djevojka se pridigla na koljena. Još je jedan zec grickao djetelinu nekoliko metara dalje. Djevojka se bešumno bacila na zeca, zgrabila ga za stražnje noge i pritisnula ga o do prije nego što je uspio i trznuti. Rukom je posegla iza sebe za jednom od onih plastičnih računalnih stvarčica kakve je koristio Mali Starješina te je njome počela mahati iza zečjih ušiju, poput prodavačice na blagajni u trgovini. Računalo je bipnulo i ona ga je pogledala, a zatim ga je bacila na do pored sebe. »Bok!« rekla sam. Očekivala sam da će se iznenaditi - uopće nije pokazala da me je već primijetila - ali ona je samo podigla pogled i rekla: »Bok.« Međutim, dvaput me promotrila. Sjetila sam se kako je Mali Starješina rekao da me je lako prepoznati. Kosa mi je znojna i slijepljena od trčanja, a nekoliko vlasi izvuklo se iz pletenice koja sam nemarno splela. Ipak sam je rukama zagladila iako sam znala da to neće pomoći. Na ovom brodu ne mogu se sakriti. »Ti si genetički izmijenjeni eksperiment«, izjavila je djevojka. Kimnula sam. »Veliki Starješina rekao je da ne moramo razgovarati s tobom.« »Pa, ne moraš«, rekla sam ne uspjevši sakriti srditost u glasu, »ali bar možeš biti pristojna.« Djevojka je nagnula glavu kao da razmišlja o tome. Pružila je ruku iza sebe i dohvatila malu košaru punu igala. Otprilike polovica je prazna, a u drugoj polovici nalazi


se zlatnožuta tekućina koja izgleda kao med pomiješan s maslacem. »Što je to?« upitala sam. »Cjepiva«, rekla je djevojka okrenuvši se prema zecu kojeg još uvijek drži pritisnutog o tlo. Čini se da zec nema ni tračka borbenosti u sebi. Nekoliko je puta trznuo debelim stražnjim nogama, ali se ne opire. »Jesu li to tvoji ljubimci?« upitala sam. Gleda me i znam da se prisjeća kako je Veliki Starješina rekao da sam navodno ograničena i glupa. »Ne«, rekla je. »Ne, to je hrana.« Glupo pitanje. Polje je poprilično veliko i vidim otprilike dvadeset zečeva u blizini i još nekoliko desetaka u daljini. Na kraju polja nalazi se kuća. Pretpostavljam da je to djevojčin dom, a oko kuće poredane su žičane nastambe za još zečeva. Na Godspeedu vjerojatno žive stotine ljudi. Sigurno im je potreban izvor bjelančevina koji se razmnožava brzo kao zečevi. »Vidjela sam te kako trčiš«, rekla je usmjerivši pažnju na zeca. »Od čega si bježala?« »Samo sam trčala«, rekla sam. Gleda me tiho i napeto, kao mačka. »Zašto?« upitala je. Slegla sam ramenima. »Zašto ne?« »Od toga nema koristi.« Rekla je to kao da je korist nešto sveto i jedino vrijedno na svijetu. »I?« rekla sam. Umjesto odgovora, djevojka je samo nakrivila glavu ulijevo, a zatim mi je okrenula leđa. Uzela je jednu od punih igala u košari, zabila je u zečevu stražnju nogu, a zatim ga je pustila. »Broj šesto dvadeset tri, cijepljen«, rekla je. Na računalnoj stvarčici prikazala se valovita linija i zeleno svjetlo, a riječi koje je izgovorila učitale su se na grafikonu na zaslonu. »Protiv čega ih cijepite?« upitala sam. Koliko zečjih bolesti može postojati u zatvorenom brodu? »To ih čini snažnijima. Zdravijima. Imaju bolje meso.« Čučnula je i zabuljila se u mene. »Ti živiš u Bolnici, zar ne?« Kimnula sam. »Mog su djeda odveli u Bolnicu«, rekla je. »Je li mu sad bolje?« »Nema ga više.« Izrekla je to kao činjenicu, bez traga osjećaja, ali oči su joj zasjale. »Žao mi je«, rekla sam. »Zašto?« upitala je jednostavno. »Došlo je njegovo vrijeme.« »Plačeš.« Prljavim je prstom obrisala područje ispod oka ostavljajući blatnu mrlju i komadiće trave na obrazu. Pogledala je u suzu na prstu zbunivši se što je takvo nešto poteklo iz njezinih očiju. »Nemam razloga biti tužna«, rekla je dok joj je dokaz klizio niz prst. Glas joj je bio jednoličan i znam da vjeruje kako nije tužna iako je vlastito tijelo odaje. Djevojka je podigla košaru, a zatim posegnula za računalnom stvarčicom. Nalazi se dalje nego što je mislila, zato joj je iskliznula iz ruku i odletjela prema meni. Uhvatila sam dvije riječi na vrhu zaslona: »GENETIČKA MODIFIKACIJA«. »Što tu piše?« upitala sam upirući prstom u uređaj. Poslušala me bez pitanja, što me malo iznenadilo. »Genetička modifikacija služi za


manipulaciju reproduktivnim genima i mišićnom masom«, izrecitirala je istim ujednačenim glasom. »Predviđeno povećanje produktivnosti iznosi dvadeset posto, povećanje proizvodnje mesa narast će na dvadeset pet posto.« »To nisu cjepiva«, rekla sam dok sam pogledom istraživala njezine bezizražajne oči. »To je nešto što ima veze s manipuliranjem genima. Znam to. Moja je mama bila genetičarka...« zastala sam. Još uvijek misli da sam čudakinja, nusproizvod znanstvenog eksperimenta na brodu. »Znaš, nisam onakva kakvom me Veliki Starješina opisuje. Ja sam sa Zemlje. Htjela sam reći "sa Zemlje u Sunčevu sustavu ". Tamo sam rođena. Bila sam krio-genički zamrznuta i ranije sam se probudila. A moja je majka dolje na Zemlji na Zemlji u Sunčevu sustavu - bila genetičarka. Ta tvar koju ubrizgavaš u zečeve - to nije cjepivo. To je materijal koji omogućuje genetičku modifikaciju. Mijenjaš zečji DNK.« Na svaku moju riječ kimala je glavom kao da se slaže sa mnom, ali je i dodala: »Veliki Starješina rekao je da si ograničena i da ništa ne razumiješ.« »Ja sam sa Zemlje, ali to nije važno! Važno je da je taj materijal opasan. Materijal za genetičku modifikaciju nije nešto s čim se treba igrati, čak ni kad se radi o zečevima, pogotovo ako će poslužiti kao hrana. Znaš li što radiš?« »Veliki Starješina rekao je da je to cjepivo«, pobunila se djevojka. Počela se udaljavati od mene. »Hej! Pričekaj! Stani!« Ograda mi se ispriječila na putu. Djevojka je zastala, ali samo kako bi zauzela položaj i bacila se na sljedećeg zeca. »Vidi, pročitala si ono na računalu. Tamo piše da im ubrizgavaš genetički modificiranu tvar. Upravo tamo«, pokazala sam prema zaslonu. Znatiželjno je spustila pogled na zaslon kao da traži ono o čemu pričam iako je taj grafikon jasno označen. »Pogledaj to. Tamo. Vidiš li uopće riječ cijepljenje?« Polako je odmahnula glavom dok je pogledom prelazila preko riječi na zaslonu. »Dakle...« rekla sam čekajući kako bi shvatila što želim reći. To se nije dogodila, stoga sam dodala: »Dakle, ne cijepiš zečeve, već mijenjaš njihov DNK.« Ponovo me pogledala pa je široko raširila oči, stoga sam na trenutak pomislila da je shvatila što hoću reći. »Ne«, rekla je. »Nisi u pravu. Veliki Starješina rekao mi je da su to cjepiva.« Pružila mi je košaru u kojoj su igle kako bih ih pogledala. »Čine zečeve zdravijima. Snažnijima. Imaju bolje meso.« Počela sam se buniti, ali njezine raširene, nevine i prazne oči rekle su mi da bi to bilo besmisleno. Zadrhtala sam, ali to zbog hladnoće koju sam osjećala dok se znoj sušio na mojoj koži. Veliki Starješina neograničeno ih nadzire. Ne znam zašto je djevojka tako ograničena da ne želi povjerovati u ono što vidi iako je to u suprotnosti s onim što joj je Veliki Starješina rekao. Ne znam je li on imao svoje prste i u isključivanju zamrznutih. Ipak, jedno znam: ako je to on učinio i ako ga cijeli brod slijepo prati poput ove djevojke, nema načina na koji bih mu se mogla suprotstaviti.


34 MALI STARJEŠINA Ispod mojih vrata sljedećeg se jutra probio tračak zvjezdanog svjetla. Kad sam izašao iz svojih odaja, zijevajući i protežući se, vidio sam da je Veliki Starješina spustio metalni zaslon iznad navigacijske mape i otkrio žaruljice koje predstavljaju zvijezde. »Hej!« rekao je Veliki Starješina. Naslonio se na zid pored svoje sobe zagledavši se u lažne zvijezde. Pomaknuo se kad sam sjeo i čuo sam štropot stakla na metalnom podu. Boca pića koje izrađuju strojari. Pokušao ju je sakriti, ali prekasno. Buljimo u žaruljice. »Ponekad zaboravim«, rekao je Veliki Starješina. »Kako je teško. Ja to radim već... jako dugo.« Uzdahnuo je. Iako se oštar i peckav miris pića osjeća u zraku, Veliki Starješina nije pijan. Pogledao sam bocu. Otvorena je, ali ne nedostaje više od jednog ili dva gutljaja. Čovjek se može pouzdati u Velikog Starješinu koji neće izgubiti nadzor nad sobom čak ni kad je riječ o piću. »Znam da je teško«, rekao sam. Zatresao je glavom. »Ne, ne znaš. Ne, zapravo. Ti si tek na početku. Ti... nisi morao donositi odluke na koje sam ja bio prisiljen. Nisi morao živjeti sa samim sobom nakon toga.« Što li time misli ? Što je to učinio? Drugi dio mene, onaj dio koji je iskusio što znači biti Mali Starješina tijekom šesnaest godina, a ne pedeset šest, koliko ima Veliki Starješina, taj se dio mene zapitao: »Što li je to morao učiniti?« Poznajem Velikog Starješinu i, štoviše, znam kakav je to posao. Također, znam i zašto obavljamo taj posao. Zašto ga živimo. Zašto ga moramo živjeti. »Bilo bi lakše da je Mali Starješina, tvoj prethodnik, još uvijek živ. On bi se mogao brinuti o tebi i Sezoni, a ja bih se mogao brinuti o...« »O čemu?« upitao sam nagnuvši se naprijed. »O svemu ostalome.« Veliki Starješina je ustao, a Svjetlost lažnih zvijezda prošarala je mrljama njegovo tijelo. Izgleda staro. Puno starije nego što sam ikad prije primijetio. Međutim, ne čine ga godine starim. »Mrzim Sezonu.« U glasu mu se jasno ocrtava gađenje. Htio sam pitati zašto, ali ne gleda u mene i nešto me spriječilo u tome. Pitao sam se mrzi li to jer se nema s kim pariti? Nikad ga nisam vidio da gleda neku ženu onako kako je Harley obično gledao svoju djevojku... onako kako ja gledam Amy. Možda je imao neku ženu prije mene u svojoj Sezoni, ali je ona umrla. Možda... progutao sam. Ne mogu reći da se nikad nisam zapitao je li Veliki Starješina moj... »Nemoj biti ponosan«, rekao je Veliki Starješina prekinuvši me u razmišljanju. »Oprostite?« »Nemoj biti ponosan. Radiš što moraš, bez obzira sviđa li ti se to ili ne. Nemaš se čime ponositi, ne kao Veliki Starješina. Nema pravog odgovora. Samo neka prežive. Nije važno kako. Samo neka prokleti brod preživi.«


Podigao je svoju skoro punu bocu, a zatim se zaključao u mračnu sobu. Metalni zaslon sakrio je lažne zvijezde pa sam i ja ostao u mraku. *** Jedan sat kasnije započeo je novi dan. Veliki Starješina izašao je iz svojih odaja. Odjeća mu je besprijekorna, oči bistre, a dah svjež. Pretpostavljam da je boca i dalje puna. Razgovor pod lažnim zvijezdama čini se poput sna. Veliki Starješina odšetao je do okna koje vodi do strojarske razine. Odjek njegovih koraka preko metalnog poda - neujednačen zbog hramanja - jedini je zvuk koji ispunjava tišinu. »Cijeli si jučerašnji dan proveo s tom djevojkom sa Zemlje u Sunčevu sustavu«, konačno je rekao podignuvši vrata okna. Slegnuo sam ramenima. »Trenutno nemam vremena za poduku. Brod je na prvom mjestu. Ali, u potpunosti si zanemario zadatak koji sam ti dao, zar ne? Trebao si otkriti treći uzrok razdora?« Pognuo sam glavu. Zaboravio sam. Čini se kao da je to bilo davno. Kad sam podigao pogled, Veliki Starješina gledao je preko ramena izbjegavajući gledati me u oči. Ne mogu pogoditi o čemu razmišlja, ali sumnjam da se radi o nečemu dobrom. »U redu«, rekao je na koncu. »U redu?« »Provodi vrijeme s njom«, rekao je Veliki Starješina. »Iz prve ćeš ruke vidjeti kakve probleme može uzrokovati.« Zatim se spustio niz okno prepuštajući me pitanjima na koje od njega neću dobiti odgovor. Uputio sam se ravno prema gravitacijskoj cijevi i hraniteljskoj razini. Ako mi je Veliki Starješina dopustio zanemariti njegov zadatak i provoditi vrijeme s Amy, zašto bih ja to dovodio u pitanje? Orion je u predvorju Arhiva (naslonio se tako da leđima zaklanja portret Velikog Starješine, što mi je izvuklo smiješak na lice) i maše mi dok prolazim. U vrtu je više ljudi no ikad dosad u mom životu. Čuju se jedino zvukovi uzdaha i stenjanja ljudi koji se pare, seksaju iza grmlja, ispod stabala, u podnožju kipa, nasred puta. Kako bih ušao u Bolnicu, moram prekoračiti znojna tijela koja se migolje na tlu. Dizalo je prazno, na svu sreću. Ipak, po mirisu reklo bi se da je maloprije bilo puno. Na Odjelu vlada neki privid zdravog razuma. Da, Victria i Bartie ljube se u kutu, a nekoliko članova dramske skupine pritisnuto je na stakleni zid, ali većina njih uglavnom je odjevena. Napola očekujem, a napola se nadam da će se Amy ponašati kao ostali kad zakucam na njezina vrata, ali nije tako. Odjevena je i gleda kroz prozor. »Zašto to rade? Na javnim mjestima, posvuda...« šapnula je kad sam ušao u njezinu sobu. »Sezona je.« »To... nije normalno. Ljudi se ne ponašaju tako. To je... parenje, a ne ljubav.« Slegnuo sam ramenima. »Naravno da je riječ o parenju. U tome je svrha. Stvara se nova generacija.« »Svi? Svi odjednom? Svi su odlučili sad se seksati?« Kimnuo sam. Možda joj roditelji nikad nisu rekli za Sezonu, ali sigurno je bila dovoljno stara kako bi saznala za to. Sve se životinje tjeraju. Ljudi imaju Sezonu, baš


poput krava, ovaca, koza. Amy je prezirno otpuhnula. »To je zbog vode«, rekla je slabašno se nasmijavši, kao da je rekla nešto smiješno. Međutim, lice joj se ponovo smračilo i tihim je smiješkom, više za sebe, rekla: »Ali, to nije prirodno.« Nisam odgovorio. Previše me zaokuplja pomisao da ćemo, kad navršimo dvadeset godina, i mi biti u Sezoni. Zajedno. Samo nas dvoje. Rekla je nešto. Zatresao sam glavom kako bih se oslobodio misli koje mi zaokupljaju um. »Hoćeš li?« upitala je. »Hoću li što?« »Hoćeš li poći sa mnom vidjeti moje roditelje ?« Duboko sam udahnuo, a zatim polako izdahnuo. »Amy... još su uvijek zamrznuti.« »Znam«, rekla sam mirnim i ujednačenim tonom. »Ali, i dalje ih želim vidjeti. Mislim da ne mogu čuvati stražu na tom katu a da ih prvo ne pogledam kako treba.« Pošao sam s njom. Svjetla na krio-razini već su upaljena. Amy je izašla prva i pogledom obuhvatila redove četvrtastih vrata. Slijedim je dok tiho hoda kroz jedan od prolaza. Prstima prelazi po metalnim vratima. Na kraju reda okrenula se prema meni. »Ne znam ni koja su vrata njihova.« Zvuči izgubljeno. »Mogu provjeriti«, rekao sam. Zaobišao sam je i krenuo prema stolu na kraju reda te podigao fleksić na njemu. »Kako su se zvali?« rekla sam. »Maria Martin i Bob - Robert Martin.« Upisao sam njihova imena na tipkovnicu zaslona. »Brojevi četrdeset i četrdeset jedan«, rekao sam. Prije nego što sam uspio odložiti fleksić, Amy je već trčala niz redove brojeći ih skoro nečujno. Zastala je ispred vrata koja se nalaze jedna uz druga, a označena su brojevima koji predstavljaju njezine roditelje. »Želiš li da ih otvorim?« upitao sam. Amy je potvrdno kimnula glavom, ali kad sam napravio korak naprijed, uhvatila me za ruku. »Ja ću«, rekla je, ali nije ništa učinila, već je samo stajala tamo gledajući u zatvorena vrata.


35 AMY Želim ih vidjeti. Želim pogledom pratiti mamine bore smijalice. Želim svojim glatkim obrazom prijeći preko oštre tatine brade. Želim ih vidjeti. Ipak, ne želim ih vidjeti takve, poput zamrznutog mesa.


36 MALI STARJEŠINA »Amy?« Okrenuli smo se oboje, i Amy i ja. Harley stoji na kraju reda. »Što radiš ovdje dolje?« upitao sam. Harley je zijevao dok nam se približavao. »Čuvao sam stražu. Kako smo se i dogovorili. Nitko nije dolazio ovamo osim vas dvoje.« »Ja ću ostati noćas«, rekao sam s krivicom u glasu gledajući u tamne krugove oko Harleyjevih očiju. »A ne, nećeš«, Harley mi se nasmiješio. »Ne možeš. Veliki Starješina to bi primijetio. Meni ne smeta biti ovdje. Tiho je i mogu slikati.« Poznajem Harleyja. Znam kako može postati opsjednut. Vjerojatno je proveo više vremena gledajući u zvijezde nego čuvajući zamrznute. Nagnuo sam se bliže kako me Amy ne bi čula. »Ali, tvoji lijekovi...« Ne govorim samo o plavo-bijelim inhibitorskim tabletama koje obojica uzimamo, koje uzimaju svi na Odjelu. Harley pije više lijekova, zbog svojih »ispada«, još od... »Bit ću dobro«, rekao je Harley i, premda nisam siguran vjerujem li mu, zahvaljujući načinu na koji gleda u Amy, pogađam da ne želi o tome raspravljati pred njom. »Zašto ne pođeš s nama? Amy želi pronaći svoje roditelje«, rekao sam. Harley oklijeva. Želi se vratiti zvijezdama. Ipak, kad je vidio da ga zabrinuto gledam, promijenio je mišljenje. »U redu«, rekao je dok gleda prema hodniku koji vodi do okna. Postoji nešto u praznom i šupljem pogledu njegovih očiju, nekakva pohlepna čežnja. Zbog toga sam zabrinut za njega. To je ista vrsta opsjednutosti koja ga je obuzela prošli put. »Ovdje sam završila«, rekla je Amy iza mene. »Jesi li sigurna?« upitao sam. Kimnula je glavom. »Ali, zar ne želiš uzeti svoj kovčeg?« upitao sam je gledajući u fleksić. »Moj kovčeg?« »Onaj koji si spakirala prije nego što su te zamrznuli? Ovdje je zabilježeno da ste i ti i tvoji roditelji imali kovčeg.«


37 AMY Srce mi lupa dok Harley i ja slijedimo Malog Starješinu pored redova malih metalnih vrata do zida koji je u ravnini s ormarima. Ja se uopće nisam spakirala prije zamrzavanja. Mama i tata nikad mi nisu spomenuli da mogu išta uzeti sa sobom. Mali Starješina otvorio je ormar, a unutra smo pronašli deset drvenih kovčega veličine običnog kofera. »Izvoli«, rekao je izvlačeći tri kovčega. Harley i Mali Starješina stoje iznad mene dok pritišćem gumb na prvom kovčegu. Poklopac se otvorio glasno škljocnuvši - iz kovčega je izašao zrak. Ovo je sigurno jedan od maminih kovčega. Njezin parfem proširio se zrakom čim se poklopac otvorio. Duboko sam udahnula, zatvorila oči i prisjetila se kako je njezina odjeća mirisala na taj isti parfem kad sam se preoblačila u nju prije toliko godina. Ponovo sam udahnula i namirisala samo gorki plin za konzervaciju kojim su vjerojatno napunili kovčeg, a mamin je parfem postao samo uspomena. Podigla sam prozirnu vrećicu za zamrzavanje napunjenu slikama. "Što je to?« upitao je Harley. »Ocean.« Gleda u njega razjapljenih usta. »A to?« upitao je Mali Starješina. »To je naš zajednički izlet u Grand Canyonu.« Mali Starješina uzeo je sliku koju sam mu dala. Prstom prati kamen koji je isklesala rijeka Colorado. Izgleda zapanjeno, kao da u potpunosti vjeruje da je kanjon iza mojih roditelja i mene stvaran. »To je sve voda?« upitao je Harley pokazujući na sliku mene kako gradim dvorac u pijesku na plaži kad mi je bilo sedam godina. Nasmijala sam se. »Sve je to voda! Slana je, što je odvratno, ali valovi se stalno podižu i spuštaju, približavaju i odmiču. Tata i ja običavali smo skakati u valove, vidjeti koliko daleko možemo doći, a zatim pustiti da nas nose do obale.« »Sve je to voda«, promrmljao je Harley. »Sve je to voda.« Druge slike nisu tako uzbudljive. Na njima sam, uglavnom, ja. Ja kad sam bila beba. Ja kad sam tek prohodala u vrtu djeda i bake među bučinim viticama. Prvi dan škole. Ja na maturalnom plesu u pripijenoj crnoj haljini stojim do Jasona i primam od njega kiticu različaka. Kopam po kovčegu. Znam da postoji nešto što mama ne bi ostavila na Zemlji. Kad su mi prsti pronašli nešto maleno i tvrdo, srce mi je poskočilo. Izvukla sam iz kovčega baršunastu kutijicu okrugla poklopca i držala je na dlanu. »Što je to?« upitao je Mali Starješina. Harley i dalje bulji u ocean. U kutiji je ogrlica sa zlatnim križem. Bakin križ. Na to se Mali Starješina nasmijao. »Nemoj mi reći da si jedna od onih koji su vjerovali u te bajke!« Smijeh mu je zamro kad sam stavila križ oko vrata ne trepnuvši dok sam ga gledala.


»Naziv ovog broda glasi Godspeed«, rekla sam namještajući križ kako bi bio na sredini mojih prsa. »Godspeed znači samo sreća.« Okrenula sam mu leđa i zagledala se u vrata zamrznute grobnice. »To znači više od toga.« Progutala sam i stavila slike natrag u kovčeg. Sve osim one na kojoj sam s obitelji u Grand Canyonu. Križ se zaljuljao prema naprijed kad sam posegnula za tatinim kovčegom. Uglavnom je ispunjen knjigama. Neke prepoznajem: sva djela Williama Shakespearea, Hodočasničko postajanje, Biblija, Vodič kroz galaksiju za autostopere. Deset ili dvanaest knjiga o vojnoj taktici, preživljavanju i znanosti. Tri neispisane bilježnice i paket novih mehaničkih olovaka. Odvojila sam jednu bilježnicu i tri olovke. Oklijevala sam, a zatim sam u kovčegu potražila Sun Tzuovo Umijeće ratovanja Nikad nisam pročitala tu knjigu, ali prema naslovu zaključujem da će mi dati neke smjernice o tome što učiniti s osobom koja isključuje ljude. Gurnula sam je ispod bilježnice nadajući se da Mali Starješina nije primijetio njezin naslov. Ne znam zašto ni kako, ali sigurna sam da u pozadini svega ovog stoji Veliki Starješina i bojim se da ću se, dođe li do toga, morati sama upustiti u rat s njim. Onda sam je vidjela. Moja plišana medvjedica. Podigla sam je. Velika zelena mašna na njezinu vratu nakrivljena je, a pliš je na nosu izlizan. Gotovo i nema krzna na desnoj šapi jer sam, kao beba, obično sisala njezinu šapicu umjesto vlastitog palca. Privila sam Amber na prsa žudeći za nečime za što znam da mi pliš i srce izrađeno od tkanine ne mogu dati. »Posljednji kovčeg«, rekao je Mali Starješina gurnuvši ga prema meni kad sam zatvorila tatin kovčeg. Duboko sam udahnula. Stisnula sam Amber. Međutim, taj je kovčeg prazan. »Gdje su tvoje stvari?« upitao je Harley dok se naginjao preko mog ramena. Oči su me zapekle. »Tata nije mislio da ću i ja ići«, rekla sam. »Nije spakirao ništa za mene jer nije mislio da ću uistinu poći s njima.«


38 MALI STARJEŠINA »To je u redu«, rekao sam. »Sve što ti je potrebno, naći ćeš ovdje na brodu. Ne moraš se brinuti za odjeću ili išta drugo.« Harley me opalio po nadlaktici. »Što?« Amy je zagrlila svoju plišanu životinju, pokupila bilježnicu, olovke, knjigu i fotografiju koju je odabrala iz kovčega svojih roditelja. »Ovdje sam završila«, rekla je šupljim glasom. Harley mi je pomogao ugurati kovčege natrag u ormarić. Stalno mi je dobacivao poglede i obrvama pokazivao na Amy, ali nisam imao pojma što je time želio postići. Klik! Ššš! Tup! Amy je ispustila plišanu igračku i knjige, olovke su se zakotrljale po podu, a fotografija je polako pala. »Taj mi je zvuk poznat«, prošaputala je i odmah otrčala niz prolaz prema redovima zamrznutih tijela. »Amy, čekaj!« Harley je zazvao za njom, ali ja sam samo pojurio za njom. Skrenula je u red šezdesetica. »Požuri!« zavrištala je. Skrenuo sam za njom. Para se dizala iz staklenog spremnika u sredini prolaza. »Jesi li ti to učinila?« upitao sam iako već znam odgovor. »Nisam, naravno!« odgovorila je Amy hrapavim glasom kao da pokušava reći toliko toga odjednom. »Hoće li se probuditi kao ja?« Pogledao sam spremnik. U njemu se nalazi neka žena, viša i deblja od Amy, ima tamnu kovrčastu kosu i koža joj je tamnija od moje. Svjetlo pri vrhu spremnika treperi crveno. Pogledao sam crnu električnu kutiju. Prekidač je stavljen u položaj za isključivanje. Prstom sam pritisnuo dojavljivač. »Na vezi: Doktor. Odmah!« »Što je?« začuo sam Doktorov glas u dojavljivaču. »Doktore! Opet se dogodilo! Još je jedan spremnik isključen! Dođite brzo! »Čekaj, što je?« »Dolje na krio-razini. Zamrznuta žena. Netko ju je izvadio van. Svjetlo je crveno!« »Evo me odmah.« Doktor je prekinuo vezu. Nadam se da je blizu. Ako je u Bolnici, doći će za nekoliko minuta. Ako je u Gradu ili na strojarskoj razini, trebat će mu dulje. »Što se događa?« upitao je Harley. »Netko je ovoj ženi napravio isto što i meni«, rekla je Amy. »Netko me jednostavno iskopčao, ostavio me ovdje da umrem.« »Dakle, probudit će se?« upitao je Harley. »Ne znam. Mislim da, ako vratimo prekidač u početni položaj, vratimo nju unutra... ali, ne znam. Bojim se petljati s tim. Izgleda tako jednostavno, ali...« »Nemoj dopustiti da se probudi«, tiho je rekla Amy. »Grozno je biti zamrznut, ali i to je bolje nego probuditi se sam.« Srce mi je poskočilo. Još se osjeća usamljeno.


»Mali Starješino?« začuo se glas. »Ovamo!« odgovorio sam. »Broj ...« pogledao sam otvorena vrata. »Broj šezdeset tri!« Doktor je dotrčao niz prolaz. Gurnuo je Harleyja ustranu dok se naginjao nad stakleni spremnik. Obrisao je izmaglicu koja je prekrila staklo. »Nije bila dugo iskopčana«, rekao je Doktor. »Jedva se i počela otapati.« »To je dobro, zar ne? Zar ne?« Amy je prstima pritisnula stakleni spremnik, kao da ih pokušava gurnuti kroz led i uhvatiti ženu za ruku. »Dobro je«, rekao je Doktor. Sudario se sa mnom. Odstupio sam. Doktor se nagnuo nad staklo i pogledao električnu kutiju. Spojio je fleksić sa žicom na kutiji i pročitao broj koji se pojavio na zaslonu. Zagunđao je, ali ne znam je li to bio dobar ili loš znak. Unio je još neke brojeve u fleksić, a zatim ga je odspojio prije nego što je pritisnuo prekidač. Crveno svjetlo prešlo je u zeleno. Doktor je gurnuo stakleni spremnik u zid. Zalupio je vratima i povukao zasun. Zapuhnula nas je hladnoća, jedini dokaz da je broj šezdeset tri ikad i bio vani. »U redu je«, rekao je Doktor. »Stigli ste na vrijeme.« »Društvo?« čuo se Harleyjev glas. Iznenađeno sam pogledao iza sebe. Harley je krenuo niz prolaz udaljavajući se od nas, a onda smo ga na drugoj strani izgubili iz vida. »Kako ste znali da je ovdje?« upitao je Doktor. »Čula sam«, rekla je Amy. Doktorovo lice nabralo se dok se pokušavao usredotočiti. »To znači da je osoba koja je ovo napravila bila ovdje kad i vi. Usput, zašto ste uopće ovdje?« »Želio sam Amy pokazati kovčege njezinih roditelja«, rekao sam prije nego što je Amy uspjela spomenuti kako smo došli vidjeti njezine roditelje. Nekako mi se čini da u ovom trenutku ne bi bilo dobro priznati kako smo planirali petljati sa spremnicima. »Ovaj... društvo?« čuo se Harleyjev glas dva reda dalje. »Ne sviđa mi se ovo«, rekao je Doktor. »Tko je god bio ovdje kad i vi, vjerojatno je znao da ste ovdje i da ćete znati što se događa. Osim vas troje, je li još netko dolazio?« Amy i ja međusobno smo se pogledali. »Koliko ja znam, ne«, rekla je ona. »Ne.« »Društvo!« povikao je Harley. »Što je?« povikao sam. »Dođite do dvadesetice. Odmah!« Doktor je krenuo polako, ali Amy i ja nismo ga čekali: potrčali smo. Hitnost u Harleyjevu glasu nije bila lažna. Nešto nije u redu. Kad smo skrenuli, shvatili smo zašto je Harley vikao. Još se jedan spremnik nalazio u sredini prolaza. Međutim, ovaj se otopio, a muškarac unutra već je mrtav.


39 AMY »Uf!« Nisam to mislila glasno reći. Naime, poznajem ovog čovjeka. Gospodin Kennedy radio je s mojom mamom i uvijek sam ga smatrala malo ljigavim. Bio je jedan od onih muškaraca u godinama koji se nikad nije oženio pa smatra da, zbog toga što je star, ima pravo biti perverzan i da to prolazi. Uvijek je gledao u mamin dekolte ili tražio da nešto podignem s poda kad god bih došla u laboratorij posjetiti svoje roditelje. Mama bi se uvijek pretvarala kao da je to nešto nevažno, ali pitala sam se što je gospodin Kennedy radio kod kuće s uspomenama na mamin naborani dekolte ili rub mojih gaćica. Eto, sad je mrtav i pluta u krio-tekućini otvorenih očiju i šarenica prevučenih mliječnom naslagom. Koža mu je nezdrave boje i izgleda kao spužva natopljena vodom. Usta su mu opuštena, a obrazi vise oblikujući male vodom napunjene balončiće duž njegove čeljusti. »Broj šezdeset tri poslužio je za odvraćanje pažnje«, rekao je Mali Starješina. »Ne slažem se s vama«, rekao je Doktor. »Ovaj je vani već neko vrijeme.« Podigao je poklopac staklenog spremnika, a Harley i Mali Starješina pomogli su mu ga položiti na pod. Doktor je uronio prst u tekućinu u kojoj pluta gospodin Kennedy. Voda je hladna, ali nije ledena. Možda je iskopčan jučer, najkasnije sinoć. Mali Starješina uhvatio je moj pogled. Dok smo trčali po kiši i smijali se, gospodin Kennedy se utapao. Dok je onaj par vodio ljubav na klupi pored ribnjaka, gospodin Kennedy je umirao. Dok sam skidala mokru odjeću i stajala pod vrućim tušem, dok sam uranjala u san gledajući polja prekrivena mrakom, gospodin Kennedy plivao je u smrti. Još mi je nešto palo na um: Harley je bio ovdje u isto vrijeme kad i ubojica. »Zašto?« upitala sam. Doktor je počeo tipkati po tankoj računalnoj stvarčici. »Broj dvadeset šest. Muškarac koji se zove...« »Kennedy«, rekla sam. »Da.« Doktor me iznenađeno pogledao. »Poznajem ga otprije.« »Aha! Žao mi je«, rekao je, ali to je zvučalo nekako nemarno, kao da to govori samo zbog toga što želi biti uljudan. »Broj dvadeset šest...« »Gospodin Kennedy.« »Gospodin Kennedy bio je stručnjak za oružje.« »Zbilja?« upitala sam. Iako je gospodin Kennedy radio na istom odjelu kao moja majka, nisam nikad znala da ima ikakve veze s oružjem. Moja majka nije imala veze s tim. Ona se bavila genetičkim inženjeringom. Proučavala je DNK, a ne oružje. Doktor je potvrdno kimnuo. »Bio je stručnjak za biološko oružje. Ovdje piše da je surađivao s Vladom na projektu izrade ekoloških bombi.« »Tko ovo radi?« upitao je Mali Starješina. »Tko iskopčava sve te ljude? Najprije Williama Robertsona, zatim ženu broj šezdeset tri, a potom ovog čovjeka.«


»I mene«, rekla sam. Obrve Malog Starješine nabrale su se dok je nepomično gledao u mene. »Dvije žrtve i dva promašaja«, rekao je Doktor. »I nema vidljiva razloga.« Buljila sam u praznu krio-razinu u kojoj se nekad nalazio gospodin Kennedy. Zatim sam pogleda dalje preko beskrajnih redova malih vrata na kojima su nažvrljani brojevi. Koliko će se krio-komora isprazniti prije nego što uspijemo zaustaviti ubojicu?


40 MALI STARJEŠINA Umjesto Doktora, Harley i ja odgurali smo gospodina Kennedyja do komore za izbacivanje. Amy je rekla da će nas pričekati. Ipak, znam da želi otići u drugi red gdje se nalaze vrata iza kojih su njezini roditelji i provjeriti jesu li još uvijek dobro zatvorena. Doktor je otvorio vrata komore, a Harley i ja ubacili smo tijelo unutra. Vrata su tresnula prilikom zatvaranja i zaštitila nas od ždrijela otvorenog svemira. Harley je povirio kroz prozor od ojačanog stakla, raširio je oči uživajući u ponovnom pogledu na zvijezde. Međutim, ja sam vidio samo naduto tijelo gospodina Kennedyja. Pogledao sam u Harleyja, a u njegovim očima vidio sam milijarde zvijezda. Ispija ih, upija ih u svoju dušu. Podigao je ruke do prozora i na trenutak mi se u glavi pojavila luda slika Harleyja kako pokušava otvoriti vrata i poletjeti za gospodinom Kennedyjem pa doseći zvijezde. Izlazna vrata komore zatvorila su se. Ipak, svjetlost zvijezda i dalje sja u Harleyjevim očima. »To je nešto najbolje što sam ikad vidio«, šapnuo je Harley. »Da, siguran sam da se gospodin Kennedy slaže«, rekao sam, ali Harley nije primijetio moj sarkazam. »Idemo, momci!« Zabrinuti izraz na Doktorovu licu produbio je bore oko njegovih očiju. Kad smo se vratili, Amy je rukom brisala lice. Pokupila je plišanu životinju, fotografije, olovke i knjige pored ormarića gdje ih je ispustila. Doktor ih je pogledao, ali nije ništa rekao. Podigao je fleksić i igrao se njime. Gubio je vrijeme. Smišljao je kako izreći što god mu je na umu. Znao sam da razmišlja o tome kako uspostaviti vezu s Velikim Starješinom i obavijestiti ga o svemu. Znam da pedja s fleksićem i smišlja što će mi reći kako bih podupro njegov plan. Uspravio sam se. Nekoć bi Doktor jednostavno nazvao Velikog Starješinu bez razmišljanja o meni, bez ikakva savjetovanja sa mnom. »Mali Starješino«, rekao je Doktor, »znam da si svjestan ozbiljnosti situacije. Ali, Amy i Harley, vi nikome ne smijete pričati o ovome. To je od ključne važnosti. Ni o gospodinu Kennedyju ni o komori«, zagledao se u Harleyja, »ni o ljudima ovdje ni o činjenici da ispod Bolnice uopće postoji još jedna razina. Morate čuvati tu tajnu.« Evo ga. Osjećam to. Taj tračak dvojbe u Doktoru zbog kojeg važe mora li, ipak, obavijestiti Velikog Starješinu. Ruka mu je posegla za dojavljivačem. Aha! Evo ga. »Ne morate obavijestiti Velikog Starješinu«, rekao sam. »Jamčim za Amy i Harleyja.« Pomaknuo sam se i našao između Doktora i njih. Uvijek sam bio visok, ali sad se nisam htio pogrbiti. Umjesto toga, natjerao sam Doktora da podigne glavu i pogleda me u oči. Oklijevao je, ali je konačno kimnuo glavom. »Ti si Mali Starješina.« Želi reći da ću ja morati odgovarati Velikom Starješini. »Ribica i ja ćemo Vas poslušati«, rekao je Harley zagrlivši Amy jednom rukom.


»Ne morate se brinuti.« Doktor ponovo dvoji. »Možda bih ipak trebao obavijestiti Velikog Starješinu, samo kako bih saznao što on misli.« »Ne«, rekao sam. »Što?« »Imam jednake ovlasti kao i on. Sezona je gore u punom zamahu i iz toga će se roditi moja generacija. Doktore, morate mi naučiti vjerovati. Meni, a ne samo Velikom Starješini. Tvrdim da je u redu što Amy i Harley znaju za ovo i da im možemo vjerovati. Kažem da je vrijeme da krenemo. Ali, najprije«, dodao sam prije nego što je uspio još nešto reći, »dajte mi svoj fleksić.« »Moj...?« »Fleksić.« Uzeo sam računalo s digitalnom membranom iz njegovih nepomičnih prstiju. Čitač je očitao moj otisak prsta i omogućio mi pristup podacima koji su dostupni samo Velikom/Malom Starješini. Brzo sam tipkao dok je pozadina zaslona bila crna. Ne želim da itko od njih vidi što tražim. Pokušavam saznati tko je bio ovdje na nižoj razini. Čitači na vratima očitavaju otiske prstiju. Ne bi trebalo biti tako teško pronaći trag otisaka prstiju koji vode do ove razine, ovog prolaza s krio-komorama, ovog umorstva bespomoćnih zamrznutih žrtava. Uistinu, i nije teško. Kad sam to ranije provjeravao, nismo mogli utvrditi točno vremensko razdoblje jer je Doktor bio na krio-razini, kao i Veliki Starješina te šačica znanstvenika. Međutim, otad je na krio-razini bila samo još jedna osoba osim nas. Zagledao sam se u ime na zaslonu. Veliki Starješina.


