Page 1


STATUS magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja broj 5, studeni/prosinac 2004. /// Časopis izlazi dvomjesečno Nakladnik: Udruga građana Dijalog Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar Za nakladnika: Josip Blažević, josip.blazevic@dijalog.ba Uredništvo: Josip Blažević, Radoslav Dodig, Zvonimir Jukić, Ivan Vukoja Glavni urednik: Ivan Vukoja, ivan.vukoja@dijalog.ba Grafičko oblikovanje: Marin Musa / SHIFT KREATIVNA AGENCIJA Korektura: Josip Blažević e-mail adresa uredništva: status@dijalog.ba ISSN: 1512 - 8679 Tisak: Hercegtisak, Široki Brijeg Naklada: 1.000 primjeraka Fotografija na naslovnici:

Jelovnik večere priređene 6. studenog 1995. godine, u The Racquet Club u bazi Wright-Peterson, s potpisima sudionika mirovnih pregovora u Daytonu.

˝ ˝

Objavljivanje ove publikacije financirala je Europska unija. Ova publikacija ne predstavlja stavove Europske komisije.


Sadržaj

UVODNIK IVAN VUKOJA: Kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo. . . �

4

MISLIOCI: RENÉ GUÉNON RENÉ GUÉNON: Danteov ezoterizam . . . . . . . . . . . . . . . � MARTIN LINGS: René Guénon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . �

8 27

SOLIDARNOST HEINZ PAETZOLD: Promišljanje tolerancije . . . . . . . . �

34

TEMA BROJA: (POST)DAYTONSKA BIH – ŠTO (NE)BI TREBALO P ROMIJENITI ESAD BAJTAL: Metanarativna poetizacija i psihijatrizacija Daytona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 NERZUK ĆURAK: Postdejtonska Distopija i Nova Bosanska Utopija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 ŠAĆIR FILANDRA: Dayton ili Bosna . . . . . . . . . . . . . . . � 59 ŽELJKO IVANKOVIĆ: Daytonska BiH – konstrukcijska greška ili međunarodna zavjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 ZVONIMIR JUKIĆ: Planovi ustavnog i teritorijalnog preustroja BiH 1992.-2005. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 SLAVO KUKIĆ: Promjene bez kojih nema budućnosti � 71 IVAN LOVRENOVIĆ: Aporije Daytona: Promjena kulturnoga modela – uvjet svih promjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 DRAŽEN PEHAR: O iracionalnostima u političkom tumačenju daytonske strukture za Bosnu i Hercegovinu – lekcije za domaće i inozemne političare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 ELDAR SARAJLIĆ: Daytonski univerzum: epistemologija i kolektivno ludilo u BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 MILOŠ ŠOLAJA: Dayton – između “slova” i “duha” . . � 98 BOŽO ŽEPIĆ: Nesuglasja o ustavnim promjenama i postdaytonskoj Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106

PLANET ŽENA DR. JOVO TOŠEVSKI: Planeta žena - Spekulacije o evoluciji i dejstvu seksualnosti žene i muškarca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 HEIDEMARIE KROLAK: Divlja žena - što sad? O psihoanalitičkom domesticiranju ženskih želja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 BELA HAMVAS: Žena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . � 148


Uv o d n i k

Kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo Pitanje ustavnih promjena nije niti ustavno-pravno, niti sentimentalno, niti humanitarno, niti kulturalno, niti ekonomsko, niti povijesno, niti metafizičko, nego je primarno političko pitanje Ivan Vukoja

U

NEKOLIKO PRETHODNIH MJESECI U BIH JE ODRŽAN veliki broj skupova, rasprava, okruglih stolova, kolokvija i simpozija čije teme su bile vezane uz ustavne promjene u Bosni i Hercegovini, odnosno, uz moguću reviziju Daytonskog mirovnog sporazuma. Premda nisam čest gost, niti veliki ljubitelj takvih skupova, sudjelovao sam, ipak, na jednom od njih održanom u Mostaru. Već od ranije svjestan da živimo u jednoj shizofrenoj društvenoj i političkoj zajednici, pažnju nisam usmjeravao na ono što su sudionici govorili nastojeći jedni druge uvjeriti da misle ono što misle da se od njih očekuje, nego na fragmente izlaganja koji iskaču iz spomenute misaone rešetke. Upravo ti fragmenti, naizgled uzgred spomenuti, mogu nas bolje uputiti u središte, a time i rješenje problema nego (p)razni deklarativni stavovi izrečeni u skladu s nečijim očekivanjima. Jedan od sudionika tako je spomenuo kako je problem u tome što je pitanje ustavnih promjena ispolitizirano. Ova naoko točna i dobronamjerna tvrdnja, sadrži i određene zanimljive, ali i opasne implikacije. Ona želi reći da je pitanje ustavnih promjena tehničko, proceduralno pitanje, odnosno stručno formalnopravno pitanje. Kao da pitanje promjene ustava, odnosno ustavnih odredbi trebamo prepustiti stručnjacima ustavnog prava. Kao da je problem u tome što nemamo takvog ustavno-pravnog stručnjaka koji bi bio u stanju napisati bolji ustav od postojećeg, ili, kao da ga oni koji politiziraju to pitanje u tome ometaju. Tako, s jedne strane imamo politiziranje, odnosno korištenje tematike i problematike ustavnih promjena u dnevno političke svrhe, a s druge, mišljenje kako bi rješenje te problematike trebalo prepustiti navodnim stručnjacima. I jedno i drugo polazište daju potpuno iskrivljeno gledište na bit stvarnog problema, i takvim krivim dijagnosticiranjem onemogućuju pronalaženje i dostizanje rješenja. Istina je da pitanje ustavnih promjena u BiH, ne bi trebalo politizirati, iz jednog osnovnog razloga, a taj je da je pitanje ustavnih promjena u BiH – političko pitanje. Ne politikantsko, niti ustavno-pravno, nego u biti i praksi političko pitanje. Velika većina rasprava koje sam slušao ili čitao o ovoj problematici tu činjenicu ne samo da ne stavljaju u prvi plan svojih razmatranja, nego je čak, svjesno ili nesvjesno, prešućuju. Smatram to osnovnom strukturalnom i metodološkom pogreškom s dalekosežnim posljedicama za bosanskohercegovačko društvo i državu.

4 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Bez apostrofiranja navedene činjenice sva razmatranja ustavnih promjena u BiH završiti će kao zamagljivanje situacije kroz nedefiniranost i netransparentnost procesa i odnosa, i kao nametanje ustavnih rješenja kroz koje neka od zainteresiranih strana pokušava kao opći i zajednički nametnuti svoj partikularni interes na štetu ostalih sudionika u procesu, što će za posljedicu imati permanentnu nestabilnost i nefunkcionalnost bh. društva i države. Drugi karakteristični stav na spomenutom kolokviju iznio je profesor Mostarskog univerziteta. Uz nespretan pokušaj komparativnog definiranja termina narod i nacija, gospodin profesor je izjavio da osnovno pitanje svih rasprava o ustavnim promjenama u BiH treba biti, citiram: Da li mi želimo državu BiH. Po profesorovim riječima jedino bi oni koji vole i žele BiH smjeli razgovarati o ustavnim promjenama i ustavu BiH. No, ako i prihvatimo takvu metodologiju veoma brzo bi se pojavili neki praktični problemi. Na primjer, tko će i kako odrediti kriterije te ljubavi, i tko će i kako mjeriti tko voli a tko ne voli Bosnu i Hercegovinu. Ne prihvaćajući otrcanu frazu da je ljubav slijepa, ja bih se najprije zapitao tko je to koga bih trebao voljeti i kakav, odnosno, kakva je. Nisam baš siguran da se profesorova i moja vizija voljene/željene BiH bez ostatka preklapaju. Pravo pitanje, dakle, nije da li volimo i želimo BiH, nego kakvu BiH želimo. Ili u konačnici, jesmo li mi ovdje zbog Bosne i Hercegovine ili je BiH ovdje zbog nas. Ovo naizgled bezazleno retoričko pitanje kada se malo dublje promisli ispada da i nije tako bezazleno. Ako nam nisu jasne sve konzekvence spomenute dvojbe, veoma lako se može dogoditi, a u BiH se to veoma često i događa, da iz područja političkog i društvenog olako prelazimo u područje metafizičkog i mitološkog. Pa tako počinjemo govoriti o tome “tko voli a tko ne voli Bosnu”, “instituciji bosanskog komšiluka”, “duhu Bosne”, ili pak, “metafizici Bosne”, što kao takvo ne mora biti niti dobro, niti loše. Problem nastaje kada se argumenti iz takvih registara koriste kao argumenti koji bi trebali imati političku težinu i društveni legitimitet u aktualnim raspravama o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo, i shodno tome, kakav ustav trebamo. Pored toga, kada se govori o Bosni, često ostaje nejasno misli li se pri tom na dio/regiju države Bosne i Hercegovine, ili pak, na samu državu. Govoriti o Bosni, a misliti pri tom na Bosnu i Hercegovinu, najblaže rečeno, politički je nekorektno, uvredlji-


Uv o d n i k vo za sve koji se smatraju Hercegovcima, a da može biti i groteskno, pokazuju primjeri kada jedne bosanskohercegovačke novine pišu o hercegovačkim škriparima u bosanskim gradovima Čitluku i Ljubuškom, ili pak, kada jedan član tročlanog predsjedništva države Bosne i Hercegovine, pohvali drugog da je dobar Bosanac – znajući pri tom da je dobar Bosanac zapravo Hercegovac. Konstrukcije se ne bi posramio ni spomenuti mostarski profesor zaljubljen u Bosnu (i Hercegovinu). Pitanje ustavnih promjena, dakle, nije niti ustavno-pravno, niti sentimentalno, niti humanitarno, niti kulturalno, niti ekonomsko, niti povijesno, niti metafizičko, nego je primarno političko pitanje. Ne uvažavajući tu činjenicu svi, u većini slučajeva dobronamjerni pokušaji normalizacije i stabilizacije bosanskohercegovačkog društva i države, uglavnom će izazivati suprotne učinke od zamišljenih i željenih. Mnoštvo pokazatelja iz gotovo svih sfera društvenog i političkog života govori nam da je krajnje vrijeme započeti otvorenu javnu raspravu o fundamentalnim problemima koji muče ovu državu i društvo. Preduvjet za to je što realnije sagledavanje postojećeg stanja i ispravno dijagnosticiranje konkretnih (društvenih i političkih) problema. Zanimljiv slijed razmišljanja o ovoj tematici, u zagrebačkom Jutarnjem listu, nedavno je iznio i bivši američki veleposlanik u Rumunjskoj, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. U tekstu pod naslovom BiH mora izabrati bolne revizije radi svog boljitka, William Montgomery piše: “Drugi je problem nešto što malo tko u međunarodnoj zajednici želi priznati. Gotovo je sigurno da sada manje od polovice ljudi u BiH želi da ona uopće postoji, i prema njoj ne osjećaju nikakvu lojalnost. Većina bosanskih Srba zasigurno je odlučna u tome da želi ili potpunu neovisnost ili barem entitet sa svom pompom koju ima država. Većina bosanskih Hrvata ne želi imati ništa s Federacijom i u najmanju ruku žele vlastiti entitet. Vjerujem da Bošnjake ljute odredbe Daytonskog sporazuma koje ograničavaju stupanj njihova odlučivanja i kontrole u zemlji u kojoj imaju najveći postotak birača. Jedan od simptoma svega navedenog je postojeća snaga nacionalnih stranaka u BiH. Svi oni koji doista žive u toj regiji znaju da je sve ovo istina, ali i da je to takvo svetogrđe za međunarodnu zajednicu da se malo ljudi usudi to glasno izreći. Izabrani dužnosnici u BiH koji su to javno učinili bili su uklonjeni sa svojih položaja. No, zamijenili su ih drugi sa sličnim stavovima. Mnogi drugi jednostavno su pak naučili da je mnogo jednostavnije ponavljati ključne riječi koje međunarodna zajednica želi čuti nego reći što doista misle”. Uzimajući u obzir autorovu tipično američku sklonost pojednostavljivanju složenih i višeznačnih društvenih fenomena, ne možemo ne priznati određenu utemeljenost ovakvih tvrdnji u bosanskohercegovačkoj društvenoj i političkoj praksi. I moji dojmovi sa spomenutog mostarskog kolokvija govore tome u prilog. Dodamo li tome i tezu po kojoj BiH zapravo i nema Ustav jer u njegovu konstruiranju nije slijeđena neophodna, i u ustavnopravnoj teoriji do u detalje razrađena procedura, niti je usvojen od najvišeg zakonodavnog tijela kao jedino ovlaštenog za donošenje takvog akta*ili činjenicu da su već učinjene ustavne promjene donesena na način da su za njih glasovala tri člana međunarodne zajednice (!?) i dva bošnjačka člana, a protiv dva sr*

pska i dva hrvatska člana Ustavnog suda (kao predstavnici dvaju od tri, tim istim Ustavom proklamirana konstitutivna naroda u BiH) – biti će to još samo osvrti na par scena u dugogodišnjem bosanskohercegovačkom teatru političkog apsurda. Već smo ustvrdili da je pitanje ustavnih promjena u BiH političko pitanje, odnosno pitanje čijim odgovorom se prvenstveno trebaju baviti legalno izabrani politički predstavnici onih koji po Ustavu konstituiraju državu Bosnu i Hercegovinu (Srbi, Bošnjaci, Hrvati i građani). No, da bi oni tu zadaću mogli uspješno izvršiti i da bi imali puni legitimitet za nju, nužno je još nešto. Nešto što bi se dalo okarakterizirati nekom vrstom društvenog ugovora u kojem bi bio usuglašen minimum uvjeta koje sva buduća politička rješenja trebaju uvažiti i zadovoljiti. Kao poticaj daljnjim razmišljanjima i javnoj raspravi o ovoj tematici možda mogu poslužiti i slijedeći prijedlozi neophodnih uvjeti unutar kojih bi se trebalo tražiti političko rješenje oblika i sadržaja bosanskohercegovačke državne zajednice. 1.

Nepovredivost međunarodno priznatih granica države Bosne i Hercegovine

Zaštitni mehanizmi ovog uvjeta trebali bi biti ugrađeni u svaki prijedlog oblika društveno-političkog uređenja BiH. Time bi stvorili preduvjete da se pitanje unutarnjeg uređenja i ustroja države Bosne i Hercegovine ne može politički i politikantski diskvalificirati zbog navodnog secesionizma i pokušaja cijepanja Bosne i Hercegovine. Politička rasprava o modelima unutarnjeg uređenja i administrativno-teritorijalnom ustroju BiH nije pokušaj podjele i cijepanja BiH. 2.

U Bosni i Hercegovini kao višenacionalnoj državi zaštita i politička artikulacija nacionalnih interesa mora biti uređena na principima simetrije i jednakopravnosti

Što bi značilo da su politički neprihvatljiva rješenja po principima: tri naroda – dva entiteta, većinsko odlučivanje u entitetu kao federaciji dva naroda, i svi drugi oblici asimetrične jednakopravnosti konstitutivnih naroda. 3.

Bosna i Hercegovina treba biti uređena kao decentralizirana država s najmanje tri regionalna središta (Sarajevo, Banjaluka i Mostar) i s posebnim statusom Sarajeva kao glavnog grada države Bosne i Hercegovine.

Time bi se umanjila mogućnost političkog centralizma i ekonomske majorizacije Sarajeva. Centralizma i majorizacije koji i u (jedno)nacionalnim, i u državama utemeljenim na građanskim načelima, stvaraju društvene i političke napetosti i probleme na relaciji centar/glavni grad ostale regije. Centralizirani model uređenja osobito je neprikladan u višenacionalnim državama s jakim regionalnim posebnostima, kao što je to slučaj i u Bosni i Hercegovini. BiH mora izabrati bolne revizije radi svog boljitka, rekao bi William Montgomery ono što svi manje više znamo, ali rijetko smo to sebi spremni iskreno priznati i u skladu s tim politički odlučno i društveno odgovorno djelovati. I kao građani i kao pripadnici vlastitih naroda.

Citat iz teksta Slave Kukića “Promjene bez kojih nema budućnosti” kojeg donosimo u ovom broju. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

|5


Mislioci: René Guénon


Mi s l i o c i

Danteov ezoterizam René Guénon

Pojavni i skriveni smisao

O

O voi che avete gl’intelleti sani, Mirate la dottrina che s’asconde Sotto il velame delli versi strani!

VIM RIJEČIMA1 DANTE VEOMA JASNO POTVRĐUJE kako u njegovom djelu postoji skriveni smisao, uistinu doktrinaran, i da je vanjski i pojavni smisao samo njegov veo. Za tim skrivenim smislom trebaju tragati oni koji su sposobni u njega proniknuti. Čak, pjesnik ide i dalje od toga kad tvrdi kako je za razumijevanje i tumačenje svih spisa, a ne samo svetih, potrebno voditi računa o četiri osnovna značenja: “si possona intendere e debbonsi sponere massimamente per quattro sensi”2. Očito je i to da se ta različita značenja ni u kojem slučaju ne mogu uzajamno poništavati ili jedna drugima suprotstavljati, već se, naprotiv, moraju dopunjavati i usklađivati kao dijelovi jedne iste cjeline, kao sastavni elementi jedinstvene sinteze. Dakle, Božanstvena komedija u cjelini može se tumačiti na više načina – u to se ne može ni najmanje sumnjati, budući imamo svjedočanstvo njenog autora, koji je zasigurno najpozvaniji da nas obavijesti o vlastitim namjerama. Teškoće nastaju tek onda kada treba odrediti ta različita značenja, naročito ona najviša ili najdublja; prirodno je da upravo tu počinju razlike u gledištima komentatora. Oni su uglavnom složni kad ispod doslovnoga značenja pjesničkog kazivanja otkrivaju jedno filozofsko, ili točnije filozofsko-teološko značenje, kao i političko i socijalno; ali zajedno sa doslovnim, to su tek tri značenja, a Dante nas upozorava da tragamo i za četvrtim; što bi ono moglo biti? Po našem mišljenju, to ne može biti ništa drugo do jedno pravo inicijacijsko značenje, metafizičko po svojoj biti; uz njega se vezuju mnoge činjenice koje, premda nisu sve čisto metafizičkog reda, pokazuju isti ezoterični karakter. Upravo zbog

takvoga svog karaktera duboko značenje je potpuno izmaklo većini komentatora; a ipak, ako to značenje zanemarimo ili pogrešno shvatimo, ni ona druga ne mogu biti do kraja rastumačena, jer je ono načelo koje uređuje i ujedinjuje njihovo mnoštvo. Čak i oni koji su naslutili ezoteričnu stranu Danteovog djela često su griješili u pogledu njegove prave prirode zato što im je obično izmicalo stvarno razumijevanje tih pitanja i što je njihovo tumačenje bilo pomućeno predrasudama koje nisu uspijevali prevazići. Tako se dogodilo da su Rosseti i Aroux, koji su među prvima ukazali na postojanje tog ezoterizma, vjerovali kako mogu izvesti zaključak o Danteovoj “herezi”, nesvjesni kako na taj način miješaju razmatranja iz potpuno različitih domena; naime, ako su neke stvari znali, mnoge druge nisu, i na njih ćemo pokušati ovdje ukazati, bez ikakve pretenzije na sveobuhvatno izlaganje ove teme koja je, po našem mišljenju, zaista neiscrpna. Za Arouxa se pitanje postavilo ovako: je li Dante bio katolik ili albižanac? Za druge je ono prije bilo izraženo na sljedeći način: je li bio kršćanin ili poganin?3 Mi, pak, smatramo da su te dileme nepotrebne, jer je pravi ezoterizam nešto sasvim različito od vanjske religije i jedino što ga s njom može povezivati jest činjenica da se i u religijskim formama nalazi jedan oblik simboličnog izraza; u svakom slučaju, malo je važno kojoj religiji te forme pripadaju, jer se iza njihove prividne raznolikosti krije bitno doktrinarno jedinstvo. Zato su stari posvećenici sudjelovali, bez razlike, u svim vanjskim kultovima, sukladno običajima zemalja u kojima su se nalazili; i upravo zato što je sagledao to temeljno jedinstvo, a ne uslijed nekakvog umjetnog “sinkretizma”, Dante je ravnopravno, po potrebi koristio jezik preuzet, kako iz kršćanstva, tako i iz grčko-rimske antike. Čista metafizika nije ni poganska ni kršćanska, već univerzalna; antičke misterije nisu pripadale poganstvu, već su sta-

Pakao, IX. 61-63. Tko zdrav sud ima nek sad pomno štije,/ da bi mu pažnja nauk razabrala,/ što se pod velom čudne pjesme krije – (Stihovi iz Božanstvene komedije u prijevodu Mihovila Kombola). 2 Gozba, II., 1. …Valja znati da se spisi mogu shvaćati i objašnjavati prema četirima njihovima glavnim smislovima. Prijevod Pavličić. 3 Up. Arturo Reghini, Allegoria esoterica di Dante u Nuovo Patto, rujan-studeni 1921., str. 541-548. 1

8 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i jale iznad njega4; a isto tako su u srednjem vijeku postojale organizacije koje su po svom karakteru bile inicijacijske a ne religijske, ali koje su se zasnivale na katoličanstvu. Ako je Dante pripadao nekima od tih organizacija – a to nam se čini nepobitnim – ne treba ga zbog toga proglasiti “heretikom”; oni koji tako misle imaju pogrešnu ili nepotpunu predstavu o srednjem vijeku; oni vide, da tako kažemo, samo vanjsku stranu, jer u suvremenom svijetu ne nalaze ništa s čim bi mogli usporediti onu drugu, unutarnju. Budući je takav bio stvarni karakter svih inicijacijskih organizacija, postojala su samo dva slučaja u kojima su neke od njih, ili neki od njihovih članova mogli biti optuženi za “herezu”, a iza te optužbe krile su se druge, mnogo utemeljenije ili, u najmanju ruku, istinitije zamjerke, koje se nisu smjele otvoreno iskazati. Prvi od ta dva slučaja bio je neoprezno razglašavanje tajnog učenja; posvećenici koji su to činili mogli su unijeti nemir u duhove nepripremljene za saznanje viših istina i izazvati nerede u društvu; oni su svojim nepriličnim ponašanjem stvarali pomutnju između dva reda, ezoterijskog i egzoterijskog, pomutnju koja je, sve u svemu, bila dovoljna da opravda optužbu za “herezu”; to se više puta dogodilo u islamu5, premda tu ezoterijske škole nisu nailazile ni na kakvo neprijateljstvo vjerskih i sudskih vlasti, koje su predstavljale egzoterizam. Drugi slučaj je onaj kad se istom optužbom služila politička vlast naprosto kao povodom da uništi protivnike, koje je smatrala utoliko opasnijim ukoliko je do njih teže mogla doprijeti uobičajenim sredstvima; ukidanje Templarskog reda najčuveniji je primjer takvoga postupanja, i upravo je taj događaj u neposrednom odnosu s predmetom ove studije.

“Fede Santa” U bečkom muzeju nalaze se dva medaljona od kojih jedan predstavlja Dantea, a drugi slikara Pjetra Pizanskog; oba na poleđini imaju slova F.S.K.I.P.F.T., koja Aroux tumači na sljedeći način: Frater Sacroe Kadosch, Imperialis Principatus, Frater Templarius. Tumačenje prva tri slova je očito pogrešno i ne daje nikakav razumljiv smisao; smatramo da treba čitati Fidei Sanctoe Kadosch. Udruženje Fede Santa, u kojem je Dante bio jedan od poglavara, bilo je Treći razred Templarskog bratstva, što opravdava naziv Frater Templarius; a njegovi časnici nosili su titulu Kadoš, što na hebrejskom znači “svet” ili “posvećen”, koja se očuvala do naših dana na visokim stupnjevima masonerije. Već iz toga

vidimo kako Dante nije bez razloga uzeo za vodiča, za kraj svog božanskog putovanja6, svetog Bernarda, koji je ustanovio pravilo Templarskog reda; vjerojatno je na taj način želio pokazati da je samo zahvaljujući njemu bio moguć, u uvjetima svojstvenim tom vremenu, pristup najvišem stupnju duhovne hijerarhije. Što se tiče riječi Imperialis Principatus, njihovo objašnjenje možda ne iziskuje da se ograničimo na razmatranje Danteove političke uloge, koja jasno svjedoči o tome da su organizacije kojima je pjesnik pripadao tada bile u milosti carske moći; pored toga, treba primijetiti kako “Sveto Carstvo” ima simbolično značenje, te da se i dan-danas, u Škotskom masonstvu, članovi Vrhovnog vijeća nazivaju časnicima Svetog Carstva, dok titula “Princ” ulazi u naslove velikog broja stupnjeva. Štoviše, poglavari različitih organizacija rozenkrojcerskog podrijetla nosili su, počev od XVI. stoljeća, titulu Imperatora; ima razloga vjerovati kako je Fede Santa u Danteovo vrijeme pokazivala izvjesne sličnosti s kasnije osnovanim “Rozenkrojcerskim bratstvom”, čak i ako ono nije neposredno iz nje nastalo. Naći ćemo još mnogo drugih takvih sličnosti, a na znatan broj je ukazao i sam Aroux; jedna od osnovnih točaka koje je on dobro rasvijetlio, premda možda nije povukao sve njene konzekvence, jeste značenje različitih simboličkih područja koje je Dante opisao, a naročito “neba”. Ta područja, zapravo, predstavljaju različita stanja, a neba su, u stvari, “duhovne hijerarhije”, to jest stupnjevi inicijacije; u tom smislu, bilo bi zanimljivo ukazati na analogije između Danteove i Swedenborgove koncepcije, da i ne govorimo o nekim teorijama hebrejske Kabale i, prije svega, islamske ezoterije. Sam Dante je u tom pogledu dao jednu naznaku koja zaslužuje pažnju: “A vedere quello che per terzo cielo s’intende... dico che per cielo intendo la scienza e per cieli le scienze”7. Ali koje to znanosti “neba” simbolički označavaju i treba li tu vidjeti aluziju na “sedam slobodnih vještina”, koje Dante i svi njegovi suvremenici tako cesto spominju? Ono što ide u prilog takvoj pretpostavci jeste da su, prema Arouxu, “katari imali, od XII. stoljeća, znake prepoznavanja, lozinke, astrološku doktrinu: inicijacije su obavljali na proljetnu ravnodnevicu; njihov znanstveni sustav bio je utemeljen na doktrini korespondencija: Mjesecu je odgovarala gramatika, Merkuru dijalektika, Veneri retorika, Marsu glazba, Jupiteru geometrija, Saturnu astronomija, Suncu aritmetika ili prosvijetljeni Um”. Tako je svakoj od sedam planetarnih sfera, koje predstavljaju prvih sedam Danteovih neba, odgovarala po jedna od sedam slo-

Treba reći da bi nam neka druga riječ bila draža od riječi “poganizam”, nametnute dugom upotrebom, koja je u početku pogrdno označavala grčko-rimsku religiju u vrijeme kad je ona, na posljednjem stupnju svoga opadanja, bila svedena na prosto narodno “praznovjerje”. 5 Ovdje zapravo aludiramo na čuveni primjer EI-Halaja, pogubljenog u Bagdadu 309. godine Hegire (921. godina kršćanske ere), čiju uspomenu slave oni koji smatraju da je bio pogubljen upravo zbog neopreznog razglašavanja svoga učenja. 6 Raj, XXXI. – Riječ contemplante (razmatrač), kojom Dante označava svetog Bernarda (isto, XXXII., 1) ima, izgleda, dvostruko značenje uslijed svoje sličnosti s riječju temple (hram). 7 Gozba, II., 14. Da bi se shvatilo što se ovdje podrazumijeva pod trećim nebom... velim da pod nebom podrazumijevam znanost, a pod nebima znanosti. 4

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

|9


Mi s l i o c i bodnih vještina; to su upravo one vještine čija se imena pojavljuju na sedam uzlaznih stupnjeva s lijeve strane Ljestvice Kadoš (30. stupanj Škotske masonerije). Silazni red, u ovom drugom slučaju, razlikuje se od prethodnog samo zamjenjivanjem mjesta retorike i logike (koja je ovdje zamijenjena dijalektikom) i, na drugoj strani, geometrije i glazbe, kao i po tome što znanost koja odgovara Suncu, aritmetika, zauzima rang koji obično pripada toj zvijezdi u astrološkom poretku planeta, to jest četvrto mjesto u sredini sedmorke, dok je katari smještaju na viši stupanj svoje Mističke ljestvice, kao što to čini i Dante s njenim parom iz desnog uzlaznog niza, Velom (Emounah), to jest misterioznom Fede Santa, čiji je Kadoš bio on sam8. Ovdje se, međutim, javlja potreba za još jednom napomenom: kako je moguće da su takve korespondencije, koje tu predstavljaju istinske inicijacijske stupnjeve, pripisivane slobodnim vještinama, koje su bile javno i službeno predavane u svim školama? Vjerujemo da su postojala dva načina njihovog predstavljanja, egzoterički i ezoterički: naspram svake profane znanosti mogla se staviti jedna druga koja je, da tako kažemo, imala isti predmet, ali ga je razmatrala s dubljeg stanovišta, i koja je u odnosu na tu svjetovnu znanost bila ono što je više značenje svetih spisa u odnosu na njihovo doslovno značenje. Moglo bi se reći još i to da vanjske znanosti predstavljaju jedan način izražavanja viših istina, jer su one same tek simbol nečega što pripada drugom poretku; naime, kao što kaže Platon, čulni svijet je samo odraz pojmovnog svijeta; sve prirodne pojave i svi povijesni događaji imaju simboličnu vrijednost, utoliko što izražavaju nešto od onih načela na kojima se zasnivaju i čije su manje ili više udaljene posljedice. Dakle, ako se izvrši odgovarajuća transpozicija, svaka znanost i svaka umjetnost može poprimiti istinsku ezoteričnu vrijednost; zašto izrazi izvučeni iz slobodnih vještina ne bi mogli igrati, u srednjovjekovnim inicijacijama, ulogu sličnu onoj koju jezik preuzet od graditeljske vještine igra u spekulativnoj masoneriji? Ići ćemo i dalje od toga: razmatrati stvari na taj način znači vratiti ih njihovom načelu; to gledište je, dakle, svojstveno samoj njihovoj biti, a nikako nije slučajno pridodano; a ako je tako, zar ne bi s tim povezana tradicija mogla sezati do samog podrijetla znanosti i umjetnosti, dok bi isključivo profano gledište bilo samo jedno posve moderno gledište, proisteklo iz općeg zaborava te tradicije? Ovdje se ne možemo baviti svim aspektima toga pitanja; pogledajmo, ipak, kojim riječima sam Dante ukazuje, u komenta-

ru svoje prve Kancone, na to kako u svom djelu primjenjuje pravila nekolicine slobodnih vještina: “O uomini, che vedere non potete la sentenza di questa Canzone, non la rifiutate però; ma ponete mente alla sua belleza, che è grande, sì per costruzine, la quale si pertiene alli grammatici; si per l’ordine del sermone, che si pertiene alli rettorici; si per lo numero delle sue parti, che si pertiene alli musici”9. Zar u takvom shvaćanju glazbe kao nečeg povezanog s brojem, dakle, kao znanosti o ritmu u svim njegovim korespondencijama, ne prepoznajemo odjek pitagorejske tradicije? I zar nije upravo ta ista tradicija ono što nam omogućuje razumjeti “solarn” ulogu pripisanu aritmetici, koja se postavlja u zajedničko srediste svih znanosti, kao i odnose koji povezuju sve te znanosti, a posebno glazbu s geometrijom, preko saznavanja proporcija formama (što nalazi svoju izravnu primjenu u arhitekturi) i s astronomijom, preko harmonije nebeskih sfera? Kasnije ćemo pokazati temeljni značaj simbolike brojeva u Danteovom djelu; i premda ta simbolika nije samo pitagorejska, premda se nalazi i u drugim doktrinama naprosto zato što postoji samo jedna istina, ipak nam je dopušteno vjerovati kako, od Pitagore do Vergilija i od Vergilija do Dantea, “lanac tradicije” ni u kojem slučaju nije prekinut na tlu Italije.

