Page 1


Naslov izvornika: Claim Me, J. Kenner Copyright Š 2013 by J. Kenner

~2~


Za obožavatelje Pedeset nijansi sive i Afere Blackstone dolazi Ispuni me, treći nastavak senzualne, erotične, snažno emotivne i međunarodne bestseler ljubavne trilogije J. Kenner. Multimilijunaš Damien Stark dao je Nikki Fairchild nezaboravnu, ali neodoljivu nemoralnu ponudu. Njihova je strast gorjela još jače, a može li sada njihova ljubav preživjeti tajne iz prošlosti? Prekrasan, jak i moćan, Damien Stark ispunjava Nikkinu prazninu koju nijedan drugi muškarac ne može ni dotaknuti. Njegove strasne želje guraju je preko ruba ushićenja – i oslobađaju divlju strast koja ih oboje obuzima. No ispod potrebe za dominacijom, Damien skriva rane koje je ostavila bolna prošlost. Progonjen ostavštinom mračnih tajni i iznevjerenog povjerenja, traži oslobođenje u zanosu koju dijele, a vatra između njih svakim danom gori sve jače. Privlačnost između njih je neporeciva, a njihova opsesija nezaustavljiva. No čak ni Damien ne može pobjeći od svojih duhova niti ih zaštititi od opasnosti koje tek dolaze.

................................ „Posljednji nastavak trilogije Stark donosi intenzivnu i nekontroliranu strast koju su čitatelji naučili očekivati od senzualne proze i napete, sjetne priče J. Kenner... Iznenađenja slijede jedno za drugim čineći posljednji dio serijala izrazito emotivnim i dosežući vrhunac uzbuđenja.“ Romantic Times

~3~


voli vino, tamnu čokoladu i knjige. Živi u Teksasu sa suprugom i kćerima. Posjetite njezinu internetsku stranicu juliekenner.com kako biste saznali više o njoj i njezinim drugim pseudonimima te vidjeli na čemu trenutno radi i povezali se s njom preko društvenih medija.

~4~


S T RAH M E T RG N E iz duboka sna pa se uspravim u krevetu, u sobi prekrivenoj sivilom kroz koje se probija tek prigušeno zelenkasto svjetlo digitalnog sata, pokazujući da je netom prošla ponoć. Dah mi je isprekidan, oči širom raširene, ali ne vidim ništa. Posljednje slike već zaboravljene noćne more prolete pokraj mene poput iskrzanog ruba plašta kakve prikaze, dovoljno snažne da me ispune jezom, ali ipak dovoljno nestvarne da se rasprši poput maglice kad je pokušavam zgrabiti. Ne znam što me prepalo. Znam samo da sam sama i preplašena. Sama? Naglo se okrenem, opipavajući desnu stranu kreveta. Ali i prije nego što moji prsti dodirnu hladne, skupe plahte, znam da nije tamo. Možda sam zaspala u Damienovu naručju, ali još sam se jednom probudila sama. Sad bar znam što je izazvalo noćnu moru. Isti onaj strah s kojim se suočavam svakog dana i svake noći već četiri tjedna. Strah koji pokušavam sakriti ispod umjetnog osmijeha svakog dana kad sjedim pokraj Damiena, dok njegovi odvjetnici pomno utvrđuju detalje njegove strategije obrane. Dok objašnjavaju postupak suđenja za ubojstvo prema njemačkom zakonu. Dok ga gotovo preklinju da razjasni mračne kutke svojega djetinjstva jer znaju, kao što i ja znam, da u tim

~5~


tajnama leži njegov spas. Ali Damien uporno šuti, a mene obavija neprestan strah da ću ga izgubiti. Da će mi ga oteti. Nije to samo strah. Borim se i s jezivom, paralizirajućom spoznajom da ne mogu učiniti baš ništa. Mogu samo čekati, promatrati i nadati se. Ali čekati ne volim, a u nadu se nikad nisam pouzdavala. Nada je sestra sudbine, a obje su previše prevrtljive za moj ukus. Ono što meni treba jest akcija, ali jedini koji može stupiti u akciju je Damien, koji to uporno odbija. To je, po mom mišljenju, najgore od svega. Jer koliko god ja razumjela razloge iz kojih šuti, ne mogu suzbiti sebičnu iskru bijesa. Na kraju krajeva, time ne žrtvuje samo sebe. Žrtvuje i mene. Kvragu, žrtvuje nas. Ponestaje nam vremena. Njegovo suđenje počinje za svega nekoliko sati i ukoliko ne promijeni mišljenje, u vezi strategije obrane, vrlo je vjerojatno da ću ga izgubiti. Čvrsto zatvaram oči, zaustavljajući suze. Strah još mogu potisnuti, ali moj je bijes gotovo živ i plašim se da će kad-tad eksplodirati koliko god se ja suzdržavala. Zapravo se bojim da će zbog svega tog suzdržavanja konačna eksplozija biti još razornija. Kad je doznao za optužnicu, Damien me pokušao udaljiti od sebe, uvjeren da me tako štiti. Ali bio je u krivu – i odletjela sam sve do Njemačke da ga u to uvjerim. Ovdje sam već dulje od tri tjedna i nijednom nisam požalila što sam došla niti sam posumnjala u ono što mi je rekao kad sam mu zakucala na vrata – da me voli. Ali to ne smiruje loš predosjećaj koji raste u meni. Nemir koji je posebno snažan noću, kad se probudim sama i shvatim da se odlučio za samoću i viski u trenutku kad ga želim u svom naručju. Voli me, to znam. Ali istodobno se bojim da me ponovno pokušava udaljiti od sebe. Ne naglo, nego malo-pomalo.

~6~


E pa, kvragu sve. Izvlačim se iz svježine i udobnosti kreveta i ustajem. Gola sam i saginjem se podići mekani bijeli kućni ogrtač hotela Kempinski. Damien ga je prošle noći skinuo s mojih ramena nakon zajedničkog tuša i ostavila sam taj mekani smotuljak pamuka da leži gdje je pao, pokraj kreveta. S druge strane, nemam pojma gdje je završio pojas ogrtača i morat ću ga potražiti u zgužvanim plahtama. Seks s Damienom je uvijek žestok, ali što je suđenje bliže, to je i on sve žešći, moćniji, kao da će, ako uspije ovladati mnome, uspostaviti kontrolu i nad ishodom suđenja. Odsutno protrljam zglobove. Na njima nema tragova, ali samo zato što je Damien pažljiv. Tragova i te kako ima na mojoj stražnjici, koja još bridi od dodira njegova dlana na mojoj koži. Uživam u tome – i u peckanju i u spoznaji da je njegova potreba da ovlada mnome jednaka mojoj da mu se predam. Pronalazim pojas u dnu kreveta. Prošle mi je noći Damien njime vezao ruke iza leđa. Sad ga vežem oko pojasa i čvrsto stežem, uživajući u utješnoj mekoći tkanine nakon onako okrutnog buđenja. I sama je soba jednako smirujuća, svaki je detalj savršen. Svaki komad drva savršeno ulašten, svaki ukras i umjetnina idealno smješteni. Ali u ovom trenutku ne primjećujem ljepotu ove sobe. Samo želim pronaći Damiena. Spavaća soba povezana je s prostranom garderobom i veličanstvenom kupaonicom. Nakratko provirim u obje te prostorije, iako ne očekujem da ću ga zateći ni u jednoj od njih, a potom nastavljam prema salonu. Prostran je i također lijepo namješten, opremljen ugodnim naslonjačima i okruglim radnim stolom koji je u posljednje vrijeme uvijek prekriven hrpama papira i mapama s dokumentima vezanim za posao koji Damien nastavlja voditi usprkos tome što se oko nas ruši svijet, i pravim dokumentima koje je njegov odvjetnik, Charles Maynard, donio i naredio mu da ih prouči.

~7~


Puštam ogrtač da mi padne oko nogu i odijevam haljinu od tkanine s krasnim uzorkom koju je Damien sinoć vješto skinuo s mene i ležerno prebacio preko naslona stolca. Proveli smo nekoliko sati u bijegu od stvarnosti istražujući raskošne trgovine minhenske Maximilianstrasse i nakupovala sam toliko cipela i haljina da bih mogla otvoriti vlastiti butik. Provlačim prste kroz kosu i krećem prema telefonu pokraj bara. Prisiljavam se izbjeći kupaonicu i popravljanje šminke, koja je sad već sigurno nestala s mog lica. Za mene je to veći izazov nego što se možda čini: mantru da se prava dama nikad ne pokazuje neuređena u mene usađuju od djetinjstva. Ali uz Damiena sam shvatila da sam u mladosti u mnogočemu bila u krivu pa mi je tako sad važnije pronaći njega nego popraviti ruž na usnama. Podižem slušalicu i biram nulu. Glas s naglaskom gotovo odmah odjekne s druge strane. “Dobra večer, gospođice Fairchild.” “U baru je?” Ne moram objašnjavati tko je taj “on”. “Jest. Želite li da odnesemo telefon za gospodinov stol?” “Nije potrebno. Ja ću sići.” “Sehr gut. Mogu li još nešto učiniti za vas?” “Ne, hvala.” Baš se spremam odložiti slušalicu kad shvaćam da ipak trebam pomoć oko nečega. “Čekajte!” uspijevam ga uhvatiti prije nego što poklopi, a potom objašnjavam kako mi može pomoći s mojim planom da nakratko odvratim Damienu pozornost od problema. Usprkos starosti zgrade i otmjenosti unutrašnjosti, hotel odiše modernom atmosferom i u njemu se osjećam kao u vlastitom domu. Nestrpljivo čekam dizalo, a potom još nestrpljivije silazim. Vožnja kao da traje vječno, pa kad se vrata konačno otvore i ugledam raskošno predvorje, žurno krećem prema baru uređenom u engleskom stilu. Iako je nedjelja poslijepodne, bar Jahreszeiten je pun gostiju. Uz klavir stoji pjevačica i tiho zabavlja okupljene. Ne

~8~


obraćam previše pozornost na nju. Damiena neću pronaći u skupini okupljenoj oko nje. Polako se osvrćem, pogledom pretražujući prostoriju. Damien nije u skupini pokraj klavira, nije za šankom. Nije ni na jednom od crvenom kožom presvučenih naslonjača uredno postavljenih oko svih stolova. Počinjem se zabrinjavati da je možda otišao dok sam se ja spuštala dizalom. Potom shvaćam da je ono za što sam mislila da je zid zapravo samo optička varka koju stvara jedan strateški smješten stup. Zakoračim ulijevo i sada vidim cio bar, pa i odsjaj plamena koji iz kamina pada na suprotni zid. Pred kaminom stoje mali naslonjač za dvoje i dva stolca. I da, Damien je tamo. Odmah odahnem s tolikom olakšanjem da se gotovo moram osloniti na plavušu pokraj sebe da ne posrnem. Damien sjedi na jednom od stolaca, leđima okrenut prema baru i licem prema vatri. Ramena su mu široka i uspravna, više nego dovoljno snažna da izdrže sve probleme svijeta. Ipak, radije bih da ne moraju. Krećem prema njemu, a moje korake prigušuju debeli tepih i žamor. Stajem nekoliko koraka iza njega, već osjećajući dobro mi poznatu čežnju koja me obuzme svaki put kad sam blizu Damiena. Pjevačica izvodi Since I Fell for You; njezin jasan, snažan glas probija se barom bez muke. Zvuči toliko tužno da se bojim da će me to, u kombinaciji sa svim stresom koji se na nas svalio posljednjih nekoliko tjedana, natjerati u plač. Ne. Ovdje sam kako bih tješila Damiena, a ne da on utješi mene. S novom odlučnošću nastavljam prema njemu. Kad konačno stignem do njega, čvrsto ga uhvatim za rame i sagnem se prema njemu, prislanjajući usnice uz njegovo uho. “Je li ovo privatna zabava ili se i drugi mogu pridružiti?” Odgovara s osmijehom koji ne vidim, ali mu ga zato čujem u glasu. “To ovisi o tome tko su ti drugi.” Ne okreće se prema meni, ali podiže ruku i poziva me k sebi bez riječi. Primam

~9~


pruženu ruku i polako me vodi oko stolca, sve dok se ne nađem pred njim. Poznajem svaku crtu njegova lica. Svaki kut, svaku oblinu. Poznajem njegove usne, izraze lica. Mogu zažmiriti i zamisliti njegove oči mračne od želje, obasjane osmijehom. Dovoljno je da pogledam njegovu tamnu kosu i da mogu zamisliti mekane, guste uvojke među prstima. Nema djelića Damiena koji mi nije savršeno poznat pa ipak pri svakom pogledu na njega kroz mene prostruji šok, odjekne dovoljno snažno da me gotovo baci na koljena. U teoriji Damien je prelijep. Ali ono čime ostavlja bez daha nije samo izgled. Osvaja svime. Snagom, samopouzdanjem, dubokom senzualnošću koju ne bi mogao potisnuti ni da želi. “Damiene”, šapućem, jer više ne mogu izdržati bez njegova imena na usnama. Njegova puna, prelijepa usta polako se šire u osmijeh. Povlači me za ruku i ruši sebi na krilo. Bedra su mu čvrsta, mišićava i nemam ništa protiv sjesti na njih, ali ne privijam mu se blizu. Želim sjediti uspravno, da mu mogu vidjeti lice. “Želiš li da porazgovaramo?” Znam što će mi odgovoriti, ali ipak zadržavam dah i molim se da nisam u pravu. “Ne”, kaže. “Samo te želim zagrliti.” Nasmiješim se kao da su te riječi slatke i romantične; ne želim da vidi koliko me plaše. Trebam njegov dodir, to da. Ali njega cijelog trebam još više. Pomilujem ga po obrazu. Nije se obrijao od jučer i pod dlanom osjećam grube, kratke dlačice. Osjećaj povezanosti prolazi kroz mene poput struje, steže me u grudima i uznemiruje mi dah. Hoće li ikada doći trenutak kad ću moći biti blizu Damiena, a da ne čeznem za njime? Da ne osjećam potrebu za dodirom njegove kože na svojoj? Ta čežnja čak nije seksualna – barem nije do kraja. Duboka je, kao da mi o Damienu ovisi preživljavanje. Kao da smo dva dijela jedne cjeline i nijedno od nas ne može preživjeti bez onoga drugog.

~ 10 ~


S Damienom sam sretnija nego ikada u životu. Ali u isto sam vrijeme i nesretnija. Jer sada doista znam što je strah. Prisilim se na osmijeh, jer je posljednje što želim da Damien vidi kolika sam prestravljena da ću ga izgubiti. Ali ne uspijevam, Damien me predobro poznaje. “Bojiš se”, kaže, a tuga koja mu se čuje u glasu slama mi srce. “Ti si jedina osoba na svijetu koju baš nikada ne želim povrijediti, a ipak sam baš ja taj koji je tvoj pogled ispunio strahom.” “Nisi”, kažem. “Jer se uopće ne bojim.” “Lažljivice”, odvrati nježno. “Zaboravljaš da sam te vidjela u akciji, Damiene Stark. Ti si prava pravcata sila prirode. Tebe je nemoguće zaustaviti. Možda oni to još ne znaju, ali ja znam. Isplivat ćeš ti iz ovoga. Odšetati slobodan. Nema drugog načina da sve ovo završi.” Izgovaram te riječi jer moram u njih vjerovati. Ali Damien je u pravu. Očajnički se bojim. Damien, naravno, vidi da muljam. Nježno mi stavlja pramen kose iza uha. “I trebala bi se bojati. Od ovakvog slučaja svakom odvjetniku optužbe sline cure.” “Ali imao si samo četrnaest godina”, kažem. “I baš zato mi ne sude kao punoljetnoj osobi.” Namrštim se, jer iako je tada imao svega četrnaest godina, možda ga čeka desetljeće iza rešetaka. “Ali nisi ubio Merlea Richtera.” To je najvažnije od svega, na kraju krajeva. Damienovo se lice smrači. “Istinom se može manipulirati, a kad stupim u sudnicu, istina postaje ono što sud kaže.” “U tom slučaju moraš se pobrinuti da sudac dozna pravu istinu. Kvragu, Damiene, nisi ga ubio. Ali i da jesi, okolnosti bi ti išle na ruku.” Damien mi je tek nedavno ispričao što se dogodilo. On i Richter su se borili i kad je Richter pao, Damien je ostao stajati, odbijajući pomoći treneru koji ga je zlostavljao godinama.

~ 11 ~


“O, Nikki.” Privlači me bliže k sebi, obavijajući ruku oko mog struka i povlačeći me preko svojega krila toliko naglo da ostajem bez daha. “Znaš da ne mogu učiniti to što tražiš.” “Ne tražim ništa”, kažem, ali te riječi zvuče oštro jer je očigledno da nešto tražim. Kvragu, preklinjem ga. A Damien to jako dobro zna. I ipak odbija moj zahtjev. Bijes u meni buja, ali prije nego što stigne eksplodirati, Damien silovito spušta usnice na moje. Ljubi me duboko, grubo, bespogovorno i u meni se budi topla želja. Time ne umanjuje ni moj bijes ni strah, ali ih ipak ublažava pa se privijam još bliže uz njega, čeznući za time da nikad ne napustim sigurnost njegova zagrljaja. Njegovo se tijelo kruti uz moje i osjećam njegovu erekciju ispod traperica na svojoj stražnjici dok se premještam u njegovu krilu i privijam bliže, ljubeći ga još snažnije, silno želeći da smo u našem apartmanu, a ne u ovom baru, okruženi tolikim ljudima. Nakon nekoliko trenutaka odmičem se, bez daha. “Volim te”, kažem. “Znam”, odgovori, ali iako očekujem da uzvrati jednakim riječima, ne izgovara ih. Srce mi se malo stegne i prisilim se na osmijeh, blistav i oduševljen kao da sam na natjecanju ljepote. Osmijeh kakav inače pokazujem javnosti, ali ne i Damienu. Govorim sama sebi da je jednostavno umoran, ali ne vjerujem u to. Damien Stark ništa ne radi bez razloga. I iako je nemoguće doista proniknuti u tu njegovu glavu, dovoljno ga dobro poznajem da znam što ga pokreće pa stoga želim skočiti na noge i izvikati se na njega. Želim ga preklinjati da me ne udaljava od sebe. Želim vikati da mi je sve jasno, da shvaćam da me pokušava zaštititi jer zna da bi mogao biti osuđen. Da bih mogla ostati bez njega. Ali kako, kvragu, ne shvaća da mi time samo nanosi bol? Svim srcem vjerujem da me Damien voli. Ono čega se

~ 12 ~


plašim jest da ljubav nije dovoljna. Ne u trenutku kad je odlučan u namjeri da me odgurne od sebe u nekakvom bizarnom pokušaju da me zaštiti. Zato se svladavam. U toj bitki ne mogu pobijediti, ali mogu se boriti prema vlastitim pravilima. Ponovno odlučna, rastegnem usnice u još širi osmijeh i kliznem s njegova krila, pružajući mu ruku. “U deset morate biti u sudnici, gospodine Stark. Mislim kako bi bilo najbolje da pođete sa mnom.” Ustaje, promatrajući me nepovjerljivo. “Nećeš mi valjda reći da se moram naspavati?” “Neću.” Prelazi pogledom preko mene i osjećam žmarce kao da me dodirnuo. “Fino”, kaže, i ta jednostavna riječ istodobno izražava fantastična obećanja i rastjeruje ledeni strah koji me ispunjava. Dopuštam usnicama da se razvuku u jedva primjetan osmijeh. “Ali ni to što misliš. Barem ne još.” Zbunjen izraz njegova lica na moje izmami iskren osmijeh, ali ne ostaje mu vremena da me išta pita, jer nam prilazi recepcionar. “Sve je spremno, gospođice Fairchild.” Široko se osmjehnem. “Hvala. Niste mogli doći u boljem trenutku.” Hvatam trenutačno vrlo zbunjena čovjeka kojeg volim za ruku i vodim ga kroz predvorje, prateći recepcionara do vrata hotela. Pred vratima je, pored vrlo uzbuđenog službenika hotela koji ga je dovezao, parkiran Lamborghini boje trešnje. Damien se okrene prema meni i pogleda me. “Što je ovo?” “Unajmila sam ga. Mislila sam da bi se večeras mogao malo zabaviti, a A9 je svega nekoliko kilometara odavde. Brz auto. Njemačka autocesta. Meni se čini kao dobitna kombinacija.” “Igračka za velike dečke?” Odgovaram mu tiše, da nas recepcionar ne čuje. “Već smo se naigrali igračkama druge vrste u sobi, mislila sam da bi ti

~ 13 ~


dobro došla promjena.” Vodim ga prema službeniku hotela koji već drži otvorena suvozačeva vrata. “Koliko sam shvatila, ovaj je autić jako podatan, a dobro znam koliko ti uživaš u potpunoj kontroli nad nečim.” “Podatan, kažeš?” odmjeri me od glave do pete, ovog puta pohotno. “Da ti kažem iskreno, ništa mi nije draže od toga. Podatnosti. Moći. Kontrole.” “Znam”, kažem, sjedajući na suvozačko mjesto, pritom poprilično otkrivajući bedra. Nekoliko trenutaka poslije Damien sjeda za upravljač i budi moćni motor. “Ako voziš dovoljno brzo, gotovo je jednako dobro kao seks”, kažem izazovno. Potom dometnem, ne mogavši odoljeti: “Ili je barem jako dobra predigra.” “U tom slučaju, gospođice Fairchild”, kaže s dječačkim osmijehom radi kojeg se sve ovo isplatilo, “predlažem da se čvrsto uhvatite za nešto.”

~ 14 ~


Č AK I U N E DJ E LJU blizu ponoći promet je pregust za uske ulice Münchena. Motor Lamborghinija tutnji i prede, njegova snaga je nemirna zbog svega tog obuzdavanja i automobil kao da je frustriran nemogućnošću da se oslobodi i poleti jednako koliko i ja činjenicom da ne mogu popraviti stvari za Damiena. Sjedim udobno zavaljena u sportskom sjedalu presvučenom crvenom kožom, malo okrenuta ulijevo da ga mogu promatrati. Usprkos buci prometa koja bi mene izluđivala, Damien je smiren i drži sve pod kontrolom. Desna mu ruka opušteno leži na ručici mjenjača, prsti su labavo obavijeni oko glave. Polako udišem, zamišljajući taj dodir na svojemu golom koljenu. Otkako sam upoznala Damien, ovakve maštarije su mi svakodnevnica. Iskreno, to mi uopće ne smeta. Lijevom rukom steže upravljač i usprkos tornadu nevolja u kojem trenutačno živimo, izgleda opušteno i pun samopouzdanja. Promatram ga iz profila – isklesanu vilicu, duboko usađene oči, te veličanstvene usne trenutačno izvijene u jedva primjetan smiješak. Zbog neobrijana lica i razbarušene kose pri slabom svjetlu unutrašnjosti automobila izgleda poput kakvog opasnog buntovnika. Takav i jest, po mom mišljenju. Damien je buntovan kao malotko. Živi prema svojim pravilima i ničijim drugim. To mi je jedna od njegovih najdražih osobina i upravo mi je zbog toga mučnije znati da bi se sve ovo moglo preokrenuti u njegovu korist kad bi samo pristao igrati

~ 15 ~


drugačije, biti poslušan mali skrušeni optuženik. Stojimo na križanju, a potom semafor zasvijetli zeleno. Damien ubrzava, zatim toliko brzo prelazi u drugu traku da se hvatam za kvaku da ne odletim na drugu stranu. Okrene glavu prema meni i pogleda me, a u očima mu ne vidim ništa osim čistog zadovoljstva. Njegov me osmijeh veseli i u tom trenutku na svijetu nema ničega što nam može nanijeti zlo. Postoje samo sloboda i radost i željela bih da ovako možemo i nastaviti. Da se možemo voziti i nikad ne stati, da možemo ovako udvoje odjuriti u vječnost. Ja sam možda izgubljena u maštanju o tome da se izgubimo, ali Damien uvijek živi u sadašnjem trenutku. Vidim kako mu se mišići napinju, vidim snagu i kontrolu dok mijenja brzine, istražuje granice moćnog motora dok ga pušta da radi sve snažnije i snažnije kako se približavamo autocesti, gdje naposljetku pušta auto da eksplodira na otvorenoj cesti. Progutam čvor u grlu i promeškoljim se. Mislila sam da ga samo zadirkujem kad sam rekla da će vožnja biti poput seksa. Čini se da nisam bila u pravu. “Smiješiš se”, kaže, ne okrećući se pogledati me. “Smiješim”, priznajem. “Jer si sretan.” “S tobom sam”, odvrati. “Kako ne bih bio sretan?” “Samo tako nastavi”, kažem. “Laskanje otvara mnoga vrata.” “To se i nadam.” Govori jedva nešto glasnije od šapata, ali i to je dovoljno da probudi reakciju u mom tijelu. Koža mi postaje vruća i grašci znoja izbijaju na mom vratu i uz rub kose. Grudi su mi teške, kao da su mi potrebne Damienove ruke da ih podrže, bradavice ukrućene i vidljive kroz svilu moje haljine. Njegove su riječi možda jednostavne i izravne, ali pune značenja. Na kraju krajeva, i on i ja znamo da bih Damiena slijedila kamo god me poveo. “Stigli smo”, kaže Damien i lecnem se na neobičnu

~ 16 ~


povezanost njegovih riječi i mojih misli. Malo se priberem, shvaćajući da želi reći da smo konačno na autocesti. Ubrzava prilaznim trakom i brzina me lijepi za sjedalo. Zadržavam dah, uzbuđena zbog brzine i muškarca pokraj sebe. “Imaš li plan?” pita me, mijenjajući brzine. Pogledam brzinomjer i vidim da se kazaljka primiče 175 kilometara na sat. “Plan?” Damien podigne obrvu, vidi se da se zabavlja. “Pa ovo je bila tvoja ideja, sjećaš se? Mislio sam da možda imaš nešto posebno u planu.” “Nemam plan”, priznajem, skidajući cipele i podižući stopala na sjedalo. “Samo želim da na neko vrijeme pobjegnemo.” “Sviđa mi se taj plan”, kaže. “I znam točno gdje ćemo završiti.” S posljednjom riječi dobaci mi pogled toliko blještavo zločest da se jednostavno moram nasmijati. “Perverznjak”, kažem. “I sav sam tvoj”, odgovara. Obavijam koljena rukama, a on pruža ruku i prelazi prstom preko narukvice za gležanj od platine i smaragda, dara koji mi je dao da me svakoga dana podsjeća da mu pripadam. Kao da bih to mogla zaboraviti. S narukvice pomiče ruku na stražnji dio mog bedra, dodiruje me nježno i senzualno. Možda je to tek jednostavan, lagan dodir, ali moja reakcija na njega je i te kako komplicirana. Kroz mene projuri vatrena rijeka, stegne mi međunožje i bradavice. Kako je jednostavno stvoriti rutinu dodira i užitka, potrebe i želje. Osjećam se kao da sam sve vrijeme izgladnjela, a Damien je slatka ambrozija. Njegov dodir nestaje prebrzo, jer premješta ruku na radio i prebacuje s jedne radiostanice na drugu, sve dok se ne zaustavi na pjesmi sa snažnim tehno ritmom, koji odmah ispunjava automobil. Ponovno mijenja u višu brzinu i motor bruji dok Damien vijuga po cesti izbjegavajući rijetke automobile. Zavalim se u sjedalo i prepuštam ritmu, koji tutnji kroz mene

~ 17 ~


dok promatram muškarca koji me voli. Muškarca kojeg volim. Koji mi u potpunosti pripada. Ta mi se misao javlja u glavi nepozvana i nesvjesno se mrštim jer znam da to i nije istina. Da je doista moj – potpuno i samo moj – mogla bih ga odvesti odavde. Mogla bih ga spasiti. Mogla bih ukloniti sve te jezive pravne zavrzlame. Ali ne mogu i ta neizbježna istina uvlači mi se pod kožu, pretvarajući moje dosad bezbrižno i uzbuđeno stanje uma u mračno i nemirno. Okrećem se u sjedalu i zagledam kroz suvozački prozor u drvored koji leti pokraj nas u noći, u neobične sjene koje plešu oko drveća, stvorene svjetlima našeg automobila. Zadrhtim, uznemirena tim mračnim prizorom, osjećajući kao da se vozimo na drugi svijet, ali svjesna da nas čak ni to ne bi spasilo od nelagodnog stiska stvarnosti. Željela bih da se nastavimo voziti – da se uputimo na istok, na kojem će se za otprilike pet sati ukazati sunce. Želim pogurati ovaj auto do krajnjih granica i nikada ne stati. U ovom trenutku nalazimo se u mjehuriću, zaštićeni od sjena koje nas pokušavaju dograbiti. Ali čim stanemo... Čim krenemo natrag... Ne. Duboko udišem. Moram biti snažna. Ne zbog sebe, nego zbog Damiena. “Trebali bismo se vratiti”, kažem, ali toliko tiho da sam sigurna da me nije ni čuo uz glazbu koja odjekuje autom. Pružam ruku prema radiju i gasim ga, a potom nas obavija tišina. Damien me pogledava i vidim kako mu pri susretu s mojim pogledom s lica nestaje veselje. “Što je?” “Trebali bismo se vratiti.” Pokušavam biti glasnija ovaj put, ali moj je glas još uvijek neprirodno tih, kao da se borim sama protiv sebe, kao da me vlastita svijest tiho preklinje da ga potaknem na bijeg. “Moraš se odmoriti.” Prisiljavam se na te riječi, trudeći se zvučati prirodno. “Sutra i tebe i mene čeka naporan dan.” “Tim više trebali bismo se nastaviti voziti što dulje

~ 18 ~


možemo.” Progutam čvor u grlu i potisnem suze. “Damiene.” Očekujem da kaže nešto utješno. Da me uvjeri da će sve biti kako treba. Ali samo me pomiluje po obrazu, a i taj nježni pokret dovoljan je da mi tijelom prostruji šok, a suze ponovno navru na oči. Čvrsto stisnem šake i borim se protiv poplave suza koja silom želi izbiti iz mene. Ne smijem se raspasti. Ne sad. Kvragu, ni sad ni bilo kad. Ako izgubim Damiena, plakat ću. Ali sve dok ne budem znala što nas čeka, želim jednostavno provesti svaki dan s njim. Nekako se uspijevam gotovo iskreno nasmiješiti i pogledati ga. “Još malo.” Nagazi papučicu gasa i automobil ubrza. “Kamo idemo?” “Želim da vidiš jedno mjesto.” Očigledno izgledam zbunjenije nego što mislim, jer se kratko nasmije. “Ne brini. Ne bježimo.” Iskrivim lice u grimasu. Gotovo bih željela da bježimo. Lijevu ruku i dalje drži na upravljaču, ali desnu spušta na moje koljeno. Taj je dodir više posesivan nego seksualan, kao da samo želi znati da sam tamo. Naslanjam glavu na sjedalo, razapeta između želje da uživam u dodiru njegovih prstiju na svojoj koži i potrebe da se izvičem na njega. Da urlam i vrištim. Da ga preklinjem i moljakam da se počne jebeno braniti. Jer Damien Stark nije čovjek koji samo stoji i prima udarce. Nije čovjek koji trpi poraz. Nije čovjek koji nanosi bol ženi koju voli. A ipak sad radi sve to. Moje misli, opasne i nasilne, kovitlaju se u meni dok se gube posljednja svjetla grada i više ne vidi ništa osim šume što okružuje autocestu. Motor automobila je miran, zadivljujuće tih, a ja sam umorna. Ne samo zato što je već kasno nego i zato što nosim sav taj teret. Zaklapam oči i opuštam se, ali prenem se nekoliko sekundi kasnije, shvaćajući da je automobil stao i

~ 19 ~


da motor više ne radi. “Molim?” Omamljena sam i misli su mi zbrkane. “Što se dogodilo?” “Lijepo si odspavala”, kaže Damien. Odspavala? Namrštim se. “Koliko dugo?” “Gotovo pola sata.” Ovo me razbudi i uspravljam se u sjedalu, ogledavajući se uokolo. Čini se da smo na parkiralištu rustikalnog restorana pred kojim je oveći broj stolova. Restoran je zatvoren, stolovi se doimaju nekako sablasno, nimalo privlačno. “Gdje smo?” “Seehaus Kranzberger”, kaže. Očigledno izgledam točno toliko zbunjeno koliko se osjećam, jer se Damien široko osmjehne. “Ovo mi je nekad bilo jedno od najdražih mjesta u okolici Münchena. Alaine, Sofia i ja dolazili smo ovamo čim je Alaine dobio vozačku. Kasnije sam dolazio sam. Za ovo me mjesto vežu mnoge uspomene”, dometne s neobičnim prizvukom u glasu. “Ali zatvoren je”, kažem glupavo. “Nismo došli zbog hrane”, kaže. Izlazi iz automobila, a potom ga zaobilazi i otvara mi vrata prije nego što to uspijevam učiniti sama. Pruža mi ruku da mi pomogne izaći i graciozno ustajem. “Zašto smo onda ovdje?” “Idemo prošetati.” Promatram Damienovo lice, ne uspijevajući ga pročitati. Hvata me za ruku i vodi uskom stazom što vijuga među visokim drvećem bogatih krošnji, čije je lišće na mjesečini crno i sivo. Ne mogu pogoditi kamo idemo, ali kad skrenemo iza ugla, ostajem bez daha. Pred nama se prostire jezero, oko njega divlja priroda. Površina vode blista na mjesečini, a golema mjesečeva kugla održava se na jezeru tako jasno da izgleda kao da bismo mogli skočiti u vodu i uhvatiti je. “Prelijepo je”, kažem.

~ 20 ~


“Dobro došla na jezero Kranzberger. Ovdje sam znao provoditi sate i sate”, kaže. “Sjedio bih na obali i osluškivao zvuke vode, ptica i vjetra u krošnjama. Zaklopio bih oči i zaboravio na sve.” Okrene se od jezera koje je dotad promatrao i pogleda me. “Želio sam ti ovo pokazati”, kaže, ali ja čujem, oprosti mi. Progutam čvor iz grla i kimnem, posve preplavljena osjećajima. “Hvala.” Podigne naše spojene ruke i nježno ljubi moj dlan. Taj je pokret toliko nježan i sladak, toliko romantičan, da ne mogu obuzdati misli o tome koliko bih željela da ostanemo ovdje, izgubljeni u polumraku, obavijeni prividom da smo sami na svijetu. Tijelom mi prođe drhtaj pa se okrenem od njega. Tako sam se brzo zaljubila u ovog čovjeka da sad umirem od straha da ču ga izgubiti. Prestravljena sam da će nam biti oduzeto sve dobro što smo pronašli jedno uz drugo, usprkos i mojoj i njegovoj usranoj prošlosti. Stišćem usnice da potisnem uznemiren vrisak, jer trenutačno je to sve što želim – vrištati i plakati dok Damien ne učini što god može da popravi sve ovo i izbriše ovaj užas. Ali ne vrištim. Stojim čvrsta poput stijene, znajući da bi me i najmanji pokret mogao izbaciti iz ravnoteže. Osjećam se divlje, kao da bih svakoga trena mogla eksplodirati, opasno. A posljednje što nam sada treba jest eksplozija. “Nikki.” Na njegovim je usnama moje ime nježno. Pušta moju ruku i staje nekamo iza mene. Spušta dlanove na moja ramena, taj je dodir topao i nježan. Osjećam blag dodir njegovih usana na zatiljku i njegove nježne prste koji mi miluju ruke, golu kožu u mojoj haljini bez rukava. “Pošteno sam te razbjesnio one večeri kod Evelyn, sjećaš se? Trebao sam te pustiti da se ljutiš. Trebao sam otići od tebe i nikada se ne vratiti.” Usta su mi suha, u grudima me steže. Ne želim slušati te

~ 21 ~


riječi. Ne želim vjerovati da postoji makar i djelić njega koji želi da me nikad nije upoznao, čak ni ako to želi jer misli da bi me tako zaštitio. “Ne”, kažem. To je jedina riječ koju uspijevam procijediti, a i ona zvuči hrapavo, kao da me netko davi. Nježno me okrene prema sebi pa mi spusti dlan na obraz. “Ubija me taj strah u tvojim očima.” Riječi su mu tople i nježne, ali na mene djeluju poput udarca u grudi i uzvraćam točno tako, iznenađujući i njega i sebe grubim riječima i šamarom. “Prestani!” vičem i sve moje dotadašnje obuzdavanje raspline se u uraganu osjećaja. “Prestani, jebote! Misliš da je to rješenje? Da se barem nikad nismo upoznali? Dovraga, Damiene, toliko te volim da me to boli, a ti misliš da bi me trebao poštedjeti svega kao da sam dijete? Ne trebaš me tješiti, trebaš nešto poduzeti.” Udaram ga u grudi objema rukama, a potom ostanem zatečena kad me hvata za zglavke i zaustavlja u pokretu, grubo mi zatežući kožu. “Nikki.” Glas mu više nije smirujući. Sad je hrapav, prijeteći, i znam da sam otišla predaleko, ali baš me briga. Što se mene tiče, ništa više nije predaleko, jer jedino što još želim jest slomiti ga. Slomiti tu njegovu prokletu tvrdoglavost i nekako mu utuviti u glavu da je jedini način da se spasi – da spasi nas – ozbiljna obrana. “Strpat će te iza rešetaka.” Glas mi je odsječan, jasan. “Isuse, Damiene, kako ne umireš od straha? Ja se toliko bojim, da se svakog dana jedva izvučem iz kreveta!” Gleda me s nerazumijevanjem kao da sam mu se upravo obratila na kineskom. “Ne bojim?” Riječi su mu gomila jedva suzdržanog bijesa. Ne znam je li bijesan na mene ili na nešto drugo, ali vidim da je dovoljno bijesan da drhti. “Stvarno to misliš?” Nehotice uzmičem korak unatrag, ali me zaustavlja, grabeći me za nadlaktice, zakopavajući prste u moje meso i zadržavajući me na mjestu. “Stvarno tako misliš? Isuse Kriste,

~ 22 ~


Nikki, umirem od straha da ću ostati bez tebe. Da te neću moći dodirnuti. Poljubiti te. Čuti tvoj smijeh, vidjeti te. Biti s tobom.” Toliko sam izgubljena u njegovim riječima da ni ne primjećujem da me sa svakom odgurao korak unatrag i da sam sada leđima naslonjena na drvo, čiju grubu koru odjednom osjetim kroz tanku tkaninu haljine. Dlanovima posesivno prelazi preko mojih ruku, potom prijeđe na struk pa uvis, grubo me dograbivši za grudi. Zadržavam dah i prožima me snažna, vruća želja. Saginje se bliže k meni, usnama mi dodiruje obraz. “Mogu podnijeti sve, ali tebe ne mogu izgubiti.” Osjećam vruć dodir njegovih usana na uhu. Prelazi mi rukom niz tijelo, potom polako dlanom uvis uz moje bedro, povlačeći usput tanku haljinu. “Ne bojim se?” šapuće, spuštajući dlan među moje noge. Nemam rublje i lako klizne u mene. Zagrizem donju usnicu, zahvalna što je toliko blizu da me može držati na nogama, jer tijelo mi je slabo od tekuće vatre koja ga prožima. “Strah me je više nego ikad u životu”, kaže, a potom spusti usnice na moje, pomičući prste u meni polako, u ritmu poljupca. Na jedan prekrasan, blaženi trenutak izgubljena sam u tom poljupcu i u njegovim rukama. Zaboravljam gdje smo i zašto smo ovdje. Postoje samo Damien i senzualna, utješna toplina njegova tijela privijenog uz moje. Tada u meni nešto puca, probija se kroza želju i očajničku potrebu od koje mi međunožje pulsira i steže se oko njegovih prstiju. Pritišćem dlanove na njegove grudi i odgurujem ga. “Kako se usuđuješ bojati se? Dovraga, Damiene, kako se usuđuješ reći da se bojiš da ćeš me izgubiti kad znaš da možeš sve ovo spriječiti? Ti sve ovo možeš spriječiti. Možeš stati svemu na kraj i možemo otići doma.” Gleda me netremice, a pogled mu je pun tuge. “O, draga. Kad bih mogao stati na kraj tvojemu strahu, bih.”

~ 23 ~


“Kad bi mogao?” ponavljam. “Možeš, i to jako dobro znaš, a ja sam jebeno bijesna na tebe što ništa ne poduzimaš!” Urlam na njega. Vrištim kao harpija i mrzim to. Mrzim sebe. Ali, dovraga, trenutačno mrzim i Damiena. Niz lice mi se slijevaju suze, a noge me više ne drže. Padam i Damien me hvata, polako me spušta na koljena. I te kako primjećujem ironiju tog pokreta – Damien će me uhvatiti svaki put kad padnem. Barem sam mislila da hoće. Sad u to više nisam sigurna i po prvi put se u Damienovu naručju osjećam kao da sam sama. “Razmišljao sam o tome.” Glas mu je tih i ozbiljniji nego ikad prije. Sledim se. Nisam znala da nada može biti ovoliko hladna i beživotna, ali tako se osjećam. “Razmišljao o čemu?” oprezno pitam. Ne odgovara mi toliko dugo da pomislim da ni neće. Kad progovori, počinje polako. “Toliko sam te dugo želio”, kaže. “A sad kad si moja, riskiram sve što imamo.” Da, želim viknuti. Da! Opažam da sam zarinula nokte u toplo, vlažno tlo i natjeram se opustiti, da ne pokušavam pogoditi što će reći sljedeće. Da se ni ne pokušavam ponadati. “Nisam siguran da je otkrivanje svega što mi je Richter radio lijek za sve, kao što to mislite ti, Maynard i ostali. Ali možda bih trebao probati. Ako to znači da će optužbe biti odbačene, možda bih onda trebao žrtvovati privatnost koju sam tako žestoko čuvao cijeli život.” U glasu mu opažam gorčinu, želim pružiti ruku i čvrsto stisnuti njegovu. Ali, ne činim to. Ostajem savršeno nepomična. “Nije sramotno biti žrtva, zar ne? Zašto bi me onda trebala biti briga što bi cijeli svijet doznao kakve mi je gadarije radio? Zašto bi mi bilo važno što će se mediji raspisati o mračnim noćima u studentskom domu? O ponižavajućim stvarima na koje me prisiljavao. O stvarima o kojima čak ni tebi nisam

~ 24 ~


ispričao. O stvarima koje želim zaboraviti.” Pogleda me u oči, ali vidim samo obrise i snažne crte njegova lica. “Ako to znači da bih mogao izaći iz sudnice kao slobodan čovjek, zar ne bih trebao svima ispričati što se dogodilo? Na televiziji, u emisijama, na naslovnim stranicama novina? Ne bih li trebao jedva čekati da moj privatni pakao postane najdraža tema za trač svima na jebenom svijetu?” Osjetim nekakvu hladnoću na obrazu i shvatim da plačem. “Ne”, prošapćem, prezirući tu istinu i u trenutku dok je izgovaram. Ali to je Damien. Čovjek koji živi prema vlastitim pravilima, zbog čega sam se i zaljubila u njega. “Čak ni za mene”, kažem. “Čak ni da se spasiš od zatvora.” Čvrsto stisnem oči i kroz trepavice mi se probije još suza. Briše moj obraz palcem. “Razumiješ li me?” “Ne”, kažem, ali ipak razumijem, i kad otvorim oči, vidim da i on to zna. Približava se i dok plačem, dah mi je isprekidan. Štucnem, osjećajući vlastite suze na njegovim usnicama što se spuste na moje. Poljubac je isprva nježan, sladak i mekan. Potom jednim dlanom obuhvaća moj zatiljak, a drugu ruku obavija oko mene i povlači me na krilo. Na trenutak ostanem bez daha zbog toga, a Damien to iskorištava i ljubi me grublje, dublje i strastvenije, milujući moj jezik svojim. Zavlačim prste u njegovu svilenkastu kosu i gubim se u senzualnoj čvrstoći njegovih usana. U tom divljem poljupcu. U dodiru naših jezika, sudaranju zuba. Ujutro će mi usnice biti izranjavane, ali ne mogu odoljeti ovom poljupcu koji i u meni i u njemu budi vatru. Kad se konačno odmakne, jedva dolazim do daha. Usnice su mi natečene i izmrcvarene i osjećaj je fantastičan. Pitam se je li me prije Damiena itko zapravo ljubio. I odmah želim još. Naginjem se prema njemu, preklinjući za još toga bez riječi, ali zaustavlja me odrješitim pridržavanjem za bradu. Ostajem tako, u tom čudnom položaju, očiju uperenih u

~ 25 ~


njegove. “Ti si mi sve, Nikki. Sigurno to znaš. Moraš u to vjerovati.” “Vjerujem”, šapnem. Vidim da mu tijelom prolazi drhtaj, vidim da mu se mišići stežu dok me privlači k sebi i grli. Stapam se s njegovim naručjem, osjećajući bol od siline ljubavi prema njemu. “Ti si mi sve”, ponavlja. “Ali ne mogu biti iskren prema tebi ako nisam iskren prema sebi.” “Znam”, šapućem, usana pritisnutih uz pamuk njegove košulje. “Razumijem.” Zabacim glavu unatrag i pogledam ga u oči. “Ali zbog toga me sve ovo ništa manje ne boli.” “Dopusti mi onda da pokušam popraviti stvar.” Polako me odmiče od sebe, potom se saginje prema meni i spušta poljubac u kut mojih usana. “Ovdje boli?” Odmahnem glavom, dok mi se oči pune suzama, a lagan osmijeh rađa u kutu usana. “Ne? A ovdje?” Prelazi usnicama preko moje vilice i ja zadržavam dah, obuzeta nježnošću tog dodira. “Ne”, kažem, sad već uvjerljivijeg osmijeha. Ovoga puta njegove usnice pronalaze udubljenje na mom vratu. Zabacim glavu unatrag, da mi može prići još bliže, osjećajući divlje otkucaje vlastitog srca pod njegovim usnama. “Nije ni to”, šapnem. “Nezgodno”, kaže. “Kako mogu poljupcem otjerati bol, kad ne znam gdje te boli?” “Samo ti dalje traži”, odvratim. “Ne namjeravam nikad prestati”, obećava. Spušta usnice niže, zastajkujući iznad srca što mi ludo tuče u grudima. “Sigurno nije ovdje”, kaže, potom se odmakne, a ja se nasmijem, ali odmah potom uzdahnem kad se njegove usne spuste na moje grudi. “Damiene.” Oslonjena sam na njegove čvrste ruke dok siše moju dojku kroz svilenkasti materijal ludo skupe haljine. Gricka zubima

~ 26 ~


moju bradavicu i izvijam leđa unatrag, izgubljena u izmaglici očajničke želje. “A ovdje?” promrmlja, ne skidajući usnice s mene. “Da”, kažem. “Bože, da.” “Ne znam baš”, kaže i odmakne usnice s mene. “Bolje da nastavim potragu.” Nježno me odmiče sa svog krila i polaže na mekanu travu, spuštajući po jedno koljeno sa svake strane mojeg struka. “Damiene”, šapućem. “Što to...” Ušutkava me prstom, potom se naginje nad mene i ponovno spušta usne na moje grudi. Zastenjem od užitka. “Rekao sam ti”, kaže. “Popravit ću stvar poljupcima.” Spušta usnice na moju lijevu dojku, a dlan na desnu. Tijelo mu je kao pod naponom, u svakoj dodirnoj točki u mene šalje struju. Iskre ulaze u moje grudi kroz njegove prste, koprcaju se u meni i tjeraju moje tijelo prema njegovu u nezasitnoj želji. Prebrzo se premješta, odmiče usne s mojih grudi i polako se spušta mojim tijelom, od kojeg ga dijeli tek tanak sloj svile. Spušta usnice do mog trbuha, grickajući mi pupak. Klizi rukama preko moje haljine, potom je podiže. Mekani materijal i Damienove usnice istodobno klize mojim tijelom u dva različita smjera. Poljupci su mu lagani poput dodira perca na mojoj koži, spuštaju se niže prema boku, potom još niže, nježno, pa još niže. Nesvjesno izvijam leđa uvis i zaustavljam dah dok njegov jezik leti preko mojega klitorisa, a usta se, vruća i nezaustavljiva, zatvaraju preko mog spolovila. Premješta dlanove na moja bedra, prelazeći palčevima preko mojih ožiljaka, a potom milujući tanku kožu unutarnje strane bedara. Razmiče mi noge, širi ih. Želim podići bokove i prići još bliže njegovim usnama i tom intimnom poljupcu, ali čvrsto me drži u položaju koji on želi. Podižem dlan prema ustima, a zatim zagrizem mekanu jagodicu palca i okrećem glavu sad na jednu, sad na drugu stranu u ritmu užitka koji raste u meni dok Damienove spretne usne i jezik pojačavaju taj

~ 27 ~


užitak polako, jako polako. Tada sve eksplodira i izvijem tijelo uvis, otvorenih usta, ali krika prigušena Damienovim tijelom, koje me sad pritišće odozgo. Zatvara mi usta svojima i na jeziku osjećam vlastiti užitak. Ljubim ga gladno, žestoko, a potom zastenjem, negodujući kad se odmakne od mene. Oslanja se dlanovima na mekano tlo uz moja ramena, odiže i gleda me u oči. U pogledu mu vidim strast, ali brzo je zamijeni vragolasta iskra. “Je li bolje?” pita me s arogantnim smiješkom. “O, da”, odvratim, a potom se oslonim na laktove da se uspravim. “Ne”, kaže. “Lezi.” To me zabavlja pa izvijem obrvu. “Kako smo samo zahtjevni, gospodine Stark. Što točno želite od mene?” “Želim da se skineš”, kaže i ona vragolasta iskra nestane jednako brzo koliko se i pojavila, a njezino mjesto zauzimaju požuda i strast toliko snažne da odmah ponovno postanem vlažna. “Tako, dakle.” Polako podigne rub moje haljine. Ne sprječavam ga. Samo se premještam tako da mi je može povući preko glave. Baca je u stranu, potom svlači svoju bijelu majicu kratkih rukava pa raskopčava dugmad traperica. “Poševit ću te, Nikki. Baš ovdje, na toplom tlu i s nebom iznad nas. Uzet ću te dok nas gleda cio svemir, jer si moja i jer ćeš uvijek biti moja bez obzira na sve što nas čeka.” “Da”, kažem, iako njegove riječi nisu bile molba, nego naredba. “O, da.” Ruke mu lete mojim tijelom, pogled mu je pun obožavanja. Uvijek sam znala da sam zgodna, ali kad me Damien pogleda, osjećam se više nego samo lijepa. Osjećam se posebno. Podignem ruku i milujem ga po obrazu, promatrajući kako mu pogled postaje sve strastveniji. Zaplićem prste u njegovu kosu, grabim je na zatiljku i privlačim njegove usnice na svoje.

~ 28 ~


Poljubac je gladan i divlji, poput krošnji drveća i vitica biljaka oko nas. Privlačim ga bliže, ne mogu ga se zasititi. Njegove me ruke miluju, dodiruju moje bokove, grudi, prelaze mojim međunožjem. Uzdah koji ispušta kad shvati da sam vlažna i spremna prostruji i mojim tijelom. Prekida poljubac i oslanja se na ruku, nadvijajući se nad mene. “Odmah.” Ne čeka moj odgovor, ali moje su noge već raširene u iščekivanju pa podignem kukove da se zabije u mene. Glasno uzdahnem, ali ne od boli, nego od spoznaje koliko je sve ovo dobro. Ovako treba biti – Damien i ja spojeni, Damien i ja protiv cijeloga svijeta. Krećemo se kao jedno, divlji i grozničavi, i kad mi tijelom eksplodira orgazam, shvaćam da mi licem teku suze. “Draga”, šapuće i privine me bliže. “Nije to”, kažem. “Samo je sve ovo previše za suzdržavanje.” “Znam”, odvrati i zagrli me još čvršće. “Znam, draga.” Ne znam koliko dugo ležimo tako. Samo znam da se nikad više ne želim pomaknuti. Ali Damien brzo – prebrzo – nekoliko puta prijeđe dlanom preko moje nadlaktice i poljubi me u uho. “Jesi li spremna za povratak?” Naravno da nisam. Nikad neću ni biti. Ali znam da je Damienu potrebna moja snaga jednako koliko i meni njegova. Zato samo kimnem i dohvatim haljinu pa ustanem. Pružim ruku prema njemu. “Spremna sam”, kažem. “Idemo.”

~ 29 ~


U S NU po tko zna koji put padam preko ruba zgrade, padam sve niže i niže. Damien me pokušava uhvatiti, izraz njegova lica prelazi u paniku dok pruža ruku za mnom. Ali ne uspijeva. Zarobljen je nečime iznad mene i nezaustavljivo padam prema hladnom, tvrdom tlu na kojem ću se razbiti, razletjeti na milijun djelića, moleći se da Damien dođe i ponovno me sastavi, ali znajući da neće. Da ne može. Jer je upravo on onaj koji me gurnuo preko ruba. Probudim se vrišteći, čvrsto se držeći za Damiena, obavijajući ga objema rukama. Čak me ni pravilni otkucaji njegova srca i njegovo smireno disanje ne mogu utješiti, jer više ne znam što je stvarnost, a što noćna mora. Želimo samo da sve ovo završi, ali dok dva sata kasnije izlazimo iz hotela Kempinski – a oko nas bljeskaju fotoaparati i reporteri urlaju izvikujući pitanja o suđenju koje počinje danas – povlačim tu želju. Bojim se da sam tom željom zapravo poželjela vlastitu propast. Ono što zapravo želim je da se ovo ludilo prije suđenja nastavi. Želim ostati u sigurnoj čahuri hotela, ako ćemo tako izbjeći stvarnost. Od trenutka kad smo se upoznali kao da smo okruženi čarobnim mjehurićem. Ali u taj je mjehurić počela prodirati stvarnost. Moja majka, koja je doletjela u Los Angeles poput uragana i razorila krhki svijet koji sam bila teškom mukom izgradila. Novinari, koji su me umalo uništili onoga dana kad su otkrili da sam pozirala gola za milijun dolara. A sad i ovo

~ 30 ~


suđenje, koje je trebalo do kraja uništiti sve ono što smo Damien i ja izgradili zajedno. Ne namjeravam napustiti Damiena i vjerujem da ni on ne namjerava napustiti mene. Ali bojim se da, kakve god bile naše želje, sudbina smjera nešto drugačije. Damien je možda najsnažniji čovjek kojeg poznajem, no može li se boriti protiv cijeloga svijeta? Vozimo se prekratko i brzo stižemo do Pravosudnog sjedišta u kojem će se održati suđenje. Zgrada je moderna, četvrtasta kutija od bijelog kamena i stakla. Podsjeća me istodobno i na glavnu sudnicu u Los Angelesu i na Koncertnu dvoranu “Dorothy Chandler”. S obzirom na predstavu koja se sprema, obje su usporedbe na mjestu. Proteklih nekoliko dana u toj sam zgradi bila nekoliko puta radi sastanaka s odvjetnicima. Ali tijekom tih posjeta nisam drhtala. Danas se ne mogu prestati tresti. Drhtim do kostiju, kao da sam promrzla. Kao da se nikad više neću zagrijati. Duboko udahnem i polako krenem prema vratima koja mi drži otvorena naš vozač. Ali zaustavlja me Damienova ruka. “Čekaj”, kaže tiho. “Izvoli.” Izmigolji iz sakoa i prebaci ga preko mojih ramena. Zaklapam oči – samo na trenutak. Točno toliko da stignem sama sebe opsovati. Jer, kvragu, nije trenutak da se Damien brine za mene. Trebala bih se ja brinuti za njega, zato se okrećem u sjedalu i privlačim ga bliže k sebi pa mu utisnem brz, odlučan poljubac na usne. “Volim te”, prošapćem, nadajući se da te jednostavne riječi izriču i sve ono što ja prešućujem. Pogleda me ravno u oči. “Znam”, kaže. “A sad obuci sako.” Kimnem, shvaćajući što on prešućuje: bez obzira na sve, uvijek će paziti na mene. Ne mogu mu proturječiti – i ja osjećam isto prema njemu. Izlazim iz auta i ustajem pa odmah zalijepim na lice osmijeh Nikki za Javnost jer nas odmah okružuje hrpa reportera iz cijele Europe, Sjedinjenih Država, čak i Azije.

~ 31 ~


Dovoljno sam iskusna u skrivanju osjećaja pa sam uvjerena da izgledam kao da sam smirena i puna samopouzdanja. Ali nisam. Prestravljena sam. A po načinu na koji mi Damien čvrsto drži ruku, sigurna sam da i on to zna. Željela bih da sam snažnija, ali to je trenutačno nemoguće i s time ću se jednostavno morati pomiriti. Dok ovo ne završi – na bilo koji način – bit ću napeta kao da hodam rubom litice. Nadam se samo da ću na kraju svega pasti Damienu u naručje, a ne na drugu stranu, u provaliju, sama. “Herr Stark! Fräulein Fairchild! Nikki! Damien!” Glasovi dopiru sa svih strana, neki na engleskom, neki na njemačkom, neki na francuskom. Neki na jezicima koje ne prepoznajem. Od prvoga dana kad sam stigla u München novinari nas proganjaju, i to ne samo zbog suđenja. Tabloidi su jednako uporni u proučavanju Damienova ljubavnog života. Hvala Bogu, ne pile po mojemu portretu ni po novcu koji sam dobila od Damiena. Ali zato s puno užitka prekapaju po arhivima i objavljuju fotografije Damiena s beskrajnim nizom žena s kojima je izlazio. Manekenki. Glumica. Nasljednica. Damien mi je i sam priznao da je poševio jako mnogo žena. Ali i rekao da mu ni jedna od njih nije ništa posebno značila. Samo ja. Vjerujem mu, ali svejedno ne volim gledati te fotografije na kioscima, na televiziji i po internetu. Ipak, trenutačno bih bila jako sretna da novinare zanima samo s kime Damien spava. Ali to danas ne privlači njihovu pozornost. Danas su gladni krvi i jedino što ih zanima jest ubojstvo. Tek kad prelazimo prag i ulazimo u zgradu, shvaćam da sam prestala disati. Bacam pogled prema Damienu i slabašno se osmjehnem. Odmahuje glavom. “Da sam te danas mogao ostaviti u hotelu, učinio bih to.” “Radije bih umrla nego bila negdje drugdje osim s tobom.” Nažalost, baš to što sam ovdje s njim moglo bi mi doci glave.

~ 32 ~


Hodnici su užurbani, na sve strane jure odvjetnici i sudsko osoblje, svatko prema svojemu odredištu. Jedva ih primjećujem. Iskreno rečeno, jedva primjećujem išta i stoga se malo iznenadim kad mi zaštitar pruži torbicu i shvatim da smo prošli sigurnosnu provjeru. Uglađen muškarac u srednjim pedesetima, crne kose prošarane sijedima, žurno nam prilazi. To je Charles Maynard, odvjetnik koji Damiena zastupa još otkako je kao devetogodišnje čudo od djeteta pokorio svijet tenisa. Pruža ruku Damienu, ali pogled mu odmah skreće prema meni. “Dobar dan, Nikki. Moje osoblje će sjediti u redu odmah iza mjesta za svjedoke. I vi s njima, naravno.” Zahvalno kimnem. Ako ne mogu biti pokraj Damiena, onda mu barem moram biti blizu. “Trebali bismo porazgovarati prije nego što počne”, nastavlja, obraćajući se Damienu. Meni dobaci kratak pogled. “Možete li nas na trenutak ostaviti same?” Želim vrištati da ne mogu, ali samo kimnem. Ne pokušavam odgovoriti, previše u strahu da bi mi glas zadrhtao i izdao me. Damien me uhvati za ruku i stisne je. “Uđi ti”, kaže. “Vidimo se brzo.” Još jednom potvrdno kimnem, ali ne mičem se s mjesta. Samo beživotno stojim u hodniku, a Maynard vodi Damiena dalje od mene pa kroz vrata male prostorije za sastanke za koju znam da je namijenjena Damienovim odvjetnicima tijekom suđenja. Ostajem stajati još neko vrijeme, nespremna na prilazak teškim drvenim vratima koja vode u sudnicu. Ako nikad ne uđem, možda suđenje nikad ne počne. Još uvijek stojim, proklinjući vlastitu glupost, kad mi se učini da čujem kako me netko doziva imenom. Zvuk je prigušen odjecima glasova u ovim širokim hodnicima punim ljudi. U početku pomišljam da je to tek reporter koji pokušava privući moju pozornost. Ali glas mi je nekako poznat.

~ 33 ~


Namrštim se, jer sigurno nije moguće da... Ali moguće je. Ollie. Ugledam ga čim se okrenem. Orlando McKee, dečko s kojim sam odrasla, koji je oduvijek jedan od mojih najboljih prijatelja. Muškarac koji od početka tvrdi da je Damien opasan po mene. Muškarac za kojeg je Damien uvjeren da je zaljubljen u mene. Nekad bih možda potražila utočište u njemu, bacila mu se oko vrata i pošteno se isplakala. Sad nisam sigurna što uopće mislim o tome da je ovdje. Stojim kao sleđena, dok on hita prema meni. Prilazi mi sav zadihan, pružajući ruku prema mojoj. Kad shvaća da ja svoju ne pružam, polako je spušta. “Nisam znala da ćeš i ti biti ovdje”, kažem nimalo uvijeno. “Pokušao sam vas uhvatiti u hotelu jutros”, kaže, “ali već ste bili otišli.” “Imam mobitel”, kažem. Kimne. “Znam. Trebao sam nazvati. Ali sve se dogodilo prebrzo. Maynard je doznao da sam studirao s jednim od mlađih odvjetnika u timu optužbe i želi da budem prisutan.” “Pravo?” Nije mi jasno zašto bi njemački odvjetnik studirao pravo u Sjedinjenim Državama. Odmahne glavom. “Ne, bili smo skupa na dodiplomskom. Svijet je mali, ha?” “Zna li Damien da si ovdje?” Ton mi je hladan i strog, i sigurna sam da Ollie zna zašto. Da je Damien osobno birao članove svog obrambenog tima, Ollie ne bi bio na popisu. Ollie ima dovoljno srama da izgleda kao da mu je nelagodno. “Ne”, kaže pa provuče ruku kroz kosu. Njegova inače neuredno kovrčava kosa sad je zalizana unatrag i prstima narušava taj red pa mu par pramenova pada preko čela, do ruba naočala u stilu Johna Lennona. “Što sam trebao reći Maynardu?” pita. “Da me Stark ne želi blizu sebe? Da sam mu

~ 34 ~


to rekao, morao bih mu reći i zašto. A ako Stark nije rekao Maynardu da sam ti otkrio povjerljive informacije klijenta, onda mu ja to sigurno neću reći.” “Mogao si nešto izmisliti”, kažem. Polako kimne glavom. “Moguće. Ali radio sam na Starkovoj obrani iz Los Angelesa. Već tri tjedna radim samo na tome. Nisam ovdje samo zato jer sam osobno povezan sa slučajem, nego zato što se razumijem u pravo. Mogu biti od koristi, Nikki. A i ti znaš, kao i ja, da je Damienu potrebna sva pomoć koju može dobiti.” Prisiljavam se da ga ne upitam što pod time misli. Maynard zna da je Damien bio zlostavljan u mladosti, u to sam sigurna. Ali koliko sam razumjela, to ne znaju i svi ostali odvjetnici u njegovu timu. Zna li Ollie? Od te mi je pomisli mučno, jer znam koliko Damien želi sakriti daj dio svoje prošlosti. Ali ne mogu ga pitati zna li a da mu ne otkrijem ako ne zna. Mogu se samo nadati da je Ollie trenutačno ovdje, a ne u sobi za sastanke, jer nije u krugu Maynardovih najbližih suradnika. “Jesi li Maynardova desna ruka na ovom suđenju?” pitam i obuzima me olakšanje kad Ollie odmahne glavom. “Mislio sam sjesti do tebe. Ako ti to ne smeta.” “Ne smeta”, kažem. Štošta se promijenilo između Ollieja i mene, ali ipak je prijatelj koji je bio uz mene u svakoj krizi u životu i imam osjećaj da bi trebao biti uz mene i sad. Blago se osmjehne i nježno mi spusti ruku na rame. Izraz njegova lica, s druge strane, prilično je napet. “Ti si dobro? Mislim, nisi opet... znaš već?” “Ne”, odvratim, ali ne gledam ga u oči. “Dobro sam.” Udahnem kako bih suzbila poriv za plačem, tužna što su iza nas dani kad bih Ollieju ispričala baš sve. Kako se svakoga dana budim spremna na bitku protiv potrebe da zarežem vlastitu kožu i svake noći liježem pokraj Damiena zapanjena činjenicom da do bitke nije došlo. Nisam izliječena – svjesna sam da to nikad neću biti. Uvijek ću osjećati potrebu da

~ 35 ~


preuzmem kontrolu nad boli koju osjećam. Uvijek ću biti barem mrvicu začuđena kad preživim neku životnu krizu bez prinošenja oštrice noža vlastitom mesu. Ali sad imam Damiena i jedina potreba koju osjećam je za njim. Damien je sad moj ispušni ventil, a ne samoranjavanje. Damien me drži na pravom putu i znam da sam uz njega sigurna. To je jedan od razloga zašto se bojim da ću ga izgubiti. “Nikki?” “Ozbiljno”, kažem, gledajući ga u oči. “Nigdje noža, nigdje oštrice. Damien se dobro brine za mene.” Vidim da se lecnuo na moje riječi i na trenutak požalim što sam ih izgovorila, ali ta slabost odmah prolazi. Ollie je od početka moje veze s Damienom potpuni kreten, pa iako će mi uvijek biti drag, ne namjeravam mu tako lako ni oprostiti ni zaboraviti pogrešku. “Drago mi je”, kaže vrlo službenim tonom. “Bit ćeš ti dobro, znaš. Bez obzira na to što se dogodi, prevladat ćeš sve ovo.” Kimnem, ali ipak mi ne promiče činjenica da je upravo rekao da ću ja biti dobro, a ne Damien. Kroz mene projuri neobična iskra gnjeva, izazvana jednostavnom spoznajom da Ollie više nema pojma što je meni potrebno. Da me razumije, znao bi da bez Damiena neću biti dobro. Nikad više. Stojimo nekoliko koraka od dvokrilnih drvenih vrata sudnice. Ollie prilazi vratima i otvara ih meni. Oklijevam samo sekundu, pogledavajući niz hodnik, kamo su otišli Damien i Maynard, ali još uvijek su u sobi za sastanke. Duboko udahnem da se osnažim, prisilim se na koračanje i brzo projurim pokraj Ollieja u sudnicu u kojoj će biti odlučen smjer ostatka mojega života. Iako je galerija već puna novinara koji su se sjatili gledati spektakularno suđenje Damienu Starku, donji je dio sudnice prazan, u njemu u stavu mirno stoji tek jedan muškarac u uniformi, zadužen, pretpostavljam, za praćenje petero sudaca

~ 36 ~


na njihova mjesta kad budu spremni za početak suđenja. Za razliku od američkih sudnica, u ovoj gledatelji nisu odvojeni ogradom. Ollie i ja prilazimo prolazom po sredini prostorije, hodajući prema redovima sjedala iza mjesta za svjedoke. Dok hodamo, razina buke u sudnici se pojačava i svi prisutni šapuću i meškolje se kako bi nas što bolje vidjeli. Usprkos tome što je moje znanje njemačkog minimalno, razaznajem zvuke svojega i Damienova imena pomiješane sa zamorom. Usredotočim se na hodanje, prisiljavam se da se ne okrenem i opalim šamar najbližem novinaru. Da ne zavrištim na sve njih kako ovo nije zabava – ovdje je u pitanju nečiji život. Moj život. Naš zajednički život. Još sam leđima okrenuta gomili kad sudnica postane još bučnija. Okrećem se, sigurna da znam što ću ugledati. I doista, vrata sudnice su otvorena i Damien stoji na pragu. Uz njega stoje Maynard i Herr Vogel, njegov glavni njemački odvjetnik, ali njih jedva primjećujem. Damien je taj kojeg želim, Damien je taj kojeg vidim. A Damien upravo korača prema meni s toliko samopouzdanja i snage da mi koljena zadrhte. U sudnici nema kamera pa kad me Damien privuče u zagrljaj i poljubi, znam da ovaj trenutak neće ostati zabilježen na traci. Ali ne bi mi smetalo ni da bude. Obavijam mu ruke oko vrata i privijam se uz njega, boreći se sa suzama, a potom se prisiljavam pustiti ga, jer znam da ga ne mogu grliti zauvijek. Pušta me i odmiče se korak unatrag, netremice me gledajući, pa mi prijeđe palcem preko usnica. “Volim te”, prošapćem i vidim odgovor u njegovim dvobojnim očima. Ali njegov je osmijeh žalostan. Pogled mu prelazi na nešto drugo i shvaćam da preko mojega ramena gleda Ollieja. Lice mu je bezizražajno. Nakon nekog vremena kimne u znak pozdrava, a potom se ponovno usredotoči na mene. Stisne mi ruku pa odlazi sjesti za stol sa svojim odvjetnicima, koji su nas već zaobišli i sad upravo

~ 37 ~


otvaraju torbe sa spisima, izvlače dokumente i papire i sve drugo potrebno za suđenje. Svalim se na stolac, odjednom iscrpljena. Ollie sjeda do mene. Ništa ne govori, ali čujem neizgovoreno pitanje i okrećem se prema njemu sa slabašnim smiješkom. “Dobro sam”, kažem, a on kima umjesto odgovora. Prebrzo za moj ukus, u prostoriju ulaze suci i suđenje službeno počinje. Nakon što sudac izgovori uvodne riječi, tužilac ustaje. Počinje govor. Ne razumijem njemački, ali mogu zamisliti što govori. Prikazuje Damiena kao mladog sportaša željnog uspjeha. Ali ne samo kao sportaša. Jer Damien je od malih nogu vrlo ambiciozan. Ima dovoljno mozga za posao, dovoljno bistrine za prirodne znanosti. Jedino što nema jest novac. O, da, zarađuje on pobjedama na turnirima, ali koliko je točno novaca dovoljno mladom čovjeku koji sanja o vlastitom carstvu? I nije li to, uostalom, točno ono što je napravio? Nije li Damien Stark postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu? Kako mu je to pošlo za rukom? Kako je zaradio svoj prvi milijun? Je li patentirao kakav izum dok je još bio mladić s reketom u rukama? Je li nagovorio oca – koji je, dok je Damien bio mlad, upravljao njegovom zaradom – da uloži novac zarađen na turnirima? Ili je naslijedio svoj prvi milijun od trenera s kojim je vježbao? Koji se brinuo za njega? Bdio nad njime? A kako je Damien vratio svu tu pažnju i ljubav? Vidio je samo dolare – i ubio Merlea Richtera. Taj je prvi milijun zamrljan krvlju, tvrdi tužilac. Krvav novac koji sad njemački narod želi naplatiti s kamatama. To je priča tužilaštva, a osim ako Damien posvjedoči suprotno, bojim se da će biti dovoljno uvjerljiva. Tužilac govori bez kraja i konca. Promatram lica sudaca.

~ 38 ~


Ne izgledaju kao da suosjećaju s Damienom. Kad govor konačno prestane, primjećujem da sam si raskrvarila koljena zabijajući vrh olovke u svoju sirotu kožu. “Nikki?” kaže Ollie oštro, blizu mene. “Dobro sam”, obrecnem se. Liznem prst i pokušam izbrisati mrlju krvi i tinte. Damien će primijetiti ranicu i početi se brinuti za mene umjesto da se brine za sebe. Dok sudac govori, vidim kako Maynard nešto šapće Herr Vogelu, koji je na glasu kao jedan od najboljih branitelja u Bavarskoj, ako ne i u cijeloj Njemačkoj. Uglađen i iskusan, dosad me impresionirao, ali sad kad smo u sudnici, ne znam kakav će biti i nervozna sam. Skuplja papire po stolu, pripremajući se na priliku za vlastiti govor, ali u tom trenu najviši sudac dobiva nekakav papir od službenika. Pročita što piše i namršti se, a potom ispali rafalnu paljbu njemačkih riječi i ustane. Uputi strog pogled tužitelju pa Herr Vogelu. Maynard se okreće prema Damienu, a čak i s mjesta na kojem sjedim na njegovu licu opažam duboke bore. Nemam blagog pojma što se događa, a mislim da nema ni Damien. Kao da osjeća moje misli negdje na sebi, okreće se. Što se zbiva? oblikujem pitanje usnicama, bez glasa, ali Damien samo odmahne glavom, ne kao da se zbiva nešto loše, nego kao da ni sam ništa ne razumije. Suci ustaju u svojoj klupi. Nitko od njih ne djeluje zadovoljno. Glavni sudac pokazuje Herr Vogela i tužitelje pa kaže još nešto kratko na njemačkom. Opet nemam pojma što je rekao, ali s obzirom na to kojom se brzinom njih dvojica dižu od stolova i kreću za njim kroz teška drvena vrata u sudačke odaje, jasno mi je da se događa nešto važno. Prolazi nekoliko napetih trenutaka. Maynard se naginje k Damienu i nešto mu govori. Damien odmahuje glavom. Gledatelji u sudnici se meškolje i mrmljaju i znam da su pogledi cijele galerije upereni na Damiena. Ja grabim prstima

~ 39 ~


stolac na kojem sjedim, u strahu da ću, ako se pustim, otplutati u svemir. S druge strane, jednako se toliko bojim da ću uništiti drvo stolca koliko ga čvrsto držim. Nisam svjesna prolaska vremena do trenutka u kojem se vrata sudačkih odaja konačno otvaraju. Prvi izlazi službenik suda. Obrati se još jednom njemačkom odvjetniku, koji se zatim naginje prema Maynardu i nešto mu šapće. Pokušavam mu čitati s usana, ali naravno da ne uspijevam. Vidim kako se Charles ukočeno uspravlja u stolcu i od toga se i moje tijelo ukoči. Charles spušta ruku na Damienov lakat. Govori tiho, ali njegove riječi ipak uspijevam razaznati. “Žele nas vidjeti nasamo.” Gutam čvor u grlu dok Damien ustaje pa bez razmišljanja pružam ruku prema njemu. Ne okreće se. Ne kreće se prema meni. Ali na kratak, vrlo kratak trenutak mi stišće ruku. Prolazi me šok poput strujnog udara. Stišće mi prste, pogleda me u oči. Otvaram usta nešto reći, ali ne znam. što. Prestrašena sam, jako prestrašena. Ali ne želim da Damien to primijeti. Znam da to već zna, no želim biti snažna. Moram biti snažna sve dok mi vjeruje da jesam. Potom odlazi, prolazi kroz teška drvena vrata i ulazi u sudačke odaje. Odlazi onamo kamo ga ne mogu slijediti, u svijet koji ne razumijem. Znam jedino da se suđenja inače ovako ne prekidaju. Vidim samo stroge izraze lica ostalih sudaca i bezizražajnu kontrolu u pogledu Charlesa Maynarda. Znam samo da su odveli mog Damiena. Osjećam samo strah.