41 AMY Mali Starješina nije ušao s nama u dizalo. »Moram još nešto učiniti«, rekao je. Prema tome kako sad stoji, događa se nešto mračno i ozbiljno. Nikad nisam primijetila koliko je pogrbljen dok se nije uspravio. Prije sam znala da je on budući vođa ovog broda samo zbog toga što su mi to rekli Doktor i Veliki Starješina. Dok ga sad gledam, vidim u njemu odlučnog vođu. Dio mene želi ostati na ovoj razini i zaštititi svoje roditelje od osobe koja je dovoljno pametna da iskopča zamrznute ljude dok smo svi ovdje dolje na istoj razini, ali shvaćam da Mali Starješina želi ostati sam, iz kojeg god razloga, i pouzdajem se u njega, vjerujem da će čuvati moje roditelje. »Mali Starješino, mislim da bi se trebao vratiti s nama i naći se s Velikim Starješinom«, rekao je Doktor. »Oh, naći ću se s Velikim Starješinom«, rekao je Mali Starješina, a zatim je pružio ruku i pritisnuo gumb dizala umjesto Doktora te stao ustranu dok su se vrata zatvarala. Prije nego što su se vrata potpuno zatvorila, okrenuo je leđa dizalu i odlučno se uputio niz hodnik. »Mislim da se ohrabrio, zar ne?« Harley je to rekao razigranim tonom. Jako je veseo za nekoga tko je upravo izbacio tijelo u svemir. Doktor je pročistio grlo. Kad se dizalo zaustavilo, Doktor je izletio van. Promatrala sam ga čekajući da pritisne mali gumb iza lijevog uha i otkuca nas Velikom Starješini, ali nije to učinio. Jednostavno je nastavio hodati. »Želiš li se vratiti na Odjel?« upitao je Harley pruživši mi ruku u pokušaju oponašanja galantnog viteza. »Idemo u vrt koji mi je Mali Starješina pokazao«, rekla sam. »Aha, pokazao ti je vrt?« Jedan se kraj Harleyjeva lica podigao u smiješak. Uputio se hodnikom'. »Sigurno mu nije lako«, rekla sam. »On je najmlađi na brodu, ali još je i nekakav vođa. Ne znam bih li ja mogla naređivati nekom starijem od sebe i očekivati poslušnost od te osobe.« Harley me pogledao iskosa. »Ti si čudna, Ribice.« »Kako to misliš?« uzvratila sam mu smiješak jer sam željela nastaviti igru. »Razmišljaš o tome kako Malom Starješini nije lako na ovom brodu. Ali, ti si riba na suhom.« Prezirno sam otpuhnula. »Jednostavnije mi je razmišljati o Malom Starješini, a ne o sebi.« Suze, koje nisam očekivala, zapekle su me u očima. Nisam mislila reći nešto tako blizu istine. Kad smo došli do vrata u predvorju, Harley ih je kavalirski otvorio i zakoračila sam prema svježem danjem svjetlu i mirisu trave nakon slabe kiše. Istovremeno, prema znojnom i mošusnom mirisu seksa. »K vragu! Na sekundu sam zaboravio na Sezonu«, rekao je Harley kad se polugoli par zaletio u njega, toliko zaokupljen strastvenim pipkanjem i ljubljenjem da to dvoje nisu


ni primijetili da on stoji tamo. »Idemo unutra.« »Hajde, samo ćemo izbjegavati područja s puno ljudi. Mislim da više ne mogu biti unutra.« Mislim da mi se više nikad neće sviđati zatvoreni prostori. Kad sam bila mlađa, prije nego što su me zamrznuli, nikad se nisam osjećala klaustrofobično. Sad, čak i ovdje na rubu vrta, na otvorenom, čvrsti okovi istiskuju zrak iz mojih pluća, a pogled mi se zadržava na zidovima koji me, čini se, stalno pritišću. Zatvorila sam oči. Ako ne prestanem razmišljati o tome, samo će biti gore. »Svjetlo je ovdje dobro«, rekao je Harley kad smo krenuli stazom koja vodi od Bolnice. »K vragu, da sam barem ponio boje!« Nasmijala sam se. »Idi. Idi po njih. Pričekat ću te ovdje.« Harley je oklijevao. »Nije sigurno. Ne sad.« Razmišljala sam o gomili ljudi na koju sam naletjela kad sam prvi put išla trčati. Čini se kao savršeno vrijeme za izlazak - nitko od njih neće mariti za mene. Previše su zauzeti jedni drugima. »Ozbiljno«, rekla sam kad je Harley čeznutljivo pogledao prema Bolnici. »Otići ću do žitnog polja. Tamo nema nikoga. Svi su u vrtu ili na cesti.« »Pođi sa mnom«, rekao je Harley. Uhvatio me za zapešće i počeo me vući prema Bolnici, ali oslobodila sam se njegova stiska. »Zbilja ne mogu više boraviti u toj zgradi. Treba mi svježeg zraka. Idi!« Nasmijala sam se i potjerala ga niz stazu. »Bit ću dobro.« Harley ponovo oklijeva, ali slikarski je zov prejak. »Čuvaj se, Ribice«, rekao je ozbiljno. Kimnula sam smijući se. Odskakutao je niz stazu do Bolnice. Ja sam se polaganim korakom uputila u suprotnom smjeru, prema polju. Bila sam u pravu: što sam se više udaljavala od vrta, to je oko mene bilo manje ljudi. Staza je gotovo prazna i samo po stenjanju i uzdasima znam da dalje u poljima, iza stabala i u kanalu pored puta ima ljudi. Pokušala sam ih zanemariti. Podilazi me jeza kad vidim ljude tako raspuštene. Znam da sam na Zemlji, vjerojatno, milijun puta vidjela ljude kako se seksaju na televiziji. Ipak, to nije isto kao kad se ljudi seksaju ravno ispred tebe. »To je ona.« Prvi mi je nagon bio ukopati se u mjestu, a idući potrčati. Po tonu glasa znala sam da je osoba koja je progovorila govorila o meni. Riskirala sam i pogledala iza. Ondje su tri muškarca, svi otprilike Harleyjeve dobi i svi me prate. Dvojicu ne prepoznajem. Vjerojatno su hranitelji koji obavljaju neke teške fizičke poslove sudeći po veličini njihovih mišića. Želudac mi se spustio u pete. Prepoznala sam trećeg. Luthe, koji uvijek bulji u mene, koji me uvijek promatra na Odjelu. »Hej, čudakinjo!« doviknuo je Luthe za mnom kad je vidio da gledam u njega. Prstima je mahnuo prema meni oponašajući pozdrav, a druga dvojica su se nasmijala. Počela sam brže hodati. Pitala sam se hoće li gomile znojnih ljudi koji stenju i uzdišu u poljima podići pogled ako viknem »upomoć«. Nekako nisam sigurna u to. Iza sebe čujem njihove teške korake. Korak im je dulji od mog. Već su ubrzali. »Mislim da ne želim čudakinju«, rekao je jedan od njih. »Ja želim«, odgovorio je Luthe. Nije me više briga kako izgledam. Potrčala sam. Snažno podižem noge i zamahujem rukama, pogoni me strah. Jedan je od njih opsovao i shvatila sam da je lov počeo. Skrenula sam u polje, ali žito me usporava, a divlja trka ostavlja jasan trag iza mene.


Preskočila sam ljubavni par u polju koji nije ni primijetio moju prisutnost, a kamoli moju nevolju. Okrenula sam se kako bih vidjela koliko su mi se muškarci približili. Preblizu su. Tako sam glupa. Spotakla sam se o tijela koja su se valjala na tlu i završila u žitu kotrljajući se preko visokih i oštrih stabljika. Djevojka koja je sjedila na muškarcu pogledala me, a oči su joj bile zamagljene od ljubavne strasti. Zamamno mi se nasmiješila. Odmakla sam se prema natrag osjećajući kako se žito savija i lomi pod mojim tijelom i pokušala stati na noge. Međutim, nisam dovoljno brza. Prije toga jedan od velikih hranitelja skočio je na mene. Otimala sam se nastojeći ustati, ali moje migoljenje samo ga je uzbudilo. Prestala sam micati tijelo, ali sam i dalje pomicala ruke. Svojim mesnatim šakama pritisnuo je moje zglobove na tlo, a sad su pristigla i druga dva muškarca. Drugi hranitelj zgrabio je moje zglobove. Luthe se spustio na zemlju do mene i nagnuo se nad moje lice. Ceri se. Koprcam se boreći se protiv muškaraca. Svi se smiju dubokim i grlenim smijehom koji uopće nije smiješan. Okrenula sam glavu prema nagom paru preko kojeg sam se spotakla. »Pomozite mi!« rekla sam. Žena je savinula leđa i dublje bokovima sjela na muškarca kojeg jaše. »Pomozite mi!« zavrištala sam. Muškarac ispod nje pogledao me, ali pogled mu je bio staklast. Sanjivo se nasmiješio. Žena je to primijetila i okrenula se kako bi me pogledala. »Boli samo prvi put«, rekla je, a zatim se nabila na muškarca i zastenjala te su posve zaboravili na mene. Luthe me opkoračio i strgnuo mi tuniku, opsovao potkošulju koju nosim umjesto grudnjaka, a zatim je i nju strgnuo s mene. Poderani ostaci odjeće prekrili su mi ruke, ali grudi su mi bile izložene. Iako sam vidjela polovicu ljudi na ovom brodu kako hodaju nagi u ljubavnom ludilu, sramim se svoje nagosti. Preplašena sam. Luthe se nagnuo nada mnom i zario lice u moje grudi. Pokušala sam se izmigoljiti, ali strastveno stenje i čvršće trlja zdjelicu o moje bokove. Jednom rukom petlja po hlačama dok drugom snažno gnječi moje grudi. Hranitelj koji drži moje ruke počeo je ispuštati grlene zvukove, a zatim se nagnuo i počeo lizati moje nadlaktice i, isprva se igrajući, započeo je grickati moju kožu, a zatim me je grizao sve jače, i to onako kako bi mi se svidjelo da to čini moj dečko Jason. Hranitelj je podigao pogled prema meni kad sam počela plakati. Pogled mu je prazan. Pohotan je poput životinje koja se tjera. Luthe se drugačije ponaša. Razvukao je usne u osmijeh koji mu je otkrio sve zube. Promatrao me od trenutka kad sam došla na Odjel. I zna. Čitam mu u očima. Većina ljudi - hranitelja - ponaša se poput životinja. Ipak, ovaj momak to ne čini. On zna što radi. To mu se sviđa. Beznadno je. Muškarac koji me drži za gležnjeve počeo je povlačiti moje hlače. Udarila sam ga nogom i prilično sam sigurna da sam ga petom opalila u zube. Uzviknuo je, a taj uzvik nije uzvik pohote, već boli. Onda je Luthe shvatio što je želio napraviti i počeo je povlačiti moje hlače u struku. Otvorila sam usta kako bih vrisnula, a muškarac koji i dalje drži moje nadlaktice


pritisnuo je svoja usta o moja žarivši mi jezik duboko, skoro do grla. Ugrizla sam ga za jezik i nisam ga puštala sve dok nisam osjetila krv. Nastavila sam ga gristi čak i kad je pokušao otrgnuti jezik. Kad se konačno oslobodio, pljunula sam njegovu krv iz svojih usta i zavrištala. »Ribice! Amy!« U Harleyjevu glasu čuje se prizvuk straha. »Harley!« vrisnula sam što sam snažnije mogla, »harley!« Sljedeći trenutak on dolazi i štafelajem udara muškarca koji me opkoračio. Štafelaj se razbio i sad šakama udara svu trojicu. Ja sam se sklupčala u loptu grleći sama sebe i gutajući suze. Hranitelji su pobjegli, ali Luthe se ostao boriti. On i Harley kruže jedan oko drugog kao lešinari oko leša i znam da sam ja taj leš. Luthe je zadao prvi udarac, ali Hareleyjev je udarac jači. Luthe se srušio na do, ali nije pao u nesvijest. Harley me uhvatio za članak. »Hajde! Hajde!« rekao je podižući me. Hlače su mi bile razvezane i skliznule su niz moje bokove. Jednom sam rukom uhvatila hlače, a drugom Harleyja, zatim sam potrčala, trčim, trčim i trčim te čujem teške muške korake iza sebe, a onda se stišaju, ali i dalje trčim i držim se za Harleyja kao da je on uže koje me izvlači iz podvodnog vira.


42 MALI STARJEŠINA Orion mi je rekao da se jedino lukavošću može zaobići Velikog Starješinu. Dosad nikad nisam trebao biti lukav. Bilo kako bilo, to ne znači da ne znam ništa o tome. Čim su se zatvorila vrata dizala koje je odvezlo Amy, Harleyja i Doktora natrag u Bolnicu, okrenuo sam fleksić u ruci. Najprije sam provjerio zapisnike biometrijskih čitača. Dizalo je otvorio Harley pomoću biometrijskog čitača i proveo je cijelu noć ovdje na ovom katu. Doktor se spustio dolje i vratio gore rano jutros, neposredno prije nego što se uključila solarna svjetiljka. Tu je proveo samo nekoliko minuta. Međutim, između njegova i mog imena zabilježeno je još jedno ime. VELIKI STARJEŠINA/MALI STARJEŠINA 07:24 Nisam bio ovdje u sedam sati i dvadeset četiri minute ujutro. To znači da mi ostaje samo Veliki Starješina. Sad moram otkriti gdje se nalazi. To nije preteško. Zatražio sam pristup položivši svoj prst na biometrijski čitač, a zatim sam potražio položaje dojavljivača. Približio sam mapu na zaslonu. Doktor je u svom uredu. Bartie i Victria nalaze se u dnevnoj sobi na Odjelu, jedno blizu drugoga. Harley se pomiče po stazi koja vodi prema poljima - po brzini kojom se kreće pretpostavljam da trči. Pitam se zašto. Amy nije na zaslonu jer nema dojavljivač. »Pronađi Velikog Starješinu«, izdajem naredbu. Jedna od točkica počela je treperiti plavo. Ovdje je. Na ovoj razini. Pored prolaza sa zamrznutim ljudima, iza vrata koja se nalaze na stražnjem zidu. Doktorov »drugi« laboratorij. Vrata su zatvorena i nisam siguran bi li me Veliki Starješina pustio unutra kad bih pokucao. Orion mi je rekao da se pravila ne odnose na Velikog Starješinu, da ih se on ne pridržava. Dakle, zašto bih ih se ja pridržavao ? Kad sam ušao u prenatrpanu sobu, dočekao me sterilan miris dezinfekcijskog sredstva. Na jednoj strani zida nalaze se redovi rashladnih cijevi. U prozirnim cijevima vidim krio-tekućinu u kojoj su mjehurići smjese i kruti komadići koji plutaju. Iako znam da bih trebao tražiti Velikog Starješinu, nešto me tjera pogledati izbliza želatonizni materijal. Krupni komadići unutar svakog mjehurića izgledaju kao smežurana i izobličena zrna graha. »To su embriji.« Prilazi mi Veliki Starješina. Ipak, ne gleda me mrko. Zapravo, čini se da mu je drago što me vidi. To me samo učinilo još nervoznijim. »Kad sletimo, umjetnim ćemo ih putem poroditi.« »Čiji su to embriji?« upitao sam. Gurnuo sam fleksić u džep. Veliki Starješina ne bi


trebao saznati da sam ga tražio, ne sad kad je on mene našao prvi. »Životinje. Gledaš u cijev u kojoj se nalaze mačke. Pume, mislim, možda američki risovi. Morao bih provjeriti.« Nastojim se prisjetiti što je to puma. Mislim da je to nešto slično lavu, ali pomiješale su mi se slike koje sam vidio na fleksićima u Arhivu. »Zašto su ovdje?« »Nakon slijetanja... Ne znam kakve će nam životinje sa Zemlje u Sunčevu sustavu trebati. Možda na planeti postoje štetočine pa će nam trebati grabežljivci kako bismo ih uklonili. Za to će nam poslužiti ove životinje sa Zemlje u Sunčevu sustavu. Također, možda postoje dobre životinje, ali im je potrebno dodati neke osobine kako bi nam bile od koristi. Pokušat ćemo ih križati ili ćemo izvršiti genetički inženjering.« Ne zanimaju me velike mačke koje sliče lavovima. Želim znati zašto je Veliki Starješina posljednji ušao u prostoriju s krio-komorama, upravo prije nego što se utopio još jedan zamrznuti čovjek. Prije nego što sam uspio progovoriti, Veliki Starješina prošetao se pored mene do stola na drugoj strani sobe. Na toj se strani nalazi samo jedna staklena cijev, napola prazna. Embriji plutaju u krio-tekućini kao mjehurići u gelu, raspršeni su po cijeloj cijevi. Nagnuo sam se kako bih ih vidio izbliza ispitujući mali zametak u obliku zrna graha koji se nalazi unutar embrijske ovojnice nalik na mjehurić. Kad sam podigao pogled, vidio sam da me Veliki Starješina napeto promatra, obrve su mu nabrane od zabrinutosti. Pogled mu je bio postojan kad su nam se oči susrele. »Zašto si došao ovamo?« upitao je na koncu. »Mislio sam da i ne znaš za ovaj laboratorij. Doktor ti je rekao za njega?« Slegnuo sam ramenima. Ne želim odati Doktora ni samog sebe. »Nije važno. Trebao sam te ranije dovesti ovdje. Imaš još samo ovu Sezonu za pripremu, a zatim ćeš ti podučavati sljedećeg Malog Starješinu.« »Podučavati?« upitao sam. Veliki Starješina podigao je veliku iglu sa stola pored rashladne cijevi. Samo metalni dio igle dugačak je skoro trideset centimetara, a unutar cilindra nalazi se najmanje pet decilitara tekućine. »Znaš da je jedan od najvećih problema na generacijskom brodu incest.« Veliki Starješina stavio je iglu u košaru, podigao još jednu te je stavio u košaru pored prve. »Na kraju je preveliko miješanje krvnog podrijetla, kad jc broj stanovnika ograničen, neizbježno.« Ovaj je put odabrao iglu iz drugog kupa. Pored potisnog klipa svake igle nalazi se malena crno-žuta naljepnica. Na onoj koju Veliki Starješina sada drži jednostavno piše »likovna umjetnost«. »Sve to znam«, rekao sam. »Zbog toga je Veliki Starješina iz doba kuge osmislio Sezonu. Kako biste - bismo - mogli nadzirati razmnožavanje.« »Da, djelomično je i to razlog.« Veliki Starješina odsutno odabire još igala koje će staviti u košaru. »Ali, druga poteškoća nije samo sprečavanje mentalnih i tjelesnih oštećenja koja nastaju zbog incesta. Nevolja leži u činjenici da je misija ovog broda toliko važna da ne možemo dopustiti izostanak genija ili talenata ni u jednoj generaciji.« Sad je odabrao igle iz drugog kupa, onoga s oznakom »matematika«. Uzeo je pet igala koje će spremiti u košaru. »Ljudi koji su zamislili ovu misiju nikako nisu namjeravali biti samo dokoni farmeri dok se čeka slijetanje. Potrebni su nam izumitelji, umjetnici, znanstvenici. Trebaju nam


ljudi koji znaju razmišljati, obrađivati podatke i koji su sposobni raditi na izumima koji će biti korisni na brodu i u novom svijetu.« Zatim je u košaru stavio tri igle s oznakom »glazbena umjetnost«, a nakon toga deset igala s oznakom »znanost: biologija«. »Toliko smo toga napravili tijekom stoljeća putovanja. Ovdje su razvijeni dojavljivači. Kao i fleksići. Gravitacijsku cijev usavršili smo još kad sam bio mlađi od tebe.« Veliki Starješina zgrabio je šačicu igala s oznakom »znanost: fizika«, zatim stavio pet ili šest njih u košaru. Kratko je razmišljao, a zatim je uzeo dvije iz košare i vratio ih na stol gdje se nalazi ostatak kupa. »Dobro. Dakle, na brodu su nam potrebni pametni ljudi. Kakve to veze ima i sa čim?« upitao sam. Veliki je Starješina podigao iglu s oznakom »analitika«. »U svakoj od ovih igala«, rekao je mašući prema meni onom koju je držao ispred lica, »postoji poseban spoj koji povezuje DNK i RNK, himera. Povezuje se s fetusovom DNK u trudnoj ženi te osigurava novorođenom djetetu određene poželjne osobine.« Otvorio sam usta želeći nešto reći, ali Veliki me Starješina prekinuo. »Kao Veliki Starješina moraš preispitivati potrebe svog broda. Je li u tvojoj generaciji nedostaje znanstvenika? Napravi ih više. Treba ti više umjetnika? Osiguraj da ih se više rodi. Tvoja odgovornost nije samo puko preživljavanje ljudi na ovom brodu, već i njihov napredak.« Želudac mi se grči. Nisam siguran slažem li se s Velikim Starješinom ili ne. Ne sviđa mi se pomisao na brod pun kretena nastalih zbog parenja jedinki u bliskom srodstvu, ali ne sviđa mi se ni to što Veliki Starješina misli da je genije moguće jednostavno proizvesti. Veliki Starješina stavio je zadnju iglu u košaru i pogledao u mene. Lice mu je vrlo ozbiljno, ali izgleda i umorno, kao da je izrađen od voska koji se polako otapa. »Ne govorim ti to često. Ali, vjerujem u tebe. Mislim da ćeš biti dobar vođa. Jednog dana.« Želim se nasmiješiti i zahvaliti mu. Ne sjećam se kad mi je zadnji put dao takav kompliment, ali istovremeno, nešto me nagoni na pitanje je li tako siguran da ću biti dobar vođa činjenica da su mi ubrizgali nekakvu tvar s oznakom »vodstvo« prije rođenja. Međutim, ako i jesu, pitam se je li to dovoljno.


43 AMY Sklupčana sam na krevetu, noge su mi povučene do brade, ruke omotane oko koljena. Moja plišana medvjedica Amber ušuškana je između mojih prsa i koljena. Njezine gumbaste oči i nos bodu me u rebra, ali nije me briga. Harley mi je donio čašu hladne vode. »Žao mi je«, rekao je. Ispod njegova lijevog oka širi se bolna Ijubičastocrvena modrica veličine mog malog prsta. Kad mi je dotaknuo ruku, trgnula sam se. Želim plakati, želim vrištati, želim se sakriti, ali uspijevam se samo trznuti jer mi se muškarac približio dovoljno da me može dotaknuti. »Žao mi je«, rekao je Harley još jednom. Odstupio je i sjeo na stolicu na drugom kraju sobe. Sjedi na rubu stolice kao da je spreman skočiti i ponovo me zaštiti. Ipak, suzdržava se. Ruka mu čvrsto drži naslon stolice kako me ne bi ponovo dotaknuo. Podigla sam glavu. »Ne... Žao mi je... Hvala ti. Spasio si me.« Harley je odmahnuo glavom. »Ostavio sam te. To je bilo glupo. Znao sam da je Sezona u punom jeku. Od jučer se još pogoršalo. A ja sam te ostavio samu.« »Zašto su se tako ponašali?« upitala sam. U glavi i dalje vidim staklasti pogled para koji se seksa pored mene, kako se oglušuju na moje krikove. Pritisnula sam Amber bliže uživajući u osjećaju gumba koji se zabijaju u moj grudni koš, pitajući se kakve će biti masnice koje će mi ona ostaviti u usporedbi s onima koje već cvjetaju na mojim zapešćima. Harley je slegnuo ramenima. »Sezona je takva. Zar to nije bilo tako na Zemlji u Sunčevu sustavu? Ljudi su životinje. Bez obzira na to koliko smo civilizirani, kad nastupi Sezona parenja, parimo se.« »Ti ne. Ni Mali Starješina. Ne ponašaju se svi kao da su poludjeli od pohote.« Harleyjeve su se obrve nabrale, a između njegovih očiju stvorila se duboka brazda. Podsjeća me na namršteno čelo muškarca koji je legao na mene, koji me pritisnuo na tlo, koji je pritiskao svoje bokove na moje. Zarila sam lice u Amberino smeđe krzno i udahnula sam njezin ustajali miris. Nadlaktice su mi se zgrčile oko koljena, a rukama sam uhvatila noge. To mi pruža sigurnost jer, da se ne držim, mislim da bi mi se tijelo raspalo kao slagalica odignuta na uglovima. Harley nije primijetio da drhtim ispod tvrdog oklopa. »Zapravo je većina ljudi na Odjelu dobro. Neki koriste Sezonu kao izliku kako bi se ponašali... nepromišljeno... ali većina pacijenata na Odjelu nije tako...« »Luda?« Glas mi je napukao. »Ironično, ha? Na luđake sve to utječe manje nego na druge. Možda je to tako zahvaljujući psihoticima koje uzimamo. Zovu se inhibitori. Trebali bi inhibirati ludilo, ali možda inhibiraju i pohotu.« Nije mi se činilo da inhibiraju Lutheovu pohotu. Znao je što radi. Međutim, hranitelji nisu znali, zbilja nisu. Pitam se je li razlog njihova niska inteligencija. Bez obzira na to što im pobuđuje seksualni nagon, oni to jednostavno čine, kao ta djevojka sa zečevima koja je vjerovala u ono što joj je Veliki Starješina rekao čak i kad joj se istina


ispisala pred vlastitim očima. Ljudi kao što su Harley i Luthe, oni koji nisu bezumni idioti, bolje vladaju sobom. Oni mogu odlučiti biti ljubazni, poput Harleyja. Ili se mogu ponašati kao Luthe. Harley i dalje priča pokušavajući mi odvratiti misli. Priča kao da će to sve popraviti, ali nije tako, to se ne može ispraviti, neće se ispraviti. Samo želim da ode. Harley je ustao. »Donijet ću ti još vode.« »Ne«, želim biti sama. Želim da ode i ostavi me samu sa sobom. Želim se stisnuti u sebe. »Ali, mislim...« »NE!« zavrištala sam. Ruke su mi skliznule niz znojne nadlaktice. Prstima sam došla do laktova, a nokte sam zabila u kožu kako se ne bih ponovo morala svladavati. »Ne«, prošaputala sam. »Molim te. Samo me ostavi samu. Pusti me.« »Ali...« »Molim te«, šapnula sam u Amberino krzno. Harley je otišao. Dugo sam vremena ležala sklupčana na krevetu. Oči su mi sklopljene, ali slike u glavi i dalje su bolno jasne. Sve više stežem ruke grleći se i povlačim koljena tako jako o svoja prsa da to boli. Ne pomaže. Umorna sam od toga, ne želim se više sama grliti. Želim da me tata zagrli i kaže mi da će ubiti svakoga tko me povrijedi. Želim da me mama poljubi i pogladi po kosi, da mi kaže kako će sve biti u redu. Jedino tad povjerovat ću da će bilo što više ikad biti u redu, samo ako mi oni to kažu. Opustila sam zapešća. Pobijelila su na rubovima, a na vrhovima prstiju osjećam peckanje dok se krv vraća u njih. Unutrašnja strana mojih laktova skliska je od znoja. Dok istežem noge, one proizvode škripavi i pucketavi zvuk. Ostala sam ležati ispružena na krevetu još trenutak, ali kad me to podsjetilo na ležanje na leđima u travi u polju, poskočila sam toliko brzo da mi se zavrtjelo u glavi. U tri velika koraka prešla sam put do vrata, ali kad sam pružila ruku prema gumbu kako bih ih otvorila, ruke su mi se tresle. Još su uvijek tamo. Njihova znojna, pulsirajuća tijela koja se kreću gore-dolje u ritmu, one gladne oči i grabežljive ruke. »Moram doći k sebi«, šapnula sam. Svejedno, ruke mi se ne prestaju tresti. Naslonila sam glavu na hladni zid. Stajanje blizu vrata koja me dijele od njih čini mi se toliko naporno da teško dišem. Želim pozvati Harleyja ili Malog Starješinu, ali nemam uređaj u uhu pomoću kojeg oni komuniciraju. Osim toga, Harley me ne može spašavati baš svaki put. Pritisnula sam gumb. Vrata su se počela otvarati. Prije nego što su se do kraja otvorila, ponovo sam pritisnula gumb, a vrata su jednako brzo tresnula zatvorivši se. U glavi isplanirala sam rutu. Zamislila sam kako trčim, trčim, trčim toliko brzo da me nitko ne može uhvatiti. Pred sobom vidim stazu toliko jasno da mislim da je mogu istrčati zatvorenih očiju. Ruka mi je kliznula preko gumba, a vrata su se otvorila. U hodniku, nasreću, nema ljudi. Otvorila sam staklena vrata dnevnog boravka i zadržala dah dok sam žurila pored ljudi koji su previše rastreseni da bi me primijetili. Vrat mi se buni zbog toga što ga stalno izvijam, pogledom tražim opasnost preko ramena. Ušla sam u prazno dizalo. Prvi put


otkad sam napustila sobu, dopustila sam sebi ponovo udahnuti tek kad sam pritisnula gumb za četvrti kat. Hodnik je napušten, zato sam se tiho pomolila u znak zahvalnosti. Nastavila sam trčati pored zaključanih vrata, dio mene bio je u strahu da će se otvoriti i otkriti sobe pune pohotnih muškaraca koji su gladni nečega drugog, a ne hrane. Nisam se opustila sve dok nisam ušla u drugo dizalo i počela tonuti ispod ludila broda, u grobnu tišinu krio-razine. Želim vidjeti gdje su. To je sve. Uvjeravam samu sebe da je to sve. Najprije sam počela trčati. Međutim, kako sam se sve više približavala, koraci su mi prešli u hod, a zatim u spori ritmični zvuk - top... top... top - svaki pojedinačni korak odzvanjao je po tvrdom podu. Kad sam došla do određenog reda, zaustavila sam se. Buljila sam u njihova vrata označena brojevima četrdeset i četrdeset jedan. Zatim sam potrčala prema vratima. Pala sam na koljena i podigla ruke, svaka se našla na jednim vratima. Sigurna sam da je to izgledalo kao da zaneseno izričem hvale nečemu svetom, ali umjesto hvale u sebi nosim samo vrisak od kojeg odzvanja cijelo moje šuplje tijelo. Dugo sam ostala tako na koljenima, podignutih ruku i spuštene glave. Samo ih želim vidjeti. To je sve, govorim sama sebi, to je sve. Ustala sam. Dlanovima sam obuhvatila ručku na vratima s brojem četrdeset, zatvorila sam oči, uhvatila ručku i povukla je. Ne gledajući izvučeni komad leda, okrenula sam se na peti i izvukla i broj četrdeset jedan. Ovdje su. Moji roditelji. Ah... barem su njihova tijela ovdje. Ispod plavičastog leda. Prostorija je hladna, toliko hladna da drhtim. Naježila sam se. Stakleni su ljesovi hladni i suhi. Prsti mi klize preko poklopca dok rukama prelazim preko mjesta gdje se nalazi majčino lice. »Trebam vas«, šapnula sam. Moj je dah zamaglio staklo. Obrisala sam ga, a na dlanu mi je ostao iskričavi vlažni sjaj. Čučnula sam kako bi nam lica došla u istu visinu. »Potrebna si mi!« rekla sam. »Tako je... čudno ovdje i ne razumijem nikoga od njih i... bojim se. Potrebna si mi. Potrebna si mi!« Međutim, ona je led. Okrenula sam se prema tati. Kroz led vidim ukočene čekinje na njegovoj bradi. Kad sam bila malena, licem bi prelazio preko mog golog trbuha i vrištala bih od veselja. Sve bih dala da se sad mogu tako osjećati. Sve bih dala da mogu osjetiti bilo što osim hladnoće. Staklo je zamagljeno i led nije kristalno čist, ali vidim gdje je tatina ruka. Malim sam prstom prešla preko hladnog stakla pretvarajući se da će se njegov prst omotati oko mog u znak obećanja. Nisam ni shvatila da plačem dok suze nisu počele padati po lijesu. »Tata, nisam mogla ništa učiniti. Nisam mogla ustati, tata. Bili su presnažni. Da nije bilo Harleyja...« Glas mi je napukao. »Tata, rekao si da ćeš me zaštititi! Rekao si da ćeš uvijek biti uz mene! Trebam te sad, tata. Trebam te!« Šakama sam lupala po hladnom tvrdom staklu koje okružuje led. Napukla mi je koža na rukama i počela je krvariti, a staklo je poprimilo grimiznu boju. »POTREBAN SI MI!« zavrištala sam. Želim probiti staklo, rukama vratiti život u


njegovo lice obraslo čekinjastom bradom. Tijelo mi je omlitavilo. Sklupčala sam se ispod njihovih hladnih i beživotnih tijela, privukla koljena do prsa, ridala suhim i praznim jecajima i borila se kako bih napunila pluća zrakom koji je prerijedak i preslab. Jedna velika kap, nastala zbog kondenzacije, skliznula je sa stakla i završila na mom obrazu. Protrljala sam je i toplina vlastitih ruku vratila je život u mene. Ne mora biti tako. Možda sam ja budna i možda nije moguće vratiti se natrag u spremnik... ali to ne znači da ne mogu vidjeti svoje roditelje. Ustala sam. Ovaj put pogledom nisam potražila lica svojih roditelja u ledu. Ovaj sam put potražila malu crnu kutiju iznad njihovih glava, onu s treperavim zelenim svjetlom. Onu s prekidačem ispod poklopca. Ne može biti tako teško. Pritisnuti prekidač. To je sve što moram učiniti. Stajat ću ovdje i čekati. Izvući ću ih iz spremnika kad se led otopi kako se ne bi utopili. Pomoći ću im izaći iz lijesa. Omotat ću ih ručnicima, zagrliti ih i oni će mene zagrliti. Tata će šapnuti: »Sve će sad biti u redu.« Mama će šapnuti: »Puno te volimo.« Oni su važne jedinke, šapće mi tihi glas u glavi. Pri dnu vrata vidim redove zastava, simbol za frx, program razmjene novčanih sredstava. Oni su dio misije koja je važnija od mene. Mama je genetički inženjer, genij na području biologije. Tko zna kakav će biti život u novom svijetu? Potrebna im je. Tata? On je u vojsci, to je sve. On je terenski analitičar. On je šesti u zapovjednom lancu, zašto onih pet prije njega ne bi bili važne jedinke, a ne on? Oni će se brinuti za novi svijet. Neka se tata brine za mene. »Ja sam nekakav osigurač.« U glavi čujem tatin snažni ponosni glas, baš kao i onog dana kad mi je rekao da ćemo biti sretna zamrznuta obitelj i pitao me jesam li uzbuđena. »To je moja misija. Ako bilo što pođe po zlu, ja ću biti tamo.« Slavni pričuvni plan. Bio bi im potreban kad bi nešto pošlo po zlu. Ipak, što ako je sve u redu? Ako im ostavim mamu, možda im neće smetati što sam uzela tatu natrag. Nije im uistinu potreban. Ruka mi je već na kutiji iznad tatine glave. Prstom sam prešla preko biometrijskog čitača na poklopcu. Svjetlo je počelo treperiti žuto. Pristup odbijen. Nemam dovoljno sigurnosnih ovlaštenja. Nisam dovoljno važna da bih mogla otvoriti kutiju, pritisnuti prekidač i probuditi tatu. Međutim, mogu je razbiti. Cijela mi se scena odigrala u glavi. Oči su mi poprimile divlji izraz, zamahujem kosom i udarat ću šakama o kutiju sve dok je ne razbijem i dok ne uspijem pritisnuti gumb i otopiti tatu. Slika je tako smiješna da sam se nasmijala. To je piskutavi histerični smijeh koji se pretvara u suhi jecaj. Ne mogu probuditi tatu. Potreban im je. Znam da je tako iako to ne želim priznati. Ja sam dovoljan dokaz da im je potreban. Inače mi ne bi dopustili poći s roditeljima. On i mama znali su koliko je značilo to što su se prijavili u misiju. Sjećam se tog prvog dana. Oboje su bili spremni reći mi zbogom kako bi mogli doći na ovaj brod. Tata je već sve bio dogovorio. Kad me zagrlio prije nego što su ga zamrznuli, zagrlio me u znak pozdrava. Nije očekivao da će me ponovo vidjeti. Nije mi čak ni spakirao kovčeg. Odrekao me se kako bi se mogao probuditi na drugom planetu.


Ne mogu mu oduzeti taj san. Ako on meni može reći zbogom, mogu i ja njemu. Osim toga, nisam toliko sebična da zanemarim svoj položaj. Ja sam bila nevažna jedinka, a ne oni. Ako hrana ne bude rasla ili ako životinje počnu ugibati, mama će se pobrinuti za to. Ako na novom planetu već postoji gomila zlih izvanzemaljaca, tata će se pobrinuti za njih. U svakom slučaju, oni će presuditi o tome hoće li cijeli taj planet preživjeti ili umrijeti. Ne mogu ih otrgnuti od toga. Ne mogu ubiti njihove snove i ne mogu ubiti buduće stanovnike planeta do kojeg neću doći sve dok ne postanem starija od njih. Mogu čekati. Mogu čekati pedeset godina kako bih ponovo bila s njima. Gurnula sam njihove ladice natrag u zid i zatvorila vrata, a zatim sam se polako uputila prema dizalu i osami svoje sobe. Mogu čekati.


44 MALI STARJEŠINA »Kakva je to buka?« upitao sam jer sam tek sad primijetio nekakvo huktanje. Veliki Starješina pogledao je preko ramena prema mjestu gdje prostorija oštro skreće udesno. »Tamo je crpka za vodu.« Namrštio sam se. Postrojenje za vodu nalazi se na strojarskoj razini, a ne ovdje. Zatim sam se prisjetio nacrta koje mi je Orion pokazao prije nego što se Amy probudila. Prema dijagramu postojala je još jedna crpka za vodu na četvrtoj razini. »Ovo je staro«, rekao sam. »Kako znaš?« oštro je upitao Veliki Starješina, ali zanemario sam njegovo pitanje. Približio sam se crpki i detaljnije je pogledao. Nije ni izbliza velika kao crpka na strojarskoj razini. Postoji upravljačka ploča, a iznad je toga mlaznica. Crpka na strojarskoj razini koristi se za recikliranje, pročišćavanje i distribuiranje vode. Ova je crpka osmišljena samo kako bi se nešto dodavalo u vodu. Pored crpke nalazi se prazna kanta, a njezina unutrašnjost prekrivena je gustom, sirupastom tvari. »Čemu služi ova crpka za vodu?« upitao sam. Veliki Starješina pogledao me kao da ne može povjerovati koliko sam glup. »Za pumpanje vode.« »Ne. Za to služi crpka na strojarskoj razini. Čemu služi ova?« Veliki Starješina nasmiješio se, a smiješak mi se činio uistinu iskrenim. Kao da je ponosan na mene što sam ga prozreo. »To je dio prvotnog nacrta broda. Godspeed nije prevelik. Dodavanjem hranjivih dodataka u hranu i vodu, možemo održavati populaciju na otprilike jednoj osobi na dva hektra. Čak i u tom slučaju brod ne može uzdržavati puno više od tri tisuće ljudi. Uvijek smo morali nadzirati porast populacije.« Primijetio je moje zbunjeno lice. »Kontracepcija.« »U ovom obliku?« upitao sam promatrajući mlaznicu. Potvrdno je kimnuo. »Pomoću ove crpke za vodu distribuiramo kontracepcijska sredstva i vitamine za sve. Unosimo ih izravno u vodovodni sustav. Tako svi ostaju zdravi. Što misliš zašto žene-hraniteljice tvrde da treba piti vodu kad se čovjek ne osjeća dobro? A na početku Sezone, umjesto kontracepcijskih sredstava, stavljamo hormone. Kako bi se povećala seksualna želja. Osobito dobro djeluje na hranitelje.« Sjećam se Amyne primjedbe o tome da Sezona nije prirodna. Bila je u pravu. »Drago mi što pitaš takva pitanja«, rekao je Veliki Starješina. »Drago mi je što konačno počinješ razmišljati kao Veliki Starješina.« Rukama je uhvatio košaru. »Važno mi je što znam da si voljan učiniti što god je potrebno kako bi ovaj brod i njegovi ljudi napredovali. Što god je potrebno.« »Jeste li Vi voljni učiniti isto?« Glas mi je napukao dok sam izgovarao te riječi. »Uvijek sam bio.« Veliki Starješina govori toliko samouvjereno da ne sumnjam u to. »Svaki trenutak mog života posvećen je svemu što ovaj brod čini sve boljim mjestom za život. Znam da se ne slažeš uvijek sa mnom, ali to funkcionira.« »Uvijek, ha?« upitao sam. Osjećam kako se u meni budi prkos zbog njegova umišljena stava. Znam da mi daje naslutiti kako nisam tome predan kao on. »Uvijek.«


»Kako ste se onda ranije brinuli za boljitak broda dok ste bili na krio-razini? Što ste to veliko činili kao voda?« Veliki Starješina uspravio se. »Ne moram ti odgovoriti, dečko.« Dobro poznajem Velikog Starješinu. Znam kako ga navesti da progovori. »Mislio sam da je drugi uzrok razdora nepostojanje snažnog vođe. Kako uspijevate biti snažni vođa ako ne dijelite važna saznanja sa svojim nasljednikom?« Čuo sam nekakvo škripanje. Veliki Starješina rukama pritišće bočne strane košare. »Zašto mi jednostavno ne kažeš što ti misliš da bih trebao napraviti?!« To nije pitanje, više je prijetnja. »Zašto jednostavno ne kažem što mislim da biste Vi trebali napraviti? Možda ne biste trebali čupati ljude iz krio-komora. Muškarac je umro. Žena bi umrla da je Amy nije pronašla.« Veliki Starješina odgurnuo je košaru od sebe. Igle u njoj zaštropotale su. »Optužuješ me da sam otvorio krio-komore, da sam ubio još jednu zamrznutu jedinku?« »Samo kažem da ste se svaki put kad je netko od njih umro nalazili u blizini.« »Ne moram slušati takve gluposti od takvih kao što si TI!« zagrmio je Veliki Starješina. Uputio se prema vratima, ali posrnuo je zbog ozlijeđene noge. Udario je u jedan od velikih cilindara sa smjesom, a embriji u obliku zrna graha zaljuljali su se u mjehurićima. »Kakav vođa«, promrmljao sam. Uspravio se i bijesno me pogledao. »Treći uzrok razdora«, rekao je strašnim jednoličnim tonom glasa, »jest individualna misao. Nijedno društvo ne može napredovati dok pojedinac truje njegove članove i navodi ih na pobunu i kaos.« Sad se okrenuo, ali i dalje je bijesan. »Ako individualna misao dolazi od budućeg vođe broda i ako budući vođa broda sipa takvu žuč i glupost te je u stanju mene optužiti, mene optužiti, da ubijam zamrznute jedinke, onda se molim zvijezdama gore da napune tu praznu glavu nečijim pametnijim prije nego što umrem, a on preuzme upravljanje brodom!« »Baš Vam priliči pokušati ovo pretvoriti u lekciju o tome kakav ću jadni vođa ja biti!« povikao sam. »Ali, niste mi odgovorili što ste radili ovdje dolje ni kako se gospodin Kennedy utopio s druge strane ovih vrata!« Rukom sam zamahnuo prema vratima udarivši cijev u kojoj se nalazi krio-tekućina i embriji tako jako da su embriji unutra zadrhtali kao voće u želatini. »Ti si budala«, rekao je gnjevno. Potom je bijesno krenuo prema izlazu udarivši nogom u vrata koja se nisu dovoljno brzo podigla. Igle su štropotale u ritmu njegovih koraka. »Možda sam budala«, promrmljao sam, »ali niste porekli zločin.«


45 AMY Za jednim žalim. Ne znam zašto sad o tome razmišljam. Naime, kao da ne mogu isključiti misli, uvijek razmišljam o ovom ili onom. Bio je to naš zadnji sastanak. Tad sam već rekla Jasonu. Rekla sam mu da uskoro odlazim. Da odlazim zauvijek. Pozdravili smo se ranije te noći, sami u njegovoj spavaćoj sobi. Zajedno. Uistinu zajedno. Prvi i posljednji put. Nakon toga odveo me u preskupi talijanski restoran. Sve je bilo toliko divno da nisam mogla zadržati suze jer sam znala da će svemu doći kraj. Naravno, nisam stavila vodootpornu maškaru i, naravno, posvuda se razmrljala pa sam se ispričala i otišla u toalet. Restoran je imao samo jedan toalet gdje su žene čekale u redu. »Jesi li ovdje s Jasonom?« upitala me djevojka ispred mene. Kimnula sam. Zvala se Erin, bila je maturantica i to je otprilike sve što sam znala o njoj. »Slomio mi je srce prošle godine. Ne znam kako mu to uspijeva.« »Što mu uspijeva?« I dalje sam se smiješila, ali taj se osmijeh sve više pretvarao u masku na mom licu. »Biti sa svim tim djevojkama.« Osmijeh mi je iščezao sa lica. »Kunem se«, rekla je Erin, »mislila sam da sam mu jedina svih tih mjeseci tijekom kojih smo izlazili, ali nisam znala za Jill i Stacy, barem ne dok nismo prekinuli.« Osjećala sam se kao da sam progutala užareno olovo. »Prevario te?« »O, da«, rekla je. Zatim se nasmijala. »Ali, to je bilo prošle godine. Sigurna sam da više nije takav. Vas dvoje izgledate uistinu slatko. Drago mi je što si ga uspjela promijeniti. Ti si Kristen, zar ne?« »Ne«, rekla sam šuplje. »Amy.« Tko je bila Kristen? Zašto je mislila da se zovem Kristen? Je li se Jason istovremeno viđao i s Kristen? »Moja greška«, rekla je Erin. Jesam li to vidjela sažaljenje u njezinim očima? Izašla sam iz reda. Koga briga za razmrljanu maškaru? Međutim, kad sam sjela za stol, Jason se nasmijao i dodao mi salvetu, a zatim je slinom lagano navlažio jedan njezin kut i sam obrisao moje oko. Potom je prstima prešao preko mog obraza, a oči su mu se zadržale na mojim usnama. Sjetila sam se kako sam se oprostila od njega, ranije te večeri. Dio mene želio je zahtijevati da mi kaže tko je Kristen. Saznati kome je slao SMS poruku ranije kad nije htio pokazati svoj mobitel. Što je njegov prijatelj mislio kad je spominjao »velike planove« sljedeće subote? Kad ja odem. Ipak, drugi dio mene govorio je da je prekasno. Već smo se... oprostili. Zar ne bi bilo lakše vjerovati da je Jason bio moj Jason, da me nije prevario, da nije ništarija? U tom trenutku nisam mislila da je to važno. Međutim, sad žalim samo zbog toga što nisam saznala istinu.