Sličnosti izmedu masonstva i hermetizma S općih razmatranja kojima smo se dosad bavili preći ćemo na one posebne sličnosti na koje je ukazao Aroux i koje smo ranije tek uzgred spomenuli10: “Pakao predstavlja profani svijet, Čistilište sadrži inicijacijske probe, a Nebo je boravište Savršenih, koji objedinjuju i dovode do vrhunca um i ljubav... Na početku nebeskog kruga koji opisuje Dante11 nalaze se alti Serafini (uzvišeni serafimi), to jest Principi celesti (Kneževi neba), a na njegovom kraju su najviši stupnjevi neba. Pokazuje se, međutim, kako se neki niži dostojnici Škotske masonerije, koja pretendira da vuče podrijetlo od, templara i koju u Ariostovom spjevu Orlando Furioso personificira Zerbino, škotski princ, ljubavnik Izabele od Galicije, također nazivaju prinčevima, Prinčevima Milosti; da se njihova Skupština ili kapitular naziva Treće Nebo; da kao svoj simbol imaju jedan Paladijum, ili kip Istine, odjeven kao Beatriče u tri boje, zelenu, bijelu i crvenu12; da je njihov Časnik (koji nosi zvanje Veoma izvrsni princ), i

O Tajanstvenoj ljestvici Kadoš, o kojoj će kasnije još biti riječi, vidi Manuel maçonnique F. Vauillaumea, XVI. i str. 213-214. Ovo djelo navodimo prema drugom izdanju (1830.). 9 Evo prijevoda ovog teksta: “O ljudi, koji ne možete uvidjeti smisao ove kancone, nemojte je zato odbaciti, nego obratite pozornost na njezinu ljepotu, koja je velika, i zbog sastava, o kojemu poučavaju gramatičari, i zbog reda govora, o kojemu naučavaju retoričari, i zbog broja njezinih dijelova, o kojemu poučavaju muzičari.” Prijevod P. Pavličića. 10 Navodimo sažetu verziju Arouxovih radova prema Sedir, Histoire des Rose-Croix, str. 16-20; 2. izdanje, str. 13-17. Naslovi Arouxovih djela su: Dante – heretik, revolucionar i socijalista (objavljeno 1854. i ponovljeno 1939.) i Danteova komedija, doslovno prepjevana i komentirana prema duhu, propraćena Ključem simboličkog jezika bratstva Vjernici Ljubavi (1856.-1857.). 11 Raj, VIII. 12 U najmanju ruku je neobično da su te iste tri boje postale, u novije doba, nacionalne boje Italije; njoj se, inače, prilično često pripisuje masonsko podrijetlo, iako je teško ustanoviti na čemu se točno osniva ta ideja. 8

10 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i koji u ruci ima strijelu a na grudima srce u trokutu13, personifikaciji Ljubavi; da je tajanstveni. broj devet, “koji je Beatriče posebno voljela” – Beatriče “koju treba zvati Ljubav”, kaže Dante u Novom životu – također dodijeljen ovom Časniku, okruženom s devet stubova, devet devetokrakih svijećnjaka s devet žižaka, koji je, na kraju, imao osamdeset jednu godinu (što je proizvod ili, točnije, kvadrat broja devet) kad je Beatriče umrla, u osamdeset prvoj godini stoljeća”14. Zvanje Princa Milosti ili Trojnog Skota jeste 26. stupanj Škotskog reda. Evo što o njemu kaže F. Bouilly u svome Objašnjenju dvanaest grbova koji predstavljaju ambleme i simbole dvanaest filozofskih stupnjeva Škotskog Reda zvanog Stari i Priznati (od 19. do 30.): “Taj stupanj je, prema nama, najnerazmrsiviji od svih koji sačinjavaju tu učenu kategoriju: on se također naziva Trojni Škot15. Zapravo, sve u toj alegoriji predstavlja amblem Trojstva: njena trobojna osnova (zeleno, bijelo i crveno), figura Istine u dnu i, konačno, svuda taj znak Velikog Djela Prirode (na čije faze podsjećaju tri boje), sastavni elementi metala (sumpor, živa i sol)16, njihovo rastakanje i zgrušavanje (solve et coagula), jednom riječju, znanosti mineralne kemije (ili preciznije, alkemije), koju je kod Egipćana osnovao Hermes i koja je medicini dala toliku moć i širinu (spagirija)17. Istina je da znanosti koje doprinose blaženstvu i slobodi slijede jedna za drugom i svrstavaju se suobrazno tome čudesnom redu, što dokazuje da je Bog ljudima dao sve što je bilo moguće kako bi ublažio njihove bolove i produžio njihov boravak na zemlji18. Prije svega, od broja tri, koji tako dobro predstavljaju tri kuta Delte, napravili su kršćani plameni simbol Božanstva; rekao bih kako je u broju tri, koji vodi podrijetlo iz pradavnih vremena19, učeni promatrač otkrio prvobitni izvor svega onoga što potiče misao, obogaćuje uobrazilju i daje pravu ideju o društvenoj jednakosti... Nemojmo, dakle, časni Vitezovi, prestati biti Trojni Škoti, da održavamo i slavimo broj tri kao amblem svega onoga što čini ljudske dužnosti, i što, u isti mah, upućuje na voljeno Trojstvo našeg Reda, uklesano na stubovima našeg Hrama: Vjera, Nada i Milosrđe20.

Ono što prije svega treba zapamtiti iz ovoga dijela jeste da stupanj o kojem je riječ, kao i gotovo svi stupnjevi iz istog razreda, pokazuje jedno nedvosmisleno hermetičko značenje21; a poželjno je posebno istaknuti vezu hermetizma s Viteškim redovima. Ovdje se ne možemo baviti istraživanjem povijesnog podrijetla visokih stupnjeva Škotske masonerije, niti raspravljati o kontroverznoj teoriji po kojoj oni potječu od templara; ali postojanje stvarnog i neposrednog srodstva, ili barem obnavljanja, nije ništa manje izvjesno no činjenica da većina tih stupnjeva, ali i neki od onih koje nalazimo u drugim redovima, izgledaju kao tragovi organizacija koje su nekad postojale kao nezavisne22, a naročito starih Viteških redova, čije je osnivanje vezano za Križarske ratove, to jest za jedno vrijeme u kojem između Istoka i Zapada nisu postojali samo neprijateljski odnosi, kao što vjeruju oni koji zastaju na pojavama, već i aktivna intelektualna razmjena, koja se uglavnom vršila posredstvom tih redova. Treba li prihvatiti pretpostavku da su upravo od Istoka oni preuzeli hermetička znanja i prilagodili ih sebi, ili je možda vjerojatnije da su od samih svojih početaka imali sličnu ezoteriju, i da ih je njihova vlastita inicijacija učinila prijemčivima za veze s istočnjacima na tom polju? To je još jedno pitanje koje ovdje izvjesno ne možemo riješiti, ali druga hipoteza, premda se na nju mnogo rjeđe nailazi nego na prvu23, neće izgledati nevjerojatna nekom tko zna da je tokom čitavog srednjeg vijeka Zapad imao vlastitu inicijacijsku tradiciju; u prilog toj pretpostavci ide i činjenica da su kasnije osnovani Redovi, koji nikad nisu ophodili s Istokom, također imali hermetičku simboliku, na primjer red Zlatnog Runa, čije ime najjasnije svjedoči o tome. Kako god bilo, u Danteovo vrijeme, u Templarskom redu je sasvim izvjesno postojao hermetizam, kao i poznavanje nekih doktrina koje su nesumnjivo arapskog podrijetla; one ni Danteu nisu bile nepoznate i svakako su do njega stigle tim putem; kasnije ćemo objasniti ovu zadnju tvrdnju. Vratit ćemo se masonskim podudarnostima koje spominje komentator; do sada smo vidjeli samo jedan dio, jer Aroux vjeruje kako je na više stupnjeva Škotskog reda uočio po-

Tom znaku raspoznavanja treba dodati i “krunu nazubljenu zlatnim strelicama”. Up. Light on Masonry, str. 250, i Manuel maçonnique F. Vauillaumea str. 179-182. 15 Moramo priznati da ne vidimo koji bi odnos mogao postojati između složenosti ovog stupnja i njegovog naziva. 16 To alkemijsko trojstvo često se poistovjećuje s trojstvom elemenata koji sačinjavaju ljudsko biće: duhom, dušom i tijelom. 17 Riječi u kosim zagradama dodali smo da bismo tekst učinili razumljivijim. 18 U ovim posljednjim riječima može se uočiti diskretna aluzija na alkemičarski “eliksir dugog. života”. – Prethodni 25. stupanj, Vitez medene Zmije, prikazan je kao da “sadrži jedan dio prvog stupnja Egipatskih misterija, od kojih potiču medicina i velika vještina spravljanja lijekova”. 19 Autor svakako želi kazati: “čija simbolička upotreba vodi podrijetlo iz pradavnih vremena”, jer ne možemo pretpostaviti da je htio pripisati kronološko podrijetlo samom broju tri. 20 Postoji pretpostavka da tri boje ovog stupnja simboliziraju tri teologalne vrline: bijelo predstavlja Vjeru, zeleno Nadu, crveno Milosrđe (ili Ljubav). – Stupanj Princ Milosti ima sljedeće oznake: crvena kecelja, koja u sredini ima nacrtan ili izvezen bijeli i zeleni trokut, i trobojna traka Reda oko vrata, ukrštena na grudima; na nju je kao ukras prikačen zlatni jednakostranični trokut (ili Delta); v. Manuel maçonnique F. Vauillaumea, str. 181. 21 Jedan visoki mason koji je, po svemu sudeći, više upućen u modernu i profanu nauku po imenu “povijest religija” nego u pravo inicijacijsko znanje, grof Goble d’Alviela, smatrao je da se ovom čisto hermetičkom i kršćanskom stupnju može dati budističko tumačenje, uz obrazloženje da postoji izvjesna sličnost između naziva Princ Milosti i Gospodar Suosjećanja. 22 Na primjer, postojao je jedan Red trinitaraca ili Red milosti koji je imao za cilj, u najmanju ruku za vanjski cilj, otkup ratnih zarobljenika. 23 Neki idu dotle da grbu, koji je u prilično bliskoj vezi sa hermetičkim simbolizmom, pripisuju isključivo perzijsko podrijetlo, dok je grb zapravo postojao u antici kod velikog broja naroda, kako zapadnih tako i istočnih, a posebno kod keltskih naroda. 13 14

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 11


Mi s l i o c i tpunu analogiju s devet neba koja Dante obilazi u društvu Beatriče. Navesti ćemo podudarnosti za sedam planetarnih neba: Mjesecu odgovaraju svjetovnjaci; Merkuru, Vitez Sunca (28. stupanj); Veneri, Princ Milosti (26., zeleno, bijelo i crveno); Suncu, Veliki Neimar (12.) ili Noahit (21.); Marsu, Veliki Škot Sv. Andreja ili Patrijarh Križonosac (29., crveno s bijelim križom); Jupiteru, Vitez bijelog i crnog Orla, ili Kadoš (30.); Saturnu, Zlatna ljestvica istih Kadoša. Istini za volju, neke od tih analogija izgledaju nam sumnjive; prije svega, neprihvatljivo je uzeti prvo nebo kao boravište profanih jer njihovo mjesto može biti samo u “vanjskoj tami”; zar nismo ranije vidjeli da Pakao predstavlja profani svijet, dok se do raznih neba, uključujući i nebo Mjeseca, dospijeva samo prolaženjem kroz inicijacijska iskušenja Čistilišta? Dobro nam je poznato da je sfera Mjeseca u posebnom odnosu s Čistilištem; ali tu nalazimo sasvim drukčiji aspekt njegove simbolike i njih ne bi trebalo pobrkati s aspektom koji je predstavljen prvim nebom. Zapravo, Mjesec je u isti tren Janua Coeli i Janua Inferni, Dijana i Hekata24; stari su to dobro znali, pa se ni Dante tu nije mogao prevariti, niti pripisati profanima nebesko boravište, čak ni ono najniže. Mnogo je manje sporna identifikacija simboličkih figura koje je vidio Dante: križ na Marsovom nebu, orla na Jupiterovom, ljestve na Saturnovom. Taj križ izvjesno možemo usporediti s onim koji je nekad bio razlikovno obilježje Viteških redova, a sad još služi kao amblem mnogim masonskim stupnjevima; a budući da je postavljen u Marsovu sferu, zar ne bi bio opravdan zaključak da je posrijedi aluzija na vojnički karakter tih redova, koji ih je naveo da se pokažu u javnosti, i na vanjsku ulogu koju su igrali u križarskim ratnim pohodima?25 Što se tiče dva druga simbola, nemoguće je u njima ne prepoznati simbole Templarskog Kadoša; u isti mah, orao, kojega je već klasična antika dodjeljivala Jupiteru, a Indijci Višnuu26, bio je amblem starog Rimskog carstva (na što nas podsjeća prisustvo Trajana u orlovom oku), a to je ostao i u Svetom Carstvu. Jupiterovo nebo je boravište “mudrih i pravednih kneževa”: “Diligite justitiam, qui judicatis terram”27 – ova korespondencija se, poput svih Danteovih za druga neba, može potpuno objasniti

astrološkim razlozima; hebrejsko ime planete Jupiter je Cedek, što znači “pravednik”. O ljestvici Kadoš već smo govorili: budući je Saturnova sfera smještena neposredno iznad Jupiterove, do podnožja te ljestvice stiže se pomoću Pravednosti (Cedakah), a do njenog vrha pomoću Vjere (Emounah). Taj simbol ljestvi ima, po svemu sudeći, kaldejsko podrijetlo, i na Zapad je prenesen s Mitrinim misterijama: ljestve su tada imale devet prečki, a svaka od njih je bila načinjena od različitog metala, u skladu s korespondencijama metala i planeta; s druge strane, znamo da u biblijskoj simbolici nalazimo Jakovljeve ljestve koje povezuju zemlju s nebom, te imaju istovjetno znacenje28. “Prema Danteu, osmo nebo Raja, zvjezdano nebo (ili zvijezde nekretnice) jest nebo Ružinog križa: Savršeni su tu obučeni u bijelo; oni tu pokazuju simboliku sličnu onoj Viteza od Heredoma29; oni propovijedaju “evangeličku doktrinu”, upravo onu Luterovu, suprotstavljenu rimokatoličkoj”. To je Arouxovo tumačenje, koje svjedoči o brkanju, na kakvo kod njega često nailazimo, dva domena, ezoterije i egzoterije: prava ezoterija mora biti iznad suprotnosti koje se uočavaju u vanjskim kretanjima profanog svijeta, a ako ta kretanja ponekad neopaženo izazivaju ili usmjeravaju moćne inicijacijske organizacije, može se reći da one njima vladaju – ali ne i da se s njima miješaju – na takav način da utječu na svaki od suprotstavljenih dijelova. Točno je da se protestanti, a naročito luteranci, obično služe riječju “evangelički” kako bi s njom označili vlastitu doktrinu, a s druge strane znamo da je Luterov pečat imao križ u središtu ruže; znamo također da se rozenkrojcerska organizacija, koja se pojavila u javnosti 1604. (i s kojom se Descartes bezuspješno nastojao povezati) nedvosmisleno izjasnila kao “antipapska”. Trebamo, međutim, reći kako je taj Ružin križ s početka XVII. stoljeća već uveliko bio ospoljen i veoma udaljen od pravog, izvornog značenja Ružinog križa, koji nikad nije bio udruženje u pravom smislu riječi; a što se tiče Lutera, on je izgleda bio tek sporedan činitelj, izvjesno ne mnogo svjestan uloge koju je imao odigrati; međutim, ti različiti momenti još nisu potpuno rasvijetljeni. Kako god bilo, bijele halje lzabranih ili Savršenih, izgleda-

Ta dva aspekta odgovaraju vratnicama dva solsticija; moglo bi mnogo toga da se kaže o ovoj simbolici koju su stari Latini saželi u obličju Janusa. – S druge strane, valjalo bi povući razlike između Podzemnog svijeta, Limba i “vanjske tame” o kojoj je riječ u Evanđelju; ali to nas ne bi daleko odvelo, i ne bi promijenilo ništa u tvrdnjama koje iznosimo ovdje, gdje je riječ samo o tome da se, u općim crtama, razdvoje profani svijet i inicijacijska hijerarhija. 25 Možemo još napomenuti da je Marsovo nebo predstavljeno kao boravište “mučenika vjere”; čak i tu, u Marte i martiri (mučenici), postoji neka vrsta igre riječi kakvu nalazimo i na drugim mjestima: brdo Monmartr zvalo se Mont de Mars (Marsovo brdo) prije nego što je postalo Mont des Martyrs. Skrenućemo uzgred pažnju na još jednu neobičnu činjenicu: imena tri mučenika Monmartra, Dionizija, Rustikusa i Eleuterosa zapravo su tri Bakhova imena. Štoviše, sveti Dionizije, u svojstvu prvog pariskog biskupa, obično se poistovjećuje sa svetim Dionizijem Areopagitom, a u Ateni je Areopag također bio Marsovo brdo. 26 Simbolika orla u različitim tradicijama iziskuje posebnu studiju. 27 Raj, XVIII., 91-93. 28 Zanimljivo je napomenuti da se sveti Petar Damiano, s kojim Dante razgovara na Saturnovom nebu, javlja i na popisu (pretežno legendarnom) Imperatores Rosoe-Crucis navedenom u Clypeum Veritatis Ireneja Agnostusa (1618.). 29 Red Heredom Kilvininga i Veliki Kapitular visokih stupnjeva vezan za Veliku Kraljevsku Ložu Edimburga, čiji je osnivač prema tradiciji, bio Kralj Robert Brus (Thory, Acta Latomorum, sv. I., str. 317). Engleska riječ Heredom (ili heirdom) znači “naslijeđe” (templara); međutim, neki autori izvode to ime iz hebrejske riječi Herodim, titule nadzornika nad radnicima koji su gradili Solomonov hram (up. naš članak o tome u Ètudes traditionelles, ožujak 1948.). 24

12 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i ju nam prije svega kao aluzija na templarska odijela, iako očigledno imaju veze s nekim apokaliptičkim tekstovima30 ; postoji jedan posebno značajan odlomak koji se na to odnosi31: Qual e colui che tace e dicer vuole, Mi trasse Beatrice, e disse: mira Quanto e il convento delle bianche stole! Ova tumačenje omogućuje, između ostalog, da se dâ vrlo precizno značenje izrazu “sveta vojska”, koji nalazimo malo dalje, u stihovima koji čak, reklo bi se, diskretno izražavaju preobražaj templarstva poslije njegova prividnog ukidanja iz kojeg se rodilo rozenkrojcerstvo32: In forma dunque di candida rosa Mi si mostrava la milizia santa, Che nel suo sangue Cristo fece sposa. S druge strane, kako bi bolje razumjeli o kojoj simbolici se radi u našem posljednjem navodu prema Arouxu pomoći će nam ovaj opis Nebeskog Jeruzalema koji nalazimo u Kapitularu Vrhovnih Prinčeva Ružinog križa, Reda Heredom Kilvininga ili Škotskog Kraljevskog Reda, nazvanog i Vitezovi Orla i Pelikana: “U dnu (posljednje sobe) nalazi se slika koja prikazuje planinu i rječicu što tu izvire; na njenoj obali stoji drvo s dvanaest vrsta plodova. Na vrhu planine vidi se jedno postolje sačinjeno od dvanaest dragih kamenova uglavljenih u dvanaest držača. Iznad toga postolja nalazi se jedna zlatna kocka; na svakoj od njenih strana prikazana su tri anđela s imenima svih dvanaest izraelskih plemena. U toj kocki je jedan križ, a u njegovom srediste jagnje koje leži”33. Tu, dakle, nalazimo apokaliptičku simboliku, a nastavak će pokazati do koje su mjere ciklične koncepcije na koje se ona odnosi blisko povezane sa samim planom Danteovog djela. “U XXIV. i XXV. pjevanju Raja, nalazimo trostruki poljubac Princa Ružinog Križa, pelikana, bijele halje kakve imaju i starješine iz Apokalipse, štapiće pečatnog voska, tri teologalne vrline masonskih Kapitulara (Vjera, Nada i Milosrđe)34; naime, simbolični svijet Ružinog križa (Rosa candida iz XXX. i XXXI. pjevanja) prisvojile su Rimska crkva, kao figuru Spasiteljeve Majke (Rosa mystica iz litanija) i Tulu-

ska crkva (albižani), kao tajanstveni model generalne skupštine Vjernika Ljubavi. Te metafore već su koristili pavlini, preteče katara u X. i XI. stoljeću.” Smatramo da je korisno predočiti te zanimljive sličnosti; izvjesno bismo mogli da navedemo još mnogo drugih, bez velikih teškoća; ipak, osim možda u slučaju templarstva i izvornog rozenkrojcerstva, ne bi trebalo iz njih izvoditi odveć stroge zaključke o bliskoj srodnosti različitih inicijacijskih oblika kod kojih su nađeni neko slični simboli. Zapravo, ne samo da je osnova učenja uvijek i svuda isti, već – što na prvi pogled može izgledati neobičnije – i sami načini izražavanja često pokazuju čudnovatu sličnost, i to u tradicijama koje su suviše udaljene u vremenu i prostoru da bi se moglo govoriti o neposrednom utjecaju jednih na druge; svakako, u sličnim slučajevima, da bi se otkrila stvarna veza, moralo bi se otići mnogo dalje u prošlost nego što nam to dopušta povijest. S druge strane, komentatori poput Rosettija i Arouxa, proučavajući na svoj način simboliku Danteovog djela, ostali su pri jednom aspektu koji možemo nazvati vanjskim; time želimo kazati da su se zaustavili na onome što rado nazivamo ritualnom stranom, to jest, na formama koje više skrivaju nego što saopćavaju duboki smisao onima koji nisu kadri otići dalje od njih. I kao što je vrlo točno rečeno, “prirodno je da je tako; naime, da bi se mogle uočiti i razumjeti konvencionalne ili alegorijske aluzije i referencije potrebno je poznavati objekt aluzije ili alegorije; u ovom slučaju, treba poznavati mistična iskustva koja tokom prave inicijacije doživljavaju inicijanti i njihovi učitelji. Onaj tko ima takvih iskustava ni najmanje ne sumnja da u Božanstvenoj komediji i u Eneidi postoji metafizičko-ezoterička alegorija koja, u isti mah, prikriva i pokazuje uzastopne faze kroz koje prolazi svijest inicijanta na svom putu ka besmrtnosti”35.

Dante i rozenkrojcerstvo Prigovor koji srno uputili Rosettiju i Arouxu može se odnositi i na Eliphasa Lévija; naime, iako je uočio povezanost Danteovog djela s antičkim misterijama, on je prije svega vidio političku, ili političko-religijsku stranu koja, po na-

Otkrivenje Ivanovo, VII., 13-14. Raj, XXX., 127-129. Ko kog što šuti, a govorit želi,/ mene povuče Beatrice: “Sudi”/ – reče – koliki zbor je halja bijelih. – Ovdje ćemo napomenuti da se riječ “convento” (zbor) upotrebljava u masoneriji da označi velike skupštine. 32 Raj, XXXI., 1-3. Dakle na ružu nalik bijelu, čistu,/ pokaza mi se sveta vojska što je/ postala krvlju zaručnica Kristu. – Posljednji stih mogao bi se odnositi na simbolizam templarskog crvenog križa. 33 Manuel maçonnique F. Vuilliaumea, str. 143-144. – Up. Otkrivenje Ivanovo, XXI. 34 U Kapitularima Ružinog križa (osamnaesti Škotski stupanj) imena tri vrline predstavljaju njihovu krilaticu “Sloboda, Jednakost, Bratstvo”; s njima bi se moglo dovesti u vezu i ono što se u simboličkim stupnjevima naziva “tri glavna stuba Hrama”: “Mudrost, Snaga, Ljepota”. – Tim istim vrlinama odgovaraju kod Dantea sveti Petar, sveti Jakov i sveti Ivan, tri apostola koji su prisustvovali Preobraženju. 35 Arturo Reghini, navedeni članak, str. 545-546. 30 31

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 13


Mi s l i o c i šem mišljenju, ima tek drugorazredan značaj, i pogrešno je pretpostavljao da su prave inicijacijske organizacije neposredno uključene u vanjske odnose. U svojoj Povijesti magije ovaj autor kaže: “Napisani su mnogi komentari Danteovog djela i studije o njemu ali, koliko nam je poznato, nitko nije ukazao na njegov pravi karakter. Smjelim otkrivanjem misterija u svome djelu, veliki Gibelin objavio je rat papstvu. Danteov ep je ivanovski36 i gnostički; to je hrabra primjena figura i brojeva Kabale na kršćanske dogme i indirektno pobijanje svega što je u tim dogmama apsolutno. Njegovo putovanje kroz natprirodne svjetove završava se kao inicijacija u eleuzinske i tebanske misterije. Vergilije ga vodi i štiti u krugovima novog Tartara, kao da je taj nježni i melankolični proricatelj sudbina Polionovih sinova u očima firentinskog pjesnika nezakoniti, ali istinski otac kršćanskog epa. Blagodareći Vergilijevom poganskom geniju, Dante izmiče ponoru na čijem je ulazu pročitao jednu očajničku rečenicu; izmiče mu okrenuvši glavu gdje mu bijahu pete, to jest stajući na stanovište suprotno dogmi, a onda se penje na svjetlost služeći se samim demonom kao kakvim čudovišnim ljestvama on izmiče užasu pomoću užasnog, stravičnom pomoću stravičnog. Pakao je, reklo bi se, bezizlazan samo za one koji ne znaju iz njega da se vrate; ako mi je dopušteno da se poslužim jednim narodnim izrazom, on hvata đavola za rep i oslobađa se vlastitom hrabrošću. To je već prevaziđeni protestantizam i pjesnik neprijatelja Rima već je nagovijestio Fausta koji se uspinje na nebo na glavi pobijeđenog Mefistofelesa”37. U stvarnosti, volja da se “objave misterije”, pod pretpostavkom da je to moguće (a nije, jer je svaka istinska misterija neizraziva), i unaprijed donijeta odluka da se “zauzme stanovište suprotno dogmi”, to jest svjesno izokretanje značenja i vrijednosti simbola, nije obilježje jedne vrlo visoke inicijacije. Na sreću, mi ne vidimo ništa od toga kod Dantea, čiji se ezoterizam, naprotiv, zaodijeva slabo prozirnim velom, iako počiva na strogo tradicionalnim osnovama; vidjeti u njemu preteču protestantizma, a možda i revolucije, naprosto zato što je bio protivnik papstva na političkom terenu, to znači sasvim pogrešno protumačiti njegovu misao i ne razumjeti duh njegove epohe. Još jedna stvar izgleda teško održiva: mišljenje da je Dante “kabalista” u pravom smislu riječi; tu trebamo biti veo-

ma oprezni, jer vrlo dobro znamo da neki naši suvremenici lako podliježu zabludi da su našli Kabalu kad god se susretnu s nekom formom ezoterizma. Zar nije jedan masonski pisac ozbiljno tvrdio da su Kabala i Viteštvo jedno te isto, i da te dvije riječi imaju zajedničko podrijetlo38, što je u suprotnosti s elementarnim etimološkim pojmovima? Zbog takvih neuvjerljivih tvrdnji moramo biti obazrivi i ne smijemo na osnovu nekih neodređenih sličnosti zaključiti da je ovaj ili onaj bio kabalista; pored toga, Kabala po svojoj biti pripada hebrejskoj tradiciji39, a nemarno nikakvih dokaza o izravnom židovskom utjecaju na Dantea40. Takvo mišljenje se zasniva samo na Danteovoj upotrebi znanosti o brojevima; ta znanost zaista igra jednu od najvažnijih uloga u hebrejskoj Kabali, ali njenu upotrebu nalazimo i drugdje; hoćemo li, na osnovu istog argumenta zaključiti kako je i Pitagora bio kabalista?41 Kao što smo već rekli, ima više razloga da Dantea dovedemo u vezu s pitagorejstvom nego s Kabalom, jer je on o judaizmu znao prije svega ono što je kršćanstvo od njega sačuvalo u svojoj doktrini. “Uočimo također”, nastavlja Eliphas Lévi, “da Danteov Pakao nije ništa drugo do negativno Čistilište. Objasnit ćemo tu tvrdnju: čini se da je njegovo čistilište uobličeno prema Paklu kao u kalupu, ono je nalik poklopcu ili zatvaraču ponora, i jasno nam je zašto je firentinski Titan, uspinjući se do Raja, gurnuo Čistilište u Pakao.” To je u izvjesnom smislu, točno – brdo Pakla se uzdiže na južnoj hemisferi, napravljeno je od građe izbačene iz zemljinih njedara, a ponor je izdubio Luciferov pad; ali Pakao ipak ima devet krugova, koji su izokrenuti odraz devet neba, dok Čistilište ima samo sedam odjeljaka; simetrija, dakle, ne postoji u svim točkama. “Njegovo nebo se sastoji od niza kabalističkih krugova odijeljenih križem, kao Ezekielova petokraka zvijezda; u središtu toga križa cvjeta ruža, te vidimo kako se po prvi put pojavljuje, javno izložen i gotovo kategorički razjašnjen, simbol Ružinog križa.” Doduše, u to isto doba, isti simbol pojavio se, iako možda na manje jasan način, u jednom drugom slavnom pjesničkom djelu, u Romanu o ruži. Eliphas Lévi smatra da su “Roman o ruži i Božanstvena komedija dva suprotstavljena (točnije bi bilo: komplementarna) oblika jednog istog djela – uvođenje u nezavisnost duha, satira na račun svih suvremenih institucija i alegorijska for-