~ 40 ~


O L L IE P R I LA ZI stolu obrane i sjeda do Damienovih odvjetnika. Znam da pokušava doznati što se događa, ali sad kad je i on otišao, osjećam se još gore. Prošlo je već sat vremena. Sama sam i sve bih dala za bilo kakvu informaciju. Po prvi put otkako sam stigla u Njemačku doista shvaćam da sam u stranoj zemlji, jer ne razumijem baš ništa od svega što se zbiva oko mene. Prepreka nije jezik. Činjenica da ne govorim njemački samo pojačava iluziju. Svi njemački odvjetnici izvanredno govore engleski i čujem što govore Ollieju. A govore da ni sami ne shvaćaju što se događa. Svi smo se našli u nepoznatoj zemlji i bojim se da je ono što nas u toj zemlji čeka gore od spektakla na koji smo se pripremali. Pritišćem dlanove o stolac, spremajući se odgurnuti i ustati. Ali prisiljavam se ostati sjediti. Ako ustanem i počnem šetkati, samo ću privući pozornost na sebe, a već sam ionako primijetila da su mnoge oči s galerije uperene na mene, vidim koliko se ljudi došaptava. Budući da Damien trenutačno nije ovdje, ja sam tako reći njegov predstavnik. Nije to uloga zbog koje bih se inače bunila, ali danas ne želim biti u središtu pozornosti. U trenutku kad sam sigurna da ću poludjeti ako prođe još jedna jedina minuta a da se nešto ne dogodi, vrata sudačkih odaja se otvaraju i skupina izlazi u urednoj liniji. Viši suci izlaze prvi, izrazi lica su im potpuno nečitljivi. Za njima izlazi

~ 41 ~


Maynard pa Herr Vogel. Slijede niži suci, a na kraju Damien. Nisam sigurna zašto ustajem, ali postajem svjesna da stojim kad susretnem Damienov pogled. Prstima grabim suknju i bez glasa urlam na Damiena da mi kaže što se događa. Ne govori ništa i iako mu pokušavam pročitati bilo što iz izraza lica, ne razaznajem ništa. Pogled mu je potpuno prazan. Staje iza stola obrane, ni metar od mene. Srce mi se stegne jer me više ne gleda i obuzme me ledeni stisak straha. Potom se okrene u stolcu, još me jednom gledajući u oči. Zatrepćem da otjeram suze. Ovo je loše, pomislim. Što god se dogodilo, znam da je jako, jako loše. Damien okreće glavu, od čega moj loš predosjećaj samo ojača. Sjeda za stol s odvjetnicima pa sjednem i ja. Znam da optužba već ima jednog svjedoka – domara koji je vidio Damiena kako se na krovu svađa s Richterom tik prije nego što je Richter pao i poginuo. Je li moguće da su našli još kojeg svjedoka? To je jedino što mi pada na pamet i jedino o čemu mogu razmišljati. Potom sjednu i suci, a Ollie se vrati na galeriju. Glavni sudac naređuje da se proces nastavi točno u trenutku kad Ollie sjeda pokraj mene. “Znaš li što se zbiva?” šapnem. “Ne.” Čelo mu je naborano od mrštenja, izgleda zbunjeno jednako kao i ja. Onaj visoki sudac polako progovara, odmjerenim tonom, a iako Herr Vogel i Maynard ostaju nepomični na svojim mjestima, primjećujem da su se drugi odvjetnici za stolom obrane počeli meškoljiti. Oni ne znaju što se zbivalo iza zatvorenih vrata, a meni izgledaju kao da bi svakog trenutka mogli eksplodirati. Iza nas gledatelji na galeriji počinju šaputati. Oluja koja se bila nadvila nad sudnicu kao da se razilazi. Ne razumijem kako ili zašto, ali sigurna sam da se događa nešto zapanjujuće.

~ 42 ~


Zapanjujuće, ali i dobro. Pogledavam Ollieja, u strahu da umišljam ono što bih željela vidjeti, ali Ollie mi uzvraća pogled i podiže ruku. Vidim da drži prste prekrižene i u tom trenutku mi je toliko drag da bih ga mogla poljubiti. Kakve god bile njegove dosadašnje nesuglasice s Damienom, u ovom je trenutku potpuno na njegovoj strani. I na mojoj strani. Tada sudac naglo završi svoj govor i ustane pa krene iz sudnice, a ostali ga suci slijede. Iste sekunde kad se za njima zatvore vrata, sudnicom odjekne eksplozija glasova, nekih sretnih, nekih neutralnih, ali nekih pogrdnih i izazivačkih. Jedan od odvjetnika mi se konačno smiluje. Okrene se prema meni i pogleda me. “Optužbe”, kaže sa snažnim njemačkim naglaskom. “Odbačene su.” “Molim?” kažem glupavo. “Gotovo je”, kaže Ollie i zagrli me. “Damien je slobodan, može doma.” Pušta me i samo ga gledam, tijela obamrla od šoka. Previše sam uplašena da mu povjerujem. Previše se bojim da nisam dobro čula, da će mi netko reći da sam sve pogrešno shvatila i da će se suđenje nastaviti svakoga trena. Okrenem se prema Damienu, ali još uvijek stoji leđima prema meni. Tužilac stoji pred njim, pa iako po tonu razumijem da mu nešto prijateljski govori, toliko je tih da ne razaznajem riječi. Maynard stoji pokraj Damiena, gotovo očinski držeći ruku na njegovim leđima. “Je li to istina?” pitam njemačkog odvjetnika. “Stvarno je istina?” Široko se osmjehne, gledajući me nježno i s razumijevanjem. “Istina je”, kaže. “Ne bismo se šalili s takvim stvarima.” “Ne, naravno da ne biste. Ali zašto? Mislim...” Ali odvjetnik se već okreće prema drugome, koji mu je postavio neko pitanje. Tada vidim da se tužilac odmiče od Damiena i preplavi

~ 43 ~


me val čiste sreće. Više me nije briga ni kako ni zašto. “Damiene”, kažem, a glas mi je lagan, neopterećen. Njegovo je ime čisti užitak na mojim usnama, želim zadržati ovaj trenutak i sačuvati ga pokraj sebe. Taj jedinstveni trenutak u kojem sam dobila natrag muškarca za kojeg sam mislila da je izgubljen. Polako se okreće, a ja jedva čekam da mu vidim lice. Oči ispunjene srećom, opuštene crte lica oslobođenog briga koje su ga opterećivale otkako je podignuta optužnica. Ali vidim nešto drugo. Umjesto topline vidim led u njegovim očima. Na njegovu licu nema ni traga sreći. Lice mu je bezizražajno, hladno i očajno. Namrštim se, zbunjena, potom ustanem i hitro mu priđem. “Damiene”, kažem, pružajući ruke prema njegovima. Čvrsto stegne prste oko mojih, kao da sam uže bačeno utopljeniku u oluji. “Bože, Damiene. Gotovo je.” “Da”, kaže, ali ogorčenost u njegovu glasu toliko je snažna da zadrhtim. “Gotovo je.” Damien me drži za ruku, ali ništa ne govori dok se vozimo natrag u hotel. Mislim da je previše u šoku. Vjerojatno mu je teško povjerovati da je naša noćna mora doista gotova. Sami smo – odvjetnici su ostali u sudnici pobrinuti se za administrativne stvari koje valja obaviti nakon završetka suđenja, a pretpostavljam da je takvih stvari još i više kad suđenje završi ovako naglo i neočekivano. Ne prekidam tišinu dok se naš auto ne zaustavi pred hotelom, ali tada se više ne mogu suzdržavati. “Damiene, gotovo je. Nisi li sretan?” Na kraju krajeva, ja sam na rubu da eksplodiram od sreće što je Damien slobodan i siguran. Pogleda me i na trenutak mu je lice i dalje bezizražajno, ali tada se razvedri i nasmiješi. Ne široko, ali ipak iskreno.

~ 44 ~


“Jesam”, kaže. “Zbog toga sam presretan.” “Zbog toga”, ponavljam, zbunjena. “A što drugo ima? Što se zbiva? Zašto su optužbe odbačene?” Ali vratar hotela već nam otvara vrata i Damien izlazi. Promrmljam oštru psovku i slijedim ga. Damien me uhvati za ruku da mi pomogne izaći iz automobila, a potom čvrsto ispreplete prste s mojima dok hodamo onih nekoliko koraka do ulaza hotela. Toliko sam radosna i zbunjena da mi treba nekoliko minuta da primijetim reportere nagurane uz prolaz do hotela i hotelsko osoblje koje ih odguruje vlastitim tijelima kako bismo mogli ući. Damien je bio vijest dok je bio pod optužnicom za umorstvo. Sad kad je oslobođen, prava je senzacija. Recepcionar nas pozdravlja hrpom poruka, koje preuzimam ja, jer Damien ne izgleda kao da ga išta od toga zanima. Sve su redom čestitke, a i recepcionar se pridružuje. Damien mu ljubazno zahvaljuje, a potom me vodi prema dizalu. “Mislila sam da bismo mogli svratiti do bara na piće”, kažem. Lažem. Piće mi nije ni palo na pamet. Ali pokušavam izmamiti bilo kakvu reakciju od Damiena, iako istodobno prezirem sama sebe zbog izmišljanja situacije koja će ga prisiliti da se uključi. “Samo pođi ako želiš.” “Sama?” Osjećam kapljicu znoja kako mi se slijeva niz pazuho i preko rebara. Hvata me panika. “Ollie će ti se pridružiti jako brzo. Kladim se da će mu biti čisto zadovoljstvo popiti čašicu s tobom.” “Ne zanima me čašica s Olliejem”, kažem, ponosna na sebe što uspijevam zvučati mirno u trenutku kad silno želim vrištati. Damien koji me mirne duše pušta da popijem čašicu s Olliejem McKeejem nije Damien kojeg poznajem i volim. Prilazim mu korak bliže. “Damiene, molim te, reci mi što nije u

~ 45 ~


redu.” “Samo želim u sobu.” Stiže dizalo i kao da mi želi dokazati da govori istinu, Damien brzo ulazi. Slijedim ga, ali se namrštim kad mu vidim lice. Po prvi put otkako ga poznajem vidim da mu je čelo orošeno znojem. Oči su mu zakrvavljene, koža blijeda poput voska. “Isuse, Damiene”, kažem, podižući ruku i stavljajući dlan na njegovo čelo, dok nas dizalo brzo vozi do predsjedničkog apartmana. Okreće glavu od mene. “Nemam temperaturu.” “Koji ti je onda vrag?” Neko vrijeme ne odgovara. Potom slegne ramenima i uzdahne. “Samo sam uzrujan.” “Uzrujan?” Čujem nemir u vlastitom glasu i prisiljavam se smiriti se. “Jer su odbacili optužbe?” “Ne. Ne zbog toga.” Vrata dizala se otvaraju i izlazim za njim u hodnik, a potom zastanem pred vratima našeg apartmana. “Nego zbog čega?” upitam, dok on otključava vrata karticom. Glas mi je neprirodno smiren. “Kvragu, Damiene, reci nešto. Reci mi što se dogodilo.” Žaruljica zasvijetli zeleno i vrata su otključana. Damien ih gurne i zakorači u apartman. Nisam sigurna vidim li dobro ili samo umišljam, ali korak mu je nesiguran, kao da se boji da će mu pod iščeznuti ispod stopala. Nikad ga nisam vidjela ovakvog i hvata me strah. Možda tvrdi da je uznemiren, ali ne vjerujem mu. Kad je Damien uzrujan, jako je glasan. Pobjesni i divlja oko sebe, preuzme kontrolu nad svime oko sebe. I nada mnom, dovraga. Ali trenutačno mi izgleda kao da mu kontrola curi kroz prste poput pijeska. Ovo nije uzrujanost – on je na korak od sloma. A mene je jako, jako strah. “Damiene”, ponovim. “Molim te.” “Nikki...” Naglo me privuče k sebi pa iako me time prepada, umalo

~ 46 ~


zaplačem od sreće. Tako je, pomislim. Poljubi me, dodirni me, iskoristi me. Što god trebao, dat ću mu. I on to zna – kvragu, sve on to jako dobro zna. Ali ne čini ništa od toga. Samo zavlači prste u moju kosu i čvrsto me grli. “Damiene...” Njegovo ime gotovo na silu izlazi iz mojih usta. Prisiljavam se podići glavu, potom spuštam usne na njegove i grubo ga ljubim. Odmah uzvraća, također grubo i gladno, držeći dlanove na mojem zatiljku, privlačeći moju glavu još bliže. Poljubac je brutalan. Nasilan. Zubi nam se sudaraju, grize me za usnu, osjećam okus krvi, ali nije me briga. S druge strane, osjećam se kao da lebdim, kao da su me njegov strastven dodir i strast koja teče njime oslobodili. Osjećam njegovo čvrsto tijelo uza svoje, ruku koja klizi prema mojoj stražnjici. Drži me čvrsto uza se i osjećam erekciju kako mu nadima hlače. Protrljam svoje tijelo uz njegovo, rastapajući se od vreline i olakšanja koji me prožimaju. Vratio se, pomislim. Vratio se. Ali to je tek privid, jer odjednom me odgurne. Pogled mu je divlji i izgubljen, teško diše. Posegne unatrag prema naslonjaču da se pridrži, okrećući glavu od mene. Ali već je prekasno, već sam i previše vidjela. Ono što sam spazila u njegovim očima bio je užas. Stojim kao skamenjena, ali ne od straha, nego zbog spoznaje da sam u ovom trenutku potpuno nemoćna. Isključio me, a ja ne znam pronaći put natrag do njega. “Nemoj”, šapćem. To je jedina riječ koju uspijevam procijediti, a i nju izgovorim s naporom. Mislim da će se praviti da me nije čuo, ali ipak me pogleda, a meni zastane dah od šoka pred bljedilom i sivilom njegove kože. U trenu se nađem pokraj njega. Prelazim dlanom preko njegova obraza. Koža mu je hladna, ljepljiva od znoja. “Pozvat ću hotelskog liječnika.” “Ne.” Pogleda me i u njegovu oku boje meda vidim bol, ali

~ 47 ~


drugo, crno oko je mračno i pusto poput noći. Odlazi do naslonjača i sjedne, nasloni laktove na koljena i zarine glavu u dlanove. “Damiene, molim te. Zašto mi ne možeš reći što se zbiva? Zar mi se ne možeš povjeriti?” Ne pomakne se. “Ne mogu.” Te me kratke riječi zasijeku poput noža, ali ne oštrog i preciznog skalpela, nego nečeg užarenog, tupog i okrutnog. Nazubljene oštrice na šokiranom mesu. Mogla bih, pomislim. Samo jedan brzi potez. Mogla bih, mogu se osloniti na bol. Neka me bol vrati Damienu. Potrebna mi je da me vodi. Potreban mi je... Ne! Lecnem se i okrenem glavu – ako me Damien pogleda, ne želim da vidi o čemu razmišljam. Ne želim da vidi koliko napora ulažem u stajanje na mjestu. Koliko se silno trudim ne otrčati u kupaonicu i zgrabiti njegovu smeđu kozmetičku torbicu s opremom za brijanje. Odvinuti zaštitni dio britvice i skinuti tek stavljen žilet, tako malen, a tako oštar. Tako sladak i primamljiv... Usredotočim se na disanje – na smirivanje. S vremenom sam se navikla na to da se uvijek mogu osloniti na Damiena i njegovu snagu i sad se pitam hoću li ikada više biti sposobna za preživljavanje bez njega. Damien se premjestio i sad leži na naslonjaču, ali oči su mu otvorene, a ruka ispružena prema meni. Prilazim mu i kleknem uz njega, čvrsto ga uhvatim, a srce mi je toliko uznemireno da se bojim da će puknuti. Prestrašena sam – toliko se bojim da je sreća prolazna, a svemir se upravo sprema na popravljanje vlastite pogreške – na pretvaranje naše ljubavne priče u tragediju. “Volim te”, kažem, gotovo u očaju. Ono što želim reći je, plašiš me. Pridiže moju ruku usnama i nježno ljubi članke mojih prstiju. “Odspavat ću malo.” Kapci mu se spuštaju.

~ 48 ~


“Dobro. Naravno.” Taj mi izgovor ima smisla, zato ga čvrsto zgrabim i ne puštam od sebe. Na kraju krajeva, i nismo se baš naspavali prošle noći, a znam da Damien nije dobro spavao ni nakon što smo se vratili u hotel. Znam jer nisam ni ja, a svaki put kad bih se probudila, ili je ležao budan i piljio u strop ili se prevrtao u krevetu. Smirio bi se tek kad bi me zagrlio. Ta me uspomena utješi. Ne znam što se trenutačno zbiva s Damienom, ali ipak znam da duboko u sebi on mene treba jednako koliko i ja njega. Kratko stegnem njegovu ruku prije nego što je pustim. Skinem mu cipele, potom dohvatim deku i nježno ga pokrijem. Oči su mu već zaklopljene, grudi se nadimaju i spuštaju u ritmu disanja. Na prstima krenem iz salona prema spavaćoj sobi, ali dok hodam, začujem poznato zujanje Damienova telefona. Opsujem i hitro se vratim do naslonjača, jer ne želim da ga telefon probudi. Pronalazim telefon u džepu na prsima Damienova sakoa i izvlačim ga. Broj ne prepoznajem, ali pritišćem tipku i javim se, spremna zapisati poruku. “Telefon Damiena Starka”, kažem tiho, udaljavajući se istodobno da ga ne probudim. Začujem nešto najsličnije iznenađenom uzdahu, a potom nastane tišina. “Halo?” Tada tišinu zamijeni mrtvi zvuk prekinutog poziva. Malo se namrštim, ali ne zamaram se previše time. Isključim zvuk telefona pa spustim uređaj na njegov radni stol, da ga odmah primijeti kad se probudi. Odlazim u spavaću sobu i svlačim strogi Chanelov kostim koji sam bila odabrala za sudnicu. Presvlačim se u žarko žutu haljinu, nadajući se da će vesela boja popraviti moje raspoloženje. Ono što ne skidam je moja kratka biserna ogrlica i prsti mi polete prema njoj dok se prisjećam Damienova dodira kad ju je zakopčavao jutros. Legnem na krevet i

~ 49 ~


pokušavam zaspati, ali san mi ne dolazi na oči, a ni raspoloženje mi se ne popravlja. Naposljetku više ne mogu izdržati. Moram dobiti odgovore, a samo mi jedan izvor pada na pamet. Izvlačim svoj mobitel i šaljem poruku: Nikki je. Moramo se vidjeti. Jeste li u hotelu? Možemo li se sastati?

Čekam odgovor jedva dišući, nadajući se da će i stići, da moja molba neće biti odbijena. Prolazi toliko vremena da počinjem misliti kako će se točno to i dogoditi. Ali tada odgovor ipak stigne, a ja odahnem od olakšanja. Soba 315.

Dohvatim stvari i hitro odem do dizala. Želim ga uhvatiti prije nego što se predomisli. Stojim pred dizalom i pritišćem tipku za poziv bez prestanka, iako je već zasvijetlila. Napokon dizalo stigne. Uđem i nađem se pokraj para zagrljenih tinejdžera koji jedno drugome drže ruke u džepovima iza leđa. Pri pogledu na taj prizor nasmiješim se i okrenem se od njih, bojeći se da bi me taj jednostavni iskaz privrženosti mogao ganuti do suza. Izađem prije njih na trećem katu i malo zastanem, da se snađem u prostoru. Potom hitro krenem hodnikom dok se ne nađem pred vratima sobe 315. Pokucam i pričekam, a potom uzdahnem s olakšanjem kad Charles Maynard otvori vrata i pokaže mi da uđem. “Hvala što me primate”, kažem. “Damien je... Damien spava.” Time mislim pristojno reći da je Damien iscrpljen, a mislim da Maynard to zna. Pokazuje mi naslonjač. “Sjednite. Želite li piće? Baš sam bio došao u sobu kad ste poslali poruku. Razmišljao sam da si naručim kasni ručak.” “Ne bih, hvala”, kažem, a on odlazi do bara i toči si poprilično veliku količinu viskija. “Sigurno vam je pao kamen sa srca”, kaže Maynard, a ta je rečenica po svoj prilici najapsurdnija stvar koju mi je itko ikad

~ 50 ~


rekao. “Naravno da jest”, odvratim drsko, nervoznije nego što sam željela. Dobaci mi pogled preko boce viskija. “Oprostite. Ovo je zvučalo bezobrazno.” Ramena mi se opuste. “Došla sam k vama jer ne znam što se dogodilo. A moram znati. Moram znati jer Damien... ” Ali ne mogu dovršiti rečenicu. Ne mogu reći – čak ni ovom čovjeku, koji Damiena poznaje od djetinjstva – da je ovo “nesuđenje” Damiena na neki način slomilo. Ne mogu ni otići. Maynard mi je jedina prilika da dobijem odgovore i ne mogu otići iz ove sobe bez informacija. Tako čekam, a jedini zvuk koji se čuje je zujanje klimatizacijskog uređaja. Bojim se da će Maynard samo šutjeti, da ću mu biti prisiljena reći kako je Damien hodao hotelom kao zombi. Kako sad leži i spava na naslonjaču. Kako izgleda kao da je prošao duboku traumu, kao netko tko je upravo izašao iz bitke. Ne želim mu to reći, jer na neki način izgleda kao da bih time izdala Damiena. Damien Stark nije čovjek koji pokazuje slabost, a to što ju je pokazao preda mnom samo je još jedan dokaz da mi vjeruje. Ne smijem izdati to povjerenje. Zato ne smijem ništa reći Maynardu ili mu objasniti zašto sam ovdje. Maynard mi, hvala nebesima, priskoči u pomoć. “Grozno mu je, je li tako?” “Što se dogodilo izvan sudnice? Zašto je slučaj odbačen?” Maynard me neko vrijeme samo promatra i vidim da odvaguje bi li mi rekao. “Molim vas”, kažem. “Charlese, moram znati.” Prolazi još jedan trenutak, a potom kimne glavom. Kratko i brzo, ali tim pokretom kao da mijenja sve. Osjećam se bolje. Lakše dišem. Nagnem se bliže Maynardu, ne brinući više o tome što ću čuti. Jednostavno moram znati. “Sud je primio fotografije i videozapis”, kaže Maynard.

~ 51 ~


“Zato je suđenje prekinuto nakon uvodnih izjava. Zato smo pozvani u sudačke odaje. I obrana i tužilac vidjeli su fotografije i snimke. Dokazi na njima bili su dovoljni da sud odluči odbaciti optužbe.” “Sud?” pitam. “Mislila sam da tužilac odlučuje kome će se suditi.” “Tužilac u Sjedinjenim Državama ima više ovlasti”, kaže Maynard. “U Njemačkoj nije tako. Sud je taj koji donosi konačnu odluku, a i optužba i obrana predočili su argumente koji idu u prilog odbacivanju optužbi.” Kimnem glavom, ne pretjerano zainteresirana za pravni odgovor na pitanje tko je odlučio da optužbe protiv Damiena budu odbačene. Više me zanima zašto. “U redu”, kažem ukočeno. “A sad mi recite što je na tim fotografijama i snimkama.” Maynard se zagleda u papire na stolicu za kavu pa ih ležerno skupi na urednu hrpicu. “Točno ono o čemu Damien nije želio govoriti na mjestu za svjedoke. Stvari koje je želio zadržati u tajnosti.” Podigne pogled prema meni. “I ne tražite da vam kažem više od toga, Nikki. Već i ovo što sam vam rekao ugrožava povjerljivi odnos odvjetnika i klijenta.” “Tako, dakle.” Jedva procijedim te riječi, proguram ih pokraj čvora koji su mi suze stvorile u grlu. Možda ne znam točno što je na tim fotografijama, ali približno ipak znam. I shvaćam zašto bi pogled na njih shrvao Damiena. Ustanem, jer trenutačno se samo želim vratiti k njemu. Zagrliti ga, milovati i reći mu da će sve biti kako treba. Da nitko drugi ne zna. Ali tada mi sine užasna pomisao. “Hoće li sud objaviti sve to?” Maynard odmahne glavom. “Neće”, kaže odlučno. “Damien je dobio kopije, a sud je naredio da se taj predmet zapečati. ” “Dobro”, kažem, krećući prema vratima. “Hvala vam što ste mi rekli.”

~ 52 ~


“Dajte mu vremena, Nikki. Ovo je bio velik šok, ali zapravo se ništa nije promijenilo. Na tim fotografijama nije bilo ničega što već nije ostavio iza sebe.” Kimnem, osjećajući kako mi se srce slama zbog mladića koji je prošao kroz taj pakao. “Hvala”, ponovim, a potom izađem na hodnik i zatvorim vrata za sobom. Duboko udahnem i naslonim se na vrata. Prođe me snažan drhtaj i noge me izdaju pa se svalim na tlo. Pritisnem čelo o koljena, obuhvatim ih rukama i zaplačem. Nije ni čudo da je Damien shrvan. Jedna jedina tajna koju je želio zadržati obrušila se na njega poput meteorita i smrvila ga. Da, fotografije su možda u zapečaćenom dokumentu, ali vidjeli su ih i suci i odvjetnici. I osoba koja ih je poslala. Koja sigurno ima originale. Sranje. Moram odmah k njemu. Moram ga zagrliti i reći mu da će sve biti kako treba. Zato ustanem i polako krenem prema dizalu. Pritisnem tipku na kojoj strelica pokazuje prema gore i dizalo me vraća do apartmana. Ali odmah proklinjem vlastitu sebičnost. Ja moram brzo do Damiena? Ja ga moram zagrliti? On treba pošten odmor – a točno to je i sam rekao. Ono što ja želim – i trebam – može pričekati. Gotovo namjerno okrutno zabijem prst u tipku sa strelicom prema dolje, ali ne želim više čekati. Moram se pomaknuti s mjesta, a ako se ne mičem prema Damienu, moram se maknuti bilo kamo. Na pola hodnika promijenim mišljenje, jer odjednom nemam pojma kamo sam krenula. Na kraju hodnika osvijetljen znak pokazuje da sam došla do stuba, brzo krenem prema stubištu pa skinem cipele. Uhvatim ih za potpetice i strčim tri kata bosa. Osjećaj je baš dobar – nekako ispravan – i kad stignem do prizemlja, obujem cipele i sa stubišta uđem u predvorje hotela. Nisam sigurna što ću sad. Dan je bio beskrajno dug i toliko sam umorna da mi se sunce što blješti kroz hotelske prozore

~ 53 ~


čini neprirodnim. Ipak, tek je rano poslijepodne, a dan je ljetni i prekrasan. Skrenem prema ulazu, ali zaustavlja me vibriranje mobitela. Naglo ga izvučem iz torbice, misleći da me zove Damien. Ali čeka me poruka od Ollieja. Okreni se. Okrenem se. Stoji iza mene, nekoliko koraka od ulaza u bar. Podigne ruku i mahne mi. Iako ne želim, osmjehnem se i uzvratim pozdrav. Podigne telefon i vidim da tipka još jednu poruku. Sekundu kasnije, moj telefon zavibrira. Mlada damo, mogu li vas počastiti pićem?

Ne mogu si pomoći – prasnem u smijeh. Nije li prerano za piće? tipkam, ali ne uspijevam poslati poruku, jer me telefon izda. Sranje. Promislim i sjetim se da ga nisam ukopčala u punjač kad smo se kasno sinoć vratili u hotel. Podignem telefon da ga Ollie vidi, a potom ga gadljivom gestom bacim u torbicu, kao da diram nešto crknuto i beskorisno. Krenem prema njemu. Ulazi u bar ne čekajući me i kad i ja uđem, vidim da već sjedi za šankom. Konobarica nam prilazi i pred Ollieja spušta martini, a pred mene burbon s ledom. “Hvala”, kažem, obraćajući se i njoj i Ollieju. “Malo je rano za ovo.” “Meni nije”, kaže. “Barem ne danas.” Otpijem gutljaj pića. “Ne”, složim se. “Ni meni.” Promiješa martini čačkalicom na čijem je vrhu maslina. “Drago mi je da se Stark izvukao. Stvarno jest. Iskreno.” Proučavam njegovo lice, jer ne mogu shvatiti otkud to odjednom. Ali njegova mi je čestitka blistava iskra u usranom danu, koji bi zapravo trebao biti fantastičan. Zato uzvraćam na jedini mogući način – nasmiješim se i zahvalim mu.

~ 54 ~


“Mislio sam da ćete se zaključati u sobu i proslaviti”, kaže. “Damien spava.” “Sigurno je iscrpljen”, kaže Ollie. “I ja sam. Sve je ovo bilo prava ludnica.” Čavrlja, ali meni nije do toga. “Znaš li i ti?” pitam. “Znaš li zašto su optužbe odbačene?” Nagne glavu i promatra me neko vrijeme. “Stvarno želiš da prijeđem tu granicu?” Promislim o tom pitanju. O tome koliko je Damien shrvan. Dosad sam odbijala čuti što god je Ollie pričao o Damienu, ali sad se bojim da neću moći pomoći Damienu ako ne doznam što je na onim fotografijama. “Želim”, kažem odlučno. “Želim znati.” Glasno uzdahne. “Kvragu, Nikki. Ne znam. Ovog ti puta ne mogu reći baš ništa jer ne znam. Žao mi je.” Mislila sam da bi me ovo iživciralo, ali ostajem mirna. Zapravo me preplavi olakšanje. Što god bilo na tim fotografijama, ne želim da Ollie to zna. “Nema veze”, kažem i zaklopim oči. “U redu je.” Otpije dugačak gutljaj svojega martinija. “Onda, jesi li za kasni ručak? Neko druženje? Da sjednemo negdje i izmišljamo što govore ljudi za stolovima oko nas?” Nasmiješim se, ali drhtavo. Jedan dio mene želi pristati – želi pokušati popraviti naše narušeno prijateljstvo. Ali drugi dio... “Ne”, kažem, istodobno odmahujući glavom. “Još nisam spremna.” Mišići na Olliejevu licu se stegnu, možda od nelagode. “Dobro”, kaže. “Nema problema. Družit ćemo se kad se vratimo doma.” Odsutno prelazi prstima po rubu svoje čaše. “Jesi li se čula s Jamie?” “Ne baš”, priznam. “Imala sam drugih briga.” “Da, valjda. Je li ti rekla da je onaj seronja Raine sredio da je otpuste sa snimanja reklame?”

~ 55 ~


Ramena mi klonu. “Sranje”, prošapćem. “Kad?” “Odmah nakon što si otišla.” “Nije mi rekla.” Znam da me nije htjela opterećivati lime zbog Damienova suđenja, ali svejedno se osjećam kao da sam se loše ponijela prema najboljoj prijateljici. “Kako je?” pitam. “Ide li na audicije? Je li našla što drugo?” “Ne znam. Nismo se vidjeli otad. Držim se podalje od iskušenja”, kaže, izbjegavajući moj pogled. “Iskušenja ne bi trebalo biti”, kažem. “Ako je Courtney ona prava.” “Je li to stvarno tako?” ozbiljno me pogleda. “Ili samo romantični mit?” “Istina je”, kažem, a u mislima mi je Damienovo lice. “Nema veće istine od te.” “Možda si u pravu”, kaže, a moje se srce malo stegne, jer ne bi trebao biti toliko tužan dok izgovara te riječi. Dok razmišlja o vlastitom vjenčanju. Odmahne glavom kao da se želi osloboditi nevidljive paučine, a potom strusi ostatak pića. “Idem leći u krevet, zaklopiti oči i malo uživati u rotaciji planeta. Što ćeš ti?” Pomislim na Damiena. Ako se vratim u sobu, poželjet ću ga dodirnuti, ako ni zbog čega drugoga, a onda kako bih se uvjerila da je pokraj mene i da je stvaran. Ali Damienu je potreban san, a to je ujedno i jedino što mu trenutačno mogu dati. “Idem van”, kažem. “Idem se malo oporaviti od svega kupovinom.”

~ 56 ~


I ZA Đ E M IZ H OT E LA i skrenem nalijevo, a potom besciljno lutam otmjenim ulicama kojima sam toliko puta prošla s Damienom. Poput Rideo Drivea ili Pete avenije, Maximilianstrasse ima vlastiti ritam, vlastiti puls. I poput tih podjednako poznatih ulica, i ona blista od silnog bogatstva. Prošlog sam tjedna držala Damiena za ruku dok smo njome šetali i kupovali. Ta je ulica bila poput kakvog čarobnog mjesta u koje nisu mogli prodrti tmurni oblaci nadolazećeg suđenja i koje nam je dalo nekoliko svijetlih trenutaka lijepo umotanih u blještavu, sjajnu mašnu luksuza. Danas se silno želim vratiti u takvo duševno stanje. Dopustiti ulaštenim kvakama i kristalno bistrim, ukrašenim izlozima da mi ispune misli toliko da u njima ne ostane mjesta ni za kakve brige. Ali ne uspijevam i ova ulica koja je bila toliko zabavna i čarobna dok je Damienova ruka bila u mojoj sad je tek gomila ljudi koji grabe i bulje, guraju se, prolaze ovim svijetom s premalo vremena i previše toga za obaviti. Dovraga. Trebala bih slaviti. Kvragu sve, pa Damien bi trebao slaviti. Prođem pokraj nekoliko zgrada, dućane Hugo Boss, Ralph Lauren i Gucci, a potom stignem do male galerije u koju smo Damien i ja svratili trećega dana mog boravka u Münchenu. Voditelj, visok i tanak čovjek ugodna osmijeha, pozdravi me čim uđem. S obzirom na to da je prošli put besramno očijukao s Damienom, a mene ignorirao, iznenađena sam da me

~ 57 ~


prepoznaje. “Fraülein! Lijepo je vidjeti vas. Ali zašto negdje ne slavite? I gdje je gospodin Stark? Jako mi je drago da su ga oslobodili.” “Hvala vam”, kažem i ne mogu suspregnuti osmijeh zbog te njegove prpošne srdačnosti. Točno ovakvu reakciju očekivala sam od Damiena. “Da vam pravo kažem, spava. Ovih nekoliko tjedana jako ga je iscrpilo.” Upravitelj znalački kimne glavom. “Kako vam mogu pomoći?” Ovamo sam ušla gotovo nesvjesno, ali sad kad sam u galeriji, shvaćam da sam zapravo došla s određenim ciljem. “Dostavljate, je li tako?” “Naravno”, kaže, i dovoljno je pristojan i uvježban da ne frkne nosom na moje idiotsko pitanje. “Željela bih pogledati one crno-bijele fotografije”, kažem pokazujući prema prostoriji u kojoj smo Damien i ja proveli više od sat vremena pregledavajući savršene fotografije jednog lokalnog, minhenskog umjetnika. Otputovala sam za Damienom u Njemačku toliko brzo da sam zaboravila ponijeti fotoaparat, pa iako je ovo putovanje s kojeg radije ne bismo ponijeli hrpu suvenira i fotografija, bilo je trenutaka koje ne želim zaboraviti. Fotoaparat je godinama bio moj sigurnosni pojas. Prvo Nikon koji mi je dala moja sestra Ashley prve godine u srednjoj školi. Nedavno digitalna Leica koju mi je Damien poklonio u Santa Barbari, divan dar koji je pokazao koliko me dobro poznaje – i koliko mi želi ugoditi. Sad sam ja ta koja želi ugoditi Damienu. Iako on nije previše nadaren za fotografiranje, ima sjajan ukus, a serija fotografija ovog umjetnika oboje nas je zadivila kompozicijom i nestvarnim osvjetljenjem. Zastanem pred fotografijom koja prikazuje sunce što zalazi za planinski lanac. Zrake svjetlosti kao da izbijaju iz fotografije, a iako su planine u tami, ipak se razaznaje svaki detalj kamena

~ 58 ~


planine. Fotografija je prelijepa, mračna, romantična i neobična. Podsjeća me na Damiena. Na trenutke kad me grlio i šaputao mi da naše sunce nikada neće zaći. Sad mu želim darovati tu fotografiju. Želim je objesiti na zid spavaće sobe njegove kuće u Malibuu kao podsjetnik na sve što se zbilo među nama. Želim da oboje zapamtimo da i u tami uvijek ima svjetla, da ćemo, bez obzira na sve, nas dvoje trajati zauvijek. Želim da mu ta fotografija govori volim te. “Fotografija je krasna”, kaže upravitelj iza mene. “I dio ograničene serije.” “Koliko?” Kaže mi cijenu i dolazim opasno blizu srčanom udaru. Ali osim cijene najma Lamborghinija, ništa od svojega milijuna nisam potrošila na nevažne stvari, a uostalom, ova fotografija i nije nevažna. Dok se još jednom okrećem prema fotografiji kako bih je pogledala, shvaćam da mi je nekako neobično važna i znam da ću, ako je ne kupim, požaliti svaki put kad pogledam zidove kuće u Malibuu i ne vidim je tamo. Još se jednom okrenem kako bih se nasmiješila upravitelju, ali pogled mi odluta prema izlogu. Pred njim stoji neka žena. Rub njezina šešira pritisnut je o staklo kao da pokušava virkati u galeriju. Nema u tome zapravo ništa čudno – na kraju krajeva, većina ljudi gleda što ima u galeriji kroz staklo – ali nešto mi je na njoj jako poznato. Ima nečega u njezinu držanju što mi govori da ne virka kako bi vidjela fotografije, nego mene. Stresem se, odjednom neobjašnjivo uznemirena. “Fraülein?” “Molim? O, oprostite.” Obraćam se voditelju galerije, ali pogled mi leti prema ženi. Odmiče se od izloga i odlazi. Odahnem s olakšanjem, potom se nakratko mentalno stresem. Baš se glupo ponašam. Nasmiješim se voditelju. “Da”, kažem odlučno. “Kupujem.” Čovjek samo kimne s pristojim prihvaćanjem mog

~ 59 ~


odgovora, ali sigurna sam da u sebi skače od sreće i na tu se pomisao široko osmjehnem. “Fotograf će biti u gradu ovog vikenda. Biste li željeli da potpiše fotografiju za vas i gospodina Starka?” “To bi bilo fantastično. Imate li komad papira?” Naravno da ima, i dok voditelj galerije nanosi ozbiljnu štetu mojoj kreditnoj kartici, ja pišem adresu na koju će poslati fotografiju i posvetu koju bi fotograf trebao osobno napisati. “Ugodan dan vam želim, Fraülein”, kaže pa krenem prema vratima. “I molim vas da prenesete gospodinu Starku koliko mi je drago zbog njega.” “Hoću”, kažem, izlazeći na Maximilianstrasse. Prije manje od jednoga sata ova spektakularna ulica činila mi se nekako tmurnom. Sad se sve doimalo malo svjetlije. Nastavljam šetnju, ovoga puta obraćajući više pozornosti na trgovine pokraj kojih prolazim. Zastajkujem pred izlozima, razgledavam torbice, haljine i odijela za Damiena. Dva mi se puta učini da sam ponovno vidjela onu ženu sa šeširom, ali kad se okrenem provjeriti, ne vidim nikoga. Namrštim se, jer nisam tip osobe koji bi umislio fantomske pratitelje pa sam uvjerena da sam je doista i vidjela. Doista sumnjam da me slijedi jer je zainteresirana za mene. Kladim se da je novinarka. I zna da će, ako me bude slijedila dovoljno dugo, doći do Damiena. Razmišljam da joj žustro priđem i kažem kako mi se uopće ne sviđa njezino špijuniranje, ali iako pomno zagledam lica na ulici i odraze u izlozima, ne uspijevam je ponovno vidjeti. Šećem glavnom avenijom i ulicama koje se granaju od nje gotovo tri sata, ali tada više nemam snage. Znam da je Damienu potreban san, ali je isto tako meni potreban Damien. To je sebično, da, ali došla sam do granice suzdržavanja. Dolazim gotovo do hotela kad se sjetim malog butika koji smo Damien i ja primijetili jedne večeri dok smo se pješice vraćali s večere i odlučim svratiti još samo tamo. Mahnem

~ 60 ~


vrataru dok prolazim pokraj hotela, potom brzo prijeđem cestu i hodam dva bloka do butika finim rubljem Marilyn’s Lounge. Ne znam hoće li seksi rublje trgnuti Damiena iz njegova bizarnog raspoloženja, ali u svakom slučaju neće odmoći. Pred butikom mi se čini da sam ugledala bljesak sjajne crne kose. Damien? Malo oklijevam, a potom se propnem na prste bolje vidjeti preko gomile na ulici, ali ne vidim ga. Pa ipak, Damien i nepoznata žena odjednom su povezani u mojoj glavi i ne mogu se riješiti lošeg predosjećaja. Namrštim se, osjećajući se pomalo glupavo, pa gurnem vrata i uđem u Marilyn’s Lounge. Odmah mi prilazi lelujava plavuša mačjih očiju i kad joj kažem da tražim zavodljivo rublje za krevet u kojem nemam namjere spavati, na licu joj bljesne savršena niska bijelih zuba. “Došli ste na pravo mjesto, gospođice Fairchild.” Uspijevam se suzdržati od reakcije. Dosad bih već trebala biti naviknuta na to da me prepoznaju. Posvećuje mi potpunu pozornost, ostavljajući tamnokosu suradnicu da se bavi s preostalih šest mušterija koje razgledavaju sitne kreacije od svile i čipke. Neke izgledaju šokirano i zaintrigirano. Druge imaju blaziran izraz veteranki umijeća zavođenja. Najmlađa mušterija razgledava minijaturne bijele spavaćice i odmah sama sebi kažem da se vjerojatno uskoro udaje. Nemam vremena za čavrljanje s drugim mušterijama, jer moja pomoćnica ima jasno zadan cilj. Vadi krojački metar i naređuje mi da raširim ruke. Tada se baca na mene i ispipa me intimnije nego bilo tko osim Damiena u jako dugo vremena. Objavljuje moju veličinu grudnjaka – koju sam već znala – pa nastavljamo pohod kroz trgovinu, skidajući s polica potkošulje i podvezice od istih tkanina, sićušne grudnjake, pripijene trikoe, sićušne spavaćice, pa čak i nekoliko komada rublja u retro stilu, koje me odmah podsjeti na Ritu Hayworth i druge klasične kraljice pinupa.

~ 61 ~


Kad me konačno ugura u garderobu, koja izgleda poput omanje hotelske sobe, dolazim do zaključka da i nisam toliko iskusna u šopingu koliko sam mislila. Potpuno me iscrpila i kad primijetim kanticu s ledom i pjenušcem, to me istodobno i nasmije i razveseli. Na obližnjem mramornom stolicu stoje dvije čaše za pjenušac, a do njih vrč sa sokom od naranče. Sok je tu očigledno da popravi šećer u krvi nakon golemih napora u trgovini. Pjenušac bi trebao potaknuti na otvaranje novčanika. Dok si spravljam koktel od soka i pjenušca – novčanik sam ionako namjeravala otvoriti i prije nego sam prošla kroz vrata trgovine – moja pomoćnica vješa negližee, spavaćice i zavodljive potkošulje na prečku. Na pod spušta platnenu torbu za kupnju ukrašenu monogramom, na prvi pogled punu nečega što izgleda poput izrezuckanih ostataka materijala, ali zapravo skriva svakakve seksi divote. Ako me sve to svlačenje i navlačenje dekadentne odjeće umori, mogu se opustiti na naslonjaču koji zauzima stražnju polovinu slabo osvijetljene prostorije. Ako joj zapne posao s rubljem, Marilyn može iznajmiti garderobe kao luksuzne stanove. Prvi komplet izrađen je od prozirnog crnog materijala koji je toliko mekan da imam osjećaj da sam obukla oblak. Malo je dulji od baby doll spavaćice, pada mi malo iznad polovice bedara. Ima raskošan donji dio i pripijen korzet u kojem čak i moje grudi – koje zapravo uopće nisu toliko malene – izgledaju veće i bujnije. Prislonim tanga gaćice da vidim kako bi izgledale s gornjim dijelom kompleta i moram priznati da mi se dojam sviđa. Iako znam da time kršim najvažnije pravilo kupnje rublja, navučem i tangu. Zašto i ne bih, kad sam već odlučila kupiti komplet? Tanga je tek malo više od dva trokuta tkanine povezana rastezljivom crnom vrpcom. Polako se okrećem u mjestu, provjeravajući kako izgledam u trokrilnom ogledalu dostojnom nekadašnjih holivudskih diva koje stoji u jednom kutu

~ 62 ~


prostorije. Iskreno, mislim da uopće ne izgledam loše. Ali još važnije, mislim da ću se Damienu svidjeti u ovome – i bez toga. Sretno se nacerim i baš se spremam iskobeljati iz ovoga kompleta probati drugi, kad prodavačica pokuca na vrata. “Pronašla sam još nešto što bi vam se moglo svidjeti. Slobodno uđem?” “Naravno. Hvala.” Povučem gornji dio nadolje da se potpuno pokrijem – odnosno, da se pokrijem koliko god mogu biti pokrivena u prozirnoj, kratkoj spavaćici duboka izreza – i pogledam vrata, koja se otvaraju. Očekujem volane, čipku, svilu i saten. Ali ugledam Damiena. “Oho!” Pogled mu je čvrsto prikovan za mene, njegovo crno oko prodire ravno do mog srca, a jantarno je nježno kao da se ispričava. Pomislim da sam na rubu suza. Ulazi u garderobu i malo mi se zavrti u glavi, kao da je iz prostorije nestalo kisika. “Mislio sam da bi ti možda dobro došlo još nečije mišljenje”, kaže, izvijajući usne u slab osmijeh. “Ja... da. To bi bilo super.” Toliko sam spetljana da ne znam što bih rekla. Pogled mi odluta prema prodavačici, koja se naceri i iščezne, zatvarajući vrata za sobom. “Nego, smiješ li ti biti ovdje?” “Čini se da smijem.” Prilazi mi korak bliže, pun arogancije koju jako dobro poznajem. Široko se osmjehnem. Od olakšanja, uzbuđenja, sreće. “Oprosti.” Ta jednostavna riječ kao da je puna osjećaja. “Nemaš razloga ispričavati se”, kažem. Izraz Damienova lica se ne mijenja, ali vidim da mu je pogled sad nasmiješen pa onaj osjećaj olakšanja ojača. “Kako si znao gdje sam?” Prilazi još jedan korak, ovoga puta stajući tek nekoliko centimetara od mene. Moje tijelo vibrira već i od te blizine. Želim mu se baciti u naručje, ali samo nepomično stojim. Danas Damien mora biti taj koji će napraviti prvi potez. “Već sam ti rekao da ću te svaki put naći.” Njegove su riječi nježne

~ 63 ~


poput svile na mojemu tijelu i podjednako me miluju. Glavom mi prolazi da je vratar hotela vjerojatno spomenuo da me vidio u prolazu, ali nije važno. Trenutačno nije važno ništa osim želje koja plamti u njegovim očima. Opasnija je od divljeg požara, ali nije me briga. Zapravo suprotno, čeznem za tom vatrom. Možda ju je malo prigušio u hotelu, ali sad se vratila još snažnija i samo želim da se do kraja rasplamsa. Da nas oboje proguta i pretvori u pepeo. Njegov pogled polako klizi mojim tijelom i ovim jedva vidljivim rubljem. Ne dodiruje me, ali nije ni važno. Moja koža treperi i bez njegova dodira, sitne dlačice na mojim rukama i vratu uzdižu se od napona u zraku garderobe. Dobro da sam već odlučila kupiti ove gaćice, jer sam vlažna od njegove same blizine. “Ponovno ćemo završiti u tabloidima”, prošapćem. Odmahne glavom. “Znam biti jako uvjerljiv kad želim. Neće ona nikome reći.” “Zar stvarno? Koliko ste vi to uvjerljivi, gospodine Stark?” “Dovoljno uvjerljiv za tisuću eura.” Osmijeh mu nabora kutove očiju. “Naravno”, nastavlja, konačno pružajući ruku prema meni, “zanimljivije od toga jest pitanje što misli da će se dogoditi u ovoj malenoj, intimnoj sobi.” “Sigurna sam da ima vrlo divlju maštu”, kažem hladno. “Stvarno?” Damien kao da razmišlja o tome. “Možda misli da ću te ovako dodirnuti”, kaže, prelazeći prstom preko moje dojke. Naglo udahnem, potiskujući hrpu osjećaja koja se sručila na mene. Crna spavaćica istodobno toliko podiže grudi i toliko je duboko izrezana da jedva drži moje grudi. Teško dišem, što samo pojačava dojam da će mi grudi ispasti iz rublja. Moje su bradavice krute pod tkaninom i kad Damien spusti ruku niže i stisne mi bradavicu palcem i kažiprstom, s mukom potisnem uzdah zadovoljstva. “Ili možda zamišlja moje usne na tvojim grudima”, promrmlja, usnama pokazujući što pod time misli. “Ili je možda malo zločestija pa zamišlja moju ruku kako klizi tvojim

~ 64 ~


tijelom, preko tvoje kože koja treperi pod mojim prstima, kako dišeš sve brže i brže, a moji prsti traže tanku gumenu trakicu koja drži te gaćice na tebi.” Gotovo neprimjetno zavuče prste pod traku tanga gačica i zastane mi dah. “Damiene.” Njegovo je ime jedva riječ, ono je uzdah, čežnja. Kvragu, i naredba. Jednu ruku još uvijek drži pod tangama, a drugu spušta na dno mojih leđa, jer bez tog snažnog dodira koljena bi mi sigurno popustila. “Misliš li pita li se je li mi ruka sad krenula niže, prelazim li prstom preko tvojih vlažnih dlačica? Zna li koliko ti je klitoris krut, koliko si uzbuđena?” Tijelo mi zadrhti u odgovoru bez riječi. Prigne se bliže, prelazeći mi prstima preko klitorisa i usnama po uhu. “Zna li koliko si vlažna i spremna za mene? Zna li koliko želiš svršiti za mene?” Kad to izgovori, gurne prst u mene. Uzdahnem i izvijem leđa unatrag, a moje se tijelo stegne oko njega. “Misliš li da to zamišlja?” pita, a njegov je glas jednako erotičan koliko i njegov dodir. “Moje prste u tebi, kako se igraju s tobom, izluđuju te polako?” Ne mogu odgovoriti. Jedva mogu misliti o bilo čemu osim o električnoj oluji koja raste u meni, a za riječi jednostavno nisam sposobna. Izgubljena sam u njegovu dodiru, izgubljena u pritisku što raste u neizbježnom, eksplozivnom vrhuncu. Toliko sam blizu i Damienov dodir – njegov prst što me miluje – je fantastičan. Želim ostati ovako, posve izgubljena u senzualnoj izmaglici, a istodobno želim i vrhunac. Želim eksplodirati okružena Damienovim naručjem. “Hajde, draga”, zahtijeva. “Svrši za mene.” Spusti usne na moje i prsti mu kliznu dublje u mene, a pritisak palca na mojem klitorisu se poveća. Kao da je pogodio nekakvu čarobnu kombinaciju, jer osjećam vrele iskre orgazma kako pucketaju u meni, toliko divlje i silovite da se pitam hoću li se doista zapaliti.

~ 65 ~


Polako izvlači prste i ne mogu se suzdržati pa zacvilim. “Misliš li da je ovo zamišljala?” prošapće. “Prodavačica koja zna da se iza ovih vrata zbiva nešto zločesto?” Odmahnem glavom, prisiljavajući se izgovoriti riječi koje se baš daju moliti. “Mislim da nije”, kažem. “Mislim da zamišlja tvoje ruke na sebi, a ne na meni.” “Misliš?” Malo podigne obrve, kao da mu takvo što dosad nije palo na pamet. Moram se nasmijati. Damien je apsolutno svjestan kako djeluje na žene. “Pa, može ona fantazirati o čemu god želi.” Privuče me bliže i čvrsto zagrli. “Ali ti si moja stvarnost.” “A ti moja”, kažem, osjećajući se kao najsretnija žena na svijetu. Damien je siguran, a loše raspoloženje od poslijepodneva sad se čini samo kao loš san. Najvažnije od svega, u njegovu sam naručju. Možda se zbivaju još kakva sranja, ali to može pričekati. U ovom sam trenutku savršeno zadovoljna. “Naravno, ima jedna sitnica o kojoj moramo porazgovarati”, kaže Damien, odjednom ozbiljan. Pogledam ga u oči, ne znajući pravi li se ozbiljan ili je doista takav. Zavuče prst pod trakicu gaćica, napne je i pusti. “Čini mi se da se sjećam nekakvog dogovora o tome da moram imati slobodan pristup u svakom trenutku i da ga ništa ne smije ometati.” Trudim se praviti toliko ozbiljna kao on. “Ako sve ovo nije bila fantazija, meni se čini da ti ove gaćice uopće nisu priječile prilaz.” Odmaknem se korak unatrag pa polako prijeđem prstom po rubu gaćica, između bedra i pubisa, rubom tog sićušnog trokuta tkanine. “Uostalom, čemu služe pravila ako ne da bismo ih s vremena na vrijeme prekršili?” “Zanimljiv argument.” Odmjeri me od glave do pete, a od tog pomnog pregleda moje tijelo ponovno zadrhti. Potom ode do drugoga kraja garderobe i čučne provjeriti što se nalazi u platnenoj torbi za kupovinu. Okrenut mi je leđima, ali ne do

~ 66 ~


kraja, pa vidim napete mišiće nogu pod zategnutim trapericama. Tkanina mu je priljubljena i uz stražnjicu, pa zamišljam kako stajem iza njega. Kako se saginjem dok mi se usne ne nađu na stražnjem dijelu njegova vrata, kako me kratki pramen koji mu dopire do ovratnika košulje škaklja po usnicama. Zaklopim šake i prelazim prstima po vlastitim dlanovima, zamišljajući ih na njegovoj stražnjici, ne samo da se malo smirim nego i zato jer ga želim dodirnuti. Jer ga želim uzbuditi. Progutam čvor, izgubljena u maštanju, ali još ne i spremna otići do njega i pretvoriti maštu u stvarnost. Previše uživam u iščekivanju, a da ni ne spominjem dekadentno zadovoljstvo promatranja Damienova tijela pod tim jako sretnim trapericama. Podigne ruku i s prsta mu, kao da izaziva, vise čipkaste tange. “Zanimljivo”, kaže pa ponavlja tu radnju izvlačeći skupe komadiće svile i satena, gaćice i grudnjake svakojakih oblika i dimenzija. Neke su minijaturne. Neke izrezane dublje nego što bi to trebalo biti zakonom dopušteno. Neke bi moje grudi podigle do ruba košarice. Prema sjaju u Damienovu pogledu znam da su neki komadi doista jako zanimljivi. Ustaje, a s dva ispružena prsta visi mu crveni komplet: tange i push-up grudnjak. “Mislim kako je vrijeme da doradimo naš ugovor, gospođice Fairchild. Koliko god mi se sviđale mogućnosti koje pruža neometan pristup u svakom trenutku, uviđam da i malo truda do cilja može donijeti zadovoljstvo.” Pruža drugu ruku prema meni. “Dođi”, kaže i poslušam ga. “Pratit ću te kamo god pošao”, prošapćem. “Učinit ću sve za tebe. Znaš to, zar ne?” Neočekivano silovito me privuče k sebi pa me zarobi u svojemu naručju. Stisnuti smo jedno uz drugo, moje grudi uz njegove, moje bradavice ukrućene. Osjećam pritisak njegove erekcije, vruće i krute, na svojemu jedva odjevenom tijelu i

~ 67 ~


preplavi me užitak svih tih dodira, ali i još jedan uz njega. Užitak spoznaje da sam njegova i da je moj. Nagne glavu i prisloni čelo uz moje, a potom uzdahne. “Mislio sam da si otišla.” Zbunjeno zatrepćem pa se polako odmaknem i pričekam da podigne glavu i pogleda me u oči, što odmah i radi. “Probudio sam se i nije te bilo”, počne objašnjavati. “Razgovarao sam s Charlesom i rekao mi je da si bila kod njega. Da ti je rekao za fotografije i snimke.” Odmahne glavom i nasmije se, ali ne sretno. “Pomislio sam da su ti se toliko gadile da si me napustila.” Ozbiljno ga pogledam. “Nisam ja ta koja je nestala”, kažem odlučno, smireno. “Ti si otišao. Ja sam ostala.” Progutam čvor u grlu i zatrepćem da zadržim suze. “Ostala sam, jer sam znala da ćeš mi se vratiti.” “Uvijek ću ti se vraćati”, kaže, a u tim jednostavnim riječima čujem i razumijevanje i ispriku. Kimnem pa mu čvrsto stegnem ruku. “Nisam vidjela fotografije”, kažem. “Ali bez obzira na to što je na njima, ne bih te napustila. Samo sam zaključila da bi se trebao naspavati.” Okrenem glavu da izbjegnem njegov pogled. Jer riječi koje ne želim izgovoriti su jednostavno previše sebične. Mislila sam da me ne trebaš. “Želio sam te, Nikki”, kaže, kao da odgovara na pitanje u mojim mislima. “Želio sam te privući k sebi i svući. Želio sam te zavezati i preći prstom preko svakog centimetra tvojega tijela. Želio sam zakopati lice među tvoje noge i dovesti te do ruba nekoliko puta, ne puštajući te nijednom da svršiš.” Progutam čvor. Odjednom mi je jako, jako vruće. “Želio sam da sve što osjetiš – svaka iskra užitka, svaki tračak boli – dođe od mene. Želio sam te ševiti dok me ne počneš preklinjati da prestanem, a tada te nastaviti ševiti. Sve što osjećaš, sve što želiš, sve za čime čezneš – želio sam da sve to bude stvoreno mojim dodirom, u mom krevetu. Želio sam te

~ 68 ~


ševiti dok ne nestane sve osim tebe i mene. Dok cijeli jebeni svijet ne iščezne.” “Zašto nisi?” Usta su mi suha i moram se prisiliti izgovoriti te riječi. Ne odgovara. Priđem korak bliže, probijajući se kroz gusti, nabojem ispunjen zrak među nama. “Što god trebaš od mene, samo uzmi, to je sve. Znaš to.” “Nisam mogao”, kaže, a ton mu je gotovo grub. “Nisam mogao podnijeti pomisao da te dodirnem dok mi se one slike motaju po glavi.” “Ja... o.” Nisam sigurna što da mu kažem na to pa ne govorim ništa. Samo naslonim obraz na njegove grudi i osluškujem otkucaje njegova srca i smirujući ritam njegova disanja. Nakon nekoliko trenutaka nastavlja, neprirodno mirna glasa: “Te su fotografije poput prizora iz horora. Pokazuju što je Richter radio i kako je to radio. Pokazuju poniženje, bol... i nikad, baš nikad ti ih neću dati. Nikad ti neću dati da vidiš ijednu od njih. Zamišljaj što želiš, ali ne želim da postanu stvarnost, da moja prošlost proganja i muči tvoju sadašnjost kao što muči moju.” “U redu”, kažem, jer ih ni ja ne želim vidjeti ništa više nego što mi ih on želi pokazati. Malo se uspravim. “Ali, Damiene, ako bi ti to pomoglo, pokaži mi ih. Mogu ja to podnijeti.” “Ne”, kaže, polako odmahujući glavom. “Ne želim da moraš išta podnositi. To je užas moje prošlosti. Ali ti... ti si moja sadašnjost, moja stvarnost. Ti si dokaz da sam preživio. Nagrada iz kutije kukuruznih pahuljica”, drsko se naceri, ali osmijeh mu brzo izblijedi. “Nadam se da ih nikad nećeš vidjeti.” “A kako bih?” “Osoba koja je poslala te dokaze sudu sigurno ima originale.” Odsutnost emocija i bezizražajnost njegova glasa

~ 69 ~


pokazuju mi koliko prezire tu očiglednu činjenicu. “Ali ta ih osoba sigurno neće otkriti, zar ne? Mislim, te fotografije postoje već dva desetljeća. A pojavile su se tek kad si se našao u nevolji.” “Iskustvo mi govori”, kaže Damien, “da stvari koje se tako iznenada pojave ne nestaju lako.” Tu mu ne mogu proturječiti. “Imaš li pojma tko ih je poslao?” “Ne.” Odgovara malo prebrzo. “Sigurno nema mnogo ljudi koji znaju za...” Zašutim u pola rečenice. Iako razgovaramo o zlostavljanju koje je pretrpio, ne želim izgovoriti tu riječ. “Možda tvoj otac? On te očajnički želio spasiti od suđenja.” Jeremiah Stark nije bio zabrinut za Damienov život, nego za vlastito blagostanje. Ali u konačnici, interesi su im isti. “Moguće je”, kaže Damien. Očigledno je da ne želi razgovarati o ovome. “Samo želim da sve ovo ostaviš iza sebe”, kažem, i sama sretna što možemo prestati razgovarati o ovoj temi, barem zasad. “Zaslužuješ sreću, Damiene.” “I ti”, kaže, gledajući me netremice, kao da pokušava zamisliti svaki moj ožiljak. “U tom slučaju imali smo sreće što smo našli jedno drugo”, kažem, jer ne želim razmišljati o prošlosti koju sam ostavila iza sebe samo zahvaljujući silnom trudu. Jedino što me zanima jest budućnost s Damienom. Prijeđe dlanom preko mojih leđa pa zavuče ruku pod moj oskudni kompletić i pomiluje me po goloj koži. Nastavi me milovati polagano, vrućim dodirima, dok ne poželim strgnuti prokleti kompletić sa sebe i osjetiti njegove ruke na svakom centimetru svog tijela. “Znaš li što trenutno želim?” promrmlja. “Vjerojatno isto što i ja”, kažem, ali potom se odmaknem, iskoračim iz njegova naručja. “Ali još uvijek smo u garderobi.”

~ 70 ~


Priđe korak bliže, promatrajući me strastvenije. “Mislim da sam ti već objasnio koliko nam privatnosti može kupiti tisuću eura.” “I to vrlo dobro”, priznajem. “Ali čeka nas veliko slavlje. A ti zaslužuješ više od brzinske ševe u garderobi dućana.” “Nisam uopće htio na brzaka.” “A ne?” upitam, nevino obavijajući ruke oko njegova vrata. Pritisnem usnice uz njegove i zavodljivo se privinem uz njega. “A što točno želiš?” Polako spusti dlanove na moju stražnjicu, smirujući me na mjestu, ali i privlačeći me uz sebe. Osjećam njegovu erekciju ispod traperica, žestoku i požudnu. “Tebe”, kaže kratko. “Želim tebe golu, Nikki. Golu, vrelu i vlažnu, samo za sebe. Želim te čuti kako stenješ. I više, želim te čuti kako preklinješ. Obećavam ti, draga, ne želim baš ništa na brzaka.”

~ 71 ~


“T AMO”, kaže čim uđemo u apartman. Pokazuje prostor ispred prozora i ja se bez oklijevanja uputim onamo. Zavjese su raširene, a prozor našeg apartmana na petom katu gleda na Maximilianstrasse. “To je to”, kaže. “Želim gledati kako se nebo mrači, a svjetla grada pale iza tebe. Želim vidjeti odraz zalaska sunca na tvojoj koži i odsjaj noćnog života na tvojoj kosi.” Došeće do mene, a iz njega izbijaju snaga, moć i samopouzdanje koji graniče s arogancijom. Nije ovo muškarac koji je proveo tjedne na milost i nemilost njemačkog sudskog sustava samo da bi mu slobodu iznenada poklonio netko nepoznat. Ne, ovo je muškarac koji je izgradio carstvo. Muškarac dovoljno snažan da ponovno pobijedi demone koje sam nakratko ugledala ovog poslijepodneva. Gledam ga i ne osjećam više ledene prste noćne more koja ga je bila udaljila od mene. Sad vidim samo Damiena. Muškarca kojeg poznajem – muškarca za kojim žudim. Damiena koji uzima stvari u svoje ruke – koji jednostavno uzima. Noćas želim da uzme samo mene. Moje tijelo drhti dok mi se približava, gledajući me netremice. Pruža ruku i njegovi prsti dodirnu moj vrat, leteći lagano preko biserne ogrlice koju još uvijek nosim. Ona je tek nježan dokaz našeg ugovora, ali osjećam njezinu prisutnost u cijelom tijelu, odjekuje mnome poput eksplozije. Udahnem i zadržim dah, naginjući glavu u stranu,

~ 72 ~


pružajući vrat prema njemu. Dišem isprekidano, koža mi gori. Ostavlja naježen trag na mojemu vratu, zatim mu prsti prelaze na šav haljine što leži uz rame te naposljetku ponovno dodiruje moju kožu, prelazeći mi prstima niz ruku. Potom se odmakne, a ja želim zaplakati zbog gubitka tog dodira. “Da”, kaže kao da odgovara na neko pitanje koje je sam sebi postavio. “Točno te tako želim vidjeti, kako gola stojiš pred svijetom. Želim te gledati i znati da si moja.” “Znaš da jesam.” Moje su riječi tihe, tek šapat. “Reci mi”, kaže. “Tvoja sam”, kažem, jer to i mislim. Još važnije, razumijem zašto to želi čuti. Vraća kontrolu koja mu je bila oduzeta – i vraća je kroz mene. Premješta ruku na zatvarač na leđima moje haljine, potom ga polako raskopčava. Polagano skida haljinu s mojih ramena. Haljina pada na pod, žuta tkanina me okružuje poput latica cvijeta. Ostajem stajati u svojemu tek kupljenom rublju. Poluotvoreni tamnoljubičasti grudnjak i tange iste boje. Damien me odmjeri od glave do pete, a požuda u njegovu pogledu posve je očita. “Dođi sa mnom.” Uhvati me za ruku i vodi nekoliko koraka prema prozoru. Staklo se ne pruža od poda do stropa, ali je samo malo manje od toga. Stajemo tik pred prozor. Još samo jedan korak i prozorska daska bi mi dodirnula koljena. Damien stoji iza mene, držeći ruke na mojim ramenima, i osjećam grubu tkaninu njegovih traperica na svojoj goloj stražnjici. Pred nama prostrt leži München. Damien polako pruža ruku i raskopčava sprijeda smještenu kopču mojega grudnjaka, a potom mi ga svlači preko ramena. Baci ga na pod, a ja se nagonski pokrijem rukama. “Ne”, kaže kratko pa prijeđe dlanovima preko mojih ruku i čvrsto me uhvati za zglavke sad spuštene uz tijelo. “Ali prozor”, kažem, gledajući trgovine i urede koji se

~ 73 ~


uzdižu oko nas. “Druge zgrade.” “Nitko ne gleda. Staklo je zatamnjeno, a ovdje nisu upaljena svjetla. Nitko nas ne vidi.” Odmah se potpuno opustim. “Ali čak i kad bi mogli...” Glas mu se gubi, pušta moje zglavke. Dlanovima miluje moje tijelo. Jednu ruku podiže do moje dojke i zategnute, ispupčene kože bradavice. Palcem grubo prijeđe preko bradavice i uzdahnem od dubokog, dekadentnog užitka. Drugom rukom nastavi kliziti nadolje, sve dok ne zavuče prste pod trakicu tanga gaćica i prijeđe preko mojih kratkih, vlažnih dlačica. Izaziva me, raširi prste u oblika slova V i klizi preko mojih nabora, prilazeći toliko blizu mojem klitorisu da želim zavrištati od frustracije i preklinjati ga da me konačno dodirne. “A što ako je ovo ono što želim?” prošapće. Pritisne usne na stražnji dio mog vrata, zatim se poljupcima spusti niz moju kralježnicu, a mene prođe niz drhtaja od tog dodira. Sunce se već spustilo ispod horizonta i na svijet s druge strane stakla brzo pada mrak, pretvarajući staklo u ogledalo. Susretnem vlastiti pogled u odrazu i vidim svoje lice zaneseno željom. “Što ako te želim golu pred svijetom, raširenih nogu i vlažne pičke?” Stoji iza mene, milujući dlanovima moje bokove. Njegov dah lebdi preko donjeg dijela mojih leđa upravo kao što njegove primamljive riječi lebde mojim umom. Nikad nisam maštala o ekshibicionizmu, ali u ovom trenutku jedva mogu misliti na bilo što drugo osim na Damienov dodir, na Damiena kako me ševi. Ne brinu me prozori, ne zanima me jesu li zatamnjeni ili nisu. Nije me briga tko nas vidi, samo se želim prepustiti Damienovu dodiru. Njegovim rukama na meni, njegovu jeziku, njegovu kurcu u meni. “Damiene...” Ta riječ kao da mi je istrgnuta iz grla. “Uzbuđuje li te ovo?” pita, polako ustajući, povlačeći tijelo uz moje dok se uspravlja, a njegova odjeća grubo zateže moju kožu. “To što ne znaš tko nas možda gleda, ali znaš da te točno

~ 74 ~


ovako želim? Da želim da cijeli jebeni svemir pogleda prema nama i zna da bez obzira na sve ti pripadaš meni?” Položi lijevi dlan na moj bok i zatakne palac u trakicu tangi. Drugom rukom prelazi preko mojega trbuha, a zatim je ponovno zavuče pod trokutić svile. Jako sam vlažna, gotovo bolno napaljena i u sebi se molim da me konačno dodirne, ali ni ovaj put to ne čini. Umjesto toga čujem njegove riječi. “Želim da mi odgovoriš, Nikki. Napaljuje li te ovo?” O, Bože, da. Moram se jako potruditi da progovorim. “Nastavi”, uspijevam prostenjati. “Dodirni me i provjeri.” U glasu mu čujem smijeh. Prelazi prstima preko moje kože, ali ih ne spušta niže. “Neću ako mi ne kažeš.” “Da”, kažem bez daha. Usnice su mu u mojoj kosi i kad prošapće, osjećam vibracije njegovih riječi. “I mene.” Zaklopim oči, iščekujući njegov dodir. Čeznući za njime. Ali još uvijek ne dolazi. Umjesto toga osjećam dodir njegovih prstiju na novim novcatim tangama – a potom zatezanje kad razdere njezin stražnji šav. Zastane mi dah – od iznenađenja, da, ali i od uzbuđenja koje u meni izaziva njegov siloviti potez i od daška hladnoga zraka među nogama kad mi skine gaćice. “Što to...” “Šššš”, kaže. “Nagni se naprijed, ruke na prozor. Ne, ni riječi. Prekrasno”, kaže kad ga poslušam, a potom naglašava svaku riječ dodirom na mojoj sad potpuno goloj stražnjici. “A sad raširi noge za mene. O, Bože, Nikki”, zastenje. “Imaš li pojma koliko te želim?” “Imaš me.” Prelazi dlanom uz moje bokove, potom uza struk. Privine tijelo uz moje, trbuh uz moja leđa i stavi dlanove na moje grudi. “Imam”, kaže. “Ali te neću uzeti. Još ne.” Prođu me trnci, djelomično iz frustracije, djelomično zbog uzbuđenja. Toliko sam uzbuđena, tako spremna i ne znam što

~ 75 ~


da očekujem, ne znam kamo ovo vodi. Znam samo da želim doznati. Ponovno se uspravlja, zaobilazi me i staje pokraj moje desne ruke, još uvijek zalijepljene za prozorsko staklo. “Sviđa mi se ovo”, kaže pa pruži ruku i prijeđe prstima po bisernoj ogrlici koja je jedino što još imam na sebi. “Kažu da su kamenice moćan afrodizijak, ali ja mislim da su biseri jednako poticajni. Navodno je Kleopatra smrvila biser u čašu i popila ga da bi postala neodoljiva Marku Antoniju. Ali mislim da su meni ipak draži kao ures. Kad smo već kod toga, želim ti pokazati još nekoliko ukrasnih stvarčica.” “Damiene...”, počnem, ali se zaustavim, jer ne znam što bih mu uopće i rekla, a da nije preklinjanje. “Ostani tako”, kaže. “Ne diraj se. Ne skupljaj noge. Svršit ćeš kad ti dopustim, Nikki, ne prije. Prekrši moja pravila i obećavam ti da ti se neće svidjeti kazna.” Progutam i kimnem. “Ali kamo ideš?” povičem dok odlazi u spavaću sobu. Ne dobivam odgovor i zaklapam oči od jada, savršeno svjesna svakog djelića vlastitog tijela. Kapljica znoja što su mi orosile stražnji dio vrata i izbile uz kosu. Sićušnih dlačica na koži koje stoje uspravno kao da me udarila struja izazvana uraganom zvanim Damien. Ali ponajviše sam svjesna svoje pulsirajuće pičke. Ne diram se, iako to očajnički želim, i svjesna sam svakog dijela svog tijela, svega što ga dodirne. Osjećam bilo među nogama, stezanje mišića od čežnje. Trenutačno sam utjelovljenje požude – a ono za čime žudim je Damien. Nema ga tek nekoliko minuta, ali meni se čini kao da čekam satima, izgubljena u vlastitom odrazu u staklu. Gola žena naslonjena na blještavu površinu, a iza nje blješte svjetla grada kao iz sna. Izgledam kao žena na Blaineovim slikama, zauvijek zaustavljena kistom u stanju uzbuđenja, korak od zadovoljstva koje ipak nikad neće dosegnuti. Ne, pomislim. Nadam se da me Damien ne bi tako mučio.

