Issuu on Google+


Eloisa James

Neugledna vojvotkinja

S engleskoga prevela ZRINKA BUDAK

Naslov izvornika

The Ugly Duchess


Ova je knjiga posvećena sjajnom pjesniku i pripovjedaču Hansu Christianu Andersenu. Očito je da su me i u ovoj verziji njegove bajke Ružno pače nadahnuti njegovi zapleti, ali još je važnije to što me njegova vještina u ispreplitanju radosti i filozofskih misli nadahnjuje u pisanju svakog mog romana.


ZAHVALE

M

oje knjige su kao mala djeca; potrebno je cijelo selo da bi ih opismenilo.

Želim iz sveg srca zahvaliti stanovnicima mog sela: urednici Carrie Feron, agentici Kim Witherspoon; web-dizajnerima iz Wax Creativa; i članicama mog osobnog tima – Kim Castillo, Franzeci Drouin i Anne Connel.


1.dio

Prije


1. POGLAVLJE 18. ožujka, 1809. Trg Berkley 45 Londonska rezidencija vojvode od Ashbrooka

M

orat ćeš se oženiti njome. Nije me briga što je smatraš sestrom, ona je odsad tvoje Zlatno runo.

James Ryburn, grof od Islaya i nasljednik vojvodstva od Ashbrooka, otvorio je usta da bi nešto rekao, ali zanijemio je od bijesa i nevjerice. Njegov se otac okrenuo i uputio se prema udaljenom zidu knjižnice, ponašajući se kao da nije rekao baš ništa neuobičajeno. – Potrebno nam je njezino bogatstvo da bismo obnovili posjed u Staffordshireu i platili neke dugove, ili ćemo sve izgubiti, uključujući i ovu kuću. – Što si to učinio? – bijesno ga upita James. Mučni osjećaj strave širio mu se udovima. Ashbrook se okrene. – Da se nisi usudio obraćati mi se tim tonom! James duboko uzdahne prije no mu odgovori. Jedna od njegovih čvrstih odluka bila je ta da mora naučiti obuzdavati bijes prije no što navrši dvadeset godina, a do tog rođendana je preostalo još samo tri tjedna. – Oprosti, oče – uspio je izustiti. – Kako je to moguće da je posjed do te mjere ugrožen? Ako nemaš ništa protiv što to pitam. – Imam nešto protiv. – Vojvoda je buljio u svog jedinog sina, a dugi orlovski nos drhtao mu je od bijesa. Jamesu je bilo jasno od koga je naslijedio svoju ćud, neposredno od svog naprasitog, nepromišljenog oca. – U tom slučaju, lijepo te pozdravljam – reče James, trudeći se zvučati smireno. – Nećeš me sad pozdraviti, osim ako ne misliš krenuti i odmah početi dolje očijukati s tom djevojkom. Ovoga sam tjedna odbio Briscottovu ženidbenu ponudu. Taj je takva budala da nisam smatrao potrebnim obavijestiti o tome njezinu majku. Ali ti jako dobro znaš da je njezin otac zahtijevao da njezina majka odluči za koga će se djevojka udati... – Nemam nikakvih spoznaja o sadržaju oporuke g. Saxbyja – izjavio je James. – I ne razumijem zašto ti ta odredba zadaje toliko muka. – Zato što nam je potrebno njezino prokleto bogatstvo – bjesnio je Ashbrook, hodajući do kamina gdje je nogom odalamio po neupaljenim


cjepanicama. – Moraš uvjeriti Theodoru da si zaljubljen u nju ili njezina majka nikada neće pristati na taj brak. Eto, baš se prošlog tjedna gospođa Saxby raspitivala o nekoliko mojih investicija na način koji mi se nije svidio. Ta žena ne zna gdje joj je mjesto. – Ja ništa takvo neću učiniti. – Ti ćeš učiniti točno to što ti ja govorim. – Ti mi govoriš da zavedem mladu damu prema kojoj sam se cijeloga života odnosio kao prema sestri. – Koješta! Možda ste se porječkali nekoliko puta dok ste bili djeca, ali to te ne bi trebalo spriječiti da spavaš s njom. – Ja to ne mogu. Po prvi put, vojvoda je izgledao kao da ima malo sućuti. – Theodora nije ljepotica. Ali sve su žene iste u... – Nemoj to govoriti – planuo je James. – Već sam zgrožen; ne želim da mi se cijela priča počne i gaditi. Otac ga pogleda iskosa, a obrazi mu poprime nekakvu boju hrđe što je bio jasan znak da slijedi opasnost. I naravno, Ashbrookov glas se pretvorio u urlanje. – Nije me briga što je ta cura ružna kao lopov, uzet ćeš je. I učinit ćeš da se zaljubi u tebe. Inače nećeš imati što naslijediti. Čak ni kuću na selu. Ništa! – Što si učinio? – ponovi James kroz stisnute zube. – Izgubio je – vikao je njegov otac, a oči su mu sada već bile malo izbuljene. – Izgubio sam je i to je sve što ti trebaš znati o tome! – Ja to neću učiniti. – James je ustao. Porculanska figurica proletjela mu je kraj ramena i razbila se o zid. James se jedva trznuo. Dosad je već razvio otpornost na ovakve očeve divljačke ispade, odrastao je izbjegavajući svakakve predmete, od knjiga do mramornih kipova. – Učinit ćeš to ih ću te razbaštiniti i imenovati Pinkler-Ryburna svojim nasljednikom! James spusti ruku i okrene se, na samom rubu da konačno izgubi strpljenje. Iako on nikad nije imao sklonost bacati stvari u zid – ili na svoju obitelj – njegov je oštar jezik bio podjednako destruktivan. – Iako te nerado podsjećam na odredbe pravnog sustava, oče, uvjeravam te da je nemoguće razbaštiniti legitimnog sina. – Reći ću u Domu lordova da ti nisi moje dijete – urlao je vojvoda. Žile su mu iskočile na vratu, a boja na obrazima sada se već iz crvene pretvorila u ljubičastu. – Reći ću im da ti je majka bila laka žena i da sam otkrio da si ti obično kopile.


Začuvši kako vrijeđa njegovu majku, Jamesova se krhka samokontrola sasvim slomila. – Kakva god da jesi kukavica i glupa raspikuća, nećeš blatiti ime moje majke da prikriješ vlastiti idiotizam! – Kako se usuđuješ! – vrištao je vojvoda. Cijelo mu je lice poprimilo boju pijetlove krijeste. – Samo govorim ono što zna svaka osoba u ovom kraljevstvu – rekao je James, urlajući bez kontrole. – Ti si idiot. Znam ja dobro što se dogodilo s posjedom, samo sam želio vidjeti hoćeš li imati muda to priznati. Ali ti ih nemaš. To me ne čudi. Založio si svaki komadić zemlje koja nije vezana uz titulu, barem je nisi samo jednostavno prodao već si taj novac prokockao na burzi. Ulagao si u nevjerojatno glupe investicije, jednu za drugom. Kao u onaj kanal koji nije bio ni pet kilometara od drugog kanala. Gdje ti je bila pamet, zaboga? – Nisam za to znao dok nije već bilo prekasno! Obmanuli su me suradnici. Jedan vojvoda koji drži do sebe ne ide provjeravati mjesto gdje bi se neki kanal trebao graditi. To za njega rade ljudi od povjerenja, a ja s njima nikada nisam imao sreće. – Ja bih barem posjetio lokaciju gdje će se graditi taj kanal prije nego što bih utopio tisuće funta u nešto po čemu nikada neće zaploviti nijedan brod. – Ti jedan drski neotesanče! Kako se usuđuješ! – Vojvodina je ruka zgrabila srebrni svijećnjak s kamina. – Samo to baci i ja ću otići i ostaviti te da se sam koprcaš u vlastitom strahu. Ti želiš da se oženim djevojkom koja me smatra bratom da bi se dočepao njezina bogatstva... da bi ga ti onda... što? Da bi ga izgubio? Znaš li kako te nazivaju iza leđa, oče? Sigurno si to čuo. Zovu te glupavi vojvoda! Obojica su teško disala, ali njegov je otac ispuhivao zrak poput bika, dok su mu se ljubičaste mrlje na obrazima isticale u odnosu na bijelu kravatu. Vojvodini su se prsti još jednom savili oko komada srebrnine. – Baciš li taj svijećnjak, ja ću te skršiti o zid – rekao je James, dodajući – tvoja milosti. Vojvodina se ruka spusti dolje i on se okrene, buljeći u zid. – I što onda što sam sve izgubio? – promumljao je, ratoborno naglašavajući početak svoje ispovijedi. – Činjenica jest da sam sve izgubio. Jedna stvar je bila kanal, ali bio sam siguran da s vinogradima mora uspjeti. Kako sam mogao znati da je Engleska plodno tlo za crnu trulež? – Imbecilu jedan! – zaurlao je James, okrenuvši se na peti da ode. – Posjed u Staffordshireu je u našoj obitelji već šest generacija. Moraš ga sačuvati. Tvoju majku bi slomilo kad bi čula da je imanje prodano. A što s njezinim grobom... jesi li o tom razmišljao? Grobne je kraj kapelice, znaš to.


Jamesu je srce žestoko udaralo o grlo. Trebalo mu je malo vremena da dođe do odgovora koji neće uključivati ovijanje ruku oko očeva vrata. – Ovo je nisko, čak i od tebe – konačno je rekao. Vojvodu Jamesov odgovor nije smeo. – Zar ćeš dopustiti da prodaju tijelo tvoje majke? – Razmislit ću o snubljenju neke druge nasljednice – rekao je na kraju James. – Ali neću se vjenčati s Daisy. – Theodora Saxby, koju je samo James zvao Daisy, bila je njegova najdraža prijateljica, njegova družica iz djetinjstva. – Ona zaslužuje boljeg od mene i boljeg od bilo koga iz ove šugave obitelji. Iza njega se nije čuo ni glas. Bila je to strašna, izopačena tišina koja... James se okrene. – Nisi valjda. Čak ni ti... ne bi to mogao. – Mislio sam da ću moći nadoknaditi za nekoliko tjedana. James osjeti kako su mu koljena počela klecati pa se morao nasloniti na vrata. – Koliko si potrošio od njezinog novca? – Dovoljno. – Ashbrook spusti pogled, barem pokazujući da ga je sram. – Ako se ona uda za bilo kog drugog, ja ću na sud. Ne znam mogu li vojvode na sud. To valjda odlučuje Dom lordova. Ali znam da neće biti lijepo. – Naravno, vojvode mogu na sud, naravno da mogu – rekao je James oštro. – Pronevjerio si miraz djevojke koja ti je povjerena na skrb kad je bila još djetešce. Njezina majka bila je udana za tvog najdražeg prijatelja. Saxby te na smrtnoj postelji molio da se pobrineš za njegovu kćer. – To sam i učinio – odgovori njegov otac, ali bez uobičajenog hvalisanja. – Othranio sam je kao da je moja vlastita kći. – Odgojio si je kao da mi je sestra – rekao je James bezizražajno. Natjerao se da prijeđe na drugu stranu prostorije i sjedne. – I cijelo si je to vrijeme potkradao. – Nisam cijelo vrijeme – pobunio se njegov otac. – Samo prošle godine. Ili tako nešto. Većina njezina bogatstva još uvijek je u fondovima i to nisam mogao dotaknuti. Samo sam... samo sam posudio.... dobro, samo sam nešto posudio. Stvarno nemam sreće, to je činjenica. Bio sam sasvim siguran da neće doći do ovoga. – Nemaš sreće? – ponovio je James, a glas mu je bio pun prezira. – I sad kad djevojka ima ženidbenih ponuda, ja više nemam vremena da to nadomjestim. Ti je moraš uzeti. Ne radi se samo o tome da će imanje i ova gradska rezidencija otići na bubanj; nakon skandala, naše ime će biti bezvrijedno. Čak i da prodajom imanja vratim ono što sam posudio, to još uvijek ne bi bilo dovoljno da pokrije moje dugove.


James nije odgovorio. Jedine riječi koje su mu se vrzmale u glavi bile su izrazito bogohulne. – Bilo je lakše dok ti je majka bila živa – rekao je vojvoda, nakon minutu ili dvije. – Ona je pomagala, znaš. Ona je imala bistru glavu na ramenima. James se nije mogao natjerati da odgovori ni na ovo. Njegova je majka umrla prije devet godina, što znači da je u manje od desetljeća njegov otac uspio osiromašiti imanje koje se prostiralo od Škotske do Staffordshirea i Londona. I još je pritom pronevjerio Daisyin miraz. – Natjerat ćeš ti nju da te voli – rekao je njegov otac ohrabrujući ga i sjeo na stolac nasuprot Jamesu. – Ona te već obožava, oduvijek te obožavala. Imaš sreće što je jadna Theodora ružna kao motka. Jedini koji su dosad zatražili njezinu ruku bili su tako očiti lovci na miraz da bi ih njezina majka zasigurno odbila. Ali to će se promijeniti čim se sezona razmaše. Ona zna biti dražesna, kad je bolje upoznaš. James zaškrguće zubima. – Nikad ona neće mene voljeti na taj način. Ona mene smatra svojim bratom ili prijateljem. I ona nipošto ne nalikuje motki. – Ne budi lud. Ti imaš moj profil. – Tračak taštine podcrtavao je njegove riječi. – Tvoja je majka uvijek govorila da sam najzgodniji muškarac u svojoj generaciji. James proguta opasku koja ne bi nimalo pomogla u ovoj situaciji. Osjetio je da ga preplavljuje silan nalet mučnine. – Možemo reći Daisy što se dogodilo. Reći joj što si učinio. Ona će to razumjeti. Njegov se otac namršti. – Misliš li da će to njezina majka razumjeti? Moj stari prijatelj Saxby nije znao na koga se namjerio kad se oženio tom ženom. Ona je goropadnica, stvarno je užasna. U sedamnaest godina otkad su se gospođa Saxby i njezina mala kći pridružile vojvodinom kućanstvu, ona i Ashbrook uspjeli su održavati dovoljno pristojne odnose – prvenstveno zato što njegova milost nikada nije bacila niti jedan predmet u udovičinu smjeru. Ali James je istoga trenutka bio svjestan da mu je otac u pravu. Kad bi Daisyina majka čula samo i glas o tome da je skrbnik njezine kćeri pronevjerio njezino nasljedstvo, već prije večeri na vrata bi im banula čitava četa odvjetnika. Jamesu se na tu pomisao želudac našao u grlu. Njegov otac, naprotiv, bio je sve veseliji. On je bio ona vrsta čovjeka čiji se um lako prebacivao s teme na temu, a njegovi ispadi bijesa bili su uvijek snažni, ali vrlo kratki. – Nekoliko buketića cvijeća, možda kakva pjesma, i Theodora će ti poletjeti u zagrljaj poput zrele šljive. Na kraju krajeva, ta djevojka ionako rijetko dobiva komplimente. Reci joj da je lijepa i past će ti pod noge.


– Ne mogu to učiniti – izjavio je James, ne trudeći se ni zamisliti kako bi izgledalo da joj govori takve stvari. Nije se radilo o tome da James nije želio govoriti Daisy lijepe riječi, već o tome da je mrzio situacije u kojima je morao nešto izvoditi riječima, a mrzio je izvoditi i plesne korake po dvorani. Sezona je počela prije tri tjedna, a on još nije otišao ni na jedan jedini bal. Njegov je otac pogrešno protumačio njegovo odbijanje. – Naravno, morat ćeš joj lagati, ali to je ona vrsta laži koju kavaliri ne mogu izbjeći. Ona možda nije najzgodnija cura na tržištu, i naravno da nije dražesna kao ona operna plesačica s kojom sam te vidio one noći; ali s istinom sada nećeš ništa postići. – Vojvoda se čak malo zasmijulji na ovu svoju zamisao. James ga je čuo u magli, koncentrirao se na to da ne povrati dok je pokušavao razmišljati o dilemi koja je bila pred njim. Vojvoda je nastavio, zabavljajući sam sebe govorom o razlikama između ljubavnica i supruga. – Zauzvrat, možeš si zadržati ljubavnicu koja je dvaput ljepša od tvoje žene. To će ti biti dobar kontrast. James je shvatio, ali ne prvi put u životu, da na svijetu nije bilo ljudskog bića koje je mrzio više od svog oca. – Ako se vjenčam s Daisy, neću imati ljubavnicu – rekao je, još uvijek grozničavo razmišljajući kako se izvući iz svega ovoga. – Ja joj to nikada ne bih učinio. – Dobro, ali mislim da ćeš promijeniti mišljenje o tome nakon nekoliko godina braka, ali o tom potom. – Vojvodin je glas sad bio jak i veseo kao što je običavao biti. – Onda? Nema se što razmišljati, zar ne? Znam da nemamo sreće i grozno je, ali niti jedan od nas nema drugog izbora. Sreća da muškarac uvijek može učiniti što treba u spavaćoj sobi, čak i kad mu se to neće. Jedino što je James sada želio bilo je izaći iz te prostorije, daleko od ovog jadnika koji mu se nazivao ocem. Ali izgubio je bitku i sad je bio prisiljen objaviti uvjete svoje predaje. – Učinit ću to pod jednim uvjetom. – Glas mu je zvučao nepoznato, kao da njegove riječi izgovara neki stranac. – Bilo što, dječače moj, bilo što! Znam da tražim od tebe žrtvu. Kao što sam rekao, moramo si priznati da mala Theodora nije baš neka ljepotica. – Onoga dana kad se oženim njome, prepisat ćeš sav posjed na mene – kuću u Staffordshireu i pripadajuće zemljište, ovu gradsku rezidenciju i otok u Škotskoj. Vojvoda razjapi usta. – Što? – Cijeli posjed – ponovio je James. – Ja ću ti plaćati mjesečno uzdržavanje, a to nitko ne treba znati osim naših odvjetnika. Ali ja neću biti odgovoran za tebe i tvoje maloumne smicalice. Nikad neću preuzeti odgovornost ni za jedan dug koji napraviš, ni za jedan lopovluk. Sljedeći put ideš ravno u zatvor. – To je apsurdno. – Zagrcne se njegov otac. – Ne može, ti to ne možeš, ne dolazi u obzir, ne!


– Onda se oprosti sa Staffordshireom – reče James. – Slobodno otiđi posljednji put posjetiti grob moje majke, ako si toliko siguran da bi nju pogodila prodaja kuće, a pogotovo crkve. Njegov je otac otvorio usta da nešto kaže, ali James podigne ruku. – Ako ti dopustim da zadržiš imanje, potratit ćeš Daisyino nasljedstvo do posljednjeg novčića. Za dvije godine ne bi ostalo ništa, a ja bih u tom slučaju bez razloga iznevjerio najprisniju prijateljicu. – Najprisniju prijateljicu, ha? – Njegov otac u trenu skoči na sasvim drugu temu. – Nikad nisam imao ženskog prijatelja, ali Theodora ionako izgleda kao muškarac, naravno, a ja... – Oče! Vojvoda se nakašlje. – Ne mogu reći da mi se sviđa kako me stalno prekidaš. Ali ako pristanem na tu tvoju smiješnu smicalicu, onda se moram naviknuti na stalna poniženja. To je podrazumijevalo ustupak. – Vidiš – rekao je njegov otac, a smiješak mu se proširio licem jer je rasprava završila – sve je dobro ispalo. Tvoja je to majka uvijek govorila, znaš. – ‘Sve je dobro što se dobro svrši’. James se nije mogao suzdržati da ipak ne upita jednu stvar. Ali sam Bog zna da je unaprijed znao odgovor. – Zar te nimalo nije briga što si mi upravo učinio – i što si upravo učinio Daisy? Tračak crvenila pojavio se na licu njegova oca. – Ta djevojka nije mogla bolje proći od udaje za tebe! – Daisy će se udati za mene vjerujući da sam zaljubljen u nju, a to nije istina. Ona zaslužuje da joj se njezin suprug udvara i iskreno je obožava. – Ljubav i brak ne bismo smjeli spominjati u istom dahu – rekao je njegov otac prijezirno, ali pogled je skrenuo s Jamesovog. – A meni si isto to učinio. ljubav i brak možda ne dolaze često u paru, ali ja ovako neću imati ni priliku za to. I štoviše, započet ću vlastiti brak s laži koja će ga uništiti, sazna li je Daisy ikada. Shvaćaš li to? Ako otkrije da sam je na tako bešćutan način izdao... ne samo s našim brakom, već i s našim prijateljstvom će biti gotovo. – Ako stvarno misliš da će pobjesnjeti, bolje ti je da joj u prvih nekoliko mjeseci napraviš nasljednika – rekao je njegov otac poput nekoga tko dijeli praktične savjete. – Znaš što kažu za prezrene žene. Ako bude jako nezadovoljna, mogla bi pobjeći s nekim. Ali ako već imaš nasljednika – i još jednog u pričuvi, po mogućnosti – onda je možeš pustiti da ode.


– Moja žena nikada neće pobjeći s drugim muškarcem. – Ovo je provalilo iz dubine Jamesovih grudi, iz mjesta za koje nije ni znao da postoji. Njegov se otac pridigne sa stolca. – Ti si mene nazvao budalom, pa ću ja učiniti isto kad si ti u pitanju. Niti jedan čovjek pri zdravoj pameti ne smatra brak nečime u što je uključeno ljubakanje i gugutanje. Tvoja majka i ja smo se vjenčali iz pravih razloga, a taj su razlog obiteljske obaveze i financijski pregovori. Učinili smo što je bilo potrebno da dobijemo tebe i na tome je ostalo. Tvoja majka se nije željela potruditi da mi podari pričuvnog nasljednika, ali nisam ja previše žalio zbog toga. Uvijek si bio zdrav dječak. – Zatim je dodao: – Osim onda kad si skoro oslijepio, naravno. Potrudili bismo se da dobijemo drugoga, da je došlo do najgoreg. James ustane, slušajući glas svoga oca u magli kako se probija kroz splet odvratnih misli koje se nije mogao natjerati izgovoriti. – Niti jedno od nas nije odgojeno da bi i pomislilo na te ništavne romantične zamisli – dobacio je vojvoda preko ramena dok je izlazio iz sobe. Navršivši devetnaest godina, James je mislio da shvaća svoje mjesto u životu. Naučio je najvažnije lekcije; jahati konja, podnositi alkohol i obraniti se u dvoboju. Ali nitko ga nikada nije naučio – a on nikada nije mislio da će to biti potrebno učiniti – kako izdati jedinu osobu do koje mu je u životu bilo iskreno bilo stalo. Jedinu osobu koja ga je stvarno voljela. Kako toj osobi slomiti srce, bilo to sutra ili za pet ili za deset godina. Jer Daisy će jednoga dana saznati istinu. On je u to bio potpuno siguran; nekako će otkriti da je glumio da se u nju zaljubio da bi se ona udala za njega... i ona mu to nikada neće oprostiti.


2. POGLAVLJE Saxby, koju je James zvao Daisy, a ona sama sebe Theo, silno se T heodora trudila ne razmišljati o balu lady Corning koji je održan noć ranije. Međutim, kako to obično biva kad netko želi izbjegavati neku temu, jedina stvar koju je njezin mozak smatrao vrijednom razmatranja bio je baš upravo spomenuti bal.

Djevojke koje je slučajno čula kako razgovaraju o tome da ona nalikuje na dječaka nisu bile čak ni pretjerano neljubazne. Nisu to govorile njoj, na kraju krajeva. I ne bi ju toliko smetali njihovi komentari da nije imala jasan osjećaj da se gospoda na balu slažu s njima. Ali što je ona uopće mogla učiniti u vezi s tim? Zurila je u zrcalo, očajavajući. Strah njezine majke će to doživjeti – iako je mama to odbila priznati – bio je razlogom što joj se kosa pomoću užarenog uvijača za kosu pretvorila u niz uvojaka. Haljina koju je odjenula, kao i baš sve u njezinoj garderobi, bila je bijela i profinjena i vrlo ženstvena. Bila je ukrašena biserima i ružičastim detaljima, a ta je kombinacija (po njezinom mišljenju) samo dodatno naglasila njezin sasvim neženstveni profil. Mrzila je svoj profil skoro jednako kao što je mrzila i haljinu. Da nije morala brinuti o tome da bi je ljudi mogli zamijeniti za dječaka – a to se zapravo nije događalo, ali nisu prestajali komentirati kako im nalikuje, u svakom slučaju, da nije morala brinuti o tome – nikad ne bi odjenula ružičasto. A ni bisere. Bilo je nešto strašno banalno u načinu na koji su biseri svjetlucali. Ovoga si je trenutka odvlačila pažnju time što je u mislima trgala haljinu na komade, trgala s nje volane i bisere i tanke rukave. Da je imala izbora, odjenula bi haljinu boje šljive, sašivenu od rebraste svile i odmaknula kosu s lica, ne bi imala niti jedan jedini uvojak. Jedini ukras u kosi bilo bi ogromno pero – i to crno – koje bi bilo nagnuto unazad tako da bi joj dodirivalo rame. Ako bi joj rukavi bili dugački do lakta, obrubila bi ih tankom vrpcom crnog krzna. Ili možda nježnim pahuljastim flanelom, a isto tako bi obrubila vrat; ta bijela nježna tkanina činila bi snažan kontrast tamnoljubičastom satenu. To je dovelo do zamisli da bi mogla dodati haljini ovratnik obrubljen tankom vrpcom flanela. Bilo bi još bolje kad rukavi ne bi bili od neprozirne tkanine, nego od one skoro prozirne, poput nove indijske svile koju je odjenula sinoć njezina prijateljica Lucinda, ali ona bi je proširila, tako da bi se nadimala, a zatim čvrsto skupila oko lakta. A možda bi bilo efektnije skupiti je oko zapešća... Zamišljala si je kako ulazi u plesnu dvoranu tako odjevena. Nitko se ne bi zamarao time izgleda li ona kao djevojka ili dječak. Zastala bi na trenutak na vrhu


stuba, pričekala da je svi pogledaju, a zatim bi otvorila svoju lepezu... Ne, lepeze su bile previše dosadne. Trebala bi smisliti nešto novo. Prvom čovjeku koji bi je pozvao na ples i obratio joj se s ‘gospođice Saxby’, udijelila bi pomalo umoran ali ipak zadovoljan osmijeh. – Zovite me Theo – rekla bi, a sve bi matrone bile tako skandalizirane da bi cijele večeri razgovarale samo o tome. Theo je bila ključna riječ: to ime bi odgovaralo onome kako su se muškarci zanosili jedni drugima, kako su imali prisnije odnose sa svojim prijateljima nego sa suprugama. Vidjela je ona to kod Jamesa. Kad je imao trinaest godina, doslovno je obožavao kapetana momčadi kriketa na Etonu. Zato je smatrala da kad bi začešljala kosu unazad, i odjenula opravu koja bi podsjećala na dresove koje nose igrači kriketa, svi bi joj ti muškarci koji su obožavali svoje kapetane pali pod noge. Toliko se udubila zamišljajući se odjenutu u strogi kaputić sličan uniformi koju nose dječaci s Etona, da isprva nije ni čula kucanje na vratima. Ali nakon što ju je uporno – Daisy! – prenulo iz transa, ustala je sa sofe i otvorila vrata spavaće sobe. – O, zdravo James – rekla je, ne mogavši skupiti dovoljno entuzijazma kad ga je ugledala. Zadnja stvar koju želite kad ste u stanju melankolije jest vidjeti prijatelja koji odbija ići na balove unatoč tome što jako dobro zna su da sva tri tjedna njezine prve sezone bila užasna. Nema on pojma kako je to strašno. Kako bi uopće i mogao imati? Bio je strahovito zgodan, prilično šarmantan kad se ne bi pretvorio u zvijer, a bio je i budući vojvoda. Bilo je to stvarno previše da bi bilo pravedno. – Nisam znala da si ti. – Kako nisi znala da sam ja? – pitao je James, otvarajući vrata i nadvivši se nad njom, sad kad je vidio da je pristojno odjevena. – Ja sam jedini na svijetu koji te zove Daisy. Mogu li sad ući? Theo uzdahne i odmakne se. – Bi li se malo više potrudio zvati me Theo? Već sam te to valjda zamolila stotinu puta. Ne želim biti Theodora, ni Dora, ni Daisy, također. James se baci na stolac i rukom si prođe kroz kosu. Kako je izgledao, činilo se da je cijelog jutra loše volje, zato što mu je još polovica kose stršala u vis. Bila je to lijepa kosa, bogata i gusta. Nekad je izgledala crno, ali kad bi je prošarale zrake sunca, pojavili bi se pramenovi boje mahagonija. Još jedna stvar kojom joj se mogao zamjeriti. U njezinoj kosi nije bilo ničeg profinjenog. Bila je gusta, također, ali boja joj je bila staromodno žućkastosmeđa. – Ne – rekao je ravnodušno. – Ti si za mene Daisy, a to ime ti i odgovara. – Ne odgovara mi – odgovorila je. – Tratinčice su lijepe i svježe, a ja nisam ništa od toga. – Ti si lijepa – rekao je on mehanički, ne udostojavši je se čak ni pogledati.


Zakolutala je očima, ali stvarno nije bilo razloga dalje inzistirati na tome. James je nikada nije dovoljno dobro pogledao da bi uopće primijetio je li se ona možda proljepšala... a zašto i bi? Kako je od nje bio stariji samo dvije godine, dijelili su dječju sobu praktički od rođenja, što je značilo da se dobro sjećao kako je trčkarala naokolo u pelenama i kako bi je sestra Wiggan nalupala kad bi se pravila pametna. – Kako je bilo sinoć? – naglo je upitao. – Strašno. – Je li se Trevelyan pojavio? – Geoffrey je bio tamo – rekla je smrknuto. – Samo me nije nijednom pogledao. Plesao je dvaput – dvaput – s onom Claribel koja ima oči poput krave. Ne mogu je podnijeti i ne mogu vjerovati da je on može podnijeti, što znači da je njemu samo stalo do njezina bogatstva. Ali ako je to tako, zašto nije sa mnom plesao? Moje je nasljedstvo vjerojatno dvaput veće od njezinog. Misliš li da on to ne zna? I ako je tako – rekla je, ne zaustavivši se da udahne – bi li mu ti to nekako spomenuo, a da to ne bude strašno očito? – Naravno – rekao je James. – Već se čujem kako mu govorim ‘Onda, Trevelyane, ti jedan nespretnjakoviću ravnih stopala, znaš li ti da Theodorino nasljedstvo iznosi tisuću funta godišnje? I usput, kakav si to ono par lijepih sivih konja upravo kupio? – Mogao bi se potruditi smisliti neki prikladniji način – rekla je Theo, iako ga se sama nije mogla dosjetiti. – Geoffrey nema ravna stopala. I njegovo je držanje jako profinjeno. Trebao si ga samo vidjeti kako pleše s onom glupačom Claribel. James se namršti. – Je li to ona koja je odrasla u Indiji? – Da. Ne razumijem zašto je nije progutao neki dobronamjerni tigar. Sve te njezine obline... bila bi mu odličan desert za nedjeljni objed. – No, no – rekao je James, a tračak smiješka prvi mu se put pojavio u očima. – Mlade dame u potrazi za supruzima bi trebale biti krotke i slatke. Ne budeš li pazila na ponašanje, sve će te one matrone proglasiti neprikladnom, a onda ćeš stvarno imati problema. – To je samo dio mojih problema. – A koji je drugi dio? – Nisam ni ženstvena ni krotka, nisam čak ni lijepo zaobljena. Nitko me uopće ne primjećuje. – I tebi je to grozno – nacerio se James. – Da, jest – rekla je. – I nije me to sram priznati. Mislim da bih mogla privući puno muškaraca kad bi mi barem bilo dopušteno da budem to što jesam. Ali s


ovim ružičastim volanima i bisernim ukrasima, još više nalikujem nekom muškarcu. A i osjećam se ružnom, a to je najgore od svega. – Ja uopće ne mislim da ti izgledaš kao muškarac – rekao je James, konačno je pregledavši od glave do pete. – Znaš za onu opernu plesačicu s kojom nešto petljaš? – Ti ne bi smjela znati za Bellu! – A zašto ne? Mama i ja smo bile u Ulici Oxford kad ste prošli kraj nas u otvorenoj kočiji, pa mi je mama sve objasnila. Ona čak zna i to da ti je ljubavnica operna plesačica. I moram ti reći, James, mislim da je nevjerojatno da si našao ljubavnicu koju svi poznaju, čak i ljudi poput moje majke. – Ne mogu vjerovati da ti je gospođa Saxby rekla takve gluposti. – Što? Zar ona nije operna plesačica? On se namršti. – Ti bi se trebala praviti da takve žene ne postoje. – Ne budi lud, Jamese. Dame znaju sve o ljubavnicama. A ti nisi ni oženjen. Ako nastaviš s tim kad se oženiš, onda ću biti posebno zla prema tebi. Bez sumnje ću sve ispričati tvojoj ženi. Zato se pazi. Ja to ne odobravam. – Ne odobravaš Bellu, ili ne odobravaš brak? – Ne odobravam oženjene muškarce koji se provode po Londonu s pohotnim ženama, kose boje pijeska, i jednako tako čvrstog morala. Zastala je na trenutak, ali James je samo zakolutao očima. – Znaš, nije lako smisliti doskočicu bez prethodne pripreme – rekla mu je. On za to očito nije mario, pa se vratila temi. – Sve je to u redu zasad, ali morat ćeš se odreći Belle kad se oženiš. Ili kako god da će se zvati njezina zamjena u to vrijeme. – Ne želim se oženiti – rekao je James. Čula se neka napetost u njegovu glasu koja je natjerala Theo da ga bolje pogleda. – Svađao si se s ocem, zar ne? On kimne. – U knjižnici? On ponovno kimne. – Je li te pokušao umlatiti onim srebrnim svijećnjakom? – upitala ga je. – Cramble mi je rekao da će ga skloniti, ali jučer sam primijetila da je još uvijek tamo. – Razbio je porculansku pastiricu.


– Aha, to nije problem. Cramble je na sajmu kupio cijelu kolekciju i poslagao ih posvuda po kući, na očitim mjestima, u nadi da će tvoj otac posegnuti za njima, a ne za nečim vrijednim. Bit će vrlo sretan čuti da mu plan odlično uspijeva. Onda, zašto ste se svađali? – Želi da se oženim. – Stvarno? – Theo osjeti ne baš ugodan ubod iznenađenja. Naravno da se James morao oženiti... jednoga dana. Ali u ovom trenutku joj se sviđao ovakav kakav je... njezin. Ma dobro, njezin i Bellin. – Ti si premlad – rekla je zaštitnički. – Tebi je tek sedamnaest, a tražiš muža. – Ali to je prava dob za udaju za žene. Mama mi nije dopustila da debitiram prošle godine baš iz tog razloga. Muškarci bi treba li biti puno stariji od devetnaest. Mislim da je trideset ili trideset jedna najbolja dob. I još nešto, ti si previše djetinjast za svoje godine – dodala je. James je pogleda iskosa. – To nije istina. – Istina je – odgovori mu samozadovoljno. – Vidjela sam kako skakućeš oko Belle, praviš se važan s njom i pokazuješ je svima kao da je nov kaput. Vjerojatno sije smjestio u neku užasnu malu kućicu presvučenu crvenim satenom. Sad ju je već stvarno ružno gledao, što Theo nije nimalo uznemirilo, već joj je to bila potvrda da ima pravo. – Barem je mogla izabrati neku od nijansi plave. Žutokose žene uvijek misle da im uz ten bolje pristaje ružičasta. Ali plava, tamnije nijanse, ili čak ljubičasta, bila bi znatno prikladnija. – Reći ću joj to. Shvaćaš li ti, Daisy, da ne bi smjela ni spominjati žene poput Belle u pristojnom društvu, a kamoli davati savjete o tome kako bi trebale uređivati svoja ljubavna gnijezda? – A otkad si ti to pristojno društvo? I nemoj me zvati Daisy – odvrati mu Theo. – S kime se planiraš vjenčati? – nije joj se svidjelo ni izgovoriti takvo pitanje. Postojala je kod nje neka crta posesivnosti kad je James bio u pitanju. – Nemam nikoga u planu. – Međutim kad je to izgovorio, usna mu se trznula. – Lažeš! – povikala je, ne želeći to propustiti. – Ti imaš nekog u planu! Tko je ona? On uzdahne. – Nemam nikoga. – S obzirom na to da ove godine nisi bio ni na jednom jedinom balu, ne mogu zamisliti na koga si bacio oko. Jesi li išao prošle godine na koji bal, kad sam ja još bila u školskim klupama? Naravno, ja moram odigrati važnu ulogu u izboru tvoje zaručnice – rekla je Theo s entuzijazmom. – Ja te poznajem bolje od bilo kog drugog. Mora biti muzikalna, s obzirom na to kako ti imaš lijep glas.


– Ne zanima me nitko tko zna pjevati – James je zabljesne pogledom na način koji se Theo sviđao u tajnosti. Većinu vremena s njom on je bio samo smiješni, šašavi “brat” kojeg je imala čitavog života, ali katkada bi zaiskrio od bijesa i onda bi ga ona vidjela u sasvim drugom svjetlu. Izgledao bi kao muškarac, pomislila je. Baš čudno. Odmahnula je rukom. – Za Boga miloga, James, smiri se. Mora da sam propustila siguran znak da lažeš – nacerila mu se. – Zar misliš da ću te zadirkivati zbog izbora? Ja, koja sam ti izbrbljala kako obožavam Geoffreyja? Ti se bar ne moraš zabrinjavati oko toga da će te tvoja voljena sasvim previdjeti. Ti si vrlo zgodan, djevojke te ne poznaju dovoljno da bi otkrile tvoje mane, a pjevaš kao anđeo kad te netko konačno nagovori na to, i još ćeš jednog dana imati i titulu. Da si jučer bio na balu, trgale bi se da plešu s tobom, a ja bih ih lijepo promotrila sa strane. – Mrzim balove – rekao je James, ali zapravo nije obraćao pozornost. Pokušavao je on nešto odgonetnuti, prepoznala je to iz njegova držanja. – Nije valjda udata? – upita Theo. – Udata? Tko je udat? – Žena koja ti je zarobila pozornost! – Nema nikakve žene. – Rub usne mu se nije nakrivio, pa je vjerojatno govorio istinu. – Petra Abbot-Sheffield jako lijepo pjeva – rekla je Theo obzirno. – Mrzim pjevanje. Theo je to znala, ali mislila je da će on to zasigurno prerasti. Kad bi James u crkvi pjevao Nek’ dugo nam živi naš slavni kralj, njoj bi po cijelom tijelu krenuli trnci od ljepote, od načina na koji bi mu glas odzvanjao od greda i zatim se uskladio s anđeoskom trubom u stihu Gdje, o gdje, smrti mračna, sad je tvoj žal? Kad god bi James pjevao, ona bi pomislila na svijetlozeleno proljetno lišće. – Zar nije zanimljivo to što ja razmišljam kroz boje – upitala ga je sada – a ti razmišljaš kroz glazbu? – Uopće nije, jer ja ne razmišljam o glazbi. – Ali trebao bi razmišljati – ispravila se Theo. – S obzirom na tvoj glas. – Ali bilo je očito da je loše raspoložen, a naučila je tijekom godina da ga ne treba izazivati kad je takav. – Kad bih barem ja imala sve tvoje prednosti. – Bacila se na krevet i privukla koljena da bi ih obgrlila rukama. – Da sam ja ti, Geoffrey bi mi bio pod nogama. – Sumnjam u to. On ne bi želio suprugu koja se mora brijati dvaput dnevno.


– Znaš ti na što ja mislim. Sve što mi treba jest da ljudi počnu obraćati pozornost na mene – rekla je Theo, ljuljajući se malo naprijed-nazad. – Kad bih ja barem imala i najmanju publiku, bila bih zabavna. Znam da bih bila, James. Mogla bih satima pričati o Claribel. Treba mi samo jedan pravi udvarač koji nije lovac na miraz. Netko tko bi... – Na pamet joj padne jedna zamisao, sasvim sređena i divna. – James! – Što je? – podigao je glavu. Zakratko je, pogledavši ga, zamalo odbacila svoju zamisao. Pogled u očima bio mu je sasvim tragičan, obrazi su mu bili upali, kao da nije u posljednje vrijeme dovoljno jeo. Izgledao je iscrpljeno. – Jesi li ti dobro? Što si zaboga radio sinoć? Izgledaš poput pijanice koja je noć provela u mračnoj uličici. – Dobro sam. Moralo se pretpostaviti da je prošlu noć proveo utapajući se u konjaku. Njezina je majka smatrala sasvim normalnim da se gospoda opijaju do besvijesti dok ne navrše tridesetu. – Imam jednu zamisao – rekla je, vraćajući se na stvar. – Ali to bi značilo da bi ti trebao odgoditi svoje planove za vjenčanje. – Nemam ja takvih planova. Ne želim se oženiti, bez obzira na to što moj otac misli o tome. – James se znao strahovito duriti kad bi to želio. Stvar se malo popravila kad je navršio petnaestu, ali ne baš puno. – Znaš li što najviše mrzim na svijetu? – Sigurna sam da ćeš reći da je to tvoj otac, ali ti zapravo to ne misliš. – Osim njega. Mrzim se osjećati krivim. – Tko tebe tjera da se osjećaš kriv? Pa ti si savršen nasljednik kuće Ashbrook. Ponovno je rukom prešao kroz kosu. – To je ono što svi misle. Ponekad bih ubio da mogu pobjeći tamo gdje nitko nikada nije čuo za grofove i plemićke dužnosti i sve to. Gdje o čovjeku sude na temelju onoga tko je, a ne na temelju njegove titule i ostalih koještarija. Theo se namršti. – Ne vidim kakve to veze ima s krivnjom. – Nikada ja neću biti dovoljno dobar. – Ustao je i krenuo na drugu stranu sobe pogledati kroz prostor. – Ti si smiješan! Svi te vole, uključujući i mene iako ti to ništa ne znači, ne znam što bi to trebalo biti da bi ti nešto značilo. Poznajem te bolje od bilo koga i ako ja kažem da si dovoljno dobar, onda jesi. Okrenuo se, a ona osjeti olakšanje ugledavši mali smiješak na njegovu licu. – Daisy, što misliš, bi li ti mogla jednom pokušati preuzeti Parlament?


– Nisu oni te sreće! – odgovorila je. – A sad ozbiljno, James, hoćeš li barem saslušati moj plan? – O osvajanju svijeta? – O osvajanju Geoffreyja, a to mi je sad važnije. Kad bi se ti pravio da mi se udvaraš, barem toliko dugo da me primijete, to bi mi puno značilo. Ti nikada ne dolaziš na balove, a kad bi me počeo pratiti, tada bi se svi pitali zašto to činiš, i ubrzo bih se nekako našla u situaciji da razgovaram s Geoffreyjem o nečemu... onda bih ga imala priliku šarmirati pa bio možda previdio moj profil i tada bi bio moj. – Naslonila se na stolac, pobjedonosno. – Zar to nije sjajan plan? James je pogleda iskosa. – Ima nekih prednosti. – Poput? – Otac bi mislio da ti se udvaram pa bi me nakratko ostavio na miru. Theo zaplješće. – Savršeno! Potpuno sam sigurna da će Geoffrey s tobom željeti razgovarati. Zar on nije bio predsjednik učeničkog zbora za vrijeme tvoje posljednje godine na Etonu? – Da i zato ti odmah mogu reći da Trevelyan ne bi bio ugodan suprug. On je prepametan za svoje dobro. I ima ružnu naviku šaliti se na tuđi račun. – Zato mi se i sviđa. – Da ne spominjem da je ružan kao lopov – dodao je James. – Nije ružan! On je predivno visok i oči su mu brončano smeđe boje. Podsjećaju me na... – Daj, nemoj – rekao je James s gađenjem. – Ne želim to čuti. – Na jutarnju čokoladu – rekla je Theo, ignorirajući ga. – Ili na Tibove oči kad je bio štene. – Tib je pas – rekao je James, pokazujući kako je nadaren za isticanje očitih činjenica. – Ti misliš da ljubav tvoga života izgleda kao desetogodišnji predebeli pas? – Sad ju je već počeo zadirkivati. – Imaš pravo! Trevelyan stvarno ima pomalo pseći izgled. Kako to ranije nisam primijetio? Pokazujući da nije bez veze provela sedamnaest godina kao član kućanstva vojvode od Ashbrooka, Theo baci jednu cipelu ravno Jamesu u glavu. Okrznula mu je uho, a to je dovelo do nimalo ljupkog (i prilično djetinjastog) prizora u kojem ju je on krenuo naganjati po spavaćoj sobi. Kad ju je ulovio, zgrabio ju je oko stručka, nagnuo je nazad i protrljao joj šake o tjeme na što je ona odgovorila bijesnim urlikom. Bio je to jedan od prizora koji su se često događali u Theinoj spavaćoj sobi, a i u drugim prostorijama na Ashbrookovom imanju.


Ali unatoč tome što je Theo urlala i udarala ga po prstima, James je iznenada shvatio da u naručju drži mirisni komad prave žene. To su bile grudi pritisnute o njegovu ruku. A Daisyina okrugla pozadina se pripijala o njega i on je to osjetio. Nesvjesno je naglo povukao ruke, a ona je pala na tlo uz vrlo glasan udarac. Dok se podizala, trljajući si koljeno, u glasu joj se čuo iskren bijes. – Što je tebi? – korila ga je. – Nikad me prije nisi pustio da padnem. – Ne bismo se smjeli tako igrati. Mi smo... Ti ćeš uskoro biti udana žena. Theo ga pogleda poprijeko. – I ruka me boli – dodao je James brzo, osjećajući kako mu obrazi gore. Mrzio je lagati. A posebno je mrzio lagati Daisy. – Meni izgledaš u redu – rekla je, pogledavši ga brzo. – Ne vidim nikakvih ozljeda koje bi te natjerale da me pustiš da padnem poput šalice za čaj. Tek kad je James izletio iz sobe, kad je Theo utonula na krevet, razmislila je što jest osjetila. Vidjela je ona već tu izbočinu na hlačama muškaraca. Ali šokiralo ju je vidjeti je na Jamesu. Nije ona o njemu razmišljala na taj način. Ali onda, odjednom, ipak jest.


3. POGLAVLJE Osam sati kasnije... dušo, jesi li spremna? – Gospođa Saxby ušla je panično u Theinu T heodora, sobu. Theo je često znala pomisliti kako joj majka nalikuje na noja, sa svojim dugim vratom i nogama, i time kako je neprestano bila u pokretu.

U ovom je trenutku jako bio vidljiv baš taj vrat na kojem su svjetlucali dijamanti. – Reci mi kako izgledam – zahtijevala je čuti njezina majka. – Kao katedrala sv. Pavla za Božić – rekla je Theo, poljubivši je. – Sva sjajiš i zgodna si, a ogrlica ti izgleda kao da je napravljena od zvijezda. Majka joj se malo zarumeni. – Nosim malo previše dijamanata, zar ne? Ali to je grofičin bal koji se održava samo jednom godišnje. Za tu priliku treba odjenuti najljepšu odjeću. – Ili staviti najljepše dijamante, kao u tvom slučaju – složila se Theo. – Daj da te pogledam, draga – rekla je njezina majka, odmičući se. – Ova je oprava jako zgodna. – Mrzim zgodno – rekla je Theo, znajući da to mišljenje ima važnosti. – Zgodno izgleda užasno na meni, mama. – Izgledaš stvarno dražesno – odgovorila je njezina majka, a iskrenost joj je obasjavala cijelo lice. – Kao najzgodnija, najdražesnija djevojka u cijelom Londonu. – Zar ne misliš da si malo zaslijepljena majčinskim osjećajima? – upita je Theo, zagrlivši je snažno. – Nimalo. Niti malo. – Sinoć sam čula dvije djevojke kako govore da izgledam kao dječak – rekla je Theo, prisjećajući se toga s jednakim zadovoljstvom s kojim bi se prisjećala zubobolje. – I molim te, nemoj mi ni spominjati da misliš da sam slatka. Majka joj se namršti. – To je smiješno. Kako bi netko uopće mogao tako nešto pomisliti? One su vjerojatno slijepe, poput jadne Genevieve Heppler. Njezina joj majka ne dopušta da nosi naočale pa je ona sinoć naletjela ravno na mene.


– One to misle zato što ja stvarno izgledam kao dječak – odgovorila je Theo. Ali nije očekivala da će se majka s njom složiti pa se majka nije ni složila s njom. – U svakom slučaju – rekla je – James i ja smo smislili način na koji ćemo postići da me onaj predivni Geoffrey zapazi. Iz nekog razloga, gđa Saxby nije mislila da je mladi lord Geoffrey Trevelyan tako savršen kao što je to mislila Theo. Međutim, nije ona njega tako pomno proučavala čitava tri tjedna, kao što ga je Theo proučavala, iako izdaleka, s obzirom na to da su izmijenili jedva koju riječ. – James će se pretvarati da mi se udvara – objasnila je Theo, okrećući se prema prozoru i izravnavajući kovrče koje joj je sobarica uvijala čitav sat. Usta gospođe Saxby se neelegantno razjape. – Što će on učiniti? – On će se pretvarati – samo će se pretvarati, očito – da mi se udvara. Njegov je otac odlučio da je vrijeme da si James nađe ženu. A on to ne želi. Znaš kako mrzi već samo pojaviti se na balu, a kamoli razgovarati pristojno s nekom damom. Ali ako bude izgledalo da trči za mnom po plesnoj dvorani, ne samo da će vojvoda biti zadovoljan, nego će to svi primijetiti, zato što James nikada ne dolazi na takve događaje. I to znači da će primijetiti mene. – Primijetit će oni tebe, istina – reče njezina majka. – Kad me konačnu budu primijetili, privući ću i Geoffreyjevu pažnju – dodala je Theo. Taj plan zvučao je prilično glupavo kad ga se na glas izgovorilo. Muškarca poput lorda Geoffreyja Trevelyana vjerojatno nije bilo briga za to što bi djevojka konjska lica poput njezinoga s njime izmjenjivala pametne opaske. Ali njezina je majka djelovala iznenađujuće blagonaklono. Zatim joj se lice namrštilo i oštro ju je upitala: – A čija je to bila zamisao? – Moja – prizna Theo. – Ne mislim da se Jamesu baš svidjela, ali nisam mu dala priliku da me odbije. Uostalom, to je savršeno rješenje za vojvodine zahtjeve da se oženi. On je izrazito premlad, zar ne misliš? Nije mu još ni dvadeset. – Ne znam ništa o tome – rekla je njezina majka. – U pogledu zrelosti, već sada je barem desetljeće stariji od svog oca. A prema onome što čujem, treba se oženiti jako bogatom djevojkom da bi bio u stanju popraviti imanje kad Ashbrooka pogodi kap. Mislim da je to razlog zašto ga vojvoda stavlja u promet. – Ti mi uvijek govoriš da ne budem zajedljiva – reče Theo. –Ali samo poslušaj sebe, mama. Zar moram nositi ove bisere? Prezirem bisere. – Mlade dame nose bisere. Što to radiš, draga? Theo podigne pogled s pisaćeg stola. – Prepravljam svoju listu. Za slučaj da ikada budem bila u prilici odijevati se po vlastitom izboru. – Pišeš nešto o biserima?


– Da. Dodala sam još dva pravila u zadnjih nekoliko dana. Biseri su za svinje. – I debitantice – dodala je njezina majka. – A koje je drugo pravilo? – Ono ti se neće svidjeti – Theo primijeti. – Etonijanci su vrijedni pažnje. – Nije da mi se ne sviđa. Ali mislim da titula bolje sudi o čovjeku od obrazovanja. A također, ima i drugih škola osim Etona, draga moja. – Mama! Ta lista nema nikakve veze s mogućim supruzima. Ona samo govori o tome kako ću se odijevati kad budem imala priliku biti to što jesam. Da skratim, kad se udam. Etonijanski jutarnji kaput je stvarno prelijep. Ne marim nimalo za tijela koja ga nose, osim ako je riječ o mojem. – Nadam se da neću doživjeti da te vidim kako se oblačiš poput školarca – rekla je njezina majka, vidljivo zadrhtavši. – Ne volim to ni zamišljati. – Zar se ne sjećaš kako je James obožavao kapetana svoje kriketske momčadi tijekom prvog semestra? Izgledati poput školarca može biti izuzetno glamurozno, ako smislim kako to provesti. Barem će djevojke prestati tako silno suosjećati sa mnom zbog mog profila. – Evo što ti ja savjetujem – rekla je njezina majka, okrećući se od ogledala. – Svaki put kad osjetiš i najmanji trag suosjećanja kod neke od tih praznoglavih malih djevojaka, podigni ruku i dotakni bisere svoje bake. Možda ih ti prezireš, Theodora, ali oni su vrijedni kao većina miraza tih djevojaka. Mnogo se toga može reći za nevezanu osobnu imovinu kad je riječ o atraktivnosti. – Približim li se ikad Geoffreyju, pobrinut ću se da mu usmjerim pozornost na njih. Možda da provučem uzicu s biserima kroz zube, da budem sigurna da će ih vidjeti. – Došla je majci s leđa i zagrlila je. – Ne znam zašto nisam ispala tako lijepa kao ti, mama. – Ti jesi... Theo je prekine. – Tišina. Ja imam dugačak nos i bradu i izgledam poput muškarca. Ali pretrpjela bih ja to kad ne bih morala na sebi nositi toliko tih bijelih ukrasa pa izgledam kao zapjenjeno mlijeko. Majka joj se nasmiješi u zrcalo. – Ne postoji sedamnaestogodišnjakinja u Londonu koja ne žudi za tim da odjene navečer neku drugu boju osim bijele. Ostvarit će se to tebi uskoro. – Da, kad postanem lady Geoffrey Trevelyan – reče Theo, zasmijuljivši se.


4. POGLAVLJE Rezidencija Devonshire Bal grofice od Devonshirea

K

ad se vojvodska kočija zaustavila ispred rezidencije Devonshire, Theo je iskočila nakon svoje majke, praćena pokornim, ali loše raspoloženim Jamesom. Zastali su na ulazu plesne dvorane prilično dugo dok ih nisu najavili, ali na Theino razočaranje, nitko izgleda nije primijetio da je stigla u pratnji najbolje ženidbene prilike te godine. Istina, nitko do toga trenutka nije ni pomišljao da bi bilo moguće uhvatiti Jamesa. – Žalostan skup – rekla je gospođa Saxby nezadovoljno, pretražujući pogledom dvoranu. – Grofica zacijelo nije pregledala popis gostiju. Povući ću se u gornje odaje i odigrati rundu ili dvije piketa. Ovakvom se razvoju događaja nadala Theo, tako je i planirala. – James će me otpratiti kući – rekla je istoga časa. – Sumnjam da će htjeti dugo ostati. Moramo ga polako uključiti u pristojno društvo. Zapravo, James je već počeo potezati kravatu. – Tu je paklenski vruće. Ostat ću najviše pola sata. Theina majka baci još jednom pogled po dvorani i ode u gornji salon gdje će s prijateljicama igrati piket čitave večeri. – Povuci se! – zasiktala je Theo na Jamesa, čim joj je majka nestala iz vidokruga. – Što? Theo ga povuče u predvorje. – Sad kad je mama otišla, treba mi malo vremena. – Gurnula ga je niz hodnik i otvorila prva vrata koja je ugledala. Ispalo je da je to lijep mali salon s – na sreću – jednim ogledalom iznad kamina. Skinula je bisere i strpala ih Jamesu u džep. – Upropastit će mi kroj kaputa – pobunio se. – Kao da ti je to važno! Mama kaže da vrijede više od miraza pa se, molim te, potrudi da ih ne izgubiš. On se namršti, ali popusti. Zatim je naglo povukla ružičasti volan s dekoltea – planski je olabavila šavove ranije toga popodneva – i volan je poslušno skliznuo s njezine haljine. – Pitam se što ti to radiš? – rekao je James, prilično uznemiren.


– Ne smiješ nositi prsluk tako nisko. Nemaš ništa čime bi pokrila svoje... sebe. – A zašto ne bih smjela? Nije ni približno tako nizak kao kod mnogih žena ovdje. A sve one imaju grudi poput nojevih jaja, kad ih usporediš s mojima. Ja nemam baš puno za pokazati, ali barem mogu izložiti ono što imam. – Ti to nikako nećeš učiniti – rekao je, ali glas mu je odavao da je malo zadivljen. Theo ga pogleda. – To su samo grudi, James. On se namršti, odmakne se korak i nakašlje se. – I to prilično lijepe, vjeruj mi – rekla je, nasmiješivši mu se zločesto. – Zasigurno jedna od mojih boljih značajki. – Jednim potezom ružičasti su volani skinuti s njezine lijeve ruke, a ubrzo zatim i s desne. Izvukla je igle iz pažljivo uređenih kovrča i pustila kosu da joj padne preko ramena. Uzevši komadić čipke boje bakra iz torbice, omotala ju je oko kose, odmakla je s čela i učvrstila je na vrh glave iglama kako ne bi ispala. Izgledalo je to kao pomalo razbarušena punđa, ali kontrast između njezine kose i bakrene čipke bio je zasigurno zanimljiv. – Izgledaš drukčije – rekao je James, gledajući je poprijeko u zrcalu. – Izgledam bolje – rekla mu je Theo, sa samouvjerenošću osobe koja je uvježbavala omatanje kose čipkom pet puta toga popodneva. – Misliš li da će mu se svidjeti? James je ponovno gledao u njezin dekolte. – Kome? – Geoffreyju, naravno! – rekla je Theo. – Stvarno, James, pokušaj me pratiti. – Pogledala se još jednom u zrcalo. Bez tih užasnih ružičastih volana njezina je haljina izgledala prilično profinjeno. Također, njezine su grudi izgledale dražesno, tako je ona barem mislila. – O! Zaboravila sam. – Posegla je u torbicu i izvukla iz nje broš koji je također pripadao njezinoj baki, ali taj je broš prizivao puno ljepša sjećanja. Bio je zlatan, u obliku ruže s malim privjeskom koji je visio pod njim. – Što će ti to? – upitao ju je James. – Mislim da takva vrsta nakita nije namijenjena haljinama poput tvoje. – Kakvim to? – Tvoja je haljina sašivena od tog laganog materijala – rekao je. – Praktički je prozirna. – Svilena mreža pokriva običan muslin – rekla mu je Theo. – Ova je mrežica izvezena zavijutcima i to je bez sumnje najsvjetlija točka ove jadne haljine. On se naviri malo bliže. – Zna li ti majka da ne nosiš donju haljinu?


– Naravno da nosim donju haljinu! – rekla je Theo neiskreno. Pričvrstila je broš točno ispod grudi, na vrpcu koja je okruživala gornji izrez haljine. – Uostalom, James, moje donje rublje nema nikakve veze s tobom. – Ima, kad ti vidim cijelu liniju noge – rekao je, mršteći se. – Tvojoj majci se to neće svidjeti. – Sviđa li se tebi? Naravno, pitam te to samo kao predstavnika tvojeg spola? – Moraš li govoriti takve stvari? – požalio se. Ali ipak je poslušno pregledao Theinu haljinu. Gurnula je nogu naprijed na taj način da joj se oblik ocrtavao, ali samo ocrtavao, kroz mrežastu svilu njezine podsuknje. – Izgleda vraški čudno – rekao je James bez uvijanja. – A tako izgleda i onaj dragulj koji si objesila točno ispod grudi. Ljudi će pomisliti da namjerno pokušavaš privući pažnju na to područje. – To mi je i namjera – rekla je samozadovoljno. Taj ukras jako se lijepo slagao s vrpcom u kosi. I štoviše, svakog gospodina koji na prvi pogled propusti uočiti njezin dekolte, potaknut će da ga još jednom pogleda. Da se ne spominje činjenica da je James bio najzgodniji muškarac na balu i nešto od njegove privlačnosti očešat će se i o nju. Provuče ruku kroz njegovu. – Sad sam spremna na ulazak. – Majka će te ubiti. Ili mene – dodao je, zvučeći još nesretnije. – Vidjela sam da si sad zurio u mene. – Nisam! – Zvučao je vrlo uvrijeđeno. – Da, jesi – odgovori mu Theo. – I, iskreno, James, ako si ti zurio u mene, i drugi će muškarci, također. Idemo sad u plesnu dvoranu. Spremna sam potražiti Geoffreyja. – Vidiš li ga igdje? – prosiktala je trenutak kasnije, smiješeći se i kimajući lady Bowler koja je djelovala izrazito zaintrigirano prizorom Jamesa uz Theine skute. Naravno da će je prizor zaintrigirati, imala je ona tri kćeri za udaju. – Koga? – upitao je James odsutno. Ponovno je krenuo potezati kravatu. – Mislim da ću se ugušiti. Neću ja tu izdržati ni pola sata. – Geoffreyja! – šapnula je, uštipnuvši ga za ruku. – Sjećaš se? Zato si ovdje. Moraš nas upoznati. James se namršti na nju. – Mislio sam da ti njega već poznaješ. – Ali on nikada nije obraćao pozornost na mene – odgovori mu Theo, za nju zapanjujuće strpljivo. – Rekla sam ti to već. James smrkne. – Imaš pravo. Ja sad moram povesti razgovor u smjeru miraza i objaviti da je tvoj veći od...


– Tiho budi! – Ponovno ga je uštipnula, tako snažno da se trznuo. – Računam na tebe da mi to nećeš upropastiti. – Neću. Pogled mu je izgledao pomalo opsjednuto. – Nije baš tako strašno biti ovdje, zar ne? – upita ga Theo, prilično osupnuta izrazom njegova lica. – Znam da ne voliš balove. Kad bi me samo odveo do Geoffreyja, obećajem ti da odmah možemo krenuti kući. Zastali su propustiti veliku skupinu ljudi koja je krenula do stola s pićima. – Mislim da činiš veliku pogrešku – rekao je. – U vezi s Geoffreyjem? James kimne. – Morao sam živjeti s Trevelyanom u Etonu i ne bih ponovio to iskustvo, niti ti ga poželio. – Ali drugačije je kad si u braku, budalice! – reče Theo. Mogla se zamisliti kako sjedi s nasuprot Geoffreyju za doručkom i kako čitaju novine. On je bio tako pametan i sigurno bi cijenio njezinu inteligenciju onako kako to nitko drugi ne bi, uključujući i Jamesa i njezinu majku. – U braku bi bilo još gore – rekao je James. Gužva pred njima se raščistila pa su krenuli dalje prema središtu plesne dvorane. – Ja sam ga barem mogao izmlatiti kad je bio posebno nesnosan. – Ne trebaš se ti nimalo zabrinjavati mojim brakom. Samo pazi gdje je on, hoćeš li? Nisam dovoljno visoka da bih vidjela preko glava. – Dobro, vidim Trevelyana – reče James, povlačeći je prema čistini u gužvi i pokazujući prema objektu Theina interesa. – Tamo je s Claribel. – Naravno – rekla je Theo, zastenjavši. – Ona je vraški zgodna. – Očijukaj s njom! – naredila mu je nakon što joj je ta zamisao pala na pamet. – Mogao bi se oženiti i gorom od nje, znaš. – Ti bi željela da se ja oženim tom preglupom Claribel? – rekao je James, ne baš učinkovitim šaptom. – Valjda ne bih – Theo upravo ugleda Geoffreyja i shvati da visi Jamesu na ruci, dok je odjednom počne obuzimati napad nervoze. Lord Geoffrey Trevelyan imalo je svijetlosmeđu kosu koju je nosio razbarušenu, nazivalo se to Titus frizurom, a odjeća mu je uvijek bila elegantna, mada ne previše napadna. Ali njegovo je lice bilo ono što je fasciniralo Theo. Bilo je usko i cinično, a uglovi očiju bili su mu neznatno podignuti prema gore. Već na prvi pogled bilo je jasno da je njegovo gospodstvo diplomiralo na Cambridgeu kao najbolji student na dvije katedre, filozofiji i povijesti.


Bio je prava vrsta čovjeka za Theo – ne toliko zgodan da bi ona uvijek morala biti svjesna da joj suprug izgleda puno bolje od nje. (Zapravo joj je bilo pomalo žao žene kojom će se James oženiti, tkogod ona bila; ta će žena zauvijek ostati u njegovoj sjeni). Ispalo je da Geoffrey stoji u središtu skupine prelijepih ljudi. Svi odreda imali su visoke jagodice, debele donje usne i lijepo oblikovane nosove. Što je bilo još gore, svi su izgledali užasno pametno, naravno, svi osim Claribel. Želudac joj je potonuo do koljena i na trenutak je pokušala zadržati Jamesa da ne krene prema njima. Ali baš ga je u tom trenutku skupina ugledala i lica su im se ozarila poput lica žena trgovaca kad ugledaju kraljicu. Bilo ih je čak i nekoliko koji su je pozdravili. Geoffrey je bio jedan od njih. – Gospođice Saxby – rekao je, naklonivši se. Thei je srce lupalo u grlu od čistog uzbuđenja. – Lorde Geoffrey – rekla je i naklonila mu se. – O, gospođice Saxby – rekla je lady Claribel Sennock svojim visokim piskutavim glasom. – Izgledate dražesno. Dođite, upoznajte moju sestričnu, lady Altheu Renwitt. – Poznajem je – rekla je Althea savršenom ravnodušnošću dok su joj oči klizile preko Theinog prsluka a zatim se, sasvim nesuptilno, prikovale na Jamesa. Gledajući je kako se smješka i pruža ruku da bude poljubljena, Theo zaključi da nema ničeg lakomijeg od mlade dame usred skupine poželjnih neženja. Althea je bila poput lisice u kokošinjcu. – Je li on vaša pratnja večeras? – prošapta Claribel. – Kako ste sretni što ste imali priliku odrastati s njim. Theo je stvarno poželjela da je Claribel neka zločesta žena; bilo bi je tada puno lakše mrziti. Ali ona je bila kao šalica mlakog mlijeka prije spavanja. – James mi je vrlo drag – rekla je Theo, trudeći se zvučati romantično. Upravo u tom trenutku Geoffrey ispriča neku šalu o svrgnutom kralju Imeretije koji je bio u posjetu engleskom dvoru posljednja dva tjedna i svi se nasmijaše. Theo se okrene, odlučivši biti jednako duhovita poput njega, bez obzira na temu. James je naravno bio usred cijele skupine, sasvim opušten. Bilo bi lako prezirati Jamesa. Kamo god bi krenuo, ljudima se barem sviđao, ako ga već nisu voljeli, a on se čak nije ni trudio biti duhovit. – Uistinu – rekao je Geoffrey – Njezino kraljevsko veličanstvo je zapravo vrlo diskretno, ima blagu narav i nema baš nijedan porok. – Kad se za nekog kaže da nema poroka – reče Theo, prije no što izgubi hrabrost – na kraju ispadne da ima više grijeha nego što mu je vlasi na glavi.


– Mislite da princeza od Imeretije ima tako puno grijeha – nadoveza se Geoffrey otežući. – Rado bih čuo više o tome, gospođice Saxby. Theo je bila svjesna da cijela skupina pozorno prati, pa joj je srce počelo još brže kucati i ako je uspjela održati neobavezan izraz lica. – Pohlepa je jedan od sedam smrtnih grijeha, a Njezino se veličanstvo kupa, priča se, u kadi od čistog srebra, rekla je nehajno mahnuvši lepezom. – Ima privatni kvartet koji ju uspavljuje uspavankama u nemirnim noćima kad ne može spavati. A sigurno ste primijetili da ima ljubavnika, baruna Gréberta, čovjeka s visećim brkovima i previše kose. On izgleda poput lava koji izigrava krotitelja lavova. Claribel se nervozno usplahiri, ali Geoffrey podigne obrve i pogleda Theo malo bolje, a na usnama mu se pojavi jedva primjetan smiješak. – A Njezino veličanstvo – upitao je. – Kako biste nju opisali? – Kao foksterijera u suknji – reče Theo. Geoffrey zabaci glavu i nasmije se, a svi ostali mladi muškarci učine to isto. Osim Jamesa. On se namrštio zato što mu nikada nije bilo drago kad bi ona bila zlobna, čak i kad je ta zloba bila duhovita. – Mislim da vas se prilično bojim – reče Geoffrey. Pogled mu je bio topao i pun divljenja. – Da, i trebao bi – izjavi James. – Lorde Islay, vi poznajete gospođicu Saxby bolje no itko – dodala je Claribel cijučući poput djevojčice. – Ona zasigurno nije opasna! Claribel je bila tako tupa da je Theo zaključila da se vrlo vjerojatno uopće ne šali. – Theodorin je jezik oštar poput napuklog zrcala – reče James. – Pih. Znam ja biti i dražesna! – reče Theo, očijukajući s Geoffreyjem preko ruba lepeze. – Da, a kad si dražesna, uvjerljiva si kao Marija Antoaneta kad je glumila pastiricu – odgovori James. – Tu je vraški vruće. – Ponovno je potegnuo kravatu, ovoga je puta uspjevši razvezati. – Islay, možda bi bilo dobro da pođeš – promumlja Geoffrey. – Izgledaš upadljivo neuredno, a to me jako podsjetilo na školu, ali ne na dobar način. Gospođice Saxby, imate izuzetan privjesak. Theo ga pogleda upravo u trenutku kad je podizao pogled s njezina dekoltea – bio je to trenutak u kojem su oboje uživali. –Dar moje bake – promumlja.


– Iste one bake koja je Theodoru učinila bogatom nasljednicom – rekao je James na način na koji bi to rekao netko tko je time izvršavao neugodnu dužnost. – Pa, mislim da je vrijeme da krenemo, draga. Geoffreyjeva se obrva podigne na ovo i on ustukne jedan korak. – Ali James – reče Theo. – Ja još nisam spremna ići. – Nasmiješila se Geoffreyju, promatrajući krajičkom oka Jamesa. Izgledao je kao da će eksplodirati pa je brzo odlučila da je vjerojatno za jednu večer učinila dovoljno da privuče Geoffreyjevu pozornost. Imala je osjećaj da će je potražiti sljedeće večeri, a i one koja će za njom uslijediti. Osjećajući se veličanstveno, Theo se nakloni u nekom neodređenom smjeru, prema Claribel i neugodnoj Althei i dopusti Jamesu da je odvuče van. James je koračao kroz prepunjenu plesnu dvoranu poput jednog od onih loše raspoloženih grčkih bogova. Theo je trčkarala kraj njega, osjećajući se previše sretnom da bi se požalila.