Sveti Ivan se često smatra poglavarom unutrašnje Crkve, i prema nekim shvaćanjima čije tragove ovdje nalazimo, on je u tom svojstvu suprotstavljen svetom Petru, poglavaru vanjske Crkve; istinu treba prije tražiti u činjenici da njihovi autoriteti pripadaju različitim domenima. 37 Ovaj odlomak Eliphasa Lévija (iz Dogme i obreda visoke magije), preuzeo je, bez spominjanja izvora, Albert Pike u knjizi Pouke i dogma Slobodnog zidarstva, str. 822; uostalom, i sam naslov djela očigledno je podražavanje naslova Eliphasove knjige. 38 Up. Ch.-M. Limousin, La Kabbale littérale occidentale. 39 Sama riječ kabala na hebrejskom znači “tradicija”, te ako se ne piše na tom jeziku nema nikakvog razloga da se ta riječ koristi da označi svaku tradiciju. 40 Valja, međutim, reći da je, prema svjedočanstvima suvremenika, Dante održavao redovne odnose s jednim vrlo učenim Židovom, koji je i sam bio pjesnik, Immanuelom ben Salomon ben Jekuthielom (1270.-1330.); ali je jednako točno da nema nikakvih specifično judaističkih tragova u Božanstvenoj komediji; s druge strane, Immanuel je s njom bio inspiriran za jedno od svojih djela, iako Israel Zangwill smatra da je to neodrživa pretpostavka zbog kronoloških nepodudarnosti. 41 To mišljenje je Reuchlin doista izrazio. 36

14 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i mula velikih tajni Bratstva ružinog križa”, koje, doduše, još nije nosilo to ime i koje, štoviše, kao što smo već rekli, nikad nije bila “udruženje”, sa svim onim formama koje ta riječ podrazumijeva (s izuzetkom nekoliko ranijih ogranaka, koji su manje-više skretali s glavne linije). S druge strane, “nezavisnost duha” ili, bolje rečeno, intelektualna nezavisnost, nije u srednjem vijeku bila tako nesvakidašnja pojava kao što se danas obično zamišlja, pa se ni sami redovnici nisu libili prilično slobodne kritike – dokaze za to možemo pronaći čak i u skulpturama katedrala; u svemu tome nema ničeg što bi ukazivalo na istinsku ezoteriju, dok u djelima o kojima ovdje govorimo postoji nešto mnogo dublje. “Ti značajni pojavni oblici okultizma”, kaže dalje Eliphas Lévi, “podudaraju se s vremenom pada templara, kad je Jean de Meung ili Clopinel , suvremenik Danteove starosti, stvarao u svojim najljepšim godinama na dvoru Filipa Lijepog. To je duboka knjiga u lakoj formi42, jedno otkrivenje tajni okultizma koje nije ništa manje učeno od Apulejevog. Ruže Flamela, Jean de Meunga i Dantea nikle su u istom ružičnjaku”43. Od ovih redova ogradit ćemo se samo u jednoj stvari: naime, riječ “okultizam”, koju je izmislio sam Eliphas Lévi, slabo može označiti ono što je postojalo prije njega, naročito ako imamo u vidu u kom pravcu se razvio suvremeni okultizam, koji – iako sebe smatra obnovom ezoterizma – nije ništa drugo do njegova gruba krivotvorina, jer njegovi upravljači nikad nisu posjedovali istinske principe nit ikakvu ozbiljnu inicijaciju. Eliphas Lévi je nesumnjivo prvi raskrinkao svoje samozvane nasljednike, koji mu intelektualno nisu dorasli, premda ni on sam nije tako dubok kao što se želi prikazati i premda sve pojave promatra jednostrano, kroz prizmu mentaliteta jednog revolucionara iz 1948. Iako s izvjesnim zakašnjenjem raspravljamo o njegovom mišljenju, znamo koliko je veliki bio njegov utjecaj, čak i na one koji su ga jedva razumjeli, i smatramo da je dobro utvrditi granice u kojima možemo priznati njegovu kompetenciju: njegov glavni nedostatak – a to je zapravo nedostatak njegovog doba – jeste to što društvene preokupacije stavlja u prvi plan i što ih upliće u sve bez razlike; u Danteovo doba, svaka stvar je bolje postavljana na mjesto koje joj po pravu pripada u općoj hijerarhiji. Povijest ezoterijskih učenja posebno je zanimljiva zbog toga što se pokazuje da se mnoge značajne manifestaci-

je tih doktrina podudaraju, uz odstupanje od nekoliko godina, s ukidanjem Templarskog reda; između tih događaja postoji nesumnjiva veza, ali se ona teško može precizno odrediti. U prvim godinama XIV. stoljeća, a svakako već i tokom prethodnog stoljeća, postojala je, kako u Francuskoj tako i u Italiji, jedna tajna tradicija (može se reći “okultna”, ali ne “okultistička”), ona ista koja će kasnije biti nazvana rozenkrojcerskom tradicijom. Ime Fraternitas Rosoe-Crucius pojavljuje se prvi put 1374., a prema nekim autorima (naročito Michaelu Maieru) 1413.; legenda o Christianu Rosenkreuzu, navodnom osnivaču čije su ime i život čisto simbolički, vjerojatno nije mogla biti potpuno stvorena prije XVI. stoljeća; ali, kao što smo upravo vidjeli, sam simbol Ružinog križa izvjesno je znatno stariji. Kakvo god posebno značenje željeli dati rozenkrojcerskoj doktrini prije pojave pravog rozenkrojcerstva (ako smatramo da je potrebno davati joj neko značenje u to doba), ona izvjesno pokazuje crte koje nam dopuštaju uključiti je u ono što se, na prilično uopćen način, naziva hermetizmom. Povijest te hermetičke tradicije blisko je povezana s poviješću viteških redova; u vrijeme kojim se mi ovdje bavimo, nju su čuvale inicijacijske organizacije kakve su bile Fede Santa i Fedeli d’Amore, kao i Zidarstvo Svetog Grala, čiji povjesničar Henri Martin govori u tom smislu44 o viteškim romanima koji su i dalje jedna od velikih književnih pojava ezoterizma u srednjem vijeku: “U Titurelu, legenda o Gralu dostiže svoj zadnji čudesan preobražaj pod utjecajem ideja koje je Wolfram45 izgleda crpio u Francuskoj, posebno kod templara na jugu zemlje. Gral se više ne čuva na Britanskom otoku, već u Galiji, na granicama Španjolske. Junak po imenu Titurel osniva manastir da bi u njega položio svetu Posudu; tom tajanstvenom građevinom upravlja prorok Merlin koga je Josip iz Arimateje osobno uputio u plan idealnog Hrama, Solomonovog Hrama46. Viteštvo grala ovdje postaje Zidarstvo, to jest jedno asketsko Slobodno zidarstvo čiji se članovi nazivaju templisti; tu se može raspoznati namjera da se uz zajedničko srediste predstavljeno tim idealnim Hramom, vežu Red templara i brojna bratstva graditelja koja tada obnavljaju arhitekturu srednjeg vijeka. Tu naziremo mnoge mogućnosti, pronicanja u ono što nazivamo podzemnom poviješću toga vremena, koja je mnogo složenija nego što se obično misli... Ono što je čudno, ali i sasvim nesumnjivo jest da se povijest modernog Slobodnog zidarstva može pratiti unazad, stopu po stopu, sve do Zidarstva Svetog Grala”47.

To isto možemo reći za Rabelaisova djela (XVI. stoljeće), koja također sadrže jedno ezoterično značenje, dostojno brižljivijeg istraživanja. Eliphas Lévi, Histoire de la Magie, 1860., str. 359-360. – Ovdje je važno napomenuti da postoji neka vrsta italijanske adaptacije Romana o ruži, pod naslovom Il Fiore, čiji je autor, “Sir Durante Fiorentino”, po svemu sudeći nitko drugi do Dante; naime, pjesnikovo pravo ime bilo je Durante, a Dante je samo skraćenica. 44 Histoire de France, sv. III., str. 398-399., 45 Švapski templar Wolfram d´Eschenbach, autor Parsifala, i podražavatelj benediktinskog satiričnog autora Guyota od Provanse, čije ime pogrešno navodi kao “Kyot Provansalski”. 46 Henri Martin ovdje dodaje i jednu napomenu: “Parsifal je na kraju prenio Gral i ponovo izgradio hram u Indiji, a svećenik Ivan, fiktivni poglavar izmišljenog orijentalnog kršćanstva, naslijedio je zadatak čuvanja svetog Pehara.” 47 Ovdje dotičemo jedno veoma zanimljivo pitanje, ali se ne možemo njime baviti jer bi nas to odvelo predaleko od naše teme: postoji vrlo bliska veza između simbolike Grala i “općeg središta” na koje aludira Henri Martin, ali, reklo bi se, ne naslućujući njegovu duboku realnost, baš kao što ne shvaća ni što simboliziraju, u istom redu ideja, svećenik Ivan i njegovo tajanstveno kraljevstvo. 42 43

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 15


Mi s l i o c i Možda bi bilo neoprezno prihvatiti na suviše isključiv način mišljenje izraženo ovom zadnjom rečenicom, zato što su veze moderne masonerije s ranijim organizacijama također krajnje složene; ali o tome ipak treba voditi računa, jer tu u najmanju ruku možemo naći obavještenje o jednom od stvarnih izvora masonstva. Sve to nam može pomoći donekle shvatiti načine prenošenja ezoteričnih učenja tokom srednjeg vijeka, kao i teško razumljivu povezanost inicijacijskih organizacija u vrijeme kada su one zaista bile tajne u najpunijem značenju te riječi.

Vanzemaljska putovanja u različitim tradicijama Jedno od pitanja koje je snažno zaokupljalo komentatore Dantea jest, po svemu sudeći, pitanje o izvorima s kojima bi trebalo povezati njegovu zamisao silaska u Pakao, a ujedno je to i jedna od onih točaka gdje se najjasnije pokazuje nesposobnost istraživača koji su tim pitanjima pristupili na sasvim “svjetovan” način. Tu, zapravo, ima stvari koje se mogu razumjeti samo ako se posjeduju neka saznanja o fazama realne inicijacije; to ćemo sada pokušati objasniti. Glavni razlog zašto Dante uzima Vergilija za vodiča u prva dva dijela svoga putovanja prebiva nesumnjivo – svi su u tome suglasni – u sjećanju na VI. pjevanje Eneide; tome treba dodati da tu, kod Vergilija, ne nalazimo tek običnu pjesničku fikciju, već i dokaz nesumnjivoga inicijacijskog znanja. Nije se bez razloga u srednjem vijeku raširila praksa sortes virgilianoe; a to što su od Vergilija htjeli načiniti čarobnjaka samo je narodna i egzoterička deformacija jedne duboke istine koju su vjerojatno bolje osjećali nego izražavali ljudi koji su njegovo djelo poredili sa Svetim knjigama, iako su se njime služili samo kao sredstvom proricanja od vrlo relativnog značaja. S druge strane, nije teško utvrditi da je, u stvari koja nas ovdje zanima, sam Vergilije imao preteča medu Grcima; treba se samo prisjetiti Odisejevog putovanja u zemlju Kimeraca i Orfejevog silaska u Pakao; ali zar suglasnost koju u svemu tome zapažamo ne dokazuje ništa više do niz pozajmica i imitacija? Istina je da to o čemu je riječ stoji u najtješnjoj vezi s antičkim misterijima i da ta različita pjesnička ili legendarna kazivanja nisu ništa drugo do prevodi jedne iste stvarnosti: zlatna grana koju Enej, predvođen Sibilom, prvo bere u šumi (to je ona ista “selva selvaggia” u koju Dante smješta početak svoga spjeva) jest grana koju su nosili eleuzinski posvećenici i koja podsjeća i na akaciju mo-

dernog masonstva, “zalog uskrsnuća i besmrtnosti”. Ali i samo kršćanstvo pokazuje nam jedan sličan simbolizam: u katoličkoj liturgiji, svetkovinom Grane48 počinje sveta sedmica, koja će vidjeti Kristovu smrt i njegov silazak u Pakao, zatim njegovo uskrsnuće za kojim će ubrzo uslijediti njegovo slavno uzašašće; upravo na Veliki ponedjeljak počinje Dante svoju priču, kao da time nagovještava da je u potrazi za tajanstvenom granom zalutao u mračnoj šumi u kojoj će sresti Vergilija; a njegovo putovanje kroz svjetove trajat će sve do Uskršnje nedjelje, to jest sve do dana uskrsnuća. Kao da smrt i silazak u Pakao, s jedne strane, i uskrsnuće i uzašašće na Nebo s druge, predstavljaju dvije suprotne i komplementarne faze, od kojih je prva nužna priprema za drugu, i koje ćemo bez muke otkriti i u opisu iz hermetičkog “Velikog djela”; takvo dvosmjerno kretanje postoji u svim tradicionalnim doktrinama. U islamu, na primjer, nalazimo epizodu o Muhamedovom “noćnom putovanju”, koja sadrži silazak u područja pakla (isra), a zatim uzlazak u različite rajeve ili nebeske sfere (miraj); u nekim relacijama toga “noćnog putovanja” nalazimo zaista upadljive sličnosti s Danteovim spjevom, što je navelo neke tumače da tu vide jedan od glavnih izvora njegovog nadahnuća. Don Miguel Asin Palacios pokazao je da postoje mnoge sličnosti između Božanstvene komedije (da i ne govorimo o nekim odlomcima iz Novog života i Gozbe) i Knjige o noćnom putovanju (Kitab el-isra) i Otkrivenja iz Meke (Futuhat elMekkiyah) Muhjudina ibn Arabija, djela starijih za osamdesetak godina, i zaključio da su te sličnosti brojnije nego sve one koje su komentatori uočili između Danteovog djela i svih drugih književnosti iz svih zemalja49. Navest ćemo nekoliko primjera: “U jednoj preradi muslimanske legende, vuk i lav preprečuju put hodočasniku, baš kao što pantera, lav i vuk prisiljavaju Dantea na uzmicanje... Nebo je Danteu poslalo Virgilija, a Muhamedu Džebraila; i jedan i drugi tokom putovanja zadovoljavaju hodočasnikovu radoznalost. U obje legende Pakao je najavljen istovjetnim znacima: snažnim vrtlogom sukljanjem plamenova... Arhitektura danteovskog Pakla podudara se u svim pojedinostima s onom koju nalazimo u muslimanskom Paklu: to su dva džinovska lijevka sačinjena od niza katova kružnih razina ili stepenika koji se postepeno spuštaju sve do središta zemlje; na svakom od njih boravi određena kategorija grešnika – što su dublje, to je veća njihova krivica i to su teže njihove muke. Svaka razina je izdijeljena na više drugih koje su dodijeljene različitim podvrstama grešnika; konačno, oba su Pakla smještena ispod grada Jeruzalema... Da bi se očistio po izlasku iz Pakla, prije nego što će se popeti u Raj, Dante se podvrgava trostrukom pranju. Takvo trostruko pranje

Latinsko ime tog praznika je Dominica in Palmis; palma i grana su očigledno jedna te ista stvar, a palma kao obilježje mučenika imala je i značenje na koje ovdje ukazujemo. – Podsjetit ćemo i na narodno ime “Cvijetni uskrs” (Cveti), koje jasno izražava vezu simbolike tog praznika sa uskrsnućem; iako oni koji ga danas upotrebljavaju nisu toga svjesni. 49 Miguel Asín Palacios, La Escatologia musulmana en la Divina Comedia, Madrid, 1919. – Up. Blochet, les Sources orientales de “La Divine Comedie”, Pariz, 1901. 48

16 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i pročišćava duše i u muslimanskoj legendi: prije nego što stupe na Nebo one zaredom bivaju porinute u vode tri rijeke koje, navodnjavaju Abrahamov vrt... Arhitektura nebeskih sfera kroz koje se uzlazi u Nebo također je istovjetna u te dvije legende; u devet neba raspoređene su, prema svojim zaslugama, duše blaženih koje se na kraju sve okupljaju Empireji ili posljednjoj sferi... Kao što se Beatriče povlači pred svetim Bernardom da bi on poveo Dantea u posljednje dijelove, tako isto Džebrail napušta Muhameda u blizini Božjeg prijestola do kojeg će ga privući svjetlosni vijenac... Konačna apoteoza dvaju uzlazaka je ista: dva putnika, uzdignuta do Božjeg prisustva, opisuju Boga kao jedno jezgro snažne svjetlosti, okruženo s devet koncentričnih prstenova koje čine zbijeni redovi bezbrojnih anđeoskih duša što odaju svjetlosne zrake; prsten koji je najbliži jezgru sačinjen je od heruvima; svaki prsten obavija onaj koji je neposredno ispod njega, a svih devet neprestano kruže oko božanskog središta... Niže ravni, astronomska neba, krugovi mistične ruže, anđeoski horovi koji okružuju središte božanske svjetlosti, tri kruga koja simboliziraju lično trojstvo, preuzeo je firentinski pjesnik, od riječi do riječi, od Muhjudina ibn Arabija50. Takve podudarnosti, krajnje točne čak i u pojedinostima, ne mogu biti slučajne, te imamo mnogo razloga za tvrdnju kako je Dante zaista u velikoj mjeri bio inspiriran Muhjudinovim spisima; ali, kak oje do njih došao? Kao mogući posrednik javlja se Brunetto Latini, koji je boravio u Španjolskoj; ta hipoteza nam, međutim, ne izgleda dovoljno uvjerljivom. Muhjudin je rođen u Mursiji, otud i njegov nadimak El-Anda-lusi, ali nije proveo čitav život u Španjolskoj; umro je u Damasku; imao je učenika u čitavom islamskom svijetu, a najviše u Siriji i Egiptu, i na kraju, malo je vjerojatno da su njegova djela tada bila dostupna javnosti; u najmanju ruku, neka od njih to nikad nisu bila. U stvari, Muhjudin nikako nije bio “mistički pjesnik” kao što zamišlja Asin Palasios; u islamskom ezoterizmu on je nosio ime Eš-Šeik al-akbar, što znači najveći među duhovnim Učiteljima, uzorni Učitelj, na osnovu čega možemo zaključiti da je bit njegova učenja čisto metafizička i da mnoga načela islamskih inicijacijskih redova, uključujući i ona koja su ujedno najuzvišenija i najčvršća, neposredno iz njega ishode. Već smo naznačili da su takve organizacije u XII. vijeku, to jest upravo u Muhjudinovo vrijeme, bile povezane s viteškim redovima i smatramo da se time može objasniti prenošenje koje smo opisali; da je bilo drukčije, i da je Dante upoznao Muhjudina preko nekog od “svjetovnih” puteva,

zašto ga nikada ne bi spomenuo zajedno s drugim egzoteričnim filozofima islama, Avicenom ili Averoesom?51 Pored toga, poznato je da je na počecima rozenkrojcerstva bilo islamskih utjecaja, o čemu svjedoče i navodna putovanja Christiana Rosenkreuza na Istok; ali, pravo podrijetlo rozenkrojcerstva treba tražiti, kao što smo već rekli, upravo u viteškim redovima; oni su u srednjem vijeku stvarali istinske intelektualne veze između Istoka i Zapada. Zapadni moderni kritičari, koji na Muhamedovo “noćno putovanje” gledaju kao na puku legendu, manje-više poetičnu, smatraju kako ta legenda nije specifično islamska niti arapska, već da potječe iz Perzije, jer se povijest o jednom sličnom putovanju nalazi u jednoj mazdejskoj knjizi, Arda Virah Nameh52. Neki misle kako treba otići još dalje, sve do Indije, gdje se može naći, u brahmanizmu kao i u budizmu, mnoštvo simboličkih opisa različitih stanja egzistencije u obliku jedne hijerarhijski organizirane cjeline Neba i Podzemnog svijeta; neki čak idu do pretpostavke da je Dante mogao neposredno pretrpjeti indijski utjecaj53. Kad se radi o onima koji u svemu tome ne vide ništa drugo do “literaturu”, taj način predstavljanja može se razumjeti, iako je prilično teško povjerovati, čak i sa čisto povijesnog stanovišta, da je Dante mogao znati nešto o Indiji bez posredovanja Arapa. Ali za nas te sličnosti ne pokazuju ništa drugo do jedinstvo doktrine koja je sadržana u Svim tradicijama; nema ničeg neobičnog u tome što svuda nalazimo izražene iste istine; da nas to ne bi čudilo, potrebno je da najprije budemo svjesni upravo činjenice da su to istine, a ne manje-više proizvoljne fikcije. Tamo gdje nailazimo samo na sličnosti općeg karaktera, nemamo pravo izvoditi zaključak o neposrednoj komunikaciji; takav zaključak opravdan je samo tamo gdje su iste ideje izražene na istovjetan način, kao u slučaju Mahjudina i Dantea. Izvjesno je da se ono što nalazimo kod Dantea potpuno slaže sa indijskim teorijama svjetova i kozmičkih ciklusa, ali to kod njega nije zaodjeveno specifičnom indijskom formom; takvo slaganje nužno ćemo naći kod svih onih koji su svjesni istih istina, kakav god bio način na koji su do njih dospjeli.

Tri svijeta Razlikovanje tri svijeta, koje predstavlja opći plan Božanstvene komedije, zajedničko je svim tradicionalnim učenjima; međutim, ono poprima različite oblike, pa čak i u samoj

A. Cabaton, “La Divine Comedie” et l’Islam, u Revue de l’Histoire des Religions, 1920.; taj članak sadrži sažetak rada g. Asina Palaciosa. Pakao, IV., 143-144. 52 Blochet. Ètudes sur l’Histoire religieuse de l’Islam, u Revue de I’Histoire des Religions, 1899. – Postoji jedan francuski prevod Knjige Arda Virafa, objavljen 1887.; prevodilac je M. A. Bartelemi. 53 Angelo de Gubernatis, Dante e l’India, u Giornale della Società asiatica italiana, sv. III., 1899., str. 3-19; Le Type indien de Lucifer chez Dante, u Actes du X Congrès des orientalistes. – G. Kabaton, u članku koji smo gore naveli, ukazuje da je “Ozanam već naslutio dvostruki islamski i indijski utjecaj na Dantea” (Essai sur la philosophie de Dante, str. 198. i dalje); ali moramo reći da nam Ozanamovo djelo, usprkos ugledu koji uživa, izgleda krajnje površno. 50 51

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 17


Mi s l i o c i Indiji postoje dvije podjele koje se ne poklapaju, ali nisu ni proturječne, već samo odgovaraju dvjema različitim točkama gledanja. Prema jednoj od njih, tri svijeta su Podzemni svijet, Zemlja i Nebo; prema drugoj, u kojoj se Podzemni svijet ne pojavljuje, to su Zemlja, Atmosfera (ili srednje područje) i Nebo. Valja priznati da se u prvoj podjeli srednje područje smatra običnim produžetkom zemaljskog svijeta; međutim, upravo u toj ulozi se kod Dantea javlja Čistilište; ono se može poistovjetiti s tim područjem. S druge strane, ako ostanemo pri ovoj usporedbi, druga podjela je strogo ekvivalentna razlikovanju koje nalazimo u katoličkoj doktrini između borbene Crkve, stradalničke Crkve i pobjedničke Crkve; ni tu ne može biti govora o Paklu. Konačno, često postoje još i brojne potpodjele Neba i Podzemnog sveta; ali, u svakom slučaju, uvijek je riječ o jednom hijerarhijskom rasporedu stupnjeva egzistencije, koji realno postoje u neograničenom mnoštvu i mogu biti razvrstani na razne načine, u zavisnosti od toga koje su analoške korespondencije uzete za osnovu simboličkog predstavljanja. Neba su viša stanja bića; Podzemni svjetovi su, kao što im samo ime kaže, niz stanja; a kad kažemo viša i niža, to treba razumjeti u odnosu na ljudsko ili zemaljsko stanje, koje je prirodno uzeto kao srednji član usporedbe, jer nam ono neizbježno služi kao polazište. Budući da je istinska inicijacija svjesno osvajanje viših stanja, lako je shvatiti zašto je ona simbolično opisana kao uzlazak ili “nebesko putovanje”: ali, može se postaviti pitanje zašto tom uzlasku prethodi silazak u Podzemni svijet. Za to ima više razloga; ne možemo ih navesti u cjelini ako se ne upustimo u odveć obimna razjašnjenja, koja bi nas odvela daleko od posebnog predmeta ove studije; reći ćemo samo ovo: s jedne strane, taj silazak je sažeto ponavljanje stanja koja logički prethode ljudskom stanju, koja su odredila njegove posebne okolnosti i koja, uz to, moraju sudjelovati u potonjem “preobražaju”; s druge strane, on omogućuje da se, prema nekim modalitetima pokažu mogućnosti nižeg poretka koje biće u nerazvijenom stanju još nosi u sebi i koje ono mora iscrpsti kako bi moglo pristupiti ostvarenju viših stanja. Treba naglasiti da ovdje nije riječ o stvarnom vraćanju bića na stanja koja je već ostavilo za sobom; ono ta stanja može istraživati samo posredno, taka što će postajati svjesno tragova koje su ona ostavila u tamnijim područjima samog, ljudskog bića; zato je Podzemni svijet simbolično predstavljen kao oblast koja se nalazi u unutrašnjosti Zemlje. Nasuprot tome, neba su realno viša stanja; dakle, ne govori se samo o njihovom odrazu u ljudskom stanju, a njihov najviši produžetak jest srednje područje ili Čistilište, planina na

čiji vrh Dante smješta svoj zemaljski Raj. Stvarni cilj inicijacije nije samo obnavljanje “rajskog stanja”, koje je tek jedna etapa na putu što vodi ka mnogo većoj visini, jer tek poslije te etape počinje pravo “nebesko putovanje”; taj cilj je aktivno osvajanje “nadljudskih” stanja, jer kao što Dante ponavlja za Evanđeljem, “Regnum coelorum violenzia pate...”54 i tu treba vidjeti jednu od osnovnih razlika između posvećenika i mistika. Drugim riječima, ljudsko stanje mora najprije biti dovedeno do svoje pune ekspanzije pomoću cjelovitog ostvarivanja onih mogućnosti koje su mu svojstvene (“rajsko stanje” znači upravo tu punoću); ali, to nipošto nije kraj, već samo osnova na koju će se biće osloniti da bi moglo “salire alle stelle”55, to jest da bi se uzdiglo u viša stanja koja obrazuju planetarne i stelarne sfere, rečeno jezikom astrologije, a anđeoske hijerarhije, prema jeziku teologije. Treba, dakle, razlikovati dva razdoblja u tom uspinjanju; prvi je, zapravo, uspinjanje samo u odnosu na običnu čovječnost: kolika god bila visina neke planine, ona je ipak ništavna u usporedbi s udaljenošću između Zemlje i Neba; u stvari, tu se prije može govoriti o produžetku, jer je riječ o potpunom razvijanju ljudskog stanja. Razvoj mogućnosti potpunog bića događa se najprije kao “širenje”, a zatim kao “uzdizanje”, da se poslužimo rječnikom islamske ezoterije; a dodati ćemo i to da razlika između ta dva perioda odgovara antičkoj podjeli na “male misterije” i “velike misterije”. Tri faze na koje se redom odnose tri dijela Božanstvene komedije mogu se dalje objasniti indijskom teorijom guna, fundamentalnih svojstava ili, točnije, tendencija iz kojih ishodi ukupno očitovano biće; sattwa, suobraznost čistoj biti Bića, koja je istovjetna sa svjetlošću Saznanja, simboliziranom sijanjem nebeskih sfera koje predstavljaju viša stanja rajas, nagon koji izaziva rasprostiranje bića u nekom određenom stanju, kakvo je ljudsko stanje, ili, drugim riječima, razvoj toga bića na nekom nivou egzistencije; i konačno, tamas, tama poistovjećena s neznanjem, mračni korijen bića u njegovim nižim stanjima. Tako se, sattwa, uzlazna tendencija, odnosi na viša i svijetla stanja, to jest na Nebo, a tamas, silazna tendencija, na niža i mračna stanja, to jest na Podzemni svet; rajas se može predstaviti kao rasprostiranje u horizontalnom pravcu, a odnosi se na srednji svijet, što ovdje znači “svijet čovjeka”, jer mi svoj stupanj egzistencije uzimamo kao osnovu usporedbe; podrazumijeva se da taj svet obuhvaća Zemlju sa Čistilistem, to jest da je on jedinstvo tjelesnoga i psihičkoga svijeta. Vidimo da to točno odgovara prvom od dva načina predstavljanja tri svijeta koja smo ranije spomenuli; a prelazak iz je-

Raj, XX., 94. Regnum coelorum od žestine pati. Čistilište, XXXIII., 145. ...I za uzlet spreman među zvijezde. – Treba uočiti da se sva tri dijela spjeva završavaju riječju stelle (zvijezde), jer to potvrđuje poseban značaj koji je za Dantea imala astrološka simbolika. Zadnje riječi Pakla, “riveder le stelle” (da ugledamo zvijezde), označavaju povratak u stanje svojstveno čovjeku, odakle je moguće promatrati viša stanja kao odraz; posljednje riječi Čistilišta već smo naveli. Što se tiče završnog stiha Raja: “L’Amor che muove il Sole e l’altre Stelie” (Ljubav što giba sunce i sve zvijezde), on označava, kao zadnju stanicu “nebeskog putovanja”, božansko središte, koje je izvan svih sfera, i koje je, po Aristotelovim riječima, “nepokretni pokretač” svih stvari; ime “Ljubav” koje mu je Dante dodijelio može dati maha zanimljivim razmatranjima u vezi sa simbolikom svojstvenom inicijaciji viteških redova. 54 55

18 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i dnog od tih svjetova u drugi može biti opisan kao nešto što ishodi iz jedne promjene u općem usmjerenju bića, ili iz promjene gune koja u njemu prevladava i usmjerava ga. Postoji jedan vedski tekst u kojem su tri gune prikazane kako se preobraćaju jedna u drugu prema opadajućem redu: “Sve je bilo tamas: on (Vrhovni Brahma) naredio je promjenu, i tamas je poprimila boju, to jest prirodu rajas (posrednika između tame i svjetlosti); a rajas se, pošto je ponovno dobila zapovijest, zaodjenula prirodom sattwe”. U ovom tekstu nalazimo nešto poput sheme ustrojstva tri svijeta počev od prvobitnog kaosa mogućnosti i suobrazno redu nastanka i povezivanja ciklusa sveopće egzistencije. Pored toga, svako biće, da bi ostvarilo sve svoje mogućnosti, mora redom proći, u onome što ga se posebno tiče, kroz stanja koja odgovaraju tim različitim ciklusima, i zato inicijacija, koja ima za cilj potpuni dovršetak bića, mora prolaziti kroz iste faze: inicijacijski proces točno reproducira kozmogonijski proces zato što postoji konstitutivna sličnost između Makrokozmosa i Mikrokozmosa56.