~ 76 ~


Kad se vrati, nosi nešto u ruci. Odloži to na stol iza mene. Ne vidim što je donio, ali mislim da sam čula zveckanje metala o metal. “Damiene”, upitam oprezno. “Što radiš?” Zaobilazi me i staje pred mene, potom nježno odmiče moje ruke sa stakla i pomaže mi da se uspravim. Licem mu polagano zasja osmijeh i u njegovim lijepim očima vidim i da se zabavlja i da je uzbuđen. Znam što će reći i prije nego što otvori usta. “Što god želim, Nikki. Uvijek radim što god želim.” Obližem usnice. “A što želiš?” “Pružiti ti zadovoljstvo.” Staje iza mene, prilazi stoliću, pa se vraća noseći nešto u ruci. “Sjećaš li se ovoga?” Otvara dlan i ugleda vijugavi srebrni lanac povezan dvama prstenima, a na svakom prstenu dvije metalne kuglice, kuglice se razmiču i među njima se otvara prostor, a kad su puštene, snažno pucnu i vrate se jedna drugoj. Donio je stezaljke za bradavice i protrnem od sjećanja na mješavinu ugode i boli koju stvaraju. Palcem prijeđe preko moje bolno ukrućene bradavice. “O, da”, kaže. “Mislim da se dobro sjećaš ovoga.” Zastenjem dok mi polako miluje grudi. “Otkud to ovdje?” Njegov se smijeh skotrlja niz moje tijelo. “Pa ovdje su već gotovo mjesec dana, Nikki. Rekao sam Gregoryju da mi spakira i pošalje neke sitnice. Uključujući kožnu torbicu koju držim u ormaru.” “Aha”, obližem usnice. “Kako učinkovito od tebe.” “Znaš da ja volim planirati unaprijed.” Uhvati moju bradavicu između palca i kažiprsta pa je čvrsto stegne. Zastane mi dah, uživam u tom grubom dodiru, užitku koji je i preblizu boli. Čvrsto stisnutih prstiju protrlja moju bradavicu i ugrize mi usnicu, dok mojim tijelom leti naboj, bjesni između mojih grudi i vlažne, vrele pičke. “Damiene...” Nisam sigurna što ga uopće molim. Jedva mogu razmišljati, a kamoli govoriti. Svjesna sam samo želje.

~ 77 ~


Želim još. Kvragu, želim sve. Kao odgovor na moju molbu Damien raširi prstene, zatim ih nježno otpusti i hladno srebro steže se oko moje bradavice. Stezaljka stvara snažniji pritisak nego Damienovi prsti i ostajem bez daha, u prvi čas iznenađena snažnom boli. Ali ona uskoro nestaje i moje se tijelo privikava na ovu slatku muku. “Toliko smo daleko otišli zajedno, Nikki”, promrmlja dok pričvršćuje i drugu stezaljku. “A sad ću te odvesti još dalje. Želim te dovesti do ruba i ostaviti tamo, otvorenu i divlju.” Dišem isprekidano. Osjećam svaki dodir na svojim grudima, svaki njegov dodir. Kad sklizne dlan među moje guzove i prstima konačno – konačno – pronađe moju vruću, vlažnu želju, ne mogu zaustaviti glasan uzdah. “Želim ti dati sve, Nikki”, kaže, prelazeći palcem preko mog anusa i osjetim glatku vlagu vlastitog uzbuđenja. “Želim ti prostrti svemir pred noge. Želim biti onaj koji će te gurnuti s ruba svemira, odaslati te u prazninu bez kontrole, bez suzdržavanja.” Osjećam kako smireno pojačava pritisak, a potom zadržim dah kad nešto malo i dobro podmazano sklizne u moju stražnjicu. “I, Nikki”, kaže, glasom grubim od želje, “želim biti onaj koji će te zatim povući iz te praznine natrag k sebi.” “I jesi”, šapćem, raspamećena njegovim riječima jednako koliko i svim osjećajima koji se sudaraju u meni. “O, Bože, Damiene, znaš da jesi. Bez tebe sam izgubljena.” Staje pred mene i pomiluje me po obrazu. Žestinom koju nisam očekivala privuče me k sebi i zastenjem kad se moje osjetljive bradavice pritisnute stezaljkama protrljaju o njegovu košulju, ali ušutka me dugačkim, gotovo nasilnim poljupcem. “Molim te”, preklinjem kad me pusti. Bespomoćna sam i na rubu ludila. Pritisak na mojim bradavicama stvara odjeke boli u cijelom mom tijelu i taj me bolno ugodni osjećaj ispunjava, otvara – savršeno osjećam svaki pokret, svaki dodir.

~ 78 ~


“Moliš što?” prošapće. “Reci mi što želiš, Nikki.” “Tebe, Damiene. Uvijek tebe – samo tebe. Želim tvoj dodir.” Posegnem za njim i stegnem njegovu majicu šakama. “Želim da me ševiš jer nisam sigurna da mogu još dugo preživjeti, a da te ne osjetim u sebi.” “I ja to želim”, kaže, i odahnem od olakšanja. “Ali morat ćemo ti ugroziti život, čini se”, dodaje s opakim smiješkom. “Jer prvo imam nešto drugo u planu.” Kako nam je rekao concierge u hotelu, klub P1 je najpopularniji klub u Münchenu u ovom trenutku. Golem je i uvijek krcat, a gosti jednako uglađeni i blještavi koliko i moderno uređena unutrašnjost kluba. Zabavan je i veseo... i trenutačno me za sve to nije nimalo briga. Moje je tijelo isuviše napaljeno, isuviše izmučeno Damienovim izazivanjem. Već je i vožnja limuzinom ovamo bila prava muka, jer Damien je zahtijevao da sjedim raširenih koljena i dlanova položenih na mekanoj koži sjedala. Prije nego što smo izašli, obukao me u vrlo otvoren grudnjak iz kojeg su virile moje bradavice, još uvijek u stezaljkama. U limuzini su zapinjale o crnu svilu moje majice sa šljokicama, zbog čega sam se neprestano meškoljila. Zbog toga su mi se tijelom počeli širiti svakakvi drhtaji, peckanje i nemir. Damien je sjedio nasuprot meni, pijuckao viski i promatrao me s toliko neskrivene požude da sam cijelu vožnju provela u stanju nezadovoljene napaljenosti. Na sreću, vožnja je trajala kratko, no sad kad smo u klubu, samo želim da se vratimo u hotel. Plesanje i piće trenutačno mi nisu nimalo privlačni. Sve što želim jesu Damienove usnice na mojima, njegove ruke na mojoj goloj koži, njegov kurac duboko u meni.

~ 79 ~


••• Nažalost, mislim da neću tako skoro dobiti ono što želim pa duboko uzdahnem, pokušam se pribrati i otjerati senzualnu izmaglicu u kojoj trenutačno lebdim. “Sva blistaš”, kaže Damien, izvijajući usne u zadovoljan osmijeh. “Blistam?” ponavljam. “Isuse, Damiene, na rubu sam radioaktivnosti.” “Mmm”, kaže, promatrajući me od glave do pete. “Vidim i sam.” Povuče me u stranu i nasloni leđima na glatki drveni zid. Osloni se dlanovima oko mene i prigne blizu. “Malo smo napeti, gospođice Fairchild?” “Mrvičak.” Osjećam njegov miris – viski na usnama i mošusni, mračni miris njegove želje – a ta kombinacija utječe na mene poput afrodizijaka. Uz majicu sa šljokicama na sebi imam i kožnu minicu, samostojeće čarape, sićušne crvene tange i vrlo visoke, jebozovne cipele s visokim potpeticama. Odmaknem se od zida i odignem malo na tim potpeticama, držeći se za Damienova ramena da ne izgubim ravnotežu. “Još uvijek pokušavam dokučiti bih li ti za ovo trebala biti zahvalna”, prošapćem, “ili smisliti kako da ti se osvetim.” “Iako sam doista zaintrigiran mogućnošću osvete”, kaže, “i ti i ja znamo da si isto toliko napaljena koliko i ja.” Obuhvaća me rukom oko struka i privlači k sebi. Bokovi nam se dodiruju, osjećam njegovu erekciju na svojemu trbuhu. “Jesam”, priznajem, spuštajući ruku među nas i milujući njegov kurac preko traperica. Kutak u kojem stojimo je mračan i udaljen od glavnog dijela kluba, ali mislim da bih ga dodirnula i da smo nasred plesnog podija. Zanesena sam požudom, ohrabrena strašću. A budući da mi Damien ne odguruje ruku, znam da i on isto osjeća. “Napaljena sam, pohotna i jako vlažna”, promrmljam, kružeći rukom u ritmu vlastitih riječi. Osjećam kako se još

~ 80 ~


ukrućuje i nasmiješim se, svjesna koliku moć trenutačno ima. “Znaš li što sam željela u limuzini, Damiene? Željela sam tebe na koljenima pred sobom. Željela sam tvoje ruke na svojim raširenim bedrima i tvoj jezik na svojem klitorisu.” Dovoljno mi je blizu da osjetim kako mu se puls ubrzava, a disanje postaje sve teže. “Željela sam osjetiti kako se moje bradavice zatežu kad povučeš lanac, kako se moje tijelo kruti oko tog čepa kad me dovedeš do orgazma, toliko brzo i toliko žestoko da bi me morao unijeti u klub.” “Jebote”, prošapće toliko tiho da ga jedva čujem. “I zato, da”, nastavljam, kao da ga doista nisam čula. “Napaljena sam.” Polako milujem njegov kurac, jer barem na jedan trenutak zamijenila sam uloge s Damienom Starkom. “Ali nisam dobila što sam željela. I zato, gospodine Stark, želim osvetu.” “Imate vrlo uvjerljive argumente, gospođice Fairchild.” “Jako sam ponosna na svoje poslovne vještine.” Odmakne se korak od mene, promatrajući me pogledom punim zločestog veselja, pa mi pruži ruku. “Dođi sa mnom.” “Kamo idemo?” “Pođi sa mnom i doznat ćeš.” Vodi me kroz krcat klub prepun lijepih ljudi koje više zanimaju oni sami nego nas dvoje, zbog čega osjetim olakšanje. Ne izgledamo kao Nikki i Damien koji su bili na vijestima njemačkih televizija. Ja sam u svojoj odjeći za partijanje, Damien ležerno odjeven u traperice i lagani sako preko majice kratkih rukava, a da ni ne spominjem da se od jučer nije obrijao. To ne znači da nismo privukli pokoji pogled u prolazu, ali mislim da je to više zbog Damienove izvanredne privlačnosti nego zbog njegova statusa slavnog milijardera koji se nedavno spasio optužbe za ubojstvo. Koliko mi se čini, klub ima dvije glavne prostorije, obje uređene u žarkim bojama i blistavim površinama. DJ pušta miks svega i svačega, ali redom klupske hitove i iako ne

~ 81 ~


prepoznajem nijednu pjesmu, svejedno me ti ugodni zvuci mame na ples. Ali u ovom trenutku plesanje nam nije u planu. Damien me vodi prema terasi i izlazimo. Zastajem na tren ogledati se oko sebe – svijeće obasjavaju goste nadnaravnim svjetlom. Primamljivi kožni naslonjači za samo dvije osobe strateški su razbacani po terasi. Neki su okupljeni u skupine oko obojenih svjetala i mame energične plesače na piće i odmor. Drugi su izdvojeni, odmaknuti u mračne kutove da se parovi na njima mogu sklupčati i uživati u ugođaju. Izbacivači pred vratima svima jasno daju do znanja da u klub ne može ući nitko tko ne izgleda besprijekorno, a ovdje, pod svjetlom zvijezda, postaje jasno da jako dobro rade svoj posao. Sve što vidim je blještavo, ali ja znam bolje od većine da se ispod blještavila može kriti nešto znatno manje privlačno i silno me zanima kako ovaj klub izgleda na jutarnjem svjetlu. Naslonjači puni mrlja od prolivenih pića. Opušci cigareta bačeni na kameni pod. Te nestvarne svijeće dogorjele do neskladnih gruda voska. Ništa nije onakvo kakvim se čini. Ni ovaj klub ni njegovi gosti ni Damien. A definitivno ni ja. Vijugamo među gostima i probijamo se do naslonjača za dvoje skrivenog u jednom mračnom kutku. Damien sjeda, a ja namjeravam sjesti pokraj njega, kad me zaustavlja. “Ne”, kaže i povuče me u krilo okrenuvši me licem prema sebi, tako da kad sjednem čvrsti mišići njegova bedra grubo pritisnu čep u mojoj stražnjici. Izdahnem i ispustim tih zvuk užitka kad mi se taj dodir proširi tijelom. “Nešto vas muči, gospođice Fairchild?” Podignem obrvu i zaljuljam bokovima, trljajući stražnjicu o njega, od čega mi tijelo obuzme oluja užitka. Ako je suditi po izrazu Damienova lica, moje plesanje u njegovu krilu izluđuje i njega. “Baš ništa, gospodine Stark”, kažem smireno koliko god

~ 82 ~


mogu dok mi tijelo izgara. “Isuse, Nikki...” Privuče me k sebi toliko snažno da na svojemu bedru, upravo iznad čarape, osjetim erekciju što mu se probija kroz traperice. Pogledam ga u oči, srce mi divlje tuče, a zatim zastenjem kad grubo priljubi usnice na moje. Jednom me rukom drži oko struka, kao da me pridržava da ne padnem. Drugu zavuče pod moju suknju pa prstima pronađe tanku prugu svile tangi, a potom počne kružiti polaganim, odmjerenim pokretima kojima je cilj izludjeti me. “Damiene”, prošapćem. “Netko bi nas mogao vidjeti.” “Želim te. Odmah. Želim te gledati kako eksplodiraš u mojim rukama.” “Ali...” Osvrnem se oko sebe. Čini se da nitko ne obraća pozornost na nas, a u ovom mraku očito nitko ne može vidjeti gdje je njegova ruka. Gurne savinute prste u mene i svaka pobuna mi zamre na usnama. Pritisne palac o moju pubičnu kost kao da je moje tijelo kvaka i privuče me sebi, a ja zastenjem. “Odmah”, ponovi. “Želim da svršiš u mojim rukama.” “Da”, kažem, jer sam previše napaljena i previše dezorijentirana za bilo kakav drugi komentar. Mislim da bih mu u ovom trenutku dopustila da me polegne na plesni podij i poševi dok nas gomila ohrabruje. Ali znam da ne bi, koliko god sam zanesena i obuzeta strašću, svjesna sam da ne bi. Još smo uvijek u našem malo mjehuru privatnosti, u tami, skriveni u kutu. Damienu je ovo potrebno. Muškarcu koji mi je jednom rekao da ne želi seks u javnosti. Ali ovo nema veze s time. Damien samo želi potvrdu da sam doista uz njega. Da nisam nestala nakon razgovora s Maynardom. Da me demoni njegova djetinjstva nisu otjerali. Njemu je potrebno vidjeti me kako se gubim u njegovu naručju jednako koliko i meni. Moram mu se predati kako bih znala da mi se vratio – i da je još uvijek moj.

~ 83 ~


“Da”, kažem još jednom, jer je to jedina riječ koju uspijevam izgovoriti kroz gužvu misli i osjećaja. “O, Bože, Damiene, molim te, da.” “Dobra cura”, kaže, mičući ruku s mojih leđa. Kroz izmaglicu primjećujem da ju je gurnuo u džep, ali ta me ruka ne zanima. Sva je moja pozornost usmjerena na prste druge ruke, koji me izazivaju pod suknjom, poigravaju se mojim klitorisom, tjeraju me da žestoko zagrizem usnicu kako bih smirila tijelo i spriječila ga da se ljulja naprijed-natrag u ritmu navale užitka. Moram izgledati kao obična cura koja sjedi u krilu svog dečka. Ne kao žena koja tek što nije svršila kao nikad prije, zahvaljujući intimnom dodiru njegovih prstiju. Kao obična cura koja se malo ljubi u kutu. Kao obična cura... O, Bože! zavapim, ali taj usklik progutaju Damienove grube usnice na mojima. Orgazam se proširi mnome – ne samo zbog dodira Damienovih stručnih prstiju nego i zbog iznenađujućih, zapanjujućih, potpuno nevjerojatnih vibracija čepa koji je Damien stavio u mene. Želim vrištati od užitka, ljuljati se u ritmu i ponovno potaknuti iskre ugode, ali činjenica da ne mogu – činjenica da moram ostati tiha i mirna – samo pojačava groznicu koja mi trese tijelo. Um mi se razbistri i prebrzo... ili možda satima kasnije. Srce mi još divlje poskakuje u grudnom košu. Osjećam se kao da sam pretrčala kilometar. Kad liznem usnice, osjetim okus krvi. Protrljam usta i shvatim da ta krv nije moja. Treba mi sekunda-dvije prije nego što shvatim da sam jako ugrizla Damienovu donju usnicu. “Jesi li dobro?” “Draga, ugrizi ti mene kad god želiš.” “O, Bože”, kažem. “O, Bože. Nisi mi rekao što ta stvarčica radi.” Izvuče ruku iz džepa i pokaže mi daljinski upravljač za čep. “Moram imati pokoju tajnu.”

~ 84 ~


Zadovoljno uzdahnem pa skliznem s Damienova krila. Privinem se uz njega na naslonjaču, diskretno popravljajući odjeću. “Uh”, kažem. “Ovo je bilo perverzno.” Njegov je osmijeh jednako zločest kao moje riječi. “To znači da je bilo dobro?” “Aha”, kažem. “To znači da je bilo dobro.” Obgrli me i spusti ruku na moj bok. Nakon nekoliko sekunda njegove mi usnice dodirnu uho pa zadrhtim od tog dodira nježnog poput leptirovih krila, ali odmah potom se glasno nasmijem na njegove riječi. “Dupe ti vibrira.” Podignem obrve. “Je li to eufemizam za ovo što ste mi upravo učinili, gospodine Stark?” “Nije ti pasalo?” “O, naravno da jest”, kažem. “Fino. Ali ne, nije to nikakav eufemizam. Telefon ti vibrira.” Sranje. Shvaćam da je u pravu. Napunila sam ga u hotelu, a kad smo izlazili, ponijela samo njega i putovnicu. Putovnica je trenutačno u džepu Damienova sakoa, ali telefon je u mom džepu, točno pod Damienovom rukom. Izvuče ga iz mojega džepa, ali kad se javim, već je kasno. “Valjda su ostavili poruku”, kažem, mršteći se. Dok čekam da se pojavi znak glasovne pošte, provjeravam s kojeg je broja došao poziv, ali nepoznat mi je. Poruka o primljenom zapisu u glasovnoj pošti ne stiže pa zaključim da je netko nazvao pogrešan broj i vraćam telefon u džep. “Sad sam se sjetila”, kažem Damienu. “Netko te nazvao ranije. Baš prije nego što sam otišla Maynardu. Mislila sam da te možda zove neki od tvojih njemačkih odvjetnika, ali kad sam se javila, nije bilo nikoga. Je li te netko odonda zvao?” Odmahne glavom. “Vjerojatno nije bilo važno”, dometne, ali vadi telefon i pregledava listu poziva. Točno vidim u kojem mu se trenutku izraz lica mijenja. Promjena je jedva zamjetna, brza, i da ne poznajem njegovo lice do posljednjeg detalja, možda je ne bih primijetila. Kad me ponovno pogleda, u

~ 85 ~


njegovim očima nema ni traga iznenađenja ili uznemirenosti. Obgrlim vlastito tijelo rukama, obuzima me iznenadna zimica. Damien je još jednom zaključao svoje tajne izvan mog dosega. “Tko te zvao?” pitam, nastojeći zvučati ležerno, ali i odlučno. “Netko u vezi sa suđenjem ili onim fotografijama?” “Ne.” Odgovara prebrzo, preuvjerljivo. U glasu mu se čuje udaljenost i to mi zasmeta. Kažem sama sebi da sam se zabunila zbog zaglušnih ritmova kluba, ali ne vjerujem si. “Želiš li razgovarati o tome?” pitam, a to je zapravo najgluplje pitanje na svijetu, jer da mu je do razgovora, ne bi mi odgovarao jednosložnim riječima. “Ne želim.” Ipak se čini da vidi nešto na mojemu licu, jer trenutak kasnije uzdahne pa me nježno pomiluje po obrazu. “Kunem ti se, nije ništa važno.” Stresem se od želje, ali i od nečega drugog. Nečega mračnijeg. Mislila sam da nakon svega što smo zajedno prošli među nama više neće biti tajni. Ali sad su se pojavile te fotografije. I taj poziv. Shvaćam koliko sam bila blesava vjerujući da me Damien doista pustio da mu priđem posve blizu. Damien Stark ima mnogo slojeva pa iako uživam u otkrivanju sloja po sloj i polaganom prodiranju u njegovo slatko središte, ne poričem da je taj proces izvor mnogih frustracija. Damien mi stegne ruku. “Ne gledaj me tako zabrinuto.” Uspijevam se zavodljivo nasmiješiti. “Ne mogu si pomoći”, kažem. “Možda nisam ljubomorni tip žene, ali ako te zivkaju bivše cure koje te žele namamiti natrag u svoju mrežu...” Šalim se, naravno, i očekujem da se nasmije i zagrli me, opušten. Nisam spremna na odgovor koji čujem. “Ako i zivkaju, ne znači da se javljam.” “O.” Mislila sam da je onaj poziv imao veze sa suđenjem, da ga je zvala osoba koja je poslala one fotografije, ili možda čak da je imao veze s poslom. Bivše cure nisu mi pale na pamet i

~ 86 ~


sad sam sigurna da izgledam točno toliko zapanjeno koliko se osjećam. “Rekao sam ti da sam ševio sve oko sebe. Siguran sam da me neke od tih žena žele natrag.” Ustane, uhvati me za ruku, nježno podigne na noge pa mi poljubi dlan. “Isto tako rekao sam ti da mi ni jedna od njih nije bila važna. Samo jednu ženu želim.” Izvinem obrvu i pogledam telefon. “Znaju li i one to? “Ja znam”, kaže. “A znaš i ti.” Na trenutak samo stojimo u tišini. Ali to zapravo i nije istina. Kad smo Damien i ja zabrinuti, šutnja nije isto što i tišina. Među nama lete naboj i vrelina, požuda i potreba, sve to povlači snagu iz svemira i udružuje se da nas privuče jedno drugome. Kako da se borim protiv zakona fizike? Prilazim mu bliže pa se udobno smjestim u njegovo naručje, tamo gdje i pripadam. “Jesi li za ples?” pitam. “Nisam”, odgovori, tonom od kojeg mi se cijelim tijelom proširi val vreline. “Želim te odvesti u krevet.

~ 87 ~


“Z N AČ I , S TV A RN O M E vodiš u krevet?” pitam Damiena dok jurimo niz Prinzestrasse na stražnjem sjedalu naše limuzine. “To je moj plan u ovom trenutku”, kaže. “Osim ako nemaš prigovor?” “Prigovor? Nemam.” Naslonjena sam na njega i prostor među našim tijelima bruji od senzualne energije. Orgazam koji me onako prodrmao u klubu nije nimalo umanjio moju napetost. Upravo suprotno, samo mi je pojačao glad, poput finog vina prije večere, od kojeg sam ostala malo omamljena i spremna za glavno jelo. Odgovorim zločestim osmijehom pa se premjestim i kleknem na pod limuzine, spuštajući dlanove na njegova bedra. “Ali možda imam koji dodatak?” Moji prsti spretno lete preko dugmadi njegovih traperica. “Nikki...” Njegov je glas pun vreline, čujem da mu je ovo istodobno zabavno, ali i da me upozorava. “Molim? Mislim, pošteno je pošteno. Ti mene do večeras nikad nisi poševio prstom u klubu u Münchenu. Ako se ne varam, ja tebi nikad nisam popušila u limuzini u pokretu posred Münchena. A to je sićušna pogreška koju ćemo upravo sada popraviti.” Skliznem mu rukom u traperice, uživajući u njegovu stenjanju i uzdisanju dok ga milujem i dražim, uvlačeći prste u raspor na njegovim boksericama. Već je primamljivo krut i moram ga samo malo pomaknuti prije nego što se oslobodi i

~ 88 ~


iskoči iz bokserica. Damien se očigledno veseli ovome koliko i ja. Polako spuštam glavu, ali podižem pogled i gledam Damiena u oči dok polako prelazim vrškom jezika preko vrška njegova kurca. Vidim kako je zadrhtao i osjetim kako nešto buja u meni. Požuda, moć, posesivnost. Kontrola. Znam da ga izluđuje činjenica da on trenutačno nema kontrolu. A znam i da sam jedina osoba u njegovu životu kojoj prepušta kontrolu nad sobom. U malim dozama, svakako. Ali ipak mi povremeno popusti. Kao sad. “Bože moj, Nikki”, kaže uzbuđeno. “Ponekad me pošteno iznenadiš.” Samo se nasmiješim. Želim ga okusiti, dodirnuti i ništa me neće spriječiti da si to i ostvarim. Pažljivo stisnem prste oko dna njegova kurca, osjećajući se kao da držim nježni čelik. Pritisnem usta na vrh pa ga uvučem dražeći ga istodobno jezikom, mičući glavu gore-dolje i milujući ga rukom. Već je očajnički krut i osjećam kako mu cijelo tijelo reagira, ukrućuje se. Čujem kako tiho stenje. Osjećam njegove prste kako mrse moju kosu, a potom osjetim kako mu se tijelo sve više napinje, kako je sve bliže i bliže, svjesna da je sve to zbog mene. Ta me spoznaja ispuni moći i sjetim se nedavnog straha da će se stvarnost uvući između nas i uništiti naš savršeni mali mjehur. Ali u ovom trenutku ti su strahovi kilometrima daleko. Damienovo tijelo drhti od strasti, koja prelazi i na mene, napaljujući me jednako kao da me Damien dodiruje prstima. Približim mu se malo, izvijajući bokove u ritmu želje koja raste u meni. Puna sam bahatog samopouzdanja i potpuno svjesna da je Damien napaljen koliko i ja. Tada me obuzme potpuni šok kad osjetim njegove ruke na svojim rebrima i kad me odigne od poda pa svali na sjedalo, prebacujući moje gležnjeve preko svojih ramena.

~ 89 ~


“Što to...” Ali ne trudim se dovršiti pitanje. Dobro znam što radi, a ionako dobivam odgovor kad se nagne prema meni, pomiluje dlanovima moja bedra i prijeđe jezikom preko nježne kože uz rub mojih gaćica. Tijelo mi zadrhti. “Damiene”, zastenjem. “O, Bože.” “Budi mirna”, kaže i osjetim njegov vruć dah među nogama. “Ne miči se”, naredi mi, a tada me potpuno spriječi da ga poslušam kad istodobno uključi mali vibrator u mojoj stražnjici te gricne tange zubima, nadražujući pritom moj klitoris. Zastenjem i zgrčim se, istodobno iznenađena gotovo nepodnošljivim užitkom koji mi odjekuje tijelom. “Zločesta si”, kaže Damien, isključivši vibracije, a potom stisne moje grudi rukama. “Da vidimo kako ću te kazniti.” Spazim vragolastu iskru u njegovu pogledu i progutam čvor iz grla. “Bit ću mirna.” “Prekasno”, kaže pa izvadi čep, što mi tijelom, koje se buni zbog toga, pošalje još jedan val vibracija. Sa smiješkom ga zamota u maramicu i strpa u džep. “Mislim da se nekome sviđaju moje igračke”, kaže. “Morat ću smisliti još kakve igrice.” “O, Bože, da”, kažem ne suzdržavajući se, jedva čekajući da vidim što je spremio. Klizne mojim tijelom, nižući poljupce niz moju lijevu nogu i skidajući s nje čarapu, sve dok ne dođe do remenčića moje cipele. “Ovo će poslužiti.” Zagrizem usnicu, ne znajući što me čeka. “Jasno ti je da si u gadnoj nevolji ako mi uništiš cipele?” “Čak i ako te to napali?” Miluje moje stopalo, prelazeći po unutarnjem dijelu, izloženom u mojim jako otvorenim cipelama. Zaklapam oči, pokušavajući misliti usprkos ovom napadu tu novu erogenu zonu. “Neke su stvari jednako svete koliko i seks”, kažem. “A cipele su među njima.” Kratko se nasmije. “Primljeno na znanje, gospođice

~ 90 ~


Fairchild.” Osjećam njegove usnice na istom onom mjestu na kojem je nedavno bio njegov prst i moram ponovno zagristi usnicu da ostanem mirna kako mi je naredio. “Bit ću pažljiv.” Raširim oči od iznenađenja kad povuče sigurnosni pojas sa sjedala i omota ga oko mojega gležnja. Zakopča ga, potom zategne. Nakon toga mi dobaci arogantan osmijeh. “Jedna je gotova.” Bez riječi sam. Isto tako sam i nepokretna, ne mogu ni mrdnuti lijevom nogom. “Damiene”, počnem, ali nema smisla buniti se. Neće prestati. Zapravo i ne želim da prestane. “Da vidimo sad što ćemo s drugom.” Padne mi na pamet da se sigurno dobro snalazi u limuzini koja pripada njegovoj tvrtki, kad bez oklijevanja podigne dotad nevidljiv poklopac spremišta u podu. Iz njega izvuče bijelu kutiju s crvenim križem. Pridignem se i oslonim na laktove. “Prva pomoć? Što to izvodiš?” Naravno, nije da ga želim spriječiti. Barem ne do kraja. Pogleda me u oči, prelazeći dlanom uz moje bedro dok ne dođe do mog spolovila. “Iznenađujem te.” Oh. Progutam čvor. Nisam valjda stvarno mislila da je kontrola barem na trenutak u mojim rukama? Svu sam kontrolu izgubila u onom trenu kad sam se upustila u avanturu s Damienom. Pripadam njemu i može sa mnom činiti što god želi – a ta jednostavna činjenica dovoljna je da me još više uzbudi. “Lezi, draga. Lezi i vjeruj mi.” Poslušam ga, jer doista mu vjerujem. Promatram ga kako razmotava rastezljivi zavoj pa ga polako omata oko moga gležnja, točno ispod narukvice od platine i smaragda. Jedan dio zavoja provuče kroz dio sjedala koji ne vidim pa ga zaveže u čvor. Pokušam pomaknuti noge, ali ne uspijevam. Potpuno sam svezana. Potpuno raširena. Potpuno napaljena. “Damiene.” Glas mi je dubok i hrapav od želje. “Damiene,

~ 91 ~


molim te.” “Moliš me što? Moliš me da te dodirnem?” Već i pomisao na njegove ruke na meni dovoljna je da osjetim nemir od uzbuđenja užitkom koji me čeka. “Da”, kažem. “Bože, da. Dodirni me. Poševi me. Molim te, Damiene, želim te.” Cijele me večeri mami i izaziva i sad sam već očajna. “Mmm.” Premjesti se s poda na rub sjedala nasuprot onomu na kojem ja ležim u svojoj pozi. Pokušam ga dosegnuti, čeznući za njegovim dodirom među nogama, ali baš prije nego što položim ruku na njegovo bedro, odmahne glavom. “Ne. Ruke iznad glave. Tako”, dometne kad zauzmem položaj koji je naredio. Pruži ruku i zadrži je nad mojim grudima. Pod tankom majicom bez rukava moje su bradavice već krute i napete zbog stezaljki kojima me ranije ukrasio. Zagrizem donju usnicu u iščekivanju njegova dodira. Najblažeg dodira na svojim grudima. Nježnog milovanja bradavice. Bilo čega što bi uklonilo barem dio ove napetosti koja jača i jača. Naravno da me ne dodiruje. Samo miče ruku nad mojim tijelom, ne spuštajući je – preko mojih grudi, trbuha, moje prilično vrele pičke pa duž mojih nogu, sve dok čak i moji prsti na nogama ne trepere od želje i uzaludnog pokušaja da dopru do njega. Ali ne uspijevam. Ne dodiruje me, samo klizi nad mojom kožom na pruzi zraka koji postaje sve topliji i osjećam se kao da sam zarobljena ispod električne deke koju ne mogu ni zbaciti ni isključiti. Među moje noge ne dopire ni strujanje zraka iz klimatizacije. Jedino što osjećam je lagan dodir tkanine tangi koje pomiču kretanje limuzine i moj vlastiti puls, toliko žestok da i druga odjeća koju imam na sebi treperi u ritmu otkucaja mog srca. Kad progovori, glas mu je tek nešto čujniji od šapata. “Dakle, red mi, Nikki, zamišljaš li dodir vrška mog prsta na unutarnjoj strani svog bedra? Zamišljaš li kako se tvoje tijelo

~ 92 ~


napinje pod dodirom koji nije ni milovanje ni škakljanje?” “Ja... zamišljam.” Moje su riječi toliko tihe da nisam sigurna da me čuo. Ali to nije važno. Nastavlja. “Senzualni ples, poput dodira pera na tvojim gaćicama. Prst koji se poput kuke zavlači pod njih da ih skine? A što zatim, Nikki? Kakav dodir zamišljaš nakon toga?” Ne odgovaram, jer se konačno pomiče. Doduše, ne među moje noge, blizu spolovila koje sad pulsira i zbog njegova senzualnog tona i zbog erotičnih riječi, nego više, tako da mu se bokovi nađu u visini mojih grudi, a ruke oko mojih zglavaka, koje spretno veže plastičnim materijalom drugoga sigurnosnog pojasa. “Damiene, što...” Ali ne trudim se dovršiti pitanje, jer je već gotov i znam što je učinio. Vezao je moje ruke kao i moje noge i sad sam potpuno svezana, prikovana uza dugačko, kožom presvučeno stražnje sjedalo limuzine. “Želiš li me, Nikki? Želiš li da te poševim?” “Znaš da želim.” Nastojim zvučati smireno, iako želim vrištati. Naravno da te jebeno želim. Nagne glavu u stranu. “Kako, molim?” pita i dođe mi da se rasplačem od frustracije. “Da”, kažem. “Da, molim.” Nasmiješi se polako, previše samozadovoljno. Krene prema meni i vidim da u ruci drži škarice iz kutije za prvu pomoć. Zavuče oštricu pod čipku mojih tangi, zareže dvaput i strgne gaćice s mene. Izvijem tijelo i zadrhtim, preklinjući ga tijelom kao i riječima. “Molim te, Damiene. Molim te, molim te, poševi me.” “Vjerujte mi, gospođice Fairchild, ništa na svijetu ne želim više od toga. Ali ne. Mislim da ipak neću. Još ne.” Doslovno zacvilim. Prigne se posve blizu i prošapće mi u uho. “A što ako ti kažem da dodirneš sama sebe. Aha, ni to ne možeš.”

~ 93 ~


Pokušam povući sigurnosni pojas kojim su mi vezane ruke, ali ne mogu se ni pomaknuti. Mogu se malo okrenuti ulijevo ili udesno, ali nikako se ne mogu premjestiti iz položaja u koji me postavio. Pruži ruku, povuče rub moje suknje uvis i nekako to izvede ne dodirujući mi kožu iako izvijam leđa, kao da moje tijelo ne želi odustati od pokušavanja iako moj mozak zna da je sav trud uzaludan. Nakon nekoliko sekunda podigne i moju majicu, otkrivajući čipkasti grudnjak i vijugavi lanac razapet između mojih jako ukrućenih bradavica. Prijeđe prstom preko lanca, potom ga nježno povuče, od čega se izvijem još više, kao da mi je tijelom prošla struja, peckajući me posvud, od grudi do pičke što pulsira. “O, draga”, promrmlja. “Volim kako se napališ, kako tvoje tijelo reagira. Znaš li ti kako na mene djeluje spoznaja da si mi se potpuno predala? Bez granica, bez sustezanja. Da si samo moja. Da te mogu dodirnuti, izazivati, mamiti.” “Sve što želite, gospodine Stark.” Moj je glas hrapav od strasti. “Sve što trebate.” “Jako mi je drago što to čujem”, kaže pa se odmakne od mene i sjedne na sjedalo postavljeno uzdužno u limuzini, okomito na ono na kojem sam ja opružena i svezana. “Trenutačno te samo želim promatrati. Rumenilo na tvojoj koži. Tvoju pičku, nabreklu, vlažnu i željnu mene. Tvoje krute bradavice i podizanje i spuštanje tvojih grudi dok nastojiš smiriti disanje. Od pogleda na tebe sam krut, toliko jebeno krut dok te gledam ovako ispruženu i željnu i znam da si ovakva zbog mene.” Nisam sposobna ni za što osim za stenjanje. Riječi su izvan mog dosega, dar govora paraliziran silovitošću osjećaja koji divljaju u meni. Nagne se u stranu i pritisne tipku interkoma pa upita vozača koliko nam treba do hotela. Nalazimo se gotovo kod hotela i ne znam obuzima li me olakšanje ili još frustracija kad

~ 94 ~


mu izda naredbu da nastavi kružiti oko četvrti dok mu ne kaže suprotno. Zatim gasi interkom, nasmiješi mi se i natoči čašu viskija s ledom. Ne skida pogled s mojega lica ispijajući dugačak gutljaj, a potom se premješta na moje sjedalo, još uvijek s čašom u ruci. “Otvori”, kaže. Otvaram usta, a on vadi kockicu leda iz čaše, držeći je palcem i kažiprstom. Nježno njome prelazi preko mojih usana i otvorim ih još jače, prelazeći jezikom po njoj da okusim fini alkohol, ali prebrzo je odmakne i premjesti nad moj trbuh. Tri teške kapljice padaju s kockice i slijeću na moju zagrijanu kožu. Prožima me struja pa izvijem leđa s uzdahom. Želim ga. Kapljice zaplešu mojom kožom, prateći pokret mog tijela, ostavljajući hladan trag niz moju stidnu kost. Moja koža treperi, moja je želja opipljiva. Damien me pogleda u oči, a potom polako – previše polako – spušta kockicu leda među moja bedra i prelazi njome preko nježne kože mojega spolovila. Tijelo mi se zgrči i nisam sigurna pokušavam li se odmaknuti jer mi je sve ovo previše ili primaknuti jer želim još. Sigurno je samo jedno: ne mogu pobjeći. Svezana sam, privezana i u ovom trenutku Damien može raditi sa mnom što god poželi. “O, Bože. Damiene, što radiš?” “Osim ako u nečemu nisam pogriješio, čini mi se da te jako, jako napaljujem. I, draga moja”, dometne, bacajući tanki komad neotopljenog leda natrag u čašu, “mislim da ■sam i uspio.” Polako se vrati na svoje sjedalo pa ponovno uključi interkom. “Još jednom oko kvarta”, kaže, “pa natrag u hotel.” U tom trenutku postajem sigurna da je ovo granica do koje će ići, barem zasad. Kvragu sve. “Kažnjavaš li ti mene za nešto?” upitam. “Jer trenutačno mi stvarno nije ispod časti preklinjati te.”

~ 95 ~


Kratko se nasmije. “Kažnjavam? Pa samo radim što i ti.” “Što i ja?” Nemam blage veze o čemu govori. Pogled mu zločesto bljesne. “Rekla si da mi nikad nisi popušila u limuzini koja se vozi Münchenom. Pretpostavljam da nikad nisi bila polugola i svezana u limuzini koja se vozi Münchenom ili bilo kojim drugim gradom. Ili se možda varam?” “Ne varaš se”, odvratim. “Ali nisam se ni ševila u limuzini koja se vozi Münchenom”, dometnem, gotovo sitničavo. “Ali to si očigledno previdio.” “Je l’ se vi to bunite, gospođice Fairchild?” “Naravno da se bunim, gospodine Stark.” “Znaj da mi dođe da te ovako držim zauvijek.” Polako prelazi pogledom niz svaki djelić mojega tijela. Pregledava me polako, zadržavajući se dulje na mojim grudima, na mojemu golom trbuhu, na mom spolovilu. Zadrhtim kad se mišići moje vagine stegnu od čežnje za njim. “Mogli bismo se provesti autom po Europi – ti ovako zavezana i raširena preda mnom, meni za užitak.” “Ili bismo se mogli vratiti u hotel iste sekunde i mogao bi me iskoristiti.” Pogledam ga i nasmiješim se. “Vaš izbor, gospodine Stark”, kažem pa protresem svezane ruke. “Bilo kako bilo, morat ćete me odvezati.” Hodamo predvorjem hotela ne gledajući ništa oko sebe, žureći ravno prema dizalu, koje se kao čarolijom otvara čim stanemo pred njega, kao da hotel razumije koliko silno želimo što brže stići do apartmana. U dizalu smo sami i naslonim se na Damiena, uživajući u njegovu automatskom prebacivanju ruke oko mojih ramena. U tom trenu imam osjećaj da ništa na svijetu ne može poći po krivu. Tada stižemo na naš kat i vrata se otvaraju. Izlazimo. Istog

~ 96 ~


trena moj telefon zavibrira i začuje se zvuk obavijesti o pridošloj poruci. Namrštim se, kladeći se sama sa sobom je li od Ollieja ili od Jamie. Trenutačno nemam namjere odgovoriti nijednome od njih, ali znam da će me telefon još tri puta obavijestiti da mi je stigla poruka pa je odlučim pročitati. Otvaram aplikaciju i sledim se čim vidim tekst. Poruka nije ni od koga poznatoga, broj mi je potpuno stran. Ali riječi poruke vidjela sam već prije. Kučko. Kurvo. Droljo.

Prisjetim se nepotpisanog pisma koje je stiglo naslovljeno na mene na adresu Stark Internationala i zadrhtim od lošeg predosjećaja koji mi se stane uspinjati kralješnicom. Mislila sam da je to pismo izazvala moja odluka da poziram gola za novac. Sad se pitam ima li me netko na zubu iz nekog drugog razloga. “Nikki?” Damien se okrene prema meni, čela naborana od zabrinutosti. “Što je?” Ne želim mu pokazati poruku – ne želim da se rasprsne čarobni mjehurić ove večeri. Ali znam da se već rasprsnuo. A znam i da Damien mora doznati za ovo. Bez riječi mu pružim telefon i cijelo mi tijelo nemirno treperi od očekivanja eksplozije koja se, već vidim, priprema u njegovim očima. “Je li ovo prva ovakva poruka koju si dobila?” Glas mu je smiren, odlučan i ledeno hladan. “Jest”, kažem bezizražajno. Ponovno osjećam pritisak stvarnog života na našim ramenima. Naš tanki zaštitni mjehurić krcka poput napukla stakla. Ne znam što će se dogoditi kad pritisak postane prejak i mjehurić popusti pred težinom svijeta. Nažalost, bojim se da ću doznati. A kad eksplodira, nadam se da ću imati dovoljno snage oduprijeti se želji da zgrabim komadić tog stakla i zabijem ga u vlastitu glatku kožu. Stresem se. “Jednostavno je izbriši”, kažem grubo. “Samo

~ 97 ~


neka jebeno nestane.” “Neću. Doznat ćemo tko ju je poslao.” “Kasnije”, kažem. “Damiene, molim te. Ostavi to za kasnije. Ne želim sad razmišljati o tome.” Malo me promatra, zatim isključi moj telefon i strpa ga u džep. Prekrižim ruke na grudima. “Draga, vjeruj mi, noćas ti telefon neće trebati.” Ne mogu suspregnuti osmijeh, pogotovo kad izvuče i svoj telefon i također ga isključi. “Sad smo sami.” “Baš kako volim”, kažem, hvatajući Damiena za ruku i puštajući ga da me ponovno uvuče u zaštitnički obruč svojih ruku. Provuče karticu kroz vrata i svjetlo se iz crvenoga promijeni u zeleno. Tijelo mi je napeto od uzbuđenja. Očekujem požudu, strast i Damienove ruke na sebi, njegov kurac u sebi. Očekujem da kliznemo natrag u čarobnu fantaziju u kojoj doista ne postoji ništa osim nas dvoje. Ali čim otvori vrata, shvaćam da se stvarni svijet može uvući kamo god želi. Jer pred nama, na naslonjaču na kojem me Damien poševio toliko puta, sjedi žena za koju sam mislila da je nikada više neću vidjeti. Žena koja je dijelila krevet s Damienom.

~ 98 ~


C A R ME L A D’A M ATO je visoka, plavokosa i toliko lijepa da ju je gotovo bolno pogledati. Mrzila sam je od prvog trenutka kad sam je vidjela, kad mi je prije šest godina otela Damiena. Istina, tada još nije bio moj, ali svejedno sam je zamrzila. Sudjelovala sam u regionalnom natjecanju ljepote u Dallasu, a teniska zvijezda Damien bio je počasni sudac. Nikada ga prije toga nisam vidjela, ali prišao mi je dok sam stajala pokraj stola sa zakuskom, pitajući se bi li moja majka nekako doznala ako pojedem komad pite od sira. Tada sam mislila da mi se samo čini, ali među nama je ipak nešto odmah zaiskrilo. Ostala sam bez daha. Još uvijek zbog njega ostajem bez daha. Već je i stajanje pokraj stola i čavrljanje s njime u meni potaknulo dekadentne maštarije. Da mi je predložio, bila bih ga uhvatila za ruku i pobjegla, i nikad se ne bih osvrnula za nama. Ali nije ništa predložio. Te večeri nije otišao doma sa mnom, nego s Carmelom. Nisam mislila da ću je ikada više vidjeti. S druge strane, nisam mislila ni da ću ikada više vidjeti Damiena. A eto nas ponovno sve troje na istome mjestu. Nagonski stanem bliže Damienu. Spušta ruku i automatski obavija prste oko mojih. Carmeline oči bijesnu prema našim spojenim rukama, a ja jedva suspregnem pobjednički osmijeh. Ha. Eto ti na, gaduro. Možda sam djetinjasta. Ali i iskrena. “Što ti radiš ovdje?” Damienov glas je hladan, tijelo napeto.

~ 99 ~


Osjećam kako njime bruji nezadovoljstvo. “Damie, dušo, ne ljuti se.” Protegne se poput mačke i posegne za bocom vina na stoliću blizu naslonjača. Otpije gutljaj, držeći se kao da je u vlastitom domu. Poželim joj opaliti šamarčinu. “Kako si dovraga ušla?” pita Damien. Iznenađeno ga pogleda, a potom odmjeri mene. “Nakon što sam toliko puta bila ovdje s tobom, ja sam kao član obitelji. Jednostavno sam zamolila dečka na recepciji da mi otključa.” “Nije ti palo na pamet da će taj dečko ostati bez posla zbog tebe?” Nasmije se. “A zašto bi? Mislila sam da bismo mogli proslaviti tvoju pobjedu. A kad si ti mene, uostalom, izbacio iz svoje sobe, Damie? Kad nisi bio sretan što me vidiš?” “Sad”, kaže Damien. Promatram njezino lice dok joj odgovara i šokirana sam kad ne zapazim nikakvu reakciju. Nije se ni lecnula. Nije ni trepnula. Nije ni ljuta ni povrijeđena. Drugim riječima, Carmela je dobro znala kako će se stvari odvijati kad uđe ovamo. Kakva gadura. “Diži se”, kažem. “Diži se i nosi se odavde.” Ovo je ipak navede na reakciju. Preziran osmijeh stisnutih usnica od kojeg se samo još više razbjesnim. Damien, još uvijek stojeći pokraj mene, čvrsto stisne moju ruku, ali ništa ne kaže. Na neki način shvaćam da je ovo sad moja bitka. “Ti si Nichole, je li tako?” kaže, ali nimalo ne sumnjam da vrlo dobro zna tko sam. “Ona mala koja mu je zapela za oko na onom smiješnom natjecanju u Teksasu.” “Zapelo je njemu za mene mnogo više od pogleda, Carlotta”, kažem, namjerno je nazivajući krivim imenom. Pogleda me napola stisnutim očima. “Jesi li sigurna? Stvarnost je rijetko kad toliko dobra kao fantazija. Nadam se da si spremna za dan kad će Damien shvatiti da ipak nisi žena

~ 100 ~


koju želi.” Osmjehnem se svojim najboljim smiješkom za natjecanja i odlučim se za slatkasti teksaški naglasak. “Dušice, mislim da si se zabunila. Ja sam ta koju želi u krevetu. Ti si ona koju ne želi ni blizu.” Zamislim pun stadion ljudi koji na te riječi skoče na noge i polude od pljeskanja. “A sad se nosi.” Znam da sam pogodila u pravo mjesto kad premjesti pogled na Damiena, kao da očekuje da je on utješi. Ali Damien nije zainteresiran za spašavanje. “Čula si što dama kaže”, reče. “Odlazi.” Na nekoliko nelagodnih sekunda mislim da će se Carmela odlučiti za kavgu. Tada ustane i namjerno polako otpije posljednji gutljaj vina pa prebaci torbicu preko ruke. Sve to traje vječno, ali naposljetku ipak prelazi preko praga, izlazi na hodnik, a teška se vrata zalupe za njom. Okrenem se prema Damienu. Vidim mu u očima da je bijesan. Vidim da je na rubu eksplozije. Ali vidim i još nešto. Žaljenje. I ispriku. A ne, pomislim. Nećeš se ti ispričavati zbog te gadure. “Nikki, ja...” “Ti što? Ti nisi znao da će ona biti ovdje?” “Znaš da nisam.” Ton mu je odlučan. Čvrst. “Da nisi možda mislio da ću biti ljubomorna kada doznam da je ona nekoć bila glavna u ovom apartmanu?” pitam još strožim glasom. Želim mu pokazati što mislim i želim to obaviti pošteno. Nagnem glavu u stranu, razmišljajući. “U koliko se točno hotela u Europi ona osjeća kao doma?” “Ma dovraga, Nikki.” “Jednom? Tri? Pet?” Priđe mi korak bliže, a ja se odmaknem korak unatrag pa zatim još korak i još jedan, sve dok leđima ne dodirnem jedan od stupova koji razdvajaju salon od kuhinje i blagovaonice. “Jesi li je pojebao ovdje? Ovako? Pritisnutu uza zid?” “Koga vraga izvodiš?” Ljutnja mu se sad već opasno čuje u

~ 101 ~


glasu i znam da sam došla jako blizu granici. “Koga vraga misliš da radim?” “Ljutiš me”, kaže pa me strastveno poljubi, a od siline s kojom spušta usnice na moje glava mi poleti prema stupu. Otvorim usta da ga privučem još bliže, obavijem nogu oko njega i obgrlim ga rukama oko vrata. Želim ga posve blizu sebe. Želim ga osjetiti – osjetiti našu povezanost. Jer ništa – ni Carmela ni bilo tko drugi – ne može uništiti tu povezanost. Grubo odmakne usne od mojih, ali čvrsto ga držim i kad progovori, osjećam njegov dah na licu. “Ti si sad jedina žena u mom životu, Nikki.” Teško dišem, gledam ga u oči netremice. “Ne misliš valjda da to ne znam?” Vidim sekundu u kojoj shvaća da sam ga zezala. “Osim u slučaju da te zateknem u krevetu s drugom”, kažem, “da ti nije palo na pamet ispričavati se zbog neke ženske. Vjerovao ti to ili ne, Damiene Stark, nisam ni mislila da si prije mene živio u samostanu.” Odmjeri me od glave do pete, pogleda ispunjena opakom vrelinom. “Što je?” upitam oprezno. “Meni se čini, draga moja gospođice Fairchild, da ste odavno zaslužili da vas se pošteno kazni.” “Oho!” Moje se tijelo napne već i od same pomisli na njegovu ruku kako udara moju stražnjicu. Ipak... Pokušam se odmaknuti korak unatrag, ali stup mi ne dopušta. “Zašto? Jer sam te malo zezala? To mi se ne čini pošteno.” “Ne”, kaže, “ni meni. Ali nije zbog toga.” “Nego zbog čega?” “Stvarno misliš da je imalo moguće da u našem krevetu ikad zatekneš drugu ženu?” “Nije”, kažem. “No, onda?”

~ 102 ~


Prekrižim ruke na prsima. “Ali znaš da nikad nisam vjerovala u takvo što i da sam se šalila.” “Znam”, kaže. “Ali odat ću ti jednu malu tajnu. Ovo je najbolja izlika da te bacim preko koljena i pecnem dlanom.” Obližem usnice. Prostorija je odjednom jako topla i osjećam kapljice znoja na stražnjoj strani vrata i medu bedrima. Pružim ruku otraga, da se oslonim o stup. “To jako želiš?” pitam ga tiho, smireno. Ja to stvarno želim. “Trenutačno”, kaže Damien, “to želim više od svega.” Palcem prijeđe po mojoj čeljusti. Zaklopim oči i udahnem, odjednom nesposobna za razmišljanje o bilo čemu. “Zašto?” “Poznaješ me bolje od bilo koga, Nikki. Znaš zašto.” Doista znam. Damien treba mene kao što sam ja nekoć trebala oštricu – i kao što sad trebam njega. A danas, kad je zatečen jezivim fotografijama svoje prošlosti i kad ga je iznenadila odurna bivša djevojka, mora znati da mu se potpuno predajem. Da je on taj koji odlučuje o mojem užitku, kao što odlučuje i o mojoj boli. Mora znati da je on taj koji me može odvesti do ruba. I mora znati da i ja to želim. A doista želim. Sve je izmaklo kontroli. Nije problem samo u tome da se Carmela samo tako uvukla u našu sobu, nego u cijelom ovom danu. Ollie se tek tako pojavio u Njemačkoj. Grozne fotografije su izašle na vidjelo. Damien je loše reagirao na odbacivanje optužbi. Svega je toga previše i sve se nakupilo u meni, toliko toga da sam osjetila potrebu za dodirom oštrice u ruci kad je i Damien posustao. I borila sam se i borila. Borila i pobijedila. Ne trebam si nanijeti bol, ali trebam Damiena. Doista trebam Damiena. Trebam osjetiti njegove ruke na sebi, osjetiti kako užitak pomiješan s iskrom boli raste u meni. Potreban mi je ispušni ventil da ostanem pribrana. Da ne eksplodiram. Trebam sve to – a treba i Damien.

~ 103 ~


“Skidaj suknju”, kaže napeta glasa. “Ja...” Prekida me odlučnim odmahivanjem glavom. Sve mi je jasno – dosta je priče. Krećemo dalje. Ostavljamo za sobom i suđenje i Carmelu i fotografije. Govorimo stvarnom svijetu da odjebe i bježimo u naš mjehurić, a točno tamo i želim biti. “Suknja”, ponavlja, a iz njegova je tona jasno da mu nije do razgovora. “Da, gospodine”, kažem, a Damien polako razvlači usnice u zadovoljan osmijeh meni jednako intiman kao i njegova ruka među mojim nogama. Polako posežem za zatvaračem i raskopčavam suknju. Migoljim bokovima i spustim rukama suknju, koja padne oko mojih nogu. “Iskorači”, kaže Damien. Poslušam ga. “A sad majica. Skini je. I baci onamo.” Ponovno ga poslušam. Osjećam prste hladnijeg zraka na svojoj razgolićenoj koži, što je još uzbudljivije zbog toga što su mi bradavice nadražene stezaljkama, a grudi teške zbog srebrnog lanca. Zadrhtim, ali ne od hladnoće zraka, već od iščekivanja onoga što se sprema. Ne znam što Damien točno ima u planu. Samo znam da želim što i on i da će biti fantastično. Podignem ruke raskopčati grudnjak, ali odmahuje glavom. “Ne. To ću ja.” Prilazi mi korak bliže i odjednom mi je disanje problem, kao da se zrak zgusnuo ili postao tekuć. Trebala bih već biti naviknuta na ovo – na to kako moje tijelo reagira brujanjem kad se približi njegovo, na to kako zrak kao da blista. Trebala bih biti sposobna za disanje bez drhtaja, stajanje pokraj Damiena bez osjećaja vrtoglavice. Ali nisam, a nadam se da nikad neću ni biti. Potpuno sam zanesena Damienom i nadam se da se to nikada neće promijeniti. Njegovi dlanovi prelaze preko mojih grudi dok skida

~ 104 ~


stezaljke. Zastane mi dah od iznenađenja osjetom u bradavicama, jednako uzbudljivog kao i onaj kad ih je stavljao. Damien odloži stezaljke i lanac na šank, potom mi skida grudnjak, a mene prolaze žmarci od iščekivanja. Zaklapam oči, iščekujući njegove usnice na sebi, njegove zube na mojoj bradavici. Ali taj slatki užitak ne stiže. Umjesto toga prelazi dlanovima preko mojih ruku i stegne moje zglavke prstima. Nježno mi podigne ruke iznad glave. “Drži oči zatvorene”, prošapće. Satenska vrpca nježno se ovije oko moga zglavka, a zatim zategne, potežući moju ruku prema stupu. “Što to...” “Tiho”, kaže. Trenutak poslije isti postupak ponovi s mojom drugom rukom. Pokušam pomaknuti ruke, ali vezane su i nepomične pa shvaćam da me Damien vezao za stup mojim grudnjakom. “Pametno”, kažem. “Uzbudljivo”, odvrati. “Mogu li se pouzdati da nećeš viriti?” “Možeš”, kažem. “Mmm.” Iz njegova glasa razaznajem da mi ne vjeruje i kad otvorim oči vidim da me namršteno promatra. Široko se osmjehnem, ali Damien ništa ne govori. Samo se okrene i ode u spavaću sobu, ostavljajući me privezanu za stup, odjevenu samo u samostojeće čarape, cipele s visokim potpeticama i konzervativnu bisernu ogrlicu. Okrenem glavu pokušavajući vidjeti što radi, ali ne uspijevam. Osluhnem, ali ne čujem nikakav zvuk. Zaklopim oči i u sebi se na brzinu pomolim da me ne ostavi vezanu ovdje. Nažalost, jako sam dobro svjesna da ni to nije nemoguće. “Damiene?” Nema odgovora. “Gospodine Stark? Gospodine?” Apartmanom i dalje vlada tišina. A ja stojim sama i gotovo gola, pitajući se kad se namjerava vratiti. I još bolje, što namjerava učiniti kad se vrati. Ovo je možda kazna, ali znam

~ 105 ~


da će nagrada, kad je konačno dobijem, biti fantastična. “A ja sam mislio da si strpljiva osoba”, čujem Damienov glas, ali ne vidim ga. “A ja sam mislila da ćeš me poševiti. Ili u najgorem slučaju, nalupati.” Konačno izlazi iz spavaće sobe, dugačkim, ali opuštenim korakom, uspravnih leđa, izraza na lica čovjeka koji zna da se planet okreće u smjeru u kojem on želi. A sva ta snaga i moć trenutačno su usmjereni na mene. “Da niste frustrirani, gospođice Fairchild?” “Možda samo mislim da sam izvukla kraći kraj”, kažem. “Obećavam da će tog uvjerenja nestati kad završim s tobom”, dometne s toliko vrele strasti u glasu da je čudo da se ne rastopim i skliznem iz spona poput maslaca. “Nisam te doveo onoliko daleko koliko sam želio u limuzini. Ali to ćemo odmah popraviti. Polako, jako polako i vrlo temeljito.” Drži nešto u ruci i treba mi minuta da shvatim da je donio jednu svoju kravatu. “Oči su ti otvorene.” “O”, kažem, svjesna da nemam argumenata, jer gledam ravno u njega. “Zatvori oči”, kaže i poslušam ga, a potom osjetim dodir svile na kapcima pa zatezanje kad veže kravatu na mom zatiljku. Spusti usnice do kuta mojih. “Lijepo”, kaže. Dodirne mi uho usnama. “Odsad će sve što čuješ, sve što osjetiš, svaka iskra užitka i svaki žalac boli doći od mene. Reci mi, Nikki, uzbuđuje li te to?” “Znaš da me uzbuđuje.” Prijeđe zubima po mom vratu i izgovoriv jednu jedinu riječ, koju osjetim kroz vibracije. “Zašto?” Progutam čvor. To pitanje nisam očekivala. “Jer... jer me ti poznaješ. Jer znaš što mogu podnijeti. Znaš što želim. Znaš gdje su mi granice, Damiene. I jer ih pomičeš.” “Dobra curica.” Podiže ruku i prelazi prstom preko moje ključne kosti, a

~ 106 ~


potom preko niske bisera. Trenutak poslije skida ogrlicu i čujem kuckanje kuglica dok zatvara dlan oko nje, a tada je prislanja na moju dojku. Zabacujem glavu unatrag i zadržavam dah dok dlanom trlja bisere preko moje bradavice u malim krugovima, masirajući me tvrdom, glatkom površinom kuglica. Zatim još jače otvara dlan i raspetljava ogrlicu pa je polako povuče preko moje dojke, preko nabrekle i osjetljive bradavice. “Damiene”, promrsim dok vuče ogrlicu preko mojega trbuha, a samo glatka površina bisera mi dodiruje kožu. Taj je osjećaj opojan. Hladan dodir dragulja. Slatko iščekivanje u neizvjesnosti kamo će se biseri sljedeće spustiti. Malo se trznem kada dodirnu moju stidnu kost, ali odmah zagrizem donju usnicu i prisilim se ostati mirna. “Da ih smrvim, kao Kleopatra?” prošapće. “Nije mi potreban afrodizijak”, odvratim, zadihana. “Ni meni se ne čini da ti je potreban. Vidim da ti koža postaje vrela. Osjećam miris tvojega uzbuđenja. Kad te dodirnem, znam da ćeš biti vlažna zbog želje za mnom. Zar ne, Nikki?” “O, Bože, da.” “Fino.” U glasu mu čujem osmijeh. “Sad raširi noge.” Poslušam ga, a zatim zastenjem od užitka kad nekoliko puta povuče naprijed-natrag ogrlicu, koja postaje klizava od mojeg uzbuđenja. Svaki savršeni biser klizi preko mojega klitorisa i taj me osjećaj izluđuje, on je točno ono što želim, no istodobno mi nije dovoljan. Nije sve što trebam. Promeškoljim se, besramno, da mu pokažem da želim još. “Šššš”, kaže Damien. Stane pred mene i izvuče ogrlicu, a ja ispustim slabašan zvuk u znak protesta. Potom osjetim njegove prste na sebi, miluju me i otvaraju. “To je to”, kažem. Moram ga osjetiti u sebi. Moram svršiti, eksplodirati, riješiti se ovog izluđujućeg pritiska. Ponovno začujem zveckanje bisera u njegovoj ruci, a

~ 107 ~


potom ih zgužvane u šaci protrlja preko mojega spolovila. Preplavljena sam osjetima, izgubljena u vrelini. Na rubu sam, očajnički uzbuđena i na korak od plakanja i preklinjanja. Ali ne očekujem ono što Damien radi. Rastvori me i gurne bisere u mene. “Damiene, koji vrag...” Ušutka me poljupcem. “Tiho”, kaže. “I budi mirna.” Odlazi i ostavlja me golu, izloženu i nezadovoljenu, spolovila otežalog bisernog ogrlicom naguranom u mene, tijela očajnički željnog njegova dodira, misli u vihoru mogućnosti koje me čekaju. “Damiene?” Isprva ga ne čujem. Potom začujem tiho zveckanje negdje iza sebe. Protegnem ruke, zavezane iznad glave, da se pokušam osloboditi i skinuti povez s očiju. Želim vidjeti. Želim Damiena. Ali ne uspijevam, a sve to moje migoljenje samo pomiče bisere u meni. Preplavi me zapanjujući osjećaj, ali još uvijek nedovoljan da izazove eksploziju koju toliko očajnički trebam. Damien me – kvragu i on – doveo do ruba i ostavio. Ovo je dio one kazne koju mi je obećao, čini mi se. Stup s kojim se moja stražnjica u međuvremenu sprijateljila stoji na granici između salona i kuhinje. Većinom smo hranu naručivali iz hotelske kuhinje, a u ovoj držali tek zalihe vina i sladoleda, koji sam ja nakupovala prije tjedan dana jer mi se prohtjelo usred noći. Ali čim smo stigli, razgledala sam kuhinju i iznenadila se koliko je dobro opremljena. Čujem ga kako hoda kuhinjom, ali ne mogu dokučiti što radi. Čujem otvaranje ladice. Kuckanje pribora. A potom ritam Damienovih koraka dok mi prilazi. “Imaš li ti pojma koliko si lijepa?” pita. “Koža ti je rumena. Bradavice krute. Usnice poluotvorene kao da iščekuješ moj poljubac.” “I iščekujem”, kažem i za nagradu dobivam kratak i nježan

~ 108 ~


dodir usana. Kratak možda, ali i jako moćan. Poput leptirovih krila koja izazovu lančanu reakciju, tako ju je izazvao i ovaj blagi dodir, odaslavši iskre, brujanje i vibracije cijelim mojim tijelom. Ugodan osjećaj, ali još uvijek nedovoljan. “Okreni se”, kaže. “Molim?” Povučem ruke pokazati mu da su još uvijek svezane iznad moje glave za stup. “Prekriži zglavke i okreni se”, kaže, pa iako sam sumnjičava, manevar ipak uspijeva. Sad sam okrenuta licem prema stupu, ali oči su mi i dalje vezane i ništa ne vidim. Damien je iza mene. “Dobra cura. Sad se malo nagni. Tako”, kaže, dok ja pokušavam pomaknuti zavezane ruke niže niz stup. Moram se sagnuti kako bih to izvela i naginjem tijelo gotovo pod pravim kutom. Od svega toga biseri se ponovno pomaknu i duboko uzdahnem. Damien prijeđe dlanom preko moje stražnjice, a ja zagrizem donju usnicu u iščekivanju žešćeg dodira. “Prekrasno”, prošapće, a potom sklizne prstima niže. Toliko sam vlažna i tako spremna, a njegov duboki uzdah zadovoljstva u meni izazove još jedan drhtaj. Progutam s mukom, očekujući da gurne prste u mene, ali on tada miče ruku i ponovno zacvilim od očaja – na što se Damien kratko nasmije. “Još malo. Ali prvo imam nešto drugo na umu. Raširi noge”, kaže, nježno dodirujući unutarnju stranu moga bedra. “Malo jače.” Ponovno ga poslušam, mršteći se. Shvaćam da mi nije dodirnuo bedro rukom. Ali čime onda... “Zanimljivo je koliko se poticajnih stvari može naći u kuhinji”, kaže Damien, prekidajući me u razmišljanju. “Na primjer, ovo što držim čini se jako zanimljivim.” Osjećam kako na moju stražnjicu prislanja nešto toplo i plosnato. Površina tog predmeta pomalo je gruba i nagnem glavu pokušavajući dokučiti o čemu se radi.

~ 109 ~


“Jednostavna drvena kuhača”, kaže Damien, kao da odgovara na moje pitanje. “Tko bi znao da može biti tako primamljiva?” Osjetim hladniji zrak na koži kad makne kuhaču, ali hladnoća gotovo odmah nestane, zamijenjena peckanjem drva na mom mesu. Povičem kad me stražnjica zapeče, ali Damienova ruka odmah se spušta na to mjesto i odnosi bol. Ipak, prebrzo je miče pa ponovno zamahne kuhačom – ne presnažno, ali dovoljno snažno da mi tisuće iglica zadovoljstva zažare taj dio tijela. Promeškoljim se, želim još. Želim da me ova bol izvuče iz prethodnih problema – a potom da me Damien ponese do zvijezda. “To je to, draga”, kaže. “Ti blistaš, a dupe ti gori.” Ne mogu odgovoriti. Samo želim još. Ali na idući dodir nisam spremna – ne spušta se na stražnjicu, nego na moje spolovilo. Lagan, nježan dodir drškom kuhače prijeđe preko mojega klitorisa. Jedva me dodiruje, no tijelom mi se prošire iskrice. Udari me još jednom, snažnije, pa zajecam, blizu vrhunca. Zagrizem usnicu, želim još – još samo jedan dodir dovoljan je da me gurne preko ruba. Ali umjesto dodira drva na mojemu spolovilu osjetim Damienove prste u sebi, Damiena kako izvlači bisere iz mene. Izvijem tijelo uvis i iznenađeno zastenjem kad ih povuče, a svaka savršena kuglica prijeđe preko mojega klitorisa. Svaka kuglica pojača moj užitak. Svaki milimetar me gura dublje, sve dok mi se iz grla ne izvije vrisak, a tijelo zgrči i stegne, nesposobno izdržati silovitost ekstaze koja divlja u meni. “O, da, dragi, da...” Tada začujem nježan zvuk kad biseri padnu na pod. Čujem trenje tkanine o tijelo, znam da Damien skida traperice. Osjećam njegove dlanove na svojim bokovima, stražnjici. Potom njegovi prsti ulaze u mene, rastvaraju me i pripremaju – iako mi sada više nikakva priprema nije potrebna.

~ 110 ~


Zadržim dah i zastenjem od užitka kad vršak njegova kurca dodirne moje nabore. Damien se zanjiše naprijed i uđe u mene, duboko, toliko duboko da imam osjećaj da ovo nikada neće prestati, da ćemo nestati jedno u drugome. Skine ruke s mojih bokova i nagne se prema meni kako bi obuhvatio moju dojku jednom rukom pa stegne moju bradavicu i pogura moje tijelo unatrag, u ritmu svojega kretanja i osjećam se kao da smo zarobljeni u morskoj struji, živoj i moćnoj. Drugu ruku spušta pred mene, na moj već jako osjetljiv klitoris. Miluje me laganim pokretima dok ne otjera svaki drugi osjećaj osim dubokog zadovoljstva, toliko snažnog da gubim svaki pojam o tome otkuda dolazi, znam samo da je posvud u meni. Da sam užitak. Da sam struja. Da sam Damienova. Drugi me orgazam svlada jednako brzo kao i prvi. Eksplodira i vrisnem, moje se tijelo stegne oko njega, dodir njegova prsta na mojemu klitorisu toliko je intenzivan da graniči s boli. Ali Damien ne posustaje. Miče se naprijed, pa natrag, pa naprijed, pa natrag, dok i sam ne svrši, dok moje tijelo još drhti i bruji – i da nisam svezana za stup, sigurno bih se svalila na pod. “Damiene”, uspijevam promucati samo to. Ali to je posve dovoljno. “Šššš.” Odveže me, ali ne skida povez s mojih očiju. Nježno me nosi u spavaću sobu i položi me na krevet. “Želim te vidjeti”, kažem, a Damien me počne ljubiti po tijelu. “Ti me vidiš bolje nego bilo tko”, kaže, pa polako skine povez. Otvorim oči i ugledam ga kako mi se smiješi, a na licu mu čitam sve svoje osjećaje. Poljubi me strastveno i nježno, obuhvaćajući moja usta svojima. “Mislim da sam gotova”, kažem s osmijehom. “Nisam sigurna da ću se ikad više pomaknuti.” “Ne? Šteta.” Spusti se niz moje tijelo, nježno milujući moju

~ 111 ~


kožu prstima, usnama. Kad dođe do ožiljaka na unutarnjoj strani mojega bedra, prelazi prstom preko najvećega, a zatim podigne pogled prema meni. Uzdahnem, potresena svime što vidim u tom pogledu. Ljubav, želju, poštovanje. “Gotova ili ne”, kaže, “moram te ponovo imati.” “Uzmi me”, odvratim, pružajući ruke prema njemu i povlačeći ga na sebe, šireći noge i podižući bokove kao da ga pozivam. Uđe u mene polako, ispunjavajući me, i stanemo se kretati zajedno, u senzualnom ritmu koji me potpuno ispunjava, toliko da želim jecati od užitka. Odignem leđa od kreveta i prislonim usnice uz njegove, povezujući se potpuno sa svojim muškarcem. “Okreni nas”, zamolim, prekidajući poljubac. “Želim te vidjeti pod sobom.” Podigne obrvu, ali posluša me pa pomaknem bokove da ga zajašem, uvlačeći ga još dublje, mičući se polako, krećući se gore-dolje, izazivajući njegov kurac krut poput čelika. Oči su mi širom otvorene i promatram njegovo lice, njegovo prelijepo lice na kojem sam vidjela toliko osjećaja – veselje i ekstazu, bijes i frustraciju, i mnoge, mnoge druge. Ali trenutačno vidim samo sreću i u meni se probudi nešto nalik na ponos. Damien je složen čovjek. A ja sam ono što treba. Usprkos tom blaženstvu, Carmeline riječi mi se vrate u misli i ne mogu se oduprijeti razmišljanju o tome koliko su jasno izrazile moja ranija mračna promišljanja o tome da kad stvarnost pokuca na vrata, stvari počinju izmicati kontroli. “Što je?” upita Damien, upitno me promatrajući. Ne želim nad nas navući tamni oblak, ali ne želim ni skrivati svoje strahove od Damiena. Ne kad znam da je on jedini koji ih može smiriti. “Gluposti”, kažem. “Razmišljala sam o onome što je rekla Carmela. O stvarnosti.” “Carmela je hladnokrvna gadura. A jedina stvarnost koju priznajem si ti. Nemoj mi reći da sumnjaš u to. “Ne sumnjam”, kažem iskreno. “Ali, Damiene, sav taj nered

~ 112 ~


oko nas. Ne želim se osjećati kao da živimo u mjehuriću. Ponekad mislim da doista živimo, a stvarnost ga svako malo pokuša probiti. Suđenje. Anonimne poruke i elektronička pošta. Novinari. A sad i tvoje bivše cure. “Zajebi sve to”, kaže. “Damiene, ozbiljna sam.” “I ja”, odvrati, gledajući me prodorno kao nikada prije. “Na kraju smo važni samo nas dvoje. Mi stvaramo vlastitu stvarnost, Nikki. I nitko nam to ne može oduzeti.