46 MALI STARJEŠINA »Ona nije ovdje«, rekao je Harley. Sjedi u dnevnom boravku na Odjelu i gleda kroz prozor prema žitnim poljima u daljini. Uputio sam se prema vratima koja vode u privatne sobe. »Ne moraš se gnjaviti«, zarežao je Harley. »Želi da je se ostavi na miru.« Otvorio sam usta želeći upitati zašto, ali dodao je: »Usput, i ja želim da me se ostavi na miru.« Protrljao je bočnu stranu lica pa sam primijetio tamnu modricu ispod njegova oka. Podsjetio sam se kako moram pitati Doktora kad je Harley zadnji put uzeo lijekove. Ne zabrinjavaju me psihotici, već druge tablete koje mu Doktor daje, one koje potiskuju njegova mračna raspoloženja i čine ga manje ludim. Zbog toga sam izašao iz Bolnice sam. Prošao sam pored kipa Velikog Starješine iz doba kuge, ali nisam se zaustavio. Ne želim da me i on gleda svisoka. Umjesto toga, krenuo sam stazom prema Arhivu. Vidio sam ljude koji su još uvijek u punom zamahu Sezone i osjećam mučninu u želucu jer znam da je sve to djelo crpke za vodu koju je osmislio Veliki Starješina. Kad sam došao do Arhiva, morao sam preskočiti dva isprepletena tijela kako bih se uspeo stepenicama. Victoria sjedi na ljuljački na verandi, gleda ih i povremeno zapisuje nešto u malu knjižicu koja je uvezana u kožu. Iznenađen sam što nije s Bartiejem, što ne radi isto što i ljudi na stepenicama, ali prema riječima Velikog Starješine hormoni više utječu na hranitelje nego na ostale ljude na brodu. Orion stoji okrenut leđima prema meni, a licem je okrenut prema slici Velikog Starješine koji pruža pogled preko prostrane hraniteljske razine. Međutim, prije nego što sam uspio išta reći, podigao je sliku iz niše u zidu te je naslonio na pod verande. »Što radite?« upitao sam zaprepašteno. Zid Arhiva izgleda golo bez lažnog srdačnog lica Velikog Starješine koji gleda s njega. »Vrijeme je za novu sliku«, rekao je Orion podignuvši sliku i uputivši se natrag u Arhiv. To ima smisla. Slika Velikog Starješine stara je najmanje deset godina. Na slici njegova je kosa i dalje, uglavnom, smeđa, oči su mu bistre, a čelo tek neznatno naborano. Pitam se kako će izgledati nova slika. Duga bijela kosa? Pogrbljena ramena koja su se još više spustila zbog svih tih godina hramanja? Možda potpuno griješim. Možda će, zbog svoje dobi, izgledati kraljevski. »Hej!« rekla je Victria ne podignuvši pogled sa svoje knjižice. Skoro nije ni razgovarala sa mnom otkad je Amy stigla iako smo prije, dok sam živio na Odjelu, bili veoma bliski. Sad izgleda zlobnije, ogorčenije nego što se činila prije tri godine kad joj je bilo sedamnaest godina, a meni trinaest. Bila je prva djevojka u koju sam se zaljubio, ali više se i ne sjećam zašto. »Hej! Pišeš još jednu knjigu?« Victria je već napisala desetak knjiga i prenijela ih na mrežu fleksića. Sjajne su - ne znam kako joj to uspijeva. To su uistinu sjajne priče o herojima tijekom kuge. Tragične priče. Želudac mi se stisnuo. Pretpostavljam da joj je prije rođenja Veliki Starješina ubrizgao tvar s oznakom »spisateljstvo«. »Ne baš.« Zatvorila je knjižicu i gurnula je u veliki džep jakne. Ipak, nije se okrenula prema meni, već se zagledala u savršeno pravilna i odmjerena polja preda se,


istočkana parovima. Slijedio sam njezin pogled. »Hej, budi pažljiva! Sezona je trenutno prilično divlja.« Drago mi je što je Amy sigurna s Harleyjem. Victria ne gleda u mene. »Luthe me dopratio ovamo. Orion je ovdje. On me može otpratiti natrag.« Slegnuvši ramenima, okrenuo sam se prema zidu i iznenadio se što je stara slika Velikog Starješine skrivala pločicu s natpisom. ARHIV I ISTRAŽIVAČKI CENTAR IZGRAĐENO 2036. A.D. OSNOVAO FRX Ispod toga vidim slova koja ne prepoznajem - nisam siguran jesu li iz ćirilične ili grčke abecede. Dalje ispod toga piše: Ako želiš nešto spoznati, promatraj sve kako se od početka razvija. Aristotel Tu je još osam redaka teksta, svaki na drugom jeziku, a dva predstavljaju samo neprepoznatljive simbole, ali nije teško pogoditi da je riječ o istom citatu na drugim jezicima. »Ovo je staro«, rekao sam Victriji koja, čini se, ne mari. »Stvarno staro. Ovo je ovdje otkad je brod izgrađen.« Zagunđala je kako bi mi dala do znanja da me čula. Razmišljam o planovima broda koje mi je Orion pokazao prije nekoliko dana. Kako je nekoć hraniteljska razina bila usredotočena na »Biološko istraživanje«, ovaj »Arhiv i istraživački centar« bio je središte tog istraživanja. Par preko kojeg sam morao preskočiti kako bih došao do Arhiva glasno stenje. Graditelji broda sigurno nisu imali na umu takve zapise i istraživanja. Veliki Starješina stalno govori o tome koliko smo napredovali, koliko smo bolji zahvaljujući tome što svi pripadamo istoj etničkoj skupini i imamo snažan sustav vodstva. Međutim, sad mi se čini da nam se stroge riječi tog Aristotela podruguju, da se podruguju tome što se naše istraživanje svelo samo na blud. Nije mi jasno zašto baš sad postavljaju novu sliku. Već me drugi put Orion naveo na novo otkriće o brodu. Koliko uopće znam o njemu? Ustvari, nikad ga nisam vidio nigdje drugdje osim u Arhivu, a i ovdje se, uglavnom, skriva iza knjiga i sjena, poput duha skrivenog među riječima i digitaliziranim podacima. Možda poznajem svakoga na ovom brodu, znam svačije ime, čak i lice, ali znam li ikoga od njih uistinu? Orion bi mogao biti bilo tko. »Misliš li da se vole?« Victrijin glas prekinuo je slijed mojih misli. Ne gleda u mene, već u par na stepenicama Arhiva, koji je upravo gotov. »Ne«, rekao sam. »To je odvratno«, promrmljala je Victria. »Zar se ne mogu svladati?«


Ne, mislim. Uistinu ne mogu. »Orion kaže da je to ljudska priroda.« Nije, pomislio sam. »Ali nije«, rekla je Victria. Iznenađeno sam je pogledao. »Da je tako, ja bih radila isto što i oni«, rekla je pokazavši glavom na par pored stepenica. K vragu! U pravu je. »Ali, ne radim to. Ne... želim biti poput njih. Ne želim to raditi s nekim koga...« Zaustavila se, ali mogu pogoditi što će reći. S nekim koga ne voli. Prije tjedan dana prezirno bih otpuhnuo na te riječi. Ljubav je bila stvarnija od »Boga« u kojeg Amy vjeruje. Slušao sam o »ljubavi« kao i o onim vjerskim bajkama poznate su mi priče koje su ljudi na Zemlji u Sunčevu sustavu običavali pričati kako bi se osjećali bolje u nesavršenom svijetu, izgradnji kojeg su sami pridonijeli. Ipak, sad... »Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikad ne voljeti«, rekla je Victria. »Je li to iz tvoje nove knjige?« Victria je prezirno otpuhnula. Promeškoljila se na sjedalici i primijetio sam gomile knjiga, pravih knjiga sa Zemlje u Sunčevu sustavu, na podu verande pored njezine ljuljačke. Namrštio sam se. Orion bi, kao arhivist, trebao drugačije postupati. Čak ni arhivisti ne smiju pedjati s drevnim knjigama. Uhvati li ga Veliki Starješina... Na travnjaku ispred nas leži žena. Ruku je položila na obnaženi trbuh, a prsti joj se zabijaju u kožu kao da pokušava dohvatiti nešto nevidljivo, ali dragocjeno. »Misliš li da su barem sretni?« upitala je glavom pokazujući prema tom paru. Prije nego što sam uspio odgovoriti, dodala je: »Naime, ja nikad nisam sretna.« »Dobro, idemo objesiti ovu sjajnu sliku!« rekao je Orion veselo dok je izlazio iz Arhiva. Platno koje drži u ruci toliko je novo da još uvijek miriše na boju. Podsjeća me na Harleyja. Orion je zavrtio platno kako bi ga postavio na kuku iznad pločice s natpisom. Dah mi je zastao. Pogledao je u mene i značajno se nasmiješio. Na slici nije Veliki Starješina. Na slici sam ja. »Ova Sezona predstavlja početak tvoje generacije«, rekao je Orion, prebacio žicu na stražnjoj strani platna preko kuke te izravnao sliku. »Uskoro će Veliki Starješina odstupiti. Vrijeme je da ti postaneš naš novi vođa.« Naslikani ja promatra Godspeed s točno istog mjesta odakle ga je gledao Veliki Starješina. To je Harleyjeva slika. Prepoznajem njegov stil iako mu nikad nisam pozirao. Sigurno ju je napravio po sjećanju, što bi objasnilo zašto je slici dodao puno toga što ja jednostavno nemam. Isto samopouzdano držanje glave kakvo ima Veliki Starješina, ali ne i ja. Iste bistre oči i isto samouvjereno držanje. To mi uopće ne sliči. Zar me Harley uistinu tako vidi? To uopće nisam ja. »Izgleda baš kao ti«, rekla je Victria. Ustala je iz ljuljačke, stala pored mene i povirila preko mog ramena kako bi pogledala sliku. »Izgleda kao vođa«, rekao je Orion. Vođa? Ne. Vođa bi znao što učiniti.


47 AMY Sljedeće sam se jutro istuširala. Jednom, pa još jednom. Svejedno, ne mogu isprati masnice na zapešćima i nogama, kao ni uspomenu iz svoje glave. Na poljima je sad malo ljudi. Skoro svi su otišli. »Ljudi su životinje«, rekao je Harley. Baš jesu. Luthe i dva hranitelja to su dokazali, kao žena i muškarac koji su se nalazili tik do mene, a nisu me ni primijetili ili im nije bilo stalo... Mali Starješina poljubio me u vrtu, upravo kad je započela Sezona. Je li to bio pravi poljubac ili bi mu usne bilo koje žene poslužile umjesto mojih? Lice mi je oblila vrućina. To je za mene bilo stvarno. Za njega vjerojatno nije. Nije me briga kakva je to kuga pogodila brod ili koja je pravila izmislio Veliki Starješina: Sezona ne predstavlja normalno ljudsko ponašanje. Sigurno postoji neki razlog za to. Nešto u hrani ili neka kemikalija u recikliranom zraku, možda čak i bolest zbog koje se ljudi ponašaju kao životinje koje se pare. Zatim mi je palo na pamet: Doktor. On sigurno zna da to nije normalno. Trebao bi znati prepoznati i zaustaviti ono nešto što je potaklo ljude na barbarsko ponašanje. Skočila sam i krenula prema vratima, ali ruka mi se tresla dok sam posezala za gumbom koji otvara vrata. Ovdje sam sigurna. Tamo... Ne. Neću ostati u svom skrovištu poput prestrašena zeca. Želim pronaći Doktora kako bih dokazala da ljudi nisu životinje. Ne mogu se skrivati kao životinja. Ipak, Doktoru to uspijeva. Nema ga na trećem katu ni na četvrtom. Sestra u predvorju uputila me je na drugi kat. »Ali, zauzet je«, viknula je za mnom. Deseci žena čekaju u hodniku na drugom katu. Neke od njih nose bolničke halje i sjede pored vrata, očito čekaju da netko otvori vrata sobe, dok druge nose obične tunike i hlače širokih nogavica, a uredno presavijene bolničke halje drže u ruci čekajući kako bi se preobukle. Cijeli kat izgleda kao ginekološka ordinacija. U svakoj se sobi nalazi ginekološki krevet s držačima za noge i gotovo je svaki krevet zauzet. Korak mi se usporio. Zašto je ginekološka ordinacija sad tako pretrpana? Nije moguće da te žene misle da su već trudne, zar ne? To je nemoguće nakon samo jednog dana. Odmahnula sam glavom. Ne mogu biti sigurna u to. Na brodu na kojem su telefoni ugrađeni u uši, a cijela računala izgledaju kao komad plastike koja je tanka kao papir, nije toliko ludo misliti kako, možda, možeš saznati jesi li trudna nakon tako malo vremena. Nijedna od žena nije progovorila. »Stani u red«, rekla je sestra dodavši mi složenu bolničku spavaćicu. »Oh, samo želim vidjeti Doktora...« počela sam govoriti, ali glas mi se utišao. Očito je da sam ovdje kako bih vidjela Doktora, baš kao i sve te žene. »Mislim«, dodala sam kad mi je sestra uputila nestrpljiv pogled, »ne, ovaj, ginekologa, već Doktora, onog koji je obično na trećem katu.« »Imamo samo jednog Doktora«, rekla je sestra. Promotrila je bolje moju crvenu kosu i svijedu kožu. »Pretpostavljam da nisi ovdje zbog Sezone?«


»Ne!« Uzdahnula je. »Pođi sa mnom.« Sestra me povela niz hodnik zaobilazeći skupine žena. Mnoge su žene podigle pogled i zagledale su mene nekako iznenađeno i znatiželjno, kao da su vidjele neobičnu osobu u autobusu. Nijedna od njih nije progovorila. Ne čini se da im previše smeta moje prisustvo. »Samo jedan doktor, a toliko pacijenata?« upitala sam sestru. »Ima sestre i pomoćnike. Nekoliko znanstvenika godinama mu je izravno podređeno.« Sestra je ponovo uzdahnula. »Ali, Doktor ne želi odabrati nikoga od njih za stažista. Nije baš osoba koja vjeruje drugima.« Pitam se što povjerenje ima sa zapošljavanjem većeg broja pomoćnika, ali nemam vremena postaviti to pitanje. Sestra je stala ispred otvorenih vrata i glavom mi pokazala da uđem. Ušla sam. Doktor sjedi na stolici između držača za noge na kojima su podignute noge neke žene. Izloženo je sve što žena vjerojatno ne želi da vidim. »O, bože! Žao mi je.« Pokrila sam oči i okrenula se želeći otići. Zašto me sestra pustila u ordinaciju usred pregleda, jako osobnog i privatnog pregleda? »U redu je«, rekao je Doktor. »Zašto si me trebala?« »Mislim da me ne želi ovdje...« »Ne smeta joj. Smeta li ti?« upitao je gledajući u ženu preko njezinih koljena. »Ne, naravno«, rekla je. Zvuči kao da joj je dosadno. Samo znam da bih ja umrla od srama da ležim na ginekološkom stolu raširenih nogu i da su moji intimni dijelovi tijela izloženi svačijem pogledu. Mama me natjerala da odem ginekologu nakon što je moja veza s Jasonom postala ozbiljna. To je bilo najneugodnijih pola sata u mom životu. Nisam željela da itko bude sa mnom u sobi, što je uključivalo doktora, sestru i moju mamu, a kamoli nekog stranca. Međutim, toj ženi nije uopće bilo stalo do mene. Oprezno sam otvorila oči i pogled mi je susreo njezin smireni pogled. Nimalo joj nije neugodno zbog mene. »Ja, ovaj...« Pokušala sam se ne obazirati na to što Doktor radi nekom prozirnom tvari i metalnom stvarčicom koja izgleda kao neko sredstvo za mučenje. »Željela sam pitati nešto o Sezoni.« »Aha«, rekao je Doktor. Samo je nastavio pregledavati ženu. Dobro, zar ne može zastati na sekundu? »Mijenja li to ljude?« izgovorila sam u jednom dahu pokušavajući što prije završiti s tim. »Kako to misliš?« Metalna je stvarčica skliznula. Žena je iskrivila lice, ali nije ništa rekla. Samo bezizražajno bulji u strop. Staklasti pogled njezinih očiju, način na koji bezvoljno leži, sve me to podsjeća na ponašanje onog para dok su me hranitelji napadali. Ravnodušnost tih ljudi nije bila normalna... baš kao ni bezvoljnost ove žene. Zapravo, sve žene koje sam vidjela u hodniku bile su nekako čudne. Sve su sjedile tako strpljivo, tako tiho... tako prazno... Kad toliko žena čeka u redu na ginekološki pregled... trebale bi biti nestrpljive, trebale bi razgovarati. Trebale bi biti nervozne, zgađene, zabrinute ili bi se mogle ponašati na tisuću različitih načina, samo ne bi trebale biti ravnodušne. »Kako se zoveš?« upitala sam ženu. Okrenula je glavu kako bi me pogledala i vidim da je zaboravila da sam tu, ali to je ne uznemiruje. »Filomina«, rekla je jednoličnim tonom iako joj Doktor trenutno radi nešto


neugodno od čega bih se ja počela migoljiti. »Jesi li sretna?« Znam da je to čudno pitanje, ali prvo mi to pada na pamet. »Nisam nesretna.« »Amy, što želiš?« rekao je Doktor. »Ona se ne ponaša poput ljudskog bića«, rekla sam. »Vidite li Vi to? Vi ste doktor! Vi biste trebali znati da to nije normalno!« »Što nije normalno?« upitao je Doktor kad je žena ponovo okrenula glavu na sredini jastuka. Bezizražajno bulji u strop, zatvara i otvara oči, ali ne pokazuje nikakav drugi znak života. »To«, rekla sam. »Ona.« Doktor je istisnuo prozirni gel na ženin trbuh, a zatim preko njega prešao ručnim uređajem koji ima spljošteno dno. Prvo sam mislila da obavlja ultrazvučni pregled, ali nema zaslona na kojem bi se prikazala mutna crno-bijela slika fetusa. Umjesto toga, zvučnim se signalom oglasio mali monitor na vrhu ručnog uređaja. STATUS: RAZINA HORMONA - OPTIMALNA GENETIČKA VJEROJATNOST FIZIČKIH DEFORMITETA: SREDNJA GENETIČKA VJEROJATNOST MENTALNIH DEFORMITETA: SREDNJA - VISOKA INCESTUOZNI UTJECAJ NA GENETSKI KOD: VISOK »Filomina, čini se da si trudna!« rekao je Doktor nakon što je odložio uređaj. Zadovoljno je uzdahnula. To je jedina prava emocija koju je pokazala cijelo vrijeme. »Kako znate?« rekla sam. Doktor se okrenuo prema stolu pored kreveta. »Kako to misliš?« upitao je. »Sve se to događalo tek nekoliko dana. Zar ne morate pričekati nekoliko tjedana kako biste vidjeli je li netko u drugom stanju?« Doktor je obrisao gel s Filominina golog trbuha, a zatim u njezinu kožu utrljao nešto što mirisom podsjeća na medicinski alkohol. Pružio je ruku i otvorio ladicu ormarića pored ginekološkog stola, a zatim izvukao injekciju veličine moje podlaktice. Veliki stakleni cilindar napunjen je tekućinom jantarne boje. Pored potisnog klipa nalazi se mala oznaka. Vidim da nešto piše na njoj, ali predaleko sam da bih pročitala što. »Njezina razina hormona ukazuje na to da postoji velika mogućnost oplodnje. A, ako dosad nije zatrudnjela, bit će trudna nakon ovog. Ovo će malo zapeći«, rekao je Doktor Filomeni koja izgleda kao da ne mari. Zatim je zabio iglu duboko u nju - pretpostavljam, u njezinu maternicu. Prestrašeno sam se povukla dok se moj vlastiti trbuh grčio od prizora, ali Filomina je samo ispustila tihi uzvik boli i ništa više. Doktor je pritisnuo potisni klip, a jantarna tekućina potekla je u Filominu. »Ta će tvar promijeniti bebu«, rekla sam prigušenim šapatom. Doktor me pogledao dok je i dalje pritiskao potisni klip. »To će bebi dati snagu, bit će bolja.« Usta su mi suha. Sjetila sam se što je žena u polju sa zečevima rekla o »cjepivima«.


»Jesu li zbog toga sve te žene tako čudne? Zato što ste ih promijenili prije nego što su se rodile?« »Sve što sam učinio«, rekao je kad je počeo izvlačiti iglu iz Filominina trbuha, »dao sam ovoj bebi dodatni DNK kod kako bi se ponovo formirao onaj dio njezine DNK koji je najslabiji zbog incesta. Ni na koji način ne utječem na osobnost.« »Ako mijenjate DNK, utječete.« Doktor je izvukao iglu. Ne mogu prestati buljiti u malu kapljicu krvi na mjestu uboda. Doktor je bacio iglu u kantu za otpatke i konačno mi se potpuno posvetio. »To je sve potpuno normalno«, rekao je naglasivši svaku riječ. »Sve je u redu. Tako se ponašaju normalni ljudi.« »O, da«, rekla je Filomina ravnim i bezizražajnim glasom. »To je normalno. Ja sam normalna.« Ustuknula sam petljajući oko brave. Izletjela sam iz sobe i potrčala hodnikom. Žene bez riječi bulje u mene dok trčim pored njih. Iako znam da njihove oči nisu usredotočene na mene, odsutnost duše u njima ispunjava me nekim neobjašnjivim užasom.


48 MALI STARJEŠINA »Svjetlucaj, svjetlucaj, šišmišu maleni! Kamo si se uputio, bi Ii reko meni.« »Oprostite?« upitao sam sa smiješkom. »Samo tekst sa Zemlje u Sunčevu sustavu«, rekao je Orion vraćajući pogled na fleksić u svojoj ruci. Nisam očekivao da ću ponovo vidjeti Oriona u dnevnom boravku Odjela, ali drago mi je što je ovdje: prijateljsko lice. Harley me je jučer nazvao kako bi mi rekao da je preuzeo moju smjenu na krio-razini. Većinu dana proveo sam s Velikim Starješinom. »Jesi li vidio Harleyja ili Amy?« Orion je odmahnuo glavom. »Što uopće radiš ovdje? Mislio sam da ne želiš susresti Velikog Starješinu ili Doktora.« Orion se nasmijao. »Bez brige. Siguran sam da su obojica prilično zauzeti.« Pomalo mislim kako mi potajno pokušava nešto očima reći, ali što god to bilo, ne mogu pogoditi o čemu je riječ. Orion je, uzdišući, vratio pogled na fleksić. »Ti tekstovi sa Zemlje u Sunčevu sustavu toliko su čarobni.« Dotaknuo jc zaslon otvarajući različite tekstove. »Trebali biste biti oprezni. Ako Veliki Starješina sazna da ste Victriji dali knjigu sa Zemlje u Sunčevu sustavu... Vi ste arhivist. Znate da se knjige sa Zemlje u Sunčevu sustavu ne bi smjele ostavljati u Arhivu te da ih hranitelji ne bi smjeli vidjeti.« Pokušao sam poviriti preko njegova ramena u ono što čita. »Što je to?« Orion mi je pružio fleksić i vidio sam crtež krilatog čovjeka s tri lica. »To je priča o paklu. Donja je razina led.« Više ne gledam u fleksić, već u Oriona. »Pristup?« rekao je. »Ne brini. Imam pristup.« Nešto u ležernom načinu na koji govori natjeralo me da zastanem. »Što znate?« upitao sam tihim glasom tako da me ne čuju drugi u dnevnom boravku. Orion mi je pokazao nacrte koji su me doveli do Amy. Sad govori o paklenom ledu. Orion je ustao. Preblizu je. Odstupio sam, ali unio mi se u lice. »Što ti znaš?« upitao je. »Znaš li da sam ti ja prijatelj?«


49 AMY Kad sam došla u sobu, najprije sam pritisnula gumb koji upravlja žaluzinama na prozoru. Soba se zamračila. Dobro. Treba mi mraka. Netko je pokucao na moja vrata. Nisam odgovorila. Tko bi na ovom brodu želio razgovarati sa mnom? »Amy?« čuo se Harleyjev glas. »Vidio sam te kad si ušla. Želio sam vidjeti kako si.« »Dobro sam«, odgovorila sam kroz vrata. »Ne, nisi. Otvori vrata.« »Ne.« »Doktor ima lozinku koja otvara sva vrata. Otići ću po njega ako bude potrebno.« Skočila sam i pritisnula gumb kako bih otvorila vrata. Doktor je zadnja osoba koju ikad više želim vidjeti. Harley je ušao i pogledom prešao preko sobe. »Što je?« upitala sam. »Ništa. Samo sam mislio... da će netko biti ovdje s tobom.« Prezirno sam otpuhnuta. »Tko?« Harley je došetao do stola i sjeo na stolicu. »Mislio sam kako bi Mali Starješina mogao biti ovdje.« »Zašto bi me on došao vidjeti?« Sjela sam na krevet. »Zato što mu se sviđaš.« Zagledala sam se u Harleyja, ali ne pokazuje nikakve znakove neiskrenosti. »Mislim da se ovdje nitko nikome ne sviđa.« Barem ne na taj način. »Zašto to kažeš?« Izgleda uistinu iznenađeno. »Zar nisi vidio one muškarce jučer? To nije bilo "sviđanje"! To je bilo... uff! A danas...« zastala sam. Ne želim pričati o Filomini. »Žao mi je zbog onoga što se dogodilo jučer«, rekao je Harley i znam da to i misli. »Ali, Sezona je završila. To se neće ponoviti.« U glasu mu se čuje prijetnja. Nadam se da ću biti prisutna kad ponovo vidi Luthea. »Ali, što se danas dogodilo?« dodao je. »Gdje si bila?« »Na drugom katu.« Harley želi čuti što ću još reći. »Te žene tamo...« »Ah!« nasmiješio se Harley. »Žene-hraniteljice! Bile su na pregledu.« »Bile su tako čudne.« »A ne, one su normalne.« Stresla sam se zbog njegova odabira riječi. »One nisu normalne«, bijesno sam rekla. »Normalni ljudi ne ponašaju se onako. Ljudi nisu neinteligentni roboti!« Harley je zatresao glavom. »To govoriš samo zbog toga što si cijelo vrijeme, otkad su te odmrznuli, provela na Odjelu. Mi nismo normalni. Ljudi trebaju biti onakvi: poslušni, smireni, raditi zajedno. Mi se ne možemo usredotočiti, ne možemo raditi zajedno ni obavljati poslove hranitelja ili strojara - mi nismo normalni. Mi moramo uzimati psihotike samo kako ne bismo pošandrcali.« Zagledala sam se u njega. Ne znam što se događa, ali ovdje je sve izokrenuto.


Normalni su ljudi »luđi«, a oni koji su izgubili svaku sposobnost normalnog razmišljanja smatraju se »normalnima«. A Sezona... U glavi vidim Lutheove podrugljive oči i odmah progutam žuč koja mi se skupila u grlu. »Zar ljudi na brodu nemaju nikakvih osjećaja?« konačno sam upitala. »Imaju, naravno. Evo, recimo sad. Sad sam gladan. Želiš li poći sa mnom u kantinu?« »Ne, ozbiljna sam. Postoji li ovdje ljubav ili je Sezona sve što imate?« Smiješak koji je naborao uglove Harleyjevih očiju sad je iščeznuo. »Sezona nas nije baš predstavila u najboljem svjetlu, ali volio bih kad bi cijenila činjenicu da se nisam ponašao kao ostali.« »A zašto nisi?« upitala sam bespomoćno. »Što se događa s ovim brodom? Zašto su se neki ljudi parili na ulici, dok na druge to uopće nije utjecalo?« Harley pedja oko olovaka koje leže na stolu pored bilježnice koju sam izvadila iz tatina kovčega. »Možda ne znaš onoliko koliko misliš da znaš.« »Onda mi reci!« »Bio sam zaljubljen. Jednom.« Zastala sam zbog riječi »jednom«. Naime, i ja sam jednom bila zaljubljena. Također, oboje govorimo u prošlom vremenu. »Vjerojatno Sezona zbog toga ne utječe na mene. Zašto bih želio biti s bilo kojom drugom ženom?« Oči su mu odlutale do nacrtanog bršljana koji se ljušti - crteža koji obavija dovratnik. »To sam naslikao za Kayleigh.« Ne usuđujem se ni disati. Bojim se kako bi bilo što - pokret, zvuk - mogli ušutkati Harleyjevu ispovijed. »To je bilo prije tri godine. Bio sam malo stariji od Malog Starješine sad. Kayleigh i ja... poklopili smo se. Bili smo potpuno različiti, ali poklopili smo se. Ja sam volio umjetnost, a ona je voljela strojeve i mehaničke stvari. Ja bih slikao dok je ona popravljala stvari.« »Što se dogodilo?« upitala sam kad je ušutio. »Umrla je.« Riječi su ostale visjeti u zraku. Želim pitati kako. Ipak, ne želim još više rastužiti Harleyja. Gruba vuna moje odjeće stvara mi neugodu na koži. Razmišljam o tome kako sam (mije pronašla njezinu odjeću one prve noći. Sjećam se kako sam dodirivala bršljan oko vrata, pratila prstima obrise nježnih latica te mogu zamisliti mlađeg Harleyja kako ih crta za nasmijanu Kayleigh čije lice ne mogu vidjeti, ali ona nosi tu odjeću. »Lažno Sunce nije bilo za nju. Kayleigh je trebala pravo nebo, kao ono o kojem si nam pričala. Osjećala je da je sputavaju zidovi broda. Znali smo da ćemo jednog dana sletjeti, da ćemo biti generacija koja će napustiti ovaj brod i živjeti u novom svijetu.« Harley je podigao medvjedića sa stola i privio ga uza se, kao da se prisjeća kakav je to osjećaj bio držati Kayleigh. »Ali, nije mogla toliko čekati.« Iako mi nije rekao, znala sam da se ubila. I potpuno sam razumjela zašto.


50 MALI STARJEŠINA Pokucao sam na Amyna vrata jače nego što sam namjeravao, a u mislima su mi se još vrtjele Orionove riječi. Harley je otvorio vrata. »Gdje je Amy?« progurao sam se pored njega i ušao u sobu. Sjedila je na krevetu. Pitam se o čemu su razgovarali. Sami. U njezinoj sobi. Na njezinu krevetu. »Što želiš?« upitala je Amy pa, iako ne zvuči nestrpljivo, pitam se pokušava li me se riješiti kako bi ponovo bila sama s Harleyjem. Harley je otišao u kupaonicu i vratio se s čašom vode. »Zašto si uzrujana?« upitao sam. »Nije mi ništa.« Amy je ispila vodu. Sjeo sam na stolicu pored stola. Harley je sjeo pored Amy na krevet. Žao mi je što nisam njemu prepustio stolicu. »Zašto bi itko želio ubiti zamrznute jedinke?« upitao sam. Čini se da je Harleyja i Amy iznenadila nenadanost mog pitanja, ali dosta mi je okolišanja kao s Orionom. »Dva su čovjeka mrtva. Mrtva. Bez ikakva razloga.« »Što je Veliki Starješina rekao kad si ga pronašao?« upitao je Harley. Pustio sam da pitanje ostane visjeti u zraku dovoljno dugo kako bi oboje shvatili da nešto nije u redu. Ne pokušavam biti tajnovit. Samo ne znam što reći. Da mislim kako ne mogu vjerovati Velikom Starješini? Harley je dosad Velikog Starješinu smatrao samo dobrim djedicom. Za njega je on mudar vođa. Kako ću mu reći da je od svih na brodu on najsumnjiviji? »Mislim da moramo ustanoviti zašto netko napada zamrznute jedinke«, konačno sam rekao. »To je najvažnije. Na to se moramo usredotočiti. U međuvremenu, imam ideju.« Uzeo sam fleksić s Amyna stola, upisao svoju lozinku za pristup i otvorio mapu lokatora bežičnih uređaja. »Ovo je krio-razina«, rekao sam dajući mapu Amy. Prsti su nam se ovlaš dotakli i osjećao sam toplinu njezina dodira dugo nakon što je pomakla ruku. »Što je to?« pokazala je Amy na svjetleću plavu točkicu. »Dotakni je.« Kad je to učinila, na zaslonu se prikazalo ime. »Veliki Starješina/Mali Starješina? Ali, ti si ovdje.« Kimnuo sam. »To znači da je Veliki Starješina dolje. Imamo jednak pristup svemu pa nas računalo uvijek jednako označava, sjećaš se?« Amyni su se prsti zgrčili oko ruba fleksića. »Znam što misliš«, rekao sam. »Ali, on je u laboratoriju. Krio-komore su ovdje.« Amy ne izgleda utješeno. »Pogledajte.« Harley je prstom pokazao na točkicu koja se pomiče po mapi i nestaje. »Što se dogodilo?« Amy je iznenađeno upitala. »Tamo je dizalo. Sad će se pojaviti na hraniteljskoj razini. Ali, mislio sam kako bi željela ovo zadržati. Ranije sam ga postavio tako da prihvaća tvoj otisak prsta. Tako


možeš pratiti tko dolazi i odlazi.« »Hvala ti«, rekla je Amy. »Ali... to nije dovoljno. Moramo biti tamo dolje. Cijelo vrijeme. Trebali bismo odmah poći.« Ustala je, ali izgleda izgubljeno. »Odmah. Kad nismo tamo kako bismo ih zaštitili - ubijaju ih! Zbog toga što ih mi ne štitimo!« »Ne«, glas mi je miran i siguran. »Ljudi umiru jer postoji ubojica.« Amy je otvorila usta vjerojatno želeći zahtijevati da krenemo na krio-razinu, ali Harley joj je tutnuo još jednu čašu vode u ruke. Toliko sam se usredotočio na Amy da nisam ni primijetio kad je ustao i donio vodu iz kupaonice. Amy ju je zgrabila iz njegove ruke. »Polako s tom vodom«, rekao sam razmišljajući o drugoj crpki za vodu koju je Veliki Starješina sakrio na krio-razini. Amy je pak strusila cijelu čašu vode i, kad ju je odložila na stol, koža joj više nije bila posuta crveno-bijelim mrljama, a disanje joj se uravnotežilo. Harley je oklijevajući sjeo na sam rub kreveta, no bio je spreman skočiti i u tren oka donijeti još vode. »I dalje ću držati stražu kad god budem mogao«, rekao joj je Harley, a odsutni pogled bio mu je u očima. Pitam se nudi li se samo kako bi bio bliže komori koja vodi van među zvijezde. Pitam se koliko li ju je puta otvorio samo radi još jednog pogleda. Licem mi je prošla sjena. Harley je bio dolje cijele te noći. On je mogao otvoriti ladicu gospodina Kennedyja i pustiti ga da se otopi. Zamišljam to u glavi. Harleyja kako stoji nad čovjekom koji se otapa, kako ga gleda dok umire. Mogao je to učiniti. Zašto? Druga sjena mi šapuće, podsjećajući me na Harleyjeva mračna raspoloženja i dodatne lijekove koje mu Doktor daje, kako je vjerojatno u svoj ovoj zbrci propustio uzeti lijekove cijeli tjedan. Duboko sam udahnuo kako bih razbistrio mozak. Harley nije ubojica. Zar ne ? Ne, ne. Harley nikad ne bi... »I...« započela je Amy. Bip, bip-bip! Ruka mi je poletjela prema gumbu dojavljivača, baš kao i Harleyjeva. Razmijenili smo poglede. Rijetko se uspostavlja bežična komunikacijska veza s dvije osobe istovremeno. »Što je?« upitala je Amy, a oči su joj brzo prelazile s mene na njega. Zatim sam u uhu začuo duboki i ostarjeli glas. »Zahtijevam pažnju svih stanovnika Godspeeda. Imam vrlo važnu obavijest.«


51 AMY »Što je?« ponovila sam. Obojica su nagnula glavu ustranu dok slušaju. To me podsjetilo na posljednji put kad je upućen takav poziv, kad su se svi u dnevnom boravku okrenuli protiv mene. Želudac mi se stisnuo i osjetila sam kako mi se mišići napinju. Što ako se Mali Starješina i Harley okrenu protiv mene nakon toga? Oni su sve što imam. »Što je?« ponovo sam upitala, ovaj put upornije. Mali Starješina odmahuje rukom prema meni kao da sam dosadna muha. Okrenula sam se prema Harleyju, ali njegovo se lice zgrčilo od usredotočenosti, kao da sluša nešto strašno važno. Uhvatila sam ga za lakat, ali oslobodio se moje ruke. Mali Starješina ljutito me pogledao. Ne mogu dopustiti da me sad zamrze. Ne znam što slušaju, ali vidim da nije dobro. Izgledaju jako ozbiljno. Mali Starješina sad me pažljivo promatra zamračena pogleda. Ne mogu dopustiti da me sad zamrze. Neću to dopustiti. Zgrabila sam Amber sa stola i privila je uza se. Sve dok nisam osjetila metalni okus u ustima, nisam ni shvatila da grizem vlastitu usnicu. Zgrabila sam praznu čašu vode, otrčala u kupaonicu i napunila je. Ispila sam je za najviše pet sekundi. Ponovo sam je napunila. Onda sam je još jednom strusila u jednom gutljaju. Ima nešto u Harleyjevu majčinskom staranju. Voda me zaista donekle smiruje. Kao kad duboko udahneš prije nego što zauzmeš startnu poziciju prije utrke. Vratila sam se u sobu. Mali Starješina i Harley uspravili su glave. Obojica me gledaju. Znala sam. Mrze me. Što god je uređaj izgovorio, svrha tih riječi bila je mržnja prema meni. Sad me mrze i okrenut će se protiv mene baš kao i drugi ljudi na Odjelu. Osjetila sam kako mi se stežu rubovi očiju blizu nosa. Ne mogu disati. »Što je?« upitala sam ne mogavši više izdržati. »Nije dobro«, Mali Starješina samo je to rekao. »Ne znaš to«, rekao je Harley. Mali Starješina okrenuo se prema njemu. »Ne može biti dobro.« »Što je?« »Veliki Starješina objavio je obavijest za sve. Još jednu. Svi moramo otići na skrbničku razinu.« Kutovi usana na licu Malog Starješine iskrivili su se prema dolje i oblikovali kožu u duboku boru zabrinutosti. »Nekako sam uzbuđen.« Harley je skočio i krenuo prema vratima. »Uvijek me zanimala skrbnička razina.« Sjetila sam se đa je većini ljudi kretanje ograničeno samo na ovu razinu. Dovoljno je grozno biti zarobljen na brodu, a ne moći se slobodno kretati po njemu čini se smiješno. Harley je pritisnuo gumb kako bi otvorio moja vrata i izletio kroz njih. Krenula sam za njim, ali zastala sam kad se Mali Starješina nije pomaknuo s mjesta. »Imam neki loš predosjećaj u vezi s ovim«, rekao je Mali Starješina. »Hajde!« čuo se Harleyjev glas.