Simbolični brojevi Prije nego što pređemo na razmatranja koja se tiču teorije kozmičkih ciklusa, moramo napraviti nekoliko napomena o ulozi simbolike brojeva u Danteovom djelu; pronašli smo vrlo zanimljiva obavještenja o toj temi u jednom djelu profesora Rodolfa Beninija57, ali nam se čini da je on propustio izvesti neke od mogućih zaključaka. Točno je da se njegov rad bavi istraživanjem prvobitnog plana Pakla i da je motiviran prije svega literarnim razlozima; ipak, po našemu mišljenju, on pruža osnovu za neke tvrdnje koje imaju mnogo veći značaj. Prema Beniniju, kod Dantea postoje tri para brojeva koji imaju autentičnu simboličku vrijednost: to su 3 i 9, 7 i 22, 515 i 666. Što se tiče prva dva broja, tu nema nikakvih teškoća: svatko zna da je opća podjela spjeva trojna i upravo smo objasnili iz kojih dubokih razloga; s druge strane već smo spomenuli da je 9 broj Beatriče, kao što se jasno vidi u Novom životu. Taj broj 9 je, uz to, neposredno povezan s prvim u paru, budući je njegov kvadrat, i mogli bismo ga nazvati trostrukim trojstvom; to je broj anđeoskih hijerarhija, dakle Neba, ali i broj krugova Pakla, jer postoji odnos obrnute simetrije između Neba i Podzemnog sveta. Što se, pak, tiče broja 7, koji nalazimo naročito u podjeli Čistilišta, sve tradicije i njega smatraju svetim brojem, ali mislimo da ovdje nije neophodno nabrajati sve njegove primjene; pod-

sjetit ćemo samo na jednu od najvažnijih: učenje o sedam planeta, koje služi kao osnova mnoštvu sličnih korespondencija (već smo naveli primjer sedam slobodnih vještina). Broj 22 povezan je s brojem 7 u razlomku 22/7, koji je približan izraz odnosa obima kruga prema njegovom promjeru, tako da skup ta dva broja predstavlja krug, najsavršeniju figuru za Dantea kao i za pitagorejce (sve podjele svakog od tri svijeta imaju kružan oblik); štoviše, 22 ujedinjuje simbole dva “elementarna kretanja” aristotelovske fizike: pomjerno kretanje, predstavljeno brojem 2, i mijenjanje, predstavljeno brojem 20, kao što sam Dante objašnjava u Gozbi58. Takvo tumačenje daje Benini za ovaj zadnji broj; iako priznajemo da je ono sasvim točno, moramo kazati kako nam taj broj ne izgleda tako fundamentalan kao što on misli, i da čak smatramo kako je izveden iz jednog drugog, koji ovaj autor tek uzgred spominje, a koji je zapravo značajniji: to je broj 11, a 22 je tek njegov umnožak. Na ovome ćemo se malo zadržati; najprije, taj propust nam kod Beninija izgleda utoliko neobičniji što se čitav njegov rad zasniva na sljedećoj napomeni: većina zaokruženih prizora ili epizoda u koje su podijeljena različita pjevanja Pakla ima ili jedanaest strofa ili dvadeset i dvije (nekolicina ih ima samo deset); nalazimo i izvjestan broj preludija i finala sa sedam strofa; a ako te proporcije nisu uvijek očuvanje, tome je razlog činjenica da je prvobitni plan Pakla kasnije promijenjen. Kad se to ima u vidu, zašto ne bismo smatrali kako je broj 11 u najmanju ruku jednako značajan kao i 22? Ta dva broja povezana su i s dimenzijama graničnih jaruga (bolgie), čiji su obimi jedanaest, odnosno dvadeset i dvije milje; ali, 22 nije jedini umnožak od 11 koji se pojavljuje u spjevu. Nailazimo i na broj 33; to je broj pjevanja u svakom od tri dijela; samo ih Pakao ima 34, ali prvo je više nalik općem uvodu; na taj način je ukupan broj pjevanja u dijelu zaokružen na 100. S druge strane, kad znamo što je Danteu značio ritam, s dobrim razlogom ćemo zaključiti da nije proizvoljno odabrao stih od 11 slogova, baš kao ni strofu od tri stiha koja nas podsjeća na trojstvo; svaka strofa ina 33 sloga, a cjeline od 11 i 22 strofe, o kojima je upravo bilo riječi, sadrže 33, odnosno 66 stihova; svi različiti umnošci od 11 koje ovdje nalazimo imaju posebnu simboličku vrijednost. Nije, dakle, dovoljno ograničiti se, kao što čini Benini, na to da se uvedu brojevi 10 i 11 između u 7 i 22 kako bi se obrazovao “jedan tetrakord koji ima maglovitu sličnost s grčkim tetrakordom”; to objašnjenje nam izgleda prilično smušeno. Broj 11 je zaista igrao značajnu ulogu u simbolizmu nekih inicijacijskih organizacija; a što se tiče njegovih umnožaka,

Teorija tri gune, koje se odnose na sve moguće oblike pojavnog svijeta, podložna je, naravno, mnogim primjenama; jedna od njih, koja se posebno tiče čulnog svijeta, nalazi se u kozmološkoj teoriji elemenata; ali, ovdje ćemo se baviti samo najopćijim značenjem, jer je riječ samo o tome da se objasni podjela cjeline pojavnog bića prema hijerarhijskom rasporedu tri svijeta, i da se ukaže na značaj te podjele s inicijacijskog stanovišta. 57 Per la restituzione della Cantica dell’ Inferno alla sua forma primitiva, u Nuovo Patto, rujan-studeni 1921., str. 506-532. 58 Treće “elementarno” kretanje, to jest rastenje, predstavljeno je brojem 1.000; zbir ta tri simbolična broja iznosi 1.022, broj koji, prema Danteu, “egipatski mudraci” smatraju brojem zvijezda nekretnica. 56

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 19


Mi s l i o c i prisjetimo se samo kako je 22 broj slova hebrejskog alfabeta, a znamo koji je njegov značaj u Kabali; 33 je broj godina Kristovog zemaljskog života, koji ponovo nalazimo u simboličkim godinama masonskog Ružinog križa, kao i u broju stupnjeva Škotske masonerije; u arapskom je 66 ukupna brojčana vrijednost imena Alah, a 99 je, prema islamskoj tradiciji, broj glavnih božanskih atributa; mogli bismo bez sumnje navesti još mnogo takvih primjera. Pored različitih značenja koja se mogu pridati broju 11 i njegovim umnošcima, njegova upotreba kod Dantea predstavlja istinski “znak prepoznavanja”, u najstrožem značenju toga izraza; smatramo da upravo tu treba tražiti razlog izmjena koje je pretrpio Pakao poslije prve redakcije. U motive koji su mogli dovesti do tih izmjena Benini ubraja izvjesne promjene u kronološkom i arhitektonskom planu djela, koje su svakako moguće, ali nam ne izgledaju nepobitno dokazane; ali, on spominje i “nove činjenice koje je pjesnik želio uzeti u obzir u sustavu proročanstava”, i čini nam se da se on upravo tu približava istini, naročito kad dodaje: “Na primjer, papa Klement V. umro je 1314., kad je morala biti dovršena prva verzija Pakla.” U stvari, pravi razlog, po našem mišljenju, treba tražiti u događajima koji su se odigrali od 1300. do 1314, to jest u ukidanju Templarskog reda i različitim posljedicama koje su uslijedile59; uostalom, Dante se nije mogao uzdržati da ne spomene te događaje, pa je kroz usta Huga Capeta predskazao zločine Filipa Lijepog, nakon što je govorio o uvredi koju je ovaj nanio “Kristu u njegovom namjesništvu”; zatim je nastavio60: Veggio il nuovo Pilato si crudele, Che cio nol sazia, ma, senza decreto, Porta nel Tempio le cupide vele. I, što je još neobičnije, sljedeća strofa61 sadrži Nekam Adonai62 Templarskog kadoša izražen Danteovim riječima:

O Signor mio, quando saro la lieto A veder la vendetta, che, nascosa, Fa dolce l’ira tua nel tuo segreto? Nema nikakve sumnje da su upravo to “nove činjenice” koje je Dante uzeo u obzir, i to ne iz onih pobuda na koje bi se moglo pomisliti kad bi se zanemarila priroda organizacija kojima je pripadao. Te organizacije koje su proizašle iz Templarskog reda i koje su preuzele jedan dio njegovog nasljeđa, morale su se prerušavati još mnogo brižljivije nego ranije, posebno poslije smrti njihovog vanjskog poglavara, cara Henrika VII. od Luksemburga, čiji je budući prijesto Beatriče pokazala Danteu na najvišem Nebu63. Tada je trebalo prikrivati znak. “prepoznavanja” koji smo spomenuli: podjele spjeva u kojima se najjasnije pojavljuje broj 11 morale su biti ne ukinute, ali svakako učinjene manje vidljivima, tako da ih mogu otkriti samo oni koji poznaju njihov smisao i značenje; i kad imamo u vidu da je prošlo šest stoljeća prije nego što je njihovo postojanje objelodanjeno, treba priznati da su željene mjere opreza bile dobro poduzete i djelotvorne64. Na drugoj strani, u isto vrijeme kada je unio izmjene u prvi dio svoga spjeva, Dante je uveo i nove referencije na druge simboličke brojeve; o tome Benini kaže: “Dante je zatim zamislio da udesi intervale između proročanstava i drugih naglašenih dijelova spjeva na takav način da oni jedni drugima odgovaraju poslije određenog – naravno, simboličnog – broja stihova. Sve u svemu, jedan sustav rima i ritmičkih perioda zamijenjen je drugim, mnogo složenijim, kao što i priliči jeziku otkrivenja, kojim se služe bića obdarena sposobnošću gledanja u budućnost. Tu se pojavljuju čuveni brojevi 515 i 666, kojih je trilogija puna: 666 stihova dijeli Ciaccovo proročanstvo od Vergilijevog; 515 dijeli Farinatino proročanstvo od Ciaccovog; 666 stoji između proročanstava Brunetta Latinija i Farinate, i još 515 između

Zanimljivo je promatrati niz tih datuma: godine 1307. je Filip Lijepi, u dogovoru sa Klementorn V., zarobio Velikog majstora i glavne časnike Reda templara (sedamdeset dvojicu, glasi legenda, i tu imamo još jedan simboličan broj); godine 1312. Henrik od Luksemburga proglašen je za cara; godine 1312. Red templara službeno je ukinut; godine 1313. car Henrik VII. umro je na misteriozan način, po svoj prilici je bio otrovan; godine 1314. izvršeno je pogubljenje templara, nakon procesa koji je trajao sedam godina; iste godine umrli su Filip Lijepi i papa Klement. 60 Čistilište, XX., 91-93. Vidim gdje novi kruti Pilat neće/ da stiša glad već nepovlasno svoje/ lakomo jedro prema Templu skreće. – Po Danteu, Filipa Lijepog pokreću škrtost i gramzivost; između dva čina koja se pripisuju ovom kralju postoji možda bliža veza nego što se pretpostavlja: njegova su djela uništenje Templarskog reda i promjena novčane jedinice. 61 Čistilište, XX., 94-96. Gospode, kad će vidjet oči moje/ osvetu koja, u tajnosti skrita/ tvojoj, oštrinu blaži srdžbe tvoje? 62 Na hebrejskom te riječi znače: “Osveta, o /moj/ Gospode!”. Adonai se doslovno može prevesti s “moj Gospode”, a upravo taj oblik nalazimo u Danteovom tekstu (O, signor mio...). 63 Raj, XXX., 124-148. Upravo u ovom dijelu je riječ o “zboru halja bijelih”. – Organizacije o kojima govori uzele su za lozinku riječ Altri, koju Aroux (Dante hérétique, révolutionnaire et socialiste, str. 227) tumači na sljedeći način: Arrigo Lucemburghese, Teutonico, Romano Imperotore; mi smatramo da riječ Teutonico nije točna i da je treba zamijeniti riječju Templare. Istini za volju, morala je postojati veza između Templarskog reda i Teutonskih vitezova; oni nisu slučajno osnovani gotovo u isto vrijeme, prvi 1118., a drugi 1128. godine. – Aroux pretpostavlja da bi riječ altri mogla biti protumačena na taj način u jednom Danteovom stihu (Pakao, IX., 9) i da se, tako isto, riječ tal (isto, VIII., 130 i IX., 8) može prevesti kao Teutonico Arrigo Lucemburghese. 64 Broj 11 sačuvan je u obredu 33. Škotskog stupnja, gdje je povezan upravo s datumom ukidanja Templarskog reda, prema masonskoj, a ne prema svjetovnoj eri. 59

20 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i proročanstva Nikole III. i gospodina Brunetta.” Brojevi 515 i 666, koji se ovdje tako pravilno izmjenjuju, suprotstavljeni su jedan drugom u simbolizmu koji je Dante prihvatio: znamo da je u Apokalipsi 666 “broj zvijeri”, i da su se mnogi upuštali u nebrojene proračune, često rukovođeni samo vlastitom uobraziljom da bi pronašli broj koji predstavlja numeričku vrijednost Antikrista, jer taj broj je broj čovjeka”65; s jedne strane, broj 515 je izričito spomenut u značenju direktno suprotnom od onog koje nalazimo u Beatričinom predskazanju: “Un cinquecento diece e cinque, messo di Dio..”66. Mislilo se da je taj broj 515 isto što i tajanstveni Veltro, neprijatelj vuka koji je, dakle, poistovjećen sa apokaliptičkom zvijeri67; pretpostavljalo se, također, da oba ta simbola označavaju Henrika od Luksemburga68. Ovdje nemamo namjeru raspravljati o tome što znači Veltro69, ali ne vjerujemo da bi tu trebalo vidjeti aluziju na određenu ličnost; smatramo da je riječ samo o jednom aspektu Danteove opće koncepcije Carstva70. Benini, s obzirom da je uočio kako se broj 515 rimskim brojevima piše DVX, tumači ta slova kao inicijale za Dante, Veltro di Cristo; međutim, to tumačenje je izrazito usiljeno i, pored toga, ništa nam ne daje za pravo pretpostaviti kako je Dante želio poistovjetiti se s tim “božanskim izaslanikom”. Zapravo, dovoljno je promijeniti red tih numeričkih slova kako bi se dobilo DVX, to jest riječ Dux kojoj nije potrebno nikakvo objašnjenje71; dodat ćemo još da zbir cifara broja 515 iznosi 1172: taj Dux može biti Henrik od Luksemburga ako se baš hoće, ali on također može biti, s jednakim pravom, sasvim drugi vladar kojega će možda izabrati iste organizacije da bi ostvarile cilj koji im je dodijeljen u društvenom poretku, a koji Škotska masonerija i dalje označava kao “vladavinu Svetog Carstva”73.

Kozmički ciklusi Poslije ovih zapažanja kojima smo željeli utvrditi neke značajne povijesne trenutke, stižemo do onoga što Benini

naziva “kronologijom” Danteovog spjeva. Već smo podsjetili na to da je Dante obavio svoje putovanje kroz svjetove tokom Velikoga tjedna, to jest u onom trenutku liturgijske godine koji odgovara proljetnoj ravnodnevici; vidjeli smo također da su u to doba, prema Arouxu, katari vršili svoje inicijacije. S druge strane, u masonskim ložama Ružinog križa, sjećanje na Tajnu večeru obavljano je na Veliki četvrtak, dok se s radom simbolično nastavljalo u tri po podne u petak, to jest u dan i sat Kristove smrti. Konačno, početak Velikoga tjedna podudario se godine 1300. s punim mjesecom; tim povodom možemo dopuniti niz podudarnosti na koje je ukazao Aroux tako što ćemo istaknuti da su noahiti održavati svoje skupštine u vrijeme punog mjeseca. Godina 1300. označila je polovinu Danteovog života (tada je imao 35 godina), a za njega je ona predstavljala i polovinu vremena; ponovo ćemo navesti Beninijeve rijei: “Zanesen u jednu krajnje egocentričnu misao, Dante je postavio svoju viziju u sredinu života svijeta – kretanje Neba trajalo je prije njega 65 stoljeća, a trajat će još 650 poslije njega – i vješto je izveo da se tu susretnu točne godišnjice, U tri vrste astronomskih godina, najvećih povijesnih događaja, a u četvrtoj, godišnjica najvećeg događaja njegovog osobnog života.” Ono na što prije svega treba obratiti pozornost jest procjena ukupnog trajanja sveta, ili, kako bismo radije rekli, tekućeg ciklusa: dva puta po 65 stoljeća, to jest, 130 stoljeća ili 13.000 godina, pri čemu je od početka kršćanske ere isteklo 13 stoljeća, dakle točno jedna desetina ukupnog dotadašnjeg postojanja svijeta. Broj 65 je i sam po sebi zanimljiv: sabiranjem njegovih brojki ponovo se dobiva 11, a pored toga 11 je tu razloženo na 6 i 5, simbolični broj Makrokozmosa, odnosno Mikrokozmosa; oba ta broja Dante izvodi iz prvobitnog jedinstva kad kaže: “...Cosi come raia dell’ un, se si conosce, il cinque e il sei”74. Konačno, kad 65 izrazimo rimskim brojevima, kao što smo učinili sa 515, dobivamo LXV, ili, ako na isti način promijenimo red numeričkih slova, dobivamo LVX, to jest riječ Lux; a to može imati veze sa masonskim dobom Istinske Svjetlost75.

Otkrivenje Ivanovo, XIII., 18. Čistilište, XXXIII., 43-44. Kad jedan “petsto deset i pet”, biće/ od Boga slano... 67 Pakao, I., 110-111. – Znamo da je vuk bio prvi simbol Rima, ali je on kasnije, u doba careva, zamijenjen orlom. 68 E. G. Parodi, Poesia e Storia nella Divina Commedia. 69 Veltro je hrt, pas, i Aroux pretpostavlja da je tu možda posrijedi igra riječi između cane i naslova Kan koji nose tatarske vođe; i ime Danteovog zaštitnika, Can Grande della Scala, može imati dvojak smisao. U tim pretpostavkama nema ničeg nevjerojatnog, jer to nije jedini primjer simbolike zasnovane na fonetskoj sličnosti; dodat ćemo još da u raznim jezicima korijen can ili kan označava “moć”, što se može dovesti u vezu s istim redom ideja. 70 Danteova zamisao Cara može se usporediti s Čakravartijem ili univerzalnim monarhom Indusa, čija je osnovna uloga da održava mir sarvabhaumika, to jest na čitavoj zemlji; moguće je također, usporediti ovu teoriju Carstva s Kalifatom kod Muhjudina. 71 Možemo primijetiti da je Dux isto što i tatarski Khan. 72 Isto tako, slova DIL, inicijali od Diligite justitiam..., koja su najprije navedena odvojeno (Raj, XVIII., 78) imaju vrijednost 551, broja koji je sastavljen od istih znamenki kao i 515, te je zbir njegovih znamenki također 11. 73 Međutim, neki Škotski Vrhovni savjeti, naročito onaj belgijski, sasvim su izbacili iz svojih Konstitucija i obreda izraz “Sveto Carstvo”; tu vidimo poseban znak nerazumijevanja najosnovnijih elemenata simbolike, što pokazuje u kojoj su mjeri propali čak i najviši stupnjevi nekih ogranaka suvremenog masonstva. 74 Raj, XV., 56-57. Od prvog, ko iz je(jedinice znane/ dolazi znanje broja pet i šest. 75 Dodat ćemo i to da je 65 u hebrejskoj tradiciji broj božanskog Adonai. 65 66

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 21


Mi s l i o c i Ali, tu je najzanimljivije nešto drugo: razdoblje od 13.000 godina nije ništa drugo do polurazdoblje pomicanja ravnodnevice unaprijed, procijenjen s greškom od plus 40 godina, dakle manjom od pola stoljeća, što predstavlja jednu sasvim prihvatljivu približnu vrijednost, pogotovo kad uzmemo u obzir da je to trajanje izraženo stoljećima. Pravi period traje ukupno 25.920 godina, a njegova polovina je 12.960 godina; taj poluperiod je perzijska i grčka “velika godina”, koja se ponekad procjenjuje na 12.000 godina, što je znatno netočnije nego Danteovih 13.000 godina. Tu veliku godinu stari su smatrali vremenom koje protekne između dvije obnove svijeta, što bez sumnje treba protumačiti, u povijesti zemaljskog čovječanstva, kao vremenski raspon između velikih kataklizmi u kojima su nestajali čitavi kontinenti (u posljednjoj je nestala Atlantida). Istini za volju, to je tek jedan sekundarni ciklus, koji se može smatrati dijelom drugog, šireg ciklusa; ali, zahvaljujući izvjesnom zakonu korespondencije, svaki sekundarni ciklus ponavlja, na manjoj ljestvici, faze velikog ciklusa kojem pripada. Ono što se može reći o ciklusnom zakonu uopće naći će, dakle, svoju primjenu na različitim stupnjevima: povijesni ciklusi, geološki ciklusi, kozmički ciklusi u pravom smislu, s podjelama i potpodjelama koje dalje umnožavaju mogućnosti primjene. Pored toga, kad stupimo izvan granica zemaljskog svijeta, više ne može biti govora o mjerenju trajanja jednog ciklusa doslovno shvaćenim brojem godina; brojevi tada dobivaju čisto simboličnu vrijednost i prije izražavaju razmjer nego stvarna trajanja. Jednako je točno da su, u indijskoj kozmologiji, svi ciklusni brojevi u biti zasnovani na periodu pomjeranja ravnodnevice unaprijed i da su s njim u jasno određenoj vezi76; to je, dakle, fundamentalna pojava u astronomskoj primjeni ciklusnih zakona i, prema tome, prirodno polazište svih analognih transpozicija koje se mogu izvršiti na osnovu tih istih zakona. Nemamo namjeru ovdje se baviti razvojem tih teorija; značajno je, međutim, da je Dante uzeo istu osnovu za svoju simboličnu kronologiju i da i ovdje možemo utvrditi njegovo potpuno slaganje s tradicionalnim učenjima Istoka77. Možemo se, međutim, zapitati zbog čega Dante postavlja svoju viziju točno u sredinu “velike godine”; tu se zaista može govoriti o “egocentrizmu” ako se ne pronađu drugi razlozi. Ovdje je potrebna jedna napomena: kad se odredi neka polazna točka u vremenu i kad se počevši od nje računa trajanje cikličnog perioda, uvijek će se dospjeti do to-

čke koja će potpuno korespondirati s onom od koje smo pošli, jer upravo ta korespondencija između elemenata ciklusa koji idu jedan za drugim osiguravaju njihov kontinuitet. Dakle, idealno polazište postavljeno je u sredinu jednog takvog perioda; na taj način se dobivaju dva jednaka trajanja, jedno koje prethodi i drugo koje slijedi, u kojima se zbiva čitava revolucija neba, jer se sve stvari na kraju nalaze ne u istovjetnom položaju (tvrditi tako nešto znači pasti u Nietzcheovu zabludu “vječnog vraćanja”) već u položaju koji analogno korespondira početnom. To se geometrijski može predstaviti na sljedeći način: ako je dati ciklus poluperiod pomjeranja ravnodnevice unaprijed, i ako se čitav period predstavi krugom, dovoljno je povući horizontalni promjer da bi se taj krug podijelio na dvije polovine od kojih svaka predstavlja jedan poluperiod, čiji početak i kraj odgovaraju dvjema krajnjim točkama promjera; ako promatramo samo gornji polukrug, i ako povučemo njegov vertikalni polupromjer, jedna njegova krajnja točka pasti će u središte; ona odgovara “sredini vremena”. Tako dobivena figura je znak to jest alkemijski simbol mineralne vladavine78; ako se povrh njega doda križ, dobiva se simbol “kugle svijeta”, hijeroglif Zemlje i amblem carske moći79. Ta posljednja upotreba danog simbola navodi nas da mislimo kako je on za Dantea morao imati posebnu vrijednost; a dodavanje križa neraskidivo je povezano s činjenicom da je središnja točka u koju je postavljen geografski odgovarala Jeruzalemu, koji je za njega predstavljao ono što možemo nazvati “duhovnim stožerom”80. S druge strane, na antipodima Jeruzalema, to jest na drugom polu, uzdiže se planina Čistilišta, nad kojom sjaju četiri zvijezde sazviježđa “Južni križ”81; iznad njega se nalazi ulaz u Nebo, kao što se iznad Jeruzalema nalazi ulaz u Podzemni svijet; tom suprotnošću predstavljena je antiteza “žalosnog Krista” i “blaženog Krista”. Na prvi pogled, može nam izgledati neobično uspostavljanje takve jednakosti između jednog kronološkog i jednog geografskog simbolizma; a ipak, upravo na to smo htjeli doći kako bismo prethodnoj napomeni dali njeno pravo značenje, jer vremenski slijed, u svemu ovome, nije ništa drugo do jedan oblik simboličnog izražavanja. Bilo koji ciklus može biti podijeljen u dvije faze koje su, kronološki, njegove dvije sukcesivne polovine, i to u onoj formi koju smo ranije prikazali; ali u stvarnosti te dvije faze predstavljaju djelatnosti dvije suprotstavljene, ali i komplementar-

Glavni među tim cikličnim brojevima su 72, 108 i 432; lako je vidjeti da su oni točni razlomci broja 25.920, za koji su neposredno vezani geometrijskom podjelom kruga; ta podjela je i sama još jedna primjena cikličnih brojeva. 77 Uostalom, tu postoji sablasnost između svih tradicija bez obzira na njihove različite oblike; zbog toga teoriju o četiri životna doba čovječanstva (tu je riječ o ciklusu većem od 13.000 godina) nalazimo istovremeno u grčko-rimskoj antici, kod Indijanaca i naroda Srednje Amerike. Aluziju na ta četiri doba (zlatno, srebrno, brončano i željezno) možemo naći u figuri “starca s Krita” (Pakao, XIV., 94-120), koja je identična kipu iz Nabukodonosorovog sna (Danilo, II.); a četiri Paklene rijeke, koje tu Dante spominje, imaju veze sa zemaljskim Rajem; sve to se može razumjeti samo iz perspektive cikličnih zakona. 78 Taj simbol je jedan od onih koji se odnose na četvornu podjelu kruga, koja ima gotovo nebrojene primjene po analogiji. 79 Up. Osvald Wirth, Le Symbolisme hermétique dans ses rapports avec l’Alchimie et la Franc-Maçonnerie, str. 19 i 70-71. 80 Simbolika stožera igra značajnu ulogu u svim tradicionalnim učenjima; ali, da bi se ona objasnila potrebna je čitava zasebna studija. 81 Čistilište, I., 22-27. 76

22 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i ne tendencije; a ta djelatnost očigledno može biti i istovremena kao i sukcesivna. Postaviti se u središte kruga znači, dakle, postaviti se u točku u kojoj se te dvije tendencije uravnotežuju: kao što kažu muslimanski posvećenici, to je “božansko mjesto u kojem se izmiruju suprotnosti i protivrječnosti”; to je središte “točka stvari”, prema indijskom izrazu, ili “nepromjenljivo središte” dalekoistočne tradicije, nepokretna točka oko koje rotiraju sfere, neprekidno mijenjanje pojavnog svijeta. Danteovo putovanje se odvija po “duhovnoj osi” svijeta; samo odatle se, zapravo, mogu predstaviti sve stvari u postojanom obliku, jer tu i sami izmičemo promjeni, i tako se može steći jedan povezan i cjelovit pogled.

diti da se oni odnose na dva carstva, mineralno i biljno; nećemo posebno isticati očiglednu vezu koja povezuje prvo carstvo sa unutarnjim područjima zemlje, podsjetit ćemo samo na “mistična drveta” Čistilišta i Zemaljskog raja. Moglo bi se očekivati da postoji i korespondencija između trećeg dijela i životinjske vladavine82; ali, istini za volju, nje nema, jer su tu prekoračene granice zemaljskog svijeta, te nadalje nije moguće primjenjivati isti simbolizam. Upravo na kraju drugog dijela, to jest još u Zemaljskom raju, nalazimo najveće obilje životinjskih simbola; mora se proći kroz tri carstva, koja predstavljaju različite modalitete egzistencije u našem svijetu, da bi se prešlo u druga stanja, gdje su uvjeti sasvim različiti83.

Sa strogo inicijacijskog stanovišta, ovo što smo napomenuli odgovara još jednoj dubokoj istini; biće mora prije svega da poistovjeti središte vlastite individualnosti (u tradicionalnom simbolizmu predstavljeno srcem) s kozmičkim središtem onog stanja egzistencije kojem pripada ta individualnost; to središte će uzeti kao osnovu za uznošenje u viša stanja. U njemu počiva savršena ravnoteža, slika načelne nepromjenljivosti u pojavnom svetu; tu se projicira osa koja međusobno povezuje sva stanja, ”božanski zrak”, čiji uzlazni smjer vodi ravno do onih stanja koja treba dostići. Svaka točka virtualno posjeduje te mogućnosti i, ako tako možemo reći, predstavlja potencijalno središte; ali ona to treba i stvarno postati, pomoću jedne stvarne identifikacije, da bi omogućila potpunu rasprostiranje bića. Zbog toga Dante, da bi se mogao uspeti ne Nebo, mora najprije da se postavi u jednu točku koja je zaista središte zemaljskog svijeta; a ta točka je istovremeno i središte vremena i središte prostora, to jest ona se odnosi na oba uvjeta koji bitno karakteriziraju egzistenciju u ovom svijetu.