5. POGLAVLJE

M

islim da je ovo prošlo vrlo dobro – rekla je Theo kad su se smjestili u kočiji na putu kući.

– Ne, nije – odgovori James kratko. – Kako to smiješ reći? Geoffrey je bio vrlo osupnut mnome! – Vjerojatno su ga osupnule tvoje cice.

– Cice? Cice? James, ti stvarno ne bi smio koristiti takav žargon u mojem društvu – rekla je Theo pomalo razgaljeno. – Cice. Volim tu riječ. On se nagnuo naprijed, a ona shvati da je bijesan. – Nemoj ti meni počinjali s tim ‘James’. Nisi mogla očitije očijukati s Trevelyanom. – Istina. Namjera mi je da to bude očito. – Slušaj, sad ću ti nešto reći. Tebi nije mjesto uz tvog dragog Geoffreyja. Nipošto. – A zašto ne? – Njegov je jezik čak još otrovniji od tvojeg. Bio mu je običaj izazivati me, samo tako za zabavu, i ako ga ne bih sasvim ignorirao, pretvorio se u pravog gnjavatora. Theo prasne u smijeh. – Ti bi se uzrujao? – Rekoh ti, samo kad bih obratio pažnju na njega. Ti nisi ja, Theo. Ti bi ga slušala, a on bi te sasjekao na komade. – On će mene voljeti – objasnila je Theo. – A ja ću uživati u tome kako će sasjeći druge, jer zato što će me voljeti, ja ću toga biti pošteđena. – Nikoga nikad Trevelyan nije poštedio Čuo sam ga kako se šali i na račun vlastite majke. I da budem sasvim iskren, Daisy, on je jedan od onih ljudi koji se u svojoj koži najbolje osjećaju odjeveni kao žene. – Molim? – Baš kako sam rekao. – James se nagne natrag i pogleda je nepodnošljivo samozadovoljnim pogledom. – Ja ga poznajem, a ti ne. – Govoriš li ti to meni da njega zanimaju muškarci? – Zar postoji nešto što se ti ne usudiš izreći naglas? – zavapi James. – Ne, ne kažem to! Samo kažem da je on čudna ptičica, to je sve. Vrlo čudna. I nije za tebe. Ja ti neću dopustiti da se udaš za njega.


– Ti mi nećeš dopustiti da se udam za njega? Ti? – Theo se razbjesni. – Dobro, samo ću te podsjetiti da ti nemaš baš nikakve veze s tim za koga ću se ja udati. Nikakve! James je pogleda iskosa. – To ćemo tek vidjeti. – Nećemo mi ništa vidjeti – odbrusi mu. – Ako budem željela Geoffreyja, udat ću se za Geoffreyja. – Nećeš osim ako ti se ne bude sviđalo dijeliti s njim svoje svilene čarape. Theo se užasne. – Neopisivo si grub i trebao bi se ispričati. Ne razumijem zašto govoriš takve stvari o Geoffreyju. – Zato što je to istina. Živio sam s njim. Samo kad bi odjenuo suknju – a za to mu je bio dovoljan najmanji povod – prestao bi biti tako zajedljiv i ne bi ujedao nekoga svakih pet minuta. Ali, dobro, samo ti slobodno kreni. Valjda ga ti najbolje poznaješ. – Ja ga dobro poznajem. Možda ste se vi igrali pantomime kad ste bili u školi. Ali on je sad odrastao, iako ti nisi. – Dobro. Ja sam kriv za sve. – Nisi kriv za sve – reče Theo. – Ali ja mislim da malo bolje razumijem muškarce od tebe, James. Na kraju krajeva, ti još uvijek razmišljaš o Geoffreyju kao dječak. Ja ga gledam ženskim očima. James se namršti na nju. – Ženskim očima! Bljezgarija. – Kad bi me ti pratio još samo jednom – nagovarala ga je Theo – samo na kraljevski koncert sutra navečer, sigurna sam da mi kasnije više ne bi trebala pozornost koju dobivam vukući te sa sobom. Vidiš, Geoffrey me sada već primijetio. Još jedan susret bit će dovoljan. – Za što? Za iskrenu ljubav? – Moguće – rekla je Theo, razmišljajući o tome kako se Geoffreyjeva usta uvijaju samo u jednu stranu, a na drugu ne. – Možda. – Ti ne bi prepoznala pravu ljubav ni da te udari ravno u glavu – reče James, prekriživši ruke na prsima. – Pa, ni ti nisi neki stručnjak. Nemoj mi samo reći da ti osjećaš pravu ljubav za Bellu, jer sasvim dobro znaš da to nije istina. Ti si očaran njezinim ogromnim cicama koje je pokazivala svima na Ulici Oxford. – Slušaj ti mene – reče James, sada već pomalo uznemireno. – Ne smiješ početi rabiti tu riječ. To nije pristojno.


– Cice! – ponovila je Theo, jedva se suzdržavajući da mu ne isplazi jezik. Ipak joj je bilo sedamnaest godina. Morala se početi ponašati kao dama. – Zato je samo dodala: – Znam što vidiš u Belli, a to što vidiš, nije ljubav. – Bellini atributi nisu tema našeg razgovora – odgovori James. Theo se nasmije. – Onda njezino lijepo lice? Nisam baš sigurna. – Sad je dosta! – Tko će sa mnom razgovarati o ovakvim stvarima ako ti nećeš? – reče, naslonivši se opušteno u svom uglu kočije. – Ja neću. – Prekasno. Nemam nikog tko mi je poput brata kao ti – reče Theo, osjetivši da joj se malo spava. – Hoćeš li me probuditi kad stignemo kući? James je ukočeno sjedio u svom uglu i zurio u nju. Čak i pri slabom svjetlu svjetiljke u kočiji, dobro je vidio liniju njezinih butina. Da ne spominjemo njezine cice, grudi ili kako bi se to već nazvalo. Trevelyan ih je sigurno primijetio. James se na balu trebao prisiliti da ne posegne i odgurne čovjekovu glavu iz Daisyinog dekoltea. Neće se ona udati za Trevelyana. Ni pod kojim uvjetima. Čak – čak i u slučaju da se on sam bude morao njome oženiti da to spriječi.


6. POGLAVLJE Sljedeće večeri Kuća Carlton Rezidencija princa od Walesa je strahovito naljutilo to što ne samo da je James nije pratio na privatni T heu koncert princa od Walesa, već nije našao za shodno da se pojavi dok već nije bilo skoro vrijeme za večeru.

– Gdje si bio? Trebao si se pojaviti prije nekoliko sati – siktala je na njega, odvlačeći ga do drugog kraja salona gdje ih društvo s kojim je razgovarao nije mogla čuti. – Claribel se pretvorila u gips i zalijepila se na Geoffreyja, on nije imao vremena ni disati, a kamoli primijetiti da se i ja nalazim u prostoriji. – Pa sad sam ovdje – rekao je James. Theo ga bolje pogleda. Odjenuo je prelijepi kaput indigo plave boje s tamnozelenim baršunastim reverima, sasvim odgovarajućim za privatni koncert čiji je domaćin bio princ od Walesa. Ali bilo je nešto u njegovu licu, i njegovim očima... – Ti si pijan! – uzviknula je, pomalo zadovoljno. – Nikad te nisam vidjela drvenog. Spremaš li se ispovraćati ili ćeš se samo lagano ljuljati cijele večeri? Izgledaš poput biljke puzavice koju je netko zaboravio privezati za kolac. – Ja se nikad ne ljuljam! – zvučao je ogorčeno. – Sad se ljuljaš. Za Boga miloga, pogledaj ovo – zavapi, pokazujući prema Claribel koja se naslonila Geoffreyju na rame. – Kad ih ovako vidiš, pomislio bi da su već zaručeni. Ili da se i ona nalila poput tebe. Sumnjam da si ovog popodneva imao priliku u Whiteu spomenuti Geoffreyju moj miraz. – Zamisli, baš smiješno – reče James – Trevelyana nije bilo ni u klubu, ni u mojoj kočiji... čekaj... zato što je milo gledao lady Claribel. Kako dovraga misliš da sam imao priliku spomenuti tvoj miraz u nepostojećem razgovoru koji nismo vodili. Uostalom, sinoć sam ga spomenuo. To je dovoljno. – Nije on milo gledao nju, već ona njega. Ali još bolje, s obzirom na to da si pijan, vjerojatno bi sve zabrljao. – Što je još bolje? – pita James, prilično nalikujući na sovu. Theo ga pogleda i osjeti kako ju preplavljuje val ljubavi. – Ja te stvarno obožavam, James. Ti to znaš, zar ne?


– Nemoj mi govoriti da sam ti poput brata. Zato što ti ja nisam brat i ti bi o tome trebala voditi računa. Oboje bismo trebali o tome voditi računa. Zapravo, mi nismo brat i sestra, iako se možda tako osjećamo. Ponekad. – Možda bi bilo pametno da me uhvatiš pod ruku – predloži Theo. – Bit će te sutra sram ako padneš pred kraljevske noge poput upravo odsječenog drveta. – Ti se samo malo odmakni – reče James koji je sad već izgledao izrazito pijano. – Ja ću se nasloniti na zid i pravit ću se jednu minutu da razgovaram s tobom. Možda sam popio malo više konjaka nego što je to bilo pa... pa... pametno. Je li moj otac ovdje? – Naravno da je ovdje – reče Theo. – I ljut je što nisi došao kući i otpratio nas dovde. Imaš sreće što te još nije ugledao. Stajali su na jednom kraju prostorije u kojoj su se u rezidenciji Carlton održavali koncerti. Većina društva sjedila je na stolcima s uspravnim naslonima i pozorno pratila glavnu koncertnu točku večeri. Nitko izgleda nije primijetio njih dvoje koji su stajali na kraju prostorije. – Onaj momak tako udara u tipke da će sve u prostoriji od njega zaboljeti glava – požalio se James preglasno. – Zvuči jednako užasno kao što si i ti zvučala kad je tvoja majka još vjerovala da imaš sluha. – Ne smiješ tako govoriti! To je Johann Baptist Cramer – uzviknula je Theo. Ali istoga je trenutka shvatila da se nije vrijedno šokirati time što James nije prepoznao slavnog pijanista. On ne bi nikada svojevoljno nazočio cjelovečernjem koncertu. Kad ona sada ne bi nešto učinila, on bi napravio scenu. Primila ga je za ruku i odvukla ga iza visokog kineskog paravana ukrašenog lotosovim cvjetovima; barem sada netko tko bi se slučajno okrenuo ne bi vidio kako James pada na pod mrtav pijan. Zatim se ona nagnula na zid i povukla ga prema sebi. James se polagano zanjihao prema njoj, podupirući se tako što se upro rukama o zid, stavivši ruke svaku s jedne strane kraj njezine glave, stvarajući tako malu pećinu koja je mirisala na najbolji konjak i na svježi zrak, i uz to, samo malo na sapun. – Daj mi malo vremena da mi se glava razbistri – promumljao je. – O kojem ti sad vragu razmišljaš? Imaš najčudniji izraz lica koji sam ikada vidio. – Njušim te – rekla je Theo. – Nikad dosad nisam primijetila kako divno mirišeš. – Aha – James nije znao što sad s time, ali ipak se nije osjećao onako klimavo kao prije nekoliko sekundi. – Mislim da bih ti trebala potražiti šalicu čaja – predložila je. Iz nekog razloga – možda zbog onog čudnog susreta u njezinoj spavaćoj sobi dan ranije? – ona je


o Jamesu prestala razmišljati tako neobavezno kao što je to trebala. Bio je beznadno lijep. Naslijedio je svu eleganciju od svoga oca, ali brada mu je bila prilično jača, a oči puno mirnije iako je bio pijan. Upravo u tom trenutku njegovo se lice jako približi. – Zar ćeš sad pasti? – zacviljela je. Ali on nije pao. Umjesto toga, učinio je jednu jedinu stvar koju ona nikada nije mogla ni zamisliti da bi učinio: poljubio ju je. Njegove su se usne približile, a zatim dotakle njezine. Njegove su usne vrlo meke, pomislila je Theo u magli. To ju je iznenadilo, iako nije trebalo. Bio je to, na kraju krajeva, njezin prvi poljubac. Ali ipak, bio je tako različit od poljubaca koje je ona zamišljala. Zamišljala je poljupce kao nježno milovanje jednih usana drugima. Ali ovo što se upravo događalo nije bilo nimalo nalik tome. Ali ne onaj dio u vezi s njezinim usnama, već onaj dio kad je gurnuo svoj jezik ravno u njezina usta, što je bilo istovremeno i čudno i intimno. Zapravo, cijeli je poljubac bio takav; mješavina Jamesa kojeg je poznavala i Jamesa kojeg uopće nije poznavala, divljeg Jamesa. Muževnog Jamesa. Sve je to bilo čudno, a ipak su joj od toga koljena počela klecati, a ruke su joj se ispreplele oko Jamesova vrata. James se odmaknuo od zida, zagrlio je rukom oko struka i povukao je na svoje grudi. – Poljubi ti mene – zahtijevao je, dubokim i odlučnim glasom. – Koliko si pijan? – upitala je Theo. – Što ti to radiš? – Ti si moja Daisy – rekao je, zureći dolje u nju. Glas mu je bio nesiguran, a disanje otežano. Oči su mu sjajile nekim osjećajem koji ona nije uspijevala prepoznati, ali od njega su joj žmarci istoga trenutka jurnuli kroz cijelo tijelo. Otvorila je usta želeći nešto reći, ali on je ponovno sagnuo glavu i bez riječi zahtijevao da mu uzvrati poljubac. Problem je bio što ona nije znala kako. Ali istovremeno, vrlo je očajnički željela učiniti baš sve što je on tražio, pa je dodirnula njegov jezik svojim. Očekivala je da će to biti odvratno, ali umjesto toga... Maglovito je bila svjesna da bi se sad trebala početi smijati ili odgurnuti ga ili pozvati u pomoć. Njezina majka – da ne spominjemo i princa od Walesa osobno! – stajala je tek nekoliko metara od njih, na drugoj strani paravana. Trebala bi ga pljusnuti, zapravo. To je bilo ono što su radile dobro odgojene mlade dame kad bi ih zgrabio pijani gospodin i poljubio u javnosti. Ili nasamo, zapravo.


Ali ona je željela još malo okusiti Jamesa, željela je još malo te vatre koja je gorjela cijelim njezinim tijelom, još malo te neodoljive čežnje koja ju je tjerala da mu se još malo približi. – To je to – rekao je tiho, mirnim samozadovoljnim glasom. Ono malo logičnog razmišljanja koje je Theo sačuvala bilo je preplavljeno bunovnom toplinom. Dlanovima mu je obuhvatila lice. Sad ga je mogla ljubiti onako kako je on želio. Nije se uopće radilo o jezicima. Radilo se o tome da ga je sada posjedovala. Onako kako je on posjedovao nju. Kad je to shvatila, ljubiti ga bilo je lako. Jezik joj se isprepleo s njegovim, prstima ga je uhvatila za kosu znajući da isti onaj plamen koji je nju zapalio, gori i u njemu. James ispusti nekakav neartikulirani zvuk sličan režanju i privuče je bliže. Zvuk njegovog režanja bio je tako žestok da je Theo od njega osjetila žmarce po cijelom tijelu. Bio je to i odgovor na njegov čvrst stisak i senzualan dodir njegova jezika. Nikad se nije smatrala posebno ženstvenom – niti jedna djevojka koja je odrasla s takvim tjelesnim značajkama ne bi se tako osjećala – ali u Jamesovom se zagrljaju iznenada osjetila ženstveno, ali ne na profinjeni način, već na onaj divlji i erotični. Bio je to opojan osjećaj. Od njega je drhtala od žudnje, divlje želeći još Jamesa. Priljubila se bliže i osjetila kako pritišće svojim grudima njegova prsa, a on je ponovno ispustio onaj duboki grleni zvuk. A zatim ju je ugrizao za usnicu. Ona zastenje i... Otkrije kako se naginje unazad. Bilo je to zato što ju je odvlačila jedna ruka kao da je ona neki pas koji se upravo potukao s drugim psom. Na njezin očaj, bila je to ruka njezine majke. – James Ryburn, što vi to zaboga radite? – zahtijevala je čuti gospođa Saxby. Theo se umiri, prestane disati ne skidajući pogled s Jamesa, osjećajući kao da je on nekako svoje pijanstvo prenio na nju. – A ti, Theodora – zavapila je njezina majka, okrećući se prema njoj – što ti to radiš, za ime Božje? Zar te ništa nisam naučila? Duboki, profinjeni glas rekao je zvučeći kao da se dobro zabavlja: – Ne zovu oni to bračnim tržištem bez razloga, gospođo Saxby. Izgleda da će vaša kći ove sezone prva pred oltar. James je ispustio zvuk kao da se guši i Theo se okrene te na svoj užas ugleda skupinu zadivljenih promatrača među kojima su bili princ od Walesa, lord Geoffrey Trevelyan i prezrena Claribel koja konačno nije očima proždirala Geoffreyja već joj se na licu vidjelo da je pozelenjela od ljubomore.


Theo pogleda Jamesa kojem se na licu vidjelo da je zbunjen te u istom trenutku shvati da su joj usne natečene, a kosa joj pada po ramenima. Mora da je izgledala poput jedne od onih obljubljenih djeva u lošim melodramama. Ali morala je nešto reći – Ja... mi smo samo.... James je prekine, nadglasavši je. Nije više uopće zvučao kao da je pijan. – Ja volim Daisy. Daisy će biti moja žena. Theo razjapi usta od iznenađenja. James je zurio u njezinu majku, a glas mu je zvučao tek primjetno nesigurno i hrapavo. – Vi je želite udati za drugoga, ali ona je moja, uvijek je bila moja. Theo glasno udahne zrak, a on se okrene prema njoj. – Sjećaš li se kad sam imao upalu oka kad mi je bilo dvanaest godina, a tebi deset. Kad si mi cijelog tog ljeta čitala u zamračenoj sobi jer su mi oči bile slabe? Ona kimne, gledajući gore u njega kao u nekom bunilu, svjesna publike oko njih, ali ipak ih pokušavajući ignorirati. – Ja to nisam znao tada, ali ti si bila moja – rekao je, zureći u nju skoro kao da je mrzi. – Ali ja sam uvedena u društvo prije samo tri tjedna – prošaptala je. Njezine riječi dočekao je sasvim utihnut salon. – Ti do sinoć nisi bio ni na jednom događanju. – Mislio sam da ti tamo samo plešeš – rekao je hrapavim glasom. – Nisam o tome ozbiljno razmislio. Ali ako se ti, Daisy, budeš za nekoga udala, to ću biti ja. Ne želim da uopće razmišljaš o drugim muškarcima. – Ružno je pogledao Geoffreyja koji uzmakne jedan korak. James se ponovno okrene prema Theo. Tračak nesigurnosti pojavi mu se u očima. – Znam da si imala druge... – Ne znam što mi je bilo – rekla je Theo polako, osjećajući kako ju je oko ramena poput toplog pokrivača grli nekakav osjećaj ispravnosti. Ispruži ruku i uhvati ga za njegovu, njegovu poznatu i nadasve dragu ruku. – Imaš pravo. Ti si jedini. – Dobro – rekla je njezina majka odlučno, odnekud iza nje. – Sigurna sam da ćemo se svi složiti da je ovo bila najromantičnija prosidba. Ali mislim da smo dovoljno čuli za večeras. Theo se ne pomakne. Njezin najstariji prijatelj, njezin skoro-brat – ta osoba je nestala. Na njegovom mjestu stajao je poželjan, moćan muškarac koji ju je gledao. Od njegova pogleda vrućina joj je jurnula sve do nožnih prstiju. – Nismo dovoljno čuli – rekao je James oštro, uperivši pogled u nju. – Ona nije pristala. Daisy?


– Da – rekla je tihim drhturavim glasom koji je tako prezirala kod popularnih djevojaka. – Da, hoću. – Onda je stvar sređena – rekao je vojvoda od Ashbrooka koji je stajao iza Jamesa, a njegovo veselo odobravanje koje mu se čulo u glasu natjeralo je oboje da ga pogledaju. – Kako je to zgodno, zar ne? Moj sin će se oženiti mojom štićenicom. Sve ostaje u obitelji, kako bi se reklo. Ali kažem vam, to nikako ne bi bilo u redu kad se ovdje ne bi radilo o pravoj ljubavi. – U potpunosti se slažem s vama – žustro je dodala gospođa Saxby. – Ali meni izgleda kao da mi tu nemamo što reći – nastavio je vojvoda. James pogleda oca u oči i srce mu se stisne od jada. Sasvim je izgubio glavu, a što je bilo još gore, izgubio ju je služeći vragu. Nikad se prije ni s kim nije tako poljubio, nikada u životu nije osjetio takav strahovit nalet posesivne strasti. Ali on je to učinio samo zato što je to od njega zahtijevao njegov pompozni pronevjeritelj od oca. Taj poljubac... taj se poljubac dogodio zato što mu je bilo zapovjeđeno da se dogodi. Osjetio se bjednije od prljavštine na vlastitim cipelama. A akutna bol u njegovu srcu govorila mu je nešto još gore: da je upravo uništio ono što je bilo – i što će zauvijek biti – jedan od najdragocjenijih trenutaka u svom životu. Sve bi na svijetu dao daju je mogao poljubiti čista srca i čiste savjesti. Gospođa Saxby je odvukla Theo, a njegov otac mu je prišao i pljesnuo ga po leđima poprativši to nizom bezveznih lažnih dosjetki namijenjenih ljudima koji su zurili u njih u čudu. – Nisam imao pojma da se za nju zagrijao – rekao je vojvoda princu. – Izgleda da mi roditelji uvijek posljednji saznamo. Ali sine – njegov je glas sad zvučao kao da govori s iskrenim neodobravanjem – mislio sam da sam te odgojio tako da znaš da se na javnom mjestu dame ne zaskaču i ne ljube. Pravi kavalir ne pokazuje svoje osjećaje na takav način. – Apsolutno se slažem – ubacio se Geoffrey Trevelyan. Odmahnuo je rukom na diletantski zabavan način koji je Theo cijenila, a James prezirao. – Tko bi pomislio da se tako nešto krije u tebi, Islay. Sav taj žar i sve to. Podsjećanje na to da je Theo željela Geoffreyja, zapljusnula je Jamesa poput velikog vala. Okrenuo se da je pogleda, ali nje nije bilo. Nekoliko sljedećih minuta proteklo je u nekoj vrsti maglovite noćne more. James je otkrio da se upravo klanja princu kojeg je cijela priča iskreno razveselila. – Ljubav i strast! Kako divno. Kažu da u pristojnom društvu nema strasti, ali ja se nikada nisam s tim slagao – reče princ i dobaci pogled pun žudnje gospođi Fitzherbert koja mu je stajala s desne strane. James ustukne i nakloni se na pozdrav te krene van iz prostorije. Zanesene čestitke njegova oca zasule su ga istog trenutka kad su sjeli u kočiju.


– Nisam imao pojma da ćeš krenuti direktno u glavu! – vikao je Ashbrook. – Ponosan sam na tebe! Ponosan! Ti si pohotljiv kao i ja i savršeno si to iskoristio. Nikad se ne bih dosjetio tako to učiniti. Gledala te kao da si kralj Artur i Lancelot u jednom. – Ne želim nikada više čuti da tako govoriš o mojoj budućoj supruzi – prosiktao je James. – Bez sumnje si sada nervozan. To ti mora biti šok. Još jučer si bio bezbrižni neženja, šepureći se po gradu s onom preslatkom opernom plesačicom, a sada si tako blizu bračnih okova. James zaškrguće zubima, ali ostane šutjeti. Njegov je otac nastavio brbljati o tome kako je James briljantno iskompromitirao Theo pred samim princem. Kad su zašli za ugao svoje ulice, James je osjetio kako se više ne može savladati. Podigao se i zgrabio oca za kravatu, gužvajući elegantnu kombinaciju štirke i tkanine pod vojvodinom slabašnom bradom. – Nikada više mi nećeš spomenuti ovu večer niti jednom jedinom riječju. Razumiješ li? – Ne moraš biti tako nasilan – rekao mu je vojvoda. – Tako se sin ne ponaša prema ocu, smijem li primijetiti? – Ja se sada ne obraćam svome ocu, već jednom običnom pronevjeritelju – rekao je James ledenim glasnom. Ali iako je bio svjestan svih nedjela svoga oca, on je bio taj koji je ovdje bio pravi zločinac. On je bio taj koji je iznevjerio Daisy. – Dobro – dahtao je Ashbrook. – Ne shvaćam zašto moraš moju lošu sreću nazivati tako ružnim riječima, ali uvjeravam te da mi ne pada na pamet raspravljati s tobom o ovoj večeri. Samo sam ti želio čestitati. Činjenica da sam izrazio potrebu za pomoći, a ti si na nju odgovorio za samo jedan dan, učinivši upravo ono što sam od tebe zatražio... to na neki način ublažava udarce koje sam primio tijekom života. Zatim se naslonio natrag i zadivljeno promatrao svoga sina sve dok se vrata kočije nisu otvorila. James je pričekao da mu otac siđe prije nego što se nagnuo i ispraznio sadržaj želuca po vlastitim cipelama, iako je u tom želucu bio samo konjak i gorčina.


7. POGLAVLJE 14. lipnja 1809.

V

jenčanje Jamesa Ryburna, grofa od Islaya, budućeg vojvode od Ashbrooka s malo poznatom nasljednicom, gospođicom Theodorom Saxby, privuklo je onoliko pozornosti i divljenja koliko to obično privlače kraljevska vjenčanja. Žuti se tisak posebno zalijepio za priču da se radi o braku iz prave iskrene ljubavi. Priča o tome kako se gospođica Saxby brinula za Jamesa tijekom njegove bolesti u djetinjstvu pričana je i prepričana i nakićena do te mjere da je dva tjedna prije vjenčanja većina stanovnika Londona vjerovala da mu je ona čitala na smrtnoj postelji te da je samo njezin glas spriječio njegov prijelaz na vječni počinak. Tjedan dana prije vjenčanja već su povjerovali u to da je gospođica Saxby zapravo oživjela Jamesa koji je već bio na onom mračnom mjestu s kojeg nema povratka (kako je to pisalo u Jutarnjoj kronici). A samo je vjenčanje bilo raskošno poput vjenčanja nekog princa. Ne samo da je bilo organizirano u samo nekoliko mjeseci, već se nije štedjelo ni na čemu. Vojvoda od Ashbrooka je izjavio da ništa nije predobro za vjenčanje njegovog jedinog sina i nasljednika. Na sam veliki dan gospođica Saxby je dovezena u katedralu sv. Pavla u raskošnoj otvorenoj kočiji koja se probijala prepunim ulicama na kojima se gužvala većina stanovnika Londona nadajući se kako će barem na tren ugledati mladenku. Novinari svih londonski novina, od uglednog Timesa do bijednih novina poput Naklapala, zbili su se kraj vrata katedrale. Kad se kočija približila, nahrupili su naprijed, pritišćući se uz ogradu koja je podignuta kako bi spriječila bijednu gomilu da se približi vratima. – Mladenka je – pisao je Timothy Heath, mladi novinar Jutarnje kronike – izgledala kao francuski model, u suknjama nalik na oblak svile i satena. Također je nosila cvijeće u kosi i držala buket u ruci. – Zastao je. Gospođica Saxby nije bila lijepa djevojka, a to je malo otežavalo stvar. – Buduća vojvotkinja – konačno je napisao – ima profil dostojan plemstva. Njezino se lice obraća generacijama engleskih muškaraca i žena koji su stajali rame uz rame s našim monarsima. Reporter Naklapala smislio je jednostavniji, ali znatno brutalniji sažetak. – Ona je ružna vojvotkinja i nek sam proklet ako se ikada pretvori u labuda – uzviknuo je gledajući kako vojvoda od Ashbrooka pruža ruku kako bi pomogao svojoj štićenici sići iz kočije.


Iako je vjerojatno govorio sam sebi, svaki reporter u njegovoj blizini ga je čuo i složio se s njim. Naklapalo je izdalo posebno večernje izdanje s čije je naslovnice vrištalo; – Ružna vojvotkinja! Urednici širom Londona prigrlili su zaraznu frazu i svojom izvedenicom Naklapalovog novinskog naslova preplavili naslovnice. Sve mlade dame koje su uzdisale za Jamesovim širokim ramenima i lijepim licem smijuljile su se uz jutarnji čaj. A sva gospoda koja su ikada razmišljala o tome da zamole gospođicu Saxby za ples osjetila su neizmjerno zadovoljstvo što nisu spustila svoje standarde u zamjenu za njezin miraz. Općeprihvaćena priča da je James ludo zaljubljen u svoju “ružnu vojvotkinju” preko noći se pretvorila u smiješni mit u koji nitko nije povjerovao. Očito je da se grof od Islaya oženio zbog novca, nije moglo biti drugog objašnjenja. A ono što je tisak proglasio činjenicom, u to je Engleska vjerovala. – Jako sam iznenađena – povjerila se mlada operna plesačica pod imenom Bella svojim kolegicama dan nakon vjenčanja. Nekoliko mjeseci ranije uručen joj je veliki smaragd i službeno zbogom. – Nikad ne bih pomislila da bi on bio jedan od onih koji se sasvim uozbilje kad uđu u brak, pogotovo s obzirom na to da se oženio takvom ženom. Pokazala je na ilustraciju u tračerskoj rubrici njezinih najdražih novina u kojoj je bio crtež “ružne vojvotkinje”. Više je to nalikovalo karikaturi nego portretu, a na slici je bilo naslikano nekoliko pera kako joj vire ispod šešira. – Vratit će se on tebi – odgovorila joj je prijateljica Rosie. Rosie je bila ciničnija i mudrija. – Dajem mu šest mjeseci. Bella zabaci kovrče. – Ne čekam ja nikoga šest mjeseci. Gospoda čekaju na mene pred mojim vratima, kažem ti. – Meni je nje žao – reče Rosie. – Zovu je ružna vojvotkinja u svim londonskim novinama. Mora to ona saznati. A kad neki od njih – a Rosie je pritom mislila na one plemićkoga roda – dobiju takav nadimak, ne mogu ga se riješiti čitavog života. Zureći u svoj odraz u zrcalu, Bella je namjestila smaragdnu ogrlicu i razmišljala kako njezina ružičasta putena ljepota mora biti u velikom kontrastu s Jamesovom mladenkom. – Ja njega žalim. Čula sam da uopće nema oblina. Volio je moje jabučice, kažem ti ja. – Nema – potvrdila je Rosie. – Dobro sam je pogledala kad je izlazila iz kočije. Mršava je kao štap i sasvim ravna sprijeda. Znaš Magisa s blagajne? On misli da je ona muškarac i da je ovo sve velika prevara. Bella odmahne glavom. – Ovaj smaragd potvrđuje da nije riječ o nikakvoj prevari. Točno u to vrijeme, na sasvim drugom kraju Londona, Theo se probudila jutro nakon svog vjenčanja, osjećajući se zbunjeno. Samog se vjenčanja prisjećala


kao magle nasmiješenih lica... strogog biskupova pogleda... sve do trenutka kad je čula Jamesov odlučni glas kako izgovara dok nas smrt ne rastavi i sebe kako govori uzimam, te pritom ugledala munjevito brzi smiješak koji mu je dotaknuo usne. Kasnije, nakon što su se vratili kući i nakon što joj je njezina sobarica Amélie pomogla riješiti se prezrenog oblaka čipke i svile koju je njezina majka proglasila savršenom vjenčanicom iz bajke – na kojoj je danonoćno mjesec dana radilo dvanaest švelja da bi je zgotovilo – i odjenula je u fin ružičasti negliže. S volančićima. Njezin je novi svekar ispraznio bračne odaje pa se ona razodijevala u spavaćoj sobi koja je pripadala bivšoj vojvotkinji. Bila je to tako velika prostorija da bi u nju stale tri njezine bivše spavaće sobe. A tada je u sobu iz susjedne vojvodine – sada njegove – spavaće sobe ušao James koji je izgledao prilično blijedo i imao izuzetno ozbiljan izraz lica. Nakon toga, cijela je noć protekla u magli nervoze, bljeskovima strasti i posve običnoj nespretnosti. Nije to bilo ono što je očekivala, ali što je ona uopće očekivala? Kad je sve bilo gotovo, James ju je poljubio, vrlo precizno u obrvu. To je bio prvi put da je shvatila da iako je ona povremeno osjetila laganu vrtoglavicu, njezin novi suprug bio je nevjerojatno sabran. Nimalo strastven poput one večeri kad ju je samo poljubio na onom koncertu. Prije nego što je uspjela izustiti i riječ, on je već tiho zatvarao vrata između njihovih soba. Naravno, njegov odlazak bio je očekivan. Znala je ona da nitko osim siromaha ne spava u zajedničkom krevetu; to je bilo nehigijenski i vodilo je nemirnom snu. I ne samo to, jedna od njezinih guvernanti jednom joj je usput rekla da svi muškarci ujutro smrde poput koza i kad žene ne bi postavile vrata između sebe i tih užasa prirode, moglo bi se dogoditi da je pritisne muško tijelo ružna mirisa. To joj nije zvučalo lijepo ni kad je prvi put to čula, a nije ni sada. Možda je ipak bilo dobro što je James spavao u svojoj sobi. Ali zašto je morao otići tako brzo? Dok se ona još uvijek osjećala kao netko tko se ne može sjetiti koji je uopće dan u tjednu? Zatim je pomislila da se on možda povukao zato što je bio sit onoga što je ostavilo dokaz na njezinoj plahti. Tko bi uostalom želio spavati na umazanim plahtama. Ona ne bi. Možda bi ubuduće ona njega trebala posjetiti u njegovoj sobi, a zatim se povući u svoj čisti krevet. Nasmiješila se na tu zamisao, iako je sad bila svjesna da osjeća nekakvo zatezanje na mjestima gdje to nikada nije osjećala. Srećom, majka joj je podrobno objasnila što se događa u bračnom krevetu. Bilo je to baš kao što je to opisala, više-manje. Majka joj je rekla da muž ženu dolje dodiruje, na primjer, ali James to nije učinio. A također je implicirala – mada


to nije tako direktno rekla – da žena isto to može učiniti svom suprugu. Ali s obzirom na to da James nije... Ljubili su se dosta dugo, zatim joj je milovao grudi, pa se popeo na nju (ugodni žmarci krenuli su joj po nogama kad se toga prisjetila) i konačno je gurnuo unutra, a to nije baš bilo ugodno. Nakon toga, sve je bilo brzo gotovo. Sviđalo joj se to, većim dijelom, pogotovo onaj dio kad ju je tako žustro ljubio da su oboje stenjali zato što se od toga osjećala poput papira koji će uskoro planuti. Ali naravno da nije planula. I sada je ona bila udata žena i bilo je to prvo jutro njezinog bračnog života. A to je značilo, između ostalog, da nikada u životu više neće nositi bisere, ni volane, ni one glupe bijele haljine. Amélie je pažljivo složila onaj užas od Theine vjenčanice preko stolca. Theo se spustila s kreveta i otišla je pogledati. Bio je to zadnji, najzadnji komad odjeće koji joj je majka imala zadovoljstvo izabrati. Već to, ako ništa drugo, bilo je dobrim razlogom za slavlje. Smješkajući se, Theo otvori visoke prozore koji su gledali na vrt koji se protezao iza gradske rezidencije vojvode od Ashbrooka i zgrabi haljinu. U tom trenutku začulo se žustro kucanje i vrata između njezine i Jamesove spavaće sobe se otvore. On je bio potpuno odjeven u jahaću odjeću, imao je na sebi i čizme i u ruci bič, a ona je bila bosa u negližeu, spuštene kose koja joj je padala po leđima. – Što ti to zaboga radiš? – upitao ju je, pokazujući prema vjenčanici koju je držala u rukama. – Bacam ovaj užas kroz prozor. Dohvatio ju je za rame upravo u trenutku da pogledom isprati vjenčanicu koja je padala kroz prozor. Gornji sloj haljine zalepršao je na vjetriću dok je padao. – Nadam se da ovo ne simbolizira tvoj odnos prema braku? – Čak i da to jest tako, sad je prekasno – rekla je Theo. – Ti si mi pretežak da bih te bacila kroz prozor. Vidi ti samo to. Izgleda poput pijane puslice. – Haljina se smjestila na vrhu uredno podšišane živice, čipkom okrenutom prema gore. – Vjerujem da nema razloga da bi se ovako nešto odjenulo više no jednom – komentirao je James, s poznatim tračkom duhovitosti u glasu. Theo osjeti da je preplavljuje osjećaj olakšanja. Kad bi se samo uspjeli vratiti na ono kad su bili svoji, kad im je bilo lijepo u društvo jedno dugoga, umjesto svega ovoga... ove vrućine i čudnih i nezgrapnih osjećaja, bilo bi puno ljepše biti u braku.


– Planiram promijeniti način odijevanja – rekla mu je, smješkajući mu se. – Možda ću baciti sve što posjedujem kroz ovaj prozor. – Dobro – rekao je James. Zvučao je sasvim nezainteresirano. – Uključujući i ovaj komad koji trenutno imam na sebi – rekla je s gađenjem. Na to se njegovo lice ipak malo ozari. – Planiraš li ovaj negliže baciti upravo sada? Mogao bih ti pomoći da se razodjeneš. Theo mu se naceri. – Ti bi malo pogledao svoju mladenku na danjem svjetlu, je li? Ali njemu se sad između obrva pojave male bore. Theo se morala prisiliti da mu ne izgladi čelo. – Što ne valja? – upitala ga je umjesto da to učini. – Ništa. – Ugao usta mu se trznuo pa ona ispruži ruku i dodirne ga ondje, samo da mu dokaže da dobro zna protumačiti sve njegove izraze lice tako da nema koristi lagati joj. Zatim se naslonila na prozorski okvir i prekrižila ruke, čekajući. – Pitao sam se bi li mogla odvojiti nekoliko sati prije ručka za mene i g. Reeda, upravitelja imanja? – Naravno. Kako vam mogu pomoći? – Otac mi je predao imanje na upravu. Nakon jahanja, ići ću s Reedom do pristaništa jer tamo imamo jedan brod, ali vratit ćemo se za sat-dva. – Što je tvoj otac učinio? – ponovila je Theo, ne vjerujući vlastitim ušima. James samo kimne. – Kako si ga zaboga nagovorio na to? – zahtijevala je čuti. Tračak smiješka dodirne mu usne. – Zamolio sam tvoju majku da na tome inzistira pri sastavljanju bračnog ugovora. Ona je to sasvim razumjela; čula je ona već za njegove nepromišljene investicije. – Ali ti nikada nisi ništa o tome rekao meni! A nije mi rekla ni moja majka! – Natjerao sam oca da obeća da ću naslijediti imanje kad se oženim, a ne nakon njegove smrti. Ali nisam bio siguran da će poštovati dogovor ako ga ne učinimo pravno valjanim. Tvoja majka se sasvim složila s tim i odigrala je svoju ulogu. Theo kimne. – I tražila je da me ti upoznaš s poslovima oko imanja. – Ne, nije tražila ništa takvo. Ja sam dao sastaviti ugovor u kojem se nas dvoje imenujemo izvršiteljima. Ovoga puta Theo doslovno razjapi usta. – Što si ti učinio? – Imanje je vezano za titulu, naravno. Ne možeš ga prodati, a ne mogu ni ja.


– To je bila zamisao moje majke? – Ne. Zapravo, ona nije bila presretna zbog toga, a moj otac je bio u predinfarktnom stanju, najblaže rečeno. Ali ja sam ih prisilio na to. – Tračak zadovoljstva zasjao mu je u očima. – Daisy, znaš da sam beznadno loš s brojevima i sličnim stvarima. Ali ti nisi. Možemo zajedno smisliti kako upravljati imanjem. Ti si mi uvijek pričala o svojim zamislima, sjećaš se? Gledala ga je razrogačenih očiju. Nikad u životu nije čula da žena upravlja imanjem. Zapravo, nije čula da žena koja nije bila udovica upravlja imanjem. – Ja imam najviše talenta za ono što se radi vani – nastavio je James tvrdoglavo – i kad od mene netko zatraži da izaberem najboljeg trkaćeg konja, ja ću to učiniti vrlo uspješno. Ako misliš da bismo trebali povećati broj rasplodnih ovaca, to zasigurno mogu napraviti. Ali sjediti u knjižnici i slušati kako mi nižu nekakve brojeve? Poludio bih od toga. – Rado ću doći – reče Theo. Osjećala se kao da je na rubu plača. – Ja sam samo... velika mi je čast što želiš moju pomoć. – Nema ti razloga biti čast – rekao je James, malo oštrije. – I ti trebaš znati da je moj otac doveo imanje na rub bankrota. Tvoje nasljedstvo je ono što će ga ponovno učiniti solventnim. Dakle, jedina poštena stvar koju sam mogao učiniti jest uključiti te u sve to. Theo zatrepće na ovu spoznaju, ali na trenutak odgurne tu misao na stranu. – Mislim da nema puno muškaraca koji razmišljaju poput tebe – reče pomalo sanjivo. – Sve dok ne misliš da me guvernanta naučila dvostrukom knjigovodstvu ili nečem istinski korisnom. – Lako ćeš ti to naučiti. Prema onome što mi je otac rekao, izgleda da je moja majka vodila imanje dok je bila živa, a ni ona nije imala nikakve izobrazbe u vezi s tim, kao ni ti. A i ja ću biti ovdje, Daisy. Ja samo to ne želim raditi bez tebe. – Dobro – reče Theo. Osjetila je tako silnu provalu sreće da nije uspjela prozboriti ni jednu drugu riječ. Ali njezin je novi suprug samo stajao tamo, izgledao je kao da mu je neugodno. Konačno reče: – Je li bilo sve u redu sinoć? Nisam te ozlijedio, zar ne? – James, ti si se zacrvenio! – uzviknula je Theo. – Nisam. – Stvarno moraš prestati lagati – primijetila je. – Svaki put te prozrem. I da ti odgovorim na pitanje, da bilo je iznenađujuće lijepo. Iako sam razmišljala o jednoj stvari koju bismo mogli drukčije urediti. Istog je trenutka izgledao opreznije. – Što? – Ja bih trebala dolaziti u tvoju spavaću sobu, a ne ti u moju. – Oh.


– Koliko često ljudi uostalom rade te bračne poslove? – upitala je Theo pomalo znatiželjno. James je izgledao zapanjujuće ukusno. Zapravo, zamišljala se da ga ljubi upravo u ovom trenutku. Ali naravno, takve se stvari nisu radile spontano, a zasigurno ne tijekom dana. – Koliko god to netko poželi – odgovori James. Obrazi su mu sad već sasvim sigurno bili crveni. Ona se spusti u fotelju. – Upravo sam shvatila da imam pitanje u vezi s prošlom noći. – Pokazala je rukom na fotelju nasuprot njezinoj. – Molim te, sjedi. On sjedne, s očitim oklijevanjem. Bilo je nevjerojatno odvažno sjediti nasuprot jednog muškarca – svoga supruga – odjevena samo u tanki svileni negliže. Ranojutarnje sunce probijalo joj se preko ramena i igralo joj se s kosom, i bez obzira na to što joj je kosa bila čudne boje, ipak je uvijek izgledala nabolje pri dnevnom svjetlu, pa ju je prebacila preko ramena. – Sinoć sam prvi put vodila ljubav s nekim – izjavila je, sasvim nepotrebno, ali željela je nešto dokazati. – Znam to. – Željela bih znati s koliko si ti žena vodio ljubav. James se ukoči. – S više nego dovoljno. – S koliko? – Zašto to želiš znati? – Zato što želim. To je moje pravo kao supruge. – Gluposti. Nitko ne govori supruzi takve stvari. Nisi me to smjela ni pitati. To nije pristojno. Theo ponovno prekriži ruke na grudima. Primijetila je da joj od toga grudi djeluju bujnije. – Zašto mi nećeš reći? – Zato što to nije pristojno – ponovio je James, ustajući s fotelje. Oči su bljesnule i Theo se uzbudi. Voljela je kad bi James izgubio kontrolu, iako je mrzila kad bi njegov otac izgubio živce. Nagnuo se nad nju, stavivši ruke na naslone njezine fotelje. – Zašto to želiš znati? Je li se sinoć dogodilo nešto zbog čega si imala osjećaj da nemam dovoljno iskustva? Očarana njegovim mračnim pogledom, Theo je odolijevala želji da ga privuče bliže. Ili da prasne u smijeh. – Kako bih ja uopće mogla znati da nešto sinoć nije bilo dovoljno? – rekla je, zatomljujući smijeh. Jedna se ruka spustila na njezin vrat vrlo odlučno. – Ti ćeš me vjerojatno doći glave. – Jedan palac joj je podigao bradu. – Je li te zadovoljila prošla noć, Daisy?


Ona se namršti na njega i odmahne glavom, odmičući mu ruku sa svoga vrata. – Theo. – Kako da te ne zovem Daisy kad ti je kosa spuštena oko lica poput latica cvijeta? – Kleknuo je na pete i uhvatio jednu gustu kovrču. – Sjajna je, poput zraka sunca. – Ja više volim kad me se zove Theo – rekla mu je ponovno. – I sinoć je bilo jako lijepo, hvala ti. Pitala sam te za druge zato što želim znati nešto o tebi što nitko drugi ne zna. James je gledao u kovrču kose koju je držao u ruci s takvom usredotočenošću kao da drži komad zlata, ali u tom trenutku je pogleda. – Ti znaš sve o meni. – Ne, ne znam. – Ti si jedina koja me poznaje – rekao je tiho. – Koja zna sve što je uopće važno o meni, Daisy – to jest, Theo. Ja sam loš s brojkama. Dobar sam sa životinjama. Prezirem svog oca. Ne znam kontrolirati bijes i mrzim što sam tu osobinu naslijedio od njega. Posesivan sam. Nisam tolerantan – to si mi ti rekla puno puta. – Također, ti voliš svoga oca – istakla je Theo – bez obzira na to koliko bjesniš na njega. A ja još uvijek želim da mi odgovoriš na pitanje. – Ako ti odgovorim, mogu li dobiti pramen tvoje kose? – Zaboga, kako je to romantično – reče Theo kroz dah, dok su joj žmarci krenuli sve do nožnih prstiju. Međutim, umiješao se tračak zdravog razuma. – Samo ako ga odrežeš na zatiljku gdje se neće primijetiti. James izvadi nožić i pomakne joj se iza leđa. – Nemoj tako velik pramen – zamolila ga je, podižući kosu i zatim je puštajući da prekrije naslon fotelje. – Amélie će se jako naljutiti ako otkrije da imam ćelavi dio na glavi. Provlačio je prste kroz njezinu kosu i zatim rekao, tiho: – Ti si bila druga, Daisy, i posljednja. Smiješak na njezinom licu pojavio se direktno iz srca, ali pomislila je da kratkoća popisa vjerojatno nije razlog za slavlje, barem ne njemu, pa nije rekla ništa. Nagnula je glavu unazad i vidjela da joj je odrezao gust pramen kose. – Što zaboga planiraš napraviti s tim pramenom? James, posve me zbunjuje ova tvoja sentimentalna crta. – Zatim se nagne prema njemu. – Što kažeš na jedan lijepi jutarnji poljubac? Za jednu osobu koja te najbolje poznaje, a ipak je potpisala doživotno toleriranje netolerancije? Pogled mu je još uvijek bio mračan i pun briga, ali se nagnuo nad nju i dao joj jednu izokrenutu pusu, nježnu i slatku, na usne.


– Meni se zapravo više sviđa ona druga vrsta poljubaca. – Osjetila je kako joj srce udara u grlo. – Ona druga vrsta – ponovio je James polako. Provukao je pramen kose kroz prste, zatim ga stavio na pokrajnji stol i povukao je na noge. – Jedan poljubac. Onda moram krenuti dolje. I tada ju je polako krenuo ljubiti u usta, kao da imaju cijeli dan samo za kušanje jedno drugoga, spojivši se kao svila i saten. U jednom su se trenutku otvorila vrata, a jedna je sluškinja cijuknula. Vrata su se zatvorila, a oni su se još uvijek ljubili. Jamesova su usta kliznula na njezinu bradu, pa na obrvu, zatim na uho, uvijek se vraćajući na usta. Theo je započela govoriti nekakav monolog, drhtavi niz dašćućih komentara koji su imali malo smisla, sve dok se nije čula kako govori: – Ne mogu vjerovati da nisam znala da se ovako osjećam... Što bi se dogodilo da ti to nisi na vrijeme otkrio? Što bi se dogodilo da sam uspjela dovući Geoffreyja do oltara? On odmakne usta. Ali sad je već ona visjela na njemu, pokušavajući oblikovati svoje obline prema čvrstim mjestima na njegovu tijelu, pokušavajući se popeti na njega poput mačke, dok joj se disanje pretvorilo u male jecaje. Ali on je odgurne i gurne fotelju između njih, za svaki slučaj. – James – rekla je, a glas joj je drhtao od strasti. – Nemoj. – I njegov je glas bio hrapav, ali u držanju mu je bilo nečeg čudnog, neke vrste patničkog bijesa koji mu se vidio u pogledu. – Ali što sad nije u redu? – upitala je Theo, odjednom svjesna da stvarno nešto nije u redu. Nije samo bila riječ o tome da je James bio u jednom od svojih čudnih raspoloženja. – Ništa – rekao je neiskreno. – Moram se sastati s upraviteljem imanja. Ne želim da čovjek pomisli da je cijela moja obitelj poput mog oca. Nekad je Reedea ostavljao čekati danima nakon što bi ga pozvao. – Naravno – odgovorila je Theo. – Ipak, ja te poznajem, James. Nešto stvarno nije u redu, zar ne? Molim te, reci mi. O čemu se radi? Ali on se okrene i utekne, dok je ona govorila zatvorenim vratima.


8. POGLAVLJE užasnute vapaje nakon što je otkrila da vjenčanica sada služi kao A mélieine gnijezdo paru londonskih vrabaca moglo se usporediti samo s očajem s kojim je promatrala kako Theo baca haljinu za haljinom na svoj krevet.

Na kraju cijele priče, Theo nije više imala skoro ništa za odjenuti, ali ono što jest imala bilo je uzbuđenje koje je postajalo sve veće i veće. Kad je konačno uspjela odjenuti jednu od malobrojnih haljina koje je smatrala prikladnim, odšetala je na doručak. James se još nije vratio sa svog posjeta pristaništu, a nikog drugog nije bilo kod kuće. – Gdje je Njegova milost? – upitala je Cramblea, dopuštajući lakaju da joj servira kajganu na tanjur. – Vojvoda je otišao na trke u Newmarket i neće se vratiti do sutra. – A moja majka? – Gospođa Saxby je rano jutros otišla u Škotsku, vjerujem da je u posjetu sestri. – Naravno! Posve sam zaboravila – rekla je Theo. – Da, željela bih dva komada ove šunke, hvala vam. Cramble, biste li molim vas poslali jednog lakaja do madame Le Courbier i obavijestili je da je planiram posjetiti ovog popodnevna. I s obzirom na to da sam sama, rado bih pročitala novine. – Stigle su samo Jutarnje kronike, lady Islay. Smjesta ću vam ih donijeti. Theo skoro nije čula batlerov odgovor, sasvim se rastopivši od zadovoljstva kad je shvatila da joj se obraćaju Jamesovom titulom. Nikad nije pomišljala na Jamesa kao na grofa od Islaya, ali to je naravno bila njegova titula. Zatim joj je sinulo što je batler rekao. – Nisu stigle nijedne druge novine? Kako je to čudno. Zar ne biste mogli nekoga poslati po njih, Cramble? – Jako mi je žao, milostiva – rekao je. – Bojim se da ovoga časa ne mogu odvojiti nikoga tko već nije zauzet. – Onda neka to netko učini popodne – rekla je Theo. – Sigurno će stići barem Gradske teme? – Svakako ću provjeriti – odgovori Cramble obeshrabrujuće. Theo je počela razmišljati o cijeloj toj uznemirujućoj priči o imanju. Lako joj je bilo povjerovati da je njezin novi svekar izgubio velik dio bogatstva vezanog za imanje. Bio je on naprasita budala koja se kockala, i čak i da ona sama nije došla


do tog zaključka, njezina je majka to tvrdila i ponavljala barem jednom dnevno otkad Theo pamti. Ipak, jako ju je začudilo da je Ashbrook odlučio predati uzde Jamesu. Mora da je bio doveden pred zid što je upućivalo da je imanje bilo doista u vrlo lošem stanju. Kad su se James i upravitelj imanja konačno vratili sa svog zadatka, pridružila im se u knjižnici i shvatila da je u tijeku kriza. James si je očito bio često mrsio kosu, s obzirom na to da je njegova Brutus frizura izgledala više neuredno nego moderno. Upravitelj imanja, g. Reede, djelovao je istovremeno nezadovoljno i kao osoba koja se ima potrebu braniti. – Gospodo – rekla je Theo, ulazeći u prostoriju. – G. Reede, vrlo ljubazno od vas što se nam se pridružili. – To mu je vražji posao – obrušio se James – da ga je obavljao s malo više volje, možda sada ne bismo bili u ovako lošoj situaciji. – Molim njegovo gospodstvo da mi oprosti – rekao je g. Reede – ali smijem li vas podsjetiti da ja nisam imao nikakve ovlasti koje bi mi omogućile zaustaviti Njegovu milost pri niti jednoj odluci koju smatrate lošom. – Istina je – rekla je Theo, smjestivši se kraj Jamesa i pokušavajući ne razmišljati o tome kako joj se sviđa dodirivati mu ramena svojim ramenima. – Koliko je loše? – Strahovito je loše – izjavio je James. – Moj otac uspio je dovesti cijelo imanje na sam rub bankrota. Prodao je sve čega se uspio dočepati, i samo to što je dio imanja vezan za titulu, spriječio je da baš sve ne nestane. Theo mu stavi ruku na rame. – Onda je odlično što si ti preuzeo kontrolu. Sjećaš se onih zamisli koje smo imali o tome kako bi imanje u Staffordshireu moglo postati samoodrživo? Sad imamo priliku to dokazati u praksi. Pogledao ju tako da mu se u očima vidio napola očaj, a napola ogorčenje. – Bili smo djeca, Daisy. Imali smo glupe, donkihotovske zamisli koje su vjerojatno održive poput propalih planova moga oca. Bilo joj je jasno da je James na rubu eksplozije. – G. Reede, možete li mi dati kratak pregled onoga što je ostalo na imanju i navesti što je sve opterećeno dugovima? – upita Theo. G. Reede trepne prema njoj, očito zapanjen. – Kazao sam vam – reče mu James, umorno mu se osmjehnuvši. G. Reede konačno uspije progovoriti. – Imanje u Staffordshireu je vezano za titulu, naravno, kao i ova gradska rezidencija i otok u Škotskoj. – Otok?


– Islay – dodao je James. – Nitko nije tamo bio već godinama, pretpostavljam da je riječ o običnoj hrpi kamenja. – Bojim se da dugovi imanja iznose trideset dvije tisuće funta – rekao je g. Reede. – A što je s prihodom od ovčarskih farmi i ostalim prihodima? – Prihodi su otprilike jednaki dogovorenoj godišnjoj renti namijenjenoj Njegovoj milosti. Također, dugovi vezani za gradsku rezidenciju iznose pet tisuća funta. – A oni vezani za otok? – upita Theo. – Nitko ne bi uzeo otok pod garanciju za posudbu – reče James. – Tamo je samo livada i jedna koliba. – Njegova milost posjeduje jedan brod koji je u prošlosti uspješno prevozio začine iz Istočne Indije. Lord Islay i ja proveli smo jutro na Percivalu, koji je na suhom vezu zato što nisu plaćene carinske pristojbe. – Mislila sam da se brodovi obično nazivaju po ženama – reče Theo. – Njegova milost ga je nazvala po sebi. Uz kazne – nastavio je g. Reede – pristojbe koje treba platiti za Percival iznose osam tisuća funta. Osigurali smo plaćanje pa brodu ne prijeti zapljena. Njegova milost je nastavila plaćati nadnice posadi, ali kapetan je pronašao bolji posao. – G. Reed okrene stranicu svoje knjige ulaznih računa. – To znači da imamo dug od četrdeset pet tisuća funta – reče Theo. – To stvarno jest puno. – Postoji mala tkalačka tvrtka u Cheapsideu – nastavio je g. Reede. – Ryburn Tkanje ima redovitu dobit od otprilike tri tisuće godišnje. – Kako to da je vojvoda nije prodao? – Vjerujem da je zaboravio da postoji – reče g. Reede, dodajući nevoljko: – Iskoristio sam taj prihod za plaće osoblju u rezidencijama, a također i za plaće posade Percivala. – Pa ga naravno niste podsjetili na postojanje tkalaca – rekla je Theo s divljenjem. – To je bilo izuzetno domišljato. Hvala vam, g. Reede. Gurnula je Jamesa laktom pa je i on nešto promumljao. Ali dignuo se sa stola kao da ne može više podnijeti sjedenje i počeo hodati po prostoriji, rukama prelazeći po kosi. Theo ga je ignorirala i okrenula se g. Reedeu. – Predlažem da se dugovi plate iz mog miraza, zatim da se potrudimo da imanje postane samoodrživo. Je li to moguće? Kakva je vaša procjena?


– Često sam razmišljao o tome – predložio je Reede – da ako se investira prikladna suma u farmu ovaca, vrlo brzo bi se mogao osigurati prihod od otprilike dvadeset posto, rekao bih za dvije do tri godine. – Bilo bi puno ugodnije kada bismo dobivali prihod iz različitih izvora. Jedna stvar o kojoj smo lord Islay i ja razgovarali u prošlosti jest mogućnost pokretanja posla s keramikom. Wedgwood je izuzetno uspješan u poslu sa stafordširskom glinom, a pola našeg imanja leži na glini. A meni su Wedgwoodovi uzorci strahovito dosadni. Sigurna sam da bismo mi mogli bolje. – Trebat će znatan izdatak da bi se osnovala profitabilna tvrtka. Predlažem da vrbujemo nekoga iz Wedgwooda. – G. Reede je nervozno pogledao Jamesa koji je zurio kroz prozor, ukočenih ramena. – Objasnit ću suprugu koje planove treba napraviti – reče Theo. – Samo učini što god želiš – rekao je James, ne okrećući se prema njima. – Ja sam u ovoj fazi beskoristan. – Nikad nije bio vješt s brojkama, ali kad krenu obilaziti imanje, vjerojatno će imati stotine zamisli o tome kako povećati žetvu pšenice. A kad jednom krene posao s keramikom, Theo je bila sigurna da će on lako preuzeti bilo koji zadatak. Tako je lijepo i opušteno znao razgovarati s radnicima, vjerojatno zato što im je zavidio. – G. Reede, što kažete na zamisao da osnujemo tvrtku za proizvodnju keramike na imanju? Upravitelj imanja ponovno pogleda preko ramena. James se upro jednom rukom o prozor i naslonio na njega čelo, izgledajući kao slika i prilika čistog očaja. – U kombinaciji s poboljšanjima na farmi ovaca, mislim da bi to bilo vrlo uspješno, moja gospo.


9. POGLAVLJE

D

o trenutka kad se sastanak primakao kraju, James je osjećao silnu želju skočiti kroz prozor knjižnice, otrčati na cestu i vrištati. On je bio idiot koji nikada ne bi znao upravljati imanjem jer nije mogao podnijeti razmišljanje ili razgovor o brojevima. Kako je Reede nastavljao sa svojim izlaganjem, cijelo mu se tijelo napelo od žarke želje da glavom bez obzira pobjegne iz te knjižnice. Pa je to bila Daisy, Daisy koju je izdao, koja je dva sata provela pregledavajući brojke i smišljajući kako ih izvući iz škripca. U jednom je trenutku ponovno sjeo za stol, ali brojke su pred njim lelujale jednako neumoljivo kao i kad je koračao po prostoriji. Nije bila stvar u tome da on nije znao matematiku ili knjigovodstvo. Naučio je on oba predmeta u školi. Ali koncentracija mu je stalno bježala kad bi se morao suočiti s nekakvim izračunima i zatekao bi se kako razmišlja o prodaji konja radi profita ili o tome kako bi trebalo popraviti konjušnice. Daisy i Reede su razgovarali o tonama proizvedenog sijena na južnom polju, u usporedbi sa zapadnim i ima li na razliku u prinosima utjecaj potok; a jedini njegov doprinos je bio taj što je rekao da je teže kositi na zapadnom polju jer je na brežuljkastom terenu. To je pak znao samo zato što se prošlog ljeta pridružio radnicima u košnji, uživajući u lakoći kojom je naučio baratati oruđem i provođenju čitavog dana u fizičkom radu, bez obzira na to što su ga navečer boljeli svi mišići. Istina je bila da je on bio glupan koji je bio dobar samo za košnju, zato što kad ne bi otišao na svjež zrak i vježbao svakog dana. nije mogao kontrolirati svoju prokletu, prokletu narav. A neka ga vrag odnese ako si dozvoli da završi tako što će ugrožavati članove svoga kućanstva bacanjem porculanskih figurica. Ali čak i u tom slučaju, mogao se pomiriti s ružnom istinom o svojoj nesposobnosti. Na kraju krajeva, Daisy – Theo – ga je ismijavala godinama, a samo je njezina vesela privrženost bila razlogom što je nekako uvijek uspijevao izgladiti činjenicu da bi se radije objesio nego nazočio operi. Jedino vrijeme kad je imao strpljenja sjediti dovoljno dugo i slušati nekoga kako čita knjigu (ali naravno ne dovoljno da bi je sam pročitao), bilo je kad je bolovao od oftalmije, kad su ga liječnici prognali u zamračenu sobu, prijeteći mu da će oslijepiti. Čak bi i tada ustao i krenuo hodati i trčati naokolo bez obzira na prijetnje sljepilom, da ga Daisy nije nasmijavala, mazila ga i hranila. Kad mu je Daisy čitala Shakespearea, bio je očaran. Kad bi ga sam pokušao pročitati, riječi bi mu počele skakati po stranici, a misli bi mu odlutale na druge stvari.


Konačno je razgovor o knjigovodstvu i planovima završio i Daisy pozdravi g. Reedea izuzetno dražesno, dok je James smrknut stajao kraj nje na izlazu iz knjižnice. Zatim ga je povukla nazad u sobu. – Što je? – rekao je ravnodušno. – Moram na jahanje, Daisy. Nisam ranije imao vremena, a glava mi puca. – Još uvijek nije mogao vjerovati da ima ženu. A kamoli u to da mu je Daisy supruga. Njegova Daisy. Ispružio je ruku i pomilovao joj prstom obraz. – Imaš najljepše kosti koje sam ikada vidio na nekoj ženi. Kao kod neke ruske princeze. Svidjelo joj se to, mogao joj je to pročitati u očima. – Poljubi me – rekla je. – Onako me poljubi. Poljubio ju je. Grozno je bilo to što je James otkrio da je iskreno mislio sve ono što je one noći u ožujku rekao pred princem od Walesa. Daisy je bila njegova, a on jest bio posesivan, i on nju jest želio više od bilo koga ili bilo čega na svijetu. Ali sada nikada više ništa neće biti čisto ni iskreno među njima. I zato ju je poljubio s takvom mješavinom strasti i očaja da je osjetio da upravo kuša svoj vlastiti jad, pa se odmaknuo od nje i promumljao nešto o glavobolji. Nakon što je prebrzo jahao konja – što je sredilo bol u glavi, ali ne onu u srcu – ručao je u svom klubu i vratio se kući. Ali umjesto da uđe u tu odvratnu knjižnicu, srušio se na krevet, zurio u baldahin, ne mogavši ni razmišljati, ni pomaknuti se, niti zaspati. Njegov sobar Bairley pojavio se nakon nekoliko sati i upitao ga želi li večerati. Izgledalo je da je Njezino gospodstvo u posjetu modistici te da se još nije vratila. – Kasnije – rekao je James sumorno. Obuzeo ga je takav osjećaj krivnje i tako silan očaj kakav su vjerojatno osjećali ubojice. Više od svega, želio je stisnuti oca uza zid i opaliti ga šakom u bradu, zato što mu je uništio brak, ljubav prema Daisy i budućnost. Cijelo mu je tijelo vibriralo od mržnje prema čovjeku koji im je tako sebično i bezbrižno uništio živote. Nešto kasnije, njegov je sobar nježno pokucao na vrata i ponovno ušao u sobu. James se uspravi. – Vjerujem da je došlo vrijeme da se odjenem za večeru. – Da, Vaše gospodstvo. Pripremio sam vam kupku. Ali g. Cramble smatra da biste trebah znati... – Bairley je započeo rečenicu, a zatim kao da mu je ponestalo snage. – U čemu je problem? – upitao je James. – Je li se moj otac vratio s utrka? – Ne, Vaše gospodstvo. Riječ je o novinama. – Što u vezi s novinama?


– G. Cramble je rekao Njezinom gospodstvu za doručkom da većina novina nije dostavljena, iako ih je stavio u knjižnicu da biste ih vi pročitah. – Dobro. Nisam ih stigao pročitati. Zašto bi zaboga Cramble rekao takvo što mojoj ženi? – Razlog je ono što pišu o vjenčanju, to jest o lady Islay. Želio vam ih je pokazati prvom prilikom. James odmahne glavom. – Što za ime Božje pišu novine o mojoj ženi? Zašto se uopće zamaraju našim vjenčanjem? – Bilo je to vjenčanje godine – reče Bairley prijekorno. – Opis svečanosti i prijema su bilo sasvim pohvalni. Svi su se divili pozlaćenoj kočiji i lakajima odjevenim u zlatnu odjeću. – Imam osjećaj kao da vam moram izvlačiti riječi iz usta, kao da vam vadim zube, Bairley – rekao je James, svlačeći prsluk. – Jeste li izabrali nešto što bih trebao odjenuti večeras? – G. Cramble smatra da bi bilo dobro poslati večeru u sobu Njezinog gospodstva – reče Bairley, pomalo mucajući. – A vi biste mogli s njom tamo večerati, onako u privatnosti. Kad zazvonite za večeru, mislim. Engleski njegova sobara uglavnom je bio bolji od Jamesova, pa je njegovo kolokvijalno “onako u privatnosti” bio znak da nešto ozbiljno nije u redu. Tračak ljutnje popraćen strahom prostruji Jamesovim tijelom. – Koga vraga vi to govorite, Bairley? – upitao je oštro. – Novine je zovu “ružna vojvotkinja” – odgovorio je njegov sobar, a na licu mu se vidjelo da je duboko nesretan. – Što? – Ružna vojvotkinja, to je igra riječi na bajku Ružno pače. Gospodaru, molim vas nemojte podizati glas. Njezino je gospodstvo u susjednoj sobi. Povukla se u svoju sobu čim se vratila od modistice. – Pod ‘novine’, na koje novine točno mislite? – James je svukao košulju i bacio je na krevet. Daisy mora biti slomljena. Svi su oni bili odvratni lažljivci. Ubit će on sva ta piskarala. Do sutra ujutro zatvorit će im sve tiskare. Shvatio je da mu prsti lagano drhte od bijesa. – Sve dnevne novine – odgovorio je Bairley. – Sve osim Jutarnjih kronika koje pišu da ima profil jednog kralja. – To je istina – rekao je James, odlučujući poštedjeti Jutarnje kronike. Krenuo je otkapčati hlače, ali jedan gumb je pao i otkotrljao se na pod. Bairley požuri za njim.


– Dobit ću ja demanti i ispriku od svake od tih novina do sutra ujutro – rekao je James kroz stisnute zube – ili ću im sam, kunem se Bogom, zapaliti sve zgrade. Vojvode još uvijek imaju nekakvu moć i iskoristit ću je do kraja da ih uništim. – Da, Vaše gospodstvo – reče njegov sobar koji je upravo pronašao gumb. Okrenuo se da izvadi večernju odjeću iz ormara i složi je pažljivo na stolac. – Na žalost, njezina sobarica je rekla da je njezino gospodstvo vidjelo novine kad je danas posjetila modisticu. Nije riječ samo o novinama – riječ je i o letcima i plakatima. Tiskali su ih preko noći zahvaljujući silnom uzbuđenju oko vjenčanja. – O, za Boga... – prekinuo ga je James. – Lady Islay je otišla van i vidjela to. I sada je ona... gdje? – U susjednoj prostoriji – rekao je Bairley. – Otišla je ravno u svoje odaje, lica bijela poput plahte u koju zamataju mrtvace, barem je tako rekao g. Cramble. – A gdje je njezina majka? – Gospođa Saxby je rano jutros otišla u Škotsku, prije no su novine dostavljene. James baci hlače i gaće na krevet. – Ja ću se brzo okupati i otići do svoje žene. Reci Crambleu da ne želim da nas bilo tko prekida dok ne zazvonim. Čak ni njezina sobarica – rekao je Bairleyju preko ramena. Pet minuta kasnije, navukao je ogrtač i uputio se u Daisyinu sobu.


10. POGLAVLJE je bila u stanju tako dubokog očaja da je progutala sve suze koje je T heo željela proliti. Na putu za modisticu u Piccadillyju, vidjela je kako se skupina ljudi okupila oko plakata u izlogu Hatchardsa, ali nije joj uopće palo na pamet da bi taj plakat imao ikakve veze s njom.

