Issuu on Google+

Priča: Katarina Sirovina, 4.c Likovni rad: Vlatka Bošnjak, 1.b Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod


I. Opet sam uhvatio sebe kako hodam besciljno Ulicom L. Ta mi se greška uvijek iznova ponavlja. Svaki dan brojim 2353 koraka u nadi da ću baš u toj ulici pronaći nešto, bilo što, samo da mogu sam sebi reći da sam ipak pronašao nešto u svom životu. Ali u ovih gotovo 8 godina Ulica L me obdaruje samo lišćem koje trune posvuda, pokojim kamenčićem kojeg ću šutati dok brojim 2353 koraka i oronulim licima ljudi čiji su pogledi upereni u tlo kao da traže nešto poput mene. I danas mi je Ulica L donijela isto: moji životni ciljevi postali su udaljeniji od mene za 2353 koraka, ostali su dovoljno daleko da ih više i ne vidim. Sva lica koja sam sreo bila su potpuno jednaka, trula i beživotna, lišće je gotovo jednako trulo kao i jučer, samo što ga je danas posvuda zbog sinoćnje oluje. Nekoć žute zgrade i dalje sjaje sivom bojom i rupama što su ih načinili meci i, začudo, danas nisam zapeo za kamenčić pa sam mogao mirno lutati kroz Ulicu L i svoje samosažaljive misli. Razočaran što opet nisam pronašao „ono nešto“, uvjeravajući sebe da više nikad neću kročiti u tu ulicu, otišao sam kući. Da, iako živim pod vedrim nebom, mjesto gdje spavam nazivam kućom. Svaki put kad kažem sebi da je dosta hodanja i da je vrijeme da odem kući, nasmijem se zbog ironije kojom uvjeravam sam sebe... Budalasto, znam, no imati razlog za smijeh valjda je lijepo, makar on bio glupa ironija koju može izgovoriti samo uvrnuti mozak. Danas su me opet obuzele one misli. Proklete misli koje izjedaju moju nutrinu! Moje zvjerstvo je uzelo maha – opet mi mozak nudi samo visoki most i hladnu vodu kao


rješenje. U transu vlastitih misli, moj izopačeni mozak vodio me k mostu. Ogorčenost je bila nepodnošljivija nego inače, vrišteći kroz svaku poru moga tijela. Oči su postale otvorenije, sjajnije, odsutnije... korak oštriji i sigurniji… Ovoga puta bio sam potpuno hipnotiziran i uvjeren da je rješenje u vodi. Bilo je potrebno pružiti tek jedan jedini korak i bio bih ga uhvatio. Svi moji tereti bili bi razbijeni. Bio sam siguran da ono što tražim nije u Ulici L nego baš u toj hladnoj, moćnoj vodi. Bio sam uvjeren da je potreban samo mali skok da ga se dočepam. Zašto bih uzaludno hodao i brojao 2353 koraka svaki dan kad mogu samo pružiti nogu i lebdjeti prema sjaju u koji sam bolesno zurio?! Osjetio sam smiješak na licu, tračak nade… I baš u tom trenutku proklete misli su se naglo iščupale i pobjegle od mene. Otresao sam glavom poput mokroga psa i shvatio da stojim na rubu mosta. Nije mi bilo jasno što radim ondje i zašto sam došao. Bilo je puno ljudi, previše. Nitko nije dizao pogled s poda jer je valjda normalno da ljudi stoje na rubu mosta, ispred ograde, dok svi ostali hodaju iza ograde. Digao sam nogu, preskočio ogradu i pridružio se sjenama pogleda uperenih u pod.

II. Glad je ponovno prešla u bol. Sada sam već bio primoran pronaći nešto za jelo. Hrana koju ljudi ostavljaju za pse lutalice, i koja obično stoji ispred kontejnera, danas je bila pojedena. Očito su psi imali više sreće od mene. Nisam znao kamo bih krenuo. Podigao sam glavu, zureći u nebo. Čak su