Potrebno je još razmotriti dvije suprotne točke, postavljene na dva kraja ose koja prolazi kroz zemlju; kao što smo rekli, one predstavljaju Jeruzalem i Zemaljski raj. To su, u izvjesnom smislu, vertikalne projekcije dviju točki koje označavaju početak i kraj kronološkog ciklusa i koje smo, kao takve, doveli u vezu s krajnjim točkama horizontalnog promjera u prethodnoj simboličkoj slici. Ako te krajnosti predstavljaju suprotnosti u vremenu, a krajnje točke vertikalnog promjera predstavljaju suprotnosti u prostoru, na taj način dobivamo jedan izraz komplementarne uloge dva načela čije se djelovanje u našem svijetu iskazuje postojanjem dva uvjeta vremena i prostora. Vertikalna projekcija može se smatrati projekcijom u “bezvremeno”, ako je dopušteno da se poslužimo tim izrazom, jer ona prati osu na kojoj su sve stvari prikazane u trajnom, a ne više u prolaznom vidu; prelazak s horizontalnog na vertikalni promjer predstavlja, dakle, zaista promjenu iz slijeda u jednovremenost.

Ako sad ponovo pribjegnemo geometrijskom predstavljanju koje smo ranije koristili, vidjet ćemo da vertikalni polupromjer, koji ide od površine zemlje do njenog središta, odgovara prvom dijelu Danteovog putovanja, to jest prolasku kroz Podzemni svijet. Središte zemlje je najniža točka zato što k njemu idu sile teže iz svih dijelova; dakle, čim se ta točka prođe, počinje uspon u suprotnom smjeru, a na njegovom kraju su antipodi polazišta. Dakle, da bi se prikazala ta druga faza, polupromjer treba produžiti dalje od središta, to jest treba dovršiti vertikalni promjer; tako dobivamo figuru kruga podijeljenog križom, to jest znak , koji je hermetički simbol biljne vladavine. Ili, ako na opći način predočimo prirodu simboličnih elemenata koji igraju presudnu ulogu u prva dva dijela spjeva, možemo utvr-

Ali, možemo se zapitati kakva je veza između dvije točke o kojima govorimo i krajeva kronološkog ciklusa? Za jednu od njih, Zemaljski raj, ta je veza jasna, i upravo se tu nalazi ono što odgovara početku ciklusa; ali kad je riječ o drugoj, treba primijetiti da je Zemaljski Jeruzalem shvaćen kao nagovještaj Nebeskog Jeruzalema koji opisuje Apokalipsa; pored toga, simbolički promatrano, Jeruzalem je i mjesto uskrsnuća i posljednjeg suda, koji dovršavaju ciklus. Položaj te dvije međusobno suprotne točke dobiva još jedno značenje ako imamo u vidu da Nebeski Jeruzalem nije ništa drugo do reprodukcija Zemaljskog raja, prema jednoj analogiji koja se primjenjuje u obrnutom smjeru84. Na početku vremena, to jest postojećeg ciklusa, Zemaljski raj je učinjen nepristupačnim poslije čovjekovog pada; Novi Jeruzalem mora “sići s neba na zemlju” na kraju tog istog ciklusa, da bi obilježio ponovno uspostavljanje svih stvari u

Hermetički simbol životinjske vladavine jest znak , koji sadrži vertikalni promjer i horizontalni polupromjer; taj simbol je u izvjesnom smislu obrnut od simbola mineralne vladavine – ono što je horizontalno u jednom postaje vertikalno u drugom, i obrnuto; a simbol biljne vladavine, gdje postoji neka vrsta ekvivalencije između horizontalnog i vertikalnog pravca, predstavlja stadij koji posreduje između druga dva. 83 Napomenut ćemo da tri stupnja simbolične masonerije imaju, u nekim sustavima, lozinke koje također predstavljaju tri vladavine, mineralnu, biljnu i životinjsku; štoviše, prva od tih riječi ponekad se tumači u smislu koji je blisko povezan sa simbolikom “zemljine kugle”. 84 Između Zemaljskog raja i Nebeskog Jeruzalema postoji isti odnos kao i između dva Adama o kojima govori sveti Pavao (Prva poslanica Korinćanima, XV.). 82

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 23


Mi s l i o c i njihov prvobitni poredak, i može se reći da će on u budućem ciklusu imati istu onu ulogu koju je u ovom igrao Zemaljski raj. U stvari, kraj jednog ciklusa analogan je njegovom početku, i poklapa se s početkom sljedećeg ciklusa. Ono što je na početku ciklusa bilo samo virtualno, na njegovom kraju je realno ostvareno, i odmah rađa nove virtualnosti, koje će se razvijati tokom narednog ciklusa; ali, na tom pitanju se ne možemo više zadržavati, a da potpuno ne napustimo predmet istraživanja85. Da bismo ukazali na još jedan aspekt iste simbolike, dodat ćemo da je središte bića, koje smo ranije spomenuli, u indijskoj tradiciji označeno kao “grad Brahme” (na sanskrtu Brah-mapura), i da mnogi tekstovi govore o njemu riječima koje su gotovo istovjetne s onima koje nalazimo u apokaliptičkom opisu Nebeskog Jeruzalema86. Konačno, da bismo se vratili onome što se neposrednije tiče Danteovog putovanja, učinit ćemo sljedeću napomenu: ako početna točka ciklusa postaje kraj obilaska zemaljskog svijeta, u tome nalazimo jednu formalnu aluziju na “povratak izvorima” koji zauzima značajno mjesto u svim tradicionalnim učenjima i koji s posebnom upornošću ističu – a to slaganje je prilično značajno – islamski ezoterizam i taoizam; pored toga, riječ je i o obnavljanju “rajskog stanja”, o kojem smo već govorili i koje treba promatrati kao preduvjet za osvajanje viših stanja bića. Točka koja se nalazi na podjednakoj udaljenosti od dvaju krajnosti, to jest središte zemlje, jeste, kao što smo rekli, najniža točka; ona odgovara i sredini kozmičkog ciklusa, kad se taj ciklus promatra kronološki, kao vremenski slijed. U stvari, cjelina se tada može podijeliti u dvije faze: silaznu, u smjeru sve naglašenije diferencijacije, i uzlaznu, povratak k prvobitnom stanju. Te dvije faze, koje indijsko učenje uspoređuje s fazama disanja, nalaze se jednako i u hermetičkim teorijama, gdje se nazivaju “zgrušavanjem” i “rastvaranjem”: zahvaljujući zakonu analogije, “Veliko Djelo” ukratko ponavlja čitav kozmički ciklus. Tu možemo vidjeti kako jedna za drugom prevladavaju dvije suprotstavljene tendencije, tamas i sattwa, koje smo ranije definirali: prva se ispoljava u svim silama skupljanja i zgrušavanja, druga u svim silama širenja i istezanja; u tom pogledu, nalazimo još jednu korespondenciju sa suprotnim svojstvima toplote i hladnoće: prva širi tijelo, a druga ga skuplja; zbog toga je posljednji krug Pakla zamrznut. Lucifer simbolizira “izokrenutu privlačnu silu prirode”, to jest težnju ka individualizaciji, sa svim ograničenjima koja su joj svojstvena; njegovo boravište je, dakle “il punto al qual si traggon d’ogni parte i pesi”87, ili, drugim riječima, središte onih sila

privlačenja i sabijanja koje su, u zemaljskom svijetu, predstavljene silom teže; a ta sila koja vuče tijela nadolje (što uvijek znači ka središtu zemlje) pravo je očitovanje onoga što se u indijskoj tradiciji zove tamas. Možemo uzgred primijetiti da je to u suprotnosti s geološkom hipotezom o “središnjoj vatri”, jer najniža točka mora biti upravo ona gdje su gustina i čvrstina najveće; a s druge strane, jednako je suprotno i hipotezi nekih astronoma o “kraju svijeta” do kojeg će doći uslijed smrzavanja, zato što ovaj kraj može biti samo povratak u bezrazlično. Pored toga, ta posljednja hipoteza je u suprotnosti sa svim tradicionalnim koncepcijama: nisu samo Heraklit i stoici tvrdili ksko će svijet biti uništen vatrom; tu tvrdnju nalazimo gotovo svuda, od indijskih Purana do Apokalipse; a moramo ukazati i na slaganje tih tradicija s hermetičkom doktrinom, u kojoj je vatra (element u kojem preovladava sattwa) pokretač “obnavljanja prirode” ili “konačne reintegracije”. Središte zemlje predstavlja, dakle, krajnju točku manifestacije u stanju egzistencije koje je predmet razmatranja; to je prava točka zastoja; od, nje se pravac mijenja i jedna od dvije suprotne tendencije dobiva nadmoć nad drugom, koja je dotad preovladavala. Zbog toga, kad se dostigne dno Podzemnog svijeta počinje uspinjanje ili povratak ka pranačelu; ono slijedi neposredno po silaženju; a prelazak iz jedne u drugu hemisferu obavlja se zaobilaženjem Luciferovog tijela, na takav način da nas navodi na pomisao kako shvaćanje te središnje točke ima izvjesne veze s masonskim misterijima “Središnje Sobe”, gdje se također radi o smrti i uskrsnuću. Uvijek i svuda jednako nalazimo simboličke izraze tih dvaju komplementarnih faza koje, u inicijaciji ili u hermetičkom “Velikom Djelu” (što je u osnovi jedna te ista stvar) iskazuju one iste ciklusne zakone, univerzalno primjenljive, na kojima, po našem mišljenju, počiva čitava konstrukcija Danteovog spjeva.

Pogreške sustavnih tumačenja Netko će možda pomisliti da ova studija postavlja više pitanja nego što ih rješava i, istini za volju, ne bismo se mogli pobuniti protiv takve eventualne kritike; ali, ona može doći samo od strane onih koji ne znaju koliko se inicijacijsko znanje razlikuje od svakog profanog znanja. Zbog toga smo

Ovdje se javljaju i mnoga druga pitanja koja zavređuju istraživanje, na primjer: zašto je Zemaljski raj opisan kao vrt, dakle, biljnom simbolikom, dok je Nebeski Jeruzalem opisan kao grad, mineralnom simbolikom? Razlog može biti to što vegetacija predstavlja razvoj klice u sferi vitalne asimilacije, dok minerali predstavljaju definitivno utvrđene, mogli bismo reći “kristalizirane” rezultate na kraju cikličnog razvoja. 86 Mogućnost poređenja na osnovu ovih tekstova još je značajnija kad poznajemo vezu između Jagnjeta u kršćanskom simbolizmu i vedskog Agnija (čije je prijevozno sredstvo predstavljeno ovnom). Ne tvrdimo da između riječi Agnus (jagnje) i Ignis (latinskog ekvivalenta Agnija) postoji ikakva druga veza do fonetska sličnost koju smo gore spomenuli i koja možda ne odgovara nikakvoj leksičkoj sličnosti u užem smislu, ali vjerojatno nije posrijedi ni puka slučajnost. Ono o čemu bismo, prije svega, željeli govoriti jest izvjestan aspekt simbolike vatre, koja se u različitim tradicionalnim formama vezuje uz ideju “Ljubavi”, transponiranu, kao kod Dantea, u jedno više značenje; i tu je Dante nadahnut svetim Ivanom, kojeg su viteški redovi uvijek dovodili u vezu sa svojim doktrinalnim koncepcijama. – Uz to, valja primijetiti kako je Jagnje istodobno povezano s predstavama Zemaljskog raja i Nebeskog Jeruzalema. 87 Pakao, XXXIV. 110-111. ...Ti kroz točku minu/ koja je ciljem teškom tijelu svakom. 85

24 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i od samog početka upozoravali da naše izlaganje neće biti iscrpno, jer sama priroda predmeta kojim se bavimo onemogućuje takvu namjeru; uz to, u ovoj oblasti sve je tako povezano da bi svakako bilo potrebno više svezaka da bi se mnoga pitanja koja smo spomenuli u ovom radu razvila kako zaslužuju; da i ne govorimo o onima koja smo svjesno ostavili po strani, a koja bi morala biti uključena u jedno takvo iscrpno izlaganje kad bi ono bilo poduzeto. Na kraju, da ne bi bilo nesporazuma u pogledu naših namjera, reći ćemo samo da stanovišta koja smo ocrtali nipošto nisu jedina moguća, i da svakako postoje mnoga druga na koja bismo se mogli jednako postaviti i iz kojih bismo mogli izvući ne manje značajne zaključke; pri tom, sva se ta stanovišta sasvim skladno dopunjuju u jedinstvu potpune sinteze. Samoj biti inicijacijskog simbolizma pripada to da se on ne može svesti na manje-više usko sistemske formule, poput onih kojima se dovršava profana filozofija; uloga simbola jeste da podržavaju pojmove, čije su mogućnosti širenja zaista neograničene, i čiji je svaki izraz simbol; treba, dakle, uvijek ostaviti jedan dio neizrazivog; u poretku

čiste metafizike, upravo je on najznačajniji. S obzirom na to, nije teško razumjeti zašto se naše namjere ograničavaju na pružanje polazišta za razmišljanje onima koji se istinski zanimaju za ovakva istraživanja, te su kadri razumjeti njihov stvarni značaj, i na pokazivanje puta ka istraživanjima iz kojih bi se, po našem mišljenju, mogla izvući sasvim specifična dobit. Dakle, ako ovaj rad uspije navesti druge da istražuju u istom pravcu, taj rezultat nipošto neće biti zanemarljiv, utoliko više što se za nas ovdje ne radi o manje ili više taštoj erudiciji, već o istinskom razumijevanju; nema sumnje da će takva sredstva jednog dana omogućiti da naši suvremenici shvate ograničenost i nedovoljnost svojih uobičajenih koncepcija. Možda je cilj kojem težimo veoma daleko, ali se ipak ne možemo suzdržati da o njemu razmišljamo i da k njemu stremimo, dajući pri tom svoj doprinos, ma kako neznatan, osvjetljavanju jedne malo poznate strane Danteovog djela. PREMA PRIJEVODU S FRANCUSKOG SLAVICE MILETIĆ, ZA TISAK PRIREDILI IVAN VUKOJA I JOSIP BLAŽEVIĆ.

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 25


Mi s l i o c i

26 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Mi s l i o c i

René Guénon Njegov je moto vincit omnia veritas, istina sve pobjeđuje, no ideja vodilja uključena implicitno u njegovu misao svakako je bila: “Traži i naći ćeš, kucaj i otvorit će ti se.” Iz njegovih zapisa proizlazi samo po sebi da će oni doći po providnosti onima koji su kvalificirani da prime njegovu poruku, a ti zapisi će ih onda poticati da traže i stoga pronađu put Martin Lings

TRANSKRIPT PREDAVANJA ODRŽANOG U JESEN 1994. GODINE NA INSTITUTU PRINCA OD WALESA, U LONDONU, POD POKROVITELJSTVOM AKADEMIJE TEMENOS.

Z

BOG IZRAZITE POVUČENOSTI RENÉA GUÉNONA naša saznanja o ranim godinama njegova života vrlo su ograničena. Objektivnost, koja je jedan od aspekata njegove veličine, učinila je da uvidi sva zla subjektivnosti i individualizma modernoga svijeta i odvela ga možda ipak malo predaleko u suprotnom smjeru: u potpunosti i u svakom trenutku zazirao je govoriti o sebi. Nakon smrti, napisane su o njemu brojne knjige, autori kojih su, bez sumnje, bili vrlo razočarani zbog nemogućnosti da dođu do važnih informacija vezanih za njegov rad. Iz tog razloga one sadrže brojne činjenične pogreške. Znamo da je rođen u Bloisu u Francuskoj, 1886. godine, da je bio sin arhitekta, te da je odgojen u tradicionalnom katoličkom duhu i da se u školi isticao na satovima filozofije i matematike. Napunivši dvadeset i prvu godinu našao se u Parizu, u svijetu okultizma, koji je u periodu između 1906. i 1908. godine bio u punom vrenju. Obzirom na njegovu otvorenost širim perspektivama moguće je da su opasnosti toga svijeta na njega djelovale čak i oprečno. Čini se da je baš u to vrijeme u Parizu došao u doticaj s nekim Hindusima, pripadnicima Advaita Vedanta škole, od kojih ga je jedan inicirao u njihov šivaitski ogranak duhovnosti. Ne poznajemo ni vrijeme ni mjesto toga događaja i čini se da Guénon sâm nikada nije govorio o Hindusima koje je sreo u Parizu. Nakon godine ili dvije dana intenzivnih kontakata s njima je prekinuo sve veze. No ono što je od njih naučio sadržano je u njegovim knjigama. Taj je susret očito bio djelo providnosti. Suradnja s njima zasigurno je bila vrlo intenzivna dok je trajala. Njegove knjige su ustvari upravo ono što

je bilo, a što je još i danas, potrebno kao protuotrov za krizu modernoga svijeta. Njegova iznimna inteligencija omogućila mu je da do tridesete godine starosti shvati što nije u redu s modernim Zapadom i upravo ta inteligencija ga je svjesno izmjestila iz njega u potpunosti. Sjećam se svijeta u prvom desetljeću nakon Prvog svjetskog rata u kojemu i za koji je Guénon napisao svoje prve knjige: bio je to čudovištan svijet kojeg je euforija učinila nedokučivim: Prvi svjetski rat bio je rat koji je trebao okončati ratovanje zauvijek. Nakon njega više nije trebalo biti ratova; nauka je dokazala da je čovjek postao od majmuna, odnosno da je napredovao iz stanja čovjekolikog majmuna, taj će se napredak sada nastaviti i ništa ga neće moći zaustaviti; sve može biti samo bolje i bolje. U to vrijeme pohađao sam školu i sjećam se da su me tako učili dok sam samo jedan sat tjedno, na satovima vjerskog obrazovanja slušao sasvim oprečne stvari. Religija u modernom svijetu davno je satjerana u kut. Iz tog svoga zapećka ona je prosvjedovala protiv euforije, uzaludno. Danas je situacija bitno gora, ali u isto vrijeme i bitno bolja. Gora je zbog toga što su ljudska bića degradirala još i više. Sada je moguće vidjeti puno više zlih ljudi nego u dvadesetim godinama, ako to mogu tako reći. Barem je takav moj dojam. Bolja je zato što euforije više uopće nema. Građevina modernog svijeta u ruševnom je stanju. Velike pukotine kroz koje se može prodrijeti kao nikad dosad pojavljuju se posvuda. No ipak je gora zato što je Crkva, u strahu da ne ostane iza ovog vremena, postala suučesnikom moderniteta. No da se vratimo u svijet dvadesetih godina. Sjećam se političara koji izjavljuje ono što se danas nitko ne bi usudio STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 27


Mi s l i o c i izjaviti: “Proživljavamo slavno jutro svijeta.” A u tom istom trenutku, Guénon je pisao o tom prekrasnom svijetu sljedeće: “To je kao da organizam kojemu je odsječena glava mora nastaviti živjeti životom koji je ujedno intenzivan i poremećen.” (Iz knjige Istok i Zapad, (East and West), prvi puta objavljene 1924.) Čini se da Guénon više nije imao doticaja s Hindusima koji su se sigurno vratili u Indiju. U međuvremenu, on je iniciran u red sufija koji će postati njegovim duhovnim domom do kraja života. Među svim zlima kojima je bio svjedokom najviše ga je zabrinjavala opća anti-vjerska predrasuda raširena među takozvanom francuskom inteligencijom. Bio je uvjeren da bi neki od tih praktički inteligentnih ljudi bili u stanju odgovoriti na istinu ukoliko bi im ona bila jasno izložena. Ova anti-vjerska predrasuda pojavila se zato što su predstavnici religija postepeno postajali sve manje inteligentni, a sve više usredotočeni na razmatranje čuvstava. Posebice je to naglašeno u katoličkoj Crkvi gdje je podjela zajednice na svećenstvo i laike uvijek bila izražena. Figura laika redovito se morala oslanjati na Crkvu. Njegova zadaća nije bila da se brine za duhovna pitanja. Inteligentan laik postavljao bi svećeniku upite na koje ovaj nije bio u stanju odgovoriti i koji bi obično pronalazio izlaz u razmišljanju da su inteligencija i ponos vrlo usko povezani. Zato nije teško shvatiti kako je ova anti-vjerska predrasuda uzela maha, posebice u Francuskoj. Tu je Guénon sebi postavio pitanje: obzirom da su ovi ljudi odbacili kršćanstvo, bi li oni bili u stanju prihvatiti istinu izrečenu islamskim terminima sufizma, koji su u svojim brojnim aspektima vrlo srodni kršćanskima? Zaključio je da bi odgovor bio negativan zato što bi oni zasigurno rekli kako je riječ o drugoj vjeri; a nama je religije ionako dosta. Međutim, hinduizam, najstarija živuća religija, na površini je bitno različita od kršćanstva i islama, pa je upravo zbog toga Guénon odlučio suprotstaviti se Zapadnom svijetu istinom utemeljenom na hinduizmu. S tim ciljem napisao je opći Uvod u studij hinduističke doktrine (Introduction to the Study of Hindu Doctrines). Francusko izdanje ovog djela objavljeno je 1921. godine. 1925. uslijedilo je možda najznačajnije Guénonovo djelo, Čovjek i njegovo postajanje prema Vedanti, (Man and His Becoming according to the Vedanta. Nije mogao odabrati bolji kontekst za smještanje poruke istine Zapadu jer je hinduizam imao neposrednost koja rezultira iz objave čovjeku iz dalekih vremena kada još nije postojala potreba za razlikovanjem ezoterije i egzoterije, a ta izravnost je značila da istina nije morala biti prikrivana. Već u klasičnoj starini misteriji, odnosno ezoterija, bili su namijenjeni samo odabranima. U hinduizmu, međutim, oni su bili pravilo i najviše istine mogle su biti izrečene izravno. Nije postojao problem “bacanja bisera pred svinje” ili preporuka da se “svete stvari ne daju psima”. Sestrin-

28 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

ske religije hinduizma, kao na primjer, religije Stare Grčke i Rima, odavno su nestale. Dočim, zahvaljujući kastinskom sustavu, u kojemu brahmani djeluju kao čuvari vjere, mi danas imamo hinduizam koji još uvijek živi i koji je do ovog stoljeća proizvodio cvjetove svetosti. Jedna od točaka koju prvo moramo razjasniti jest pitanje nužnosti razlikovanja na božanskoj razini koje postoji u svim ezoterizmima, ali ne može postojati egzoterički tj. u religijama kako se one prezentiraju masama u današnje vrijeme – riječ je o razlici između Apsolutnog i počecima relativnosti unutar njega. Apsolut koji je Jedan, Beskonačan, Vječan, Nepromjenjljiv, Neodrediv, Bezuvjetan predstavljen je u hinduizmu svetim slogom Aum, i nazvan je Atmâ, što znači “sebe” i Brahma, neutralna riječ koja služi da se naglasi sve ono što je iznad svake dualnosti kao što su na primjer muško i žensko. Također ono nosi ime Tat (To), baš kao u sufizmu, a ponekad se Apsolutno još i naznačava kao Huwa (On). Zatim postoji ono što u drugim religijama odgovara osobnom bogu, Ishvara, a to je već početak relativnosti, jer ima veze s manifestacijom, izraz koji Hindusi koriste da bi označili stvaranje, a stvaranje je očito početak dualnosti – pojavljuju se Stvoritelj i stvoreno. Ishvara se nalazi na božanskoj razini, no to je ipak početak relativiteta. U svim ezoterizmima nailazimo na istu doktrinu. Meister Eckhart imao je problema s Crkvom jer je inzistirao na razlikovanju između Boga i Božanstva – Gott und Gottheit. Koristio je drugi izraz da bi označio Apsolutno. A moglo je biti i obrnuto, jedino je važno imati na umu da postoji razlika. Sufizam govori o Božanskoj Biti i Esencijalnim Imenima Boga kao što su Jedini, Istinski, Sav-Svet, Živi, Beskrajno Dobro, al-Rahmân, što sadrži korijene svega dobra i koji je također ime za Božansku Bit. Nakon toga slijede Imena Kvaliteta, kao što su Stvoritelj, Milostivi, u smislu onaj koji ima milost za druge. Tu je sasvim jasan početak dualnosti. U svakom ezoterizmu ovo razlikovanje postoji čak i na razini Božanskog. Ono ne može postojati izvan ezoterije jer bi rezultiralo idejom o dvama Božanstvima; podjela u pojmu Božanstva bila bi previše opasna u rukama mase vjernika. Božansko Jedinstvo mora biti održano pod svaku cijenu. Guénon u svojoj knjizi vrlo jasno iscrtava hijerarhiju univerzuma krećući od Apsolutnog, od osobnog Boga, sve do stvorene riječi, tj. buddhi-ja, koja označava intelekt i koja ima tri aspekta – Brahmu (ovoga puta riječ je u muškom rodu), Višnu i Šivu. Striktno govoreći, u hijerarhiji svijetova, ove deve (lingvistički se radi o riječi s istim značenjem kao u slučaju latinske riječi deus), imaju rang onih koje bismo mi nazivali arhanđelima. Hinduizam je toliko istančan u tome da drži da, iako su stvoreni, mogu biti zazivani kao Imena Apsolutnog jer proizlaze iz Apsolutnog i vraćaju se Apsolutnom. Oni mogu biti zazivani u smi-


Mi s l i o c i slu Apsolutnog Brahme, u smislu Atme i također u smislu Auma. Hinduistička doktrina, jednako kao Knjiga Postanka, govori o dvije vode. U Kur’anu se spominju dva mora, gornje i donje. Gornje vode predstavljaju više aspekte stvorenoga svijeta tj. pojavnoga svijeta, koji odgovara različitim nebesima u kojima pak postoje različiti rajevi. S točke gledišta ovoga svijeta to je sve dio onostranosti. Donje vode predstavljaju svijet tijela i duše, a sve je to manifestacija Apsolutnog. U knjizi Čovjek i njegovo postajanje po Vedanti (Man and His Becoming according to Vedanta), Guénon nakon što je objasnio manifestacije čovjeka, te pokazao kakva je ljudska priroda do najsitnijih pojedinosti, objašnjava kako se, prema hinduističkoj doktrini, čovjek može vratiti svojem apsolutnom izvoru. Ona završava vrhunskom duhovnom mogućnošću jedinstva s Apsolutnim, jedinstva koje je već ondje. Brahmanskog dječaka od osam godina inicijalizira otac govoreći mu ove riječi na uho: «Ti si To», što znači da je on Apsolut, tat vam asi. To nam pokazuje koliko smo mi udaljeni od religije kako je ona shvaćena u modernom svijetu. No istina koja se u sufizmu naziva tajnom, al-sirr, nužna je u svim ezoterizmima u današnje vrijeme, u suprotnom se ne bi mogao smatrati ezoterizmom. Drugi aspekt hinduizma koji je postao savršenim instrumentom za Guénonovu poruku jest širina njegove strukture. U kasnijim religijama situacija je drugačija: čini se kao da je Providnost satjerala čovječanstvo u sve užu i užu dolinu. Otvorenost prema nebesima još uvijek je ostala ista, no horizontalni pogled je sve uži jer čovjek više nije u stanju uzeti više od ograničene količine. Hinduska doktrina samsâre, tj. beskrajnog lanca bezbrojnih riječi koje su se manifestirale i od kojih se svijet sastoji, odvela bi do svakojakih zabluda. Dočim, kada se govori o Apsolutnom, Vječnom Božanstvu, ideja da je Beskonačnost proizvela samo jedan jedinstveni svijet kroz vlastitu manifestaciju ne zadovoljava razum. S druge strane, doktrina samsâre, zadovoljava, jer su pojavni svjetovi neizbrojivi. Druga točka vezana za ova pitanja jest ta da je hinduizam začudno mnogostran. Prije svega on ovisi o Božanskom Otkrivenju. Vede i Upanišade su otkrivene: Bhagavad Gita se općenito smatra otkrivenom, dok to nije slučaj s “nadahnutom” epskom poemom Mahabharatom u cijelosti, kojoj Gita pripada. U hinduizmu ova razlika između objave, sruti, i nadahnuća, smrti, je vrlo jasna, kao što je također jasna u judaizmu i u islamu; Petoknjižje, odnosno prvih pet knjiga Staroga Zavjeta, bilo je otkriveno Mojsiju, Psalmi, Davidu, Kur’an Muhamedu. To je nešto što kršćani u pravilu ne razumiju. Oni imaju poteškoća shvatiti, primjerice u Starom zavjetu, razliku između Petoknjižja i Knjiga o Kraljevima ili Kronika koje su jednostavno sveta povijest, nadahnuta bez sumnje, ali ni u kom slučaju objavljena. Za kr-