Sve dok se nije uputila kući pa se kočija zaustavila ispred još jedne prodavaonice novina. Tada je ugledala ilustraciju, iako je sav raspon priče shvatila tek kad je poslala kočijaša u prodavaonicu da kupi novine, iste one novine za koje se batler zakleo da nisu dostavljene u rezidenciju. Nije si mogla zamisliti da bi netko bio tako okrutan. A kamo li njih deset ili dvadeset, ili koliko je već bilo onih koji su članke napisali, uredili i odobrili. Zatim, tu su bili i svi oni koji su bakrorezom crtali njezin lik u onoj groznoj haljini. Ali naravno, nije bila riječ o haljini. Trebala se samo okrenuti i pogledati svoje lice u zrcalo. Bilo je četvrtasto, s visokim jagodičnim kostima koje su se Jamesu toliko sviđale. Ali imala je ona također i ravan nos, jaku bradu i nešto nedefinirano u vezi sa svojim profilom, i kad se sve skupa zbroji... dobije se ružna vojvotkinja, eto, to se dobije. Kad su se vrata koja su dijelila njihove spavaće sobe naglo otvorila, Theo nije čak ni podigla pogled. – Voljela bih da me sada ostaviš na miru – rekla je, gutajući knedlu u grlu iako uopće nije plakala. – Ja sam sasvim u redu. Nisam ni suzu prolila zbog tih glupih članaka. To su obične gluposti i to je sve. – Naravno, James je nije poslušao. Krajičkom je oka Theo vidjela neki pokret i odjednom je bila privijena uz njegove grudi, a on je sjedio kraj nje. – Prevelika sam da bih ti sjedila u krilu – zavapila je, shvativši da mu se ogrtač otvorio i da su mu prsa bila potpuno gola. – A ti nisi pristojno odjeven. James je i to ignorirao. – Oni su drski gadovi i ja ću im sutra ujutro sjekirom rasjeći na komade njihove tiskarske strojeve. – Glas mu je drhtao od bijesa, a to je bila emocija koju je posebno uspješno znao pokazati. – Uništavanje tiskarskih strojeva sada neće pomoći – reče Theo. Ali naslonila se na njegova gola prsa i pustila ga da bjesni. To je u svakom slučaju bilo utješno. James, kao i njezina majka, nije je vidio onako kako ju je vidio ostatak svijeta. On ju je zapravo vidio kao tratinčicu1 , za Boga miloga. Kao tratinčicu. Theo nije nikada previše razmišljala o svom profilu, ali je davno zaključila da bi najbolji pridjev koji bi ga opisao bio težak. A na svijetu nije postojala teška tratinčica. 1

Tratinčica je na engleskom jeziku daisy.


– Misliš li da je moguće da nosim dijete? – upitala ga je kad je zastala udahnuti zrak. James ispusti čudan zvuk, nešto između glasnog gutanja sline i kašlja. – Kakve to sad veze ima s bilo čime? Iskreno se nadam da ne. Nisam spreman postati ocem. Samo se sjeti kako je užasan moj otac. Možda nikada neću biti spreman. – Znam da smo mladi – reče Theo. – Ali kad bih nosila dijete, cijeli stas bi mi se promijenio. Bio bi malo bujniji sprijeda. Možda bismo trebali večeras ponovno pokušati. James joj se namršti. – Ti bi željela nalikovati na goveda poput nekih žena? Ti bi vimena? Njegovo je zgražanje bilo očito iskreno i Theo osjeti veliko zadovoljstvo. – Ovo je savršena veličina – dodao je, stavljajući ruku ravno na njezinu dojku. – Savršeno stanu u muškarčevu ruku. U moju ruku. Theo je odjenula dnevnu haljinu koja je spljoštila ono malo što je imala naprijed, ali bez obzira na to, Jamesov je dlan lijepo okružio oblinu njezine dojke. To ju je donekle smirilo sve dok joj se ponovno nije sve vratilo. – Ja nikada više neću izaći iz ove kuće. Kamo god budem krenula, ljudi će me zvati ružna vojvotkinja, ti dobro znaš da hoće. Čak i ako mi to ne budu govorili u lice, mislit će tako. Ja to ne mogu podnijeti. Nisam ja tako hrabra. Ruka mu je na trenutak čvršće primila njezinu dojku, a zatim ju je ponovno čvrsto zagrlio. – Oni su svi obični idioti – rekao joj je u kosu. – Ti jesi lijepa. – Ne, nisam – rekla je Theo žalosno. – Ali lijepo od tebe što mi to kažeš. – Ja tako mislim! – sad je već ponovno skoro urlao. – Sjeti se da si donio odluku da ćeš naučiti kontrolirati bijes kad navršiš velikih dvadeset godina? – Svakog bi čovjeka razbjesnile takve laži i uvrede upućene njegovoj ženi. Sutra ću otići u ured svakog tog smeća koje se naziva novinama i zgrabit ću vlasnika za gušu i onda... Theo mu stavi ruku na usta. – James, nema načina da to zaustaviš. Ilustracije su posvuda. Vidjela sam ljude kako se skupljaju oko Hatchardsa i gledaju u izlog. A na putu kući shvatila sam da je baš u svakom izlogu moj portret u onoj užasnoj vjenčanici. Nikad se neću riješiti tog nadimka. Nosit ću ga čitavog života. – Gluposti – rekao je James malo tiše. – Puno ljudi dobije neugodne nadimke koji se kasnije zaborave. Richarda Graya zvali su neko vrijeme Mali Dick2. A

2

Dick je engleski kolokvijalni izraz za muški spolni organ.


Tima Pecka, sadašnjeg lorda Fentwicka, zvali su Pimpek. A poslije su svi na to zaboravili. – Očito da nisu – istakla je Theo. – Ti si se sjetio oba ta nadimka bez imalo oklijevanja. I što je još gore, kladim se da ima puno muškaraca koji pomisle na Pimpeka svaki put kad ugledaju lorda Fentwicka. – Oklijevala je. – Zar ta dva nadimka nisu aluzije na veličinu muškog organa? – Bojim se da jesu. – Ja bih pomislila da je bolje da je organ mali. Sigurna sam da bi to željela većina žena. Trebali bi se oni hvaliti svojim nadimcima. Iz njegovih se usta začuje kratka provala smijeha. – Zar to znači da ti osjećaš posljedice od onog sinoć? – Da – prizna Theo. – Voljela bih da je i tvoj pimpek. – Meni je drago da nije, iako mi jest žao ako sam te na bilo koji način povrijedio, Daisy. – Ja ti želim reći da nije važna veličina organa, oni barem nisu ružni. To je najgore što se može reći za neku ženu. James je ponovno jače zagrli. – Ti nisi ružna, Daisy. Misliš li ti da sam ja ružan? Ona ga pogleda. – Ti si zapanjujuće zgodan i ti to dobro znaš. Uzrujam se čim te pogledam. – Možda ja to znam, ali me nije nimalo briga – reče. – Ali ipak, i ja imam ponos. Kako je moguće da ti misliš da bih se ja oženio ružnom ženom? Theo je poželjela reći zato što si se upravo oženio, ali progutala je riječi. Stvarno ga nije željela uvjeravati da je ružna. On i njezina majka bili su jedino dvoje ljudi na svijetu koji su je tako idealizirali. Bilo je utješno znati da ima nekoliko ljudi koji su slijepi kad je u pitanju realnost. – Ja se nikada ne bih oženio ružnom ženom – nastavio je James s potpunim uvjerenjem koje je imalo korijen u činjenici da ne samo da se rodio lijep, već je bio i nasljednik vojvodstva. – Imam i ja neki ponos, znaš. Oženio sam se tobom zato što si slatka i lijepa, a također i zato što ne izgledaš poput svih onih drugih djevojaka. Theo šmrkne. Nije plakala zbog plakata, ali ovo što je James sada govorio natjeralo joj je suze na oči. – Što to misliš kad kažeš da ja ne izgledam poput drugih djevojaka? On se namršti. – Sva onako ružičasta i mekana. – Ali tako je Bella izgledala – prigovorila je Theo. Zatim se ukoči. – Bella jest dio tvoje prošlosti, zar ne?


– Rekao sam Belli zbogom jutro nakon što sam te zaprosio. Dao sam joj smaragd, iako to ne bih učinio da sam znao kako se otac zaigrao s novcem. – Milovao joj je kosu onako kako bi netko umirivao uznemirenu mačku. – O, to je bilo u redu – rekla je Theo, osjećajući se velikodušnom. – Sigurna sam da nije imala lagodan život. Ali moram primijetiti da ona nimalo ne nalikuje na mene. – Ljubavnica je jedna stvar – reče James tvrdoglavo – a supruga je sasvim druga. Ne bih ja podnio svu tu silnu ružičastu mekoću svakoga dana. A uostalom – ruka mu je skliznula s njezina ramena natrag na dojku. – Uopće mi se nisu svidjele njezine grudi, iskreno ti kažem. Čovjek bi se u njima mogao ugušiti kad ne bi pazio. Theo se na to hrapavo nasmije. – Moraš li to raditi? – pitala ga je nakon nekog vremena dok je on nastavio milovati njezinu dojku. – Osjećam se od toga malo čudno. – Zašto ne skineš odjeću pa da nam može biti čudno jednom s drugim? – predložio je. – James! Ljudi ne rade takve stvari u ovo doba dana. – Skoro je večer – rekao je, bacivši pogled nakratko kroz prozor. – I sasvim sam siguran da to ljudi rade po cijele dane ako imaju sreće da ne žive sa stotinama slugu. – Ti bi želio da nemaš sluge? Prstom joj je protrljao bradavicu, a čak i kroz silne slojeve tkanine osjetila je to tako silno da se trznula. – Sviđa ti se ovo? – Mislim da mi se sviđa – rekla je neodlučno. – Volio bih da sam se rodio kao radnik – reče James odjednom, vrlo žestoko. – Mogao bih raditi što god poželim, oženiti se kime god poželim i raditi vani i nikada ne provoditi sate s ljudima poput Reedea. A pogotovo mu ne bih morao trpjeti da me gleda kao da sam običan idiot. Što jesam. – Nisi idiot – zavapi Theo. Ti jako dobro znaš da si mogao biti najbolji na Oxfordu da ti se htjelo ostati dulje od jedne godine. – Osim što bih radije skočio u jezero s kamenjem natrpanim džepovima. – To nije važno. Hoću ti reći da si bio najbolji u razredu na Etonu kad ti se dalo. – Hvala Bogu da je to gotovo. Ruka mu se ponovno počela pomicati, a Theo je morala priznati da joj se to sviđa. Zapravo, doista je razmišljala u tome da skine opravu, koliko god to skandalozno bilo. – Dakle, ti bi iskreno želio biti radnik?


– Bih. – Ali ti jesi sam izabrao svoju ženu – reče mu Theo nježno. – Sve si šokirao svojom izjavom. Ruka mu se napne na trenutak. – Da. Mislim da osjećam da nisam spreman za brak. Da sam se trebao oženiti, ne bih se oženio ni jednom drugom osim tobom. – Pa, ja bih mrzila biti ženom nekog radnika, zato mi je drago da si se rodio kao budući vojvoda. Bilo bi tako naporno kuhati i čistiti i ložiti vatru tijekom cijelog dana i zatim ujutro ustati i raditi isto to baš svakog sljedećeg dana. Radije bih planirala gradnju tvornice proizvoda od keramike. A što kažeš na moju zamisao da se Ryburn Tkanje specijalizira za proizvodnju tkanine kakva se tkala u vrijeme kraljice Elizabete? – Mislim da je to sjajno. Ono što ja najviše želim jest provoditi što više vremena vani, a ne se daviti u ovim smiješnim kravatama. Mrzim štirku. – Mi smo tako različiti – uzviknula je Theo. Iako je to bilo nešto što je znala skoro čitavog života, ipak se iznenadila. – Ja volim razmišljati o odjeći, a razumno rabljenje štirke može imati sjajan učinak. Madame Le Courbier, moja modistica, i ja smislile smo krasan plan kako plavom štirkom učvrstiti neke fine nabore. Ona ih stavlja na zapešća i ovratnike dnevnih haljina boje trešnje od rebraste svilenkaste tkanine s dijagonalnim prugama obrubljene debelim koncem ispletenim poput užadi, pa tako nalikuju na uniforme kraljevske konjice. – Ne sjećam se da su njihovi kaputi imali nekakve nabore – reče James lijeno. Nagnuo je Theo naprijed, od sebe, pa je shvatila da joj on spretno otkopčava haljinu na leđima. – James, mi nikako ne možemo to raditi – rekla je, okrećući se kako bi ga pogledala preko ramena. – A što mi to radimo? Ja baš volim sjediti kraj svoje žene dok niti jedno od nas nema odjeću na sebi. Postoje neke religije u kojima se ljudi stalno tako ponašaju. Mislim da se jedna od njih zove Obitelj ljubavi. Pričao mi je bratić o tome neki dan u klubu. – Ne valjda tvoj bratić Pink – rekla je Theo, dopuštajući mu da je nastavi raskopčavati jer bez obzira na to kako joj je glas bio miran, srce joj je ubrzano lupalo od same pomisli na to da razodjevena sjedi u Jamesovu krilu. – On više voli da ga zovu Pinkler-Ryburn – odgovori James, otkapčajući posljednji gumb i spuštajući joj haljinu niz ramena. Theo je gurne još niže kako bi oslobodila ruke. – Stvarno ga ne mogu podnijeti. – Nije mi jasno zašto. Na kraju krajeva, i on se zanima za modu baš kao i ti.


– Ne, to nije isto. On je samo praznoglavi imitator tuđih zamisli. Izgleda apsurdno. Na vjenčanju mu je ovratnik bio tako visok da uopće nije mogao okrenuti glavu. A jesi li vidio onaj smiješni kaput koji je odjenuo? Bio je postavljen ružičastim satenom, a on se stalno vrpoljio da svi vide unutrašnjost kaputa. – On je obični fićfirić, ali zapravo nije loš kad ga bolje upoznaš – reče James. – Zašto ne nosiš neki od onih korzeta? – Zato što mi nije potreban – reče Theo uz bljesak ponosa. – Oni služe da bi stisnuli trbuh, a ja ga nemam. – Imaš ga – reče James, spuštajući je na sebe. Kliznuo joj je dlanom preko donje haljine, od vrata do grudi. – Evo, ovdje. – Zatim klizne još malo niže. – Ovdje gdje je put koji vodi tamo gdje muškarac najviše želi biti. Theo se trzne, napola želeći da mu ruka klizne još niže, a napola želeći skočiti s njegova krila. – Imam jednu zamisao – reče, ostavši bez daha. – Koju? – Ruka mu klizne još malo niže. – Pa, ružno se pače pretvorilo u labuda, zar ne? James prestane raditi što je radio. Ali zatim je podigne gore i povuče njezinu haljinu ravno do poda. – Kako se skida ova donja haljina? – Ona ima samo dva gumba – reče i podigne kosu da mu ih pokaže. – Pričaj mi o tom labudu – reče James, ponovno je povlačeći na krilo. – Ne mogu vjerovati da ovo radimo – promrmlja Theo. Promijenila je temu. – Razmišljam o tome zapravo već mjesecima. Otkad sam debitirala kad me mama natjerala da nosim one bi jele volančiće. – Kao na onoj haljini koju si bacila kroz prozor. – Vješti prsti pomaknuli su joj kosu na stranu, ostavljajući tople iskre gdje god su joj dotaknuli kožu. – Da, poput moje vjenčanice – reče Theo, saginjući glavu naprijed. – Zar mi ti sad uistinu otkopčavaš donju haljinu? – Bilo je to glupo pitanje; osjećala je njegove prste na svom vratu. – Da. – Ali Amélie može ući svakoga trenutka – reče prilično panično. – Mora da je već vrijeme za odijevanje za večeru. – Rekao sam svom sobaru da nikoga ne pušta unutra dok ne zazvonimo. Ovdje ćemo večerati. – Oh. – Od same zamisli da večera s Jamesom u tako intimnom okruženju – iako će se naravno ponovno odjenuti – srce joj je počelo ubrzano kucati. –


Namjeravam razviti vlastita modna pravila – rekla je, mijenjajući temu. – Obrnuto od tvog bratića Pinka. On samo oponaša sve što rade drugi tikvani. – Pravila, to zvuči dobro – složio se James. Uspio je otkopčati kopču donje haljine i počeo je pomicati naprijed, skidati je s njezinih ramena. Theo nakratko uhvati panika, ali ipak ga pusti da nastavi. Podigne je gore, a zatim joj skine donju haljinu. Bez ijedne riječi, smjestio ju je natrag na svoje grudi. Bila bi potpuno gola da nije na sebi još imala male čipkaste gaćice. – Ovo je baš krasan komadić odjeće – rekao je s primjetnom dozom muževnog zadovoljstva dok je prstom prelazio po profinjenom čipkastom obrubu. – Ja sam ih sama dizajnirala – reče Theo. – Napravljene su od čipkaste svile. Ovo je dvostruko obrubljena čipka. – A koja su to tvoja pravila? – upitao ju je, šapćući joj na uho dok mu se ruka smjestila na njezino golo koljeno. Izgledalo je da on ne gleda čipku, ali Theo nije mogla jasno razmišljati. Bila je previše očarana kontrastom Jamesove ruke, potamnjele na suncu, i svoga bijelog koljena. U tom se trenutku zapravo osjećala ružičasto i bijelo, barem u usporedbi s njegovim smeđim tenom. – Evo jednog: Ugledaj se na Grke. – Nemoj – reče James. – Oni u pravilu imaju previše dlaka na licu. A također, sad si udana za mene. Ne bi smjela gledati druge muškarce. U glasu mu se osjetila strastvena posesivnost od koje se Theo osjetila smiješno razdraganom. – Ne radi se o muškarcima – rekla je, nasmijavši se. – Mislila sam na grčke haljine. – Osjećala se sad još više gola jer je James još uvijek bio pokriven svojim ogrtačem, osim na mjestu gdje je naprijed bio otvoren. Ipak, osjetila je nešto pod sobom. – Tvoj nije pimpek – primijetila je. James se nasmije. – Točno. – Odjednom je zvučao sretno, nestalo je ono tiho nezadovoljstvo koje mu se primjećivalo u pogledu još od vjenčanja. Ona skoči s njegova krila, okrene se i stavi ruke na bokove. – Mislim da je vrijeme da skineš svoj ogrtač. Bilo je veliko zadovoljstvo vidjeti kako mu srce lupa u grlu i kako je njegove oči proždiru. Možda je ipak mogla živjeti u svijetu koji ju je smatrao ružnom, sve dok ima Jamesa. Došla mu je sasvim blizu i sagnula se da bi odvezala čvor koji mu je držao ogrtač na mjestu. Pogled mu je bio strastven i bolno nestrpljiv. – Dakle, to je penis, a nije pimpek? – upita ga nestašno, pomilovavši organ koji je iskočio istoga trenutka kad je odmaknula tkaninu sa strane.


On se promuklo nasmije. – Možeš ga zvati kako god želiš, samo ako nastaviš... – Riječi su mu se izgubile. Prstima je prešla preko njegove baršunaste čvrstoće, spuštajući se na pete kako bi imala bolji pogled. – Puno je veći nego što sam sinoć mislila – rekla je konačno, prilično slabašnim glasom. Osjetila je malu oštru bol među nogama na sam pogled na njega. Ovo je zacijelo bio Penis. S velikim P. – Ali savršeno smo si odgovarali – rekao je James. Disanje mu je bilo isprekidano. – Daisy, misliš li da bi mogla skinuti svoje gaćice, sad kad se oboje razodijevamo? Njezina plašljiva strana radije bi da joj se taj penis ne približi ponovno. Ali bio je to James koji je od nje to tražio pa je kimnula i ustala. Okrenula se da dohvati sićušne metalne kukice koje su joj pričvršćivale gaćice, kad James ispusti promukli zvuk, sličan stenjanju. Ispod trepavica vidjela je kako mu se cijelo tijelo napinje naprijed. On nije mislio da je ona ružna. Umjesto da odmah raskopča gaćice, krenula je vaditi igle iz kose, raspuštajući je tako da je padala preko njezinih grudi, u svoj svojoj raskoši boje meda, konjaka i jantara. Koža ju je peckala pod dodirom kose, kao da su pramenovi prsti koji je miluju. – Daisy – rekao je James kroz dah. – Gaćice su mi pričvršćene malim kukama – rekla je, skrivajući smiješak. – Moram ih pažljivo otkopčati da ne poderem čipku. – Ona je polako, polako otkopčala prvu kopčicu, puštajući da čipkasti materijal sklizne niže na njezin trbuh. Još jedna kukica, i još jedan pogled prema Jamesu kroz trepavice. On je bio prelijep i zastrašujuć. S trećom kukicom, svila je kliznula niz njezine bokove, ali ona je uhvati. – Pusti da padne – naredi James promuklo. Sav je treperio do nestrpljenja. Ona mu se nasmiješi, osjećajući bljesak moći. – Reci molim te. Umjesto toga, on ispruži ruku, i brzinom munje, njezine su gaćice pale s malog brežuljka s kovrčama boje jantara između njezinih nogu, dolje do članaka. – Ne moraš nositi takve stvari – rekao je, napasajući oči na njoj. – Nosim ih zato što su skandalozne. Mama mi nikad nije dopuštala kopirati francuske modele osim donjeg rublja. Ali sada je sve drukčije, naravno. Ne moram više poštovati njezina ograničenja. Mogu odjenuti što god poželim. – Ja bih rado da ne nosiš ništa ispod haljine. Ni korzet, ni gaćice... već samo sebe, tako da te mogu dodirivati ispod haljine kad mi se prohtije. Molim te, nemoj više nositi te stvari. Theo ga zapanjeno pogleda. – Ne smiješ to! – cijukne.


– Zašto mi ne bi ponovno sjela u krilo? – James je skinuo ogrtač i naslonio se na fotelju. Nije izgledalo da ga je nimalo sram činjenice što je potpuno gol i što mu je njegov muški organ u takvom stanju. Zapravo, njegov je pogled zagrijao Theo i ona se osjećala samouvjereno, kao da ne stoji gola, obasjana zrakama prigušenog kasnopopodnevnog sunca. – Zašto me ne bi uhvatio i posjeo me u krilo? – upitala ga je. – Možeš isprobati ono što želiš učiniti kad bi me uspio nagovoriti da ne nosim gaćice. Ali nećeš me nagovoriti. – Ni ne pogledavši ga, šmugnula je na drugu stranu spavaće sobe. James nije trčao, već je samo ustao i odlučno krenuo prema njoj, lica gladnog poput kakvog dostojanstvenog tigra. Ali ono što je privuklo njezinu pažnju, bilo je njegovo tijelo. Imalo je sjene i oblike poput mramornog kipa, no sve su sličnosti ovdje prestajale. Ona je znala da je on topao i živ. A njegov muški dio... od samog pogleda na njega osjetila se nevjerojatno živom, plamteći od strasti i žudnje. Kad se primakao bliže, ona se nervozno zasmijulji. – Ovo je tako drukčije od onoga sinoć. – Zašto? – upita James. – Sad samo stani mirno, Daisy. Stani mirno. Ona klizne u stranu u posljednjem trenutku i otrči na drugi kraj kreveta. – Zato što sada gledamo jedno u drugo. – Ja sam tebe uvijek gledao – rekao je, a glas mu je sada bio hrapav i dubok. – Gledao sam te otkad su ti narasle te grudi. Samo si nikad nisam dopustio priznati što osjećam dok sam te gledao. Ali bila je to paklenska godina otkad si navršila šesnaest i odjednom počela nositi navečer jače izrezane prsluke. Ona krene na prstima unatrag. – Mora da se šališ! Njegova usta se iskrive u vučji smiješak. – Mjesecima mi je stalno stajao pod stolnjakom. Mjesecima. – Nisam imala pojma – reče Theo, očarano zastavši na trenutak. A to je bilo dovoljno da je ugrabi i zagrli. Osjećala se kao da se prvi put dodiruju u životu. Sinoć, kad su konzumirali brak, bilo je to u mraku, a nisu jedno drugom rekli skoro ništa. Theo je bila previše stidljiva, previše očarana i uplašena istovremeno, i nije se mogla sjetiti niti jedne primjedbe koja ne bi zvučala sasvim glupo. On se prsima očešao o njezine grudi i žmarci su joj krenuli niz tijelo. Zagrli ga oko vrata. – Zar si ti stvarno žudio za mnom? – uspjela je izgovoriti. – Baš tamo pred svima. Doista? – Kako je bilo moguće da ne bih? – Ruke su mu pošle na njezine vitke bokove i povukle joj bedra naprijed. – Bože, Theo, sjedila si tamo za svakim obrokom, a


tvoje bi grudi provirile na vrhu haljine, jednostavno su me preklinjale da ih dodirnem. A onaj put kad si prolila čašu vode po prsluku... sjećaš li se? Ona odmahne glavom. Disanje joj je bilo isprekidano, nije mogla jasno razmišljati. Svaki put kad bi je gurnuo ili dotaknuo, val užitka obuzeo bi joj cijelo tijelo. – Bradavice bi ti se pretvorile u male žirove i stršale bi prema van – rekao je, obuhvaćajući rukom jednu njezinu dojku pa su oboje gledali dolje u njegovu brončanu ruku. – Nisam mogao razmišljati ni o čemu osim o tome koliko želim ovo. Gurnuo ju je natraške na krevet, a ona je pala na njega jer se on okrenuo dok se spuštao. Sekundu kasnije, njegova su usta bila na njezinoj dojci. Vrtložni val užitka jurnuo je kroz Theine noge. Glava joj je pala na krevet i izvila se prema njemu, osjećajući svoje grudi kao da ih vidi njegovim očima, kao da ih kuša njegovim jezikom i dodiruje njegovim prstima. Znala je s potpunom sigurnošću da su u njegovim očima i pod njegovim dlanovima njezine grudi savršene veličine, savršenog oblika. Glasan uzdah otme mu se s usana dok se preselio na njezinu drugu dojku, obožavajući je jednako strasno, odanošću koja je graničila s ludilom. – Oh – čula je Theo samu sebe kako ponovno i ponovno zapomaže. – Oh, James, oh, James... Uzvici su bili neartikulirani, ali slatki. Jamesu su zvučali kao mana s neba, kao oprost. Ona je njega voljela. Ona će mu oprostiti. Ona sada uživa. Po prvi put od njihovih zaruka njegovo je srce obasjala prava radost. – Što želiš, Daisy? – upitao ju je. – Reci mi što želiš. – Ne znam – rekla je jedva to uspjevši izgovoriti. – Ali James... – Da? – Povukao je svoje bokove bliže u zagrljaj njezinih nogu. Dah mu je zastao u grlu i učinio je to ponovno, sporo i zaigrano, a cijelo to vrijeme njegovi su se prsti igrali prvo s jednom, a zatim s drugom njezinom dojkom. Ona je drhtala, te njezine inteligentne oči bile su zamagljene od čežnje, a njezini elegantni udovi uvijali su se sa strane. Kladio bi se u bogatstvo koje nije imao da sve one bljedunjave gospođice kojima je tako zavidjela nikada ne bi mogle izgledati ovako dražesno kao što je ona sada izgledala. Ne bi mogle. – Ti si prekrasna – rekao joj je, a istina je odzvanjala u svakoj njegovoj promukloj riječi. – Samo se pogledaj, Daisy. Ta tvoja svilena koža i dugi udovi i te predivne grudi poput jabuka koje je Eva ponudila Adamu. Ona ga pogleda širom otvorivši oči. – Eva nije Adamu ponudila svoje grudi, budalice.


James se pridigne, obuhvativši je koljenima sa svake strane bokova. – Možda jest. Možda su ovo rajske jabuke. Grudi poput tvojih, savršene veličine, ukusne, oblikovane da dovedu čovjeka do ludila. Oči joj je sad obasjao smijeh, smijeh i radost i žudnja pomiješani zajedno. – Želio bih vidjeti ovakav izraz na tvom licu svakoga jutra – rekao je, sagnuvši se da je poljubi u usne. – Svake noći i svakog popodnevna. – I ja sam tebe gledala posljednjih nekoliko godina – reče, rukama mu milujući ramena. – Počeo si rasti i svaki put kad bi došao kući na praznike bio si viši i viši a cijelo vrijeme si bio gladan. Imala je tamo najslađi mali brežuljak dlačica. Tako bi ih volio dodirnuti. Ali Bella mu tako nešto nije dopuštala. – Ne dozvoljavam prljavim rukama dodirivati moje blago – rekla bi mu, udarivši ga po ruci, iako mu je dopuštala da se igra s njezinim grudima koliko ga je volja. A njemu do toga nije bilo previše stalo. Ali s Daisy, bilo je drukčije. Želio ju je gledati, osjetiti njezinu strast jednako kao što ju je i sam želio osjetiti. – I kako si se počeo širiti ovdje – govorila mu je, milujući ga po grudima. James se pogleda. Nije on imao iluzija o svom tijelu. – Imam mišićave ruke, ali grudi mi još nisu dovoljno mišićave. Trebala bi vidjeti kako izgledaju muškarci koji redovito boksaju kod Gentlemana Jacksona. – Ali meni se sviđaš baš ovakav. Neki muškarci izgledaju poput bikova. Njihove grudi i bokovi su tako široki da se žena može preplašiti da će ju ugušiti. Vidjela sam ih kako rade u polju. Ali ti... – Prstima je krenula milovati njegove ruke. – Ti si mišićav, ali nisi groteskan. Predivan si – šapnula je. Zatim se privila bliže njemu, dovoljno da bi mu prekrila ruke poljupcima. Dok je on još bio omamljen slatkoćom tih poljubaca, usta su joj već otplesala do njegove bradavice, tamo je zastala i liznula je. Neka vrsta promuklog stenjanja začula mu se iz grudi i ona ga je pogledala mješavinom nestašluka i žudnje. Podigla se i još jednom liznula tu bradavicu, zatim je lagano gricnula. Požuda je jurnula niz Jamesove udove i on padne na nju, otprilike jednako graciozno kao stablo koje se ruši. Ona zastenje, ali tijelo joj je bilo meko i podatno pod njim. – Jesi li... jesi li spremna, Daisy? – upitao ju je zamuckujući. Ona se malo namršti. – Možeš li me ponovno poljubiti? – Bože, naravno. – Njegov organ je pulsirao o njezina bedra, ali ipak je sagnuo glavu. Daisyini poljupci nisu bili poput bilo čijih drugih. Nije se radilo o tome da je on poljubio puno žena, jer nije. Ali kad bi ljubio Bellu, uvijek je razmišljao samo o tome kako da se zakopa u nju, kako da što prije pronađe njezinu svilenkastu toplinu, zarije se unutra i izađe van. Što brže i što silovitije može.


– Brže! – govorila bi mu. Bilo je drukčije ljubiti Daisy. Ona je bila slatka i opojna u isto vrijeme. Kad ju je ljubio, krv bi mu nestala iz glave i zaboravio bi što radi... zaboravio bi da mora doći tamo i brzo se pomicati. S Daisy, osjećao se kao da su se minute pretvorile u kapljice meda i mogao bi provesti čitav sat igrajući se njezinim jezikom, grickajući ga i ližući ga, gutajući njezine grlene zvukove koje je proizvodila dok bi prste isprepleo s njezinima. Nakon nekog vremena, prsti su im se razdvojili i njezini su krenuli svirati simfoniju niz njegova ramena, niz leđa. Uspio se namjestiti tako da je skoro bio na mjestu na kojem je žudio biti. Ona je bila tako topla i meka. Konačno odluči da je jednostavno mora pitati. – Ja bih te želio dodirivati tamo, Daisy – šapnuo je, zatim je pričekao, zadržavši dah, vidjevši hoće li se ona zgroziti nad tim kao što se Bella zgrozila. – Ruke su mi čiste. – Prsti su mu lebdjeli nad njezinim trbuhom. – Zašto ne? – šapnula mu je. Oči su joj bile žive od žudnje – i smijeha. – Ja to radim! Neki zvuk mu krene iz grudi, nalik jecaju dok ga je istovremeno preplavila žudnja i zahvalnost. I tada ju je dodirivao ondje, a ona je bila svilena i mokra i obla baš kao što je uvijek i zamišljao. Bilo je i bolje nego je zamišljao jer se od njegovog dodira izvijala u ritmu koje je njegovo tijelo prepoznalo. – Sviđa ti se ovo? – upitao ju je, dok mu je tijelo gorjelo. Bio je usredotočen više no ikada u životu. Ona se ponovno počela izvijati, a iz grla joj se otme jecaj. Ruke su joj zgrabile njegova ramena. On je isprobao nešto novo i mora da je to bilo dobro zato što je odjednom osjetio kako je vlažnije oko njegovih prstiju, još je više natekla i još se više izvijala. Želio ju je poljubiti ondje, kad bi mu dopustila. Očito je bilo da uživa u njegovu dodiru. Oči su joj bile čvrsto zatvorene, a opojni uzdasi čuli su joj se sa usana. Možda bi ju uspio uvjeriti da bi joj bilo još ljepše kad bi pokušao jezikom. Protrljao ju je jače i ona naglo otvori oči. Zgrabi ga za ruku i gurne je niže dolje. – Ovo je previše – reče, a disanje joj je nalikovalo uzdasima. – To me skoro boli. – Ovdje? – upita je kroz dah. Pustio je palac da kruži lijeno i sporo po njezinoj preslatkoj uskoći. Bila je tako uska da mu je izgledalo nemoguće da je njegov alat bio prošle noći u njoj. Iz grla joj se prolomi krik. Prošao je kroz prolaz, tek neznatno, ponovno i ponovno, sve dok se nije počela divlje izvijati, drhteći, plačući, tako ga čvrsto stišćući za ruku da će mu ostati masnice. Bio je to najočaravajućiji trenutak


njegova života: trenutak kad je osjetio da se grči oko njegova palca. Bilo je to tako luđački erotično – i on je istoga časa znao da Bella nikada nije osjetila ništa slično, barem ne s njim. Shvatio je da kad bi Daisy to učinila dok je on bio u njoj, ne bi se radilo o tome koliko se brzo može dovesti do svršetka, radilo bi se samo o njezinom užitku. On bi tada osjećao sav ovaj vrtlog u njoj. Ali to je samo maglovito pratilo njegove vrtoglave misli da on sada, da on... Ponovno se oslonio na nju i prilično se nespretno protrčao o nju. Ona je bila glatka i vruća i od samog osjećaja nje počeo je dahtati. Ali morao se kontrolirati. Očajnički je želio osjetiti to isto na sebi, dok je unutra. Njezine se oči ponovno otvore. – Ovo je lijepo – rekla je, a u glasu joj se osjećala jeka užitka poput droge. Gledajući je u oči, skliznuo je dolje i unutra... bilo je to pedeset puta uzbudljivije nego što je bilo prošle noći. Tada je bio shrvan krivnjom, osjećao je preveliku krivnju da bi uživao, preveliku krivnju što je ondje. Sada mu je srce udaralo tako glasno da nije ništa čuo, i cijeli je njegov život bio usredotočen na područje između njezinih nogu, na ovaj vrtlog strasti koja ga preplavljuje. Daisy je bila stisnuta i nevjerojatno uska, ali on je kliznuo u nju kao da je ona njegov dom. Nikad u životu nije osjetio ništa ovako dobro. Nije ušao do kraja, a možda i jest. Nije znao. Svaki pokret njezinih bokova bila je Čulna pozivnica. – Mislim da bi se sad trebao početi kretati – šapnula je. – Hoću reći, ne mislim da bih se mogao zaustaviti. Ona se zasmijulji. – James, ne bih znala. Moramo se osloniti na tvoje superiorno znanje. – Počinje mi se činiti da nemam baš puno znanja – priznao je, spustivši glavu kako bi joj mogao ljubiti usne ponovno i ponovno. – Dobro, ali ja ne znam baš ništa – reče mu Daisy – iako ima jedna stvar koju ti želim reći... – Što? – šapnuo je. – Ja želim ovo – reče, izvijajući se prema njemu tako da je ušao do posljednjeg centimetra u njezinu tamnocrvenu slatkoću. – Više ovoga, James. Osjećam te tako snažno i to je tako dobro. Ti me ispunjavaš i ne boli me kao što me sinoć boljelo. Od njezinih riječi popustile su mu sve kočnice. Gurnuo je naprijed, zatim ponovno, i ponovno, dugim i divljim pokretima koji su je natjerali da vrisne. James uopće nije mogao razmišljati, um mu je bio obuzet potrebom da mu se tijelo kreće žešće i brže. Rukama se upro sa svake strane njezina tijela, a glava mu je visjela tako da je disao u nju pa nije propustio niti jedan njezin strastveni jecaj.


S Bellom, nikada se nije pokušao kontrolirati. Samo je gurao žestoko, zato što je to bilo ono što su oboje željeli. Ali s Daisy, želio je da se ona ovako slomi, da joj se cijelo tijelo počne tresti. Želio je znati kako bi to bilo biti u njoj u tom trenutku, više nego što je ikada išta želio u životu. A to se nije događalo, i nije se događalo... ona se izvijala pod njim, stenjući od napora da dođe do toga. James je osjetio da mu se cijelo tijelo napinje i znao je da ne može više čekati. Upro se pomalo nespretno o lijevu ruku, ušao rukom između njihovih tijela i počeo je dodirivati na mjestu gdje je ona to voljela. – Ne! – zavapila je, oštro i žestoko. – To boli! – Zgrabila ga je za ruku. – Nemoj to tako. Pritisni ovdje. Oh, da baš tako! Radost je jurnula kroz njezino tijelo kao tornado, brže od strasti, brže od požude. To ga je malo obuzdalo pa je nastavio polakše, gledajući je u lice, u njezine čvrsto zatvorene oči i pritisnuo i okrenuo palac, samo malo. Ona se trzne, ali zatim zastenje. Drhtala je cijelim tijelom, zacijelo je bila blizu. – Ja ću te sad poljubiti tu – rekao je, a riječi su mu zvučale kao uzdasi dok se ponovno gurnuo u nju. – Ja ću polizati sav taj breskvin sok. Ja to želim, Daisy. I ja ću to... Ali u tom se trenutku njezin stisak na njegovoj ruci još pojačao, a obrazi su joj poprimili predivnu nijansu ružičaste boje. Zabacila je glavu i glasno zavrištala. Bilo je to očaravajuće kao što je i zamišljao. Počela se uvijati oko njega i on se ukipio, zapanjen kako se njezin užitak proširio na njega i kako se vatra kreće u valovima kroz njegovo tijelo sve dok mu se mozak nije sasvim isključio, a njegovo gladno tijelo preuzelo svu kontrolu. Ponovno je počela stenjati. Osjetio je njezin dah na svom vratu, ali nije mogao na to obratiti pažnju jer se ona odjednom ponovno počela grčiti, stezati ga tamo dolje i on se izgubio u bijelom plamenu vatre. On više nije bio James, ni grof, ni budući vojvoda. A ona nije bila Daisy, ni Theo, ni buduća vojvotkinja niti jedne vrste. Oni su bili dva tijela isprepletena zajedno, čvrsto poput dva komadića slagalice. Dok nas smrt ne rastavi, pomislio je James zahvalno. Dok nas smrt ne rastavi.


11. POGLAVLJE je svanula, a s njom je nešto sinulo i Theo; bila je sigurna da nikada više Z ora neće moći hodati. Zapravo, mali pokus ju je uvjerio da je nabolje da uopće ne pomiče noge. Nakon što su drugi put vodili ljubav, bila je tako osjetljiva i otečena da je James izlio hladnu vodu u posudu na njezinoj komodi i nježno je brisao spužvom. To je bilo tako ugodno da je počela hihotati. Napokon su i večerali, a zatim je James ispunio svoje obećanje da će je ljubiti dolje, i prije nego se snašla, preklinjala ga je i preklinjala, povlačeći ga k sebi svom snagom. Kad je popustio, cijelo joj je tijelo zapjevalo. Sunce je izašlo, a oni su još uvijek ležali, ne mogavši se nauživati divote što imaju još jedno tijelo kraj sebe u krevetu. Igračku. Prijatelja za igru. – Volim tvoja koljena – rekao je James, poljubivši joj jednu zaobljenu čašicu koljena. – Tako su elegantna. – Da me se nisi usudio dodirnuti iznad koljena – naredi mu Theo. – Ja sam bogalj. – Zasigurno nisi. – Da, jesam. I dužan si mi nešto. – Samo reci. – Ležao je na trbuhu, nježno joj milujući članke. – Ovo su najdivniji članci koje sam ikad vidio. Kao kod trkaćih konja koji izgledaju previše krhko da bi skakali, a kamoli galopirali. – Željela bih da mi pjevaš – reče Theo, gledajući kako se ružičasto svjetlo probija kroz prozor i igra se na njegovoj koži. Bila je boje viskija do pasa, a zatim je postala posve bijela na mjestu gdje je prelazila u mišićave guzove. James zastenje i spusti glavu na pokrivače. – Znaš kako mrzim pjevati. Glas mu je bio prigušen, ali ona je čula njegove riječi. Njegova ga je majka voljela slušati kako pjeva, ali nakon njezine smrti posve je prestao pjevati, osim u crkvi. Theo je poželjela ispitati kolika joj je moć pa raširi krila. – Hoćeš li to učiniti, za mene? On se okrene. – Zašto ne poželiš nešto drugo, nešto što ti samo ja mogu dati? Svatko može pjevati. – U plavim mu je očima sjajila požuda koju je ona upravo učila prepoznavati.


– Ne dolazi u obzir. – Zaboravio sam skoro sve pjesme. Znam samo neke crkvene napjeve. Povukla ga je. – Dođi, sjedni kraj mene. – Naslonila se na uzglavlje kreveta. – Pjevaj mi onu pjesmu koju je tvoja majka silno voljela, onu staru iz vremena kraljice Elizabete. – Na trenutak je prestala disati. Hoće li on to učiniti? Nije to bilo fer, pogotovo stoga što su bili vjenčani tek malo više od jednog dana. – ‘Pjesma Celiji’ – reče James, bezizražajnog lica. Ali zatim ju je pogledao i nasmiješio joj se, povukao se do uzglavlja kreveta i tako se stisnuo uz nju da se sada naslanjala na njega, a ne na uzglavlje. A zatim ju je zagrlio, duboko udahnuo i počeo pjevati: – Samo mene ispij očima svojim, i na vjernost zaklinjem se srcem mojim. Theino je srce zamalo stalo od eterične ljepote koja je ispunila prostoriju. Glas je bio produžetak njega, savršen glas koji je izlazio iz savršena tijela. Zastao je. – Pjevaj sa mnom. Nije bila baš previše muzikalna, ali kao i svaka plemkinja, imala je poduku iz pjevanja. Glasovi su im se ispreplitali i od njegova je glasa i njezin zvučao bolje. – Il' poljubac jedan ostavi u čaši za sreću, i ja za vinom posegnut’ nikada neću. I dok su pjevali, svjetlost je postajala sve sjajnija, sunčeve su zrake dobile rubove boje jantara pužući uz pokrivač. Kad je pjesma završila, Theo je bila tako sretna da nije mogla izustiti ni riječ. James ju nježno poljubi u uho. – Ako ikada ikome kažeš da sam ti pjevao, reći ću tvojoj majci da si otišla na bal u Devonshire bez donje haljine. Ne prvi put, Theo je pomislila kako je Jamesova majka svome sinu učinila medvjeđu uslugu time što ga je tjerala da svake večeri pjeva u salonu. Nakon svih tih nastupa, nije više mogao uživati u svom talentu. – Obećajem – reče, naslanjajući glavu da bi uhvatila njegov poljubac. – Hoćeš li mi pjevati svakog jutra? Smiješak mu je bio u očima, a ne na ustima. – Samo nakon ovakvih noći – šapnuo joj je. On se zatim vratio u svoju sobu, ostavljajući prazninu u njezinom krevetu. Možda, pomislila je, možda ću ga uspjeti uvjeriti da jednu noć spava sa mnom. Kako god se nazivalo ono što su radili zajedno – a zacrvenjela se na samu pomisao na to – to nije bilo spavanje. Barem ne do sada kad je otišao u svoj krevet. Bez obzira na svu euforiju Theo je sada silno željela samo satima spavati. U jednom je trenutku Amélie provirila na vrata. – Topla kupka, gospodarice? – šapnula je.


Theo kimne. – Koliko je sati? – upita, podižući se na lakat. Čak i od tog pokreta se trznula. – Jedanaest ujutro – reče njezina sobarica. – Njegovo gospodstvo je reklo da vas ne budim za doručak. – Hvala – reče Theo, odsutno promatrajući sunce na blijedom tepihu. Ta divna šarolika tkanina istkana u Indiji izgledala je upravo tako. Možda bi Ryburn Tkanje moglo tiskati takvu svilu koja bi bila negdje između žute boje zlatice i krem boje. Maglovito se sjećala da se svila radi od crva koji su živjeli u čahurama? Ili tako nešto. A nikada nije čula da u Engleskoj raste stablo svile. Malo kasnije Amélie je najavila da je kupka spremna. Da je nitko nije gledao, Theo bi odšepala do kade, ali nije željela da Amélie pogodi kako se ona osjeća pa se uspravila i pravila se da je sve normalno. A nakon pola sata namakanja u toploj vodi, osjećala se znatno bolje pa je sjela kraj prozora osušiti kosu, ignorirajući Amélieina upozorenja da bi se mogla prehladiti. Uvijek je voljela vrtove iza ove kuće, ali sad je ta ljubav koju je osjećala za njih bila još dublja jer je znala da oni pripadaju Jamesu, a ne njegovu ocu. Oni pripadaju njima dvoje, rekao je James, ponovivši to bezbroj puta. Vrtovi su bili i njezini, također. Ona će preurediti te stroge vrtove, odlučila je, češljajući svoju mokru kosu. Bili su dovoljno veliki da se u njih može smjestiti manji labirint, možda i neka prozračna sjenica u središtu. S nekom vrstom kreveta ili sofe u njoj, pomislila je, a obrazi su joj se zarumenjeli. Jedne tople ljetne noći ona i James mogli bi prošetati labirintom. Te su je misli odvele ravno na prilično skandaloznu zamisao da bi ga jednom željela poljubiti ondje, baš kao što je on nju poljubio. – Njegova milost je poslao poruku da će se vratiti ranije nego što je planirao – rekla je Amélie, slažući joj jutarnju haljinu. – Pretpostavljam da ću vidjeti vojvodu za ručkom – rekla je Theo bez oduševljenja. – Ne tu – dodala je, vidjevši koju joj je haljinu Amélie pripremila. – Voljela bih da su haljine koje sam jučer naručila već gotove. – Trebat će pričekati barem tri tjedna, kaže Madame – podsjetila ju je Amélie. Theo uzdahne. – Mislim da će ona žuta poslužiti, iako mi se ne sviđa kako mi pristaje uz kosu. Amélie kimne. – Bilo bi bolje da je malo tamnija. To je bila jedna od mnogo stvari koje je Theo voljela kod svoje sobarice. Amélie je bila jednako oduševljena tkaninama i bojama kao što je to bila i ona sama. Ali misli su joj ponovno odlebdjele prema Jamesu. Nikad nije pomislila da


bi se mogla osjećati tako živo. Naime, znala je ona da je živa, naravno, ali prošle noći, kad su im se pogledi sreli, bila je više živa nego ikada ranije. Koga briga što je bila “ružna vojvotkinja”, sve dok ju je James gledao kao da je bila tako lijepa da se to riječima ne da opisati? Zatekla se kako pjevuši onu staru pjesmu dok joj je Amélie zakapčala haljinu. I nije se mogla prestati smješkati u ogledalo dok joj je njezina sobarica uređivala tešku kosu u prikladnu frizuru. Prije zaruka, pomišljala je da skrati kosu i napravi jednu od onih novih modernih smjelih frizura, ali sada više ne. Ne sada kad je znala koliko James voli njezinu kosu. Usred noći zapalio je svijeće oko kreveta i igrao se njezinom kosom. Ne. Nikada neće odrezati kosu. Pogledala je gore i susrela sobaričin pogled u zrcalu. – Tako mi je drago vidjeti vas sretnu, moja gospo – rekla je Amélie, a njezin francuski naglasak još je više naglasio njezinu iskrenost. – Svi smo mi sretni. A ona kopilad koja vas je onako nazvala... njih treba istući. Ali gospodar je sve to popravio. Baš kao što to jedan suprug mora učiniti. Améliein je smiješak bio pun zločestih primisli. – Jest, popravio je – reče Theo, nasmiješivši joj se. – Popravio je. Ali nadimak još boli, moram priznati. Ali kad si u braku, onda je važno samo mišljenje jedne osobe, zar ne? – Nikad nisam bila u braku – reče Amélie. – Ali mislim da je tako. Većina muškaraca su imbecili, ali Njegovo gospodstvo, on je oduvijek znao da ste vi prelijepi. On vas je uvijek gledao za vrijeme obroka, to kaže g. Cramble. I nije skidao pogled s vašeg poprsja. – To mi je i on rekao! Ne mogu vjerovati da ja to nisam primijetila, a Cramble jest. – Vi ste jako mladi kad je u pitanju odnos između muškaraca i žene – reče njezina sobarica mudro. Theo joj dobaci pogled pun humora. – A ti se sad tu praviš da si stara, Amélie? Zato što obje znamo da si navršila osamnaest tjedan dana nakon što sam ja navršila sedamnaest. – Je suis française – reče Amélie, samozadovoljno se nasmiješivši. – Evo šala koji ste tražili, moja gospo. – Pazi ovo! – Theo podigne minijaturne škare koje je Amélie rabila za rezanje noktiju i žustro prereže šal na dva dijela. Amélie vrisne. – To je indijska svila! Theo rastrese polovicu teške svilene tkanine. – To će znatno popraviti ovu neuglednu haljinu. – Oštrim pokretom izvukla je čipkasti ovratnik uguran u


prsluk i zamijenila ga šalom. Zabljesnuo je svojom crvenom bojom maline i oživio bademasto smeđi muslin njezine haljine. Ponovno se okrene prema zrcalu. – Sviđa mi se – reče Amélie. Ispružila je ruku i spretno popravila svileni dodatak. – Ja ću ga tu lijepo pričvrstiti ovdje, moja gospo. – Privlači pažnju na moje grudi – reče Theo, pitajući se hoće li to James primijetiti. – Ovo će sad držati sve na mjestu – reče Amélie, odmaknuvši se korak. – Kasnije ću to sašiti. – Mislim da danas neću izlaziti iz kuće – reče Theo. Jedno je bilo uvjeravati se da je samo Jamesovo mišljenje važno, a drugo je bilo prošetati Ulicom Bond sa čijih su je izloga gledali svi oni plakati. Ja sam Francuskinja. – Pustimo da uzbuđenje izblijedi – reče Amélie, kimnuvši. – Sljedećeg će tjedna već neka druga jadna duša biti na tapeti. – Možda bi bilo dobro provjeriti bi li moj suprug želio ići u Staffordshire, u kuću Ryburn. – Odjednom je bila sasvim sigurna da bi James išao kamo god bi ona poželjela. Osjeti kako joj se polako zacrvenjuju obrazi, ali uspjela je smiriti glas. – Zapravo, trebala bi mi spakirati odjeću, Amélie. Mislim da ću otići na selo, možda čak na mjesec dana. – Napustit ćete London do kraja sezone? – Misliš li da sam kukavica? – Nipošto! – reče Amélie. – Ali možda će biti još više priča o vama ako se povučete na selo, moja gospo. Zato što će misliti da se bojite, vidite. – Možemo se vratiti na bal Elstonovih – odluči Theo, glasno razmišljajući. – Do tada će već dostaviti moju novu garderobu. Cramble će je poslati na selo gdje ćemo napraviti završne prepravke. Ustala je i još jednom se pogledala u zrcalo. Haljina je još uvijek izgledala previše djevičanski, ali smioni dodir boje maline pomogao je pretvoriti je u nešto malo elegantnije. Srce joj je počelo poskakivati kad se sjetila da će uskoro ponovno vidjeti Jamesa. Iako je on sada vjerojatno bio vani, jahao ili boksao u klubu Gentlemana Jacksona. Imao je on previše neobuzdane energije i nije mogao biti dugo u kući da ne poprimi izgled mučenika, poput zarobljenog tigra. Morala je voditi računa o tome, razmišljala je, klizeći prstima niz ulaštenu ogradu dok je silazila stubištem. Njezin je suprug trebao redovitu tjelovježbu. Bilo je to kao da ima psa.


Međutim, James je bio daleko od kućnog ljubimca. Bilo je nešto divlje i razuzdano u njemu, nešto što nije u sebi imao niti jedan plemić kojega je poznavala. Mogla se samo nadati da će ga to što redovitije privlačiti k njoj. Nije još bilo vrijeme ručku. Ako je James bio kod kuće, vjerojatno je bio u radnoj sobi. Na trenutak ju obuzme silno uzbuđenje zbog moći koju joj je davala njezina ženstvenost. Možda je odlučio ostati kod kuće, barem dok je ne vidi. Možda bi mogli otići jahati Hyde Parkom. Sad kad su se vjenčali, stvarno bi trebala postati bolja jahačica. Ali ne dok ne bude mogla odjenuti šarmantan jahaći kostim koji će sama dizajnirati, onaj s obrubom od konca ispletenog poput užeta, s epoletama i daškom elegancije časničke uniforme.


12. POGLAVLJE je suprug zakoračio kroz vrata knjižnice u trenutku kad je Theo stigla N jezin do podnožja stuba. Lice mu je bilo tamno od bijesa, ali ugledavši nju, razbistrilo se, iako mu je pogled ostao uznemiren.

– Zdravo – rekla mu je, osjećajući se izuzetno samosvjesno. On nije rekao ništa, već ju je uhvatio za ruke i natraške odveo u knjižnicu. Lagano je mirisao na kožu i vjetar. – Bio si na jahanju – rekla mu je malo kasnije, kad su se na trenutak prestali ljubiti. – Bože, kako sam lud za tobom – šapnuo joj je na uho, sasvim ignorirajući njezin komentar. – Ali čudim se što uopće možeš hodati. Nismo to smjeli učiniti još i onaj zadnji put. – Željela sam te – rekla mu je u usne. – I sada te želim. – Mirišeš tako slatko, poput tratinčice. – Stvarno me moraš prestati tako zvati! Inzistiram na tome da me zoveš Theo. Prislonio ju je na zid i rukom je obgrlio oko grudi. – Ne mogu – rekao je, prilično odlučno. – Zašto ne? – Zato što ti možeš biti Theo za doručkom ili u kazalištu ili na nekom sličnom mjestu, ali kad te ja ovako grlim, ti si moja Daisy. – Zatim ju je ponovno poljubio i Theo se rastopila a misli su joj se izgubile od naleta njegovih usana i njegovih ruku i arogantne snage njegova tijela stisnutog uz njezino. – Ne smijem to sad – reče James promuklim glasom. – Boljet će te previše. Samo ćemo se ljubiti. – Doveo ju je do sofe na drugom kraju prostorije i počeo joj vaditi igle iz kose, uništavajući djelo Amélieinih ruku u nekoliko sekunda. Razmotao je pletenicu koju je Amélie radila više od deset minuta. – Zašto ne bi nosila kosu raspuštenu kad smo kod kuće? Theo se zasmijulji. – Možeš li zamisliti Crambleovo lice kad bih tumarala po kući s kosom raspuštenom oko ramena? Jamesovo se lice nadvilo nad njom i on ju je ponovno poljubio, čvrsto i dominantno. – A što kad bi ti ja, kao tvoj suprug – zarežao je – naredio da je nosiš raspuštenu?


Theo osjeti kako joj žmarci jure prema nožnim prstima. Kad ju je James tako gledao, tim posesivnim pogledom poput tigra, osjetila je najsramotniju žudnju da se jednostavno rastopi i učini sve što je zahtijevao. – Žao mi je – reče, milujući mu punu donju usnu prstima – ali nitko mi ne može više naređivati kako ću izgledati i kako ću se odijevati. To sam si obećala prije pet godina, kad mi je mama počela kupovati sve one haljine s volanima i naborima da bi ublažila izgled mog lica. James se namršti. – Ona to nikada nije priznala, ali silno je željela da svi jasno vide da sam djevojka – objasni mu Theo. James je otkrio komad nehajno pričvršćene svile boje mahne i bez razmišljanja ga svukao s nje. Bez improviziranog ovratnika, prsluk joj je pokazivao prilično velik dekolte. – Ona je mislila da ti ne izgledaš dovoljno kao žensko – rekao je zapanjenim glasom. Sagnuo je glavu i ostavio vruć trag svog jezika na oblini njezine dojke. Zatim se ponovno odmaknuo. – A što ako ti ja, kao tvoj suprug, naredim da ne nosiš gaćice? Ona mu se nasmije, uživajući u tome kako on isprobava granice moći. – To bi ovisilo o tome kako se osjećam u vezi s tobom u tom trenutku. – A kako se osjećaš u vezi sa mnom u ovom trenutku? – zahtijevao je. Ona se podigne na prste, baš toliko da dosegne jezikom njegovu slatku donju usnu i ostavi na njoj mokri trag. – Što bi ti učinio ako bih ja tebi naredila da nešto učiniš? Usne mu se razdvoje i on duboko udahne. – Što god želiš – reče, a glas mu zadrhti. – Ja ću učiniti što god ti poželiš. – Onda bih ja željela da ti sad tu mirno sjedneš – reče, okrećući se prema sofi. James poslušno sjedne. Oči su mu se smračile od uzbuđenja. – Na zapovijed, moja gospo. – Spusti hlače – reče ona, a srce joj stane silno udarati. Ne trepnuvši, James ustane i učini točno to što je zahtijevala. Theo se spusti na koljena i pokaže na sofu. On sjedne. Njegov je organ, ako je to uopće bilo moguće, izgledao još veći nego noć ranije. Na sam pogled na njega, osjeti u svojem intimnom dijelu tijela lagano upozoravajuće probadanje. – Sve vrijeme dok si me sinoć ljubio – reče, ispruživši ruku da ga pomiluje – Ja sam samo razmišljala kako bi bilo da ja ljubim tebe. – O, Bože – James šapne. – Ja to neću preživjeti. Neću.


– Ja sam preživjela – reče Theo, nasmiješivši mu se požudno. Nagnula se nad njim i kušala ga. James ispusti hrapavi zvuk i Theo spusti glavu još malo niže, istražujući njegov baršunast osjećaj. Mora da je to bilo njegovo stenjanje koje ju je spriječio da čuje kako se vrata otvaraju. Ili je to bio vrtoglavi osjećaj moći koji je osjećala. Ali jednu sekundu kasnije, zvuk joj je prodro do mozga. Skočila je na noge i susrela pogled svog svekra i zatim pobjegla na suprotnu stranu, ravno kroz najbliža vrata koja su vodila u salon. Zalupila je vratima i nagnula se na njih dok joj je srce tako snažno udaralo kao da bježi pred ubojicama. Imala je osjećaj da će joj pozliti. Vojvoda je vidio... On je sve vidio. On ju je vidio tamo, kako se nagnula nad Jamesovo krilo. – O, Bože. – Koljena su joj bila preslaba da bi je održala na nogama, pa je skliznula dolje dok nije sjela na pod. Kroz vrata je čula tutnjavu Jamesova glasa dok je govorio, ali riječi su bile neprepoznatljive. Zvuk ju je podsjetio, s mučnom jasnoćom na to kako je sjedio pred njom, s hlačama spuštenim do gležnjeva i ona zarije glavu u ruke. Je li to baš morao biti vojvoda? Zar ona nije doživjela dovoljno poniženja u posljednjih nekoliko dana? Bi li bilo gore da ih je prekinuo neki lakaj? Njega bi mogla otpustiti. Ne, nikada ne bi izdala osobu koja je imala tu nesreću da vidi kako se ona ponaša poput bludnice. Moraju se povući na selo na mjesec dana. Ili na godinu dana. Nerazgovjetni zvuk promijenio je ton; sada je govorio njezin svekar. Pomaknuvši se na stranu, uspravila se i malo otvorila vrata. Ako ju je sad nazivao drskom droljom, bilo bi dobro da to čuje pa da najgore prođe. Ali on se smijao. Smijao! Srce joj je od panike počelo snažno udarati u grlu. Je li smijeh bolji od prezira? Ili gori? Mislila je da je bolji. Možda se ovakve stvari mladencima često događaju. Na kraju krajeva, mogao je uhvatiti nju i Jamesa kako vode ljubav. Da ona nije osjećala posljedice od sinoć, vjerojatno bi ih zatekao baš kako vode ljubav. Theo okrene uho prema lagano odškrinutim vratima. – Vratio sam se u London jer sam čuo tu priču o ružnoj vojvotkinji – govorio je vojvoda. – Mislio sam da želiš da zaprijetim nekolicini novinara ili čak da zatvorim neke od tih novina. Ali meni izgleda da ti imaš previše posla da bi se brinuo zbog tih stvari. Koga briga što je ružna. Očito je to razlog zašto je zahvalnija. Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam vidio kako te servisira s entuzijazmom neke krčmarice koja to radi za nekoliko novčića.


Theina glava padne na koljena. Što se drugo moglo očekivati od vojvode? Njezina majka ga je odavno proglasila bezobzirnom budalom i očito je bila u pravu. – Zapravo, to je zato što je ružna – nastavio je vojvoda. – Nikad ne bi nagovorio pravu damu da tako klekne... – Tišina! – zarežao je James. Hvala Bogu da je nešto rekao, pomislila je Theo tupo. – Ne sviđa mi se tvoj ton – odgovori mu otac, istoga časa se prebacivši na svoj uobičajeno oholi ton. – Nije ti dopušteno da ikada više kažeš ni riječ o mojoj ženi – rekao je James. Njegov glas, za razliku od glasa njegova oca, bio je leden, kontroliran, ali ipak duboko opasan. Theo udahne, dršćući. James ju je barem branio. Izgledalo je da vojvoda ne primjećuje prijeteći ton sinovljeva glasa. – Ja ću reći što god želim! – urlao je. – Ja sam ti izabrao tu curu, zar nisam? – Ne, nisi! – Jesam! Ti se nisi želio oženiti njome, ali vjerujem da ti je sad drago. Rekao sam ti, zar ne? Rekao sam ti da su sve iste u mraku. – Ubit ću te – izjavio je James. Godine iskustva s Jamesom naravi govorilo je Theo da je njegova samokontrola dostigla granicu. On je mrzio kad se to događalo, kad je urlao tako da je nalikovao na oca. Ali dok su vojvodine riječi: – Ja sam ti izabrao tu curu, zar nisam? – prodirale u njezin um, ona je prestala razmišljati o Jamesu. Što? – Možda tada nisam mislio na tvoj brak – govorio je Vojvoda. – Možda nisam mislio točno na taj brak na ovaj način... – Za vrijeme koje ti je trebalo da pronevjeriš njezino nasljedstvo! – urlao je James. Čuvši ovo, Theo shvati dvije stvari istovremeno; prva je bila ta da je James sasvim izgubio samokontrolu i konačno pukao... a druga je bila značenje onoga što je upravo rekao. O pronevjeri. To ne može biti istina. Može li to biti istina? – Ja sam samo posudio – reče vojvoda povrijeđenim glasom. – Ne moraš govoriti o tome u tako ružnom kontekstu. Na kraju krajeva, vidi što sam učinio za tebe. Nabavio sam ti ženu koja je tako zahvalna da ti to želi raditi usred bijela dana, kad Cramble može naići svakoga časa. Ispričao sam se zbog njenog izgleda kad sam te natjerao da je zaprosiš, ali sve to sada povlačim. Nikad nisam čuo da bi jedna dama učinila takvo što. Nikada. Uštedjet ćeš čitavo bogatstvo koje bi potrošio na ljubavnicu. Samo prvo pazi da ugasiš svijeće.


Theino se disanje sada pretvorilo u jecaje. Njezin čitav svijet se raspadao. Vojvoda je natjerao Jamesa da se oženi njome. On se ispričao Jamesu zbog njezine ružnoće. Ona je učinila nešto što niti jedna dama ne bi učinila, mada to nije znala. Ipak, znala je da je intimnostima mjesto isključivo u spavaćoj sobi. Čak su i sluge to znale. – Da više nisi rekao ni riječ o mojoj ženi – urlao je James. – Proklet bio! – Bijes je sada ključao u njegovom glasu, ali Theo više nije bilo briga. On to nije poricao. On nije poricao ništa od toga. Vojvoda, najbliži prijatelj njezina oca, pronevjerio je njezino nasljedstvo. G. Reede, upravitelj imanja, to je sigurno znao kad su razgovarali dan ranije. James je znao. James je cijelo vrijeme znao. Sjedio je tamo i razgovarao o tome kako mogu platiti vojvodine dugove njezinim nasljedstvom, a cijelo vrijeme je znao da je njegov otac već ukrao onoliko njezina novca koliko je htio. Zavrtjelo joj se u glavi dok je slagala slagalicu. Nikad ranije nije vidjela Jamesa pijanog. Ali bio je pijan na koncertu princa od Walesa... mora da se strahovito napio kad je uspio skupiti hrabrost da zaprosi nekoga poput nje. U tjednima i godinama koje će uslijediti, kad se osvrne na svoj život, znat će da je ovo bio trenutak kad se njezino srce raspalo na dva dijela. Da je ovo bio trenutak koji je razdvojio Daisy od Theo, vrijeme Prije i vrijeme Poslije. U vremenu Prije, imala je nadu. Imala je ljubav. U vremenu Poslije... imala je istinu.


13. POGLAVLJE

U

knjižnici, James je pogledao i vidio da su vrata salona odškrinuta. Trznuo se, bolje pogledao i vidio bljesak nečeg žutog kraj poda. Daisy je čula. Ona je sve čula. James naglo skrene pogled s vrata i okrene se natrag ocu. Svom glupom, prijezira vrijednom ocu. – Ne želim te više vidjeti. – Osjetio je da mu se grlo steže. – Ona te je čula. Čula te je. Glupane. – Nisam rekao ništa što nije istina – reče vojvoda, odjednom se braneći i spuštajući pogled. – Ona mi nikada neće oprostiti – reče James, osjećajući to čitavim svojim bićem. – S obzirom na ono što sam vidio... James zaškrguće zubima i njegov otac zatvori usta. – Imali smo šansu, znaš. Unatoč svemu što se dogodilo. – Nema sumnje da će biti loše volje – rekao je Ashbrook. Spustio je glas i dodao zavjerenički: – Dijamanti. To je uvijek djelovalo kad je tvoja majka bila u pitanju. Pomogli su nam da preživimo zajedno sve te silne godine. James je prestao slušati. – Čitavog ću se života truditi da joj nadoknadim. – Po prvi put u mnogo godina, želio je svoju majku. Nije osjećao ovakav silan strah otkad je umirala. – Najbolje bi bilo da odeš – reče mu tada. – Pronađi neko mjesto gdje ćeš živjeti. Mislim da smo sada došli do točke kad se više ne moramo pretvarati da između nas ima bilo kakvih iskrenih osjećaja. – Ti si moj jedini sin – reče vojvoda. – Moj sin. Naravno da postoje osjećaji između nas. – Krvno srodstvo ne znači ništa – reče James, osjećajući kako mu srce natiče od bijesa i jada. – Ja tebi nisam nitko i Daisy ti nije nitko. Mi smo samo ljudi koje susrećeš u predvorju, ljudi koje iskorištavaš kad su ti potrebni i zatim ih odbacuješ. Otac ga pogleda iskosa. – Nisi ti ovdje nikakva žrtva! – reče, podižući glas. – Ti si taj koji se bacio na tu curu. Ti nemaš nikakva razloga cmizdriti. – Izdao sam ju, izdao sam svoju ženu da spasim tebe.


– Nisi ti to zato učinio – reče vojvoda. – Ti si to učinio da spasiš svoje imanje i osiguraš svoju titulu. Mogao si mi reći da se nosim k vragu, ali nisi. Ja sam mislio da ćeš mi održati bukvicu o moralu i poslati me dođavola. Ali ispalo je da nisi takva moralna vertikala kakva si se pravio da jesi. Nismo mi baš toliko različiti. Jamesove šake se stisnu. Nije smio udariti oca. – Zapravo – nastavio je Ashbrook – jabuka ne pada daleko od stabla i nemoj to nikada zaboraviti. Tvoja majka se nije zavaravala time da sam ja savršen, ali mi smo se vjenčali i to je bio kraj priče. – Usne mu se nakrive u smiješak. – Ima ipak jedna stvar po kojoj smo različiti. Ja nisam cmizdravac. Možda sam iznenađen što si to učinio, ali ne iznenađuje me što sad tu cviliš zbog posljedica. Budi muško, za Boga miloga. Sramim te se. Uvijek sam te se sramio zbog onog tvog pjevanja. I za to krivim tvoju majku. – Ti mene ni najmanje ne voliš – reče James, kršeći nespominjano pravilo da engleski plemić nikada ne raspravlja o toj temi. – Zar ne? – Od svih kretenskih pitanja, ovo je daleko najgore – reče vojvoda, a obrazi mu naglo pocrvene. – Ti si moj nasljednik i priča je završena. – Ljudi koji vole jedno drugo ne rade ovakve stvari – reče James sumorno. Krenuo je do vrata knjižnice, otvorio ih i stao kraj njih. – Idi. – Morat ćeš s njom razgovarati – reče vojvoda, ne pomaknuvši se. – Preuzmi kontrolu nad situacijom. Ti si ovdje muško. Nametni se. Ne dopusti joj da postane histerična jer bi joj mogla postati navika da uvijek tako reagira. – Idi – ponovio je. Nije imao povjerenja u sebe da bilo što drugo kaže. Vojvoda glasno ispuše zrak, ali ipak krene prema vratima. Zastao je s rukom na kvaki, ali nije se okrenuo. – Ja te volim – reče, tiše nego je obično govorio. – Ja... ja te volim. – Zatim je otišao. Buljeći u zatvorena vrata, Jamesa još jednom obuzme zasljepljujuća čežnja za majkom – za onim danima kad ga je majka, ih barem dadilja, znala utješiti. Morao je otići u salon. Morao je razgovarati s Daisy, reći joj koliko je... koliko je što? Nikad mu neće povjerovati da je voli. Upravo je to rekao svome ocu. Ljudi koji se vole ne rade jedno drugom okrutne stvari. Osjećaj olovne težine u grudima raširio mu se cijelim tijelom. Možda on nije sposoban nikoga voljeti. Bio je poput svog oca. Trebao bi jednostavno otići. Bit će njoj bolje bez njega. Krenuo je prema salonu.