*** Mali Starješina i Harley prepirali su se dok su me vodili stazom iza Bolnice, pored Arhiva te dalje do metalnog zida koji okružuje hraniteljsku razinu. »Ne može ući u gravitacijsku cijev. Nema dojavljivač«, rekao je Harley. »Kako će onda doći na skrbničku razinu?« upitao je Mali Starješina. »Pretpostavljam da biste me mogli ostaviti ovdje«, rekla sam. Možda bi to bilo najbolje. Glava me boli. Imam osjećaj kao da je napunjena vatom. Muči me nešto što je Harley rekao o dojavljivačima, ali ne mogu razmišljati kad mi je sve tako maglovito u glavi. »Nikako.« Ruka Malog Starješine trznula se kao da želi pružiti ruku prema meni, ali se u zadnji trenutak predomislio. »Mogla bi se popeti s tobom«, rekao je Harley razvlačeći riječi kao da sumnja. »Popeti?« upitala sam. Harley se široko nasmiješio. »Samo se moraš držati Malog Starješine, a on će te ponijeti uz gravitacijsku cijev.« »Ali...« Lice Malog Starješine zacrvenilo se. »Ovamo.« Harley me uhvatio za zapešće i povukao me do Malog Starješine. »Obuhvati ga rukama, ovako. Dobro. Približi se. Bliže. A ti, Mali Starješino, moraš je uhvatiti oko struka. Ne, moraš je dodirnuti. Ovdje.« Harley je pritisnuo njegovu ruku na moj struk. Blizu smo. Osjećam miris zemlje i trave na koži Malog Starješine. Ugodno je. »Jesi li dobro?« upitao je Mali Starješina. Uputila sam mu slabi smiješak. Ne mogu reći jesu li u pitanju živci ili nešto drugo zbog čega se osjećam kao da mi u trbuhu šljapka puna kanta vode. K vragu, vjerojatno i imam kantu vode unutra s obzirom na to koliko sam čaša vode popila. »Izdaj naredbu za gravitacijsku cijev«, rekao je Harley vješto. Ruka Malog Starješine tresla se kad ju je podigao kako bi pritisnuo gumb iza uha. »Skrbnička razina«, rekao je. »Morat ćeš koristiti gravitacijsku cijev u Gradu. Nemaš pristup ovoj. Veliki Starješina vjerojatno je otvorio okno u Velikoj sobi za sve ostale«, rekao je. Harley je samo nestrpljivo kimao glavom poručujući nam da idemo. »Jedan, dva, tri!« rekao je Harley. Gurnuo nas je ravno ispod velike prozirne cijevi. Imala sam jednu sekundu za podignuti pogled prema zračnoj struji što se kotrlja unutra, osjetiti kako mi podiže kosu i udahnuti zgusnuti zrak, a zatim smo se počeli dizati. Ruka Malog Starješine stisnula se i instinktivno me privukao bliže uza se. Zatvorila sam oči i pustila ga da me drži, vjerujući mu, osjećajući se sigurno u njegovu snažnom stisku. Lebdjeli smo na vjetru koji puše oko nas, podiže nas kao plutače u oceanu, izgledalo je kao da zračni vrtlog oko nas provjerava našu težinu. Trebala bih se bojati, ali pogledala sam u njegove nasmiješene oči te sam se i ja nasmiješila. Vjetar se pojačao. Trbuh mi se zgrčio kad nas je zračna struja počela vući gore, sve brže i brže, gurajući nas kroz prozirnu cijev, a vjetar nam je spljoštio kosu. »Što se događa?« vrisnula sam boreći se kako bih podigla glavu s njegova ramena i pogledala ga kako treba. »Ne brini!« odgovorio je Mali Starješina. Njegove su riječi prozujale pored mog uha kao kolibrići. Vjetar je toliko brz i glasan da nema smisla reći išta drugo. Ruke su mu se stegnule oko mene i pritisnula sam lice na njegova prsa.


Ipak, usprkos svemu tome, usprkos buci vjetra, kosi koja se vijori oko mene, lamatanju naše odjeće, čula sam njegove otkucaje srca. Cijev je skrenula uz zid i počeli smo se uspinjati kao strelica koja se probija kroz srce uragana. Kao u magli, vidim sliku zelenih pašnjaka ispod nas. Nastojala sam podići glavu, ali vratni mišići suprotstavili su se pritisku. Dok sam to pokušavala, vidjela sam kako se odmičemo od kontejnera koji se pretvaraju u točkice, daleko na drugoj strani razine. Onda sam osjetila trzaj koji mi je izazvao mučninu i vrtoglavicu. Cijev je naglo skrenula. Nekoliko sekundi pomicali smo se u mraku kroz otvor u podu na razini iznad nas. Konačno smo stali. Oči su mi zamućene i suzne. Osjećam se čudno, kao da sam bolesna. Pokušala sam progutati neobičan osjećaj. Vrti mi se, ali ne mogu odrediti je li to zbog vožnje gravitacijskom cijevi ili nečega drugog. Osjećam se usporeno i umorno. »Dobro došla na skrbničku razinu«, rekao je Mali Starješina. »Ovdje ja živim.«


52 MALI STARJEŠINA Njezini hladni prsti omotali su se oko moje ruke. Drži me toliko čvrsto da nemam osjeta u prstima koji su već hladni od gravitacijske cijevi, ali to mi ne smeta. Uopće mi ne smeta. Bez daha je i smiješi se i volio bih da možemo ostati sami u Centru za učenje, da joj mogu zataknuti taj odlepršali uvojak kose iza uha i da mogu poljubiti te nasmijane usne. Međutim, već čujem glasove drugih ljudi s one strane vrata jer svi drugi ulaze kroz okno sa strojarske razine. Kad sam je pogledao u oči, bile su joj staklaste kao da se upravo probudila. Ipak, kad sam se nasmiješio, uzvratila mi je osmijehom. Držali smo se za ruke dok smo prolazili kroz Centar za učenje i ulazili u Veliku sobu. Iznenađen sam. Nisam mislio da će mi dopustiti da je držim uza se tako dugo, ali ona se samo smiješi kao da je zaboravila da je držim za ruku. Velika soba puni se ljudima. Nikad nisam shvaćao koliko je velika, ali svi su ovdje, a još ljudi dolazi kroz okno. Vidio sam da je Harley konačno stigao, a prate ga Bartie i Victria. Stajao je zajedno s njima u blizini okna, ali mi je namignuo kad je vidio kako me Amy prati. Oči su joj raširene i upija sva nova lica koja vidi. Hranitelji su se zbili jedni uz druge, kokodačuči kao kokoši. Svi su strojari hladnokrvno ostali na rubovima sobe. Pitam se što znaju. Mali Starješina sigurno im ne bi otkrio svoje namjere, ali zbog načina kako stoje, nagurani jedni uz druge, mislim da znaju nešto što ja ne znam. Možda Doktor zna. Pogledom sam snimio gomilu, ali nisam ga pronašao. Skoro svi ljudi podigli su glave prema gore. »Zvijezde« na metalnom zaslonu svijetle i trepere. Treperi crvena točkica koja predstavlja naš brod. Samo četrdeset devet godina i dvjesto šezdeset četiri dana dijeli nas od žaruljice koja predstavlja Zemlju u sustavu Centauri. Dom. »Pogledaj zvijezde«, začuo sam kako je farmer s hraniteljske razine rekao ženi koja je stajala pored njega. Primaknuli su se bliže jedno drugome, a ramena im se dotiču dok gledaju prema gore. Žena je rukom obuhvatila svoj trbuh raširivši prste preko njega. Međusobno šapuću i dalje gledajući u svjetleće žaruljice koje smatraju zvijezdama. Čini se kao da su se svi u Velikoj sobi podijelili u parove i više žena drži ruke na trbuhu. Nagnuo sam se bliže Amy, pustio da nam se ruke dotaknu, ali nije me ponovo uhvatila za prste. Plima ljudi koja se nadiže iz okna usporila se, a potom i zaustavila. Svi smo tu. Čekamo. Nekoliko strojara okupilo se u blizini vrata odaja Velikog Starješine. Drže se uspravno i bacaju potajne poglede prema gomili. Ljudi s Odjela drže se u skupinama, a njihovi glasovi nadglasavaju gomilu. Međutim, kad sam ponovo svrnuo pogled na njih, vidio sam da je Harley tih. Gleda prema gore i pretpostavljam da je shvatio kako zvijezde nisu prave. Kako bi ikoga tko je vidio prave zvijezde mogao zavarati ovaj svjetlosni šou? Otvorio sam usta kako bih upitao Amy što misli o lažnim zvijezdama, ali prije nego što sam uspio išta reći, otvorila su se vrata odaja Velikog Starješine. Izašao je odjeven u službenu odoru Velikog Starješine, težak vuneni komplet halja ukrašenih tihim i nepomičnim zvijezdama na ramenima i obiljem zelenih usjeva na


obrubu, nadama svih na ovom brodu. »Prijatelji«, rekao je Veliki Starješina svojim najboljim očinskim glasom, »ne, obitelji.« Hranitelji oko mene uzdahnuli su, a žene su počele trljati svoje trbuhe i smiješiti se svojim muškarcima. »Pozvao sam vas sve ovamo radi nečega veoma važnog. Najprije sam vam želio pokazati zvijezde.« Visoko je podigao ruku i svako ga lice prati, sve se oči okreću prema jarkim »zvijezdama«. »Vidite li tragove koji prate zvijezde?« Dok je Veliki Starješina nastavljao svoj govor, hranitelji su počeli kimati glavama. »Pokazuju koliko brzo putuje naš brod dok jurimo kroz svemir do svog novog doma.« Pogledao sam Amy, ali ona samo bezizražajno gleda u njih. Mislim da još nije shvatila da te zvijezde nisu prave. Okrenuo sam se prema Harleyju. S drugog kraja sobe gleda ravno u mene, a čelo mu je nabrala duboka brazda. Zna da je ovo pogrešno. »Kao što znate, vi ste mladi generacija koja se treba iskrcati na površinu Zemlje u sustavu Centauri.« Veliki Starješina stao je i dramatično duboko uzdahnuo. »Ali, nažalost, to se neće dogoditi.« Iz gomile se razlegao žamor. Mala crvena žaruljica koja pokazuje Godspeed pomiče se unatrag na putanji, dalje od Zemlje u sustavu Centauri. »Motori našeg dragog Godspeeda umorni su, prijatelji moji, i brod ne može ići brže nego što ide. Trebali smo sletjeti za pedeset godina.« »Četrdeset devet godina i dvjesto šezdeset četiri dana«, povikao je neki glas prekidajući ga. Svi smo se kao jedno okrenuli prema Harleyju koji pažljivo promatra Velikog Starješinu. Lice mu je blijedo, a naspram njega, modrica ispod oka je tamna. Veliki Starješina dobrostivo se nasmiješio. »Tako je. I za vašeg života, prijatelji. Ali, bojim se da se to možda neće dogoditi. Slijetanje na planet neće se dogoditi sljedećih pedeset godina.« »Kad onda?« rekao je Harley, a glas mu je sada tiši i prestrašen. »Moramo se nadati, prijatelji, da znanost laže i da je Zemlja u sustavu Centauri bliža nego što smo vjerovali.« »Kad?« »Još sedamdeset pet godina do slijetanja«, jednostavno je rekao Veliki Starješina. »Dvadeset pet godina više nego što smo mislili.« Tišina je prožela skrbničku razinu. Dvadeset pet dodatnih godina? Neću biti starac kad sletimo na planet, bit ću mrtav. Uhvatio sam Amy za ruku a da nisam ni shvatio. Toliko je lagano stisnula moje prste da jedva osjećam njezin dodir. »Još dvadeset pet godina ?!« povikao je Harley gurajući ljude kako bi kroz gomilu došao do Velikog Starješine. »Još dvadeset pet godina?!« Bartie i Victria zadržali su ga. Mučno je progutao, kao da će mu pozliti upravo tu pred nama. Čujem ga kako mrmlja: »Sedamdeset četiri, dvjesto šezdeset četiri... sedamdeset četiri, dvjesto šezdeset četiri...« »Još dvadeset pet godina.« Veliki Starješina progovorio je iznad Harleyjeve glave. »Žao mi je, ali ne mogu ništa učiniti. Vi nećete vidjeti kopno... ali vaša djeca...« Sve su se žene oko mene rukama uhvatile za trbuhe. »Naša djeca«, rekla je žena tik do muškarca koji stoji pored nje. »Naša će djeca vidjeti kopno.« Riječi se šire kao požar, a sve žene-hraniteljice mrmljaju bebama koje rastu u njihovim trbusima. Šapuću riječi nade i utjehe. Nije ih briga za sebe same. Mare samo za


djecu koja rastu u njima, mare samo za budućnost. »Pogreška od samo dvadeset pet godina prilikom izračuna nekoliko stoljeća dugog putovanja nije toliko strašna«, rekao je Veliki Starješina i već vidim kako neki od hranitelja potvrdno kimaju glavama. »Ali, to nije istina!« zagrmio je Harley. Oslobodio se stiska Bartieja i Victrije. »Obećali ste nam kopno, dom, prave zvijezde, a sad kažete kako ćemo umrijeti prije nego što dobijemo priliku pomirisati zrak koji nije recikliran toliko prokletih stoljeća?!« »Ali, naša djeca«, rekla je jedna od žena-hraniteljica. »Naša će djeca imati Zemlju. To je dovoljno.« »Nije dovoljno!« povikao je Harley. Sad se progurao gotovo do Velikog Starješine. »Neće biti dovoljno dok ne osjetim pravu zemlju pod stopalima!« Veliki Starješina istupio je naprijed i sad stoji ispred Harleyja. Savinuo je prst i Harley se, usprkos gnjevu, nagnuo kako bi čuo što Veliki Starješina šapće u njegovo uho. Harleyjevo lice sablasno je problijedilo, a oči su me se napunile tugom i smrću. Kad je Veliki Starješina prestao šaputati, Harley se uspravio, pogledao prema gomili te istrčao iz Velike sobe. Spustio se niz okno. Svi su tihi i slušaju topot njegovih koraka dok zvuk potpuno ne zamre. Pogledao sam u Amy očekujući da će joj lice biti ispunjeno sličnim gnjevom. Sigurno je bila dovoljno ljuta kad sam joj rekao da će morati čekati pedeset godina do slijetanja. Kako li se osjeća sad kad ćemo prve korake na novom planetu napraviti tek za sedamdeset pet godina? Srce mi je lupalo. Kad konačno reanimiraju njezine roditelje, njihova će kći vjerojatno biti mrtva. Amy nikad neće dobiti priliku reći im zbogom. Amyno je lice blijedo, ali u njezinim očima nema ljutnje, ne drži prkosno glavu. »Amy?« tiho sam rekao. Okrenula se prema meni. »Što misliš o ovome?« Stanka. »Tužno je«, rekla je, ali u glasu ne čujem tugu. »Žao mi je što to mora biti tako. Ali, pretpostavljam da će biti u redu.« Ton njezina glasa jednolik je i bezizražajan. »Što ti je?« upitao sam. »Dobro sam«, rekla je Amy. Zatreptala je. Oči joj nisu usredotočene. »Zvijezde su lijepe«, rekla sam. »To nisu prave zvijezde!« zasiktao sam u njezino uho. »Zar to ne vidiš?« »Sviđa mi se što imaju male repiće, kao kometi.« Nagnuo sam se bliže. »Vidjela si prave zvijezde! Znaš da ove nisu prave! Samo su dodali repiće kako bi izgledalo kao da se brzo krećemo!« »Ali, uistinu se krećemo brzo«, rekla je Amy. Pokazala je na Velikog Starješinu. »Tako nam je rekao.« Napravio sam korak unatrag i pažljivo je pogledao. Tijelo joj se malo opustilo. Ramena joj vise. Čak joj kosa mlitavo visi. »Što ti se događa?« ponovo sam upitao. Zatreptala je. »Pst!« rekla je. »Naš Veliki Starješina govori.« Zablejao sam se u nju. Naš Veliki Starješina? Naš Veliki Starješina?! »Prijatelji«, rekao je Veliki Starješina, »znam da je to neugodna vijest. Ali, želio sam vas dovesti ovamo kako biste vidjeli zvijezde, kako biste mogli pričati svojoj djeci, kad se rode, o nebu koje ih čeka! O svijetu koji će biti njihov dom!« Ljudi su počeli klicati. Uistinu su počeli klicati. Čak i Amy.


53 AMY Osjećam se smiješno. Ne smiješno kao da se želim smijati. Smiješno kao čudno. »Trči«, tijelo govori mozgu. »Kad nešto nije u redu, trci. Trčanje će ti omogućiti da se osjećaš bolje. Normalno.« Ipak, zašto trčati? Kamo trčati? Gdje je smisao? Trčanje mi se čini glupim. Mogu, isto tako, i stajati ovdje. Čekati. Svijet se nekako usporio. Kao da hodam kroz vodu. Kao da se utapam. Klicanje me preplavilo kao topli val sreće i priključila sam mu se vičući od sreće i postajući dio gomile. Mali Starješina gleda me čudnim pogledom i ne kliče. Ne znam zašto. »Zašto ne kličeš?« upitala sam. Mali Starješina odugovlačio je s odgovorom, a kad je konačno progovorio, skoro smo zaboravili pitanje. »Nemam razloga klicati.« Zašto je potreban razlog za klicanje? Zašto ne samo... klicati? Ljudi su počeli napuštati skrbničku razinu. Ostala sam na istome mjestu i gledala ih kako odlaze. Od njihovih koraka pod se malo trese, poput valića koji se stvore kad baciš kamenčić u vodu. Zatvorila sam oči i prenijela osjet svijeta na noge. Na trenutak sjetila sam se Zemlje. Valića koji mreškaju površinu ribnjaka. Uspomena je izblijedjela. Ovdje sam. Sad. Nisam tamo. Zašto razmišljam o Zemlji? Mali Starješina dotaknuo mi je ruku. Otvorila sam oči. Svi su otišli. Svi osim Malog Starješine i Velikog Starješine. I mene. Mali Starješina uputio se prema Velikom Starješini. Okrenuo se i pogledao me. »Dođi«, rekao je. »Zar ne ideš sa mnom?« O, da! Naravno. Krenula sam za njim. Veliki Starješina pogledao me i tijelo mi je bilo brže od mozga, stoga mi se želudac stisnuo, a utroba zgrčila od mučnine. Posrnula sam. Zašto se moje noge ne žele približiti Velikom Starješini? Zašto teško dišem, zašto mi srce ubrzano lupa? Zašto mi se Veliki Starješina ne sviđa? Zatresla sam glavom kako bih razbistrila misli. Naravno, Veliki mi se Starješina sviđa. Zašto mi se ne bi sviđao? On je moj vođa. Glasan zvuk natjerao me na skok. Proizveo ga je Mali Starješina. Propustila sam dio njihova razgovora. Zaškiljila sam i usredotočila pažnju na njih. Čini se jako važno to shvatiti. Osjećam kako bih trebala shvatiti, kako bih trebala mariti. »Što ste učini!li?" povikao je Mali Starješina. Zašto viče? »Ništa više od onoga što ćeš ti raditi.« Glas Velikog Starješine pretvorio se u


rezanje. »Nikad neću biti kao Vi! Nikad! Sve ovo je laž!« Pogled mi je pratio njegovu ruku koja pokazuje prema zvijezdama. Tako su lijepe. Blistave. Svjetlucave. Nisu kao zvijezde kod kuće. Srce mi je preskočilo, a dah zastao na trenutak. Dom? Ovo je dom. Zašto razmišljam o drugim zvijezdama? Imam ove zvijezde. One su dovoljne. Lijepe. Blistave. Svjetlucave. »Što izvodite?« povikao je Mali Starješina pa sam shvatila da su mi misli ponovo odlutale. Trebala bih se usredotočiti. Ipak... zašto? To nema nikakve veze sa mnom. Ima, šapće mi glas u glavi. Kakve? pitam ga. Odgovora nema. »Ti prokleti...« kaže Mali Starješina nagnuvši se bliže prema Velikom Starješini. »Potrebna im je nada, zar ne? Moraju gledati lijepa svjetlašca...« Podigla sam pogled prema lijepim svjetlašcima. Uistinu su lijepa. I svjetlucava. Zatreptala sam. Odakle je došao zvuk? Mali i Veliki Starješina bulje u mene. Trebam li im nešto reći? Izgledaju kao da žele da nešto kažem. Ipak, što bih trebala reći? »Amy?« upitao je tiho Mali Starješina. Veliki Starješina nacerio se pokazavši zube. Želudac mi se ponovo stisnuo, osjetila sam okus žuči na jeziku, ali usne su mi se podigle u osmijeh jednak njegovu. Veliki Starješina nagnuo se naprijed. Pomilovao mi je obraz. Kad je pružio ruku prema meni, odjednom sam osjetila snažan poriv da ustuknem. Međutim, to je glupo. Zašto bih ustuknula? Ostala sam na istome mjestu. Objema rukama obuhvatio je moje lice i privukao me bliže. »Maknite ruke s nje«, rekao je Mali Starješina. »Zar ne vidiš?« rekao je Veliki Starješina. Mislim da govori Malom Starješini, a ne meni, ali u mene gleda. »Ljudi na Godspedu imaju jednostavne potrebe, jednostavne želje. Daj im nekoliko blještavih svjetala i oni to nazivaju nadom. Ako im daš nadu, sve će učiniti. Radit će kad im se ne radi. Parit će se kad je to brodu potrebno. I cijelo će se vrijeme smiješiti.« Nasmiješio se podignuvši kutove usana. Oči mu bulje u moje, tako su tople, smeđe i utješne. Uzvratila sam mu smiješak.


54 MALI STARJEŠINA Nešto nije u redu. Nešto nije u redu s Amy. »Što nije u redu?« upitao sam je. Zatreptala je. »Ništa.« Moram je odvesti Doktoru. Ne znam mogu li vjerovati Doktoru, ali ne znam nikoga drugog tko mi može pomoći. Jasno je, kao dan, da ne mogu vjerovati Velikom Starješini. Najbrže moguće odveo sam Amy sa skrbničke razine daleko od Velikog Starješine. Nestali su strah i uzbuđenje koje je pokazala kad smo prvi put koristili gravitacijsku cijev, a zamijenila ih je blaga ravnodušnost. Kao psić pratila me stazom do bolničkog vrta. Oči je uperila ravno naprijed, a ne prema cvijeću ni prema kipu Velikog Starješine iz doba kuge, već ravno naprijed. Pitam se primjećuje li uopće išta. Najmanje desetak ljudi nalazi se u prizemlju Bolnice. Polovica njih su stariji, a druga polovica njihove su mlađe kopije, sinovi i kćeri koje su dovele svoje majke i očeve u Bolnicu. »Gotova je«, rekao je muškarac nagnuvši se bliže sestri opuštenih nadlaktica koja vodi hitnu službu u prizemlju. »Prestara je za putovanje gravitacijskim cijevima, ali ispričao sam joj o sastanku - znate, o sastanku na skrbničkoj razini. To ju je potpuno zbunilo. Sva je smetena.« »Nisam smetena«, rekla je starica iza njega napuklim glasom. »Sjećam se, jasno kao dan. Tih zvijezda koje su svjetlucale. To je jedini put da sam vidjela zvijezde.« Povukao sam Amy za sobom kao da je zbunjeno dijete, ali zapravo, ja sam zbunjeniji od nje. Sestra obješenih nadlaktica kimnula je mladom čovjeku. »To nije Vaša krivnja. Mnogi stariji ljudi postanu smeteni u starijoj dobi. Imam sobe za njih na četvrtom katu. Poslat ću je tamo i Doktor će je pregledati.« »Hvala vam«, rekao je mladić, a u njegovim riječima čujem olakšanje. Okrenuo se prema majci i predao je sestri koja ju je odvela do dizala gdje čekam s Amy. »Ti si Mali Starješina. Onaj koji nije umro«, rekla je stara žena kad me ugledala. »A ovo je čudna djevojka o kojoj nam je govorio Veliki Starješina.« »Dobar dan«, rekla je Amy osmjehnuvši se i pruživši ruku prema ženi. Ako sam prije imalo dvojio da nešto nije u redu s Amy, sad su moje dvojbe raspršene. Amy normalna Amy kakvu je znam - ne bi otrpjela da je neka starica naziva čudakinjom. »Kažu da sam bolesna«, rekla je starica Amy. »Ovo je Bolnica«, rekla je Amy. Ritam njezina govora podsjeća na dječji, jednostavan je i potkrijepljen činjenicama. »Nisam znala da sam bolesna.« »Samo ste zbunjeni, draga«, rekla je sestra. »Miješate prošlost i sadašnjost.« »To nije dobro«, rekla je Amy raširivši oči. Vrata su se otvorila i ušli smo u dizalo. Pritisnuo sam gumb trećeg kata. Sestra je pružila ruku i pritisnula gumb četvrtog kata. »Što je na četvrtom katu?« upitao sam. Primijetio sam da Doktor povremeno tamo odvodi pacijente, obično starce, ali nikad nisam primijetio ništa posebno u vezi toga, osim


tajno dizalo. »Tamo smo uredili sobe za starije«, rekla je sestra. »Ponekad dosegnu točku kad se više ne mogu brinuti za sebe pa ih smjestimo tamo. Potreban im je odmor i mir, a na četvrtom katu imamo neke lijekove za to.« Potapšala je staricu po ruci, a ova joj je uputila smiješak koji je prosijavao kroz duboke bore na njezinu licu. Nabrao sam čelo. Zašto su vrata na četvrtom katu zaključana ako se u njima nalaze samo stari ljudi koji se odmaraju? Vrata su se otvorila prema dnevnom boravku na Odjelu. Iskoračio sam. »Zar nisi nešto zaboravio?« zazvala je sestra. Amy i dalje stoji u dizalu buljeći isprazno u brojeve iznad vrata. »Tri«, rekla je ozbiljno dok je izgovarala osvijetljeni broj. »Da«, rekao sam. »Hajde.« Uhvatio sam je za zapešće i povukao u dnevnu sobu. Tamo se nalazi velik broj mentalnih bolesnika. Lica su im smračena, a u očima se vidi bijes. Amy je iskrivila lice. Pogledao sam dolje u njezina zapešća i primijetio zelenkastoljubičaste modrice na njezinoj svijetloj koži. »Jesam li ja to učinio?« upitao sam nježno podignuvši njezino zapešće kako bih ga bolje pogledao. »Ne«, rekla je Amy jednostavno. Masnice su ionako stare, najmanje jedan ili više dana. »Što se dogodilo?« »Neki su me muškarci prikliještili na tlo«, rekla je Amy. »Ali, to je u redu.« Srce mi je počelo lupati. »Neki su te muškarci prikliještili na tlo? I to je u redu?« »Da.« »A-ali...« promucao sam. Amy me pogledala zatreptavši očima, kao da ne može shvatiti zašto bi išta od toga bilo vrijedno tolikih emocija. »Nije ti stalo, zar ne?« upitao sam. »Do čega?« »Do... ni do čega.« »Stalo mi je, naravno«, rekla je Amy, ali glas joj ima prizvuk dosade. »Sjećaš li se kad si dobila te modrice?« Protresao sam mlitavo zapešće ispred njezina lica. Pogled joj se usredotočio na njega, a zatim ponovo odlutao. Kimnula je glavom. »Prisjeti se kako si se osjećala nakon toga. Što si učinila?« »Sjećam se da sam... plakala? Ali, to je glupo. Nije vrijedno plakanja. Sve je u redu.« Ne mogu se suzdržati. Ispustio sam Amyno zapešće, zgrabio je za ramena i protresao je. Glava joj se njiše tamo-amo. Kao da tresem lutku. Bez obzira na to koliko je tresem, ne mogu vratiti život u njezine oči. »Što ti se dogodilo?« uzdahnuo sam pustivši je. »Ništa. Dobro sam.« »Popravit ću te nekako.« »Nisam pokvarena«, rekla je Amy glasom jednako praznim kao njezine oči. Poveo sam je niz hodnik, odveo je u sobu i rekao joj da ne izlazi. Nimalo nisam sumnjao da će biti poslušna. Konačno sam pronašao Harleyja na drugoj strani ribnjaka kako baca kamenčiće u vodu. »Što ti je Veliki Starješina šapnuo?« upitao sam kad sam zastao pored njega.


Nije podigao pogled. »Neću ti reći«, zarežao je. Nemam vremena za Harleyjevo loše raspoloženje. »Nešto nije u redu s Amy.« Harley je naglo podigao glavu. »Što je?« »Ona... ponaša se kao hranitelji.« Harley se okrenuo natrag prema ribnjaku. »Aha.« A potom: »Možda je tako i bolje.« »Kako to misliš?« »Zar nisi primijetio da nikome nije smetalo što nećemo sletjeti? Osim luđacima kao što smo mi.« Primijetio sam. Samo se Harley, koji je vidio prave zvijezde, pobunio, ali vijest je odjeknula i među ostalima na Odjelu i sigurno nisu bili sretni zbog toga. »To se moglo očekivati«, rekao sam. »Kao i obično, jedino je nama stalo. Zbog toga i jesmo na Odjelu, zar ne? Zato što ne možemo slijediti upute ni trpjeti vođu. Zato uzimamo inhibitore.« Međutim, čak i dok to izgovaram, razmišljam o paru na travnjaku ispred Arhiva, o tome kako nisu znali što je ljubav, a očito ne znaju ni što je tuga. »Amy će možda biti sretnija«, rekao je Harley. »Mislim bih bio sretniji da ne marim za to kako se maknuti s ovog prokletog broda.« Želim mu reći da ne brine, da ćemo jednog dana sletjeti, ali znam da su mi riječi šuplje i da ih ne može ispuniti nikakva količina lažne nade u mom glasu. »Ali, Amy nije bila takva u početku. Bila je poput nas. I kako to sad izgleda kao jedan od hranitelja?« Harley je slegnuo ramenima. »Pa? To samo znači da je normalna. Sretnica je.« »Ali, prije mi se puno više sviđala«, rekao sam, više sebi nego Harleyju. Ustao je i krenuo stazom. »Otići ću na krio-razinu i svejedno držati stražu.« Gledao sam ga kako odlazi. Njegove su me riječi zapekle jer su istinite. Budući da toliko vremena provodim na Odjelu ili sam s Velikim Starješinom, ponekad zaboravljam da većina ljudi na brodu jest smirena i spokojna, a ne luda. Da im ne smetaju pojave kao što su lažne zvijezde i odgođeno slijetanje. Da su sretniji. Hoće li Amy uistinu biti sretnija ako ostane šuplja iznutra? Bih li ja mogao biti sretniji da ne moram živjeti s idejom da ću cijeli život provesti zarobljen na brodu? Nije važno. Znam da Amy, kad bi imala mogućnost izbora, ne bi nikad odabrala slijepo neznanje, čak i ako je to blaženo neznanje. Nešto - netko - joj je to napravio, a ja ću saznati tko.


55 AMY Sjedim u svojoj sobi. Vrata su se otvorila. »Što radiš?« upitao je Mali Starješina. »Sjedim u svojoj sobi«, rekla sam. »Što gledaš?« »Zid.« »Zašto gledaš u zid?« Mali Starješina postavlja toliko pitanja. Došao je do mene. Uzeo me za ruku. Prsti mu prate moje modrice. »Pođi sa mnom«, rekao je Mali Starješina. Ustala sam. Krenuo je. Ja sam pošla za njim. Hodali smo dok nismo stali. Mali Starješina pritisnuo je gumb. Vrata su se otvorila. Slijedila sam ga unutra. Odveo me do stolice. Sjela sam. »Amy«, rekao je duboki glas. Podigla sam pogled i vidjela Doktora. U njegovu smo uredu. On sjedi za svojim stolom. »U čemu je problem?« Zatreptala sam. »Ništa. Sve je u redu.« »Ništa nije u redu!« povikao je Mali Starješina. Pogledala sam u njega. »Sve je u redu.« Stolica na kojoj sjedim plave je boje. Izrađena je od tvrde plastike. Stol je zanimljiv. Sve je veoma uredno posloženo na stolu. Sve su olovke poravnate u predviđenoj šalici. »Što ti se dogodilo?« povikao je Mali Starješina. Skočila sam. Zaboravila sam da je tu. Zagledala sam se u njega. Mali je Starješina zarežao, kao pas. To je bilo smiješno pa sam se nasmijala. »Sve je u redu s njom, Mali Starješino«, rekao je Doktor. »Mislim da si se previše navikao biti okružen pacijentima s Odjela za psihijatriju. Možda bi ti bilo bolje provoditi više vremena s normalnim ljudima. Preporučujem...« Doktor i dalje priča. Znam da mu se usta pomiču gore-dolje i iz njih izlazi zvuk, ali riječi samo zvone u mojoj glavi zakrčujući je. Bilježnica na Doktorovu stolu ima jako uredne i ravne rubove. Pružila sam ruku i prstima prešla preko rubova. Toliko su glatki toliko glatki da mi je papir zarezao kožu. Pojavile su se tanke linije crvenih mladica na kraju mog prsta. Hm, Doktor ima još jednu bilježnicu na drugoj strani stola. To je lijepo. Simetrično. Volim simetričnost. »Siii-meee-triii-čnooo.« To je lijepa riječ. Glasno sam je izgovorila. »Siii-meee-triii-čnoo.« Da. To dobro zvuči. Mali Starješina gleda u mene kao da sam luda, ali on je lud, ha-ha, jer se radi zabave mota po umobolnici. Zidovi su obojeni lijepom nijansom plave. Jako lijepo. Kao maglovito nebo. Nešto je zaštropotalo. Pogledala sam. Doktor je na svoj stol stavio smeđu bočicu tableta. Nagnula sam glavu gledajući u njih. Tablete leže zbrkano razbacane na dnu


bočice. Jedna na drugoj kao mali bomboni. Doktor i Mali Starješina razgovaraju. »U pravu si«, rekao je Doktor. »Stanje joj je neobično teško. Je li nedavno doživjela nekakav šok? Traumu? Ubrzani rad srca? To ponekad pogorša reakciju.« »Reakciju na što?« Rekao je Mali Starješina glasno. Doktor ima čudan izraz lica. »Na brod. Moraš shvatiti da je ovdje sve drugačije u usporedbi sa Zemljom u Sunčevu sustavu. Koristimo različite lijekove, jedemo drugačiju hranu, prehrana i vitamini imaju više dodataka u sebi.« »Vitamini«, rekao je Mali Starješina skočivši na tu riječ. »Poput onih koje Veliki Starješina stavlja u vodu?« »Daaa«, rekao je Doktor smiješno razvlačeći tu riječ. Zahihotala sam se u njegovu pravcu. Mali Starješina okrenuo se prema meni. Zahihotala sam se i u njegovu pravcu. »I hormone. Veliki Starješina stavlja hormone u vodu. Radi Sezone.« Doktor je zatresao glavom. »To ne bi utjecalo na nju. Treba vremena da se stvori određena razina hormona u tijelu. Treba proći nekoliko tjedana, više od mjesec dana, kako bi počeli djelovati.« »No, u posljednje je vrijeme pila puno vode.« Mali Starješina pogledao je moje zglobove. »A ta trauma koju ste spomenuli... možda ima nečega i u tome.« Trepnula sam i shvatila da je prošlo neko vrijeme. Na trenutak sam se zapitala što se dogodilo tijekom tog vremena, ali nije važno, ništa se nije promijenilo. Još sam uvijek ovdje, a oni još uvijek razgovaraju. ...Trepnula sam. Ponovo sam se izgubila. …Trepnula sam. Zapravo je jednostavnije kad se izgubim. Preteško mi je pratiti ono što govore Mali Starješina i Doktor. Previše su napeti. Zašto se toliko uzrujavaju? Sve je u redu. Mali Starješina zapucketao je prstima ispred mog lica. »Amy, Doktor misli da ti je potreban lijek«, rekao je glasno. »Neuravnotežena je, a ne gluha«, rekao je Doktor. Mali Starješina pružio je ruku i zgrabio bočicu s Doktorova stola. »Ovo su inhibitori, psihotici. Dat ću ti jednu pa ćemo vidjeti hoće li ti to pomoći.« Otvorila sam usta. Tableta je sjela na moj jezik, a gorak okus prodro mi je u usta. »Progutaj je«, podsjetio me Doktor. Progutala sam. »Sjećaš li se noći kad smo se sreli?« rekao je Mali Starješina. »Koprcala si se u krio-tekućini i stalno si se borila s nama dvojicom. Morao sam te držati kako bi ti Doktor ukapao kapi u oči kako ne bi oslijepila. Sad samo sjediš tu i gutaš tabletu kao poslušan pas. Zar ne vidiš kako je to tužno?« »Ne«, rekla sam. Zašto bi to bilo tužno? »Kad će početi djelovati?« Mali Starješina pitao je Doktora. »Nisam siguran«, odgovorio je Doktor. »Kao što sam rekao, njezino duševno stanje ekstremnije je nego u mnogih hranitelja. Ako lijek i bude djelovao, to će biti tek za nekoliko sati.« »Ako?« upitao je Mali Starješina kao da mu je ta riječ zapela u grlu. Glas mu se pretvorio u mrmorenje i isključila sam se.


56 MALI STARJEŠINA Ostavio sam je kod Doktora preko noći. Vjerujte mi da nisam htio. Međutim, Doktor joj je htio dati neke lijekove intravenozno. Ti su je lijekovi uspavali. Samo je spavala. Nije bilo smisla gledati je kako spava. Šetao sam veći dio noći, a malo sam i zadrijemao u vrtu pored ribnjaka, ali sve je to bio samo pokušaj izbjegavanja neizbježnog. Morao sam vidjeti Velikog Starješinu. Prije svitanja ušao sam u gravitacijsku cijev. Skrbnička razina sad je prazna, ali još uvijek miriše na gomilu. U zraku se osjeća miris znoja i prašine. Veliki Starješina nalazi se na podu. Naslonjen je na zid pored svojih vrata i gleda u lažne zvijezde. »Ponosite li se sobom?« zarežao sam prisjetivši se posljednjeg puta kad sam ga pronašao ovdje, u ovakvu stanju. Veliki Starješina nije me pogledao. »Ne«, rekao je jednostavno. »Kako možete tako nešto raditi?« povikao sam. »Tako im lagati?« »Zašššepi«, zarežao je Veliki Starješina ustavši kako bi se suočio sa mnom. Tad sam osjetio miris, Taj snažni, oštri miris. Ne vidim bocu, ali znam da je tu negdje i da je sad vjerojatno prazna. Ipak, zašto? Zašto se sad napio? Izrekao je svoju strašnu istinu, a ljudi ga i dalje vole. To je trenutak njegova trijumfa. Zašto ga mora oplakati alkoholom? »Ne znaššš kako je tooo. Ali saznat ćeš. Hoćććeš.« Nagnuo se bliže, a njegov dah spržio mi je dlačice u nosu. Nemam vremena za ovo pijano glupiranje. »Što se dogodilo Amy?« rekao sam nagnuvši se još bliže prema njemu. Vidim da ga nisam prestrašio, ali neću odstupiti. Veliki Starješina prezirno je otpuhnuo proizvevši glasan i vlažan zvuk iz nosa koji nikad ne bi ispustio u trijeznom stanju. »Amy, Amy, Amy«, ruga se. »Jedna bljedunjava čudakinja nađe se na tvom putu i odmah digneš nos do neba! Zaboravio si na brod, zaboravio si što je tvoja odgovornost!« Svaki slog posljednje riječi naglasio je kuckajući prstom o moja prsa. »Što nije u redu s njom?« zagrmio je. »Što nije u redu s tobom?« rekao je Veliki Starješina i dalje se izrugujući. »Što nije u redu sa mnom? Što nije u redu s cijelim ovim prokletim brodom?« »Samo mi recite. Jeste li Vi to učinili?« »Učinio što?« upitao je oprezno. »Jeste li joj dali nešto kako bi se razboljela?« On je potpuno u stanju to učiniti. To znam. Dao je hraniteljima dodatne hormone prije Sezone kako bi ih učinio pohotnima. Bebama daje tvar koja će oblikovati njihovu osobnost. Što li je dao Amy? I kako? Veliki Starješina zabacio je glavu i nasmijao mi se u lice. Zbog toga sam ga udario. Prestao se smijati, a obrazom mu se već počela širiti crvena mrlja. »I ti bi to učinio«, zasiktao je, a smrad iz njegovih usta skoro me natjerao na povraćanje. »Sličniji si mi nego što misliš.« Otišao sam. Ova pijana budala neće mi dati odgovore.