šćane objava je sâm Isus Krist, Riječ koja je postala tijelom; koncepcija “Riječi koja postaje knjigom”, koja je analogna objavi, ne ulazi u njihovo poimanje. Hinduizam također posjeduje avatare, odnosno manifestacije, Božanska utjelovljenja, a to kršćanin može s lakoćom razumjeti. Naravno kršćanin neće prepoznati utjelovljenja hinduskih avatara jer za prosječnog kršćanina postoji samo jedno utjelovljenje i to je sâm Krist, dok hinduizam priznaje neizbrojive mogućnosti i imenuje deset avatara koji su pomogli održati životnost religije do današnjih dana. Deveti avatar je sâm Budhha, a naziva se još i stranim avatarom. Iako je djelovao u Indiji, nije došao za Hinduse već za Istočni svijet. Širina hinduizma može se vidjeti kroz preoblikovanje egzoterizma, koje je priznavanje Triju Puteva. Riječ je ovdje o Putovima povratka Bogu – ili o tri marge – o putu spoznaje, putu ljubavi i putu djelovanja. Ova tri puta odgovaraju sklonostima i afinitetima različitih ljudskih bića. Još jedna točka koja čini hinduizam i termine kojima se on koristi iskoristivim za prenošenje poruke Europljanima je ta da oni kao arijci imaju srodnosti s hinduizmom jer se njihovi korijeni nalaze u religijama klasične starine, sestrinskim religijama hinduizma, struktura kojih je identična strukturi hinduizma. Dakako, one su degenerirale do potpune dekadencije, a potom i sasvim nestale. Dočim, naše naslijeđe počiva u njima i Guénon nam daje, netko bi mogao reći, mogućnost ponovnog mističnog rađanja putem ove poruke u sasvim pozitivnom smislu kroz hinduističke termine. Ipak, ne smije se pretjerati s naglašavanjem srodnosti i Guénon, koliko sam ja upoznat, nikada nije savjetovao nekoga tko nije Hindus da postane Hindusom. Njegova poruka bila je uvijek poruka stroge ezoterijske ortodoksije, no u isto vrijeme jednako je priznavala sve ostale ortodoksije iako njegova namjera ni u kojem smislu nije bila akademska. Njegov je moto vincit omnia veritas, istina sve pobjeđuje, no ideja vodilja uključena implicitno u njegovu misao svakako je bila: “Traži i naći ćeš, kucaj i otvorit će ti se.” Iz njegovih zapisa proizlazi samo po sebi da će oni doći po providnosti onima koji su kvalificirani da prime njegovu poruku, a ti zapisi će ih onda poticati da traže i stoga pronađu put. Guénon je bio svjestan svoje zadaće. Točno je znao što se pod njom podrazumijeva, a što joj ne pripada. Znao je da imati učenike nije bila njegova zadaća. Stoga ih nikada i nije imao. Njegova je zadaća bila poučavati kako se pripremiti za put koji čovjek mora pronaći sam, a ta je priprema podrazumijevala popunjavanje praznina što ih je ostavilo moderno obrazovanje. Prvi od tih propusta svakako je nemogućnost razumijevanja značenja transcedencije i značenja riječi intelekt koje takvo krnje razumijevanje ima za posljedicu. Radi se o riječi koja STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 29


Mi s l i o c i je u stalnoj uporabi. Njega je zanimao intelekt u tradicionalnom smislu riječi, ekvivalent sanskrtske riječi buddhi, a on je zaboravljen u Zapadnom svijetu. Guénon je u svojim djelima inzistirao da ovoj riječi dade istinsko značenje, a to je percepcija transcendiranih stvarnosti, sposobnost koja može opažati stvari iz sljedećeg svijeta i njezino produženje u duši jest ono što možemo nazvati intelektualnim intuicijama, a one su pak blijesci koji prethode cjelovitom djelovanju intelekcije (intellection). Čovjek dobije dojam da je Guénon morao doživjeti intelektualno prosvjetljenje u vrlo ranoj dobi. Zasigurno je izravno spoznao duhovne istine pravim i istinskim intelektom. On popunjava praznine objašnjavajući značenje rituala, simbola, hijerarhija svijetova. Dok su u srednjem vijeku učenici učili o hijerarhiji sposobnosti, a u skladu s time i o hijerarhiji univerzuma, u modernom obrazovanju onostranost biva izostavljenom. Sada ću morati nakratko govoriti na vrlo osobnoj razini, no to možda i nije tako nezanimljivo. Kada sam čitao Guénonove knjige u ranim tridesetima osjećao sam se kao pogođen munjom i shvatio sam da je riječ o istini. Nikada nisam vidio istinu izloženu kao u Guénonovoj poruci koja kaže da postoje brojne religije i da ih sve treba tretitrati s poštovanjem; one su različite zato što su namijenjene različitim ljudima. Sve je to imalo smisla, a u isto vrijeme je doprinosilo slavi Boga zato što bi čovjek s prosječnom inteligencijom kada bi ga poučavali ono što su nas učili u školi, neizbježno postavio pitanje što se zbiva s ostatkom svijeta? Zbog čega su stvari postavljene na taj način? Zašto je istina dana Židovima, dakle samo jednom narodu, prije negoli svima ostalima? A tek se potom ustrojilo kršćanstvo i raširilo se po svijetu. Čemu tako kasno? Što se ranije događalo? Odgovori na ova pitanja nikada nisu dani, no kada sam čitao Guénona znao sam da je ono što on govori istina i također sam znao da i ja nešto moram učiniti u svezi s time. Odlučio sam pisati Guénonu. Preveo sam jednu od njegovih prvih knjiga, Istok i Zapad (East and West), na engleski jezik pa sam se s njime održavao korespondenciju s tim u vezi. Nakon smrti prve supruge, godine 1930., Guénon je napustio Pariz i otišao u Kairo gdje je živio dvadeset godina, sve do svoje smrti 1951. godine. Jedna od mojih prvih ideja koja se rodila kada sam čitao Guénonove knjige bila je da pošaljem po jedan primjerak od svake svojem prijatelju s kojim sam studirao na Oxfordu jer sam znao da će njegova reakcija biti identična mojoj. On se vratio na Zapad pronašavši isti put koji sam i ja pronašao, put o kojemu je Guénon govorio u svojim knjigama. Obzirom da mu je trebao posao prihvatio je posao predavača na Sveučilištu u Kairu pa sam mu iz tog razloga poslao Guénonov broj poste restantea. Guénon je bio silno tajnovit. Nikome nije želio dati svoju adresu. Želio je jednostavno nestati. U Francuskoj je imao neprijatelje za koje je sumnjao da ga žele napasti magijom. Nisam posve

30 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

siguran je li to bilo baš tako, no pouzdano znam da se bojao da ga neki ljudi ne napadnu te je stoga želio živjeti u anonimnosti, uroniti u egipatski svijet i svijet islama u kojem se tada našao. Moj je prijatelj morao dugo čekati da Guénon konačno pristane na susret. No kada su se konačno sreli Guénon se istom za njega vezao rekavši mu da ubuduće može dolaziti k njemu kad god to poželi. Kada sam 1939. godine posjetio prijatelja u Kairu izbio je rat. U to vrijeme radio sam kao predavač u Litvi. Budući se nisam mogao vratiti, bio sam prisiljen ostati u Egiptu. Moj prijatelj, postavši gotovo članom Guénonova domaćinstva, donosio mu je poštu s poste restantea i obavljao mnoge druge posliće za njega, u toj me je prigodi odveo k njemu. Godinu dana kasnije jahao sam s prijateljem po pustinji kad mu se konj otrgao kontroli i pobjegao što je imalo za posljedicu njegovu pogibiju. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam Guénonu morao saopćiti vijest o smrti dragog prijatelja. Kada sam mu to priopćio samo je plakao cijeli sat vremena. Nisam imao drugog izbora negoli zamijeniti ga. Tada sam već imao potpunu slobodu u njegovu kućanstvu i ubrzo sam postao gotovo članom obitelji. Bio je to za mene izuzetan privilegij. Guénonova žena nije znala pisati i govorila je samo arapski. Ubrzo sam naučio arapski pa sam mogao s njom razgovarati. Bili su u sretnom braku iako punih sedam godina bez djece. Guénon je bio već odmakle dobi, dosta stariji od supruge, a ni u prvom braku nije imao djece pa je prvo dijete došlo kao veliko iznenađenje. Sve ukupno imali su četvoro djece. Posjećivao sam Guénona skoro svaki dan. Bio sam prva osoba koja je pročitala Vladavinu kvantitete ( The Reign of Quantity), jedinu knjigu koju je napisao od kad sam ga osobno upoznao. Ostale knjige bio je napisao ranije. Davao mi ju je poglavlje po poglavlje. A i ja sam njemu dao na čitanje svoju prvu knjigu kad sam je napisao, Knjiga izvjesnosti (The Book of Certainty) također poglavlje po poglavlje. Bila je velika čast poznavati toga čovjeka. Tijekom ovog perioda riješeno je jedno veliko pitanje. Hindusi s kojima je Guénon uspostavio vezu u Parizu dali su mu krivu predodžbu o budizmu, ideju koja nije bila u strogom smislu hinduistička. Hinduizam priznaje Buddhu kao devetog avatara Višne, no neki Hindusi drže da on uopće nije bio avatar već smo revoltirani kshatriya, odnosno član kraljevske kaste, nasuprot brahmanima. Taj je stav Guénon prihvatio. Posljedica toga bila je da je pisao o budizmu kao da nije jedna od velikih svjetskih religija. Tada su Ananda Coomaraswamy, Frithjof Schuon i Marco Pallis odlučili započeti polemiku s Guénonom o tom pitanju. Bio je vrlo otvoren za razgovore pa sam 1946. doveo Marca Pallisa do njega, a rezultat je bilo njegovo priznanje zablude i odluka da ispravi pogreške u svojim knjigama. Marco Pallis počeo mu je slati brojne stranice koje je trebalo ispraviti. Guénon gotovo nikada nije izlazio osim kada bi dolazio nama u posjet. Ja bih dva puta godišnje slao automobil po njega i


Mi s l i o c i obitelj. U to vrijeme živjeli smo u predgrađu Kaira u blizini piramida. S njime sam izašao samo jednom prilikom kada smo otišli posjetiti džamiju Sayyidne Husayna pored al-Azhara. Njegova pojava bila je uistinu upečatljiva; bilo je dojmljivo vidjeti kako su se drugi prema njemu ophodili s poštovanjem. Čim je ušao u džamiju moglo se čuti sa svih strana: “Allâhumma salli’ala Sayyidnâ Muhammad”, što je značilo “Neka Bog prospe kišu blagoslova na proroka Muhameda”, a to je način na koji se nekome izražava osobito poštovanje. Njegova pojava bila je blistava, a predivne oči, jedno od najsnažnijih obilježja ovog čovjeka, zadržale su sjaj sve do poznih godina. Nakon smrti izašla mu je knjiga o razinama Vedante i simbolima, naslovljena Temeljni simboli: Univerzalni jezik svete znanosti (Fundamental Symbols: The Universal Language of Sacred Science), sastavljena na temelju članaka koje je redovno objavljivao u svom časopisu Études Traditionelles. Bilo je predivno čitati te članke koji su izlazili svaki mjesec. Ipak ova knjiga vodi nas u gotovo pretpovijesna vremena kao što je također slučaj s knigom Čovjek i njegovo postajanje prema Vedanti (Man and His Becoming according to Vedanta), no u dosta širem smislu. Naravno sve je simbol, ne bi moglo postojati da nije simbol, no osnovni simboli su oni koji jasno izražavaju aspekte Najviše Istine i najvišeg Puta. Na primjer, ono što čini jedan od tih aspekata Puta i Istine u isto vrijeme jest ono što se još naziva “os svijeta”, os koja prolazi kroz sva viša stanja polazeći iz središta ovoga stanja. To je značenje onoga što se naziva Stablom Života. Simbol za Stablo Života mogu biti različite vrste stabala kao npr. hrast, jasen, smokva ili neka druga vrsta širom svijeta. Os je sama po sebi Put, put povratka Apsolutnom. Simbol za njega također mogu biti stvari koje je izradio čovjek kao npr: ljestve, jarbol, oružje tipa koplja, kao i centralni stup građevina. Kao što je poznato arhitektima, mnoge su građevine izgrađene oko centralne osi koja ne postoji u materijalom smislu. U tradicionalnim kućama ognjište je često predstavljalo središte, a dim koji se iz njega diže također je neka vrsta osi. Predmeti prirodni položaj kojih je vodoravan također mogu simbolizirati os: most je simbol osi svijeta. O tome svjedoči i naslov Pontifex, graditelj mostova, kojeg nosi najveći duhovni autoritet Crkve – most je ustvari poveznica između zemlje i neba. Drugi osnovni simbol je rijeka. Postoje tri aspekta vezana za rijeku: prelazak rijeke uvijek simbolizira prijelaz s ovoga svijeta u viši, no tu je i rijeka sama po sebi. Postoji poteškoća uzvodnog kretanja koje simbolizira teškoće duhovnoga puta, povratka vlastitim izvorima protiv struje. Postoji također simbolika kretanja u drugom smjeru, prema oceanu, konačnog povratka oceanu; to je drugi simbol Puta. U svojoj knjizi Guénon se bavi simbolikom planine, pećine, vremenskog ciklusa. U hinduizmu ljetni i zimski solsticij u okviru vremenskog ciklusa predstavljaju vrata bogova. Vrata bogova u zimskom solsticiju su u znaku Jarca dok su vrata predaka u ljetnom solsticiju u znaku Raka.

Kao što sam ranije rekao Guénon nije volio govoriti o sebi i ja sam poštivao njegovu povučenost stoga mu nisam postavljao pitanja i mislim da je time bio zadovoljan. Da na kraju sažmem koja je bila njegova zadaća u ovom svijetu zasićenom herezama i pseudo-religijama. Njegov zadatak bio je podsjetiti čovjeka dvadesetog stoljeća na potrebu za ortodoksijom koja prije svega podrazumijeva božansko djelovanje, a zatim tradiciju koja vjerno, s generacije na generaciju, prenosi ono što je nebo objavilo. Mi smo njegovi veliki dužnici kada je u pitanju ova problematika jer je svijetu vratio svijet ortodoksije u njegovom punom i izvornom značenju, odnosno ispravnost mišljenja, ispravnost koja razumnog čovjeka potiče, ne samo da odbaci herezu, već da prizna vrijednost svih vjera koje su u skladu s kriterijima o kojima ovisi njegova vlastita vjera u svojoj ortodoksiji. Temeljen na ovoj vrsti univerzalnosti, koja je poznata pod nazivom religio perennis, Guénonov zadatak bio je podsjetiti da velike religije svijeta nisu samo sredstvo spasenja za čovjeka, već da mu, čak i u ovom životu, nude dvije ezoterične mogućnosti koje odgovaraju onome što je u grčko-rimskoj starini bilo poznato kao mysteria pava i mysteria magna, “veliki misteriji” i “mali misteriji”. Prvi od njih označava put povratka prvobitnom savršenstvu koje je izgubljeno za vrijeme pada. Drugi koji pretpostavlja prvi, jest put gnoze, ispunjenje naloga “upoznaj sebe sama”. Ovo posljednje u kršćanstvu je poznato kao deificatio, u hinduizmu, yoga, jedinstvo i mokša, oslobođenje, u budizmu nirvana tj. eliminacija svega prividnog. U islamskom misticizmu, odnosno sufizmu, to je tahaqquq, što znači realizacija, objašnjen od sufijskog šeika kao samo-ostvarenje u Bogu. Misteriji, posebice veliki misteriji, eksplicitno ili implicitno glavna su tema Guénonova pisanja, čak i u djelima Kriza modernoga svijeta (The Crisis of the Modern World) i Vladavina kvantitete (The Reign of Quantity). Problemi koji su ovdje u pitanju pojavili su se u posljednje vrijeme zbog nedostatka dimenzije mističnog u ezoterizmu. Guénon iscrtava sve opasnosti modernoga svijeta koje dovode do zaboravljenja viših aspekata religije. Bio je svjestan da je u tome pionir. Završit ću citirajući njegove riječi o sebi samome: “Sve što kažemo ili učinimo dati će onima koji dolaze za nama ono čime mi nismo raspolagali. Ovdje, kao i posvuda, nalazi se početak posla, a on je uvijek najteži.” S ENGLESKOG PREVELA GORDANA MATIĆ. DR. MARTIN LINGS DUGO JE GODINA BIO PREDAVAČ NA SVEUČILIŠTU U KAIRU PRIJE NO ŠTO JE POSTAO KUSTOSOM ZBIRKE ORIJENTALNIH RUKOPISA U BRITANSKOJ KNJIŽNICI (BRITISH LIBRARY). AUTOR JE BROJNIH KNJIGA MEĐU KOJIMA SU JEDANAESTI SAT (THE ELEVENTH HOUR), SIMBOL I ARHETIP (SYMBOL AND ARCHETYPE), MUHAMEDOV ŽIVOT TEMELJEN NA NAJRANIJIM IZVORIMA (MUHAMMAD: HIS LIFE BASED ON THE EARLIEST SOURCES). VELIKI JE AUTORITET KADA JE RIJEČ O TRADICIJI, A POSEBICE O SUFIZMU. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 31


Solidarnost


So l i d a r n o s t

Promišljanje tolerancije Slabljenje pojedinih nacija-država (u Europskoj zajednici) i istovremeno jačanje središnje vlasti podržava s jedne strane regionalnost, odnosno daje regijama snažniji status kvazipolitičkoga subjekta, a s druge strane vodi do toga da pojedinac gubi vezu sa svojom regionalnom nacionalnošću Heinz Paetzold

TEKST HEINZA PAETZOLDA RETHINKING TOLERATION PROČITAN JE 9. TRAVNJA 2002. GODINE U OKVIRU SEMINARA IZ SOCIJALNE FILOZOFIJE PRI INTER UNIVERSITY CENTRE-U U DUBROVNIKU.

S

VRHA JE OVOGA ESEJA RASPRAVITI PITANJE ONOGA što bi se moglo nazvati kulturalnim obratom u suvremenoj političkoj filozofiji. Dosad je potrebu za kulturalnim obratom u filozofiji eksplicitno naglašavao Frederic Jameson. No, dok je njegov interes postmodernistička estetika, ja ću argumentirati kulturalni obrat u području političke filozofije. Tolerancija kao politički fenomen, čini se, ovaj obrat čini ne samo vjerodostojnim nego čak nužnim. Ovaj članak počinje s nekoliko opaski o toleranciji, koje obrađuju svakodnevno značenje pojma kao pretpolitičkoga i kao političkoga fenomena. Nakon toga okrenut ću se teoriji tolerancije Michaela Walzera, čiji će mi pristup omogućiti da pojasnim koje su implikacije kulturalnoga obrata u političkoj filozofiji. Kasnije ću dodati nekoliko elemenata Walzerovoj teoriji. S jedne ću strane odabrati neke elemente proslavljenoga eseja Herberta Marcusea “Repressive tolerance” kako bismo teoriju tolerancije postavili na kritičke temelje. S druge ću strane predložiti model tolerancije koji je Walzer izostavio, ali koji je ipak značajan: radi se o kulturi tolerancije kao djelovanja povezanoga s urbanim životom.

I. U svakodnevnom životu koristimo se terminom tolerantnosti kako bismo izrazili neki stav i terminom toleranci-

34 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

ja kao neko djelovanje, i to na otprilike sljedeći način. Kao stav, tolerantnost nije više od bezrezervnoga prihvaćanja. Čak, štoviše, nemam drugoga izbora nego prihvatiti svojega susjeda i to zato što živi pored mene. Tolerancija, pak, implicira nešto više od pukoga prihvaćanja. Ona obuhvaća stvarno ili zbiljsko ophođenje između mojega susjeda i mene: ne samo govorenje “Bok!” kada ga sretnem, nego, na primjer, razgovor s njime ili poziv kod mene na kavu. Tolerancija ne mora dovesti do prave interakcije između ljudi koji se samo toleriraju. Nisam netolerantan ako sumnjam da moj susjed ima neobične običaje koji se meni ne sviđaju. Mogu sebi reći “To je njegov način života” i odlučiti izbjegavati bliže kontakte s njim. Ako nemam predrasuda prema drukčijim načinima života od onih koji se sviđaju meni, ne može me se prestati zvati tolerantnim. Ovo je, grubo govoreći, pretpolitičko značenje tolerancije. Kao politički odnos tolerancija znači istovremeno manje i drukčije od priznavanja. Priznavanje je u modernom smislu simetričan odnos, kako je izraženo u modernoj filozofiji, recimo, u Hegelovoj Fenomenologiji duha. A priznaje da je B nešto, bila to grupa ili osoba, jednako tako kao što B priznaje da je A nešto, opet bila to grupa ili osoba. Tolerancija je, kako rekoh, više od prihvaćanja bez prigovora, ali je manje od ljubavi prema bližnjemu. Tolerancija je negdje u sredini između punoga prihvaćanja i dobročinstva. Ako toleriram način života neke osobe ili grupe ljudi, ne moram ih cijeniti i na jednak se način ne moram slagati s njihovim pogledom na život. Činjenica da toleriram načine života druge osobe ili grupe ljudi ne vodi do toga da one moraju tolerirati mene. Tolerancija je nesimetričan odnos. Važno je, ipak, da tolerancija postoji u intersubjektivnom svijetu. Na odre-


So l i d a r n o s t đen način, tolerancija je most koji ispunjava jaz između mene ili nas i različitih načina života. Otvara mogućnost za koegzistenciju različitih kulturnih običaja. Tolerantnost kao stav obuhvaća različite mogućnosti. One se kreću od “rezigniranoga prihvaćanja različitosti zbog mira”, “pasivan, opušten i dobrohotno ravnodušan” stav prema “različitosti”, “prepoznavanje u načelu da “drugi” imaju prava čak i ako ih koriste za neprivlačne svrhe”, “otvorenost prema drugima, znatiželja, poštovanje” do “entuzijastičnoga podupiranja različitosti” (Walzer, 1997:10-11). Prihvaćanje različitosti radi mira karakteristična je za modernu religijsku tolerantnost u 16. i 17. stoljeća. Moderna religijska tolerantnost bila je reakcija na okrutnosti i zločine počinjene za Tridesetgodišnjega rata (1618.-1648.). Pasivan ravnodušan stav prema različitosti može se povezati s opisom koji je Georg Simmel dao za mentalitet modernoga metropolitskoga čovjeka, a koji je putem Čikaške škole za urbane studije (Chicago School of Urban Studies) postao utjecajan u modernoj društvenoj teoriji grada. Simmel je modernom metropolitskom čovjeku pripisao dva stava: blasé stav i moralno ravnodušje. Blasé stav uzrokovan je bombardiranjem prevelikom količinom osjetilnih podražaja u svakodnevnom gradskom životu, a svoje mjesto nalazi u području između “subjekta” i “objekta”. Moralno ravnodušje odnosi se na intersubjektivnu dimenziju i reakcija je metropolitskoga čovjeka na množinu ljudi na ulici. Prepoznavanje u načelu da “drugi” imaju prava, čak i ako ih koriste na neprivlačne načine, moglo bi se smjestiti u okvire habermasovske teorije prava. No problem je ovoga stava da kultura tolerancije u potpunosti biva apsorbirana postojećim zakonima u njihovom provođenju, mijenjanju ili promjene domašaja. Ova teorija, dakle, ne objašnjava dostatno kulturu tolerancije. Tolerancija bi se, stoga, bolje opisala kulturnom verzijom političke teorije u duhu, recimo, Charlesa Taylora ili Michaela Walzera. Razumijevanje tolerancije kao otvorenosti prema drugima, kao znatiželje i poštovanja elementarni je zahtjev postmodernih društava, pogotovo imigrantskih društava. Entuzijastično podupiranje različitosti jedan je od ključnih dijelova poststrukturalističke filozofije razlike.

II. Nekoliko metodoloških primjedbi. Koji su zahtjevi teorije tolerancije? Uzmemo li Habermasov komentar eseja “Multikulturalizam” Charlesa Taylora kao pokazatelj, tada bismo iz Habermasove pozicije trebali zaključiti kako nema potrebe da teorija tolerancije ponovno definira multikulturalnost. Čini se da dostaje provođenje zakona i njihova reinterpretacija kroz proceduru. No, mislim da ova pozi-

cija više nije vjerodostojna. Globalizacija ekonomije kao i globalizacija civilnoga društva zahtijevaju da različitost, kulturalnu drugost, uzmemo u obzir kao trajnu stvarnost. Argumenti proceduralista neće nam pomoći da na primjeren način priđemo problemu tolerancije. Potreban je više historijski i kontekstualni pregled tolerancije i suživota, onaj koji proučava različite modele tolerancije i pripadajuće norme svakodnevnoga života (Walzer, 1997:3). Ovdje nailazimo na još jedno značenje kulturalnoga obrata u suvremenoj političkoj filozofiji. Ovaj je obrat potreban kako bismo se mogli nositi s različitim kulturnim kontekstima političkoga života. Pretpostavimo li da briga o kulturnim razlikama spada u djelokrug moderne politike, očito je da teorija tolerancija ovdje igra značajnu ulogu. Moguće je stoga složiti se s Walzerom: “Tolerancija čini različitost mogućom; različitost čini toleranciju nužnom” (Walzer, 1997:XII). Ovo, ipak, ne znači da “obrana” tolerancije mora istovremeno biti snažna “obrana različitosti” (Walzer, 1997:XII).

III. Slijedeći Walzera, možemo razlikovati pet različitih režima tolerancije: multinacionalno carstvo, međunarodno društvo država, sudruštva (consociations – konsocijacije), države-nacije i imigracijska društva. Multinacionalno carstvo – stara Perzija, ptolomejski Egipat, stari Rim, Otomansko carstvo primjeri su modela tolerancije na osnovi nacionalno-religijskih razlika. Tolerira se nekoliko nacionalno-religijskih skupina, ali ne i pojedinci kao takvi, a članstvo u nekoj skupini je obvezno. Skupine su carskom vlašću prisiljene međusobno se tolerirati kao skupine. Ovakav sistem “prosa” efikasno je funkcionirao dugo vremena. Iako je državna religija bio islam, u istoj su državi zajedno živjele grčko-pravoslavne, armensko-pravoslavne i židovske zajednice. Ljudi su morali pripadati jednoj od ovih zajednica. Zajednicama je bilo dopušteno osnivati autonomne organizacije, ali članovi zajednica nisu imali nikakvo pravo na samoodređenje ili na udruživanje protiv svoje zajednice (Walzer, 1997:17-18). Stara Aleksandrija nudi još jedan primjer. Grad je bio podijeljen u tri dijela: grčki, židovski i egipatski, a u drugom stoljeću prije naše ere imao je 300 000 stanovnika. Spomenute su skupine manje ili više mirno živjele jedna s drugom. Walzer ovaj model opisuje na sljedeći način: “Carska vlast obično zatvara pojedince u njihove zajednice i na taj način istovremeno u jedan nacionalni ili religijski identitet. Ona tolerira skupine, njihove strukture vlasti i običaje, a ne... muškarce i žene kojima je dopuštena sloboda odlučivanja i socijalnoga kretanja. Miješane zajednice nisu STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 35


So l i d a r n o s t dobrovoljne, one povijesno nisu podupirale liberalne vrijednosti.” (Walzer, 1997:16) Samo u predgrađima glavnih gradova, kao što su Rim, Bagdad, carski Beč, Budimpešta, i u nekim drugim mjestima, na primjer Rusi u Bugarskoj, bilo je mjesta za poneke disidente koji su pobjegli od strogih okova kulturnoga pripadništva (Walzer, 1997:16-17). Međunarodno društvo država predstavlja drugu kategoriju političke kulture tolerancije. Na jednom je kraju ovoga slaboga, ali ne i anarhičnoga, režima tolerancije načelo suvereniteta, a na drugom pravna doktrina humanitarne intervencije. Razumno je govoriti o toleranciji jer su države ipak tolerirane od strane međunarodne zajednice, čak i ako ne ispunjavaju kriterije tolerancije za koje želimo da ih uvedu. Načelo suvereniteta može se razumjeti na dva načina. Kada kao pozadinu izaberemo reciprocitet, suverenost se svodi na sljedeće: ne brine nas kako se ponašaju na onoj strani granice, sve dok se oni ne brinu kako se mi ponašamo na ovoj. Ovo razumijevanje tolerancije približava se maksimi “sve je dopušteno” (anything goes). To je prije puko prihvaćanje nego tolerancija i stoga je druga interpretacija, koja ne previđa zločinačke postupke, prikladnija. No, s obzirom na to da su državnici najčešće neskloni snositi posljedice intervencije, breme se prebacuje na diplomaciju. Iako pregovori diplomata i tiranina nemaju moralnoga značaja, postignuti dogovori ga imaju, jer su činovi tolerancije. “Formalnost tolerancije” (Walzer, 1997:20) krči put mnogo snažnijoj verziji autonomije zajednica nego što su je dopuštala multinacionalna carstva. Granica tolerancije u međunarodnom društvu država jest u pravnoj doktrini humanitarne intervencije. Po Walzerovu shvaćanju ove doktrine, svrha vojne intervencije ne može biti uvođenje ili provođenje demokracije, nego isključivo zaštita ljudskih života.(1) Intervencija mora biti dobrovoljna. Vijetnamska intervencija u Kambodži s ciljem zaustavljanja okrutnosti Crvenih Kmera jedan je od rijetkih sličnih primjera (Walzer, 1997:21). Jedni su od nasljednika multinacionalnih carstava i sudruštva (konsocijacije), odnosno države dvaju ili triju naroda. Belgija, Švicarska, Cipar, Libanon, Bosna i Hercegovina primjeri su ovoga trećega režima tolerancije. Po Walzerovu mišljenju, “konsocijalnost” je “herojski pokušaj”. “Cilj” mu je “održati koegzistenciju iz carskoga doba”, ali “bez carskih birokrata” i “bez udaljenosti koja je te birokrate pretvarala u manje ili više nepristrane vladare”. Različite grupe moraju tolerirati jedna drugu bez prisustva “transcendentne sile” (Walzer, 1997:22). Čitav niz elemenata, poput bliskosti članova različitih grupa, zajedničke povijesti zajedničkoga ili susjedskoga života, mora biti ponovno uređen na razini ustava bez ikakve pomoći izvana. Mogućnosti su uspjeha velike, kao što pokazuju primjeri Švicarske i Belgije, ako se uspostavljanje konso-

36 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

cijacije događa prije nastanka snažnih nacionalnih pokreta. U raspodjeli ovlasti i novca koji će se trošiti na javne službe i fondove mora postojati ravnoteža, a sve treba biti podređeno ideji “ograničene prevlasti” ili “približne jednakosti”. Kako pokazuju primjeri Cipra i Libanona, “međusobna tolerancija” bit će ugrožena ako se povjerenje između grupa izgubi i ako propadnu institucionalni dogovori koji u normalnim slučajevima “štite” od “posljedica zlih namjera” (Walzer, 1997:23-24). Demografske ili ekonomske promjene mogu potkopati stare dogovore. Ono čega se grupe boje jest da će se konsocijacija pretvoriti u nacijudržavu i da će jedna od grupa biti proglašena manjinom. Kako pokazuje primjer Belgije, u doba krize važno je prilagoditi se u pogledu jezika, raspodjele ovlasti, parlamentarne zastupljenosti i financiranja. Drugi su nasljednici multinacionalnoga carstva nacije-države, u kojima se fokus pitanja tolerancije prebacuje s grupe na pojedinca. Prva razina na kojoj se odlučuje o “pojedinačnim sudionicima” jest razina “državljana”, a tek tada dolazi razina “članova ove ili one manjine” (Walzer, 1997:25). Nacija-država stvara homogeni kulturni prostor, zajedničku povijest i zajednički jezik koji, pak, nadziru državne akademije (Walzer, 1997:27). Obrazovanje igra važnu ulogu garancije kulturne reprodukcije društva. Oni koji se ne prilagode standardnoj kulturi bivaju tolerirani na osnovi svojega statusa manjine. Oni smiju stvoriti ono što Walzer naziva “privatnim kolektivom” (private collective) ili, drugim riječima, dopušteno im je da imaju vlastitu manjinsku religiju, naučavaju vlastitu povijest i da se drže običaja svojih predaka. Nacija-država, ipak, na sve to gleda s dubokom sumnjom (Walzer, 1997:26). Liberalna nacija-država jamči jednaka prava i jednak tretman za sve i ne dopušta iznimke. Nacija-država mora se suočiti s ambivalentnim rezultatima u pokušajima da zaštiti toleranciju. S jedne strane, čak je i u liberalnim nacijama-državama manje “mjesta za razliku” nego u multinacionalnim carstvima ili u konsocijacijama, a mnogo manje nego u državama s više nacija. S druge, pak, strane, nacija-država proizvodi paradoks koji ne može ignorirati nijedna teorija tolerancije: “iako je nacija-država manje tolerantna prema grupama, lako bi se moglo dogoditi da prisiljava grupe da budu više tolerantne prema pojedincima” (Walzer, 1997:27). Razlog tomu je što se grupe moraju preobličiti u “dobrovoljna udruženja” koja zadržavaju svoje članove samo u onoj mjeri u kojoj je članovima dopušteno individualizirati doktrine grupe. Alternativa je tada “rigidno sektaška zatvorena zajednica” (Walzer, 1997:27). Liberalna otvorenost članstva u grupi suočava se s opasnošću gubitka grupne kohezije i polaganoga apsorbiranja od strane većinske kulture. Imigracijsko društvo predstavlja peti oblik tolerancije, u


So l i d a r n o s t kojem se briga nacije-države za pojedinca produbljuje. No, imigracijsko društvo ne poznaje sumnju koju spram kulturnih grupa pokazuje nacija-država. U njemu je kulturno članstvo zasnovano na dobrovoljnim udruženjima. S obzirom na to da imigracijskom društvu nedostaje etnička homogenost njegovih članova, ono po svojoj prirodi potiče toleranciju. Tolerancija je pak usmjerena na “osobni odabir” i “ponašanje”. Ljude se ohrabruje da jedni druge tretiraju kao pojedince, zahtijeva se od njih da cijene “razliku” kao “individualiziranu ... verziju grupne kulture” (Walzer, 1997:31). Walzer zaključuje ovako: “Tolerancija osobnih izbora i individualiziranih verzija kulture i religije predstavlja maksimalan (ili najjači) režim tolerancije” (Walzer, 1997:34). On navodi tri razloga za ovaj stav: prvo, nijednoj se grupi u imigracijskom društvu ne dopušta da se nameće drugima, da preuzme kontrolu nad javnim prostorom ili da ovlada javnim resursima. Svaki se oblik korporacije odbacuje. Drugo, država je neutralna u pogledu kultura pojedinih grupa, ali ih sve podupire. Treće, većina ljudi u imigracijskom društvu zapravo nosi dvojni ili podijeljeni identitet na osnovi kulturnih ili političkih karakteristika (Walzer, 1997:32-33). Amerikanci, na primjer, često o sebi govore kao o talijanskim Amerikancima, poljskim Amerikancima ili kineskim Amerikancima. Jedna moja prijateljica, Audrey Ng, o sebi misli kao o kineskoj Amerikanki, jer su joj roditelji emigrirali iz Kine. Kineski je prvi jezik koji je naučila. Njezina veza s Kinom često se čini sentimentalnom i izmišljenom, ali joj bez obzira na to pruža smislene smjernice u njezinu načinu života. Jesu li podijeljeni identiteti, ili, bolje, dvojni identiteti u imigracijskim društvima dobri ili ne za život u grupi, ostaje potpuno otvoreno pitanje (Walzer, 1997:34).