Dugo vremena Theo se nije pomakla, mišići su joj se ukočili, a oči čvrsto stisnule. Gorčina u želucu prijetila je da će se podići do grla. Boreći se da zadrži kontrolu nad sobom, nije ni primijetila kad je par čizama stao točno pred nju. Za ustati i pogledati svog supruga u oči trebalo je pokazati koliko jak karakter ima Theodora Ryburn. A ona je ustala, učinila je to, a i pogledala ga je u oči. I u njima vidjela točno ono što je očekivala; stid. To je odgovorilo na posljednje njezino pitanje koje je ostalo visjeti u zraku. Nikad se nije želio njome oženiti. Zato se pribere. – Nadam se da si uživao u tome – reče konačno. – I vjerujem da si već pogodio, ovo je zadnji put da će te tvoja supruga servisirati. – Daisy. – Moram li ti to nacrtati? – Nemoj me ostaviti – reče patničkim glasom. Theo se sakrila iza debelog ledenog zida, tamo gdje se osjećala posve mirnom. A mozak joj je radio nevjerojatnom brzinom. – Ne budi lud – reče. – Ja te ne ostavljam; ja te izbacujem iz kuće. Ja ću obnoviti imanje s onim što je ostalo od mog pronevjerenog miraza. Mislim da ćemo se oboje složiti, nakon tvog ponašanja na jučerašnjem sastanku, da bi ti bio potpuno beskoristan i da se tvoje nesudjelovanje neće osjetiti. On glasno proguta slinu. Bio je to dovoljan znak da je ponižen, što je ona spremno dočekala. – Ti i tvoj otac očito niste u najboljim odnosima. On je prosti, prijezira vrijedni kriminalac, a ti si slabašna budala koja mi je namjerno uništila život da prikrije zločine svoga oca. Oči su mu gorjele, ali nije rekao ni riječ. – Ti ćeš napustiti ovu kuću, a zatim ćeš napustiti Englesku. Možeš si zadržati brod koji si jučer posjetio i otići nekamo s njim. Ne želim te više nikada vidjeti. James se premjesti s noge na nogu, izgledajući sasvim poput djeteta koje je nešto skrivilo. – Najgnjusnije je to što je brak konzumiran – nastavila je. – Nema načina da se izvučem iz njega. – Ja se ne želim izvući iz njega – Jamesove su riječi zvučale kao da se davi. – Vjerujem da ne želiš. Na kraju krajeva, ja sam ta koja sam ti klečala pred nogama i preklinjala te se udostojiš učiniti mi pokoju uslugu. Kao što je to tvoj otac ljubazno istakao, svaki bi muškarac bio u sedmom nebu. Shvatila sam da se takav entuzijazam obično plaća. Pretpostavljam da si ponavljao zahtjeve koje si


tražio od neke drolje kad si mi naređivao da ne nosim gaćice? Ili kad si tražio da nosim raspuštenu kosu? – Nisam! – Ne viči na mene – odgovori Theo. – Nisam ja neka ustrašena pralja suočena s tvojim ocem. Ako me kreneš gađati pastiricom od porculana, podići ću vražji stol i baciti ti ga na glavu. – Ja nikada nisam ništa bacio ni na koga – izjavi James. – Ti si još mlad, tek sazrijevaš. Sigurna sam da kad budeš star kao tvoj otac, moći ćeš se s jednakim pravom hvaliti da si kopile poput njega. Ili... čekaj. Mislim da si već zaslužio to pravo. – Žao mi je – rekao je, a glas mu se slamao. – Strahovito mi je žao, Daisy. Lice mu se zgrčilo, kao da se suzdržava da se ne rasplače, ali ona nije osjećala nimalo samilosti. Sigurna iza ledenog zida, nije osjećala ništa. – Ti si prelijep, a ja nisam. Ali, znaš li što, James? Ja bih sto puta radije bila ja. Zato što kad sam se zaljubila u tebe, zaljubila sam se iskreno. Bila sam glupa, sad to shvaćam. Ali voljela sam te sinoć. Iskreno sam te voljela. Nadam se da si uživao u tome jer mislim da sam ja vjerojatno posljednja osoba koja je toliko glupa i toliko zasljepljena tvojim predivnim licem, da bi pomislila da postoji išta vrijedno u tebi. Jamesova se vilica stisne, ali on ne reče ni riječ. Ona je imala još nešto reći. – Kad se netko zaljubi u mene, a to će se dogoditi jer život je dug, a ovaj brak je završen – on će me voljeti zbog toga što jesam, a ne zbog moga lica. Bit će sposoban vidjeti ono što je u meni i željet će me iz drugih razloga, a ne samo zbog mog miraza, ili činjenice da mi se može naređivati i pretvoriti me u prostitutku a da uopće ne budem svjesna svog poniženja. – Ja to nisam učinio! Uspjela je održati glas mirnim. – Ti si odvratan. Istinski odvratan. I najtužnije od svega je to da sam ja to sve učinila zato što sam mislila da te volim i da ti mene također voliš. Nisam to učinila radi novca, a to je razlog zašto si ti to učinio. Zato mislim da tvoj otac nije bio u pravu; čini mi se da sam ja upravo provela dvije vrlo skupe noći sa žigolom. – Ne čini to – rekao je, a glas mu je bio tek malo glasniji od promuklog šapta. – Molim te, Daisy, nemoj. Ne čini to. – Što to? Da ti ne govorim istinu? – Nemoj nas razdvajati. Ona je čekala, ali on nije pronašao još riječi.


– Nema nas – reče, osjetivši iznenada da se slama. – Očekujem da ćeš napustiti kuću u roku od jednog dana. – Na vlastiti užas, shvatila je da pogled na njega još uvijek zagrije jedan zabludjeli dio njezina srca, a ta spoznaja ju je potaklo da nastavi. – Ja to tebi nikada ne bih učinila. – Po prvi put, glas joj se zamalo slomio. – James, ja sam te voljela. Stvarno sam te voljela. Čudno je to što to nisam shvatila dok se nismo vjenčali. Ali čak i da te nisam voljela na taj način, nikad te ne bih izdala, zato što si ti moj najbliži prijatelj. Moj brat. Trebao si me samo pitati, znaš. Lice mu je postalo mrtvački blijedo. – Što sam te trebao pitati? – Trebao si me pitati za novac – reče, uzdignute glave i suhih očiju. – Ljudi koji se vole... oni dijele. Oni daju. Ja bih ti dala taj novac. Nisi me trebao zgaziti da dođeš do njega. Ona se okrene i ode, pažljivo zatvorivši vrata za sobom. Uspela se uza stube do drugog kata osjećajući se kao da ima sto godina, tako prazno i istrošeno poput starice. Dok je hodala niz predvorje, vojvoda izađe iz svoje sobe. Pogledala ga je u oči bez trune stida. Ona nije bila ta koja se trebala stidjeti. On spusti pogled. – Ovo je moja kuća – rekla je njegovom tjemenu. – Želim da odete. Kao što sam jučer saznala, izgleda da sam vam obećala velikodušnu rentu. Možete unajmiti vlastitu vražju kuću tim novcem. Glava mu se trzne i on zaurla: – Ne možeš to učiniti! – Ako do sutra ne odete odavde, otići ću do onog lažljivog upravitelja imanja, Reedea, i isporučiti njega i njegove dokumente svojim odvjetnicima, a također i policiji. Recite ljudima što god hoćete. Recite svojim prijateljima da ne možete podnijeti gledati ujutro moje ružno lice. Ali iselite se. – Reci joj da ona to ne može! – urlao je njezin svekar. Ona pogleda niz predvorje i ugleda Jamesa kako stoji u podnožju stuba, pridržavajući se rukom za ogradu. –I on odlazi – reče ona vojvodi. – Ja zatvaram ovu kuću da uštedim novac za njezino održavanje. Živjet ću u Staffordshireu neko vrijeme, a ako bilo koji od vas dvojice poželi sa mnom komunicirati, učinite to preko mog odvjetnika. – Neću s vlastitom ženom komunicirati preko odvjetnika – rekao je James odozdo. – Slažem se. Radije bih da uopće ne komuniciramo. – Ti si goropadnica – režao je vojvoda, a glas mu je drhtao od bijesa.


– U ovom predvorju nema ništa za baciti – rekla je gledajući ga s gnušanjem. – Ne možeš me istjerati iz vlastite kuće, iz kuće koju je sagradio moj djed. – Ne, ne mogu. Ali mogu isporučiti dokaz o pronevjeri mog miraza koji vam je na čuvanje povjerio vaš najbolji prijatelj. Zar to nije zanimljivo? – Ponovno pogleda Jamesa. – U ovoj je obitelji izgleda običaj iznevjeriti najbolje prijatelje. Prijekor u njezinu glasu konačno je izgleda dopro do vojvode. On ustukne i povuče se u svoju sobu bez ijedne riječi više. Theo nije pogledala niz stube da vidi je li James još uvijek ondje. Znala je da zuri u nju, osjetila je njegov pogled na svojim leđima. Ali je krenula dalje, ostavljajući za sobom Daisy. Ostavljajući za sobom svoj brak. Ostavljajući za sobom svoje srce.


2.dio

Poslije


14. POGLAVLJE Devet mjeseci kasnije Na palubi Percivala Negdje na Maldivima mu umaći, gospodaru. Preteški smo. – Kormilar, krupni čovjek N epomožemo imenu Squib morao je vikati da bi ga James čuo. Vjetar mu je izbrisao strah iz glasa, ali ne i s lica.

– Držite kormilo. – James se okrene, promotrivši dobro obzor. Brod koji se približavao bio je jedva vidljiv, ali rezao je valove kao da ima krila. – Jeste li sigurni da je to gusarski brod? – Potvrđeno je s promatračnice – reče Squib, brišući čelo. – Dovraga, uspio sam izbjeći gusare svih ovih godina. A kod kuće već imam unuke. Trebao sam ostati u Londonu. – Je li razvio crni barjak? Squib kimne. – Gotovi smo. To je Leteći Mak. – Nesvjesno zastenje. – Vidim mu crveni cvijet na crnoj podlozi, lako ga je uočiti. James je stajao kraj ograde, ukočeno, zureći u brod kao da bi mogao nestati bude li on dovoljno snažno zurio. Istoga trenutka kad je čuo ime broda, ramena mu se opuste od olakšanja. Poznavao je taj brod i ako je bio u pravu, imali su šanse. Neznatne šanse, ali bolje nego nikakve. – Moglo bi biti gore – rekao je, nadajući se da je u pravu. – Mak je sredio pet brodova samo ove sezone. Čuo sam to u posljednjoj luci. Jedino što se priča jest da obično ne pobiju posadu, već samo potope brod. Gotovi smo, gospodaru. James zagunđa. – Jesu li brodski topovi spremni za vatru? – Jesu. – Nećemo pucati do posljednjeg trenutka. Samo idi naprijed. Zapravo, nema veze u kojem smjeru idemo. James skoči s palube i otrči u potpalublje. Njegova je posada bila zaposlena oko topova, lupajući ogromnim štapovima koji su gurali barut u njih. Nisu stali dok im se nije obratio. – Ljudi!


Svi ga pogledaju. Jedan dan ranije svi su bili letargični, poput putnika na dugom putovanju, umorni od usoljene govedine, umorni od letećih riba, očiju i nosova punih soli. Ali sada, svi do posljednjeg čovjeka bili su premrli od straha. – Cilj nam je ostati živi – reče im James. Na trenutak nastupi zapanjena tišina. – Pokušat ćemo s topovima. Možda nam se posreći i pogodimo ga u bok. Ali ovi gusari žele naš teret. A ja ne želim da poginete boreći se golim rukama s onima koji to rade čitavog života. Ne potopimo li im brod u prvom pokušaju, želim da svi dođete na palubu i legnete na pod. Na to se začuje graja bijesnih glasova. – Nikad u životu nisam pobjegao od bitke – poviče Clamper. On je bio porijeklom iz Cheapsidea, imao je izbrazdano lice i ruku vještu u baratanju bodežom. – Sada hoćeš – reče James. – Isučeš li bodež, Clamperu, smatrat ću to pobunom. Ponovno zavlada tišina. On i njegova posada bili su zajedno devet mjeseci. Bilo je teških trenutaka kad je na svojoj koži iskusio što to znači živjeti na moru i upravljati trgovačkim brodom, ali Squib mu je uvijek čuvao leđa. I neka ga vrag odnese ako dopusti da mu masakriraju posadu. – Namjeravam izazvati kapetana – reče. – Pozvati se na zakon mora. – Gusari ne poštuju zakone mora – vikne netko od posade. – Kapetan Letećeg maka poštuje – reče James. Potrudio se saznati sve o gusarima koji operiraju u području između Indije i britanskog otočja. – Ime mu je sir Griffin Barry, on je barunet i moj daljnji rođak. Upoznali smo se kad smo obojica bili dječaci. Sjetit će se on mene. – To znači da možete s njim razgovarati svojim jezikom – reče Clamper, a tračak nade pojavi mu se u očima. – Pokušat ću – reče James. Naravno da je Barry bio nepopravljiv kriminalac. Ali pohađao je Eton. I bili su bratići u trećem koljenu. Da skratimo, bilo je u njegovoj obitelji i drugih degenerika osim njegova oca i njega samog. – Ne palite topove dok ne stigne naredba. Ali na kraju, naredba nije stigla. Posada Letećeg maka bila je previše lukava da bi izložila svoj bok brodu koji je namjeravala opelješiti, a Percival je previše bio utonuo u vodu zahvaljujući spremnicima punim začina da bi se spretnije kretao. Mak je plesao oko Percivala dok se gusari nisu priljubili uz njega i popeli se bez incidenta.


Brzo su nadirali na brod, preskačući ogradu. Vidjevši kako posada Percivala leži na palubi licem okrenutim prema dolje, raširi li su se po brodu bez riječi, okrenuti leđima moru, s pištoljima u jednoj, a noževima u drugoj ruci. Izgledalo je da Percival nije prvi brod čiji se kapetan predao čim je ugledao mak crvene krvave boje zašiven na crnoj zastavi. Kapetan se zadnji ukrcao, zakoračivši na palubu s nožem među zubima i pištoljem u desnoj ruci. On zasigurno nije izgledao kao potomak plemićkog engleskog roda; bio je odjeven poput lučkog radnika. Mali mak, jednak onome na zastavi, bio mu je istetoviran točno ispod desnog oka. – Sir Griffin Barry – reče James, kimnuvši bradom točno onoliko stupnjeva koliko je bilo propisano kad bi jedan grof pozdravljao baruneta. Stajao je usred svojih ispruženih ljudi koje je okružio prsten raštrkanih gusara. Bio je odjeven, neočekivano, ali proračunato u vrlo ozbiljnu plemićku odjeću. U kaput istkan zlatnim nitima i pozlaćenim gumbima. Čak je na glavi imao i periku koju je prilično žurno navukao na glavu, ali ipak mu je bila na glavi. Barry ga nakratko začuđeno pogleda, a zatim se nasloni na ogradu i prasne u smijeh. Nije to nipošto bio dobroćudan smijeh, ali barem je bio smijeh. Činjenica da ga nije na licu mjesta upucao, malo ohrabri Jamesa. – Prema zakonima mora, mogao bih vas izazvati na dvoboj – primijetio je, a ton glasa mu je bio onoliko neobavezno odvažan koliko je to bilo moguće. Baronet ga pogleda iskosa, a rukom čvršće stegne pištolj. – Mogli biste. – Ili bismo se mogli lijepo povući u moju kabinu i nešto popiti. Na kraju krajeva, nismo se vidjeli... Koliko? Pet godina? Cijela mu je posada mogla bi biti mrtva za manje od tri minute. To je procijenio. Ali James se kockao drevnim sustavom britanskih pravila ponašanja koja su utuvljivana u glavu svakom plemićkom dječaku od trenutka kad bi prohodao. Zatim je namjerno dodao: – Vjerujem da bi naša pokojna teta Agatha više voljela da učinimo ono drugo. – Nek’ me vrag odnese – reče Barry, razrogačivši oči kad mu je sinulo o kome se radi. – Mislio sam da je riječ o nekom bezveznom budalastom plemiću. Ali ti si sin Glupavog vojvode. James se nakloni, zamahnuvši profinjenom čipkom na zapešćima. – Islay. James Ryburn na usluzi. Nekako mi je drago ponovno vas sresti, sir Griffin Barth... Barry sreže izricanje njegova drugog imena jednom ružnom psovkom. James osjeti tračak zadovoljstva uz još jedan val hrabrosti. Tko bi rekao da se gusarskog kapetana može zastrašiti tako trivijalnom privatnom činjenicom poput one da mu je srednje ime Bartholomew?


– Koga vraga tu radiš, osim što čekaš da te ja opelješim? – zarežao je Barry. Međutim ravnoteža moći se pomaknula. To što je James bio nasljednik vojvodstva nekako je izjednačilo njihov položaj jer je Barry bio i barunet, a ne samo gusar. – Bogatim se nakon što mi je otac izgubio jedno, a pronevjerio drugo bogatstvo. Sigurno bi me ti, bratiću, mogao naučiti kako se to radi. Na Maku 2, možda? – Gledajući bratića ravno u oči, bacio je izvezeni kaput i otkrio pod njim košulju od grube tkanine. Zatim je još jednim žustrim pokretom zavitlao perikom i bacio je preko palube. – Ja sam kapetan ovog broda već devet mjeseci. Naučio sam sve o vjetru, moru i zvijezdama. Nosim teret pun začina, ali želio bih raditi nešto novo. Reklo bi se, bratiću, da je našoj obitelji kriminal u krvi. – Što god je Barry očekivao čuti, to nije bilo ovo što je James govorio. James zadrži dah. Nije dopustio da mu pogled odluta prema njegovim ljudima jer bi se to moglo protumačiti kao znak zabrinutosti, a time i slabosti. – Onda može taj konjak – reče Barry konačno. – Moji ljudi su nenaoružani – primijeti James, tonom kao da komentira vrijeme. Barry trzne glavom prema jednom od svojih ljudi. – Zavežite ih i stavite ih tamo uz ogradu dok ja ne porazgovaram s Njegovim gospodstvom. – Ponovno pogleda Jamesa, hladnim nemilosrdnim pogledom gusarskog kapetana. – Ako se ne vratim na palubu za najviše jedan sat, pobij ih sve, Sly. Pobij ih sve. Sat vremena je prošlo, ali Barry se nije vratio na palubu. Sly je ipak dobro znao da prvo treba zaviriti u potpalublje prije no izvrši kapetanovu naredbu. U trenutku kad je provirio, James i Griffin su već dobro načeli drugu bocu konjaka. Noć je pala, a Percival je šlepao Letećeg maka, dok su im posade radile svaka svoj posao (iako je nekoliko gusara pazilo da se ne nađe Squibu na putu). James i njegov bratić, kojega je ponovno počeo zvati osobnim imenom, nastavili su piti. – Ne mogu inače ovako piti – promumljao je Griffin u nekom trenutku. – Kapetan se ne smije sprijateljiti s posadom. – Zapamtit ću to – reče James, frfljajući pomalo. – Sjećaš se što smo napravili kad smo se upoznali? – Popeli smo se na krov – reče Griffin, zastavši malo da se prisjeti – prebacili smo konopac preko jednog od onih dimnjaka i spustili se dovoljno nisko da bismo lupali po prozorima dječje sobe i nasmrt preplašili tvoju dadilju. – To smo planirali – složio se James, ispivši još jedan gutljaj konjaka. Pili su ravno iz boca. – Ali nije ispalo tako.


– Moja je sestra pobjegla vrišteći, ali tvoja nije. Ona je otvorila prozor, sjećaš se? Mislio sam da će nas povući unutra, ali ona je na nas izlila lavor pun vode, smijući se kao da je prolupala. Mogla nas je ubiti. – Nije mi to bila sestra – reče James mudrim glasom. – Oženio sam se njome. To mi je supruga. – I prije nego što se snašao, počeo je govoriti o njoj, prvi put je nekom ispričao što se dogodilo prije devet mjeseci. Riječi su mu samo tekle iz usta. Ali ne baš sve, nije mu ispričao što su točno on i Daisy radili u knjižnici, ali ispričao mu je dovoljno. – Prokletstvo – uzvikne Griffin. – Kažeš da je ona sve čula? Brod poskoči na valu i James zamalo padne sa stolca, ali uspije se zadržati u posljednji čas. – Pijan kao majka – promumlja si u bradu. – Čula je baš svaku riječ. Rekla mi je da se nikada ne vraćam. Otišao sam na Percival sljedećeg jutra. – Imam i ja ženu negdje – reče Griffin. Nije zvučalo da imalo žali što ju je negdje zagubio. – Bolje mi je bez nje. Brižno i pažljivo kucnuli su se bocama. – Pijmo u ime Maka – reče James. – I Maka 2 – doda Griffin. – Vidiš ovo? Pomilovao si je krivi obraz, ali je James shvatio o čemu Griffin govori i osjeti kako ga u potpunosti razumije. Nikad se ni jedan tetovirani čovjek nije smio vratiti u englesko društvo. Tetovirani ljudi nisu se klanjali pred kraljicom, ni plesali menuet u Almack’su, niti ljubili svoje žene prije spavanja. Bilo je trenutaka, usred noći, kad je toliko žudio za Daisy da je jedva mogao disati. Trenutaka kad je mislio da joj se mora vratiti, preklinjati je da ga uzme natrag, spavati joj pred vratima, ako je trebalo. Oni su bili prijatelji čitavog života, na kraju krajeva, i ljubavnici... Još uvijek se budio drhteći od uzbuđenja kad bi je sanjao. Ali kad bi se tetovirao, svi ti snovi bi bili završeni. Ne bi više bilo šanse da joj se vrati. A to je bilo ono što je ona željela. Rekla mu je da se nikada ne vrati, da ne želi više nikada vidjeti njegovo lice. Daisy nikada nije govorila ono što ne misli. Ona je bila izravna poput strijele. Uopće nije bila poput njega. – Imaš pravo – reče, ustajući na klimavim nogama. – Moramo na tvoj brod. Hoću tetovažu da mogu postati pravi gusar. – Možeš doći na moj brod, ali ništa od maka – reče Griffin. – Moraš zaraditi svoju tetovažu. Ne možeš je dobiti samo tako. James kimne. – K vragu, glava me počinje boljeti.


– Tri boce konjaka – reče Griffin, također ustavši. Nagnuo se na zid. – Ne podnosim više tako dobro piće. Jesam li ti rekao da nikada ne piješ s posadom? James kimne, a od toga ga strahovito zaboli glava. – Sve sam naučio – reče. Vani na palubi, razbudio ih je svježi morski zrak. – Kako ćemo se popeti na tvoj brod? – upita James. Mak se bio ranije približio uz bok Percivalu, dovoljno da gusari lako preskoče s jednog broda na drugi, uhvate se za Percivalovu ogradu i krenu pelješiti. Ali sada su se dva broda prilično odmakla jedan od drugog, skupljenih jedara. Zaurlavši divljački, Griffin skine čizme i baci se preko ograde ravno u plavo more. – Luđak – promumlja James. Engleski lordovi tek bi se ponekad umočili u ocean, mada je on, naravno, znao plivati. Ali krene i on, uronivši u more toplo poput kupke, plivajući za bratićem koji nije plivao poput ribe već poput morskog psa. Zatim se popne uz ljestve od konopa, ruku preko ruke skoro jednako brzo kao Griffin. Jamesova se glava razbistrila i bio je skoro trijezan kad se prebacio preko ograde. Uz sav konjak i dobrodušnost, Griffin je ipak bio gusarski kralj. Njegovi su se gusari sada okupili oko njega. Okrenuli su se kad se James podignuo na noge, a s njega je kapala voda. Griffinovo je lice bilo drukčije kad je stajao među svojim ljudima; bilo je zlokobno i mračno, nije se na njemu vidio ni tračak njegovog plemenitaškog podrijetla. – Ovo je moj bratić – izjavio je. Gusari kimnu, mada ih nekoliko poprijeko pogleda Jamesa. – On će biti kapetan Maka 2. Zovite ga Grof Otišli su dolje u Griffinovu kabinu gdje mu je bratić dobacio nešto suhe odjeće; grube odjeće, prikladne za borbu na moru. Bez imalo teatralnosti, uzeo je škare i ošišao Jamesu kosu iznad ušiju. – Zadnja stvar koja ti treba je da te neki koljač potegne za te tvoje lijepe kovrče – objasnio je. James se pogleda u zrcalo i svidi mu se njegov novi izgled. Na licu koje ga je gledalo iz zrcala nije bilo ni traga engleskog grofa. Izgledao je kao čovjek koji nije mario ni za koga, ni za svoju ženu, ni za svoju obitelj ili baštinu. To baš nije bila istina, ali on će se potruditi da bude. On je sada bio gusar.


Godinu dana kasnije Stisnuvši neprijateljski brod u škare, Leteći mak i Mak 2 izveli su svoj usavršeni (i nevjerojatno uspješni) manevar i tako još jedan gusarski brod. Neustrašivi, oslobodili njegova nepošteno stečena tereta. Palete tikovine i bačve kineskog čaja sada su se udobno smjestile na Leteći mak, zajedno s posadom Neustrašivog. Brod je zajedno s tijelom njihova kapetana, Flibbery Jacka, završio u dubinama Indijskog oceana. Griffin i James su se izvalili u Griffinovoj kabini i proslavlja li uspjeh najnovijeg pohoda dvjema čašama konjaka. Nakon one prve noći zajedno, nisu ponovno pretjerali u piću, nisu bili takvi ljudi. – Iznenađujuće smo slični – reče James, slijedeći logično tu misao. – Vraški dobri mornari – odgovori Griffin. – Čim pomislim da se M-2 ne može provući tamo gdje želim, ti uspiješ to učiniti. – Šteta onih ljudi. – Onih mrtvih? – Da. – Nismo izgubili niti jednog našeg. A posada Neustrašivog sijala je strah po cijeloj Istočnoj Indiji – istakne Griffin. – Učini li smo svijetu uslugu. Još jednu uslugu s obzirom na to da smo potopili prošlog mjeseca Crnog pauka. I smijem li istaknuti da je Neustrašivi stekao svoj ugled time što je oteo putnički brod koji je plovio prema Bombaju i natjerao svakog muškarca, ženu i dijete hodati po dasci? – Znam to – reče James. Sve ono istraživanje o gusarima i njihovim rutama dobro mu je poslužilo posljednjih nekoliko mjeseci. Dva su se Maka sad plašili gusari onako kako su se gusara plašili trgovački brodovi. – Mi smo vražji Robin Hoodovi, eto to smo mi. – S malom iznimkom da mi ne dajemo siromašnima – reče James ravnodušno. – Pa vratili smo zlatni kip kralju Sicilije. Mogli smo ga prodati. – Griffin nije bio jedan od onih koji su često bili spremni na velikodušne geste. – Ferdinandovo pismo kojim nam daje pravo da plovimo pod njegovom zastavom kao njegovi kraljevski pirati vrijedi više od svete Agathe, čak i da kip nije bio šupalj, a jest, slobodan sam reći. Griffin samo slegne ramenima. Nije volio ništa nikome davati besplatno, ali čak je i on morao priznati da su pirati živjeli lakše od gusara, iako je razlika među njima bila vrlo nejasna.


– Usput, što planiraš sa svom onom tkaninom koju si spremio u kabinu? – upitao je. – Planiraš li namamiti neku ženu na brod? Ljudima se to neće svidjeti. Kod prve oluje koja nas udari, ti ćeš naokolo tražiti svoju priležnicu i otkriti da su je bacili u more kao žrtvu morskim vrazima ili Posejdonu ili kome već. – Mislio sam poslati tkaninu svojoj ženi. Uvijek je više pričala o tkaninama nego o samim haljinama, a ta svila je predivna. Izgleda da je Neustrašivi orobio trgovce svilom. – Zašto bi, za Boga miloga, učinio nešto takvo? – upita Griffin, očito zapanjen. – Izbacila te na cestu, s punim pravom, s obzirom na to što si mi ispričao. Zašto je podsjećati na svoje bijedno postojanje? – Imaš pravo – reče James, iskapivši svoj konjak. – Zaboravi na tkaninu, moramo nešto učiniti sa zlatom. – Staviti ga u banku – reče Griffin bez razmišljanja. – Kad se samo sjetim da sam ga, prije nego što si se ti pojavio, samo slagao u jednu pećinu, sav se naježim. Hoćemo li ga deponirati u Genovi ili otvoriti novi račun negdje drugdje? – Brinem se za novac na računu u Parizu, s obzirom na Napoleonove ljepljive prste – reče James. – Mislim da bi bilo dobro otići u Pariz i zatvoriti taj račun. Stavit ćemo sve u Genovu. Griffin spusti praznu čašu na stol i ustane. – Čuj, James, imam neke loše vijesti. Vođa palube s Neustrašivog se ukrcao u Bristolu prije dva mjeseca i imao je ovo sa sobom. Došao je do ormarića, uzeo novine koje su na njemu ležale i dodao ih Jamesu. U crno uokvirenoj obavijesti pisalo je da je iznenada umro vojvoda od Ashbrooka. James je zurio u novine. Njegov otac je mrtav i mrtav je već dva mjeseca. I tako odjednom, njegov se svijet promijenio. Zatim, nakon nekoliko sekundi ustane i vrlo mirno reče: – Ja ću se vratiti na Mak 2 i reći posadi da smo na putu za Marseille. Bilo bi nam dobro da zamijenimo jedra i proglasimo se piratima. Griffin ga šakom udari u rame. – Nemoj misliti da ću ti se sada početi obraćati s Vaša milosti. Misliš li da bi se posada navikla da im sad objavimo da ti mijenjamo ime u Vojvoda? Grof uopće ne zvuči prikladno za nekoga s tako grandioznom titulom. James se nije potrudio odgovoriti. Umorno se popeo stubama. Jednom je članu posade bio posao veslati od jednog do drugog Maka i trenutak kasnije ponovno je prelazio kratku udaljenost. Bio je sumrak i ocean je izgledao kao da mu je netko oduzeo boju i detalje dok je čamac na vesla plovio kroz sivu izmaglicu. Kad se vratio u svoju kabinu, bio je tako iscrpljen da se bacio na krevet ne svukavši se. Bio je to dug, naporan dan od trenutka kad su spazili gusarski brod.


On i ostali članovi posade često ne bi spavali četrdeset osam sati, bilo je to razdoblje napetog iščekivanja koje je obično kulminiralo krvavom bitkom. Gusari su se uvijek žestoko borili, a potući ih bio je nemilosrdan posao koji bi na kraju završio borbom prsa o prsa. Današnje zauzimanje Neustrašivog odvijalo se po tom uzorku. Uz tjelesnu iscrpljenost i mozak mu je bio ukočen, nije mogao razmišljati ni o čemu osim o očevoj smrti. Njegov se posilni pojavio s lavorom tople vode prije no što se u tišini povukao. James se spustio s kreveta i skinuo odjeću, dok su mu sjećanja navirala silnom brzinom. Veći je dio života prezirao svog oca, ali nikad nije razmišljao o tome da ga nema. Nikada. Vojvoda uopće nije bio star, ali zatim se James sjeti grimizne boje njegovih obraza za vrijeme njegovih bijesnih ispada. Doživio je srčani udar, bez sumnje. A ipak... bez obzira na sve stoje otac učinio, James nikada nije istinski mislio da ga otac ne voli, njega, Jamesa, svoga sina i nasljednika, svoje jedino dijete. Vojvoda je bio budala i prevarant i bezobziran čovjek koji je gazio po tuđim osjećajima. A ipak on jest volio Jamesa. Činjenica da je umro ne znajući je li mu sin živ ili mrtav; to je bilo ono što je James osjetio kao ubod nožem pod rebra. Sjećanja su i dalje navirala, ali ne ona o tome kako je ukrao Daisyin miraz ili neka slična tome. Ne, prisjećao se onoga kako bi mu otac uletio u dječju sobu, zaljuljao ga i podigao ga na ramena, ili kako bi mu dopustio da mu se sakrije pod radni stol da ga tutor ne bi pronašao, ili kako se posve nenajavljeno jednog dana pojavio na Etonu i iskoristio svoju titulu kako bi natjerao učitelje da ga puste u učionicu da povede cijeli razred na izlet brodom na Temzu. Tuga je bila isprepletena s osjećajem krivnje. Te su se dvije emocije spustile na njegove grudi poput kamena, govoreći mu da mu je otac umro slomljena srca. On je to znao. Trebao je... trebao je... što? Sada to više nije bilo važno. Nije učinio ništa. A vojvode više nije bilo. Bio je izgubljen za Jamesa baš kao i njegova majka. Daisy je to sve sredila, i pogreb i sve drugo. Daisy se sigurno pobrinula da njezin svekar, bez obzira na to koliko ga je prezirala, ima dostojan spomenik. Kad se oprao spužvom, zurio je u naslagane bale tkanine u uglu dok se brisao. Očajnički je želio razmišljati o bilo čemu drugome osim o smrti svoga oca. Tkanine su svjetlucale poput tržnica sjeverne Afrike i indijskih bazara odakle su došle. Pogled mu se zalijepio za jednu tkaninu koja kao da je uhvatila boju neba toplog ljetnog dana u Engleskoj, doba kad nebo izgleda tako visoko i daleko poput nebesa.


I dok je tako zurio, želeći isprazniti um, skoro je mogao čuli svoga oca kako urla na njega, govori mu da prestane biti guzica i vrati se, suoči se s odgovornošću i preuzme vojvodstvo. Ali sada je taj glas bio zauvijek ušutkan. Jamesova su sjećanja na oca bila beskorisna i daleka, kao da je Engleska tek neko kraljevstvo pod morem, zemlja u kojoj žive ribe među koje bi se on uklopio poput pastrve za propovjedaonicom katedrale sv. Pavla. Neka sve ide k vragu. Prestao je sanjati Daisy, ali to nije značilo da je prestao o njoj razmišljati. Još uvijek jest, iako najčešće sam u svom krevetu, oporavljajući se od nekog uboda nožem. Kad bi imao priliku vratiti vrijeme, nikad ne bi napustio Englesku. Odnio bi svoju ženu gore i bacio je na krevet i natjerao je da shvati što osjeća za nju. Ali bilo je prekasno za to; ti su snovi bili mrtvi kao što je bio mrtav i njegov otac. Nije u Engleskoj bilo ničega za njega. Trebalo je proći sedam godina prije nego što ga proglase mrtvim. Dobro, za otprilike mjesec ili dva, navršit će se dvije godine otkad plovi. Pinkler-Ryburn je bio pristojan momak; preuzet će titulu za pet godina ako se James ne vrati. Tada će se Daisy moći ponovno udati. Raskidanje svih veza s Engleskom ugasit će jednom za svagda tu čudnu i sramotnu čežnju da joj se vrati. Mogao je čuti Daisyin glas, jasno poput zvonjave u uhu kad mu je rekla da je njihov brak završen. I kad je rekla da će se neki drugi čovjek u nju zaljubiti, bolji čovjek od njega. To je bilo lako zamisliti. James nikada nikoga u životu nije toliko mrzio koliko je mrzio sebe. Povikao je, a njegov se posilni stvorio na vratima. – Baci ovo u more – naredio je, pokazujući prema tkaninama. Čovjek je skupio tkanine u ruke i odjurio iz kabine. Jedan sat kasnije, James je obrijao glavu i istetovirao mali mak ispod desnog oka. Prisvojio je ime od Flibbery Jacka, gusarskog kapetana kojem ime više nije bilo potrebno i nadjenuo ga sebi. Živio Jack Hawk. Zato što je James Ryburn, grof od Islayja i vojvoda od Ashbrooka bio mrtav.


15. POGLAVLJE Lipanj 1811. Rezidencija Ryburn, Staffordshire Vojvodstvo od Ashbrooka si pomiluje kratku kosu, uživajući u činjenici da joj je _ glava bila lagana T heo i slobodna. Odrezala je kosu dan nakon što joj se brak raspao i nikad to nije požalila. – Mama, što si rekla? Bojim se da te nisam slušala. – Želiš li komad kolača od jabuka? – Ne, hvala. – Moraš jesti – reče gospođa Saxby prilično oštro, dodajući Theo komad kolača bez obzira na njezin odgovor. – Ti samo radiš, draga. Radiš, radiš i radiš. – Ima jako puno posla – reče Theo razumno. – I moraš priznati da nam ide prilično dobro. Proizvest ćemo svoje prve keramičke proizvode ovaj mjesec. A Ryburn tkanje ima četrnaest novih narudžbi. Četrnaest! – Nije si mogla pomoći da se pobjedonosno nasmiješi na samu pomisao na to. – To je sve divno i krasno – reče gospođa Saxby – ali ti izgledaš sasvim ispijeno. To nije lijepo. Theo ne odgovori na ovo. Nakon što je nekoliko mjeseci mrzila o tome razmišljati, na kraju je odlučila prihvatiti svoj “ružni” status. Kad je James pobjegao iz Londona, visoko je društvo pretpostavilo, sasvim prirodno, da on nije mogao podnijeti više od dva dana braka s ružnom budućom vojvotkinjom. Nitko nije ni o Čemu drugom razgovarao čitavih mjesec dana, a dokaz tih tračeva našao je put do novina. Theo nije bila tamo da osobno podnese paljbu; ona je napustila grad istog dana kada i James, povukavši se u Staffordshire gdje joj se majka pridružila po povratku iz Škotske. Do trenutka kad su ljudi otkrili da je James isplovio na Percivalu i otplovio u inozemstvo, ona se već udobno smjestila na selu i, iako su povremeni izleti u London bili neizbježni, nije se vratila u pristojno društvo – a to je bio izraz zbog kojeg bi joj se svaki put usna iskrivila. – Bliži se vjenčanje g. Pinklera-Ryburna – inzistirala je njezina majka. – Moramo izgledati najbolje što možemo. – Kao što sam ti rekla kad je stigla pozivnica, ne vidim razloga da nazočim vjenčanju navodnog nasljednika moga muža za onu kretenastu Claribel.


Uostalom – dodala je uozbiljivši se – izgubili bismo na to tjedan dana, s obzirom na to da je vjenčanje u Kentu. Stvarno ne mogu odvojiti toliko vremena; kolovoz je mjesec u kojem ima jako puno posla. Gospođa Saxby spusti svoju šalicu čaja na tanjurić s nešto više žestine nego što je bilo potrebno. – Draga, nadala sam se da ti to neću morati reći, ali postala si kruta. – Kosa joj je dobila nekoliko sijedih i hod joj je malo izgubio na žustrini nakon dramatičnog odlaska njezina zeta, ali to nikako nije ugrozilo njezinu namjeru da se strogo pridržava pravila ponašanja u visokom društvu. – Moraš prisustvovati kao predstavnica vojvodstva. I zato što je g. PinklerRyburn jako dobar čovjek. – Njegova dobrota nema nikakve veze s tim – reče Theo. – Ja jednostavno ne mogu samo tako otići na vjenčanje kad sam potrebna ovdje. – Znala je ona biti jednako tvrdoglava kao što je to bila njezina majka. – Počela si na život gledati vrlo uskogrudno – nastavila je gospoda Saxby. – Možda si imala nesretno iskustvo u braku, ali zar je to razlog da se pretvoriš u zajedljivu nesretnu ženu? – Nisam nesretna – reče Theo, dodajući iskreno – većinu vremena. Uostalom, sreća je nešto čime se ne može upravljati. – Ne slažem se. Život ti je nanio nekoliko udaraca. Ali što se dogodilo s kćeri koju sam poznavala? Gdje je tvoj popis pravila? Uvijek si govorila da ćeš, čim ti ja prestanem diktirati kako se trebaš odijevati i izgledati, baciti svoje biserje svinjama i još štošta. Ja se nisam s tim uvijek slagala, ali jako me zanimalo vidjeti što ćeš učiniti od sebe. Theo skrušeno pogleda u svoju haljinu. – S mojom je haljinom sve u redu. Mi smo u žalovanju za vojvodom, na kraju krajeva. – Sašivena je u selu. Jedino pohvalno što se za nju može reći jest to da su šavovi prilično ravni. – Ne zanima me odijevanje, to je bio djevojački san na koji sam zaboravila. Uostalom, skoro sve svoje vrijeme provodim u radnoj sobi. Zašto bi mi trebala haljina koju je dizajnirala modistica, pogotovo u bojama prikladnim za žalovanje, kad nema nikoga kome bih je mogla pokazati. – Prava dama se ne odijeva za publiku. – Ne slažem se. Debitantice se odijevaju da bi pronašle muža, neka im Bog pomogne... – Evo, upravo o ovakvim primjedbama ja govorim – dodala je njezina majka. Theo uzdahne. – Dobro, možda bih mogla naručiti koju haljinu u Londonu kad prestane žalovanje, ako bi te to veselilo. Ali sigurno neću putovati na probe i neću nazočiti Pinkovom vjenčanju.


– Sreća – rekla je njezina majka, vraćajući se na temu razgovora– Je pitanje samokontrole. A ti ne pokazuješ dovoljno samokontrole. Po prvi put od početka razgovora, Theo se iskreno uzruja. Kako bilo tko, a kamoli njezina majka, smije reći da ona ne pokazuje dovoljno samokontrole. U posljednje dvije godine ostajala bi u radnoj sobi satima nakon što su svi članovi kućanstva otišli na spavanje, proučavajući knjige o talijanskoj keramici i elizabetinskom namještaju. Obilazila bi jednom tjedno cijelo imanje u maloj kočiji koju je vukao poni, kako bi provjerila je li se popravilo brojčano stanje stada ovaca i uvjeti života nadničara. Izleti u London nisu uključivali posjet kazalištu ili trgovinama već su to bili posjeti Cheapsideu gdje su se gradili novi tkalački strojevi. – Mislim da pokazujem dovoljno samokontrole – rekla je, silno se trudeći da ne pokaže majci koliko se uzrujala. – Aha, tvoj posao – reče gospođa Saxby nezainteresirano. – Imanje je sad profitabilno, čak i nakon sve rente koje smo morali plaćati pronevjeritelju vojvodi – planula je Theo. A zatim, shvativši da zvuči osorno, osjeti nalet osjećaja krivnje. – Molim te, oprosti mi. Svakako nisam imala namjeru pretvoriti se u goropadnicu. I nije od mene bilo ljubazno govoriti onako o Njegovoj milosti, s obzirom na to da je mrtav. Njezina se majka pridigne i potapša je po ruci. – Znam da nisi, draga. Ali njezina majka nije porekla da se Theo pretvorila u nešto slično harpiji. Sranje. – Kupovina finog perja u Londonu neće od mene učiniti drugu osobu – zaključi Theo. – Ti si lijepa – reče njezina majka, još jednom pokazujući spremnost previdjeti očito. – I još si ljepša jer ne izgledaš poput svih drugih. Theo uzdahne. – Svako pero i ukras koji stavim na sebe samo će umanjiti moj ponos. Moje samopoštovanje. Ako se dam navući na to da se počnem truditi da postanem lijepa, neću uspjeti i samo ću izgledati budalasto i tašto. Njezina majka ponovno spusti šalicu s čajem. – Theodora, ja te nisam odgojila tako da postaneš takav slabić i kukavica. Nisi ti prva žena koja je doživjela poniženje, a nisi ni zadnja. Ali to te ne opravdava niti je zbog toga dopustivo prepustiti se samosažaljenju. Izbjegavajući društvo, samo ćeš i dalje biti temom razgovora i tračeva. I što je još važnije, očajavanjem nad manje sretnom stranom svoga braka, samu sebe činiš nepoželjnom. – Ja ne očajavam nad svojim brakom! I uistinu, mama, što bi po tvojem mišljenju bila sretna strana moga braka? Majka je pogleda u oči. – Theodora, moj je dojam da ti uživaš u tome kako svaka osoba na ovom imanju sluša svaku tvoju riječ. Da ne spominjem napor koji si uložila u osnivanje tkalačkog koncerna i tvornice keramike.


To je nedvojbeno bila istina. – Nikada ne bi imala tu priliku da si se udala za lorda Geoffreyja Trevelyana. Usput, vidjela sam ga u operi prije dva tjedna. Bila je to izvedba opere Cosí fan tutte, pjevali su na talijanskom.

– To si baš lijepo rekla – reče Theo, smiješeći se. – Imaš pravo. Radije bih da ne moram trpjeti sate i sate opere. – Ipak, odbijaš si dopustiti biti sretna. Uvjerila si se da si žrtva, a zapravo si iz nesreće izašla kao pobjednik. Ti si izbacila svog muža iz kuće, a zbog toga što bi se jedino moglo nazvati iznenadnom provalom osjećaja krivnje, James te poslušao i otišao. – On je želio otići – suprotstavila se Theo, shvativši da se u jednom trenutku, više-manje pomirila s tim. – On se oženio da zaštiti čast svoga oca, ali to ne znači da je želio ostati u braku, barem ne sa mnom. Njezina je majka pogleda, a zatim ponovno pogleda svoju šalicu čaja. – Smijem li ti ponuditi svježu šalicu čaja, draga? – Ne, hvala. Ja sam sad to ponovno učinila, zar ne? – upita je Theo, osjetivši kako joj se kiselina stvara u želucu. – Život je puno složeniji nego što ti to želiš priznati. Ja bih svakako, na primjer, proturječila tvojem opisu Jamesovih motiva, ali to u ovom trenutku nije važno. Na kraju krajeva, jadnik je možda već mrtav. Theo se trzne. – Naravno da nije mrtav! On se ne vraća zato što se duri. Nisam rekla da zauvijek mora otići iz Engleske. Samo sam rekla da ga ne želim više vidjeti. – Ja mislim da si ti bila ta koja je Jamesa najviše vezala za Englesku. Kad si ga odbacila, on je vjerojatno raskinuo sve veze da zaštiti svoje srce. Pomisao na oca podsjećala ga je samo na to kako se nepristojno ponio prema tebi, a sada je jadni vojvoda još i mrtav. Nema više ničega što bi Jamesa dovelo natrag u Englesku. – Nepristojno! – reče Theo, povrijeđeno. – Ja bih to nazvala nečim puno gorim. Njezina majka je ignorirala tu primjedbu. – Bez obzira na to koliko je neodgovorno vojvoda baratao svojim novcem i tvojim nasljedstvom, on nam je ipak bez razmišljanja otvorio svoja vrata nakon što je tvoj otac umro. Ashbrook nikada više nije bio sretan nakon što je James nestao, a ti snosiš dio odgovornosti za to, Theo. On je jako volio svoga sina. – Ti stalno govoriš kao da je James mrtav – reče Theo, iznenadivši se žestinom u svom glasu. – James nije mrtav.


– Nadajmo se da nije. – Njezina majka elegantno ustane sa stolca. – Moram završiti pregled posteljine s gospođom Wibble. Pridružit ću ti se za ručkom, najdraža. Bio je to dramatičan izlaz, Theo je morala priznati. James nije mrtav. Ona bi znala da je on mrtav. Nije se zamarala pitanjem zašto je tako bila sigurna u tu činjenicu. Umjesto toga, skoči na noge. Upravo se sjetila da je obećala poslati novu mapu crteža u tvornicu baš toga popodneva.

Na brodu Mak 2 Nekoliko tjedana nakon što je stvoren Jack Hawk (a Jamesa Ryburna, grofa od Islaya, proglasila mrtvim jedina osoba koja za to znala – tj. on sam), brodovi Leteći mak i njegova sjenka, Mak 2, pristali su na otoku u Zapadnoj Indiji na putu prema Francuskoj, a James, sada poznat kao Jack, popustio je ljubavnim izazovima debeljuškaste vesele udovice pod imenom Priya. Naučila je ona njega ponešto, iako se osjećao užasno nakon što je proveo s njom noć. Ali njegov je brak bio završen, praktično, ako ne već službeno. Bi li mogao ostati u celibatu do kraja života? Naravno da ne bi. Nevjeran... nevjeran. Nije mu se sviđala ta riječ. Mučila ga je mjesec ili dva prije no što ju je uspio potisnuti u mračni kutak svoga uma i tamo je zaključati. Njegova je žena proglasila njihov brak završenim. Stoga je on bio slobodan ponašati se kao da nije oženjen. Nije to bio preljub. Nije. On se ponašao na jedini način na koji bi se ponašao odrasli muškarac čiji je brak završen. Nije se vraćao u Englesku pa će ga nakon što prođe sedam godina, ona moći proglasiti mrtvim. On je živio svoj život umjesto da samo reagira na njega. Srce mu još jednom bolno udari kad se prisjetio svog oca. James je još više naučio od jedne pariške mademoiselle i sljedeće godine od djevojke po imenu Anela koja je živjela na jednom pacifičkom otoku i smatrala da se izlazak sunca mora slaviti molitvom u vodoravnom položaju. Jack je dokazao da ima talenta za molitvu. Što se njega ticalo, Griffin je bio najsretniji kad je imao po jednu curu na svakoj ruci i gomilu francuskih pisama u svim džepovima. Kako niti jedan od njih nije bio pohlepan, ni u krevetu, ni izvan njega, sam prizor kako Leteći mak i Mak 2 kruže po uvali bio je dovoljan razlog da krene slavlje u nekim dijelovima svijeta.


“Jack Hawk” postalo je ime koje su gusari često proklinjali. Svaki je dan prolazio u napornom radu, a radilo se tu o tjelesnom naporima – od penjanja na jarbole, borbe prsa o prsa, plivanja između dva Maka do molitve s Anelom. Jackova je koža potamnjela, a prsa su mu se proširila do te mjere da ga vlastita majka ne bi prepoznala. Čak je i narastao desetak centimetara, a na ramenima i bokovima ojačali su moćni mišići čovjeka koji je vladao valovima. Ali u isto vrijeme, njegove plave oči i istaknute jagodice upućivale su da se radi o plemiću, iako je mali tintom iscrtani mak ispod njegova desnog oka upućivao gusare na nešto sasvim drugo: na smrt.


16. POGLAVLJE Kolovoz 1812. Saxby i Theo upravo su jednog jutra završavale s doručkom kad se G ospođa ponovno poteglo pitanje Jamesa. – Jednog ćeš ga dana uzeti natrag – rekla je njezina majka. – Neću – reče Theo pomalo ljutito. – Ja uopće više ne razmišljam o njemu. – Zar si odlučila da nikada nećeš imati dijete? – upita gospođa Saxby. Bilo je to jedno od njezinih tipičnih pitanja koja bi zavjerenički postavljala kad bi se trebale rastati. Ali ovoga puta je zastala i naslonila se na dovratnik. – Ajoj, strašno me boli glava. Theo skoči na noge i stane kraj majke. – Da ti donesem sirup? Pomoći ću ti do spavaće seobe. Nakon nekoliko sati u mraku s hladnim oblogom na čelu, osjećat ćeš se puno bolje. Ali gospođa Saxby se uspravi i kaže odlučno: – Zasigurno se mogu sama uspeti stubama, najdraža. Idem malo odrijemati i bit ću nakon toga svježa kao rosa. – Ali nije odmah krenula, već je stavila ruku na Thein obraz i rekla: – To što sam imala tebe, najveća mi je radost u životu. Samo bih željela da ti doživiš to isto; da imaš vlastito dijete sa suprugom kojeg voliš, iako ti to možeš poricati koliko te volja. Theo zagrli majku. – Mama, ovo će te usrećiti. Odlučila sam dati napraviti odjeću u Londonu i posjetiti upravo vjenčane g. Pinklera-Ryburna, da ne spominjem dražesnu Claribel. Njezina majka se nasmije na to. – Ne mogu dočekati vidjeti te u novim opravama. Volim te, draga. – Rekavši to, ona se okrene i povuče se u svoje odaje. Gospođa Imogen Saxby nikada se nije probudila od tog drijemanja. Za vrijeme majčina pogreba, karmina i posjeta rođaka, Theo se osjećala kao da je u gustoj magli. Prošli su tjedni prije nego što je Theo prihvatila istinu: njezine majke stvarno više nema. Kuća je odzvanjala od praznine. Sjedila je sama za obrocima i plakala. Na nesreću, posao nije stao samo zato što se dogodio smrtni slučaj u obitelji. Bilo je nezgodno plakati na sastancima s upraviteljem imanja. Bilo je nezgodno plakati u crkvi, za doručkom i na putu za London. I bilo je to i nedostojanstveno, ali ona nije marila; praznina u njezinu srcu bila je tako izjedajuća da joj nije bilo važno što ljudi misle o njoj.


Theo je nastavila dalje, nekako, znajući da puno ljudi ovisi o njoj i da ih ne smije iznevjeriti. Ona ih neće iznevjeriti. Konačno je došao kraj razdoblju žalovanja. Često je razmišljala o razgovoru koji je s majkom vodila o svom braku i postupno se mirila s činjenicom da ona i James ne mogu tako dalje, bez neke vrste rješenja. Sad su već prošle četiri godine otkako je otišao, a da se od njega nije čula ni riječ, a ni o njemu. Odlučila je pronaći ga. Na kraju krajeva, izričita je želja njezine majke bila ne samo da se ona vrati u društvo, već da se također vrati i Jamesu. Bez previše razmišljanja, Theo uputi svoje odvjetnike da angažiraju onoliko pripadnika Bow Street Runnera koliko je potrebno i pošalju ih u svijet tražiti vijesti o njezinom suprugu. S obzirom na to kako su unosni bili poslovni pothvati na imanju, bilo je jasno da cijena takve potrage nije u pitanju. A zatim je učinila sve da prestane razmišljati o Jamesu. Nije se u tom trenutku više ništa moglo učiniti u vezi s njim. Theo je iskoristila svoj profinjen ukus da bi u posljednjih nekoliko godina pretvorila Ashbrook keramiku u uspješan posao za odabrane kupce koju su dijelili njezino zanimanje za keramiku antičke Grčke. A svoju ljubav za boje utkala je u tvrtku Ryburn tkanje, usmjerivši se na proizvodnju tkanina koje su bile reprodukcija francuskih i talijanskih materijala iz prethodna dva stoljeća. A sada su već obje tvornice, i tkalačka i keramička, bile na sigurnim nogama. Nije im više bio potreban svakodnevni Thein angažman. Ono što bi im najviše koristilo u ovom trenutku bio bi ugledan i vrlo popularan pokrovitelj; osoba čiji je ukus i odabir cijelo visoko društvo smatralo neupitnim, netko tko bi potaknuo žudnju za robom Ashbrookovih tvornica. Bila je to sjajna zamisao u svakom pogledu, osim u jednom: Theo je još uvijek bila u nekoj vrsti samonametnutog progonstva od ljudi koje je najviše trebalo zadiviti. Naučila je vjerovati sebi i svom ukusu, čak i ako joj se nije dalo samoj poštovati svoja pravila. Elegancija je, na kraju krajeva, skladan raspored dijelova koji su, po Theinom mišljenju, važniji od tjelesne ljepote. I štoviše, te su se dvije stvari često pogrešno interpretirale. Smatrala je da joj neće biti previše teško preobraziti se u svog zamišljenog savršenog klijenta. Čak je iskopala i svoj stari popis pravila elegancije, napisan jednom davno rukopisom školarke i nabijenom toliko silnom strašću da se morala na to nasmijati. Čitajući ih ponovno, s velikim je zadovoljstvom otkrila da je nije bilo sram niti jednog jedinog pravila. To je bilo sređeno. Ona će sama postati svoj najbolji pokrovitelj. Nakon pomnog razmišljanja, odlučila je posjetiti Pariz na nekoliko mjeseci prije no što osvoji London. Novine su bile pune oduševljenih napisa o sporazumu u Fontainebleau (i Napoleonovoj abdikaciji) što je značilo da će


Francuska ponovno rado primati engleske posjetitelje. Niti jedna nacija nije poput Francuza shvaćala da je ljepota stvar s kojom se čovjek rodi, a umjetnost – umjetnost odijevanja – je nešto dostupno svima koji je žele naučiti. U svibnju 1814., grofica od Islaya (s obzirom na to da James još nije preuzeo titulu vojvode) zatvorila je svoju seosku rezidenciju i preselila se u veličanstvenu kuću na obali rijeke Seine, nasuprot palači Tuileries. Odlučila se posvetiti proučavanju elegancije, jednakom strašću koju je posvetila keramici i tkanju. I zato je s velikom sigurnošću očekivala uspjeh.


17. POGLAVLJE Pariz, 1814. – 1815.

V

eć mjesec dana nakon što je ušla u pariško društvo, groficu od Islaya smatrali su “zanimljivom” Engleskinjom, a nakon samo nekoliko mjeseci, već je bila počasna Francuskinja. Kad se o njoj razgovaralo, nitko nije koristio tako obične izraze poput ružna ili lijepa; ona je bila zanosna i, iznad svega, elegantna. Bilo je općepoznato da se vojvotkinja d’Angouleme, nećakinja kralja Luja XVIII. osobno, savjetuje s lady Islay kad su u pitanju problematične teme poput koju lepezu i dodatke odabrati. Uostalom, šešir, cipele i torbica, bile su svakoj pravoj dami najvažniji elementi istinski elegantne pojave. Parižani su uzdisali kad je Theo sparila smeđe s crnim, a još su se više šokirali kad se pojavila u crno večernjoj haljini od prugaste svile prošaranoj ušivenim ametistima, a kasnije u grimiznom jahaćem kostimu s rukavicama boje limete. Uzdisali su... i pojurili je oponašati. Ono što su Francuzi najviše voljeli bila su Theina koncizna pravila. Ona su prikupljana poput dragocjenih dragulja, a čak su i najsiromašnije prodavačice strgnule čipku sa svojih nedjeljnih oprava kad je objavljeno da je primijetila – Čipku odijevaj samo na vlastitom krštenju. Točka. Senzaciju je izazvala vijest da je objavila da je diskrecija sinonim za inteligenciju. Do trenutka kad su svi otkrili da to nije bio modni komentar već komentar na ponašanje markiza de Maubeca koji je izrazito nediskretno obožavao treću suprugu svoga oca, znatan je broj Parižana zaključio da “diskretna” žena nikada ne nosi previše dragulja. Zapravo, grofica jest primijetila, u vezi s jednom posebno razmetljivom damom, da “ona nosi toliko karata da izgleda poput povrtnjaka”. Pozornost koja je davana njezinim riječima bila je tako grozničava da su Theo posjetile delegacije triju trgovaca dijamantima koji su je preklinjali za pomoć. Te iste večeri lady Islay pojavila se na balu noseći ogrlicu koja je imala ne manje od osam nizova dijamanata, povezanih zajedno veličanstvenim privjeskom u obliku kruške i usput primijetila da bi žene trebale nalikovati na Mliječnu stazu po noći: Bebama dajemo mlijeko, a damama? Dijamante. Kad je Theo navršila dvadeset tri, njezin se suprug smatrao nestalim već skoro šest godina, a niti jedan od pripadnika Bow Street Runnera – iako se neki još nisu vratili u London – nije donio nikakve vijesti o njemu. Ona je uvijek ljudima govorila, kad god bi je pitali, da joj je suprug izgubljen, onako kako bi netko izgubio ružni srebrni svijećnjak koji mu je poklonila neka prateta.


Ali zapravo, nije se osjećala tako nonšalantno. Tišina nije bila svojstvena Jamesu. Ili je možda bila? On je imao jedan od najžešćih karaktera od svih ljudi koje je poznavala, osim možda njegova oca. Lutnja na nju – ili na samog sebe – mogla bi ga natjerati da odluči živjeti u stranoj zemlji, a da ikada ne razmišlja o svom starom životu. Ali bi li se stvarno durio tako dugo? Zar se nikad ne bi poželio vratiti kući i obračunati se s njom? Osim ako je imao drugi život, drugu ženu, negdje u nekom stranom mjestu... možda čak i pod drugim imenom. Bila je to neugodna zamisao, ali bila je bolja od onoga u što je vjerovao Cecil Pinkler-Ryburn, sljedeći u nasljednom redu za vojvodu. Nasljednik njezina muža i njegova supruga Claribel, pojavili su se u Parizu nekoliko mjeseci nakon Theo, prateći navalu modernih sugrađana koji su napustili London i zamijenili ga Kontinentom. Kako je Claribel bila majčinski raspoložena, što uopće nije bilo elegantno, pa je radije ostajala kod kuće sa svojom dječicom, Cecil je postao jedan od najčešćih Theinih posjetitelja nakon što su otkrili (na veliko Theino čuđenje) da izuzetno uživaju u zajedničkom druženju. Ali Cecil je čvrsto vjerovao da kad bi James bio živ, on bi se vratio u London čim bi saznao da je postao vojvoda; prema Cecilovoj logici, činjenica da se nije vratio, jamčila je da je James mrtav. Theo je pokušavala ne razmišljati o tome. Fantastično se provodila u Francuskoj, pronalazila odnekud starinske tkanine i slala ih svojim tkalcima, kopirala grčki dizajn kad god bi mogla i slala nacrte u Ashbrook keramiku, i stekla ugled na francuskom dvoru. Ipak, tužna je istina bila da je svaki njezin uspjeh bio zasjenjen svjesnošću da bi željela znati što bi o svemu mislio James. Izgledalo je da je James svugdje s njom, da je on njezina stalna nijema publika sačinjena od samo jednog čovjeka. Tijekom vremena je zaboravila (više-manje) na neugodne pojedinosti njihova braka i sjećala se samo kako joj je bio drag prijatelj i kako ju je ohrabrivao kad je kao debitantica koju nitko nije primjećivao beznadno obožavala lorda Geoffreyja Trevelyana. Njezin najbliskiji prijatelj sada je bio Cecil, mada on nije ni po karakteru niti po izgledu bio nimalo sličan Jamesu. Prilično se udebljao, pogotovo na mjestu gdje mu je nekada bio struk. Puno mu je više bilo stalo do iverka u vinskom umaku nego do visine svoga ovratnika, i bio je vjeran i odan svojoj novoj strasti. Također prestao je pretjerivati u modi što mu je bilo obilježje kad je bio mlađi, iako nije o njoj sasvim prestao voditi računa. U posljednje vrijeme često je odijevao svilu istkanu u Ryburn tkanju. Posebno je Cecil imao koristi od šarenih kravata, koje su bile izuzetno moderne u Parizu, zato što su odvlačile pažnju od činjenice da se njegovoj bradi pridružila još jedna. – Je li to nova kravata? – upitala je Theo, pijući sa Cecilom čaj.


– Svakako – odgovorio je sa smiješkom koji je naglašavao bore od smijeha koje su mu se pojavile oko očiju. – Moj je sobar nerado spario ružičastu kravatu s ljubičastim kaputom, ali ja sam naveo tebe kao primjer pa je popustio. Moram primijetiti da je divno promatrati kako se jedan Francuz prepušta modnom diktatu jedne Engleskinje. Nikad mu se ne bih suprotstavio da nemam tvoju potporu. Theo mu natoči još jednu šalicu čaja. – Cijenim činjenicu da nikada nisi ni najmanje inzistirao da učinim nešto u vezi s pravim pitanjima oko vojvodstava. – Sam Bog zna da ja ne želim tu titulu – reče Cecil, slegnuvši ramenima. I on je stvarno tako mislio. Bio je veselo bezbrižan tip koji se grozio odgovornosti povezane s titulom vojvode. – Jedina stvar koja bi mi bila donekle zanimljiva kad bih postao vojvoda bila bi porotnička dužnost u slučaju da neki plemić ubije nekoga. Ali iskreno, takvo nešto se uistinu događa previše rijetko. – Krvožedni bijedniče – reče mu Theo glasom punim ljubavi. – Imam više nego dovoljno vlastita novca. Moj tast je taj koji je tako prostački zapeo da postanem vojvoda. – Ne možemo proglasiti Jamesa mrtvim – reče Theo, a riječi su joj krenule poput bujice – a da ga prvo još jedno ne pokušamo pronaći. Mislim da bi bilo bolje da se vratim u Englesku i provjerim što se dogodilo sa svim onim Bow Street Runnerima koje sam poslala u svijet. Nakon Božića, kad počne sezona, možda. Ne mogu vječno ostati u Parizu. Cecil se nakašlje. – Moj tast je također uposlio istražitelja prije dvije godine. – I čovjek nije ništa pronašao? – Nisam smatrao da ti ima smisla bilo što reći dok ne uspijemo pronaći Jamesa. Postoje zakonska pravila, znaš... vojvoda se treba smatrati nestalim sedam godina. – Navršit će se sedam godina sljedećeg lipnja – reče Theo, mršteći se u šalicu čaja. – Je li tvoj čovjek bio u Indiji? Sjećam se da je James često pričao o toj zemlji. – Raspitat ću se – reče Cecil, podižući se s fotelje.

Vrijeme Božića 1814. bilo je divno, cijeli je grad plesao, onako kako to može samo Pariz. Ali Theo je sve više bila svjesna turobnog straha u svome srcu. Je li stvarno istina da se nešto užasno dogodilo Jamesu? Bilo bi strašno da ga je ona natjerala da napusti Englesku a da je on umro negdje u nekoj stranoj zemlji. Ili još gore, na brodu koji je potonuo. Znala se buditi po noći, ne mogavši zaspati dok je zamišljala Percival kako pluta prevrnut


na oluji i Jamesov posljednji izdisaj dok nestaje pod valovima. Odgurnula bi te slike i zaspala, ali bi se ponovno probudila shvativši da samo smrt može objasniti to što se James nikada nije javio ocu. Bilo je zbunjujuće otkriti da joj je toliko stalo za odsutnog, ne-bašistinoljubivog supruga. Konačno, sjela je jedno jutro i shvatila da je umorna od krivnje, od boli, od nesnosne čežnje koja nikako ne želi otići. – On jest mrtav – rekla je samoj sebi, iskušavajući kako te riječi zvuče naglas izrečene na prohladnom jutarnjem zraku. To je bila bolna misao, ali nije bila nadmoćna. Šest godina, skoro sedam, je dugo razdoblje, a oni su bili u braku samo dva dana. Nedostajao joj je njezin prijatelj iz djetinjstva puno više nego što joj je nedostajala njegova kratka inkarnacija u obliku supruga. Pozvala je Cecila u svoju kući. Oboje su se planirali vratiti u Englesku u veljači. – Pričekat ćemo još godinu dana – rekla mu je. – A tada ćemo učiniti sve što je potrebno da prenesemo titulu na tebe. – A onda se ti moraš ponovno udati – reče Cecil. – Claribel i ja oboje želimo da se sretno udaš. Za kakvog bi se čovjeka trebala udati? To je bilo dobro pitanje. Kad bi o tome razmišljala, popis poželjnijih karakteristika uvijek bi bio jednak. Željela bi čovjeka s lijepim glasom koji zna pjevati jer nikada nije zaboravila kako joj je James pjevao u zoru, nakon što su cijele one noći vodili ljubav. Željela je nekog s plavim očima. Željela je da ima iskren osmijeh i da je jako ljubazan. Nije trebalo biti previše pametan da se zbroje svi njezini zahtjevi i otkrije da oni upućuju na čovjeka koji je bio odsutan i skoro zasigurno mrtav. Pa je zato udvostručila napore da se uvjeri u Jamesovu podmuklost. Zar bi uistinu željela natrag čovjeka koji se njome oženio zato što mu je to naredio njegov otac? Odgovor je bio turoban. Da. Da, željela bih. Sve dok bi on s njom vodio ljubav i nakon toga joj pjevao.


18. POGLAVLJE Travanj 1815.

B

al povodom otvaranja svake nove sezone bio je najzanimljiviji iz brojnih razloga, neki od njih bili su očigledni, a neki tajnovitiji. Ne samo da je to bio trenutak kad su sve mlade dame koje su po prvi put ulazile u društvo imale svoje debitantske nastupe, već se na tom prvom balu jasno vidio i kakav je sastav visokog društva. Tko je u žalovanju i tko je sve ostao u svojim rezidencijama izvan grada? Čiji se brak toliko srozao da su muž i žena sada živjeli u različitim kućama? Tko je izgubio kladeći se na utrkama toliko da se pojavio u kaputu koji je djelovao otužno staromodno? Bio je to prvi bal na kojem se pojavio Beau Brummell, besprijekorna izgleda u crnom i bijelom. Bio je to prvi bal na kojem je Petunia Stafford pokazala kratke kovrče s kojima je izgledala poput smušenog, ali ipak predivnog djeteta; na jednom drugom balu, lady Bellingham se pojavila u mokrim suknjama (a bilo je i onih koji se još uvijek pitaju je li uopće odjenula donju haljinu). Theo je odlučila preskočiti bal koji je otvarao sezonu 1815. Da se pojavila, bilo bi to očekivano, a ona je smatrala nepisanim pravilom da grofica od Islaya nikada ne radi ono što se očekuje. Naravno da je bila pozvana. Kad se primijetilo da je zvekir na vratima kuće na broju 45 u na trgu Berkley zamijenjen, što je značilo da Theo boravi u kući, pozivnice nisu prestajale pristizati. Bilo je onih koji su se nje jedva sjećali, s obzirom na to mnogo da se udala sredinom sezone 1809. godine i nikad se ponovno nije pojavila u pristojnom londonskom društvu. Čeznuli su za tim da sami presude o njezinoj ružnoći. Ali bilo je i onih koji su posjetili francusku prijestolnicu, ili čuli vijesti koje su odatle pristizale, a ti su u povjerenju podsjetili sve i svakoga da se ružni pačići – i vojvotkinje – katkada pretvore u labuda. Zapravo, Theo je odlučila ne samo preskočiti prvi bal sezone, već pričekati još tri tjedna. Odlučila je da će njezino prvo pojavljivanje – njezin ponovni ulazak u britansko društvo – biti bal koji su organizirali Cecil i Claribel. Claribel je bila jednako zapanjujuće praznoglava kao što je to bila prije jednog desetljeća. Njezina bljedunjava ljepota nije lijepo ostarjela; počela je nalikovati na uvelu ružu, onu koja je ocvala i prije nego što joj počnu otpadati latice. I baš kao i Cecil, i ona se prilično proširila u području struka. Theina koščata vitkost i izražene crte lica, s druge strane, ublažile su se u njezinim dvadesetim. Znala je da nikada nije izgledala bolje, ali svaki put kad si je dopustila o tome razmišljati, to je bilo popraćeno i žaljenjem; njezinoj bi majci


bilo vrlo odbojno takvo tašto i samodopadno mišljenje o sebi. Bilo je stvarno zapanjujuće kako nekome majka može umrijeti, a taj netko još uvijek stalno čuje njezin glas kako joj govori na uho. Kad su gospodin i gospođa Pinkler-Ryburn otvorili bal, tema svih razgovora bila je grofica od Islaya. Vijest se proširila da je Njezino gospodstvo prihvatilo pozivnicu svojih rođaka. – Zar smo pozvali lorda Tinkwatera? – upitala je Claribel svoga supruga, gledajući kako njihov batler najavljuje nevjerojatno pijanog lorda koji je bio dovoljno mudar da razvije način hoda koji nije zahtijevao osjećaj za ravnotežu. – Nismo – reče Cecil. – Došlo je svakakvih ljudi koje nismo pozvali, draga. Stisnuo je Claribelinu ruku i okrenuo se da pozdravi lorda Tinkwatera. Do trenutka kad su odlučili da neće više stajati na ulazu i dočekivati goste, još uvijek nije bilo traga lady Islay. Jedva su uspjeli sići niz stube koje su vodile u plesnu dvoranu kad se iza njihovih leđa začuje neuobičajeno glasno komešanje. – To mora da je Theo – reče Cecil, okrećući se prema ulazu. – Naravno, savršeno je isplanirala pravi trenutak kad će se pojaviti. – A zatim: – Prokletstvo! Claribel se upravo spremala prekoriti ga zbog prostih riječi u njezinu društvu, ali umjesto toga vilica joj se spusti do poda. Žena koja je stajala na vrhu stube, gledajući dolje u sve njih s malim smiješkom koji je ukazivao na potpuno samopouzdanje, izgledala je poput neke boginje koja se spustila na Zemlju, zastavši prvo u Parizu. Zračila je nekom vrstom neopisivog glamura koji se jednostavno ne može naučiti – a Claribel je to znala, na svoju žalost, jer je to pokušala bezbroj puta. Materijal haljine lady Islay zasigurno je vrijedio koliko i tromjesečni Claribelin džeparac. Bila je to biserno ružičasta taft svila sa srebrnim nitima. Grudi su joj bile jedva pokrivene, a ispod njih je haljina predivno padala ravno do poda. Ružičasta je boja oprave isticala boju njezine kose – boju tamnog jantara prošaranu bojom konjaka i zlatnim nitima. Da ju je barem ostavila slobodno padati oko lica i možda napravila poneki šarmantan uvojak. Claribel je odlučila da će joj reći kad budu nasamo o novim uvijačima za kosu. Ona sama imala je dražesne spiralne uvojke koju su joj visjeli kraj uha. Bez obzira na to, bilo je večeras nešto veličanstveno u vezi s groficom. Najglamurozniji dio njezina kostima bio je strogi plašt koji je svjetlucao obasjan svjetlošću svijeća, mekan i sjajan, skoro kao da je bio napravljen od krzna. – Prokletstvo – ponovi Cecil, ne baš ispod glasa.