*** Kad sam se vratio, Amy je bila budna. Ili tako nešto. Leži na krevetu, leđa su joj savršeno ravna, ruke položene postrance, vrhovi prstiju na nogama upereni prema gore i oči uprte u strop. Pitam se koliko će trebati psihoticima kako bi počeli djelovati. Nisam upotrijebio istu riječ kao Doktor - ako. Tapkajući bočicom tableta o svoju nogu, počeo sam koračati malenom sobom. Na kraju sam sjeo za stol i podigao fleksić na njemu. Na mapi lokatora dojavljivača na kriorazini prikazuje se samo Harley koji mirno stoji u hodniku u kojem se nalazi komora. Dio mene želi ga pozvati putem dojavljivača i reći mu neka čuva zamrznute jedinke, ali ne želim se ponovo svađati. Bit će on dobro. Ipak, brine me to koliko je opsjednut zvijezdama. Nije se tako ponašao otkad je Kayleigh umrla, otkad je Doktor povećao njegovu dozu psihotika. Pogledao sam Amy pitajući se kad će joj psihotici pomoći, kad će doći k sebi. Ako. Okrenuo sam joj leđa i pogledao u zid na kojem je Amy napravila popis žrtava. Dopunila je popis dodavši broj šezdeset tri, ženu koja nije umrla, i broj dvadeset šest, muškarca koji je umro. Dodala je samo one podatke koji su joj u tom trenutku bili poznati - broj šezdeset tri je žena, crne rase, preživjela. Broj dvadeset pet je Theo Kennedy, muškarac, bijelac, stručnjak za biološko oružje iz Colorada. On je mrtav. Nakon što sam potražio njihove datoteke na fleksiću, dohvatio sam kist i na Amyn zid dodao još pojedinosti. Broj šezdeset tri predstavljao je Emmu Bledsoe. Imala je trideset četiri godine i radila je u marincima kao taktičarka. Dodao sam dob gospodina Kennedyja - šezdeset šest - te da je njegovo mjesto na Godspeedu financirao program za razmjenu novčanih sredstava. Napravio sam korak unatrag i pogledom obuhvatio zid. Postoje određene poveznice medu njima, ali nema ničega što bi ih sve zajedno povezivalo. Gospodin Robertson i gospodin Kennedy su muškarci, ali Amy nije. Dobna razlika među njima iznosi barem deset godina. Nitko od njih nije umro istog mjeseca. Postojeće sličnosti veoma su slabe. Dodao sam još jednu poveznicu: Emma Bledsoe i William Robertson bili su u marincima. Amy i gospodin Kennedy su iz Colorada. Oklijevajući, zastao sam pred popisom ispod Amyna imena. Gusta crna boja kapala je iz kista pa po zidu prije nego što sam povukao crtu koja ih povezuje. Čini mi se pogrešnim povući tu crtu. Čudno je vidjeti Amyno ime povezano s imenom mrtvog muškarca. Međutim, nema ničega što bi povezivalo sve četiri žrtve. Iz Amynih črčkarija i precrtavanja na zidu vidim da je došla do istih zaključaka kao ja, da je sve to možda nasumično. Tu je, istovremeno, previše i premalo pojedinosti. Previše se nevažnih pojedinosti poklapa, ali ništa nije dovoljno važno za umorstvo. Okrenuo sam se kako bih pitao Amy što misli. Ona i dalje bulji u strop. Pitat ću je kad joj bude bolje. Ako. Kad sam odložio kist na Amyn stol, nešto plavo zapelo mi je za oko: bilježnica koju je Amy uzela iz očeva kovčega. U glavi su mi zazvonila zvonca za uzbunu kad sam posegnuo za knjigom. Na ovakvu brodu, gdje je prostor ograničen, privatnost je na cijeni,


a ja nikad nisam svjesno prekršio nečiju privatnost. Zasmiljuljio sam se. Osim kad sam provalio u sobu Velikog Starješine. Čini se da me Amy nadahnjuje pa se ponašam drugačije. Lekcija Velikog Starješine odzvanja mi u glavi: različitost je uzrok razdora. U redu. Ovom brodu dobro će doći malo razdora. Na prvoj stranici bilježnice nalazi se popis imena. Na vrhu stoji ime Velikog Starješine. Nekoliko je puta napisala to ime, istaknula ga velikim podebljanim slovima te ga je podcrtala i zaokružila desetak puta. Ispod toga piše »Doktor« i upitnik, nakon čega slijedi nekoliko malih crta na papiru, kao da je vrhom olovke tapkala po stranici dok je razmišljala. Ispod Doktorova imena na brzinu je nažvrljan popis imena i opisi ljudi: ja, Harley (iako je njegovo ime prekriženo), Luthe (podcrtano toliko jako da je olovka probila papir). »ona zlobna djevojka« (okruženo upitnicima i crtežom namrštenog lica) i Orion (isto tako prekrižen). Zagledao sam se u popis imena pitajući se zašto je to važno te zašto bi se Amy trudila zapisati ta imena u svoju posebnu bilježnicu. Onda sam shvatio. To je njezin popis sumnjivaca. Stisnuo sam usta dok sam ga proučavao. Izbacila je Harleyja i Oriona, a čini se da nije sigurna u »onu zlobnu djevojku« (Victria? Možda). Ipak, mene nije prekrižila. Još uvijek misli kako bi mogao biti sumnjiv ili je to bar mislila kad je sastavila popis. Pitam se što li je Harley učinio pa je prekrižila njegovo ime i što ja moram učiniti kako bih zavrijedio tu istu čast. Kad se probudi, dokazat ću joj da sam dostojan toga. Ako. Ovo je samo još jedan test, jedan test koji nisam uspio proći. Nekako sam se pokazao nedostojnim u Amynim očima, baš kao što me Veliki Starješina oduvijek smatra nedostojnim uloge vođe. »Uhh...« stenje Amy. Ispustio sam knjigu i olovku na njezin stol te požurio prema njoj. Prstima je pritisnula korijen nosa između očiju, a kad je spustila ruku, vidim da joj se svjetlo razuma vratilo u oči. »Imam strašnu glavobolju«, zastenjala je Amy zatvorivši oči. Na licu joj se sad pojavilo više emocija nego cijelog proteklog dana. »Što se dogodilo?« upitala je. »Što misliš, što se dogodilo?« »Bože, ne znam. Sjećam ste da ste primili onaj poziv. I vozili smo se kroz onu cijev. To je bilo zabavno. Ali, kad smo došli do te velike sobe sa svjetlima, počela sam se osjećati nekako... smušeno.« »Doktor je rekao da si imala reakciju na brod. Dao ti je psih... inhibitore.« »Inhibitore? Iste tablete koje uzimate ti, Harley i svi "luđaci"?« Amy me gurnula ustranu kako bi se uspravila. »Pa... da.« »Grrr!« zacvilila je Amy. Skočila je s kreveta i počela hodati po sobi, a ruke su joj se stisnule u šake. »Ovaj je brod gadno sjeb...! Nisam luda! Ti i Harley niste ludi!« Ništa nisam rekao jer joj napola vjerujem. Međutim, ona je moju tišinu protumačila kao poricanje. »Što se dogodilo pa ti i svi drugi na ovom glupom brodu mislite da je ono ponašanje


- kao što je valjanje s bilo čim što hoda, ponašanje bezumnog idiota - što vas je navelo na pomisao da je to - to - normalno'?.« Slegnuo sam ramenima. Tako je uvijek i bilo. Kako objasniti ovoj djevojci, koja je odrasla u svijetu punom različitosti, u svijetu bez pravog vodstva, sa mnogo zbrke i rata, da se ovako upravlja normalnim društvom, miroljubivim društvom, društvom koje ne nastoji samo preživjeti, kao ono u kojem je ona živjela, već napreduje i cvate dok juri svemirom prema novom planetu? Amy je odmarširala do stola i uzela fleksić. »Kako ova prokleta stvar radi?« zahtijevala je upute dok je petljala po njemu. »Ovo je slično računalu, zar ne? Zar ne sadrži podatke o Zemlji? Pokazat ću ti kako izgledaju pravi ljudi, normalni ljudi! Pokazat ću ti koliko je ovo mjesto čudno!« Ne radi to kako treba. Prstom je prešla preko zaslona i otvorila mapu lokatora dojavljivača koju sam joj prije pokazao, ali ne zna kako otvoriti išta drugo. Počela je tipkati po njemu, zatim udarati po njemu prstima, a zatim je zgrčila ruke u šake i udarila njima po stolu. Ustao sam, došao do nje i pažljivo uzeo fleksić iz njezinih ruku. Oči su joj suzne. »Ne mogu to podnijeti«, prošaptala je. »Ne mogu podnijeti te ljude, ne mogu podnijeti ovaj "svijet". Ne mogu živjeti ovdje. Ne mogu provesti ostatak života ovdje. Ne mogu. Ne mogu.« Znači, tako. Govor Velikog Starješine na skrbničkoj razini u dovoljnoj je mjeri prodro u njezin um. Zna da je uhvaćena u klopku, kao i svi mi. Želim je zagrliti i čvrsto priviti uza se. Međutim, istovremeno znam da je to potpuno suprotno onome što ona želi. Ona želi biti slobodna, a sve što ja želim jest čvrsto je priviti uza se. »Mislim da znam što bi ti moglo pomoći«, rekao sam.


57 AMY Dok hodamo stazom koja vodi od Bolnice, Mali Starješina veoma je tajnovit. Ne želi mi ništa reći i pretpostavljam da mi se zbog toga uistinu popravilo raspoloženje. Ponaša se kao malo dijete koje želi svom prijatelju pokazati novu igračku. Samo to dovoljno je da zaboravim na čudan i nejasan osjećaj koji nalikuje probijanju kroz vodu. Par koji sjedi na klupi pored ribnjaka mahnuo nam je dok smo prolazili. Ženino lice blista i blaženo se nagnula prema muškarčevim prsima. Desnu ruku obavila je oko trbuha, a muškarčeva je ruka drži u zagrljaju. Žena je prignula glavu i shvaćam da govori svojoj nerođenoj bebi, a ne muškarcu na kojeg se naslanja. »A sve su zvijezde imale pruge svjetla koje su ih pratile i sve su nas obasjavale, kao i tebe.« »Veliki Starješina rekao mi je da nije za mene«, rekao je Mali Starješina tiho dok brbljanje para iščezava iza nas. Dobacila sam mu zbunjen pogled. »Zaslon sa zvijezdama u Velikoj sobi. Veliki Starješina rekao mi je da se to ne nalazi tamo radi mene kad sam otkrio da nisu u pitanju prave zvijezde, već samo žaruljice.« Odvratio je pogled od mene i rekao slabim glasom: »To je bilo onog dana kad si se ti probudila.« Riječi su mu ostale visjeti u zraku između nas. I meni i njemu se čini kao da je to bilo davno. Mali Starješina ispružio je ruku prema sretnom paru na klupi. »Veliki Starješina rekao je da su lažne zvijezde tamo radi njih.« »Aha, razumijem.« Normalno je što Veliki Starješina želi nadzirati čak i zvijezde. Pomoču njih zavarao je ljude na brodu - kad im je rekao da neće doživjeti slijetanje na planet, oni su barem vidjeli zvijezde o kojima će pričati svojoj djeci. Pogledala sam iza sebe prema ženi koja je sjedila na klupi i nježno držala trbuh šapćući svom nerođenom djetetu o zvijezdama koje su vidjeli, obećavajući mu da će provesti život pod nebeskim svodom. »To je okrutno«, rekla sam. »Mučiti ih varavim nadama o vanjskom svijetu, a zatim im to oduzeti.« Mali Starješina zatresao je glavom. »Nije tako. Ispričao im je priču koju će moći prenijeti svojoj djeci. Na taj se način nada prenosi s koljena na koljeno.« Zagledala sam se u njega. »Donekle se slažeš s Velikim Starješinom, zar ne?« »Donekle.« Želim se prepirati. Veliki Starješina ponaša se kao razmaženo dijete koje baca igračke oko sebe. Čeka neku izliku kako bi nas slomio, traži bilo kakav znak protivljenja toj igri. Uvijek promatra očima koje me podsjećaju na Lutheove oči. On ne pomaže ljudima kao što Mali Starješina, čini se, misli, već izvrće situaciju kako nitko ne bi uistinu mario za činjenicu da ćemo svi biti mrtvi ili prestari još prije nego što sletimo na novi planet. Ali prije nego što sam uspjela išta reći, Mali je Starješina viknuo: »Stigli smo!« Tako je ponosan na sebe da mu nemam srca reći da sam već bila u Arhivu. Ipak, zadnji put kad sam bila ovdje, nisam baš bila u najboljem stanju, onako pokrivena blatom i suzama. Sjećam se muškarca koji mi je tad pomogao, Oriona. Njegova me ljubaznost


spasila od ludila. Jedna od ljuljački na verandi polako se pomicala kao da se netko upravo digao iz nje, ali nije bilo nikakva drugog znaka života. Mali Starješina pružio je ruku kako bi mi otvorio vrata. Potom sam vidjela oči i nasmiješila sam se očekujući Oriona, ali umjesto njega, s ciglenog zida u mene gleda naslikano lice Malog Starješine. »Ah!« rekla sam nagnuvši se prema naprijed kako bih bolje vidjela novi portret. Lice Malog Starješine zamijenilo je tvrdo lice Velikog Starješine. »Da.« Mali Starješina zvuči plaho. Prvo mi je palo na pamet da se htio pohvaliti slikom. To bi Jason napravio, glumatao bi, ali vidim kako bi volio da je nisam primijetila. »Uđi«, rekao je Mali Starješina. U Arhivu nema nikoga osim nas. Tamno je i mračno. Mali Starješina pokazao mi je veliki model Zemlje i brod koji sam vidjela ranije. Pretvarala sam se da ga slušam, ali ometaju me slike koje se izmjenjuju na zidovima. Zadnji put kad sam bila ovdje s Orionom, bili su prazni. Gotovo ih nisam ni primijetila. »Zidni fleksići«, rekao je Mali Starješina kad je primijetio što mi odvlači pažnju. »To se radilo na Godspeedu dok si ti spavala.« Uputio mi je širok smiješak, ali jedva sam ga primijetila. Oduševljava me sve što se prikazuje ispred mene: slikovni prikazi dojavljivača i još gravitacijskih cijevi. Umjetnost: razabirem nekoliko prikaza Harleyjevih umjetničkih djela - nekoliko njih prikazuju koi, što se čini njegovom omiljenom temom - ali ima toga još: skulpture, lončarija, crteži, rukom šivani prekrivači. Na jednom od fleksića prikazuju se različiti naslovi, a kad je Mali Starješina dotaknuo zaslon, glazba je ispunila ulazni prostor. Prvi put otkad sam se probudila, osjećam kako bih mogla naučiti voljeti ovo mjesto. To nije Zemlja, ni približno, ali vidim umjetnost, izume i život koji Zemlja nikad neće upoznati. Također, sve se to događalo dok sam sanjala svoje noćne more ispod nogu nekoliko generacija ljudi. Nisu znali za mene, baš kao što ni ja nisam znala za njih. »To je čudno«, rekao je Mali Starješina kuckajući člancima prstiju po jednom od velikih ekrana koji predstavljaju čitava računala. »Što?« »Slika se ne želi promijeniti«, rekao je Mali Starješina. Da na vrhu nije bila oznaka - »prototip brzog reaktora na OLOVNOJ OSNOVI« ne bih znala što je to uopće. Ipak, ime mi baš i ne pomaže. Svejedno ne znam što to znači. »Zaključan je«, rekao je Mali Starješina. »Vidjet ću mogu li...« Pristupio je jednoj od crnih kutija na zidu te palcem prešao preko čitača. »Dopušten je pristup Velikom Starješini/Malom Starješini«, zacvrkutalo je računalo. Posvuda oko nas slike su se promijenile. Sad se slika Zemlje miješa sa slikama Godspeeda. Sliku krajobraza Bolnice i vrta zamijenila je fotografija Doline spomenika. Iako nisam živjela tamo, podsjeća me na mjesto na zapadu gdje se nalazio svemirski laboratorij, otprilike sat vremena od Colorada, gdje sam upoznala Jasona i na posljednje mjesto koje sam zvala domom. »Većini ljudi nije dopušteno ovo vidjeti«, rekao je Mali Starješina još uvijek pokušavajući na jednom monitoru prikazati nešto drugo osim shematskog prikaza motora. »Kad god se rodi nova generacija, ponovo počinje raditi Škola. Djeca će vidjeti model Zemlje u Sunčevu sustavu i model Godspeeda. Ali, ovo ne smiju vidjeti.« »Zašto ne?« upitala sam prešavši prstima preko zaslona na kojem se prikazuje Dolina spomenika upravo prije nego što se pretopila u prikaz egipatske Sfinge. »Veliki Starješina kaže da je ljudima najbolje ne razmišljati previše o Zemlji u


Sunčevu sustavu. Trebali bismo razmišljati o budućnosti, a ne o prošlosti.« »Ali, tebi dopušta to vidjeti.« Mali Starješina okrenuo se prema zaslonu i na trenutak se zagledao u oči Kim Jong Ila na fotografiji, ali zatim se ta slika pretvorila u sliku jednog od starijih predsjednika. Ne sjećam se tko je taj debeli s velikim brkovima. »To spada pod obuku. Želi me upoznati s prilikama na Zemlji u Sunčevu sustavu kako bih spriječio greške koje su se tamo događale. Zašto ova prokleta stvar ne radi?« Želim reći da na Zemlji nije bilo grešaka, ali znam da to nije istina. Želim reći i da način na koji Veliki Starješina upravlja svijetom nije u redu, ali nisam sigurna je li to istina. Postoji toliko stvari o svijetu unutar broda koje jednostavno ne razumijem. »Orione!« zazvao je Mali Starješina. »Pristup jednom od zidnih fleksića je zabranjen!« »Je li ovdje?« Pogledala sam uokolo. Čini se kao da nema nikoga osim nas. Slika se na zaslonu promijenila. Sliku jednog predsjednika zamijenila je slika drugog. »Kao što sam rekao, Veliki Starješina želi me upoznati s događajima na Zemlji u Sunčevu sustavu. Puno vaših vođa imali su dobre ideje, ali nisu uspjeli navesti ljude na to da ih prate. Kao on.« Pogledala sam ponovo sliku na zaslonu. »Tko? Abraham Lincoln?« Mali Starješina potvrdno je kimnuo. »Šesnaesti državni vođa Sjedinjenih Američkih Država, koje se nalaze na sjevernoj polutki Zemlje u Sunčevu sustavu, između Atlantskog i Tihog oceana. Bio je vođa tijekom Građanskog rata, rata između saveznih država.« »Da, znam.« Sad sam oprezna. Nešto je tako hladno i suzdržano u načinu na koji Mali Starješina govori o Abrahamu Lincolnu da nisam sigurna ni u to što on zna ni u ono što ja znam. U sjeni pored vrata vidim nekakav pokret. »To je vrsta vođe u kojeg me Veliki Starješina želi pretvoriti.« Slika je počela nestajati, ali Mali Starješina dotaknuo je zaslon i Lincolnova je slika ostala na njemu. Čekam što će sljedeće reći. »Kad su se države željele podijeliti zbog razdora, Lincoln ih je uspio održati zajedno zahvaljujući ulozi snažnog središnjeg vođe.« »Da.« Riječ je skliznula s mojih usana, razvučena i tiha. Pozornost mi je dijelom usmjerena prema vratima. Sluša li to Orion ili netko drugi? Također, zašto ta osoba, tko god bila, ne izađe iz sjene i ne porazgovara s nama? »A kad su različitosti koje su postojale između saveznih država postale prevelike, Lincoln je bio taj koji je otklonio uzrok tog razdora.« »Ja... što?« »Monoetničnost. Uzrok rata ležao je u tome što dvije rase nisu mogle živjeti u jednoj zemlji. Lincoln je poslao crnu rasu natrag na afrički kontinent i rat je završio.« Počela sam mucati. »O čemu govoriš? To se nije dogodilo!« Mali Starješina potom je dotakao zaslon, a sliku Lincolna zamijenio je tekst. Naglas je pročitao riječi, a u glasu mu se naziralo strahopoštovanje. »Prije osamdeset i sedam godina naši su očevi na ovom kontinentu stvorili novu državu posvećenu ideji jednakosti svih ljudi prilikom njihova rođenja. Sad smo u velikom građanskom ratu koji će pokazati kako ta država može opstati iako ljudi nisu jednaki. Sastali smo se na velikom bojištu ovog rata kako bismo odredili budućnost jedne države, jednog naroda koji je oslobođen razdora, koji živi u miru zahvaljujući jednakosti. Naša će država sad otkriti snagu jedinstva i jednakosti.« Tekst se pomaknuo prema dolje. Mali Starješina duboko je udahnuo te je želio


nastaviti čitati. »Stani!« Iznenađeno me pogledao. »To nije Govor u Gettysburgu«, rekla sam. »Naravno da jest.« »Nije.« »Kako onda glasi Govor u Gettysburgu?« Kopam po mozgu pokušavajući se sjetiti. »Ovaj dio o osamdeset sedam godina, to je isto. Ali, ovaj u kojem kaže kako svi trebaju biti jednaki - toga tamo nema.« »Dobro, kako onda glasi?« »Pa... Prije osamdeset i sedam godina... ovaj... Dobro, slušaj, ne znam ga napamet, ali znam dovoljno kako bih tvrdila da je ovaj govor drugačiji.« Mali Starješina pogledao me u dvojbi i shvatila sam koliko su moji argumenti slabi. Osjećam krivnju. Kako sam mogla napustiti Zemlju, a da to nc znam? »Ovo je, ustvari, rasizam«, rekla sam. Čini se da Mali Starješina ne zna što je »rasizam«. »Govor koji si upravo pročitao. U njemu se govori o podjeli rasa. Ali, to nije smisao Govora u Gettysburgu. Osim toga, pogledaj se.« Mahnula sam rukom prema njegovoj tamnoj puti, bademastim očima, tamnoj kosi. »Ti si savršeni primjerak miješanja rasa.« Mali Starješina sad izgleda još zbunjenije. Ne shvaća da rasa spada u osobni identitet. Njemu to predstavlja samo razliku, i to razliku koju je bolje ukloniti. Shvatila sam još nešto: to je upravo ono što Veliki Starješina želi od njega napraviti. Mislim da čujem smijeh, tiho smijuljenje pored vrata, ali kad sam se okrenula, tamo nije bilo nikoga. Samo Mali Starješina koji me i dalje ne razumije. Zašto bi me i razumio? Kako može učiti iz povijesti ako je povijest izmijenjena? Ja sam jedina koja to zna, a ne znam dovoljno da to ispravim. Bi li mi uopće vjerovali kad bih pokušala?


58 MALI STARJEŠINA Amy gleda u zaslon jednako uzrujana kao što je bila prije nego što smo krenuli ovamo. Ovo ne ide po planu. Ovo je trebalo biti ono nešto što će je ponovo usrećiti. Dotaknuo sam zaslon i pustio da Lincolnova slika izblijedi. Lincolnovo naborano lice zamijenila je slika ljudi tijekom njemačke inflacije, a njihove bačve novca miješaju se s njegovom neurednom kosom. »Trebali bismo se vratiti«, rekla je Amy. »Harley je dovoljno dugo držao stražu na krio-razini. Ja ću preuzeti smjenu.« Ovdje postoji još toliko toga što joj želim pokazati: prostorije s knjigama, pravim knjigama sa Zemlje u Sunčevu sustavu. Prostorija s rukotvorinama na drugom katu gdje se nalaze modeli strojeva sa Zemlje u Sunčevu sustavu uključujući originalni traktor na kojem se temelje naši traktori. Znanstveni arhiv u kojem je prikazano kako smo razvili sustave dojavljivača i gravitacijskih cijevi. Ipak, ako ona ne želi vidjeti ništa od toga, ima li smisla pokazivati joj sve to? »Znam tog čovjeka«, rekla je Amy sa strahopoštovanjem i čuđenjem u glasu. Gurnula me ustranu kako bi mogla vidjeti sliku na zaslonu. Zagledao sam se u sliku. To je stariji muškarac, negdje između Doktorove i Harleyjeve dobi, tamne kose i očiju, ali čudnovatog pogleda koji pokazuje koliko se razlikuje od nas. On nije monoetničan i izgleda jednostavno... drugačije. Sjedi ispred kontejnera i drži debeljuškastu bebu u krilu. Sigurno nije važan poput onih o kojima sam morao pamtiti činjenice jer me Veliki Starješina tjerao na to. »To je Ed.« »Tko?« »Ed. Srela sam ga upravo prije nego što su me zamrznuli. Zapravo, on je bio jedan od muškaraca koji je zamrznuo mene i moje roditelje.« To se ne čini kao dovoljno važan razlog da bi se njegova slika našla pored Abrahama Lincolna. Pružio sam ruku pored Amy i dotaknuo zaslon. Slika tog »Eda« zamrznula se, a kad sam ponovo dotaknuo zaslon, prikazao se tekst o njemu. »Edmund Albert Davis Mlađi«, pročitao sam naglas. »Prvo dijete rođeno na Godspeedu, prikazano ovdje sa svojim ocem, Edmundom Albertom Davisom Starijim, jednim od dobrovoljaca sa Zemlje u Sunčevu sustavu prilikom lansiranja broda.« »Poznavala sam ga«, rekla je Amy. Nagnula je glavu i gleda u sliku kao da je slika Edmunda Alberta Davisa Starijeg živa i ona sad razgovara s njim. »Nisam imala pojma da se prijavio za odlazak sa Zemlje na Godspeed.« Razmišljam o Edmundu Albertu Davisu Mlađem i kako je bio prva osoba koja je rođena ovdje u zarobljeništvu. Pitam se kako se osjećao odrastajući s ljudima koji su živjeli na Zemlji i znajući da to nikad neće vidjeti. »Da sam barem znala«, rekla je Amy. »Voljela bih da sam više razgovarala s njim. Bilo bi mi drago da sam ga pitala zašto se pridružio posadi. Činio se toliko ogorčenim kad smo se sreli. Ali, to je možda bilo samo...« Glas joj se utišao dok je gledala u zaslon i ne vidjevši ga. Iznenada se nasmijala. »Samo pomisli! Upoznala sam ovog čovjeka prije nekoliko stoljeća, a sad bih mogla sresti njegove nasljednike na ovom brodu! Potomke


muškarca koji me zamrznuo! Kako bi to bilo super!« Okrenula se prema meni raširenih očiju. »Što ako si ti Edov potomak? Kakva bi to slučajnost bila!« Nasmijao sam se jer se ona smije. »Pitam se jesi li«, rekla je, a pogled joj pleše između mene i slike na zidnom fleksiću. »Jesam li što?« »Edov potomak?« »Ne znam.« »O, molim te!« prezirno je otpuhnula Amy. »Uza svu ovu tehnologiju sigurno je netko vodio genealošku kartu. Kladim se da je imaju Veliki Starješina ili onaj Doktor njih zabrinjava incest.« »Ovdje se čuvaju svi dokumenti. Ovo je Arhiv«, odgovorio sam. Nije primijetila moj šuplji ton. Znam da, čak i ako pronađemo Edove potomke, ja neću biti jedan od njih. Dokumenti o mom rođenju skriveni su. Možemo pratiti Edovo porijeklo sve do Zemlje u Sunčevu sustavu, ali ne mogu se vratiti ni korak unatrag na svom obiteljskom stablu. »Hajde! Pogledajmo jesi li u rodu s Edom!« Uhvatila me za ruku. Nisam je vidio tako uzbuđenu od... ustvari, nikad. Težina brige koju nosi na sebi zaboravljena je, barem na trenutak. I učinit ću sve kako se više ne bi vratila. »Ne bi trebalo biti preteško ući tome u trag«, rekao sam. »Budući da je to prva beba rođena na brodu, siguran sam da postoji dokumentacija o tome.« Prsti su mi prešli preko točaka na zaslonu, pritisnuli infotočku, a zatim sam unio ključne riječi. Amy me oduševljeno gleda. Brže tipkam po zaslonu. Prsti su mi se zapetljali, zaslon se oglasio zvukom koji ukazuje na to da se buni i moram ponovo pokrenuti tražilicu. Konačno: »Evo ga!« Amyna glava nagnula se unatrag dok je čitala tekst pri vrhu zaslona. »Ed Stariji vodi do Eda Mlađeg...« promrmljala je. Oči joj se polako spuštaju po zaslonu prije nego što podiže zbunjeni pogled. Čini se kao da me želi nešto pitati, ali potom je ponovo vratila pogled na zaslon i počela tiho brojati. »Jedan, dva, tri...« Konačno me pogledala namrštena čela. »Trinaest generacija. Na ovoj je karti trinaest generacija. Od Eda Mlađeg sve ovdje do Benite, zabilježeno je trinaest generacija ljudi.« »Pa?« Amy je počela koračati od modela Zemlje u Sunčevu sustavu natrag do zaslona. »Koliko se generacija može roditi u jednom stoljeću? Možda četiri ili pet? Dakle, tri generacije predstavljaju oko tri stoljeća, zar ne?« Kimnuo sam. »Ali, pogledaj ovo.« Amy je pokazala na dno zaslona. Ispod Benitina imena stoji: »Umrla tijekom kuge.« »Kad je bila kuga?« upitala je Amy. »Davno«, rekao sam polako. Sjetila sam se kipa Velikog Starješine iz doba kuge u bolničkom vrtu. Toliko je istrošen i oštećen tijekom vremena da su crte njegova lica iščeznule. »Koliko davno?« Govori jako užurbano i to se prenosi na mene. »Prije Velikog Starješine. Još davnije od Velikog Starješine prije njega.« »Dakle, možda prije sto godina. To bi značilo da je Benita, trinaesta generacija ove obitelji... rođena otprilike tristo godina nakon lansiranja broda. Ali, umrla je tijekom kuge... a to se dogodilo prije nekih stotinu godina. Ovaj brod leti najmanje jedno stoljeće


dulje nego što je bilo predviđeno...« »Ali, brod je trebao sletjeti za pedeset godina. Letimo tek dvjesto pedeset godina«, rekao sam. Amy je prestala koračati i okrenula se prema meni. Oči su joj široke i upiljene u mene. »Kako možeš biti siguran u to?« rekla je. »Pogledajmo genealoške karte nakon kuge. Ako izračunamo koliko je generacija rođeno nakon kuge, možda ćemo moći ustanoviti koliko ovaj brod uistinu putuje.« Čini mi se kao da imam kamen u želucu koji me vuče prema dolje, koji vuče cijeli brod prema dolje. »Nema genealoških karata nakon kuge. Upravo sam se sjetio: Doktor mi je jednom rekao da je kuga izbrisala toliko ljudi da su nakon toga prestali izrađivati genealoške karte.« »Sezona«, šapnula je Amy više za sebe. »Sezona je započela nakon kuge, zar ne?« Zabuljila se u prazno. »To ne može biti slučajnost. Ta trinaesta generacija, Benitina generacija - tad je brod trebao sletjeti. Sigurno je tad bilo prošlo već tri stoljeća. Ali, nakon kuge i početka Sezone prestali su izrađivati genealoške karte...« »I zabranjeno je fotografiranje«, dodao sam. »Nema slika broda iz godine prije kuge sve do danas. Kad sam bio mlađi, kuga me oduševljavala. To je jedan od prvih događaja koje mi je Veliki Starješina spomenuo, ali o tome uopće nema slika ni videozapisa, a sad samo znanstvenici na strojarskoj razini mogu fotografirati, a i to samo kako bi snimili svoja otkrića.« »Nešto se dogodilo tijekom kuge«, rekla je Amy polako. »Nešto toliko loše da je sva dokumentacija o njoj uništena. A sve nakon toga - Sezona, način na koji se ljudi ovdje ponašaju - sve je povezano s kugom.«


59 AMY Mali Starješina počeo je nešto govoriti, ali upravo kad je otvorio usta, širom su se otvorila vrata Arhiva. »Mali Starješino!« glas Velikog Starješine, snažan i hladan, odzvanja praznim hodnikom. Mali Starješina bacio se prema upravljačkim pločama. Nestale su sve zabranjene slike ljudi i mjesta mog doma. Zacrnio se zaslon s izdajničkom genealoškom kartom i nestala je slika motora kojem je pristup bio zabranjen. »Ne moraš se zamarati«, zarežao je Veliki Starješina. Prstom je dotaknuo mjesto iza lijevog uha gdje je ugrađen dojavljivač. »Pratim sve što učiš na ovom brodu. Znam što si otvorio pomoću svog pristupa.« »Žao mi je, gospodine«, rekao je Mali Starješina bez razmišljanja, ali osjećam da to ne misli i da žali što je to uopće rekao. Uspravio se i djelomično se pribran. »Ali otkad "pratite" što radim? A, iskreno, iznenađen sam što ste uopće išta primijetili. Zadnji put kad sam vas vidio, bili ste pij...« Naglo sam okrenula glavu prema Velikom Starješini. Pijan? Jeli Mali Starješina htio reći ila je Veliki Starješina bio pijan! Velikom Starješini nije promaknuo taj pokret. Međutim, kad je progovorio, nije se obratio meni, već samo Malom Starješini: »Pravi vođa nikad ne gubi nadzor nad sobom i ne opija se.« Sad je pogledao u mene. »Koliko se sjećam, mislio sam kako bi mogla izazvati pomutnju na mom brodu. Očito sam bio u pravu.« »Nisam ništa učinila«, rekla sam. U glasu mi se osjeća tračak straha. Nisam zaboravila njegovu prijašnju prijetnju. Veliki Starješina prezirno je mahnuo rukom prema meni. »Tvoje prisustvo više je nego dovoljno. Potpuno je omelo mog... učenika.« Ovo posljednje rekao je podrugljivim tonom, kao da učenika izjednačuje s dosadnom malom čivavom koja ne prestaje lajati. Ponovo je skrenuo pogled na Malog Starješinu. »Vrijeme je da nastaviš s učenjem. Bio sam zauzet Sezonom i pustio sam te da se igraš sa svojom malom prijateljicom, ali ako imaš vremena tražiti podatke koje sam vidio da tražiš, onda je očito vrijeme da se preusmjeriš na neko korisnije gradivo.« Krenuo je natrag prema vratima. Mali Starješina ugrizao se za usnicu i nije bio posve siguran treba li poći za njim. »Čekajte!« Veliki Starješina okrenuo se na moj poziv, ali nije se vratio. »Želim neke odgovore, k vragu!« rekla sam zakoračivši prema njemu. »Vi i ja znamo da se događaju neke lude stvari. Sezona je bila dovoljno grozna, ali sad me Doktor naziva ludom i moram uzimati iste tablete koje pije Mali Starješina, a ovo mjesto...« »Dosta«, Veliki Starješina prekinuo me hladnim zapovjednim glasom. »Rekao sam ti da ne izazivaš pomutnju. Očito me nisi poslušala.« »Mislim da ovom brodu treba malo pomutnje!« »Zadnja osoba koja je tako razmišljala više uopće ne razmišlja.« Arhiv je tih i ne čuje se ništa osim oštrog udaha Malog Starješine. Neprijateljski se


gledamo oči u oči. Veliki Starješina stoji pored vrata, ja pored planeta izrađenog od gline, a Mali Starješina između nas kao oznaka u igri povlačenja konopca koja će dovesti do istine. »Dođi, Mali Starješino.« Veliki Starješina ponovo se okrenuo prema vratima. »Što se dogodilo za vrijeme kuge?!« povikala sam za njim. »Što nam skrivate? Vi znate, znam da znate! Zašto mi jednostavno ne možete reći istinu?« Na to je Veliki Starješina u tri duga koraka prešao hodnik i stao ispred mene. »Ovaj je brod izgrađen na tajnama. Tajne ga pokreću«, rekao je dok kapljice sline lete iz njegovih usta prema mom licu. »A, nastaviš li postavljati pitanja o njima, vidjet ćeš koliko sam daleko spreman ići kako bih sačuvao svoje tajne. Idi u svoju sobu. Ovaj će se put Doktor pobrinuti za tebe. Dođi, Mali Starješino!« zarikao je. Mali Starješina skočio je i krenuo za Velikim Starješinom kroz vrata dobacivši mi pogled pun isprike prije nego što je zatvorio vrata i ostavio me u zamračenom hodniku s prašnjavim modelima. Nisam shvatila da su mi ruke stisnute u šake dok ih nisam opustila i rastegnula prste. Tresem se od gnjeva. Samo jedno sigurno znam: otkrit ću tajnu koju Veliki Starješina tako odlučno želi sačuvati, a kad to učinim, razglasit ću je svima.