i oblaci samo prolazili, ne obazirući se na mene. Bolni grč u utrobi prekinuo je moje zamišljeno zurenje i krenuo sam nekamo. Opet nisam znao kamo idem. Samo sam hodao, ovoga puta ne potpuno besciljno. Nešto me vuklo. Osjećao sam da imam odredište. Gotovo sam zaboravio taj osjećaj. Bilo je neobično ponovno ga imati. Glad je postala blaža. Sada sam već bio navikao na nju. Glad je već nekoliko godina moj jedini prijatelj. Imam sreću svaki dan družiti se sa svojim jedinim prijateljem. Često zaspim i probudim se s njim. Obuzela me poletnost jer sam bio uvjeren da hodam prema nečemu, ali opet sam završio u Ulici L. Opet je 2353 koraka bilo ispred mene. Čuo sam podrugljivi smijeh tih koraka. Iznova ma ta ulica nasamarila. Ponekad sam imao osjećaj da je živa, da ima glas koji me zove svakoga dana iznova. Ovoga puta razočaranje me nije pljusnulo u lice i opet sam počeo brojiti korake gotovo naglas. Sve je bilo isto kao i svakoga dana prethodnih osam godina. U toj ulici ništa se nikad ne mijenja osim godišnjih doba koja ju pogađaju i utječu na njen mrtvi izgled. Dok sam ja tako brojao korake i uvjeravao sebe (kao i svaki put) da ću ovoga puta pronaći Nešto, noga mi je šutnula nešto metalno. Metalna stvarčica skliznula je u travu, no nisam obraćao pažnju na nju sve dok ju sunce, za koje sam mislio da nikad ne sja u toj ulici, nije pogodilo svojom zrakom, a ta zraka je onda zaslijepila moje oče i prekinula me u brojanju. To mi se nikad nije dogodilo. Bio sam ljut i zamalo sam se vratio na početak ulice kako bih ponovno počeo brojati. Ali ta stvar je i dalje blještala na suncu.


Bijesan na blještavilo koje je prekinulo moju rutinu, odlučio sam uzeti metalnu stvar i baciti je što dalje kako me više nikada ne bi uznemiravala. Pratio sam svjetlost koja me zasljepljivala i došao do ruba staze gdje je u mokroj travi, na rosi, i dalje bezobrazno sjajilo to nešto. Bila je to mala, metalna, usna harmonika. Zadnje što sam mislio da ću pronaći. Uzeo sam je, obrisao i stavio u poderani džep. Bio sam svjestan da je to još jedna odbačena stvar koju sam pokupio jer će mi jednom, možda, koristiti. Sjetio sam se da sam davno svirao usnu harmoniku. Godinama nisam mislio na to. To sjećanje sam potpuno odbacio jer je bilo previše razorno za mene, a sad mi se opet vratilo. Vratile su se slike u kojima sviram… dok me svojim djevičanskim pogledom prati M. Mogao sam tada svirati satima, danima, samo kako bih uhvatio njezin zadivljeni pogled. Sjećam se kako mi je govorila da joj moja svirka odzvanja danima u glavi i prati ju posvuda iako nisam pored nje. Bili su to dani moga i njezinog raja. Sjedili bismo satima pod brezom, daleko od svih. Kroz zvuke harmonike izlijevala se moja ljubav, a ona ju je upijala. Obožavao sam gledati ju dok sviram. Izgledala bi tako opijeno – glazbom, prirodom i mojim pogledom. Imao sam dojam da joj se duša odvaja od tijela i pleše po zraku ispunjenom zvukom harmonike i strasti. Gledajući nju, duša mi je treperila. Nije bila ni svjesna da mi se cijelo tijelo trese dok ju gledam. Kad bi se moj pogled sudario s njezinim, mojim tijelom bi zastrujale hladnoća i toplina u isto vrijeme. Kraj nje bih osjećao sve što čovjek može osjetiti: bol, radost, strast, nesigurnost, opijenost, tugu,