Ona ga pogleda i na svoje čuđenje shvati da mu oči sjaje s odobravanjem koje je lako prepoznala – obično je ono bilo rezervirano za nju i njezinu bujnu figuru. – Nema razloga za prostote – primijetila je. Zatim je krenula naprijed pozdraviti svoju gošću. – Izgledaš dražesno, lady Islay – rekla je trenutak kasnije iskreno Claribel svojoj gošći. – Tvoja haljina je predivna. Želite li da vam Jeffers skloni plašt? Bojim se da je prilično vruće večeras, iako je vrijeme prelijepo. Cecil se nagnuo na Theinu ruku u rukavici. – O, ne – reče, prije no što je lady Islay uspjela odgovoriti. – Siguran sam da Theo planira nositi svoj plašt barem tijekom prvog dijela večeri. – U glasu mu se čulo da ga sve ovo izuzetno zabavlja. – Ako si sasvim sigurna da se nećeš pregrijati – reče Claribel nesigurno, promatrajući plašt. Širio se s ramena lady Islay, a zatim se spuštao do poda, izgledajući iznenađujuće lagan. Unutrašnjost je bila podstavljena predivnom ružičastom svilom, a vanjski dio... – Kakav je to zaboga materijal? – Claribel si nije mogla pomoći da je to ne upita dok je pružala ruku da ga dotakne. – Mislim da ja mogu pogoditi – dodao je Cecil, a u glasu mu se čulo da se još više zabavlja. – Možeš li, stvarno? – upita ga Theo. – Onda mi reci sljedeće: je li previše očito? Claribel nije imala pojma o čemu ona to govori. Ali Cecil, pametni Cecil, očito jest, zato što je prasnuo u smijeh. – Labuđe perje – rekao je. – Predivno labuđe perje, a kažem ti da je svaki muškarac i svaka žena u ovoj prostoriji primijetila tvoj labuđi trijumf. – Nisam mogla odoljeti – reče Theo, sa smiješkom koji je bio to privlačniji jer ga je tako rijetko pokazivala. – Baš imaš sreće sa svojim suprugom – reče Theo Claribel. – Rijetki su muškarci koji poznaju bajke. – Svjesna sam ja toga, naravno da sam svjesna – reče Claribel brbljavo. Bilo je nešto u vezi s lady Islay što je bilo prilično zastrašujuće. Ona je, kao prvo, bila silno elegantna. A ta ozbiljna frizura, koja bi trebala po svim pravilima izgledati posve užasno, izgledala je senzualno, iako to nije bila riječ koja se sviđala Claribel. I uz to, sada je shvatila da je Theina haljina skandalozno tanka. Nije čudo što se nije brinula da bi joj moglo biti vruće. A kad se lady Islay okrenula da pozdravi lorda Scarborougha, Claribel je jasno vidjela liniju njezinog golog članka. Zatomila je uzdah. Naravno da je voljela njihovo troje dražesne dječice, ali nositi ih imalo je porazan učinak na njezinu figuru. U usporedbi s Theo, izgledala je poput prenapunjenog jastučića za igle.


– Izgleda fantastično, zar ne? – primijetio je njezin suprug. – Mislim da je malo preslabo obučena – reče Claribel. Unatoč svom trudu, u glasu joj se ipak čulo da je malo povrijeđena. Cecil je uhvati za jednu njezinu ruku na kojoj je bila rukavica i prinese je usnama. – Ne misliš valjda da ja mislim da je Theo privlačna kao ti? – Figura joj je savršena – reče Claribel sjetno. – Baš savršena. On se nagne bliže. – Muškarcu to nije važno, slatka moja zlatice. Claribel zakoluta očima. – Sigurno joj je hladno – reče on, malo tiše. – Ja ju stvarno obožavam, ali ne zavidim čovjeku za kojeg će se udati. Samo je pogledaj. Oboje se okrenu i ugledaju groficu okruženu skupinom muškaraca koji su se oko nje natiskivali kao novčići u crkvenoj škrabici. – Oni su očarani, zaintrigirani, oni je obožavaju – reče Cecil. – Ali vidio sam ja tu reakciju u Parizu više puta. Kažem ti da je to razlog zašto u posljednjih šest godina s njom nije bio povezan ni najmanji skandal. Nitko je zapravo ne želi odvesti u krevet. – Cecile! Kako možeš tako govoriti! On je nakratko odmjeri pogledom. – Ali ti, ti si sasvim druga priča. A moj stas nije kao što je nekad bio. – Kao da je meni to važno! – Zašto onda misliš da ja ne uživam u svakoj tvojoj oblini? – reče, pogledom potvrdivši svoje riječi. – Ali još više od svega, Claribel, volim to što s užitkom dolaziš u naš krevet. Ti si moja... – Gospodine Pinkler-Ryburn! – poviče Claribel. – Vi ste se zaboravili. – Ali njezini su obrazi bilo vrući, a prsti su joj zadrhtali u njegovoj ruci. – Mi smo sretni – dodala je, jednako nježno poput njega. Zatim izvuče ruku iz njegove. – Dosta tih budalaština. A što je lady Islay mislila kad je spomenula bajke? – Svi oni ljudi koji su je nazivali ‘ružnom vojvotkinjom’ sada si skaču u usta – odgovori njezin suprug. – Grofica se pretvorila u labuda i sada su svi pali na guzicu jer se šali na račun toga. – Zaboravila sam na to – reče Claribel, mršteći nos. – Moja majka je rekla da je to sve strašno neukusno i nije nam tjedan dana dopuštala da čitamo novine. Cecil se nagne i poljubi je u nos. – Znam, draga. Zato si ti moja slatka tortica, a Theo je strog i veličanstven kolač. – Ja nisam tortica. – Ali nije si mogla pomoći da se ne nasmiješi.


19. POGLAVLJE

B

al Pinkler-Ryburnovih najviše je podsjetio Theo na jato vrabaca koje se smjestilo na neku ogradu. Spustili bi se s nekog stabla u velikom jatu i glasno cvrkutali. Jedna bi ptica uzletjela, a ostatak bi histerično poletio za njom, pa bi se cijela skupina odmah za tim smjestila na ogradu desetak metara lijevo. Ili desno. Ključ za uspjeh te večeri, shvatila je, bilo je biti upravo onaj vrabac koji određuje ponašanje jata. Kad je u plesnoj dvorani nastala nepodnošljiva gužva, Theo je odlepršala na terasu, povevši sa sobom svoju skupinu kavalira koji su se za nju zalijepili iskazujući prema njoj ugodnu mješavinu strasti i divljenja. I što je bilo najbolje, bili su to muškarci koji su zadovoljavali njezine kriterije o eleganciji. Kad im se pridružio gospodin Van Vechten, u baršunastu kaputu napadne nijanse grimizne boje s prugama boje breskve, ona ga je pogledala prezirno pa se povukao jednakom brzinom kojom se približio. Isto se dogodilo i gospodinu Hoytu za kojeg se pričalo da ima veliko bogatstvo u zlatu, ali nažalost, imao je običaj pokazivati to svoje blago u obliku kričavih gumba na svome kaputu. Gledajući kako se njezina mala skupina valja od smijeha dok se Theo šali sa svojom svitom, plesna se dvorana ispraznila i preselila na terasu. Osjećajući se skoro jednako sputano kao i unutra, Theo je odlučila, prilično nestašno, prošetati po vrtu. Nije bilo sumnje tko će je pratiti; pod ruku je uhvatila lorda Geoffreyja Trevelyana. Oboje su bili stariji. Saznala je da se oženio još one prve sezone (iako mladenka očito nije bila Claribel), i da mu je žena umrla dvije godine kasnije. U uglovima njegovih očiju sada su se vidjele bore, a obrazi su mu malo upali. Ali sve drugo je bilo isto: tamne, kose oči i zločesti mali smiješak koji mu je lebdio na usnama. A njezino srce bi još uvijek malo poskočilo kad god bi ga ugledala. Do trenutka kad su se ona i Geoffrey vratili na terasu, Cecilovi su gosti lagano pijano tumarali mračnim stazama, pretvarajući se da su u Vauxhallu. Theo je povela društvo u plesnu dvoranu, u kojoj je sada bilo malo ljudi, i dopustila da je Geoffrey povede na valcer. Bila je pod opsadom kavalira kad je taj valcer završio, a za njim uslijedio još jedan; izgledalo je da baš svi žele plesati s labudom, a nitko nije želio da taj ples bude kvadrila. Ne, željeli su čuti kako se ona prigušeno smije njihovim šalama, i željeli su te vitke noge, nalik na ždrebičine, uzbudljivo blizu njihovih. – Ima nešto u njezinom izgledu – rekao je pukovnik Mac-Lachlan Cecilu s opipljivom čežnjom u glasu. – Ona uopće nije moj tip, usudio bih se reći. Ja


volim niske i okrugle. Osim toga, rugala mi se, a znam da bi radije pozvala samog princa regenta u svoj krevet nego mene! Ali njegov je pogled ipak pratio Theo cijelo vrijeme dok je plesala. Sada je bila u zagrljaju čovjeka dovoljno starog da joj bude otac, a ipak su svi vidjeli, kad mu se ona nasmijala, da se čovjek uspravio i napravio još elegantniji okret u valceru. – Theo je kao božica lova Diana – reče Cecil, ljuljajući se malo na petama. Temeljito je uživao u iznenadnoj popularnosti svoje sestrične po udaji. – Predivna, a ipak pomalo smrtonosna, spremna izvaditi luk i strijelu ili pretvoriti čovjeka u skvičavu svinju. Senzualna, a ipak s nekom tek primjetnim dodirom djevičanskog. – Bože moj, čovječe, pa vi zvučite kao pjesnik – reče Mac-Lachlan zapanjeno. – Pazite da vaša supruga ne čuje kako govorite o grofici. Cecil se samo nasmije. Nije bio zabrinut zbog Claribel; oni su se jako dobro razumjeli, a njihovi najsretniji trenutci bili su oni najintimniji. To je bila ona vrsta povezanosti koja je garantirala da ona jako dobro zna da on neće zabludjeti. Uostalom, on je osobno bio mišljenja da s Theo ne bi bilo nimalo lako živjeti. Njezina su pravila bila očaravajuća kad ih se čitalo, ali ista sklonost za katalogiziranjem savršenosti vidjela se u svemu što je radila. Ona je proglašavala, ona nije predlagala. Ona je bila prežestoka u svojim mišljenjima, beskompromisna, bila je prepametna. Previše strke. Previše perja. Baš kako dolikuje jednom labudu, naravno.

I dok je Theo uživala u svom meteorskom uspjehu u društvu i pozornosti koje je pristojno društvo davalo svakoj njezinoj izjavi koja se ticala mode, stalno spominjanje labudova (a nikada pačića) postalo je već otrcano. Do jeseni 1815., novinama je bio običaj od nje tražiti da s njima podijeli još neko od njezinih “pravila”; La Belle Assemblée nikad nije propuštalo u svojim izdanjima objaviti i detaljan crtež svakog njezinog kostima. Pomislila je kako bi bilo lijepo kad bi se James vratio i otkrio da je njegova žena glavna tema razgovora u društvu i koliku težinu ima njezino mišljenje. I tako je ispalo da Theo ima duha jedne osobe – njezine majke – koji joj sjedi na jednom ramenu, a duha druge osobe – Jamesa – koji joj sjedi na drugom ramenu. I mada nije razmišljala s romantičnom nostalgijom o kratkim danima njezina braka, razmišljala je puno o tome tko je za to bio kriv – i naravno o tome je li o “krivnji” korisno razmišljati kad je brak u pitanju.


Jamesa je, zaključila je, otac natjerao na čin za koji je znao da je moralno upitan. A ipak, na neki svoj način, on ju je volio. U to je bila sigurna. Rok koji su ona i Cecil postavili se približavao i Theo je znala da mora prihvatiti činjenicu da bi bilo čudo kad bi se sada pojavile bilo kakve vijesti o Jamesu. Na samom početku 1816., pozvala je Cecila na sastanak s obiteljskim odvjetnikom, gospodinom Boythornom koji im je naširoko objasnio o molbi koju treba podnijeti Domu lordova da se proglasi “smrt u odsutnosti”, i pojasniti u njoj Theinu nemogućnost izvršavanja dužnosti i preuzimanja odgovornosti supruge ili slobode i zaštite koju uživaju udovice. – Morali bismo održati komemoraciju za mog supruga – reče Theo kad je odvjetnik zastao da uzme dah. – Nakon što ga ovako bez rasprave proglasimo mrtvim. Bilo bi apsurdno, vjerujem, kad bih morala nositi crninu godinu dana. Ali nosit ću crninu barem neko kraće vrijeme. James je bio vrlo mlad kad je napustio Englesku, ali ima puno onih koji ga se sjećaju. – Kad sam bio mali, svi su me zvali Pink – dodao je Cecil. – James im se nikada nije pridružio i nikada me tako nije zvao. Odvjetnik se nakašlje. – Najprikladnije bi bilo održati komemoraciju u katedrali sv. Pavla. Bilo bi lijepo održati misu za lorda Islaya kad ga službeno proglase mrtvim, a trebalo bi postaviti i spomen-ploču u sjećanje na tog hrabrog mladog čovjeka. Uvjeren sam da je Percival potonuo ubrzo nakon isplovljavanja. – Zasigurno nije – reče Theo, grozeći se pomisliti na to. – Brod se uputio u Indiju, po svemu sudeći, i nikada se više za njega nije čulo. Taj plovni put opsjedaju gusari – primijetio je g. Boythorn. – Više mi je moreplovaca reklo da bi bilo čudo da je Percival izbjegao tu nesretnu sudbinu. Theo uzdahne. – Cecil, je li ti prihvatljivo da g. Boythorn preda molbu lordu kancelaru i Domu lordova za pokretanje procedure kojom bi se proglasila smrt u odsutnosti. Ako u sljedećih nekoliko mjeseci stignu kakve vijesti, naravno, odmah ćemo povući molbu. – Bi li ti željela da radije pričekamo još godinu dana, draga? – Je li na svijetu ikada postojao netko tko je poput Cecila tako nevoljko prihvaćao mogućnost da postane vojvodom? Theo ga pogleda i sjetno mu se nasmiješi. – Ja sam izuzetno uživala u upravljanju imanjem, pogotovo što se tiče poslova s tkalačkim i keramičkim koncernima. Ali željela bih krenuti korak dalje u svom životu. Znam da sam zapravo već stara... – Nisi stara! – zavapi Cecil uvrijeđenim tonom koji je razdragao Theo.


– Ali ja stvarno mislim prionuti u potragu za mužem nakon odobrenja peticije – nastavi Theo – a još jedna godina čekanja smanjila bi mi izglede. – Imate pravo – reče gospodin Boythorn svečano. – Vrijeme je da završi to tužno razdoblje u povijesti vojvoda od Ashbrooka. Lord Islay je otišao u cvijetu mladosti, ali život mora ići dalje. I tako je razgovor završio s nizom praznih fraza. Živio novi vojvoda.


20. POGLAVLJE Na palubama Makova 1814., Makovi su odjedrili do Indije ne potopivši na svom putu nijedan Godine brod; učinili su to samo da bi dokazali da njihovim kapetanima nije nikakav

problem uhvatiti se u koštac s monsunskim vjetrovima. Ali kako su već bili ondje, tumarali su naokolo dok Griffin nije odlučio da bi se ona sicilijanska plemkinja koju je poznavao (intimno) zaljubila u pozlaćene krletke; pa je napunio potpalublje krletkama. James se oduševio začinom pod imenom curry, pa je ispunio krletke paketima kurkume i kumina. Na putu kući jedna je gusarska posada bila tako glupa da ih pokuša napasti pa su oni lijepo taj brod potopili, ljude ostavili na jednom nenaseljenom otoku (kao što im je običaj) i nastavili dalje s hrpicom dragulja u uglu Griffinove kabine koji su otkrivali da Makovi nisu bili prvi brodovi kojima su se približili ti nesretni gusari. Krletke su prodali na Siciliji uz fantastičan profit. Curry su poslali u Englesku, gdje je njihov čovjek (jer sada su već u pet zemalja imali ustanove koje su upravljale njihovim sredstvima) prvo izvijestio da prodaja nije krenula baš najbolje, ali nakon tri mjeseca sve je bilo rasprodano po cijeni sedamdeset puta većoj od nabavne. Jack je naučio kontrolirati bijes. Čak je uspijevao staloženo razmišljati i o svom ocu. Kad netko ubije toliko ljudi – bez obzira na to što je riječ o gusarima koji su ubili stotine – pronevjera se činila kao zločin koji bi počinilo neko dijete. A što je možda bilo još važnije, odbijao je dopustiti da mu osjećaj krivnje upravlja životom. A Daisy... otkrio je da ga ljuti što ne može zaboraviti kako su se čarobno raširile njezine oči kad joj je prvi put dotaknuo grudi, da ne spominje sve one godine djetinjstva kad su se igrali i svađali. Ali bezbroj puta si je ponavljao da su to bila sjećanja dječaka koji se zvao James, a Hawk se ponosio time što je zaboravio sve što se ticalo njegova života u Engleskoj, uključujući i brak. A onda ga je sreća napustila. Bilo je to početkom 1816. godine. Upravo su na poseban zahtjev danskog kralja potopili Groningen, ratni brod koji su ukrali gusari i njime krenuli pljačkati trgovačke brodove. Sve je bilo pod kontrolom, gusarski je kapetan dobio svoje, a samo se nekoliko ljudi s Groningena još uvijek žestoko opiralo. Jack se spremao povikati im da se predaju kad odjednom osjeti da mu se netko približio s desna. Bio je to jedan gusar koji je navalio na njega s isukanim nožem.


Osjetio je kako mu oštrica para vrat, točno ispod brade. Nije bilo boli, što je bilo vrlo čudno, već samo užasnog osjećaja razdvajanja mesa praćenog toplim mlazom krvi koja mu se slijevao u grlo. Zateturao je unatrag, ispustivši oružje i srušio se na palubu. Začuo se pucanj iz pištolja, a zatim se gusar s nožem nagnuo natrag i srušio se na palubu uz glasan udarac. Zatim je Griffin pao na koljena kraj Jacka, psujući i urlajući naredbe u isto vrijeme. Jack je škiljio prema njemu, gledajući kako sunce obasjava glavu njegova bratića tako da je izgledalo kao da ima aureolu, maglovitu aureolu. – Bilo je dobro – rekao mu je, ali riječi nisu izašle iz njegovih usta. Naravno da ljudi kojima je prerezan grkljan nisu mogli govoriti. On i Griffin zavoljeli su se kao braća, a kako su bili muškarci, nikada to nisu pokazivali. Nije bilo potrebe. A sada se Griffin nagnuo nad njega, gurajući mu tkaninu pod grlo. James ga pogleda u oči i shvati da mu je pogled užasnut. Znao je on istinu prije nego što je pogledao bratića u oči. Ljudi s prerezanim grkljanima ne mogu preživjeti. – Ti nećeš umrijeti – naredio mu je Griffin kojem je boja nestala iz usana, ali još uvijek glasom koji je bio divlji i odlučan kao što samo glas jednog gusarskog kralja može biti. – Dovraga, James, drži se. Dicklsing će odmah doći i sašiti te. James polako oblikuje riječi. – Reci Daisy. – Nikakav glas nije izašao iz njegova grla, a bol je sad preplavila njegovo tijelo i uz nju su mu pred očima zaplesale crne točke. Ali bila je jedna stvar u njegovu srcu, jedna stvar koju je morao reći, iako je bio šokiran tim otkrićem. – Daisy? – reče Griffin, nagnuvši se još bliže. – Tvoja žena. Što da joj kažem? Ali crne su se točke spojile u jednu masu i preplavile ga poput pješčane oluje koja se odjednom podigla s mora. U istom tom trenutku, gusar koji se srušio kraj njih učini još jedan nasilni pokušaj; čovjek se podigao u sjedeći položaj i zamahnuo nožem prema Griffinu. Uz urlik, Griffin prekrije rukama područje između nogu. Krv krene i poprska Jamesa po licu. Bilo je gotovo, sve je bilo gotovo. Tek tada James shvati ono što je znao cijelo vrijeme. Nije mogao izgovoriti onu jednu riječ koju je tako očajnički želio reći. Nije bilo nikoga tko bi je čuo.


21. POGLAVLJE 3. travnja, 1816. da se službeno proglasi završetak života grofa od Islaya nalazio je svoj Zahtjev put kroz urede Imovinskog suda kad je Theo dobila poruku da se još jedan od dvadeset Bow Street Runnera vratio u Englesku.

Ali ovaj put, poruka je bila drukčija; tvrdilo se da donosi vijesti. Sjedila je ukipljena s porukom u ruci, buljila u nju. Da je James bio živ, taj bi pripadnik elitne policije, čovjek po imenu g. Badger, sigurno napisao našao sam vašeg supruga, umjesto donosim vijesti. Pustoš u njezinu želucu mogla se napipati, kao da ima još jedno srce koje kuca ispod prvog srca. Pozvala je svog novog batlera, Maydropa, i naložila mu da zamoli g. FinkleraRyburna da je posjeti istog tog popodneva. Ispalo je da je g. Badger tamnoput i dlakav čovjek iskrivljenih nogu i opaka izgleda. Pomislili biste da bi kriminalcima bilo jako žao kad bi otkrili da im je taj Badger na tragu. – Ima brkove kao som – šapnuo je Cecil, ali Theo je bila previše nervozna da bi se nasmijala na tu duhovitu opasku. Sjedili su jedno kraj drugoga na sofi, a g. Badger na fotelji nasuprot njih. Theo se toliko vrpoljila da se osjećala kao da joj muhe plešu na glavi, a g. Badger je i dalje metodički izlagao svoju priču još uvijek se ne približavajući onome što je zapravo želio reći. Beskrajno je dugo objašnjavao koje je naredbe dobio od pretpostavljenih, koliko je ljudi poveo sa sobom, koliko ih je još angažirao na otocima, koliko mu je dugo trebalo da doplovi u prvu luku na svome putu. Po prvi put u mnogo godina, Theo je imala snažnu želju početi gristi nokte, a to je bila navika koje se riješila još u školi. – Zapadna Indija – nastavio je g. Badger – nije uljuđena država po našim standardima, i bojim se da sam morao pribjeći podmićivanju brojnih ljudi da bih dobio informacije koje sam tražio. – Jeste li pronašli moga supruga? – prekine ga Theo. Nije više mogla čekati. – Ne, nisam – odgovori g. Badger. Ona glasno proguta slinu. – Ali saznali ste nešto o njemu. – Ja smatram da on nije bio mrtav do 1810. – reče g. Badger, vraćajući se bilješkama kojima je balansirao na koljenu. – On je bio... ovaj... – Pogled pun neodobravanja pojavi mu se na licu. – On je živio s drugom ženom – reče Theo ravnodušno.


– On je bio gusar. Cecil glasno uzdahne, Theo vrisne – je li od užasa ili iznenađenja, nije znala reći. – To je nemoguće – uspjela je izustiti trenutak kasnije. G. Badger si lizne prst i okrene još jednu stranicu bilješki. – Razni pripadnici kriminalnog miljea zvali su ga Grof. Podsjetio bih vas da je u to vrijeme James Ryburn nosio počasnu titulu grofa od Islaya. Radio je u timu s drugim gusarom poznatim pod imenom Griffin Barry. – To mi ime zvuči poznato – reče Cecil. – Barry je pripadnik plemstva – g. Badger ih prijekorno pogleda, kao da su oni bili osobno odgovorni što je taj zlikovac bio pripadnik njihove klase – i moje je obzirno mišljenje da je spomenuti sir Griffin uveo lorda Islaya na svoj bezočni, bezobzirni, da ne spomenem, zločinački, put. – Zločinački! – Cecil ponovno jaukne. – Moj bratić James nikada ne bi učinio ništa zločinačkog. Stavio bih život na to! – Savjetovao bih vam da to na učinite da sam na vašem mjestu, gospodine – izjavi Badger. – Bilo je nekih nejasnoća o stvarnim djelatnostima Grofa i Barryja; bilo je onih koji su tvrdili da je Barry napadao samo brodove drugih gusara, barem kad je udružio snage s Grofom. Ima jasnih dokaza o Barryjevom gusarstvu prije 1808., ali nakon tog datuma, on se specijalizirao, ako se uopće može uporabiti taj izraz, za napade na kolege zločince, pa bi ga se moglo nazvati piratom, a ne gusarom. – Zastao je. – Građanima koji poštuju zakon ta su dva izraza vrlo slična. – Nemoguće! – reče Theo kojoj je sad prvi put bilo drago što joj majka nije više živa. – Ako taj ‘Grof' uopće ima veze s mojim bratićem – reče Cecil, – onda sam ja sasvim siguran da bi on stvarno napadao samo gusarske brodove. Njegova milost je časna osoba i on ne bi ugrozio živote nevinih jednako kao što ne bi... nikada varao na kartama! Theo ga primi za ruku i stisne je. Da je barem James tu da čuje kako ga Cecil žestoko brani. – Što se dogodilo s tim Grofom? – upitala je. – Je li poginuo? – Ima puno legendi isprepletenih oko njegova broda, Maka 2, ali nitko mi nije znao ništa reći o njegovoj sudbini – reče g. Badger – iako sam, naravno, ostavio ljudima upute da to pokušaju saznati. Oni jedre od otoka do otoka i temeljito se raspituju na svakom mjestu gdje pristanu, a ja sam se vratio što sam brže mogao. Sve što smo otkrili do dana kad sam se vratio u Englesku je to da se priča da je Griffin Barry imao partnera zvanog Grof Ali ubrzo je tog Grofa zamijenila neka zastrašujuća osoba pod imenom Jack Hawk.


– Jack! – zavapi Theo. – Jack je vrlo slično imenu James. – Silno je željela bilo koji tračak dokaza da je James možda još uvijek Živ, ali u isto vrijeme, nije bila sigurna sviđa li joj se ta zamisao. To bi značilo da je James bio gusar, krvožedni zločinac koji je tjerao nevine ljudi da hodaju po dasci. – Iako ja još uvijek ne vjerujem u to – dodala je. – Slažem se da postoji sličnost u imenu – rekao je g. Badger. – Ali sličnost tu prestaje. Dvoje ljudi mi je nacrtalo Jacka Hawka jer je on vrlo poznat u tim krajevima. Ima velik broj žena kojima je jako drag, oprostite na izravnosti. Vaša milosti. Nema šanse da su Grof i Jack Hawk ista osoba; kako su ga opisali, Hawk je monstruozno velik momak, obrijane glave i s tetovažom pod desnim okom. – Tetovažom? – ponovio je Cecil. – Što je zaboga tetovaža? – upita Theo. – To je način ukrašavanja kože pigmentom uporabom igle – reče g. Bader. – Meni djeluje sasvim nevjerojatno da bi se jedan Englez, a pogotovo plemić, podvrgao takvom barbarskom postupku, koji je i bolan i nepovratan. Vidio sam neke primjerke tijekom boravka na otoku, a bilo je na prvi pogled jasno da je riječ o divljacima. – Slažem se s vama da možemo odbaciti mogućnost da su taj gusar i lord Islay ista osoba – reče Theo. – Zapravo, g. Badger, čini mi se da je i vaša prva tvrdnja također nevjerojatna. Činjenica da je Griffin Barry pripadnik plemstva, nije dovoljan dokaz da je taj zločinac kojeg su zvali Grof na bilo koji način povezan s mojim suprugom. – Bojim se da ne možemo ponuditi ni djelomičnu nagradu za tu informaciju – složio se Cecil, uključivši se u razgovor. – Lord Islay nikada nije bio gusar; meni je ta pretpostavka sasvim nevjerojatna, da ne spominjem da vrijeđa uspomenu na njega. Theo nije dopustila da je riječ “uspomena” smete; Cecilu je izgleda bilo sve teže govoriti o svojem rođaku u sadašnjem vremenu. Razumjela je ona to, napokon, Jamesa nije bilo skoro sedam godina. – Prekinuli ste me prije no što sam vam uspio predočiti dokaz – reče g. Badger, izgledajući zadovoljno poput mačke kojoj je ostalo pojesti još samo rep od miša. Posegao je u džep kaputa i izvadio malu vrećicu od flanela, koju je zatim otvorio. U njoj je bio medaljon. A u medaljonu... pramen kose čija je boja bila u rasponu od brončane do boje konjaka.


– Ne vidim značaja tog predmeta koji držite – reče Cecil, naslonivši se natrag i odmaknuvši rukom. – Potamnjeli medaljon s pramenom kose... – Okrene se pogledati Theo i naglo zašuti. – To je moja kosa – reče Theo, s mukom pomičući usne. – James ju je odrezao naše prve bračne noći. Zapravo, sljedećeg jutra. – Ispružila je ruku. – Mogu li ga dobiti, molim vas? G. Badger joj ga preda. Medaljon je bio, kako je to Cecil i rekao, potamnio i nije bio posebno vrijedan. Ipak, nije bilo sumnje da se radi o njezinoj kosi. Previše je vremena provela žaleći zbog čudne boje svoje kose da bi pogriješila. – To ne mora biti tvoja kosa – reče Cecil, gledajući joj u dlan. – Slažem se da ima neke sličnosti, ali boja tvoje kose je puno svjetlija, draga. – James ju je odrezao pri korijenu, da se ne primijeti da je odrezana. Tamo mi je kosa tamnija, ali vidiš da ima sve čudne značajke moje kose. Ona je poput dlake žute zebre, tako je James uvijek govorio. – Na svoj užas, začuje da joj glas drhti. – Gdje ste uopće to pronašli? – upita Cecil g. Badgera, istovremeno stisnuvši Theo lagano ruku. – Iako ja ne smatram da je to uistinu kosa lady Islay. – Ukraden je čovjeku kojeg su zvali Grof. Ja sam objavio da ću platiti sto funta, što je u tim krajevima pravo bogatstvo, za svaki dokaz vojvodina postojanja. Tijekom istrage proširio sam ponudu na pojedinosti o gusaru Grofu. To su mi donijeli kao odgovor nju. – A ipak nitko ne zna što se dogodilo tom čovjeku? – šapne Theo. Prsti su joj se tresli, pa je ponovno zatvorila medaljon. Sam pogled na tu kosu vratio joj je sjećanja na to kako je bila neizmjerno sretna toga dana. Nikada se više nije tako osjećala. G. Badger odmahne glavom. – Leteći mak nije viđen u tim krajevima dobrih tri ili četiri godine, što nije nimalo neobično. Griffin Barry operirao je po svim morima, Vaša milosti. Pričalo se o njemu u Indiji, a zatim u području oko Kanade. Zvali su ga ‘letećom ribom’ i sličnim nadimcima. – A kad se Mak vratio, Grofa više nije bilo. – Točno. I prokleto je to što Mak nije viđen posljednjih nekoliko godina, a ni ne priča se više o njemu. Velika je šansa da je Barry završio na dnu mora, odnijevši sa sobom istinu o lordu Islayu. Nastala je tišina; g. Badger završio je svoju priču. Bila je to Theo koja je rekla ono što se moralo reći. – Njega više nema. – Prsti su joj se čvrsto ovili oko bezvrijednog komadića potamnjenog metala. – James je mrtav.


G. Badger kimne, ali pogled mu nije bio bešćutan. – Bojim se da je tako. Gusarstvo je užasan posao, i ja se iskreno čudim da je Njegovo gospodstvo preživjelo i mjesec ili dva, a kamoli onoliko dugo. Lord Islay bio je u izrazito podređenom položaju okružen prijestupnicima koji bi vas prije upucali nego vas pristojno pozdravili. – Ovo je vrlo sramotno pitanje, ali bojim se da ga moram postaviti – dodao je Cecil. – Ima li šanse da je moj bratić ostavio za sobom kakvo dijete na otocima? Ne sviđa mi se mogućnost da jedan Ryburn odrasta u tako nepovoljnim okolnostima. Theino srce zastane na trenutak. Ali g. Bagder odmahne glavom. – Jack Hawk je bio koji je bio popularan kod žena. Koliko sam čuo, zlikovac ima djece raštrkane po cijeloj Zapadnoj Indiji; njegov ugled to jamči. Ali Grof je bio posve drugačiji čovjek. – Kakav? – upita Theo, osjećajući da joj se njezino bespomoćno srce zgužvalo negdje ispod prsne kosti. – Nikad se nije čulo da bi posjetio neku ženu – reče g. Badger, a pogled mu je sad bio izrazito pun sućuti. Ta činjenica pokazuje da unatoč tome što je pribjegao prilično neuobičajenoj karijeri, lord Islay nije napustio sve kvalitete koje čine jednog engleskog plemića. A također, naravno, zadržao je medaljon. – Drago mi je da stari vojvoda nije živ da ovo čuje – promumlja Cecil. – To bi ga dotuklo na licu mjesta. Iz Theinog se grla prolomi jecaj takvom žestinom da je osjetila da joj se usta iskrivljuju. James je bio mrtav, vjerojatno ga je ubio neki gusar i bacio mu tijelo u more. I još je ponio pramen njezine kose kad je napustio Englesku. Ona to nije mogla podnijeti... ona to nije mogla podnijeti. Ustala je, a Cecil joj spusti dlan na rame. – Ispričajte me – uspjela je izustiti, osjećajući kako joj suze klize niz obraze. G. Badger ustane, kimnuvši. Izgledao je kao čovjek kojem su često priopćavali loše vijesti. Cecil se s mukom pridizao s niske fotelje. – Idi, reče, uzdišući pomalo. – Ja ću još nekoliko minuta porazgovarati s g. Badgerom. Posjetit ću te kasnije, draga. Theo istrči iz prostorije, čvrsto stišćući medaljon u ruci.


22. POGLAVLJE 30. svibnja, 1816. Dom lordova London britanski heraldičar koji je bio odgovoran za proceduru i poštivanje Glavni nasljednog reda u Domu lordova, grozio se dana koji je bio pred njim. – Moram ih sve dovesti u red pred Komoru – rekao je užasnuti sir Henry Gismond svojoj supruzi mažući marmeladu na tost. – Ima ih skoro dvije stotine i znam da će mi mnogi odlutati, pogotovo oni stariji. Grozim se tih službenih događanja, stvarno se grozim.

Lady Gismond kimne. Znala je ona da njezin voljeni Henry mrzi takva događanja iako se radovao prilici da se pokaže vrijednim titule glavnog savjetnika Krune za pitanja procedure i heraldike. – To je jako tužno. Lord Islay je bio divan mladić u svakom pogledu. Strašno mi je pomisliti da ga je otelo okrutno more. – Najviše će mi problema raditi oni svi pijanci – nastavio je Gismond svoj slijed misli. – Draga moja, ti ne bi nikada pogodila koliko njih skriva pljosku pod tim svojim grimiznim odorama. To je uistinu šokantno. Jedva se uspijevam suzdržati da ih ne opalim koji put po prstima. – Neće se oni danas napiti – reče njezino gospodstvo odlučno. – Kako li se često pripadnik plemstva proglašava mrtvim u odsutnosti? A i lady Islay će biti nazočna. Siguran sam da će svi poštovati njezinu želju da se dostojno oprosti od svog mladog supruga. Priča se da je to bio brak iz ljubavi, znaš. Trebao je pomoć sedam stražara, ali Gismond je uspio dovesti plemiće u red za ulaz u službenu Komoru Doma lordova; vojvode su se poredali uz vojvode, grofovi uz grofove. – Ovo izgleda kao red za vražju Noinu arku – mrmljao je Gismond sebi u bradu, i to ne prvi put. – Vaša milosti, molim vas ostanite u redu – rekao je, doslovno stavivši ruke na rame jednog postarijeg i prilično gluhog plemića. Konačno je uspio odahnuti od olakšanja kad je truba službeno pozvala plemiće da uđu, dok je on koračao kroz vrata izgledajući poput veličanstvene majke patke koja predvodi dva ravna reda gačućih plemića. Sunce se probijalo kroz visoke lukove prozora, odbijajući se o pozlaćene lustere koji su visjeli sa stropa. Sve u svemu, pred sobom je ugledao veličanstven prizor kad se okrenuo na vrbu prostorije i pričekao da grimizno crvena rijeka plemića napuni svoje klupe. Izgledalo je da je lord Fippleshot zagubio svoje naočale, a Njegova je milost vojvoda od Devonshirea rukom pokazivala prema prepunoj galeriji za posjetitelje


koju su trenutno zauzimale plemkinje. Ali sve u svemu, svi su bili na svom mjestu i izgledalo je da nitko nije pretjerao s pićem tijekom ručka. Bilo je tužno kako bi prostorijom zavladao red i kako bi svi bi li uzbuđeni samo kad se raspravljalo o nečijoj smrti – kad bi neki plemić bio optužen za umorstvo, na primjer, ili kad bi ga se smatralo mrtvim, kao što je sada bio slučaj. Iako su plemkinje sudjelovale i na onim raspravama na kojima su se rješavale oporuke i pitanja nezakonitosti nečijeg rođenja. Samo se kod rutinskih glasovanja koja su se ticala upravljanja kraljevstvom većina nije udostojala pojaviti. Ali to je bila nedostojna misao pa je odmah prestao o tome razmišljati. Zastao je da dođe do daha, a tada se na središnjem prolazu pojavi stražar, a iza njega mlada grofica od Islaya, prateći ga u stopu. Ona sada nikada neće postati vojvotkinjom, podsjetio se Gismond i bude mu malo žao grofice. Ali ipak, lady Gismond koja je čitala žuti tisak s istom posvećenosti kojom su neki proučavali Bibliju, a drugi promatrali utrke konja, strastveno je podržavala zamisao da je vrijeme da se grofica ponovno uda. – Ona treba vlastitog muškarca – rekla je lady Gismond toga jutra. – Nikad se njezino ime nije vezalo ni za najmanji skandal, ali ta jadna žena nikada neće imati djece ako se ovo bude razvlačilo još dulje. Svi su plemići ustali kad je grofica, odjevena u crninu, nastavila do prednjeg dijela prostorije, prvo se naklonivši galeriji na kojoj su sjedili gledatelji, zatim okupljenim plemićima, a na kraju lordu kancelaru. Završivši s formalnostima, povukla se u ložu rezerviranu za plemkinje i sjela kraj gospođe Pinkler-Ryburn. Gismond si uzme malo vremena da je promotri, znajući da će, kad se vrati kući, njegova supruga zahtijevati da joj do najsitnijih pojedinosti opiše što je grofica odjenula. Ali Gismond nije primijetio ništa senzacionalno. Bila je visoka i djelovala je vitko, iako je to bilo teško ustvrditi jer je vjerojatno imala četiri ili pet podsuknji. Stajala je tako kao kap crnine usred sveg onog sjaja. Kako pravila nisu zahtijevala da plemkinje nose službene odore, već su one imale običaj na sebi izložiti sve svoje bogatstvo, klupe rezervirane za njih sjajile su od blještavila. Pomoćnik glavnog heraldičara glasno je zamolio za tišinu, a zatim su nastavili sa službenim dijelom ceremonije koja je otvorila slučaj (a svaki taj trenutak ispunjao je Gismondovu ceremonijalnu dušu oduševljenjem). Konačno, kleknuo je i uručio predsjedavajućem svoj ceremonijalni štap. Lord kancelar sjedio je na svom woolsacku, stolcu bez naslona koji je malo podsjećao na tron, iznad plemića koji su sad sjedi li odjeveni u svoje grimizne i zlatne odore na crvenim klupama. On ustane. – Časna i uvažena gospodo i svjetovni sabore – obratilo im se Njegovo gospodstvo glasom koji je bez napora ispunjavao cijelu veliku dvoranu. – Okupili smo se ovdje s uzvišenim zadatkom: odlučit ćemo treba li ili ne uvaženog plemića, vašeg kolegu, grofa od Islaya, nasljednika vojvodstva od Ashbrooka, proglasiti izgubljenim u moru. Svi smo odjenuli grimizne odore ukrašene hermelinovim krznom u njegovu čast, odgovarajući na zahtjev da ga se


proglasi mrtvim u odsutnosti koji je podnio njegov ožalošćeni nasljednik, g. Pinkler-Ryburn koji iskreno i pravedno izražava najdublje žaljenje zbog ovog tragičnog događaja. Začulo se tiho odobravanje u publici, a g. Pinkler-Ryburn, nervozno se premještao na klupi točno ispod Gismonda, koji je spontano krenuo računati koliko bi hermelinova krzna bilo potrebno za ukrasiti grimiznu odoru koja bi pokrila tako impozantan trbuh kad on postane vojvodom. Ali Pinku (a tako su ga izgleda svi zvali) je trebalo odati priznanje što mu se na licu nije mogao vidjeti ni najmanji tračak trijumfa ih radosti. – Dodijelit ćemo našem nestalom kolegi počasnu titulu vojvode od Ashbrooka – nastavio je kancelar – s obzirom na to da je njegov uvaženi otac umro nakon odlaska mladića iz Engleske, vjerojatno nakon što je njegov jedini sin nestao u valovima. Posljedično, mladi grof od Islaya nikad nije preuzeo svoju titulu i dužnosti koje su mu pripale nasljedstvom i nikada nije preuzeo svoje mjesto među nama, u Domu lordova. – Njegova ga supruga nije mogla oplakivati – sada ja očinski pogledao prema grofičinoj spuštenoj glavi – i nije mogla preuzeti dužnosti i obveze vojvotkinje ni slobodu i zaštitu koju pruža status udovice. Nadalje, samo je vojvodstvo slijedom događaja patilo bez vodstva svoga gospodara. Gismond je čuo da je bilo sasvim suprotno; zapravo, većina je bila svjesna grofičine uloge u velikom uspjehu Ryburn tkanja. I njegova je lady presvukla salon u tkanine istkane u Ryburnovoj tvornici, a to ga je koštalo prilično novca. Lord kancelar sada je pozvao na raspravu o zahtjevu da se vojvoda od Ashbrooka proglasi mrtvim u odsutnosti. Kao što se očekivalo, vojvodin nasljednik, gospodin Cecil Pinkler-Ryburn, zatražio je dozvolu da se obrati okupljenom plemstvu. Popeo se stubama i pogledao u okupljene, neko vrijeme ne progovorivši ni riječ. Bilo je u njegovom držanju neke uzvišenosti iako je bio zdepast i prilično neupadljiv. – Ja sam najdublje, a govorim to s iskrenim žaljenjem, potresen što okrutnom igrom sudbine moram na ovaj način proglasiti svog bratića izgubljenim za nas. Pokrenuo sam ovaj postupak na zahtjev lady Islay. Iako bih ja rado i dalje izbjegavao dužnosti i odgovornosti koje nosi upravljanje vojvodstvom, ona, naravno, želi biti slobodna, i to je svakako pravedno s obzirom na težak teret koji nosi otkad je njezin suprug odsutan. Svi u prostoriji imali su osjećaj da je ovo jako lijepo rečeno i začuo se žamor odobravanja i puno kimanja perjem s galerije gdje su se smjestile plemkinje. Skup je saslušao predstavnika komisije koja je pregledala zahtjev gospodina Pinklera-Ryburna. On je u njemu naveo da je sveukupno dvadeset pripadnika Bow Street Runnera poslano na razne strane svijeta nakon što je mladi grof bio


odsutan nekoliko godina, a jedine vijesti o njemu koje su stigle bile su dvosmislene prirode. S obzirom na to da nije bilo više ništa za reći, lord kancelar je ponovno pristupio, podižući u desnoj ruci žezlo svog ureda. – Zasigurno cijenimo osjećaje gospodina Pinklera-Ryburna s obzirom na to da teška odgovornost jednog engleskog vojvodstva prelazi pravom gospodinu koji tuguje i oplakuje svog prethodnika. Nakon ove njegove rečenice začuo se spontani tihi smijeh iz nekoliko dijelova prostorije; gledatelji su, činilo se, više puta posvjedočili preuzimanjima titula koje su bile popraćene oduševljenjem, a ne tugovanjem. Lord kancelar ignorirao je ovo neprimjereno ponašanje svojih sugrađana. – Sva sila i snaga Engleske ne može zaustaviti protok vremena, kao što ne može zaustaviti ni plime i kretanje planeta. Grofica od Manderburyja ukrasila je glavu dugačkim nojevim perima koja su se povijala unazad i stalno doticala lice lady Bury St. Edmonds. Gismond je pogleda poprijeko. Zasigurno to u rukama lady Bury St. Edmonds ne svjetlucaju škare koje služe kao alat kod vezenja? Gismond odoli želji da baci pogled na sat koji je diskretno sakrio pod žezlom, i prepusti se moćnom glasu Njegova gospodstva koji je nakon priče o plimi napredovao do lamentacije o Božjoj volji. Ali u tom se trenutku nešto dogodilo. Bio je to događaj koji Gismond neće prestati prepričavati do kraja svog života. Počeo je s komešanjem na kraju prostorije gdje su bili smješteni kraljevski čuvari za slučaj da neki plemić zakasni i inzistira na ulasku. (To je bilo vrlo ružno ponašanje, ali često se događalo.) Ali ovaj zakašnjeli posjetitelj zasigurno nije bio plemić. Čovjek koji je koračao prema njemu bio je uljez: muškarac odjeven u obične crne hlače i kaput, bez rukavica i bez perike. Lord kancelar zastane usred rečenice koja je opisala nebeske ruke kako dočekuju izgubljenog plemića. Gismond se nervozno pomakne korak bliže. On bi, po svom pravu, trebao izbaciti uljeza iz prostorije. Ali on nije bio sklon nasilju te je podigao ruku i pogledao kraljevske stražare s kraja prostorije. Ali oni su stajali licem okrenutim naprijed, spuštena pogleda. Nakon što se nakratko zbunio, malo se naljuti: oni su bili propisno obučeni i trebali bi taj stav zauzeti isključivo kako bi propustili pripadnika plemstva. Gismond osjeti kako mu boja nestaje s lica. Je li moguće da se neki pripadnik novinarske klase nekako usudio provući kraj stražara i oskvrnuti njegova vrata? Podigao je ramena i pripremio se reagirati.


Čovjek je sada već bio u prednjem dijelu prostorije, napravio je jedan dugački korak i već se našao kraj govornice. Bio je velik, jako velik, ali bez obzira na sve, sir Henry Gismond znao je da je ovo bio ključan trenutak u njegovom životu. Morao je dokazati da je dorastao svom položaju i spasiti svečanost od kaosa. Uspomena na mladog grofa ovisila je o njemu. – Moram vas zamoliti, gospodine, da napustite ovu prostoriju – rekao je, nadglasavajući žamor koji je vibrirao zidovima prostorije. Čovjek ga pogleda s visoka, a Gismond nevoljko uzmakne jedan korak. Uljezova kosa jedva mu je dodirivala uši. Koža mu je bila smeđa poput lješnjaka, a točno ispod njegova desnoga oka nalazio se znak koji je svjedočio da je riječ o nekom divljaku. – Zaboga, ovo nije mjesto za pripadnika nekog od američkih domorodačkih plemena – urlao je lord kancelar. – Gospodine, vratite se na izložbu koja vas je dovela u ovu zemlju! Ne odgovarajući riječima, već prilično sumornim osmijehom ispod kojeg su na tren zabljesnuli bijeli zubi, čovjek se okrene prema okupljenim plemićima. Još uvijek nije govorio. Gismond bespomoćno shvati da su čak i posjetitelji na galeriji na nogama te da se naginju kako bi bolje vidjeli što se dolje zbiva. – Tišina! – zaurlao je lord kancelar. – Molim vas sjednite, a mi ćemo otkriti značenje ove smetnje. žamor se nije utišao, ali plemići su počeli sjedati natrag u svoje klupe. Cijelo to vrijeme uljez je samo stajao pred njima, a na uglu usta plesao mu je čudan smiješak. Gismond krene grozničavo razmišljati. Čuo je priče o Indijancima u Americi, o njihovoj snazi i lukavosti. Čak je na jednoj izložbi vidio i tomahavk i košulju sašivenu od jelenske kože. Ipak, izgledalo je da ovaj primjerak nema oružje. Koji vrag... Njegova se nagađanja prekinu. – Zar me nitko ne prepoznaje? – upita čovjek. Gismond nikada nije čuo sličan glas; moćan, dubok, podrhtavao je u zraku poput medvjeđeg režanja. Ipak, usprkos svoj toj grubosti, bio je to neprijeporno glas jednog engleskog plemića. Tako samoglasnike izgovaraju samo plemići. A sada je konačno u prostoriji nastupila mrtvačka tišina. Krajičkom oka Gismond je vidio da se lord kancelar trznuo, rastrgan između potrebe da izvrši svoju dužnost i toliko dubokog šoka da je – poput svih drugih u prostoriji – jednostavno čekao da vidi što će se sljedeće dogoditi. – S obzirom na to da ste bili toliko potreseni time što me morate poslati u vodeni grob – dodao je čovjek, okrećući se lordu kancelaru – bio sam siguran da ćete me prepoznati.


Njegovo gospodstvo ispusti zvuk koji proizvode mlade svinje. – Nemoguće! – Sasvim moguće – odgovori uljez. Izgledalo je da se dobro zabavlja. – Kao što vidite, nebeske me ruke još nisu zagrlile. Nakon te primjedbe začuje se uzbuđeni žamor. Gismond ispruži vrat da pogleda groficu koja je bila smještena na galeriji. Palo mu je na pamet da izgubljeni vojvoda – ako je to uopće bio on – nije bio svjestan da su nazočne i plemkinje; nije ni pogledao u tom smjeru. Ali Gismond je uspio pogledom uhvatiti tračak njezina lica, bijeloga poput pergamenta. Tada ustane g. Pinkler-Ryburn i još jednom se popne za govornicu. Iako je čovjek koji je tvrdio da je vojvoda bio znatno opasnija i impozantnija figura, i g. Pinkler-Ryburn imao je neko svoje čudno dostojanstvo. – Gospodine, ja vas ne prepoznajem – rekao je. Ton glasa mu je bio oprezan i pun poštovanja, onakav kakvim bi se čovjek obratio lavu kad bi ovaj iznenada na književnom engleskom izrazio želju da ga pojede. – Nismo se mi baš dobro poznavali – odgovori mu čovjek. – Ako ste vi uistinu vojvoda, vaš glas je promijenjen do neprepoznatljivosti. – Kad vam netko prereže grkljan, obično to bude tako. – Čovjek zabaci glavu. Prostorijom se prolomi uzdah kad svi ugledaju ružan ožiljak koji se protezao preko njegova smeđa vrata uredno poput kravate. Gismond osjeti poriv da se uhvati za vrat, ali na sreću, na vrijeme se prisjeti netaknute ljepote njegove lijepo uštirkane kravate. – Gdje ste bili svih ovih sedam godina? – upita ga g. Pinkler-Ryburn. – Provodio vrijeme s koljačima koji ljudima režu grkljane. G. Pinkler-Ryburn se uspravi i izravna ramena. – Ako je tako, biste li bili ljubazni i odgovorili mi na jedno pitanje? Kojim su me imenom nazivali kad su mi se rugali u školi, a vi me nikada niste tako zvali? Po prvi put smiješak ublaži lice divljaka. – Pink – reče čovjek. – Svi su te, dovraga, zvali Pink. Ako je bilo ikoga u toj prostoriji koji je vjerovao da je Pink potajno želio postati vojvodom, uvjerio se u tom trenutku da je bio u krivu, jer se on s takvom radošću bacio bratiću u zagrljaj kao da je upravo otkrio davno izgubljenog brata. Bio je to tako očaravajuć prizor da nitko od onih koji su sjedili na mjestu predsjedavajućih nije primijetio da je lady Islay – sada vojvotkinja od Ashbrooka – pala u nesvijest i srušila se na svoju susjedu.


Bio je to njezin suprug, vojvoda koji se upravo vratio iz mrtvih (jer su svi sada morali pretpostaviti da je on taj koji s pravom nosi tu titulu) koji je spazio komešanje i istrgao se iz Pinkova zagrljaja, i skočio s govornice. Gismond je prekršio pravila iskoračivši naprijed da bi bolje vidio što se zbiva. (Kasnije je svojoj supruzi rekao da je cijeli prizor bio bolji od kazališne predstave.) Vojvotkinja je ležala mirna i posve blijeda na gospođi Pinkler-Ryburn. Nije se pomakla kad se vojvoda nagnuo nad nju. Trenutak kasnije, njegova se milost uspravila, noseći svoju suprugu na rukama. (– Kazališna predstava – ponovio je Gismond te noći. – Glava joj bila priljubljena uz njegovo rame, ako me shvaćaš. Izgledao je kao junak, osim što, naravno, nijedan junak ne izgleda tako. – Nije joj mogao objasniti što zapravo želi reći. – Bilo je to njegovo držanje, možda, ni tračka nervoze, a ni uzbuđenja. Kao da se njemu takve stvari događaju svakog dana.) Sa samouvjerenom lakoćom koja je zračila iz njega, vojvoda se vratio do govornice i stao pred njom, držeći svoju ženu u rukama. Kimnuo je lordu kancelaru. – Vjerujem da će moj bratić, g. Pinkler-Ryburn, povući svoj zahtjev da me se proglasi mrtvim. – Da! – rekao je Pinkler-Ryburn istoga trenutka, glasom praćenim uzdahom. – Svakako. Čovjek nije mrtav. Nikako nije mrtav. Na to se vojvoda okrene i nasmije se. A bez obzira na to što se pritom ponovno vidio onaj užasan bijeli ožiljak, Gismond se također zamalo počeo smijati. Ali on si nikada ne bi dopustio na ovaj način izvrgnuti ruglu jedan svečani događaj, a nije imao namjeru ni sada početi s time. A plemići, s druge strane... s njihove se strane prolomila erupcija smijeha, one vrste koja obično prati i ublažava napetost koja kida živce. (– Smijeh mu je vrlo šarmantan – rekao je Gismond svojoj ženi satima kasnije. – Izgleda kao pravi divljak, ali kad se nasmije, to je pravi engleski smijeh. – Što bi to bio engleski smijeh? – upita ga ona skeptično. – I otkud mu ideja da tamo stoji i razgovara s ljudima dok mu jadna žena leži u nesvijesti? Iskreno se nadam i vjerujem da ti sa mnom nikada ne bi tako nekavalirski postupao, dragi. Gismond smjelo odgurne pomisao da on zasigurno ne bi mogao ni podići svoju suprugu koja je od njega bila teža petnaestak kilograma, a kamoli je bilo kamo odnijeti. – Nikad.)


23. POGLAVLJE prva pomisao bila je da pobjegne. Ovaj divljak, preplanuli čovjek koji T heina je stajao kraj govornice nije mogao, jednostavno nije mogao biti njezin James.

Način na koji je taj čovjek stajao ispred svih tih lordova, ramena širih no ičijih, način na koji su mu oči mirno klizile po prostoriji, boja njegove kože, njegova tetovaža, način na koji mu kosa čak nije ni doticala vrh vrata... James nije tako izgledao i on se nije tako ponašao. Ali, naravno, bila je u krivu. Bio je to Jamesov vrat koji ju je uvjerio. Uzdahnula je ugledavši ga, srce joj je snažno poskoči i zamagli joj se pred očima. Vratila se iz dubokog mraka shvativši da se nalazi čvrsto stisnuta u Jamesovim rukama dok je on hodao prema drugom kraju prostorije. Nešto duboko u njoj istoga se časa prisjetilo kako je uvijek svježe mirisao jer je puno vremena provodio vani, iako njegov glas nije bio nimalo sličan onome kojeg se sjećala. Kad joj se razbistrilo u glavi, postala je svjesna da se u glasu njezina supruga iz njegova ironična tona čuje da ga zabavlja razgovor s kolegama kraj govornice. Nije u tom glasu bilo ni tračka zabrinutosti za nju, za ženu – njegovu ženu! – u njegovim rukama. Istoga trenutka odluči da neće otvoriti oči. Zadnje što joj je sad trebalo jest susret sa samilosnim pogledima onih u prostoriji, s obzirom na to da James nije mogao jasnije pokazati svoj potpuni nedostatak brige za nju. To je bilo iskustvo koje ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju. Moralo se pretpostaviti da je njezin suprug danima vrebao po Londonu, čekajući trenutak kad će uletjeti u Dom lordova kao vizigotski razbojnik i šokirati je tako da će ona pasti u nesvijest. Nije bila riječ o tome da je očekivala kako će joj se on baciti u zagrljaj da je znala da se vratio. Ipak su se rastali u svađi. Ali bili su u braku. Mogao je prekinuti ovu farsu prije nego što je uopće započela. Mogao se barem pretvarati da mu je stalo do njezina mišljenja i potruditi se reći joj da je živ prije nego što je o tome obavijestio skup od gotovo dvjesto ljudi. Ovakvo javno poniženje bilo je poput kazne. Srce joj je bolno udaralo u ušima. Nije se osjećala ovako prestravljeno otkad je prvi put ugledala one plakate s “ružnom vojvotkinjom”. Zbog svega se toga osjećala kao netko koga nitko ne voli i nitko ne može voljeti, kao da joj se tlo izmicalo pod nogama, kao da su te silne godine koje je


provela pretvarajući se u labuda bile nizašto, izbrisane činjenicom da se njezin suprug nije udostojao ni posjetiti je po povratku u London. Sva ona tjeskoba koju je osjećala kad je James otišao, kad su svi zaključili da nije mogao podnijeti biti u braku s tako ružnom ženom, ponovno ju je preplavila. Neki od onih crteža prikazivali su Jamesa kako bježi prekrivši oči dlanom. Theo se tada osjećala kao nula od žene, a tako se osjećala i sada. Nije otvarala oči ni kad je James završio s razgovorom, prošao kroz prostoriju i van iz zgrade i nježno je spustio na sjedište u kočiji. Bio je tako velik da se vozilo doslovno zanjihalo kad se uspinjao kroz vrata. – Sad se slobodno možeš probuditi – rekao je. U glasu mu se ponovno čuo smijeh. Smijeh? On je mislio da je to zabavno – prisiliti ljude koji ga vole da prolaze agoniju proglašavanja njega mrtvim? James nikada nije bio tako nemilosrdan. Nikada se nije odnosio prema ljudima s prijezirom. Prestala se pretvarati i naglo se uspravila, otvorenih očiju. Nakon svih tih godina njezin suprug je ponovno bio nasuprot njoj. A ipak, sve se promijenilo. James je postao gusar. Kriminalac. Pogled mu je bio mračan i nije ga se moglo iščitati, ali ipak, oči su odavale dojam drskosti i snage. Nije joj uopće bilo teško povjerovati da je tjerao ljude da hodaju po dasci. Prstima se grozničavo uhvatila za rubove kožnog sjedišta, stišćući ih kao da joj život ovisi o tome. – Dragi Bože – reče, ne baš ispod glasa. Koža mu je bila brončana od sunca, a ovako izbliza, nije mogla prestati gledati u tamnoplavi cvijet. Kao da je to bila neka strana riječ, na jeziku koji ona nije razumjela. Pogled na njega ispunio joj je glavu smiješnim usporedbama. Englezi nisu – oni su bili bijeli, bijeli poput ljiljana. S bijelom kožom. I nisu imali iscrtano cvijeće na koži. James ne. On je izgledao pedeset puta življi nego bilo koji od one bljedolike gospode koju su ostavili u Domu lordova, a ta tetovaža... Bio je to cvijet, ali ne neki neozbiljni cvijetak. Bio je zlokoban. Zastrašujuć. Još se čvršće prstima uhvatila za sjedište. Nikad, ni u milijun godina, ne bi pomislila da će se bojati svog prijatelja iz djetinjstva. Ali sada jest. Samo se idiot ne bi osjećao nelagodno u nazočnosti ovog čovjeka. – Dobar dan, Daisy – rekao je, mirno kao da su se rastali prije ne više od mjesec dana. Nije se mogla sjetiti što reći. G. Badger je rekao da je tu tetovažu nosio divlji gusar pod imenom Jack Hawk: treba li ona sad spomenuti to ime? A zatim ga je pogledala u oči, i jednakom brzinom kojom se pojavio, njezin se strah rasplinuo,


a zamijenio ga je strahovit bijes. James ju je gledao pogledom iz kojeg se moglo iščitati da mu je zabavno. Nije na njegovom licu bilo ni najblažeg znaka kojim bi pokazao da priznaje ozbiljnost ceremonije koju je upravo prekinuo. A ipak ona je bila iskreno dirnuta službenim proglašenjem njegove smrti. Teškom se mukom suzdržavala da se ne rasplače, prisjećajući se kako bi se stari vojvoda svako malo pojavio u Staffordshireu i raspitivao se je li čula kakve vijesti o njegovu sinu. Da se jedan sin može prema vlastitom ocu odnositi tako ravnodušno bilo je vrijedno prijezira. Bila ona ljuta ili ne, instinkti su je upozorili da ostane mirna. – Dobro došao u Englesku. Podigla je ruku, skinula veo i stavila ga na sjedište kraj sebe. James samo kimne. – Smijem li te pitati što te ponukalo na povratak? – upita ga, tonom kao da ga se upravo vratio s kratkog izleta u Wales. – Skoro sam umro nakon što su mi prerezali grkljan. To se obično događa ljudima. Susret sa smrću te ponuka na razmišljanje. – Mora se primijetiti da ti je ulazak bio vrlo dramatičan. – Theo nikada nije bila ponosnija na sebe što joj se u glasu nije naslućivao ni trag prijekora. Savršena samokontrola je bila ono što ju je izvuklo nakon svih onih poniženja u prošlosti, a i sada će joj dobro poslužiti. Odbila je, apsolutno je odbila, pokazati Jamesu koliko je njegov nonšalantni stav vrijeđa. – Da. Moram dodati da nisam imao pojma da ćeš ti biti nazočna na ceremoniji. – Da si to znao, bi li drugačije postupio? Samo je malo ukosio glavu i po prvi put je vidjela ponašanje svojstveno starom Jamesu. – Da. – Gdje si odsjeo u Londonu dok si čekao proglašenje? Namrštio se tako da je djelovalo da je iskreno zbunjen. – Brod mi je pristao u luci tek sinoć. Otišao sam u gradsku rezidenciju reći ti da sam živ; ali batler je bio ljubazan obavijestiti me da bi mi bilo pametno požuriti u Westminster ili neću stići na vrijeme spasiti se od smrti, kako bi se reklo. Po mom izračunu, bio bih sedam godina mrtav 16. lipnja. Mislio sam da imam nekoliko tjedana da sve uvjerim da sam još među živima. – Ovaj bi postupak pripremio sve dokumente prije datuma tvoje smrti pa ne bi bilo potrebe još dodatno čekati na proglašenje novog vojvode. – Bilo mi je drago vidjeti da Cecil nije bio previše nesretan što je izgubio titulu koju je zamalo naslijedio.


– Nimalo. Zapravo, on je želio pričekati još barem godinu dana. – Dakle, moja žena je bila ta koja je željela postati slobodna na moju sedmu obljetnicu. – Glas mu je bio bezizražajan. Ona mu se ljubazno nasmiješila kao što se smješkala svaka vojvotkinja na koncertima. – Samo zato što nisam imala nikakav dokaz tvog postojanja niti razloga da posumnjam u to da nisi mrtav, uvjeravam te. Kako ti se jutros svidjela kuća? – Theo se prisilila opustiti prste, ali nije se mogla natjerati da ih prekriži u krilu. Umjesto toga, posegnula je za ručkom kraj prozora i držala se za nju kao da kočija juri, divlje zaokrećući za uglovima, umjesto što je polako napredovala prema Trgu Berkley. – Bio sam ondje samo nekoliko minuta. Ostavio sam prtljagu koju sam donio sa sobom i uputio se ravno u Dom lordova. Nije se mogla suzdržati. – Pod ‘prtljagom’, vjerojatno misliš na plijen? – To znači da ti znaš? – Bilo je perverzno kako se nasmiješio na to. Bila je tako bijesna da je osjetila da joj se grlo steže. Ali ponovno je uspjela obuzdati glas. – Saznali smo o tvojoj mogućoj povezanosti s gusarom zvanim Grof i još jednim zvanim Jack... Hawk, mislim da se tako zvao. Cecil i ja nismo bili voljni povjerovati da si se odlučio baviti time. – Prešutjela je očiti komentar: kako smo samo bili glupi. – Život je pun iznenađenja – odgovori James, ne pomažući nimalo. Možda je razlog tome bio trzaj njezinih nosnica; ali pogledao ju je iskosa kad je izgledalo da je shvatio što ona zapravo misli. Ali ono što je rekao nije se odnosilo na to. – Promet u Londonu je užasan; trebalo mi je toliko dugo da stignem do Doma lordova da sam zapravo pomislio da ću biti prisiljen odigrati prizor uskrsnuća. Kočija se konačno zaustavi. – Drago mi je da smo bili pošteđeni toga – primijeti Theo. – Tvoj mi je batler rekao da si izašla jutros u sedam – rekao je, a u tonu mu se naslutio prizvuk posesivnosti. – Svečanost je počela dosta kasnije. – Jamesa nije bilo sedam godina i sad je mislio da će se vratiti kući kao gospodar? – Posjetila sam grob tvoga oca – odgovori mu, skupljajući torbicu i veo kad je kočijaš otvorio vrata kočije. – Stalno je pitao za tebe prije nego što je umro. Jutros sam mu željela reći da ćemo te proglasiti mrtvim. Bila je to glupa namjera, čini mi se iz više od jednog razloga. Po prvi put, on se trzne; vidjela je bljesak duboke boli u njegovim očima. I bilo joj je drago. Dok je silazila s kočije, Theo je bila iskreno šokirana što joj je bilo tako drago. Bila je krvožedna poput nekog gusara.


Još je jednu stvar morala razjasniti. Dobro, morala je razjasniti više njih, ali ova nije smjela čekati. Kad su stigli do ulaza, ona kimne Maydropu, a on odmah otvori vrata salona. James krene za njom, a kad se ona okrene prema njemu, on ju je samo gledao i čekao uzdignute obrve. Sjećala se ona tog njegova pogleda. Prije mnogo godina, podignuta je obrva bila znak njegove dječake znatiželje; sada je očito pokazivala nadmoćnu aroganciju jednog muškarca. Na trenutak joj srce zatreperi: što bi sad trebala učiniti? Ona neće živjeti s gusarom, s neuljuđenim divljakom prepunim ožiljaka koji će izigravati vojvodu. Ona je vjerojatno bila najsmirenija, ili ako to bolje zvuči, najprofinjenija od svih žena koje je poznavala, a sada je njezino srce tuklo tako brzo da je osjećala da će joj iskočiti iz grudi. Ipak, uspjela se sabrati. – Bow Street Runner je pretpostavio da bi ti mogao biti Grof, ali je bio sasvim siguran da nikako ne možeš biti Jack Hawk – reče, skidajući rukavice da ga ne bi morala gledati. Ali vidjela je ona njega kroz trepavice. On se naslonio na zid, a to jedan pravi gospodin nikada ne bi učinio. – Tvoj je Runner pogriješio. – Jedan od njegovih razloga za takav zaključak bio je taj što je Hawk, ako sam dobro shvatila što je želio reći, ostavio nezakonitu djecu posvuda po Istočnoj Indiji. – Tada ga je pogledala u oči, prestala glumiti uljudnost i pobrinula se da joj se u očima vidi sav prijezir koji je osjećala za čovjeka koji se nije potrudio vratiti se godinama, čak ni da utješi svog ostarjelog oca; za čovjeka koji je, s obzirom na ono što je znala o gusarima, ne samo krao, već tjerao ljude hodati po dasci te ih tako otjerao u vodeni grob. Za čovjeka koji je izdao svoje bračne zavjete, a zatim napustio vlastitu djecu, bez obzira na to koliko oni bili neuljuđeni i nezakoniti. James je neko vrijeme šutio. Dječak kojeg je poznavala spustio bi pogled, ali čovjek pred njom je samo prekrižio ruke na grudima i pogledao je zamišljeno. – Čini mi se da si prilično ljuta. Kad sam napustio Englesku, bila si također ljuta, ali nadao sam se da će vrijeme to ublažiti. – Tada sam bila ljuta jer si se oženio mnome sa skrivenim namjerama. Naš brak mi je nevažan već godinama, iako mi se čini ne toliko koliko tebi. Ipak, uvjeravam te da sada osjećam tek blagu uvrijeđenost zbog tvoje prijevare koja se tiče našeg braka. Međutim, ponovno ću te pitati, vojvodo, jesi li za sobom ostavio nezakonitu djecu? Ili si ih poveo sa sobom kući? Jesu li tvoji potomci ona prtljaga koju si spomenuo? Tišina koja je pritiskala salon kao da ju je ošinula bičem. Bila je to zastrašujuća tišina, kao da je zrak prerezan na dva dijela. – Tvoj Bow Street Runner je pogriješio – ponovio je James, trenutak prije no što se Theo spremala provjeriti ima li koga u dječjoj sobi. – Ja nemam djece, ni nezakonite ni ikakve druge.