~ 113 ~


D OK I DU Ć EG JU T RA hodamo prema dizalu uz nosača s punim kolicima prtljage, neprestano se osvrćem i ne mogu se oteti dojmu da sam nešto zaboravila. “Taj apartman sam uzeo u dugoročni najam”, kaže Damien. “Ako si nešto zaboravila, hotel će nam to poslati.” “Apartman je tvoj?” Ne znam zašto sam iznenađena. Na kraju krajeva, Damien posjeduje pola svijeta, a već sam znala da ima i apartman u hotelu Century Plaza za svoje klijente koji odsjedaju u Los Angelesu. “Dovoljno klijenata dolazi u minhenske urede Stark Internationala da bi mi taj trošak bio isplativ.” To kaže ležerno, kao da najam najskupljeg apartmana u jednom od najskupljih hotela u Europi tristo šezdeset pet dana godišnje nije ništa veliko. “Ako posluga išta kaže, recepcija će nazvati moju tvrtku. Ne brini.” Kimnem, u nadi da tog poziva neće biti – a tada sama sebi u mislima opalim šamar kad shvatim što sam zaboravila. “Telefon”, kažem. “Moramo se vratiti.” Pokušavam se dosjetiti gdje sam ga ostavila, ali ništa mi ne pada na pamet. Možda u punjaču u baru? “Još je kod mene”, kaže Damien, a potom ga izvlači iz kožne torbe u kojoj nosi i osobne sitnice i dokumente. “O”, želudac mi se nelagodno stegne. Bila sam potpuno zaboravila ružnu poruku od sinoć i nisam presretna što me podsjetio na to. “Jesi li išta doznao?” “Još ne. Proslijedio sam je svojem osoblju. Nadam se da će

~ 114 ~


već znati nešto kad se vratimo u Sjedinjene Države. U međuvremenu je nemoj izbrisati.” “O. K.”, kažem, iako mi nije nimalo drago što ću vidjeti taj broj svaki put kad otvorim poruke. Damien je bio isključio moj telefon pa ga ja sad uključujem kako bih provjerila poruke, elektroničke i glasovne. Ne očekujem ih mnogo – Ollie je tu, a i zna da putujemo – ali Jamie, Evelyn ili Blaine su mi možda poslali poruku, pogotovo nakon što su čuli da je Damien oslobođen. Naravno, čeka me poruka od Jamie, puna sličica balona i konfeta, iza kojih slijedi: Jedva čekam da se vidimo, pa još malo balona. Zakolutam očima na njezine ludorije, ali i nasmiješim se. Pošaljem i ja njoj poruku s istim riječima: I ja jedva čekam da se vidimo. Evelyn i Blaine su također ostavili poruku, ali glasovnu, u kojoj su mi rekli koliko se vesele našem povratku i poručuju da zagrlim Damiena u njihovo ime. “Od mene ga i poljubi”, dometnula je Evelyn. Imam i dvije poruke elektroničke pošte. Prva je od moje majke i spazivši njezino ime lecnem se. Konačno sam dogurala do točke u životu u kojoj više ne živim pod njezinim pritiskom i znam da bih trebala jednostavno obrisati poruku bez čitanja i čestitati sama sebi na zdravom razumu. Ali do tog stupnja još nisam došla. Zato samo premještam poruku u arhivu. Jednog ću je dana ili pročitati ili ipak izbrisati, a danas je zdravi razum uspijeva tek gurnuti u privremeni odjeljak. Druga poruka je puno ugodnija. Od Lise je, žene koju sam tek nedavno upoznala, ali koja bi mi, nadam se, mogla postati prijateljica. Na brzinu pročitam poruku i izmami mi osmijeh na usne. “Dobre vijesti?” upita Damien. “Možda. Od Lise je.” Spremam se nastaviti, ali stigli smo do predvorja i kad izađemo iz dizala, ugledam Ollieja naslonjenog na zid, u živom razgovoru s prpošnom brinetom. Osjetim

~ 115 ~


napetost, podignem antene. Ollie je konačno zaručen za svoju “malo bivšu, malo sadašnju” curu Courtney, ali nije oličenje savršenog zaručnika, kao što dokazuje i njegov nedavni izlet u Jamien krevet. Moj oprez malo popusti kad se djevojka okrene i vidim o kome je riječ: jednoj od suradnica odvjetničke tvrtke Bender, Twain & McGuire. Tijekom priprema za suđenje susrele smo se nekoliko puta. Kažem sama sebi da su ona i Ollie vjerojatno samo kolege, ali pobjegne mi jedva čujno “sranje!” kad pravnica pruži ruku i nježno protrlja Olliejevu prije nego što se oproste i ona krene prema dizalu. “Razgovarajte kasnije”, kaže Damien i shvatim da me sve vrijeme promatrao kako gledam Ollieja. “Možda bi bilo dobro da se prvo malo primiriš.” Spremam se reći mu da se ne želim nimalo primiriti. Da se želim pošteno izderati na svog prevarantskog prijatelja. Ali znam da je Damien u pravu – sad nije pravo vrijeme za to pa samo nastavljam hodati uz Damiena, za nosačem i našom prtljagom. Ali Ollie ima druge planove. Ollie, koji sigurno ne zna da sam ga vidjela, produlji korak i sustigne nas. “Nikki”, kaže i zagrli me. “Danas letite?” “Letimo”, kažem. Namjerno zvučim hladno i jako dobro znam da će Ollie to primijetiti. Predobro me poznaje da mu to promakne. “Aha”, kaže i zabije ruke u džepove. “Znači, vidimo se na drugoj obali?” “Aha”, kažem. “Možemo na piće.” “Nego što.” Među nas se spusti tišina, nelagodna i puna duhova prošlosti. Sjećam se da smo ne tako davno bili nezaustavljive pričalice kad bismo se vidjeli. A tek kad bismo izašli na piće? Zaboravili bismo na vrijeme i redovito bi nas osoblje na kraju radnog vremena moralo izbaciti da bi mogli zatvoriti lokal.

~ 116 ~


Ali ta su sjećanja nježna, slatka. Nimalo nalik na oštru, opasnu stvarnost koja sada ispunjava prostor među nama. Pružim ruku prema Damienu i on je stisne, ulijevajući u mene snagu i prije nego što sam mu rekla koliko mi je potrebna. U Olliejevim očima vidim nešto što bi se moglo opisati kao žaljenje, ali brzo se okreće Damienu. “Još jednom čestitam, stari moj. Stvarno sam sretan što je sve ispalo kako treba.” “Cijenim to”, kaže Damien. “I hvala ti na trudu.” Glas mu je napet, ali i iskren i drago mi je zbog toga. Ne očekujem čudo, ali isto tako znam da ako Damien i Ollie ne pronađu načina da se sprijatelje, ni mojemu prijateljstvu s Olliejem nema lijeka. Opraštamo se i nastavljamo prema izlazu. “Možda sam ono umislila?” kažem Damienu kad se nađemo izvan dometa Olliejeva uha. Naravno, pritom mislim na onu djevojku, a Damien očigledno odmah razumije o čemu govorim. Želim vjerovati da je ono bio tek prijateljski dodir, ali sigurna sam da sam osjetila malo flerta među njima, a čini mi se i da bih Ollieja, da sam jedne noći nenadano svratila do njegove sobe na piće, zatekla u društvu. “Nisi”, kaže Damien, “a to će mu se kad-tad osvetiti. Možda ne zbog ove cure, ali sigurno zbog toga što živi u mašti i stvarnost će se kad-tad probiti do njega.” “Znam”, kažem. “Ollie je uvijek bio stručnjak za samozavaravanje.” Stiže naša limuzina i vratar nam otvara vrata, a nosač staje iza automobila, pospremiti naše kovčege i torbe u prtljažnik. Damien se zadržava dati im napojnice, ali ja sjedam, još uvijek razmišljajući o njegovim riječima. U pravu je. Stvarnost kad-tad sustigne svakoga. Jedino je pitanje možemo li mi to preživjeti. Čim Damien sjedne u limuzinu, primjećuje kakvim se mislima bavim. Vidim to na njegovu licu; pogled mu se smekša, sjedne do mene i nježno me primi za ruku. Ne govori

~ 117 ~


ništa dok se vozimo gradskim ulicama, tek kad izađemo na A9 i krenemo prema zračnoj luci. Ali ta duga stanka u razgovoru prolazi neprimjetno. Odmah shvaćam što želi reći kad se okrene prema meni. “To su različite stvarnosti, Nikki. Ti i ja smo zajedno, a zajedno možemo izdržati sve što nam svijet baci na ramena.” Duboko udahnem, potiskujući pitanja koja mi se gomilaju u grlu, guraju se i žele izaći. Jesi li siguran? Možemo li preživjeti? Možemo li doista uspjeti nakon što se naš mjehurić rasprsne? Damien nastavlja, možda ne primjećujući, možda ignorirajući moje neizgovorene riječi, koje se meni čine previše očiglednima da ih tako izbjegavamo. “Ollie ima priliku dobiti ovo što mi imamo. Biti dio nečega posebnog. Ali se boji i sad sabotira vlastitu sreću.” Pruža ruku i miluje moj obraz nadlanicom, toliko nježnim pokretom da imam osjećaj kao da ću se rasplakati. “Ja se ne bojim”, kaže. “Toga ne. A ni ti se ne bojiš.” Kimnem, jer u pravu je. Puno je toga čega se još uvijek bojim, ali veze s Damienom ne. “Što ti je Lisa napisala?” pita Damien, a ja još jednom shvaćam koliko je pronicljiv. Ne bojim se veze s Damienom, ali i te kako se još uvijek bojim pokretanja vlastitog posla. A Lisa, koja radi kao poslovna savjetnica, nije samo potencijalna prijateljica, nego i potencijalna suradnica. “Kaže da jedan njezin klijent seli tvrtku u Boston i daje u najam ured u četvrti Sherman Oaks po prilično prijateljskoj cijeni.” “To je sjajna vijest”, kaže Damien. “Možda”, odvratim. “Još nisam sigurna treba li mi ured.” Tijekom našeg boravka u Njemačkoj, Damien i ja smo često razgovarali o pokretanju moje tvrtke. Ne samo zbog toga što doista želim čuti što on o svemu misli – na kraju krajeva, ima li bolje osobe za poslovne savjete od milijardera koji je sve stekao

~ 118 ~


sam? – nego i zato što su nam razgovori o mojoj poduzetničkoj avanturi skrenuli misli sa suđenja. Damien je uvjeren da bih trebala pokrenuti posao, naći si ured i raditi kao dizajnerica aplikacija za manje tvrtke dok tražim veće projekte. Vidim zašto bi to bilo dobro, ali to ne znači da sam manje nervozna. “Barem bi se trebala naći s njom i vidjeti kakve su mogućnosti. Pametna je i na dobru glasu, a ima i dosta klijenata. Mogla bi ti pomoći.” Napravim grimasu, ali znam da je u pravu. Znam, jer smo već o ovome razgovarali nakon što mi je rekao da je njegovo osoblje provjerilo Lisu, tek toliko da potvrdi da je na mjestu. Tada sam ga počastila s nekoliko biranih uvreda i rekla mu da znam i sama na što sve trebam paziti. A on mene izjavom da bih mu trebala zahvaliti što mi je bar taj teret skinuo s ramena. Ta je noć završila kupkom i svijećama, ali to ne znači da me njegov postupak nije bio iživcirao. Ipak, na kraju ostaje činjenica da mi se Lisa sviđa. Razgovarale smo nekoliko puta i dobro se složile. Još sam uvijek nova u Los Angelesu i želim proširiti svoj mali krug prijatelja koje sam stekla otkako sam se tamo doselila. Odlučno joj otpišem da bih se voljela sastati s njom. Potom ubacim telefon u torbicu i nastojim smiriti disanje. Damien se nasmije. “Dobro si postupila”, kaže. “Čak ću te odvesti na ručak da proslavimo. Što kažeš na ribu i krumpiriće?” “Ribu i krumpiriće?” “Moram nešto obaviti u Londonu.” “U redu. Sofia?” “Smeta li ti to?” “Naravno da ne smeta.” O Sofiji ne znam previše; samo da je imala teško djetinjstvo i da su ona, Damien i njihov prijatelj Alaine bili bliski dok su se bavili tenisom. Znam da je nedavno upala u nekakve nevolje i da je

~ 119 ~


Damien frustriran njezinom nesposobnošću da se pribere, kako je to sam rekao. Znam i da je ona prva žena s kojom je spavao, ali to je bilo davno i već su dugo samo prijatelji. “Je li dobro?” pitam. “Ne znam”, odvrati pa provuče prste kroz kosu. “Ponovno je nestala.” Vidi se da ga to muči, ali pruži ruku prema mojoj i čvrsto je stegne. “Uz tebe sam”, kažem. “Što god trebao, gdje god i kad god.” Nikad nisam bila u Londonu, a ne mogu reći ni da ću ovaj put vidjeti bogzna što. Iz Damienova zrakoplova odvezli smo se limuzinom ravno u ured. Dok smo se vozili, vidjela sam promet, ljude i zgrade znatno starije od bilo kojih u Teksasu ili Los Angelesu. Ali nisam vidjela ni Tower Bridge ni Buckinghamsku palaču, čak ni njihovu koju pjevačku zvijezdu. Na neki mi je način i drago zbog toga. Ovo nije izlet. S druge strane, tko zna kad ću ponovno navratiti ovamo? Sad smo u londonskom uredu Stark International, smještenom u poslovnoj četvrti Canary Wharf, a Damienov ured zauzima polovicu trideset osmog kata. Zgrada je jako moderna, kao i unutarnje uređenje. Damien je većinu našega kratkog leta proveo sjedeći uz mene, planirajući kako će pronaći Sofiju, dok sam ja pravila bilješke o aplikacijama za mobilne telefone o kojima razmišljam u posljednje vrijeme te poslala poruke Evelyn i Jamie da im javim da smo na putu doma i da ozbiljno razmišljam o – pazite sad, cure – najmu poslovnog prostora. Sad sam sama. Besposleno stojim pokraj prozora i gledam van, u izmaglicu i oblake. Imam pogled na Temzu, ali ne i na ne znam što drugo, a čak ni ta poznata rijeka nije mi posebno zanimljiva. Misli mi jure na sve strane, a tad Damien uđe u ured, sa svake strane uz njega hoda po jedna žena sposobna

~ 120 ~


izgleda, obje oboružane tabletima i usred zapisivanja njegovih riječi. Kaže onoj slijeva da može ići pa se obrati samo onoj zdesna. Ta je u kasnim pedesetima, visoka i mršava, i izgleda mi krajnje učinkovito. Ranije mi ju je predstavio kao gospođu Ives, svoju osobnu pomoćnicu u londonskom uredu. Koliko se meni čini, jedan od glavnih zadataka joj je komuniciranje s ustanovom za liječenje od ovisnosti koja se brine o Sofiji i obavještavanje Damiena o tome. Još mi uvijek nije posve jasno zašto se toliko mnogo novca troši za Sofijino mentalno zdravlje. Jasno mi je da su prijatelji, ali koliko znam, Damien nema po jednog pomoćnika za detaljnu brigu o svakom svom prijatelju. “Javite mi čim kontaktirate Alainea”, kaže joj. Alaine je danas šef kuhinje u Los Angelesu, ali budući da su on, Sofia i Damien bili bliski u mladosti, nada se da se možda njemu javila. Staje iza radnog stola i spušta pogled na urednu hrpicu papira. “Budući da sam već u gradu, donesite mi dokumente vezane za projekt u Newtonu.” “Naravno, gospodine Stark.” Pred vratima zastaje i obrati se meni. “Drago mi je da smo se upoznale, gospođice Fairchild. Zao mi je što okolnosti nisu bile ugodnije.” “I meni je drago”, kažem. Ostajem pokraj prozora sve dok se vrata ne zatvore za njom, a tada stajem pokraj Damiena. “Jeste li imali sreće?” “Nažalost, nismo. Odjavila se iz posljednjeg centra za pomoć prije otprilike tjedan dana i odonda nitko nema pojma gdje je.” “O. Žao mi je.” Iskrivi lice u grimasu. “Nije joj prvi put, ali inače iskrsne nakon nekoliko dana u svom stanu u St. Albansu, pijana ili toliko drogirana da ne može stajati i vrijeme je za novi tretman odvikavanja.” “Koliko joj je godina?”

~ 121 ~


“Dvadeset devet. Godinu mlađa od mene.” Kimnem, razmišljajući o tom podatku. “I na odvikavanju je dobrovoljno? Mislim, nije joj sud tako naredio?” “Ponekad mislim da bi bilo jednostavnije da jest”, kaže bezizražajno. “Ali nije, dragovoljno je tamo.” “Shvaćam”, kažem, ali naravno da ne shvaćam. Damienov je radni stol velik koliko i kupaonica koju dijelim s Jamie, izrađen od kroma, stakla i polirane tikovine. Sjednem na njega, puštajući noge da vise i razmislim o svemu što mi je rekao – i o onome što nije. “Jasno mi je da si zabrinut da joj se nešto dogodilo”, počnem. “Ali nije mi jasno zašto. Punoljetna je i ima zakonsko pravo odjaviti se iz centra. Možda je odlučila malo putovati. Posjetiti stare prijatelje. Liječnici su rekli da je na korak od izlječenja, zar ne? Možda želi dokazati sama sebi da može ostati čista bez ičije pomoći.” Očekujem da se izviče na mene. Ali mi kaže – i to potpuno opravdano – da nemam pojma o toj curi. Ipak, ozbiljno razmišlja o mojim riječima. “Moguće je da si u pravu”, kaže. “Ali da ti odjednom nemaš pojma kamo je Jamie nestala, što bi učinila?” Budući da se ne tako davno točno to i dogodilo, jako dobro znam što bih učinila. “Sve mi je jasno, gospodine Stark.” “A imam i drugi razlog”, kaže. Ton mu je ležeran, baš kao i pokreti dok hoda prema mjestu uz prozor na kojem sam do maločas stajala. Prilazim mu i oboje se zagledamo preko industrijskoga dijela grada. Ali nije panorama ono što privuče moju pozornost, nego odraz Damienova lica na staklu. Glas i pokreti su mu možda ležerni, ali lice nimalo. Ništa ne govorim i on nastavlja nakon nekoliko trenutaka. “Sofia i ja imamo dogovor. Ja svaki put plaćam liječenje, a ona ga mora izdržati do kraja. Ne volim kad netko povrijedi takav dogovor.” Kimnem. Poznajući Damiena ovako dobro, savršeno razumijem što pod time misli. Jedino što još uvijek ne razumijem jest zašto ovo radi, pa iako sam prilično sigurna da

~ 122 ~


će se ovaj put ipak izderati na mene, odlučim ga upitati: “Zašto ti plaćaš liječenje? I to svaki put, jer ovo joj nije prvi, je li tako?” Tišina koja zavlada nakon mojega pitanja doima se neobično teškom i nisam sigurna da ću je moći dugo trpjeti. Kad Damien konačno progovori, glas mu je tih, ali ton hladan i nije mi jasno zbog čega. “Plaćam Sofijine račune otkad imam novca za to.” Moje je pitanje isto kao i prethodno: “Zašto?” i probija se s mojih usana prije nego što stignem razmisliti želim li ga postaviti. Gledam Damiena, njegov odraz u staklu. Ali Damien još uvijek gleda kroz staklo i ne mogu a da se ne zapitam vidi li doista grad ili gleda kroz njega. Vidi li mene pokraj sebe u odrazu? Ili Sofiju? Stegnem šake, jer ne želim biti ljubomorna na duhove prošlosti, ali svejedno osjetim kako se u mene uvlači razorno zrnce ljubomore. Damien još uvijek ne odgovara na moje pitanje i pomislim da sam možda otišla predaleko. Ali tada konačno progovori, a odgovor me ispuni ledenom jezom zbog njega samog i zbog nevine djevojčice koja je nekoć bila njegova prijateljica. “Jer je ona Richterova kći”, kaže Damien. “A on joj nije ostavio ni novčića.” Potrebno mi je nekoliko minuta da potpuno shvatim što je upravo rekao. “Sofia je Richterova kći, ali novac je ostavio tebi?” “Tako je”, kaže Damien. “I zato se ti sad brineš za nju? Zašto joj jednostavno nisi dao sav taj novac?” “Razmišljao sam i o tome”, kaže. “Ali kao prvo, već je tada imala problema. Bila je jako pametna, ali i nagla, a nikad u životu nije donijela ispravnu odluku. Zato sam osnovao zakladu. Može podizati novac za sve svoje potrebe. Kupio sam joj stan. Plaćam liječenja. Kad sve zbrojiš, ostaje činjenica da

~ 123 ~


danas ima život i imovinu baš zato jer joj nisam dao taj novac. Da jesam, vjerojatno bi se već bila predozirala i umrla. Ili u najboljem slučaju, sav bi novac ušmrkala, ubrizgala ili popila.” Kimnem, jer sad mi je sve jasno. “Ali istina je da bih joj pomogao i da nisam naslijedio novac.” Po prvi put otkako je progovorio okrene se prema meni. “Znala je što mi Richter radi. Njezino prijateljstvo mi je pomoglo da zadržim zdrav razum.” “O, Bože.” Nisam sigurna čuje li te riječi kroz moj dlan pritisnut preko usta, ali sigurna sam da vidi užas – i tugu – u mojim očima. “Znala je kakvo je čudovište njezin otac.” “Jest”, kaže. “I oboje smo preživjeli. Naposljetku sam ja ispao jači u svemu tome, ali kvragu, Nikki. Bila je uz mene.” Kimam glavom, a suze mi teku niz obraze. “A Alaine?” Damien odmahne glavom. “On nije znao. Stalo mi je do njegova prijateljstva, naravno. Ali moj odnos sa Sofijom je dublji.” Uhvatim ga za ruku i čvrsto stisnem. Ona sitna zrnca ljubomore posve su iščezla. Ni ne pada mi na pamet biti ljubomorna. Sada je želim naći jednako očajnički kao Damien. Sirotu djevojku koja je ono malo snage koju je posjedovala podijelila s Damienom, padajući pritom sve dublje u vlastiti pakao zbog spoznaje da krv tog čudovišta teče i njezinim žilama. “Pronaći ćeš je”, kažem. “Kad to ti nisi dobio što si želio?” Kao što sam se i nadala, ovo posljednje mu na usnice izmami blag smiješak. Privuče me k sebi i čvrsto zagrli. “Suđenje je sigurno bilo pakao za nju”, kažem. “Njezin otac. Ti.” Držim obraz naslonjen na Damienove grudi i njegov odgovor zatutnji kroz mene. “Nismo razgovarali o tome. Nije voljela misliti o tome da je Merle Richter bio njezin otac. Čuli smo se nekoliko sati prije nego što si ti doletjela u Njemačku. Očekivao sam da će spomenuti suđenje. Ali nije.”

~ 124 ~


Ne znam što da kažem pa mi padne kamen sa srca kad se glas gospođe Ives začuje kroz interkom, obavještavajući Damiena da ga Alaine čeka na videopozivu i pitajući želi li Damien da ga spoji na zaslon na zidu. Damien joj kaže da može i ukrasno se ogledalo na zidu na drugom kraju ureda zamagli pa poplavi. Tada odjednom ugledam Alaineovo lice. “Damiene”, kaže, “baš mi je drago da su optužbe odbačene.” “Hvala. Sjećaš se Nikki?” “Naravno. Drago mi je da se opet vidimo, Nikki. Nadam se da ćemo se sljedeći put vidjeti uz čašu mojega najboljeg vina.” “To bi bilo lijepo.” Kad sam upoznala Alainea, nisam bila sigurna s kojim naglaskom govori, ali Damien mi je rekao da je Alaine odrastao u Švicarskoj. Još uvijek ga ne razaznajem najbolje, ali čini mi se da sad čujem i utjecaj francuskog i njemačkog. “Oprosti što sam bio nedostupan kad si prvi put nazvao. Ostavio si poruku da se radi o Sofiji?” “Opet je nestala”, kaže Damien. “Odjavila se iz centra prije nekoliko dana i otišla. Nisam je uspio naći pa sam mislio da se možda javila tebi.” “Imaš sreće, prijatelju”, kaže Alaine. “Znam točno gdje je.” Susretnem Damienov pogled i vidim mu olakšanje u očima. “Gdje?” “U Šangaju.” “U Šangaju?” U Damienovu se glasu čuje nevjerica. “Zašto? Kad ste se čuli?” Alaine se malo namršti. “Prije tri... ne, prije četiri dana. Sjećaš se Davida, bubnjara kojim je bila očarana prije nekoliko godina? Čini se da mu bend nastupa u nekom klubu, bit će tamo tjedan dana. Rekla je da bi mogla svratiti i do Chicaga, jer se bend nada da bi i tamo mogli dobiti gažu.” Damien pritisne sljepoočnice prstima. Licem mu lebdi

~ 125 ~


neobičan spoj nježnosti i zabrinutosti. Očinski izraz, barem zamišljam da bi jednog dana tako izgledao zabrinut za našu djecu. Našu djecu? Ukočim se, ali ne od straha, nego od iznenađenja. Ta se misao javila nepozvana, ali ne plaši me. Upravo suprotno, nekako je smirujuća, kao da sam zavirila u budućnost i vidjela Damiena i obitelj. “Ona je tebe nazvala?” upita Alainea. “Pokušavao sam je nazvati, ali svaki poziv završio bi u glasovnoj pošti.” “Ovako kao i ti, preko kamere”, kaže Alaine. “Upitao sam je je li razgovarala i s tobom, ali rekla je da ti ne želi smetati tijekom suđenja. Iznenadilo me što te nije nazvala sad kad je sve gotovo, ali poznavajući Sofiju, vjerojatno nije ni vidjela vijesti.” “Možeš li je uključiti u ovaj razgovor preko računa s kojeg je zvala?” Vidim kako se Alaineove oči podižu, kao da traži nešto na zaslonu svojega računala. “Mislim da mogu. Čekaj malo.” Alaineovo lice ostaje na zaslonu, ali u kutu se otvori manji zaslon. Na njemu stoji slika djevojke kratko ošišane crne kose crveno obojenih vrhova. U uhu ima nekoliko naušnica, malih srebrnih kolutova. Njezino vilinsko lice je maleno i nježnih crta, a koža neprirodno blijeda. Tamne smeđe oči obrubljene su debelom crtom crne olovke, jedina boja na njezinu licu je na usnama, koje su pune i namazane krvavo crvenim ružem. Godine joj je teško odrediti, ali iako mi je Damien rekao da Sofia ima gotovo trideset, meni djeluje kao da nema ni dvadeset. S druge strane, ne znam koliko je ova slika stara. “Mislim da bi ovo trebalo upaliti”, kaže Alaine, ali zatim dometne: “Ah, kvragu i ta cura.” Potrebno mi je nekoliko sekundi da shvatim što se dogodilo, ali potom vidim crveno X kako se javlja preko njezine slike poput vodenog žiga. “Što je to?” pitam. “Zatvorila je račun”, kaže Damien. “Nemaš nikakav drugi

~ 126 ~


broj?” “Osim mobitela? Ne.” Alaineova usta su obješena, mršti se. “Kunem se da pola vremena nemam pojma što joj se mota po glavi. Ali rekla je da će me nakon Šangaja nazvati i reći mi kamo će dalje.” “Onda i ti nazovi mene. Zapravo, odmah me uključi u razgovor.” “Hoću. I, Damiene, ne brini. Pojavit će se ona već. Uvijek se pojavi. I ti i ja znamo da je u duši lutalica.” “Ona je u duši poremećena”, kaže Damien. “Nismo li svi?” odvrati Alaine, ali oči mu blistaju humorom i vidi se da ni ne shvaća koliko su te njegove riječi istinite. Čim se zaslon zacrni, Damien poziva gospođu Ives i daje joj niz uputa, uključujući i potragu za Davidom te pronalaženje njegova benda u Šangaju. Gospođa Ives pomno bilježi svaku riječ i obećava da će mu se javiti čim bude nešto znala. Kad ona izlazi, Damien me grli. “Jesi li dobro?” “Frustrirano”, kaže, “ali dobro.” Vidim mu na licu koliko je zabrinut, ali kad me pogleda u oči i nasmiješi se, zabrinutost nestaje. “Hvala ti”, kaže. “Na čemu?” “Na svemu.” Moj je osmijeh koji mu nudim uz odgovor toliko širok da me usnice zabole. “I drugi put, gospodine Stark.” “Mislim da sam zasad gotov ovdje”, kaže. “Nikad nisi bila u Londonu, je li tako? Želiš li da prenoćimo ovdje? Mogli bismo do Harrodsa. Ili pogledati nešto na West Endu ili razgledati grad.” “Ne”, kažem. “Samo želim biti s tobom. Samo želim doma.” “I to je još jedan razlog zašto smo savršen par”, kaže Damien. “Ja želim isto.”

~ 127 ~


“D OB R O DO Š LI , gospodine Stark, gospođice Fairchild. Biste li željeli čašu pjenušca?” “Da, molim”, kažem, zahvalno primajući čašu. Damien i ja sjedimo u zrakoplovu jedno do drugoga, u kožom presvučenim naslonjačima. Pred nama je ulašten stol, a jednako je ulaštena i blještava cijela ova velika putnička kabina. Sjedala su toliko udobna da mi uopće ne bi smetala ni u vlastitom stanu. Stjuardesa je visoka i mršava, ima punu glavu kovrča i izgleda istodobno slatko i profesionalno. Otpijem pjenušca i uzdahnem, priznajući sama sebi da ovakav život ima svojih prednosti. “Što je bilo s drugim zrakoplovom?” pitam Damiena. Iz Münchena u London letjeli smo manjim mlažnjakom, sličnom onome kojeg drži u hangaru u Americi. Iako je udoban, u usporedbi s ovim je nezanimljiv. “Ovo je Lear Bombardier Global 8000”, kaže. “Prelijećemo Atlantik, sjećaš se? A da ni ne spominjem da moramo preletjeti cijele Sjedinjene Države. Stoga sam mislio da bismo možda trebali uzeti zrakoplov koji može ponijeti dovoljno goriva za taj let. A i lakše mi je raditi kad imam pravi ured. I pravi krevet”, dometne, prelazeći prstom uz moje bedro, od čega zatreperim. “Ova spravica ima i ured i krevet?” “Ima spavaću sobu”, kaže. “Oho.” Želim ustati i krenuti u istraživanje, ali stjuardesa nas je već zamolila da se privežemo i zrakoplov sad vozi prema

~ 128 ~


pisti za uzlijetanje. Stjuardesa sad stoji pokraj svojega sjedala i govori nešto u mikrofon slušalica. Po svoj prilici razgovara s pilotom. Trenutak kasnije prekine razgovor pa priđe Damienu i meni. “Gospodine Stark, primili ste poziv od gospodina Maynarda. Pokušao vas je dobiti na mobilni telefon, ali bio je isključen. Kad je shvatio da ste u zrakoplovu, nazvao je kontrolu leta i zamolio da vam prenesu poruku da ga nazovete čim stignete.” “Možemo li odgoditi uzlijetanje?” “Naravno, gospodine.” “Nazvat ću ga odmah”, kaže, a potom izvuče telefon iz džepa. Promatram ga, mršteći se dok zove Charlesa. Ne mogu zamisliti zašto bi ga Maynard zvao – da se možda sud nije predomislio? Je li to uopće moguće? Proučavam Damienovo lice, ali s njega ne mogu ništa pročitati. Potpuno je bezizražajno, ne odaje baš ništa. To je Damienov izraz za sastanke s poslovnim protivnicima – izraz stvoren da čuva tajne, čak i od mene. Nakon nekoliko trenutaka Damien ustaje pa iako ga pokušavam uhvatiti za ruku, ne dopušta mi. Uopće me ne gleda. Kreće prema stražnjem dijelu kabine i nestaje u prostoriju koja je, pretpostavljam, ured. Pokušavam se usredotočiti na svoju knjigu, ali to je nemoguće i nakon što čitam istu stranicu barem trideset puta, Damien se konačno vraća. Kimne stjuardesi, koja dojavi pilotu da može krenuti, i do trenutka kad se Damien veže u sjedalu, ponovno smo spremni za uzlijetanje. “Što se dogodilo?” pitam. “Ništa zabrinjavajuće.” Još je uvijek hladan i ozbiljan pa osjećam kako mi se srce steže kao da ga je zarobila kakva ledena šaka. “Ali ipak se zabrinjavam. Charles ne bi nazvao kontrolu leta da nije nešto važno.” Nasmiješi se, ali taj osmijeh izgleda usiljeno, jer mu u

~ 129 ~


očima nema ni traga. “U pravu si. Ne bi.” “Pa što je onda?” “Dogodilo se nekoliko stvari na koje trebamo brzo reagirati, vezano za neke poslove kojima se bavim.” Glas mu je smiren, riječi savršeno razumne, ali ne vjerujem baš ništa od svega toga. “Nemoj me opet isključiti iz svega, Damiene.” “Ne isključujem te”, kaže odlučno. “Ali nema sve veze s nama.” Lecnem se od tih riječi, snažnih poput šamara. “Tako, dakle.” Prijeđem prstom preko knjige na svom krilu. “No, dobro.” “Nikki...” Glas mu više nije hladan. Nagnem glavu pogledati ga, također bezizražajna lica. “Sve u redu”, kažem. Potraži moje oči pogledom, a njegovo crno oko prodre toliko duboko u mene da mi se malo zavrti. Izdržavam njegov pogled koliko god dugo mogu, ali tada ipak odvraćam pogled jer bi mogao shvatiti da mu nisam povjerovala ni riječ. Nije mi jasno zašto je takav. Okrećem glavu i tvrdoglavo se zagledam kroz prozor dok zrakoplov ubrzava, jureći prema neizbježnom kraju piste. I dok se kotači odižu od tla, pomislim da smo i Damien i ja, baš kao zrakoplov, došli do točke nakon koje je povratak nemoguć. Kao i zrakoplov, možemo samo nastaviti naprijed ili pasti i izgorjeti. Nema treće mogućnosti. Dok iskosa pogledavam prema Damienu, koji je pred sobom raširio dokumente i na lice navukao masku tajni i strahova, osjećam kako i mene ispunjava snažan strah. Sjedim prekriženih nogu na uskom krevetu u spavaćoj kabini, osjećajući se prazno. Ponijela sam sa sobom praznu čašu za

~ 130 ~


pjenušac i sad je držim poput štafete – jedna ruka na dnu, jedna ispod čaške, među njima krhka staklena nožica. Bilo bi tako jednostavno, razmišljam. Jedva primjetan napor za mišiće. Kratak pokret i krc. Sekunda – možda i manje, i nožica bi ostala u mojoj ruci, slomljena i oštra poput noža. Zadigla sam suknju da mogu sjesti na krevet, a ispod tkanine rastegnute i napete preko mojih nogu vidim ožiljcima prošaranu kožu unutarnje strane mojega bedra. Mogu zamisliti kako bi bilo da povučem staklo duž najvećeg od njih. Mogu zamisliti bol koju bi izazvalo pritiskanje stakla na mekano tkivo. Osjećaj opuštenosti kad povučem staklo i moja koža popusti, baš kao i jeziva bol u mojim grudima. Otvaranje ventila i nestajanje svih tih sranja koja se već neko vrijeme gomilaju u meni. Želim to – o, Bože, želim to. Ne. Čvrsto stisnem oči, očajnički trebam Damienovu ruku. Ali Damien nije ovdje, sama sam i nisam sigurna da ovo mogu podnijeti. Polako prelazim zaobljenim rubom još čitave čaše preko bedra. Samo mali krc, samo lagan pritisak... Ne, ne, kvragu, ne. Neću to učiniti, odlučim i podignem čašu, spremna odbaciti je daleko od sebe, ali prene me odlučno kucanje na vratima kabine. Ne očekujem da je pred vratima Damien – on se vratio u ured mlažnjaka čim smo dosegli pravu visinu leta prije dva sata i odonda ga nisam vidjela. Pretpostavljam da kuca Katie, naša stjuardesa, koja me obećala pozvati čim posluži večeru. “Nisam gladna”, viknem, “još ću malo odspavati!” Ali vrata se naglo otvore i on stoji preda mnom. Damien. A ja sjedim s vražjim komadom stakla u ruci. Premjestim se tako da su mi noge ispružene, a leđa

~ 131 ~


naslonjena na sjajno drvo uzglavlja kreveta. Ležerno odložim čašu na noćni ormarić, nadajući se da Damien neće primijetiti u kojem su mračnom smjeru letjele moje misli. Dugo samo stoji na vratima pa se pobojim da neće reći ni riječ. Lice mu je ozbiljno, pogled tužan. “Trebala si mi reći da znaš da muljam”, kaže naposljetku i dopustim si malo odahnuti. Nije opazio čašu, nije shvatio kakvim se mislima bavim. “Naravno da ima veze s nama”, nastavi. “Ne postoji ništa u mom životu što nema veze s nama. Kako i bi kad se moj život vrti oko tebe?” “Ne počinji”, kažem, još uznemirena i na rubu. “Ne odvlači mi pozornost s problema romantičnim gluparijama.” Vidim tračak ljutnje u njegovim očima dok prelazi kabinu u tri koraka, a vrata škljocaju iza njega, zalupljena. “Gluparijama?” kaže hladnim glasom. “Isuse, Nikki, nećeš mi valjda reći da ne znaš koliko mi značiš?” Pruži ruku da me dodirne, ali zaustavlja se na nekoliko centimetara od mog lica. “Zar ti to ne govorim svakog dana otkako smo zajedno?” Osjećam kako iz njega isijava vrelina. Nasilna strast. Senzualna potreba. Zaklopim oči i drhtavo udahnem, a krv mi brže zakola kao odgovor na Damiena. O, da. Znam što osjeća prema meni. I ja osjećam isto prema njemu. Osjećam se živom u njegovu naručju. Izgubljena bez njega. On mi je sve. Zato sam spremna boriti se. Polako otvaram oči i nagnem glavu da ga odmjerim. “Znam”, kažem. “Ali to sad nije važno. Maynard te nije nazvao da porazgovarate o cijenama dionica, o novom logu tvrtke ili o tome što ćete posluživati na jebenom domjenku u sjedištu.” Gleda me kao da sam poludjela, a možda malo i jesam. Ali, kvragu sve, želim da me potpuno razumije. “Nismo sijamski blizanci, Damiene. Nema sve veze s nama. I to je u redu. Kvragu, to je i dobro. Ne želim ograničavati tvoju slobodu ništa više nego što ti želim predati svoju. Ali poznajem

~ 132 ~


svaki djelić tvog lica i vidjela sam sjenku koja ti je preletjela pogledom. Zato ne banaliziraj nešto što će možda utjecati na nas praveći se da je to tek sitnica zbog koje sljedećega četvrtka ipak ne možemo zajedno na večeru.” Podigne obrvu i odmjeri me. “Dakle”, kaže, a ta jednostavna riječ izražava i iznenađenje i priznanje. Nakon nekoliko sekunda prelazi i posljednji korak do mene i sjeda na krevet. Nježno me uhvati za ruku i vrškom prsta pažljivo prijeđe mojom kožom. Ali i dalje ništa ne govori, a tišina visi među nama, teška, puna i pitanja i nade. Sjetim se što sam pomislila kad smo konačno poletjeli – ili ćemo se nastaviti kretati ili pasti i izgorjeti. Na kraju više ne mogu izdržati. Posegnem za njim pa prijeđem dlanom preko njegova obraza. “Volim te”, kažem, iako te riječi jedva izlaze iz mojeg stegnutog grla. “Nikki.” Moje ime zvuči kao da je na silu iščupano iz njega i kad me privuče k sebi i čvrsto zagrli, zaklopim oči. Želim – ne, trebam – čuti iste riječi iz njegovih usta. Nije mi rekao da me voli od mojega prvog tjedna u Njemačkoj. Otkako su pripreme za suđenje ozbiljno počele, otkako su ga odvjetnici upozorili da ga možda čekaju zatvor i neizvjesna budućnost ako odbije svjedočiti. Ali sad to moram čuti. Očajnički želim da mi kaže te dvije male riječi. Ne zato što sumnjam voli li me, nego zato što se ne mogu oteti dojmu da smo na pravom putu za sraz sa stvarnošću i da će te riječi biti naš jedini štit nakon što ostanemo bez našega mjehurića. Ali Damien ništa ne govori. Jednostavno me grli, čvrsto me stežući rukama kao da mi nikakav drugi štit nije potreban. No kad progovori, njegove me riječi iznenade. “Novine su se raspisale o tome da sam nekoga potkupio kako bih se izvukao od optužbi.” Ukočim se i malo odmaknem, da mu mogu vidjeti lice. “Jebeni gadovi.”

~ 133 ~


Podigne kut usana. “Apsolutno se slažem s tvojom izjavom, ali da ti pravo kažem, čuo sam ja i gore od njih.” Pretražujem njegovo lice, ali ne vidim ljutnju, tako očitu na mojemu. Što god Damiena muči, nema veze s ovom apsurdnom besmislicom. Ovo je samo dio priče. “O. K.”, kažem. “I što još?” “Čini se da tužilac i suci nisu presretni zbog toga. Tužilac je izdao službeno priopćenje da su optužbe protiv mene odbačene nakon što su sudu podastrti novi dokazi.” Budući da se točno to i dogodilo, još uvijek ne vidim u čemu je problem. Ali ne kažem ništa i samo čekam. “I sad novinari pokušavaju iščeprkati te dokaze.” Aha... Čvrsto mu stegnem ruku. “Damiene, to je...” Zašutim, jer ne znam što bih mu rekla. Jezivo? Sjetim se koliko je bio shrvan nakon što se to dogodilo i pokušam to pomnožiti s milijunom, jer tako bi mu bilo da te fotografije budu objavljene u novinama i vidi ih cijeli jebeni svijet. Stegne me u grudima i koža mi se naježi od same pomisli na to. Ne mogu ni zamisliti kako je Damienu – ili koliko bi ga zaboljelo objavljivanje tih fotografija. Udahnem i pokušam ponovno. “Sigurno neće. Dokazi su zapečaćeni, zar ne? Što je Maynard rekao?” Brbljam bez veze, ali nemam pojma o pravu, a još manje o njemačkom pravu. Imaju li novinari pravo zatražiti objavljivanje dokaza? Hoće li im tužilac i sud predati fotografije da speru ljagu sa sebe samih? “Vogel se time bavi, a Charles će ostati u Münchenu i raditi s njim. Optimističan je, ali još je prerano da bismo mogli ikako predvidjeti kako će se sve riješiti.” “Razumijem.” Želim mu reći da će sve biti dobro, ali ne mogu se natjerati na laž. Jer ako te fotografije budu objavljenje, slomit će se. Damien je snažan, znam da će preživjeti. Ali poput ožiljaka na mojim bedrima, neke njegove rane neće

~ 134 ~


nikada zarasti. Djelić njega će umrijeti i neke stvari nikada neće biti kao prije. “Oprosti što sam te povrijedio”, kaže, prelazeći palcem preko mojih usana. Otvorim usta pa ih zatvorim oko njegova palca, uživajući u tom dodiru. “Zar mi nisi baš ti rekao da bol i strast idu ruku pod ruku?” promrmljam kad ga konačno pustim. Vidim kao mu se pogled puni strašću, a potom ostanem bez daha kad me gurne na leđa na krevet. Želja – snažna i vrela – eksplodira u meni toliko moćno da mi se zavrti u glavi. Trebam ga – trebam njegove ruke na svojim grudima i njegovo tijelo uz svoje. Trebam njegov jezik na svojim usnama i njegov kurac duboko u sebi. Trebam osjetiti da smo povezani. Trebam uživati u tome, zaogrnuti se time kao plaštem. Trebam osjetiti ono što već znam – da je Damien moj, da sam njegova i da ću to uvijek i biti. Rukama snažno drži moje zglavke, moje ruke ispružene iznad glave na krevetu. Drži me čvrsto i lecnem se od boli koju izaziva zatezanje kože pa glasno uzdahnem kad mi grubo zgnječi grudi kroz tanku pamučnu bluzu. “Uživaš li u ovome?” upita me. “Da. O, Bože, da.” Spušta usne na moje grudi, sišući kroz bluzu, zatim je zadigne i izvuče mi grudi iz grudnjaka. Obuhvati me nogama oko bokova pa jedva dišem i ne mogu se pomaknuti, jer me njegove ruke drže prikovane za krevet, a usnama pritišće moje sad gole grudi. Uvuče jednu bradavicu među zube, sišući toliko žestoko da se izvijem uvis i zastenjem kad me zagrize, snažnije i od srebrnih prstenčića stezaljki prethodne noći. Odmakne se, povlačeći moju bradavicu sa sobom, a moje tijelo krene za njegovim. Želim još – želim taj senzualni ugriz, tu zavodljivu bol. “Reci mi što trebaš”, zahtijeva.

~ 135 ~


“Tebe”, kažem. “Trebam tebe.” “Dovraga, Nikki”, zareži. “Nisam to mislio. Reci mi što trebaš.” I tada shvatim – pa naravno da je primijetio čašu u mojoj ruci. Naravno da je shvatio o čemu razmišljam. Damien zna, uvijek zna. “Trebam tebe”, kažem promuklo. “To je sve što trebam. Nisam mislila otići do kraja, kunem ti se. Samo sam razmišljala o tome, ali nisam mislila to i učiniti.” “Oh, dušo.” Zaklopi moja usta svojima, ljubi me gladno, divlje i s toliko žestine da se osjećam kao da ćemo se oboje rasplinuti. Ruke mu lete mojim tijelom i izvijam se pod njim, svaki me dodir rasplamsava još više. “Oprosti mi”, kaže. “Ja sam te doveo do toga i toliko mi je jebeno žao.” “Nisi”, kažem. “Ja sam kriva. Samo ja. A ti mi daješ snagu. 0, Bože, Damiene, molim te”, kažem, jer ne mogu istodobno voditi smislen razgovor i uživati u njegovu dodiru. “Sad, trebam te sad, molim te.” “Nikki.” Izgovara moje ime poput čarolije, već prodirući prstima pod zanemariv komadić tkanine mojih tangi i ulazeći u moju potpuno vlažnu pičku. “O, dušo.” Podignem bokove i promeškoljim se, ali njegova me ruka još uvijek čvrsto drži. Sva je ljutnja i sva povrijeđenost od maloprije nestala. Ovo je Damien, muškarac kojeg volim. Muškarac kojeg trebam i sad ga želim u sebi. Želim njegov dodir. Želim – dragi Bože, samo želim. Pusti moju ruku i raskopča hlače, oslobađajući kurac. Podignem glavu pa udahnem i zadržim dah kad ga vidim, golemog i krutog. Pomaknem ruku, silno ga želim dodirnuti. “Ne”, kaže i moram se ugristi za donju usnicu da suzbijeni uzdah razočaranja, ali ga poslušam, pružajući ruke nad glavu. “Požuri”, preklinjem ga. Raširim noge još šire, očajnički ga želim. Osjećam se poput tekuće vatre, utjelovljenja užitka, požude i strasti.

~ 136 ~


Tad se nađe nada mnom, njegove su usne na meni, vlažne i divlje, njegov kurac klizi preko mojega spolovila, okrutno me izazivajući, ali ne ulazeći u mene. Meškoljim se i koprcam, ali kad ni to ne upali, ugrizem Damiena za donju usnicu i gotovo mu naredim: “Sad, Damiene, poševi me odmah.” Zastenjem kad se žestoko zabije u mene. Moja je suknja podignuta oko struka, tange gurnute u stranu. Drži se nada mnom oslonjen na jednu ruku pokraj naših spojenih tijela. Druga mu je ruka nad mojom glavom, prsti isprepleteni s mojima. Zrakoplov poskoči u zraku i zajecam od užitka i straha kad prvo malo padnemo, a potom se vratimo na uobičajenu visinu i od tog naglog pokreta Damien se još jače nabije u mene. Želim osloboditi ruke – želim ga zgrabiti za stražnjicu i snažno pogurati u sebe – ali Damien me ne pušta. Prekida poljubac i, još uvijek nadvijen nad mene, pogleda me ravno u oči. Tijela nam se dodiruju samo tamo gdje drži moje zglavke prstima i tamo gdje njegov kurac snažno ulazi i izlazi iz mene. “To je to, draga”, kaže, zabijajući se dublje sa svakim pokretom, trljajući moj klitoris tijelom svaki put. “Želim te gledati dok svršavaš. Želim znati da sam te doveo do ruba i želim da skupa skočimo preko njega.” “Hajde”, potiče me, a u meni se rađa oluja poput eksplozije boja. “Hajde, dušo... o, da”, zastenje kad moje tijelo eksplodira oko njega. Orgazam se proširi mnome, tijelo mi se zgrči i zajecam od sirove želje. Nisam sigurna pokušavam li zapravo pobjeći od ove navale osjeta i osjećaja ili je produljiti da traje i traje. Znam samo da Damien ne prestaje udarati o mene, da se mišici mojega spolovila i dalje grče oko njega, da dlanovima stežem pokrivač, da pokušavam doći do zraka i da... “O, Bože”, zavapim kad me posljednji udar energije protrese tek sekundu prije nego što Damien svrši. Opustim se, potpuno mlohava tijela, a iako su mi kapci teški, ne zaklapam

~ 137 ~


ih, jer želim uživati u pogledu na čisti senzualni užitak na Damienovu licu. Potom mi se nasmiješi, toliko nježno da više ne želim ništa nego sklupčati se uz njega. Kao da mi čuje misli, Damien se spusti pokraj mene na krevet i ruka koja je do prije nekoliko trenutaka čvrsto držala moje zglavke sad lijeno prelazi mojom nadlakticom. “Dobro došla u Klub ljubitelja visina”, kaže Damien i prasnem u smijeh. Prevrnem se na bok i privinem uz njega, zadovoljena, zadovoljna i sretna. “Ti si ono što trebam. Ti si sve što trebam.” Potpuno sam se predala ovom muškarcu i sad je ponovno sve kako treba. Damienu i meni seks je potreban koliko i razgovor. On je naša metoda upoznavanja. Sredstvo uspostavljanja povjerenja. Rušenja i posljednjih zidova među nama. To je način da mi kaže da me voli, ali tijelom, ne riječima. Lebdim između sna i jave, ali Damienove me riječi razbude. “Bez obzira na to što odluči njemački sud, te će fotografije po svoj prilici naći put do javnosti.” U glasu mu se ne čuje ni jedan osjećaj, a to me pogodi više od bilo čega. Ležimo priljubljeni, moja leđa uz njegove grudi, njegova ruka prebačena preko mojega struka. Oči su mi i dalje zaklopljene, kao da ću time otjerati stvarnost svijeta. “Zašto to misliš?” “Mislim da si ranije bila u pravu”, kaže. “Mislim da je možda moj otac iza svega ovoga.” “Damiene...” Okrenem se prema njemu – moram ga gledati u oči. “Stvarno to misliš?” “Ima smisla. Ako ja završim u zatvoru, njegov izvor prihoda nestaje.” Usprkos činjenici da prema Damienovu ocu i moja majka djeluje kao draga ženica, Damien ga i dalje uzdržava. “Čak i da si u pravu, to bi samo objasnilo kako je sud došao do fotografija. Zašto, pobogu, misliš da bi želio da ih objave?” Protrlja palac i kažiprst, pokazujući da se radi o novcu.

~ 138 ~


Odmahnem glavom – nije mi jasno. “Tabloidi. Internet. Takozvane vijesti. Svi bi oni platili jako puno za nešto što bi im donijelo gledanost ili primamilo oglašivače.” “Kvragu”, kažem, jer je u pravu i jer je sve ovo jako vjerojatno. “Ali možda nije on.” “Možda nije.” Ali nisam sigurna vjeruje li uopće u to. “I što ćeš sad?” “Još uvijek razmišljam”, kaže, i u glasu mu čujem prizvuk opasnosti. “Reći ćeš mi kad odlučiš?” Utisne mi poljubac u čelo. “Hoću”, kaže. “Obećavam.” Duboko udahnem, razmišljajući koliko želi sve ovo nekako ispraviti, ali i znajući da je to nemoguće. “Koliko nam još treba do doma?” Djelomično želim da zrakoplov odmah sleti, djelomično da zauvijek ostanemo u zraku. “Još nekoliko sati”, kaže, ležerno me milujući po goloj ruci, dodirom lakim poput perca i vrlo poticajnim. “Ali ne idemo doma. Ne odmah.” “Ne idemo? A kamo idemo?” “Na jedno od meni najdražih mjesta”, kaže pa me poljubi u kosu. “Mislim da će ti se svidjeti.”

~ 139 ~


U SKA PL A NI N SK A C E ST A vijuga lijevo-desno toliko često da počinjem osjećati mučninu. Kasno je, ali puni mjesec baca svjetlo na borove što toliko gusto rastu duž ceste da se čini da se vozimo tunelom. Naš Jeep Grand Cherokee dovezao je zaposlenik Damienova osoblja do zračne luke Ontario pokraj San Bernardina. Nisam vidjela Damiena za upravljačem ničega osim sportskih automobila, ali ipak i u ovome djeluje kao da se sjajno snalazi. Zapravo se ne mogu sjetiti jesam li ikad vidjela da Damien izgleda kao da se ne snalazi. Njegovo smireno samopouzdanje daje mu snalažljivost u svakoj situaciji i shvatim da me baš zabavlja što tako lako može skočiti iz sobe za sastanke u avanturu u divljini. “Čemu se ti ceriš?” upita. “Zamišljam te samo s krpicom oko struka i štapom plemenskoga poglavice u ruci”, priznam. “Damien Stark, veliki vođa.” “Molim te reci mi da to ne očekuješ od mene”, kaže. “Osim ako se i sama ne planiraš presvući u nešto takvo, u stilu Raquel Welch.” “Mislim da ti se ni u tom slučaju takva avantura ne bi svidjela”, zadirkujem ga. “Mislim da su u doba pračovjeka žene bile zadužene za kuhanje.” “Dobro kažeš”, bezobrazno se isceri. Ne trudim se izgledati uvrijeđeno. Oboje znamo da moje kuharske vještine prestaju nakon što skinem plastiku s poklopca i namjestim mikrovalnu

~ 140 ~


pećnicu za pet minuta. “Jesmo li blizu?” Rekao mi je samo da me želi nekamo odvesti prije nego što se vratimo u Los Angeles, ali ni riječi nakon toga. “Još jedno skretanje.” Jeep skreće nadesno i kroz manju prazninu u drvoredu na trenutak ugledam bljesak jezera Arrowhead poput dijamanta na mjesečini. Samo sam jednom bila u planinama San Bernardino, kad sam išla posjetiti Jamie za Božić. Te je godine snijeg pao rano, a nas dvije unajmile smo auto sa zimskim gumama i polako se uspele na planinu do Big Beara. Na kraju ni jedna od nas nije stala na skije, ali sjajno smo se provele sjedeći u planinskom hotelu i pijuckajući kavu s viskijem, odmjeravajući muškarce u uskim skijaškim hlačama. Još nekoliko zavoja i jezero nam iščezne s pogleda. Ja sam posve izgubljena, ali Damien očigledno vrlo dobro zna kamo idemo. xbxaxlx.kxaxnd .x xoxwn .x xlxoa.xx.dx.xox.rx.gx.Meni još uvijek ne govori ništa pa iako sam sad već prilično sigurna da me vodi u planine, nemam pojma idemo li u planinarski dom, hotel, vikendicu nekog njegova prijatelja ili na još jedan od Damienovih posjeda. Svjetla našeg automobila prelete preko drvenog znaka na kojem piše da ulazimo na privatni posjed. Damien skreće na prilaznu cesticu, koja se pokazuje kao još uža, još strmija. Drveće raste posve blizu cestice s obiju strana automobila i u svem tom mraku hvata me lagana klaustrofobija. Potom dolazimo do najvišeg dijela cestice i pred nama se uzdiže vikendica u planinskom stilu, ugniježđena među visokim borovima. Veličanstvena je: ima drveni krov i kamene dimnjake te toliko tornjića i balkončića da dobivam dojam da nikad nismo ni otišli iz Bavarske. Ili da smo na putu kući pogrešno skrenuli i završili u Švicarskoj. Damien uspori i stane pred vratima od lijevanog željeza, a potom spusti prozor i ukuca pristupni kod. Odmah mi postane jasno da ova ekstravagantna građevina nije nikakav hotel,

~ 141 ~


planinarski dom ili wellness centar. “Ovo je tvoje?” Pažljivo proveze Jeep kroz dvokrilna vrata što se polako rastvaraju. “Želio sam neko mjesto na koje ću moći zbrisati vikendom. Nešto do čega ću se moći sam odvesti kad god mi puhne. A ipak daleko od svega.” “A što nedostaje Palm Springsu? Tvoj hotelčić u Santa Barbari ti je predaleko?” “Stan u Palm Springsu je na terenu za golf”, kaže, “a kako me golf ne zanima previše, u njemu najviše uživa moje osoblje. Što se Santa Barbare tiče, hotel je fantastičan, ali ponekad jednostavno želim biti sam. Ili ne sam”, kaže, pružajući ruku prema mojoj. Uzvratim dodir i nasmiješim se. “Znaš one aplikacije za mobitel koje ti daju da staviš zastavicu na karti na mjesta u kojima si živio ili ih posjetio, koje ti pokazuju odakle su tvoji frendovi na Facebooku i slično?” “Aha.” “Moramo ti napraviti takvu za sva tvoja imanja.” Umjesto odgovora ponudi mi arogantan osmijeh. “Bacit ćemo se na to. Zatim ćemo zapiknuti zastavicu na svako od njih, jedno po jedno. Samo su neka od njih propisno krštena.” “Ma je li? Ako je već tako, možda bismo trebali početi s ovim posjedom na Arrowheadu”, kažem. “I to možda večeras.” “Ne mogu zamisliti bolji način za provesti večer. Ili jutro. Ili poslijepodne.” Široko se osmjehnem i još jednom pogledam golemu kuću. “Ovo je golemo. Ja sam za to da krstimo samo nekoliko soba, a potom krenemo na druge lokacije. Za ovo će nam trebati, recimo, godina dana?” “Ma nije toliko golemo”, kaže. “Samo osamsto pedeset četvornih metara.” “Garsonijerica, dakle”, kažem sarkastično. “Ili tisuću, ako računamo i kućerak za goste”, kaže,

~ 142 ~


pokazujući manju kuću povezanu s glavnom zatvorenim hodnikom. “Tamo žive pazikuća i njegova supruga. Rekao sam im da dolazimo na neformalno opuštanje i da ćemo se snaći i sami.” “Zvuči dobro. Ja sam jako vješta u opuštanju.” “Na imanju su bazen, hidromasažni bazenčić, terasa s roštiljem i pristup nekolicini održavanih planinarskih staza. A osim toga”, dometne uz zločest osmijeh, “i nekoliko vrlo udobnih kreveta. Možemo se opuštati gdje god želiš.” “Ja sam ti za raznolikost”, kažem. “Može krevet, može kada... Sve dok se ne opuštam sama, sve mi odgovara.” “Sviđa mi se kako razmišljaš.” Ugasi motor automobila i okrene se u sjedalu, pogledati me u oči. “Ali nismo samo zato ovdje”, kaže ozbiljno. “Razmišljao sam o onome što si rekla. O tome kako će nas stvarnost kad-tad zaskočiti. Mislim da bi i tebi i meni dobro došlo da se u stvarnost vratimo korak po korak.” “Možemo mi polako koliko god ti želiš”, kažem. “Ja se neću buniti.” Potom se sjetim svojih planova i iskrivim lice u grimasu. “Samo što ja moram biti u Los Angelesu u petak ujutro. Lisa me vodi do onog uredskog prostora.” “Može. U petak ujutro vraćamo se u stvarnost. Bit će to tužan dan.” “Ma ne glumataj”, kažem. “Znam da ćeš staviti slušalicu u uho i početi dogovarati poslove i prije nego što prijeđemo onaj prag.” “Neću”, odvrati, a u pogledu mu bljesne poznata mi iskra. “Imam drugi plan nakon što prijeđemo taj prag.” “Imaš, ha? Kladim se da znam koji.” I moram priznati da se veselim tom planu. Kad Damien ima plan, ja se uvijek veselim. Izlazimo iz auta i prelazimo preko širokog drvenog mosta koji vodi do masivnih vrata kuće. Stojim iza Damiena dok ih otključava, ali čim prijeđem preko praga, dočeka me vrlo glasan, vrlo poznat vrisak: Jamie.

~ 143 ~


Iza nje visi široki transparent, obješen s jedne na drugu stranu hodnika, a pod stropom se gužvaju deseci helijem punjenih balona. Pogledam Damiena i shvatim da je jednako iznenađen koliko i ja. “Nisi znao?” upitam, dok se Jamie baca na mene i čvrsto me grli. “Znao sam za Jamie”, kaže Damien, a Jamie seli zagrljaj s mene na njega. “Nema boljeg načina da se vratimo u stvarnost nego da dovedem Jamie ovamo. Jamie je prava za to.” Nasmijem se i složim s tom izjavom, pogotovo zato što mu Jamie u znak odgovora plazi jezik. “Ali ukrasi? O tome nisam imao pojma.” “Ma daj, molim te”, kaže Jamie. “Pa slavimo. Transparenti, baloni, hrana, piče.” Okrene se prema meni, gledajući me razrogačenim očima kao da je upravo prošla kroz vrata raja. “Ovdje ima toliko svega i svačega da nećeš vjerovati.” Nagnem glavu prema Damienu i opako se nasmiješim. “Takav ti je Damien”, kažem. “Kralj pretjerivanja.” “Čuvaj me se”, kaže Damien pa me nježno pljesne po stražnjici, a potom obgrli rukom oko struka i strastveno poljubi, nimalo se suzdržavajući pred mojom najboljom prijateljicom. “Jebeš stvarnost”, prošapće nakon što me pusti. “Želim da ostanemo u našem mjehuriću koliko god možemo.” Da, pomislim dok se naslanjam leđima na njegova prsa i stinem mu ruke kojima me grli. I ja. “A kamo točno idemo?” pita me Damien sa suvozačkog sjedala. “To je iznenađenje”, odvratim. “A sad budi tiho prije nego što nam dođem glave.” Nisam navikla voziti ovako velik auto, a pogotovo na ovako vijugavoj i uskoj cesti, ali iznenađenje koje smo Jamie i ja isplanirale ne bi bilo iznenađujuće kad bi nas Damien morao do njega odvesti. Sumnjičavo me odmjeri. “Dobro iznenađenje koje završi

~ 144 ~


striptizom? Ili loše iznenađenje?” “Isuse mili”, javi se Jamie sa stražnjeg sjedala. “Meni će pozliti od vas.” Suspregnem osmijeh i usredotočim se na Damiena. “Znači, tebi je loše svako iznenađenje na kraju kojeg sam ja još uvijek odjevena?” “Tako nekako”, kaže, a u retrovizoru vidim Jamie kako prekriva uši dlanovima. Nasmijem se. “Onda mislim da će ovo biti jako loše iznenađenje.” Zavali se u sjedalo ukoso, ispruži noge i zagleda se u mene. Ruke zabaci iza glave, ispreplete prste. Izgleda potpuno opušteno i apsolutno seksi. “O. K.”, kaže polako. “Slušam.” “Ti mu reci”, kažem Jamie. “Ideja je tvoja.” “Otkrile smo bar u Crestlineu koji ima karaoke večer”, kaže Jamie. “Ma zar stvarno?” upita Damien bezizražajno. Pronašla ga je zapravo Jamie, ali ja sam se odmah složila da bismo trebali tamo izaći. Nakon vijesti koje je primio u zrakoplovu, odlučna sam da se zabavimo koliko god možemo. Ili sam barem bila. Sad možda više nisam. Jer koliko god dobro poznavala Damiena Starka, nemam pojma što trenutno misli. “Zavest ćeš me serenadom?” pita. “Neću.” “Zavest ćeš Jamie serenadom?” “Ni to.” “Dobro”, kaže. Moj osmijeh malo izblijedi. Jamie, Ollie i ja smo obožavali karaoke i uvijek bismo u baru pronašli lijek za loš tjedan. Ali Damien nije kao Jamie, Ollie ili ja, a s obzirom na to koliko me trenutačno bezizražajno promatra, lako je moguće da sam pogrešno procijenila privlačnost našega večerašnjeg odredišta. Pogledam Jamie u retrovizoru, a ona kratko slegne ramenima.

~ 145 ~


Baš se spremam reći da sam se samo šalila i da smo zapravo na putu za restoran s pet zvjezdica u kojem ćemo raspravljati o financijama i dionicama, kad primijetim da mu se usnice zadižu u kutovima, a oči svijetle sve jačim osmijehom. “A ja mislio da ti mene voliš”, kaže. Prisilim se da ne pokažem koliko mi je laknulo. “I volim.” “Pa si pomislila da bi pjevanje loših šlagera iz sedamdesetih moglo biti dobar način da mi to pokažeš?” Stanem ispred znaka stop i iskoristim priliku da ga pogledam. “Zezate li vi mene, gospodine Stark?” “Ne bih ja nikad”, kaže, ali pogled mu je šaljiv. “Aha. Zapravo sam mislila pjevati Sinatru ili tako nešto, ali mogu ja raspaliti i po sedamdesetima ako te to veseli. Spremna sam na kompromis.” Pogleda me krajnje razvratno. “Baš mi je drago što to čujem, gospođice Fairchild.” “Eno ga”, javi se Jamie sa stražnjeg sjedala. Pokazuje blještavo osvijetljenu zgradu nedaleko niz ulicu. “To je to, hvala Bogu. U ovom autu postaje prevruće.” Progutam odgovor na to. Damienu i meni ništa nije prevruće. Koliko god bilo vruće u autu, u baru je još i gore. Malen je, krcat, zadimljen i unutra je toliko vruće da je zrak ljepljiv. Ali iskreno rečeno, zbog svega toga još je privlačniji. Vidim da i Damien jednako misli dok prolazimo dvostrukim drvenim vratima i ulazimo u slabo osvijetljenu unutrašnjost. “Ugođaja ne nedostaje”, kaže, spuštajući dlan nježno na moja leđa i osvrćući se po baru. “Što kažete na onaj stol?” pita Jamie, a Damien i ja krećemo za njom do stola za četvero blizu pozornice. “Naručite mi nešto zabavno”, kaže Jamie pa nestane u smjeru toaleta. Karaoke večer već je u punom zamahu i dok sjedamo za svoj stol, golemi muškarac s bradom drvosječe daje sve od sebe s I Will Survive Glorije Gaynor otprilike jednako energično kao

~ 146 ~


i sama Gloria. Malo se zavalim u stolac i, puna sućuti zbog njegove sramote, spuštam dlan preko usta. Damien me pogleda i nasmije se. “Nećeš uskočiti i pomoći mu?” “Neću”, kažem. “Trenutačno mi ne treba bol.” Vidim da Damien zna da se samo šalim, ali svejedno nagne glavu i ozbiljno me odmjeri. Prevrnem očima i uhvatim ga za ruku pa čvrsto stisnem. “Oprosti”, kažem. “Ne smijem se šaliti s time.” “Ne smetaju mi šale”, kaže, “sve dok tebi ne smeta što ja pokušavam zaključiti šališ li se doista ili se iza toga nešto krije.” Okrenem glavu da izbjegnem njegov pogled. Ne mogu otjerati iz glave misli o tome koliko sam u zrakoplovu došla blizu da razbijem onu čašu i povučem oštro staklo preko kože bedra. Ipak nisam. Činjenica da smo oboje svjesni te moje pobjede daje nam snage da se okrenem prema njemu i pogledam ga u oči, doduše, očekujući prigovor na njegovu licu. Ali čeka me samo ljubav. “Uvijek ću se brinuti”, kaže nježno. “Ne mogu to isključiti pritiskom tipke ili privremeno zaustaviti. Ti mi značiš više od bilo čega na svijetu, ali svejedno oboje znamo da sam nekoliko puta došao jako blizu tome da te slomim. Zato se ljuti na mene koliko god želiš, ali ne traži od mene da se prestanem brinuti ili sumnjati u tvoje riječi. Ne mogu. Ne želim.” Polako se nasmiješim. “Ne mislim na svoju bol”, kažem ležerno, odlučna u namjeri da vratim atmosferu na pravi put. “Nego o boli koja čeka sve vas ako se ja popnem na pozornicu.” “Što i hoćeš”, kaže s vragolastim osmijehom. “Ne, baš i ne. Nema šanse.” “Hmm.” Ustaje i neko me vrijeme odmjerava, a potom kimne. “Dobro onda”, kaže. “Ne moraš.” Odahnem od olakšanja. Damien se prigne i poljubi me u

~ 147 ~


obraz, a potom krene prema dečku koji večeras pušta glazbenu podlogu. Malo me uhvati panika kad vidim da ga je dečko prepoznao. No tada samo kimne i utipka nešto u računalo, a Damien se popne na pozornicu. U grudima me steže i jedva dišem, ali Damien ne izgleda ni najmanje nervozno. Stoji pred ekranom na kojem se već vide prvi stihovi pjesme, obasjan svjetlima odozgo. Odjeven u traperice i ležernu lanenu košulju, meni je najseksi muškarac na svijetu. I samo je moj. Kucne po mikrofonu i barom odjekne glasan zvuk od kojeg poskočim. Malo se promeškoljim i tada ugledam Jamie, koja hita prema meni, gledajući me razrogačenim očima, zapanjena koliko i ja. Damien se zagleda u publiku, izgledajući opušteno i pun samopouzdanja kao da stoji u vlastitom uredu i sprema se na prezentaciju za klijente. “Planirao sam otpjevati Don’t Go Breaking My Heart Eltona Johna i Kiki Dee, ali imam malih logističkih problema s duetom.” Osjećam kako se pogledi gostiju okreću prema meni. Nisu me teško pronašli, jer Jamie je prasnula u glasan smijeh i uperila oba kažiprsta u mene. Prekrijem oči dlanom i pognem glavu sakriti crvene obraze, neodlučna je li mi sve ovo zabavno ili se jako ljutim na Damiena. S druge strane, sama sam kriva. Možda je Jamie pronašla karaoke bar, ali ja sam objeručke prihvatila njezin prijedlog. Trebala sam znati da će Damien naći način da ovo okrene u vlastitu korist. Duboko udahnem pa spustim ruku s lica i zavalim se u stolac, a Damien nastavi. “Zato sam se odlučio za šlager.” Pogleda ravno u mene. “Za tebe, draga.” Obrišem suze koju su navrle i osmjehnem se drhtavo, ali sretno. Glazba počne i odmah, kao velika ljubiteljica Sinatre i njegova društva, prepoznajem pjesmu koju je odabrao. Suze se odmah vrate kad Damien zapjeva prvi stih You’re Nobody Till

~ 148 ~


Somebody Loves You Deana Martina. Glas mu nije savršen, ali je snažan i ima sluha, a publika je začarana. Tada zakorakne s pozornice, noseći mikrofon sa sobom, pa krene prema našem stolu. Njegov glas ispunjava prostor, snažniji je i od pljeska i povika gostiju, koji uživaju u ovom spektaklu. Pola njih ima telefone u rukama i sigurna sam da ćemo sutra biti po cijelom internetu, ali kad mi Damien odjednom pruži ruku, nije me briga. Primam je i svijet nestaje. Opčinio me i na trenutak, na sekundu pomislim da bi Sinatrina pjesma Witchcraft bila prikladnija, jer ja sam posve začarana. Ne znam kako se točno to dogodilo, ali odjednom shvaćam da stojim i da Damien gleda ravno u mene, a cio bar kao da je iščezao. Postojimo samo Damien, njegova pjesma i ja. Pjeva kao da vjeruje u svaku riječ stihova, čiji me zvuk rastapa. Potom pjesmi dolazi kraj, ja plačem, publika plješće. Damien me zagrli i donekle sam svjesna pljeska, kamera mobitela i povika. Ali zapravo ne primjećujem ništa od svega toga. Vidim samo Damiena. Do nas se Jamie osmjehuje drhtavim osmijehom, očiju suznih, ali i sretnih. Ne puštaj ga, oblikuje mi poruku bez glasa. Kimnem umjesto odgovora i čvršće zagrlim Damiena. Znam, pomislim. Znam.

~ 149 ~


K A D S E V R AT I MO iz bara već je kasno, ali svjež noćni zrak i Damienova kamenom popločena terasa previše su primamljivi da im odolimo. Terasa gleda na uredan travnjak koji se spušta do privatnog mola i glatke površine jezera. Nebo je vedro, mjesec pun. Baca svjetlo na jedra i trupove različitih brodova usidrenih uz obalu, dodajući točkice boje u prizor koji bi inače bio potpuno siv. Jamie se odmah baca na golemi vanjski naslonjač. Konobarica je na Jamieno pitanje što bi bilo zabavno popiti odgovorila: “Votka-koktel”, i sad Jamie lebdi u izmaglici izazvanoj votkom s okusom šlaga. Ja gledam Damiena, a potom odlazim u kuću po mineralnu vodu. Kad se vratim, Jamie pjevuši Come Josephine, In My Flying Machine i bulji u zvijezde, a Damien je potpuno zbunjeno promatra s našeg naslonjača za dvoje. Pogledam ga. “Voli Titanic”, kažem umjesto bilo kakvog drugog odgovora. “Nadam se da to ne znači da se utapaš”, kaže Damien Jamie. Jamie se samo nasmiješi i odmahne glavom. “Ne, super mi je. Ovo je baš lijepo. Vi ste mi baš super.” Osloni se na taktove. “Možda bismo mogli obići lokalne klubove.” “Super ideja”, kaže Damien, a ja razjapim usta. “Ali ja imam još bolju. Možda bismo mogli ostati doma.” Jamie uperi prst u njega. “Super. Su-per.” Pogleda mene.

~ 150 ~


“Ovaj je pametan. I zgodan”, doda šapatom koji se čuje na metre. “Znam”, kažem. Malo se sramim zbog nje, malo me zabavlja. Jamie zaškilji prema Damienu. “Kladim se da bih te rasturila u pokeru”, kaže. Damien me pogleda i naceri se. “Tko sam ja da odbijem ovakav izazov?” “Dobra je”, upozorim ga. Jamie i Ollie su proveli mnoge večeri igrajući poker. “Naravno, bolja je kad je trijezna.” Jamie se nahereno nasmiješi. “Možda i jesam trijezna. Možda je sve ovo blef.” Nakon četiri dijeljenja i pet izvlačenja, i nama se čini da je Jamie trijezna. Ja gubim da se sve praši, a ni Damienu ne ide znatno bolje, dok Jamie pred sobom ima golemu hrpu žetona. “Moram ti reći da si pao u mojim očima”, kažem Damienu. “Ne znam mogu li biti s muškarcem koji gubi u pokeru.” “Ali ja gubim jako šarmantno”, kaže. Jamie podigne ruke kao da kaže: A što ja mogu? “Ja sam fantastična”, kaže. “Nemoj sad reći da te nisam upozorila.” Damien se zavali na mali naslonjač na kojem sjedimo nas dvoje, ispruži noge pred sebe i položi karte licem prema dolje na mali stakleni stol. “Vama dvjema je jasno da se vještina u pokeru razvija, da nije dovoljno pobijediti samo u jednom dijeljenju?” Jamie i ja razmijenimo poglede, a potom ona pogleda Damiena. “Drugim riječima, dosad si držao oko na meni.” Podignem obrvu. “Bolje ti je da nisi”, kažem ja, praveći se da sam ljuta. Svi se nasmijemo, ali tada Jamie baci karte na stol i zavali se u stolac. “E pa, peh, ali ja mislim da ću se sad onesvijestiti.” Čekam da vidim hoće li još nešto reći, ali samo čujem tiho hrkanje. “Jamie?” kažem glupavo.