60 MALI STARJEŠINA Nema iznenađenja: Veliki Starješina odveo me ravno do gravitacijske cijevi i Centra za učenje. Zauzeo sam mjesto kraj stola kao da čekam lekciju, ali mozak mi ubrzano radi. Znam da Amy misli da sam samo slijedio Velikog Starješinu kao poslušni psić koji ide za svojim gospodarom. Vidio sam razočaranje u njezinim očima kad sam je ostavio u Arhivu. Morat ću Amy ostaviti u uvjerenju da sam slab, morat ću žrtvovati njezino dobro mišljenje o meni. Možda je to nešto što vođa mora učiniti. Još malo moram igrati ovu igru. Pouzdati se u mišljenje koje o meni ima Veliki Starješina - da sam glup i neuk, u njegov prezir prema mojoj slabosti. Ne zauvijek. Samo dovoljno dugo kako bih srušio zid koji je podigao između mene i moje uloge vođe ovog broda. Veliki Starješina raspada se po šavovima. Svađa s Amy, način na koji sad tako brzo plane, iznenadna vika i nasilje koje je isplivalo na površinu nakon Sezone - njegova smirena fasada dobrog djedice puca, a kroz nju vidi se njegovo pravo ja, njegovo sitničavo ja koje je gladno moći. Kad se prepirao s Amy, izgledao je smiješno zbog svog gnjeva. On je samo starac koji se čvrsto drži moći koju je nekad imao. Trebam samo bocnuti te pukotine kako bih se probio ispod površine i otkrio što je to toliko dugo skrivao od mene, zašto nikad nije mislio da sa mnom može podijeliti tajne ovog broda. Iako sam rođen kao Mali Starješina, prvi put konačno osjećam kako ću jednog dana postati Veliki Starješina. Nasuprot mene Veliki Starješina prstima je stisnuo korijen nosa između očiju. »Zašto si tražio te podatke?« »Kakve podatke ?« »Činjenice o povijesti Zemlje u Sunčevu sustavu, shematski prikaz motora, podatke o kugi. Što si tražio?« Glas mu je čvrst i svladava se, ali jedva uspijeva. »Zašto je to važno?« »Važno je!« zagrmio je Veliki Starješina udarivši šakama o stol. Nisam se trznuo. Prisilio sam se da budem potpuno miran. Ako sam danas išta naučio od Velikog Starješine, onda je to sljedeće: uzrujam li se, izgledat ću budalasto i djetinjasto. Umjesto toga, govorim polako, tiho i jasno, kao da objašnjavam nešto vrlo jednostavno. »Počeo sam tražiti činjenice koje ste mi odbili spomenuti. Ja bih trebao biti Veliki Starješina jednog dana. Ako mi ne kažete što mi je činiti i što moram znati kako bih bio vođa, onda ću to jednostavno saznati na drugi način. Ako želite stajati ovdje i ljutiti se na mene što sam potražio odgovore na ta pitanja, onda možete okriviti samo sebe. Vaš je posao naučite me sve to.« Lice Velikog Starješine najprije je problijeđilo, a zatim poljubičastilo. »Zar nikad nisi pomislio da sam imao veoma dobar razlog za skrivati te podatke od tebe?« »Ne«, rekao sam jednostavno. »Znam Vas otkad sam bio dijete. Bili ste umiješani u svaki dio mog odrastanja. Zadnje tri godine živim s Vama. Što bi moglo biti razlog zbog


kojeg mi ne želite povjeriti nikakve tajne o ovom brodu?« »Misliš da znaš sve«, narugao mi se Veliki Starješina. »Ti si još uvijek samo dijete.« »Gubite se«, rekao sam mirno i nakrivio glavu prema njemu. »Više ne vladate samim sobom. Pogledajte se. Ludite. Niste više sposobni za ulogu Velikog Starješine.« »A ti jesi?« Veliki Starješina gotovo vrišti i povisio je glas toliko da su njegove riječi gotovo bolne. Slegnuo sam ramenima. »Sigurno je u onome što smo Amy i ja tražili bilo nešto kad ste se tako naljutili. Pitam se što li je to...« U Velikom Starješini kipi. Razmišljam u sebi: Orion nije bio u pravu. Ne mora se biti lukav da bi se doprlo do Velikog Starješine. Samo ga se treba strašno razljutiti. »Sigurno se ne radi o fleksićima u kojima su povijesni podaci: to ste mi već prije pokazali. Vjerojatno je riječ o kugi.« Veliki Starješina podigao je glavu i pogledao me u oči. Ljutnja je sad duboko potisnuta, gori kao užareni ugljen u njegovu želucu. Progutao ju je, tako da više nije vidljiva. »Dugo nisam govorio o njemu.« Udahnuo sam. »O Malom Starješini prije mene?« Veliki Starješina potvrdno je kimnuo. »Je li umro? Ili ste ga...« Ne mogu se natjerati postaviti pitanje do kraja. »Želiš znati više o kugi?« rekao je strašno jednoličnim tonom glasa. »U redu. Ispričat ću ti o kugi.« Skočio je na noge, a zatim prebacio težinu s ozlijeđene na zdravu nogu. Kad se objema šakama naslonio na stol, zlokobno se nadvio nad mene te sam mogao samo podići ponizan pogled i čekati. »Počet ću od ove tvrdnje«, rekao je Veliki Starješina. »Nikad i nije bilo kuge.«


61 AMY Nakon što me Mali Starješina ostavio u Arhivu, ostala sam sama u tami. Nisam sigurna zašto je Mali Starješina otišao s Velikim Starješinom. Njemu vjerujem, ali nemam povjerenja u Velikog Starješinu, a mislila sam da dijelimo to mišljenje o Velikom Starješini. Ispod svega toga, duboko u meni, uvijek je prisutna pulsirajuća zabrinutost za roditelje, stalna želja za pronalaskom ubojice i njihovom zaštitom, želja koja je postala neodvojivim dijelom mene, kao otkucaji srca. Preplavio me val straha. Osjetila sam drhtanje u mišićima nogu, ali ne mogu odrediti je li to zbog toga što žele trčati ili zbog toga što me ne mogu više držati. »Amy?« Jedva sam suspregnula uzvik iznenađenja. »To sam ja, Orion«, rekao je iskoračivši iz sjene iza modela Zemlje. »Gdje ste bili prije?« upitala sam. »Mislila sam da sam Vas vidjela...« Orion mi se plaho nasmiješio. »Gledao sam lokator dojavljivača, samo iz zabave, znaš. Vidio sam da je Veliki Starješina u blizini. Ja... ne slažem se dobro s njim. Mislio sam kako bi bilo najbolje da se pritajim dok ne ode.« »I Vas mrzi, ha?« upitala sam. Orion je kimnuo. »Što ste učinili?« »Uglavnom je problem u tome što uopće postojim.« »Da, tako je i sa mnom.« Orion je odmaknuo kosu s lica pa sam primijetila bijeli odbljesak: ožiljak koji se pruža na lijevoj strani njegova vrata. »Htio sam te nešto pitati«, rekao je Orion. »Vidio sam te kako trčiš i... zanima me od čega bježiš?« On je već druga osoba koja me to pitala, ali mislim kako on, za razliku od djevojke u polju sa zečevima, cilja na nešto potpuno drugačije. »Nisam sigurna«, rekla sam, »ali mislim da sam već umorna od bježanja.« »Da.« Orion je pogledao iza sebe prema Arhivu. »I ja.« »Bolje mi je krenuti«, rekla sam iako nemam kamo poći. Znam samo da ne želim stajati ovdje bojeći se pokrenuti i skrivajući se u sjeni nedostižnih planeta. »Vidimo se«, viknuo je Orion za mnom. Nisam otrčala u Bolnicu. Odšetala sam. Neću sebi dopustiti ući u zonu jer će pokreti mog tijela prigušiti misli koje mi se vrte po glavi. Natjerala sam noge da uspore kako bi mi um mogao nastaviti ubrzano raditi. Zrak je vlažan u bolničkom vrtu. Da sam na Zemlji, pomislila bih da se sprema kiša, ali nisam na Zemlji, a ovdje postoje samo prskalice na stropu. »Prestani«, rekao je stariji glas iza mene. »Mogu se i sama uspeti stepenicama.« Znatiželjno sam se okrenula. Stariji glas zvuči upućeno i pronicljivo - i prepoznala sam ga. Steela. Žena koja je rastjerala gomilu hranitelja u Gradu tijekom mog prvog trčanja nakon buđenja. »Da, majko.« Mlađa žena ne zvuči slično svojoj majci. To je isti bezizražajan i jednoličan ton glasa kojim je govorila Filomina tijekom liječničkog pregleda.


Steela je uhvatila moj pogled svojim zamagljenim očima boje mlijeka i zemlje. Na trenutak me oprezno pogledala, a zatim su joj se naborane usnice raširile u još naboraniji osmijeh. Zubi su joj žuti i neravni te osjećam miris luka u njezinu dahu, ali ipak ima lijep osmijeh. Iskreni osmijeh. »Majko«, ponovo je rekla žena. »Zašuti, molim te«, rekla je stara žena ugodnim glasom. »Neću dugo.« »U redu, majko.« Žena je stajala savršeno mirno, kao igračka na navijanje koju treba iznova naviti. Ni najmanje je ne uzrujavaju grube riječi njezine majke i čini se da joj nije nimalo neugodno samo stajati. »Drago mi je što Vas ponovo vidim«, rekla sa pruživši joj ruku. Steelin stisak čvršći je nego što sam očekivala. »Da barem i ja mogu reći isto. Mrzim ovo mjesto.« »Majko«, rekla je vedrim glasom Steelina kćer. »Trebale bismo ući u Bolnicu.« Steela izgleda istovremeno poraženo i prkosno. »Majko.« Ženin je glas uporan, ali ugodan. Savršeno ugodan. Savršeno jeziv. »Dolazim!« Steela zvuči kao ljutito dijete, ali izgleda kao tužna stara žena koja je prestara da bi sama donosila odluke. »Ja ću je odvesti«, rekla sam prije nego što sam shvatila što govorim. »Mislim, ionako idem tamo, nije mi problem.« Kćer je zatreptala. »Ako ti to odgovara. Majk...« »Da, da, odgovara mi. Sad idi.« Steela je gledala kćer kako odlazi. »Kakva je šteta morati gledati vlastitu kćer kako postaje jedna od njih.« Otvorila sam usta kako bih upitala tko su oni, ali Steela je korak ispred mene. »Jedna od onih budala bez mozga. Kad mi je bilo dvanaest godina, rekli su da sam luda i obučili me za poljoprivrednog tehničara.« Dok sam je vodila uza stube, gledala je u vrt iza Bolnice. »Ja sam napravila taj vrt. Kad sam došla, nije bilo ničega osim grmlja i korova. Otad stalno uzimam one male plavo-bijele tablete. Ali, to mi ne smeta. Radije ću biti luda i uzimati lijekove, nego biti tako prazna. U neku ruku, voljela bih da mi je i kći luda. Možda bi mi se više sviđala.« Prazna. Dobar opis. »Čula sam o tebi preko dojavljivača«, rekla je Steela kad me primila za ruku. Stisnula mi je snažno lakat, što znači da njezini zgrčeni prsti odaju pogrešan dojam. »Mislim da nisi ono što oni tvrde.« »Mislim da ste Vi jedna od najpametnijih osoba na ovom brodu.« Steela je prezirno otpuhnula. »Nisam pametna.« Podigla je pogled kad smo stigle do vrata. »Nisam uopće pametna. Samo sam prestrašena. To je sve.« Čvršće je uhvatila moj lakat pronašavši nekako najtanju kožu kako bi u nju zabila svoje nokte. Želim maknuti njezine prste sa svoje ruke, ali kad sam je pogledala, vidim da se drži za mene kao za uže spasa, stoga neću biti osoba koja će je pustiti da se utopi. »Čega se trebate bojati?« Steela se zagledala u prazno preda se. »Ja sam jedna od posljednjih.« Podigla je pogled prema meni i vidjela moje zbunjeno lice. »Jedna od posljednjih u svojoj generaciji.« Vrata su se otvorila i ušli smo, ali Steela je išla sve sporije i sporije pa je stala nakon što smo prešli nekoliko metara predvorja. »Nitko se nikad nije vratio odavde.« »Nemojte biti bedasti«, nasmijala sam se. »Ja sam jutros otišla odavde.« Steela je bacila pogled na moju glatku ruku. »Ne zaboravljam. Nikad nisam zaboravila nikoga od njih: Sunestru, Everarda, mog Albija... sve su ih ovamo dovele njihove drage obitelji bez mozga i nitko od njih nikad se nije vratio.«


Zabrinuto sam se ugrizla za usnicu. »Nikad ih nisam vidjela«, rekla sam, ali sam se sjetila da je nedavno neka žena primljena u Bolnicu. Sestra ju je odvela. Kamo? Odvela sam Steelu do prijemnog šaltera i pročistila grlo kako bih privukla pozornost zdepaste žene. »Što je?« upitala je zagledavši se u Steelu hladnim i tvrdim očima. »Kći ju je dovela ovamo«, rekla sam. Sestra je kimnula i krenula oko stola prema nama. »Odvest ću je na četvrti kat.« »Ali, niste je ni pitali što nije u redu.« Sestra je zakolutala očima. »Što nije u redu?« upitala je Steelu. »Ništa«, rekla je Steela. »Je li Vaša kći rekla da nešto umišljate?« »Rekla je da sam...« Steela je počela govoriti zabrinuta izraza lica. »To nije tako strašno«, rekla sam i potapšala Steelinu ruku. »Stariji ljudi ne mogu uvijek jasno razmišljati. Ne morate se brinuti.« Pogledala sam sestru. »Nema potrebe da zbog toga ide u Bolnicu. Mogu je odvesti natrag kući.« »Kakvi umišljaji?« upitala je sestra s prizvukom dosade u glasu. Steelino se lice smračilo. Vidim da je uistinu zabrinuta i preplašena. »Ja... sjećam se...« promrmljala je. »Što mislite da se dogodilo?« Sestra nije podigla pogled s fleksića po kojem tipka. »Zvijezde«, šapnula je Steela. Čvršće sam joj stisnula ruku. »Ranije kad je Veliki Starješina rekao...« Glas joj se utišao. Znam što hoće reći. »Ali...« Posvetila sam Steeli potpunu pažnju. Po načinu na koji se trese vidim da je ono što pokušava reći njoj iznimno važno. Sestra je zijevnula. »Ali, sjećam se da se to sve već prije dogodilo. Kad sam bila trudna sa svojom kćeri...« »Nije se dogodilo«, ubacila se sestra. »Puno staraca u zadnje vrijeme govori to isto. Brkaju prošlost i sadašnjost.« Steela se nakostriješila. »Nemojte mi govoriti čega se sjećam, a čega ne!« »Klasični slučaj umišljaja uzrokovan starošću«, izrecitirala je sestra kao činjenicu. »Pođite sa mnom.« Zaobišla je stol i posegnula za Steelinom rukom. Steela se čvršće privila uza me i odbila se pomaknuti. »Kamo je vodite?« upitala sam. »Četvrti kat.« Mozak mi ubrzano radi. Moram zamijeniti Harleyja na straži i moram se više usredotočiti na otkrivanje identiteta ubojice. Međutim, Steeline se krhke ruke tresu. Rekla sam da je neću pustiti da se utopi. Imam vremena još malo biti njezina plutača spasa. Osim toga, očajnički želim znati što se skriva iza onih zaključanih vrata. »Ja je mogu odvesti«, ponudila sam. Osjetila sam kako se Steela opustila na samu tu pomisao. »Ne bih smjela...« »Ne smeta mi.« »Nazvat ću Doktora.« Ruka joj se zaustavila kod gumba iza uha. »Ne, nema potrebe. Već sam bila tamo. Nećemo se izgubiti.« Sestra oklijeva, ali potom klima glavom. Gleda nas znatiželjnim očima dok se


približavamo dizalu. Očito očekuje da ćemo pokušati pobjeći, ali ja sam samo pritisnula pozivni gumb i sad čekamo dizalo. »Možemo pobjeći«, promrmljala sam prema Steeli. »Znam neke tajne putove. Mogu Vas izvesti odavde a da nitko ništa ne primijeti.« Ni sama ne znam zašto to nudim. Ako joj je potrebna liječnička pomoć, trebala bih je odvesti Doktoru. Stvar je u tome što je sva njezina živahnost nestala i zamijenio ju je strah, a to me ubija iznutra. Steela je zatresla glavom. »Vidim se kako stojim u Velikoj sobi, u trbuhu nosim svoju kćer i gledam one zvijezde. Vidim ih potpuno jasno. Ali, to nije moguće, zar ne? Sestra je rekla da puno nas svašta umišlja. Možda je to zbog moje dobi. Pretpostavljam da me liječnik mora pregledati.« Vrata su se otvorila. Nisam pustila Steelinu ruku dok se nismo našle u sigurnom dizalu. Prsti su mi zastali iznad gumba za treći kat, na trenutak sam oklijevala prije nego što sam ih pomakla i pritisnula gumb za četvrti kat. Želudac mi se spustio kad smo se počeli uspinjati. Ni jedna ni druga ne govorimo. Dizalo je jednu minutu lebdjelo, a zatim je stalo. Svjetlo pokazuje da smo na četvrtom katu. »Ostani sa mnom«, Steela je šapnula kad su se vrata otvorila.


62 MALI STARJEŠINA »Kako mislite da nije bilo kuge?« upitao sam dok mi mozak radi sto na sat. To je jedna od nekoliko činjenica koje smo svi mi - ja, hranitelji, strojari, svi mi - učili. To je prva lekcija koju nauči svako dijete na brodu: moramo zajedno raditi, biti marljivi ili riskiramo još jednu kugu. To je toliko postalo dijelom naših života da nalijepimo medicinski flaster čak i ako samo mislimo da ćemo se razboljeti, a svaki put kad kihnemo, o tome obavijestimo Dokora. »Nije bilo kuge. Naravno da je na brodu bilo bolesti, iskreno, čak i nekih prilično razornih - ali nije bilo i široko rasprostranjene kuge.« »Ali, svi koji su umrli... još se uvijek oporavljamo od toga koliko je života kuga odnijela. Čak još nismo dosegli prvobitan broj ljudi, a kuga je harala tako davno.« Razmišljam o praznim kontejnerima u Gradu, o tome kako za nas još uvijek na brodu ima mjesta za širenje iako je kuga bila tako davno da nema živih svjedoka. »Od Vas sam to naučio. Rekli ste mi da je tri četvrtine stanovništva na brodu umrlo od kuge.« Ne mogu sakriti prizvuk optužbe u glasu. Zapravo, uopće ne bih trebao biti iznenađen. Zvijezde koje su, ustvari, žaruljice u sljedećoj sobi dovoljan su dokaz kako Veliki Starješina voli lagati. »Bilo je umrlih. Ali, ne od kuge.« »Kako to mislite?« Uloge su se sad obrnule. Veliki Starješina je smiren, a ja sam na rubu ludila. Hoću li ikad saznati koliko je mog života sazdano na lažima? »Hajde.« Uzdahnuo je kao da mi radije ne bi pokazao ništa, ali prije nego što se uspio predomisliti, skočio sam i krenuo za njim iz Centra za učenje, preko Velike sobe pa niz okno do strojarske razine. Njegove su cipele neujednačeno tapkale po popločenom podu, zbog čega je njegovo hramanje bilo još uočljivije. Ne obraća pažnju na mene ni na strojare koji su spremno skočili na pozdrav. Strojarska razina neobično me podsjetila na krio-razinu gdje se nalazila Amy i gdje se još uvijek nalaze njezini roditelji. Ovdje nema stambenog prostora. Svi strojari žive u Gradu na hraniteljskoj razini i koriste gravitacijsku cijev. Umjesto toga, ova je razina, kao i krio-razina, sva od metala. Hodnici se račvaju u laboratorije i urede od kojih su neki opremljeni biometrijskim čitačima, a neki su toliko staromodni da imaju prave brave sa Zemlje u Sunčevu sustavu. Većinom nemam pojma što se nalazi iza vrata. Veliki Starješina nikad mi nije pokazao sve zakučaste detalje onoga što proučavaju ni čime se bave znanstvenici i strojari. Otprilike znam da se važnost posla određuje time gdje se tko nalazi na ovoj razini. Uredi najbliži gravitacijskoj cijevi najmanje su važni i bave se nadziranjem vremena i testiranjem uzoraka tla. Što se dalje ide niz hodnik, to je istraživanje važnije. Dosad sam najdalje došao otprilike do sredine, gdje se vrši istraživanje solarne svjetiljke. Veliki Starješina odveo nas je sve do kraja hodnika. Nikad prije nisam došao do ovog mjesta u hodniku, a kamoli prošao kroz ova vrata. Budući da sam proučavao brodske dijagrame, znam što je tamo: energetska soba gdje se rade istraživanja na području nuklearne fizike i koja vođi izravno u strojarnicu gdje se nalazi ogromno srce broda. Iza toga nalazi se navigacijska kontrola. Veliki Starješina rekao je da samo glavni


strojari imaju pristup tome, oni koji će konačno prizemljiti Godspeed za četrdeset pet godina i dvjesto šezdeset tri dana... ne, hoću reći, sedamdeset četiri godine i dvjesto šezdeset tri dana - sedamdeset četiri godine. K vragu... sedamdeset četiri. Veliki Starješina prešao je palcem preko biometrijskog čitača na vratima energetske sobe. »Dopušten je pristup Velikom Starješini/Malom Starješini«, oglasio se biometrijski čitač ugodnim glasom. Zastao sam. Nikad nisam prošao kroz tu prostoriju. Ipak, Veliki Starješina nastavlja hodati prema vratima na suprotnom zidu. Kad su se otvorila, začuo sam duboko grgljanje brodskog motora. Konačno ću vidjeti motor. U strojarnici je vruće, nesnosno vruće. Povukao sam ovratnik i zasukao rukave, ali Veliki Starješina ni na koji način ne pokazuje da osjeća nelagodu. Svuda oko nas ubrzano se kreću znanstvenici. Neki drže bočice ili metalne kutije, gotovo svi imaju fleksiće pod rukama i gledaju grafikone i dijagrame koji izgledaju važno. »Pođi sa mnom«, rekao je Veliki Starješina. Međutim, nisam ga poslušao. Oči su mi zastale na stvari u sredini prostorije: utonuo u pod i ogroman, tamo se nalazi motor. Iz nekog razloga nikad nisam zamišljao motor u strojarnici. Hoću reći, znao sam da je motor tamo, ali nikad se nisam zamarao mislima o tome. Iz lekcija Velikog Starješine znao sam da je, u svom najosnovnijem obliku, motor nuklearni reaktor koji koristi uran. Stvar ispred mene izgleda gotovo kao epruveta iako je ogromna i ima teške metalne cijevi koje se šire od njezina vrha i obavijaju je. Neprestano se izmjenjuje zvuk zujanja, huktanja i ponovnog huktanja. To su otkucaji srca broda. »Glasno je«, zagunđao je Veliki Starješina kad je vidio u što je uperena moja pozornost. »I smrdi.« Dotad nisam ni primijetio neobičan miris maziva i sredstva za čišćenje. »Prekrasno je.« Veliki Starješina prezirno je otpuhnuo, a onda se pozornije zagledao u mene. »Nije prekrasno.« Pogled mu je skrenuo na motor. »To je najružnija stvar koju sam ikad vidio«, rekao je bezizražajnim glasom. »Znaš li kakva je to vrsta motora?« »To je nuklearni motor«, rekao sam. Veliki Starješina zakolutao je očima. »Možeš li biti malo precizniji?« »Brzi reaktor s olovnim hlađenjem?« nagađam jer sam se sjetio shematskog prikaza motora u Arhivu. Veliki Starješina izvukao je iz džepa model motora, onaj koji sam zadnji put vidio na njegovu stolu kad sam se ušuljao u njegovu sobu. Razdvojio je njegove dijelove tako da mogu vidjeti njegovu majušnu utrobu. Motor je kao živa stvar sa žilama, organima i polaganim životnim otkucajima koji zuje, huktaju pa opet zuje. »Koristimo uran«, nastavio je Veliki Starješina. »Uran prolazi kroz reaktor, a zatim ide ovamo...« Pokazao je na malu kutiju koja se nalazi izvan motora u obliku epruvete, a povezana je cijevima i žicama. »Uran se prerađuje u pozadini nuklearnog ciklusa izgaranja. Trebalo je biti moguće uvijek iznova koristiti i prerađivati uran. To je sustav za napajanje gorivom s neprestanim recikliranjem.« Nisu mi promakle ključne riječi - »trebalo je biti moguće«. »A to se ne događa?« »Dio ciklusa za napajanje gorivom zadužen za preradu ne radi kako treba«, rekao je Veliki Starješina. »Trebao bi održavati učinkovitost urana.« »Ali, to ne radi?« upitao sam.


Odmahnuo je glavom. »Ne.« »Što se događa?« Vidim da Veliki Starješina želi odvratiti pogled, ali ja ga uporno gledam u oči. »Ukratko? Idemo sve sporije. I sporije. U početku smo išli osamdeset posto od maksimalne brzine, zatim šezdeset. Sad ponekad postignemo četrdeset posto maksimalne brzine, ali obično ni toliko.« »Zato je odgođeno slijetanje broda? Zato nam trebaju sve te dodatne godine kako bismo sletjeli?« Veliki Starješina prezirno je otpuhnuo. To je bio prvi znak ikakvih emocija otkad smo ušli n strojarnicu. »Dvadeset pet godina zakašnjenja u odnosu na plan? Da barem. Nismo još ni na pola puta. Trenutno kasnimo dvjesto pedeset godina u odnosu na plan.«


63 AMY Doktor nas čeka na četvrtom katu. Nije iznenađen što nas vidi pa pretpostavljam da nas je debela sestra odozdo najavila pomoću gumba iza uha. Znala sam da joj ne mogu vjerovati. »Steela, kako si?« rekao je Doktor lažno vedrim tonom glasa. »Amy, ja je mogu preuzeti. Ti se možeš vratiti u svoju sobu.« »Ne, hvala Vam«, rekla sam kad su se Steelini prst zgrčili oko moje ruke. »Što?« Doktor izgleda iznenađeno. »Ostajem sa Steelom.« »Ali...« »Želim da ostane«, rekla je Steela odlučnim glasom. Doktor se namrštio. »Ne idem nikamo«, rekla sam. Oko Doktorovih usana pojavila se tanka bijela bora. »U redu«, rekao je. Pogledao je fleksić u svojoj ruci. »Krevet trideset šest je slobodan.« Okrenuo se prema trećim vratima u hodniku. Nema biometrijskih čitača na vratima. Umjesto toga, Doktor je izvukao veliki željezni ključ iz džepa. U velikoj sobi nalazi se deset kreveta, pet uza svaki zid. Odveo je Steelu do krevetu na drugom kraju sobe, jedinog koji nije zauzet. »Čekali smo te«, rekao je Doktor Steeli. Osjetila sam kako mi jeza prolazi kralješnicom. »Puno je jednostavnije odjednom obraditi cijelu sobu«, promrmljao je. Doktor je pokazao na uredno složenu bolničku spavaćicu na krevetu. Steela me pogledala. Ne želi me pustiti. Ni ja nju ne želim pustiti. Kad joj je ruka pustila moj lakat, to se činilo kao zbogom. Doktor samo stoji kao da se ne događa ništa posebno. Steeline se ruke tresu dok otkopčava gornji gumb tunike. »Dajte joj malo privatnosti«, zasiktala sam prema njemu. Kad nije registrirao ono što sam rekla, primila sam ga za lakat i okrenula ga. Dok čekamo da se Steela preodjene, promatram Doktora koji mi je okrenut leđima dok prtlja po instrumentima na stolu pored zida. Nije namjeravao gledati Steelu dok se svlači. Zašto i bi? Jako je stara. Ne, samo je zaboravio kako bi Steeli možda moglo smetati to što se mora razodjenuti pred njim. Ne gleda je kao ljudsko biće s osjećajima. Previše se dugo igra doktora s jednostavnim hraniteljima pa je zaboravio kakve su prave osobe. »Gotova sam«, rekla je Steela svojim pucketavim glasom. Sjedi na bolničkom krevetu, noge su joj ispružene, a plahta joj je povučena do koljena. Kad sam pogledala po sobi, vidjela sam da se svi ostali pacijenti u sobi ponašaju na isti način, ali da su oni svi, kako bi Steela rekla, »budale bez mozga«. Oponaša ih, možda i nesvjesno. Njezina tunika i hlače uredno su složeni na podnožju kreveta. Bolnička spavaćica, toliko tanja od njezine uobičajene odjeće, čini Steelu manjom, slabijom i boležljivijom nego prije. Toliko prestrašenijom. Drhti, ali mislim da to nije zbog hladnog zraka koji prolazi kroz sobu.


»Što je to?« upitala je Steela, a glas joj zapinje. »Samo vrećice za infuziju.« Doktor ih je ispružio prema nama. »U njima su... hranjive tvari.« »Zašto ne možete koristiti medicinske flastere?« upitala sam. »Medicinski flasteri služe samo za jednostavne boljke, kao što su glavobolja i trbobolja. Ovo je ozbiljnije od toga.« »Nitko drugi nema tri vrećice za infuziju«, rekla je Steela. Soba je toliko tiha da sam skoro zaboravila da je još netko tu. Stariji pacijenti u drugim krevetima krotki su i bulje u strop. Hranitelji. Dakle, Steela je u pravu, ostali imaju samo dvije infuzijske vrećice, po jednu u lijevoj ruci i jednu na lijevoj podlaktici. »Ova je treća posebna jer si ti posebna.« »Gluposti.« Doktor se bezlično nasmiješio. »Zato što si ti jedina ovdje na psihoticima.« Steela se ugrizla za usnicu. Kao i Mali Starješina, ona vjeruje da je luda jer joj Doktor govori to cijeli život. Ipak, sad nije sigurna, sad misli da mora biti ovdje, zatvorena s ostalima koji bezizražajno bulje prema naprijed. »Još je niste ni pregledali«, rekla sam. »Hm?« Doktor nije podigao pogled dok je trljao Steelinu ruku dezinfekcijskim sredstvom. »Zabijate u nju igle, a niste je ni pregledali. Što se događa?« Glas mi je tih i dubok. Pitam se shvaća li Doktor da mi je glas takav prije nego što se jako, jako naljutim. »Sestra iz prizemlja izvijestila me o svemu.« »O čemu?« upitala sam i bijesno ga pogledala. Bijesan pogled nema nikakva učinka. Nije čak ni podigao pogled. Međutim, Steela nas gleda. »Umišlja događaje. Baš kao svi ovdje.« Doktor je brzo pričvrstio dvije vrećice za infuziju na Steelinu lijevu ruku, a zatim prešao na njezinu desnu ruku zabijajući treću iglu. Uštipnuo je Steelinu kožu u pregibu lakta. »Posebnu« infuzijsku iglu zabio je duboko u veliku i debelu plavu venu. Steela je uzdahnula od boli. Iako je Doktor rekao da ta infuzijska vrećica sadrži hranjive tvari, gusta tamnocrvena krv počela je kapati u vrećicu na kraju cijevi. Prestala sam razmišljati. Toliko sam snažno ramenom gurnula Doktora da je zarertirao i udario u zid. Prikliještila sam ga rukom. Možda nisam velika kao on, ali bijes mi daje snagu. »Što radite?« počela sam vikati na njega. »Rekli ste da se radi o infuziji, ali to nije istina. Zašto neprestano lažete? Što skrivate?« Kad sam prestala vikati, tišina je ispunila sobu. Svih devet drugih pacijenata bezizražajno bulje preda se, potpuno nesvjesni svega. Krajičkom oka vidjela sam da je Steela trepnula i zagledala se ravno preda se, ali nije svjesna mog vikanja koje se odvilo na manje od metra udaljenosti. »Steela?« šapnula sam. Ništa.


64 MALI STARJEŠINA Vratili smo se u Centar za učenje i osjećam se šuplje kao model Godspeeda u Arhivu. Obojici nam nedostaje motor koji bi nas tjerao kroz život. »Dvjesto pedeset godina zakašnjenja?« upitao sam. Riječi zvone u mojoj glavi i zamjenjuju zvuk zujanja, huktanja pa zujanja motora koji još uvijek odzvanja u mojim ušima. Veliki Starješina slegnuo je ramenima. »Otprilike. Trebali smo sletjeti prije otprilike sto pedeset godina, a sad se čini kao da čemo sletjeti tek za stotinu godinu. Možda. Ako sustav za napajanje gorivom izdrži. Ako ništa drugo ne pođe po zlu.« »A, ako nešto drugo pođe po zlu?« »Onda će brod samo plutati, recimo. Dok se interni reaktori ne ohlade. A kad se solarna svjetiljka ugasi, svi ćemo se naći u mraku. Zatim će umrijeti biljke. Zatim ćemo svi umrijeti.« Unutar broda uvijek smo okruženi jedni drugima, toliko da cijenimo svoje male privatne sobe i vrijeme provedeno nasamo. Nikad prije nisam shvatio koliko smo uistinu sami na ovom brodu. Nema nikoga osim nas. Prije sam uvijek osjećao đa smo usidreni između dva planeta pa, čak i ako nismo odmah mogli doći od njih, bili su tamo, na drugom kraju nevidljiva užeta. Međutim, to nije točno. Ako se nešto dogodi, nema nikoga tko će nas spasiti. Ako umremo, nema nas tko oplakati. »Razumiješ li sad?« upitao je Veliki Starješina, a njegov pogled vratio me na palubu broda. Kimnuo sam a da nisam zapravo registrirao njegovo pitanje. »Zbog toga ti - ti - moraš biti vođa. Snažan i samosvjestan vođa. Kuga nije bila kuga. Zlo se dogodilo kad je vođa broda rekao ljudima istinu o tome koliko će dugo trebati brodu do nove Zemlje. Kad su shvatili da nikad neće doživjeti slijetanje broda na planet, da ga njihova djeca ni unuci neće vidjeti, da postoji mogućnost da nitko od njih to ne doživi... sam brod skoro je umro.« Podigao sam lice prema Velikom Starješini, a zbog suza vidio sam ga u izmaglici. »Što se dogodilo?« »Samoubojstvo. Ubojstvo. Nered i zbrka. Pobuna i rat. Da su mogli, počupali bi zidove koji nas razdvajaju od svemira.« »To je kuga? To su te izginule tri četvrtine stanovništva na brodu - oni koji su saznali istinu?« Veliki Starješina potvrdno je kimnuo. »Pa je jedan čovjek, najsnažniji vođa, preuzeo stvar u svoje ruke i postao prvi Veliki Starješina. Radio je s preživjelima. Smislili su laž. Došli su na ideju o kugi kako bi objasnili smrti sljedećoj generaciji i generacijama nakon nje.« »Kako su preživjeli?« Kako je itko uspio preživjeti to saznanje koje mi je Veliki Starješina otkrio? Priča o tome da nećemo doživjeti slijetanje sad zvuči puno gore nego kad sam je prvi put čuo. »Prvi Veliki Starješina primijetio je da je većina preživjelih imala obitelj ili da su čekali djecu. Ljudi će preživjeti sve za svoju djecu.«


Sad sam zbunjen. Nakrivio sam glavu i pokušavao posložiti sve što sam čuo. »Rekli ste da su preživjeli čekali djecu. Zar nisu svi u toj generaciji čekali djecu? Ako je Sezona upravo bila prošla...« Veliki Starješina zakolutao je očima. »Mislio sam da ti je ona djevojka pomogla to shvatiti. Veliki Starješina iz doba kuge smislio je Sezonu. Prije toga ljudi su se parili kad god su htjeli. Neki su čekali djecu, neki ne. Generacije su bile izmiješane. Veliki Starješina iz doba kuge došao je na ideju o Sezoni, čime bi se osiguralo da svi čekaju djecu u isto vrijeme. Svake druge generacije nakon Sezone obavijestimo ih da neće vidjeti novu Zemlju. Ali, da njihova nerođena djeca hoće. To im je dovoljna motivacija kako se ne bi okrenuli kaosu i neredu. To im je dovoljna motivacija kako bi prihvatili kašnjenje za još jednu generaciju. I još jednu pa još jednu...« »Crpka za vodu na krio-razini...« rekao sam promislivši. »Ali, to nije dio originalnog nacrta broda?« Veliki Starješina potvrdno je kimnuo. »Bila je. Pomoću nje vitamini su se izravno davali stanovništvu. Ali, Veliki Starješina smislio je još jedan način kako je koristiti...« Veliki Starješina zasmiljuljio se dok je prelazio sobu do slavine na stražnjem zidu. Izvadio je čašu iz ormarića iznad sudopera te je napunio vodom, a zatim se vratio i postavio čašu ispred mene. Zagledao sam se u nju. Prozirna, nepomična, mirna. Za razliku od mene. Prvi mi je nagon bio popiti je. Na koncu konca, voda je lijek kojim žene-hraniteljice smiruju svoju djecu i odrasle. Oči su mi se raširile. »Nije riječ samo o hormonima, zar ne?« upitao sam dok mi je pogled bio zalijepljen za tekućinu bezazlena izgleda. »Još je nešto dodano u vodu.« Veliki Starješina sjeo je nasuprot meni. Čaša vode stoji između nas kao zid. »To je fidus.« »Što?« »Fidus. Droga koju smo izumili nakon kuge.« »Kako djeluje?« Veliki Starješina položio je ruke na stol, a dlanovi su mu okrenuti prema gore, kao da traži milost ili oprost, a možda misli da to daje. »Fidus osigurava da ljudske emocije ne nadjačaju njihov nagon za preživljavanje. Fidus nadzire ekstremne emocije kako ljudi ne bi ponovo uzrokovali toliko smrti i uništenja.« Osjetio sam okus žuči na jeziku. To nije u redu. Svaki put kad je Amy koračala amo-tamo po svojoj maloj sobi, deklamirajući o nenormalnosti života na brodu, samo sam joj povlađivao, ali nikad nisam shvatio što je uistinu mislila. Sad shvaćam. Na trenutak gnjev mi je zamaglio pogled i doslovno mi se zacrvenjelo ispred očiju. »Ako je fidus u vodi i to ublažava naše emocije, zašto sam upravo sad tako prokleto bijesan?« Dohvatio sam rub stola osjećajući tvrdo glatko drvo pod svojim prstima. Pitam se imam li snage prevrnuti ga na Velikog Starješinu. »Uzrujan si? Zašto?« »To nije u redu! Ne možete ići uokolo i uskraćivati ljudima njihove emocije! Ne možete ubiti jednu emociju, a da ne ih ne ubijete sve! Vi ste razlog zašto su svi ti hranitelji tako prazni! Vi i ta droga!« »To ne utječe na sve.« »U vodi je!« povikao sam i udario šakom o stol, zbog čega je voda počela titrati unutar čaše. »Svi pijemo vodu!« Veliki Starješina potvrdno je kimnuo, a njegova je bijela kosa zašuštala. »Ali, ovaj


brod ne smiju voditi idioti. Hranitelji trebaju uzgajati našu hranu bez pitanja, ali potrebni su nam i ljudi kao što si ti, ljudi koji će uistinu razmišljati.« »Bolnica...« rekao sam dok sam bijesno razmišljao. »Svi mi "luđaci". Nismo uopće ludi - samo je riječ o tome da fidus u vodi ne utječe na nas. Ali kako...« Prije nego što je Veliki Starješina uspio odgovoriti, shvatio sam. »Psihotici. Inhibitori. Oni inhibiraju fidus, sprečavaju djelovanje fidusa na nama.« »Potrebni su nam kreativni mislioci«, rekao je Veliki Starješina. »Trebate samostalno razmišljati, znanstvenici moraju razmišljaju kako bi mogli riješiti problem koji se pojavio u sustavu za napajanje gorivom. Mi dajemo gene - vidio si replikatore molekula DNK - a onda onima s prirođenim vještinama dajemo inhibitore kako fidus ne bi djelovao na njih. Želimo da im um ostane bistar.« »Što će nam umjetnici ?« rekao sam kad sam se sjetio Harleyja, Bartieja, Victrije. »Umjetnici imaju svoju svrhu. Oni pružaju određenu razinu zabave kojom se zaokuplja pažnja hranitelja. Oni možda nemaju emocija, ali čak i majmunima postane dosadno. Neki umjetnici razmišljaju i izvan okvira DNK replikacije. Imamo poteškoća s motorima koje desetljeća intenzivnog istraživanja nisu uspjela riješiti. Ne znamo kako će se kreativnost očitovati. Tvoj prijatelj, Harley? Njemu je dana prostorna i vizualna kreativnost. Postao je slikar, ali je isto tako mogao postati i crtač ili čak, uz pravi mentalni obrat, inženjer.« »Mi smo samo pijuni. Sredstvo pomoću kojeg se dolazi do cilja. Igračke koje proizvodite kako biste nastavili svoju igru.« »Ta se igra zove život, klipane jedan!« rekao je Veliki Starješina povišenim glasom. »Zar ne razumiješ? Samo pokušavamo preživjeti! Bez Sezone ljudi ne bi imali razloga za život. Bez fidusa razvalili bi ovaj brod u bijesu. Bez replikatora molekula DNK svi bismo bili idioti začeti parenjem unutar uske zajednice. Ovo nam je potrebno kako bismo preživjeli!« »Što kad bi netko od onih hranitelja bez mozga mogao odrasti i riješiti problem s motorom?« upitao sam. »Ali, Vi ste ga toliko nadrogirali fidusom da ne može razmišljati? Zašto ih ne pustiti sve da razmišljaju, da rade na tom problemu?« Veliki Starješina pogledao me suženih očiju. »Jesi li zaboravio naše lekcije? Koja su tri glavna uzroka razdora?« »Prvi: različitost«, odgovorio sam bez razmišljanja. Ne želim igrati ovu igru, ali navikao sam mu odmah odgovarati. »Zatim?« »Nepostojanje vodstva.« Sad samo želim vidjeti što želi time postići. »I zadnji?« Uzdahnuo sam. »Individualna misao.« »Točno. Fidus otklanja individualnu misao, osim onih koje smo posebno osmislili, onih koje nam mogu pomoći. To je naša najveća prilika za spas.« Veliki Starješina naslonio se na stol i prstima počeo tapkati po metalu dok ga nisam pogledao u oči. »Vrlo je važno to shvatiti«, rekao je dok je uporno gledao u mene. »To je naša najbolja prilika za preživljavanje.« Zastao je. »To je naša jedina prilika.«


65 AMY Doktor je odgurnuo moju ruku. »Želim da ovo vidiš.« »Što se događa?« upitala sam šupljim glasom. Doktor je bacio ravnodušan pogled na Steelino prazno tijelo. »Ah, to.« »To? To?« zavrištala sam. »To je bila osoba prije nekoliko trenutaka! Što ste učinili?« Doktor je zaobišao krevet i kvrcnuo jednu od prozirnih infuzijskih vrećica. »Unutra se nalazi visoka koncentracija fidusa. To je lijek«, odgovorio je prije nešto što sam uspjela postaviti pitanje. »Lijek koji čini ljude pasivnima.« Sjetila sam se Filomine, Steeline kćeri, sebe. »Drogirate cijeli brod«, šapnula sam. »Veći dio.« Slegnuo je ramenima. »Zašto?« »Medicina je čudo«, rekao je Doktor dok je stiskao infuzijsku vrećicu. »Ako postoji neki problem, čak i problem s društvom u cjelini, medicina ga može riješiti.« »Vi ste zli«, rekla sam i, čim vam to izrekla, postala sam svjesna te činjenice. »Realan sam.« Pružila sam ruku i uhvatila Steelu za ruku. Bila je hladna i beživotna. »Što se događa?« rekla sam ispustivši njezinu ruku i odstupivši zbog gadosti. Doktor ne obraća pozornost na mene ni na pacijente. Pozornost mu je usredotočena na infuziju. »Rekao sam ti već: fidus izaziva pasivnost.« »Što to znači?« povikala sam s primjesom straha u glasu. »Pasivnost? To ih čini mirnima. Miroljubivima. Poslušnima.« »Ali, ona se ne miče!« glas mi je sve glasniji i glasniji. »Čak i ne trepće! Samo bulji ravno naprijed!« Doktor izgleda kao da ga je iznenadila moja tjeskoba. »Zar ne shvaćaš da Steela - da svi oni - više nisu korisni? Ona i drugi starci više nisu fizički korisni. Više ne mogu raditi kao mlađe generacije. Više nisu ni mentalno sposobni. Dugotrajna izloženost fidusu uzrokuje degenerativne promjene, čak i ako su na inhibitorima, kao što je Steela bila. Njihovi neuroni skaču oko fidusa pa više ne znaju što je stvarno, a što ne, ili postanu buntovni kad se naviknu na lijek. U svakom slučaju, postaju samo teret našem društvu. Zato uzimamo od njih ono što možemo.« Glavom je pokazao prema vrećici sa Stellinom krvi. »Njezina DNK sadrži osobitu percepciju i inteligenciju. Možda ćemo ga moći reciklirati. Nakon što od staraca uzmemo sve što nam može biti korisno, uspavamo ih.« Steela ne izgleda kao da spava. Izgleda kao da je mrtva. Sjećam se psića kojeg su mi roditelji dali kad mi je bilo osam godina. Dobio je parvovirus i razbolio se. Mama mi je rekla da ga je veterinar morao uspavati. »Ubijate ih?« šapnula sam užasnuto. Doktor je slegnuo ramenima. »Tehnički.« »Tehničk?!« zacvilila sam. »Ili umiru ili ne umiru. Nema tu sredine!« »Mi smo u zatvorenom okruženju«, rekao je Doktor. »Ovaj se brod mom sam pobrinuti za svoj opstanak.« Pogled mu je prelazio sa Steele na mene i obrnuto. »Potrebno nam je gnojivo.«