– Uistinu? – upitala ga je hladno. – Jesi li sasvim siguran u to? Zar bih sad trebala povjerovati da si se udostojao provjeriti kako sam devet mjeseci nakon što si napustio Englesku? – Poslao sam čovjeka da provjeri. – Šteta što nisi poslao čovjeka da obavijesti vojvodu da si na sigurnom. – Ashbrookova zadnja misao bila je njegov izgubljeni sin, iako mu to ne bih rekla ni u trenutcima najvećeg bijesa u životu. To bi bilo previše okrutno. – Nisam uopće oca smatrao starim. Bilo je to glupo od mene, ali nikada nisam pomišljao da bi on mogao umrijeti prije no što se pomirimo. To je jedna od mnogih stvari zbog kojih žalim. – Ali James je ovo izgovorio ne pridajući tome veliku težinu. – Zapravo, vijest o njegovoj smrti preobrazila me od Grofa u Jacka Hawka. Ona je čekala, ali on to nije dodatno pojasnio. Očito nije osjećao nikakvu obvezu bilo što joj objašnjavati. Ona je izašla iz prostorije i krenula uza stube ne izrekavši više ni riječ. Pola sata kasnije, u kadi, Theo se domislila očitog rješenja ovog nezamislivog slijeda događaja. Sjela je brzo na rub kade tako da joj se voda slijevala niz ramena i prolijevala se po podu. – Treba mi Boythorn – rekla je glasno. – Oprostite, Vaša milosti? – Amélie, koja je slagala čarape, okrene se prema njoj. – Molim te, reci Maydropu da pošalje nekog po mog odvjetnika, g. Boythorna – reče Theo, ustajući. – Neka mi se pojavi ovdje odmah rano ujutro. – Naravno da je moguće raskinuti brak kad se suprug vrati s dugogodišnje odsutnosti s ugledom osobe koja je tjerala ljude u smrt hodanjem po dasci na brodu. U običnim je okolnostima bilo teško, skoro nemoguće razvrgnuti brak. Ali ovo nije bila obična okolnost. Zapravo, bila je prilično sigurna da će njezini argumenti pobijediti. Sam princ regent će raskinuti taj brak, ako nitko drugi neće htjeti. Učinio je to za ženu lorda Ferngasta, nakon što se Ferngast priključio Obitelji ljubavi i zahtijevao od nje da dijeli svoj krevet sa svim i svakim. Lord Ferngast nije ubijao ljude. London je možda sada bio privremeno zaslijepljen neočekivanim povratkom vojvode od Ashbrooka, ali svi su znali što se događa uhvaćenim gusarima: objese ih. Dok je o tome razmišljala, vrata se otvore i njezina se sobarica okrene i zaskviči. Theo se okrene malo sporije. Ali okrenula se, onako gola i mokra kakva je bila. Jamesovo apsurdno veliko tijelo ispunilo je dovratnik. Razbjesnilo ju je kako ju je ležerno promotrio od glave do pete.


– Amélie – rekla je oštro – mogu li, molim te, dobiti ručnik? Ispustivši neki zvuk koji je sličio uzbuđenom jecaju, njezina sobarica joj pruži jedan ručnik u ruke, a drugim joj ogrne ramena. Jamesove su oči još uvijek bile plave. Ali bile su potpuno bezizražajne, oči jednog stranca. – U uljuđenom društvu – reče Theo omatajući se ručnikom – osnovno je pravilo ponašanja kucati na vrata zajedničke prostorije prije ulaska. Zatim je prošla kroz vrata koja vode u njezinu spavaću sobu i zatvorila ih za sobom.


24. POGLAVLJE

D

ok je James silazio niz stube, misli su mu se okretale poput vjetrenjače na jakom vjetru. Zaboravio je bio kako je divno Daisy bila ružičasta i bijela. Njezina je koža bila poput srca nježne engleske ruže. Zaboravio je oblinu njezinih bokova i dužinu njezinih nogu. Prisilio se zaboraviti to, ali sada mu se sve naglo vratilo, sve ono što je volio na njoj kad je bio dječak. Savršena grada njezinih kostiju... luk donje usnice... tamne guste trepavice. Duša mu je pjevala kad bi je ugledao i to ne samo iz požude. Prokletstvo. Očito je bilo da je zapravo nije zaboravio. Ali zbog nečega u vezi s njom zaboljelo ga je u grudima. Bio je to pogled u njezinim očima kad ga je ugledala. Bilo je u njemu iznenađenja i ljutnje, to je očekivao. Ali bilo je u njemu i straha. Straha? Daisy se bojala, njegova Daisy? Odbacio je tu fascinantnu ženu, odjedrivši u život pod stranim suncem. Stigavši do podnožja stuba, shvatio je s potpunom sigurnošću da nikada neće – ne smije – ponovno odjedriti i napustiti Daisy. Ona je bila njegovo srce, njegova druga polovica. Ispunjavala mu je prazninu u duši koju je on očajnički pokušavao ispuniti gusarskim eskapadama i veselim ženama. A ona ga se bojala. Bio je uvjeren da će uspjeti prevladati njezin bijes. A sada se osjećao kao da mu je svemir postavio novi izazov. Daisy ga je poznavala. Kako je moguće da se osjeća ugroženom od njega? Mozak mu je isporučio odgovor. Zato što on nju jest povrijedio, iako je to bilo emocionalno. Sigurno nije mislila da bi je on ikada mogao fizički povrijediti. Zbog toga se osjećao jadno pa je stisnuo šake kako bi smirio prste koji su drhtali. Naravno da su ga se ljudi bojali; ta on je bio gusar. Bio je velik i tetoviran i brijao je glavu – iako mu je sada kosa već malo narasla. Ali nikad mu nije palo na pamet da bi ga se Daisy mogla bojati. Ona je bila jedina koja je uvijek željela zaviriti ispod površine i voljela ga onakvog kakav je. Ona je bila jedina osoba u njegovu životu koja je znala da je on više od lijepog glasa i zgodnog lica. Čak ga je i njegova majka voljela pokazivati gostima i tjerati ga da im pjeva i zvala ga je “moje blago”.


Ušao je u knjižnicu, primjećujući ipak da izgleda nekako drukčije. Kako je, dovraga, smio pustiti Daisy od sebe? Gdje mu je bila pamet svih ovih sedam godina? Dani su mu bili dugi i povremeno ispunjeni uzbudljivim i nasilnim avanturama, ali godine su mu se nekako činile kratkima. Stao je kraj prozora, srce mu je nekako čudno lupalo i bilo mu je od toga malo zlo. Ne može biti prekasno. Mogao bi on nju vratiti. Zamislio se kako kleči pred njom na koljenima, ali je jako brzo odbacio tu zamisao. Jedna stvar koju nikada neće učiniti jest moliti. Kao dijete, žudio je za ljubavlju, iako to njegovi roditelji izgleda nikad nisu primjećivali. Napjevao se do iznemoglosti za svoju majku, nadajući se da će učiniti nešto više, a ne ga samo potapšati po obrazu i nasmiješiti se. Iznenadio ga je zvuk odnekud duboko iz grudi pa pokaže zube svom odrazu u zrcalu. Pretvarao se u sentimentalnog majmuna. Mogao je on osvojiti Daisy a da se ne ponižava pred njom. Žene ne vole budale i slabiće. Ako ga ne bude poštovala, nikad je neće vratiti. Nije bilo ništa vrijedno poštovanja kod čovjeka kojem bi se cijelo tijelo zapalilo na samo jedan pogled na svoju ženu, kojemu je jedina misao u glavi bila čežnja da joj poliže svaku kaplju s tijela. Želio bi je odnijeti u krevet, i.... I preklinjati je da ga voli onako kako ga je jednom voljela. Želudac mu se stisne. Doživio je jedan trenutak prosvjetljenja koji je razrezao svijet na dva dijela: na jedan u kojem mu se Daisy smiješi i drugi u kojem odlazi od njega, baš onako kako je on otišao od nje. Drugi svijet je bio pakao. A prvi... Njezin uplašeni izraz lica vratio mu se kao udarac u glavu. Istina, izgledao je kao divljak i zvučao kao lučki radnik. Ali nije se morao ponašati kao jedan od njih. Zapravo, odjednom je shvatio, on bi se trebao ponašati kao onaj vražji crv Trevelyan. Daisy je obožavala Trevelyanovo sarkastično držanje, iako je ono bila krinka (ako se Jamesa pitalo, iako ga Daisy nikada nije pitala) za ogroman nedostatak samopouzdanja. Možda je čak i prikrivalo mržnju prema samome sebi. Nije se on na to sad samozadovoljno nasmijao. On je bio taj kojem je sada nedostajalo samopouzdanja. Ipak, sve dok ona ne otkrije njegovu Ahilovu petu – a to je bila ona – mogao bi je zavesti pažljivim pametnim razgovorima. A zatim, kad je uspije namamiti u krevet, sigurno će uspjeti zapaliti onu staru ljubav koju je nekada osjećala za njega.


Ali prvo ona mora vidjeti da je on čovjek kakvog želi, a ne idiot koji cmizdri za pozornosti, a pogotovo ne za seksualnom pažnjom. I ne smije biti zastrašujući gusar. Mora biti uglađen. Zabavan. Rafiniran. Mora biti sve što nije, ali na to slegne ramenima. Može ona kasnije otkriti kakva se zapravo primitivna zvijer skriva iza te fasade. Ali on će neko vrijeme znati izigravati kulturnog gospodina. Vjerojatno. Razmislio je o tom planu, razradio ga, uzeo u obzir sve nepredviđene okolnosti, testirao svaku fazu u glavi pažljivo kao što je to uvijek radio kad bi na horizontu ugledali gusarski brod. Zahvaljujući tome što su se on i Griffin bezbroj puta našli u društvu pripadnika kraljevskih obitelji, imao je veliku količinu odjeće koja bi se svidjela Daisy. Ona je zasigurno preobrazila samu sebe, bila je poput uglađene svilene zdjele, svaki njezin centimetar pokazivao je klasičnu eleganciju. I kontrolu. Zapravo, obeshrabrujuće je podsjećala na senzualnog generala, kad bi samo ženama bilo dopušteno priključiti se vojsci Njegova veličanstva. Njemu se najviše sviđala bez odjeće. Mozak mu je skočio natrag na prizor kako ona stoji u kadi i njegovo se tijelo istoga trenutka učvrsti. Potočići vode klizili su niz njezine bokove. Želio je pasti na koljena pred njezine noge i ljubiti te bokove... i sve između njih. Ali čak i više od toga, jednostavno je želio biti s njom, biti prvi s kojim će ona podijeliti svoje briljantne zamisli i beskompromisna razmišljanja. Na svim svojim putovanjima nikada nije sreo nekog, čak ni Griffin nije bio ta osoba, s kim je uživao razgovarati toliko koliko s Daisy. A kad ju je sad ponovno vidio, osjećao se kao da su sve one godine na brodu bile samo san: stvarnost je bila ovdje. Želio je s njom ostarjeti, ili nije uopće želio ostarjeti. Prokletstvo. Bio je u velikoj nevolji.


25. POGLAVLJE im je Theo zatvorila vrata, okrenula se očekujući da će ih James otvoriti i ući unutra. Na kraju krajeva, on joj je bio upao ravno u kupaonicu. Zašto nije nikada odlučila podijeliti tu prostranu prostoriju u dvije? Već je godinama razmišljala da to treba učiniti, ali umjesto toga, uvela je najnoviji sustav crpljenja vode i postavila predivnu keramičku kadu izrađenu na njihovom imanju.

Č

Čula je zvuk njegovih stopala kako se kreću kroz njegovu sobu i odlaze niz predvorje. I rekla je sama sebi da joj je drago. Možda je on zaboravio da su dijelili kupaonicu. Od sada, on će poštovati njezinu privatnost. Polako se odijevala, ne dopuštajući si razmišljati o bujnim otočkim djevojkama s oblinama koje njezino tijelo nikada neće imati. Planirala je večeras ostati kod kuće iz poštovanja prema uspomeni na Jamesa. Ali sad više nije bilo osobe koju je trebalo oplakivati pa stoga nije bilo ni razloga ostati kod kuće. I što je bilo još važnije, ona jednostavno nije mogla podnijeti ideju da ona i James sjede nasuprot jedno drugome za večerom. Očajnički je željela pobjeći. Poslala je Amélie obavijestiti Maydropa da planira ići u kazalište, a zatim je odjenula večernju haljinu sašivenu od teške podatne maslinaste svile koja je svjetlucala pod svjetlosti svijeća. Spuštala se od prsluka, ali umjesto da se širi, svila je bila krojena koso tako da je isticala svaku oblinu njezina tijela. Prsluk se skupljao ispod njezinih grudi i bio je obrubljen čipkom tamno bakrene boje na kojoj su sjajile crne perlice i širio se prema rukavima. Kosu je strogo začešljala od čela tako da joj niti jedna dlaka nije lepršala oko ušiju. Rukom je odmahnula na ogrlicu od rubina koju joj je ponudila Amélie. Željela je nešto što će odvratiti pažnju od njezina lica. Ipak, stavila je blještavi rubin na prstenjak desne ruke – bio je to dar koji je sama sebi priuštila kad je Ryburn tkanje napravilo profit od prvih tisuću gvineja. Kako bolje obilježiti dostizanje toga cilja od nošenja priličnog postotka tog profita na prstu? Konačno, Amélie je izvadila malu četku i vješto joj na strateškim mjestima nanijela šminku. Zadnja stvar koju je Theo željela bilo je pokušati izgledati konvencionalno ženstveno, ali otkrila je da joj tanka linija tamne maskare čini oči dubljima i misterioznijima. Nakon još jednog pogleda u zrcalo, osjećala je da joj se samopouzdanje ponovno vraća; bilo je to teško stečeno samopouzdanje koje je stvarala trudom


da imanje ponovno postane solventno i osvajanjem francuskog dvora čime je konačno osvojila i poštovanje engleskog visokog društva. Nezainteresiranost njezina muža za nju – koju je čak otvoreno pokazao pred svim okupljenim plemićima u Domu lordova – nije moglo poništiti njezine uspjehe. Njezin batler je stajao u podnožju stuba. – Njegova milost je u knjižnici – najavio je, a na licu mu se jasno vidjela zabrinutost. – Hvala – odgovori Theo. – Sigurna sam da ćete ohrabriti osoblje, Maydrop. Vojvodin povratak je neočekivan, najblaže rečeno, ali sigurna sam da se on neće miješati u vođenje kućanstva. On kimne. – Njegova milost nije dovela sobara pa sam bio tako slobodan zamoliti ured da nam sutra ujutro pošalje tri prikladna kandidata. Smjestio sam vojvodinog gosta u... – Gosta! – prekine ga Theo. Osjetila je kako joj krv nestaje s lica. Bez obzira na to kakav je divljak postao, James zasigurno nije doveo neku ženu iz Zapadne Indije? – Gospodina Griffina Barryja – reče Maydrop žustro. – Pretpostavljam da su Njegova milost i sir Griffin bili partneri zadnjih godina. Smjestio sam sira Griffina u ružičastu spavaću sobu. – Odlično – reče Theo, prilično bezizražajno. Imala je uznemirujuću želju pobjeći kroz glavna vrata što je brže moguće. Ne samo da se njezin suprug vratio, već je sa sobom doveo i svog partnera u zločinu – zar nije g. Badger rekao da taj Barry ima još užasniji ugled od Jamesa? Policija će im već do sutrašnjeg ručka zakucati na vrata. Nije joj ovoliko nedostajala majčina podrška već godinama. Čak bi i stari vojvoda sada bio dobrodošao u ovoj situaciji. – Vaša milosti, vjerujem da ste planirali ići u... Ali Theo podigne ruku i prekine Maydropa. – Kasnije, molim vas. – Mora se suočiti s Jamesom prije nego što podvine rep i pobjegne. Brzo je ušla u knjižnicu prije nego se predomisli. Preuredila je tu prostoriju nakon smrti Jamesova oca. Nije u njoj više bilo ničega što bi ju podsjetilo na trenutak poniženja koji je raskinuo njezin brak, trenutak kad je stari vojvoda ušao u prostoriju i pogledao je u oči dok je klečala pred njegovim sinom, radeći mu ono na što sada zadrhti od same pomisli. Tada je ta prostorija sva bila u tamnom drvetu i grimiznim zavjesama, a jedine umjetničke slike bili su portreti davno umrlih lovačkih pasa. A sada, police s knjigama od poda do stropa smjenjivale su se s bijelim zidnim oblogama s plavo-


ljubičastim nišama na kojima su bili naslikani fantastični prizori nadahnuti iskopinama iz Pompeja. Zavjese, nije bilo potrebno naglašavati, bile su istkane Ryburnovim tkalačkim strojevima. One su također bile prugaste, plave i bijele s malim cvjetićima na plavoj podlozi. Sve preostale porculanske pastirice koje su izbjegle vojvodine napade bijesa bile su odavno prognane na tavan, a umjesto njih, pogled su privlačili proizvodi Ashbrook keramike, čiji su grčki i rimski motivi pružali odličan kontrast grotesknim slikarijama na zidovima. Theo je točno znala što radi kad je prvo provjerila prostoriju prije no stoje pogledala čovjeka koji se nalazio u njoj: toliko je bila živčana da se ohrabrivala nabrajajući u mislima sve svoje uspjehe. James je sjedio za radnim stolom koji je ona rabila za vođenje knjigovodstva, izgledalo je da piše pismo. Kaput je odbacio sa strane i zasukao rukave. Theo duboko uzdahne. – Dobra večer, James – reče, prilazeći mu. Dok je izgovarala te riječi, on digne pogled sa svojih bilješki i ustane. Očito nije sasvim odbacio ponašanje engleskog kavalira. – Daisy – reče. Zaobišao je stol i poljubio joj ruku koju je ispružila. Dok se uspravljao, ona ga je pomno promotrila i nastavila ga gledati. – Moje ime je Theo – reče mu glasom koji se nije mogao pogrešno protumačiti. – Zaboga James, kako si se promijenio. Nije čudo da te jutros nisam prepoznala. Mogu li ti ponuditi čašu serija? – Prišla je baru i uzela je dekanter s vrha. – Ja rijetko pijem – reče James koji je već stajao kraj nje. Ona poskoči i ispusti stakleni čep. On brzo ispruži ruku i uhvati ga. – Smijem li? – upita, uzimajući joj dekanter iz ruke i nalijevajući joj čašu serija. – Vidim da imaš tri vrste konjaka što mi govori da ti je i ukus za pića različit od ukusa drugih dama, kao što si različita i u pogledu drugih stvari. Theo se nakratko zapitala želi li je on povrijediti aludirajući na to što nije zgodna poput drugih Engleskinja, ali odluči da se sad ne zamara s tim te ispije dobar gutljaj serija i pusti da joj zagrije grlo. – Tvoj bratić Cecil jako voli konjak i zbog njega ga uvijek imam – reče, hodajući do kauča koji je zamijenio onu sofu iz razdoblja rokokoa koju je bacila. Sjela je na kauč i promatrala kako si stranac koji se nazivao njezinim suprugom toči čašu porta, a zatim prilazi da bi joj se pridružio. Dok joj je prilazio, ona zabaci glavu kako bi bolje pogledala koliko je stvarno visok. – Nevjerojatno si narastao.


– Da. – Sjeo je kraj nje i ona se odmakne od topline njegovih butina. – U ranim dvadesetima protegnuo sam se još desetak centimetara. Jedino objašnjenje koje imam za to je morski zrak. Odjednom joj se sofa učini izuzetno malom. Theo se utješi gutljajem vina, zatim se nagne prema njemu i promotri mu obraz. – Čini mi se da ti je to mak ispod oka? On kimne. Iako bi ona radije umrla nego to priznala, ta je tetovaža imala neku primitivnu privlačnost. – Ima li sir Griffin isti znak ucrtan na svome licu? – Uistinu, ovo joj je išlo jako dobro. Koliko je žena uopće imalo priliku razgovarati s gusarom, a kamoli imati dvojicu pod svojim krovom? I zasigurno je ona jedina engleska plemkinja udata za čovjeka te profesije. Sve će se to srediti, govorila si je. James će napustiti Englesku – sigurno će radije otići nego pustiti da ga objese – a njezin će se život vratiti u normalu. – Da, ima – odgovori James neobavezno kao da ga se ona raspitivala nose li slične kravate. Što ne znači da je on imao kravatu. Vrat mu je virio iz košulje gol i smeđ poput vrata momaka koji rade na polju. – Jesi li zabrinut da bi tvoja profesija mogla dovesti do nekih neugodnosti? – upita ga. – Koje vrste neugodnosti? – S obzirom na nekonvencionalnu, usudila bih se reći, ilegalnu prirodu tvojih djelatnosti, pomislila bih da će nas uskoro posjetiti policija. Ili časnici kraljevske mornarice. Tko god da su oni koji se bave gusarima. On se ponovo nasloni na rub sofe i naceri joj se preko čaše vina. – A što bi me to trebalo zabrinjavati? – To da ćeš plesati na užetu? Koliko ja znam, gusarstvo se kažnjava smrću. – Ispije još jedan gutljaj šerija. – Da – reče James, zvučeći sasvim nezabrinuto. – Vjerujem da je to tako. Pod normalnim okolnostima. – Hoćeš reći da nisi zabrinut? – Ni najmanje. A kako je tebi bilo ovih sedam godina, Theo? – Iscrpljujuće – reče, izabravši iskrenost bez obzira na njegovo dvosmisleno pitanje. – Život je bio prilično težak nakon što si ti otišao iz zemlje. Ali bit će ti drago čuti da su Ryburn tkanje i Ashbrook keramika sada uspješni koncerni. Kad sam obje tvrtke podigla na noge, preselila sam se u Pariz odakle sam se vratila prošle godine. Mislila sam... – Prekine se.


– Mislila si predati imanje Cecilu – reče James. – Ne krivim te što si se željela riješiti toga. Na moju sramotu, to je bio razlog zašto se nikada nisam mislio vratiti. Zapravo, to je bio jedan od razloga zašto sam promijenio ime. Želio sam se osigurati da nitko nikada ne poveže ime Grof s grofom od Islaya. – Baš smo sretni što si se odlučio predomisliti – reče, ne trudeći se zvučati previše oduševljeno. Gledao ju je u tišini neko dulje vrijeme. – Ljutiš li se zato što te nisam obavijestio o svom povratku prije nego što sam prekinuo proglašenje u Domu lordova? Moj je brod pristao kasno sinoć i ja nisam želio probuditi cijelu kuću. Mislio sam da u Dom lordova smiju samo muškarci i nije mi palo na pamet da potražim ima li koja žena u publici tijekom ne-baš-zabavnog postupka dokazivanja svog identiteta. – Lako se zaboravi na suprugu – složila se. On je oklijevao. Zatim: – Prestao sam o tebi razmišljati kao o svojoj supruzi prije nekoliko godina, a siguran sam da je isti slučaj i s tobom. Od njegovih riječi Theo prestane disati. Ona nekako nije prestala razmišljati o Jamesu kao o svom suprugu, iako sam Bog zna da je to željela. Ponovno je osjećala da će se razbjesniti, ali nije ona tek tako došla do dobi od dvadeset četiri godine. – Shvaćam – reče tiho. – Pitaš li se jesam li te izdala u godinama dok si bio odsutan, odgovor je ne. Sada mu se u očima vidio bljesak neke dublje emocije, ali on je nestao tako brzo da nije bila sigurna u ono što je vidjela. – Moj odgovor na to pitanje bit će suprotan – reče ležerno kao da upravo raspravljan o vremenu. – Dva dana braka nisu na mene ostavila dovoljan dojam. Prilično sam siguran da bi većina muškaraca imala razumijevanja za mene. – Ne pridaju svi jednaku težinu bračnim zavjetima – odgovori mu ona. – Naš brak je bio završen, da citiram tvoje riječi. – Glas mu se nije podigao, ali poprimio je neki žestok i prilično hladan prizvuk. – Ti si me izbacila iz ove kuće i rekla mi da se nikada više ne vraćam. Tu tvoju naredbu ne bih mogao protumačiti kao poštivanje naših zajedničkih zavjeta da ćemo ostati zajedno dok nas smrt ne rastavi. – Zar to znači da je moja ljutnja zbog toga što sam prijevarom navedena na ulazak u brak da bi se lakše zamaskirala pronevjera mog miraza, tvoj izgovor za preljub? Atmosfera u knjižnici bila je tako napeta da je ona osjećala da bi i suha iskra zapalila zrak među njima. Zanimljivo je bilo da je James ostao sasvim miran, očito dobro kontrolirajući svoj temperament. On stvarno jest odrastao.


– Između nas postoji velika netrpeljivost – reče konačno. – Mislio sam da se nećeš tako dugo ljutiti. Iskreno, meni naš brak djeluje kao nešto iz nekog drugog života. Ne mogu se ni prisjetiti našeg zadnjeg razgovora osim onog dijela kad si ti inzistirala na tome da je naš brak završen. Ali ako se ja tada slučajno nisam ispričao, rado ću se sada ispričati. Theo preplavi iznenadni val čežnje, ne za čovjeka opakog izgleda pred njom, već za mladog čovjeka koji je spustio pogled kad je vrištala na njega, čovjeka koji ju je volio. James očito protumači njezinu tišinu kao poticaj. – Iskreno mi je žao što sam popustio očevu zahtjevu i oženio se tobom pod lažnim izgovorom. U godinama koje su uslijedile shvatio sam da iako bi vjerojatno ionako došlo do tog braka, naša prisnost je bez sumnje učinila moju izdaju još bolnijom. – Bilo kako bilo, sada se jedva poznajemo – reče Theo. – Dječak u meni će te uvijek voljeti – reče on, razoružavši je osmijehom. – Čovjek koji sam sada, još te ne poznaje. – A sada je u njegovim očima bio pogled koji je poznavala i on je vibrirao duboko u njoj. Istoga trenutka Theo zatomi taj osjećaj. Radije bi skočila s crkvenog zvonika nego otišla u krevet s čovjekom koji je toliko malo mario za nju da je čekao sedam godina kako bi ju obavijestio da je živ. To je bila jedna od lekcija koju je naučila iz svog iskustva “ružne vojvotkinje”: ako se sama ne bude cijenila, nitko je neće cijeniti. Osim možda dječaka kojem James više nije bio nalik. – Nisi bila u krevetu s muškarcem sedam godina – reče nježno. Pogled mu je sad bio iskreno gladan. – To je istina – odgovori. – Ali to je bilo prije nego što sam shvatila da su naši zavjeti raskinuti u stvarnosti, ako već ne na sudu. Sada planiram nadoknaditi izgubljeno vrijeme. – I izrekavši to, ona ustane. Požudu na njegovu licu istoga trenutka zamijeni neupitni val žestoke posesivnosti. Theo instinktivno odgovori. – Ja više nisam tvoja supruga, James, i čini mi se da si ti bio moj suprug samo kad si bio Grof, onih dvije ili tri godine prije nego što si postao Jack Hawk. – Kako si, dovraga, to saznala? – Zadivljujuće je što sve dobar Bow Street Runner može otkriti. Stoga mislim da je Grof bio moj, dok je Jack pripadao polovici dama u Zapadnoj Indiji i šire. – To je čisto pretjerivanje – promumljao je.


– Zar doista? G. Badger mi je rekao da imaš nezakonite djece raštrkane naokolo po otocima. Jamesov smijeh bio je hrapav i dubok poput njegova glasa. – Ja bih radije imao prvo dijete sa svojom ženom. – Bojim se da to ne dolazi u obzir – rekla je hladno. – Uvjerena sam da se naš brak može razvrgnuti i iskreno ti želim brdo krasne dječice s tvojom sljedećom ženom. – Mojom sljedećom ženom? – Naša je situacije očito neodrživa. – Theo nije željela da James bilo što shvati dvosmisleno. – Ja ću predati zahtjev za raskid braka što je prije moguće; već sam pozvala svog odvjetnika. Uvjerena sam da će princ regent pozitivno riješiti moju molbu. – E, nećeš majci! – zarežao je. – Mislim da bismo oboje željeli da između nas nema neprijateljstva – reče ona, ignorirajući njegov ispad. – Ne vidim razloga za neugodnosti – složio se. Ali bilo je nešto u njegovu glasu – bez obzira na to što se složio s njom – što ju je jako uzrujalo. – Moji poslovi su više nego dovoljni za moje uzdržavanje, a posjedujemo i kuću u Ulici Hennessey koju je imanje kupilo prije pet godina za potrebe investicija. Ako se slažeš, ja ću se tamo smjestiti. Rado ću otkupiti kuću od imanja, s obzirom na to da, naravno, nije vezana uz titulu. – Neka me vrag odnese ako se moja žena iseli iz moje kuće, a pogotovo ako još uz to i od mene kupi neku drugu kuću. – Njegov uljudan ton se izgubio i zamijenilo ga je režanje. To je bilo neočekivano privlačno, ali ipak apsurdno. Naravno, to što je James izgubio svoj predivni tenor bila je tragedija. Bilo je apsurdno misliti da je privlačno to režanje koje je dolazilo ravno iz njegovih grudi. Iako je bilo mračno i duboko i... Theo se pribere. Nije u njezinoj odluci bilo ni tračka dvoumljenja, imao on dubok glas ili ne. James ju je uzbuđivao kad je bila djevojka, ali sada je bila suočena sa strancem, a ne sa svojim mladim suprugom. Ne može ona živjeti s nekim poput njega. – Bojim se da ovo nije tema za raspravu – rekla je, smiješeći mu se jednako kao što se smiješila Wedgwoodovom dizajneru koji ju je optužio da im krade mušterije. – Ne mogu zamisliti da imaš bilo koji valjani razlog da me zadržiš ovdje, s obzirom na to da si i sada izjavio da si uvjeren da nam je brak završen. Ako bi ti se to više svidjelo, mogu se preseliti u inozemstvo. – Brak je bio gotov. Ali ja sam se sad vratio.


– Brak nije predmet koji se može odbaciti i povratiti kad to poželiš. – Zastala je, ali činilo se da on nema ništa reći. – Planiraš li ostati u Londonu ili se vratiti na more? – Planiram ostati u Engleskoj. Izgledao je kao da ga nimalo ne dira mogućnost sudskog progona zbog piratstva. – Sigurna sam da ćeš svojom nazočnošću pridobiti visoko društvo – reče Theo. – Naravno, bit će skandala kad nam brak bude poništen, ali tvoja je titula toliko moćna da ćeš bez problema brzo nabaviti novu vojvotkinju. A sada me, molim te, ispričaj, planiram večeras u kazalište. James joj priđe korak bliže. – Možda ću ti se pridružiti. – Nema potrebe. – Promotrila ga je od glave do pete. Izgledao je poput radnika, smeđi mu je vrat provirivao iz bijele košulje, a rukavi su mu bili zasukani tako da su pokazivali čvrste mišiće na rukama. Bilo je zadivljujuće koliko odjeća može uljuditi čovjeka. – Morat ćeš posjetiti krojača prije izlaska u društvo. Molim te, pridruži mi se na trenutak, željela bih te upoznati sa svojim batlerom. On ju je šutke pratio dok je išla prema predvorju, govoreći brže nego što je uobičajeno, pokušavajući ispuniti napetu tišinu. – Maydrop je pravi dragulj; bio mi je od neprocjenjive pomoći u upravljanju kućanstvom otkad je Cramble otišao u mirovinu. Maydrope, znam da ste ranije danas razgovarali s vojvodom, ali željela bih vas sada propisno predstaviti jednog drugom. Batler se nakloni. James kimne. – Biste li upoznali Njegovu milost s ostatkom osoblja? – predložila je Theo. – A sad vas molim moj ogrtač, Maydrope. – Kočija je spremna, Vaša milosti – reče Maydrop, ponovno se naklonivši. – Međutim... James ga prekine. – Naručili ste kočiju, iako ste bili svjesni da će vojvotkinja večeras prvi put biti sa suprugom nakon tolikih godina? – Ton mu nije bio grub već znatiželjan. Maydrop se ponovno nakloni. – Sobarica Njezine milosti me obavijestila da će njezina gospodarica večeras ići u kazalište. – Dakle, nisi planirala da ćemo u toplini našeg doma obnavljati zavjete? – upita James Theo, okrećući se prema njoj kao da je batler nevidljiv. – Nisam. – Theo se zagrne ogrtačem, veličanstvenom kreacijom od svilenog brokata dizajniranom u ozbiljnom stilu koji joj se najviše sviđao. – Tko će te pratiti u kazalište?


– Žena koja je dugo u braku ne mora brinuti o pratnji. Imam otvoreni poziv pridružiti se lordu Geoffreyju Trevelyanu u njegovoj loži. Sjećaš se njega, zar ne? Bit će me iznenađen vidjeti, s obzirom na popodnevne događaje, ali siguran sam da neće imati ništa protiv. Žao mi je što nemam vremena pozdraviti sira Griffina. Uputila je Jamesu nešto što je bilo slično iskrenom osmijehu, iako je to bio odgovor na ljutnju u njegovom pogledu i nije dolazilo iz njezina srca. Izgledalo je da se njezinom suprugu nije sviđala činjenica da su Geoffrey i ona ostali prijatelji. – Molim te, pozdravi sira Griffina u moje ime. Naklonila se i pričekala jedan trenutak misleći da će se i James nakloniti, ali nije. Okrenula se prema ulaznim vratima na kojima su stajala dva lakaja koji nisu vješto poput Maydropa znali sakriti svoju očaranost ovom malom bračnom dramom. Bez ikakva upozorenja jedna ruka ju je uhvatila oko struka i okrenula je tako da je udarila o komad tvrdih prsa. Jamesove su plave oči zurile u njezine. – Moja mi se žena neće klanjati – rekao je stisnutih zuba. Theo se instinktivno umiri poput zeca koji je ugledao lisicu. – Pusti me, molim te – reče. James podigne glavu. – Van! Uz malo meškoljenja, lakaji ih zaobiđu i nestanu kroz tapecirana vrata. – Rekao sam van – reče James, zureći u Maydropa. Kad bi se razljutio, izrazito bi se jako čulo kako mu je glas bio promukao, primijetila je Theo. Maydrop je uspio izgovoriti sljedeću rečenicu tonom koji je bio i odlučan i pun poštovanja. – Ispričavam se, Vaša milosti, ali ja sam sluga Njezine milosti i ja je nerado ostavljam u situaciji u kojoj bi joj moglo biti neugodno. Theo je stajala u Jamesovom zagrljaju, trudeći se izgledati kao da na nju toplina njegova mišićava tijela nema nikakva učinka. On je izgleda vjerovao da ona očajnički žudi za muškarcem, nakon svih tih godina samoće. Bila je to gnjusna zamisao. Ako je postojala jedna stvar koja ju nikad nije dovodila u kušnju, bio je to erotski susret bilo koje vrste. Ili je on mislio da je ona izbjegavala preljub samo zato što je ni jedan muškarac nije želio, s obzirom na njezin ugled ružne žene? Zahvaljujući samo godinama vježbe kontroliranja emocija uspjela je zadržati mirnoću. – Bila bih ti jako zahvalna kad bi me oslobodio – reče, ledena glasa. On je zurio dolje u nju, očito zaboravivši da Maydrop uopće postoji. – Ti si moja žena – rekao je, dubokim i grubim glasom. – Jednom ću te ponovno imati, Theo.


Odbila je odgovoriti mu, iako je svaka stanica u njezinu tijelu zavrištala ne. Mora da je on to vidio u njezinu pogledu jer ju je brzo žestoko poljubio u usta i pustio je. Theo je ignorirala to što joj je dodir njegovih usana oslabio koljena. – Maydrope – reče – molim vas, budite ljubazni i obavijestite Amélie da spakira moje stvari jer ćemo napustiti kuću sutra ujutro. – Vojvotkinja ne ide nikamo – rekao je James, ni ne pogledavši batlera. – Vaša milosti – reče Maydrop, gledajući ravno u Theo – imamo jednu situaciju izvan kuće o kojoj vas moram obavijestiti. – Situaciju? – Theo je ubrzano disala, a cijelo joj je tijelo drhtalo od silne potrebe da izjuri kroz vrata. – Novine – reče Maydrop, a glas mu je bio izrazito nervozan. – Bojim se da su vijesti o povratku Njegove milosti potakle njihovo zanimanje. Vani ima puno ljudi koji su okružili kuću, a neki se čak pokušavaju popeti na zidanu ogradu dvorišta. Morao sam rasporediti momke iz konjušnice po vrtu da spriječim novinare da se naviruju kroz prozore. – Koja šteta – reče James zločesto se nacerivši. – Izgleda da ne možeš večeras u kazalište, Daisy. Theo ga ljutito pogleda. – Naravno da mogu. Maydrope, molim vas recite jednom lakaju da me otprati do kočije, bit ću vam zahvalna. – Ne budi luda – reče James. – Tiskat će posebna izdanja u kojima će jedina tema tvoja okrutnost kojom si me ostavila samog moje prve noći u Londonu. Da ne spominjem činjenicu da će te pratiti do kazališta poput jata vrana koje kruži oko crknute krave. – Crknute krave – ponovi Theo. – Moram se složiti s procjenom Njegove milosti – dodao je Maydrop. – Ugledaju li bilo koga od vas, to će samo pogoršati ovu nesretnu situaciju. Morao sam poslati jednog lakaja na tavan da spriječi da se netko ne spusti u prostorije za služinčad s krova. Theo glasno proguta slinu. Odjednom je osjetila da joj je previše svega toga. Na njezin užas, osjeti kako joj suze naviru na oči. – Dobro – reče James odrješito. Prije nego što se snašla, podigao ju je na ruke i krenuo uza stube. Theo otvori usta i zatim ih ponovno zatvori. Bilo je nešto u tome kad ju je nosio uza stube što joj je davalo osjećaj sigurnosti. – Ne smije ti ovo prijeći u naviku – rekla mu je kad su stigli na pola puta, odlučivši da se mora pobuniti. – Hoće, ako mi se prohtije – izjavi James. On se čak nije nimalo zadihao.


– Ja sam osoba, nisam ničije vlasništvo – reče Theo, ponovno se uzrujavši. – Što ćeš učiniti ako ti se prohtije? Baciti me negdje kao vreću brašna? Ušetati u kuću i ponašati se kao da si otišao prije tjedan dana? Što ti da je pravo da se tako nonšalantno ponašaš prema meni? On je pogleda mirno, pogledom iz kojeg se ništa nije dalo iščitati. – Ja sam tvoj suprug, Daisy. – Theo – zareži ona, osjećajući se glupo. On kimne. – Theo. Mogu li barem spomenuti da mi nije ugodno zvati vlastitu ženu muškim imenom? – Ne, ne možeš – reče ona. James je ramenom gurnuo vrata njezine sobe, a zatim je postavio na noge. Zatim se povukao i neobavezno joj se nasmiješio. – Hoćeš li ovu haljinu odjenuti za večeru? Ona ga pogleda iskosa. – Zašto? – Izgledaš zanosno. – Od njegova komplimenta želudac joj se čudno zgrčio. Kako je ovaj čovjek, koji je izgledao kao divljak, mogao biti tako rafiniran? Mrzila je to. Ali mogla bi odjenuti tu haljinu za večeru.


26. POGLAVLJE je sišao u prizemlje, ali se nije mogao natjerati da se vrati u knjižnicu. J ames Nije sad želio pisati pisma, želio je baciti svoju ženu na kreveti i provući joj ruku ispod te svjetlucave zelene stvari koju je odjenula i...

Odmahnuo je glavom i popravio si hlače. Kad se sve uzme u obzir, sasvim mu je pristojno uspjelo oponašanje Trevelyana, pogotovo što se osjećao kao bijesni posesivni pirat bez trunka sofisticiranosti. Kako nije mogao izaći na glavna vrata, izašao je na stražnja i krenuo vrtom do malih vrata koja su vodila ravno do konjušnice. Sjećao se kako su staje bile prašnjave i kako je u njima uvijek bila gužva te su mirisale ugodno po sijenu i konjima. Sada su zidovi bili okrečeni, a pod je djelovao tako čisto da bi se na njemu moglo spavati, ako već ne i jesti. Njegova je žena voljela da sve bude besprijekorno, rekao mu je konjušar minutu kasnije. Promatrao je momke kako metu slamu iz boksa jednog pjegavog zelenka. To je bilo drugi put da su mu mijenjali slamu, rekli su mu. U međuvremenu, jednu su kobilu već treći put timarili. James slegne ramenima, a zatim krene središnjim prolazom. Izgledalo je da posjeduje dva potpuno jednaka zelenka, dva crna kastrata bez i jedne bijele točkice i četiri jednaka riđana. Glavni konjušar, Rosloe, bio je dobroćudan čovjek koji je lako održavao red u konjušnici. Do trenutka kad se James uputio prema dvorišnim vratima, čuo je rečenicu “tako to traži Njezino gospodstvo” toliko puta da je shvatio da je i on sam na kraju ustima, bez riječi, izgovarao tu frazu oponašajući ga. Rosloe ga je uhvatio da to radi i prasnuo u smijeh. – Njezino gospodstvo se nekako uvijek domisli najboljeg načina da se stvari učine – objasnio je. – Ali nisu to uvijek samo njezine zamisli, čak i kad jedan od najmlađih momaka ima neku zamisao kako bolje organizirati posao, ona ga posluša. I jako je pravedna, iako, naravno, ona uvijek donese konačnu odluku. Očito bi Theo bila odličan kapetan broda. On i Griffin preživjeli su godine zajedno, ali imali su dva odvojena broda i dvije odvojene posade. Kako će, zaboga, funkcionirati kućanstvo koje će voditi dva kapetana unutar istih zidova? Kad se vratio u kuću, dopustio je Maydropu da ga upozna s kuće paziteljicom, gospođom Eltis, a zatim s glavnim kuharom, monsieurom Fableau, tako sitnim Francuzom da mu je glava jedva dosezala do pećnice. Svaka površina u kuhinji svjedočila je o strogoj organizaciji. Bila su tu dva ražnja, na primjer. – Jedan je rezerviran za perad – objasnio je Fableau – a drugi za druge vrste mesa.


U smočnici su do stropa bile poredane blještave konzerve. – Kućanstvo zasigurno ne pojede svu ovu hranu u godinu dana – uzviknuo je James, shvativši da police pokrivaju sva četiri zida smočnice. – O, ne – odgovori gospođa Eltis izuzetno ponosno. – Kad nam pošalju konzerve ujesen sa sela, ja označim svaku konzervu i stavim je s lijeve strane, a zatim koristim one s desne strane. Kad se godina primakne kraju, sve koje nisu pojedene pošaljem u sirotište. Tako to želi Njezino gospodstvo. – Ponosni kućepaziteljičinin osmijeh govorio je sam za sebe. Na svakom je brodu kapetan bio apsolutni gospodar svog malog svijeta. Jamesu već godinama nitko nije proturječio, svaki bi član posade radije skočio u bazen pun morskih pasa nego odbio izvršiti njegovu naredbu. Uspeo se uz stube razmišljajući da je baš zanimljivo kako su ga, čim se vratio u Englesku, naveli da shvati, sasvim nedvosmisleno, da on nije bio gospodar ovog svijeta ovdje. Zapravo, barem je ovdje Daisy bila kapetan, a on tek obični posjetitelj. Bilo je to uznemirujuće. Griffina su smjestili u ružičastu spavaću sobu, rekao je Maydrop. Što nije značilo da James zna koja je to soba bila. Sve se u kući promijenilo. Sjećao se slabo osvijetljenog predvorja na vrhu stuba, ali Theo je srušila zid koji je gledao prema prednjem dijelu kuće. Sada su stube vodile ravno u otvoren prolaz, na čijem je kraju bio balkon obložen u tikovinu. Sviđalo mu se kako je ograda od balkona bila pod rukom slična ogradi na brodu. Napokon je uspio locirati Griffina, ali je shvatio da je njegov prijatelj vrlo loše raspoložen; njegov odgovor na Jamesov dolazak bio je niz psovki – a kad je gusarski kapetan bijesan, vokabular mu je zapanjujuće slikovit. – Supruga me predivno dočekala – rekao je James, bacivši se na fotelju, praveći se da nije čuo Griffinovu živopisnu dobrodošlicu. Griffina to razvedri. – Opalila te nogom u guzicu, zar ne? – Usudio bih se reći da me pogodila u malo nježnije područje. Čvrsto je odlučila iseliti se. Jedino što ju zadržava pod mojim krovom je činjenica da kuću opsjedaju novinari. – Čekaj dok moja žena čuje da sam se vratio u London – reče Griffin premještajući težinu s jedne na drugu stranu uz negodovanje. Još se uvijek oporavljao od rane na nozi koja mu je ugrozila život, i muškost. Jamesov je oporavak bio relativno nekompliciran, s obzirom na njegovu ozljedu, a Griffin je zaradio infekciju i još uvijek se oporavljao. – Pobjeći će u škotska brda u roku od tjedan dana. – Ja sam naredio Daisy da ostane – rekao je James, ispruživši noge. – Ako se možda pitaš, rekao sam joj to istim tonom kojim sam naređivao posadi. Griffin prasne u smijeh. – Vjerujem da se to Njezinoj milosti nije svidjelo?


– Čak je i batler vidio da nemam nikakvih šansi. Vidio sam kako me gleda sa sažaljenjem. – Postala je nestašna, zar ne? – Griffin ponovno zastenje, premještajući se ponovno na desni bok. – Ljuta je – odgovori James. – Znam da ima pravo biti ljuta, ali sam se nadao... – Da ćete se odmah pomiriti? – Barem da ćemo postići primirje. Ona se promijenila. – I ti si se promijenio. Sjećaš se onog zelenog mladića koji me pozdravio bacajući periku u more? To je onaj kojeg se ona sjeća. A sada je suočena s krupnim gusarom punim ožiljaka i s tetovažom ispod oka. Nije ni čudo da bježi. – I ona se promijenila – prigovori mu James, osjećajući se glupo. Griffin frkne nosom. – Zar si mislio da je njoj bilo lako nakon što si ti otišao. Sretan si da se nije pretvorila u kobru. – To isto vrijedi i za tvoju ženu – odgovori mu James, ali bez previše žestine. Njegov stari prijatelj, osjećaj krivnje, ponovno mu je sjedio na ramenu. Da, bio je ljut kad je napustio Englesku prije toliko godina. I nije previše razmišljao o Daisyinoj nevolji. Bio je bešćutni gad, bez obzira na to kako i iz kojeg kuta promatrate. – Postala je hladna kao led. Ona je... ona je prije bila tako vesela i duhovita. Kut Griffinovih usta se trzne, ali on ne reče ništa. – Prokletstvo – reče James umorno. – Upropastio sam svaku vražju stvar u životu. Uništio sam je, Griffine. Ona je sad poput onih skulptura od leda što smo ih vidjeli u Halifaxu. Prelijepa, ali ledena. Nije bila takva prije nego što sam se oženio njome. Bijesna je na mene što nisam držao alat u hlačama. Griffin zagunđa. – Ima pravo biti bijesna. – Kad me izbacila iz kuće, rekla mi je da je brak završen i ja sam joj vjerovao. Zar sam joj trebao biti vjeran do kraja života? – Izgleda da jesi. – Griffin se očito dobro zabavljao. James ga ružno pogleda. – Nekad poželim da te nož zarezao barem još nekoliko centimetara iznad. Muškarci su puno suosjećajnija bića kad im nedostaju viseći komadići. – Tko to ima komadić? – odgovori Griffin. Potapša se po grudima. – Ja imam hrastovo deblo, kažem ti. – Podsjećaš se da je još ovdje? – Kako bi se ti osjećao da ti je mač prohujao tik do najboljeg obilježja? Još uvijek imam noćne more zbog toga. Bio bih ja jako ljutit kastrat, kažem ti. – Griffin se protrlja po unutrašnjem dijelu bedra. – Taj me ožiljak svrbi kao vraga


guzica, što znači da konačno zacjeljuje. – Griffin se podigne na noge i zakorači po prostoriji. – Što misliš, kako će brzo stići ta pomilovanja? U ovoj sam sobi tek pola dana i već bih se penjao po zidovima. Postupak kraljevskog pomilovanja za dva pirata (a ne gusara), koji su cijelu karijeru štitili mora od napada gusara i kriminalaca, pokrenut je prije dva mjeseca. – Sada još samo nedostaje regentov potpis. Dao sam McGillu onaj rubin koji smo zaplijenili na Neustrašivom da ga kao znak zahvalnosti uruči Njegovom kraljevskom veličanstvu. – Kako bi se moglo uopće dogoditi da regent ne potpiše kad je čestiti pirat jedan od njegovih vojvoda?– primijeti Griffin nonšalantno. – Što ne znači da želim natuknuti da bi rubin velik poput kraljevskog nožnog palca trebao utjecati na to da odluka prevagne na našu stranu. Jesi li imao problema pri preuzimanju titule ili su ti već pjevali misu zadušnicu? – Bio sam još uvijek živ kad sam ušao u Dom lordova. – Misliš li da tvoja žena ima nekog drugog kandidata u pričuvi? Mora da se strahovito razočarao kad si se pojavio. – O, prilično sam siguran da ima – reče James nezadovoljno. – Prije našeg vjenčanja bila je zaljubljena u jednog kicoša, Trevelyana. Nisam ga mogao podnijeti kad smo išli zajedno u školu, a prokleto sam siguran da ga ni sada ne mogu podnijeti. Namjeravala mu se pridružiti večeras u kazalištu prije nego što je otkrila da smo zarobljeni u kući. – Pitam se ima li Poppy3 nekoga u pričuvi. Što ne znači da ona misli da sam ja mrtav, kako je mislila tvoja žena. – Zašto ne odeš posjetiti svoju ženu? Poslat ću ti pomilovanje kad stigne. – Ne mogu reći da sam previše voljan posjetiti je. Bili smo potpuni stranci do trenutka kad sam trebao s njom spavati i ne bi mi se dignuo ni da mi je život ovisio o tome – reče Griffin, a u glasu mu se čulo da ga ta priča zabavlja. – Bila je tri godine starija od mene, vidiš, a kad imaš sedamnaest, razlika izme��u dečka od sedamnaest i djevojke od dvadeset čini ti se poput stoljeća. – Malo je sedamnaest godina. – Nisi ni ti bio puno stariji – odgovori mu Griffin. – Nisam uspio konzumirati brak i pobjegao sam od poniženja. Napio sam se i završio u baru, a sljedeće čega se sjećam jest to da sam se našao na brodu i da su me pretvorili u mornara. U sljedećoj sam luci pobjegao s broda i priključio se drugoj posadi za koju sam prekasno saznao da se radi o gusarima. I to je bio početak jedne strašne karijere. 3

Poppy na engleskom znači mak.


– Moje prve bračne noći u sobi je bilo tako mračno da mislim da niti jedno od nas nije znalo što radi. – Zar si mislio da ti se neće htjeti ako upališ svijeću? – Theo je prelijepa – reče James, ne želeći raspravljati. – Vidjet ćeš ju sutra, uspiješ li sići dolje prije nego što ode. Kladio bih se da će se pokupiti sa sobaricom čim svane zora. – Kad bi se Makovi pojavili na vidiku, žene bi se sjurile u luku dočekati nas, a vidi na što smo nas dvojica sada spali. Ako me moja žena uopće pogleda, vidjet će invalida s uništenom nogom, kao što tvoja vidi čovjeka koji ju je prijevarom uvukao u brak i još je sprječava da bude s tim Trevelyanom. – Ako ja mogu uvjeriti ženu koja misli da sam se oženio njome zbog njezina novca da je želim natrag, sigurno ti možeš uvjeriti svoju ženu da nisi visibaba, kakvog te pamti? – Lagao si joj od samog početka – reče Griffin. – Nikada ti više neće vjerovati ni riječ. – Moj problem nije tako ozbiljan kao tvoj – odgovori mu James ljutito. – Daisy me ipak nekad voljela. Ti moraš uvjeriti potpuno nepoznatu ženu da ti protiv svoje volje dade još jednu priliku u krevetu. – Niti jednog od nas ne čeka uloga profinjenog udvarača – reče Griffin nasmijavši se. – Što kažeš na okladu tko će od nas dvojice brže odvesti svoju ženu u krevet? James se naceri Griffinu. – Ovo definitivno nije potez jednog kavalira. – Prekasno je za tu titulu. Možeš ti izigravati vojvodu koliko god hoćeš, ali kavalir? A ne, ti nisi kavalir. – Ako pristanem na okladu, morat ćeš se pokupiti u Bath i doista razgovarati sa svojom ženom. – Možda ću to i učiniti, samo da te pobijedim. James je bio tako nemiran da nije mogao sjediti na miru. Ustao je i otišao do prozora. – Oni vražji novinari su se popeli na zid ograde! Griffin mu se pridruži u trenutku kad su se dva jako krupna konjušara spustila popločanim putem, mašući oko sebe palicama. Takozvani reporteri su nestali u sekundi. – Zarobljeni smo ovdje – reče James polako. Jedna mu je zamisao upravo pala na pamet. Griffin se okrene. – Ja krećem odmah. Zadnja stvar koja mi sad treba jest da mi žena sazna iz Londonskih kronika da sam se vratio u Englesku. – Namršti se na Jamesa i pogleda ga iskosa. – Za koga se vraga ti sad ceriš?


– Nije ništa! Idem ja razgovarati s batlerom. On mora nešto učiniti u vezi s ovom gužvom ispred kuće. – Zašto ti ne izađeš i odigraš ulogu velikog, zlog gusara? To će im pokazati da se gusare ne može strpati u kavez. – Ne ako to sami ne požele – reče James, znajući da mu je smiješak proračunat. – Ne ako to sami ne požele.


27. POGLAVLJE odluči za večeru odjenuti zelenu opravu i staviti prsten s rubinom. T heo Nakon malo razmišljanja, dodala je i ogrlicu s rubinima. Prilično ju je zabavljalo misliti da je bila odjevena poput gusarske kraljice. Ili bi to bila gusarska carica? Čak su joj i cipele svjetlucale, a i trebale su s obzirom na to da su bile obrubljene sitnim dijamantima. Theo kritički pogleda svoj odraz u zrcalu. Sigurno su pratilje gusara svjetlucale od glave do pete. Sumnjala je u to da gusari imaju kraljice. Oni su imali kurve. Ali već je letimičan pogled na nju bio dovoljan da je nitko slučajno ne zamijeni za gospodaricu noći. Izgledala je kraljevski, možda malo previše ozbiljno. Kao netko tko se nije dovoljno smijao. Theo se ponovno namršti na sebe. Naravno da se ona smijala. Stalno se smijala. Ali dok je silazila niz stube, nije se mogla sjetiti kada. Vjerojatno kad je zadnji put vidjela Geoffreyja, on ju je uvijek znao dobro nasmijati. Vjerojatno je oko njega sad bila njegova skupina prijatelja i upravo su umirali od smijeha dok im je opisivao kako je “divljak” ušetao u Dom lordova skoro na vrijeme da nazoči vlastitom pogrebu. Bilo je nešto nevjerojatno neukusno u vezi s Geoffreyjem; što ga je bolje upoznavala, to joj je to bilo jasnije. Ona nije željela ismijavati Jamesa, ona ga se samo htjela riješiti. Zapravo, ona nije željela ni da ga bilo tko drugi ismijava. Kad je ušla u salon, još uvijek je razmišljala o Geoffreyjevom vjerojatnom ismijavanju Jamesa. – Njezina milost – najavio ju je Maydrop i zatvorio vrata za njom. U trenutku kad su se njezine oči susrele s Jamesovima, postala je svjesna cijelog njegova odijela. Usta su joj se razjapila od iznenađenja i stala je. James je bio odjenuo jedan od najneobičnijih kostima koji je ikada vidjela. Tako nešto se nije viđalo ni u Parizu. Kaput mu je bio sašiven od zagasite zlatne svile sa sjajnim nitima. Ispod njega nosio je prsluk izvezen ružama, zakopčan azurno plavim gumbima. Kravata mu je bila od veličanstvene indijske svile obojane u boje koje su se prelijevale od narančaste do ružičaste. A šećer na kraju? Hlače koje su prianjale uz svaki centimetar njegovih mišićavih bokova, zavezane malim ružičastim vrpcama točno ispod koljena. Te su vrpce najviše odudarale od svega. Polako, ona digne pogled i promotri ga u cijelosti. Taj je kostim bio tako predivan da je morao biti nemuževan. Tkanine su bile egzotične, a kroj pariški; ovratnik je bio široko obrubljen i puno


viši nego što se to nosilo u Londonu. Hlače su mu bile puno uže nego što su Englezi obično nosili. Ipak, nije se mogla ne primijetiti nepogrešiva aura čvrsto kontrolirane moći koja je lebdjela oko Jamesa poput ogrtača i nije se nikako, baš nikako moglo pomisliti da on nije muževan. Bilo je to prvi put u više od godinu dana da je Theo osjetila zavist i požudu prema nekoj modnoj kreaciji. – Tvoj kaput – reče konačno – kreirao ga je monsieur Bréval, zar ne? James krene prema njoj držeći u ruci čašu šampanjca. – To mi zvuči poznato – reče ljubazno. – Okrugli mali čovjek s vrlo sitnim stopalima, sa sklonošću prema pozlaćenim stvarima? – Na njegove se usluge čeka dvije godine – primijeti Theo, prihvaćajući čašu. – Svaki čovjek ima svoju cijenu i ako se dobro sjećam, Bréval je bio očaran srebrnim nakitom. Da sam znao da je toliko tražen, ne bih bio tako nepristojan kad mi je želio ukrasiti ovaj kaput resicama. Theo se nasmije i ispije gutljaj vina. Odjednom je zapljusne val olakšanja, tako jak da se osjetila malo nesigurno na nogama. James više uopće nije nalikovao na gusara. Kravata mu je padala u savršeno zavezanoj kaskadi; a kratka kosa mu je bila oblikovana u frizuru koju su nazivali prema Brutu. Istina, bio je krupan, ali kao što je to uvijek slučaj, prava odjeća istakne najbolje kod osobe. A on je izgledao poput pravog vojvode. – Kakva prelijepa svila – rekla je, klizeći prstima niz njegove rukave. Samo je njezina glupost bila kriva što je primijetila moć ispod te svile. – Kako je ovo nezgodno – reče James nakon kratke pauze. –Teško je znati gdje početi sa suprugom koju nisi vidio sedam godina. Čini mi se da vrijeme nije prikladna tema za razgovor u tom slučaju. Theo se odmakne od njega i sjedne na mali dvosjed. U jednom je trenutku pomislila da će on sjesti kraj nje; bilo je nešto žestoko, skoro zapaljivo u njegovu pogledu. Ali umjesto toga, on je sjeo, u skladu sa svim pravilima pristojnosti, na stolac nasuprot njoj. – Hoće li nam se sir Griffin pridružiti za večerom? – Ne, on je sutra namjeravao krenuti na put u Bath k svojoj ženi, ali promijenio je plan zbog novinara koji su se uvukli u stražnje dvorište. Već je otišao i zamolio me da ti se ispričam što ti se nije stigao osobno zahvaliti na gostoprimstvu. – Svojoj ženi! – uzvikne Theo, osupnuta otkrićem da postoji još jedna plemkinja u situaciji poput njezine. – Je li ona znala da je on gusar? I da je živ? – Znala je da je živ – reče James. – Nisam sigurna je li znala za gusarstvo.


– Dobro. – Odgurnula je misao od činjenice da sir Griffin Barry nije svoju ženu ostavio u mraku u vezi s njegovom sigurnošću. Pretpostavila je da se oni nisu tako ružno rastali kao ona i James. – Željela bih čuti više o tvom gusarskom životu – reče, ispivši još jedan gutljaj šampanjca, a zatim ga odloži. Nije željela previše popiti. – Ah, gusarski život – reče James sanjivo. I on je odložio svoju čašu pa je Theo mogla primijetiti usku uštirkanu manžetu na njegovu zapešću, obrubljenu sjajim zlatnim koncem. – Oh! – zavapila je, prekinuvši ga. – Manžeta ti je predivna! On ispruži ruku, gledajući u nju. – Zar ne misliš da je malo pretjerana? Meni je tako djelovala, ali jednoj se princezi s otoka Cascara također tako jako svidjela kao i tebi. Iz njegovog je osmijeha Theo zaključila da je imao lijepa sjećanja na tu princezu. Ona uspravi leđa. – Silno se trudila uvjeriti me da će moj brod uvijek biti toplo dočekan u njezinoj luci – nastavio je. – Što ne znači da sam ja ikada usidrio brod u toj luci. – A zašto nisi? – upita ga Theo hladno. – To je previše iscrpljujuće za čovjeka tvojih godina? – Prevelika je gužva – odgovorio je, a oči su mu sjajile od nestašnog humora. – Gusari radije biraju male otoke na koje ljudska noga nikada nije kročila. Najdraže nam je pronaći takav mali raj koji leži sanjareći na suncu. I čeka. Nevoljko osjeti kako joj se usta na rubovima iskrivljuju u ma li smiješak. James je jako volio igre riječi kad je bio dječak. Znao ju je tako nasmijati da bi je rebra zaboljela. Možda se ipak nije baš toliko promijenio. – Dakle, ti bi željela znati kakav je gusarski život – reče James, ispruživši noge. Theo brzo makne pogled s njegovih prepona i pogleda ga u lice. Kad je bio jako mlad, Jamesovo je lice izgledalo poput lica koje bi isklesao majstor poput Donatella. Nije ju uopće čudilo što ga je majka smatrala anđelom; izgledao je i zvučao kao kerubin, kao ona vrsta anđela koja bi cijelo vrijeme pjevala tako divne pjesme da bi ptice plakale od zavisti. Ali više ne. Lice mu se proširilo kao i ostatak tijela, a jagodične kosti, koje su prije bile profinjene, sada su postale šiljatije i brutalnije. Nos mu je očito bio slomljen u nekoj tučnjavi. A bila je tu, naravno, i tetovaža. – U čemu si to toliko uživao kad si bio gusar? – upitala ga je, zadržavši dah. Unatoč sebi, mali je dodatak rečenici ostao visjeti u zraku: toliko više nego što sam ti se ja sviđala. Prokletstvo, nije bilo sad vrijeme da se pojavi ranjiva Daisy. Ali ipak, povrijedilo ju to što je povrijeđena.


Dva puta se u životu osjećala kao da joj je srce iščupano iz grudi: prvi put kad je shvatila da joj je James lagao o razlozima zašto se oženio njome, a drugi put kad joj je majka umrla. To ju je sjećanje smirilo. – Znaš kakav sam – reče James lijeno, ignorirajući, ili ne shvaćajući, pitanje koje nije postavila. – Kao dječak, uvijek sam bježao iz kuće, pokušavajući se smiriti trčeći po vrtu. Prvih tri ili četiri godine, stalno sam bio u pokretu. Svaki dan, cijeli dan. Jedrenje je težak posao; a bitka s gusarskim brodovima još teži. – Mogu zamisliti – reče Theo. Ustala je i otišla do zvona. Nije mogla podnijeti još tog intimnog ugođaja. Bit će bolje da se presele u blagovaonicu gdje će imati kamo s rukama i gdje će ih pažnjom obasipati lakaji. –I što si sve vidio? – upita ga kad je ponovno sjela. Pričao joj je o ogromnoj ribi koja je iskočila iz mora i nasmiješila im se, o dugačkim krakovima jedne hobotnice, o zori kako sviće nad oceanom kad se oko njih ne vidi ništa osim plavog mora koje se nježno savija da bi obgrlilo zakrivljenost mora. Kad su se preselili u blagovaonicu, James je trzajem glave poslao lakaje koji su ih posluživali van. Theo se spremala protestirati da je njezino kućanstvo tako dobro organizirano zato što... ali je shvatila da to više nije bilo njezino kućanstvo. No kad je on nju pitao o tkalcima, bilo joj je silno zadovoljstvo o tome pričati nekome tko je zainteresiran, nekome kome ona ne daje plaću. Svijeće su već počele treperiti, a oni su još uvijek razgovarali i razgovarali. Ona je nekoliko puta ponovila da će se ujutro iseliti iz kuće. Ali James je na to reagirao posve razumno, uopće ne poput divlje zvijeri kao malo prije toga dana kad ju je zgrabio u predvorju. Štoviše, otpratio ju je uz stube do njezine spavaće sobe, naklonio se poput pravog kavalira i povukao se. Tek kad joj je Amélie pomogla spremiti se na spavanje, ona shvati da se osjeća pomalo žalosno. Leteća riba je bila dovoljna da joj se ne poželi vratiti? Kakva je ona bila glupača. Cijelo je vrijeme nekako ipak o njemu razmišljala kao o svom prijatelju iz djetinjstva. A sada, čak i kad joj se odrasla verzija tog prijatelja smješkala s druge strane stola, sofisticirana i šarmantna, ona je željela više. Ona je željela da je on obožava, onako kako se sjećala. Očito, on se promijenio. Na kraju je ostala ležati satima zureći u mrak, osjećajući se malo previše sentimentalno zbog previše popijenog šampanjca. Iako je James rekao da nije uplovio u luku one princeze, vjerojatno je to učinio. I sudeći prema njegovu osmijehu, ta luka je bila zavodljiva. Obla, bez sumnje.


Theo može biti šarmantna, možda... ali zavodljiva, nikad. Provirile su stare otrcane boljke, i usred noći, ona je zaključila da bez obzira na to kako bila predivna svila i sateni u koje se omatala, još se uvijek osjećala ružno. Nije bilo potrebe za nikakvim pretjerivanjem. Samo ružno. Da ne spominjemo da je žalila samu sebe. Sve je to bilo jako depresivno.

Sljedećeg se jutra probudila osjećajući se vrlo ljutito – većinom na sebe, iako je malo te ljutnje bilo usmjereno i na Jamesa. Zar on nije mogao jednostavno ostati tamo gdje je bio i živjeti svoj život s onim zlatnim otočkim djevama, sa skrivenim pećinama i svim onim ostalim? Ona bi sad bila sretna udovica. Našla bi si muškarca s inteligentnim očima i uskim licem. On bi bio jak, ali vitak. I vrlo nježan. Nakon trenutka oklijevanja, dodala mu je ipak malo izduženu bradu. Nije ona željela ljepotu. Svako malo bi pomislila kako je za večerom James bio ljubazan i kako ju je pristojno ispitivao – baš onako kako bi je ispitivao neki dobronamjeran stric kojeg je nekako zagubila – i još bi joj se jedan tračak nervoze pojavio u želucu. Kad je konačno sišla niz stube na ručak, Maydrop ju je dočekao u podnožju. – Situacija oko kuće se još pogoršala – rekao joj je, prateći je u stopu dok je hodala prema blagovaonici. Uzela je za doručak samo šalicu tople čokolade i bila je jako gladna. – Pogoršalo? – upitala ga je, zapravo ga ne slušajući. Nije pričekala da joj otvori vrata blagovaonice, već ih je sama otvorila. James je sjedio za stolom, jeo nešto što je izgledalo kao polovica pečene svinje i čitao novine. Theo duboko uzdahne. On je pogleda i ustane. – Oprosti što sam započeo s objedom. Pogrešno sam pretpostavio da mi se nećeš pridružiti za ručkom. Mislio sam da ručaš u svojoj sobi. – Ja nikada ne jedem u svojoj sobi – reče Theo, trudeći se održati glas smirenim. James podigne obrvu i pogleda Maydropa. – To bi značilo da nisi doručkovala. Zar nitko u ovoj kući ne razumije da se ti pretvoriš u vrtećeg derviša ako ne jedeš redovito i često? Lakaj joj je pridržao stolac i Theo se sruši na njega. Kad je pojela komad pastrve, delikatno pečene sa samo malo maslaca, već se osjećala bolje.


James nije rekao više ni riječ. A nije prestao ni čitati novine. Ako je ovako izgledao bračni život, ona ga nije željela. Pristojnost je bilo ono što je činilo život podnošljivim. Ako su ljudi čitali novine onda kad su trebali uljudno razgovarati, onda su baš mogli i čučati pred kaminom i proždirati pougljenjene komade mesa poput divljaka. Maydrop im ponudi tri različita deserta, a svaki im je izložio po jedan lakaj iskoračivši jedan korak, u točno isto vrijeme. Barem se nije sve u njezinom kućanstvu raspalo. Kimnula je na ponuđen kolač od kruške. Preko puta stola James lijeno reče – I ja ću komad toga. Maydrop zaobiđe oko stola, praćen lakajima. – Vidio sam što ste ponudili Njezinoj milosti – reče James nestrpljivo. – Nema potrebe da dolazite ovamo. – Pokaže na kolač vilicom. Zrak u Theinim plućima postao je vruć, kao da je ušla u kovačnicu. Ali ipak je počela jesti svoj kolač od kruške, pokušavajući ignorirati činjenicu da je James još uvijek čitao. I još se k tome smijuljio dok je čitao, ne potrudivši se podijeliti s njom to što ga je tako zabavljalo. – Ovo je apsurdno – reče konačno, podižući glavu. Oči su mu se smijale. – Nikad nisam vidio ovakvu vrstu novina. – Podigao je jednu stranicu. – Oni ovdje nikoga ne zovu imenom, samo inicijalima. – To su tračerske novine. Meni u kuću ne dostavljaju takvu vrstu smeća – reče Theo. – Odakle ti, zaboga, to? – Maydrop je poslao jednog lakaja po sve novine – odgovori James, ponovno se vrativši svojim novinama. – Želio sam vidjeti kako su opisali moje pojavljivanje u Domu lordova. Jednostavno znatiželja, priznajem. – I? – Pojela je zadnji zalogaj kolača od kruške koji je bio uistinu jako ukusan. – Njezina milost će probati pitu od kupina – reče James, pokazujući vilicom prema odgovarajućem lakaju. – Ja sama odlučujem što ću jesti! – plane Theo. Navikla se ne pretjerivati u slatkom. Ali lakaj je već stavio komad pite pred nju. Mirisala je predivno i ona kuša jedan zalogaj usprkos sebi. – Većina tih opisa je iznenađujuće nemaštovita i jednostavno me opisuju kao divljaka – reče James, a u glasu mu se začuje tračak prigovora. – Gradsko naklapalo je tu najbolje od svih; oni su se barem malo potrudili. Theo se zasigurno osjećala bolje. – Grubijan? Čudovište? – Sam Neptun, glavom i bradom! – reče James pobjedonosno. – Čekaj malo. – Pregledavao je po hrpi novina koje je očito naslagao na podu kraj svog stolca.