~ 151 ~


“Spava”, kaže Damien. “To je od votke i šlaga”, kažem. “Ubojita kombinacija.” “Da je odnesem unutra?” Razmišljam o tome da odem po deku i pustim Jamie da prespava na terasi, ali zaključim da će joj biti bolje na madracu i plahtama, bez jarkog sunca na licu ujutro. “Možeš li je podići?” “Sićušna je”, kaže. “Mislim da ću nekako uspjeti.” Podigne je bez muke i Jamie se privine uz njega, izgledajući poput djeteta u njegovu naručju. Otvorim mu vrata, a Jamie se probudi na točno toliko da mu se pospano nasmiješi. Očekujem da kaže nešto koketno i tipično za Jamie. Ali kaže nešto od čega me preplavi toplina. “Ti si jako dobar za nju, znaš li ti to?” “I ona je dobra za mene”, kaže Damien, od čega se toplina još više raširi mnome. “To sam i mislila”, kaže Jamie i ponovno zaspi. Votka i šlag, ubojita kombinacija. Zastanem na vratima njezine sobe prije nego što ih zatvorim, nježno je gledajući. Jamie zna biti totalna propast, ali je ipak moja najbolja prijateljica i u ovakvim trenucima se sjetim zašto. “Dakle, recite mi, gospođice Fairchild”, kaže Damien dok ga slijedim prema najvećoj sobi. “Koliko ste votke s okusom šlaga vi konzumirali?” “Meni je to preslatko”, priznam. “Ali popila sam nekoliko čaša viskija.” “Ma što na kažete. To zna biti jako skupo.” Priđem mu korak bliže, uživajući u vrelini zraka među našim tijelima. “Možda biste mogli povratiti potrošeni novac na pokeru.” “Zanimljiv prijedlog”, kaže. “Ali predložio bih mali dodatak dogovoru.” Nagnem glavu u stranu. “Pokušavate pregovarati,

~ 152 ~


gospodine Stark?” “Uvijek.” Priđe mi korak bliže. Stoji tik do mene, moje grudi će se očešati o njegova prsa ako malo dublje udahnem. Prigne glavu niže, dok mu se usne ne nađu do mog uha. Još me uvijek ne dodiruje, ali dovoljan je dodir njegova daha da mi se niz kralješnicu sliju žmarci. “Poker na skidanje, gospođice Fairchild.” Vrelina u njegovu glasu jednaka je onoj u njegovu pogledu pa malo zadrhtim. Ali ne smijem odmah popustiti. Stoga mu uzvratim jednakim pogledom, izvijajući usne u osmijeh kad vidim početak njegove erekcije pod trapericama. Polako podignem oči i potražim njegove, koje me dočekaju pune vatre. Nagne glavu kao da želi reći: Da, molim. Progutam čvor u grlu. “U redu, gospodine Stark”, kažem pa se uputim prema našoj sobi. Zastanem na vratima i okrenem se. “Spremite se ostati bez odjeće.” Moja prijetnja pokaže se kao neuspjela prijevara, jer dvadeset minuta kasnije ostajem bez japanki, lagane veste koju sam bila navukla da se zaštitim od hladna zraka s jezera i majice kratkih rukava. Sjedim u svojoj kratkoj ružičastoj minici, blijedoljubičastim tangama i sićušnom grudnjaku izrezanom toliko nisko da moje uzdignute bradavice proviruju kroz nježnu čipku na vrhu košarice. Damien je još uvijek potpuno odjeven. “Sigurno ne varaš?” “Inače nikad. Ali da bih tebe vidio golu, posegnuo bih i za time.” “Aha!” Ljutito uperim prst u njega. Nasmije se. “Na sreću, sav onaj viski koji si popila spasio me od toga. Ne ide vam najbolje, gospođice Fairchild.” Podignem obrvu. “Nije vam palo na pamet da vam spremam zamku?” “A, spremate, ha? To je vrlo zanimljiv podatak.” Kimne glavom prema kartama u mojoj ruci. “Da vidimo što imaš.”

~ 153 ~


Pokažem karte, sva puna sebe. “Par kraljeva i as.” “Nije loše”, kaže. “Šteta samo što ja imam ostala tri asa.” “Ma nemaš”, kažem, ali položi karte na stol i doista, dva crvena i jedan crni as mi namiguju sa stola.” “Skidaj se”, kaže. Podignem ruke do kopče grudnjaka. “A, ne”, kaže, pa zaokruži prstom po zraku. “Prvo suknju. Ja ću ti pomoći sa zatvaračem.” Namrštim se, ali poslušam, okrećući se leđima prema njemu. Damien pritisne dlan na moju kožu oko struka, a drugom rukom potegne zatvarač. “Diži se”, naredi i ja se uspravim na koljena, a potom zaklopim oči i nastojim ostati mirna dok on polako svlači suknju s mene, prelazeći prstima nježno preko svakoga ogoljenog komadića kože. “Eto”, kaže, a ja sjednem i podignem noge s tla da ih izvučem iz suknje. Sad sam odjevena samo u rublje: minijaturni grudnjak i još minijaturnije gaćice. U sobi je prohladno – otvorena su vrata na privatnu terasu – ali moja je koža vrela. “O. K.”, kažem, nastojeći smiriti disanje, jer sa svakim udahom i izdahom moje se grudi nadimaju, a s tim pokretom moje bradavice dodiruju čipku. Taj me dodir izluđuje. Grub je, uzbudljiv i ne mogu prestati razmišljati o sličnom dodiru Damienovih zuba, o nježnom pritisku njegovih usnica dok siše, toplom dodiru njegovih dlanova na mojim grudima. I upornom pritisku njegova kurca na mojem tijelu. “Nikki?” “Molim?” Naglo podignem glavu, povučena natrag u stvarnost. Iz načina na koji me Damien promatra vidim da zna točno o čemu sam razmišljala. “Tvoje karte?” Pogledam na stol i vidim da je već podijelio. “Aha. Da.” Vidim kako mu kut usana bježi prema gore. “Ma što?” pitam. “Ništa nisam rekao”, kaže. “Ali da jesam, vjerojatno bih ti

~ 154 ~


rekao da se premjestiš.” Nije mi jasno. “Premjestim?” Klečim, oslanjajući se stražnjicom na pete. “Da sjedneš normalno”, kaže. “I prekrižiš noge.” “Ja... zašto?” “Jer te želim vidjeti.” Podignem obrvu. “I to spada u pravila pokera, gospodine Stark?” “Sad spada. Želim vidjeti koliko si vlažna. Želim vidjeti koliko te napaljuje sjediti ovako preko puta mene i gubiti dio po dio odjeće, postajati sve spremnija. I znati da ću se uskoro, vrlo uskoro zabiti u tebe.” “O.” Srce mi poskoči u grudima i sigurna sam da Damien vidi otkucaje u žilama na mom vratu. “Odmah, Nikki”, kaže. “Znaš pravila.” “Je li to naredba, gospodine Stark?” Spolovilo mi je nabreklo, već sam potpuno vlažna. Damien to sigurno već zna, ali još malo pa će i vidjeti. “Apsolutno.” “Znači, ako ne poslušam, bit ću kažnjena?” Usnice mu se trznu. “Mislim da ti se ne bi svidjela kazna za koju bih se noćas odlučio.” “Ne? Zašto? Što bi mi napravio?” Zamišljam peckanje njegova dlana na svojoj stražnjici. Lagan dodir biča na spolovilu. Pokušavam zamisliti kakve bi zločeste stvari smislio, ali mozak mi trenutačno ne radi najbolje. Želim ga i napaljena sam, i to ne samo zbog viskija ili zato što sam gotovo gola. Nego zbog Damiena. Zbog učinka kakav ima na mene. Zbog toga što ga želim. “Što bi mi napravio?” ponovim. “Ili što ti ne bih napravio”, kaže i tada shvatim. Ako ga ne poslušam, neće me ni dodirnuti. “Time bi nas kaznio oboje”, kažem. “Pravila su pravila”, odvrati. “A ja mogu biti jako snažan kad želim. Ali kako misliš da blefiram...”, dometne,

~ 155 ~


pogledavajući karte da dočara svoje riječi. Shvaćam i to. Cijelu večer gubim u pokeru. Želim li izgubiti i ovu igru? Ne želim. Zato se premještam i ispružim noge pa ih polako prekrižim i raširim. Sjedim tako da sve vidi, moje međunožje potpuno je izloženo njegovu pogledu. Sad više ne mogu sakriti ništa, a prava je istina da zapravo ni ne želim. Pratim Damienov pogled do vlažnog mjesta na mojim tangama. Izdajnički dokaz koliko sam vlažna – potpuno mokra od želje – zbog njega. Polako podižem pogled prema njemu. Vidim vrelinu i snagu koja uz nju ide. Možda je on taj koji postavlja pravila, ali ja njega mogu izluditi. Nagnem se unatrag, oslanjajući se na dlanove. “Sviđa mi se pogled”, kaže Damien. “Sviđa mi se vidjeti koliko me želiš. Koliko si mokra zbog mene.” “Zar jesam?” pitam nevino. Oslonim se samo na jednu ruku, a potom podignem drugu i prstima prijeđem preko bedra pa uz rub svilenih tangi. “Isuse, Nikki”, kaže Damien hrapavim glasom. Ali nemam milosti. Nagnem glavu u stranu i pogledam ga u oči. Potom polako, vrlo odmjerenim pokretom kliznem prstom pod taj komadić tkanine i u svoju vrlo, vrlo vlažnu pičku. Uzdahnem od naleta užitka koji mi se proširi tijelom poput nagovještaja eksplozije koja slijedi. A tada, još uvijek praćena Damienovim pogledom, podignem prst do usta i osjetim okus vlastitog uzbuđenja. “Da”, prošapćem. “U pravu si. Jako sam, jako mokra zbog tebe.” “Jebeš poker”, zareži Damien, rukom pomete karte na pod i zgrabi moja bedra pa me privuče k sebi. Tim me pokretom izbaci iz ravnoteže i padam unatrag, na leđa, a Damien se smješta među moje raširene noge. “Znači, predajete partiju, gospodine Stark?” upitam, smijući se. “Predajem”, kaže.

~ 156 ~


Oslonim se na lakat. “Pretpostavljam da to znači da ste izgubili.” “Ne znači”, kaže, namještajući se nad moje tijelo pa raskopča moj grudnjak. “Siguran sam da ovo znači da sam pobijedio.” Zaklopi usnice oko moje dojke i spušta ruku preko mog klitorisa kroz mokru svilu. Osjećaji koji lete kroz mene su nevjerojatni, iskričava oluja potaknuta njegovom rukom i njegovim usnama, pa izvijem tijelo prema njemu, izgubljena u toj oluji koju je Damien probudio u meni. “Griješite, gospodine Stark”, kažem, trudeći se odgovoriti mu dok sam još sposobna za govor. “Noćas smo oboje pobijedili.” Kad se probudim, dočeka me savršeno jutro. Moj muškarac do mene. Sunce što dopire kroz otvorena vrata koja vode do privatne terase najveće sobe. Lagan povjetarac što dopire s jezera. Miris borova i... Namrštim se i još jednom duboko udahnem. Miris čega? “Damiene, probudi se”, prodrmam njegovo rame. “Ili smo doista zapalili plahte ili nešto drugo gori.” Budan je u sekundi, grabi traperice s poda i juri prema vratima. Ja navlačim kućni ogrtač i slijedim ga u stopu, toliko blizu iza njega da se gotovo zabijem u njegova leđa kad naglo stane u dovratku. “Nije požar”, kaže. Sad kad smo blizu izvora tog mirisa, i meni je jasno da nije požar. Miris je slatkast, podsjeća na zagorjele božićne kolače. “Mislim da znam što se zbiva”, kažem pa ga povedem u kuhinju, gdje Jamie panično okreče palačinke na tavi. Pogleda. prema nama, pomalo izbezumljeno, pomalo skrušeno. “Žao mi je! Htjela sam nam napraviti doručak, ali...” Pokaže štednjak i radnu plohu do njega, kao da je time sve rekla. Trudim se ostati ozbiljna. “Mislim da palačinke ne bi

~ 157 ~


trebale biti crne”, kažem ozbiljno. Jamie baci krpu prema meni. “Nisam najbolje umiješala čokoladne mrvice.” Damien si natoči šalicu kave i nasloni se na radnu plohu. “Znate što kažu, važna je namjera. Zato se nećete naljutiti ako kažem da sam doista namjeravao probati tvoje palačinke.” Jamie frkne nosom i odmjeri nas. “Ma super. Zaglavila sam u planinama s komičarskom trupom.” “Vi birate”, kaže Damien svojim najposlovnijim glasom. “Ili ćemo počistiti sve ovo i početi ispočetka ili vodim vas dame na doručak nekamo van.” “Više nema čokoladnih mrvica”, kaže Jamie. Zgrabi tanjur zagorjelih krugova koji nimalo ne sliče na palačinke pa ih baci u smeće. “Dajte mi petnaest minuta da se istuširam i obučem.” Izlazimo tek za trideset minuta, jer je Damien dovoljno neoprezan da nam kaže da restoran u koji nas vodi nije samo najbolji za palačinke i vafle, nego i smješten u trgovačkom centru Arrowhead Village, koji nudi i obične i jako skupe trgovine. Jamie i ja očito ne možemo obaviti poštenu kupnju ako nismo pošteno sređene. Damien je, naravno, spreman za pet minuta, ležerno odjeven u izblijedjele traperice i laganu pamučnu majicu. Kosa mu je blago razbarušena, kao da je stajao na vjetru. Izgleda neodoljivo seksi – kao da je upravo sišao s reklame za muški miris. “Dobro izgleda kad se sredi”, kaže Jamie, promatrajući ga teatralno pohotno. “Znam”, kažem i stanem među njih pa dohvatim Damiena pod ruku. “I moj je.” Arrowhead Village nije daleko od kuće – ako letite. Ali mi ne letimo pa nas do mjesta čeka vijuganje i još vijuganja te otprilike pola sata vožnje. Ali meni to ne smeta. Ovaj je dio zemlje krasan, prošaran drvenim vikendicama razbacanim po planinama i toliko lijep da zaustavlja dah. Mjestašce

~ 158 ~


Arrowhead nalazi se na obali jezera pa smo do njega mogli i jednim od brodova privezanim za Damienov mol. Restoran u koji nas je doveo – Belgian Waffle Works – nalazi se tik uz jezero i ima golemu terasu sa stolovima. Dok prilazimo, do mene dopre miomiris zlatno pečenog tijesta i duboko udahnem. “Tako je i moje trebalo mirisati”, prizna Jamie. “Ali svejedno mi možete zahvaliti. Da nisam upropastila doručak, ne bismo išli u jutarnji šoping.” “Duboko smo ti zahvalni”, odvrati Damien, obuhvaćajući me rukom oko struka. Tridesetak minuta kasnije, još sam joj zahvalnija, jer ne samo da sjedimo na terasi i gledamo jezero nego pred svakim od nas stoji golem tanjur prepun vafla, jaja i dovoljno slanine za nahraniti omanju vojsku. “Ja ću pasti u komu od ovoga”, pobunim se. “Odradit ćemo mi to hodajući po dućanima”, izjavi Jamie. Okrene se prema Damienu i široko osmjehne. “Stvarno si sjajan, da znaš. Hvala što si me pozvao, tjedan mi je bio totalno usran.” “I drugi put”, kaže Damien, a potom se nagne prema Jamie i poljubi je u obraz. Jamie zamahne rukama pred licem kao da joj je postalo vruće, a ja se nasmijem. “Ostanite tako”, kažem vadeći iPhone iz torbice, pokazujući im da se približe, pa načinim nekoliko fotografija. “Slikala bih i okolicu, ali mislim da fotić mobitela nije dovoljno dobar za ovu ljepotu.” “Jamčim ti da ćemo još kojiput doći ovamo”, kaže Damien. “Ili si kupi fotoaparat”, kaže Jamie. “Ili još bolje, kupi si novi fotić za svaku Damienovu kuću. Da osiguramo Leici posao zauvijek.” “Nije loša ideja”, odvrati Damien s veselim sjajem u očima. “Meni se sviđa zamisao da se proširimo svim mojim kućama. I

~ 159 ~


da se skinemo u svim mojim kućama.” Meni se lice zažari i zapanjeno pogledam Jamie, koja se zavali u svoj stolac zabezeknuta izraza lica. “Vi se nikad ne umorite?” upita. “Ne baš”, kaže Damien pa me iznenada privuče k sebi i strastveno poljubi. “Isuse”, kaže Jamie. “Umirem od ljubomore. Imaš li brata?” “Bojim se da nemam.” “Pa naravno”, kaže Jamie, a Damien pomakne stolac bliže mojemu i obgrli me. Naslonim se na njega i poželim da možemo zauvijek ostati ovako sretni, da sve može zauvijek ostati ovako spokojno. “Znam da zvuči jako ljigavo, ali znate koliki ste sretnici, zar ne?” “Da”, kaže Damien iskreno. “Znamo.” “Dobro”, odvrati Jamie, a potom duboko uzdahne. “Kvragu sve, baš mi je trebalo ovakvo nešto.” “Zašto mi nisi rekla da su te otpustili sa snimanja reklame?” Jamie slegne ramenima. Izgleda kao da joj je neugodno. “Imala si svojih briga, a i nije da si mogla nešto poduzeti, pogotovo iz Njemačke.” Jamie je nedavno dobila ulogu u reklami koja se trebala prikazivati po cijeloj državi, ali prije nego što je snimanje počelo, počela se viđati sa svojim kolegom s reklame, mladim glumcem Bryanom Raineom. Kad su se ružno razišli, Raine je odlučio da više ne želi raditi s Jamie. “Ja mogu nešto poduzeti”, kaže Damien. Jamie odlučno odmahne glavom. “Ne, ti si mi ionako pomogao da dobijem taj posao. To je bilo i više nego dovoljno. A i platili su mi – morali su, jer je ugovor bio dobar. Ne smeta mi. Samo moram razmisliti što ću sad sa sobom.” “Smislit ćeš nešto”, kaže Damien. Jamie pruži ruke preko stola i uhvati naše. “Hvala vam. Stvarno.” “Nema na čemu”, kažem. “I znaš da te volim, je li tako?”

~ 160 ~


“A kako i ne bi?” upita Jamie sa širokim cerekom koji mi daje do znanja da ju je trenutak melankolije prošao. Još nam jače stegne ruke pa nas pusti. “Vi znate da ljudi bulje u nas, je li tako?” Osvrnem se i vidim da je u pravu. Ne gledaju nas baš svi, ali ima ih dosta koji pogledavaju prema nama i okrenu se s izrazom krivnje kad ih uhvatim. “Tako ti je to s njim”, pokažem glavom Damiena. “Možda se po prvi put nađem u tabloidima”, kaže Jamie. “Znači da sam konačno slavna, s glupom reklamom ili bez nje.” “Slavna?” “Damien Stark s dvije ženske, pa naravno. Do jutra će cijeli internet znati za nas, ne čini vam se?” Poklopim lice dlanom. “Isuse, Jamie, možeš li imalo glasnije? Daj budi tiho.” “Šalim se”, odvrati ona, a poznam je dovoljno dobro da znam da se doista i šali. Uhvatim Damienov pogled i vidim da jedva primjetno odmahuje glavom. Poruka je jasna – ne govori ništa. Jamie možda misli da se šalila, ali ona ne živi progonjena novinarima kao Damien. I kao ja, zapravo. Ako nas je netko takav vidio zajedno, takva izmišljotina lako bi se i mogla naći na internetu. Ma super. Duboko udahnem i kažem sama sebi da se prestanem brinuti. “Želim još jednu kavu”, kažem, zato jer je doista želim, ali i da promijenim temu. “A onda idemo kupovati.”

~ 161 ~


“M E NI S E SV I ĐA T I R KIZ N I”, kažem Jamie, koja se dvoumi između naprtnjače boje kože i one lijepe jarke plave boje. “Nije prenapadna?” “Za tebe? Nema toga.” Na ovo odvrati grimasom, ali ipak vrati naprtnjaču boje kože na policu. “O. K. Ne bih smjela trošiti, ali kupit ću je. Ipak su me platili. A i trebala bih dobiti bar nešto lijepo od te glupe reklame.” Budući da se oko toga slažemo, ne kažem joj da vrati i drugu naprtnjaču na policu. Poznajem Jamie već dugo i znam da njoj šoping uvijek puno pomogne. Ušle smo u trgovinu koja prodaje predmete od kože pa iako se Damien zezao oko toga kakve to sve mogućnosti otvara s obzirom na sve te krasne remene koji vise u muškom dijelu trgovine, izašao je i sad telefonira. Krenem prema njemu, mašući Jamie, koja stoji u redu na blagajni. Treba mi malo da ga pronađem, ali tada ga ugledam na klupi pokraj travnjaka na kojem se odmaraju obitelji s djecom. Damien podigne prst kad me vidi, a potom pokazuje da ima slušalicu u uhu. Kimnem pa sjednem do njega, uživajući u kasnom ljetnom poslijepodnevu. “Ne”, govori Damien, “nego ti moraš shvatiti mene. Ovo je važnije od svega. Želim da sve pregledate pod mikroskopom. Što god možete doznati, doznajte. Slijedite svaki trag, zavirite u svaku rupu. Je li jasno? Fino. Nazovi me za nekoliko sati s

~ 162 ~


novostima. Da, za nekoliko sati. Dobro. To smo riješili. A sad, što ćemo s vratima? Možemo li to ikako ubrzati? Barem je to dobra vijest. Sredi to još danas i daj svima nove kartice. U redu. Da. Čujemo se kasnije.” Prekida poziv i pogleda me, automatski se smiješeći. Da ga ne poznajem ovoliko dobro, vjerovala bih da sve ide glatko. Ali poznajem ga i u pogledu mu vidim zabrinutost. “Nešto nije u redu?” pitam. Odmahne glavom. “Samo uobičajeni problemi kad si na čelu svega. Proteklih sam tjedana bio dosta odsutan. Neke su stvari izmakle kontroli.” “Ne vidim kako”, drsko kažem. “U hotelu si uredio novu podružnicu Stark Internationala.” “Nije ništa strašno”, ponovi, ali vidim da ipak jest. “Zabrinut si”, kažem. Na usnama mu se gotovo nacrta prva riječ poricanja i pitam se hoću li ga morati podsjetiti na razgovor koji smo obavili u mlažnjaku. Ali tada se, izgleda, predomisli. “Jesam.” “U tom slučaju znam da se ne radi o poslu. Ti se ne zabrinjavaš zbog posla”, kažem kad me upitno pogleda. “Samo sve središ.” “Nisam ni znao da sam tako proziran.” “Samo meni”, kažem. “Što se zbiva, Damiene? Sofia? Zahtjev za objavom fotografija? Je li se nešto dogodilo?” Nasloni se na klupu i zabaci glavu unatrag. Nakon nekoliko sekunda skine sunčane naočale s izreza majice i natakne ih na nos. “Samo moram riješiti neke stvari”, kaže, okrećući se prema meni. “Poslovne stvari, koje me ne zabrinjavaju, ali ipak zahtijevaju moju pažnju.” “Tako, dakle”, kažem, iako bih mu trebala reći da znam da laže. “I da”, dometne tiho. “Još uvijek se brinem zbog Sofije.” Ovoga puta vidim da govori istinu. I znam da se ispričava. “Pronaći ćeš ti nju. Hoćeš li mi reći čim doznaš nešto

~ 163 ~


novo?” Odgovara odmah. “Naravno.” U grudima me steže i odjednom postajem svjesna da zadržavam dah. Tek tada shvaćam koliko me zapravo gušilo to pitanje. Zašto mi ne možeš reći što nije u redu? preklinjala sam ga u Njemačkoj. Zašto mi se ne možeš povjeriti? Zato, rekao je. Danas mi se ipak povjerio. S olakšanjem se naslonim na njega, tiho uzdišući kad me zagrli, uživajući u spoznaji da smo barem zasad sigurni i bliski. Uskoro Jamie dolazi do nas, a s podlaktice joj visi vrećice sa stvarima. “Ma niste valjda već umorni?” “Bojim se da ću se morati vratiti doma”, kaže Damien. “Ali vas dvije samo nastavite.” “Ja neću. Osim ako nećeš sa mnom”, kaže Jamie gledajući me, ali ja odmahnem glavom. Meni je dosta šopinga. “Želim u vruću kupku”, kažem. “Mislim da možemo i bolje od toga”, kaže Damien, pa pritisne jednu tipku na telefonu. “Sylvia, možeš li nazvati Adrianu? Vidi može li nekoga poslati u kuću na Arrowheadu za gospođicu Fairchild i gospođicu Archer. Da, tako je. Za sat vremena. Nazovi me ili pošalji poruku kad budeš znala detalje. U redu. Dolazim u petak.” Jamie me pogleda s jasnim pitanjem u pogledu: Koji se vrag događa? a ja to pretočim u pitanje Damienu. “Što se događa?” “Mislio sam da bi vam dobro došla masaža na terasi kuće”, kaže, a Jamie digne dlan i sretno pljesne moj. “Da znaš da si super”, kaže mu. Damien me pogleda. “To sam već čuo.” Kad se vratimo u kuću, Damien nam kaže da nas kupaći kostimi čekaju u ormaru u Jamienoj sobi, a potom nam pokaže kako se podešava mali hidromasažni bazen. “Poslužite se čime god želite iz hladnjaka”, dometne. “Uključujući pjenušac.” Uhvatim ga za ruku i isprepletem nam prste. Želim ga

~ 164 ~


zadržati pokraj sebe, ali znam da pruža Jamie i meni priliku da budemo same, što već dugo nismo bile. “Nemoj previše raditi”, kažem. “Nemoj previše tulumariti”, odvrati. “Ne bih ja nikad.” Zapravo uopće ne tulumarimo. Mislim da nikad nismo bile ljenije. Nemam pojma zašto se kaže “vruće kao u paklu” – ako se mene pita, vruće je u raju. Raj je vruć, ispunjen vodom i ima mlaznice koje nježno uklanjaju napetost iz mišića. Jamiene ruke raširene su uz rub bazenčića, glava joj je zabačena unatrag. “Nemaš pojma koliko mi je ovo trebalo. A čeka nas i masaža? Mislim, stvarno. Postoji Bog i zove se Damien.” Podigne glavu točno toliko dugo da se zločesto naceri. “Ozbiljno, Nik, ja sam totalno zaljubljena u tvog dečka.” “Aha”, kažem. “I ja isto.” Satima kasnije opuštene smo na korak od smrti od sve te vruće vode i masaže. Ja sam mlitava kao prekuhani rezanac, ležim opružena na velikoj ležaljci uz Jamie. Želim čitati, ali to mi se trenutačno čini prenapornim pa sam zaklopim oči i potonem u blaženstvo potpune opuštenosti. Iz toga me prene Damienov glas kad on konačno izbaulja iz svoje špilje. “Hej”, prošapće, dodirujući mi prstom rame. “Kako vam je prošao dan?” Zatrepćem prema fantastičnom muškarcu koji se sa smiješkom nadvija nad mene. “Koliko je sati?” “Tek je prošlo šest”, kaže, od čega se razbudim. Dohvatim telefon i vidim da je u pravu – spavala sam dulje od sata. “Zaboravi”, kaže. “I sam vidim kakav vam je bio dan. I ljubomoran sam.” “Mogao si nam se pridružiti”, kažem, gurkajući Jamie laktom. I ona je, baš kao i ja, zadrijemala. Ali za razliku od mene, prevrnula se na trbuh i sad tiho hrče u jastuk. Ispostavi se da je Damien naručio večeru iz obližnjeg

~ 165 ~


restorana i dočeka nas mnogo raznih sendviča, juha i salata za grickanje dok gledamo film kojeg nam je odabrao. “Zaključio sam da bi i meni dobro došlo malo odmora”, kaže. “Naravno, ako vam ne smeta da vam se pridružim.” “Mislim da ću te nekako otrpjeti”, kažem, spuštajući nježan poljubac na njegov obraz. “Hvala”, dometnem. “Jamie je ovo stvarno trebalo. A i meni.” Četvrtak provodimo otprilike isto kao i srijedu, uz jednu razliku – Jamie konačno uspijeva napraviti palačinke koje sliče na palačinke. Jedemo ih na terasi i zalijevamo svježe cijeđenim sokom od naranče, i dok promatram suncem obasjano jezero, poželim da ostanemo ovdje zauvijek. “Na korak sam od toga da nazovem Lisu i premjestim naš sastanak na ponedjeljak.” “Da, molim”, kaže Jamie. Pogledam Damiena, ali njegovo je lice smireno, bezizražajno i potpuno beskorisno. “Ne”, kažem naposljetku. “Želim vidjeti taj prostor, a i želim razgovarati s Lisom.” “Dogovorile ste se u deset?” pita, pa kad kimnem, nastavi. “Odlazimo sutra ujutro. Edward nas može dočekati ispred zgrade i odvesti te do nje limuzinom.” “Nema šanse. Idemo radije krenuti dovoljno rano da me stigneš odvesti kući.” “Imam nekoliko sastanaka rano ujutro.” “Onda neka me Edward odveze kući.” “To bi ti bio gubitak vremena”, kaže Damien. “Možeš se obući ovdje, a potom otići ravno na sastanak. Sastat ćemo se nakon toga i reći ćeš mi kako je prošlo.” “Ne”, kažem. “Kvragu, Nikki...” “Ne.” Podignem ruku. “Ne znam što se događa, ali znam da se nešto događa. Možeš mi odmah lijepo reći što.” Jamie ustane. “Odjednom me obuzela snažna želja da

~ 166 ~


iznova spakiram svoje stvari.” Ne trudim se kimnuti joj, previše sam usredotočena na Damiena, koji i dalje šuti ljutita lica. “Ne radi ovo, Damiene. Ovoga puta to o čemu odbijaš govoriti ima veze sa mnom. Oboje to znamo.” Stegne korijen nosa prstima i na licu mu vidim znakove umora. “Netko ti je uništio auto”, kaže naposljetku, ravnodušno i smireno. Ne poraženo, nego tonom nekoga tko nastoji suzbiti bijes što buja u njemu. “Kako, molim?” kažem, ne shvaćajući što sam čula. “Netko ti je zalio auto bojom”, kaže. “To je iritantno, ali ne i nepopravljivo. Ali dotični je i provalio unutra i napunio ti auto sirovom ribom. Iskreno sumnjam da je to popravljivo.” “Ja...” Zatvorim usta, odustavši. Nemam blagog pojma što da kažem. “Kako znaš?” Duboko uzdahne. “Već se neko vrijeme brinem zbog sigurnosti tvoga stana.” “Ali već si dao ugraditi alarmni sustav”, kažem. Nakon prve anonimne poruke, upitao je Jamie bi li joj to smetalo. Nije blesava pa je odmah pristala i Damienovi ljudi za osiguranje sredili su sve dok smo nas dvoje bili u Njemačkoj. “Očigledno to nije bilo dovoljno. Sredio sam s vlasnikom zgrade da ogradi parking i pješački prilaz vratima zgrade. Prije dva dana moji su dečki pronašli tvoj auto. Ne moram ni reći da sam im rekao da ubrzaju sa svime.” Sad se sjetim da je spominjao vrata u onom razgovoru koji je obavio dok smo mi kupovale. “Rekao si da onaj poziv ima veze sa Sofijom.” “Nisam. Rekao sam da moram srediti neke stvari. I da sam zabrinut za Sofiju.” “Dovraga, Damiene, ne igraj igrice sa mnom. Namjerno si mi zatajio istinu. Zašto?” “Jer nisam želio da se tvoj mjehurić još rasprši. Ne sad, kad sam te doveo ovamo da još nekoliko dana bježimo od

~ 167 ~


stvarnosti.” “Ja...” Želim vikati da mi ne može tajiti takva sranja, da me ne može strpati u limuzinu i čuvati na sigurnome. Ali ne vičem. Jer mi je sve jasno. Naposljetku bi mi ipak rekao – stvarno ne znam kako bi uspio izbjeći taj razgovor. Ali želio mi je podariti još nekoliko dana mira. “Dobro”, kažem naposljetku. “Neću se ljutiti jer mi nisi rekao. Ali ne vozim se s Edwardom.” “Voziš”, kaže Damien odlučno. “Ne mogu te zaštititi od svega, ali definitivno hoću od onoga od čega mogu.” “Zaboravi. Dat ću detaljno očistiti auto. Sredit ću to sama.” “Hoćeš vraga. Toliko je star da ne možemo ugraditi moderni alarm, smrad neće nikad nestati, a ionako je na izdisaju. I sama si to rekla. Uostalom”, dometne mirnije, “već sam rekao svojima da ga poklone nekome, možda ima iskoristivih dijelova.” Ostanem bez riječi. “Šališ se? Ne!” Odmahnem glavom. “Nema šanse! Za taj me auto veže previše uspomena. Nema šanse da ga dam nekome za dijelove. Što ti misliš tko si?” Koji vrag, stvarno? “Mislim da sam čovjek koji bi umro da se tebi nešto dogodi”, kaže. Miran je poput jezera pred nama, a ta razboritost pred mojim gnjevom samo me još više razjari. “To ti ne daje pravo da mi kontroliraš život. Ili razdijeliš moj auto u komadima.” “Želiš zadržati auto, samo daj. Zadrži auto. Parkirat ćemo ga u Stark Tower. Možeš ga zauvijek držati tamo ako želiš. Ali kupujem ti novi, s poštenim sigurnosnim sustavom koji će mi pokazivati gdje si, s GPS-om, sa sustavom praćenja u slučaju krađe i sa svim prokletim sustavima kojih se netko u međuvremenu sjetio.” Nije baš da viče, ali opasno je blizu tome. “Ti kupuješ?” “Nego što.”

~ 168 ~


“Malo sutra.” “Ne svađaj se sa mnom, Nikki. Ne namjeravam voditi rasprave o tvojoj sigurnosti. Želiš li zadržati Hondu, samo izvoli. Prelit ćemo je broncom i izložiti u predvorju. Ali vozit ćeš novi auto.” “U redu”, kažem, jer znam da je u pravu. Honda se već dugo gasi svaki put kad stanem na semaforu. I prirasla mi je srcu, da, ali ako smrdi po ribi, ne moram je baš voziti. Neka je Damien slobodno pokloni za dijelove – ali to mu ne namjeravam reći. Barem ne još. Nema nikakve šanse da mu dopustim da mi kupi auto, a to ću mu bogme reći. “Kupit ću ga sama”, kažem. “Ako želiš, možeš u kupnju sa mnom i možeš mi reći što misliš. Ali plaćam ja.” “Pošteno”, kaže. “A dok ga ne nabaviš, vozit će te Edward.” “A ne”, kažem. “Ako moram kupiti novi auto, kupujem ga danas.” “Danas?” “Uz cestu do Los Angelesa ima mnogo salona, zar ne? Krenimo doma još večeras, a ne sutra ujutro. Usput ću kupiti auto.” Promatra me s neobičnim izrazom na licu, kao da traži još kakav argument, ali ga ne nalazi. Od te me pomisli prođe lagan drhtaj pobjede. Većina ljudi nikad ne ostavi Damiena Starka bez argumenata. “Dobro”, kaže naposljetku. “Spakiraj se. Možemo krenuti kad god želiš.” Kimnem pa ustanem skupiti svoje stvari. Zastanem na trenutak i pogledam ga. “Želiš još nešto reći?” Ne mogu mu pročitati izraz lica. “Samo hvala”, kažem i vidim kako se taj izraz mijenja u nešto blisko olakšanju. “Znači li to da nisi ljuta?” “O, bijesna sam ja. Ipak, jasno mi je zašto si tako postupio.”

~ 169 ~


Prekrižim ruke na grudima. “Ali, Damiene? Nemoj ovo ponoviti.” Lijeno se osmjehne. “Ne mogu ništa obećati. Kad se radi o tvojoj sigurnosti, ne pristajem na kompromise.” Samo stresem glavom. Ovu bitku neću nikada dobiti, ali s obzirom na sve, možda je i bolje da neću. “Šteta zbog Jamie”, kažem, zastajkujući još jednom pred vratima. “Mislim da se veselila još jednoj noći ovdje.” “Neka ostane cijeli vikend ako želi”, odvrati Damien. “Mi ćemo uzeti Jeep, a ona neka uzme drugi auto iz garaže. Ostavit ću joj ključ. Zna li voziti s mjenjačem?” “Zna”, kažem. “Da. A koji je drugi auto?” “Ferrari”, odvrati Damien. Prasnem u smijeh. “Što je?” “Baš ništa”, kažem. “Samo to da si ti stvarno super, Damiene Stark.” U četvrtak navečer otkrivam novu ljubav. Iako nitko i ništa nikada neće zamijeniti Damiena Starka u mom srcu, moj blistavi crveni, nov novcat Mini Cooper kojim se vozimo prema Los Angelesu svakako je vrijedan ljubavi. “Zanimljivo”, kaže Damien. “Možda sam se trebao vratiti Jeepom umjesto da ga ostavim svojima da ga pokupe. Vas dvoje djelujete kao da biste radije bili nasamo.” “Znam da ti možda izgleda kao da sam jako prevrtljiva”, kažem veselo. “Ali kad prava ljubav zakuca na vrata, sve drugo pada u zaborav.” “Da”, kaže, promatrajući me strastveno kao i uvijek. “Doista pada.” Dovoljno dugo odvojim pogled od ceste da mu se široko osmjehnem. Gotovo smo stigli do mog stana, vozimo se bulevarom Venturom. Skrećem pored četvrti Laurel Canyon,

~ 170 ~


ali zatim prođem ravno pokraj ulice u kojoj se nalazi zgrada gdje živim s Jamie. “Uživate u vožnjici, gospođice Fairchild?” Nježno prijeđem dlanom preko upravljačke ploče auta. “Imajte poštovanja, gospodine Stark. Nas dvoje se povezujemo.” “Možda ću morati izazvati Coopera na dvoboj mačevima u zoru”, kaže Damien. “Jer te nemam namjere dijeliti. Želim te cijelu za sebe.” “Doista? Moram priznati da mi se to sviđa.” “Stvarno mi je drago što to čujem.” “Sjećaš se kad sam ti rekla da je Lamborghini na korak od predigre?” “Dugo će proći prije nego što to zaboravim, gospođice Fairchild.” “I Mini je isto.” “Ma je li?” pita Damien. “Priznajem da mi Mini nikad nije bio seksi. Sladak, to da. Upadljiv, definitivno. Ali seksi? Nisam siguran.” “Ne vrijeđaj Cooperov ponos”, kažem. “Uostalom, nije stvar u izgledu. Stvar je u moći.” “A, da?” “Osjećaš li ti ovo?” upitam, mijenjajući brzine. Cooper mi usrdno pomaže, jurnuvši uzbrdo Mullholland Driveom bez imalo oklijevanja. “Moć”, ponovim. “I izdržljivost. Vrlo važne osobine. Za auto.” “Apsolutno se slažem”, kaže. “Kako reagira. Kako uzvraća.” Skrenem udesno i ubrzam, a Cooper krene svladavati poznate zavijutke Mullholland Drivea. “A što tebe napaljuje?” Ne želim da se strmoglavimo u provaliju pa ne okrećem glavu prema njemu. “Ti.” Neko vrijeme samo šuti, ali osjećam težinu njegova pogleda na sebi. A zatim čujem njegov glas, hrapav i zahtjevan. “Stani.”

~ 171 ~


“Molim?” Gotovi smo sa zavojima i ponovno na ravnoj cesti pa ga brzo pogledam. “Tamo”, kaže, pokazujući neasfaltirani vidikovac uz cestu, s pogledom na dolinu. Jedan od onih s kojeg turisti fotografiraju grad, na kakve tinejdžeri dolaze maziti se u autima. “Skreni i parkiraj se.” Poslušam ga. “Što ćemo?” počnem čim ugasim motor. Ne uspijevam dovršiti pitanje, jer se njegove usne nađu na mojima, njegov dlan na mom zatiljku, povlačeći me prema sebi. Usne su mu rastvorene. Vrele. Grube. Uzimaju što žele. Zastenjem i nagnem se prema njemu, čeznući za pritiskom njegova tijela uza svoje – a potom bolno jauknem kad mi se mjenjač zabode u trbuh. “Mislim da je Cooper ljubomoran, a ne ja”, kaže Damien s bezobraznim smiješkom. “Jesi li dobro?” U glavi odgovaram nizom sočnih psovki. Damienu samo kimnem. “Ostani gdje jesi”, kaže, potom otvara vrata i izlazi. Zaobilazi auto i otvara i moja vrata pa mi pruža ruku. Hvatam je i puštam ga da me podigne na noge. “Mislim da sam nam upropastila raspoloženje”, kažem. Okreće se i oboje sad gledamo dolinu, panoramu svjetala rasutih po plaštu noći. “Nisi”, kaže, “samo si ga malo promijenila. Ali kako bismo mogli misliti na bilo što drugo osim romanse kad je ovakvo zvjezdano nebo nad nama?” “Romanse, gospodine Stark?” zadirkujem ga. “Mislite na vreli i znojni seks na stražnjem sjedalu sićušnog auta?” “Mislim na romansu”, kaže toliko strastveno da se moram nasloniti na bok auta kako bih ostala na nogama. “Damiene...” Moj je glas tih, prigušen osjećajima. “Znam.” Nježno mi prijeđe vršcima prstiju po obrazu. “Zaklopi oči.” Poslušam ga i zaklapam oči. Usne su mi poluotvorene. Dodiruje moju kosu, miluje mi leđa. Potom osjetim nježan

~ 172 ~


dodir njegovih usana na sljepoočnici pa u kutu oka. Široko se osmjehnem i to ne samo zbog nježnosti tog pokreta, nego zato što me dodiruje toliko slabašno da me to škaklja. Zatim mu se usne nađu na mojima, toliko nježne da mi suze navru na oči. “Hej”, kaže, odmičući se i hvatajući me za bradu. Nježno prijeđe palcem ispod mog oka, brišući suzu koja mi je pobjegla. “Bez suza.” Pogled mu je toliko pun ljubavi da bih se mogla izgubiti u njemu. Obavijem ruke oko njega pa uzdahnem kad me privine uza se. “Volim te”, kažem, toliko tiho da sumnjam da me čuje. Ali to nije važno. U tom trenutku riječi nam nisu potrebne. Trebamo samo jedno drugoga.

~ 173 ~


K AO Š TO JE Damien i rekao, moja je zgrada pretvorena u tvrđavu. Parkiralište je sad ograđeno i postavljene su nadzorne kamere, uključene dvadeset četiri sata na dan. Zastanem kraj osiguranja, provučem karticu koju mi je dao Damien pa promatram kako nevidljiva elektronika pokreće masivna vrata. Sve teče glatko i ulazimo u tren oka. “Dobro izgleda”, kažem, jer iako se osjećam malo prezaštićeno, cijenim sve što Damien radi za mene. Isto tako razumijem da ovo nije dovoljno. Da će se i dalje zabrinjavati. I da će ga peckati činjenica da sam ga ostavila bez argumenata u prepirci oko Edwarda i limuzine. “Izgleda”, složi se. “Ali više me zanima učinkovitost nego izgled.” Promeškolji se u sjedalu i pogleda unatrag, prema vratima. “Netko bi se mogao popeti preko te ograde.” Bacim kratak pogled prema vratima u retrovizoru. “Možda Spiderman, ali obični ljudi ne.” “Rešetkasta je, može poslužiti kao ljestve.” Upiše nešto u telefon. “To je tipičan dizajn za ovakve ograde, ali najčešće samo sprječava ljude koji ne žive u toj zgradi da koriste njezin parking. Samo je upozorenje. Želim više.” Začujem zvuk dolazne poruke njegova telefona i shvatim da je maloprije nekome pisao poruku. “S kim se ti to...” “S Ryanom. Šefom osiguranja. Želim da se odmah pozabavi ovim.”

~ 174 ~


Zakolutam očima pa skliznem na svoje parkirno mjesto. Osjetim žalac nostalgije jer mi nedostaje moja Honda, ali brzo me prođe. Ipak nisam ostala bez nje, samo je premještena u garažu ispod Stark Towera dok ne odlučim što ću s njom. Budući da mi je poštanski sandučić vjerojatno krcat, s parkinga se vraćamo do ulaza za pješake, a odatle krećemo prema glavnom ulazu u zgradu. Damien vuče za sobom moje putne torbe, a ja nosim ručnu prtljagu. Kad sam odlazila u Njemačku, predvorje zgrade je bilo pomalo ofucan hodnik s poštanskim sandučićima s jedne i stubištem s druge strane. Sad je taj hodnik zatvoren masivnim – ali lijepim – željeznim vratima. I ne samo to, hodnik je potpuno preuređen. Iznova obojen, ukrašen posudama s biljem. Ima čak i fontanu. “Ti si kriv za ovo?” pitam Damiena. Ništa ne kaže, samo pruža ruku po ključ, a potom uzima poštu iz sandučića. Slijedim ga stubama, djelomično mi je ovo zabavno, a djelomično me tjera u očaj. Moja su vrata manje-više ista kao i prije, s tim da ovo “više” predstavlja još jedan lokot uz dva stara. Upitno pogledam Damiena. “Ovako je bolje”, kaže, ali već tipka još jednu poruku i znam da to “bolje” ne znači i “dovoljno dobro”. Čini se da Ryana čeka naporan petak. Iznutra moj stan izgleda isto kao i prije do posljednjih detalja – golemog kreveta od lijevanog željeza koji zauzima pola dnevne sobe i bijele mačke koja se skriva među jastučićima na naslonjaču. Lady Mijau-Mijau podigne glavu kad uđemo, potom ustane, rastegne se pa elegantno skokne na pod. Očekujem da mi priđe da je pomilujem, ali samo trepne svojim velikim, nezadovoljnim očima, okrene mi leđa i odšeće u drugi kraj stana uzdignuta repa. Odskakuće uza stube, uđe u Jamienu sobu i iščezne. “Rekla ti je što misli o tvom izbivanju”, kaže Damien sa

~ 175 ~


smijehom u glasu. “Barem izgleda dobro uhranjeno.” Jamie mi je rekla da je hranjenje mačke prepustila Kevinu, našem zgodnom, ali zbunjenom susjedu. Budući da se nerijetko pitam kako se Kevin uspijeva brinuti sam za sebe, ne mogu reći da sam bila oduševljena njezinim izborom. Pustim torbu na pod i bacim poštu na krevet. “Ne mogu vjerovati da ga je ostavila ovdje”, kažem, ali naravno da mogu. Da se Jamie pita, moj bi krevet ostao ovdje zauvijek, otprilike kao i hrpa odjeće na dnu njezina ormara ili znanstveni eksperimenti koji sigurno bujaju u hladnjaku jer ja nisam bila ovdje da sve očistim svakih nekoliko dana, kao inače. Damien je ostavio moje torbe do one koju sam ja spustila na pod pa ih otvorim i zaljuljam se na petama, mršteći se. Ovaj dio putovanja ne volim. Torbe su nakrcane stvarima, a ja se nimalo ne veselim raspremanju svega toga – pranju, vješanju, glačanju. Zato odgurnem prtljagu slijedeći provjereni princip odgađanja nemilih zadataka i dohvaćam poštu. Računi, računi, leci, časopisi. Dok ja pregledavam poštu, Damien se šulja po mom stanu, provjeravajući rade li nedavno ugrađeni senzori i ostale igračkice koje je njegov tim rasporedio posvuda. Damien upravo izlazi iz moje spavaće sobe kad ugledam jedno pismo koje se izdvaja iz hrpe. Ono što mi privlači pozornost je povratna adresa – Stark International. Nasmiješim se i pogledam Damiena, očekujući da me dočeka njegov osmijeh, ali opet je na telefonu, kucka odgovor na još jednu poruku koja je nedavno stigla. Ne da mi se čekati pa gurnem prst pod preklop omotnice i otvorim je. Dok to radim, primjećujem da Damien vraća telefon u džep, što vjerojatno znači da je konačno gotov. Mislim da je Ryanu laknulo. Izvučem jedini list papira iz omotnice i razvijem ga. Očekujem zavodljive riječi i razvratne izraze. Ono što me čeka sledi mi krv u žilama.

~ 176 ~


NJEGOVA PROŠLOST NIKADA TI NEĆE DATI MIRA. Vrisnem bez glasa i bacim papir na pod. “Nikki?” Damien se u tren oka nade pokraj mene, ali kako mi je prišao s druge strane kreveta, morao se uspeti na njega i sad kleči, držeći me za ramena. “Što je bilo?” Duboko udahnem i pokušam se smiriti. Netko se poigrava mnome – prvo poruka, pa auto, sad ovo. Ali ovo je samo komad papira. Samo prokleti komad papira. Stresem se od straha, ali potisnem ga. Mogu se ja nositi s ovim. Mogu se obračunati s ovim. “Nikki.” “Pogledaj.” Pokažem na pod pa se sagnem podignuti papir, ali Damien je prebrz i dohvaća ga prije mene. Uhvati ga s dva prsta, a vrhovi prstiju mu pobijele od toga koliko ga snažno stišče. Pomnije se zagledam u poruku, tragajući za detaljima koji su mi možda promakli. Ali na tom listu papira nema ničega osim onih riječi, koje izgledaju kao da su otisnute starinskim pisaćim strojem. “Otkuda ti ovo?” Damienov glas je smiren i jednoličan. Pokažem omotnicu, koja još uvijek leži na mom krevetu, i Damien je prevrne gurkajuči je nekim katalogom. Po izrazu lica vidim da je pročitao povratnu adresu. “U tri vražje matere”, zareži, a potom toliko snažno udari okvir kreveta da se sve zatrese. Pričekam malo pa ga mirno upitam: “Netko se dočepao tvog papira?” “Nije”, odvrati. “To smeće je samo htjelo da to misliš. Pogledaj pomnije – pazi, ne diraj ga”, dometne kad se nadvijeni nad papir. “Ovo je otisnuto običnim laserskim pisačem. Naše omotnice su profesionalno izrađene, tiskarskim strojem. Dovraga.” Provuče prste kroz kosu pa udahne, a zatim se okrene prema meni. “Jesi li dobro?” “Dobro sam”, kažem iskreno. “Prvo sam se prepala, ali to je

~ 177 ~


bio samo prvotni šok. Stvarno”, kažem, jer me još uvijek ozbiljno promatra i u pogledu mu vidim brigu. “Sad sam dobro. Ozbiljno. Više sam ljutita nego uplašena.” Polako kimne, kao da odvaguje istinitost mojih riječi. “U redu”, kaže. “Donesi mi vrećicu za zamrzavanje. Ujutro ću ovo odnijeti Ryanu.” Požurim u kuhinju, pomalo iznenađena što odmah nije pozvao Ryana ovamo. Ali budući da je poruka došla poštom, vrijeme očigledno nije važno. Kad se vratim s vrećicom, zateknem Damiena kako se šetka sobom. Priđe mi i uzme vrećicu, potom ugura poruku u nju, držeći je rubom košulje. Spusti vrećicu na krevet pa se okrene prema meni i zagrli me. “Oprosti”, kaže nakon nekoliko trenutaka. Odmaknem se i pogledam ga. “Zašto se ti ispričavaš? Pa nisi mi ti poslao ružne poruke ili nakrcao auto ribom.” “Nisam”, kaže. “Ali čini se da ti se to događa zbog mene.” “To i nije neka novost.” Oboje znamo da bez Damiena nisam zanimljiva ni medijima ni manijacima. Ali ako je to cijena moje veze s Damienom, spremna sam platiti je. “Ne, valjda nije.” Neko vrijeme šuti, a zatim nastavlja. “Želim da se useliš k meni.” Oh. Odmaknem se od Damiena i sjednem na krevet. Ne mogu poreći da već neko vrijeme želim čuti te riječi. I da, znam da Damiena još uvijek okružuju sjene – da ima tajne koje možda nikada neću doznati. Ali već smo toliko toga nadvladali, a naša je veza ugodna, prirodna. Ionako se većinu jutara budim u njegovu naručju, a kad spavamo odvojeno, osjećam se kao da mi nešto nedostaje. I prije je aludirao na to da želi da se uselim k njemu, ali ovo je prvi put da to otvoreno govori. U drugačijim okolnostima srce bi mi upravo skakalo od sreće. Ali jedino što sad osjećam, pogledavajući prema vrećici za zamrzavanje u kojoj leži ono odurno pismo, jest nelagoda.

~ 178 ~


Polako podignem glavu i gledam Damiena. Promatra me odlučno, poslovno. To je lice direktora, ne ljubavnika, i moj je odgovor brz. “Ne.” “Molim?” Ustajem. Teško je pobijediti Damiena Starka u ovakvim stvarima, bolje da ni ne pokušavam sjedeći na krevetu. “Rekla sam ne.” “Ne?” Njegov je glas jako tih, oštar poput noža. “Dovraga, Nikki, zašto ne?” Prisilim se ostati odlučna. Jer istina je da se doista želim useliti k Damienu. I više od toga, želim zauvijek ostati s njim. Ali ne ovako. “Želiš da se uselim k tebi jer me voliš ili zato što me želiš zaštititi?” Malo me proučava, a potom strese glavom kao u očaju, što me razljuti. “Želim te kraj sebe, Nikki. I, kvragu, znam da i ti to želiš.” To ne mogu poreći pa ne kažem ništa. Ponekad je šutnja najbolji odgovor. “Sranje”, kaže, više za sebe nego meni. Pokažem pismo. “Koliko god mi se ovo gadilo, pošta mi ne može ništa, Damiene, a stan je sad siguran. Tvoji su ga ljudi pregledali. Ili mi želiš reći da osiguranje Stark Internationala ne radi svoj posao kako treba?” “Imam određena očekivanja od svega svojega”, kaže, prilazeći mi odlučno dok to govori. Moć isijava iz njega u valovima. Sigurna sam da bih, da bolje pogledam, vidjela kako ostavlja trag energije za sobom. Nagnem glavu u stranu. “Jesam li i ja nešto vaše, gospodine Stark?” Staje tik preda mnom, pa iako sam odlučna u namjeri da ne popustim, disanje mi se ubrzava. “Koliko ja znam, imamo dogovor”, kaže, prelazeći vrškom prsta preko moje ključne kosti. Usnice mi se rastvore, koljena zaklecaju. Dobro zna kako ovo djeluje na mene, kvragu i on. Zaklopim oči i prepustim se

~ 179 ~


tom osjećaju. Iz mojega tijela kao da zrači oblak iskrica, među bedrima mi se javi dobro poznata čežnja. Zadržim dah i promrmljam jednu jedinu riječ: “Damiene.” “I imamo pravila, sjećaš se?” Mislim da mu u glasu čujem smiješak. Samopouzdanje muškarca koji je uvjeren da je pobijedio. “Moja si, Nikki. Kad god želim, kako god želim. I gdje god želim”, dometne hvatajući me za dojku, stišćući bradavicu palcem i kažiprstom toliko snažno da me bol pomiješana s užitkom prožme cijelim tijelom, sve do između nogu. “A ja želim da budeš sa mnom.” “Uvijek sam s tobom”, kažem, iako se moram prilično potruditi da govorim. Otvorim oči: tijelo mi gori, očajnički trebam njegov dodir. Želim njegove ruke na sebi. Želim njegov kurac u sebi. Doista jesam njegova i želim mu se predati sad i ovdje, da me uzme kako god me želi. Želim sve to – ali isto tako i želim pobijediti u ovoj prepirci. Zato udahnem da se smirim pa polako i odlučno kažem: “Ali ne namjeravam se useliti k tebi.” Zgrabi me za nadlaktice i privuče k sebi. “Kvragu, Nikki, ovo nije igra.” Podignem obrvu. “Zar nije, gospodine Stark?” Vidim kako se na to lecne, a potom me pusti, s trzajem se odgurujući od mene. Izdahnem i odmah požalim svoj trenutak drskosti. “Damiene, dobro sam.” Glas mi je nježan, ali odlučan. “Od tog se pisma i ja ježim, ali ipak je to samo pismo i totalno sranje. U stanu nema nikoga. Mislim stvarno, Isuse, pa pretvorio si mi zgradu u utvrdu. A sad malo ohladi, O. K.?” “Nema šanse”, obrecne se. “Želim da budeš na sigurnom. Ništa ti se ne smije dogoditi. Neću i tebe izgubiti kao...” Tu se zaustavi, a ja ga zapanjeno pogledam. “Molim? Kvragu, Damiene, nema ovo valjda veze sa Sofijom? Misliš da je njezin nestanak nekako povezan s tobom?”

~ 180 ~


“Nemam blage veze s čim je povezan njezin nestanak”, kaže. “I to te izluđuje. A meni ne govoriš ništa o svemu tome.” Želim biti puna razumijevanja, doista želim. Shvaćam da ga ova situacija izluđuje. Njegova je prijateljica nestala. Mene proganja neki kreten. A njega je neki potencijalno opasni dobročinitelj spasio optužbe za ubojstvo. Damien pokušava pohvatati konce, ali kontrola mu izmiče iz ruku. Razumijem ga, doista ga razumijem. Ali to zapravo nije važno. “Ne suprotstavljaj mi se oko ovoga, Nikki.” “Naravno da hoću. Zašto si uopće dao ograditi moju zgradu željezom kad ni tome ne vjeruješ? Naravno da se meni ovo ne sviđa ništa više nego tebi, ali to je pismo isto tako moglo biti poslano s Antarktike.” Priđe mi brzo – izgleda kao utjelovljenje snage, kontrole i muževnosti. Pruži ruku i pomiluje me po obrazu, a električni naboj proleti mi tijelom. “Ne volim kad mi se suprotstavljaju”, kaže. Zadržim dah, odlučna ne posustati ni odustati. “A ja ne volim kad mi naređuju.” Promeškoljim se na mjestu, stajući malo čvršće, uspravnije. “Ovaj put neće biti po tvome, Damiene. Pomiri se s tim.” Prelazi prstom niz moj vrat, ovratnikom moje majice. “Imaš li ti pojma koliko me frustriraš tim riječima?” Stresem se, osjećajući kako taj lagan dodir njegova prsta mojim tijelom odašilje svakakva razvratna obećanja. “Znam što radiš.” Glas mi drhti. “I neće ti upaliti.” “A neće?” Zaklopim oči, drhteći dok njegov prst slijedi obrise mojih grudi. “Neću popustiti.” Drugom rukom zgrabi ovratnik moje majice i privuče me blizu. “Uz mene si sigurna”, prošapće. Jednom me rukom tako drži na mjestu, drugom obgrli oko struka.

~ 181 ~


Polako me gura unatrag i uskoro osjetim pritisak kreveta na bedru. Tijelo mi treperi zbog svakog dodira, ali i zbog nečega novog. Ovo je Damien kojeg jako dobro poznajem, ali ovako me još nije dodirivao. Taj me njegov ljutiti stav uzbuđuje, unutarnja strana bedara me pecka, moja pička vibrira očekujući njegov dodir. “Želim te zgrabiti”, kaže, premještajući ruku među moje noge kao da dokazuje da misli ozbiljno, a potom me točno tako podigne na krevet, pritišćući palcem moju stidnu kost i dlanom moje međunožje toliko snažno da zadrhtim na taj nagovještaj eksplozije koja slijedi. Položi me na krevet, jednom rukom kružeći među mojim nogama, drugom po grudima. Zastenjem, pomičući kukove u ritmu, izvijajući tijelo uvis prema njemu da pojačam pritisak njegove ruke na svojoj već osjetljivoj bradavici. “Sjećaš se onog mjehurića o kojem si pričala? Želim te zatvoriti u njega. Ne biram sredstva”, kaže. “Nemaš pojma koliko te trebam. “Imam.” Nisam sigurna kako uspijevam govoriti. Kakvu god igru sada igrali, unaprijed se predajem. Što god želi od mene, može dobiti. Sve što ja želim jest njegov dodir. Usprkos strasti u njegovu pogledu, odmahne glavom ležerno, kao da se šali. “Previše, presnažno. Bez početka i bez kraja, bez ičega prema čemu bi se moglo izmjeriti što točno osjećam prema tebi. Gledam te i pitam se kako ću preživjeti sve te osjećaje koji se kovitlaju u meni.” “Zvuči kao da ti nanosim bol”, kažem tiho, zadirkujući ga. “Ti i ja znamo bolje od bilo koga koliko bol i užitak dobro pristaju jedno drugome. Strast, sjećaš se, Nikki? A s tobom me strast potpuno ispunjava.” Progutam s mukom, raspamećena i njegovim riječima i strašću s kojom ih izgovara. “Želim te čvrsto zagrliti. Paziti na tebe i štititi te. Stisnuti toliko čvrsto da se stopim s tobom. Želim te odvesti u krevet, promatrati kako se tvoja koža napinje pod mojim prstima,

~ 182 ~


kako se tvoje tijelo budi pod mojim dodirom. Želim ostaviti trag poljubaca na tebi tako da od užitka ne znaš gdje ti završavaš, a ja počinjem. Želim te zavezati i ševiti dok ne nestane i posljednja sumnja da mi pripadaš. Želim da se urediš i da izađemo, da svima pokažem koliko si lijepa, koliko si puna života, koliko si fantastična. Sve što sam izgradio, sve moje tvrtke, sve moje milijarde... ništa od toga nema nikakvu vrijednost u usporedbi s tobom.” Otvorim usta odgovoriti mu, ali ušutka me nježno spuštajući prst na moje usnice. “I zato ne, Nikki. Neću se igrati s tvojom sigurnošću. Nećemo se prepirati. Nećeš mi se suprotstavljati. Ne želiš se useliti k meni? Dobro. Onda ću se ja useliti k tebi.” “Čekaj”, promeškoljim se, pokušavajući se osoviti na lakat. Još sam omamljena strašću i nisam sigurna da sam ga dobro čula. “Molim?” “Čula si me. Kraj rasprave.” “Damiene, ja...” Još uvijek drži ruku među mojim nogama pa zavuče prst pod moje tange i gurne ga u mene. Zabacim glavu i zastenjem, ali odmah me ušutka njegov odlučan, grub poljubac. “Sad ću te zavezati, Nikki, i ne želim od tebe čuti ni riječi, nikakav odgovor. Jesmo li se razumjeli?” Bespomoćno kimnem. Vrela želja skuplja mi se među nogama, želim ga i trebam. Bradavice su mi krute, koža vibrira i od zraka što je dodiruje. “Ali prvo te želim golu.” Makne ruku s mene i taj mi dodir odmah nedostaje. Potom dohvati moju majicu objema rukama i skine je s mene. Prijeđe prstom preko mojega grudnjaka i uzdahnem od slatkog užitka kad dodirne kožu mojih grudi što viri iznad grudnjaka. “Sviđa mi se ovo”, kaže nježno. “Mislim da ga nećemo skidati. A sad se okreni”, dometne, pokazujući mi prstom što da radim. “Na koljena i dlanove.” Podignem obrvu, a on me pljesne po stražnjici.

~ 183 ~


“Okreni se”, ponovi. U iskušenju sam da mu se ponovno suprotstavim samo kako bih iskusila užitak još jednog takvog grubog dodira, ali bojim se da će prozreti tu moju varku i odlučiti se za kakvu netjelesnu kaznu. Odbiti me dodirnuti, na primjer. A takvo što ne bih mogla podnijeti. Zato ga poslušam, a on raskopča moju suknju i svuče je preko mojih bokova, skidajući usput i tange. “Prekrasno”, kaže, trljajući moju stražnjicu dlanom. “A sad stavi glavu na madrac, ne spuštajući stražnjicu.” Pomiluje me po bedrima, raširi mi noge, a ja spustim ruke među njih. “O, da, dušo.” U njegovu glasu čujem vrelinu želje i od toga se još navlažim. “Želim da ti stražnjica bude u zraku, pička spremna za mene. Poševit ću te, Nikki. Ševit ću te dok se ne izgubimo jedno u drugome. Dok nas svemir ne proguta. Svršit ćeš jače i dulje nego ikad prije, dušo, a ja ću osjetiti svaki drhtaj, svaki valić tog orgazma dok bude divljao u tebi, jer ću biti uz tebe i držati te čvrsto, spojen s tobom. I, Nikki, nikad te neću pustiti.” Njegove traperice dodirnu moju golu stražnjicu, osjećam erekciju kako se probija kroz tkaninu. Nagne se nad mene, milujući mi leđa dlanovima, a potom usnicama dodirne moje uho. “Možeš šutjeti ili možeš reći: ‘Da, gospodine.’ Nemaš trećeg izbora.” Tijelo mi gori, pička otkucava, mišići se stežu od iščekivanja koje me ispunjava. Znam da mu je ovo potrebno. Treba me osjetiti ispod sebe, treba moju toplinu, treba znati da sam stvarna i da sam na sigurnome. I, da, treba znati da me ima pod kontrolom. Da mu se dajem. Potpuno. Svojevoljno. Dovraga, čak i očajnički. “Da, gospodine”, kažem, a u njegovu odgovoru čujem aroganciju, čak i u toj jednoj jedinoj riječi. “Fino.” Očekujem njegov dodir, ali ostavlja me na krevetu uz naredbu da se ne mičem, a potom silazi s njega i spusti se do mojih putnih torba. Iako gledam u tom smjeru, tako sam

~ 184 ~


postavljena da ne vidim što radi. Razmišljam o tome da se pomaknem, ali ne želim riskirati da me kazni. Točnije, ne želim da me kazni na pogrešan način. Brzo ustane, a tada vidim da je izvukao nove samostojeće čarape kupljene u Marilyn’s Loungeu. “Što će ti to?” pitam, ali ne odgovara, nego samo provuče jednu ispod moje noge i ruke pa mi priveže podlakticu za gležanj. Zaobiđe krevet i ponovi isto to s mojom drugom rukom i nogom, dok se ja bunim da mi upropaštava nove čarape. Nasmije se. “Ali u dobre svrhe”, kaže. “Vjeruj mi. Pogled na ovo je fantastičan.” Mogu samo zamisliti kakav je taj pogled. Ramena i obraz oslonjeni su mi na krevet, ruke izvijene unatrag, privezane za listove. Stražnjica podignuta visoko u zrak, noge raširene. Damien vjerojatno uživa u pogledu na moju jako vlažnu, jako željnu pičku. “Želim te gledati”, preklinjem. “Molim te, Damiene. I ja tebe želim gologa.” “A želiš?” Stane pred mene, a potom me muči svlačeći odjeću malo-pomalo, bolno polagano. Prsa su mu mišićava, posuta seksi dlačicama koje obožavam mrsiti prstima. I sad me prsti zasvrbe, dok razmišljam o tom dodiru pod rukom, o njegovoj vreloj koži i čvrstim mišićima njegova trbuha. Iako se već godinama ne bavi tenisom profesionalno, na njegovu tijelu nema ničeg mekanog, a bez obzira na to je li odjeven u odijelo od tisuću dolara ili traperice od pedeset dolara, Damien je utjelovljenje seksa, snage i senzualnosti. I kao da shvaća da me to izluđuje, zavuče palac u pojas traperica. Vidim njegovu erekciju pod tkaninom i tijelo mi bruji od same spoznaje da je jednako napaljen koliko i ja. Bradavice su mi krute, uzdignute, gotovo bolno nadražene hrapavom čipkom mojega grudnjaka, pička mi je vlažna, a kad duboko udahnem, osjetim miris vlastitog uzbuđenja.

~ 185 ~


Malo zacvilim, ne skidajući pogled s Damiena. Polako svlači traperice. Vise nisko na njegovim uskim bokovima i dok polako pogledom pratim kako se trag dlačica gubi u hlačama iznad njegova kurca, u sebi ga proklinjem. Želim ga dodirnuti. Želim mu popušiti. Ali zarobljena sam. Zarobljena i napaljena, a toliko ga trebam. Sad je gol i potpuno uzdignut, vreo i golem, a moje se međunožje stegne od iščekivanja. Ponovno obilazi krevet i osjetim kako se madrac miče pod njegovom težinom kad se uspne iza mene. Njegovi su dlanovi topli na mojim bokovima i kad prijeđe vrškom kurca po mojoj stražnjici, moram zarinuti lice u deku da se primirim, jer sva protrnem. Nije to orgazam, ali toliko mu je blizu da sam na rubu očaja. “To je to, draga”, kaže, milujući me po leđima, izazivajući svojim krutim, dugačkim kurcem. Moja je koža vrela i krv jurca mojim žilama, osjećam otkucaje srca u grlu, u sljepoočnicama, u svojim teškim, nabreklim grudima i najviše od svega, među nogama. Udara me iznutra, izaziva. Tjera me da udovoljim svojoj želji i besramno zamahnem stražnjicom, preklinjući Damiena da me uzme odmah. “Ne još”, prošapće, a ja se prisiljavam da ne vrisnem od frustracije. Nagne se bliže k meni, glas mu je izazovan, dubok. “Sjećaš li se što si mi jednom rekla? Ono kako imaš jako dobar vibrator?” Sva krv koja mi se bila slila među noge jurne prema mojim obrazima. S obzirom na to što sam sve učinila s Damienom – a da ni ne spominjem što je on sve učinio meni – ne znam zašto se sad odjednom stidim činjenice da posjedujem vibrator, ali ipak je tako. “Nikki?” Prijeđe dlanom preko moje stražnjice pa sklizne niže i dodirne moje spolovilo. Polako uvuče jedan prst u mene, a potom još jedan. Moje tijelo pohlepno odgovori na taj dodir,

~ 186 ~


mišici moje vagine stegnu se oko njegovih prstiju, bokovi približe njegovoj ruci, disanje mi se ubrza i postane plitko. Ali prebrzo izvlači ruku i ostajem bez svega toga, ostaje tek onaj električni naboj koji me prožme svaki put kad mi je Damien blizu. Ali dodir je nestao i zaklapam oči, jecajući od očaja. Iza leđa začujem kako se tiho smije i posve mi je jasno da je svjestan koliko me muči. “Želiš li da te diram, Nikki? Želiš li moj dlan na sebi? Moje prste u svojoj pički? Želiš li da te potpuno raširim i gurnem ga u tebe, da se naša tijela miču kao jedno? Želiš li da moja ruka miluje tvoj klitoris dok oboje ne eksplodiramo?” Zagrizem donju usnicu, čvrsta u namjeri da mu ne odgovorim. On prokleto dobro zna što želim. “Onda mi samo reci gdje je, draga. Samo reci.” “Ladica”, procijedim. “U ladici pokraj kreveta.” Brzo se vraća i vidim da nosi maleni ružičasti vibrator. Upali ga i začujem poznato zujanje, a potom osjetim dekadentne vibracije kad njime prijeđe preko moje stražnjice, niz moju kralješnicu pa niz stražnju stranu mojih bedara. Polako prelazi vibratorom preko mojega međunožja i zaklapam oči, puštajući užitak da se širi mnome. “Ovako ga koristiš?” pita. “Miluješ klitoris dok nije vreo, tvrd i spreman? Ili ovako?” pita, gurajući vibrator bez problema u moju posve vlažnu pičku. “Ili možda oboje?” Polako miče vibrator unutra pa van, držeći ga pod kutom tako da sa svakim pokretom prijeđe njime preko mojega klitorisa, odašiljući vibracije kroz mene, ali nikad dovoljno dugo da svršim. “Ja... da”, kažem, jer više nisam sigurna koje mi je pitanje postavio. Gurne vibrator duboko u mene pa ga ostavi tamo. Zagrizem donju usnicu od zadovoljstva koje me ispuni pa se stane prelijevati niz mene u polaganim, omamljujućim valovima. “Ne volim kad mi se suprotstavljaš”, kaže. “Ako mi je ovo kazna, mislim da ću morati češće tako.”

~ 187 ~


“Mmm.” To nije čak ni riječ, ali svašta obećava – i kaznu, između ostaloga – a kad osjetim njegovu drugu ruku, koja se, glatka od lubrikanta, zavuče među moje guzove, ne mogu se hrvati s drhtajem želje i uzbuđenja koji me preplavi. “Damiene”, kažem. “Što radiš?” “Jebem te”, kaže, draškajući moju stražnjicu svojim dobro podmazanim palcem. Ne prekidajući ritmički pomicati vibrator među mojim nogama, rastegne me i osjetim vrh njegova kurca na sebi, a potom pritisak i žalac ugodne boli kad uđe u mene. Pričeka malo, dajući mom tijelu trenutak da se privikne na to koliko je golem, kako me potpuno, slatko ispunjava. Posve sam njegova, radi sa mnom što želi – i to me potpuno uzbuđuje. Polako se počinje micati, usklađujući pokrete svog kurca s pokretima vibratora, sve dublje i dublje sa svakim pokretom, ispunjavajući me, uzbuđujući me. Dok se zabija, njegova ruka draži moj klitoris, a druga se čvrsto oslanja na moj bok. “Tako si vrela”, kaže. “Tako vlažna i tako jebeno uska oko mene.” “Žešće”, kažem. Želim da me odvede još dalje – sve do ruba. “Još.” Po njegovu tihom režanju znam da su ga moje riječi još napalile. Tada sav razum nestane iz mene. Zabija se u mene i ramena mi se gotovo bolno zabijaju u krevet. Ne mogu se suzdržati – ne pronalazim ništa za što bih se uhvatila, ništa čime bih kontrolirala vlastiti užitak. Posve sam prepuštena Damienu, može raditi sa mnom što god želi i to je moja jedina misao dok se njegova ruka steže oko mog boka, dok se zabija u mene žestoko i moćno. Drhtaj njegova tijela prostruji mnome i to me gurne preko ruba. Užitak, bol, potreba i glad obruše se na mene, podignu me visoko, a na usne mi izmame Damienovo ime. Kada drhtanje prođe, nježno me razveže pa mi pomiluje tijelo, opuštajući mi mišiće i još jednom mi paleći kožu tim

~ 188 ~


dodirom. Nekako se nađem na leđima, a Damien nada mnom. Prelazi prstima preko moje kože, promatrajući me savršeno nježno. Gotovo mogu okusiti njegovu snagu i moć koju ima nada mnom, osjećam koliko me voli i koliko sam uz njega sigurna, kao da na svijetu nema ničega što bi nam moglo nauditi. Ničega što nam prijeti. Ali dok ta misao još lebdi nad nama, glasan prasak stakla naruši tamu – a za njim i jako ljutit vrisak gnjevne mačke.