IV. U svojoj knjizi “O toleranciji” Walzer pruža osvježavajući pogled na Europsku zajednicu s tezom da je njezina vlastita dinamika vodi u smjeru imigracijskoga društva. Ovo će svim njezinim članicama donijeti i “prednosti” i “nedostatke” “multikulturalizma”, htjele one to ili ne (Walzer, 1997:51). Početna je pretpostavka njegova teksta da Europska zajednica nije ni multinacionalno carstvo ni konsocijacija jer zemlje članice u isto vrijeme i odustaju, ali i zadržavaju dio svojega suvereniteta. Argument protiv konsocijacije jest puki broj zemalja članica. Europska je zajednica istovremeno i nešto drugo od saveza država. Zajedničko tržište te “Europska konvencija o pravima čovjeka” i “Socijalna povelja” usmjeravaju Europsku zajednicu u potpuno drugom

smjeru, konkretno u smjeru rastuće integracije. “Socijalna povelja” autonomiju zakonodavstva pojedinih država prebacit će na europske sudove i poluadministrativne agencije, a to će rezultirati u povećanoj sudskoj moći pojedinca nad njegovom/njezinom nacijom-državom ili nad religijskom skupinom kojoj pripada. Takve će pojave postajati tim češće što se Europska zajednica više kreće prema jednom sveobuhvatnom zakonodavstvu. U pogledu populacije svaka će država članica postati više heterogena nego što je sada. Slabljenje pojedinih nacijadržava i istovremeno jačanje središnje vlasti podržava s jedne strane regionalnost, odnosno daje regijama snažniji status kvazipolitičkoga subjekta, a s druge strane vodi do toga da pojedinac gubi vezu sa svojom regionalnom nacionalnošću. Ove će tendencije zajedno dovesti do toga da će se povećati vjerojatnost velikih migracija unutar granica Europske zajednice. “Većinske nacije” uskoro će se naći u situaciji da žive s “manjinama” na koje nisu navikle. Konačni je rezultat sljedeći: “Što se ljudi budu više selili, to će Zajednica kao cjelina postajati sličnija imigracijskom društvu u kojem će postojati velik broj geografski raspršenih manjina bez posebne vezanosti za neko konkretno područje” (Walzer, 1997:50). Obje će se strane morati pomiriti s tim, autohtoni s novopridošlim alohtonima, a novi alohtoni sa starosjedilačkim autohtonim zajednicama. Europska zajednica kao cjelina morat će od svojih članica tražiti više tolerancije i to toleranciju “na drukčiji način nego u prošlosti” (Walzer, 1997:49). Zora je to novoga multikulturalizma.

V. Ranije sam u ovom eseju rekao da se tolerancija razvija od pukoga prihvaćanja do uzajamnoga poštovanja. Sada se moramo upitati na koji način moć utječe na različite režime tolerancije i kakav je njihov međusobni odnos. U multinacionalnom je carstvu cijela moć očito koncentrirana u rukama cara i njegovih birokrata. Iako ne postoji dobrovoljno uzajamno poštovanje između različitih grupa, svi su podanici jednoga imperijalnoga središta koje ih prisiljava na međusobnu toleranciju. “U slučaju imperija, moć najefikasnije potiče toleranciju kada je udaljena, neutralna i sveobuhvatna” (Walzer, 1997:53). Konsocijacija zahtijeva određeno uzajamno poštovanje barem između vođa različitih zajednica, jer je njihova dužnost dogovoriti uvjete koegzistencije. Od pojedinih članova zajednica traži se da se prema članovima drugih zajednica odnose s poštovanjem samo ako se susretnu prilikom trgovine. Konsocijacija najbolje funkcionira ako STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 37


So l i d a r n o s t zajednice nemaju previše veze jedna s drugom i ostanu okrenute vlastitim pitanjima. U slučaju nacije-države sva moć počiva u većinskom narodu i poštovanje između pojedinaca cvate. Većinska kultura promatra manjinske kao što vlada promatra opoziciju, odnosno pruža im građanska prava i slobode. Manjinske grupe osnivaju dobrovoljna udruženja koja, ako su dovoljno snažna i interno diferencirana, neće zažaliti što ne djeluju u javnosti. Ako su manjinske grupe slabe, njihovi će članovi prihvatiti vjerovanja i običaje većine. Ipak, postoje stalne kontroverze oko simbolizma u javnome životu, poput onoga u Francuskoj oko frizure učenica u državnim školama (Walzer, 1997:55). U kontekstu imigracijskoga društva država se ponaša neutralno i od svih članova društva zahtijeva toleranciju osobnih razlika. Državna se simbolika mijenja u skladu s nacionalnim obilježjima nadolazećih imigranata.

VI. Što je s netolerancijom i kako ona funkcionira u različitim uvjetima? Walzer nudi sljedeće pravilo: “Netolerancija je najsnažnija kada se razlike u kulturi, nacionalnosti ili rasi poklapaju s klasnim razlikama”, odnosno, “kada su pripadnici manjinske grupe istovremeno i ekonomski podređeni” (Walzer, 1997:56). Ova se podređenost ne javlja ni u multinacionalnim carstvima, ni u konsocijacijama jer se u njima pojedine grupe jednako javljaju na svakoj od klasnih razina (Walzer, 1997:56-57). U konstelaciji nacije-države nalazimo drukčije stanje. U nekim su slučajevima etničke skupine u dobrom ekonomskom položaju, poput, na primjer, Kineza na Javi, te se tamo netolerancija javlja samo povremeno. U nekim su nacijama-državama one manjinske skupine koje su dotad bile privilegirani dio društva u opasnosti da taj status izgube ako nova većina preuzme vlast, kao što je primjer u baltičkim državama gdje se Rusi danas nalaze u nepovoljnom položaju.

podijeljene po klasnoj osnovi i neka je od njih niža klasa, tada su netolerancija, diskriminacija i omalovažavanje tužno pravilo. Samo u onoj mjeri u kojoj se sprječava poklapanje između klase i grupe tolerancija ima šansu (Walzer, 1997:59). Pozitivno djelovanje (affirmative action) ili pozitivna diskriminacija mogu, dugoročno gledano, pomoći u promociji tolerancije. One nisu egalitarne spram pojedinaca nego samo na razini skupina, a podložne su riziku poticanja netolerancije u kratkoročnom razdoblju. Moglo bi se općenito reći da tolerancija u pluralističkim društvima zahtijeva širi egalitarizam koji će nadići potvrđivanje društvene “hijerarhije” za podređene skupine (Walzer, 1997:59-60).

VII. Rod je također važno pitanje. Kako se on odnosi prema toleranciji? Velika su multinacionalna carstva pitanje roda prepustila svojim konstitutivnim zajednicama. U ovom je kontekstu zanimljivo da je Britanska kolonijalna vlast u Indiji zabranila “sati” (samospaljivanje hinduske udovice na pogrebnoj lomači svojega muža) tek 1829. godine. East India Company i britanska vlast tu su praksu tolerirali kroz dugi period vremena (Walzer, 1997:61). I dok bi u konsocijacijskom uređenju mogla nastati praksa tolerancije usporediva s onom u multinacionalnom carstvu, nacija-država ne bi tolerirala običaje poput satija u svojim religijskim ili nacionalnim manjinama. Isto se odnosi i na imigracijsko društvo.

U imigrantskim društvima obično postoji rizik za nove imigrante, ali često samo na početku njihova dolaska. Duboko siromaštvo i kulturna stigmatizacija u ovakvim društvima češće su rezervirani za osvojene urođenike ili skupine koje su nasilno naseljene, poput crnih robova i njihovih potomaka u obje Amerike. Rasna netolerancija nije tome iznimka i u jednakoj mjeri podriva praksu tolerancije.

Posvetimo se sada problemima roda i tolerancije koji su nastali posljednjih godina. Današnje se europske države suočavaju s problemom afričkih imigranata koji dolaze iz zemalja u kojima je klitoridektomija ili infibulacija (2) uobičajena, a koji često sa sobom donose i te običaje. Stoga je moguće susresti takve operacije u Europi, te čak i u Sjevernoj Americi, dok su zabranjene u Švedskoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji. Sredinom 1980-ih u Francuskoj je više od 23 000 djevojčica bilo u opasnosti. Provedeno je nekoliko medijski izrazito popraćenih suđenja (pod općim zakonom protiv mučenja) nad ženama koje provode te operacije i nad majkama djevojčica. Žene su bile osuđene, a kazne nakon toga odbačene, čime se praksa, dakle, javno osuđuje, ali uistinu tolerira (Walzer, 1997:62).

Mogli bismo zaključiti da je tolerancija očito kompatibilna s nejednakošću, i to u slučajevima u kojima se klasni sustav u jednakoj mjeri odražava u svakoj od različitih skupina (Walzer, 1997:58). Ako su, pak, skupine istovremeno

Očito je da se klitoridektomija i infibulacija ne mogu tolerirati ni u javnosti ni privatno, a to se jednako odnosi i na naciju-državu i na imigracijsko društvo. Jedini argument za odbijanje tolerancije može biti da se djevojčici nikako

38 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


So l i d a r n o s t ne smije oduzeti pravo na životne odluke, a ovo stoji i ako se klitoridektomija i infibulacija razumiju kao ritualne prakse. Moguće je u ovom trenutku uvesti pojam kulturne pripadnosti Willa Kymlicke. Kulturna pripadnost omogućuje preživljavanje kulturnih manjina i povećava mogućnost za životni izbor njihovih članova. U unutrašnjem funkcioniranju, pak, a u tome jest stvar, te kulturne zajednice ne smiju doći u sukob s ljudskim pravima i demokratskim načelima (Kymlicka, 1995). Po pravilu: “Tolerancija implicira pravo na reprodukciju zajednice”. Ovo, ipak, ne smije doći u sukob s pravima pojedinih građana da slobodno izaberu svoj način života bez pritiska kulturnih zajednica (Walzer, 1997:65).

VIII. Bilo koji ozbiljan pristup koji tvrdi da izvodi kulturalni obrat u filozofiji ne može izbjeći raspravu o pitanju postmoderne, a teorija tolerancije u tom pogledu nije nikakva iznimka. S obzirom na povezanost pojmova postmoderne i moderne, moramo početi s modernom. Po Walzeru projekt moderne imao je dva lica. Jedno lice moderne politike tolerancije slijedilo je put proširenoga uključenja. Društvene grupe koje su na početku modernoga doba bile u poziciji isključenih borile su se za priznanje i na kraju došle do uključenja. Walzer ispravno govori: “Demokratska uključenost prvi je modernistički projekt. Politiku demokratske ljevice u zadnja dva stoljeća možemo zamisliti kao seriju borbi za uključenje: Židovi, radnici, žene, crnci i razni imigranti napadaju i probijaju zidine buržoaskoga grada. U toj borbi stvaraju čvrste stranke i pokrete, organizacije za kolektivnu obranu i razvoj. Ali, kada ulaze u grad, to čine kao pojedinci” (Walzer, 1997:85). Narativni tekst modernističke politike tolerancije ne završava ovdje. Naličje ove politike jest u podjeli koja cilja k samoodređenju: “Alternativa ulazu”, kaže Walzer, “jest rastavljanje. Ovo je drugi modernistički projekt: grupi kao cjelini dati glas, mjesto, vlastitu politiku. Sada nam nije potrebna borba za uključenje, nego borba za granice. Ključni je slogan ove borbe “samoodređenje”, koji implicira potrebu za komadom teritorija ili barem skupom nezavisnih institucija” (Walzer, 1997:85). U prvoj modernističkoj politici tolerancije fokus je bio na individualnom priznanju, na priznanju čovjeka kao državljanina. U drugoj je modernističkoj politici tolerancije fokus na ugniježđenosti pojedinca u grupu, u zajednicu. U jednom se slučaju radi o pojedinačnom bijegu iz okova religijske, nacionalne ili socijalne određenosti, a u drugom o odanosti pojedinoj grupi. Samo ako ih uzmemo zajedno, ove dvije niti mogu istkati tkaninu moderne. “Koe-

gzistencija” “jakih grupa” i “slobodnih”, autonomnih “pojedinaca” jest ključna “trajna karakteristika moderne” (Walzer, 1997:87). Moderna kao kompleksan – kulturan, politički, socijalni - pokret određena je pomoću ove dvije smjernice. Postmoderna je dovela do duboke promjene u ovom stanju stvari. Granice se zamućuju, a identiteti postaju klizni. Postmoderna je uistinu “život” “bez jasnih granica” i “bez sigurnih i jedinstvenih identiteta”. Jasno isklesani identiteti modernih muškaraca i žena zamjenjuju se “dvostrukim” i “podijeljenim ja” (Walzer, 1997:87). Multikulturalizam sve više i više postaje sloganom vremena. Novi model tolerancije koji je karakterističan za postmoderne muškarce i žene posebno smeta onima koji podijeljeno ja doživljavaju u prvoj generaciji. Oni se sjećaju i možda još čeznu za bivšim koherentnim zajednicama kao i za jedinstvenijom svijesti. Projekt postmoderne u svakom slučaju podriva svaki oblik zajedničkoga identiteta i standardnoga ponašanja. Walzer podupire svoj diskurs o postmodernoj toleranciji post-strukturalizmom Kristeve. U svojoj knjizi “Etranger a nous memes”(3) (1988.) Julia Kristeva primjenjuje Freudovu psihoanalizu na politiku općenito. Njena je središnja ideja da, ako shvatimo da postoji jedan dio naše psihe kojim nikada nećemo u potpunosti zagospodariti sviješću, a koji nam ne prestaje biti čudnim, trebamo gledati strance na ulici drukčijim očima. Umjesto da se bojimo njihova neprimjerenoga ponašanja i izgleda, naša znatiželja biva zagolicana. Walzer se drži političke poruke koja se krije iza Kristevina diskursa. Dobro ga prenosi transformacija biblijske naredbe u postmoderno vjerovanje. Biblijska rečenica glasi: “DO NOT OPPRESS THE STRANGER, FOR YOU WERE STRANGERS IN THE LAND OF EGYPT”. Kristeva pretvara ovu rečenicu u postmoderni slogan: “DO NOT OPPRESS THE STRANGER, FOR WE ARE ALL STRANGERS IN THIS VERY LAND” (Walzer, 1997:89). Lakše je tolerirati drugost i razliku jednom kada priznamo drugo u sebi samima. Na završetku ove priče, Walzer traži od nas da zadržimo stavove prve generacije postmodernih ljudi. Odnosno, da “ne živimo u svijetu stranaca sve vrijeme”. Niti da “se sa strancem u drugima suočavamo samo jedan na jedan”. S obzirom na to da razliku i drugost i dalje velikom mjerom osjećamo zajednički - “mi” protiv “njih” – potrebna nam je i bit će nam potrebna “politika tolerancije” (Walzer, 1997:90). Argument glasi da projekti moderne i postmoderne postoje rame uz rame. Moramo objasniti dvije razine razlike, prvo u “njezinoj singularnoj individualnoj i zajedničkoj verziji”, a drugo u “njezinoj pluralističkoj, raspršenoj i podijeljenoj verziji” (Walzer, 1997:90). Razlika se mora toleriSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 39


So l i d a r n o s t rati dva puta, na osobnoj i na političkoj razini (Walzer, 1997:91). Upravo kako je moderna zahtijevala stalnu “napetost između pojedinca i grupe”, “državljanina i člana”, postmoderna pretpostavlja sličnu napetost između “državljana i članova” s jedne strane i “podijeljenoga ja, kulturnoga stranca” s druge (Walzer, 1997:92). Samo oba ova stava uzeta zajedno, moderni i postmoderni, mogu objasniti našu suvremenu situaciju.

IX. Ranije sam u ovom eseju napomenuo da bismo trebali uzeti u obzir neke aspekte eseja Herberta Marcusea iz 1965. “Represivna tolerancija”. Pročitamo li Marcuseov esej u svjetlu Walzerovih odrednica, jasno otkrivamo da je Marcuse razlikovao četiri koncepta tolerancije. 1. Tolerancija je subverzivan oslobađajući koncept, a istovremeno i politička praksa. Tolerancija je “telos u samom sebi” (“Selbstzweck”). 2. Liberalna teorija Johna Stuarta Milla pretpostavlja da su sloboda i istina samo dvije strane istoga novčića. “Telos tolerancije je istina.” 3. Bezuvjetna tolerancija mora biti najviša vrlina u “raspravama”, “osobnim razgovorima”, u “znanosti”, u “osobnoj religiji” i u “umjetnosti”. 4. Kasni je kapitalizam pod utjecajem “represivne tolerancije” koja podržava status quo. Marcuse je tvrdio da su nam negativnost umjetnosti i negativnost heretičkih religioznih tradicija potrebni kako bismo proširili svoje kulturne i političke horizonte. Ovi nam izvori trebaju kako bismo “nesigurnost” povijesnih djelovanja učinili produktivnom, ali ih moramo prevesti u koncept ničime ograničene racionalnosti. Tvrdim, stoga, da Marcuseov koncept “represivne tolerancije” zajedno s njegovim upravljanjem izvorima moramo dodati Walzerovoj teoriji kako bismo održali i učvrstili njezinu kritičku namjeru.

X. Postoji još jedna strana ove rasprave. Na nekoliko mjesta u svojoj knjizi Walzer toleranciju pravilno naziva “vrlinom” (Walzer, 1997:12,31,81,110). U nekoliko slučajeva ističe da se tolerancija na neobične načine poštivala kao vrlina u mnogim gradovima. Walzer eksplicitno referira na an-

40 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

tičku Aleksandriju (Walzer, 1997:17,53), carski Beč, Rim, Bagdad, Budimpeštu i bugarski Rusčuk (Walzer, 1997:16,114). Walzer antičkoj Aleksandriji pripisuje rani stadij “multikulturalizma” (Walzer, 1997:17) i upućuje na postojanje kozmopolitizma u ostalim spomenutim carskim prijestolnicama. On, ipak, ne povezuje život u gradu s tolerancijom, tako da na površinu izlazi poseban režim tolerancije. Tvrdim da bismo trebali eksplicitno naglasiti tu činjenicu i povezati je s namjerom definiranja novoga, šestoga režima tolerancije. Ovaj bismo pristup mogli podržati sljedećim argumentima. Prvo, veliki su gradovi od antičkoga doba, preko srednjega vijeka do modernih i postmodernih društava oduvijek bili mjesta gdje su izbjeglice, nevjernici i disidenti nalazili skrovište i mjesto za život. Podsjećam čitatelja na srednjovjekovnu njemačku poslovicu “Stadtluft macht frei” (“Gradski zrak oslobađa”). Srednjovjekovni su gradovi zapada pružali dobrodošlicu hodočasnicima na njihovu putu u Rim na jednak način na koji su to radili i orijentalni gradovi za muslimanske hodočasnike u Meku. Nije tada slučajno da suvremeni gradovi New York i Los Angeles imaju poseban status imigrantskih gradova. Činjenica da su različite grupe ljudi ovdje nalazile i još nalaze prvo sklonište i mogućnost života pretpostavlja nešto više od pukoga prihvaćanja – naime, posebnu toleranciju koja je obojana posebnom kulturom. Drugo, ostaje ipak istina ono što je Robert Ezard Park rekao u svojem poznatom eseju o “Gradu” (1915.), naime, da gradski život odaje stanje ljudske rase u njezinu najboljem i najgorem svjetlu. Tako možemo u povijesnim zapisima o gradovima čitati o pogromima protiv Židova u srednjovjekovnim njemačkim gradovima, u renesansnoj Veneciji i kasnije u Rusiji. Danas, pak, primjećujemo očajno stanje milijuna ljudi u južnoameričkim favellama i u getima SADa kao izravnu posljedicu neobuzdane kapitalističke globalizacije. Isti je taj Park tvrdio da je gradovima suđeno da od geografskoga mjesta naprave moralni poredak. Park je prisustvovao Simmelovim predavanjima na Sveučilištu u Berlinu. Na početku eseja spomenuo sam da je Simmel mentalitet metropolitskoga čovjeka opisao u terminima moralne ravnodušnosti prema razlikama. Simmelova je tvrdnja bila da ova ravnodušnost ne znači manjak moralne osjećajnosti. Mnoštvo na ulicama tjera metropolitanskoga čovjeka da svoj moralni osjećaj skriva iza maske ravnodušja. Briljantna Parkova učenica Louis Wirth nastavila je njegovim stopama kada je u svojem proslavljenom eseju “Urbanizam kao način života” (1938.) tvrdila da građani** zbog izloženosti različitim stilovima života prolaze kroz “civilizirajući efekt” urbanoga života(4) . Ovu je argumentacijsku liniju slijedila i Lyn Lofland, koja je u svojoj knjizi Svijet stranaca: život i djelovanje u urbanom javnom prosto-


So l i d a r n o s t ru (1973) ukazala na činjenicu da metropolitski građani žive među strancima i da moraju pronaći načina kako da se bore s tim stanjem. Jedan od tih načina je, tvrdi ona, tolerancija.

3.

Treće, ideja da su suvremeni muškarci i žene podijeljeno ja igra važnu ulogu u Walzerovoj političkoj filozofiji. Usput spominjem da je Sennett rekao da su “čikaški sociolozi bili prvi pisci o gradovima koji su hvalili vrline fragmentiranoga ja” (Sennet, 1992:127). To je očito svakome tko promatra metropolitske muškarce i žene današnjice kako kombiniraju modne stilove da bi stvorili i slavili svoje poosobljene podijeljene identitete, kako kombiniraju različite jezike tijela da svoje podijeljene sebe izraze na puniji način. Ovo je postmoderna i multikulturalnost u svojim najljepšim bojama. Ne može ih se pronaći u unutarnjim krugovima obitelji, kako predlaže Walzer, nego su najvidljiviji na ulicama velikih gradova. Sve ovo svjedoči o toleranciji, ali i pretpostavlja toleranciju.

5.

Sažimajući ove komentare, zaključujem sljedeće: u gradskom životu nalazimo različite vrste tolerancije koje bi se mogle podvesti pod vrstu koju je Walzer zaboravio u svom odličnom radu. Walzerovo usredotočenje na statične idealne tipove odvuklo ga je od onih za koje je karakteristično dinamiziranje režima tolerancije. Antička Aleksandrija je, da iskoristimo Walzerove primjere, anticipirala multikulturalnost na jednak način na koji su Beč i drugi glavni gradovi preduhitrili modernu toleranciju individualiziranoga disidentskoga načina života. Jednom riječju, Walzerovoj shemi moramo dodati šesti model tolerancije, onaj čija je glavna karakteristika dinamiziranje prije postavljenih režima tolerancije. Onaj koji je uobičajeno bio društveno isključen i koji je uvijek bio zabranjivan u urbanom životu pronalazio je i danas pronalazi uključenje. S ENGLESKOG PREVEO LUKA JUROŠ.

Kritička literatura: 1.

2.

Habermas, Jürgen, Struggles for Recognition in the Democratic Constitutional State. Translated by Shierry Weber Nicholson. In: Charles Taylor et alii: Multiculturalism. Examining the Politics of Recognition. Edited and Introduced by Amy Gutmann. Princeton, New Jersey: Princeton University Press 1994, pp. 107-148. Jameson, Fredric: The Cultural Turn. Selected Writings on the Postmodern, 1983-1998. London and New York: Verso 1998.

4.

6.

7. 8. 9.

Kymlicka, Will: Multicultural Citizenship. A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford: Clarendon Press 1995. Krause, Skudi/Malowitz, Karsten: Michael Walzer zur Einführung. Hamburg: Junius 1998. Kristeva, Julia: Strangers to Ourselves. Translated by Leon S. Roudiez. New York London Toronto Sydney Tokyo Singapore: Harvester Wheatsheaf 1991. Marcuse, Herbert: Repressive Tolerance. In: Robert Paul Wolff Barrington Moore, Jr. and Herbert Marcuse: A Critique of Pure Tolerance. Boston: Beacon 1965. Paetzold, Heinz: Symbol, Culture, City. Five Exercises in Critical Philosophy of Culture. Maastricht: Jan Van Eyck Akademie 2000. Sennett, Richard: The Conscience of the Eye. The Design and Social Life of Cities. New York London: Norton 1992. Walzer, Michael: On Toleration. New Haven and London: Yale University Press 1997.

Bilješke: (1)

Usp. Skudi Krause/Karsten Malowitz: Michael Walzer zur Einführung. Hamburg: Junius 1998, str. 53-57, str. 163-173. (2) Op.prev. Infibulacija - stavljanje pojasa nevinosti ženi ili metalne kopče na spolovilo muškarcu da se spriječi spolno općenje ili onanija. Objašnjenje prema rječniku stranih riječi M. Filipović. (3) Usp. Julia Kristeva: Strangers to Ourselves. Translated by Leon S. Roudiez. New York London Toronto Sydney Tokyo Singapore: Harvester Wheatsheaf 1991. (**) op. prev. Autor teksta koristi se terminom “urbanites” koji smo zbog jasnoće preveli kao građani. (4) Vidi moju knjigu: Symbol, Culture, City. Five Exercises in Critical Philosophy of Culture. Maastricht: Jan Van Eyck Akademie 2000, str. 64-65; str. 77-79. HEINZ PAETZOLD JE PREDAVAČ NA ODSJEKU ZA FILOZOFIJU SVEUČILIŠTA U KASSELU I SVEUČILIŠTU PRIMIJENJENIH ZNANOSTI U HAAMBURGU. U PODRUČJE NJEGOVA RADA I DJELOVANJA ULAZI FILOZOFIJA KULTURE, ANTROPOLOGIJA, SOCIJALNA FILOZOFIJA I ESTETIKA. OD KNJIGA KOJE POTPISUJE IZDVAJAMO SAMO NEKE: ÄSTHETIK DER NEUEREN MODERNE: SINNLICHKEIT UND REFLEXION IN DER KONZEPTIONELLEN KUNST DER GEGENWART; ERNST CASSIRER, VON MARBURG NACH NEW YORK: EINE PHILOSOPHISCHE BIOGRAPHIE; PROFILE DER ÄSTHETIK: DER STATUS VON KUNST UND ARCHITEKTUR IN DER POSTMODERNE; CITY LIFE ESSAYS ON URBAN. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 41


Tema broja:

(Post)Daytonska BiH – ťto (ne)bi trebalo promijeniti


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Metanarativna poetizacija i psihijatrizacija Daytona Da “narodi” mogu sami da se dogovore, prisustvo Međunarodne zajednice Ovdje bilo bi – nepotrebno. Međunarodna zajednica je Ovdje zato što mora da bude Ovdje. A biti Ovdje, u kontekstu te neizbježnosti, znači istinski, a ne formalno biti. A to opet znači, maksimalno funkcionalizirati svoje prisustvo i preuzeti konkretnu odgovornost, te, konkretnom terapijom, snažno pristupiti konkretnom rješavanju konkretnih problema Esad Bajtal IMA ČASOVA KAD PRED DUHOM, JASNOŠĆU MUNJE, SINE SVA STRAHOVITA NEPRAVDA DRUŠTVA I NJEGOVA PORETKA. IMA ISTINÂ KOJE SU STARE, SVAGDANJE I OTRCANE DUGIM PONAVLJANJEM, ALI KAD TE ISTINE SINU ČOVJEKU PRED OČIMA NEKAZIVANE I NENANGLAŠAVANE, NEGO OCRTANE NA ŠUTNJI JEDNOG STRAHOVITOG ČASA, ODIGRANE MEĐU ŽIVIM LJUDIMA, TADA TE STARE OVEŠTALE ISTINE DOBIVAJU NOV I STRAHOVIT LIK I ŽIVE U DUŠI NAŠOJ KAO VJEČNA BOLNA MISAO. I. ANDRIĆ

T

I.