Theo na trenutak zatvori oči. Naravno da nije strijela narediti Maydropu da smjesta pospremi taj nered. Komad novina dolepršao joj je na nogu i ona ga odgurne od sebe. – ‘Pojavio se iz mora poput antičkog božanstva’ – čitao je James na glas – ‘ramena su mu toliko široka da na njima može ponijeti teret cijelog kraljevstva.’ Theo smrkne nosom. – Što? Zar ne želiš čuti onaj dio o tome kako sam ukrotio valove? – James joj dobaci novine. Sletjele su na njezin tanjur koji je bio ljepljiv od pite od kupina. Istoga časa je pogledala dolje i pročitala opis Jamesa u tim novinama. – Donio si kući škrinju s blagom? – Pa, to je zapravo istina – reče James. – Rekao sam Maydropu da je smjesti na tavan dok je ti ne budeš poželjela pogledati. Thein se pogled smjesta premjesti na paragraf ispod, onaj koji je opisivao “zapanjeni svijet” koji čeka vidjeti hoće li određeni vojvoda sada shvatiti da je njegova žena ništa više od Ezopove čavke okićene tuđim perjem. Predviđali su da će se on poput Orfeja povući u kraljevstvo mrtvih. Nije čula da se James pomaknuo, ali novine pred njom su nestale. Uz psovku koju ona nikada prije nije čula, poderao je stranicu na komadiće i bacio je sa strane. Theo pogleda gore. – Nije to toliko strašno – rekla je, pokušavajući se nasmiješiti. – Navikla sam se već na to da me uspoređuju sa svakakvom vrstom ptica. James zareži. Zvučao je poput razjarene zvijeri koja se pravi da je čovjek. Komadići novina zalijepili su se za maslac, a jedan je pao u njezinu čašu s vodom. – Maydrop – reče ona – molim vas pozovite kočiju, bit ću spremna krenuti za otprilike jedan sat. Na batlerovom licu pojavio se izraz pun agonije. – Vaša milosti, vjerujem da je to nemoguće. – Ne slažem se – reče ona, a njezin ton jasno je davao do znanja da ona neće trpjeti ni riječ više. Batler je krenuo kršiti ruke, a to je bilo nešto što Theo nikada nije vidjela da je učinio. – Kuća je pod opsadom, Vaša milosti! Glas sa strane reče: – Maydrop, ja ću uvjeriti vojvotkinju. – Batler i njegovi lakaji povukli su se bez riječi kad ju je James povukao na noge. Thei se zavrtjelo u glavi. Kako se samo usuđuje naređivati njezinim slugama? Iako to nisu bile njezine sluge; bile su njegove.


– Dođi ovamo. – James ju je odvukao do prozora i pomaknuo zavjesu prstom. – Pogledaj. Ne samo da su se ljudi skupljali na pločniku, već su se gužvali i na ulici, a izgledalo je da ih svakim trenutkom dolazi sve više i više. – Nemoguće! – zavapi Theo. – Isto je i sa stražnje strane kuće. Daisy, ne možemo napustiti kuću dok se ovo ne smiri. Theo je razmišljala da zareži na njega što je nije nazvao imenom kojim je željela, ali uspjela se suzdržati. Nije se smjela odreći uljudnog ponašanja samo zato što su je budalasti novinari usporedili s čavkom. Čavkom, pačićem, labudom... svejedno. Jedno su vrijeme samo tamo stajali, Jamesovo toplo tijelo iza njezina dok su virili kroz zavjese u gomilu koja je uzbuđeno milila naokolo. – Ne vidim što je toliko zanimljivo u vezi s našom situacijom – izjavila je, gledajući kako skupina mladih dječaka stiže za uglom i pridružuje se gomili. – Hajdemo dati tim piskaralima nešto o čemu će pisati – reče James. Prije nego što mu je mogla odgovoriti, on je naglo povukao zavjesu, privukao je u zagrljaj i žestoko priljubio svoja usta na njezina. Čula je maglovito provalu glasnog žamora, ali nije uopće slušala. Nedostajalo joj je ljubljenje. Ne vođenje ljubavi, već ljubljenje. On je bio strastven i posesivan i... Zaštitnički. Naglo odmakne glavu. Odgurnuti ga od sebe bilo bi kao pokušati pomaknuti blok mramora. – Ne trebaš me braniti – zasiktala je. James pogleda kroz prozor. Na ulici, ljudi su poskakivali da bi ih što bolje vidjeli. On podigne ruku i mahne im. – O, Bože – zastenje Theo. Zatim joj jednom rukom podigne bradu i spusti još jedan poljubac na njezine usne, a drugom zatvori zavjese. Zurili su jedno u drugo jedan trenutak. Profinjena sofisticiranost od prošle noći? Nestala. Ovo je bila požuda, jasno ispisana na njegovu licu. Čista, besramna požuda. Theo obuzme val panike i ona se odmakne jedan korak. – Daisy – reče James oštro. – Daisy, ti se valjda mene ne bojiš? Nije mu strijela reći istinu. Naravno da se ona njega nije bojala. Ona se bojala sebe.


Zato je pobjegla u sigurnost svoje spavaće sobe.


28. POGLAVLJE je Thein život bio predivno organiziran. Znala je na kojoj je točno G odinama polici koja knjiga, u kojoj je ladici koja vrpca i točno gdje je koja oprava u njezinom ormaru. Okružila se ljepotom. Svaki predmet koji je posjedovala bio je barem vrlo lijep. James je nekada posjedovao to blistavo savršenstvo. Ali sada, ne uzevši u obzir ono nesvakidašnje odijelo koje je sinoć odjenuo, bio je više brutalan nego prelijep. Sva ona naprasita energija bila je još uvijek tu, ali njezin je višak pretvoren u fizičku snagu. Znala je sasvim neupitno da će on željeti nastaviti s neobuzdanim erotskim susretima koje su kratko dijelili. Ona to nikada više neće raditi s njim. Nikada. Međutim, osim pripadnika kraljevske obitelji, u Engleskoj nije bilo moćnijih ljudi od vojvoda. Ako je James bude želio zadržati, on će je zadržati. I pobrinut će se da završi u njegovu krevetu. Srce joj je ponovno počelo očajnički kucati u grlu i odjednom se osjećala kao da je u sobi vruće kao u pećnici. James će vjerojatno već večeras ući ravno u njezinu spavaću sobu i zahtijevati svoja bračna prava. Onako kako je ušao u kupaonicu. On je imao to pravo. Imao je to pravo po engleskim zakonima. Ustala je naglo i svukla jutarnju opravu preko glave, a nakon nje donju haljinu. Odjenut će za večeru jutenu vreću. Uvukla se u krevet samo u gaćicama i sklupčala se čvrsto u malu kuglu. Možda će se, kad malo odrijema, probuditi i shvatiti da se današnji dan uopće nije dogodio. Možda je to bio samo grozničavi san. Na kraju krajeva bajka je trebala završiti kad se ružno pače pretvorilo u labuda. Svi su znali da labudovi uvijek dobiju sve što požele. Prelijepi ljudi su uvijek dobivali sve. Zaspala je razmišljajući o ljepoti i sanjala da kruži plesnom dvoranom u naručju čovjeka koji je, sasvim doslovno, zračio. Zaškiljila je, pokušavajući otkriti svjetluca li mu koža uistinu. – Da – rekao joj je nježnim glasom. – Ja sam jedan od blagoslovljenih. Poznati stari osjećaj da je ona niže biće spustio se na nju poput pokrivača. Nije bilo važno kako se lijepo odijevala, ona nikada neće svjetlucati, za Boga miloga.


On ju je vrtio sve brže i brže... i ona se probudila otkrivši da joj jedna suza klizi niz obraz. Theo nikada nije znala lagati sebi. Ona se nije osjećala poput labuda. Osjećala se poput jedne od onih porculanskih pastirica koje je stari vojvoda tako prezirao. Osjećala se poput prazne vaze, beskorisne žene čiji je suprug sedam godina ignorirao njezino postojanje. Poput onih žena koje su bile toliko glupe da bi se udale za čovjeka koji je naslijedio sklonost kriminalu. Nakon prve suze uslijedila je druga, i zatim još jedna. Upravo je pokušala obuzdati jake jecaje kad je začula kako se vrata otvaraju. – Amélie – pozvala je, a glas joj je bio hrapav. – Molim te, donesi mi rupčić. Nije bilo svrhe skrivati suze od svoje sobarice. Amélie je znala sve o Theinom životu i uvijek će biti tako. Ostala je tako sklupčana čvrsto poput puha i kad je čula korake, ispružila je ruku. I doista, mekani rupčić joj se našao u ispruženim prstima. – Nekako sam prilično demoralizirana – rekla je, brišući posljednju suzu. Tako je silno plakala da joj je kosa kraj obraza bila mokra. Oči i grlo su je pekli. – Hoćeš li biti tako ljubazna i naručiti mi čaj, molim te? Ali umjesto Amélieinih mekih koraka koji su se udaljavali, krevet se zaljuljao kad je netko sjeo kraj nje. Netko tko je težio dobrih pedesetak kilograma više od Amélie. – Joj, sranje – šapnula je, zatvarajući oči. – Zar je to tvoja najgora psovka? – upita je James znatiželjno. – Znam ja i gore – rekla je kroz stisnute zube. – Ali njih čuvam za direktan razgovor. Hoćeš li, molim te, otići? Nastupio je trenutak tišine, činilo se da se on pravi da razmišlja o njezinoj molbi. – Neću. Trebala bi sjesti i suočiti se s njim. Ali osjećala se previše jadno, previše poraženo, previše je, zapravo, žalila samu sebe. Zato je povukla plahtu preko glave i još čvršće zatvorila oči. – Jesam li ti rekao što rade gusari nakon napornog dana? – Osim što tjeraju višak osoblja hodati po dasci? – odbrusi mu. – Nakon toga – reče, dovoljno pristojno. – Gusarski kapetan se nikada ne smije opustiti. Zato Griffin i ja nikada nismo slavi li s posadom. Theo je pokušavala tiho disati, ali odjednom je iznenadi jako štucanje. – Ja bih se okupao u toploj vodi. Zatim bih se omotao u pokrivač i otišao spavati. – Ustao je i uputio se u kupaonicu. Trenutak kasnije začula je zvuk crpke


i mlaza vode kako teče u kadu. Izgleda da su joj tuga i iscrpljenost sasvim usporile misli. Čak se činilo da ju je zvuk vode koja teče na trenutak uspavao. Ali sasvim se razbudila kad je osjetila ju je netko podigao s kreveta. Držala se za plahtu što je čvršće mogla, što je značilo da je plahta krenula s njom. – Stani – rekla je, nakašljavši se kad je čula da joj je glas tih poput šapta. – Spusti me dolje! – Samo trenutak. Iz svog položaja na Jamesovim rukama jasno je vidjela ožiljak koji mu je prerezao vrat. Zbog toga se osjećala čudno. Iskreno se nadala da je uspio ubiti gusara koji mu je to učinio. Ali onda ju je on postavio na noge i nadvio se nad nju, krupan i muževan. Zrak se igrao njezinom kožom i ona je odjednom shvatila da je plahta nestala i da je sada gola – na sebi je imala samo gaćice. Zvuk koji je izašao iz njezina grla bio je sličan glasanju paunova koji su šetali po vrtovima Buckinghamske palače. – Koga vraga sad radiš? Nagnula se i zgrabila plahtu prije nego što je James uspio odgovoriti. On je izgubio ravnotežu i naslonio se na zid. – Izlazi odavde! – zaurlala je, a glas joj je pukao. – Što ti radiš ovdje? Gdje mi je sobarica? Zašto me jednostavno ne ostaviš na miru? – Došao sam zamijeniti tvoju sobaricu – reče, uspravivši se. – Odlazi! – odbrusi mu Theo koja se sada osjećala malo bolje jer se pokrila. Oči su ju pekle i bile su natekle, a glas joj je bio hrapav. Cijelo ju je tijelo boljelo od strahovite iscrpljenosti kakvu nije osjećala otkad joj je majka umrla. Duboko udahne. – Moram te ponovno zamoliti da mi daš malo privatnosti. Shvaćam da nisi na to bio naviknut na brodu, ali ja sad moram biti sama. Pomislila je da u njegovu pogledu vidi blijedu sjenu starog Jamesa, njezina prijatelja iz djetinjstva. – Trebala bi ući u kadu – rekao joj je. – Osjećat ćeš se bolje. Vidim da si plakala. – Briljantan zaključak – reče ona ravnodušno. – Kad se ja kupam, kupam se sama. Zbogom. – Zašto su ti gaćice tako obične? – Molim? – Tvoje gaćice. Sjećam se da si nosila gaćice od francuske čipke, sa svilenim vrpcama. Jako sam puno vremena na brodu proveo razmišljajući o njima. Ona se namršti. – Moje su gaćice obične zato što me više ne zanimaju djetinjarije.


– Meni su se sviđale. – Toliko su ti se sviđale da si želio da ih ne nosim! – rečenica je izletjela iz njezinih usta potpuno nesvjesno. – To je bila samo erotska igra – reče James, sliježući ramenima. – Ta odjeća bila je neozbiljna – reče ona prilično hladno. I previše ju je podsjećala na ono jezivo popodne; otada je jedina tkanina koju je nosila pripijenu uz tijelo bila neukrašena, obična lanena tkanina. Ruka mu se trzne i ona ga pogleda iskosa. – Da se nisi usudio ponovno mi ugrabiti plahtu ili ću te koljenom udariti tamo gdje najviše boli. Bilo je nešto u njegovu izrazu lica... izgledao je kao da mu je žao nje. Je li on nju sažalijevao? Theo proguta slinu. Ovo je bio šećer na kraju ovog istinski predivnog dana. – Molim te, možeš li izaći iz kupaonice? Ako to ne želiš učiniti iz pristojnosti, onda molim te učini to zato što si me nekoć poštovao. Molim te? Oči su mu bile zatvorene pa nije mogla odgonetnuti što misli. Ali umjesto da izađe iz prostorije, sjeo je na sobaričin stolac u uglu. – Ne – reče. – Onda ja idem – reče Theo, okrećući se. – Hvala ti što si mi napunio kadu. On ustane i uhvati ju za zapešće prije no je uspjela napraviti jedan korak. – Što to radiš? – zgrozila se. Zatim ga pogleda u oči. – Ti... ti nisi nikada prisilo ženu, ili jesi, James? Jesi li? – Unatoč svom trudu, suze su joj ponovno navrle na oči. Iz prsiju mu se začuje zastrašujuće režanje. – Kako me možeš tako nešto pitati? – Zato što si ti gusar. Zato što ti... ti... – Glas joj je puknuo kad je ugledala pogled u njegovim očima. Nije bio toliko ljut koliko je bio povrijeđen. – Zar se bojiš da bih ja tebi tako nešto učinio? – Glas mu je bio sirov, s mračnim prizvukom. Theo proguta slinu. Oči su mu postale ranjivo plave poput neba prije oluje. – Naravno da ne. – Nije joj uspjelo izgovoriti tu rečenicu sasvim uvjerljivo. Najgore od svega je bilo to što nije bila sigurna da bi mu se oduprla. – Nikada nisam prisilio ženu – rekao je, a njegovo je režanje iznenada podsjetilo na čistu ljepotu njegova glasa. Prije. – Ali ti si ubijao ljude – rekla je, grizući usnu. – Samo kad je to bilo nužno. I nikada nisam ubio nevinog čovjeka; pod mojim zapovjedništvom, Mak 2 je napadao samo gusarske brodove koji su razvili crni barjak s mrtvačkom glavom, a isto je bilo i s Letećim makom otkad smo se Griffin i ja udružili.


– Nije bilo hodanja po dasci? – upitala je, prezirući se zbog nade koja joj se čula u glasu. – Ne. – Nije skidao pogled s njezinih očiju i iako se jako puno toga promijenilo u vezi s njim – njegovo je tijelo bilo drukčije, glas mu je bio uništen i lice mu je postalo zrelo – oči su mu bile jednake. Ponosne i iskrene. Iskrene? Zapljusne je još jedan val iscrpljenosti. James nije bio iskren. On ju je prijevarom uvukao u brak, lagao je dok je izgovarao bračne zavjete pred Bogom i ljudima. Ona se okrene na nogama koje su odjednom postale nesigurne i sruši se na stolac s kojega se on upravo digao. Zatim provjeri je li pristojno pokrivena plahtom, prekriži ruke na krilu i pogleda u svoje nožne prste. – Ovo neće uspjeti – reče mu. – Nikada. – Zašto neće? – zvučao je ohrabrujuće mirno. – Ja sam se promijenila. Nisam više laka. Volim da mi u životu vlada red. Želim da me u vlastitom kućanstvu cijene i poštuju. – Mahnula je rukom po zraku punom pare. – Hajdemo biti iskreni jedno s drugim. Ja sam te nekad voljela. Vjerovala sam da i ti mene voliš, iako me ti nisi dovoljno volio da se suprotstaviš svome ocu. Ipak, prije nego što te tvoj otac natjerao na to, ja nisam imala pojma da te volim – barem ne na onaj način. Sjećanje na njihove intimne trenutke naglo se pojavilo i ona se strese. – Što je? – upita on istoga časa. – Gledajući unatrag, ima nekih vrlo uznemirujućih čimbenika koji se tiču našeg odnosa, posebice našeg bračnog odnosa – reče ona, dodajući – bila sam vrlo ljuta na tebe, ali odustala sam od toga prije nekoliko godina. – Dok te ja nisam ponovno naljutio pojavivši se u Domu lordova. Ona ponovno pogleda u svoja stopala. – Ne smatram to izgovorom, ali bilo je teško to što sam bila poznata po tome da sam tako ružna da moj suprug nije mogao podnijeti živjeti u istoj državi sa mnom. Zato sam možda malo preosjetljiva na uvrede. – Ti nisi otkrila istinu o tome zašto sam ja otišao zato što bi tvoje objašnjenje ugrozilo mog oca i njegove financijske poslove – reče James polako. Sjeo je na rub keramičke kade. Ona nije odgovorila. – Zar su oni iskreno vjerovali da sam ja pobjegao iz zemlje zato što sam mislio da si ružna? – Zvučao je preneraženo, a to je bilo pohvalno. Nakon njezine majke, James je uvijek bio njezin najvjerniji pristaša.


– Trebalo mi je nekoliko godina da prestanem to slušati – nastavila je. – Ali kad sam postavila imanje na noge, otišla sam u Pariz, a kad sam se prošle godine vratila u London, na Cecilov sam bal došla s kapom od labuđeg perja. On se nije ni nasmiješio na to. – Bio je to moj uspjeh – inzistirala je, naslonivši se na zid. – Ti si prekrasna bez obzira na to što odjeneš – rekao je mirno. U njegovim očima nije bilo suosjećanja; kako on nikada nije prihvatio da je ona bila bilo što osim prelijepa, nije mogao smatrati njezin trijumf kao labuda nikakvim razlogom za slavlje. – Želim ti reći da kad si se ti iznenada pojavio u Domu lordova, to me jako uzrujalo jer sam bila preumorna za sve i stvarno se jesam razljutila. Shvaćam da si me pokušao naći ujutro, ali činjenica da ja nisam imala pojma da si ti živ do trenutka kad si se ondje predstavio, potvrdila je dojam da ti nisi mogao podnijeti živjeti s tako ružnom ženom. Ipak, nisam više ljuta zbog toga – dodala je, pokušavajući reći to veselim tonom, ali ne uspijevajući u tome niti najmanje. – To je apsurdno. – Lice mu je bilo sasvim bezizražajno. – Ja ću se preseliti u Francusku – rekla je odjednom se žureći. – Preselit ću se bilo kamo, James. Samo, molim te, pusti me da budem ono što jesam. Ne mogu se praviti da će se djevojka kojom si se oženio ikada vratiti. Ja ne smijem... ne mogu ići s tobom u krevet. – Unatoč sebi, u glasu joj se začuo tračak gađenja. Njegova se ramena isprave. Ubrzo reče: – Zato što me prezireš jer sam te napustio ili zato što sam se toliko promijenio? – Ja sam ti rekla da odeš. Vjerovao ili ne, odavno sam prihvatila krivnju za tu ishitrenu izjavu. – Nisam te imao namjeru uvrijediti pred cijelim Domom lordova. – To si mi i rekao i ja ti vjerujem – reče, uvjeravajući ga. – Pa zato mislim, zato se nadam da možemo biti iskreni jedno prema drugom, kao što smo nekada bili prijatelji, iz poštovanja prema našoj nekadašnjoj privrženosti. On nešto promrmlja. – Oprosti, rekao si nešto? – To je bila ljubav, a ne privrženost – reče, podižući pogled. – Naravno – reče ona neobavezno. – Shvatila sam s vremenom da je naš brak bio vrlo sličan Romeu i Juliji po svom kratkom intenzitetu. Smatram da je dobro što ga nikada nismo imali priliku staviti na kušnju života. Naša je ljubav bila previše strastvena, poput ljetne oluje koja vrlo brzo prođe.


– Ne slažem se. Mislim da bismo mi dosad već imali djecu – rekao je smireno. – A ljubav bi nam postala dublja. Ja bih ti jednom na kraju priznao zašto sam se oženio tobom, a ti bi mi oprostila jer je to ono što rade zaljubljeni ljudi. U očima mu se vidjela neka žestoka iskra od koje su Theo krenuli trnci niz kralježnicu. – Možda bi stvarno bilo tako. Ali ja želim reći da se mi sada ne možemo pretvarati da se ti osjećaji mogu ponovno probuditi. To je nemoguće. I iskreno mislim da će nam sud odobriti razvod braka, iako se to rijetko događa. Oni to ipak učine u izvanrednim okolnostima. – A ovdje bi izvanredna okolnost bila moja gusarska karijera. Njezin je ton glasa zvučao kao da se malo ispričava. – Čak iako nikad nisi nikog natjerao da hoda po dasci. – Ili silovao neku ženu. – Da, čak ni to. Ali vidiš, dovoljno je da oni misle da je to bilo tako. Shvatila je da je nije briga za to što se on uspijeva suzdržati. Mislila je da bi možda bilo bolje kad bi izgubio živce i počeo urlati. Sada je i zrak oko njegove glave treperio od zapaljivosti, a on ipak nije čak ni malo podigao glas. – Ti želiš da se ja pretvaram da sam silovatelj i ubojica tako da bi nam brak mogao biti razvrgnut. – Ovu je rečenicu izgovorio bez ijedne emocije. – Ne! – A ona je ovu rečenicu izgovorila napola vičući. On nije odgovorio. – Naravno da ne želim da itko pomisli da si ti... da si ti to što govoriš. Doista mi je iskreno laknulo što nisi. Mislim da sama činjenica da si ti... ovaj, ti izgledaš toliko drugačije nego nekada, James. Ti si tako krupan. I tetoviran si. I tvoj glas... – Njezin se glas izgubio dok je besciljno gestikulirala. – Mi ne pripadamo zajedno. – Zašto ne? Ona se zamalo nasmije. – Ja bih se kladila da sam ja najorganiziranija žena u cijelom Londonu. To je razlog što sam uspjela postaviti imanje na noge i izgraditi keramički i tkalački koncern. Ne – ispravila se – ja radim popise unutar popisa. Život je toliko ugodniji i učinkovitiji kad je sve na svom mjestu. – Ne razumijem zašto tvoja vještina u vođenju imanja isključuje brak sa mnom. To nije bilo rečeno agresivno, pa se potrudila objasniti mu. – Ja se jako često kupam i volim se kupati u vodi točno određene temperature. Postavila sam crpku u kupaonicu tako da sluge ne bi morale tegliti vodu po stubama; na ovaj način dolazi ravno iz kotla u praonici. U moje se kupke stavlja tri kapi ulja od


jaglaca. Ne bilo kojeg ulja, već određene vrste koja se za mene osobno radi na imanju u Staffordshireu. James nije djelovao impresionirano. – Život je lakši, puno lakši – reče mu Theo – ako eliminiraš nedoumice oko kojih ljudi razbijaju glavu. U moje se kupke zimi dodaje miris bazge, a prvog travnja prelazim na miris jaglaca. – Ti si kruta poput ograde – izjavi James. To nije bilo prvi put da joj je netko rekao tako nešto. – Vjerujem da jesam – rekla je, kimajući. – Ali ja se radije nazivam logičnom osobom. Ja točno znam što ću odjenuti za koju priliku. Ne posjedujem više haljina nego što ih trebam i odijevam ih točno jednaki broj puta prije no što ih poklonim svojoj sobarici. Tako nikada ne moram brinuti da će se dogoditi da odjenem haljinu koja je izašla iz mode ili na kojoj se vide tragovi iznošenosti. On lagano nagne glavu, a ona osjeti kako ju je probola tuga zbog mladog Jamesa iz njezinih sjećanja. To je bila jedna od njegovih navika još od djetinjstva. – Je li tolika krutost potrebna? – Ona nikome ne nanosi zlo. Moje kućanstvo radi kao urica. Ja sam zadovoljna i sretna. Moji djelatnici točno znaju što očekujem od njih, a zauzvrat, ja od njih ne tražim nemoguće. Još uvijek nije izgledalo kao da ga je pridobila. – Moj mi sustav omogućuje da budem produktivnija od većine žena, a naravno i muškaraca – istakla je. – Općenito govoreći, od plemkinja se ne očekuje puno više od osnovnog vođenja kućanstva. – Ispričavam se što sam ti ostavio na teret obvezu vođenja cijelog imanja – rekao je James tiho. Theo se nasmiješi, brzo i slatko, i odjednom je njegova Daisy opet bila ovdje, barem na trenutak. Iznenada mu se zavrti u glavi, kao da se cijeli svijet malo nagnuo na stranu. – Meni je bilo drago voditi imanje – priznala je pomalo plaho. – Majka mi je rekla prije svoje smrti da nemam pravo cviliti zbog kraja svog braka i imala je pravo. Ja sam uživala naređivati ljudima. Vjerojatno nikada ne bih bila dobra supruga, ali bila bih jako dobar vojvoda. James razmisli o ovome jedan trenutak. Istina je bila da je u svakom vojvodstvu bilo mjesta samo za jednog vojvodu. – Jako mi je žao zbog smrti tvoje majke – reče nešto kasnije. – Kad se to dogodilo? Theino se lice smrači i ona ponovno pogleda u svoja stopala. – Prije nekoliko godina. Još uvijek mi nedostaje.


– Meni nedostaje moj otac. – Rekao je to neobavezno, ali se nije mogao natjerati da je pogleda pa je umočio prste u vodu. Ohladila se pa je ponovno pustio vodu da teče. – Jako mi je žao što je umro – reče Theo. – Bio je prilično zbunjen nakon što su ga doveli kući poslije srčanog udara, ali činilo se da ga ne boli. Jednostavno je otišao tijekom noći. James glasno proguta slinu. Od vode mu je para dolazila na lice. Osjetio je kako mu se skuplja na trepavicama. – Da. Jedna od mojih mnogih pogrešaka. Volio bih da sam bio kraj njega. Ona na ovo nije mogla reći ništa. – I volio bih da sam izbjegao još jednu pogrešku i ostao u braku s tobom – izjavio je. Prestao je crpsti vodu, još uvijek ne gledajući u nju. Uzrujalo ga je što mu glas više nije miran kako je mogao biti. Nije mu odgovorila pa ju je pogledao i vidio sažaljenje u njezinim očima. Uspravio se i obrisao kapi vode koje su mu se prilijepile za kožu. – Ti si moja prijateljica – reče, ustajući i krećući prema dijelu prostorije koji je bio najudaljeniji od nje. – Ja bih rado bio oženjen prijateljicom. Ti si poznavala moga oca, znala si njegove loše i dobre strane. Želio bih da mogu biti iskren sa svojom ženom, želio bih je uvjeriti da je moguće voljeti nekoga i mrziti ga istovremeno. Iako je on mrtav. Ona se nasmije. – James, ti si se promijenio otkad si otišao. – Nema se što puno raditi na brodu osim čitati i razmišljati. Običavao sam čitati filozofiju. – Ali ti si bio gusar! Gusari ne čitaju filozofska djela. I mislila sam da mrziš čitanje. – Mi nismo bili gusari. Mi smo bili pirati koji su napadali gusare. Puno smo vremena provodili vrebajući na plovnim putovima, praveći se da smo nevini trgovački brodovi pod zastavom kraljevstva Sicilije, čekajući da gomila koljača razvije zastavu s mrtvačkom glavom. Većinu vremena na moru je prilično dosadno, ja sam se odlučio zabaviti čitanjem. – Ali ti si uvijek mrzio kad ti je bilo dosadno – reče ona. Izgledala je malo bolje. Oči joj nisu bile toliko crvene kao ranije, a usta su joj se oblikovala u mali smiješak. Nije joj se baš svidjelo to što ju je poljubio u blagovaonici. Taj poljubac koji je njega ushitio, nju je izgleda uspaničio. – Naučio sam se kontrolirati – reče. – Kad si na brodu, možeš skočiti s ograde i plivati oko broda ako se osjećaš nemirno. Ta vrsta tjelovježbe mi je bila jako korisna.


Pogled joj je skrenuo na njegova prsa i ona kimne. – To vidim. – Nisam baš tako krupan – rekao je, tonom kao da se brani. – Nisam to željela reći. Mislim da se mi tu razilazimo, James. I ja bih željela biti prijateljica sa svojim suprugom. Ali ja te predobro poznajem. Ti zapravo ne želiš biti samo prijatelj sa svojom suprugom. Ti želiš više. – Ja želim djecu. Ona kimne. – Da, ali i više od toga. – Sjedila je tako mirno kao da je izrezbarena iz drveta. – Ti želiš svu onu toplinu i strast, a ja to ne mogu. – Zašto ne? – Ovo je izrekao nesvjesno, pa duboko udahne. – Shvaćam da mi se izgled promijenio, ali mogla bi se naviknuti na to. Ili je problem to što sam bio nevjeran? – Ne. – Ona krene preslagivati svoju plahtu što ga je razveselilo jer je time ipak pokazivala nekakvu reakciju na ono što je on rekao. – Ne zato što sam bio nevjeran ili ne zbog moje zastrašujuće pojave? I glasa – dodao je, prisjećajući se kako je voljela da joj se pjeva. Kad bi joj sada pjevao, vjerojatno bi od toga imala noćne more. – Niti jedno od toga, zapravo, niti jedno od te tri stvari. Ti si onaj isti James kao što si uvijek bio, vidim to sada. On osjeti kako mu se ugao usta podiže. Mnogo mu je žena govorilo da je prelijep; ali draže mu je bilo čuti da je onaj isti James. – Ako je tako, zašto ne želiš sa mnom u krevet? Ona malo zadrhti, a on užasnut shvati da joj se u pogledu vidjelo iskreno gnušanje. Ili možda čak i gađenje? – Ne mogu ja to ponovno. Moji su osjećaju djelomično posljedica šoka zbog onoga što se dogodilo s tvojim ocem. Ali shvatila bih ja to i da se ono nije dogodilo – rekla je još uvjerljivije. – Što bi ti to shvatila? – Da ja jednostavno nisam takva osoba. Sve ono što si ti tražio od mene – da ne nosim gaćice ispod haljine, da raspustim kosu kad sam kod kuće, iako bi to sluge zasigurno uočile – sve su mi te stvari odbojne. – Bila je sad posve iskrena. To joj je vidio u očima. – Ne mogu zamisliti što mi je bilo kad sam pristala na nešto tako neukusno. Iako ne želim da pomisliš da ja sad tu kritiziram tebe i tvoje potrebe. Stvarno to ne radim. – Zvučala je izuzetno ozbiljno. – To jednostavno nije za mene.


On se nakašlje. Šokiralo ga je otkriće da ti život nameće razne vrste osjećaja krivnje, neke koje ti prohodu srce, a neke koji uspiju izblijedjeli. Činjenica da je bio odgovoran za to što je ubio Daisyin užitak u intimnim susretima, radost s kojom je prihvaćala njegov dodir i nalazila zadovoljstvo u njihovom krevetu... taj osjećaj krivnje nije izblijedio onako kako je izblijedio osjećaj krivnje zbog smrti njegova oca. S druge strane, on više nije bio devetnaestogodišnjak, iznuren vlastitom krivnjom. Može se on potruditi da ona promijeni mišljenje. Čak i ako mu za to bude trebalo pedeset godina. Ništa se više ne može učiniti u vezi s njegovim ocem, ali mogao bi pokušati ispraviti ovo. – Mislim da si u krivu – rekao je nježnim glasom. – Znam kakva sam – reče Theo, s uvjerenjem osobe koja se godinama morala oslanjati isključivo na samu sebe. – Nas smo dvoje u tom pogledu oduvijek bili različiti. – Ja se ugodno osjećam u svom tijelu – reče on. – Uvijek je bilo tako. – Lice joj je bilo napeto i preoštro, ali na trenutak je ponovno ugledao onu jamicu na njezinom desnom obrazu. Uvijek je imala samo jednu jamicu, kao da bi imati dvije bilo previše ekstravagantno. – Da su ti tvoji tutori samo dali da malo protrčiš oko konjušnica poput konja kojeg treba ukrotiti, između lekcija grčkog, bio bi sretniji đak. – Puno sam se tukao u Etonu i to mi je pomoglo. Ponovno ona jamica. – Gusarstvo je, pretpostavljam, bilo samo produžetak tučnjava u školskom dvorištu. – Gusarstvo je bilo posljedica nepromišljenosti koju sam naslijedio od oca. Ona kimne. – To ima smisla. – Nažalost, opasnost nije uzbudljiva kako se čini. Naučio sam da vježbanje uma može biti jednako zanimljivo kao vježbanje tijela. Ona kimne. Svoje je sljedeće riječi birao vrlo pažljivo. – Čini mi se da si ti odgovorila na nesretni kraj našeg braka zahirivši u potpuno drugom smjeru. Ja sam se bacio na opasnost, a ti si se okružila čistunstvom. – Čistunstvo nije baš lijep izraz, ali shvaćam što želiš reći. Ja sam sasvim sretna s tim što se ne moram ponižavati na intimnoj razini – objasnila je, ponovno s prizvukom potpune uvjerenosti u ono što govori. – James, to je razlog zašto bismo trebali razvrgnuti brak. Ja znam da ti želiš ženu koja će ti se podati. I ponovno naglašavam da to ne znači da te kritiziram. Ja nikada neću biti takva žena, ja ne mogu biti takva žena. Nadam se da niti jedno od nas ne želi da onaj drugi bude u odnosu koji ga čini trajno nesretnim.


– Ne. – Međutim našao se u stisku jedne od najžešćih emocija u svom životu: on je želio Daisy natrag. Ne Theo – ili bolje rečeno, zato što se divio Theo, želio je dijelove Theo. Ali nije želio biti odgovoran za to što je uništio Daisyinu radost. To nije mogao podnijeti. I još, ona mu je bila potrebna. Bez nje, mogao je slobodno sam sebe natjerati hodati po dasci. Što ne znači da je ikada nekome to učinio. On sam bi bio prva osoba koju bi na to natjerao. Ona mu se nasmiješi ne znajući o čemu on razmišlja. – Naći ćeš ženu koja voli takvu vrstu intimne igre. A ja ću naći čovjeka koji više odgovara mom temperamentu. Ili neću. – Slegne ramenima. – Željela bih imati djecu, ali sasvim mi je dobro i ovako. Iz onoga što je vidio dosad, Daisy je vjerojatno bila najusamljenija osoba koju je posljednjih godina vidio. Nakon što je napustio Englesku, Griffin je postao njegova desna ruka, njegov vjerni pratitelj, njegov brat po krvi. Ali Daisy je ostala sama. Bude li se složio s njezinim glupim planom – što ne znači da hoće, zato što je na sam spomen poželio udariti šakom u zid – ona će se udati za Geoffreyja Trevelyana ili nekog njemu sličnog. Trevelyan je bio sasvim nezainteresiran za bilo što senzualno. Ako bi oni ikada imali djece, to bi bilo pravo čudo. Ali bila je jedna stvar u koju je bio sasvim siguran, a to je bilo to da će radije umrijeti nego dopustiti da Daisy vodi ljubav s bilo kim osim s njim. Ikada. – Zar nešto nije u redu? – Ja se ne želim oženiti onakvom ženom o kakvoj ti govoriš – rekao je sasvim otvoreno. – A ti možda misliš da se želiš udati za Trevelyana, ali kažem ti da bi ti spavanje s njim bilo nevjerojatno neukusno. Čak i gore nego što ti se sada čini pomisao da spavaš sa mnom. – Možda – reče ona. – Ali, iako moram naglasiti da nikada nisam ni spomenula Geoffreyja kao mogućeg supruga, on bi razumio moju nevoljkost prepuštanju onoj vrsti grozničavih zagrljaja koje ti preferiraš. Pretpostavljam – reče pažljivo – da bi Geoffrey smatrao bračni čin jednako upitnim kao i ja. – ‘Bračni čin’? Ona je ignorirala njegovu glasnu upadicu. – Geoffrey i ja smo oboje odrasle osobe. Koliko god mi to bilo neukusno, ja bih se upustila u tjelesni čin onoliko koliko je to potrebno za razmnožavanje. Zapravo, čini mi se da smo Geoffrey i ja u tom pogledu slični. Nije stvar u tome da se meni toliko ne sviđa ono što se događa u krevetu koliko mislim da sam nesposobna odgovoriti na tvoje žudnje. Ne mogu ostati u braku s tobom, Jamese. Mislim da bi me to rastrgalo.


James je grozničavo razmišljao onako kako je razmišljao u žaru najžešćih bitaka na brodu. Ništa od onoga što je pročitao na brodu, od Machiavellija, od umijeća ratovanja, do filozofije antičke Grčke, nije mu pomagalo u ovom najključnijem trenutku čitava njegova života. Mogao je sada urlati od straha i bijesa, ali umjesto toga, zatvorio je oči, ignorirajući Theo na trenutak. Pokušao se probiti kroz zamke srama, krivnje, bijesa i – da – ljubavi koja ih je vezala jedno uz drugo. To je bio razlog zašto je o svome ocu mogao razgovarati samo s Daisy. To je bio razlog zašto je samo njoj mogao izraziti koliko se mrzi i koliko žali, i osjećati da je pročišćen i da mu je oprošteno kad bi samo na trenutak vidio njezinu jamicu. Oni su bili zauvijek vezani, a vjerojatno je to sve započelo onog ljeta kad je oslijepio i kad je ona zamijenila njegove oči. Nije mogao zamisliti kako je mogao preživjeti bez nje sedam godina. Ona je bila kao sunčeva svjetlost. Kao hrana i piće. Krenuo je prema njoj, a svaki djelić njegova tijela bio je usredotočen na nju. Ona je bila njegova. Ona je bila sve što je on želio, sve što bi ikada mogao poželjeti, iako je na neko vrijeme zaboravio na tu istinu. – James – reče ona, s laganim upozorenjem u glasu. On je obgrli oko vitka struka i povuče je u stojeći položaj, pažljivo da ne bi pomaknuo plahtu u koju se omotala. – Želim te – reče. Po prvi put, njegov promijenjeni glas zvučao je baš kako treba. On bi trebao režati na suprugu koja ga nije željela, koja je mislila da nikada više ne želi s njim u krevet. Zvuk je bio odgovarajući. Nije želio da izgovori još onih riječi koje su je zarobljavale onako kako bi je zarobile željezne rešetke, pa je sagnuo glavu do njezinih usana. Bile su one bujne i slatke baš kao što se sjećao – a sjećao ih se, čak i nakon toliko godina. Nikad nije zaboravio njihov prvi poljubac. Zamalo je izgubio glavu, ali se ipak pribrao. Mora učiniti da se ona s njim osjeća ugodno, zapravo, morao se ponašati poput kastriranog muškarca kakvog je ona mislila da želi. Griffin bi pomislio da je to najgluplja zamisao koju je ikad čuo. Ali Griffin nije bio žena koja je prije sedam godina iskusila točno dva dana bračnog života. Griffin nije bio njegova preslatka, pribrana, kruta Daisy. Ona ga odgurne, a on se odmah odmakne, sjetivši se da se treba nasmiješiti.


29. POGLAVLJE

M

oram ti reći nešto što ne razumiješ – reče James.

Theo se trzne uvidjevši izraz na njegovu licu. Omota plahtu još čvršće oko grudi. – Ono što ja ne shvaćam jest zašto se Amélie, moja sobarica, nije pojavila. Pozvala sam je odavno. – Rekao sam joj da ide kući; majci joj je rođendan. – Ali... – rekla je i stala. Nije znala je li stvarno rođendan Amélieine majke, ali da je to stvarno bilo važno, Amélie bi sama tražila slobodan dan. Theo se ponosila što nikada nije bila nerazumna kad bi je god netko od osoblja zatražio uslugu zbog nečega što se ticalo njihova privatnog života. – Mislim da ti nije željela poremetiti rutinu. – Ne bi mi ništa poremetila – objasni ona. – Kad Amélie uzme pola dana odmora, Mary mi pomaže. Ona je odlično obučena. – I Mary sam poslao kući također. Theo se namršti na njega. – Jedna je od njih dvije uvijek sa mnom. Moje oprave nisu poput odijela gospode. Obično se ne gnjavim s korzetima, ali da sam slučajno odjenula korzet ispod jutarnje haljine, još uvijek bih bila u njemu. – Ti ne trebaš nositi korzet – primijeti James, gledajući je s iskrenim divljenjem. – Da, dobro – reče mu. – Ne mogu očekivati da ti to razumiješ. Idem samo po jednu od ostalih sluškinja. On odmahne glavom. – Nisi valjda! – Ona se baci natrag na stolac. – Mislio sam da je savršen trenutak da malo počastim osobne. Želim da me vole, znaš. A i neugodno im je boraviti u kući pod opsadom. – Voljet će oni tebe dok god im budeš davao plaću. Nisi valjda rekao svima da odu kući? – Svima osim Maydropu i njegovim lakajima koji čuvaju kuću. – Jesi li ti lud? Tko će nam poslužiti hranu? Tko će nam... Ona se žustro okrene oko sebe. On joj se nasmiješi. – Maydrop je organizirao da osoblje napusti kuću u nekoliko kočija i zbuni novinare i tračere.


– Kako ćemo se sutra odjenuti za posjete? – zahtijevala je znati. – Ne misliš valjda da ću sići u salon u ovakvom rasulu? – Sve posjete koje bismo mogli imati bile bi od ljudi koji žude izbliza vidjeti moju tetovažu. Ja ne primam posjete, a ne primaš ni ti. Zapravo, rekao sam Maydropu da skine zvekir. Nadam se da će to što je osoblje otišlo i to što nema zvekira zbuniti horde i da će oni zaključiti da smo im nekako uspjeli umaknuti i pobjeći na selo. Zaboravila je kako je visoko društvo strasno željelo izbliza pogledati gusara vojvodu. A što je bilo baš čudno, on je njoj izgledao sve više kao stari James. – Pa, možda je bolje da ostanemo ovdje – reče ona nevoljko. Sljedećih dan ili dva bit će naporno, ali i to je bolje nego glumiti domaćine gomili znatiželjnika. – Imao si pravo – reče, pohvalivši ono što treba pohvaliti. – Bila bi tu strahovita gužva kad bismo počeli primati posjetitelje. – Da. – Naslanjao se na zid onako kako to pravi gospodin nikada ne bi, djelujući da ga ova situacija pomalo zabavlja. – Oprosti mi, molim te – reče Theo, mijenjajući temu – željela bih sada malo privatnosti jer se želim okupati. – S obzirom na to da smo praktički sami u kući – odgovorio je – želio bih razjasniti jednu pogrešku koju činiš. Ti misliš da sam ja isti onaj mladi čovjek s kojim si vodila ljubav prije sedam godina, s istim potrebama i željama koje sam onda imao. Ona krene nešto reći, ali on podigne ruku. – Tada, godine 1809., vodili smo ljubav zato što smo bili zaljubljeni. Theo kimne. Sva ta para vlažila joj je kosu i od toga su joj pramenovi padali preko očiju. Sjetila se kako je on volio njezine kovrče, i brzo ih začešlja s čela. – U međuvremenu, ti si se promijenila – reče James. – Očito – reče ona, odgurnuvši sliku sebe kako se nadvija nad njega poput bludnice, izazivajući ga svojom kosom. Mora da je bila sasvim izgubila razum. – Ono što ti ja pokušavam reći je to da ti ne dopuštaš mogućnost da sam se i ja promijenio. Uvjeravam te da jesam. Ja više nisam mladi dečko. – Nemaš ni trideset godina. – S godinama dolazi i sposobnost samokontrole. – Smiješak mu je bio pomalo samodopadan, ali je pomislila da ne bi bilo pristojno to sad spominjati. – Danas sam se nekoliko puta naljutio, ali nisam izgubio živce. – To sam primijetila. To je izvanredan uspjeh, s obzirom na tvoje obiteljsko nasljeđe – složila se.


– U svakom dobru ima i nešto zlo. – Uzdahnuo je. Da ga nije poznavala, pomislila bi da je melodramatičan. Ali u Jamesu ništa nije bilo melodramatično. Pozadina ju je počela boljeti od sjedenja na tvrdom stolcu, pa ustane. Amélie je često tamo sjedila i šila dok je čekala da se Theo okupa. Taj stolac bi bio puno udobniji kad bi mu sjedalo bilo tapecirano. Zabilježila si je to u glavi. – Praktički ćemo živjeti poput divljaka sljedećih nekoliko dana – reče, mijenjajući temu – ali nova iskustva uvijek treba isprobati. James prasne u smijeh, i prije nego što ga je uspjela spriječiti, priđe joj s drugog kraja prostorije, stavi ruku ispod njezinih koljena i podigne je u naručje, privivši je uz svoja prsa. – Stvarno moraš prestati s tim! – zavapila je. Ali on je gurao nogom vrata njezine spavaće sobe da ih otvori. Bilo je jako čudno biti u njegovom naručju. Ona to stvarno ranije nije primijetila, ali njegove su nadlaktice bile izuzetno mišićave. Ilije možda primijetila. – Daisy – reče on, a glas mu je uspijevao biti istovremeno ozbiljan i zvučati kao da se dobro zabavlja. – Zar ti stvarno misliš da ćemo živjeti kao divljaci, u ovoj raskoši tvoje spavaće sobe, da ne spominjem ostatak kuće? Naravno da je njezina soba bila izuzetno luksuzno uređena. Draperije od venecijanske svile davale su posebno elegantnu notu. – Nemamo slugu – reče, ističući očitu činjenicu. – Život bez služinčadi je strašno neudoban. James, molim te, spusti me dolje. – Ne još – reče on. – Volim te nositi. – A zatim je učinio najčudniju stvar; sagnuo je glavu i poljubio je u nos. Taj je poljubac bio nježan poput dodira leptira i jednako tako kratak. A ipak je ona osjećala kao da ju je munja ošinula kroz cijelo tijelo. U ovome je trenutku vidjela dvojicu: njegovanog mladog supruga otprije sedam godina i ogromnog gusara iz sadašnjosti. U svakom je trenutku očekivala da će on dobiti onaj gladni pogled u očima. Sada se stvarno počela otimati. – Spusti me dolje! I on je spusti. – Evo što ti pokušavam reći – rekao je vrlo brzo, da ga ona ne prekine. – Ja nisam više mlad kao onda, Daisy. Nemam više istu nekontroliranu želju. Da, ja bih želio voditi ljubav sa svojom ženom. Ja bih želio imati djecu. Ali želiš li ti znati s koliko je točno žena vodio ljubav Jack Hawk? Ona se namršti na njega. – Ne. Tri – reče. I bilo je puno mjeseci, nekad bi čak prošlo i osam mjeseci prije nego što sam vidio ijednu od svojih priležnica. I to je ono što su one bile: nisu mi


bile ljubavnice već priležnice. U posljednjih godinu dana nisam spavao ni s jednom. Zapravo – reče zamislivši se – prošlo je već šesnaest mjeseci. Griffin i ja smo otišli u Kinu, a na putu za Indiju su nas napali. Trebalo je nekoliko mjeseci za oporavak od rane na grlu. Theo pogleda njegov ožiljak i zadrhti. – Daisy, jesi li čula što sam rekao? – Da ti nisi ženskar kakvim te opisao onaj Bow Street Runner – reče ona poslušno. – Zajedno s kontrolom bijesa dolazi i kontrola žudnje. To ne ide jedno bez drugog. – Zašto ne? On slegne ramenima. – Želim ti objasniti da nemam posebnu želju za grozničavim vođenjem ljubavi poput onog kad smo se tek vjenčali. Sigurno ne želim voditi ljubav s tobom u salonu, a zasigurno ni bilo gdje osim u potpunoj privatnosti, pod pokrivačima na udobnom krevetu. – Meni ni najmanje nije stalo do vođenja ljubavi – reče ona, škiljeći na njega pokušavajući procijeniti govori li on stvarno istinu. – Kao što sam rekao, ja stvarno želim djecu. I želim tebe kraj sebe, Daisy. Ja svoje apetite mogu potpuno kontrolirati, i ako se možda pitaš, ja ti nikada više neću biti nevjeran. Nikada neću imati ljubavnicu. Iako to nikako nije željela, mala baklja nade zapali Theino srce. Bilo bi tako lijepo kad bi joj se James vratio ako ne bi trebala brinuti o tim aktivnostima koje se odvijaju u spavaćoj sobi. Ali nije mu sasvim povjerovala. – Sigurna sam ranije da sam nešto vidjela na tvom licu. – Kada? – Glas mu je zvučao pospano, mirno i on se činio potpuno opuštenim. Možda je bila u krivu. Možda je ono što je on zapravo mislio bilo to da više voli bujna, obla tijela poput tijela onih njegovih ljubavnica. Znat će se kontrolirati kad bude s njom zato što se naviknuo na onako prelijepe žene. Ona se ugrize za usnicu. – Mogu ti to dokazati – reče. – Možeš? – Ti se okupaj, a ja ću glumiti tvoju sluškinju. – Ne!


– Zašto ne? Theo, ti znaš da te ja nikada ne bih prisilio na bilo što. To moraš znati. – Pogleda je u oči. – Možda sam se oženio tobom pod lažnim izgovorom, ali nikada ti nisam rekao ništa što nisam iskreno mislio. Kad smo vodili ljubav, govorio sam ti sve što sam mislio. – Pretpostavljam da je to istina. – Ja sam ti pjevao. Theo prasne u smijeh. Užas u njegovom glasu zvučao je tako poput Jamesa. Ako stvarno ne bi želio obnoviti sve one erotske gluposti, onda bi ona voljela ostati s njim u braku, bez obzira na tetovaže i sve to. – Hoćeš li ponovno pustiti kosu da naraste? On se namršti. – Ako ti to želiš. Ali nema pjevanja. Ne mogu više pjevati. – To čujem. – Nju je to ražalostilo, ali on cerekao, pa joj se činilo da je ona jedina koju je za to briga. – Želio bih imati djecu s tobom – ponovio je, a ponovno mu je u pogledu vidjela da je iskren. – Bez obzira na to što si postala kruta poput drvene ograde, ti si još uvijek moja najbliža prijateljica i osoba kojoj se najviše divim. I tko zna? Možda ćeš se naučiti opustiti. – Ne, neću – reče ona. – Shvatit ćeš to ako budeš živio sa mnom neko vrijeme. Ja dugo razmišljam o tome kako nešto napraviti, jer tako ne moram o tom određenom problemu ponovno razmišljati. On ponovno slegne ramenima. – Vjerujem ti na riječ. – Svukao je kaput. – Koga vraga sada radiš? – Ako sam gol, lako možeš vidjeti govorim li istinu ili ne – rekao je, zvučeći razumno, ali ludo. – Ne možeš tek tako svući odjeću... O, moj Bože. Je li to još jedan ožiljak? – Prišla mu je korak bliže. Taj se ožiljak protezao od njegova desnog ramena preko trbuha. Bio je bijel i napet na koži boje tamnog meda. – Bajuneta – reče James vedro. Sagnuo se da skine čizme i odjednom je pred njom bilo izloženo jedno rame koje je vodilo prema snažnim muškim leđima. Njegovo je tijelo bilo poput moćnog stroja. Mišići su se glatko pomicali pod njegovom kožom tako da su nju počeli svrbjeti prsti od želje da ga dotakne. – Tu je još jedan! – zavapi ona, ugledavši bijelu crtu oko polovice njegova struka. – Udarac sabljom – reče James, bacajući drugu čizmu, a zatim čarape. – Suvenir od jednog glupog Francuza kojem se prohtjelo izazvati me na dvoboj. Upucao sam ga.


– Koliko si puta zamalo poginuo? – upita Theo, začuvši slabost u svom glasu. – Samo jednom – reče on veselo. Stavio je ruke na hlače. – Čekaj – reče ona, ali nekako joj je glas ispao tih, poput izdisaja, umjesto da bude odlučan, i on je skinuo hlače i gaće bez oklijevanja. I, eto ga. Bio je veći – posvuda. Sigurno nije bio tako velik prije sedam godina. Nije. Ona odmakne pogled. – Mislila sam da možeš kontrolirati požudu – reče, optužujući ga. Sam pogled na njega natjerao ju je u položaj pripravan na uzmak u drugu prostoriju. U vratima knjižnice bio je ključ. Tamo... Ali njegov pogled je još uvijek bio miran, ravnodušan. – Mogu. – A zašto onda? – Kimnula je oštro prema njegovim preponama. – Aha, misliš na ovo? – On se bezbrižno potapša. – Zar ga se ne sjećaš? – Sjećam se. I to bi trebalo biti... trebalo bi biti spušteno. – Spušteno? – On podigne obrvu. – Zar se ti sjećaš da je ikada bio spušten? Theo se namršti na njega. – Vjerojatno ne. Ali sigurna sam da bi to trebalo biti spušteno. – Moj ne bi – reče on i ponovno se potapša. – Moj je stalno uspravan. – Već se okrenuo od nje i uputio se prema kupaonici. Zurila je za njim, sasvim zbunjena. Njegovi guzovi bili su jednake boje tamnog meda kao i ruke. Kako je to bilo moguće? Dobro se sjećala da mu je stražnjica bila biserno bijela. A sada je bila izraženija i drukčije boje. Kao da je boravio na suncu bez odjeće. Znatiželja ju je natjerala da ga slijedi. James je pumpao vruću vodu u kadu već treći put i isprobavao je prstom. – Što si ono rekla, kakvu vodu voliš? – Ne prevruću – reče ona oprezno. Stvarno, njegovo je tijelo bilo tako čudno. Svaka od tih rana ga je mogla ubiti da se inficirala. – Je li ti se koja rana inficirala? – Nekoliko njih – reče on, ne okrećući se. Trnci užasa krenu joj niz leđa. Znala je ona što znači dobiti infekciju. Izgubila je jednu od pralja kad si je djevojka porezala prst. Jedan od radnika u tvornici keramike umro je nakon što se slučajno opekao. – Mogao si umrijeti – izjavila je. A zatim, zato što je željela privući njegovu pozornost i natjerati ga da shvati, prišla mu je i stala kraj njega. Ona je bila visoka žena, ali kraj Jamesa, osjećala se sitnom. Skoro krhkom, a to je bilo smiješno jer je nitko nikada ne bi nazvao krhkom i sitnom.


On se uspravi i nasmiješi joj se. Od njegova se smiješka mak ispod oka malo pomaknuo, kao da je to bio pravi cvijet koji je dotakao lagani vjetar. – Vjerojatno sam mogao, ali nisam. Izgleda da imam volovsku građu. Kakva ti je voda? Ona se nagne i namoči prst. Voda je bila savršena. – Smijem li uzeti vašu plahtu, Vaša milosti? Ona ponovno pogleda, sumnjičavo, njegov alat. Bio je sasvim uspravan, kao i obično, ako mu se moglo vjerovati. A kad je ponovno pogledala u njegovo lice, on je u nju gledao posve smireno, s izrazom lica iz kojeg se moglo protumačiti da mu je dosadno. – U redu – promumlja ona. Bilo je općepoznato da su muškarci kompulzivno požudni. Niti jedan muškarac nije se mogao oduprijeti navali žudnje ako bi samo bacio pogled na ženske grudi. Iako, možda ako su grudi neke žene bile jako male... ako je žena bila vitka i nije imala oblina... Theo uzdahne i skine plahtu. Odbila se ikada više osjećati poniženom zbog svog izgleda. Naučila je da ako se bude pretvarala da je labud, prevarit će većinu ljudi. Iako možda ne bez odjeće. Bez previše razmišljanja skinula je gaćice, ušla u kadu i sjela. Prije nego što je zatražila, velika muška ruka dodala joj je sapun. Bio je to sapun s mirisom verbene koji je rabila u svakoj kupki. Uzela ga je. Ali baš kad se krenula sapunati, on joj ga uzme iz ruke. Zapanjena, Theo ga pogleda. James joj je bio puno bliže nego što je mislila, klečao je kraj kade. – Ne trebaš – počela mu je govoriti. Ali on je rekao: – Ali kako ću ti dokazati da sam miran i da me ništa ne može izazvati? Nema razloga da me se bojiš, Daisy. Imam savršenu kontrolu. Theo proguta slinu. Nije bio baš najbolji osjećaj na svijetu čuti kako ti supruga ne može izazvati pogled na tvoje tijelo, da ne spominjemo njegov oblik. Ali takav je život. Ali barem neće zahtijevati da radi one nastrano čudne stvari koje je tražio od nje kad ga je bila privlačila. Prije nego što je susreo zagasite otočke djeve s oblinama poput žena na Tizianovim slikama. – Dobro – reče ona. Ponovno je krišom pogledala među njegove noge. Zaboga, kako je njegov alat bio velik. I crven. Izgledao joj je kao da je bolan, tako krut kao da će prsnuti. Ali valjda je to bilo normalno kod muškaraca.


Automatski ispruži ruku jer joj je Amélie obično sapunala gornji dio tijela (iako, naravno, ne i grudi), a tada bi, dok joj je Amélie prala kosu, Theo oprala donje dijelove svoga tijela. James je bio vrlo temeljit dok joj je prao ruke. Bilo je tako lijepo osjetiti nečiji dodir. Otkad joj je majka umrla, nitko je nikada nije dirao, ni iz kojeg razloga, osim Amélie. Ipak je ona bila jedna grofica. Ljudi nisu grlili groficu ili dodirivali išta više od njezine ruke u rukavici kad bi joj nakratko poljubili ruku. Nedostajalo joj je... Dobro, nedostajali su joj obični dodiri. Pa je pustila da joj glava padne naprijed i nije govorila, samo je uživala u dodiru koji je bio tako nezahtjevan, a ipak tako ugodan. Bilo je sasvim uredu uživati u Jamesovu dodiru, a s druge strane stvarno jadno smatrati Améliein dodir utješnim. Ta ona je plaćala Amélie. Nasapunao joj je jednu ruku i ramena. – U usporedbi s tvojim, moja su leđa strašno mršava – rekla je, osjećajući se pomalo neugodno. – Ti imaš jako mišićava leđa. – Vjerojatno. – Boli li te grlo, ako te smijem pitati? – Ne. Zašto me to pitaš? – Baš sada si zvučao vrlo promuklo. Kao da te boli grlo. Drago mi je da te ne boli – dodala je brzo. Ruke su mu bile tako velike da su obuhvaćale cijela njezina leđa, a njegovi nasapunani prsti činili su da se ona osjeća jako osjetljivo, kao da je svaki njegov dodir bio mali poljubac. Nikad tako nešto nije osjetila s Amélie, hvala Bogu. Nagnula se malo naprijed, zgrbila se tako da on ne primijeti da su joj se bradavice učvrstile. On stvarno nije bio nimalo pogođen njezinom golotinjom; disao je ravnomjerno kao i ranije. Jedne se stvari dobro sjećala iz njihovih igrica u krevetu iz onog vremena. Kad bi bio uzbuđen, ubrzano bi disao kao da ne može doći do daha. Oči bi mu bile bistre, a prsti su mu drhtali. Ona pogleda dolje. On je sapunao njezino lijevo zapešće rukama koje su bile mirne da ne mogu biti mirnije. Pobjegne joj mali uzdah. Takav je život. Ako je nešto naučila otkad joj se život raspao bilo je to da joj se život nije raspao. Može se preživjeti i nestali suprug, i majčina smrt, i to što ste širom britanskog otočja čuveni po ružnoći. Sve se to dalo preživjeti. Bilo je to teško i obeshrabrujuće, ali izdrživo.


– Nogu, molim te – reče James. Glas mu je još uvijek zvučao bolno promukao, ali ona to nije željela ponovno spomenuti. Amélie je nikada nije dodirivala ispod struka, ali Theo ipak ispruži nogu i stavi mu gležanj u ruku. Napokon, noge su joj bile najbolja značajka; vitke, s dražesnim okruglim koljenima i nježno zaobljenim gležnjevima. Bila je to glupa misao, ali kad netko nema što pokazati u pogledu tjelesnih atributa, onda su i gležnjevi važni. James je počne jako polagano sapunati. Jednom joj je rekao da ima prelijepe gležnjeve. – Volim svoje gležnjeve – reče ona, želeći da ih on ponovno primijeti. Povukao je prstom po donjem dijelu njezina stopala i ona od toga cijukne. Bilo je to jako zaigrano. Theo proguta knedlu jer joj ovako nešto ne bi bilo tako šašavo prije mnogo godina. – Tu je jako vruće – reče James. Obrisao je lice nadlakticom. Doista je izgledao prilično crven u licu. – Ja mogu ostalo – reče Theo, povlačeći nogu iz njegove ruke. – Dokazao si svoje, James. Shvaćam. – Što to shvaćaš? – Da te ne privlačim. Daj mi sad lijepo sapun. Ona posegne za sapunom, ali ga on zadrži izvan dohvata njezinih ruku. – Ti ovo uopće ne uzimaš ozbiljno. – Svakako da uzimam – odbrusi mu. Ona je to shvatila što je ozbiljnije mogla, a da se odmah ne rasplače u svom ženskom jadu. James zakoluta očima. – Ako te ne operem cijelu, Theo, ti nećeš prestati sumnjati. Ja želim da mi ostanemo u braku. – Ispružio je nasapunanu ruku i uhvatio ju za bradu. – Naša će djeca vjerojatno biti upućena u to kad točno smiju umazati pelene, ali ja ipak želim da im ti budeš majka. Osjetila je da joj se usta iskrivljuju u osmjeh. – O, hvala ti. – Uporabio je dvostruko više sapuna od Amélie, mjehurići su joj klizili niz grudi dok se saginjala prema njemu. Oboje su pogledali dolje u istom trenutku. Mjehurići su tekli niz padinu Theinih grudi. – Da, dobro – reče James, a zatim se odmakne iza nje i ona začuje prigušeni zvuk sličan jecaju. – Jesi li dobro?


– Nisam navikao klečati na popločanom podu – priznao je, a ona je ponovno začula u njegovom glasu zabavni ton. – Bio bih strahovito gunđalo da sam kojim slučajem sobarica neke dame. – Amélie ne kleči na koljenima kraj moje kade – reče Theo. – Dakle što... – Zastala je. Jamesove su ruke polagano klizile preko ramena i dolje niz prednji dio njezina tijela. Ona osjeti kako joj gori u želucu čak i prije nego što joj je dodirnuo grudi. – Mislim da ovo nije potrebno – reče, suzdržavajući se da ne zastenje. On je sada imao po jednu njezinu dojku u svakoj ruci. – Grudi su samo grudi – reče. – Naravno, tvoje grud... – Glas mu se izgubi. Njezine su bradavice izgledale poput blijedih pupoljaka ruže vireći kroz njegove smeđe prste. Mislila je da izgledaju prilično lijepo. Zatim je on polako protrljao palcem po svakoj od njih, a taj je osjećaj bio tako predivan da je usisala zrak i zaboravila razmišljati o tome je li James uzbuđen ili nije, zato što je ona bila uzbuđena. Zapravo, glava joj je pala na njegovu ruku, oči su joj bile zatvorene, zato što je on radio sa svojim palcima nešto što nije imalo nikakve veze s čistoćom. Bilo je to kao daju je udarila munja, palila je dijelove koji nisu bili dodirivani sedam godina. Čak je i intimno područje između njezinih nogu odjednom zatitralo, kao da joj želi reći da se još uvijek nalazi ondje. U trenutku kad je to shvatila, hitro stavi ruku na njegovu. – Što to radiš? – Daisy, rekla si da me ne privlačiš. – Usnama joj je nježno prešao po uhu. – U krivu si. Uvijek su me izluđivale tvoje grudi i ti to dobro znaš. – U tom je trenutku jedino mogla razmišljati o tome što joj je učinio njegov običan dodir usnama. – Sjećaš li se? – promumljao je i ponovno joj poljubio uho. – Da – rekla je slabašno. – Za objedom. – Znao sam tamo sjediti i sanjati o tome da te ovako dodirujem – rekao je, a glas mu je zvučao kao milovanje. – Ja bih te gledao kako govoriš i razmišljao o tome kako si predivna i inteligentna, ali moram priznati, pogled mi se stalno vraćao na tvoje grudi. Bilo je trenutaka kad sam mislio da ću izgubiti kontrolu, baš tamo u blagovaonici. Theo je još uvijek držala ruku preko njegove, ali se ipak naslonila ponovno na njega. – Sigurno nisi. Smijeh mu je bio hrapav, ali nekako jednako senzualan kao što je bio prije. Možda čak i više. – Uvjeravam te da je bilo baš tako. Znao sam o tebi maštati tijekom četiri slijeda objeda. A nakon deserta bih odšepao iz blagovaonice. – Pod njezinim rukama, njegovi su joj palci ponovno nježno pomilovali bradavice.


Nožni su joj se prsti svinuli i sada joj se bilo teško sjetiti i kako se uopće zove, a pogotovo prisjetiti se kako je James izgledao kao gladni mladac koji je sjedio za stolom nasuprot nje. – Hoćeš li reći da će ti sada biti teško ispraviti se? – rekla je, konačno uspjevši izgovoriti ikakvu rečenicu. Činilo joj se da gubi snagu u udovima, što bi objasnilo zašto su joj ruke skliznule s njegovih i dopustile mu da se igra s njezinim grudima koliko želi. Na trenutak je nastupila tišina, a zatim on reče: – Rekao sam ti da se sada mogu kontrolirati, Daisy. Ali ti mi moraš dopustiti da ti to dokažem. Ona se počela osjećati kao da ima groznicu, i iako je znala da ne razmišlja razumno, dopustila si je pretvarati se da ono što on govori ima smisla. – Kako bi mi to dokazao? – prošaptala je. Jedna Jamesova ruka skliznula je niz njezin trbuh koji je bio prekriven slojem sapuna, uronila u vodu i zastala između njezinih nogu, na mjestu gdje se ona osjećala otvorenom i ranjivom, i mekom. – Ovako. – Glas mu je od promuklog postao grlen. Od tog zvuka njegova glasa ona se odjednom počela osjećati kao tinjajuća cjepanica koja se upravo sprema zapaliti punim žarom. – Mogu li te dirati? – pitao je James. Nije čekao odgovor već je učinio nešto intimno sa svojim prstima. Njezin je odgovor bio prigušen uzdasima. – Samo da ti dokažem koliko imam samokontrole – dodao je. Mogla je ona sad njemu reći da nije senilna. Da je dobro znala prepoznati kad se netko izgovara. Ali mozak joj se smračio i postao gladan, a stenjanje se pretvorilo u jecanje. Gurala se o njegove prste pomislivši, tu, molim te, baš tu! I kao daju je on čuo, jedan široki prst je jače pritisnuo dolje, a drugi je učinio nešto drugo, upavši u nju baš na pravi način. I samo tako, Theo se slomi, s malim vriskom i trzajem koji je natjerao njezino tijelo da se izvine napola van iz vode. Tek je maglovito čula vodu punu sapunice kako prska po podu, zato što je sve u njoj bio usredotočeno na vruće valove koji su se širili njezinim tijelom. Zatim se Jamesovi prsti maknu van i on je privuče malo čvršće prema svojoj ruci. Dok se ona još uvijek oporavljala, on joj šapne u uho: – Ako ti Amélie radi ovo, sutra ću joj dati otkaz. Theo se zasmijulji. – Ne budi smiješan. – Tijelo joj je bilo mlohavo, a osjećala se nateknuto i vruće među nogama. – Zapravo, nitko te ne smije ovako dirati osim mene – dodao je, a sada mu glas više nije zvučao neobavezno, već vruće posesivno. Prije nego što mu je uspjela odgovoriti, ustao je, sagnuo se i podigao je u naručje.


Osjećaj je bio drugačiji sad kad su oboje bili goli. Koža mu je gorjela uz njezinu. – Sigurno sam ti teška – promumljala je, krišom ga pogledavši u lice. Unatoč zdravoj pameti, željela je na tom licu vidjeti tragove uzbuđenosti. Ali nije ih vidjela. Umjesto da joj odgovori, postavio ju je na noge i žustro je istrljao ručnikom. Čak i dodir kroz grubu tkaninu donio joj je pohotni val užitka. Jamesu je čeljust izgledala napeto, ali zatim je pogleda i nasmiješi se. Ona posegne za ogrtačem koji je visio na vješalici, navuče ga i čvrsto ga zaveže. Odbacivši ručnik, James je ponovno podigne, kao da ona ne može hodati do vlastita kreveta. – Prestani mi se smješkati – reče umorno, okrećući lice njegovim grudima i zatvorivši oči. – Naučila sam lekciju. – Lekciju? – zvučao je zbunjeno. – Nisi više u opasnosti da podlegneš požudi. Shvatila sam. – Nije bilo previše bolno priznati to na glas. Spustio ju je na krevet i namrštio se. – To je ono što si željela. Ona se otkotrlja, ustane na noge i mahne rukom na poziv. – To nije važno. Moraš mi pomoći napraviti krevet. Ne mogu se odmarati na krevetu sa zgužvanim plahtama, a još k tome, na njemu nema više ni gornje plahte. On trepne. – O čemu ti to govoriš? – Moramo ponovno napraviti krevet – reče umorno. – Pozvala bih sobaricu da to učini, ali ti si im rekao da odu. – Dobro. Ali ispričaj me, moram sad nešto učiniti. – Theo spusti pogled i primijeti da je on stavio ruku na svoje intimne dijelove. Šmugnuo je kraj nje u kupaonicu ne rekavši više ni riječ. To stvarno nije bilo pristojno. Nije imala pojma kako se radi krevet, ali zasigurno je bila za to sposobna. Maknula je ostatak posteljine s kreveta, a zatim se potrudila da donja plahta visi sa svake strane točno jednaki broj centimetara; oko desetak, procijenila je, iako je to bilo teško točno reći bez mogućnosti da se izmjeri. Ugurala je plahtu pod madrac na uzglavlju. Bilo je to prilično nespretno jer se morala ispružiti prema sredini kreveta. Čula je ponovno kako voda teče u kadu, što joj je odvlačilo pažnju, ali nije ju previše smetalo. Jamesova “osobna” usluga, koju je tako nazvala u nedostatku prikladnije riječi, učinila je da se osjeća prilično sretnom.