~ 189 ~


K A ME N KOJ I JE razbio zavjesama zastrt prozor pokraj ulaznih vrata prebojan je u crno, a na toj glatkoj površini ističu se upadljiva bijela slova. DROLJA Stajem na pola metra od tog uljeza obuvena u japanke, a cijelo mi tijelo drhti. Ovo nije samo komad papira. Ovo je puno više od toga. Ovo je prešlo granicu i dok zabijam nokte u dlanove, odjednom postajem svjesna koliko je moja kontrola nad vlastitim životom bila prividna. Kamen na podu kao da mi se ruga, ali ne diram ga. Ne samo zato što znam da će policija željeti uzeti otiske prstiju s njega nego zbog neobično praznovjerne ideje da će iz njega u mene ući nešto jezivo ako ga dodirnem. Kao da je u moj svijet ušao nekakav zagađivač i bilo bi najbolje pobjeći daleko od njega. Ali to nije ono što trebam učiniti. Ono što trebam učiniti je, naravno, boriti se. Ali kako da se, dovraga, borim protiv neprijatelja kojeg ne vidim? Kao da odgovara na to, Damien mi rastvori šaku i ispreplete prste s mojima. Čvrsto ga stisnem, dopuštajući mu da me smiri tim dodirom. Što god bacili na mene – kamenje, uvrede, tračeve – sve ću izdržati uz njega.

~ 190 ~


Damien je trenutačno na telefonu, razgovara sa svojim šefom osiguranja. Policiju smo već pozvali, ali nema šanse da Damien ovo prepusti njima. Dovršava razgovor i prekida vezu pa se usredotoči na mene. Podigne naše spojene ruke. “Jesi li dobro?” “Jesam,” kažem, pa ponovim uvjerljivije: “Jesam, dobro sam. Sad sam dobro.” Ispitivački me promatra kao da pokušava pronaći skrivenu poruku u mojim riječima. Na trenutak ne razumijem što ga to uznemiruje. Ali tada shvaćam da stojim okružena krhotinama stakla. Zaklopim oči. Nisam ni obratila pozornost na to, nego samo na kamen. Tada me Damien uhvatio za ruku. Ali da nije, znam da bi me obuzeo poznat poriv i da mi te krhotine ne bi djelovale opasno, nego blistavo i primamljivo. “Dobro sam”, ponovim čvrsto i stegnem njegove prste. “Imam tebe.” “Imaš”, kaže, ali iako mu je pogled nježan, glas mu je poslovan. “Dajem ti izbor između Malibua ili centra grada, ali dok ne uhvatimo onoga tko ti ovo radi, živjet ćeš sa mnom. I o toj temi više nećemo voditi nikakve rasprave.” Budući da nisam idiot, potvrdno kimnem. Ranije sam mislila sve što sam rekla, ali ovo je prešlo granicu uznemiravanja i postalo prava opasnost. Nemam namjeru žrtvovati osobnu sigurnost radi ponosa. “Radije bih Malibu”, priznam. “Ali tamo nema namještaja.” Ta je kuća bila dovršena malo prije nego što smo otputovali u Njemačku, a pretpostavljam da su namještaj i ukrasi unajmljeni za Blaineovu zabavu i proslavu predstavl_jâgngjga moga portreta vraćeni u skladište iz kojeg su i došli. Damien pokaže glavom prema krevetu. “Reći ću da sve ono vrate natrag”, kaže. “Javit ću Sylviji da unajmi dovoljno ostalih stvari da se u toj kući može živjeti.” Privuče me k sebi i nježno poljubi. “Možemo je polako opremati, pronaći komade koji nam se sviđaju pa odnositi unajmljene jedan po jedan.”

~ 191 ~


Zakolutam očima, ali ipak ne mogu suspregnuti osmijeh. Gotovo sam pala u nesvijest kad je Damien rekao da ćemo zajedno opremati kuću u Malibuu. Ne želim pokvariti taj osjećaj jer je neki kreten bacio kamen kroz moj prozor. Naravno, Damien to zna a da mu ne moram ništa reći. “Što ćemo s Jamie?” upita. “Hoće li i ona s nama ili ćemo je smjestiti u hotel?” Zagrlim ga, odjednom bez riječi, zahvalna i toliko ispunjena ljubavlju za ovog muškarca da me noge ne drže. “Hvala ti”, prošapćem. “Koliko poznajem Jamie, mislim da će biti presretna u Malibuu.” “Reći ću Sylviji da joj dostavi ključ i pristupne kodove u Arrowhead i pošalje nekoga ovamo da spakira stvari za Jamie. Kad se vrati, može odmah u Malibu.” “Hvala ti”, kažem još jednom. “Što ti još treba?” Izvučem se iz njegova naručja i sjednem na naslonjač. “Treba mi da sve ovo završi.” “Da je to barem u mojoj moći”, kaže, spuštajući se na koljeno do mene. Prava je istina da se bojim. Ali ne želim mu to pokazati. Znam da će misliti da je on za ovo kriv. Ali nije, naravno. Ta čast pripada psihopatu – odnosno psihopatskoj gaduri, jer nekako sam sigurna da se radi o ženskoj osobi – koja mi je zalijepila metu na stražnjicu. “Možda je Carmela”, kažem. “Nije ovo njezin stil”, odvrati Damien pa nastavi. “Ali svejedno ću reći svojim ljudima da je malo istraže.” “Ne govoriš mi sve u posljednje vrijeme.” Ovo nije optužba, samo izričem činjenicu. Da budem iskrena, nisam željela razmišljati o tome. Ali više nemam sigurnosni jastuk – Atlantski ocean, cijelu zapadnu Europu i sve osoblje hotela Kempinski – da me štiti od stvarnosti. Sad znam da osoba koja me proganja neće odustati i ako se ne pozabavim time – ako ne

~ 192 ~


razmislim o tome, ako ne preispitam sve mogućnosti, ako ne pripazim na sebe – neću biti ništa bolja od onih glupača u hororima koje u napuštenim kućama bježe od ubojice na kat, iako znaju da nemaju kamo dalje. Ovo je stvarno, pomislim. I sviđalo se to meni ili ne, stvarnost silom prodire u naš život. “Činilo mi se besmislenim opterećivati te ovakvim sranjima dok nešto ne doznam.” Nakrivim glavu. “Ponovno me štitiš.” “Štitim”, kaže. “Ali mislim da sam ti već poprilično detaljno objasnio da ne namjeravam prestati. Smeta li vam to, gospođice Fairchild?” “Samo ako mi ništa ne govoriš o svemu tome”, kažem. “Dakle, da čujem što mi još nisi rekao?” “Nema puno toga”, kaže, i u glasu mu čujem frustraciju zbog te jednostavne činjenice. “Počnimo sa slikom. Jesi li doznao tko se raspričao o tome da sam ja pozirala za nju? Ili da si mi toliko platio? Jer prvo je anonimno pismo stiglo baš nekako u to vrijeme pa mislim da možemo pretpostaviti kako je za sve to odgovorna ista osoba.” “U tome se slažemo”, kaže. “Kratak odgovor na sve to je ne, nismo doznali o kome se radi.” “A dugačak odgovor?” “Morat ćeš se strpjeti.” Pokaže razbijen prozor i dvojicu ljudi koji prolaze ispred prozora. “Stigli su moji momci.” Čekamo ih na vratima, ali zaključe da neće ući prije nego što stigne policija. Umjesto toga odlaze iza zgrade pregledali dvorište, pogledati što su snimile nadzorne kamere i obavili sve ono što obavljaju ljudi zaduženi za osiguranje. “Dugačak odgovor?” uporno ponavljam čim se udalje. “Slijedimo neke tragove. Arnold – to je istražitelj koji obavlja takve poslove za mene – nedavno je dobio kopije snimaka nadzornih kamera s jednog bankomata u Fairfaxu.” Odmahnem glavom; nemam pojma što to znači.

~ 193 ~


“Bankomat se nalazi preko puta kafića u kojem se naš najdraži novinar najčešće nalazi sa svojim izvorima.” “Opa”, kažem zadivljeno. Damien je nedavno doznao ime novinara koji je prvi objavio priču o meni, ali dotični je odbio imenovati svoj izvor. “Trebat će nam neko vrijeme za to, jer kamera je usmjerena prema jednoj jedinoj točki i samo je ta oštra. Ali Arnold misli da će uspjeti izoštriti i pozadinu snimaka.” “Za to će trebati vremena”, složim se. “Pogotovo zato što ne znam kojeg se dana našao s izvorom.” “Nažalost, tu si u pravu”, kaže Damien. “Ali znamo otprilike, pa ako ništa drugo, može skidati fotografije sa snimaka i slati mi ih jednu po jednu. Uz malo sreće, nekoga ću prepoznati.” “Ne bih li i ja trebala pogledati?” “Bi”, kaže. “Ali najvjerojatnije je da osoba koja ti ovo radi pokušava nauditi meni. Ryanovi dečki istražuju ljude s kojima sam trenutačno u značajnijim poslovnim pregovorima”, dometne. “Misliš da bi te pokušali omesti gnjaveći tvoju curu? Da postaneš previše rastresen i popustiš u pregovorima?” “Tako nekako.” “Ali možda se ne radi o poslu”, kažem. “Spavao si s mnogo žena, Damiene. To što one tebi nisu mnogo značile ne znači da nisi ni ti njima. Jedna od njih je možda jako ljubomorna.” “Slažem se. I taj trag slijedimo.” “A što je s anonimnim pismom koje je stiglo u Stark Tower? I s porukom koju sam dobila u Münchenu?” “Još ništa”, kaže Damien. “Ali ne odustajemo.” Baci kratak pogled na sat, potom izvuče telefon i bira broj. “Ima li što?” upita pa se namršti kad mu osoba na drugom kraju linije odgovori. “Dobro ste se sjetili”, kaže nakon nekog vremena. “To bi nam moglo upaliti.” “To je bio Ryan”, kaže nakon što prekine vezu. “Kamere na

~ 194 ~


ulazu i kod garaže su uhvatile krivca. Visok, mršav. Potpuno skriven crnom majicom s kapuljačom i sunčanim naočalama. Držao je glavu pognutu, ali Ethan kaže da je, sudeći po hodu, muško, a vrlo vjerojatno tinejdžer.” “Tinejdžer? Zašto bi...” “Pretpostavljam da ga je netko unajmio. Naš se počinitelj malo mota oko supermarketa, pita klince tko želi nešto zaraditi.” “Aha.” To definitivno zvuči uvjerljivo. “Na sreću, oko trgovina uvijek ima kamera. Možda nam se posreći.” Kimnem. Plan zvuči dobro, ali ne nadam se previše. “Dodijelit ću ti nekoga iz svojega osiguranja.” Naglo podignem glavu. “Ma hoćeš vraga. Ne namjeravam živjeti pod prismotrom.” “Ali moraš.” “Ti ne hodaš uokolo s tjelohraniteljima.” Jedna je stvar useliti se k Damienu, biti na oprezu do razumne granice, ali nešto posve drugo odjednom živjeti pod staklenim zvonom, kao političar ili zvijezda. “Imam i ja tjelohranitelje, spremni su ako mi zatrebaju. Ali nema nikakve naznake da sam u opasnosti.” Otvorim usta kazati da ni ja nisam u opasnosti. Ali budući da sam upravo pristala preseliti se k Damienu jer kroz moje prozore ulijeće kamenje, nemam argumenata. Doista ne želim hodati uokolo praćena budnim pogledom nekakva diva u crnom odijelu i sa slušalicom u uhu, ali isto tako ne želim biti nepromišljena. “Nikki”, kaže nježno. “Misliš li da bih preživio da ti se nešto dogodi?” Zadržim dah, jer znam točno kako mu je. Da se nešto dogodi Damienu, sigurna sam da bih se smežurala i umrla. “U redu”, kažem. “Ali ne želim nekoga tko će mi visjeti za vratom ili nekoga tko će na prvi pogled izgledati kao

~ 195 ~


tjelohranitelj. Ako želiš da se netko od tvojih mota po uredu za koji se konačno odlučim, neću se protiviti. Pretpostavljam da već imaš pristup uređaju za praćenje u mom autu.” “Mogao bih ga dobiti”, kaže. “Ali ne bez muke. Radije bih instalirao novi, kojem ću odmah imati pristup.” “Dogovoreno”, kažem. “I tvom telefonu isto.” Namrštim se. “Što s mojim telefonom?” “I njemu želim pristup. Postoje aplikacije koje će mi pokazivati gdje se telefon nalazi. Instalirat ćemo jednu od njih.” “Tek tako? Nećeš me ni pitati smiješ li?” “Neću”, kaže pa pruži ruku u iščekivanju mog telefona. Predam mu ga. Damien instalira aplikaciju, malo podesi postavke pa mi vrati telefon. Potom izvadi vlastiti mobitel iz stražnjeg džepa hlača i ponovi isto. Trenutak kasnije moj telefon zavibrira. Pogledam zaslon, pokrenem novu aplikaciju i ugledam crvenu točkicu koja mi pokazuje da se Damien nalazi uz mene, u mom stanu. “Sad ni ti mene ne možeš izgubiti”, kaže. “O.” Čvrsto držim telefon, još topao od Damienova dlana, i odjednom sam bez riječi. Možda zbog stresne večeri, možda zbog hormona, ali iz nekog razloga mi se instaliranje aplikacija za praćenje na naše telefone čini kao najromantičniji potez svih vremena. “Hvala ti”, prošapćem. “Nikad te neću pustiti od sebe, Nikki”, kaže, hvatajući me za ruku i privlačeći k sebi. “Ne bih ti oprostila da me pustiš.” Idućeg jutra zadivljeno stojim i promatram maleni ured koji mi Lisa pokazuje teatralno raširenih ruku. “Dakle?” upita. Sitna je, ali toliko otmjena da upada u oči i u većim prostorima od

~ 196 ~


ovoga. “Što misliš?” “Super je”, kažem. Ured se iznajmljuje s namještajem, a čini mi se da vlasnik tvrtke Granite Investment Strategies ima jako dobar ukus. Stol je dovoljno velik da na njemu rasprostrem desetak projekata, ali i otmjen i moderan, dovoljno otkačen da bude zabavan, ali ne toliko da djeluje neprofesionalno. Zidovi su goli, no to se da lako srediti. Naslonjač za dvije osobe je bonus. Ured je dovoljno malen da se na prvi pogled čini kako su dva stolca od lijevane plastike za posjetitelje jedino što stane, ali prethodni je vlasnik uspješno iskoristio prostor i naslonjač za dvoje koji se nalazi na zidu nasuprot stolcima nekako ga upotpunjuje umjesto da upada u oči kao višak. “Možeš ga unajmiti odmah”, kaže Lisa. “Moj klijent jedva čeka naći nekoga.” Prijeđem prstom po stolu. U iskušenju sam. Već neko vrijeme dvojim treba li mi uopće ured, ali sad kad se nalazim u prostoru na čijim se vratima moglo naći moje ime, moram priznati da mi se osjećaj sviđa. Spustim ruku u džep i napipam jednu od posjetnica koje mi je Damien poklonio ovog jutra. Nikki L. Faircbild, CEO, Fairchild Development. Kad sam otvorila kutiju prasnula sam u smijeh, ali i zasuzila. Ne samo zbog toga što moj vlastiti posao konačno postaje stvarnost nego i zato što sam u Damienovu pogledu vidjela ponos. Sine mi da je vjerojatno i Damien počeo ovako: na kraju krajeva, nije ni on samo iskočio iz glave Jupitera s reketom u jednoj ruci i ključevima Stark Towera u drugoj. Ne, i on je počeo polako, pa radio i radio dok se nije ovako obogatio. Nasmiješim se, jer me ta misao na neki način utješi. “Ovo je sjajna prilika”, ohrabruje me Lisa. “Znam”, kažem, i doista to mislim. Zbog okolnosti najma, uvjeti ugovora su fantastični. I ne samo to nego zgrada ima i izvanredno osiguranje – što je Damien doznao sinoć, kad je,

~ 197 ~


nakon što su policajci otišli, obavio nekoliko telefonskih razgovora. Svi vlasnici ili korisnici ureda dobivaju propusnicu, a njihovim klijentima je ulaz nemoguć ako ih ne propusti vratar, koji služi kao stražar i poveznica između vanjskog svijeta i vlasnika ureda. Još je bolje od toga što je ured nekoliko minuta hoda udaljen od trgovačkog centra Sherman Oaks. Ako budem imala loš dan, mogu se utješiti šopingom. A ako budem imala dobar dan, mogu proslaviti šopingom. Zaljuljam se na petama, pokušavajući se odlučiti. Ne, to zapravo nije istina. Već znam da ovo želim. Ali ta me pomisao plaši otprilike poput skoka iz zrakoplova bez padobrana. Samo što ja ipak imam padobran. Zove se Damien i znam da će me uvijek spasiti. “Mogu ja raditi i od kuće”, kažem mlitavo. “To je jasno”, kaže Lisa. “Imam mnogo klijenata koji rade od kuće. Većina tvrtki i počinje u vlastitom domu.” Iznenađeno je pogledam; nisam očekivala da se složi sa mnom. “Ali što je s tvojom cimericom?” pita. “Jamie, je li tako? Rekla si da je glumica? Ima li ona stalan posao? Mislim, glumi li u kakvoj seriji ili takvo što?” “Nema, ali kakve to veze... aha. Da.” Jamie me podržava u mojim poslovnim pokušajima, ali isto tako je moja najbolja prijateljica i obožava pričati. Ako ja pokušavam napisati računalni program, a ona želi čavrljati o muškarcima ili odjeći ili o tome treba li si napravi tetovažu na guzi ili ne, bit će mi teško usredotočiti se na posao. A ovaj ured daje se u najam po stvarno niskoj cijeni. “Izradila sam ti plan”, kaže Lisa, izvlačeći iz aktovke kožnu mapu za dokumente ukrašenu mojim inicijalima – NLF – pa mi priđe. Otvorim je, pomalo zadivljena svime što je učinila za mene. U mapi pronalazim poslovni plan orijentiran na kontakte

~ 198 ~


sa ženama u tehnologiji i industriji zabave. “U gradu djeluje najmanje dvadeset pet organizacija za žene u tehnologiji”, pojasni. “Nema boljeg načina da pronađeš potencijalne poslovne partnere ili klijente. Što se tiče industrije zabave, možda ti to nije prioritet, ali oni već znaju tko si, sviđalo se to tebi ili ne. Iskoristi to.” Nisam sigurna želim li iskoristiti svoj neželjeni status poznate osobe, ali ipak se slažem s njezinom procjenom. Lisa okrene nekoliko stranica plana, pokazujući mi potencijalnu zaradu i gubitke, uzimajući u obzir troškove najma ureda i projekcije s obzirom na tržište aplikacija. Drago mi je kad vidim da se onih nekoliko aplikacija koje sam već ponudila na tržištu prodaje bolje od prosjeka. “Projekcije su dosta suzdržane”, kaže Lisa. “Ali kao što vidiš, očekujem da počneš ostvarivati profit unutar šest mjeseci i da unutar tog vremena povratiš ulaganja iz ušteđevine.” Nastavljam listati plan, zadivljena. “Lisa, ovo je sjajno. Ali sigurno ti je trebalo dugo da sve ovo smisliš, a ja...” Oklijevam. Želim joj reći da joj uopće nisam klijentica, ali to mi zvuči pomalo grubo. Lisa sigurno vidi što me muči, jer se nasmije. “Drago mi je da mogu pomoć prijateljici”, kaže. “Čak i onoj koju slabo poznajem, jer se nikako ne stižemo bolje upoznati.” Nato se i ja nasmijem. U pravu je. Objektivno gledano, jedva se poznajemo. Ali ona je jedna od rijetkih osoba s kojima sam se odmah složila i zahvalna sam joj što mi je prišla dok sam još radila za Brucea, kao i što se nije dala smesti kad me otpustio i kad su se paparazzi obrušili na mene. “Ipak nisam totalno nesebična”, dometne s poslovnim sjajem u očima. “Očekujem da me preporučiš drugima.” Lisin telefon zazvoni i pogleda na zaslon pa podigne prst. “Moram se javiti”, kaže. “Razgledaj ostatak, brzo ću ja.” Kimnem i dohvatim mapu pa se uputim prema prozoru na drugom kraju ureda. Velik je i propušta dovoljno prirodnog

~ 199 ~


svjetla u prostoriju, stvarajući ugodnu atmosferu. Pogledam van i shvatim da ured gleda na bulevar Venturu. Prignem se posve blizu, toliko blizu da gotovo dodirnem staklo čelom, ali odavde ipak ne vidim trgovački centar. Ono što vidim, s druge strane, jest crni automobil parkiran pred zgradom na drugoj strani ulice. Izgleda mi poznato i potrebno mi je tek nekoliko sekunda da shvatim gdje sam ga već vidjela – na ulici pred svojim stanom, jutros. Tjelohranitelji. Sjetim se svog zaštitnog mjehurića koji toliko želim, ali svjesna sam da je već napukao. Ili da možda nije ni bio stvaran. U svakom slučaju, Damien i ja sad živimo u stvarnom svijetu. Iskreno, nakon sinoćnjih događaja više ne mogu nijekati da mi je drago što netko pazi na mene. Moje tmurne misli prekida prodorna zvonjava telefona. Izvučem ga iz torbice, a zatim se smrznem kad vidim tko me zove. Giselle. Ma super. Razmišljam pustiti govornu poštu da preuzme poziv. Giselle nije na popisu meni dragih ljudi. Ne samo da sam nedavno otkrila da su se ona i Damien viđali prije dosta godina nego sam i doznala da je ona bila ta koja je svom suprugu – mom šefu Bruceu – rekla da sam ja cura s erotskog portreta koji sad zauzima veći dio jednog zida u Damienovoj kući u Malibuu. Ipak, žao mi je Giselle. Znam da su ona i Bruce usred groznog razvoda. A i znam da osjeća krivicu zbog toga što me razotkrila. Kao galeristici koja aktove viđa svaki dan, nije ni pomislila da bi činjenica da sam pozirala za akt trebala ostati tajna. Uostalom, Damien je jedan od njezinih najboljih klijenata. Sigurno ćemo se susretati. Zato se javim na telefon. “Giselle”, kažem vedro. “Kako ti mogu biti na usluzi?” “Zapravo se nadam da ja mogu biti tebi na usluzi.” Ton joj je vedar i lepršav, kao da čavrljamo s koktelima u ruci.

~ 200 ~


“Aha. Mislim, molim?” Nasmije se. “Oprosti. Nisam baš bila najjasnija, ha? Evelyn je upravo bila kod mene u galeriji i spomenula je da razmišljaš o najmu ureda pa sam pomislila da bih ga možda mogla doći pogledati. Dati ti nekoliko ideja kako da ga urediš. Možda ti posuditi nekoliko slika, da uneseš malo boje.” Namrštim se, jer stvarno nemam pojma zašto je odjednom tako uslužna. “To je stvarno krasno od tebe, ali mislim da ću na zidove najvjerojatnije povješati ploče za pisanje.” “Aha. Shvaćam.” Na drugom kraju ureda Lisa je upravo završila razgovor. U redu je, kaže bez glasa. Slobodno ti preuredi ured. “Samo sam ti htjela predložiti.” Giselle malo šuti. “Zapravo znam da ti nikada neću moći nadoknaditi štetu koju sam ti nanijela, ali mislila sam da bih mogla ovako početi.” Dakle, stvarno. “Čuj”, kaže, a iz njezina glasa nestane lepršavosti i zamijeni je nešto mnogo iskrenije. “Znam da smo krivo počele. Blaine je moj dobar prijatelj i klijent, a on je potpuno lud za tobom. Ne moram ti ni reći koliko te Damien obožava. Užasno se glupo osjećam zbog onoga što sam ti učinila.” “Cijenim to”, kažem. Potom dometnem, jer bih stvarno trebala imati zid koji nije potpuno prekriven bilješkama i programima: “Što kažeš na danas poslijepodne? Recimo, oko četiri?” Odmah pristane i kad prekinem vezu, vidim da me Lisa promatra napola veselo, napola izazivački. “Ma što? Pa mogu ga odmah unajmiti, zar ne?” Nasmije se. “Nikad nismo otišle na onu kavu. Dođi, iza ugla je Starbucks. Možemo tamo pregledati ugovor i obaviti ceremoniju predavanja ključa uz kapučino.” I tek tako imam ured. Još nisam Damien Stark, ali na dobrom sam putu.

~ 201 ~


Prima: CEO Stark International CEO Fairchild Development moli za sastanak večeras radi razgovora o mogućem spajanju u obostranom interesu.

Dok nam Lisa stoji u redu za kavu, još jednom pročitam poruku i pošaljem. Odgovor dobivam gotovo odmah. Prima: CEO Fairchild Development Unaprijed se veselim spajanju s Vama, što god imali na umu. P. S. Čestitam na uredu.

Široko se osmjehnem i baš se spremam upitati ga kako zna da sam unajmila ured, kad se vrata kafića otvore i žurno ude mršav dečko sa slušalicama u ušima, noseći u ruci vazu punu gerbera i divljeg cvijeća. Moje srce zatreperi jer sam apsolutno, stopostotno uvjerena da je to cvijeće za mene. Ne znam kako Damien zna da sam se odlučila za ured, a još manje znam kako zna gdje sam, ali ipak je to Damien, ima oči na sve strane. Dostavljač se osvrne po kafiću pa zaustavi pogled na meni. Zapravo, cijeli se kafić zagleda u mene. Dostavljač baci pogled na papirić koji drži u ruci pa mi priđe. “Nikki Fairchild?” upita malo preglasno, po svoj prilici da nadglasa glazbu iz slušalica. “Hvala”, kažem, a on spusti cvijeće na stol i izađe, plešući u hodu uz svoju glazbu. Ostali gosti u kafiću pogledavaju prema meni, ali brzo se vrate svojim razgovorima. Jedna zgodna cura lijepe kratke crvenosmeđe kose, možda koju godinu starija od

~ 202 ~


mene, pokaže na moje cvijeće i bez glasa kaže: Divno je, a zatim se vrati scenariju koji leži pred njom na stolu. Apsolutno se slažem. “Opa”, kaže Lisa, sjedajući na svoj stolac. “Damienova najdraža reakcija”, kažem ja sa širokim osmijehom. Izvučem karticu iz cvijeća, a kad vidim što piše, moj osmijeh još naraste. Večeras ću ti pokazati koliko me napaljuje uspješna poslovna žena. Dotad zamišljaj moj dodir. D “Dakle, sad kad sam već svima razglasila da imam ured”, kažem ja, “mogle bismo srediti papire.” Lisa i ja sljedećih sat vremena pregledavamo ugovor i razmjenjujemo osnovne poslovne informacije koje Lisa inače govori svojim klijentima. Predlaže mi nekoliko odvjetnika specijaliziranih za tvrtke, ali i priznaje da bih se vjerojatno trebala za sve to obratiti Damienu. “Ne želim biti vulgarna”, kaže. “Ali spavaš s najvećim stručnjakom za biznis. Bila bi šteta da to ne iskoristiš.” “To i namjeravam”, kažem točno toliko pohotno da obje prasnemo u smijeh. O, da, pomislim. Lisa i ja ćemo se dobro slagati. Kao da dokazuje to što sam upravo zaključila, Lisa mi kaže da restoran nedaleko od Starbucksa ima super ponudu kad je happy hour. “Hoćeš da vidimo što imaju drugi tjedan? Možeš mi ispričati kako je prošlo tvojih nekoliko prvih dana u redovima samozaposlenih. Ili možeš dovesti svoju cimericu pa ćemo razgovarati o dečkima. Ja sam zaručena, ali to ne znači da ne mogu tračati.” Nasmijem se. “Dogovoreno.” “Super.” Ustane i prebaci aktovku preko ruke. “Idem na sastanak s klijentom. Ideš sa mnom ili ćeš još ostati?” “Dovršit ću kavu i zapisati neke ideje dok mi je još sve ovo

~ 203 ~


svježe”, odvratim, pokazujući ugovore. Ne moram joj reći da razmišljam o još jednoj kavi prije povratka u ured – nakon prošle noći, i dobrog i lošeg, danas sam potpuno neispavana. Čim Lisa ode, primaknem stolac bliže stolu da ne sjedim nasred prolaza i dok se okrećem, zamijetim onu kratkokosu djevojku koju sam primijetila ranije. Prstom drži označeno mjesto u svom scenariju, ali pogled njezinih smeđih očiju uperen je u mene i čak to ni ne pokušava sakriti. Nelagodno se promeškoljim i okrenem u stranu, pokušavajući se usredotočiti na dokumente prostrte preda mnom. Trenutak poslije čujem kako stolac blizu mojega struže po podu i kad podignem pogled, vidim kako djevojka sjeda za moj stol. “Stvarno ne želim biti napasna”, kaže, a njezin me odsječan, precizan izgovor podsjeti na privatne škole na sjeveroistoku Sjedinjenih Država. “Ali izluđuje me nešto: odnekud te poznam, a ne mogu se sjetiti otkud.” “Oprosti”, kažem, “ali mislim da se varaš.” Ne trudim se reći joj da mi to stalno govore. Tako je to kad se tabloidi raspišu o vama. “Jesi li sigurna? Stvarno si mi poznata. Ja sam Monica, usput. Monica Karts.” Pogleda me s nadom, a potom se namršti. “Ne zvuči ti poznato, ha?” “Ne, oprosti”, kažem. Počnem skupljati svoje stvari, sa smiješkom Pristojne Nikki na licu. Majka me možda nagnjavila dok sam bila mlađa, ali isto je tako usadila manire u mene. “Vjerojatno ti samo sličim na nekoga”, kažem sa smiješkom. “Ali drago mi je da smo porazgovarale.” “Ah, kvragu”, kaže. “Agentica mi ionako uvijek govori da sam prenapadna.” Odgurne stolac unatrag i krene za svoj stol. “Oprosti što sam te gnjavila. Ne moraš ti otići. Ionako se moram vratiti scenariju. Popodne mi je audicija.” “Nisi me ti otjerala”, slažem. “Samo se moram vratiti u ured.” Od tih me riječi preplavi zadovoljstvo. Ja imam ured. To je baš super. “Sretno na audiciji”, dometnem skupljajući

~ 204 ~


dokumente i na vlastito iznenađenje shvatim da to i mislim. Djevojka je vesela, podsjeća me na Jamie. Uostalom, prilično sam dobro raspoložena. Budući da teglim uokolo golem buket, odustajem od druge kave. Već sam gotovo na vratima, kad Monica poviče za mnom: “Jamie Archer!” Okrenem se. “Poznaješ Jamie?” “Prije otprilike mjesec dana bila si s njom u baru The Rooftop? Na tulumu Garretha Todda?” “Jesam”, odvratim. “I ja!” To kaže prpošnim i veselim tonom kao da smo upravo otkrile da smo članice istog sestrinstva na faksu. “Znači, ti si Jamiena prijateljica?” Odmahne rukom. “Jedva je poznajem. Ali jednom smo bile na istoj audiciji i kasnije sam je se sjetila kad sam je vidjela na zabavi. I tebe s njom. Ali mislim da sam te zapravo prepoznala po slikama iz novina.” “Super”, kažem bezizražajno. “A to što pišu o tebi je sranje”, kaže otvoreno. “Osim onoga o reality showu. Ako je to istina, trebala bi prihvatiti i zaraditi na tome koliko god možeš, a onda ih sve poslati kvragu.” Nasmijem se, jer koliko god ne želim pristati na reality show, ono sa slanjem vragu zvuči privlačno. Zazvoni moj telefon i odložim cvijeće na šank, pokraj dodataka za kavu, da ga izvadim iz torbice. Monica kucne prstom po svom scenariju. “Moram se vratiti ovome. Ali drago mi je da sam se sjetila tko si. Možda se vidimo opet, često sam ovdje.” “Aha”, kažem, već se javljajući na telefon. “Onda, Teksas? Jesi li postala ponosna vlasnica tvrtke?” “Evelyn! Pričekaj trenutak.” Mahnem djevojci u znak pozdrava, zataknem mobitel pod bradu i dohvatim cvijeće. Kukom otvorim vrata kafića pa se uputim prema uredu širokim pločnikom. “Možeš li vjerovati?” upitam je. “Osjećam se jako

~ 205 ~


odraslo.” “Ponosna sam na tebe”, kaže. “I to uopće ne govorim svisoka.” “U tom slučaju, hvala.” Malo mi narastu krila od njezinih riječi. Evelyn Dodge me zadivila čim sam je upoznala. Snažna je, ne trpi besmislice i govori što misli. Prilično sam sigurna da želim biti kao ona kad odrastem. “Da čujem kakav je ured.” Opišem joj ga detaljno, a potom spomenem i da će Giselle svratiti jedan dan da se dogovorimo oko uređenja. “Vjerojatno ti dugujem ispriku zbog toga”, kaže. “Znam da ti ona trenutačno nije među najdražim osobama, ali izgledala mi je kao da ti se silno želi iskupiti.” “Ne, ne”, kažem. “U redu je. Više me ne muči ljubomora, a i znam da je njoj žao zbog svega što se dogodilo.” Iskreno, pitam se nije li Giselle rekla istinu o mom portretu nekome tko ju je onda prišapnuo novinama. Svoju teoriju nisam spomenula Evelyn, jer mislim da bi je ona mogla prepričati Giselle. A ako sam u pravu, ne želim da se osjeća još gore nego sad. “Pa kad ga mogu doći vidjeti?” upita Evelyn. “Njega? Misliš na ured?” “Sad si tamo?” “Baš se vraćam iz Starbucksa.” “Super. Daj mi adresu. Tu sam negdje, brzo ću stići.” Stiže dvadesetak minuta poslije pa uleti u moj ured nakon što ju je najavio vrlo učinkovit vratar zgrade. “Nije loše”, kaže, osvrćući se. “Uopće nije loše.” “Potpuno si prozirna, da znaš”, kažem. “Nema šanse da si ti bila negdje u ovom dijelu grada. Sherman Oaks? Ma daj. Molim te.” “Uhvatila si me”, kaže osmjehujući se. “Ne, bila sam na sastanku s prijateljem, koji je redatelj, i cijeli dan snima u studijima Universala. Ali ionako bih došla do tebe. Moramo razgovarati o poslu, Teksas, a nema šanse da dopustim ikome

~ 206 ~


drugome da me preduhitri i postane tvoj prvi klijent.” “U tom slučaju”, sjednem za stol, “privuci si stolac i porazgovarajmo. ” Na kraju odlazimo do trgovine sa sendvičima niže niz ulicu, a tamo dva sata razgovaramo o poslu, jedemo i – barem što se Evelyn tiče – pijemo. “Danas sam se čula s Charliejem”, kaže, nabadajući komad torte od sira koju smo podijelile. “Nije mi rekao zašto je još u Münchenu, ali ipak je rekao da je Sofia ponovno zbrisala.” Očajno odmahne glavom. “Mene samo čudi da ta cura nije odavno natjerala Damiena na rub ludila.” “Znači, oduvijek je takva?” “O, da. Pametna je ona. U mnogočemu me podsjeća na tebe. Ali nema tvoju snagu, nikad se nije naučila nositi s problemima i bježi umjesto da se bori.” Polako odmahnem glavom. Moju snagu? Bori? Što Evelyn misli, tko sam ja? “Nemoj meni glumiti”, kaže Evelyn, znalački me odmjeravajući. “Ti si snažna i preživiš, Teksas, to znamo i ti i ja. Ne lažem ni klijentima, a pogotovo prijateljima. I mogu ti reći da je super da si preživjela, jer nitko drugi ne bi izdržao ni tjedan dana s našim dečkom.” To mi izvuče osmijeh na usnice. Iskreno, sve što je rekla sviđa mi se, jer što više razmišljam o njezinim riječima, više shvaćam da su istinite. Istina, prošla sam kroz goleme probleme, ali othrvala sam se njima. “Mogu ti točno reći što će se dogoditi kad se Sofia konačno pojavi. Damien će odletjeti u London osobno se uvjeriti da je dobro. Potom će je strpati u još jedno lječilište. A novine će početi tračati da je odbacio Sofiju zbog tebe. Ili da će odbaciti tebe zbog Sofije.” “Odbacio? Ali njih dvoje nisu par. Damien mi je rekao da su bili zajedno jako davno.” “A kad su se to novinari zamarali istinom? Svaki put kad

~ 207 ~


njih dvoje fotografiraju zajedno, londonske novine proglase ih zaručenima. Ovog će puta to biti zanimljivije, jer si i ti tu.” “Zanimljivo nije riječ kojom bih ja to opisala”, kažem sarkastično. “Ako ih ne možeš natjerati da prestanu, barem im se možeš smijati”, kaže. Moram priznati da je to vjerojatno dobar savjet. “Kad smo već kod tračeva”, nastavi Evelyn, “čula sam i da se ja vraćam poslu agenta.” “Pa vraćaš li se?” “Ma nema šanse”, kaže tonom koji je napola smijeh, napola prijezir. “Ali moja stara tvrtka me pokušava nagovoriti da se vratim u ured i sjednem na telefon. Tko zna, ako mi dovoljno ponude, možda i pristanem. Ali trenutačno se jako dobro zabavljam gledajući ih kako smišljaju čime bi me namamili natrag. Tobom, primjerice.” “Mnome? Ma zašto?” “A zašto sve ne, Teksas? Producenti sline pri pomisli da bi te mogli nagovoriti na reality show. A barem pet-šest tvrtki bilo bi presretno da im postaneš zaštitno lice. Što misliš o šminci? Mogla bih ti srediti jedan takav ugovor bez muke”, kaže i glasno pucne prstima. Samo stresem glavom. “Ovaj grad je bizaran.” Evelyn frkne. “Nego što.” “Ako im samo lice treba, reci im da uzmu Jamie. Ja bolje izgledam u stvarnosti nego na ekranu, ali Jamie je rođena za kamere.” “Dobra ideja, Teksas.” Ja sam se šalila, ali nisam sigurna shvaća li Evelyn to. Još me drži uzbuđenje od šećera i razgovora s Evelyn kad se rastanemo i ona krene natrag u Malibu, a ja u svoj ured. Pregledavam portfelj s Blaineovim radovima koji mi je ostavila i bilježim sitnice o aplikacijama koje je naručila od mene. Želim da budu upadljive – više od obične vitrine za izlaganje premještene na zaslon – i toliko sam zadubljena u razmišljanje

~ 208 ~


kako da to izvedem, da me zvono interkoma prene. Vratar me obavijesti da me u predvorju čeka gospođica Reynard. “Oh, da. Pošaljite je k meni.” Dočekam je sjedeći – ipak sam ja šefica – i pozdravim je osmijehom Profesionalne Nikki. To je još jedna lekcija iz mojega jezivog djetinjstva: iskusna sam u skrivanju osjećaja pod nizom iskušanih i dokazano uspješnih osmijeha za natjecanja. Zato sam uvjerena da Giselle ne vidi da sam još uvijek na oprezu – i da ispod površine još uvijek tinja iskrica ljubomore, spremna planuti ako ona nešto krivo kaže ili pogleda Damiena kao da je on i najmanje zanima. Ali ne želim biti ni pretjerano oprezna ni ljubomorna. Ne sviđaju mi se takvi ljudi i ne želim postati jedna od njih. Ali ne mogu iz glave otjerati spoznaju da su Giselle i Damien bili par – a kad kažem par, mislim da ju je Damien ševio. “Nikki!” zacvrkuće ona ulazeći i moram se svjesno natjerati pojačati osmijeh. Giselle me podsjeća na Audrey Hepburn – ista frizura, ista građa tijela, ista elegancija. Inače se ne osjećam inferiorno pred drugim ženama, ali uz Giselle sam nemirna i sve vrijeme mislim da se Damien zabunio. Ako i primjećuje da sam nesigurna, dovoljno je ljubazna da ništa ne kaže. Umjesto toga ogledava se oko sebe po uredu, prelazeći pogledom preko praznih zidova, a zatim pogledavajući i mene. “Prostor je super”, kaže. “Malen je, ali dobro raspoređen i ugodan. Onaj bež zid je gnjusan, zato je to prvo što ćemo promijeniti. Potom ćemo objesiti koju sliku. Ne previše. Vjerojatno jednu veliku da upada u oči i nekoliko malih da uravnoteže sve to. Imam neke umjetnike na umu – kada dođem drugi put, donijet ću ti portfelj. I uzorke boje. Nešto profesionalno, ali lijepo. Možda blijedožutu”, dodaje, kao da razgovara sama sa sobom. I ja se ogledam po uredu, pokušavajući zamisliti kako bi izgledao žutih zidova. Lijepo, moram joj priznati. Očigledno primjećuje da je dobro počela, jer mi uputi

~ 209 ~


vlastiti osmijeh za natjecanja ljepote. “Još jednom ti hvala što mi dopuštaš da ti pomognem.” “Nema na čemu”, kažem. “Moram biti iskrena. Cijena najma ureda nije strašna, ali viša je od one koju sam namjeravala potrošiti u prvoj godini poslovanja. Ne znam kako ću si opravdati troškove uređenja.” Otmjeno se spusti na jedan od plastičnih stolaca. “Ne, ne. Nisi me dobro shvatila. Ja te častim ovime. No dobro, častim te prvu godinu. Kasnije, ako budeš željela zadržati slike, možeš ih kupiti ili možemo razgovarati o najmu. A što se zidova tiče, ured ti je minijaturan – bez uvrede – i mislim da u skladištu imam dovoljno boje za sve zidove.” Nagnem glavu u stranu, pokušavajući smisliti odgovor. “Giselle, znam da nisi imala loše namjere kad si rekla Bruceu da sam ja pozirala za onaj portret. Ako mi išta duguješ, onda je to samo isprika, a to si već napravila.” Ne spominjem ni Damiena ni one moje iskrice ljubomore. Osim što mu je bivša cura, Giselle nije učinila baš ništa što bi tu moju ljubomoru potaknulo. “Cijenim to, stvarno. Ali želim ovo učiniti za tebe. Znam koliko su te mediji izmrcvarili i ne mogu se oteti dojmu da sam i ja tome pridonijela.” Uspravim se u naslonjaču. “Kako to misliš?” “Pa, očigledno nisam najbolje promislila. A što ako je Bruce rekao nekome? Što ako sam ja rekla još nekome, ali zaboravila? Što ako je netko načuo naš razgovor?” Giselle govori ono o čemu sam ja maloprije razmišljala. “Čak i ako se to dogodilo, sad je već prošlo. Iskreno, Giselle, ne želim gurati nos u tvoje poslove, ali možeš li si zbilja priuštiti neplaćene usluge?” S lica joj na trenutak nestane vedrine stare prijateljice mog dečka i shvatim da sam u pravu. Ono što ne znam je to jesam li prešla granicu. Upravo se spremam ispričati joj se i reći joj da me se ne tiče ako želi raditi bez naknade, da je to super, ali Giselle progovori prije nego što stignem otvoriti usta.

~ 210 ~


“Istina je da ne mogu preživjeti samo od galerije. Znam da me Damien i Evelyn ne ogovaraju, ali isto tako znam i da ima drugih koji nisu toliko diskretni i da si sigurno čula kako moj razvod nije, da tako kažem, ugodan.” Zastane, a ja se nasmiješim i promrmljam da mi je žao zbog toga. “Budi oprezna s muškarcima”, kaže smrknuto. “Jebi se s njima, ali ne vjeruj im. Ni jednom od njih.” Ozbiljno me pogleda. “Tu sam lekciju trebala naučiti prije udaje za Brucea. Već sam dotada upoznala dovoljno muškaraca na koje se ta lekcija dala primijeniti. Svi su bili takvi”, dometne. “Ne bih mogla tako živjeti”, kažem hladno. Nisam sigurna pokušava li biti gadura ili se praviti da smo prijateljice, ali briga me. Ne želim ni razmišljati o tome da je i Damien jedan od njezinih bivših, a kamoli razgovarati o tome. Pogotovo ne želim čuti zašto misli da mu ne bih trebala vjerovati. Giselle otpuhne i ramena joj se opuste – više ne izgleda kao tipična prekrasna stanovnica Los Angelesa, nego kao zgužvana i umorna putnica u podzemnoj željeznici. “Oprosti, ovo je zvučalo jako ogorčeno. Istina je da moram početi zarađivati i zato pojačavam aktivnost na polju dizajna. A ovo bi mi dobro došlo... mislim, tvoj ured. Ne želim zvučati pohlepno, ali cura Damiena Starka na mojoj listi klijenata bila bi sjajna stvar.” Bizarno, ali od tih se riječi osjećam bolje. Nije da se silno želim sprijateljiti s Giselle i kamen mi padne sa srca kad vidim da nije došla k meni družiti se. No posao je nešto drugo, a ako želi ukrasiti moj ured i istodobno reklamirati svoj talent, što se mene tiče, obje dobivamo. Pogotovo ako može obaviti sve to dok mene nema u uredu. “U redu”, kažem. “Mislim da smo se dogovorile.” “Savršeno”, njezin se blistavi osmijeh vraća i tjera izmučen i poražen izraz. “Sastavit ću mali portfelj pa ti se javim. U međuvremenu”, kaže i ustaje, “lijepo mi pozdravi Damiena.” Poletno izlazi iz mog ureda, a ja gledam za njom pomalo

~ 211 ~


zbunjeno. Nakon nekog vremena samo slegnem ramenima. Ako igra igrice, neću nasjesti. A ako mi se samo čini – bolje da prestanem s tim. Provedem još jedan sat praveći bilješke za Blaineovu aplikaciju, ali tada zaključim da mi je dosta. Kroz prozor vidim zalazak sunca, a još nisam čula Damiena. Nazovem njegov ured, ali Sylvia mi kaže da je još na sastanku. “Dan je bio lud”, kaže. “Otkako se vratio, svi ga žele vidjeti.” Ne mogu suspregnuti smiješak. Znam kako im je. “Ali trebao bi biti brzo gotov”, kaže. “Da vas nazove?” Odvratim joj da se ne gnjavi time, a potom pokrenem svoju aplikaciju za poruke i šaljem Damienu nekoliko riječi. Prima: CEO Stark International. Šalje: CEO Fairchild Development. Predmet: Odgovara li današnja večer vašem rasporedu u vezi s mojim prethodnim upitom?

Ne očekujem brz odgovor pa se iznenadim kad mi se telefon oglasi iste sekunde. Mislim da vas mogu ugurati u raspored.

Prsti mi polete prema tipkama. Dolazim odmah. Ne. Ja dolazim. Imam planove za vaš novi ured...

Nasmiješim se u iščekivanju, pitajući se kako ću izdržati dok ne stigne. Budući da se ne mogu usredotočiti na posao znajući da bi Damien mogao doći svakog trenutka, prekidam rad na Evelyninoj aplikaciji i bacam se na elektronsku poštu. Griješim već u startu i otvaram poruku koju mi je poslala majka dok smo bili u Münchenu. Onu u kojoj mi kaže da se moram upristojiti, jer je ignoriranje njezinih poziva i poruka bezobrazno, a ona me nije tako odgojila. Vidim da se tvoj trenutačni dečkić spasio zatvora, nastavlja. Nadam se da to znači da ćeš se okaniti tješenja njegove napaćene dušice. S njim jednostavno gubiš vrijeme, a ima toliko mnogo jednako poželjnih muškaraca. Doista, Nichole, oni iznad deset milijuna dolara su svi manje-više isti. Razmisli o tome. I nazovi me. Pusa, mama.

~ 212 ~


Želim izbrisati poruku. U tom je trenutku zapravo želim izbrisati više nego što želim disati. Ne želim da mi se ta žena mota po glavi. Možda mi nije ona stavila nož u ruku, ali bez imalo sumnje znam da snosi jednaku količinu odgovornosti za ožiljke na mojim bedrima koliko i ja. Želim izbrisati ovu poruku i pokazati sama sebi da sam nadišla te probleme. Želim... Ali ne mogu. Jebi ga. S treskom zaklopim računalo ne zatvorivši programe. “Težak dan?” Podignem pogled i ugledam Damiena naslonjenog na dovratak. Odjeven je za ured, ima na sebi savršeno krojeno sivo odijelo, bijelu košulju i tamnocrvenu kravatu. Izgleda kao utjelovljenje svih grijeha. “Više ne”, kažem. “Kako si ušao?” “Čini se da tvoj vratar čita novine. Zna da smo zajedno.” Zavalim se u naslonjaču i odmjerim ga. “Zar jesmo?” Uđe u ured i zatvori vrata za sobom. Malo sačeka pa polako i odmjereno okrene ključ u vratima. “Jesmo.” “Dakle”, kažem, osjećajući kako temperatura među nama raste. “To je stvarno lijepo znati.” “Izgledate jako zapovjedno iza tog stola, gospođice Fairchild”, kaže pa se osvrne po malom uredu. “Znači, ovdje nastaje čarolija?” Široko se osmjehujem. Tračak mrzovolje zaostao za porukom moje majke raspršio se. “Baš je super, ha?” “Prekrasan je”, kaže. “Jako sam ponosan na tebe. Da čujem kako ti je prošao prvi dan.” Prepričam mu sve o najmu i o Giselle. I sama čujem veselje u svom glasu, uzbuđenje zbog ove nove avanture. Vidim svoju sreću u Damienovu osmijehu. “Čak imam i prvog klijenta”, dometnem pa mu ispričam o Evelyninoj aplikaciji. “Fantastična si”, kaže. “Osjećaj je super. Bio si u pravu”, nastavim. “Odvažila sam se i super je.”

~ 213 ~


“Znao sam da će biti”, kaže dubljim glasom. “Danas sam često mislio na tebe.” Dok to govori, prilazi mi. Ured je malen i ne treba mu puno da dođe do mojega stola. “Zamišljao sam te onako kao sinoć.” “Oh.” Progutam čvor, a temperatura u uredu još poraste. “Potom sam te zamislio isto tako, samo ovdje. Golu, svezanu i spremnu za mene. Kako me želiš.” Zaobiđe stol, ne skidajući pogled s mojega lica. Osjećam vlastiti puls na vratu i disanje mi odjednom predstavlja problem. “Ja... oh. Da.” “Opojno je to, znaš.” Malo se promeškoljim u svom naslonjaču. Što se mene tiče, opojan je njegov glas. “Što to?” Pogled mu je pun vreline i izaziva me, naginjući se naprijed, spuštajući oba dlana na moj stol. “Pomisao da mogu baciti moćnu ženu poput tebe na koljena. Ženu koja posjeduje vlastitu tvrtku, gradi vlastito carstvo. Pomisao da je vlažna već i od mojih riječi. Da na zvuk mojega glasa njezine bradavice skoče, njezin klitoris zatreperi. Da joj mogu podići suknju, prebaciti je preko njezina vlastitog stola i dlanom opaliti po savršenoj, mliječnobijeloj stražnjici dok se ne zažari, a potom je, kad miris njezine napaljenosti ostavi trag na stolu i ispuni cijeli ured, ševiti dok ne svrši toliko žestoko da me preklinje za milost.” “O, Bože, Damiene...” Krv mi juri venama, tijelo drhti. “Ustani, Nikki. I priđi prozoru.” Iako nisam uvjerena da će me noge poslušati, činim što kaže. Odmjeri me od glave do pete. Crvene cipele visokih potpetica, uska suknja, svilena bluza pod laganim ljetnim sakoom. Ne skida pogleda s mojih očiju dok sjeda na jedan od stolaca za goste. “Skini sako.” Skinem ga i prebacim preko naslona za ruke mog stolca. “Sad suknju.”

~ 214 ~


U glasu mu se čuje izazov, znam da očekuje da se usprotivim. Da mu kažem kako je ovo moj ured i da je na svega nekoliko koraka dalje vratar. Ali šutim. I ja ovo želim, zato stavljam ruke iza leđa i povučem zatvarač pa puštam da mi suknja padne oko nogu, otkrivajući crvene tange. Ništa ne kaže, ali vidim kako mu se pogled puni vrelinom i moje tijelo odmah odgovara na to, krv mi jurne među noge još brže, bradavice se ukrute i napnu pod čipkom grudnjaka. “Dakle, gospodine Stark”, kažem, prilazeći mu polako. “Što sad želite?” Osmijeh kojim odgovara nježan je poput dodira i val želje razlije se mnome poput morske pjene na pješčanoj obali. “Stani”, kaže kad mu priđem na metar i pol. Stanem, a srce mi ludo udara od iščekivanja. Podigne prst i pokaže mi da se okrenem. Zakolutam očima, ali priđem korak bliže i okrenem se kao da sam na modnoj pisti, pa zatim još jednom, gotovo u punom krugu. Potom stavim ruku na bok i nagnem glavu. “Sviđa li ti se ovo što vidiš?” “O, da”, kaže. Zavali se u stolcu, ali iako se drži ležerno, izdaju ga napetost koju dobro vidim na njegovu licu i u ramenima i čvrsto stisnuta usta. Pogled mu leti mojim tijelom i progutam još jedan čvor, potpuno svjesna što njegov pogled čini mojemu tijelu. Kako reagiram svaki put kad je Damien blizu. Nije ni čudo da mi uvijek govori da blistam. Damien je poput prekidača i uvijek me upali. Tange su mokre među mojim nogama i od njezina dodira postajem još gladnija. Ne želim da me dira čipka – želim Damiena. Ali on i dalje sjedi potpuno mirno, držeći ruke naslonjene na tom neudobnom stolcu, pregledavajući svaki centimetar mog tijela, da bi se naposljetku zadržao na sitnom trokutu tkanine gaćica. “Raširi noge – tako treba. Sad stani mirno.” Koža me pecka, kao da moje tijelo očekuje njegov dodir i

~ 215 ~


buni se što njegove ruke nisu na meni, a njegov kurac duboko u meni. Tada spusti pogled još niže. Ne mičem se, iako dobro znam što gleda. Ožiljke. Ne tako davno bila bih se sklupčala na pod i plakala da me netko ovako uporno promatra. Kvragu, točno sam to učinila prvi put kad je Damien ovo radio. Ponekad me zapanji koliko se moj svijet promijenio otkako je Damien u njemu. I ne samo moj svijet nego i ja. On me drži. Mogu se uhvatiti za njega i iz njega izvući snagu za koju nisam ni znala da je posjedujem. Damien je nekako uvijek znao da je to negdje u meni. I više od toga: vjerovao je da ću je pronaći. Oduvijek vidi mnogo u meni. Ne samo kraljicu ljepote. Ne samo ožiljke. Vidio me cijelu i bez obzira na to stojim li pred njim samo u rublju i cipelama ili u najraskošnijoj večernjoj haljini, pred njim sam uvijek razgolićena. Nekoć bi mi ta pomisao bila užasavajuća. Danas je utješna. Ali ovo nije trenutak za duboke misli ni za razmišljanje o ožiljcima, snazi i bitkama koje smo prošli. Želim samo Damiena. Želim ga odmah. Hrabro zakoračim prema njemu. “Ne”, kaže. “Stani.” “Stani?” Podigne obrvu. Nagnem glavu u stranu, pokazujući mu da razumijem pa i ja podignem obrvu. “Da, gospodine.” “Dobra cura. A sad raširi noge, samo malo. Tako, da”, kaže kad ga poslušam. “Ostani tako.” Stojim pola metra od njega, jedva dišući. On sjedi na svom stolcu, a crveni trokutić tkanine koji mi jedva prekriva međunožje nalazi se točno u ravnini njegovih očiju. Polako podigne pogled. “Znaš što želim?” kaže. Protrnem, jer i ja želim isto što i on. Želim Damiena u sebi. Želim njegov kurac u svojim ustima, u svojoj pički. Želim da mi šapuće, da vodi ljubav riječima, onako fantastično kao i uvijek.

~ 216 ~


Želim da me jebe toliko žestoko i duboko da vičem od onog slatkog užitka obavijenog u bol. Više od svega želim da me dodirne. Krenem prema njemu, ali zaustavlja me jednim pokretom glave. Pravo je čudo da ne urlam od frustracije. “Ne to”, kaže. S mukom progutam, odjednom nesigurna. “Nego što?” “Želim te gledati.” “Damiene...” Već sam masturbirala pred njim, ali ne ovako. Ne kao da je to predstava. Ponovno mi se stvori čvor u grlu i shvaćam da mi je malo neugodno, ali i da sam nevjerojatno uzbuđena. “Zaklopi oči”, naredi. “Zašto?” “Jer ja tako kažem.” Zaklapam oči. “Dobra cura. Sad skini bluzu. Polako. Uhvati je za rub pa polako podiži prstima. Tako, da.” Radim što mi kaže, nastojeći mirno disati dok polako svlačim svilenu bluzu. Nije mi lako i osjećam kako mi dah pleše u trbuhu, uzbuđen dodirom mojih vlastitih ruku. “Zamisli da sam ja”, kaže. “Moje ruke svlače ti bluzu. Moje ruke hvataju tvoje grudi, povlače grudnjak dolje i tvoje grudi iskaču. Tako”, kaže, a ja slijedim njegove upute i povlačim grudnjak da se vide moje grudi i bradavice. “Osjećaš li moj dodir? Osjećaš li kako ti povlačim bradavice? Milujem oko njih vrškom prsta?” Grudi su mi teške, bradavice uzdignute od želje. Nježno ih potegnem i zastane mi dah od reakcije koja se kao odgovor na taj pokret stvara među mojim nogama. “Damiene...” “Znam, draga. Osjećaš sve, zar ne? Kako ti među nogama pulsira. Kako ti je klitoris krut.”

~ 217 ~


“Da.” “Već smo ovo radili, sjećaš se? Naše prve noći. Ti na stražnjem sjedalu moje limuzine, ja kilometrima daleko, na telefonu, toliko krut da sam mislio da ću eksplodirati.” Kimnem. Malo toga pamtim toliko živo kao to. Ja sam bila pripita i omamljena požudom, ali sama, i mislila sam da Damien ne zna koliko sam napaljena. Sad stojim pred njim i ne mogu to sakriti. Pa iako je ovo Damien, koji me vidio u stanjima najveće požude i želje, to je dosad bilo radi njega. Sada čeznem za vlastitim dodirom. Svojim dodirom i njegovim riječima. Osjećam se zločesto. Ludo. I nije me sram priznati da želim da me ovako dovede do kraja. Želim se dodirivati dok ne svršim pred njim – a kad svršim, želim otvoriti oči i vidjeti svoju strast kako se odražava na njegovu licu. “Tada nisam imao zadovoljstvo biti pokraj tebe da to vidim. Sad namjeravam točno to.” “Da. Da.” Jedino to uspijevam izgovoriti. To je jedina riječ u mojoj glavi. “Spusti desnu ruku. Polako, draga. Imaš tako nježnu kožu, želim da je osjetiš. Da je dodiruješ.” I ovaj put ga poslušam. Držim lijevu ruku na grudima, gotovo kao da njome održavam ravnotežu, potom raširim desnu i prijeđem dlanom preko trbuha, stidne kosti pa zađem prstima pod rub tangi. Zagrizem donju usnicu dok mi ruka klizi dublje, a zatim zastenjem kad mi prst prijeđe preko klitorisa pa niže niz mekanu, sklisku kožu. “Otvori oči”, naredi mi Damien. “Gledaj me i dodiruj se.” “Ja...” Ali riječi mi zastanu na usnama kad vidim izraz njegova lica. Ruke su mu i dalje na naslonu stolca, steže ga toliko snažno da su mu članci prstiju bijeli. Kurac mu je toliko krut pod uskim hlačama odijela da izgleda kao da će ih razderati po šavu. “Jebi me”, prošapćem. “Oboje znamo da želiš.”

~ 218 ~


“Više od svega”, kaže i pogledi nam se sretnu. Već i od dodira naših pogleda tijelom mi prolete iskre, a očekivanje njegova dodira prožme me vrelinom. “Ali ne”, kaže, od čega mi dođe da se rasplačem. “Sad si važna ti. Želim da i ti to osjetiš.” “Da osjetim što?” “Užitak koji mi daje tvoje tijelo”, kaže jednostavno. “Želim te gledati. Želim se izgubiti u pogledu na tebe.” I kao da želi dokazati da to i misli, polako prijeđe pogledom mojim tijelom. “Nemoj prestati, draga. Gurni prste u sebe. Igraj se klitorisom. Želim te gledati. Želim vidjeti kako ti se koža kreće dok svršavaš. Svaki tihi uzdah, svaki drhtaj. Tvoje zube na donjoj usnici. Rumenilo na koži prije orgazma, pogled u očima nakon što svršiš.” Toliko sam napaljena, toliko vlažna. Poslušam ga, grubo zavučem prst u sebe i potom nježno prijeđem preko klitorisa. Toliko sam omamljena pohotom da moram maknuti drugu ruku s grudi i čvrsto se uhvatiti za stol da ne izgubim ravnotežu. “O, Bože, Nikki. Imaš li pojma koliko me napaljuje dok te gledam? Koliko te želim? Tek počinjem upijati djeliće tebe. Ti si moja opsesija.” “Da”, prošapćem. “O, da.” Glasna zvonjava mojega telefona ispuni ured i prenem se. “Nemoj prestati”, naredi Damien. “Nisi ništa čula.” Poslušam i to, previše obavijena senzualnom izmaglicom da mislim na nešto tako nevažno kao što je telefon. Ljuljam bokovima u ritmu zvonjave pa nastavim i nakon što zvuk zvona prestane. Čujem zvuk službe za glasovne poruke, potom i vibriranje SMS-a. Uspijevam se oduprijeti želji da zavitlam telefon kroz prozor. “Ne misli na to, draga. Samo na ovo. Samo na nas. Tako si blizu, Nikki. Bože, vidim ti to na licu, po tome kako rastvaraš usne. Zamisli da su na tvojoj pički moja usta, da te miluje moj

~ 219 ~


jezik, istražuje tvoj okus. Imaš tako dobar okus.” Zacvilim: toliko sam blizu, treba mi još samo malo. Približim bokove još bliže svojoj ruci. Još malo, još malo, još... “Gospođice Fairchild?” Vratarov glas probije se kroza zvučnik interkoma i poskočim, osjećajući se kao krivac, potpuno izloženo, a Damien opsuje. “Ne slušaj ga”, zareži, ali vratar nastavlja, jer ne čuje naše odgovore. “Zove vas osobna pomoćnica gospodina Starka”, kaže vratar, a niz moja leđa uspne se hladan prst straha. “Gospođica Archer vas je pokušavala dobiti. Nažalost, imala je prometnu nesreću.”

~ 220 ~


P U ŠT AM D AM I E NOV U RUKU i uletim kroz vrata u Jamienu malu sobu na trećem katu bolnice u San Bernardinu, a potom odahnem s olakšanjem kad je vidim kako sjedi u krevetu i gleda Spužvu Boba. Na lijevom obrazu ima oveću masnicu, čelo joj je prekriveno bijelim zavojem. Ali osim toga izgleda potpuno normalno pa zato po prvi put otkako nas je Sylvia nazvala odahnem. “Žao mi je!” kaže Jamie čim nas ugleda. “Jako mi je, jako žao.” “Ali dobro si?” Zahvaljujući Damienovu helikopteru nije nam trebalo dugo da stignemo do bolnice, ali svejedno sam sve vrijeme leta pomišljala na najgore. Poletim prema njoj i lecnem se pri pogledu na masnice koje joj prekrivaju cijelu ruku i nestaju pod bolničkom spavaćicom. “Izudarana sam, ali bit ću dobro. Stvarno. Ali... o, ne... sranje.” Pogleda Damiena. “O, Bože, Damiene. Ferrari je skršen. Totalno sam sjebala.” “Nisi teže ozlijeđena”, kaže, prilazeći mi. Ispreplete prste s mojima, a drugom rukom uhvati Jamienu. “Jedino je to važno.” “Kako je vozač drugog auta?” pitam. “Nije bilo drugog auta”, kaže, a u glasu joj čujem tjeskobu kao nikada prije. “Ja sam totalni jebeni promašaj.” S mukom suzdržavam suze. “Nisi i znaš to. Samo si imala lošu sreću”, kažem, ali Jamie odmahne glavom, izbjegavajući moj pogled.

~ 221 ~


Namrštim se i pogledam Damiena, koji djeluje jednako zabrinuto kao i ja. “Da čujem onda što se dogodilo”, kažem nježno. Pažljivo sjednem na rub njezina kreveta, a Damien si privuče stolac. Podignem nogu na njegov stolac, a on položi ruku na moj gležanj, tik ispod moje narukvice od platine i smaragda. Zahvalna sam mu na tom nježnom dodiru, kao i na njegovoj snazi, i presretna sam što je uz mene. Jamie šmrcne pa nadlanicom obriše nos. “Sišla sam s planine vidjeti kakvi su barovi”, kaže. “Mislim, imam super auto, zašto se malo ne provesti uokolo, zar ne? I upoznam tako tog lika, skroz je zgodan.” Pogleda Damiena i slegne ramenima kao da se ispričava. “Hoćete vas dvije da ja izađem iz sobe?” Jamie ga začuđeno pogleda. “Ma ne! Mislim, imaš pravo znati kako sam ti slupala auto. A i nije da već ne znaš kakva mi je reputacija.” Damien nato mudro odluči ništa ne reći. “Nastavi”, ponukam je. “I tako se mi odmah lijepo složimo, kužiš? A nisam se ni s kim poševila od Rainea, osim ono jednom s Douglasom”, kaže, misleći pritom na našega pohotnog susjeda. “Iskreno”, dometne, podižući dva prsta kao izviđač. “Dok ste vas dvoje bili u Njemačkoj, manje-više živjela sam kao opatica. Uglavnom, lik je trebao prijevoz do doma, a ja sam odmah pristala, jer, mislim, a zašto ne bih? To je bilo super. I ono poslije bilo je super”, kaže, pogledavajući oprezno Damiena. Meni je sve jasno. I Damienu je sve jasno, čini se. Jamie se poševila s nekim koga je tek upoznala. Ali ovo nije trenutak za lekcije pa progutam prigovore i samo kažem: “Dobro, dalje.” “I ležim ja tako s njim. I baš je lijepo. Mislim, lik je drag. Ili se barem meni čini da je drag. Sve dok mu se ne oglasi budilica pokraj kreveta. Lik ustane i počne se oblačiti.” Damien i ja razmijenimo poglede. Ne sviđa mi se kamo je

~ 222 ~


ovo krenulo, a ionako već znam da je loše završilo. “Pitam ja njega zašto se oblači, a on mi kaže da se i ja brzo obučem. Jer mu žena – kreten ima ženu – uskoro dolazi doma i moram nestati čim prije.” “Oh, Jamie...” “Znam, sve znam. Vjeruj mi, znam. Ali u tom trenutku bila sam samo bijesna. I preplašena, jer mi odjednom kaže da mu je žena policajka. Mislim, kao da sam zapela u jednom od onih filmova po stvarnom događaju.” Duboko udahne. “I tako se ja na brzinu oblačim, a on me požuruje i požuruje i odjednom se ponaša kao totalni kreten. I kunem vam se, da mu žena ne hoda uokolo s pištoljem, bila bih ostala i rekla joj točno kakva je kretenčina njezin muž. Ali nisam željela da me ustrijeli, a kreten je tad već praktički urlao na mene da nestanem.” “Znači, njegova je žena skrivila nesreću?” Jamie odmahne glavom. “Osim što je odlučila doći doma i prepasti me na smrt, nije ništa skrivila. Uglavnom, izađem iz njegove kuće i krenem glavnom ulicom iz naselja kako bih se vratila na cestu prema planini. I razmišljam o svemu tome, naravno, vozeći prebrzo i... Damiene, toliko mi je žao. Samo se to dogodilo, prebrzo sam vozila. Ali bila sam oprezna, kunem se. Kad sam skrenula za ugao, vidim da drugi auto izlazi s parkinga. Nisu mogli bolje pogoditi trenutak ni da su me čekali da naiđem, ali takva me sreća pratila cijeli dan. Tako ja naglo skrenem i zabijem se u masivnu kamenu ogradu uz rub parkinga. Zračni jastuci su odmah iskočili, ali sam svejedno uspjela tresnuti glavom.” Pritisne prste na rub zavoja na čelu. “Nisam ni sigurna u što sam se udarila.” Ramena joj se podignu pa spuste kad duboko uzdahne. “I to je to. Sama sam kriva za sve. Bila sam bijesna i prebrzo sam vozila i sve se ovo dogodilo jer sam raširila noge za tipa kojeg sam vidjela prvi i zadnji put u životu i koji je htio ševu na brzaka dok njegova žena uokolo hvata zločince.” Znam da Jamie želi da je utješim. Da joj kažem kako nije

~ 223 ~


ništa skrivila. Naravno da se takva nesreća može dogoditi bilo kome. Ali Jamie se već jako dugo preslobodno zabavlja, a ja i svi drugi govorimo joj da to ne može dobro završiti. Neću joj sad reći: Rekla sam ti, ali ni to da nije učinila ništa strašno i da se to moglo dogoditi bilo kome. “Prepala si me na smrt, James”, kažem naposljetku, a na oči mi navru suze. “Što bih ja da se tebi nešto dogodi?” Jamie je imala sreće – to je jedina istina i apsolutna činjenica. Nekoliko centimetara u drugom smjeru, nekoliko kilometara na sat brže, da se na cesti našla masna mrlja – da je samo jedna sitnica bila drugačija, ovo je moglo ispasti mnogo, mnogo gore. Zadrhtim od smjera u kojem su mi skrenule misli. Od spoznaje da ne bih mogla podnijeti da ostanem bez Jamie. I od spoznaje da ću, ako se dogodi nešto toliko strašno, osjetiti potrebu za oštricom – a ako Damien u tom trenutku ne bude pokraj mene, za oštricom ću i posegnuti. Uznemirena, stisnem šake i osjetim nokte kako mi se zabijaju u dlanove. Damien čvršće stegne moj gležanj. Uzdahnem, uživajući u tom dodiru. Zasad mi je i to dovoljno. Kad medicinska sestra uđe provjeriti kako je Jamie, Damien izlazi u hodnik pronaći nekoga tko će nam donijeti još jastuka i deka. U kutu sobe stoji jezivo neudoban stolac koji se rasklapa u jezivo neudoban ležaj, a na tome namjeravam provesti noć, sklupčana uz Damiena. Iako je ležaj neudoban, a sestre ulaze svaka dva-tri sata, budim se relativno odmorna idućeg jutra, ohrabrena snažnim mirisom pomalo zagorjele kave. “Nektar bogova”, kaže Damien, pružajući mi čašicu od stiropora. Otpijem, napravim grimasu pa otpijem još jedan dugačak gutljaj. “Bogovi nisu previše izbirljivi jutros”, kažem. Spusti mi lagan poljubac na usne. “Siguran sam da će

~ 224 ~


Edward biti presretan ako stanete negdje na kavu.” Namrštim se, zbunjena. “Zašto je Edward ovdje?” “Jer šaljem tebe i Jamie doma u limuzini.” “Ne vraćamo se s tobom?” Čujem cendranje u vlastitom glasu i odmah poželim povući pitanje. Istina, subota je, ali on ipak mora upravljati carstvom, a ionako je dovoljno izbivao. “Oprosti”, kažem. “Znam da moraš raditi.” “Moram srediti neke stvari”, kaže, a nešto u njegovu glasu privuče moju pozornost. “Idem u San Diego”, kaže, očito opažajući da sam se namrgodila. “Aha.” U San Diegu živi Damienov otac i jasno mi je da ide onamo porazgovarati s njim o fotografijama koje je poslao njemačkom sudu. Ne bih mu bila u koži. Moja majka bi pala na svakom ispitu za roditelje, ali Jeremiji Starku ne bi dopustili ni da pristupi ispitu. “Brzo se vrati”, kažem, iako mu se zapravo želim baciti oko vrata i reći mu da pazi na sebe. Ne želim ga vidjeti još više povrijeđenog nego što je sad. Ipak sam i pomalo sretna: mogao mi je jednostavno reći da ide na poslovni sastanak, ali ipak mi se povjerio. “Volim te”, kažem. Uhvati me za bradu pa mi privuče glavu za poljubac. “Ne brini. Bit ću ja dobro.” Kimnem, očajnički se nadajući da je u pravu. Bolnička administracija pokazuje se bolesno sporom i prolaze puna dva sata prije nego što se Jamie i ja konačno smjestimo u limuzinu. “Ako si natočim koktel, hoćeš li mi održati bukvicu?” pita Jamie. “Nisam ti održala ni jednu u životu”, kažem dostojanstveno. “Držim mišljenje za sebe. A i nije da si alkoholičarka, James.” “Istina”, kaže pa natoči Mimosu u dvije čaše i pruži meni jednu. Nisam raspoložena za piće, ali ga svejedno prihvaćam. Iz solidarnosti s prijateljicom i tako to. ‘‘Nisam alkoholičarka, ali sam ševoholičarka.” S time se slažem, no mudro šutim i samo otpijem gutljaj

~ 225 ~


svojega koktela. Znam da je Jamie pronicljiva i dobro me poznaje pa znam i da će joj moja šutnja dovoljno reći. “Znam”, kaže. “Točno mi to govoriš godinama.” “Samo ne želim da te netko povrijedi”, kažem. “Imala si sreće, James. Ali moglo je loše završiti.” Izbjegava moj pogled. Nisam iznenađena. Jamie ponekad jasno vidi stvari, ali duboka razmišljanja nisu njezina specijalnost. Ipak, čini se da konačno koristi glavu. “Nazvala sam Ollieja”, kaže. Zbunjeno trepnem, nemam pojma kako je prešla na tu temu. “Radim na svojemu ševoholičarskom problemu”, kaže, objašnjavajući. “Nazvala sam ga nakon što je Raine sredio da me otpuste sa snimanja reklame.” “O, Jamie”, kažem. “Obećala si mi. A i on mi je obećao, zapravo. I rekao da se ništa ne zbiva među vama.” “Čekaj malo. Razgovarali ste? Kad?” “Bio je u Njemačkoj”, kažem. “Ured ga je poslao da pomogne sa suđenjem. Nisi znala?” Odmahne glavom. “Nisam ga vidjela otkako... otkako je došao k meni one večeri.” “Ali nazvala si ga.” Ovo nije tek izjava, nego i optužba. Čak i prigovor. “Trebala sam s nekim razgovarati, a on je izvukao pobjednički broj.” “Pa si i spavala s njim!” Sad sam već ljuta. Ozbiljno ljuta. I zato što su to napravili, ali i zato što mi je Ollie lagao. “Nisam! Kunem se!” Podigne dva prsta kao izviđač. “Ali željela sam, znaš?” Preplavi me olakšanje, ali ne traje dugo. “On je zaručen, Jamie. A i skroz zbrkan.” “Što se prvoga tiče, znam. A što se drugog tiče, pa i ja sam. Možda smo stvoreni jedno za drugo.” “Za prijatelje možda. Za par nikako.” Već mi je i od pomisli na to muka. Mogu zamisliti kako bi izgledala njihova veza da je

~ 226 ~


film i sigurna sam da ne bi bio jedna od Evelyninih romantičnih komedija. “Znam. Stvarno, znam. Bila bi ponosna na mene. Ništa se nije dogodilo.” “Ponosna na tebe?” ponovim, svjesna onoga što je rekla bez riječi. Da se Ollieja pitalo, nešto bi se dogodilo. “Nije to važno”, kaže. “Nisam spavala s Olliejem. A stvarno sam htjela, jer sam ostala bez reklame i osjećala sam se gore nego ikad, sve ti je jasno. Ali nisam – i mislila sam da to možda znači da sam se konačno privela pameti.” Glasno udahne. “A onda se poševim s nekim kretenom i slupam Damienov Ferrari.” Ja sam probleme rješavala oštricom na koži, Jamie muškarcima. Iz daljine možda izgleda kao da je moja metoda opasnija, ali ponekad nisam sigurna u to. Godinama gledam kako Jamie upropaštavaju besmislene avanture. “Samo želim reći da sam zabrinuta za tebe.” “Znam da jesi”, kaže kratko. “I ja sam.” Neko vrijeme obje šutimo i pomislim da smo gotove. Ali tada Jamie privuče koljena uz tijelo i obgrli ih rukama. “Razmišljam o tome da se vratim u Teksas.” Otvorim usta od šoka, doslovno bez riječi. Od svega što mi je mogla reći ovo bi mi posljednje palo na pamet. “Ali neću moći plaćati režije za stan. Morat ćeš si naći novu cimericu. Osim ako se ne useliš k Damienu. Ako ti odeš, možda uspijem prodati stan. Tržište se već malo oporavilo. Možda zaradim dovoljno da kupim nešto u Dallasu i otplatim Damienu bar dio štete na autu. Mislim da moj stan vrijedi koliko i naplatak Ferrarija, što ti kažeš?” “Čekaj, stani malo. O čemu ti pričaš? Pa ti mrziš Dallas. Oduvijek mrziš Dallas.” “Pogledaj me, Nik. Sva sam zbrkana. Prvo se ševim s filmskim zvijezdama, onda s neznancima. Ali zapravo samo sebe sjebavam.”