nevjericu, uzbuđenje, napetost… Taj vrtlog osjećaja gasio bih harmonikom. Kada bih zasvirao, nastupio bi mir. Dok sam joj svirao, osjećao sam se tako ponosnim i sigurnim u sebe. Tada sam još znao kako pronaći spokoj. Sada to više ne uspijevam. Bilo me strah ponovno zasvirati jer sam znao da bi me to uništilo. Svi oni osjećaji bi se vratili i razorili me. Sjećanja bi nahrupila i postao bih očajniji nego inače… No, već je bilo gotovo. Preplavilo me. Sve što sam osjećao tada, osjećam i sada, možda još i jače… Od svega najviše razarala me pomisao da se više nikada neću naći izgubljen u plavetnilu njenih očiju. Nikada više neću osjetiti svježinu njezine zlatne kose dok sjedi pored mene. Njezine bijele ruke sada više ne mogu stidljivo dotaći moje. Tih ruku više nema. Trunu u zemlji, zajedno sa mnom. Zamrzio sam dan i tren kada sam pronašao tu prokletu harmoniku! Opet me zarobio bijes. Htio sam sasjeći, istopiti, razbiti, zdrobiti tu harmoniku, ali ona se tako nevino zalijepila za mene i jednostavno sam je morao ponijeti sa sobom. Proklinjao sam sebe i sve oko sebe, ali i dalje sam ju nosio u džepu. Nisam znao što bih s njom. Dosad sam imao sve pod kontrolom. Mirno sam hodao i mogao sam brojati korake bez da me išta prekine, a sada to više ne mogu. Uhvatila me mučnina. Glad se ponovno pretvorila u bol, a snažni grčevi su me slomili. Počeo sam bljuvati, no to nije bljuvalo moje tijelo, nego oboljela duša. Htio sam da svi osjećaji izađu van, ali oni su se nastanili u meni i više ih ništa neće moći iščupati. Pao sam na tlo, kraj svoje bljuvotine, i u suzama


zaspao. Ljudi su prolazili. Oronule sjene su se i dalje bešćutno kretale oko mene.

III. Probudila me hladnoća. Bio sam mokar i prljav. I dalje sam ležao na istom mjestu gdje sam pao. Često sam se budio ovako, ali ovoga puta bilo je tako teško ustati. Preteško. Zašto bih uopće ustajao? Kad bi me bar pogodilo nešto, nešto dovoljno jako da me uništi! Ali takvo što ne postoji – znam, jer sam već bio uništen i satrt. Iskopao sam iz sebe posljednje atome snage i ustao. Ali kamo krenuti? Ona me posvuda prati. Skoro sam ju mogao osjetiti. Po prvi puta želio sam pobjeći od nje. Stajala je iznad mene i gledala me istim onim pogledom kao kad bih joj svirao, samo što je sada bilo jezivo. Počeo sam trčati, a njezin glas bio je sve glasniji i jasniji. Zvonio je meni. Njezin smijeh više nije bio djevičansko hihotanje, sada je to bila grmljavina u mojoj glavi koje se nisam mogao. Sjenke su klizile pored mene hladno kao i prije. Tako sam htio biti jedna od tih sjena! Prije sam ih tako mrzio, a sada bih dao sve da mogu biti tako spokojan i da mogu ponovno brojati korake. Sve me boljelo. Opsjeo me strah. Prvi put sam prošao Ulicu L bez brojeva u glavi. Trčao sam mahnito i divlje, pogrbljen i očajan, ali i dalje sam držao harmoniku uza se. Nisam imao snage riješiti je se iako sam znao da mi ona uzrokuje razor; možda zato što mi je taj razor tako bolesno godio. Ponovno sam ju čuo. Osjetio sam njezin dah na vratu. Pratila me. Lebdjela je iznad mene, a ja sam izgledao mrtvije od nje.


Nisam znao što bih. Trčao sam, zarobljen u svome kavezu. More osjećaja zatočeno u meni, a moja duša je premala – sve će se izliti iz mene! Kad sam došao do kraja ulice, bio sam siguran da ju mogu vidjeti. M je stajala preda mnom, smješkala se i gledala me jednako kao i prije. Bio sam prestravljen. Njezina ljepota u mojim očima bila je stravična. Nije mi bilo jasno što hoće od mene, a onda sam shvatio da sam opet nasjeo na šalu vlastitoga uma. Opet sam prevario sam sebe. Opet sam postao rob vlastitoga bolesnog mozga. Znao sam da ludim. Došao je kraj. Opet mi se vratila slika mosta. Opet me moj um doveo do ruba i opet u toj vodi vidim rješenje. Više nemam snage protresti glavu i osloboditi se. Više ne mogu dignuti nogu, prekoračiti ogradu i pridružiti se sjenama. Sada odlučno stojim ispred ograde, na rubu, siguran po prvi puta da sam pronašao ono što tražim – mir. Voda teče i zove me… Izgleda tako moćno. Želim biti dio nje. Želim se opet osjećati dijelom nečega. Samo trebam pružiti korak i sjene će zastati. Katarina Sirovina, 4.c


Priča o jednom harmonikašu