Progutala sam žuč koja mi se nakupila u grlu. »Izvucite to iz nje!« zavrištala sam. Bacila sam se prema infuzijskoj vrećici. »Prekasno je. Lijek je već u njezinu sustavu.« Istrgla sam igle iz Steeline ruke i bilo mi je jasno da Doktor nije lagao. Na mjestu uboda infuzijske igle pojavila se samo kapljica krvi i ništa više. Vrećica je prazna. Steelina ruka tupo je bubnula preko stranice kreveta, ali ona to nije ni primijetila. »Amy«, rekao je Doktor ravnodušno, »govorim ti to jer moraš shvatiti istinu o ovom brodu. Vidio sam kako ispituješ Velikog Starješinu, kako razgovaraš s Malim Starješinom. Moraš znati koliko je opasno uzrokovati probleme, zamjeriti se Velikom Starješini. Okno nije jedini način na koji te se Veliki Starješina može riješiti. Veliki Starješina opasan je čovjek, Amy, veoma opasan, i bilo bi najbolje da mu se ubuduće mičeš s puta.« Uzdahnuo je i prvi se put pitam osjeća li ikakvu simpatiju za te pacijente, suosjeća li s njima, osjeća li išta. »Kad te Mali Starješina doveo k meni, znao sam da je na tebe djelovao fidus. Veliki Starješina i ja odgovorni smo za davanje fidusa svima na Godspedu. To je naša dužnost. No, iako vjerujem da fidus omogućuje održavanje mira, ne vjerujem da je prikladan za svakoga.« Pogledao me ravno u oči. »Ali, uneseš li pomutnju na ovaj brod, Veliki Starješina naredit će mi da te dovedem ovamo, na četvrti kat. I ja ću staviti iglu u tvoju venu. Isprva ćeš osjetiti toplinu, ugodu i radost.« Skrenuo je pogled na Steelu, a ja sam ga slijedila. Mali, malešni smiješak zadržao se na njezinim naboranim usnicama. »Nakon što fidus smiri tvoj um, smirit će i tvoje tijelo. Mišići će ti se opustiti i osjećaš ćeš se opuštenije nego ikad prije.« Steelino tijelo mlitavo se naslanja na jastuke. Smiješak joj je skliznuo s lica, ne zbog toga što se čini tužna, već zbog toga što mišići u njezinim ustima više ne rade i ne mogu držati njezine usne u položaju smiješka. »Tijelo će ti se toliko smiriti da će na kraju tvoja pluća prestati disati, a srce kucati.« Pozorno promatram Steelu i pogled mi prelazi po cijelom njezinom tijelu. Zamišljam da joj se prsa dižu i spuštaju, da mogu čuti tihe otkucaje njezina srca. Samo zavaravam samu sebe. Ruke su mi se tresle dok sam zatvarala njezine oči. »To je milostiva smrt«, rekao je Doktor. »Ali, ipak je smrt. Ako Veliki Starješina ustanovi da si beskorisna - ili, još gore, da si napast - čeka te isto što i Steelu.«


66 MALI STARJEŠINA Kroz vrata čujem kako rida. Palcem sam prešao preko čitača, a vrata su se otvorila prije nego što sam shvatio što sam učinio. Ušao sam u sobu bez dopuštenja. Bilo kako bilo, to sad nije važno. Važno je da Amy leži na krevetu i toliko snažno rida da joj se cijelo tijelo trese. »Što nije u redu?« upitao sam požurivši prema njoj. Amy je podigla pogled prema meni. Oči su joj boje rastopljenog žada. Zacvilila je i bacila se na mene, omotala ruke oko mog struka pa zakopala glavu u moj trbuh. Kroz tuniku osjećam toplu vlažnost njezinih suza. Na trenutak samo sam stajao tako. Omotala se oko mene i nisam bio siguran što učiniti s rukama. Jecaji su izazvali štucanje i postupio sam instinktivno. Obuhvatio sam je rukama i privio je uza se nudeći joj snagu koja joj je potrebna kako bi ostala na nogama. Veliki Starješina misli da je moć u kontroli, da pravi vođa sve primorava na poslušnost. Držeći Amy uza se, shvatio sam jednostavnu istinu kako moć uopće nije u kontroli. Moć je u snazi i dijeljenju te snage s ostalima. Vođa nije osoba koja prisiljava druge da ga čine snažnijim, voda je netko tko voljan podijeliti tu snagu s drugima kako bi imali dovoljno snage biti samostalni. To je ono što sam tražio od prvog dana kad mi je rečeno da sam rođen za vođenje ovog broda. Biti vođa Godspeeda nema nikakve veze s tim jesi li bolji od svih drugih, s naređivanjem, prisilom i manipuliranjem. Veliki Starješina nije vođa. On je tiranin. Vođa ne stvara pijune, već ljude. Amy se odmakla i pogledala u moje lice. Njezina svijetla koža posuta je crvenim mrljama, oči su joj krvave i zasjenjene, a sjajna pruga iscjetka širi se iz njezina nosa do vrha njezine usne. Rukom je obrisala lice te je razmrljala suze i sluz po njemu. Nikad mi se nije činila ljepšom. »Što nije u redu?« ponovo sam upitao i sjeo pored nje na krevet. Amy je presavinula stopala ispod sebe i naslonila glavu na moja prsa. Zaboravio sam na fidus, na Velikog Starješinu, na sve probleme na ovom prokletom brodu kad me je prožela iznenadna i iskonska želja da je pritisnem na krevet i poljupcima izbrišem sve probleme. »Saznala sam što se događa iza zatvorenih vrata na četvrtom katu«, rekla je Amy štucnuvši upola rečenice. »To je strašno.« Ispričala mi je. Kad je došla do dijela o fidusu, rekao sam joj što sam saznao od Velikog Starješine. »To se dogodilo meni«, rekla je. »Kad sam se osjećala sporo i zbrkano - to je bilo zbog tog lijeka. Isti lijek koji su dali...« nije mogla izgovoriti ime, »Steeli.« Kimnuo sam. Amy me je uhvatila za ruku i stisnula je kao što je, pretpostavljam, Steela držala njezinu ruku. »Mali Starješino, moramo nešto učiniti. To nije u redu. Nije pravedno. To su ljudi, bez obzira smatraju li ih Doktor ili Veliki Starješina ljudima. Taj je lijek zlo. Nitko ne bi smio upravljati ljudima na takav način!« Pogled joj je odlutao pored mene i znam da više nije sa mnom: gore je na četvrtom katu. »Taj lijek primorava ljude na poslušnost. To je samo bolestan način na koji Veliki Starješina i Doktor kontroliraju


brod.« Dio mene, vrlo malen dio mene koji sam toliko duboko zakopao u sebi da se nadam da ga Amy nikad neće vidjeti, ne misli da je sve što Veliki Starješina i Doktor rade pogrešno. Na koncu... to funkcionira... Na brodu je već nekoliko desetljeća mir. A onda sam se sjetio tupog izraza u njezinim očima kad je bila drogirana fidusom i osjećaja njezinih ruku upravo sad te sam potisnuo taj dio dublje u sebe. »I... O, ne!« Amyno lice zalilo se novim suzama. »Upravo sam se sjetila! Moji roditelji, dolje na krio-razini! Nisam bila dolje cijeli dan! Što ako se nešto dogodilo?« Poskočila je kao da će ustati, ali uhvatio sam je za zapešće i, nakon što sam je nježno povukao prema sebi, srušila se natrag na krevet. »Kako sam ih mogla zaboraviti?« jauknula je. Objema sam rukama obuhvatio njezino lice i podigao njezinu glavu tako da me može pogledati u oči. »Smiri se«, rekao sam što je moguće čvršćim glasom. »Harley je bio na krio-razini cijeli dan. Ne moraš sad brinuti o tome. Ja ću ići sljedeći i provest ću tamo noć.« Amyne suzne oči pomiču se tamo-amo dok me gleda. »Tako sam beskorisna«, uzdahnula je. »Ne mogu učiniti ništa osim sakriti se ovdje i plakati kao malena djevojčica! Pogledaj me!« Pogledao sam je, ali mislim da ne vidim isto što i ona. »Besmisleno je! Ne mogu spasiti svoje roditelje. Nemam pojma tko ubija zamrznute, a ovaj brod - to je nešto najgore - i zapela sam ovdje do kraja života koji ću provesti okružena drogiranim ljudima koji odlaze na četvrti kat kako bi umrli i postali gnojivo!« Ponovo se slomila. Isto kako se razbio stakleni poklopac kad ga je Doktor bacio s Amyne krio-razine one noći kad se probudila. Na trenutak vidim sve dijelove Amy, labavo povezane, a zatim se rasprsne na komade, počevši od očiju i drhtavih usana. Rukama se drži za glavu, prsti su joj zabijeni u kosu. Dlanovima se lagano lupa po glavi pokušavajući se natjerati da misli, povlači kosu, čupa pramenove s glave, naizgled je nesvjesna boli koju sebi nanosi. Pružio sam ruku prema njoj i nježno joj otpetljao kosu iz prstiju, a zatim joj povukao ruke u krilo. »Možemo shvatiti što se dogada«, rekao sam spustivši glavu kako bih mogao uloviti njezin pogled. »Nemoj odustati. Nisi beskorisna.« Bacio sam pogled na zid nasuprot nama, na veliki dijagram ispisan crnom bojom koji je Amy započela crtati. »Ti ćeš sve ovo shvatiti. Samo nastavi raditi ono što si radila. Pokušaj pronaći poveznicu.« Pružio sam ruku prema stolu i dodao joj posudu crne boje i kist. »Ti to možeš.« Amy je podigla pogled prema ispisanom zidu i na trenutak usredotočila se na to. Zatim sam vidio kako se bespomoćnost i beznadnost šire njezinim licem. Prije nego što se stigla ponovo slomiti, skočio sam i prišao dijagramu odvrativši joj pozornost. »Nastavi raditi na tome.« Zastao sam. »Pokušaj shvatiti kako su svi ovi ljudi povezani«, dodao sam i pokazao sve na popisu, osim nje. »Ne zaboravi: ti si se probudila, ali i preživjela. Možda te nisu planirali iskopčati. Možda je to bila slučajnost ili tako nešto. Ti si jedina koja se uistinu ne uklapa u popis. Pokušaj vidjeti kako su svi povezani kad tebe maknemo iz slike.« Amy je još jedan trenutak buljila u dijagram, a zatim je polako kimnula glavom. Stajao sam, oklijevajući, a zatim sam se sagnuo i poljubio je u tjeme. Podigla je pogled prema meni i srce mi je poskočilo. Iako i dalje vidim tragove beznađa na njezinu


licu, imam dovoljno nade u budućnost za nas oboje. »Ja ću ići dolje i čuvati tvoje roditelje. Ti se moraš odmoriti«, rekao sam. Dotaknuo sam joj rukom obraza, a ona je glavu protrljala o moj dlan. »Bit ćeš dobro«, dodao sam i nadao se da će mi povjerovati. Nadam se da ja mogu povjerovati u to.


67 AMY Prsti su mi zamrljani crnom bojom. Najprije sam pregledala svoj popis sumnjivaca, ali tu se nije imalo puno toga za napraviti. Osumnjičeni je Veliki Starješina ili možda Veliki Starješina i Doktor zajedno. Međutim, zašto ? Kad bih mogla shvatiti način na koji razmišljaju, znala bih što sljedeće učiniti. Gledala sam u zid dok mi se linije i riječi nisu međusobno pomiješale. Dodala sam sve moguće podatke iz njihovih dosjea, čak i one koji se nisu činile važnima. Nije moguće da su nasumično odabrani. Veliki starješina i Doktor ne postupaju nasumično. Zaspala sam s mokrim kistom u ruci.


68 MALI STARJEŠINA Na krio-razini vlada tišina, duboka tišina koja prožima prostor i zbog koje se osjećam kao uljez na privatnom posjedu. »Harley?« zazvao sam. Gdje li je? Trebao je čuvati ovaj kat i štiti uspavane zamrznute jedinke. Odgovorila mi je samo tišina. Počeo sam hodati kroz prolaze između krio-komora, a zatim sam potrčao. Kad sam stigao do sedamdesetica, trčim pored redova i izvikujem Harleyjevo ime. Strah mi pojačava osjećaj praznine u želucu. Svakim korakom postavljam sljedeće pitanje: Što ako je ubojica prešao na žive? Skrenuo sam iza ugla očekujući vidjeti Harleyjevo tijelo na podu, lokvu krvi, ubojicu kako bježi s mjesta zločina. Ništa. Ponašam se glupo. Vjerojatno je u komori. Srce mi lupa. Kad sam obrisao znoj s vrata, prsti su mi dotakli gumb dojavljivača. Brzo sam ga pritisnuo. »Na vezi: Harley«, izgovorio sam teško dišući dok krećem prema komori. Bip, bip-bip! Srce ini je počelo lupati. Ako ne odgovori, vratit ću se, uzeti fleksić, pronaći ga i... »Što je?« Harleyjev glas zvuči mrzovoljno i nestrpljivo. »Gdje si?« povikao sam. »Na krio-razini.« »Ja sam ovdje, gdje si ti?« »Kod komore.« Odahnuo sam. Naravno. Naravno, kod komore je. Osjećam se glupo i ljuto što sam se uspaničario. Skrenuo sam i ugledao ga. Lice je pritisnuo na prozor od ojačanog stakla. »Što radiš?« povikao sam. »Zašto nisi tamo i zašto ih ne čuvaš?« »Ostavili ste me ovdje cijeli dan!« uzvraća mi Harley istom mjerom. »Sranje, bilo mi je dosadno, u redu?« »Amyni su roditelji ovdje, svi ti bespomoćni ljudi i samo sam te zamolio da sjediš i čuvaš ih. Je li ti to bilo preteško?« Harley me pogledao suženih očiju. »Nemoj biti takav klipan«, rekao je. »Samo zbog toga što ćeš jednog dana postati Veliki Starješina ne znači da mi možeš naređivati.« »Nemoj ni pokušavati igrati na tu kartu. Koliko si dugo čekao prije nego što si se vratio ovamo kako bi gledao u zvijezde? Jesi li uopće čekao? Jesi li uopće provjerio jesu li svi zamrznuti na broju prije nego što si im okrenuo leđa? Koliko se sjećam, zadnji je čovjek umro dok si ti držao stražu.« Harley se zaletio prema meni, objema me rukama zgrabio za ovratnik košulje te me gurnuo u zid nasuprot komori. »Koliko si ih dugo skrivao od mene? Kad ti ih je Veliki Starješina prvi put pokazao?« »Što, zvijezde?« »Zvijezde, zvijezde! Nego što drugo, proklete zvijezde!«


»Vidio sam ih tek prije nekoliko dana.« »Laži!« Harley me jače pritisnuo na zid. Vrtio sam se i borio protiv njega, ali i usprkos tome što sam noktima zagrebao njegovu ruku, nije popustio srisak. »Ti i Veliki Starješina, uvijek tako bliski.« »Kao da sam imao izbora!« »Možda, da je mogla vidjeti zvijezde, ne bi umrla!« Harley urla na mene dok mu se lice grči od bijesa, a u očima mu blistaju suze. »Što govoriš... Tko?« Pokušavam shvatiti što se događa. »Kayleigh!« rekao je Harley u provali boli. Pustio me i skliznuo sam nekoliko centimetara niz hladni metalni zid. »Kayleigh. Možda, da je mogla vidjeti zvijezde, ne bi bila odustala.« Harley je krenuo unatrag prema vratima komore. Stavio je oba dlana na vrata i pritisnuo lice na stakleni prozor. »Ne vrijedi, ne vrijedi«, promrmljao je. »Što ne vrijedi?« Glas mi je sad ravnomjeran i ravan. Sjetio sam se kako je Doktor zadnji put zaključao Harleyja na nekoliko tjedana, siguran u to da će pokušati slijediti Kayleigh u smrt. Kako pozorno sestre vode računa o njegovim lijekovima, kako Doktor uvijek pazi da Harley uzima dodatne lijekove. »Harley, zašto ne pođeš sa mnom? Provest ću noć ovdje dolje. Ti se vrati u svoju sobu i odmori se.« »Sve želiš za sebe, zar ne?« zarežao je Harley. »Što? Ne!« Lice mu se zgužvalo. »Znam, znam. Ti si moj prijatelj, znam.« Okrenuo se natrag prema prozoru. »Ali, ipak nema smisla. Nema nikakva smisla.« »Što nema smisla?« »Nije važno koliko dugo buljim. Nikad nećemo sletjeti, zar ne, Veliki Starješino ? Nikad nećemo sići s ovog prokletog broda. Živjet ćemo i umrijeti u ovom metalnom kavezu. Sedamdeset četiri godine i dvjesto šezdeset tri dana. Predugo... prokleto predugo... Ovo je najbliže što ću se ikad približiti vanjskom svijetu, zar ne?« Želim mu reći da nije u pravu, ali znam da je to laž. Tek sad razumijem, kako dobro razumijem, zašto Veliki Starješina laže i tjera ih odgajati djecu u nadi da će doživjeti slijetanje na planet. Ako nemamo ni to, za što živjeti ? Je li važno Što je nešto laž ako nas drži na životu? Kad mu je oduzeta prilika za slijetanje na planet, Harleyju nije preostalo ništa drugo osim prazne, očajne ljušture. Harley se spustio skroz do poda. Tamo se nalazi platno, ali pokriveno je muslinom i nemam ga srca pitati što slika. Umjesto toga, ostavio sam ga tamo, najbliže slobodi što će ikad biti. Neću ja biti taj koji će ga odvući od zvijezda. Okrenuvši leđa krio-komorama, naslagao sam hrpu laboratorijskih kuta i neke deke koje su se tu zatekle i napravio neku vrstu gnijezda za sebe ispred velike otvorene prostorije. Ne uspijevam ostati budan, ali nadam se da će moja prisutnost spriječiti ubojicu, a ako ne, nadam se da ću se barem probuditi začujem li zvono dizala. Toliko sam iscrpljen - jako iscrpljen - i odjednom se na mene srušila težina broda, zvijezda, beznađa, fidusa, Amy i Harleyja. Probudio me miris boje. »Harley«, pomislio sam. Borim se s laboratorijskim kutama na kojima ležim. Njihovi rukavi vuku me prema


dolje, ali na kraju sam se uspio ispetljati iz njih. »Harley ?« upitao sam dišući duboko. Okrenuo sam se od dizala prema krio-komorama iza sebe. Najprije sam pomislio da je riječ o krvi, ali kad sam se približio krio-komorama, vidio sam da je to samo crvena boja - gusta i još nije suha. Ogromnim znakovima »X« s kojih curi boja označena su neka vrata krio-komora. Dotaknuo sam onu najbližu - broj pedeset četiri - i ostavio crveni otisak prsta. Kad sam pogledao niz ovaj red, vidio sam da je šest vrata jednako označeno. U sljedećem samo tri, ali u redu nakon toga dvanaest. Odmah sam pomislio da je to djelo ubojice, da je označio ljude koje sljedeće planira odmrznuti. Odmahnuo sam glavom. Je li moguće da je ubojica bio ovdje dok sam spavao pored dizala? Ne, sigurno je to bio Harley. Ipak, za svaki slučaj... Šuljam se svakim hodnikom tražeći nekoga tko bi još mogao biti ovdje, brojeći označena vrata. Ukupno je označeno trideset osam vrata i ni na jednima od njih nema nikakve naznake tko ih je označio. Zamislio sam ubojicu kako tiho obilježava vrata svojih žrtava dok sam ja spavao. Ponovo sam odmahnuo glavom. Boja znači da je to Harley učinio. To je Harleyjeva osveta za naš sinoćnji duel u vikanju. To je Harleyjev pokušaj zastrašivanja mene ili se samo glupo ponaša. Harley, to je sigurno Harley. Nije moguće da sam dopustio da ubojica šeta pokraj mene dok sam spavao. Nije moguće. »Harley ?« zazvao sam. Ništa. Potrčao sam ravno do hodnika, do komore, ali i prije nego što sam došao tamo, znao sam da nešto nije u redu. Nestalo je platno prekriveno muslinom. Posvuda ima poprskane boje. Jedan mučni trenutak pomislio sam da je to prizor zločina te da je boja koja je razmazana posvuda po podu i zidu krv koja je prskala tijekom umorstva, ali zatim mi se zatreslo cijelo tijelo i šapnuo sam: »Ne.« Da je u pitanju ubojstvo, onda bi Harley bio mrtav, ali on nije ovdje. Razbijena je nadzorna kutija pored vrata komore. Poklopac tipkovnice otrgnut je, a tanke žice šire se iz kutije kroz zatvorena vrata komore. Harley se nalazi unutar komore i u ruci drži tipkovnicu. Već unosi lozinku. Počeo sam lupati po vratima komore. Harley mi je uputio slabašan smiješak. »Mogu se približiti«, kaže. »Nemoj!« vičem dok lupam o staklo. Harley je otvorio druga vrata. Završio je s unošenjem lozinke na tipkovnici. Vanjska vrata komore otvorila su se i Harley je isisan u svemir. Na trenutak pogledao je prema meni i sa smiješkom se oprostio. Zatim se okrenuo prema zvijezdama. I nestao. Vanjska vrata komore zalupila su se ostavljajući za sobom prazninu. Nema više Harleyja.


69 AMY Probudila sam se s kistom zalijepljenim za lice. Harley bi se nasmijao da me sad može vidjeti, nazvao bi me naslikanom Ribicom. Pored vrata treperi crveni svjetlosni kvadratić. To je gumb za malu pravokutnu metalnu kutiju pored kutije za hranu. Kad sam ga pritisnula, otvorila su se mala vrata i iskočila je velika plavo-bijela tableta. Dakle, tome služe ta vratašca. Inhibitor. Lijek koji mi omogućuje ostati normalna. Zagledala sam se u nju s gađenjem. Zapela mi je u grlu dok sam je gutala. Peče me dok klizi svojim putem prema dolje i ispunjava moj utrobu osjećajem gađenja i hitnosti zbog koje osjećam mučninu. Pritisnula sam gumb vratašca za hranu i dobila pecivo punjeno nekakvom imitacijom jaja iz kojeg curi nekakva imitacija sira. Dovoljan mi je jedan zalogaj. Dosta mi je imitacija. Želim nešto pravo. Vratila sam se do svog zida. Poslušala sam savjet Malog Starješine i zanemarila svoje ime i popis svojih značajki. Kakve veze imam ja ili išta u vezi sa mnom s umorstvom? Kad sam iz jednadžbe isključila svoje ime, pronašla sam poveznicu. Stajalo je ispred mene tako jasno kao da su ti ljudi napisani drugom bojom. Vojska. Svaka žrtva, čak i žena koja nije umrla - svi su oni radili za vojsku. Stručnjaci za taktiku, obrambene operacije, biološko oružje. Zamrznuti su zbog svoje sposobnosti ubijanja, ali oni su ti koji su ubijeni. Međutim, zašto ja? Zašto su me iskopčali? Ja nemam nikakve veze s tim. Mali Starješina rekao je: »Možda te nisu planirali iskopčati. Možda je to bila slučajnost ili tako nešto.« Slučajnost... Možda je ubojica htio iskopčati nekoga drugog... Nekog iz vojnih redova. Kao što je tata. Skočila sam i potrčala prema vratima dok mi je srce snažno lupalo. Sve sjeda na svoje mjesto ako je ubojica mislio ubiti tatu, a ne mene. On ubija ljude koji imaju iskustva u borbi. Vrata su se otvorila i zaletjela sam se u Oriona. Počela sam mrmljati isprike želeći ga zaobići. Moram otići na krio-razinu i reći Malom Starješini što sam saznala. Međutim, Orion me snažno uhvatio za zapešće, kao da mi je ruka upala u škripac. »Pustite me«, rekla sam. Uhvatio me točno tamo gdje me držao i muškarac od kojeg me Harley spasio, a prsti su mu se utisnuli u iste modrice. »Harley je ovo naslikao«, rekao je Orion svojim tihim glasom. Prestajem se pokušavati otrgnuti od njega i primjećujem da u rukama drži platno pokriveno muslinom. »Rekao mi je da ti to dam kad sam mu dao žicu.« »Što je to?« znatiželjno sam upitala. »Slika. Za tebe.«


Orion mi je pustio zapešće i gurnuo platno u moje ruke. Dok sam spuštala pogled na platno, već je nestao u sjeni. Vratila sam se u sobu, postavila platno na stol i skinula muslin koji se malčice zalijepio na još vlažnu boju. To je najljepša slika koju sam ikad vidjela. To je autoportret. Harley pluta u sredini platna okružen nebom i zvijezdama, lice mu je okrenuto prema gore i ima izraz zanesene radosti, a ruke su mu široko raširene, kao da će me primiti u zagrljaj. Mala japanska riba koi pliva među zvijezdama oko njegovih nogu. Prsti su mi se tresli dok sam doticala naslikano Harleyjevo lice, ali brzo sam ih povukla natrag: boja nije potpuno suha. Na njegovu licu vidim nešto što sam vidjela samo jednom prije, i to onda kad je govorio o Kayleigh. Negdje ispod boje skriveno je značenje zašto mi je Harley dao ovu sliku. Htio se oprostiti. Zbog toga nije me iznenadilo kad je Mali Starješina koji trenutak kasnije upao u moju sobu kako bi mi rekao da se Harley ubio.


70 MALI STARJEŠINA Amyne suze sad kao da skrivaju spoznaju. Bez riječi klima glavom kao da već zna što se događa. Lice joj se smračilo, ali nije se slomila kao sinoć. Odstupila je korak unatrag te me pustila u sobu. Onda sam je vidio. »Harley«, šapnuo sam. Ruke mi se tresu. »Orion mi je to dao«, rekla je Amy. »Harley... pretpostavljam da je to naslikao prije...« Tako je realistična, realističnija nego što će Amy ikad saznati. Kad je isisan van, brzina kretanja dodatno je izravnala njegovu kosu, a na licu mu je bilo više iznenađenja i, da, boli, ali u tom kratkom trenutku prije nego što su se vrata zatvorila, prije nego što ga je brod ostavio za sobom i prije nego što ga je svemir progutao, na njegovu je licu bio taj izraz, upravo taj izraz radosti. »Možeš je uzeti«, rekla je Amy. »Bio si s njim bliskiji od mene. Nisam sigurna zašto ju je dao meni, a ne tebi.« Primijetio sam malu ribu kako pliva oko naslikanih Harleyjevih nogu. Amy je uvijek mislila da ju je Harley zvao Ribica jer je njezina crvenonarančasta kosa odgovarala bojama te ribe koju je slikao kad su se upoznali, ali nikad joj nije rekao da je razlog zašto je uopće slikao koi, razlog zašto joj je soba bila ispunjena takvim slikama, to što je to bila Kayleighna omiljena životinja. »Htio je da je ti uzmeš«, rekao je. »Podsjećala si ga na nekoga koga je poznavao.« Na trenutak stajali smo u tišini upijajući sliku, upijajući ono što je Harley napravio, kako nas je ostavio. Sam, i dalje stojeći dok je letio. »Shvatila sam«, rekla je Amy pokazujući na zid i vraćajući me u sadašnjost. »Vezu između njih. Ljudi koji su imali iskustva u borbi. To su oni koji su ubijeni.« Pogledom sam prešao preko dijagrama. »Moj otac ima vojno iskustvo. Što ako me je ubojica slučajno izvukao umjesto njega?« Glas joj je zadrhtao i pitam se je li to zbog toga što se boji za oca, zbog toga što nema više Harleyja ili oboje. »Kad sam se probudio ovo jutro, netko je označio desetke vratašca krio-komora. Prvo sam mislio da je to Harley učinio... ali ubojica možda označava svoje žrtve...« »Jesu li označena i vrata iza kojih je moj otac?« upitala je Amy s hitnjom u glasu i ispustila svoju bilježnicu. »Ja... ne sjećam se.« Nisam tražio vrata iza kojih je njezin otac. Tražio sam Harleyja. »Moramo provjeriti!« Amy se uputila prema vratima. Zastao sam dovoljno dugo kako bih dohvatio fleksić s njezina stola. Dok smo trčali niz hodnik, skenirao sam otisak prsta i unio pristupnu lozinku. Dok su se otvarala vrata dizala, računalo je zacvrkutalo: »Odobren pristup Velikom Starješini/Malom Starješini.« Dok smo se uspinjali, otvorio sam mapu lokatora dojavljivača. »Što radiš?« upitala Amy, a pogled joj je bio uprt u brojeve iznad vrata. Pomaknuo sam pokazivač vremena unatrag tražeći točke koje označavaju mjesto i


vrijeme za svaku osobu. Na karti od sinoć nalazi se Harleyjeva točka, koja se oglašava tihim zvukom bip, uglavnom oko vrata izlazne komore, ali ponekad korača gore-dolje hodnikom, a jednom i po cijelom katu na kojem su krio-komore. Na cijeloj razini nema nikoga drugog dok se ja nisam pojavio. Ondje sam ja i trčim. Onda sam stao. Moja svjetleća točka spojila se s Harleyjevom i sjetio sam se naše svađe, naše posljednje svađe. Amy se naginje preko mog ramena i gleda. Moja točka napušta Harleyjevu i sad treperi pored dizala ispred kata s krio-komorama. Harley se ne miče od vrata razine. Pitam se što li je radio u tim posljednjim trenucima. Slikao? Planirao? Premotao sam prema naprijed. Pred jutro pojavila se Doktorova točka i točka Velikog Starješine, ali ne zadržavaju se, već idu ravno do laboratorija na drugoj stani krio-razine. Plaho sam pogledao Amy. »Zaspao sam«, rekao sam. Pitam se jesu li me Doktor i Veliki Starješina primijetili. Amy je odmahnula glavom. »No, to nisu bili oni, zar ne? Nisu se približavali kriokomorama.« Ponovo smo pogledali mapu lokatora dojavljivača. Moja se točka pomiče brzo goredolje po prolazima krio-razine otkrivajući naslikane znakove »X«. Zatim moja točka odlazi do komore. Ondje sam ja. Ondje je on. Zatim je njegova točka nestala. U grlu mi se stvara tvrda gruda. Oči su mi se zamaglile na trenutak kad se to dogodilo, kad je njegova točka iznenada iskliznula s mape i nije se vratila. Amy je udahnula, ali dugo nije ispustila zrak pa je samo tiho šapnula: »Oh.« »Nitko drugi nije dolazio dolje«, rekao sam dok su se vrata počela otvarati na četvrtom katu. »Sigurno je to bio Harley.« »Ali, Harley se nije maknuo od vrata nakon što si se ti pojavio.« Pogled mi je susreo Amyn. Harley nije mogao naslikati znakove »X«. »Ta stvar«, rekla je Amy i pogledala fleksić, »može pratiti ljude pomoću uređaja iza uha, zar ne?« Kimnuo sam. »Ne može me vidjeti, zar ne?« Zatresao sam glavom. »Što je s Orionom? On mi je donio sliku. Morao je biti dolje, ali to znači da nema uređaj iza uha, zar ne? Duga ga kosa pokriva, ali vidjela sam ožiljak na njegovu vratu koji se pruža do ruba kose. Kladim se da nema uređaj iza uha. Bio bi nevidljiv.« I - ah - u pravu je. Orion.


71 AMY Vrata na kraju hodnika zaključana su. »Kako ćemo...?« promucala sam. »Što ćemo učiniti?« Mali Starješina nogom je razvalio vrata. Palcem je prešao preko čitača, pritisnuo gumb, a zatim s spuštamo sve niže dolje, tako bolno sporo. Trljala sam mali prst dok me nije zabolio razmišljajući o svim obećanjima koje smo tata i ja dali jedno drugom. »Što radiš?« upitala sam Malog Starješinu dok smo prolazili pored prvog kata. »Provjeravam prijave biometrijskog čitača«, rekao je Mali Starješina. Tapka po fleksiću. »Harley je došao dolje jučer popodne. Ja sam došao nakon mraka. Jutros su došli Doktor i Veliki Starješina i čini se da su još uvijek dolje u drugom laboratoriju. Ali, pogledaj, nigdje nije zabilježeno da je Orion zatražio pristup dizalu, samo pokazuje da se Veliki Starješina ponovo prijavio, ali on je tada bio u laboratoriju.« Dodao mi je fleksić. Naravno, pristup odobren Velikom Starješini/Malom Starješini zabilježen je jednom nakon Doktora, a zatim se nakon petnaest minuta ponovo pojavio. »Shvatio je kako ga prevariti«, rekla sam. Može li ovo dizalo ići sporije?! »To nije moguće«, promrmljao je Mali Starješina gurajući fleksić u svoj džep. »Uređaj skenira tvoj DNK. Nije ga moguće prevariti.« Vrata su se otvorila. Hladnoća nas je udarila poput eksplozije. Deseci i deseci zamrznutih jedinki leže izloženi na izvučenim ladicama, a kondenzacija već zamagljuje staklene spremnike i skriva tijela zamrznuta u njima. Na svim se otvorenim vratima nalazi svježe naslikani znak »X«. Mali Starješina bio je u pravu. Ubojica je označio svoje žrtve dok se pripremao za posljednje ubojstvo, jedan okrutni napad koji će ubiti svaku zamrznutu vojnu osobu. Mislim samo na jedno. »TATA!« vrisnula sam proguravši se pored Malog Starješine i potrčavši prema krio-spremnicima. Potrčala sam u prolaz s četrdeseticama, a tamo na sredini stoji zamrznuto tijelo mog oca. Obrisala sam tragove kondenzacije i na trenutak sam se zagledala u njegovo lice. Čvrsto držim hladni stakleni poklopac i u sebi imam dovoljno adrenalina da ga podignem i bacim na betonski pod. Želim to učiniti. Želim da se probudi. Želim ga osloboditi iz leda. Želim da me privije uza svoje toplo tijelo. Želim to. Pogledala sam električnu kutiju pored njegove zamrznute glave. Svjetlo je zeleno, a ne crveno. Orion je samo izvukao ladice, ali nije ih iskopčao kao što je iskopčao mene. Oko mene čuje se lupa i udarci. Mali Starješina trči gore-dolje niz prolaze gurajući sve druge zamrznute natrag na njihova mjesta i glasno zatvarajući vrata iza njih. Gurnula sam zamrznuti komad leda s tatom natrag u krio-komoru i zatvorila vrata. Crveni »X«, nacrtan na vratima, kao da mi se ruga. Okrenula sam ručku prema dolje i zaključala vrata. Dopustila sam sebi jedan posljednji pogled na vrata s oznakom četrdeset jedan, a zatim


sam potrčala niz hodnik do sljedećeg zamrznutog čovjeka koji je izvučen iz komore. Nije predugo trajalo. Sva su vrata zatvorena, a svi su sigurno vraćeni u zamrznuto stanje. Oriona nema na vidiku. »Zašto je to učinio?« upitala sam dok sam još teško disala od napora. Dah Malog Starješine diže se u jedva vidljivim oblačićima s njegovih usana. »Bio sam mu na putu.« Razmišlja dok govori i, dok odgovara na pitanje, spoznaje istinu. »Otvaranje vrata dok sam bio ovdje... to bi me probudilo. To bi bilo puno bučnije od označavanja vrata bojom. A nakon što su označena... naravno, otrčao sam k tebi i on je imao dovoljno vremena jednostavno izvući zamrznute koje je već označio...« »Ali, zašto?« rekla sam. »Zašto se mučiti? Sigurno je znao da ćemo doći ravno ovamo, vidjeti što je učinio... Nije ih čak ni iskopčao, već ih je samo sve izvukao van.« Mali je Starješina zastao. »Gotovo se čini kao da nas je provjeravao.« »Kako to misliš?« »Pokazuje nam što planira. Čeka da vidi što ćemo učiniti. Hoćemo li ih pustiti da se otope ili ih gurnuti natrag unutra?« »Naravno da ne bih dopustila da se moj tata otopi!« Mali Starješina bulji u mene. »Mislim da test nije bio namijenjen tebi.«


72 MALI STARJEŠINA »Pst!« zasiktao sam prema Amy. »Čuješ li?« »Čujem li što?« šapnula je, ali ušutkao sam je pokretom ruke. Jedva se čuje zvuk zujanja, brujanja pa opet zujanja koji me podsjeća na strojarnicu. Ipak, to nije moguće - nalazimo se dvije razine ispod motora. »Dolazi iz laboratorija.« Poveo sam Amy prema laboratoriju. Bacila je nervozni pogled iza sebe. »Ostavit ćemo vrata otvorena«, rekao sam jer vidim da je zabrinuta zbog toga što ostavlja oca. »Kakvo je ovo mjesto?« upitala je kad smo ušli u laboratorij. Šapće i jedva je čujem pored sve glasnijeg zujanja. »Laboratorij«, šapnuo sam i ja. Nešto u vezi s laboratorijem izaziva potrebu za tajnovitošću, a nisam zaboravio ni to da su Doktor i Veliki Starješina ovdje ukoliko je prikaz mape dojavljivača točan. Držimo se zidova. »Već sam prije vidjela ove igle.« Amy je pogledala velike cilindrične injekcije s oznakama karakterističnih osobina za koje Veliki Starješina tvrdi kako bi ih trebali posjedovati stanovnici broda. »Time se bave ovdje.« »Što je to?« Sad je pokazala na veliku cijev boje jantara koja se proteže od poda do stropa i u kojoj plutaju mali mjehurići. »To izgledom podsjeća na...« Nakrivila je glavu. »Na embrije?« Pogledao sam čestice koje plutaju u jantarnoj tekućini, ali ne vidim sličnost. Jedini fetus koji sam ikad vidio bio je onaj od krave koja je pobacila, a taj je bio veći, krvaviji i ni po čemu nije podsjećao na ove male okrugle mjehuriće veličine nožnog palca. Poveo sam Amy do stražnje strane laboratorija gdje je skrivena, zahvaljujući tome što soba skreće udesno, ogromna pumpa koju mi je Veliki Starješina pokazao kad sam prvi put bio ovdje. To proizvodi onaj zvuk zujanja i huktanja. Pumpa je uključena, trese se i cvili dok njezina unutarnja mehanika izbacuje fidus i tko zna što još u vodovodni sustav. Veliki Starješina stoji pored pumpe i u ruci drži kantu s prozirnom gustom tekućinom. Doktor stoji nasuprot njemu. Zgrabio sam Amy i šmugnuli smo natrag iza ugla sobe. Nitko od njih dvojice nije nas vidio, barem ne još. Stavio sam prst na usta, a Amy je kimnula. Oboje smo se prignuli i povirili iza ugla kako bismo ih mogli promatrali. Stolica nam skriva pogled, ali nas isto tako donekle skriva i od njih. »Žao mi je!« povikao je Doktor nadglasavajući hučanje pumpe. »Nisi joj smio dopustiti da to vidi!« Veliki Starješina poletio je prema Doktoru, a zbog hramanja zaljuljala se kanta u njegovim rukama. Doktor je nervozno promatra. »Mislio sam da će biti poslušnija.« »Ništa je ne može smiriti osim fidusa. Zašto si joj dao inhibitore?« Veliki Starješina položio je kantu na do. »Govore o meni«, šapnula je Amy u moje uho.