~ 227 ~


“U tome se slažemo”, kažem hrabro. “Ali preseljenjem u Dallas ne mijenjaš ništa osim zemljopisne dužine i širine.” “Možda će to biti dovoljno. Možda ovdje ima previše svega za mene. Previše iskušenja.” Želim joj reći da griješi, ali nisam sigurna da je tako. Jedino u što sam sigurna je da ne želim da se Jamie preseli sedamsto kilometara od mene. Ali ono što ja želim i što Jamie želi dvije su potpuno različite stvari. “Samo dobro razmisli prije nego što napraviš nešto drastično”, kažem naposljetku. Pogleda me u oči i obje se nasmijemo na ironiju tih riječi. “Ne bih ja nikad”, kaže Jamie pa se nasmijemo još glasnije. Tada prestajemo s ozbiljnim razgovorima i nastavljamo vožnju slušajući glazbu, pjevajući s Taylor Swift, pijuckajući koktele. Sa sokom od naranče, naravno, jer nikad dosta vitamina C. “Jesi li vidjela da smo konačno slavne?” pita Jamie otprilike kad stignemo do središta Los Angelesa. “Molim?” “Mislim, da sam i ja konačno slavna. Damien je slavan oduvijek, a i tebe u posljednje vrijeme ima na sve strane. Ali gle ovo.” Prekopava po torbici i naposljetku izvadi telefon pa mi ga pruži. “Spremila sam sve što sam našla na internetu. Otvori galeriju s fotografijama.” Otvaram galeriju i uz fotografije nekog apsolutno prekrasnog frajera pronalazim i potajno snimljene fotografije Damiena, Jamie i mene pokraj jezera Arrowhead. Jedemo, razgovaramo, smijemo se. Tu je čak i jedna na kojoj Damien grli nas obje oko struka. Jamie mi proviri preko ramena i kucne zaslon mobitela. “Te ima na sve strane po Twitteru”, kaže. “Ne znam je li to zato što je Damien slavan ili zato što je jebeno zgodan, ali odmah se proširila.” “Možda zbog tebe”, kažem. Fotograf je uhvatio Jamie u smijehu, vedrih očiju i blistave kose. Na toj fotografiji izgleda kao dinamična djevojka koju toliko dobro poznajem, ali ipak se

~ 228 ~


pribojavam da Jamie trenutačno sebe ne vidi tako, nego ovako kako sada izgleda. Izudarana, u masnicama, nesigurna u vlastitu budućnost. Tek kad stignemo u Malibu Jamie prisloni dlanove na prozor i proviri van, a potom se okrene prema meni zbunjeno se mršteći. “Ovo nije Studio City”, kaže, kao da sam ja ta koja ne zna kako smo tu završili. “Živjet ćeš u Damienovoj kući u Malibuu.” Podigne obrve i vragolasto se nasmiješi. “Ja sam se šalila za ono utroje, ali ako Damien baš inzistira...” Pritisnem uši dlanovima. “Ne slušam te”, ponavljam, a nakon nekog vremena Jamie prasne u smijeh. “Ozbiljno”, kaže, “Zašto se selim u Malibu? Jer ako mi je ovo kazna za to što sam mu slupala Ferrari, Damien ne zna što je kazna.” “Nije kazna”, kažem. “Samo je praktičan.” Ispričam joj o kamenu bačenom kroz naš prozor i nepotpisanim porukama. Kad završim, zapanjeno me gleda. “Opa! Ali barem se ne moraš gnjaviti sa svojom groznom majkom. To sam ti ja riješila.” “Riješila? Kako? Što?” Nemam pojma o čemu govori, ali budući da svoju majku ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju, unaprijed mi je žao Jamie. “Nazvala me prije tjedan dana – i to usred jednoga svojega naleta bijesa – i lijepo me zamolila da, budući da sam ti najbolja prijateljica, pokušam utjecati na tebe. Čini se – ovo je rekla ona, ne ja – da si emotivno zbunjena, pod kontrolom svog bogatog i zahtjevnog novog dečka, i da joj se osvećuješ ne javljajući joj se na pozive i ne odgovarajući na poruke. “Sranje”, kažem. “Oprosti.” “Ma ne, u redu je. Kad me nazvala, bila sam ljutita na svoju mamu zbog neke gluposti koje se sad ni ne sjećam. A nakon razgovora s tvojom, preplavila me silna ljubav prema cijeloj mojoj obitelji.”

~ 229 ~


“Hvala”, kažem sarkastično. “Odmah mi je bolje kad to čujem.” Jamie se naceri. “Uglavnom, rekla bih da je bijesna jer si poslala nekoga po sve tvoje stare fotografije, a i ne javljaš joj se. Ne bih joj se ni ja javljala, Nik, ali koga si vraga slala nekoga da pokupi sve tvoje fotke? I tko ti se toliko zamjerio da si ga poslala da se s njom suoči?” “Nikoga”, kažem i obuzme me panika od koje lagano zadrhtim. “Možda to i nije toliko loše”, zaključi Jamie, očigledno svjesna moje zabrinutosti. “Sigurno je bio neki novinar. Netko tko radi na velikoj priči o curi koja je ulovila Damiena Starka.” Ali ni od toga mi nije ništa bolje. Jamie nakrivi glavu i uperi prst u mene. “Odsad pa nadalje ulazimo u bezbrižnu zonu. Ostatak dana ne bavimo se ničim osim pijeskom, valovima i margaritama.” Pruži mi ruku. “Dogovoreno?” “Dogovoreno”, složim se, jer njezin plan mi zvuči savršeno.

~ 230 ~


S A N K OJ I SA N JA M nakon podosta margarita vrlo je erotičan. Vrele usne čvrsto priljubljene na moje grudi. Snažne ruke što mi miluju raširene noge, uspinjući se odlučno uvis sve dok se dva palca ne nađu na mojemu željnom, nabreklom spolovilu. Otvorim oči, ali ne vidim nikoga. Samo osjećam dodir njegovih ruku, njegovih usnica i – o, da – punu duljinu njegovog krutog kurca u sebi. Povičem Damienovo ime – u snu vičem bez zvuka – ali ne vidim ga. Samo osjećam njegov dodir. Pritisak njegovih ruku. Uporan dodir njegove kože na mojoj, vrelinu koja raste, sve snažnije uzbuđenje. Izgubljena sam u tome. Izgubljena u senzualnoj izmaglici koja me posve obavija. Znam da je pokraj mene Damien – uvijek samo Damien – ali iako ga pokušavam dodirnuti, moje ruke pronalaze samo prazan zrak. Tada osjetim ruke na svojim grudima i vreli, tvrdi kurac među nogama. Glasno uzdahnem kad uđe u mene, krećući se u pravilnom ritmu, ali grozničavo. Zabija se u mene grubo, što nas samo još više napaljuje, opasnost tog divljeg plesa kao da nas uzdiže. Srce mi ludo skače u grudima, tijelo mi uživa u boli – Damien me uzima, udara u mene, snaga njegovih pokreta tolika je da se pitam hoću li izgubiti svijest od te očajničke želje. Tijelo mi zadrhti kad se njime proširi silovit orgazam i posegnem za Damienom da ga privučem bliže k sebi, iako znam da će mi u ovom svijetu snova ostati izvan dosega, da će

~ 231 ~


moje ruke pronaći samo prazninu. Ali nisam u pravu i moji prsti nalaze vrelu kožu i čvrste mišiće. Damien. Otvorim oči i ugledam ga nad sobom, osjećam kako mu se kurac opušta u meni. Gleda me ravno u oči, oboje teško dišemo. Osjećam se živom kao nikad prije, zadovoljeno i obožavano. Ali isto tako opažam oluju koja se rađa u njegovim očima i uz nju nešto nalik kajanju. Želim podići ruku i opaliti mu šamar. “Iskoristio sam te”, kaže, a glas mu je napet koliko i mišići njegovih prsa. “Jesi”, kažem pa ga obgrlim rukom oko vrata. Pridignem se malo i snažno privijam usne na njegove u senzualnom, dubokom poljupcu od kojeg njegov kurac ponovno zapleše u meni. Privučem ga niže, želim ga priljubljenog uza se, a ne iznad sebe, želim ga čvrsto zagrliti. “O, Bože, da.” Omotam noge oko njega i držim ga tako privijenog uza se, osjećam vrelinu njegove kože, naša su tijela povezana. Kad ga ponovno pogledam u oči, vidim da je oluja nestala. Uzdahnem. Ne znam što se dogodilo između Damiena i njegova oca, ali znam dovoljno da sam svjesna koliko ga to razdire, da znam kako je utjehu potražio u meni. Da je njegove demone otjeralo moje tijelo, moj dodir. Čvrsto ga grlim, još jednom zadivljena koliku moć imamo jedno nad drugim. Koliko utješno djelujemo jedno na drugo. Taj me osjećaj ispunjava strahopoštovanjem, ali i plaši. Kako bismo preživjeli da ostanemo jedno bez drugoga? Zaspim u njegovom naručju, ali kad se probudim, ponovno sam sama u sobi. U ovoj sam kući provela dosta vremena, ali ovo je prvi put da spavam u glavnoj spavaćoj sobi. Krevet od lijevanog željeza na kojem sada sjedim nekad je bio na trećem katu, u otvorenom prostoru bez posebne namjene, no Damien se očigledno odlučio na tradicionalniji smještaj i preselio ga u

~ 232 ~


spavaću sobu. Osim kreveta, u sobi nema baš nikakvog namještaja. A nema ni Damiena. Namrštim se i ustanem. Još je mrak i prekopam po torbici da pronađem mobitel, a zatim mrzovoljno zastenjem kad shvatim da još nije ni pet ujutro. Razmišljam o tome da se vratim u krevet, ali znam da neću uspjeti zaspati. Trebam Damiena. A mislim da i on treba mene. Na podu leži njegova košulja i obučem je. Kuća je golema, ali znam gdje će najvjerojatnije biti pa prvo krenem prema knjižnici – na polukatu koji lebdi između trećeg i četvrtog. Iako se njezina unutrašnjost vidi s masivnog mramornog glavnog stubišta, u knjižnicu se ulazi isključivo sakrivenim dizalom ili sakrivenim stubištem iza vrata pokraj spremišnog prostora. Svjetla su prigušena, bacaju sjene na police od trešnjeva drva i ostaklene vitrine u kojima su izložene rijetke sitnice iz Damienova djetinjstva koje je odlučio zadržati. Knjižnica je puna uspomena, i slatkih i gorkih. Ali Damiena ovdje nema. Silazim stubištem, skratim put prolazeći kroz golemu kuhinju ravnu hotelskoj i kroz teretanu koja je toliko velika da zauzima cijeli sjeverni dio kuće. Nagnem glavu, osluškujući u potrazi za zvukom Damienovih šaka na vreći za boks ili zveckanjem utega što se dižu i spuštaju. Ali ne čujem ništa, samo beskrajnu tišinu. Ne nalazim ga ni uz bazen pa zbunjeno stajem na kamenu terasu i s nelagodom razmišljam je li možda izašao, je li možda otišao u ured u centru grada. Tada se sjetim da nisam provjerila glavnu kupaonicu, a ako mi je ostavio poruku, sigurno će biti tamo. Okrenem se i krenem provjeriti, zaključivši da bih ga, ako ne nađem poruku, mogla nazvati, ali zastanem spazivši prigušeno svjetlo sa svoje desne strane. Zagledam se prema izvoru svjetla, pokušavajući zaključiti s

~ 233 ~


kojeg dijela golemog imanja dopire. Damienova garaža, golemi podzemni bunker pred kojim bi i Batmanu počele curiti sline, negdje je tamo, ali mislim da ipak nije na rubu imanja. Ako svjetlo ne dopire iz garaže, odakle dopire? Prije nego što smo odletjeli u Njemačku i život nam se preokrenuo naglavačke, Damien i ja smo prošetali imanjem i ne sjećam se da je uz taj rub posjeda bilo ičega. Samo ocean u daljini i zemljište na kojem je Damien namjeravao izgraditi teniski teren. Zastanem. Nemoguće... Požurim prema izvoru svjetla i još dok prilazim čujem zvuke teniske loptice. Pronašla sam ga. Već prvi pogled na teren otkriva mi da je nedavno dovršen. Mreža je nova novcata, savršeno napeta. Površina terena nedirnuta. Stroj za izbacivanje loptica koji trenutačno zabavlja Damiena blistav je i nov pod žućkastim svjetlima što dopiru iz reflektora i prelijevaju se po okolici. Usred svega toga je Damien. Zastane mi dah pred tim prizorom. Na sebi nema ništa osim kratkih hlača, prsa mu svjetlucaju pod tankim slojem znoja. Mišići ruku i nogu su mu napeti, kreće se s otmjenošću i snagom divlje životinje: potrči prema naprijed, zamahne i obruši se na lopticu. Damien je utjelovljenje moći i poezije, elegancije i savršenstva, i osjećam kako cijelo moje tijelo drhti pred njegovom ljepotom. Ali isto je tako i slomljen, i dok ga promatram, srce mi se steže. Napada i udara iznova i iznova, noge mu se kreću u savršenom ritmu, tijelo je pod golemim naporom. Na licu mu ne vidim nikakve osjećaje – nigdje osmijeha, nigdje zadovoljstva kad pravilno udari lopticu – samo usredotočenost, kao da je ovo pokora, a ne užitak. U sjeni pokraj terena vidim ležaljku i sjedam na nju kao u transu, potpuno opčinjena pogledom na njega. Ne znam koliko se dugo bori protiv stroja. Znam samo da

~ 234 ~


kad stroj konačno prestane izbacivati loptice, opsuje i baci reket daleko. Preplašeno viknem i Damien se naglo okrene prema meni, napola iznenađen, napola zabrinut. “Nisam te željela prekinuti”, kažem tiho. Polako ustanem s ležaljke i krećem prema terenu – prema svjetlu. “Oprosti. Nisam te smjela gledati.” “Ne”, kaže grubo. “Drago mi je da si ovdje.” Uhvati me za ruku i privuče k sebi, a mene preplavi slatko olakšanje. “Nisi mi rekao da si dovršio teren.” “Naravno da sam morao kad si me onako mamila obećanjima da ćeš obući suknjicu za tenis.” Riječi su mu ležerne, ali iz njegovih očiju ne nestaje onih sjena. “Rekao sam radnicima da se bace na to dan nakon što sam otputovao u Njemačku.” “Drago mi je.” Nasmiješim se, jer stvarno mi je drago. Tenis je bio konstanta u Damienovu životu, ali Richter je iz njega odnio svako veselje, a Damien nije uzeo reket u ruke otkako se prestao natjecati. Spoznaja da ponovno pronalazi draž u nečemu što voli ispunja me veseljem. Ali moja je sreća nepotpuna, jer vidjela sam oluju u njegovu pogledu kad me onako divlje uzeo prije svega nekoliko sati. I vidjela sam uragan u koji se ta oluja pretvorila dok je maloprije napadao kišu loptica. “Je li tvoj otac odgovoran za ono?” pitam oprezno. “Je li on poslao fotografije sudu?” Vidim kako mu licem ponovno prelijeće sjena i kad se okrene i povede me prema rubu terena, uplašim se da mi neće odgovoriti. Ali ne odlazimo daleko, samo sjedamo na ležaljku s koje sam prije nekoliko trenutaka ustala. Ispruži noge pa potapša ležaljku do sebe. Legnem pokraj njega pa se oslonim na lakat da mu mogu vidjeti lice dok govori, ali čekam dugo da zausti. Pomislim da sam se prevarila i kako mi neće ništa reći. Već namjeravam predložiti da se vratimo na spavanje, jer krevet je puno udobniji izbor od ležaljke, kad se okrene prema

~ 235 ~


meni i pogleda me. “Mislim da ih nije on poslao”, kaže. “Djelovao je iskreno zbunjeno kad sam ga upitao o fotografijama.” “Oh”, namrštim se zbunjeno i zabrinuto. “Znači, nemaš pojma tko ih je poslao?” To bi svakako objasnilo zašto mu je pogled toliko olujan. “Nemam”, prizna. Neko vrijeme šuti pa nastavi. “Zabrinut sam za Sofiju.” Ne razumijem zašto je skočio na drugu temu. “Znam da si zabrinut, ali javit će se ona. Ako se vuče za bendom po Šangaju, sigurno nije...” “Plašim se da je u bijegu”, kaže Damien kratko. “Da je netko progoni.” Pomiluje me po obrazu, ne skidajući pogleda s mene. “O, Bože”, kažem, kad iznenada shvatim o čemu govori. “Misliš da ti se netko osvećuje napadajući žene koje voliš. Mene. Sofiju.” “Mislim da je to moguće.” Protrlja lice rukom pa je provuče kroz kosu. “Mislim da je puno toga moguće. Znam samo da su me te proklete fotografije spasile, koliko god ja ne želio misliti o tome.” “Jesu”, složim se. “Još uvijek ne znam ni tko ih je poslao ni zašto pa zato mislim da se netko poigrava mnome. I da će se taj netko kad-tad otkriti i zatražiti nešto od mene. Da vratim uslugu.” Želim mu reći da se vara, ali to što govori posve je logično. Sjedam i obgrlim koljena rukama. “Ali kakve to veze ima sa Sofijinim nestankom?” Čak i u tami vidim da je okrenuo pogled od mene. “Damiene?” uporna sam. “Što kriješ od mene?” Čujem kako uvlači zrak kroz zube. “Richter je i nju zlostavljao.” To kaže tako hladno i smireno da se sledim. “Oh.” Ne čeka moj odgovor, nego nastavlja. “Ako postoje moje

~ 236 ~


fotografije, sigurno postoje i njezine. Meni su moje poslali – putem suda, ali svejedno su došle do mene. Što ako su isto napravili i njoj?” Zadrhtim. Sjetim se kako su te fotografije uzdrmale Damiena, čovjeka koji posjeduje toliko snage da ostavlja bez daha. Što bi onda tek učinile toj krhkoj djevojci? “Ali zar te ne bi nazvala? Ne bi li se tebi obratila za pomoć?” “Ne znam. Sofia je svakakva, ali nije predvidljiva. Jednom je nestala na šest mjeseci. Na kraju je ispalo da se spetljala s nekim likom koji je bio u zatvoru zbog izrađivanja lažnih putovnica. Sad nisam našao nikakvog dokaza da je izašla iz Velike Britanije pod svojim imenom pa mislim da se možda ponovno spetljala s njim. Pametna je i ničega se ne boji. Živjela je na ulici pa ako pomisli da ima razloga za bijeg, sakrit će se bolje od bilo koga. Najgore je od svega što je dovoljno sjebana da poželi zauvijek nestati.” “Shvaćam da je voliš, shvaćam da nije baš emotivno i mentalno najstabilnija. Ali, Damiene”, kažem nježno, “ona je odrasla osoba. Kakva god bila vaša zajednička prošlost, nisi odgovoran za nju.” “Možda nisam, ali tako se osjećam.” Potpuno ga razumijem pa samo kimnem glavom. Na kraju krajeva, ni ja nisam odgovorna za Jamie. Uzdahnem i opružim se pokraj Damiena. Utisne mi poljubac u čelo pa ispreplete prste s mojima. Trenutak poslije pritisne tipku na nekakvom daljinskom upravljaču. Svjetla oko terena se ugase i obavije nas tama koju razbija tek nježno svjetlucanje zvijezda raspršenih po nebu nad nama.

~ 237 ~


N AKO N S I LN E D R AM E u subotu, nedjelja je toliko divna da je poželim sačuvati za budućnost, konzervirati i izvlačiti kao utjehu kad mi bude trebala. Dan provodimo ne radeći apsolutno ništa. Čak i Damien isključuje mozak, privremeno obustavlja i potragu za Sofijom i za mojim progoniteljem i za gadom koji je poslao fotografije, pa se pridružuje Jamie i meni u vegetiranju. Jamie i ja se u vrijeme ručka nekako dižemo s ležaljki i krećemo u dugu šetnju plažom. Damien ne ide s nama, tvrdeći da se baš lijepo zadubio u ponovno čitanje Asimovljeva djela Ja, robot. Budući da znam koliko Damien voli znanstvenu fantastiku, ne sumnjam da ga je knjiga posve opčinila, ali ipak znam da nam se ne želi pridružiti jer sam ga ja zamolila da nam dade malo mira. Moram porazgovarati s Jamie o onoj izjavi da razmišlja o povratku u Teksas. Kad se nađemo na plaži, blizu valova, nikako ne nalazim pravi trenutak za razgovor. Umjesto toga samo čavrljamo o glupostima, šećući Damienovim posjedom uz ocean, prema sjeveru, gdje je kuća našega najbližeg susjeda. Vidimo ga kako izlazi iz vode noseći dasku za surfanje, njegova koža boje kave blista kapljicama. Mahne nam, a ja pomislim da Jamie izgleda kao da će dobiti srčani udar. “Tko je to?” prošapćem kad se okrenemo i krenemo natrag prema našoj kući. “Eli Jones. Prošle godine dobio je Oskara za najbolju

~ 238 ~


sporednu ulogu”, kaže i odmahne glavom. “Ti stvarno nemaš pojma ni o čemu.” “Nemam”, kažem i budući da mi se bolji trenutak očigledno neće pružiti, nekako na tu temu nadovežem novu. “Nećeš se baš moći baviti filmskom karijerom ako se vratiš u Teksas.” Slegne jednim ramenom. “Ah, što sad, obje ionako znamo da je ta karijera otpočetka upitna. Nisam baš bacila Hollywood na koljena.” Hodamo bose i Jamie provuče prste kroz vodu, bacivši kapljice uvis. Zabljesnu na suncu, a potom brzo padnu i izgube se u masi oceana. I nehotice me podsjete na Jamie. Želim joj više od petnaest minuta slave i nekako se bojim da moje odbijanje njezina povratka u Teksas ima više veze sa mnom nego s onim što bi bilo dobro za nju. “Što god odlučiš”, kažem čvrsto, “uz tebe sam, znaš to.” Prešle smo cijelu plažu i sad se polako vučemo stazom prema Damienovoj kući, kad moj telefon zazvoni. Izvučem ga iz džepa frotirnog ogrtača i iznenadim se kad na zaslonu vidim ime Olliejeve zaručnice Courtney. “Bok, Courtney, što ima?” Poznajemo se godinama, ali ne onoliko dobro koliko bih željela, jer ona često putuje zbog posla. Ipak, draga je, iskrena i mislim da doista voli Ollieja. Volim ga i ja, ali ne volim što je kurviš pa iako mi je bliži prijatelj nego Courtney, ne mogu se oteti dojmu da ona zaslužuje boljeg od njega. Jamie me upitno pogleda. Što kaže? pita bez glasa, ali ja samo slegnem ramenima. “Ollieja i mene zanima jeste li ti i Damien slobodni u utorak navečer. I Jamie. Je li s tobom? Ollie kaže da je ovaj tjedan kod tebe i Damiena?” Brzo pogledam Jamie. Nije mi rekla da se pohvalila Ollieju kamo se preselila. Ne bi me trebala mučiti sumnja – na kraju krajeva, njih dvoje bili su prijatelji prije nego što su se poševili,

~ 239 ~


a nadam se da će i nastaviti biti prijatelji – ali ipak sam malo nervozna. “Aha”, kažem, strogo gledajući Jamie, od čijeg me nedužnog izraza lica samo hvata još veća nervoza. “I ona je tu. Što radimo u utorak?” “Ništa posebno. Ali ovog tjedna ne putujem, a nismo se dugo vidjeli. Rekla sam Ollieju da bismo svi skupa trebali do Westerfield’sa. Znaš ga, je li tako? Klub u zapadnom Hollywoodu?” “Znam, da”, kažem suho. Westerfield’s pripada Damienu. “Znači, dolazite?” Dio mene želi odbiti, jer se jako bojim da će se iz toga izroditi drama. Ali većim dijelom želim vidjeti Jamie i Ollieja kako se samo druže kao prije. “Naravno”, kažem naposljetku. “Dolazimo.” Do kraja dana izležavamo se pokraj bazena, šećemo plažom, igramo zračni hokej u prostoriji za koju nisam ni znala da postoji u kući, a na kraju gledamo prva dva filma o Jamesu Bondu u kojima glumi Sean Connery i gutamo hrpe kokica. Jamie predlaže da za večeru bacimo hrenovke nad vatru na terasi, a potom topimo sljezove kolačiće i radimo slatke sendviče. Sve je to skupa puno kalorija, slasno i zabavno, i dok ležim pokraj Damiena i ližem čokoladu čbčačlčkčačnčdčočwčnčlčočačd.ččočrčg. s njegovih prstiju, ne mogu se oduprijeti razmišljanju kako bismo ovako trebali živjeti uvijek. Znam da ne možemo, ali još ću nekoliko sati uživati u svom mjehuriću. Svemu tome prebrzo dođe kraj. U deset nazove Sylvia, koja mora Damiena spojiti s nekakvim grupnim pozivom s klijentima iz Tokija. Ovlaš me poljubi pa ode unutra preuzeti poziv. Gledam za njim pijuckajući viski, uživajući u pogledu na njegovu stražnjicu pod ofucanim trapericama. Vidim da i Jamie

~ 240 ~


cijeni taj prizor. “Ma što je? Kao, ne znaš da je seksi?” “Vjeruj mi”, kažem pa se nagnem dohvatiti još kockicu čokolade. “Potpuno sam svjesna koliko je seksi.” “Složit ćeš si još jedan sendvičak?” upita Jamie, pružajući mi vrećicu sa sljezovim kolačićima. “Neću. Samo želim čokoladu.” “Jesi li dobro?” Pogledam je. “Čokolada nije uvijek znak duboke emocionalne krize.” “Fino. Drago mi je to čuti.” Odložim čokoladu, odjednom na oprezu. “A zašto?” “Tek tako.” Podigne ruke kao da se brani od mojega napada, koji još nisam ni počela. “Ozbiljno. Samo sam se pitala kako napreduje istraga o anonimnim porukama. Nije da ne uživam ovdje”, brzo dometne. “Ali uživam i u vlastitom stanu.” “Sve mi je jasno”, kažem. “Mislim da ni dečki iz Damienova osiguranja ni policija nisu otkrili ništa novo.” “Damien sigurno ludi.” “Ludi”, kažem. “I zbog toga i zbog Sofije.” Tek sad shvaćam da Jamie nisam rekla za Sofiju pa joj ukratko prepričavam što znam, govoreći joj samo da je Damienova prijateljica iz teniskih dana, da je malo sjebana i da je nestala. Vjerojatno je na turneji s nekakvim bendom, ali dok to ne bude potvrđeno, Damien je zabrinut. “A ti nisi ljubomorna?” upita Jamie. Podignem obrvu. “Misliš da bih trebala biti?” “Bivša cura je nestala, a on je traži? Ja bih si čupala kosu od ljubomore.” “Hvala”, kažem sarkastično. “Baš mi treba ovakvo ohrabrenje.” “Ah, sad, mislim da već odavno znamo da ja nisam ni izbliza toliko pribrana kao ti.” “Mislim da si me pomiješala s nekim tko se ne ozljeđuje”, kažem.

~ 241 ~


Jamie mi odgovori s najozbiljnijim pogledom koji mi je ikad uputila. “A ja mislim da si ti sebe pomiješala s nekim tko se ozljeđuje.” Neko vrijeme samo šutim, ne odgovaram joj, nego pokušavam zaključiti kako me to ona vidi. Jesam li se doista pribrala? Možda nisam do kraja, ali mi u posljednje vrijeme dobro ide. A sve to dugujem Damienu. Sjetim se trenutaka u kojima sam umalo pokleknula – i Damien me uhvatio da ne padnem – i poželim da i Jamie pronađe nekoga takvog. Nekoga tko će je razumjeti i tko neće trpjeti da ona izvodi svoja sranja. Nekoga tko ne traži samo seks za jednu noći ili nekoga samo za seks. Nekoga tko će je voljeti. “Što je?” pita, promatrajući me kroza sužene oči. Samo odmahnem glavom. Dohvati čokoladicu pa odlomi dvije kockice. Njih utrpa među dva sljezova kolačića, a to samo strpa u usta, ni ne topeći slatkiš nad vatrom. U pogledu joj se vidi sreća na korak od orgazma. “Ah, kako ja volim čokoladu.” Ustanem. “Idem u krevet prije nego što strpam još slatkoga u sebe. Želiš li da te probudim ujutro? Rano ustajem jer moram u ured.” Te su mi riječi u najmanju ruku slatke kao čokolada. Ja imam ured. Vlastiti ured. Kakav dobar osjećaj. “Ako me probudiš, više nismo prijateljice”, kaže. “A sad nestani”, otpravi me kraljevskim pokretom ruke. “Ako već ne dobivam seks, barem mogu dobiti ostatak ove čokolade.” Kad se Damien uvuče u krevet, već spavam, a odlazi prije nego što se budim. Maglovito se prisjetim da sam se usred noći nakratko probudila, čvrsto obavijena njegovim rukama, ali pretežno se osjećam kao da mi je nešto uskraćeno. Barem dok u kupaonici ne pronađem poruku u kojoj mi obećava slastan užitak večeras – a možda i večeru. Moj Mini Cooper kao čarolijom se ukazao pred kućom u Malibuu i mogu samo nagađati da ga je dovezao jedan od

~ 242 ~


Damienovih nevidljivih pomoćnika dok smo Damien i ja bili u bolnici kod Jamie. Kako god stigao, zahvalna sam što je tu i sretno sjedam za upravljač pa krećem na dugačak put do Sherman Oaksa. Umirem od gladi, a ni šalica kave koju pijuckam dok se vozim jutros mi nije dovoljna. Damien mi je jednom pokazao pekarnicu u Malibuu koja radi najbolja peciva na svijetu pa s obzirom na to da u vlastiti ured mogu doći koliko god kasno želim, skrećem prema njoj. Pekarnica Upper Crust ima i izlog pored kojeg se mogu dovesti autom, ali ipak se parkiram i ulazim. Mislim da želim obični kroasan, ali onda mi pogled odluta prema onima s čokoladom i trećima, iz kojih doslovno curi punjenje s cimetom. Na kraju se kobnim pokazuje uštipak s jabukama, a dok plaćam i njega i najveću kavu s mlijekom koju nude, oglasi se zvonce nad vratima i uđe Lisa. Podignem ruku da joj mahnem, ali odmah je spustim. Lisa ulazi ruku pod ruku s muškarcem kojeg dobro znam – Prestonom Rhoadesom, direktorom odjela za akvizicije Stark Internationala. Na trenutak pomislim da se doista radi o golemoj slučajnosti, ali tad vidim smiješak prepoznavanja na Prestonovu licu i Lisinu grimasu. Kvragu sve. “Damien”, kažem sebi u bradu, promatrajući u mislima kako se slagalica u mojoj glavi slaže komadić po komadić. “Znači, onog dana u Burbanku nisi mi se obratila jer sam bila nova cura u Innovativeu”, kaže optužujućim tonom, “nego jer ti je Damien rekao da razgovaraš sa mnom.” Ponosna sam na sebe što sam ostala mirna, ali kad vidim kako se Preston ogledava i migolji unatrag, shvaćam da možda i ne izgledam toliko mirno kao što mislim. “Nije bilo tako”, kaže Lisa. Nakrivim glavu. “Nije ti rekao da me vrbuješ?” “No dobro, jest”, prizna. “Valjda jest.” Za razliku od mojega,

~ 243 ~


njezin je glas doista smiren. Savršeno jednoličan i savršeno razuman. Naravno, od toga se još više naljutim. Prekrižim ruke na grudima i bezobrazno je odmjerim. “Rekao mi je da razmišljaš o tome da se osamostališ. Da si već napravila nekoliko aplikacija za pametne telefone koje se dobro prodaju i da radiš na nekima za računala za koje misli da bi mogle biti pravi hit.” “I?” “Rekao mi je da nisi sigurna bi li osnovala vlastitu kompaniju.” “Pa je zaključio da možda neću poslušati njega, ali tebe hoću?” Iako sam od Damiena tražila savjete u vezi s financijama, nisam od njega željela zatražiti pozajmicu. Istodobno se nisam željela osamostaliti dok ne budem potpuno sigurna da znam što radim. Lisa je poslužila kao savršena poveznica između mojih nesigurnosti i mojih potreba i još jednom dokazala koliko me Damien dobro poznaje – i koliko još tajni i zakulisnih igrica skriva od mene. Sjećam se da mi je rekao kako je dao provjeriti Lisu. Kvragu i on! Nije ju uopće morao provjeravati – već ju je dobro poznavao! Pa njezin je zaručnik na njegovoj platnoj listi. “Jako mi je žao”, kaže Lisa. “Zamolio me da ti ne kažem, ali iskreno, nakon što smo se upoznale u Burbanku, njegove upute više mi nisu bile važne.” Zlovoljno otpuhnem. “Zapravo nisam ljuta na tebe.” Lisa uzdahne i nestane maska profesionalnosti. Sad vidim ženu koju poznajem – ženu koju sam počela smatrati prijateljicom. “Ma daj, Nikki, znaš što osjeća prema tebi. Nije ti želio smjestiti – samo te malo želio pogurnuti.” “Pogurnuti me u ludilo”, kažem i Lisa se nasmije. “Oprosti mi”, kaže, djelujući skrušeno. “Vrijedi li još naš dogovor za piće?” “Vrijedi”, kažem, jer koliko god trenutačno bila ljutita na Damiena – a doista sam bijesna – ne namjeravam zbog toga

~ 244 ~


ugroziti svoje novo prijateljstvo s Lisom. “Zapravo se sutra sastajem s prijateljima u Westerfield’su. Zašto nam se i vi ne pridružite?” “Sigurno?” “Apsolutno”, kažem uvjerljivo. “Može”, odvrati Lisa. “Pošalji mi poruku s detaljima.” “Hoću”, obećam. “I nemoj se previše ljutiti na Damiena”, dometne. To joj ipak ne mogu obećati. Nadljudskom samokontrolom uspijevam ovladati željom da nazovem Damiena dok se vozim. Definitivno nas čeka razgovor o ovome s Lisom, ali obavit ćemo ga oči u oči, kad se malo primirim – i smislim točno što ću mu reći i kako ću mu to reći. Damien je i predobar u ometanju mojih misli, a ja mu ne namjeravam dopustiti da mi ovaj put odvrati pozornost. Dok se vozim, nazove me Giselle. Dogovorimo se da ćemo se naći u uredu i razgledati uzorke boja koje je prikupila. Ali čim izađem na autocestu, shvatim da me čeka gadan promet. Nemam pojma kad je Giselle krenula iz Malibua, ali moguće je da ima prednost od tridesetak minuta pa nazivam ured i molim djevojku s recepcije – kojoj se ne mogu sjetiti imena – da pusti Giselle u ured ako stigne prije mene. Pokaže se da promet nije samo gadan, nego nevjerojatno gadan i od pekarnice u Malibuu do ureda u Sherman Oaksu vozim se dulje od jednoga sata. Putem dovršim i uštipak i kavu pa kad konačno stignem do ureda, parkiram Mini i odlazim do Starbucksa po još jednu kavu. Monica sjedi za istim stolom kao i prošli put, a kad uđem, pogleda prema meni i mahne mi. “Kako je prošla audicija?” pitam. Namršti se i okrene palac prema dolje, a ja napravim odgovarajuću grimasu suosjećanja i stanem u red za kavu. Naručim još jednu kavu s mlijekom za sebe, a potom, jer sam dobre volje, naručim još jednu crnu, a sa strane šećer i vrhnje. Odnesem je tjelohranitelju koji me slijedio iz Malibua i sad

~ 245 ~


sjedi u autu na parkiralištu ispred ureda. “Sigurno se na smrt dosađuješ”, kažem. “Ali hvala ti što si tu.” Zahvali mi, kaže da se zove Tony i da se uopće ne dosađuje. Nije da mu vjerujem, ali cijenim što me tješi. Nimalo me ne iznenađuje što ugledam Giselle u uredu kad uđem, ali me zato i te kako iznenade široki uzorci boje razmazani po zidu. Giselle sigurno primjećuje izraz na mom licu, jer me oprezno pogleda i odmah počne s objašnjavanjem. “Puno je jednostavnije odabrati boju kad je vidiš na zidu nego na onim kartončićima iz dućana.” “Ne, ne, sve je u redu. Sviđa mi se plava”, kažem, pokazujući plavi pravokutnik koji je obojila na zidu uz prozor. “I meni je ta među dražima”, kaže. Pogleda na sat. “Znam da si u poslu pa ću samo nanijeti ostale boje na zid i vratiti se sutra sa slikama, da vidiš koje ti se sviđaju i da mi kažeš s kojom si se bojom povezala.” Spremno pristajem, iako nisam sigurna da sam tip osobe koja se povezuje s bojama. Što se mene tiče, plava je čisto u redu. Ali Giselle je odlučna u namjeri da me provede kroz sve faze ovoga procesa, a kako je njoj to očito važno – a ja na kraju svega dobivam preuređen ured – puštam je da radi što hoće. Moj telefon zazvoni točno u trenutku kad palim računalo. Zove me Jamie, koju je odjednom spopala želja za likovanjem, jer ona će provesti dan izležavajući se na plaži, a ja robujući nad vrelom tipkovnicom. “Nije da i ja radije ne bih radila na snimanju reklame”, kaže. “Ali neću se buniti, zaključit ću da je čaša napola puna i točka.” Nasmijem se. “Drago mi je što to čujem, James”, odvratim. “Ipak, samo zato što je plaža privatna ne znači i da imaš privatnost, znaš?” “Znači, ništa od golog surfanja?” “Ma ni od toplesa”, odvratim sa smiješkom. “Reci dragome da večeras ja spremam večeru. Možemo to

~ 246 ~


nazvati plaćanjem stanarine. Što želiš jesti?” “Bilo što”, kažem. “Ako moraš u dućan, reci Edwardu da te odveze.” Namrštim se, svjesna koliko lako dijelim upute. Edward ne radi za mene, a ja se igram domaćice kuće. Moram priznati da mi se ta uloga sviđa – čak i ako se još uvijek ljutim na Damiena. “Moja prijateljica Jamie”, kažem Giselle nakon što prekinem vezu, iako me nije pitala. “Provodi dan ljenčareći u Malibuu.” “Zvuči dobro.” Osvrnem se po uredu pomalo oholo i vrlo zadovoljno. “Možda”, kažem. “Ali ni ovo nije loše.” “Baš mi je drago zbog tebe”, kaže Giselle. “Zadivljena sam koliko si se brzo probila.” Zbunjeno se namrštim. “Članak u današnjem Poslovnom vjesniku”, kaže, kao da to samo po sebi sve objašnjava. “O aplikaciji na kojoj radiš za Blainea. Mislim da je super što si iskoristila, sve to zlobno piskaranje o portretu i promoviraš svoju tvrtku.” “Nisam razgovarala s Vjesnikom”, kažem. “Oh”, namršti se. “Onda su sigurno Evelyn ili Blaine. U svakom slučaju, dobila si dobru reklamu.” Super, možda. Ali čudno u svakom slučaju. Stoga čim Giselle ode dohvatim telefon i nazovem Evelyn kako bih je upitala je li ona javila novinarima da radim za njih. Ne smeta mi ako jest, ali radije bih da sam znala za to unaprijed. Ako ništa drugo, želim izrezati članak i zalijepiti ga u svoju knjigu uspjeha. No prije nego što stignem utipkati broj, recepcionistica mi javi da je stigla nekakva pošiljka za mene. Otvorim vrata i preda mnom stoji kurir s golemom bombonijerom. Primam je, pomalo zbunjena, pa pročitam poruku na kartici. Lakše se oprašta uz čokoladu. Nasmiješim se pomalo zločesto. Čini se da je Damien

~ 247 ~


razgovarao s Prestonom Rhoadesom. Razmišljam bih li ga nazvala, ali zaključim da može još malo pričekati. Ne želim da se tako lako izvuče. Točno deset minuta kasnije stiže još jedna dostava. Košara puna bočica skupih pića posloženih oko velike boce viskija Macallan. Dobro me poznaje. Pročitam poruku na kartici i glasno se nasmijem. Još se lakše oprašta uz čašicu. Možda je zabavan, ali nisam još spremna odustati od ljutnje. Ipak, priznajem da sam već malo manje ljuta. Kad me obavijeste da me čeka i treća dostava, već spremno stojim pokraj vrata. Naglo ih otvorim i zapanjim se kad se nađem licem u lice s Damienom. U jednoj ruci drži vrećicu iz trgovačkog centra, u drugoj crvenu ružu. U pogledu mu vidim i veselje i ispriku i moram se suzdržati od želje da mu istrgnem vrećicu i obavijem njegove ruke oko sebe. Tek kad se nakašlje shvaćam da već neko vrijeme samo stojim bez riječi. “Slobodno uđem?” Da sam mu u glasu čula imalo podsmijeha, zalupila bih mu vrata u lice, ali zvuči ozbiljno i pun poštovanja, a usprkos šaljivim porukama na karticama, jasno je da shvaća koliko sam s pravom ljutita na njega. “Nakratko”, kažem. “Imam posla.” Stanem u stranu i Damien uđe, slučajno dodirujući moju podlakticu u prolazu. Posve sam svjesna tog dodira, od kojeg me odmah prođe lagana drhtavica kao i svaki put od Damiena, pa na trenutak zadržim dah. Ako to i čuje, ne pokazuje. Samo uđe u moj ured, odloži vrećicu na pod pa mi pruži ružu. “Oprosti”, kaže. Odmahnem glavom i pogledam ga, stojeći podbočena, raširenih nogu, ne znajući otkud početi. “Ti si genij, Damiene Stark. I zato mi uopće nije jasno kako ne shvaćaš da me ovakve stvari razbjesne. Jedna je stvar – iako je i to jako iritantno – zamoliti Lisu da mi pomogne, a posve druga stvar lagati mi

~ 248 ~


kako si je samo dao provjeriti.” “I jesam je dao provjeriti”, kaže. “Samo jako davno.” “Znaš ti o čemu ja govorim.” “Znam”, prizna. Približi mi se za korak i zrak u uredu odmah se zagrije. Odmaknem se. “Dovraga, Damiene. Ne možeš mi izvoditi takva sranja.” “Znači, nećeš iskoristiti njezine savjete? Prestat ćete se družiti?” “Ne. Jer mi je prijateljica. Ali usprkos tome što si ti izveo”, dometnem. “A ne zbog toga. I da se nisi usudio tvrditi da to što si učinio i nije važno, jer smo se ionako sprijateljile.” “Znam”, kaže ozbiljno. “Ali slab sam na tebe, Nikki.” “Ma da? Jako romantično”, prekrižim ruke na grudima. “Prestani s tim.” Kratko se nasmije pa mi priđe u trenu, prije nego što uspijem ponovno uzmaknuti. Obgrli me rukom oko struka i privuče toliko blizu da moja stidna kost udari o njega. Osjećam cijelu duljinu njegove erekcije i doista se želim naljutiti što ga je napalila moja ljutnja. Ali ne mogu. Jer i sama sam napaljena, tijelo mi vibrira i već se stapa s njegovim. Kvragu, navlažila sam se čim je onako ušetao u moj ured. “Možeš me poševiti”, kažem hrapavim glasom, “ali i dalje ću biti ljuta na tebe.” Začepi mi usta jednim od onih poljubaca koji zaustave svaku misao u glavi. “Zvuči primamljivo”, kaže. Zatim me pusti, odmakne se dva koraka kako bi dohvatio onu vrećicu pa mi je pruži. “Ovo je za tebe.” Oprezno je primim i provirim unutra. Puna je ukrasnih papira, a kad ih sve izvučem, ugledam kutiju koja izgleda poput pseće kućice. Zbunjeno ga pogledam pa izvučem kućicu i otvorim je. Puna je keksa u obliku kosti, a na svakome je ispisano: Oprosti. “O. K.”, kažem, široko se osmjehujući. “Službeno više nisi protjeran u pseću kućicu. Hvala na keksima... I nemoj ovo

~ 249 ~


ponoviti.” “Nastojat ću”, kaže. “Ali ništa ne obećavam.” Ne mogu zaustaviti smijeh. Ovakve probleme cura ima kad izlazi s Damienom Starkom. Ali važnije od toga je da o tim problemima možemo razgovarati, koliko god me izluđivali. Ta je činjenica poput svjetla u tami, ljepila na našem mjehuriću. Što smo povezaniji, bliskiji, to ćemo dulje moći zadržati svijet izvan tog mjehurića. “Hvala ti što si došao”, kažem. “Mogao si i pričekati pa da o ovome porazgovaramo tek navečer.” “Ne”, kaže kratko. “Nisam.” “Jesi li za ručak?” “Nažalost, to moram odbiti.” “Šteta, ali zapravo je i bolje tako. Danas nisam napravila baš ništa korisno. Pretpostavljam da je tvoj dan bio još gori, jer ti upravljaš cijelim svijetom.” “Moj svijet danas uključuje samo tebe i mene.” U prvi tren pomislim da samo želi zvučati romantično. Ali tada vidim tračak nelagode na njegovu licu. Odložim kutiju i sjednem na rub stola. “Nešto si doznao. Je li dobro ili loše?” “I jedno i drugo, zapravo.” “O. K., da čujem prvo dobro.” “Sud je odbio objavljivanje fotografija.” “Damiene”, kažem, “pa to je velika stvar.” “Jest”, složi se, “ali novinari nisu glupi. Pretpostavljam da će doći do njih ovako kako i ja pokušavam doznati tko ih je poslao pa pristupiti toj osobi.” “Jesi li doznao nešto o tome?” Malo oklijeva pa kimne. “O fotografijama nisam. Ali o tome tko se raspričao o portretu jesam. Ispostavilo se da je kamera na bankomatu uhvatila nekoga.” “Ozbiljno? Pa to je sjajno. Koga?” “Još čekam potvrdu”, kaže. “Pričekaj da vidim još neke stvari pa ću ti onda sve ispričati.”

~ 250 ~


“Dobro”, kažem, iako sam razočarana što mi neće odmah sve reći, bez obzira na to što istraga još traje. Razmišljam bih li ga još malo gnjavila, ali zaključim da ipak neću. Mislim da ne šuti zato što mi pokušava nešto zatajiti, nego zbog svoje urođene potrebe za kontrolom. Nad svime. Nad poslom, nad informacijama. I nada mnom, pomislim, pogledavajući kutiju s keksima. Začuje se interkom. “Gospođice Fairchild, stigla vam je još jedna dostava. Da pustim kurira?” “Naravno.” Pogledam Damiena, ali on podigne ruke kao da se brani. “Za ovo nisam ja odgovoran, kunem se.” Naravno da mu ne vjerujem. Barem dok ne preuzmem omotnicu od dostavljača i ugledam izraz na Damienovu licu. “Daj da ja to otvorim”, kaže ozbiljno. Stegne me u grudima. Lagana omotnica u mojoj ruci odjednom je jako teška. “Ne misliš valjda...” “Ne znam”, kaže, pružajući ruku prema omotnici. “Ali doznat ću.” Pružim mu je, ljutita na samu sebe što nemam hrabrosti razderati je i vidjeti što je unutra, ali istodobno i beskrajno zahvalna što je Damien uz mene. Uhvati omotnicu rupčićem, a zatim je otvori nožićem koji nosi na prstenu za ključeve. Pogleda u omotnicu i okrene je prema sebi. “Ne”, kažem odlučno. “Želim i ja vidjeti što je unutra.” Pogleda me napeto i očekujem da odbije moj zahtjev. Ali samo kimne. Stanem do njega, a on iskrene omotnicu nad mojim stolom i njezin sadržaj izleti na njegovu ulaštenu površinu. Šest fotografija. Ja u vrtiću. Ja s pobjedničkom tijarom na svojemu prvom natjecanju ljepote, nakovrčane kose. Ja, ja, ja, ja. Na svakoj od tih fotografija moje lice prekriženo je crvenom olovkom s toliko žestine da je poderala papir,

~ 251 ~


ostavljajući križeve tamo gdje bi ono trebalo biti. U fotografije je umetnut i jedan list papira, a na njemu su zalijepljena slova izrezana iz novina: TI UOPĆE NE POSTOJIŠ. Buljim u to iznenađena tišinom u uredu. Iznenađena da ne vrištim, jer ovo je jako, jako pogrešno. Ali svijet je tih poput smrti. Svijet izgleda poput smrti. Nigdje zvuka. Nigdje boje. Nigdje svjetla. Sve je sivo. Čak i crveni križevi blijede u sivilo. A sivi ured se zacrnjuje, uranja u tamu gustu poput tinte koja me obavija, spušta se na mene i gura dolje, niže i niže... Nikki! Nikki! Osjetim žarenje na obrazu. “Nikki!” “Damiene”, čujem vlastiti glas, ali zvuči kao da je jako daleko. Podignem ruku i dodirnem obraz. “Oprosti”, kaže, iako zvuči više zabrinuto, a manje kao da mu je žao. “Ali onesvijestila si se.” “Što?...” Sjednem, sva omamljena i shvaćam da sam nekako dospjela do naslonjača. Pogledam Damiena. “Onesvijestila?” Nisam se onesvijestila godinama: posljednji put kad sam slučajno ostala zaključana u spremištu na fakultetu. Bojim se skučenih prostora i tame i jednostavno sam izgubila svijest. Ali nikad nisam ovako pala u nesvijest. “Imala si valjan razlog”, kaže Damien, očigledno pogađajući o čemu razmišljam. Fotografije. Moje fotografije. Stresem se. Tko god ih je poslao, uvukao se u moj život. Ovo nisu samo gnusne poruke. Ovo je otvoren napad. A ako mi ta osoba već sad govori da ne postojim, mogu pogoditi koji joj je krajnji cilj. Udahnem i nastojim smiriti udarce srca brze poput strojnice. Uspravim se u sjedeći položaj pa spustim ruke na bedra. Suknja mi je malo zadignuta i zarinem nokte u golu kožu nad koljenima, stežući šake sve čvršće i čvršće, da me bol

~ 252 ~


izvuče iz ove izmaglice. Glasno uzdahnem. “Moja majka”, kažem. “Tko god da ih je poslao, dobio ih je od moje majke.” Damien nježno uhvati jednu moju ruku i odmakne mi je od bedra. Poput krivca opustim i drugu. “Tvoja majka?” upita. “Kako to misliš?” Prepričam mu Jamien razgovor s mojom majkom. “To je dobro”, kaže Damien pa me pusti iz zagrljaja dovoljno dugo da napiše i pošalje poruku. “Konačno prave informacije”, dometne, jer očito izgledam zbunjeno. “Sad znamo koga tražimo. Poslat ću Ryana da razgovara s tvojom majkom. Mislim da će je on uspješnije nagovoriti da surađuje nego ja.” Kimnem pa okrenem glavu prema stolu. Omotnice više nema tamo. “Gdje...” “Maknuo sam ih.” Glas mu je nježan, baš kao i ruka koja još jednom skida moje nokte s bedra. Malo se lecnem; nisam ni primijetila da sam to ponovno učinila, ali sad vidim male crvene polumjesece na mjestima gdje sam zarinula nokte u kožu. “Ja...”, okrenem pogled od njega. Previše sam prozirna, moje rane previše vidljive. Očajnički želim da mi bol prestane biti potrebna, ali ipak jest. Dovraga, ja postojim, i ako se želim nekako vratiti iz ponora u koji me pošiljka gurnula, trebam bol. “Reci mi”, kaže nježno, “što trebaš.” Oborim pogled na tragove na koži. “Znaš i sam”, kažem tiho. “Znam, draga”, kaže pa klizne s naslonjača i klekne pred mene. Položi ruke na moja koljena i nježno mi raširi noge. “Trebaš moj dodir.” Glas mu je jednako nježan koliko i pritisak palca na unutarnjoj strani mojega bedra. “Trebaš da te poševim. Trebaš udarac mog dlana na stražnjici i zatezanje užeta na zglobovima.” Njegove me riječi bacaju u trans. Prelijevaju se mnome

~ 253 ~


poput tople vode, zavodljive koliko i opasne. Toliko duboke da bih se mogla utopiti u njima. “Trebaš zgrabiti tu bol – i iskoristiti je.” Grubo prelazi dlanovima preko mojih bedara, gurajući suknju uvis dok se ne pojavi bijeli trokutić tkanine među mojim nogama. Disanje mi se ubrza i osjećam svaki djelić svojega tijela. Osjećam grubu tkaninu naslonjača kako mi grebe bedra. Vrelinu koja se širi mnome u koncentričnim krugovima, izvirući iz Damienovih ruku prema mojoj pički, mojim grudima, mojim bradavicama. Izvijem leđa unatrag i približim mu se bokovima. Želim osjećati njegove ruke na sebi. Dovraga, samo želim osjećati. Želim eksploziju, ali istodobno želim i ovo. Njegov dodir. Njegove riječi. Njegovo nježno izazivanje koje vodi do strasti i do oštre boli pomiješane s užitkom za koju znam da slijedi. Zgrabi rub moje bluzice i u jednom naglom, žestokom potezu skine mi je preko glave. Čujem vlastito stenjanje i osjećam kako mi se grudi stežu od želje, kako mi požuda pulsira među nogama. Damien baca moju blizu u stranu, potom grabi suknju i podiže je preko mog struka. Drugom rukom miluje me preko čipkastih gaćica, trljajući i izazivajući me kroz tanku tkaninu, a ja širim noge uživajući bez srama u svojoj pohoti. Želim ga odmah i želim ga žestoko. Želim zgrabiti svoju bol – iskoristiti je kao uže i popeti se njome iz ponora. Želim to i sigurna sam da Damien to zna. Prelazi prstima preko glatke kože uz rub tangi, tako blizu mojemu klitorisu i spolovilu... blizu, ali ne dodirujući ih, i moja je frustracija gotovo ravna boli za koju zna da je želim. Miče ruku s moga boka i grabi mi grudi, potom stegne jednu bradavicu kroz grudnjak, a drugom rukom miče tange u stranu i gura tri prsta u mene. Dah mi podrhtava dok uzdišem, meškoljeći se prema njemu. Više ne znam trebam li išta osim njega. Odmah. Molim

~ 254 ~


te, odmah. “Želiš bol jer te ona potiče da se boriš – da se izvučeš i kažeš svijetu da se nosi. Ona je dar, Nikki – crvena i užarena bol. A ja ću ti taj dar predati.” Izvuče prste iz mene i podigne me kao da sam laka poput perca pa me ponese do stola. Spusti me nogama na pod i naredi mi da se nagnem preko stola. Poslušam ga, oslanjajući bokove na suknju. Stane u stranu i praćen mojim pogledom skida remen. Zagrizem donju usnicu, zamišljajući dodir kože na stražnjici. Željela sam dodir njegove ruke, ali ovo – o, da, mogu i ovo zamisliti. Šok, bol. Osjećaje koji bujaju dok zaklapam oči i grabim tu bol, koja postaje središte mog bića. “Je li ovo to što želiš?” pita, i iz njegova glasa razaznajem da nije to imao u planu. Ali Damien je prilagodljiv, okrenem se i vidim kako podiže obrvu, a zatim i polagano razvlači usta u osmijeh. Kimne i stane iza mene, milujući jednom rukom moja gola leđa. “Dobit ćeš i rukom, jer ne mogu izdržati a da te ne dodirnem. Ali ako je ovo to što trebaš...” Naglasi te riječi udarcem remenom po mojoj stražnjici i povičem od iznenađenja i užitka. Bol je fantastična i zagrizem donju usnicu, a potom prostenjem od užitka kad mi dlanom protrlja zažarenu kožu. Zapeče me još jedan udarac, pa još jedan, a sa svakim postajem sve vlažnija. Zamišljam kako mi se stražnjica crveni, a Damienov dlan se nježno spusti na nju i milovanjem ukloni posljednje tragove boli koje nisam prigrlila i iskoristila. “Jesi li to trebala?” pita nakon četiri udarca. Stoji iza mene, već je skinuo i hlače i bokserice. Njegovi su dlanovi na mojoj stražnjici, njegov kurac tvrd među mojim bedrima, miluje me njime i draži moj klitoris. “Trebaš li još? Reci mi, Nikki, želim čuti što trebaš.” Glas mu je hrapav od uzbuđenja i znam da je njemu ovo potrebno jednako koliko i meni. Ta me spoznaja još više napali.

~ 255 ~


“Tebe”, kaže, podižući stražnjicu uvis i šireći noge. Zgrabim stol objema rukama, uživajući u grubom dodiru drva na grudima. “U sebi. Točno ovako. Ovdje, na mom stolu. I žestoko. Molim te, Damiene, žestoko me poševi.” “O. K., draga.” Zabije se u mene, držeći dlanove na mojim bokovima da mi bude još bliže, ne prestaje se zabijati i zabijati, uzimajući me, koristeći me. Osjećam kako se bližim vrhuncu i čvrsto zaklopim oči da se dovedem do kraja. Damien je toliko velik i toliko duboko u meni da samo želim da ovo traje i traje. Osjećaj ispunjenosti njime. Osjećaj svakog njegova poteza koji pomiče zgužvanu suknju preko mojega klitorisa. Izgubljena sam u kovitlacu osjećaja i tek kad osjetim kako Damien drhti, da je blizu, i sama se prepustim i – o, Bože – eksplodiram kad i on, stežući ga u sebi, izvlačeći iz njega i posljednji tračak užitka. Tada klonem na stol, zadovoljena i zadihana, glasno stenjući od dubokog zadovoljstva. Prisloni svoje tijelo na moje i tako ostajemo dugo, ne znam koliko. Potom me podigne i nosi do naslonjača, sklupča na svoje krilo i pokrije sakoom. Privijem se uz njega pa podignem glavu da ga pogledam. Sad se grčevito držim za Damiena, a ne za bol, i prelijepo je, čudesno, što on to razumije. Čak i bolje od mene, zapravo. Pobjegne mi suza i Damien je obriše palcem, upitno me gledajući. “Trebam te, Damiene... Bože, trebam te i ti bolje od mene razumiješ zašto. Ali osjećam se toliko sebično. Toliko...” Podigne obrvu i nježno me pogleda. “Misliš li ti da ja tebe ne trebam, Nikki?” “Ja... ne. Ali...” Zašutim, zbunjena. Jer istina je da se točno toga bojim, ali sad kad je to izgovorio ovako naglas, osjećam se pomalo glupo. Prisjetim se one noći kad se izgubio u oluji teniskih loptica pa utjehu pronašao u meni. I svih onih puta kad me vezao, kako bi preuzimajući kontrolu nada mnom

~ 256 ~


preuzeo kontrolu nad stvarima koje su mu izmicale iz ruku. Tješimo i smirujemo jedno drugoga, to znam. Vidim to. Ali ipak ne mogu prigušiti bojazan da me Damien ne treba onako kako ja trebam njega, koliko god me želio. Bojazan da me ne voli očajnički kao ja njega. Provuče mi prste kroz kosu. “Sjećaš li se što sam ti rekao u Münchenu? Ono da te ne želim dodirivati dok su mi oni prizori u glavi?” Sjećam li se? Kako bih to mogla zaboraviti? Ali samo kažem: “Sjećam.” “To nije bila cijela istina.” “Oh.” Ne znam što da kažem pa samo čekam nastavak. “Bez obzira na one fotografije... te su uspomene uvijek u mojoj glavi. Ne mogu ih otjerati. Nikad ih nisam otjerao. Ali uz tebe je njihova nazočnost podnošljiva.” Sad me gleda prodorno, toliko bolno otvoreno da mi presiječe dah. “Ti mi daješ snage. Ja sam tvoje uže za spašavanje, Nikki, ali ti si moje sidro. Svaki put kad te dodirnem, svaki put kad se zakopam duboko u tebe... Nikki, zar ne vidiš? Ti mi donosiš sreću i ako izgubim tebe, izgubit ću i sebe.” “Damiene”, kažem, jer moram čuti zvuk njegova imena. Njegove me riječi ispunjavaju toliko da mi se čini da ću popucati po šavovima. Ali prigrlim ih i čvrsto primim, jer previše su mi vrijedne da bih ih ispustila. Iako mu vjerujem, ne mogu zaboraviti kako ga, koliko god me nazivao svojim sidrom, svojim spasom, kad se u Njemačkoj našao na rubu provalije, nisam mogla izvući na sigurno. Od te pomisli zadrhtim pa ga čvršće stegnem. Jer te su fotografije još negdje tamo. I još uvijek mogu uništiti muškarca kojeg volim.

~ 257 ~


U UTO R AK U JU T RO ponovno se osjećam kao da držim sve konce u svojim rukama. Damien i ja nismo ostatak ponedjeljka proveli u mom uredu. Grlio me, ševio, spojio djeliće mene u cjelinu. Ali nakon onoga nisam željela biti u uredu pa me odveo u svoj stan na posljednjem katu Stark Towera. Dok smo se vozili prema tornju, nazvao je Ryana i rekao mu da ode u kuću u Malibuu i provjeri kako stoje stvari i kako je Jamie. U apartmanu me smjestio u kadu s čašom vina, častio vinom i sirom u krevetu, zabavljao starim filmovima i vodio ljubav sa mnom toliko nježno da je cijelo moje tijelo pjevalo. Kad je svanulo jutro, bila sam spremna pružiti svijetu drugu priliku. Ali to ne znači da nisam svjesna stvarnosti i zato me na posao danas vozi Edward, koji, kako sam tek doznala, nije samo vozač nego i dio Damienova osiguranja. Obećao je Damienu da će me osobno otpratiti sve do vrata ureda. Zato mu padne mrak na oči kad mu kažem da ćemo prvo stati u Starbucksu. “Gospođice Fairchild, ova poslovnica nema posluživanje iz automobila.” “Parkiraj se ispred ulaza. Brzo ću ja, treba mi manje od pet minuta.” Spušta pregradu u limuzini i kad me pogleda u retrovizoru, vidim da se mršti.

~ 258 ~


Nagnem glavu i uzvratim mu mrštenjem. “Stvarno misliš da me u kafiću netko čeka u zasjedi?” “Mislim da je svatko tko je spreman nazvati vašu majku i od nje tražiti fotografije dovoljno prepreden da vas slijedi uokolo, upoznaje vaše navike i strpljivo, jako strpljivo čeka.” U tome mu ne mogu proturječiti pa ga pozivam da uđe sa mnom, obećavši mu da će mu se ulazak isplatiti, jer ga čeka i kava. Stojimo u redu i raspravljamo o knjizi Veličanstveni izvor, koju Edward trenutačno sluša na snimkama, kad se otvore vrata i uđe Monica. Mahne nam i žurno priđe. “Baš sam se nadala da ću danas naletjeti na tebe. Ignoriraj ih, zanima ih samo lova.” Pogledam Edwarda. Nemam pojma o čemu govori. Ali izraz Edwardova lica govori mi da on možda zna. “Slušam”, kažem prvo Monici pa onda Edwardu.” “Nisi vidjela? Jedna od najvećih tračerskih stranica jutros se raspisala o tome”, kaže Monica. “A pola svijeta je vjerojatno prenijelo vijest na Twitteru.” “Koju vijest?” kažem polako, oprezno. Edward zavuče ruku u torbu i izvadi iPad. Kucne po njemu nekoliko puta pa mi ga pruži. “Gospodin Stark mislio je da vas danas ne bi trebalo time zamarati.” “Ma je li?” Bacim pogled na zaslon i želudac mi se zgrči. Dobro je mislio, pomislim. Mogla sam bez ovoga. Iznad članka na tračerskoj stranici stoje fotografije Jamie u sićušnom bikiniju na plaži. Na manjoj fotografiji vidi se Damienova kuća u Malibuu, a nadasve informativan tekst izvješćuje čitatelje da je Jamie u Malibuu i razmeće se svojim tijelom u domu milijardera Damiena Starka. JE LI STARK NOGIRAO NIKKI? Iz upućenih izvora doznajemo da je milijarder Damien Stark

~ 259 ~


– za kojeg neki vjeruju da se nedavno novcem izvukao od optužbe za umorstvo – prekinuo vruću romansu s kraljicom ljepote Nikki Fairchild zbog njezine cimerice Jamie Archer, glumice čija je karijera u uzlaznoj putanji i donedavno bliske prijateljice (ili i nešto više) Bryana Rainea. Naš nam je izvor otkrio da je Jamie Archer nakon prometne nezgode nedavno završila na Hitnoj, a Starkov skupocjeni Ferrari na smetištu – no ipak se još odmara u njegovoj kući? Ne znamo što vi mislite, ali nama to izgleda kao ljubav. Znači li to da se Stark riješio zgodne Nikki? Ili kralj ekscesa sjedi na dva stolca? Naš insajder kaže da je veza između Jamie Archer i Nikki Fairchild godinama i više od prijateljstva. Jesu li cure u vezi? To ne znamo, ali na fotkama koje kruže po Twitteru naš trojac nedavno je uhvaćen u ljenčarenju pokraj jezera Arrowhead, gdje Stark ima ljubavno utočište na planini.