Premjestila se na drugu stranu kreveta kad su se vrata ponovno otvorila. Nagnula se preko kreveta, trudeći se da se na plahti ne stvaraju nabori dok ju je podvlačila pod madrac. – O, dobro – reče, pogledavši preko ramena. Jamesov alat bio je spušten, onako kako je ona mislila da bi uvijek trebao biti. Slegne ramenima u mislima i reče: – Možeš li mi, molim te, pomoći? Ovo je nemoguć zadatak za jednu osobu. Ne mogu zamisliti kako to uspijeva sobaricama. – Stala je kraj podnožja kreveta i ponovno se nagnula, pokušavajući izgladiti plahtu kako na njoj ne bi bilo nabora. Čula je neki čudan zvuk, kao duboko stenjanje, ali kad je ponovno pogledala Jamesa, on joj je poslušno prilazio. Alat mu je ponovno stršao visoko u zrak. Dakle, govorio je istinu kad je rekao da mu je to normalno stanje. Nije o tome prestajala razmišljati dok su radili krevet, trudeći se da gornja plahta bude sasvim glatka prije no što zamijene ostatak posteljine. Svako malo, krišom bi pogledala u Jamesa. Osjećala se strahovito samosvjesno odjevena samo u ogrtač bez gaćica i donje haljine, ali izgledalo je da je on na to sasvim ravnodušan. Kad je krevet bio napravljen, uvukla se između plahti u ogrtaču jer nije mogla podnijeti zamisao da ponovno bude gola pred njim. On je stajao kraj kreveta, s iritantnim smiješkom na licu. – Jesi li gladna? Reći ću Maydropu da nam pošalje jednog od lakaja s košarom. Mislim da će mu biti jednostavnije ako budemo jeli ovdje, o obzirom na to da nema kuhinjskog osoblja. – Ja nikada ne jedem u krevetu. – Međutim, bila je strahovito gladna. Nestalo je vedrog izraza s njegova lica. – Jest ćeš večeras. Da ti nije palo na pamet izaći iz ovog kreveta. Neću danas više ni pipnuti te vražje plahte. – Ljutilo ju je što više emocija izražava prema krevetu nego prema bilo čime drugom. Poput, na primjer, prema goloj ženi koja leži među plahtama. Emocije u Theinim grudima bile su tako uzburkane da se čak nije ni namrštila na njegovu psovku i isturenu bradu. U njezinoj je sobi bio goli muškarac. Zurio je u nju ratoborno preko prekriženih ruku. Ponovno je počela razmišljati o tome. U njezinoj je sobi bio goli gusar, a ona ga se nije ni najmanje bojala. Štoviše, pustila je da joj pogled klizi preko njegova mišićava tijela puna ožiljaka i nije je bilo stid što je zbog tog pogleda njezino tijelo počelo žudjeti za njim. Iz nekog razloga pogled na svaki od ožiljaka uzbuđivao ju je tako da je osjetila žmarce sve do nožnih prstiju. Pogledala je i u njegovu skandaloznu tetovažu. Od nje je osjetila navalu požude od koje se rastapala. James, ili bolje rečeno, Jack Hawk, zurio je u nju kao da je ona obični gusarski zarobljenik. Theo shvati da joj se usta na tu pomisao lagano smiješe. Bila je ona zarobljenik, ali ne te vrste. Nije ju zarobio James, već vlastiti strah.


Ponovno je počela prekapati po starom sjećanju na događaj u knjižnici, iskušavajući ga s odmakom od sedam godina. To stvarno jest bilo ponižavajuće. Ali odjednom, sjetila se savršene ljepote Jamesova mladog, vitkog tijela. Načina na koji je zabacio glavu u stanju krajnjeg blaženstva. Stenjanja koje mu je dopiralo iz usta dok ga je milovala. – Dakle? – zahtijevao je. Njezin je suprug bio gusar. Ali bio je i čovjek koji ju je silno volio. Koji joj je priuštio užitak, a zatim se sretno prepustio njezinom zavođenju. – Dakle, što? – upita ga, ne mogavši se sjetiti o čemu je govorio. Mozak joj je užurbano radio. Na trenutak se sjetila koliko ju je boljelo kad su je nazvali ružnom, ali odmah se ta bol rasplinula poput sapunice. Stotinu si je puta rekla da se može osjećati poniženom samo ako to dopusti; a sada joj je bilo potrebno u to vjerovati. Isto je bilo i za intimnost... za brak. Ona jest bila zarobljenik, ali ne nekog gusara. Zarobio ju je vlastiti strah. Zapravo, ona je bila kukavica. Bez previše razmišljanja skinula je ogrtač, a dok je to polako radila, plahta joj je skliznula s grudi. James ju je gledao, ravnodušna lica, ali uhvatila je tračak nečeg dubokog u tim plavim očima: šoka, možda, i laganog dodira nade. Dodala mu je ogrtač, nasmiješivši mu se svojim najslađim smiješkom. – Bi li mi, molim te, objesio ovo? S obzirom na to da nema nekog drugog tko bi mi to učinio. Zvuk koji je on ispustio možda je bilo stenjanje. Od toga se Theo osjećala malo bolje, a još se bolje osjećala kad ju je pogledao dok je sjedila na krevetu, omotana plahtom koja joj je jedva pokrivala bradavice i zatim naglo izašao iz sobe. – Obuci neku odjeću – viknula mu je. – Ne želim da prestraviš Maydropa sa svim tim ožiljcima. Jedini odgovor na ovo bio je prigušeni zvuk vrata dok ih je čvrsto zatvarao. Ona istoga trenutka iskoči iz kreveta i opere zube. Zatim si počešlja kosu. Kad je čula korake kako se uspinju stubama, vratila se u krevet, zanemarivši neugodu koju je osjetila uvlačeći se u izgužvan krevet. Tko bi pomislio da je napraviti krevet tako naporan posao? James je ušao u sobu s košarom koju je stavio na komodu. Zatim je iz nje uzeo bocu vina i ispio gutljaj ravno iz boce. Theo bi rado popila malo, ali to sad nije mogla reći. Natočio joj je čašu iz iste boce. – Ne bih mogla – rekla je pristojno.


– Bio je ovo vraški naporan dan – reče James, gurajući joj čašu u ruku. Zatim je poprijeko pogleda. – Kažeš da ne možeš zato što sam ja pio iz te iste boce, zar ne? – Svi mi imamo različite higijenske standarde – reče ona, sama sebi zazvučavši strahovito kruto. – Zar se bojiš mojih usta? Moje sline? – Ja samo... Nagnuo se nad nju, brzo, stavio ruku iza njezinih leđa i privukao je k sebi. Theo spontano zatvori oči kad je priljubio svoja usta uz njezina. Ali poljubac nije bilo ono što ga je zanimalo; gurnuo joj je jezik u usta, topao, mokar i agresivan. Nije je uopće zanimalo što je on sad želi naučiti lekciju o slini i bocama vina. Željela je samo da je on gleda tim pogledom koji sjaji, onako kako ju je nekad gledao, prije mnogo godina, pa je ovila ruke oko njegova vrata i poljubila ga. Tražila je njegov jezik što je cijelo njezino tijelo podsjetilo na silan užitak. Malo kasnije, jako duboko udahne. James se uspravi, očito nevoljko i zatim se okrene od nje. Bio joj je okrenut leđima pa je uživala u obliku njegovih guzova i debelim mišićima na bedru. I u činjenici da je malo drhtao. Ali kad se ponovno okrenuo prema njoj, bilo je očito da se sredio. – Dakle – reče ljubazno – što kažeš na komad piletine? Theo pogleda bocu vina i pomisli kakvo bi joj bilo zadovoljstvo udariti ga njome po glavi i skinuti mu taj izluđujući samozadovoljni izraz s lica. Umjesto toga, učinila je nešto što je bilo strano njezinom karakteru onoliko koliko bi jednom piratu bilo strano baciti rubin u more preko ograde. Ispružila se, zgrabila bocu i prinijela je ustima. Vino je bilo predivno. Imalo je okus po breskvi i ljetu i oštar miris zdrobljenog cvijeća. Bilo je to vjerojatno najbolje vino koje je okusila u životu. Tijekom poljupca ispustila je plahtu iz ruku i kad je ponovno legla, osjetila je kako su joj dojke izvirile. Nije se potrudila povući ponovno plahtu. Umjesto toga, smjestila se među jastuke i ispila još malo ambrozijskog vina. Zatvorenih očiju. Napokon nije morala paziti na goste, čekati da vidi hoće li godište biti prihvaćeno s odobravanjem. Nije morala analizirati okus da potvrdi hoće li se dobro slagati s prethodnim slijedom. Umjesto toga, pila je ni iz kojeg drugog razloga osim iz užitka. Hladno joj je vino tako blaženo teklo niz grlo kao da je iscijeđeno iz zvijezda padalica.


30. POGLAVLJE je u životu, naravno, iskusio bol, ali nije se mogao sjetiti da je ikada J ames bio u tolikoj agoniji kao u ovom trenutku. Theo se zavalila u gomilu jastuka, njezine su ga predivne grudi s ružičastim bradavicama prizivale nudeći mu se poput najdivnijeg nebeskog nektara, a on je morao ostati na svojoj strani kreveta. Morao je.

Ovo je bila opsada, dugotrajna bitka. Razmišljao je o tome koliko mu je dugo trebalo da navuku te vražje plahte, ali od toga mu se žudnja samo neznatno ohladila. Iako mu erekcija, naravno, nikamo neće otići, jaja će mu do jutra zasigurno otpasti. Nakon nekog vremena, ispružio je ruku i uzeo joj bocu. Oči su joj se caklile. Pretpostavio je da nije popila više od gutljaja vina već godinama. – Piletina – reče, gurajući joj komad u ruku. – Pojedi to. Gledajući kako joj se bujne usne zatvaraju oko pilećeg batka poput usta mornara koji se dočepao svježe vode nakon mjeseci provedenih na moru, spustio je ruku i čvrgnuo ga. Barem je na trenutak bol uspjela održati njegovu samokontrolu. – Zar te to ne boli? – upita ga. Promotrila ga je od glave do pete, a on se potrudio ležati na boku, poput onih dekadentnih Rimljana u termama. Osjećao se kao idiot, ali ako se njoj sviđalo ono što je vidjela, isplatilo se. Probudit će se u njoj ponovno žudnja. Znao je da će se u njoj probuditi žudnja. Nije mogla samo tako trajno nestati. Nije bilo moguće da nestane ogroman bunar slatkoće i radosti koja ih je oboje ispunjavala kad su onda davno vodili ljubav. – Zapravo ne – odgovori joj. – Ispričaj mi još nešto iz gusarskog života – reče Theo. Kad je sredila batak, posegnula je za pitom od šunke. James proguta knedlu u grlu. Morao je prestati razmišljati o njezinim grudima i o boji njezinih usana i o tome kako je bila nepodnošljivo poželjna s kosom zalizanom unatrag kao sada, i o njezinim jagodicama, bujnim ustima, svilenim trepavicama. – Rekao sam ti da zapravo nikada nisam bio pravi gusar – rekao je tonom kao da se ispričava. – Zato me ne brine mogućnost uhićenja. Kad bismo preoteli predmete iz kraljevskih riznica, vratili smo ih, i zato smo dobili pismene dozvole da plovimo pod španjolskom, nizozemskom i sicilijanskom zastavom.


– Zar nije dvostruko opasnije napadati okorjele gusare? – Upravo je pojela pitu od šunke i krenula na sljedeću. Zaboravio je kakav ona ima apetit; mogla je pospremiti pod stol bilo kojeg odraslog muškarca, a pritom ne dobiti ni kilograma. – To ti je bilo slično kao u mornarici. – Maknuo je pogled s njezinih masnih usana. – Kad bismo identificirali metu, a to bismo uglavnom lako učinili jer su oni sami sebe identificirali isticanjem zastave s mrtvačkom glavom, jednostavno smo ih potopili. – Mornarica od dva broda – rekla je Theo zadovoljno. – Koje je brodove bilo najteže pobijediti? – Brodove s robljem – reče on ne oklijevajući. – S robljem? Zar gusari trguju robljem? – Ustima je od zaprepaštenja napravila oblik savršenog kruga. Ovo neće ići. Prije ili kasnije preklinjat će je da učini ono što nikada više nije željela učiniti. – Gusari napadnu i preuzmu brod s robljem – reče, duboko udahnuvši. – Kako je plijen ljudski, oni ne premjeste robove na svoj brod već dio posade na brod s robljem. Zatim otplove u luku gdje pretvore teret u novac. Mi smo napali svaki brod koji smo prepoznali kao brod s robljem, bio on gusarski ili ne. Theina su usta sada bila stisnuta u tanku čvrstu liniju i spustila je napola pojedenu pitu. – To je za svaku osudu. Odvratno je. To mi je tako užasno. Smatram to zločinom što mnoge zemlje oklijevaju pratiti engleski primjer u zabrani trgovine robljem. – Slažem se. Njezine se oči zasjaje od radosti. – Drago mi je to čuti, zato što je vojvoda od Ashbrooka, zapravo njegovo imanje, podupiralo nastojanja da se zabrani posjedovanje robova, a ne samo trgovina. Moram priznati da nas je to, nažalost, koštalo stotine funta mita. James kimne. Već je dugo želio nešto reći. – Theo – nazvao ju je tim imenom namjerno – vidim da si sjajno vodila ovo kućanstvo. Ali, reci mi kako si, za ime Božje, uspjela ovo bijedno imanje uzdići do razine na kojoj smo bez problema mogli potrošiti stotine funta na takve stvari, bez obzira na to koliko one bile plemenite? – Počela sam s tkalcima – reče, nasmiješivši mu se. – Sjećaš li se da sam imala zamisao zatražiti da pokušaju reproducirati tkaninu iz vremena renesanse, one stare ukrašene tkanine koje je u sadašnje vrijeme tako teško pronaći? – Da, ali sjećam se da je Reede sumnjao da bi tkalački stanovi bili sposobni izraditi tako zahtjevne uzorke.


– Jedna od prvih stvari koje sam učinila bila je ta da sam otpustila Reedea – reče Theo, ne ispričavajući se. – A razlog je samo djelomično bio ona svinjarija s tvojim ocem i mojim mirazom. On jednostavno nije imao muda za to, James. Nije ih imao. – Na kakva ti to muda misliš? – Morali smo na početku puno riskirati. – Theo ponovno posegne za pitom i krene mu pričati priču o tome kako je otkrila da su sve radnice u Ryburn tkanju bile žene, a svi poslovođe muškarci. Stalno sam morala razgovarati s tkalcima o bojama, James, ti to sigurno shvaćaš. Florentinsku plavu boju je jako teško postići. Ako smo željeli reproducirati dobru kopiju tkanine Medici, morali smo dobiti baš tu boju. Reede to nije mogao probaviti. – Što on nije mogao probaviti? – To što sam na kraju morala otpustiti muškarce – reče Theo, a u očima joj se pojavi jedna nestašna iskra. – Umjesto njih, postavila sam jednu od tkalja za poslovođu. Jednu ženu vrijednu poštovanja, gospodu Alcorn. To je jedna od mojih najpametnijih odluka u životu, ali Reede je skoro doživio infarkt. – A što je to bilo tako divno u vezi s gospođom Alcorn. – Pa, kao prvo, organizirala je krijumčarenje jednog tkalačkog stana iz Lyona. – Krijumčarenje? – Nikako nam nije uspijevalo proizvesti taft svilu. Ispalo je da ona ima nekog bratića, koji je imao prijatelja, koji je imao brata Francuza... i prije nego što smo se snašli, imali smo baš onaj tkalački stan koji nam je bio potreban. James se iznenada nasmije. – To znači da niti jedno od nas nije zaradilo novac sasvim zakonito. – Ryburn tkanje nije ni blizu gusarenju – reče Theo s visoka. – A što je bilo s tvornicom keramike? Kako si nju postavila na noge. Jesi li ukrala nekoga Wedgwoodu, kao što je Reede predložio. – O, ne. Nije bilo razloga za krađu. James se nagne naprijed, uživajući u njezinom borbenom pogledu i samozadovoljnom tonu. – Ponudila sam im odgovarajuću plaću – reče Theo, nasmiješivši se. – Sami su mi došli, nije bilo razloga za krađu i mito. Bojim se da u Wedgwoodu ima ljudi koji su strahovito uznemireni zbog toga, ali stvarno, ja nisam imala ništa s tim. To je bila odluka koju su ti ljudi donijeli samostalno. Nisam pokušala doći u vezu ni s kim u Wedgwoodu. Ali ako su njihovi radnici otkrili koliko ja plaćam, i tu informaciju podijelili sa svojim prijateljima, to nije nešto za što mene treba kriviti. James prasne u smijeh.


– Od samog početka za mene su radili najbolji majstori – reče ona, završavajući svoju pitu. – Odlučila sam da ćemo se specijalizirati za keramiku s grčkim i rimskim motivima, a srećom, baš su se ti komadi pokazali jako popularnima u Londonu. – To je vrlo blisko tvojoj zamisli u vezi s tkalačkim proizvodima – reče James, očaran. – Renesansne tkanine, grčka keramika... Theo skoči iz kreveta i otrči na drugi kraj prostorije. James istoga trenutka zaboravi o čemu su razgovarali. Gledati Theo straga bilo je očaravajuće; duge, graciozne noge, slatka, čvrsta pozadina, ramena jednako profinjena kao i ostatak njezina tijela. Požuda je pomela njegovo tijelo kao da je tek grančica na putu šumskom požaru. Osjetio je kako mu oči zure dok se penjala natrag u krevet, držeći u ruci veliku kožnu mapu. Podvila je svoje vitke noge, pokrila ih plahtom i otvorila knjigu. – Ovo su prošlogodišnji uzorci tkanine Ryburn tkanja – reče. – Vidiš ovo? – Pokazala je prstom na jednu tkaninu i on se potrudi obratiti pozornost. Bila je to crna tkanina. Odmah ispod ruba knjige plahta je malo skliznula i on je mogao vidjeti njezino bedro i komad kože tako sladak i nježan da ga je strašno želio polizati. – To je uzorak ptica u letu – reče mu Theo. – Ne možeš dobro vidjeti ako ne pogledaš sasvim izbliza. – Dražesno – uspije izustiti James. – Jedna od mojih tkalja je izgubila bebu – reče Theo sjetno. – Ona je oblikovala ovu tkaninu jer je željela vjerovati da je njezina kći odletjela na bolje mjesto. – Uistinu dražesno – reče James. Ovoga puta je to i mislio. – Prodali smo trinaest bala onoga tjedna kad je ubijen premijer – reče Theo, a u glasu joj se ponovno čula praktična žustrina. – Ubili su nam premijera? – James podigne obrvu. – Kako se zvao? Kada se to dogodilo? – Spencer Perceval – odgovori Theo, iznenađeno. – Ubijen je 1813. Zar ti nisi dobivao nikakve vijesti kad si bio u inozemstvu? – Vrlo malo. Sad me baš veseli što ću svaki dan moći čitati novine. – To je okrutna strana vlasništva nad takvim koncernom – reče Theo – ali činjenica je da je jadni čovjek imao trinaestoro djece, a njegovoj se udovici jako svidio taj uzorak. Odjednom su svi odijevali tu tkaninu. Osjećala sam se tužno i


pobjednički u istom trenutku. – Oklijevala je. – Sigurno si se i ti katkad tako osjećao. On kimne. – Brodovi s robljem su prizor od kojeg ti se srce para, ne zbog borbe, već zbog onoga što bismo pronašli na njima nakon borbe. – Čitala sam o tome. Prljavi smrdljivi prostori u kojima su nagurani ljudi, živi i mrtvi, izgladnjeli bez svjetla i ventilacije. Užasno! Glas joj je drhtao, a on ju je u tom trenutku volio više nego što je mislio da je moguće. Njegova je Daisy možda bila kruta, ali bila je plemenita do same srži. Iste sekunde, sine mu da bi možda mogao iskoristiti tu njezinu dobrotu. – Trgovce robljem bismo sredili tijekom borbe, a zatim bismo dali muškarcima i ženama na brodu mogućnost da se vrate tim brodom odakle su došli, i još bi im dali zlatnike – ili da nastave s nama. Ako bi odlučili poći s nama, iskrcali bismo ih u sljedećoj luci, također sa svim blagom koje smo pronašli na gusarskom brodu. – Pogledao ju je pobožno i zadržao dah, nadajući se. I naravno, Theo se nagne i prisloni usne na njegove. Dala mu je pusu. A zauzvrat, James se pažljivo okrenuo na leđa i, također pažljivo, povukao je na sebe. Pogledala je dolje u njega iznenađeno, ali on je otvorio usta i pozvao njezina. Njezin se baršunasti jezik stidljivo isprepleo s njegovim. Iako se James osjećao kao da mu se cijelo tijelo zapalilo, uspio je održati poljubac opuštenim i nježnim. – Volim te ljubiti – šapnula mu je malo kasnije. Usne su joj postale tamno crvene. – Ni približno toliko koliko ja volim ljubiti tebe – rekao je iskreno. Pomilovala ga je prstom po obrvi. – Da je to istina, ne bi izbivao sedam godina. – Zamalo sam se vratio nakon dvije ili tri godine. Imao sam u kabini hrpu tkanine koju sam zaplijenio gusarima spremljenu za tebe. Nisam te prestajao sanjati. Stalno sam razmišljao o tome što sam ti trebao reći nakon što si čula moj razgovor s ocem. Većina mojih rješenja uključivala je to da bih te zaključao u spavaću sobu i vodio s tobom ljubav dok oboje ne klonemo. Na rubu usana drhtao joj je smiješak. – To ne bi tada djelovalo. – A bi li djelovalo da sam se vratio nakon dvije ili tri godine? Ona je neko vrijeme šutjela, milujući ga prstom nepodnošljivo nježno dok je prelazila preko tetovaže. – Možda bi. Zašto se nisi vratio? – Otac je umro, a ja nisam bio kraj njega. – Shvaćam. – Poljubila ga je ondje gdje je maločas bio njezin prst.


– Imao sam dojam da sam pao u provaliju – reče James, bolno se namrštivši. – Znao sam da mi je otac bio budala i pronevjeritelj. Cijelo sam djetinjstvo proveo izbjegavajući predmete koje je bacao na mene i pokušavajući ignorirati njegove glupe poteze. Kad sam napustio Englesku, mislio sam da je blagoslov to što ga neću više nikada vidjeti. On je uništio i prodao moju sreću za ukradeni novac, tako sam tada gledao na to. – Ali? – Pretpostavljam da je umro tugujući, zato što nije znao jesam li živ ili mrtav. Na neki svoj način, on me ipak volio. Ona spusti pogled. – Je li pitao za mene na smrtnoj postelji? – Glas mu je zvučao kao da se dva komada željeza taru jedno o drugo. Theo ga pomiluje po obrazu. – Bio je zbunjen. Pitao je za tebe pa sam mu rekla da si izašao na trenutak, ali da ćeš se vratiti kad se probudi. Zaspao je sa smiješkom na licu. I nije se više nikada probudio. Čuvši ovo, James pričeka trenutak da se ponovno pribere. – Otac je bio kriminalac i budala i sve drugo. Ali volio me. Ja sam bio njegovo jedino dijete i njegova jedina veza s mojom majkom. I nju je volio također, iako je uvijek govorio da je to bio sporazumni brak. Theo kimne, zatim sagne glavu i poljubi ga vrlo precizno u tetovažu. – Ne znam što mi se dogodilo – reče James. Ruke su mu instinktivno obuhvatile njezinu pozadinu, smještajući je udobnije između svojih nogu. – Mislim da sam izgubio razum. Obrijao sam glavu. Našao si ljubavnicu, a zatim još dvije, zato što sam mislio da sam tako bezvrijedna osoba da je bolje da te iznevjerim nego da se vratim u Englesku. Njezin sljedeći poljubac završio je na njegovim usnama. – Ja sam ubio Jamesa Ryburna – rekao je ravnodušno. – Postao sam Jack Hawk i zakleo se da se nikada neću vratiti. – Dok ti nisu prerezali grkljan. – Da. – Pogledao ju je oklijevajući dok mu je istina lebdjela na vrh jezika. Ali ona za to još nije bila spremna. – Kad sam unatoč svim izgledima preživio, shvatio sam da želim kući. Naravno, tada smo Griffin i ja bili već uspješni pirati. Stvarno imam gusarsko blago na tavanu i još više u raznim bankama širom svijeta. Ali želio sam se vratiti u Englesku i ne biti u opasnosti baš svakoga dana. – Da rezimiramo tvoju karijeru na moru – reče Theo, smiješeći mu se – britanska će ti vlada vjerojatnije dodijeliti titulu viteza za usluge kraljevstvu nego te uhititi zbog gusarenja.


– Točno. – Spokoj se spustio na Jamesovo srce. – Mogao si poginuti spašavajući robove – reče mu Theo, uozbiljivši se onako kako se uvijek lako uozbiljila. – Ponosna sam što sam tvoja supruga. Draža mu je bila njezina jamica od ozbiljnog lica, pa ju je povukao k sebi i strastveno je poljubio. Tek kad su oboje dolazili do zraka, rekao joj je; – Daisy, vođenje ljubavi ne mora uključivati one dijelove koji ti se ne sviđaju, a ja znam da ima dijelova koji ti se sviđaju. Ona se ugrize za usnu. – Sviđalo ti se kad sam te dodirivao u kadi – istaknuo je nježnim glasom. Iznenadilo ga je što se ona na to nasmiješila. – Samo se idiotu to ne bi sviđalo. – I sviđalo ti se kad sam ti ljubio... – Smijem li ponoviti, ja nisam idiot? – Nikad te neću ponovno tražiti da hodaš po kući bez gaćica. – Zašto si me uopće to tražio? – Izgledala je istinski znatiželjno. – Bio sam lud od požude za tobom. I opilo me to što si odgovarala na moje dodire. Imao sam neku ludu zamisao da želim voditi ljubav s tobom posvuda u kući, na stubama, u batlerovoj ostavi, na prozorskim klupama, i bilo bi to jednostavnije kad ne bi imala gaćice jer bih ti jednostavno samo podigao suknju. To je bilo glupo. Ali to je nešto o čemu puno mladih momaka sanja. Prstima je ponovno prelazila po njegovoj tetovaži. Njemu se to sviđalo. Ali istovremeno, počeo se osjećati nemirno. Njezino meko tijelo na njegovom sasvim ga je izluđivalo. Pokušavao je obuzdati požudu. Kad bi joj samo približno otkrio kakva požuda bjesni njegovim tijelom, u trenu bi izletjela kroz vrata. Umjesto toga, ponovno je nabacio onaj sanjivi, zaigrani izraz koji je prikrio sve ostalo. – Vjerojatno je bilo tako – reče. Ali u glasu joj se čulo neko nezadovoljstvo. – I silno sam te želio ljubiti u ono slatko mjesto – reče, priznajući istinu. – K vragu, želio sam Bellu tamo ljubiti, ali nikad mi nije dopustila. Volim taj dio žene, pogotovo tvoj. Ti si tako meka i ružičasta i tako ukusna, Daisy. – Theo. – Međutim, glas joj je bio nježan. – Ali moraš uzeti u obzir da mi je bilo samo devetnaest godina. Nisam imao pojma što bračni parovi rade ili ne rade dok to moj otac nije izbrbljao. Muškarci ne razgovaraju o takvim stvarima. A ja zapravo nisam bio od onih koji su lako stvarali prijateljstva s drugim dječacima.


Ona kimne. – Uvijek sam imao tebe. – Promatrao ju je pažljivo, katalogizirajući svaki njezin treptaj. – Nikada ne bih tražio od tebe nešto što bi ti bilo ponižavajuće. Kad si mi ponudila da me poljubiš u knjižnici, bila je to najsenzualnija stvar koja mi se ikada dogodila. Nikada mi ne bi na pamet palo da te odbijem. Skinuo bih se gol nasred Trga Kensington da si to tražila od mene. Bio sam zaljubljen u tebe, ali isto tako, bio sam preplavljen ljubavlju za tvoje tijelo i očaran vođenjem ljubavi s tobom. – To znači da je to i tebi bilo sve novo i nepoznato? On kimne. – Bella mi je bila ljubavnicom oko mjesec dana, koliko se sjećam. Ona bi mi dopustila da se malo igram s njezinim grudima i onda bi bilo vrijeme da pređemo na ono što za što sam joj plaćao. I to je bilo to. – Majko mila. – Nisu mi se čak ni sviđale njezine grudi; imao sam osjećaj da ću se ugušiti u svom tom mesu, dok su tvoje... Znaš dobro što mislim o tvojim grudima. Sviđao mu se smiješak u njezinim očima. Toliko mu se sviđao da bi potrošio cijeli svoj život trudeći se izmamiti taj smiješak upućen njemu. Ali bila je jedna stvar koja ga je mučila i znao je da je mora priznati prije vođenja ljubavi. – Moram ti reći nešto što ti se neće svidjeti. – Oh? – Sjeta u njezinom pogledu zamijenila je smiješak brzo poput ljetne munje. – Kladio sam se s Griffinom da ću nagovoriti svoju ženu da pođe sa mnom u krevet prije nego što on nagovori svoju. Ona se odmahne od njega, prevrnuvši se na koljena. – Što? – Kladio sam se... – Čula sam te. Za koga vraga bi učinio tako nešto? Pogledala ga je iskosa, oštrim i prijekornim pogledom. Ali ne užasnutim. Vidio je to. Pogled joj nije bio užasnut. – Zato što sam idiot. Izmislio sam razlog da bih ti se udvarao. Ali istina je da sam te samo želio natrag, Daisy. Vratio sam se zbog tebe. Ovo je sve bilo tako komplicirano. James je rekao da ju je želio, a onda se kladio hoće li ga ona pustiti u svoj krevet ili neće. Theo obuhvati koljena rukama, shvaćajući šokirano da je plahta skliznula s nje i da je već neko vrijeme gola, a da to nije uopće primijetila.


Djela koja bi joj se još jučer činila sasvim ponižavajućima i užasnima, više joj nisu tako djelovala. Naravno, znala je što se dogodilo. Ona se ponovno glupo zaljubila i bila je bespomoćna u vezi s tim kao miš koji padne u klopku. James je još uvijek govorio. – Mogu ti sada pomoći u vođenju imanja, bit će ti to drago čuti. Vodio sam sve Griffinove i moje financije. – One bankovne račune? – Zlato – rekao je, sjedajući i naslanjajući se na uzglavlje kreveta. – Dragulje. Pet bankovnih računa u različitim zemljama. Žezla. Takve stvari. Theo ispruži noge i siđe s kreveta. – Ovdje je strašan nered – reče, gledajući ostatke njihova piknika, držeći ruku na struku. Jamesu ništa nije bilo teže od toga, ali uspio ju je samo gledati. – Jesi li još gladan? – upita ga. – Jesam – reče, ne slušajući je zapravo. – Hrane – pojasni mu ona. – Nisam. – Dobro. – Sagne se, pokupi tanjure i stavi ih uredno na svoju komodu. Zatim skupi bocu vina i čaše, salvete i sitne kolače koje nisu ni dotakli i doda ih hrpi na komodi. – Moraš se maknuti – obavijesti ga. James se otkotrlja s kreveta, govoreći si da će vjerojatno provesti čitav život slušajući što mora raditi. I namještajući krevete. Ali nije ga to smetalo. Ne bi mijenjao niti jednu njezinu zapovijed za trenutak gusarske slobode. – Sad moramo srediti ovu plahtu – najavi ona. On je pogleda. – Mislim da bismo trebali otići na onaj otok koji posjedujemo i živjeti tamo u kolibi bez bunara, samo s potokom i bez ijedne plahte. – Mislim da ne bismo – reče ona. – Ako primiš plahtu s one strane, možemo to sad lijepo srediti. On je posluša. – A zatim? – A zatim ćemo staviti pokrivač. – A onda? Ona ga pogleda tako da mu je od njezina pogleda jurnula vrućina ravno u prepone. – Zatim ćemo voditi ljubav onako kako to rade pristojni ljudi. – Hoćemo? – upita ju glasom koji je više zvučao kao jecaj dok navukao pokrivač takvom brzinom kao da je sobu zahvatio tornado. – A kako oni to rade? – Pod pokrivačima – reče mu Theo. – U mraku.


– Dobro. – Nije ga bilo briga gdje ni kako će to raditi dok god ga je ona željela pustiti natrag u svoje dražesno tijelo. Nekoliko minuta kasnije otkrio je da kad njegova supruga kaže “mrak”, ona to stvarno i misli. Theo je ugasila svijeće i prigušila uljnu svjetiljku tako da je ostala samo tinjati, pa je morala rukama napipati put do kreveta. Čuo je prigušeni udarac i jednu psovku koja mu je izmamila osmijeh. Što se njega ticalo, oči su mu se brzo prilagodile; bio je navikao penjati se na brodove u mrklom mraku. Do trenutka kad se napokon uvukla među pokrivače, James se sav tresao od ne-baš-previše-kontrolirane žudnje. Ali morao joj je reći još jednu posljednju rečenicu. – Volim te – šapnuo je u mrak, milujući joj rukom zaglađenu kosu. – Ti si previše profinjena za mene, prelijepa i prepametna, ali ja te ipak volim, bez obzira na sve ove mane. Ona frkne nosom, ali zatim okrene glavu i poljubi ga u zapešće. Složio se s tim. James je bio siguran u jedno. Držat će plahte preko glave, ako je to bilo ono što je ona željela. Nije mu trebalo svjetlo. Sve što mu je trebalo bilo je njezino toplo, mirisno tijelo koje se izvija pod njegovim dlanovima. Proslavio je način na koji se povijala prema njemu uzdahom olakšanja kad su mu usne pronašle njezine, i njezino tiho stenjanje kad je prstima pomilovao njezino bedro, i nešto glasnije kad su se ti isti prsti pomaknuli na toplije i vlažnije krajeve. Svaki put kad bi njihovi pokreti razbacali plahte, ona bi ih povukla natrag na mjesto. Nisu izmijenili niti jednu riječ dok ju nije krenuo ljubiti niz trbuh. – Zar ćeš... nećeš valjda učiniti ono, nećeš valjda? Glas joj je bio popraćen, sa zadovoljstvom je primijetio, ubrzanim disanjem. – Hoću – rekao je, trudeći se održati glas mirnim i odsutnim, ali nije mu uspjelo. – Budem. Moram, Daisy. Nikad nisi rekla da je to neprilično. Mislio je da je nešto promumljala, ali to nije bilo tonom koji bi to rekla Theo, pa je to shvatio kao dozvolu. Sigurno će ona za njega opet jednom biti Daisy? Barem među plahtama? Imala je okus najslađeg nektara koji bi neki Bog poželio. Lizao je i igrao se i radio joj sve ono o čemu je sedam godina sanjao. Raširio joj je nježno noge da bi si dao više mjesta i nastavio istraživati dok nije osjetio kako napetost u njezinom tijelu raste. Kad je bila napeta poput žice, a disanje joj se pretvorilo u tiho dahtanje, usporio je i tako je polako mučio.


A kad je osjetio da je vrlo blizu slamanja, podigao je glavu i rekao, pod napetom plahtom: – Mislim da ne bismo trebali imati djecu, Daisy. Čuo je kako je promrmljala neku psovku, praćenu oštrim: – Nemoj stati! – Ali moram ti nešto reći – bio je uštrcan. – I kao što sam rekao, mislim da ne bismo trebali imati djecu. Predomislio sam se. – Puhnuo je u nju, vrlo nježno i palcem joj pomilovao svu tu svilenkastu kožu. Ona je zadrhtala pod njegovim rukama, a zatim je zgrabila plahtu i bacila ju na stranu i povikala; – Što si to rekao? – Ništa od bebica – reče, uvlačeći prst u prolaz koji je bio tako uzak i mokar i vruć da je skoro svršio, a tako nešto mu se nije dogodilo otkad mu je bilo šesnaest. Prigušio je uzdah i spustio ruke da se bolje namjesti. – Zašto? – upitala ga je promuklim šaptom. – Nikad neću moći voljeti nikoga toliko koliko volim tebe. Mislim da nikada ni nisam. Ja sam ograničena osoba. Ne bih želio da se dijete osjeća nevoljeno. – Ovo je bilo pomalo manipulirajuće, ali istovremeno, bila je to istina. Nije si mogao zamisliti da mu je ostalo ljubavi još i za dijete. Uvukao je i drugi prst u nju. Ona tiho vrisne. – Zar ne bi trebala povući plahtu gore? – upitao ju je, ponovno dižući glavu. – James! – rekla je, a zapovjedni ton uzbudio ga je do srži. – Nemoj stati. – Poštovao je njezinu naredbu. A kad je počela jecati i drhtati, otpuzao je gore uz nju i šapnuo: – Bi li ti bilo ugodnije da legnem na leđa? Činilo se da ona ne razmišlja jasno, pa se on okrenuo, podigao je u zrak i spustio je nježno na mjesto. – Mogu li te zamoliti da se malo spustiš? – upitao ju je pristojno. Opušteno je spustio dlanove na njezine ruke, iako je jedina stvar koju je silno želio bila da je povuče dolje i gurne se u njezinu vlažnu toplinu. – Da, naravno – reče ona. Zvučala je malo čudno. – Neću dugo izdržati – reče on, stenjući dok se ona spuštala niže. Ona stane. – Daisy? – Jamesove su ruke drhtale pa joj je pustio ruke i umjesto njih, uhvatio se za plahtu. Nije ju smio preplašiti. Nije smio u njoj izazvati gađenje prema njemu.


K vragu, ona se odmicala. On tiho zastenje; ovo je bila prava agonija. – Želim svjetiljku – reče, silazeći s kreveta. Pravi bi se kavalir vjerojatno sada dignuo i dodao joj svjetiljku, ali James se nije osjećao kao kavalir. Osjećao se kao krvožedni bivši gusar s plavim jajima. I bivši gusar koji je bio na rubu da izgubi baš svaku samokontrolu, zato što je to predugo trajalo. Uspjela je pronaći uljnu svjetiljku na drugom kraju sobe i upaliti je putem do kreveta. Svjetlost se razlila po njezinom tijelu pa su joj udovi sjajili poput najfinijeg gipsa. Kako se nije istog trenutka vratila u krevet, on sjedne, stenjući pomalo; jer se njegovo tijelo nije u ovom trenutku željelo toliko savinuti. – Zar se nećeš vratiti? – uspio je izgovoriti promuklo zarežavši. Theo je stajala kraj kamina, a ruke su joj ponovno bile na bokovima. – Što nije u redu? – upitao je, zatomivši riječ “sada”. – Ovo – reče ona, mašući rukom. Činilo se da maše prema njemu. Ili možda prema krevetu. – Nije isto. – Oči su na nježnoj svjetlosti izgledale crne poput mraka. Usne su joj bile bujne i preslatke. – Zar se tebi ne čini sve drukčije nego prije? – Pa, ti si puno ljepša nego što si bila kao djevojka – reče on, trenirajući strpljenje. – A ja sam se malo ofucao. Ona otvori usta da nešto kaže, ali se zaustavi. – Točno. – Zastala je, a zatim rekla: – Ne. Moramo to učiniti kako valja. – Učinit ću sve što treba – reče on istoga časa. – Nisam smio, ili bolje, trebao sam tebe... – Prestani! – povikala je na njega. – Što? – Prestani biti takav! James se nakašlje. Po prvi put nije bio siguran da može biti čovjek kakvog ona treba ili želi. Što je značilo da nije bio siguran može li ostati s njom u braku. U tom trenutku uhvati ga strašan bijes pogonjen erekcijom koja je trajala satima i koja ga je izluđivala. Jednim se korakom našao kraj nje, stavio joj ruke na ramena i zarežao: – Ti si moja žena! Ona nagne glavu da bi bolje vidjela njegovo lice, otkrivajući dugačku ravnu liniju svoga vrata. On ga je želio ugristi. On ju je cijelu želio izgristi, znojiti se na njoj, ući u nju, oblizati je od glave do pete. Želio je iskoristiti njezino tijelo. Želio je da njegovo tijelo bude iskorišteno. – Tebi se sviđalo kad smo vodili ljubav. Ne: ti si u tom uživala. Ne mogu se pretvoriti u krotkog španijela samo zato da ti pristaneš otići sa mnom u krevet! – Ova je zadnja izjava bila izrečena povikom dostojnom njegova oca.


Ali činilo se da to nju nije briga. Na licu joj se pojavio izraz prilično nalik olakšanju i ona ovije ruke oko njegova vrata i povuče mu usta na svoje usne. James joj nije dopustio. Umjesto toga, podigao ju je, skoro bacio na krevet i popeo se na nju, sasvim svjestan kolika se snaga i mišići nadvijaju nad nju. – Ja sam tetoviran, pun ožiljka i veći od samog vrata – podsjetio ju je, kad ona nije rekla ništa. Smiješak koji joj je ukrasio usne bio je čista pohlepa. Osjetio je tračak nade. – To vidim – rekla mu je zavodljivo. Odustala je od povlačenja njegove glave prema svojoj i pomilovala mu umjesto toga ruke. – Bojiš li se? Ona se nasmije, a nešto se u njegovom želucu opusti. Međutim imao je on još nešto reći. – Uopće me nije briga što nosiš ispod haljine, ali ako budeš nosila gaćice, mogao bi ih strgnuti s tebe u smočnici. Toliko te silno Želim ovoga trenutka da mislim da sam izgubio razum. Nikada zapravo nisam želio niti jednu drugu ženu osim tebe. – On duboko udahne. – Moje ljubavnice su bile samo dokaz koliko sam bio mrtav. Mrtav za tebe, mrtav za čitav svijet. Mrtav za samoga sebe. Pogled joj se smekšao, pa mu je rukom obuhvatila bradu. – A sada si se vratio. – Jesam. Vratio sam se. Ali nisam ti došao ovdje kao poslušni psić, Daisy. Ne mogu se više praviti da sam neka kukavička, beskrvna verzija samog sebe. Ja ne mogu biti Trevelyan. – Ja ne želim da ti budeš Trevelyan. – I želim da se i ti vratiš, također. – Morao je sada biti sasvim nedvosmislen. Sve je ovisilo o tome. Ona skupi obrve. – Meni treba da ti pronađeš snagu koju si imala kad si bila moja Daisy. – Birao je riječi koliko je mogao preciznije. – Bio sam mrtav za sebe, i za tebe, nekoliko godina, ali i dio tebe je umro. Ti si ne želiš dopustiti osjetiti radost. – Ja osjećam radost – prigovorila je. – Katkada. – Život je zbrkan. Zbrkan je i smrdljiv i sramotan, također. Nema ništa na tvom tijelu što je meni neukusno. I baš me briga što društvo misli o tome što se smije, a što ne smije u bračnom krevetu. Usne su joj sada drhtale, a on nije znao je li to loše ili dobro, ali je nastavio. – Ti možeš sa mnom voditi ljubav kako kod poželiš i ja te nikada, baš nikada neću odbiti. Što se mene tiče, ja te želim ljubiti posvuda. Uvijek sam to želio i još


uvijek to želim. Želim to čak još više. Večerat ćemo s princem regentom osobno, a ja ću te gledati i smišljati gdje i kako ću te ljubiti. Oči su joj se zacaklile od suza. – Ovdje – reče, milujući joj prstom donju usnu. – Ovdje. – Premjestio se na stranu, obuhvatio joj svojom posesivnom rukom jednu dojku. Pulsirala je u njegovoj ruci i on tiho zastenje. Ali nije završio. – Ovdje. – Gledajući je u oči, pomilovao je prstima, brzo i snažno, njezin trbuh i spustio se do čuperka dlačica boje jantara između njezinih nogu. Bila je vlažna i topla i otvorena. Ali nije se zaustavio. – Ovdje – rekao je, prstima milujući najintimniji dio njezina tijela. Ona zastenje, ali vidio je tračak užitka na njezinu licu iako se izvijala od njegova dodira. – Daisy, nema na tvome tijelu mjesta koje ja ne želim poljubiti. Za kojim ne žudim. Zato što je ovo najljepša dojka na svijetu. – Sagnuo je glavu i poljubio je i liznuo joj bradavicu. – A ovo je najljepša... Krenuo je južnije, ali ona se počela smijati kroz suze i povukla ga gore. Ali on nije završio, još uvijek nije završio. – Poljubit ću te u regentovoj blagovaonici ako mi dopustiš. Ti si jedna i jedina za mene. Ja sam se vratio iz mrtvih zbog tebe, Daisy. Dvaput. – Tako mi je drago što si mi se vratio – prošaptala je. Jedna suza poput tekućeg kristala skliznula joj je niz obraz i nestala u kosi. – Nikad te nisam smio ostaviti. Još suza. Milovao joj je palcem vlažne obraze, privijajući je čvršće uza se. – Volim te – rekao je, govoreći joj u kosu zato što je privila lice uz njega. – Ti meni to nisi rekla – nastavio je – pa ću ja to reći za tebe. I ti mene voliš. – Zatim, zato što ipak postoje granice koliko i najsabraniji čovjek može čekati, i zato što je dosegao najvišu granicu, nadvio se nad nju i rekao: – A sad ću sa svojom vojvotkinjom onako kako ja hoću. Imaš li nešto protiv, reci sada ili zauvijek šuti. Vidio joj je plamičak užitka u očima, a to je shvatio kao njezin odgovor pa joj je jače razdvojio koljena i gurnuo. Ona se savila od užitka i zastenjala, čvrsto se rukama držeći za njegove podlaktice. – Opet, molim te, James. Molim te. On ponovi. – O, kako je to divno!


On duboko uzdahne i silno se potrudi da se suzdrži. – Ne mogu stalno biti pravi kavalir – zarežao je. Morao joj je još nešto reći. – Ja nisam tako krotak. Mene se ne može tako ukrotiti. Osjećao bih se kao budala kad bi se uvijek trudio biti zabavan, onako poput Trevelyana. – Brada mu se stisnula već na spomen njegova imena. Theo pogleda svoga supruga i osjeti da će joj se srce raspuknuti. James uopće nije bio poput Geoffreyja, već je bio moćan i žestok i dominantan. Imao je tetovažu ispod oka i nikada se neće ugodno osjećati u salonu. Bio je neorganiziran i neuredan i bacao je novine po podu. I loše je namještao krevete. Uvijek će ismijavati njezina Pravila, bez obzira na to što nju poštuje. Namjeravao ju je ljubiti na svim onim pogrešnim mjestima. On neće biti profinjen, a ponekad ni ljubazan. Ali ono što on jest učinio bilo je to da ju je zgrabio za bokove i gurnuo duboko i snažno. Njezin je vrisak došao iz nekog skrivenog dijela njezina tijela za koje ona uopće nije znala da postoji. Njegov jedini odgovor na to bio to što se sagnuo, stavio svoj nos na njezin i objavio: – Daisy, moj kurac je zariven u tebe. Ta riječ se ne sviđa damama, ali tebi se sviđa. Zar ne? Theo kimne. A on zatim ponovno savije bokove, ponovno. I ona ponovno učini to. Ponovno vrisne. – Ovo nije spolni čin ili tjelesni snošaj – rekao joj je James, stisnute vilice dok se borio zadržati kontrolu (iako mu je to rijetko uspijevalo). – Ovo je Sramotni čin. A. Mi. Se. Ne. Sramimo. A zatim je svojoj vojvotkinji nastavio izlagati koje sve izraze zna za radosti u krevetu. On je bio gusar. Znao ih je jako puno. Te su noći drmali po krevetu i plesali pod plahtama. Praskali su se i mrdali i radili ono zločesto. Nakon nekog vremena počeli su izmišljati svoje nazive za znojave, neuredne i radosne igre koje su igrali. Njezina je milost pokazala talent za smišljanje vlastitih fraza pa su tako puhali u rog pod plahtama dok se nisu srušili. Ona plahta je odavno skliznula na pod, ali to ni jedno od njih nije primijetilo.

I tako je na kraju ispalo da vojvoda i vojvotkinja od Ashbrooka nisu napustili spavaću sobu puna četiri dana. A većinu su tog vremena proveli u krevetu. Ali vodili su ljubav u i kadi, i na stolčiću i na podu.


Jednog jutra je sluškinja zamalo uhvatila gospodara i gospodaricu kako vode ljubav kad je ušla zapaliti kamin; Njegova milost je nabacila plahtu preko svoje supruge koja se tako nekontrolirano smijuljila da se cijeli krevet tresao. U jednom je trenutku vojvoda odlučio dokazati kako je njegova žena lijepa, i prije nego što ga je uspjela zaustaviti, bacio je ogrtač izrađen u Parizu, koji je koštao pravo malo bogatstvo, kroz prozor. Pao je u vrt i zapeo za živicu, gdje se njegova ružičasta svila ostala sjajiti na suncu. – Baš kao nekad – rekao je jedan od lakaja Maydropu. – Njezina je vjenčanica izletjela kroz isti taj prozor prije sedam godina. – Nitko od njih nije shvaćao o čemu se tu radi. Maydrop je pozvao osoblje natrag, a vojvoda mu je rekao ispod glasa neka sad plati svim onim dodatnim ljudima koje je potplatio da glume novinare. Do kraja tjedna vojvotkinja se već navikla biti raščupana i nesavršeno dotjerana, barem ponekad. Pomirila se s činjenicom da je njezin suprug tvrdoglavo smatrao jednako lijepom sada kao što je bila sa sedamnaest godina, a i s činjenicom da James nikada neće shvatiti što odjeća čini za jednu ženu, ili muškarca. Iako je on bio stručnjak za neimanje odjeće na sebi. Ona je bila vrlo, vrlo sretna. Ona je i dalje bila u braku.


PRILIČNO DUG EPILOG Bal princa regenta Svibanj, 1817.

K

ao što to jednom konačno shvati svaki bračni par u povijesti bračnih parova, bračni život nije uvijek krevet posut ružinim laticama.

Bilo je to onog popodneva kad je princ regent trebao dodijeliti Jamesu Orden Batha. Nekoliko sati ranije Theo je vrištala na njega zato što je srušio porculansku ribu koja je precizno balansirala na repu pokazujući svu ljepotu vještine izrade majstora Ashbrook keramike. James je pak urlao na nju da je nevjerojatno glupo postaviti osjetljivu porculansku figuru neposredno kraj vrata knjižnice zato što je netko može lako srušiti kad uđe u sobu i skrene lijevo, kao što je on to učinio, i to će imati burne posljedice. – Život mi je bio prokleto lakši kad su mi jedine ribe na vidiku imale ljuske! – Odlično – urlala je sad Theo na njega. – Slobodno kreni i pridruži se svojim ribljim prijateljima! Na zvuk podignutih glasova Maydrop je odvukao svoje osoblje dalje od vrata knjižnice. Iskustvo ga je naučio da vojvoda i vojvotkinja katkada zahtijevaju privatnost i izvan bračnih odaja. I bilo je tako jer je vojvotkinja izašla iz knjižnice oko sat vremena kasnije s raščupanom kosom koja je inače uvijek bila zaglađena, a komad ogrlice visio joj je raskopčan preko grudi. A nije ni izašla na vlastitim nogama. Vojvoda je volio naokolo nositi svoju ženu. – Dobro iskorištava te svoje mišiće – šaptale su sluškinje jedna drugoj, veselo se smijuljeći. Brak nije bio lagana stvar, ali istina je da trud biva nagrađen. Zapravo, James se cijelo popodne nakon smrti porculanske ribe smješkao, iako se užasavao onoga što je trebalo uslijediti te večeri. Trebao je primiti priznanje za svoje zasluge za Krunu u vezi s nesretnom praksom trgovine robljem, a nakon svečanosti slijedio je bal. Mrzio je takve vrste događanja, ali ako će vezivanje lente preko smiješnog odijela na jednu večer pomoći osvojiti koji glas na glasovanju o zabrani robovlasništva (a ne samo trgovine robljem) na području cijelog Britanskog carstva, to je bila neznatna žrtva. Barem su obavili ritualno pročišćenje kupanjem; a to je bilo nešto za što je trebalo biti zahvalan. Usput, Theo je željela da primi orden. A ono što je Theo željela, James joj je dao, potrudivši se koliko je god bilo moguće. Čak i kad je to značilo da se mora osjećati smiješno poput pauna odjevenog u baršun.


I tako je sada stajao u svojoj spavaćoj sobi dok je njegov sobar Gosffens oblijetao oko njega. Već je odjenuo Jamesa u prsluk opšiven biserima, a zatim u kaput od crvenog tartana obrubljenim bijelim satenom. Nakon toga je uslijedila bijela vrpca i kao da to već nije bilo dovoljno grozno, sada mu je Gosffens izvadio čizme ukrašene zlatnim mamuzama, koje su bile velike kao kotači vagona. James ih promotri s gađenjem. – Odakle to prostačko smeće? – Posebno je izrađeno za vitezove od Batha – izjavio je njegov sobar. James ugura stopala u čizme. – A sada slijedi ogrtač Reda vitezova – reče Gosffens prigušenim glasom. S poštovanjem je zamahnuo ogrtačem iste boje kao i kaput i zavezao ga oko Jamesova vrata vrpcom od bijele čipke. James je zurio u zrcalo kao da ga želi izazvati da se slomi na dva dijela. – Bijela čipka, Gosffense? Bijela čipka? Izgledam kao konjska guzica. Gosffens je podizao poklopac još jedne kutije. James pogleda što je to i uvidi da njegov sobar iz kutije vadi crveni šešir. Šešir? Što se tiče odijevanja otrpio je već svašta. Njegova supruga imala je vrlo čvrsta uvjerenja, a ništa joj nije bilo draže nego odijevati ga u baršun i svilu, u boje koje se obično nisu viđale na gospodi – katkada je tkanina čak bila ukrašena izvezenim cvijećem; rekla mu je da što mu je odjeća ekstravagantnija, to više nalikuje gusaru. Jednom je James otkrio kako njegova vojvotkinja gusarski izgled smatra izuzetno zavodljivim pa je stoga on znao odjenuti i kaput u nježnoj nijansi ružičaste. Ali ovo sa šeširom je prevršilo svaku mjeru. James bez riječi ispruži ruku. Gosffens mu doda šešir, a zatim mu nije preostalo ništa drugo već da s tragičnim izrazom lica gleda kako ga James trga točno po sredini i baca ga kroz prozor. – To je bio vaš svečani šešir – žalio se sobar. – Dopustit ću ti da mi staviš periku – rekao je James, nudeći kompromis. Gosffens mu priđe s ukrasnom iglom na kojoj se sjajio dijamant veličine veće bobice grožđa. – Otkud pak taj užas? – reče James, odmahujući rukom da mu pokaže da to ne dolazi u obzir. Njegov ga sobar pogleda zlobno se nasmiješivši. – To je dar Njezine milosti, u čast vašeg proglašenja vitezom od Batha. James uzdahne, a Gosffens zabije iglu u grimizni ogrtač. – Ipak ste vi gusarski vojvoda – reče mu sobar. – Ne smijete razočarati sljedbenike. Što se njega ticalo, James bi vrlo rado razočarao sve one koji su bili toliko glupi da ih je bilo briga što je on odijevao. – Pretpostavljam da će vojvotkinja večeras biti posebno veličanstvena?


– Vjerujem da su s odijevanjem vojvotkinje počeli u jedan sat – potvrdi Gosffens. Jamesov je sobar velik dio svoje samosvijesti dugovao činjenici da živi pod istim krovom s najelegantnijom ženom u Londonu. Jedan sat je bio prije tri sata, a James je pretpostavljao da Daisy neće biti spremna još barem sat.

Na kraju je ispalo da svečanost nije bila previše nepodnošljiva. Princ regent je bio milostivo kratak dok je dijelio orden reda vitezova od Batha. A na balu koji je uslijedio, James je primao čestitke jedanaestorice šašavih vitezova koji su bili uvjereni da su njih dvanaestorica krema kraljevstva. Uspješno se suzdržavajući da ne prasne u smijeh, upotrijebio je svoj novi viteški utjecaj da bi nagovorio sira Flannera (koji je postao vitezom zbog svojeg časnog služenja u ratu) da podrži zakon protiv robovlasništva pa je to bila uspješna večer. Do tada je već James izgubio svoju vojvotkinju iz vida. Theo je bila vrlo tražena među pripadnicima visokog društva. Novine su pisale o svakom njezinom mišljenju i svakoj novoj haljini; on sam nikad nije uspio izaći kroz ulazna vrata vlastite kuće a da se ne očeše o barem jednog od mnogih pripadnika žutog tiska koji su čekali vidjeti njegovu suprugu. Malo prečesto za njegov ukus, neki bi se novinar kojem je bilo dosadno zabavio pišući još jedan članak o gusarskom vojvodi i njegovoj “brutalnoj” tetovaži. Ti su članci uvijek završavali s nekom inačicom iste teme; nitko nije mogao shvatiti kako najelegantnija Žena u Londonu podnosi biti u braku s najneotesanijim pripadnikom plemstva. Ali istovremeno, nitko nije smio proturječiti činjenici da Njezina milost očito obožava svoga supruga. Vojvotkinja se rijetko smiješila, ali smiješila se vojvodi. James je osobno mislio da je njezino lice dražesno i kad miruje, ali kad bi se nasmiješila – pogotovo kad bi se nasmiješila njemu – bilo je prelijepo. Razmišljajući o tome, počeo ju je intenzivnije tražiti. Bili su ovdje već barem dva i pol sata, a on i Theo su dogovorili trosatnu granicu boravka na društvenim događanjima koja su uključivala više od deset osoba. (Vojvotkinja je odustala od svojih Pravila u spavaćoj sobi, ali još uvijek ih je vjerno slijedila u ostalim životnim područjima. On će ubrzo prestati bacati novine na pod za doručkom). Provirio je u salon, ali tamo nije bilo ni traga njegovoj ženi. Pogledao je u sobe za kartanje, u plesnu dvoranu, no nje nije bilo ni ondje. Nije mu preostalo ništa već proširiti potragu na gornji kat. I dok je polako hodao dugim predvorjem, gledajući portrete pompoznih pripadnika kraljevske obitelji, začuo je glas Geoffreyja Trevelyana kako oteže za uglom. Bez obzira na to što ga je James silno prezirao, Theo je inzistirala na tome


da katkada pleše s njim. James je bio uvjeren u to da ona to radi zato što zna da ga to izluđuje. I baš kad se okrenuo na peti da se uputi u drugom smjeru – od izbjegavanja sira Geoffreyja napravio je umjetnost – razaznao je što Trevelyan govori onim svojim poznatim arogantnim načinom. – Ružna se vojvotkinja može odjenuti u carevo novo ruho – rekao je, cerekajući se. – Ni najfinija odjeća na svijetu ne može joj priskrbiti ženstvenu figuru, a ni ženski profil. Stvarno mislim da bi ona mogla zapravo biti muškarac. Znate što se priča za gusare... U točno tom trenutku James je zašao za ugao. Trevelyan se zaprepasti i naglo zatvori usta. Samo zato što je netko naučio kontrolirati bijes nije značilo da nije mogao pobjesnjeti kad su okolnosti to zahtijevale. James je uhvatio bivšeg školskog kolegu za kravatu, podigao ga u zrak i bacio ga na zid, urlajući iz sveg glasa: – Kako se usuđuješ govoriti takve stvari o mojoj ženi? Budalo jedna zlobna i smeće jedno. Pseto jedno najobičnije, nisi dostojan udisati isti zrak koji ona udiše. Trevelyanovo je lice poprimalo zanimljivu boju šljive i činilo se da nije raspoložen odgovoriti, vjerojatno zato što mu je kravata prekidala dovod zraka. To je bilo u redu; Jamesovo je pitanje ionako bilo retoričko. Ponovno je udario Trevelyanom o zid. – Ona je najljepša– Bum! – najdivnija – Bum! – žena u cijelom Londonu. Sad je već James čuo ljude kako se žurno penju uz stube, ali nije ga bilo briga. – Nikad nisam vidio ženu ljepšu od nje, ni u Kini – Bum! – ni na otočju Zapadne Indije – Bum! – a pogotovo ne na britanskom otočju. I što je još važnije, ona je nevjerojatno ljubazna. Tome svjedoči sve ono vrijeme koje je protratila razgovarajući s tobom, ti bijedni, smežurani crve. – Bum, bum, bum! Jedna je ruka dodirnula njegov rukav i on se okrene, iskeženih zuba. Bila je to Theo. – Ljubavi – rekla je, a samo je ta jedna riječ bila dovoljna da bijes nestane iz njega pa je bacio Trevelyana poput komada skinute odjeće. Bijedni crv istoga časa je počeo uzmicati puzeći po podu. – Ti! – rekao mu je James, točno jednakim glasom kojim bi urlao svoju verziju “Vrijeme je za smrt!” dok je preskakao preko ograde gusarskog broda. Trevelyan ga čuje i shvati; smrznuo se. – Izgovoriš li ikada ijednu riječ o mojoj ženi koja neće biti kompliment, neću te samo baciti na zid. Bacit ću te kroz prozor. Ali ne s prizemlja. James nije čekao odgovor, jer tko očekuje da mu smeće odgovori? Umjesto toga, ispružio je ruku prema svojoj ženi.


Kad su se okrenuli, vidjeli su da je galerija sada prepuna ljudi. – Moja vojvotkinja – izjavio je James, strijeljajući po gomili pogledom čovjeka koju je vladao morima. – Ona nije labud, zato što bi to značilo da je jednom bila ružno pače. Pogledao je u Theo. Oči su joj bile namazane egzotičnom maskarom na rubovima. Jagodične kosti bile su kraljevske, a donja usna joj je bila obojana savršenom crvenom koja ih je činila još podatnijom za poljupce. Male, ali čvrste grudi, koža boje sjajne mjesečine, uzdizali su se iznad struka veličine muške ruke. Ali ništa od toga nije se moglo usporediti s urođenom dobrotom u njezinim očima, radosnim usnama i istinskom inteligencijom s kojom je pozdravljala svaki dan. To je bilo prekrasno. Bez ijedne riječi krenuli su niz dugačku galeriju. Theo ga je čvrsto držala za rukav, a gomila se rastvarala kao Crveno more kad su prilazili. James je vidio odobravanje na njihovim licima, a zatim je netko počeo pljeskati. Možda je to bio osobno princ regent. Jedan par plješćućih ruku pretvorio se u više njih, pa još više njih, i konačno su krenuli niz stube praćeni aplauzom plemstva koje se tiskalo u plesnoj dvorani.

U sigurnosti kočije, koja ih je vozila kući, Theo je uspjela prestati plakati. James ju je upitao je li joj dobro, ali riječi su joj zapele duboko u srcu pa ih nije mogla izgovoriti te je samo kimnula i vrlo, vrlo čvrsto mu stisnula ruku. Kad su stigli u kuću, dodala je svoj ogrtač Maydropu i primila Jamesa za ruku prije nego što je skinuo kaput, bez riječi ga povevši do podnožja stuba. On ju je pratio, još uvijek odjeven u kaput, smijući se. Šutjela je i kad su ušli u njezinu spavaću sobu i kad je zatvorila vrata za njima. Dopustila si je malo dulje vrijeme samo promatrati svog gusara. Jamesove profinjene crte lica bile su još uvijek tu. Tetovaža mu je samo naglašavala gustoću trepavica, oblinu njegovih usana i luk jagodica. Dok je skidao kaput, ona posegne i skine mu periku i odbaci je. On je bio ogroman i predivan i zračio je snagom kojom je natjerao mnogo gusarskih brodova – i punu sobu lordova – na to da pristanu na što god je tražio. On je bio njezin. – Ljutiš li se što sam malo izmlatio Trevelyana? – upita je James, iako je bilo očito da ga u vezi s ovom stvari uopće nije briga što ona misli te da bi to istoga časa ponovno učinio.


Njoj je malo trebalo da pronađe prave riječi. – Ti si rekao cijelom svijetu da sam ti ja lijepa. – Kad jesi – rekao je bez okolišanja. – I to ne samo meni. Suze su prijetile da će ponovo poteći, ali uspije ih zadržati. James se naslonio na vrata poput pravog gusarskog kralja, a izraz lica mu je bio istovremeno zločest i nježan. – Uvijek sam mislila – reče ona zastajkujući – da si se zaljubio u mene s dvanaest godina, kad si bio slijep. Zato što me nisi mogao vidjeti. On skupi obrve. – Sranje. Zaljubio sam se u tebe davno prije. – Stvarno? – Godinu ranije, kad mi je majka umrla. Ti si te noći došla k meni, zar se ne sjećaš? Još si onda spavala u malom krevetu u dječjoj sobi, a ja sam napredovao do velikog kreveta u susjednoj sobi. Ti si došla u moju sobu bez riječi, nakon što je dadilja otišla na spavanje i uvukla se u moj krevet. Ja sam tada počeo plakati i plakao sam tako dugo dok mi nije ponestalo suza. – To sam bila zaboravila – reče Theo, prisjećajući se sada. – Ali znaš li zašto sam se zaljubio u tebe? Vidio mu se u očima tračak zagonetnog smiješka. Ona odmahne glavom. – Zato što si donijela sa sobom u moj krevet osam rupčića. Osam. I točno osam uštirkanih rupčića kasnije, ja sam se osjećao sposobnim preživjeti taj dan. Nije se mogla suzdržati da se ne nasmije. – Uvijek volim biti spremna. – Ti si me poznavala. – Pogled mu je bio ogoljen i ranjiv. – I cijelog mog života ti si bila moj oslonac, ključ do moga srca. I izgubio sam te na neko vrijeme, Daisy. – Uspravio se i prišao joj. – Ne bih mogao podnijeti ponovno te izgubiti. – Nećeš me izgubiti – šapnula mu je, privlačeći mu glavu prema svojoj glavi. Jedan od onih trenutaka kojeg će se Theo – ili Daisy, jer njezin suprug nije odustajao tako je zvati – sjećati čitavog života dogodio se kasnije te noći. Bili su ispruženi na krevetu. Kao i obično, jedna je plahta završila na podu. Vojvotkinjina kosa bila je podignuta gore na jednoj strani. Vojvoda se žalio da je istegao mišić na lijevom bedru i da je ona za to bila kriva, jer “niti jedan čovjek nije građen da bi se tako mogao svijati.” Theo je poljubila svoga supruga i rekla mu tajnu koju je čuvala u srcu, čekajući dok ne bude sasvim sigurna. – A ti – izjavila je – ti ćeš biti najdivniji otac kojeg bi ovo djetešce moglo imati.


James nije mogao pronaći riječi. Zurio je u nju jedan trenutak, zatim sjeo naslonivši se na uzglavlje kreveta i nježno je povukao među svoje noge, stavivši svoje ogromne ruke ne njezin trbuh. I dok se ona sretno opuštala naslonivši se na njegovo rame, na njezino iskreno iznenađenje, on je počeo pjevati. Glas mu nije bio nimalo sličan jasnom tenoru od nekad. Bio je to glas čovjeka koji je oplovio mora; zvučao je kao konjak i grijeh. – Pleši sa mnom – pjevao je – do kraja života. Zastao je nakon tog stiha i šapnuo joj u uho: – To znači da ćemo ti i ja plesati do kraja naših života, a možda i nakon toga. – Poljubio ju je u nos i nastavio pjevati, nježno držeći ruke na njezinom još uvijek ravnom trbuhu. – Otpleši sa mnom do naše djece, koja čekaju roditi se. Theo proguta suze i krene pjevati s njim, njezin jasni sopran isprepletao se s njegovim nesavršenim, ali tako predivnim basom. – Pleši sa mnom – pjevali su zajedno – do kraja života. Bila je to prva od mnogih pjesama koje je James pjevao njihovom prvorođenom, pa drugorođenom, pa zatim trećem i četvrtom djetetu koja su stigla kao identični par. Djeca su znala da njihov otac ne voli pjevati. Ali isto tako su znala da ako ga njihova majka zamoli... pa, tata njoj nikada nije mogao reći ne. I tako je obitelj plesala i pjevala – gusar i vojvotkinja, vojvoda i umjetnica, čovjek i žena – i tako puno dana i prigoda u njihovom dugom i sretnom životu.

Ziki & Marta


POVIJESNA BILJEŠKA Sve je moje romane inspirirala mješavina književne fikcije, povijesnih činjenica i dijelova vlastitog života (moj bi suprug prvi istaknuo da je Theina strast za katalogiziranjem vrpci preslikana s mojih polica). Ružna vojvotkinja očito slijedi taj obrazac, a najviše duguje priči Ružno pače koju je napisao danski pjesnik i pripovjedač Hans Christian Andersen. Andersenova je bajka objavljena 1843. godine, pa je spominjanje te bajke u ovom romanu anakronizam za što se duboko ispričavam. Željela sam smjestiti radnju svog romana u razdoblje vladavine princa regenta, preciznije, željela sam da Theo bude u Parizu nakon sporazuma u Fontainebleau. Istovremeno, ovaj je roman prvi koji je inspiriran živućom osobom izvan moje obitelji (ne uključujem ovdje sira Justina Fiebvrea, iz romana Vojvoda je moj; jer iako je Justin Bieber mnogima inspiracija, sir Justin je bio sporedni lik u tom romanu). Prije nekog vremena pozornost mi je privukla zadivljujuća, eklektična i nadasve fantastična Iris Apfel. Theo je sastavila svoju listu pravila koja su odgovarala njezinom vremenu i statusu, ali Iris (“Posjetite životinjsko carstvo”) poslužilo je kao odskočna daska. Još jedan izvor modnih savjeta bio je Vodič za eleganciju: Za svaku ženu koja želi hiti dobro i ispravno odjevena u svim prilikama autorice Genevieve Antoine Dariaux. Elegancija, tvrdi Dariaux, je harmonija, a to je lekcija koju je Theo objeručke prigrlila. Želim još dodati da poglavlje koje se odvija u Domu lordova puno duguje opisu slične scene u romanu Oblaci bjeline koji je 1926. napisala Dorothy L. Sayers. I konačno, sir Griffin Barry inspiriran je životom jednog pravog gusara iz doba renesanse, mladog prokletnika koji je bio i dramatičar i plemić, a također i gusar.


Eloisa james neugledna vojvotkinja %281%29