Doktor je još nešto dodao, ali okrenut nam je leđima, zato nisam uspio čuti što. »E, pa, ulovit ćemo je noćas i odvesti na četvrti kat«, rekao je Veliki Starješina ponovo podignuvši kantu i postavivši je uz crpku trznuvši. »Mislim da ne...« Veliki Starješina ispustio je kantu na tlo. Čulo se šljapkanje prozirne tekućine u kanti, ali gušća je od vode, poput sirupa, stoga se nije prelila preko ruba. »Znaš što?« povikao je Veliki Starješina i zakoračio prema Doktoru. »Zapravo, uopće me nije briga što ti misliš. Da si me samo poslušao prvi put, s onim drugim, ne bi se ovo događalo sad.« »Što hoćeš...« »Znaš što mislim!« zagrmio je Veliki Starješina. »Mislim na Malog Starješinu! Pustio si ga da živi!« Amy je zgrabila moju ruku. Nagnuo sam se naprijed opasno blizu pokušavajući uloviti njihove riječi. »Mali Starješina je dobro«, rekao je Doktor. »Ne ovaj Mali Starješina. Drugi Mali Starješina.« Doktor se zagledao u Velikog Starješinu. Lice mu je bezizražajno i hladno, ali vidim da se suzdržava. Oko usana pojavila mu se tanka crta, a čeljust mu je čvrsto stisnuta. Veliki Starješina ne primjećuje Doktorovo negodovanje. »Mali Starješina prije ovog! Mali Starješina koji bi sad trebao preuzeti svoju dužnost kako bi se ja mogao povući u mirovinu, a ne trošiti zadnje godine svog života na tinejdžera koji misli onom stvari, a ne glavom!« »Rekao si mi da odvedem Malog Starješinu na četvrti kat i to sam učinio.« Doktor se prkosno uspravio. »Ali, nisi ga ubio kao što sam ti rekao, zar ne?« »Mislio sam... da fidus...« »Mislim da bi ti trebao uzeti malo fidusa«, zarežao je Veliki Starješina. »Zar ga štitiš, čak i sad? Skrivaš li ga?« »Mislio sam...« Doktor izgleda maleno i prestrašeno. »Nestao je s mape koja prikazuje dojavljivače. Mislio sam da se ubio.« Veliki Starješina prezirno je otpuhnuo. »Nisi ni provjerio, zar ne? Pogledaj gdje smo sad. Netko ubija zamrznute jedinke, jedna od njih je budna.« »Mrtav je, Veliki Starješino. Kunem se da je mrtav.« Ne znam vjeruje li mu Veliki Starješina ili mu samo želi vjerovati. Okrenuo se i ponovo podigao kantu. »Što je to?« šapnula je Amy i glavom pokazala prema crpki. »Povezana je s vodovodnim sustavom«, rekao sam dok mi mozak ubrzano radi. U toj je kanti... Fidus. Ustao sam. Amy me pokušala zadržati, ali oslobodio sam se. Ne mogu dopustiti Velikom Starješini da ih i dalje drogira. Ne mogu dopustiti da još fidusa završi u vodi. Moram uništiti crpku. Zgrabio sam stolicu iza koje smo čučali Amy i ja. »Što radiš ovdje?« podrugljivo je upitao Veliki Starješina kad me primijetio. Podigao sam stolicu iznad glave. »Što radiš?« govori Veliki Starješina povišenim glasom. Ruke mi se tresu. Vidim budućnost podastrtu preda se - budućnost u kojoj sam ja


vođa, a ne Veliki Starješina. I nema fidusa. Želim li uistinu vladati bez fidusa? Razmišljam o tragovima modrica na Amynom zapešću, o sukobima koje sam vidio na Odjelu, a proširili su se na cijeli brod. Mogu li vladati bez fidusa? Zatim sam se sjetio Amynih očiju kad je bila drogirana. Bacio sam stolicu na pumpu. Zaštropotala je o metal i odskočila na pod. Crpka za vodu nastavila je sa svojim zujanjem i brujanjem. »Što radiš?« zacvilio je Veliki Starješina. »Poludio si! Baš kao i Mali Starješina prije tebe!« »Što Vi radite?« povikao sam i ja. »To je fidus, zar ne? Pripremate se za još jedan dan manipulacije i kontrole nad umovima?« »Ti NISI sposoban BITI VOĐA!« vrisnuo je Veliki Starješina. Njegova bijela kosa leti za njim i on je taj koji izgleda lud. »Ako to ne možeš učiniti, onda ne možeš voditi brod! Nisi dovoljno snažan da budeš vođa! Nikad nećeš biti dovoljno dobar!« U tri sam koraka prešao sobu, došao od Velikog Starješine i zviznuo ga ravno u lice. Ispustio je kantu i ispružio se ravno na leđa. Nos mu krvari, a tanka koža na njegovu obrazu crvena je i rasječena. Sagnuo sam se, zgrabio ga za košulju i podigao ga. Otvorio je usta kao da želi nešto reći pa sam ga ponovo udario, ali drugom ga rukom držim za košulju kako ne bi pao. »Nisam slabić«, rekao sam. Glas mi je drhtav, ali ne zbog straha, već zbog potisnutog gnjeva. »Dovoljno sam snažan da znam da je fidus loš i da Vaš pokušaj upravljanja ljudima pomoću toga nije ništa drugo doli slabost. Da ste uistinu snažni, vodili biste ovaj brod bez lijekova koji obavljaju vaš prljavi posao.« Tek kad sam prestao govoriti, shvatio sam da se u sobi čuje samo moj glas. »Što si učinila?« vrišti Veliki Starješina, ali ne na mene, već na Amy. Podigao sam pogled. Dok sam udarao Velikog Starješinu i vikao na njega, Amy se prišuljala crpki, pronašla mala vratašca na bočnoj strani crpke te jednostavno iščupala sve žice. U ruci drži žice jarkih boja. »E, pa, to je riješilo stvar«, rekla je i nasmiješila se.


73 AMY Osjetila bih sažaljenje zbog razbijenog nosa i krvavih usta Velikog Starješine samo da nije bio takav zao i uvrnuti tiranin. Međutim, budući da me ranije planirao ubiti kao i ponovo sad kad je rekao Doktoru da me ostavi na četvrtom katu, recimo da nisam osjećala previše simpatije prema starom magarcu. Doktor je stavio ruku na rame Malog Starješine. »Mali Starješino, taj nam je lijek potreban. Ovaj brod neće funkcionirati bez kontrole koju nam on omogućuje.« Mali je Starješina na rubu slaganja s njim. Vidim to u njegovim očima. »To nije istina«, rekla sam želeći da me Mali Starješina pogleda, da se sjeti kako me lijek opustošio iznutra. »Da, bit će teže bez njega. I da, možda bi nam bilo jednostavnije provesti cijeli život bez neba da smo drogirani toliko da ne možemo razmišljati. Ali, to nije život, ne uistinu. Usred sve ove tuge«, potom je pogled Malog Starješina susreo moj i oboje smo znali da sad govorim o Harleyju, »postoji radost. Jedno ne može postojati bez drugog.« Mali Starješina zateturao je dalje od Doktora i Velikog Starješine prema meni. »Ne mogu biti vođa kakvog Vi želite od mene napraviti«, rekao je. »Nikad, baš nikad neću biti takav voda. I zbog toga ću biti bolji.« Veliki Starješina brzo se okrenuo prema Doktoru. »Učini to.« »Da učini što?« rekla sam. Doktor je usmjerio svu svoju pozornost na Velikog Starješinu. »Napravit ćemo još jednog. Pomoću drugačijih replikatora molekula DNK. Riješit ćemo se ovog i napraviti drugog.« »Da učini što i« rekao je Mali Starješina. Oči su mu raširene, kao da se boji vlastitih misli. Veliki Starješina ustremio se na Malog Starješinu. »Ti, prokleti idiote. Ne mogu vjerovati da dijelimo istu DNK!« »O čemu govorite?« Glas Malog Starješine drhti. »Jeste li vi... moj otac?« »Tamo, tamo\« rekao je Veliki Starješina i pokazao prstom. Iza tog zida nalazi se stol s iglama i veliki cilindar sa zlatnožutom tekućinom i malim kružićima ispunjenim embrijima. »Što... dio vaše DNK ubrizgan je u moju majku?« Veliki Starješina ljutio je zagrmio. »Nikad nisi ni imao majku! Mi smo ista osoba! Naša se loza klonira - ista DNK, sve je isto. Samo sam te iščupao iz staklenke i stavio te u cijev prije šesnaest godina.« »Nismo isti«, rekao je Mali Starješina s gađenjem. »Po svom genetičkom kodu mi smo potpuno ista replika svakog Velikog Starješine prije sebe.« Ipak, ja znam da Mali Starješina nije na to mislio kad je rekao da nisu isti. »Zato dijelimo pristup, zato mi biometrijski čitač dopušta ići svuda«, mrmlja Mali Starješina. Ja mislim na ugodan ženski glas u računalu: »Odobren pristup Velikom Starješini/Malom Starješini.« Računalo nije moglo razlikovati Malog i Velikog Starješinu jer su posve isti.


»Nije me briga«, rekao je Mali Starješina glasnije zagledavši se ravno u Velikog Starješinu. »Nije mi važno što smo isti. Ja nisam Vi i neću donositi iste odluke kao Vi. Nije me briga za Vaše lekcije. Nije me briga za Vaša pravila. Dosta sam Vas slušao!« Čula sam tihe korake iza sebe. Svi su drugi toliko usredotočeni na Malog Starješinu i Velikog Starješinu da nisu primijetili muškarca s ožiljcima na vratu, muškarca koji tiho hoda prema naprijed. Orion je dohvatio kantu s fidusom koju je Veliki Starješina ispustio kad ga je Mali Starješina udario. Doktor, zatim Mali Starješina, a potom i Veliki Starješina primijetili su ga kad se sagnuo. Oči Velikog Starješine raširile su se od zapanjenosti. »Ovdje je«, šapnuo je tako tiho da nisam sigurna jesam li ga dobro čula. Pogled mu je ošinuo Doktora, a zatim muškarca pred sobom. »Zakleo si se da je mrtav.« »I jesam mrtav, Veliki Starješino«, rekao je muškarac i podigao kantu prema gore. »Mali Starješina kojeg si stvorio je mrtav, nema ga više. Ja više nisam taj Mali Starješina. Sad sam Orion. Lovac.« Veliki Starješina otvorio je usta kako bi izgovorio nešto bombastično, kako bi pobjesnio, podivljao, ali Orion ga je utišao iskrenuvši kantu s fidusom na njegovu glavu. »Maknite se od njega! Ne dirajte to!« vrisnuo je Doktor kad je gusta tekućina kliznula po tijelu Velikog Starješine. Orion je odstupio sa smiješkom na licu. Mali Starješina izgledao je kao da želi priteći Velikom Starješini u pomoć, ali zaustavio se. Lice Velikog Starješine bilo je izgužvano u ljutitu masku, ali maska je nestala kad je fidus prekrio njegovu kožu. Nagnuo je glavu kao znatiželjno dijete. Koljena su mu popustila i pao je na tlo, ispružio noge i počeo se podupirati rukama. Polagan i slab smiješak raširio se njegovim licem, a zatim se pretopio u ništavilo. Na trenutak izgleda tako blago i smireno, nikad ga nisam takva vidjela. Ruke su mu skliznule na glatkom tlu, a tijelo mu je potom udarilo svom težinom u tlo. Nije se zaustavio. Glava mu je udarila u pod tako snažno da sam se lecnula. Fidus se raširio oko njegova tijela kao krvava mrlja. Promatrala sam lagani ritam udisaja i izdisaja dok nisu prestali. Veliki Starješina našao je smirenje u smrti.


74 MALI STARJEŠINA »Ubio si ga.« Orion me pogledao i široko se nasmiješio, očito zadovoljan samim sobom. »Nema na čemu«, rekao je. Dio mene misli da je ubojstvo Velikog Starješine sjajna stvar. Bio je diktator i tiranin. Bio je okrutan. Nikoga na ovom brodu nije doživljavao kao stvarnu osobu, čak ni mene. Međutim, on je, isto tako, čovjek s kojim sam živio tri godine, čovjek koji je imao najveću ulogu u mom odgoju i čovjek za kojeg sam uvijek mislio da mu se mogu obratiti. Sad je od njega ostala samo ljepljiva masa. Želim pitati zašto, ali znam odgovor. Ne mogu se suzdržati i oči mi se pune peckavim suzama. Meni je on bio nešto najbliže liku oca. Orion je položio kantu na tlo. Krenuo je prema meni i pružio mi ruku. Prihvatio sam je bez razmišljanja. Oči su mi dalje na beživotnom tijelu Velikog Starješine. »Znao sam da ćeš biti na mojoj strani!« rekao je Orion tresući moju ruku gore-dolje tijekom srdačnog stiska ruke. »Nisam bio siguran. Bio si toliko dugo pod papučom Velikog Starješine i nisi se obazirao na iskopčavanja zamrznutih kao što sam mislio da hoćeš, ali jednostavno sam znao da ćeš na kraju biti na mojoj strani.« »Vašoj strani?« Zamagljeni sam pogled premjestio s mrtvog Velikog Starješine na Oriona, koji je, zbog toga što mu pripada uloga Malog Starješine koji je stariji od mene, sad tehnički Veliki Starješina broda. »Kad sam počeo govoriti da postoji dosta toga što mi se ne sviđa, Veliki Starješina poslao me Doktoru. Rekao mu je da me smjesti na četvrti kat. Zar ne, Doktore?« Doktor je nijemo kimnuo. Oči su mu raširene od zapanjenosti ili straha - ne mogu točno odrediti. »Doktor je bio moj prijatelj, zar ne, Doktore?« Doktor ovaj put nije kimnuo, već je samo nastavio gledati u tijelo Velikog Starješine. »Mislio sam da s dovoljno fidusa...« šapnuo je. Okrenuo sam lice od Doktora. Uvijek je smatrao da je svakoga moguće spasiti ako ga se dovoljno napumpa lijekovima. Doktor nikad nije vjerovao da su ljudi snažniji od medicine. »Nisam mogao dopustiti da me Veliki Starješina pronađe, zato sam se najprije morao riješiti...« Orion je podigao ruku do mjesta gdje bi se trebao nalaziti dojavljivač i napravio gestu kao da noktima razdire svoj vrat. Kad je otvorio ruku, vidio sam ožiljak koji mu vijuga na palcu. »Bilo je strašno. Najgore što sam ikad učinio bilo je to kad sam vlastitim rukama iščupao taj komad vlastitog mesa. Činilo mi se kao da pokušavam iščupati vlastitu dušu.« U sobi je tišina koju samo naglašava povremeno kapanje fidusa po tlu. Orion je nastavio. »Kad je Doktor vidio da nema dojavljivača, a uz to Veliki Starješina rijetko napušta skrbničku razinu... nije bilo teško sakriti istinu od njih. Stari arhivist doživio je... nesreću, a ja sam se stopio sa svojim novim životom.« »Zašto nikad nikome niste rekli?« upitala je Amy, a oči je uprla u Doktora.


»Nisam znao«, šapnuo je Doktor glasom punim isprike prema tijelu Velikog Starješine. »Mislio sam, nadao se da je počinio samoubojstvo.« Podigao je pogled prema Orionu. »Mislio sam... one noći u Arhivu. To si uistinu bio ti.« Zastao je. »Ali, bilo je prošlo sedamnaest godina...« »Mogli ste me pronaći da ste samo pokucali na prva vrata u susjedstvu. Znate, cijelu sam se prvu godinu skrivao iza zidova, spavao među žicama i cijevima. A onda sam shvatio da me ni Vi ni Veliki Starješina niste uopće tražili. Samo sam morao uzeti novo ime, naći novi dom, a idioti koje ste stvorili prihvatili su me bez pitanja.« »Ali«, nastavio je i okrenuo se prema Malom Starješini, »uvijek sam se osjećao loše. Zato što sam znao što Veliki Starješina radi. Toliko je toga pogrešno u vezi s ovim brodom.« Oči su mu se upiljile u moje. »Fidus je tek vrh ledenog brijega. Jesi li saznao što se događa s brodskim motorom?« Kimnuo sam. »Dobro«, rekao je Orion. »I očito znaš za misiju?« »Misiju?« odgovorio sam. »Koja je stvarna misija ovog broda?« »Kako to mislite?« upitala je Amy. Prišla mi je i ispreplela prste s mojima prenoseći na mene svoju snagu, baš kao što sam ja učinio za nju kad je plakala. »Zar se nikad nisi zapitao zašto smo ovdje?« upitao Orion ne obraćajući pozornost na Amy. »Kako bismo upravljali brodom...« »Brodom upravlja automatski pilot. Može i bez nas doći do Zemlje u sustavu Centauri.« »Kako bismo...« »Ne«, prekinuo me Orion usred riječi. »Sve što ti je Veliki Starješina rekao bila je laž. Toliko je toga skrivao od tebe nakon što sam ga ja izdao. Samo je jedan razlog zašto smo na ovom brodu, a taj razlog nalazi se iza ovih vrata.« Pokazao je u smjeru kriokomora, tamo gdje se nalaze Amyni roditelji. »Kako to mislite?« ponovila je Amy, a ovaj joj je put glas bio uporniji. »Znaš zašto su zamrznuti ovdje, zar ne?« »Oni su stručnjaci za osvajanje novog planeta, za okruženje i obranu.« Orion je frknuo nosom. »Oni su stručnjaci čija je zadaća oduzeti nam taj planet.« »To što govorite nema smisla«, rekao sam i čvršće stisnuo Amynu ruku. »Oni su kolonizatori, a ne mi. Mi, nipošto, to nismo. Kad konačno sletimo, iskoristit će nas. Kao robove u procesu prilagodbe planeta, a ako na planetu postoje neprijateljski nastrojeni izvanzemaljci, onda i kao vojnike. Planiraju nas izrabiti radom ili ubiti. Stavili su naše pra-pra-pra-što god pretke na ovaj brod kako bi mogli rađati robove i vojnike. To je sve.« Amy je glasno uzdahnula. »Zato ubijate one s vojnim iskustvom. Mislite da će nakon slijetanja natjerati ljude koji su se rodili na brodu da se bore.« »Znam da hoće!« zaurlao je Orion. Ovako, kad viče, u njemu prepoznajem Velikog Starješinu. »A, ako na planetu ne bude neprijatelja s kojima će se trebati boriti, onda će svoje vojno iskustvo iskoristiti kako bi nas pretvorili u radnu snagu i robove. To je savršen plan: uzgajati ljude kao potrošnu robu dok oni spavaju!« »Ali, što je sa mnom?« rekla je Amy glasom koji se pretvorio u očajnički šapat. »Kad ste me iskopčali, vidjeli ste da nisam svoj otac? Zašto me niste vratili prije nego što sam se otopila? Zašto ste me pustili da se probudim?« Orionovim licem polako se počeo širiti zlobni smiješak. Prodorno me gleda. Stisnuo


sam šake. Orion je podigao obrvu prema meni. »Znam čuvati tajne«, rekao je Orion i bacio pogled na Amy. »Tata nije gonič robova«, rekla je Amy. »A, ako na planetu uistinu postoje neprijateljske snage, ne bi vas prisilio na borbu.« Orion je slegnuo ramenima. »Kako možeš biti sigurna u to? A«, dodao je prije nego što je Amy uspjela još nešto reći, »bolje spriječiti nego liječiti.« »Kad kažete "spriječiti", želite reći da ćete ubiti mog tatu!« Orion je bacio pogled iza nje prema tijelu Velikog Starješine. Očito ga ništa ne muči u vezi s umorstvom koje je počinio. »Ako ti se ne sviđa...« rekao je i prišao cijevi za krio-geničko zamrzavanje na drugoj strani prostorije. Otvorio je vrata i rukom mahnuo prema unutrašnjosti. »Samo se izvoli ponovo zamrznuti. Spavaj dok ne dođemo do planeta pa ćeš vidjeti kakav je uistinu čovjek tvoj otac. Naravno, samo«, dodao je kad je razmislio, »ako Mali Starješina i ja odlučimo da ćemo dopustiti tvom ocu da živi do slijetanja na planet.« »Jednako ste zli kao i on!« zasiktala je Amy gledajući u beživotno tijelo Velikog Starješine. »Ali, znaš što će te zbilja zaboljeti?« upitao je Orion. »To što se Mali Starješina donekle slaže sa svim što govorim.« »Ne, ne slažem se...« počeo sam govoriti kad me Amy pogledala svojim lijepim i optužujućim očima. »A činjenica je da mi je upravo Mali Starješina prvi dao ideju o iskopčavanju.« Amy je rukom prekrila usta. Oči su joj se napunile gađenjem koje je upereno prema meni. »Nemoj mu vjerovati«, molim je. »Ne, to je zbilja istina. Shvatio si to, zar ne, Mali Starješino?« Orion mi se podrugljivo smije i pitam se koliko zna. Pogledom pretražujem njegovo lice i u njemu prepoznajem svoje. Dijelimo istu DNK, ali nismo ista osoba. Ipak, možda su u naš identični genetički kod upletene iste emocije, sumnje u samog sebe i strahovi. »Zašto joj ne kažeš?« nastavio je Orion. »Ili bi želio da ja to učinim?« »Što da mi kaže?« upitala je Amy. Krenuo sam preko sobe prema Orionu koju stoji pored krio-geničkog zamrzivača. Ruke su mi stisnute u šake. »Lijepa je«, šapnuo mi je Orion tako tiho da Amy i Doktor ne mogu čuti. »Vrlo lijepa. Jesi li to zbog toga učinio?« »Začepi«, zarežao sam. »Nemoj dopustiti da nam stane na put.« Znam da postoji hrpa logičkih razloga zašto bih to trebao učiniti. Orion je jednako lud kao Veliki Starješina, a njegova jc metoda kontrole jednako uvrnuta, ako ne i više. Nikad ga neću uspjeti odgovoriti od ubijanja zamrznutih jedinki, a potrebno ga je kazniti za smrti koje je već izazvao. Međutim, to nisu razlozi zašto sam ga gurnuo u krio-genički zamrzivač i zaključao ga unutra. »Pusti me van!« zavrištao je Orion. Okrenuo sam brojčanik. Krio-tekućina iz spremnika iznad spremnika izlila se prelivši Orionovu glavu vodom posutom plavičastim mrljama. »K vragu!« počeo je pljuvati. Rukama se uhvatio za vrata, a lice mu je iskrivljeno od čistog užasa. Amy mi je prišla i gleda Oriona kroz mali prozor u vratima. Kad ju je


ugledao, oči su mu se napunile zlobnim sjajem. Otvorio je usta kako bi joj nešto doviknuo. Ponovo sam okrenuo brojčanik. Krio-tekućina počinje brže teći, puniti njegova usta i utapati ga. Lice mu je sad prekriveno tekućinom, obrazi napuhnuti, a oči podlivene krvlju i kao da će iskočiti iz duplji. Jedna mu je ruka pritisnuta na prozor i primijetio sam ožiljak nepravilna ruba na njegovu palcu, jedino po čemu se njegov otisak palca razlikuje od mog. »Zamrzni ga odmah ili će umrijeti«, rekao je Doktor. »Možda će ionako umrijeti.« Slegnuo je ramenima. »Nisi ga pripremio za zamrzavanje.« Pogledao sam u Orionove oči i u njima vidim sebe. Šakom sam pritisnuo veliki crveni četvrtasti gumb. Oblak bijele pare proširio se iz spremnika. Orionovo je lice pritisnuto na staklo, a oči izbuljene. Svejedno, više nas ne vidi.


75 AMY Mali Starješina stoji zagledan u Orionovo zamrznuto lice. Zagrlila sam ga odostraga. Pokušala sam ga odvući, ali ne miče se pa ga samo držim. »Gotovo je«, rekao je Doktor. »Osim ako ga ne probudiš, ti si sad Veliki Starješina.« Osjećam kako se tijelo Malog Starješine ukočilo pored mog. Odmahnuo je glavom. »Neka mu nakon slijetanja sude ljudi koje je pokušao ubiti.« Razmišljam o svom ocu i kakav će biti sudac ovom čovjeku te mi ni najmanje nije žao zbog toga. »Kako ću voditi brod pun ljudi?« upitao je Mali Starješina, a glas mu zapinje. »Kad prestane djelovanje fidusa, shvatit će da su im lagali. Bit će ljuti. Mrzit će Velikog Starješinu i mene.« »Neće te mrziti«, šapnula sam mu odostraga u vrat. »Prigrlit će svoj bijes jer je to prva emocija koju su ikad uistinu osjetili, a zatim će shvatiti da postoje i druge emocije i bit će im drago zbog toga.« »Hoćeš li ostati sa mnom?« šapnuo je. Dah mu je zamaglio staklo koje pokriva Orionovo lice. »Zauvijek.« Mali Starješina pritisnuo je gumb i poslao obavijest cijelom brodu, baš kao što to je to ranije učinio Veliki Starješina kad je rekao cijelom brodu da me se boji. Prva mu je obavijest jednostavna. Jednostavnim jezikom objavio je da su svi bili pod utjecajem lijeka i da će im se polako početi vraćati emocije. Preporučio im je da ostanu mirni kad ih prvi put obuzmu emocije, a to posebno vrijedi za žene koje očekuju djecu. Doktor me moli da mu dam žice kako bi popravio crpku. »Barem bismo trebali stavljati hormone u vodu«, buni se, »kako se ne bi počeli pariti s rođacima.« »Većina ljudi ne želi počiniti incest«, bezlično sam rekla. »Kad se osvijeste od droge, samo ćemo im objasniti što je incest, kakve su posljedice te da bi se trebali testirati prije nego što s upuste u spolne odnose. Imamo one čitače koji testiraju DNK. Mogli bismo ponovo početi izrađivati obiteljska stabla.« Predala sam žice Malom Starješini. Doktor se okrenuo prema njemu. Mali Starješina samo ga je hladno pogledao. »Nema više drogiranja«, rekao je. I to je to. Kasnije, kad su muškarci s debelim rukavicama na rukama odnijeli tijelo Velikog Starješine i izbacili ga kroz isto okno kroz koje je nestao Harley, kad je Doktor stavio Oriona u praznu krio-komoru i kad smo se našli u sigurnosti moje sobe gdje nad nama bdije Harleyjeva slika, Mali Starješina poslao je drugu obavijest. Ista je kao posljednja objava Velikog Starješine: svi se trebaju uputiti na skrbničku razinu. Prije nego što smo se uputili tamo, razgovarali smo o istini. »To je ubilo Harleyja«, rekla sam. »Istina. Kad je čuo da nikad neće napustiti brod...« zagrcnula sam se od vlastitih riječi.


»Nije mogao živjeti s tom istinom«, završio je Mali Starješina umjesto mene. »Trebali smo znati da nije Veliki Starješina taj koji ubija zamrznute. Znao je da bi te to potaknulo na pokušaj utvrđivanja istine, a to je htio sakriti od tebe i od svih.« Mali Starješina spustio je pogled na svoje ruke, a zatim ga podigao prema Harleyjevoj slici. »Dio mene zna da ne možemo reći istinu, barem ne cijelu.« Počela sam govoriti, ali prekinuo me. »Dio mene misli da će ih istina sve ubiti, baš kao što je ubila Harleyja. To je velika, najveća istina. Ne može se samo reći. Moramo pustiti ljude da je sami otkriju.« Otišao je sam na skrbničku razinu. Stat će na platformu i reći će ljudima koji prvi put osjećaju dio istine, ali ne i cijelu istinu. Reći će im da je on sad Veliki Starješina. Da je prijašnji Veliki Starješina mrtav. Reći će im za fidus, hormone u vodi, to da je Sezona laž. Bit će ljuti, čak bijesni, ali onda će shvatiti da osjećaju i znat će da je Mali Starješina dobro postupio. Reći će im za problem s motorom, ali ne i koliko kasnimo sa slijetanjem. Svatko koga zanima znanost, mehanika, strojarstvo poći će sa strojarima pogledati motor i pokušati pomoći znanstvenicima u njegovu rješavanju. Neće im reći za Oriona, zamrznute ljude. Bilo kako bilo, neće ni skrivati istinu od njih. Dok im otkriva što je moguće više, ja zapisujem sve što znam na stranice otrgnute iz bilježnice koju su moji roditelji donijeli sa Zemlje. Presavila sam stranice napola i ostavila ih u Arhivu. Tamo ih može vidjeti svatko tko to zatraži. Mnogi neće. Neće željeti znati, neće tražiti istinu. Neki će je pak tražiti, ali neće povjerovati u nju. Ipak, oni drugi koji žele znati istinu, koji čeznu za istinom, oni će je tražiti i prihvatiti onakvu kakva jest. Kasnije ćemo Mali Starješina i ja nastaviti raditi u Arhivu. Pokušat ću popraviti što je moguće više pogrešno napisanih povijesnih činjenica. Sve datoteke o prošlosti Zemlje bit će dostupne svim ljudima. Također, Mali Starješina zadužit će svoje ljude kako bi počeli bilježiti živote stanovnika broda, baš kao i prije, tako da se više ne osjećaju samo kao zaboravljena sjena broda koji plovi praznim svemirom. Sad sam otvorila preostale prazne stranice plave bilježnice. Neko vrijeme držim olovku iznad prve stranice, a zatim polako počinjem ispisivati prve riječi. Dragi mama i tata...


76 MALI STARJEŠINA Prve noći nakon što je Veliki Starješina ubijen, a Orion zamrznut, shvatio sam da sam dijelio istu DNK s njima dvojicom, ali da im uopće nisam sličan. Istina o brodu izopačila je svakog od njih na drugačiji način pretvorivši jednog u diktatora, a drugog u sociopata. Nas trojica smo isti. Odgojeni smo na istim činjenicama, oblikovani od istog genetskog materijala, servirana nam je ista istina. Međutim, jedan od nas sakrio je istinu pomoću laži i kontrole, drugi ju je pokušao promijeniti pomoću kaosa i umorstva, a ja... pa, ja još uvijek pokušavam otkriti što je istina. I što učiniti s njom. Jesam li lagao ljudima kad im nisam rekao za Oriona? Je li bilo pogrešno otvoriti im vrata istine koja bi ih mogla ubiti baš kao Harleyja? Naposljetku, imam li pravo zahtijevati istinu kad me najsretnijim čini činjenica da Orion nije imao priliku reći Amy istinu? Jesam li na kraju uistinu toliko različit od Velikog Starješine i Oriona kad sam joj dopustio vjerovati u laž?


Prošlost MALI STARJEŠINA Evo ŠTO SE DOGODILO. Ovo je istina. Vidio sam je kako leži zamrznuta u staklenom spremniku. Bila je drugačija. Uistinu drugačija. Nikad neću doživjeti zalazak Sunca na Zemlji u Sunčevu sustavu, ali vidio sam ga u njezinoj kosi koja je nepomično ležala u ledu, a koža joj je bila bijela kao vuna u janjeta. Također, bila je mlada. Kao ja. Nikad ne bi shvatila. Kasnije sam otišao tamo dolje. Otišao sam je gledati i sanjariti. Razmišljati što bi mi mogla reći o Zemlji u Sunčevu sustavu. Razmišljati o tome kako bi ona, za razliku od bilo koje druge osobe na ovom prokletom brodu, bila moje dobi tijekom moje Sezone. Nadalje, ne bih morao biti sam. Zatim sam ga začuo. Tihi šapat u svojoj glavi, jedva čujan glas koji sam skoro, ali ne i u potpunosti, zanemario. Glasić je postavljao pitanje. Pitanje je glasilo: Što ako je iskopčam? Isprva sam ga uistinu zanemarivao. Međutim, pitanje je postajalo sve glasnije. I glasnije. Pretvorilo se u urlanje. I tako, samo kako bih ga ušutkao, pružio sam ruku i pritisnuo prekidač na kutiji iznad Amyne zaleđene glave i promatrao sam kako se svjetlo žaruljice iz zelenog pretvara u crveno. Tad je glas u mojoj glavi uzdahnuo s olakšanjem i šaputao riječi utjehe. Rekao mi je kako će mi se nasmiješiti kad se led otopi. Htio sam čekati, tamo uz nju, biti uz nju kad zijevne, rastegne se i izađe iz spremnika. Biti tamo kad joj se oči otvore, a usne podignu u smiješak. Međutim, čuo sam... ... Oriona kako se šulja u tami slušajući svoj vlastiti glas - ali, to tad nisam znao. Kunem se da nisam znao da je bio tamo i sve gledao. Zbog toga sam potrčao u dizalo, otišao u vrt i pokušao se pretvarati da nisam vratio djevojku u život jednim pritiskom na prekidač. Zatim se oglasio alarm. A njegovo tuljenje - tuuu, tuuu - izmiješalo se s Amynim vriskom. Vriskom boli. Kasnije i vriskom žaljenja. Tuge. Uništenih snova i nada. Ja sam uništio te snove. Ja. I ništa je nije moglo utješiti, čak ni Ijubav koju nikad nije dobila od mene. Doktor je rekao da se ne može vratiti, da se nikad neće moći vratiti. Tad sam znao - znao sam... ... da joj nikad neću moći reći istinu.


77 AMY Sjedim ispred vrata komore, leđima naslonjena na hladni metalni zid, a oči su mi kroz staklo uprte u zvijezde iza stakla i razmišljam o Harleyju. Pitam se kako se osjećao onih nekoliko trenutaka između letenja i umiranja. Često dolazim ovamo. Otkad su došli k sebi, ljudi na brodu koji su bili pasivno krotki pretvorili su se u istraživače. Hodaju po vrtovima, dolaze u Bolnicu čitati Victrijine knjige, slušati Bartieja kako svira gitaru ili gledati Harleyjeve preostale slike. Neki su čak i u Arhivu i odlaze otamo očiju raširenih zbog istine. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje uistinu mogu biti sama. Mali Starješina misli da nije sigurno dopustiti svima pristup ovoj razini iako su neki sad svjesni njezina postojanja. Slažem se. Ne želim da još netko zauzme isti stav kao Orion što se toga tiče. Nacrtani »x« na vratima komore mog tate i dalje nije izblijedio, čak ni nakon neumorna trljanja. Mali Starješina naložio je da se popravi tipkovnica i naprave poboljšanja, tako da, nakon što se unese lozinka, vanjska vrata komore ostaju otvorena koliko god dugo ja poželim. Stoga mogu gledati kroz prozor u zvijezde koliko god hoću. Odavde je dalek put do doma, ali ovo je najviše što mu se mogu približiti. Gledam u zvijezde. Koliko ih je samo! Vidim ih puno više nego s površine Zemlje. Iako ih je tako puno i izgledaju tako blizu jedna druge, znam da ih razdvajaju svjetlosne godine. Šljokice na nebu izgledaju kao da bih ih mogla skupiti rukama i pustiti zvijezde da plešu i dodiruju jedna drugu, ali tako su daleko, toliko međusobno udaljene da ne mogu osjetiti međusobnu toplinu iako gore. To je tajna zvijezda, kažem sama sebi. Na kraju svi smo sami. Bez obzira na to koliko se činilo da si blizu, nitko te ne može dotaknuti. »Amy?« Mali Starješina stoji iznad mene i na trenutak izgleda zlokobno, kao lešinar. Odvažila sam se na smiješak. »Drago mi je što je gotovo«, rekla sam. Nije mi uzvratio smiješak. »To je olakšanje. Mislim da bih mogla živjeti normalnim životom ovdje ako ne moram biti zabrinuta za svoje roditelje svake sekunde. Uf, to zvuči nezahvalno. Znaš što hoću reći.« »Amy.« Podigla sam pogled prema njemu. Lice mu je vrlo ozbiljno. »Što nije u redu?« U glasu mi je prizvuk smijeha, ali to je nervozan smijeh. »Je li se nešto dogodilo?« Prsti su mi se zgrčili i zagrebali po hladnom metalnom podu. »Je li se nešto dogodilo mojim roditeljima? Ipak ono nije bio Orion?« »Ne, ne, ništa takvo.« Mali Starješina ugrizao se za usnicu. »Što je onda? Evo, sjedni pored mene.« Nije sjeo. »Moram ti nešto reći«, rekao je glasom koji mi daje naslutiti da to što mi želi reći nije ništa dobro. »Što je?« konačno sam zacvilila jer ne mogu podnijeti nervoznu tišinu.


78 MALI STARJEŠINA »Ja sam te iskopčao.«


79 AMY Osjetila sam jedan snažan otkucaj srca, a onda kao DA su krv i osjećaji iscurili iz mog tijela i postala sam prazna iznutra, zamrznuta kao prije te ne vidim ništa, ne osjećam ništa, ali to nije istina. Čim sam to pomislila, ponovo osjećam, osjećam sve. Ne vidim, ne mogu disati, ali osjećam. Međutim, to što osjećam zove se bijes. Na trenutak sam pomislila: Bila sam u krivu. Bilo bi bolje ne osjećati ništa nego osjetiti ovo... a zatim... ... me... ... razum... ... napustio. Vrisnula sam nešto, ali čak ni ja ne znam kakve su to riječi izletjele iz mojih usta. Sad stojim. Ne sjećam se kad sam ustala, ali stojim. Onda sam se bacila na njega. Želim ga povrijediti i nije me briga kako, samo kad bih mu mogla nanijeti nekakvu bol, možda bi to bilo dovoljno. Uspjela sam ga jednom dobro udariti i znam da sam ga više iznenadila nego povrijedila, usprkos tome što mu se ispod oka na jagodici već pojavila crvena mrlja. Prsti su mi zgrčene kandže, ali uhvatio ine za zapešća prije nego što sam ga uspjela ponovo napasti i sad me drži na udaljenosti. Zamahnula sam nogom, ali noge su mi prekratke u odnosu na njegove duge ruke i preostaje mi samo jedno. Sav se bijes sručio iz moga grla. »Žao mi je«, rekao je Mali Starješina. Žao? Žao? Žaljenje nije dovoljno. Baš. Sve što sam ikad voljela sad je daleko od mene. Sve što sam ikad željela. Sve što sam ikad bila. »Mogla sam umrijeti!« povikala sam. »Skoro i jesam umrla!« »Nisam znao«, muca, »da... mislim... k vragu! Nisam znao da ćeš biti... i...« Želim pitati zašto. Samo što nema pravog zašto. Mogu to pročitati na njegovu licu. Nije me htio povrijediti. Nije mi htio oduzeti jedinu priliku da budem sa svojim roditeljima. Zarobiti me u metalnom kavezu. Ubiti me jednako kao što sam mrtva za one na Zemlji. Jednostavno je to učinio. Nema tu zašto, baš kao što nema povratka. »Ali, morao sam ti reći istinu.« To me zaustavilo. Nešto u meni sjelo je na svoje mjesto. Bolno. Istina drobi moje kosti. Tata mi je lagao kad je rekao da sama mogu odlučiti želim li poći ili ne. On je donio odluku. Prazan kovčeg u krio-razini dovoljan je dokaz za to. Jason me pustio da vjerujem ono što sam željela vjerovati. Cijeli brod drže na okupu metal i laži, ili su svi prevareni, ili su prevaranti. Osim Malog Starješine.


80 MALI STARJEŠINA Amyno je lice kao od kamena i ne uspijevam na njemu vidjeti nikakve pukotine. Nije bilo tako nepomično otkad sam je vidio zamrznutu. Nesvjesno stišćem ruke u džepovima. Žice iz uređaja za fidus bodu mi prste. Amy je očekivala da ću ih baciti. Znam da je... ali ne mogu. Njihova je težina u mom džepu težina još jedne laži. Međutim, ne mogu se otresti dosadnog glasa u glavi koji me pita: Možeš li vladati bez fidusa? Bojim se da je odgovor niječan. Trebao bih joj reći. Trebao bih izvaditi žice kao još jedno priznanje. Ipak, to bi je samo još više udaljilo od mene. »Kad sam to učinio... kad sam te iskopčao...« Glas mi puca, a to mi se nije dogodilo od četrnaeste godine. »Nisam znao da te Doktor neće moći vratiti. Mislio sam da ću te moći probuditi, da ćemo se upoznati, razgovarati i da ću te, nakon što mi ispričaš o Zemlji u Sunčevu sustavu, biti spreman pustiti i dopustiti im da te ponovo zamrzim. Nisam znao da se nećeš moći vratiti. Nisam znao da ću te skoro ubiti.« Sve sam to izgovorio u jednom dahu, ali sad kao da svi mi riječi presahnule. Amy nije ništa rekla. Pažljivo sam dotaknuo jagodičnu kost i pritisnuo mjesto gdje me udarila. Imat ću modricu. Da je ciljala više, imao bih »šljivu« na oku. »Jako mi je žao«, rekao sam. Amy se, ne treptajući, zagledala preda se. Ne znam gleda li u metal koji je drži zarobljenu na brodu ili staklo koje joj prikazuje svemir vani. »Znam«, rekla je. To baš i ne zvuči kao poziv, ali jedino to imam. Naslonio sam se na zid pored nje. Zakovica se zarila u moja leđa, ali ne marim. To je možda najbliže što ću joj se više ikad približiti. Amy se nije odmakla. I to je valjda nešto. »Samo sam te želio upoznati. Nisam znao da ću ti uništiti cijeli život.« Tišina. Amy nije podigla pogled.


81 AMY Na RUBU VRATA KOMORE OSTALA JE CRVENA MRLJA OD BOJE. Zadnje što je Harley ostavio za sobom. Iza boje, iza prozora od ojačanog stakla, gledam u zvijezde. Čini se kao usamljeno i hladno mjesto. Stavila sam ruke na obje strane prozora. I ovo je mjesto usamljeno i hladno. »Ne želim biti sama«, šapnula sam i sve dok ih nisam izrekla, nisam ni shvaćala koliko su istinite te riječi. Više sam osjetila nego vidjela kako se Mali Starješina iza mene malčice pomakao. Krenuo je prema naprijed, zatim je, oklijevajući, zastao, a potom pružio ruku prema mojoj ruci. Odmakla sam se. Kao Harley. Nepopusdjivo gledam preda se u zvijezde. Pitam se bi li i dalje bio ovdje da je samo pružio ruku prema nama, a ne prema njima. Zatvorila sam oči i duboko udahnula, ali osjećam samo miris metala. Život kakav sam nekoć poznavala više ne postoji. Zrak koji udišem više nikad neće mirisati na ljeto ili proljeće, pravu kišu ili snijeg. Otvorila sam oči i vidjela zadnju stvar koju je Harley vidio prije nego što nas jc napustio. »Možda tajna zvijezda i usamljenost nemaju ništa zajedničko.« Pružila sam ruku iza sebe, a Mali Starješina je tamo. Kao i uvijek. Uhvatio me za ruku, ali odbacila sam je. Nisam spremna za to. Ipak... ako moj život na Zemlji mora završiti, neka završi uz obećanje. Neka završi u nadi. Malim sam prstom uhvatila njegov. Stisnuo mi je prst, a ovaj se svijet više nije činio tako hladnim. »Hoćeš li ostati sa mnom?« šapnula sam. »Zauvijek.«


Bet Revis Beskrajno putovanje