“Sve je ovo”, kažem, vraćajući iPad Edwardu, “totalno sranje. Ali Jamie će uživati. Piše da joj je karijera u usponu.” “Znači, nisi ljuta?” pita Monica. Odmahnem glavom. “Idu mi na živce. Navrh mi je glave guranja nosa u moj privatni život. Ali taj člančić? Toliko je pun laži da je smiješan.” “E pa, super”, kaže Monica. “Mislim, znala sam i ja da je sranje, ali ipak me pogodio. Nedavno sam ružno prekinula s nekim”, kaže. “Žao mi je.” “Dugo smo bili ludi jedno za drugim, a onda je on odlučio da se zaljubio u neku drugu. Muškarci”, kaže, pogledavajući Edwarda s nelagodnim osmijehom. “Sigurno ti je bilo teško.” Pokušavam zamisliti da me Damien tako odbaci radi neke nove, ali jednostavno ne mogu. “O, da”, kaže Monica. “Kao da je netko dohvatio nož i

~ 260 ~


razrezao mi srce na komadiće. Ali dobro sam”, kaže s uzdahom. “Naša je veza bila posebna. A ta je cura samo avantura. Prolazna je. Vratit će se on meni. Znam ja to.” Poželim joj reći da nastavi sa životom, ali samo se nasmiješim i kažem: “Nadam se da si u pravu.” Kupim Edwardu kavu s mlijekom i krenemo prema uredu. “Čim vi uđete, dovest ću limuzinu ovamo”, kaže pa uđe sa mnom u zgradu i prati me sve do ureda. Čim se ja smjestim, nestaje, po svoj prilici dovesti limuzinu, koju će potom parkirati pred mojom zgradom, sjesti unutra i slušati svoju audioknjigu dok ja ne izađem. Iako sam posljednji put bila u uredu onog dana kad su mi pristigle fotografije na kojima je moje lice izgrebeno do neprepoznatljivosti, uspijevam se usredotočiti i raditi. Baš pomislim kako sam jako produktivna, kad me nazove Giselle i kaže mi da danas neće doći s uzorcima. “Nije važno. Ionako namjeravam zbrisati odavde za nekoliko sati.” Danas večeramo u Westerfield’su, a Jamie i ja smo već isplanirale poslijepodne – birat ćemo odjeću dok ne pronađemo savršenu kombinaciju, pijuckati neku voćnu votku i dobro se zabaviti, nema sumnje. “Je li sve u redu?” pitam Giselle. “Bolje ne može”, zapjevuši ona. “Još malo pa mi dolazi klijent, jedan od najboljih.” “Pripazi malo kako dijeliš te titule, Damienu se neće svidjeti ako ga netko skine s prvog mjesta.” Giselle kratko šuti, a potom odgovori suučesnički tihim glasom. “Da ti iskreno kažem, dotični je klijent Damien. Ali obećaj mi da mu nećeš reći ni riječi. Mislim da dolazi kupiti sliku za tvoj ured.” Nasmijem se, oduševljena ovom informacijom. “Stvarno? Obećavam da ću se jako iznenaditi poklonom.” Kad me nazove Damien, još se smješkam. “Hej”, kažem. “Upravo se namjeravam zaputiti u Malibu i početi spremati za

~ 261 ~


večer. Hoćemo li izaći nekamo na večeru ili želiš da podmitim Jamie da nam nešto skuha?” “Zašto vas dvije ne biste lijepo odabrale restoran i najele se – na moj račun – a ja ću vam se pridružiti kasnije u klubu.” “Imaš posla?” “Imam sastanak. A imam i osjećaj da će se otegnuti.” “Da? Gdje ti je sastanak? Mogao bi Edward svratiti i pokupiti te kad budeš gotov.” Naravno, mamim ga da mi nešto otkrije, ali ne da se prevariti. “Lijepo se zabavite vas dvije”, kaže nepokolebljivo. “Ali ne predobro, barem dok ja ne stignem. I, Nikki”, dometne, “već sam razgovarao sa šefom osiguranja u klubu, naredio sam da pojačaju oprez. Bit ćete sigurne.” “U redu”, kažem. Očekivala sam ovako nešto. “Poslat ću Ryana u klub. Želim da bude s vama dok ja ne dođem.” Sad me hvata osjećaj krivice. “Jadničak. Sigurno je živio vlastiti život prije nego što si mu naredio da pronađe to čudovište.” “Ryan ništa ne voli više od lova na čudovišta”, kaže Damien. “A i plaćam ga pa se još bolje zabavlja. Vjeruj mi, ne moraš ga sažalijevati.” Nasmijem se. “Onda dobro. Ali, Damiene... Molim te, požuri.” Westerfield’s je glasno i zabavno mjesto, ima neke od najboljih barmena i DJ-a u gradu. Ollie, Jamie i ja otkrili smo ga i prije nego što sam znala tko je Damien Stark, ali otkako smo u vezi, nekoliko smo puta bili ovdje i izbacivač pred VIP ulazom me pozdravi kad vidi da se približavamo. Edward nas otprati sve do vrata, ali ne ulazi s nama, nego se vrati u limuzinu. Ja na sebi imam blistavu srebrnu suknju i majicu s tankim

~ 262 ~


naramenicama iste boje te srebrne cipele s potpeticama od deset centimetara. Jamie je odjevena potpuno drugačije, od glave do pete je u crnom, što je neuobičajeno konzervativno za nju, ali zato je odabrala kroj koji nadomješta sve što nedostaje zbog boje. Njezina haljina ima potpuno otvorena leđa, naramenice su povezane tek trakicama koje se križaju preko njezinih lopatica. Da te vrpce netko dohvati škarama, cijela bi haljina skliznula s nje u jednom potezu. Ako smijem biti samodopadna, obje izgledamo super. “Lijepo izgledate večeras, gospođice Fairchild”, kaže izbacivač. “I vi ste zgodni, gospođice Archer.” “Zato ja volim Damiena”, kaže Jamie dok hodamo odvojenim hodnikom za VIP goste. “Zna odabrati osoblje koje ti laska savršeno iskreno.” Dok prilazimo vratima koja vode u javni dio kluba, glasno se nasmijem. Iz sjene izviri Ryan i odmah nam se pridruži. Pristojno kimne glavom, ali kad pogleda Jamie, opažam i jedva primjetan smiješak. Ako me svjetla kluba ne varaju, mislim da na Jamienim usnicama vidim isti odgovor. Briga me odmah obavije poput roja pčela i povučem jednu od vezica Jamiene haljine da je zadržim u hodu. “Što ima?” pita. “Baš sam ja to htjela tebe pitati”, kažem, pogledavajući Ryana. Čak i u polumraku vidim da se Jamie zarumenjela. Odmah se sjetim da je Ryan prošle noći bio poslan provjeriti osiguranje u kući i moram čvrsto stisnuti zube da ne vrisnem. “Molim te, reci mi da nisi spavala s njim”, kažem čim uspijem progovoriti. “Kunem se”, kaže Jamie. “Samo smo razgovarali. Jako je pristojan. I ispekla sam mu kajganu.” “Molim?” Slegne ramenima. “Došao je sav u žurbi, zbog sveg onog sranja s tobom i fotografijama. I nije stigao jesti. Pa sam mu ispekla kajganu. I rekao je da je bila jako fina. Drugi put mu

~ 263 ~


možda napravim vafle. Ma što je?” pita nakon nekoliko trenutaka, bezobrazno me odmjeravajući. Shvatim da piljim u nju napola zadovoljna, napola zbunjena. “Ništa”, kažem. “Samo... drago mi je da mu se svidjela kajgana.” “A zašto i ne bi?” Jamie ne sačeka odgovor, samo mi se isceri preko ramena i požuri sustići Ryana. Krenem za njom, ali usporim i stanem kad shvatim da mi mobitel vibrira. Izvučem ga iz malene torbice i vidim da mi je stigla poruka od Giselle. Žurno je otvorim, nadajući se da mi šalje još malo povjerljivih informacija o slici koju je Damien kupio za moj ured, ali dočekaju me riječi koje ne razumijem ništa više od hijeroglifa. Jako mi je žao. Doista sam se željela iskupiti. Stvari su izmakle kontroli. Pročitam poruku još jednom, ali ni u drugom čitanju u njoj ne nalazim smisao. Pritisnem tipku da je nazovem, ali javi mi se govorna pošta. “Što je?” upita Jamie kad je sustignem. Odmahnem glavom. “Nisam sigurna. Reći ću ti kasnije.” U klubu je preglasno za razgovor, a ionako ne znam baš nešto. Sad smo u glavnom prostoru kluba, svega nekoliko metara od plesnog podija. Osvrćem se dok konačno ne ugledam Ollieja i Courtney kako nam mašu s drugog kraja prostorije. Već znam da nam se Lisa ipak neće pridružiti; ranije mi je ostavila poruku da mora otputovati u Sacramento zbog posla, ali obećava da ćemo nadoknaditi ovaj izlazak. Jamie i Ryan stižu do Ollieja i Courtney prije mene. Ja im prilazim polako, pretražujući pogledom prostor u potrazi za Damienom, ali ne vidim ga. “Bok, Courtney!” Iskreno mi je drago što je vidim i prijateljski je zagrlim. Ollieja pozdravim pomalo usiljeno, ali na plesnom podiju se ipak malo opustimo. Kakvi god nas problemi mučili, pjesma s dobrim plesnim ritmom odnosi

~ 264 ~


barem dio njih. “Slušaj, Nik”, kaže Ollie pola sata kasnije, dok dolazimo do daha uz malo sporiju pjesmu. “Možemo li razgovarati?” Ukočim se, jer mislila sam da večeras nećemo o našim razmiricama. Ali Ollie kao da ne primjećuje moju reakciju. Prigne mi se još bliže, da ga bolje čujem. “Samo bih se želio ispričati. Zbog prigovaranja oko Starka, mislim.” Odmaknem se pogledati ga, a i da vidi koliko sam iznenađena. Duboko udahne. “Znam za fotografije, Nikki. Nikoga ne bi trebala progoniti takva prošlost.” U klubu je vruće, ali mene iznenada obuzme hladnoća. “Ne treba mu tvoje sažaljenje.” “I ne nudim ga. Samo sam htio... ne znam. Valjda sam samo htio reći da znam kroz kakva si sranja ti prošla kao mala i da sad znam i kako je njemu bilo.” Lecnem se, ali ništa ne kažem. “Stark nikad neće dospjeti na listu meni dragih ljudi, ali vidio sam kakvi ste jedno s drugim, pogotovo u Njemačkoj. Mislim da ste dobar par.” Progutam čvor, a led u mojim žilama se rastopi u suze, koje mi zastanu u grlu. “Jesmo.” Oprezno se nasmiješi. “Samo sam to htio. Ispričati se. Ne namjeravam ga zvati na piće i nećemo biti prijatelji, ali...” Prasnem u smijeh od olakšanja. “Hvala”, prošapćem. “Jesi li za piće?” “Ne”, kažem. “Idemo još malo plesati.” Ollie se široko osmjehne i ponovno se prepustimo glazbi. Ne mogu reći da je sve kao prije, ali na dobrom smo putu i osjećam se bolje uz njega nego već dugo. Nakon četiri pjesme bez stanke spremna sam za piće pa kad nam Courtney priđe i predloži da odemo do šanka, spremno prihvaćamo. Ollieja usput zaustavlja netko koga

~ 265 ~


poznaje s posla pa na kraju do šanka stižemo samo Courtney i ja. Kažem barmenu da naša pića stavi na Damienov račun, a on to učini toliko spremno da postajem svjesna da Damien nije samo rekao osoblju da mi bude na usluzi, nego im i pokazao moju fotografiju. Motre me. Paze na mene. Iako se osjećam pomalo čudno u središtu pozornosti, ne mogu poreći da se osjećam i sigurno. Ali neću biti potpuno mirna dok nam se Damien ne pridruži i dok se ne nađem u njegovu zagrljaju. “Što je bilo s planom da proslavimo tvoju djevojačku večer negdje izvan grada?” pitam Courtney dok čekamo pića. Moram urlati da bi me čula i već sad znam da ću sutra biti bez glasa. “Mislim da neće biti ništa od toga”, kaže. “Zašto?” pitam, očekujući da odgovori kako ne može naći vremena u svom nakrcanom rasporedu. Ali Courtney glavom pokaže prema plesnom podiju, na kojem Jamie, ruku podignutih u zrak, njiše bokovima između Ryana i Ollieja. “Trebala bih je mrziti, znaš”, kaže Courtney bez imalo gorčine, a mene ponovno prođe nelagoda. “Kako to misliš, Courtney?” pitam, moleći Boga da griješim. Vidim da diše uznemireno. “Neću se udati za Ollieja”, kaže. “Ne želim biti žena koju muž vara i ne želim se udati samo zato što sam dobar izbor. Ne mogu si to učiniti. Kvragu, ne mogu ni njemu. Svađe bi počele za manje od godine dana, bili bismo razvedeni za manje od dvije.” “Oh”, kažem, pokušavajući progutati čvor, ali grlo mi je stegnuto. Šokirana sam njezinim riječima i žao mi je Ollieja, koji će znati da je sam kriv za ovo i zbog toga se osjećati još gore. Ali istodobno mi je i drago. Jest da mi je laknulo što smo Ollie i ja ponovno bliski, ali ipak je sjebao stvar s Courtney i svaka je njezina riječ istinita, a procjena dobra. “Kad ćeš mu reći?” “Uskoro. Možda večeras. Samo moram prikupiti hrabrosti.” Slegne ramenima. “Nije da ga ne volim. Samo...” Zašuti, kao da

~ 266 ~


ne zna kako dovršiti misao. “Ne brini”, kažem i stegnem joj ruku. “Vjeruj mi, sve mi je jasno.” Damien u klub stigne kasno, a dotad sam ja već popila previše i plesala previše. Kao i uvijek, za njim se okreću glave, a gomila razdvaja, puštajući ga da prođe. Krene ravno prema meni i gledam ga, kao u transu, kako prolazi preko plesnog podija, ne vjerujući do kraja da sva ta snaga i elegancija pripadaju meni. Da sam ja ta, koliko god žena bilo u klubu, koja će ga vidjeti bez odjeće. Koja će osjetiti vrelinu njegovih usana na svojoj koži. Koja će vrisnuti od užitka kad se zabije duboko u nju. Obavije me rukom i strastveno poljubi. Zagrlim ga. Negdje sam na pola puta između dobro raspoložene i potpuno pijane, a svaka nota ritma glasne glazbe odjekuje mojim tijelom. Znojna sam od plesanja, koža mi je skliska, odjeća priljubljena. Podignem se na vrške prstiju i prošapćem mu u uho. “Želim te. Odmah.” I to nije pretjerivanje, jer silno ga želim. Ali budući da smo na plesnom podiju, jasno mi je da mi se želja neće ostvariti. Zato se iznenadim kad me čvrsto uhvati za nadlakticu i povuče prema stražnjem dijelu kluba pa ugura u maleno dizalo koje otvori karticom. Iako sam omamljena alkoholom, primjećujem napetost na njegovu licu. Ozbiljnost u očima. Da ni ne spominjem kako mi nije rekao ni riječ otkako je došao. “Damiene? Što je?” Vrata dizala se otvore i nađemo se pred uredom. Jedan je zid potpuno od stakla i sjetim se da sam ga vidjela odozdo. Staklo s druge strane izgleda kao ogledalo i okruženo svjetlima pa svi oni koji pogledaju prema njemu s plesnog podija vide samo odraz plesača okružen raznobojnim svjetlima. Ali odavde se savršeno vidi cijeli klub.

~ 267 ~


Baš me na taj zid gurne Damien, nasloni moja leđa na staklo kroz koje vidim plesače kako se izvijaju pod nama i stjerana sam u kut. Vrelinu u njegovim očima nije moguće ne primijetiti i odmah osjetim kako se u meni budi jednak osjećaj. Ne znam što se dogodilo i zašto mu je ovo potrebno, ali trenutačno mi to nije važno. Njegova sam i može me uzeti kako god poželi. A želi me grubo. Podigne moju suknju i strgne mi gaćice, od čega ostanem bez daha. Podigne mi nogu i prebaci je iza svog boka, ostavljajući me potpuno izloženu. Zadrhtim od strujanja zraka među nogama, a potpuno protrnem od dodira njegovih traperica kad me naglo privuče k sebi. Erekcija mu se probija kroz traperice i zanjišem bokove, trljajući se o njegov još uvijek sakriven kurac. Želim ga osjetiti u sebi, želim da me ispuni. Pogledam ga u oči, ali i dalje samo šuti, iako mu na licu vidim želju jednako razornu kao što je moja. Doslovno se obrušim na dugmad njegovih traperica, a potom opčinjeno gledam kako proviruje. Želim ga dodirnuti, milovati, ali za to nema vremena. Damien me čvrsto drži za bokove i odjednom podigne pa nabije na sebe toliko žestoko i brzo da jedva prigušim vrisak. Pogura nas unatrag i nabije me na staklo i na trenutak zamišljam kako padamo, slijećemo na plesni podij još uvijek spojeni, usred seksa, a svi nas gledaju. Od te se fantazije još više ovlažim. Gleda me ravno u oči, ne skidajući pogled s mene dok se sve snažnije zabija. Vidim da se bliži orgazmu i još ga čvršće obavijem nogom da ga zadržim u trenutku kad padne preko ruba. Zadrhti, još uvijek duboko u meni, a ja spustim ruku između nas, prelazeći prstom i preko njegova kurca i preko svojega klitorisa sve brže i brže, dok i sama ne svršim i moji se

~ 268 ~


mišići stegnu oko njega, izvlačeći iz njega i posljednje valove orgazma koji još potresa i mene i njega. Naposljetku se svalimo na tlo, jedva dišući, zapetljanih ruku, nogu i odjeće. Kad povratim sposobnost kretanja, oslonim se na lakat i pogledam ga. “Želiš mi reći što se dogodilo?” pitam tiho. Pruži ruku i položi dlan na moje lice pa mi prijeđe palcem preko brade. “Nitko se ne zajebava ni s čim mojim.” Namrštim se, ništa mi nije jasno. “Tvojim? Misliš na mene?” Ne odgovara, ali potvrdu dobivam iz tame koja se uvlači u njegov pogled. “Što je bilo?” “Posjetio sam Giselle. Više nećeš surađivati s njom.” Od tih se riječi uspravim. “Koji vrag?” Sjetim se njezine poruke. “Dovraga, Damiene, prestani sa zagonetkama i reci mi koji se vrag događa?” Podigne bokove i obuče se, a potom ustane. Žurno se i ja obučem pa odem do njega, koji stoji pokraj staklenog zida. “Ona je bila na snimci s bankomata. Pokazao sam joj snimku i priznala je da je ona novinaru odala tajnu o portretu radi novca. Trebala joj je gotovina da zadrži galeriju nakon što su se ona i Bruce razišli. Ona im je ispričala i za Jamie i za Ferrari, a naravno i ono sranje o tome da skrivam Jamie u Malibuu.” “Molim? Ma ne...” Ali dok izgovaram te riječi, sjetim se Gisellina pogleda kad sam joj rekla da Jamie boravi u Malibuu. Sjetim se i financijskih problema o kojima je pričala, izazvanih razvodom. Ali prije svega toga sjetim se njezine poruke. Sad shvaćam da je to bilo priznanje. Priznanje i isprika. “Ali ona mi je rekla za članak u Poslovnom vjesniku.” “Kamuflaža”, kaže Damien. “Prvo im proda priču, zatim kaže tebi. Obje se jako iznenadite i ona ispadne nevina.” Misli su mi zbrkane. “Čekaj malo. Ti si je otpustio? Ali

~ 269 ~


uređivala je moj ured, za mene. Ako ju je itko trebao otpustiti, onda sam to bila ja.” “Rekao sam ti”, kaže. “Nitko se ne zajebava ni s čim mojim.” U glasu mu se čuje grubost koja se ne javlja često. Oštrina koja me podsjeti da Damien i te kako ima opasnu stranu. Okrutnost koja mu je u mladosti pomagala da pobjeđuje u tenisu, a zatim se uspne do vrha poslovnog svijeta, a da se ni ne oznoji. Damien nije čovjek s kojim bi se itko trebao zajebavati. Ali to ne mijenja činjenicu da se Giselle nije zajebavala s njim. Možda su članci spominjali i njega, ali uvukla se u moj ured i u moj život. Damien me pomno promatra i vidim da je primijetio da sam sve ljuća. “Gotovo je”, kaže. “Iza nas je.” “Kako misliš, gotovo?” “Objasnio sam joj da su moji odvjetnici i sposobni i spremni odvući je na sud zbog povrede privatnosti i klevete. Giselle je poslovna žena, zna da ja mogu rastezati s parnicom zauvijek, ali da ona neće lako naći odvjetnika sposobnoga nositi se s mojima čija je satnica neće baciti na prosjački štap. Pronašli smo rješenje.” “Kakvo rješenje?” “Prodala mi je galeriju i sva prava. Seli se na Floridu. Sretan joj jebeni put.” Pritisnem dlanove na staklo kao da će njegova hladnoća smiriti moj bijes. “Ne moraš voditi moje bitke, Damiene.” “Volim te, Nikki. Uvijek ću se boriti za tebe.” Te su riječi pune značenja i strasti. Zateknu me i ostave bez daha. “Voliš me”, kažem glupavo. Kutovi Damienovih usana izvinu se u osmijeh. “Očajnički.” Progutam hrpicu suza koje su mi se nakupile u grlu. “Već dugo to nisi rekao”, kažem. “Tjednima.” Zaklopi oči kao da su ga moje riječi povrijedile, ali kad ih ponovno otvori, u njima nema boli, samo ljubav. Pruži ruku

~ 270 ~


prema meni i privuče me posve blizu. Naslonim se na njega, udišući njegov miris, mješavinu sapuna i seksa. Opojan je i želim se izgubiti u njemu. Izgubiti u ovom trenutku. “Volim te, Nikki”, ponovi. “Govorim ti to svakim dodirom, svakim pogledom, svakim dahom koji udišem. Volim te. Volim te toliko da me boli.” “I ja tebe.” Spustim nježan poljubac na njegove usne pa ga pogledam u oči. “Ali ne možeš me štititi od svega, Damiene. Posve sigurno me nećeš zaštititi ni od čega skrivajući stvari od mene. Trebao si mi reći za Giselle. Tko zna što sve kriješ od mene, dovraga. Prestani s tim, može? Time me ne štitiš, samo me ljutiš.” “U redu”, kaže smireno. Mislim da je to sve što će reći, ali on nastavi. “Fotografije je poslala Sofia.” Moram ponoviti tu izjavu u glavi riječ po riječ, jer mi je potpuno besmislena. “Fotografije njemačkom sudu. Sofia ih je poslala sudu. Ne razumijem. Zašto? Kako znaš? Razgovarao si s njom?” Odmakne se od stakla i ode do središta prostorije. Stane se šetkati lijevo-desno, ali ne kao netko tko pokušava smisliti rješenje problema, nego kao netko tko već zna odgovor – i ne sviđa mu se. “Otkrio sam nešto na jednom od bankovnih računa svog oca. Mali iznosi prebacivani su na drugi račun, kojemu nemam pristup. Sve skupa više od stotinu tisuća dolara. Jučer sam doznao da pristup tom računu ima Sofia.” Ne pitam ga kako sve to zna iako nema pristup računu. Uopće ne sumnjam da Damien Stark ima pristup apsolutno svakoj informaciji koja se može kupiti novcem. “Zašto bi tvoj otac slao Sofiji toliko novca?” “Kao plaću za svjedočenje”, kaže. “Želio je da svjedoči o zlostavljanju – jednako kao što si ti željela da ja svjedočim. Ali nije znao za fotografije. Sigurno ih je Sofia pronašla među Richterovim stvarima. Uzela ih je i poslala sudu, pričekala da

~ 271 ~


vidi jesu li obavile svoj posao, a potom podigla novac i zbrisala iz Europe.” “Kako znaš sve to?” “Nakon što sam otkrio da novac polako nestaje s očeva računa, lijepo smo porazgovarali tatica i ja. I sve mi je rekao.” “I vjeruješ mu?” “Vjerujem.” Polako kimnem, pokušavajući shvatiti sve ovo. “Zna li on gdje je Sofia sad?” “Kaže da ne zna, a prije nego što pitaš, i to mu vjerujem. Sofiji moj otac nikad nije bio drag. Mogu zamisliti da je prihvatila njegov novac. Ali ne mogu zamisliti da mu se javlja.” “U redu”, kažem polako. “Razumijem da si još uvijek zabrinut zbog nje, ali ovo znači da se možeš prestati zabrinjavati hoće li fotografije osvanuti u tabloidima. Sofia ih neće objaviti, zar ne?” “Neće”, kaže malo žešće nego što bih očekivala. “Siguran sam da nikad nikome neće dati da vidi te fotografije.” “Znači, ovo je dobra vijest”, zaključim naposljetku. “Pronaći ćeš je kad-tad. Zar nisi rekao da se na kraju ipak svaki put javi?” “Javi, a ionako možda već znam gdje je. Ušao sam u trag Davidu i njegovu bendu. Upravo su doputovali u Chicago iz Šangaja. Čuo sam se s Davidom. Kaže da nije vidio Sofiju, ali ne vjerujem mu. Mislim da bi mu pamćenje bolje radilo da se nađemo licem u lice.” “Kad putuješ?” “Sutra ujutro”, kaže. Prestane se šetkati i priđem mu pa ga uhvatim za ruke. “Koliko te neće biti?” “Uz malo sreće, doma sam do večere.” “A bez malo sreće?” “Nadajmo se da me neće napustiti.”

~ 272 ~


B UD UĆ I D A Jamie želi otići do našeg stana po neke stvari, vozi se s Edwardom i sa mnom u limuzini. Namjeravamo prvo otići do mog ureda, a potom će Edward odvesti Jamie do stana. Nakon toga će je vratiti u Malibu pa se dovesti limuzinom natrag u Sherman Oaks i pričekati mene. Moram obećati da neću izlaziti iz ureda dok ne bude blizu i da ću ostati pod budnim okom vratara zgrade. Sve je to pomalo nespretno, ali još uvijek ne znamo tko mi je poslao one anonimne poruke pa Damien ustraje u tome da me prati njegovo osiguranje, a ja se s tim slažem. Ipak, svega mi je toga već dosta i mislim kako bih, da Damien predloži da se preselimo na Antarktiku na godinu dana, odmah pristala. Na putu do ureda skoknemo do Starbucksa, djelomično radi kave, ali pretežno zato što želim da Jamie upozna Monicu. No nje nema pa samo kupujemo kave i odlazimo prema mom uredu. Pokažem Jamie svaki centimetar, za što nam je potrebno otprilike dvanaest sekunda, a zatim se grlimo i Jamie mi govori koliko je ponosna na mene. “Ako se Damien do večeri ne vrati iz Chicaga, hoćeš da posudimo neki film?” pitam je. “Može”, kaže. “A ako se vrati?” Zločesto se nacerim. “U tom slučaju imam druge planove.” Smjestim se za stol, a Jamie zakoluta očima i izađe. Provodim desetak minuta pregledavajući elektroničku poštu i sređujući razne administrativne gluposti. Unesem ispravke u

~ 273 ~


program jedne od mojih aplikacija za zabavu pa objavim novu verziju. Potom se bacim na aplikaciju za računala na kojoj već neko vrijeme radim – program za bilježenje raznih podataka za više korisnika i na više platforma za koji mi je Damien već rekao da će ga Stark International kupiti čim beta-testiranje bude gotovo. Ali prvo moram dovršiti pisanje vražjega koda, jer do beta-testiranja me još puno čeka. Posve sam zaokupljena programiranjem kad se oglasi interkom i prene me tako da poskočim. “Molim?” obrecnem se. “Došla vam je Monica Karts.” “Oh!” Ometanje me zapravo prilično živcira, a Monicu nisam nikad vidjela izvan kafića i malo mi je čudno što dolazi nenajavljena. S druge strane, ne poznajem previše ljudi ovdje, a i simpatična mi je. Damien je izvan grada, mogu raditi dokasna i nadoknaditi propušteno. “Recite joj da uđe.” “Kako super!” kaže Monica, upadajući kroz moja vrata. “Tvoj vlastiti ured! Kako cool.” “Što se zbiva? Je li sve u redu?” “Ajoj, nisam ti mislila samo tako upasti u ured kao da nemaš pametnijeg posla nego baviti se mnome. Stvarno. Ali imam neke fotke i nismo se vidjele jutros u Starbucksu, a baš bih željela da ih pogledaš. Što kažeš?” Nasmiješim se. Njezin je entuzijazam zarazan. “Može.” Svali se na stolac pred mojim stolom pa mi pruži omotnicu. “Izvoli. Poviri.” Namrštim se, jer odjednom zvuči drugačije. Onaj njezin naglasak koji mi je ranije izgledao kao da je oblikovan u privatnoj školi na Istoku sad mi djeluje izrazito britanski. Ali svaka misao o njezinu naglasku odmah mi ispari iz glave kad izvučem prvu fotografiju. Ne znam što sam očekivala, ali čim je ugledam, izvlačeći je s dva prsta, krv mi se sledi u žilama i osjetim potrebu za povraćanjem. “Prelijep je, ha? Ali to si već znala. Samo daj, izvuci i

~ 274 ~


ostale.” Ruke mi se tresu i odjednom spoznam da držim i te fotografije i tu omotnicu. Stresem se i brzo ih bacim, kao da su me opekle. Fotografija slijeće na stol licem prema gore pa iako je nastojim ne gledati, prizor koji sam već vidjela nikad mi neće nestati iz glave. Damiena. Ima možda jedanaest ili dvanaest godina. I djevojčicu čije se lice ne vidi, ali nagađam da je mlađa. To nije sve na fotografiji, ali na ostatak ne želim misliti. Dovoljno je gnusno što su mi sad u glavi njih dvoje, dječja tijela spojenih u perverznoj verziji čina samo za odrasle. Ne želim razmišljati o drugim stvarima na toj slici, na tom krevetu. Kožnim predmetima i spravicama za koje ni jedno dijete ne bi trebalo znati ni da postoje, a kamoli što se s njima radi. Ne želim misliti ni na ogledalo koje visi tamo gdje bi trebalo biti zaglavlje kreveta, u kojem se odražava lice čovjeka koji ih snima – odrasla čovjeka, gola i napaljena, jedne ruke na penisu, a druge na fotoaparatu. Richtera. “Rekoh, izvuci i ostale.” Glas joj je leden i kao da dopire iz velike daljine. Nekako uspijevam zaključiti da sam u pravom šoku. Ali ne znam kako se iz njega izvući. Ne mičem se pa posegne preko stola i istrese najmanje deset fotografija iz omotnice. “Postoji i videosnimka. Ali njome se zasad nećemo zamarati.” Pokušavam ne gledati, ali ipak primjećujem da su sve fotografije slične, iako svaka kao da je još perverznija od one prije nje. Nagne se prema meni i kucne po hrpici fotografija. “On je moj”, kaže. “Uvijek je bio moj.” “Tvoj”, ponovim, napola ne shvaćajući. “Ti si Sofia.” Zavali se u stolcu i potvrdno kimne. “Bravo.” “I ovo na fotografijama si ti.” Kimne. Vrijeme teče usporeno. Osjećam strujanje zraka, svjesna

~ 275 ~


sam svakoga svojeg udaha. Svakoga, pa i najmanjeg pokreta, svakoga tihog zvuka. Sve me to zaglušuje i udara poput motiva iz noćne more i želim se probuditi. Damien je rekao da ne želi da ikad vidim ove fotografije i koliko god mi se srce slama zbog dječaka čije je djetinjstvo ovako ukradeno, slažem se s njime. Ne želim ove fotografije ni u svom uredu, a kamoli u svojoj glavi. “Zašto mi ovo pokazuješ?” pitam hladno. “Jer moraš razumjeti da je on moj. Ti za njega uopće ne postojiš. Nisi stvarna. On se žrtvovao za mene. Ubio je za mene.” Gledam je netremice, ništa ne shvaćajući. “Ubio je za tebe?” Trepne svojim krupnim smeđim očima. “Mog oca”, kaže ravnodušno. “Damien ga je ubio da zaštiti mene. Pitaj njega ako meni ne vjeruješ. A toga se ne riješiš tek tako, Nikki. Pametna si ti, shvaćaš i sama.” “Kako si mi poslala onu prvu poruku? Prije suđenja, onu s poštanskim žigom Los Angelesa?” Osmijeh joj je isprva blag, ali zatim naraste. “Vidiš? Rekla sam da si pametna. Imam prijatelje po cijelom svijetu. Poslala sam jednome paketić. Zamolila ga da omotnicu spusti u poštanski sandučić. Jednostavno.” “A one pričice o tome da si prepoznala Jamie iz Rooftopa? Je li to istina?” “Istina je da sam sjajna glumica, ostalo nije. Kad živiš gdje sam ja živjela, svašta naučiš. Strpljivo čekaš, gledaš i planiraš.” Tada naglo promijeni raspoloženje. “Ispričao mi je za tebe, znaš”, kaže naglo. Samo sjedim i promatram je, pokušavajući razmišljati. Pokušavajući smisliti kako pobjeći odavde prije nego što njezin fitilj dogori do kraja i obje nastradamo u eksploziji. “O, da, rekao mi je za tebe”, nastavi. “Došao me posjetiti nedavno. Potegnuo je čak do Londona. Rekao mi je da je upoznao neku koja se probila kroz bol. Koja se rezala, ali i

~ 276 ~


prestala. Nije mi rekao da dotičnu jebe ni da si to ti, ali nije bilo teško pogoditi.” Mozak mi radi presporo. Sigurno postoji način da se izvučem, pomislim, ali odgovor na tu zagonetku kao da je sakriven nekom gustom, neprozirnom maglom. Sofia čeprka zanokticu, usta obješenih u grimasu. “Dotad sam te već vidjela u tabloidima, naravno, i bila sam bijesna na njega. Druga cura u njegovu krevetu, mislila sam. Druga cura, ali zapravo želi mene. Onda mi je ispričao o tvom samoozljeđivanju i tada sam shvatila. Ovoga puta ima razlog zašto nekog jebe.” Pogleda ravno u mene, pronicljivo. “Izabrao te da budeš primjer meni. Misli da sam sva sjebana zbog onoga što je radio tatica, ali nije u pravu. Ja znam kako to iskoristiti.” Slegne ramenima. “Ali nisi mu ništa više od toga, znaš. Samo korak na mojem putovanju. Lekcija koju moram svladati da bih se zbrojila i bila s njim. Mene voli. Uvijek je volio mene. Ja sam bila prva. I zato ti sad moraš nestati.” Nestati? Njezine me riječi zateknu i zapanjeno shvatim da mi nije došla nauditi. Ne, ona igra posve drukčiju igru. “Želiš da ostavim Damiena.” Ovo izgovaram smireno, ali iznutra skačem od sreće. S ovim ću se snaći. Mogu se praviti da pristajem. Izvući se iz ureda. Pobjeći od nje i zbrisati u Stark Tower. Damien se brzo vraća iz Chicaga, on će znati što da radimo. On će se obračunati s njom. “Ne”, kaže. “Ti želiš ostaviti Damiena. Jer znaš da ako ga ne ostaviš, medijima šaljem nešto što će ga uništiti. A nije li to osnova ljubavi, Nikki? Želja da zaštitiš one koje voliš. Baš kao što je Damien mene zaštitio od mog oca.” Hladnoća koja se bila počela povlačiti ponovno me prožima. “Ne bi ih objavila.” Slegne ramenima. “A zašto ne bih? Nije da će mene itko prepoznati. Samo se Damienovo lice vidi.” “Zašto ne bi?” ponovim. “Jer sjediš ovdje i govoriš mi da ga voliš. A ovo bi ga potpuno uništilo.”

~ 277 ~


Odmahne glavom. “Ti si ta koja ga uništava. Ti si ta koja ga razdvaja od mene. Ako ga ne pustiš, ne ostavljaš mi izbor. Kako to i sama ne vidiš? Duboko udahne pa se nastavi vedrim tonom. “Dakle, mislim da smo si sve rekle.” Ustane i glavom pokaže fotografije rasute po mojem stolu. “Slobodno ih zadrži. Ah, da, ovo sam zaboravila.” Zavuče ruku u torbu i izvuče mali kožni etui. “Jasno mi je da ti je ova situacija jako teška, stvarno mi je jasno. Zato sam donijela nešto da ti pomogne.” Odloži etui na rub mog stola pa zabaci torbu na rame. “I da ti nije palo na pamet pozvati onog tjelohranitelja. Sjećaš se onih mojih prijatelja? Rekla sam im da pošalju fotke medijima ako nestanem, budem uhićena ili takvo nekakvo sranje.” Još se jednom blistavo osmjehne. “Ne shvaćaj to osobno. Samo volim biti temeljita.” Tad izjuri kroz vrata, ostavljajući me sleđenu za stolom na kojem leži hrpa fotografija koje bi mogle uništiti čovjeka kojeg volim. Sledila sam se, pomislim. Zato se ne mogu pomaknuti. Zato mi je toliko hladno, toliko prokleto ledeno. Ne želim se pomaknuti. Želim ostati sjediti zauvijek. Ne želim vidjeti svijet s druge strane vrata ureda. Uništen je. Opustošen. Razoren i napušten. Kako bi mogao biti imalo drukčiji sad kad je moj mjehurić pukao i noćne more su se probile do mene? Ne želim gledati, ali ipak vidim fotografiju na vrhu hrpe. Damien. Njegovo lijepo lice iskrivljeno grimasom koja bi mogla biti bol, ali i užitak. Djevojka leži na leđima, raširenih nogu, leđa izvijenih u grotesknoj imitaciji strasti. Lice joj ne vidim, ali ne sumnjam da je riječ o Sofiji. On je moj. Ubio je za mene. On je moj. Žestinom koja me zatekne skočim na noge i pometem rukom stol, razbacujući fotografije, papire i olovke po cijelom uredu. Na stolu ostaje tek maleni kožni etui što blista pod zrakama poslijepodnevnog sunca koje se ulijevaju kroz prozor.

~ 278 ~


Odbljesci automobila u prolazu poput plesa slijeću na bezazleni kožni predmet. Gledam ga kao hipnotizirana, kao da ti bljesci ispisuju kakvu poruku. Kao da me zovu, privlače k njemu, mame dublje u ovaj novi pakao u kojem sam se našla. Kad podignem etui, začujem neobičan zvuk, a potom shvaćam da je to moj jecaj. Dio mene ne želi znati, ali drugi dio mene preznatiželjan je da bi se zaustavio. Otvaram etui – i s užasom gledam blistavi komplet starinskih skalpela. Preplavi me val zahvalnosti toliko moćan da umalo padnem. Da, pomislim. Hvala Bogu, da. Ali tada se u meni probudi zdrav razum i odmaknem se, s jezom. Tek kad leđima dodirnem zid shvaćam da mi je etui još uvijek u ruci. Hajde. Čvršće ga stisnem, zagledana u oštrice. Trebam to. Trebam. Polako, poput mjesečara, vraćam se do svojega stolca. Sjedam. Raširim noge. Zadignem suknju. Tada prislonim vršak jednoga sjajnog, prelijepog nožića na bedro. Istoga trena zastane mi dah kad se ispod oštrice ukaže sitna kapljica krvi. Zadrhtim, opčinjena. Nisam još namjeravala zarezati, ali skalpel je toliko oštar, toliko savršen da je i najmanji dodir bio dovoljan da razreže kožu. Što sad? Brzi rez, tek kratak potez ruke? Ili polagan, svjestan? Oboje je slatko i primamljivo. Oboje bi utišalo uragan leda i straha koji bjesni u meni. Hajde. Hajde, hajde, hajde, hajde. Pritisnem oštricu malo čvršće, osjećajući led čelika na toploj koži. Zastenjem od ekstaze – a zatim zavitlam skalpel preko cijelog ureda i moj povik odjekne malom prostorijom. “Ne!” Skalpel udari u zid, a potom padne na pod uz šuplji ping. Zgrabim etui i bacim i njega, zatim skočim na noge i udarim stolac, izvučem ladicu i bacim je na pod, udarim šakom o zid.

~ 279 ~


Želim rasturiti ured, sebe, sve. Želim nestati u kaosu. Želim bol. Želim izlaz. Želim Damiena. Tada se svalim na pod, sklupčam i zaplačem. Kad izađem iz ureda, Edwarda još nema, nije se vratio iz Malibua, pa pozovem taksi i stupivši na jarko sunce, iznenadi me što se planet još okreće i ljudi još bave svojim životima. Zar ne znaju da je svijet stao? Osjećam se kao da hodam u snu i kad stižem u Stark Tower, samo prođem glavnim vratima i u izmaglici prođem raskošnim predvorjem, pokraj stola za kojim sjedi osiguranje, pored stražara. Začujem kako me Joe doziva. “Gospođice Fairchild, jeste li dobro? Ne izgledate baš najbolje.” Daleko sam od najboljeg, ali ne stanem o tome porazgovarati s njime. Sad imam vlastitu karticu za ulaz i njome pozivam Damienovo privatno dizalo. Vozim se prema apartmanu na najvišem katu bez pravog plana, samo se želim zavući u Damienov krevet i ostati tamo dok se on ne vrati iz Chicaga. Želim mu samo još malo biti blizu. Udisati njegov miris. Želim ga zapamtiti, jer uskoro ću morati podnijeti žrtvu da bih ga zaštitila. Proteklih nekoliko sati razmišljala sam o svemu ovome i ne vidim izlaza. Ne smijem mu reći za Sofijinu prijetnju. Ako mu kažem, možda je pusti da se izvuče. Možda joj čak i dopusti da objavi fotografije misleći da time štiti mene. Ali bila sam pokraj njega u Njemačkoj i vidjela sam kako se slama. A sad kad sam i sama vidjela te fotografije, još sam više uvjerena da bi ga uništile kad bi ih se dočepali tabloidi. I da bi svaki put kad me pogleda vidio razlog tom prodoru javnosti u njegov privatni život. Čak i kad bi se uspio oporaviti od toga, među nama bi

~ 280 ~


nastao procjep, razdvojio nas. Radije ću ga napustiti odmah nego gledati kako se naša veza slama pod teretom nečega tako gnjusnog kao što su te fotografije. Mogla bih otići na policiju, ali kako bi oni mogli pomoći? Samo bi još više ljudi doznalo za fotografije i samo bi postojalo više šanse da će se netko kad-tad izlanuti. A i da kažem Damienu za ovo, što bi mogao? Bi li mogao uvjeriti Sofiju da ih ne objavi? Možda. No tada bi živio s tom opasnošću nad glavom do kraja života, a to ne želim ni njemu ni nama. Uostalom, bi li je uopće pokušao uvjeriti? Ili bi jednostavno uzeo stvar u svoje ruke i napravio što god misli da je potrebno kako bi uklonio opasnost. Ako je Sofia govorila istinu, ubio je Richtera da zaštiti nju. Bi li ubio Sofiju da zaštiti sebe? Ili mene? Ili nas? Iskreno, ne znam. I iskreno, to me plaši. Zato ću učiniti ono što moram. Ostavit ću ga. A nakon toga ću naći način da preživim. Dizalo se zaustavlja i brzo brišem suze s obraza, za slučaj da je u apartmanu netko od njegova osoblja. Vrata se otvaraju i ulazim. Odložim torbicu na klupicu što okružuje stolić s cvjetnim aranžmanom pa krenem salonom. Čim stupim na prag spavaće sobe, skamenim se. Damien sjedi na podu, pažljivo izvlačeći nešto uokvireno iz sigurnosne kutije za pošiljke. “O, bok”, kaže sa širokim osmijehom dobrodošlice. “Čini se da sam danas dobio dva poklona.” Zadržim dah prepoznavši okvir koji viri iz omota. Crno-bijela fotografija planina pri zalasku sunca. Nepomično promatram kako je vadi iz kutije, gleda s odobravanjem, a tada čita posvetu na poleđini, uredno otisnutu iznad autorova potpisa. Damiene, naše sunce nikada neće zaći. Voli te Nikki. Jedva se suzdržavam da ne zaplačem. “Predivna je”, kaže Damien. Nasloni fotografiju na naslonjač pa mi priđe, zabrinuto naborana čela. “Je li sve kako

~ 281 ~


treba?” “Kako je bilo u Cbicagu?” pitam, odgađajući ono neizbježno. “Produktivno.” Uhvati me za ruku i vodi oko naslonjača. “Uspio sam nagovoriti Davida da porazgovara sa mnom – i on se slaže da Sofia ne smije biti negdje tamo sama. Ima previše problema, a kad ne uzima lijekove...” Tu zastane. Ne trudim se odgovoriti da sve to dobro znam. I da se apsolutno slažem. “David joj je rekao da može boraviti u njegovu stanu ovdje u Los Angelesu. Ali sad nije tamo – provjerio sam – no znam kojim se imenom služi. Pitanje je vremena kad ću je pronaći.” “Koje ime koristi?” pitam. “Monica Karts. Prezime je anagram od Stark”, kaže. “Znam. Trebalo mi je malo da shvatim, ali ipak jesam.” “Trebalo ti je malo? Ali tek sam ti sad rekao.” “Ne”, kažem. “Ona mi je rekla. Već se neko vrijeme znamo. Iz viđenja. Čavrljale smo u Starbucksu u blizini mog novog ureda.” Damien naglo ustane, ali uhvatim ga za ruku i povučem natrag. “Čekaj. Moram nešto reći i moram to reći brzo. Zbog toga sam i došla, zato... molim te, samo me pusti da to kažem, O. K.?” Vidim mu zabrinutost u pogledu i to mi slama srce. Ali kažem sama sebi da nemam izbora. Razmislila sam o svim mogućnostima i jednostavno ne vidim izlaz, svaki potez osim ovoga vodi Damiena ravno u propast. Toliko dugo on je štitio mene. Ovoga puta moram učiniti sve što mogu da ja zaštitim njega. Duboko udahnem kako bih prikupila hrabrost, ali i da smirim drhtanje tijela. Želudac mi se toliko snažno grči da sam sigurna da će mi pozliti. Ali potisnem sve to. Moram ovo učiniti. Moram. Zamislim onaj skalpel među prstima i u tom trenu, shvaćajući ironiju, još snažnije stegnem Damienovu ruku, boreći se protiv želje za oštricom. Želje za boli.

~ 282 ~


“Ne mogu više ovako”, konačno uspijevam progovoriti. “Ne mogu živjeti s ovim tajnama, polovičnim istinama i muljanjem.” Vidim šok u njegovu pogledu, a zatim i bol i srce mi se stegne. Polako, jako polako i jako oprezno kaže: “O čemu govoriš?” “O Sofiji. Ona je na onim fotografijama, a ti mi to nisi rekao. Richter vas je zlostavljao oboje, a ti mi to nisi rekao. I ubio si Richtera, Damiene. Ubio si ga da zaštitiš Sofiju.” Ne gledam ga. Ne mogu mu dopustiti da vidi da ga ni za što od toga ne krivim. “Sve što sam ti rekao o onoj noći bila je istina”, kaže. U glasu mu čujem da silno nastoji zadržati kontrolu. Još malo snažnije i puknut će. “Samo ti nisam rekao zašto smo se posvađali.” “Zbog Sofije.” “Namjeravao ju je podvoditi.” Te su riječi grube poput brusnog papira. “To je smeće htjelo kurvati vlastitu kćer.” “Shvaćam”, kažem smireno, iako mi se krv ledi u žilama. “Ali to ne mijenja – to ništa ne mijenja.” Željela bih da se s neba spusti nekakvo čarobno rješenje. Nekakav čarobni mjehurić koji bi nas obuhvatio oboje i odnio daleko. Ali tog mjehurića nema. Oko nas je samo okrutna, ledena stvarnost. “Rekla sam ti što mislim. Ne mogu... ne mogu više ovako.” Osjećam kako me ta laž pritišće. Zgrabim je i omotam se njome kao da je plašt. Jer tami je laž potrebna. Ta laž može spasiti Damiena čak i ako mene razdere iznutra. “Ne mogu živjeti sa spoznajom da negdje skrivaš još tajni”, nastavim svoj uvježbani govor. “Ne mogu se više pretvarati da me te sjenke ne uznemiruju.” “Nikki.” Glas mu je napet, drži se pod kontrolom, ali mislim da čujem tračak panike ispod sve te kontrole i zaboli me srce. Želim ga zagrliti i ništa više. Želim osjetiti njegove ruke oko sebe i to je sve.

~ 283 ~


Ustajem, bojeći se da ako brzo ne odem odavde, neću izdržati. A ne mogu riskirati da uništim Damiena. Ne kad sam ja ta koja ga može spasiti. “Moram ići. Oprosti... oprosti mi.” Okrenem se i hitro krenem prema dizalu, ali ne pušta me da pobjegnem. Zgrabi me za lakat i zaustavi, ali izvučem lakat iz njegova stiska. “Damiene, Damiene, pusti me.” “Moramo razgovarati o ovome.” Početni šok koji ga je maloprije paralizirao sad se pretvorio u nešto posve drugačije, nešto nasilno i opasno. Vidim kako mu u pogledu raste bijes, sprema se eksplodirati i raznijeti i bol i povrijeđenost i zbunjenost. “Nemamo o čemu razgovarati. Ti imaš same tajne. Same izazove. Same igrice. Ovo sa Sofijom, pa onda sranje s Lisom.” Ove mi je riječi u jednakoj mjeri lako reći koliko i teško. Lako je jer su istinite. Teško je jer iako me njegove tajne i sjenke izluđuju, prihvatila sam ih kao dio čovjeka kojeg volim. A sad ih izvrćem, iskorištavam da bih ih prikazala kao razlog za kraj. Ali moram. Samo ne smijem zaboraviti da ovo moram učiniti. “Dovraga, Nikki, nećeš mi tek tako ušetati ovamo i reći mi da me ostavljaš i onda očekivati da slegnem ramenima i kažem ti zbogom. Volim te. Ne namjeravam ti dopustiti da izađeš odavde.” Njegove oči pune boli upitno šaraju mojim licem i znam da moram brzo otići. Moram pobjeći prije nego što vidi istinu ispod ove hrpe laži. “I ja tebe volim”, kažem, jer to je jedina istina koju sam izrekla otkako sam ušla u apartman. “Ali ponekad ljubav nije dovoljna.” Vidim šok na njegovu licu i brzo se okrenem pa žurno otputim prema dizalu. Ovoga puta me ne slijedi, a ne znam osjećam li zbog toga više olakšanja ili boli u srcu. Ulazim u dizalo podignute glave i suhih očiju. Dok se vrata dizala zatvaraju vidim Damiena kako pada na koljena – lice mu je maska boli, užasa i gubitka.

~ 284 ~


Skliznem ulaštenim zidom dizala na pod i konačno se izgubim u snažnim drhtavim jecajima.

~ 285 ~


Z A DR ŽA L A S A M Sofijine skalpele i svaki put kad Damien nazove, čvrsto stisnem šaku oko valjkaste drške najvećeg noža, prisiljavajući se da se ne javim. Govorim sama sebi da mu ne smijem uzvratiti poziv koliko god čeznula za njegovim glasom, njegovim dodirom. A kad zvonjava prestane, u tišini gledam blistavi čelik, pitajući se zašto ga ne iskoristim. Zašto ne upotrijebim oštricu i oslobodim sav ovaj nered koji buja u meni, nasilan i mračan. Ali svaki put se oduprem. Prisilim se da ne zarežem. Više ne znam protiv čega se borim i silno se bojim da će me snaga izdati, da ću jednoga dana prisloniti oštricu na kožu, osjetiti kako meso želi popustiti pred čelikom i konačno posustati. Bojim se da ću kad-tad popustiti, jer nikako drugačije ne mogu živjeti bez Damiena. U uredu nisam bila već dva tjedna. Isprva me Damien nazivao pet puta na dan. Tada je smanjio na četiri poziva dnevno pa na tri. Sad su pozivi posve prestali, a čelik je sve privlačniji. Znam da su Jamie i Ollie zabrinuti za mene. Za taj zaključak ne treba biti genij, jer stalno mi to govore. “Moraš početi izlaziti iz kuće”, kaže Jamie jednoga poslijepodneva, dok ja sjedim na krevetu i bezizražajno pregledavam članke izrezane iz novina i male uspomene koje sam mislila zalijepiti u spomenar. “Samo do ugla. Na jedno piće.”

~ 286 ~


Odmahnem glavom. “Kvragu, Nicholas, zabrinuta sam za tebe.” Podignem glavu pogledati je i ugledam vlastiti odraz. Lice mi je sivo, imam podočnjake. Neoprana kosa mlohavo mi pada oko lica. Ne prepoznajem samu sebe. “I ja sam zabrinuta za sebe.” “Isuse, Nik.” U Jamienu glasu čujem strah. Prilazi mi i sjeda na krevet do mene. “Stvarno me plašiš. Ne znam što da radim. Reci mi što ti treba.” Ali ne mogu. Jer ono što mi treba ne mogu dobiti. Treba mi Damien. “Dobro si postupila”, kaže Jamie nježno. Njoj i Ollieju rekla sam istinu o tome što sam učinila i o razlozima prekida. Nisam više mogla držati tu tajnu u sebi. Evelyn nisam rekla ni da smo prekinuli, ali vijest je ipak doprla do nje. Ne javljam se ni na njezine pozive; previše se bojim što bi mi rekla. “Ali, Nik”, nastavi Jamie, “vrijeme je da se počneš oporavljati.” “Samo mi treba vremena”, slegnem ramenima. “Vrijeme liječi sve, zar ne?” “Ne znam”, prošapće Jamie. “Mislila sam da je tako, ali sad više ne znam.” Ne znam koliko dana prolazi prije nego što se i Ollie nacrta u mojoj spavaćoj sobi, smrknuta lica. “Hajde”, kaže, hvatajući me za ruku i vukući iz kreveta. “Ma koji vrag...” “Idemo u šetnju.” “Ne”, istrgnem ruku iz njegove. “Dovraga, da.” Zgrabi šilt kapu s police u mom ormaru, nabije mi je na glavu i stane me vući prema vratima. “Do ugla. Na sladoled. I da znaš da ću te nositi onamo ako to bude potrebno.” Ustanem i kimnem glavom. Ne želim se suočiti sa svijetom, ali ne želim se ni svađati. A možda mi i bude bolje od toga,

~ 287 ~


iako ne vjerujem. “Sjebala si, Nikki”, kaže dok hodamo pločnikom. Ne gledam ga. Ne želim slušati što govori. Znam da sam dobro postupila, znam to jednako pouzdano koliko znam da sunce sja na nebu. I ta je spoznaja jedino što me drži na životu. “Vidio sam ga, znaš.” Sad ga ipak slušam. “Jučer sam bio kod njega u apartmanu, s Maynardom. Nije se pojavio na jako puno sastanaka, a mora se pobrinuti za neke stvari. Potpisati papire i to. Život ide dalje, posao ide dalje. Ali, Nikki, Damien stoji u mjestu. Shrvan je. Kvragu, mislim da izgleda gore i od tebe.” Držim glavu oborenu i samo hodam, ali svaki me korak boli. Svaka sekunda u kojoj nanosim bol Damienu i mene boli. “Ne želim to slušati”, prošapćem. “Razgovaraj s njim. Posjeti ga. Isuse, Nikki, bori se.” Ovo me zaustavi u pola koraka. Natjera da ga pogledam. “Dovraga, Ollie, kako ti nije jasno? Borim se! Borim se svakoga dana, opirem se tome da potrčim k njemu! Borim se jer ga volim! A budući da ga volim, ne mogu dopustiti da ga slome. Vidio si kakav je bio u Njemačkoj, a to je bilo nakon što je samo nekoliko ljudi vidjelo one fotografije. Ako ih vidi cijeli svijet, bit će potpuno uništen.” “Ali, Nik”, kaže Ollie tmurno. “Već je uništen.” Idućeg jutra uzmem telefon u ruku. Olliejeve riječi dale su mi misliti. Olujni oblak već predugo stoji nada mnom. Čelik je sve primamljiviji. Ne mogu još dugo izdržati. “Stark International”, čujem Sylvijin glas, jasan i snažan. “Ja... oh... mislim da sam birala pogrešan broj. Mislila sam da sam birala Damienov broj.” “Gospođice Fairchild.” Sylvia sad više ne zvuči poslovno,

~ 288 ~


nego ljubazno, možda čak i pomalo tužno. “Svi se pozivi na njegov privatni broj preusmjeravaju u moj ured.” “Oh. A gdje je? Nazvat ću ga u kuću... ili u apartman.” Sad kad sam skupila hrabrost za razgovor s Damienom, odlučna sam. Ne znam točno što mu namjeravam reći – nisam promislila toliko unaprijed – ali znam da moramo razgovarati. “Žao mi je, gospođice Fairchild, ne znam gdje je. Jučer je otišao. Nije ostavio ni broj telefona ni adresu. Rekao je samo da odlazi iz zemlje. I da mu treba vremena.” Zaklopim oči i klonem na krevet. “Tako, dakle. Ako... ako nazove, hoćete li mu reći da mi se javi?” “Hoću”, kaže. “To će biti prvo što ću mu reći.” Idućih nekoliko tjedana pretvaram se u profesionalnu tračericu. Tragam po Twitteru i po Facebooku i po svim drugim stranicama kojih se mogu sjetiti za informacijama o Damienu. Ne nalazim ništa. Samo hrpu nagađanja o tome zašto smo nas dvoje prekinuli. Ne nalazim ništa ni o Sofiji pa ne znam je li je Damien pronašao i vratio u London ili je još uvijek u Los Angelesu. Jer poznajem Damiena i znam da nisu zajedno. Ali svejedno se brinem što će Sofia učiniti kad shvati da nije dobila Damiena natrag i kad njezina frustracija dosegne vrhunac. Još jedne bezlične subotnje večeri u nizu Jamie me odluči izvući iz sivila. “Kokice i Arsen i stara čipka”, kaže, strogo mi pokazujući da sjednem na naslonjač. “Ja ću napraviti kokice, ti pripremi film.” Ne opirem se. Palim televizor pa prekapam po kutiji s DVD-ovima dok zaslonom lete dnevne vijesti. Baš se spremam ubaciti disk kad čujem nešto što me skameni. Damienovo lice zauzima pola zaslona, a drugu polovicu digitalno zamagljene fotografije koje odmah prepoznajem. Shvatim da sam nesvjesno prinijela ruku ustima i na trenutak pomislim da će mi pozliti. Ustanem, napravim nekoliko koraka pa ponovno sjednem. Moram nešto učiniti – bilo što – ali ne

~ 289 ~


znam što bi to trebalo biti. “O, Bože”, čujem Jamiene riječi. Ušla je u sobu i stoji iza mene. Okrenem se i pogledam je. “Ne mogu vjerovati da je to učinila. Ne mogu vjerovati da je ta kučketina ipak poslala fotografije medijima.” “Damien je sigurno jako loše.” Kimnem, vadeći mobitel. “Mislila sam da nije ovdje”, kaže Jamie. Ne odgovaram joj, samo biram njegov broj moleći se u sebi da me ne prebaci u ured. Ali javlja se njegova druga tajnica, gospođa Peters. “Jako mi je žao, gospođice Fairchild. Ni mi se nismo s njim čuli.” “Ali vijesti... znate li je li u gradu?” Odgovara mi s čujnim suosjećanjem. “Ne znam. Da barem znam.” “Što još možeš učiniti?” pita Jamie čim prekinem vezu. “Ne znam, ne znam.” Nervozno se šetkam dnevnom sobom, provlačeći prste kroz kosu, pokušavajući se domisliti gdje bi mogao biti. Moram ga pronaći. Mogu zamisliti koliko je loše i ne mogu podnijeti pomisao da se s ovime suočava sam. A tada mi odjednom sine. Čvrsto stisnem telefon i okrenem se prema Jamie. “Bit će dobro”, kažem. “Znam kako ću ga pronaći.” Problem s aplikacijom za pronalaženje mobitela je da područje koje prikazuje nije dovoljno usko da bi bilo od bilo kakve koristi. I zato sad naslijepo lutam oko mola u Santa Monici. Zahvalna sam nebesima – stvarno zahvalna – što je ipak u Los Angelesu. Ali i više nego jadna što ga ne uspijevam pronaći. Mislim da bi mogao biti u blizini lunaparka, jer je mene jednom odveo tamo, ali koliko god ga tražim, ne nalazim ga.

~ 290 ~


Odem do samog vrha mola, provjeravajući usput trgovine i sve dijelove lunaparka. Ne nalazim ga. Sva jadna skidam japanke i krenem niz plažu, ali ni nakon petnaest minuta hodanja po pijesku nisam ništa bliže tome da ga pronađem. Krenem u drugom smjeru, poprijeko plaže, prema parkiralištu, a potom ponovno prema jugu parkiralištem. Tamo više nema previše ljudi, a i mnogo je automobila u odlasku pa dobro vidim na sve strane. Zagledam se u daljinu, tragajući za Damienovim kretnjama, njegovim držanjem, njegovom sjajnom crnom kosom. Ne vidim ga. Ali vidim njegov Jeep. Barem mislim da je to njegov Jeep i u sebi se pomolim pa potrčim prema crnom Grand Cherokeeju u udaljenom dijelu parkirališta. Pritisnem glavu uza staklo da vidim unutra i srce mi poskoči. Ovo jest Damienov Jeep; vidim njegov mobitel pokraj mjenjača. Sad samo moram sjesti i čekati. Vraća se nakon dobrih sat vremena. Vidim ga kako prilazi plažom, izgledajući krajnje seksi u iznošenim trapericama i običnoj bijeloj majici kratkih rukava. Točno vidim trenutak u kojem me opaža. Njegove skladne kretnje naruši nesigurnost, a potom stane. Ne vidim mu oči zbog mraka i tame, ali znam da me gleda. Tada nastavi hodati prema meni, jednako skladno kao i ranije, samo malo duljim koracima, kao da sad hoda prema određenom cilju. Staje ispod svjetiljke što na dio parkirališta baca krug svjetla. Osim umora na licu mu vidim još nešto. Nešto lošije. Uspravim se. Želim potrčati prema njemu, ali suzdržavam se. Želim ga još malo gledati. Nedostajali su mi njegovi pokreti. Nedostajalo mi je njegovo sve. I tada je posve blizu, stoji preda mnom. Lice mu je grubo i hladno, crno me oko gleda optužujuće, ono boje jantara

~ 291 ~


bezizražajno. Odjednom me hvata strah, zadržavam dah. Srce mi divlje udara, a potom zajecam kad me Damien grubo uhvati i naglim trzajem privuče k sebi. Usnice mu grubo slete na moje, prstima mi snažno steže nadlaktice. Ljubi me silovito, nimalo nježno. Istodobno je i potreba i optužba. Ostavlja mi masnice na usnicama, zubi nam se sudaraju, okusim krv. Potom me žestoko odgurne od sebe i nabije leđima na Jeep. “Napustila si me”, kaže. “Dovraga, Nikki, napustila si me.” Licem mi jurnu suze i otvorim usta da mu se ispričam – da mu kažem da sam morala, da nisam imala izbora – ali ponovno me privlači k sebi, samo ovoga puta nježno. Njegove me usnice trebaju, uzimaju, uživaju u mom okusu kao da ne vjeruje da sam stvarna. “Nikki”, kaže kad se opet odmakne. “Nikki, Bože moj, Nikki.” Privijem se uz njega, zavlačeči prste u njegovu kosu, a potom ga ponovno ljubim. Nije mi ga dosta. Njegove ruke prelaze mojim tijelom, usne se otvaraju pred mojima. Moj jezik bori se s njegovim. Nikad ga se neću zasititi i želim samo ovaj trenutak, samo ovaj ponovni susret. Želim se baciti na asfalt i skinuti ga nasred parkirališta. U tom trenutku shvatim da nemam pojma kako sam preživjela bez njega. Ali shvatim još nešto – nisam preživjela. Mjesečarila sam, nisam živjela. Kako bih ikad mogla biti živa bez Damiena? “Žao mi je”, kažem kad se konačno razdvojimo. “Toliko mi je žao što je to učinila. Ne mogu vjerovati da jest. Rekla je da ako te ostavim...” Tu zastanem. Nisam mu namjeravala reći o tome. “Sve znam”, kaže ravnodušno. “Ollie mi je rekao. Rekao mi je i što si učinila i zašto si to učinila.” Nisam sigurna bih li Ollieju trebala opaliti šamar ili ga izljubiti, ali moje zbunjenosti uskoro nestane jer me Damienov dodir podsjeti što sam dobila natrag. Pomiluje me po obrazu, a taj poznati dodir zapali svaki centimetar mojega tijela. “Ti si prava budala, Nikki Fairchild. I beskrajno te volim.”

~ 292 ~


Progutam suze i još se čvršće privinem uz njega, uživajući u našoj povezanosti i osjećajima koje Damien u meni budi. Prijeđe mi dlanom preko leđa, preko mojih ofucanih kratkih hlača, preko stražnje strane mojih bedara. Zastenjem, željna još intimnijeg dodira. “Mislim da bismo trebali ući u auto.” Otključa pa sjednemo. Stražnja su sjedala spuštena, na njima prostrt pokrivač. Šaljivo pogledam Damiena. “Bio si na kampiranju?” “Nije mi bilo do luksuza. Živio sam po motelima, spavao u autu. Prošao sam cijelu Europu i mislim da nisam vidio ništa od svega toga.” Progutam čvor. Ollie je bio u pravu. Damien je bio jednako slomljen koliko i ja. “Večeras sam se namjeravao odvesti do pustinje. Prespavati pod zvijezdama. Mislio sam da bi to moglo pomoći.” Pokaže krov automobila. Ne znam je li to dio serijske opreme ili dodatak za milijunaše, ali Jeep ima golemi krovni prozor. “Ne bi pomoglo”, kažem. Znam to, jer meni ne bi pomoglo ništa. Samo Damien. “Ne”, kaže. “Ne bi.” Prijeđe pogledom po meni pa oprezno pruži ruku kao da će me dodirnuti. “Dragi Bože, Nikki. Jesi li doista stvarna?” Samo kimnem, jer ako progovorim, ponovno ću briznuti u plač. “Hvala Bogu da si me našla.” Povuče me k sebi. Osjećam se kao da sam ponovno u srednjoj školi i priznajem da mi se to baš sviđa. “Tražila sam te satima”, kažem nakon nekog vremena. “Otkako sam vidjela vijesti. Jesi li dobro?” Pomilujem ga po licu, očekujući da mu koža bude jednako ljepljiva od tjeskobe i znoja kao u Njemačkoj, ali Damien preda mnom izgleda opušteno i predivno kao i inače, ali i nevjerojatno sretno. “Sad jesam”, kaže. “Ne razumijem zašto je objavila fotografije.”

~ 293 ~


“Nije ona”, kaže Damien. “Ja sam.” Uspravim se i s nevjericom zagledam u njega. “Ti? Ali... ali zašto?” “Jer nisam imao izbora.” Ponovno me polegne na pokrivač pa legne još bliže k meni. Ispreplete noge s mojima, obavije me rukama oko struka. Privinem se posve blizu njega, pritišćući obraz o njegova prsa. Želim mu biti najbliže što mogu. “Umirao sam bez tebe, a kad mi je Ollie rekao što si ti odlučila, znao sam da i ja moram donijeti tako čvrstu odluku.” “Ali te fotografije... one su točno ono protiv čega se sve vrijeme boriš. To je zlostavljanje razlog iz kojeg nisi želio svjedočiti. Bio si spreman otići u zatvor samo da ne izađu u javnost.” “Jesam”, odvrati. “Ali ja sam ti arogantan do srži i mislim da ni u jednom trenutku nisam stvarno vjerovao da će me osuditi. Mislim da nikad nisam vjerovao da bih te mogao izgubiti.” Prijeđe palcem preko moje brade. “No ipak sam te izgubio, Nikki, i morao sam donijeti odluku. A da ti pravo kažem, doista sam dobro. Ne bih rekao da je divno što o mojemu privatnom životu raspravljaju novine i televizija, ali preživljavam nekako. To je bio moj izbor. Nisam odlučio objaviti te fotografije jer su mi odvjetnici savjetovali da smislim obranu kao u Njemačkoj, nego zato što sam trezveno i svjesno odvagnuo što imam i što želim, nasuprot onome čega se bojim.” Stresem glavom, ništa mi nije jasno. “Zaključio sam da bi me gore od objavljivanja tih fotografija pogodila samo jedna jedina stvar – a ta me već pogodila kad sam izgubio tebe. Zato sam na jednu stranu vage stavio svoju prošlost, a na drugu stranu moguću budućnost.” Spusti mi nježan poljubac na usnice. “I budućnost je pobijedila.” Smiješim se kroz suze. “Oprosti zbog onoga što sam ti rekla. Onoga o tajnama i sjenkama. Morala sam te uvjeriti da doista želim prekinuti s tobom.”

~ 294 ~


“Ali bila si u pravu.” “Nisam, barem ne do kraja. Ali nećemo se sad prepirati o tome. Potpuno sam svjesna da mi nećeš tek tako početi odavati sve svoje tajne samo zato što sam imala dobre argumente.” Nježno se osmjehne. “Vjerojatno si u pravu.” Guta me pogledom, a na usnama mu lebdi malo drugačiji osmijeh. “Ma što je?” pitam naposljetku. “Samo sam jako sretan što si me našla.” Namršti se. “Ali kako si me našla?” Dopustim si arogantan smiješak. “Dragi, uvijek ću te naći.” “Baš mi je drago što to čujem”, kaže. Polako prijeđe prstom niz moju golu ruku, jer odjevena sam samo u šarenu majicu bez rukava. Prebrzo sam istrčala u potragu za Damienom, ali ipak nisam potpuno odurna, jer sam se istuširala. Prsti mu potom skrenu s puta i položi mi dlan na dojku, a svaki pokret njegova palca na mojoj bradavici odašilje električne impulse mojim tijelom, sve do međunožja. Kao da želi provjeriti kako njegov dodir utječe na mene, Damien spušta ruku niže, klizne s mojih grudi i nježno se spusti niz majicu prema rubu mojih kratkih hlača. “Želim znati sve što si radila ovih nekoliko tjedana koliko smo bili razdvojeni. Ne želim imati osjećaj da sam propustio makar i trenutak našega zajedničkog života. Ali, Nikki, trenutačno me ni za što od svega toga uopće nije briga. Trenutačno te samo želim golu, vlažnu i spremnu za mene.” Pogledam ga u oči, pričekam nekoliko sekunda, a potom skinem majicu. Podstavljena je i ispod nje ne nosim grudnjak pa kad je skinem, ostajem gola od struka naviše. “Za ostatak se pobrini sam”, kažem hvatajući ga za ruku i gurajući naše spojene prste u svoje kratke hlačice. Nemam ni rublje pa se odmah trznem od užitka kad prijeđe prstima preko mojega klitorisa i uvuče ih u mene. “Mislim da me želite, gospođice Fairchild.” “Očajnički”, kažem, skidajući hlačice.

~ 295 ~


Spustim se na pokrivač, na leđa, a Damien se nadvije nad mene. “Ne skidaj majicu”, kažem, raskopčavajući njegove traperice. “Baš mi izgledaš kao nekakav seksi buntovnik u njoj.” Nasmije se. “Pa i jesam buntovnik. Mislio sam da to znaš. Brzo skida traperice, potom me nježno ljubi pa se spusti niže i gricka moju donju usnicu, hvata je zubima i nježno poteže. Zatim prelazi na moj vrat, preko grudi i naposljetku ih spušta na bradavicu, koju nježno usiše. Draška je jezikom zavlačeći ruku među moje noge, prelazi mi prstima preko klitorisa u istom ritmu kako siše bradavicu. “Nedostajao mi je tvoj okus”, promrmlja. “Nedostajala mi je tvoja glatkoća pod prstima. Drhtanje tvoje kože kad se uzbudiš. Želim te gledati napaljenu, želim gledati kako svršavaš. Želim te zavezati, udarati po stražnjici, dati ti do znanja da si moja i da ti više nikad ne smije pasti na pamet da me napustiš. Ali sad samo želim biti u tebi, draga.” Obuhvati me nogama i osjetim vršak njegova kurca među nogama, vidim užitak u njegovim očima. “Sad ću te poševiti, Nikki.” Glas mu je dubok, smiren, zvuči gotovo kao režanje. “Duboko, žestoko i vrlo, vrlo pomno.” “Da, molim”, kažem. “O, da.” Raširim noge i toliko sam vlažna, toliko ga silno želim da klizne u mene u jednom pokretu. Ležim na leđima, čvrsto držeći Damienovu stražnjicu rukama, osjećajući kako se njegovi čvrsti mišići napinju i zabijaju u mene, sve žešće i žešće dok se svi osjećaji ne izmiješaju u meni. Sve dok se ne poželim otisnuti od tla i odlebdjeti s Damienom i ništa više. Orgazam me iznenadi, toliko brz i toliko silovit da vrisnem kad se proširi mnome. Osjećam kako se moje tijelo požudno steže oko njegova, a potom i slatku napetost i pritisak njegova orgazma prije nego što se spusti do mene, posve izmoren. “Volim te”, prošapće. “Znam”, odvratim. Osvrnem se po Jeepu i to mi izmami

~ 296 ~


osmijeh na lice. Oslonim se na lakat, zagledam odozgo u njegovo prelijepo lice i pospane oči omamljene seksom. “Koliko ste vi ono milijardi teški, gospodine Stark? A mi se ljubakamo na stražnjem sjedalu Jeepa. Kako sramotno.” Osmjehne se onim svojim seksi osmijehom od kojeg odmah ponovno ovlažim. “Jebeš milijarde. Sve što želim ste vi, gospođice Fairchild.”

~ 297 ~


“S A MO T I Ž EL I M R E ĆI da nisam tužna”, kaže Jamie, dok zaposlenici tvrtke za selidbe nose moju komodu s ladicama iz spavaće sobe prema vratima. Danas će i posljednja pošiljka mojih stvari biti preseljena u Malibu i službeno ću početi živjeti s Damienom. Usprkos činjenici da to želim više od svega na svijetu, osjećam nemir u želucu. Ali taj je nemir zapravo samo uzbuđenje, sladak osjećaj, i nekako uživam u njemu. “Baš se veselim zbog obiju nas”, dometne. “Ali više zbog tebe.” Jamie je odlučila iznajmiti stan sljedećih šest mjeseci. Zaključila je da povratak u Teksas ima smisla – ali i da još nije spremna raskrstiti s Los Angelesom. Zato će neko vrijeme živjeti s roditeljima i, kako je sama rekla, “razmisliti o svim svojim sranjima”. Nadamo se da će se vratiti. Ako se ne vrati, tek će tada prodati stan. Ali barem ne mora odmah donijeti i tu odluku. Čvrsto uhvatim Damiena za ruku. “Neću ti reći da ćeš mi nedostajati”, kažem joj. “Jer znam da ćeš se vratiti. Sigurna sam u to.” “Ako ništa drugo, uvalit ću vam se u Malibu na tjedan dana.” “Kad god poželiš”, kaže joj Damien. Jamie baci pogled na sat. “Moram otići po auto”, kaže. “Ostavila sam ga kod mehaničara iza ugla da mu promijene ulje i sve to. Ne želim zaglaviti usred El Pasa.”

~ 298 ~


“Nazovi me večeras”, kažem joj dok se grlimo. Zatrepćem, pokušavajući zaustaviti suze, ali bojim se da sam u tome nemoćna. “Naravno da ću te nazvati.” Zagrli i Damiena, a potom odlazi i ja se okrećem prema njemu, ispunjena i srećom i melankolijom. “Možemo i mi krenuti. Ne trebam se nostalgično opraštati sa svojom praznom sobom.” “Nije prazna”, kaže, pokazujući glavom prema krevetu. “Ne nosim ga sa sobom”, podsjetim ga. Nije da ijedna od Damienovih kuća nema dovoljno kreveta, a i Jamie je iznajmila stan zajedno sa svojim namještajem pa sam sigurna da će se budući stanari razveseliti tom dodatku. “Ne govorim o krevetu”, kaže, “nego o kutiji na njemu.” Pogledam pažljivije i opažam plosnatu bijelu kutiju na bijelom madracu. Pogledavam čas Damiena, čas kutiju. “Što je unutra?” “Odvaži se i pogledaj sama.” “Jako duhovito”, kažem, ali ipak požurim prema kutiji. Otvorim je i unutra ugledam presavijenu kartu Europe, a na njoj malenim naljepnicama označene London i München. “Suočili smo se sa stvarnošću i rekli joj da odjebe”, kaže Damien. “Sad se možemo lijepo vratiti u naš mjehurić. Mjesec dana. Europa. Limuzina. Hoteli s pet zvjezdica. I ti.” “Radim što god ti poželiš, kako god to poželiš” kažem sretno. Osmjehne se polako, dekadentno. “Ah, draga, tako me dobro poznaješ.” “Jedva čekam”, dometnem. “Možemo se kasnije vratiti po nastavak”, kaže. “Ali trenutačno mogu uzeti samo mjesec dana slobodno, jer moramo biti na gala večeri.” “Naravno”, kažem. Do prve dobrotvorne večere Starkove udruge za djecu ostalo je pet tjedana. To je Damienova

~ 299 ~


najnovija dobrotvorna organizacija, a glavni joj je cilj pomaganje zlostavljanoj djeci kroz igru i terapiju sportom. “Znači, ostajemo na kontinentu?” Damien kimne. Ne idemo u Veliku Britaniju. To me ne iznenađuje. Baš me briga ako nikad više ne vidim Sofiju, a ni Damien još nije spreman na susret s njom. Ionako mislim da njezin psihijatar to još ne bi dopustio. Otprilike dva tjedna nakon što je Damien iznio u javnost detalje o zlostavljanju, Sofia se predozirala na krovu Richterova teniskog centra u zapadnom Hollywoodu. Zbog trenutka koji je odabrala za taj čin i zbog toga što je sigurno znala da će je netko pronaći, psihijatri su zaključili da se nije zapravo željela ubiti, nego je samo željela privući pozornost i dobiti pomoć. S tim su se složili i sud u Kaliforniji i onaj u Velikoj Britaniji. Sad je ponovno na odvikavanju, ali ovog puta po naredbi suda. Očekujem da će je Damien jednog dana poželjeti ponovno vidjeti. U međuvremenu joj i dalje pomaže novčano. Ne osuđujem ga zbog toga – na kraju krajeva, koliko god njihova prošlost bila sjebana, ipak im je zajednička. “Volio bih provesti i nekoliko dana u Njemačkoj”, kaže Damien, praveći se da o Velikoj Britaniji ne moramo razgovarati. “Nismo je stigli upoznati. A kad smo već kod Njemačke”, kaže, izvlačeći kutijicu iz džepa. “Ovo sam ti kupio prije nego što je suđenje počelo. Namjeravao sam ti to dati nakon što me oslobode, ali stvari su krenule čudnim tijekom.” “Mogu li je otvoriti?” “Naravno”, kaže, a pogled mu neobično zablista. Otvorim kutiju i u njoj nađem još jednu, manju, presvučenu baršunom. Odmah me stegne u grudima, koža mi se naježi. Govorim sama sebi da ne brzam sa zaključcima, istodobno otvarajući baršunastu kutijicu. Kad se otvori sa škljocajem, dah mi zastane pri pogledu na veliki dijamant i platinu što mi namiguju kad ih dodirne svjetlo. Koljena me jedva drže i odjednom mi je drago što se iza

~ 300 ~


mene nalazi dovratak. “Damiene”, prošapćem, preplašena mogućnošću da sam pogrešno protumačila značenje ovog prstena, da je on samo ukras. Tek još jedan veličanstveni dar. “Kupio si ga prije suđenja?” “Rekao sam ti”, odvrati nježno. “Nikada doista nisam mislio da ću izgubiti. Ni parnicu, ni tebe. Sad znam da ništa ne smijem uzimati zdravo za gotovo.” Te riječi još uvijek odjekuju sobom kad se spusti na jedno koljeno. Uhvati moju ruku i sva se naježim. Osjećam kako mi se mišići lica razvlače u smiješak, ali nastojim ga potisnuti – previše se bojim da bih se osmjehivala. “Samo me jedna žena na svijetu može baciti na koljena. I zato, gospođice Fairchild, imam pitanje za vas. Hoćete li iskazati tu čast i postati gospođa Stark?” Moj osmijeh se konačno probije, slobodan, i prerasta u veličanstven, presretan smijeh. Ushićeno pogledam muškarca kojeg volim. I dok ga podižem i privlačim u zagrljaj, odgovaram jedinom riječju za koju sam sposobna, ali i jedinom koja je važna: “Hoću.”

~ 301 ~


Z AHV AL JUJ E M SV IM prekrasnim čitateljima koji su uzeli vremena da mi se jave putem moje internetske stranice, elektroničke pošte ili društvenih medija kako bi mi rekli koliko vole provoditi vrijeme s Nikki i Damienom. Vaše riječi, podrška i entuzijazam puno mi znače. Posebno se zahvaljujem dragim ljudima iz Njemačkoga generalnog konzulata u Houstonu i Jacqueline Jugenheimer na pomoći oko njemačke pravne procedure. Za sve moguće pogreške kriva sam samo ja. Šaljem snažan zagrljaj Kathleen O’Reilly kao zahvalu za sve one poruke i pozive izvan radnog vremena, K. J. Stone i Jessici Scott za čitanje ranih verzija rukopisa i komentare, kao i Jean Brashear za čitanje rane verzije, davanje ideja i dugačke kave i ručkove! Na kraju, dugujem golemu zahvalnost osoblje Trident Media Group, posebno Kimberly Whalen, kao i svima u Bantamu koji su ovu avanturu s gospodinom Starkom pretvorili u prekrasno iskustvo. Na samom vrhu tog popisa su Maggie Oberrender, Gina Wachtel i fantastična Shauna Summers.

~ 302 ~

J kenner ispuni me  
J kenner ispuni me  
Advertisement