ERMIN “POETIKA” STRUKOVNO SPADA U VOKABULAR nauke o književnosti. Etimološki gledano, pojam se razvio od starogrčkog pridjeva ποιητικός – pjesnički, u vezi s pjesništvom. Sami Grci pjesništvo zovu ποίησις ili ποητικη τέχνη, pri čemu ovo “tehne” znači pjesničko umijeće ili pjesnička vještina (lat. ars poetica). Termin “naracija” (lat. narratio), odnosi se na pričanje, pripovijedanje događaja. U osnovi ovoga pojma jeste specifikum karakterističan za prasituaciju međuljudske komunikacije: pripovijedanje kao verbalno posredovanje događaja u smislu njegovog faktografski slobodnijeg prezentiranja slušatelju.

44 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Riječ je o distanciranom prikazivanju stvari i događaja sa subjektivnog stanovišta pripovjedača, koji, budući da nije ni akter radnje niti njen učesnik, on, shodno maniru i tradiciji književne oratorske naracije, često sasvim pristrano mijenja činjeničnu istinu zbilje zarad svojih posebnih (npr. estetskih, idejnih, ili političkih), ciljeva. Sve u svemu, stvar se, s aspekta pripovjedača, svodi na neobavezujuću lagodnost principa “pričam ti priču”. Danas jednu, sutra drugu (na istu temu i o istom događaju), isključujući pri tome svaku, pa i moralnu odgovornost zbog evidentne inkompatibilnosti (meta)narativnih (di)verzija priče. I tu nema ništa sporno sve dok priča ostaje u okvirima zabavno-igrajućegse l’art pour l’art-ističkog konteksta zimskog seoskog sijela;


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ili dok interpretativni pristup nekom književnom predlošku svoju zaokupljenost tekstom/pričom gradi na otrcanosti školskog pitanja: “Šta je pisac htio da kaže”? Međutim, kad proizvoljnost naracije pred idejno-pragmatski tempiranim konceptom napusti okvire interpersonalne komunikacije, i kad programski preuzme na sebe epohalno kolektivističko značenje i važenje (u smislu namjenski strukturiranog oblikovanja najšire društvene zbilje), onda imamo posla s nečim što se zove metanaracija, metapripovijest ili Velika priča koja funkcionira kao mesijanskoidejni promotor i koordinator aktivnosti inspiriranih aktualnopolitičkim ideologijama spasa. Ustupak toj vrsti konceptualizacije bilo kog dokumenta, svodi ovaj, snagom interpretativne proizvoljnosti, na razinu slobodno raspoložive književne građe čije se oficijelno značenje stavlja u službu samo interpretatoru znanih i od javnosti brižljivo skrivanih motiva. Upravo u tom pogledu fenomenološki krajnje indikativna je SDS-ova pragmatička, dnevnopolitička i metanarativna diverzantska interpretacija Daytona, kojom se, zakonska obaveznost potpisom prihvaćenog međunarodnog dokumenta, umjesto supotpisnički zajedničkog striktnog provođenja u praksu, nonšalantno devalvira na doživljajno inspirativnu i hermeneutički-interpretativnu neobaveznost njegovog pre-vođenja (kao da je riječ o gimnazijskom književno literarnom štivu) u idejno-konceptualne obrasce individualnog, grupno-stranačkog i dnevnopolitičkog interesa i smisla. Radi podsjećanja, diverzija (lat. diversus – suprotan, različit), znači odvraćanje, skretanje, promjenu smjera, a diverzant je onaj koji, u prenesenom smislu (druga značenjska ravan, kod B. Klaić-a)1, “kvari slogu u nekom radu”. I upravo tu, u tački ukrštanja političkog voluntarizma i avanturizma dekadentno jednostrane SDS-ove metanarativne “promjene smjera” Daytona (iz provođenja u prevođenje), dolazi do pucanja veze između značenja i važenja Daytonskog ustava, s jedne, te, njegove konverzije iz dokumentarne, zakonske ravni, u književno-narativnu sferu situaciono-prigodne dnevno-političke priče/naracije, s druge strane. I dok nam povijest estetskih ideja pokazuje kako dokumentarna “svakodnevnica ograničava književnost”, ovdje, upravo obrnuto – proizvoljno ispolitizirana poknjiževnjenost s mukom usaglašenog mirovnog dokumenta, grubo suspendira i ograničava njegovu načelnu i zbiljsku funkcionalnost. Događa se to prisilnom artizacijom i redukcijom Dokumenta na karikaturalni privid njegovog izvornog bića. U tako maskiranoj i vješto instrumentaliziranoj disfunkcionalnosti Dokumenta, na njega se može još samo pozerski

1

pozivati, ali ne i djelom, i na djelu-ga-pokazivati, na šta se Potpisom pred Svijetom obavezalo. Zahvaljujući tome, Dokument u svojoj idejnoreduktivnoj i metanarativnoj svedenosti na estetsko (pukost formalnog privida), prestaje biti ono što jest (Ustav, Zakon), a postaje ono što nije: Priča, Naracija, Umijeće, dakle, nešto podložno slobodnom tumačenju, koje, svog Potpisnika, a istovremeno (logikom povratne sprege), i Oficijelnog Čitaoca (tačnije: jednostrano heurističkog Naratora), više ni na šta ne obavezuje. U tom smislu, Dejtonski sporazum, prepredenjaštvom ideološkog kalkulusa, sveden na polisemičku nesravnjivost đačke lektire, implicite ograničava bosanskohercegovačku životnu stvarnost na isti onaj način na koji životna svakodnevnica poriče lijepu književnost u njenoj svjetopopravljačkoj benevolenciji. Naime, zahvaljujući oštroumnim estetskim i filozofskokritičkim uvidima Jürgena Habermasa, dolazimo do otrežnjujuće spoznaje da dva jezika: jezik svakodnevnice i jezik književnosti u svojoj egzistencijalnoj disparatnosti imaju potpuno različitu operativnu težinu (jedan obavezuje, dok drugi oslobađa obaveze), što u optici mimikrijski prevrtljive vlasti omogućava beskrajnu manipulaciju prethodno već dobrano nacionalizirane svijesti i podsvijesti civilizacijski retardirane i ratom ostrašćene gomile. Preciznije: analitički pronicljivi Habermas pokazuje nam kako, u svakodnevnoj komunikativnoj praksi jezički činovi imaju snagu koju u književnim tekstovima gube. U prvom slučaju oni funkcionišu u kontekstima činova u kojima učesnici moraju da ovladaju situacijama i da – valjda zbog toga – rješavaju probleme; u drugom slučaju su skrojeni prema recepciji koja čitaoca oslobađa djelanja: situacije koje on susreće, problemi sa kojima se suočava, nisu neposredno njegovi vlastiti. Književnost ne zahtijeva od čitaoca da zauzme stav kao što to svakodnevna komunikacija zahtijeva od onih koji djeluju. I jedan i drugi su upleteni u priče, ali na drugačiji način. Ova razlika se može objasniti preko aspekta povezanosti značenja i važenja. Dok se pretenzije na važenje iskaza, ispravnost normi, iskrenost ekspresija, nadređenost vrijednosti (pretenzije koje prožimaju prozu svakodnevnice), tiču koliko govornika toliko i adresata, pretenzije na važenje koje nastupaju unutar književnog teksta imaju istu obavezujuću snagu samo za osobe koje se pojavljuju u njemu, ali ne i za autora i čitaoca. Transfer važenja se prekida na ivici teksta, i ne dopire do čitaoca. U ovom smislu su književni jezički činovi ilokutivno obesnaženi. Interna veza između značenja i važenja rečenog ostaje netaknuta samo za likove romana (Građane BiH, koji se nadaju), za treće osobe ili za druge osobe

B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1987. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 45


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i pretvorene u treće – (Međunarodna zajednica, koja nadgleda) – ali ne i za realne osobe (SDS i haaški optuženici, kao masmedijski i političko-marketinški ideologizirana signatura opstojnosti RS-a koja, proizvoljnim i situaciono prilagođenim novoznačenjskim iščitavanjem Priče, prikriveno, ali učinkovito, opstruira važenje Sporazuma)2. (Sva umetanja u zagrade E.B.). U optici tradicionalne narodne mudrosti (usmene književnosti), taj se fenomen frazeološki uobičajeno imenuje kao “prazno”, ili – “mrtvo slovo na papiru”3, tj. Zakon koji u svojoj praktičnoj suspendiranosti ostaje potpuno izvan životne primjene. Stoga, u kriznom trenutku narastajućih reformskih zahtjeva i zahvata u anemično društveno tkivo BiH, umjesto da bude spiritus movens novih rješenja, na tragu životne dinamike i njenih urgentnih zahtjeva, idejno poknjiževnjeni Dayton postaje fortifikacijska utvrda protivnika Sporazuma. Postaje ono na šta se baš Oni na sav glas pozivaju. Na Prazno Mjesto derogiranog Zakona, Prekršitelji, ne samo da se lukavo i kočničarski uspješno ubacuju u već usporeni životni ritam BiH, nego još uz to, prozirnom javnom halabukom vlastitu antidaytonsku subverziju sugeriraju domaćoj i svjetskoj javnosti kao generički zakonitu i pravovjernu formu čuvanja izvornosti Sporazuma.

Kako je “narodna grobnica” postala “sveto slovo” Kako drugačije objasniti sljedeći moralno-logički paradoks. Dolazak Daytonskog mirovnog sporazuma, tadašnja vodeća politička struktura RS dočekala je na unaprijed pripremljen nož: u SDS-ovoj metaforičkoj metanaraciji, Daytonski sporazum je, odmah po potpisivanju, medijski sinhronizirano i “na sva zvona”, proglašen i snažno marketiran kao “grobnica srpskog naroda”. Sva daljnja događanja njegove opstrukcije od 1995. do danas, bila su i ostala na tragu te grobljanske metanarativne matrice. Pod okriljem semantički tako tempirane metanaracije, legalizirano je, i organizirano je – otvoreno provođenje ne-

provođenja Daytona. Već skoro punu deceniju, kompletna dnevnopolitička bosanskohercegovačka scena, uokvirena je njome: od toga da je RS država, pa do (u skladu s tim), neskrivene opstrukcije zajedničkih organa i odbijanja svih drugih Daytonom prihvaćenih obaveza: uvođenja konvertibilne marke; registracijskih tablica/pločica; jedinstvenog pasoša, vojske, policije, državne granične službe, zastave, himne i još uvijek aktualnog odbijanja hapšenja lica sa haaške liste, optuženih za ratne zločine itd. Tako se metanaracija o “grobnici” izmetla u passe-partout svih bh političkih i egzistencijalnih nevolja i nedaća. Istrajavanjem na njoj Dayton je ne samo revidiran, nego i praktično sahranjen tj. odbačen. Cijenu su plaćali i još uvijek plaćaju egzistencijalno frustrirani i izmanipulirani Građani civilizacijski marginalizirane Bosne i Hercegovine. Vremenom, pod pritiskom svijeta (resp. MZ), da se konačno okonča neskriveno odbijanje Daytona, i sve glasnijih unutrašnjih zahtjeva za njegovom revizijom, odbijanje Sporazuma, taktički, biva zamijenjeno njegovim deklarativnim prihvatanjem uz, planski smišljeno i kontinuirano, nastavljanje praktičnog opstruiranja. Došlo se dotle da, u maniru ketmanpolitičkog cinizma, Dayton, od svojih najglasnijih i najdosljednijih Praktičnih Poricatelja, biva proglašen za sveto slovo, koje se “mora tvrdo poštovati”, inače, kako prijeteći kažu, slijedi talas “potresa u regionu” i “novi lanac radikalizma”, što, prevedeno na jezik realpolitike4 (koja je pokrenula i prethodni), znači – novi rat: Svako slovo Dejtonskog sporazuma tvrdo se mora poštovati. Pokušaji njegovog jednostranog menjanja mogli bi da dovedu do potresa u regionu i novog talasa nestabilnosti. Ovu zajedničku poruku nakon razgovora u Beogradu, uputili su premijer Srbije Vojislav Koštunica i predsednik Republike srpske Dragan Čavić... Svaka promena Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma pokrenula bi novi lanac radikalizma – ocenio je Čavić. (P. Vasiljević: “Svaka revizija Dejtona – opasna”, Večernje novosti, 27. 9. 2004.). Logička nedosljednost gornje poruke čini je ljudski i moralno sasvim upitnom, a politički neprihvatljivom: za njene Pošiljaoce, očigledno, nije bila potrebna nikakva saglasnost za njihovo desetogodišnje i jednostrano ne-provođenje Daytona. Ali će, “njegovo jednostrano menjanje”, (nužno upravo zbog jednostranog neprovođenja), dovesti do “potresa u regionu”, “novog talasa nestabilnosti” i “lanca radikalizma”.

J. Habermas, Postmetafizičko mišljenje, Beograd, 2002. str. 287. “Sve lepe reči... ostaju prazno slovo na papiru ako dugo traje taj raskorak između normativnih prava i njihove realizacije...“ Cf. J. Matešić, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1982. 4 “...u pitanju je politika lišena principa i moralnih normi, koja se zasniva na gruboj materijalizaciji ljudskih odnosa, društvenih i političkih ciljeva, koja se prvenstveno zasniva na sili i prinudi ili ne preza da se njome koristi; koja sve ocjenjuje „sa pozicija sile“ i prihvaća načelo da „cilj opravdava sredstvo“, dok je cilj istovremeno sam za sebe jedna politika interesa uskih klasa i vladajućih grupa ili manipulisanje ljudima i stvarnim ljudskim vrijednostima“ (R. Tubić). 2 3

46 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Dakle, realpolitički kodirana, gornja poruka, urbi et orbi, značenjski dekodirana, glasi ovako: Bez naše saglasnosti Vi ne možete, tačnije: (pod prijetnjom rata) ne smijete Dayton mijenjati. Istovremeno Mi ga, bez Vaše i bilo čije saglasnosti, i možemo, i hoćemo, i smijemo – ne-provoditi. Još kraće: Drugima se zabranjuje upravo ono što se Sebi (übermensch, tj. nebeskom logikom), dozvoljava. Na taj način prijetnje i ucjene, kao jednostrana instrumentalizacija višegodišnje kontraproduktivne i logički nerazumljive tolerancije Međunarodne zajednice, postaju sračunatom osnovom status quo-a i egzistencijalno jalove pat pozicije BiH koju nije moguće prevazići bez promjene Daytona ili bez nove međunarodne konferencije. I jedno i drugo odbijaju upravo oni koji, javno se zaklinjući u njega – praktično (na djelu) – odbijaju Dayton. I koji o Daytonu odbijaju razgovarati u BiH, nego to čine u susjednoj zemlji, šaljući pri tom u svijet poruke nedvosmisleno prijetećeg sadržaja. Tako je licemjerje političke jednostranosti vremenom poprimilo snagu pravila koje ne samo da se ne dovodi u pitanje, nego se s njim na oficijelnoj političkoj sceni – ponizno licitira. Poslije svega, postaje zdravorazumski upitno kako je moguć takav iracionalizam u srcu racionalno-pragmatične Evrope i zašto se to tolerira? Je li u pitanju političko sljepilo ili saučesništvo? Odgovor valja potražiti na široj, antropološkoj ravni, u kombinaciji kraće fenomenološko-psihološke analize neosviještene, tj. običajno kodirane prakse gradnje/uspostave kako pojedinačnih interpersonalnih, tako i širih društvenih odnosa. Zanimljivo, iskustvo pokazuje da se uspostava međuljudskih odnosa odvija uvijek na štetu korektnije, racionalnije, narodski rečeno: pametnije strane. Sve se događa po scenariju nepisanog pravila: “pametniji popušta” i – gubi. Uzmimo onaj Vaclavikov (P. Watzlawick) primjer: mladić ima prvi sastanak sa djevojkom. I dok je on na zakazanom mjestu (ne)strpljivo čeka, ona kasni beskonačnih dvadesetak minuta. Pa, ipak, kad ona konačno dođe – on je tolerantno prihvata ne pominjući joj ni jednom riječju sporno zakašnjenje. Zanemarimo na trenutak mogućnost da on, u svojoj glavi, već ima neko pravilo vezano za poštovanje tačnosti i vremena – npr. da žene nikada ne stižu na vrijeme. Ili to da, u emotivnom zanosu ljubavne zatravljenosti, prihvatajući smjerno njen postupak, zadovoljno, i bez komentara prelazi preko zakašnjenja. Kad zabacimo sve to, i mnogo šta drugo, ostaje pitanje: Šta se dalje događa? Prećutnim prihvatanjem njenog kašnjenja (razložnog ili bezrazložnog, sasvim svejedno), on je dopustio da se uspostavi “prvo pravilo njihovog odnosa”: od sada, u fantazmagoriji egosa njenog samoljublja, Ona “ima pravo” da kasni, a On “nema pravo” da se zbog toga buni ili traži obja-

šnjenje. Ustvari, ako bi je kasnije, prilikom nekog budućeg zakašnjenja i kritikovao, kaže Vaclavik, ona bi imala pravo da mu, čudeći se, ljutito prebaci: “Kako to da se sada odjednom buniš zbog toga”? I tu leži zec! To je mjesto gdje je Međunarodna zajednica, s prećutkivanjem prvog SDSovog antidaytonskog ispada, izgubila bitku s budućim ležernim opstruiranjem Daytona. O čemu se, fenomenološki, ovdje radi? U komunikativnoj teoriji i praksi, da ostanemo još malo kod Vaclavika, taj je fenomen poznat pod imenom “ograničenje”, i ilustruje činjenicu da svaka izmjena poruka zainteresiranih strana uokviruje komunikativni prostor i “sužava lepezu narednih poteza”. Drugim riječima: neki incidentalni događaj ne mora nikad biti zvanično pomenut, a kamoli odobren. Ali, sama činjenica da se zbio i da je u momentu dogoda prećutno prihvaćen, čini da se presedan ustoliči kao buduće komunikativno pravilo. Naknadno dovođenje u pitanje tako uspostavljenog pravila postaje, sa aspekta druge strane, “neoprostivo ili u najmanju ruku pogrešno ponašanje”. To, važi kako za životinje, koje zapišavanjem određuju svoju teritoriju (“šta je ko jamio, jamio...”), tako i za interpersonalne ili međunarodne odnose.5 Iskustva sfere druge političke ravni, pokazuju kako to praktično izgleda. Uzajamno elektronsko nadgledanje supersila, predstavlja poučan i dobar primjer uspostavljanja takvog pravila u ravni međunarodnih odnosa. Logički gledano: što se ti špijunski brodovi ili avioni više približe teritoriji nadgledane zemlje, to će bolje obaviti svoj zadatak. I zato svi nastoje doći što bliže cilju. Ali, šta znači “blizu” ili “preblizu”, to još nije strogo kodificirano i na to se teško pozivati. Međutim, sama praksa je iznjedrila pravilo sljedeće vrste: ako špijunski avion bude oboren na svom prvom nadlijetanju neke teritorije, taj se incident po nepisanom pravilu uglavnom zataškava. Suprotno tome, njegovo obaranje prilikom drugog nadlijetanja iste teritorije, predstavlja “ozbiljan međunarodni incident”.6 Na tragu gornjih primjera, za dešifriranje “tajne” upornog desetogodišnjeg odbijanja i nesprovođenja daytonskog sporazuma od nekih njegovih potpisnika, principijelno bitno je sljedeće: u nestabilnim i potencijalno eksplozivnim područjima kakvo je naše (BiH i najbliže okruženje), Prekršitelj se obično okreće nečemu što je Hitler nazivao “taktikom salame”; što će reći, tehnici stvaranja jednog svršenog čina za drugim, dobro pazeći pri tom da, svi pojedinačno, ostanu taman toliko malih razmjera da nijedan (sam po sebi, E.B.) nije dovoljno važan da bi ona druga strana zbog toga rizikovala ozbiljniji sukob.7 SDS nikad nije rekla: “Ne prihvatamo Daytonski sporazum”, ali je uporno,

Cf. P. Vaclavik, Koliko je stvarno stvarno?, Beograd, 1987. Ibid. 7 Ibid. 5 6

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 47


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i po principu salame, opstruirala njegove pojedinačne stavke. ( I obrnuto: Međunarodna zajednica ih je na isti način, i nakon podosta izgubljenog vremena, naknadno provodila, tj. “nametala”.).

II. TREBALO BI PREMA TOME DA U IME TOLERANCIJE ZAHTIJEVAMO PRAVO DA NE TOLERIŠEMO NETOLERANTNE. K. POPER Dakle, bosanskohercegovačku daytonsku agoniju smišljeno održavanu perfidnom “step by step” logikom, produžuje i početna, začuđujuće snishodljiva i kontinuirana neodlučnost (naivne?!) Međunarodne zajednice, koja (upravo zbog opisanog petrificiranja te neodlučnosti u samorazumljivo pravilo), Zajednicu čini sve nemoćnijom i benevolentnijom, a Prekršitelje Daytonskog sporazuma sve bezobzirnijim i istrajnijim u njegovu nepoštovanju. Novi Dayton, dakle, neophodan je kako bi Međunarodna zajednica, učeći iz vlastitog iskustva, startajući novom i znatno energičnijom politpedagogijom, uspostavila nova pravila igre i krenula u njihovo striktno poštovanje, tj. provođenje. Pri tom, Novi Dayton ne može biti samo unutrašnja stvar, stvar dogovora “narodâ”, tj. bh političara, kako to kompromiserski nisko najčešće formuliraju u OHR-u: “Stvar je političara Bosne i Hercegovine da se kroz odgovarajuće institucije dogovore o konstitutivnim promjenama. Ne bismo komentarisali specifične prijedloge; međutim, ono što je važno jeste da bosanskohercegovački političari pronađu način da pojednostave sistem vlasti i smanje birokratiju, za koju troškove plaćaju građani” (vidi: www.patriotmagazin.com./media/oo14.htm). Misijska nelogičnost i neodrživost ovakvog držanja MZ vidljiva je iz sljedećeg stava: da “narodi” mogu sami da se dogovore, prisustvo Međunarodne zajednice Ovdje bilo bi – nepotrebno. Međunarodna zajednica je Ovdje zato što mora da bude Ovdje. A biti Ovdje, u kontekstu te neizbježnosti, znači istinski, a ne formalno biti. A to opet znači, maksimalno funkcionalizirati svoje prisustvo i preuzeti konkretnu odgovornost, te, konkretnom terapijom, sna-

žno pristupiti konkretnom rješavanju konkretnih problema, kako uz pomoć domaćih aktera koji to hoće, tako i oštrim sankcioniranjem onih koji “taktikom salame” odbijaju da stanu iza vlastitog Potpisa. Sve dok se to ne dogodi imaćemo shizofrenu političku situaciju analognu onoj s kojom se bori moderna – antipsihijatrijskim presingom demokratizirana psihijatrijska praksa. Cilj svake (psiho)terapije je vraćanje pacijenta u normalnost. Ali, to se ne postiže pukim pozivanjem pacijenta da se “unormali”. Bespredmetnost tog pozivanja je čisto logičke naravi: kad bi pacijent bio sposoban da se sam “unormali”, njemu ne bi trebala bolnica, i on ne bi bio hospitaliziran. Dakle, potpuno neovisno šta o tome misle pacijenti i ljekari individualno, svaka se normalnost, a politička baš kao i pacijentska, afirmira i potvrđuje preko određenih pravila ponašanja, “koja se moraju poštovati spontano, a ne zato što pacijent nema drugog izbora”. Dakle, sve dok je pacijentu potrebna pomoć – da bi se ponašao kako treba – on je pacijent. Stručna literatura, za potvrdu tog pravila, nudi nam jednostavan i slikovit događaj iz prakse. Situacija: U bašti jedne psihijatrijske klinike, pacijent za vrijeme zajedničkog piknika, samostalno, prži šnicle. Prilazi mu ljekar i njih dvojica uz roštilj vode sasvim normalan razgovor u toku koga (jer nijedan od njih ne poduzima ništa), šnicla počinje da zagorijeva i dogorijeva – na njihove oči. Kad su poslije zajedno raspravljali taj poražavajući detalj, ispalo je da su pacijent i ljekar uzajamno računajući jedan na drugog, razmišljali ovako: pacijent je smatrao kako, ukoliko su ravnopravni, i sam ljekar treba da poduzme nešto u vezi sa šniclom. Istovremeno, psihijatar je odlučio da se distancira od svake pomoći smatrajući da bi, eventualno uplitanje, bila jasna poruka pacijentu da ga smatra nesposobnim da sam dovrši sporno prženje.8 Analogno: SDS, pritisnut vlastitom metanarativnom hipotekom “grobnice” zbog koje RS-u “gori pod nogama” (svakodnevni štrajkovi, protesti, kriminal..., /a nije puno bolje ni u FBiH/), nestrpljivo (na dnevnoj ravni, to se nestrpljenje artikulira kao verbalni javni “otpor” i “pobuna” protiv odluka MZ, što je psihološki govoreći najobičnija reakciona formacija namijenjena glasačkom tijelu9), čeka Međunarodnu zajednicu da konačno poduzme (“nametne”) promjenu Daytona (sve do sada je

Ibid. Riječ je o odbrambenom mehanizmu kojim se neki vlastiti motiv sakriva pred sobom (nesvjesno) i pred okolinom, tako što se javno i naglašeno manifetira njemu suprotan motiv. I upravo ova naglašenost, pretjerivanje je ono što ga odaje. Konkretno: kriminogenoj hipoteci vlastodržačke strukture RS-a, koliko god javno insistirala na obrani manjeg entiteta, intimno odgovara upravo njegovo nestajanje. Zašto? Nestajanjem RS-a nestali bi i tragovi koji podrazumijevaju krivičnu odgovornost za nezakonito i enormno bogaćenje pojedinaca, te nezakonitu privatizaciju sprovedenu na račun sveopšteg siromašenja naroda. Sjetimo se samo činjenice da su Yugoslaviju srušili oni koji su je tobože branili. Šta je bilo i gdje je silni novac od posljednjeg “narodnog zajma” što ga je raspisala Miloševićeva administracija krajem osamdesetih godina. Nema novca, nema Yugoslavije, nema tragova i - nema krivaca. Ergo: YU je morala nestati. Isto tako, samo nestanak RS-a spašava one koji u privatnim džepovima danas drže cjelokupno društveno i narodno bogatstvo dok narod bulvalno umire od gladi. Naravno, ni u drugom dijelu BiH nije bolje i zato svi zajedno (svako na svoj način) bježe od pravne države k”o đavao od krsta. 8 9

48 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i upravo tako prihvatano), dok Međunarodna zajednica, poput onog psihijatra, uzalud čeka pacijenta da prevrtanjem šnicle preuzme svoju obavezu, i konačno pokaže očekivanu zrelost/normalnost. Ergo: Bez obzira na mogućnost kontradiktorne i polivalentne interpretacije navedenog primjera, šnicla je nepopravljivo upropaštena, a vrijeme piknika u nepovrat izgubljeno. Ali, na čiju štetu? Ljekar je, došavši kući, vjerovatno zatekao svoj uobičajeni obrok. Pacijentu se moglo dogoditi, upravo iz pedagoških, sanaciono-edukativnih razloga, da ostane gladan jer je, vlastitim kalkulusom, upropastio dijagnostički indikativnu priliku, što je, posljedično gledano, najvjerovatnije produžilo njegov boravak u sanatoriju. Bez obzira na dvostruki prognostičko epistemološki promašaj (i ljekara i pacijenta), pitanje najvećeg gubitnika, nadam se, ovdje ne moramo postavljati. Tek činjenica je da niko nije na dobitku: ni ljekar ni pacijent, ni zdravstvena ustanova. Ukratko, sve nas do daljnjeg pritišće problem pacijentove nespremnosti da se ponaša na način preuzete obaveze (Sporazuma) koje se on već na startu javno odrekao (“grobnica srpskog naroda”) i nespreman je da je naknadno (djelovalo bi pokajnički), prihvati. Stoga, terapeutsko prognostički gledano, Pacijentova očigledna nespremnost njenog prihvatanja govori da obavezu (Dayton) treba mijenjati, jer on u okviru nje, sračunato oklijevajući, već godinama ne funkcionira. U analogiji: rukovođeni tom vrstom spoznajne logike, pojedini evropski parlamentarci u posljednje vrijeme se (pojedinačno ili grupno), sve više odlučuju za sve urgentniju tezu o životnoj potrebi revizije Daytonskog sporazuma. “Sve je izvjesnije da je ovakva BiH neostvariva i neodrživa: tri naroda plus “ostali”, dva entiteta, jedna država, šesnaest vlada, tri vojske, tri elektroprivrede... i – milijuni gladnih i obespravljenih”. Jedna od novijih inicijativa za promjenu Dejtonskog sporazuma stiže iz Evrope. Povodom njegove osme godišnjice (god. 2003., E.B.), 24 zastupnika u Evropskom parlamentu... potpisali su posebnu Deklaraciju kojom traže da se Dejton – mijenja. Njihova je ocjena da je Dejton dostigao krajnji domet i da se BiH u njegovim granicama više ne može razvijati, čak ni konačan mir nije osiguran, smatraju evropski parlamentarci. “Dejtonski sporazum danas sprečava daljnji razvoj BiH na putu ka pravnoj državi i stvarnom evropskom društvu. Ko danas želi BiH, taj mora željeti i prevladavanje dvosmislenosti Dejtona”, piše u ovoj deklaraciji koja je istovremeno objavljena u Briselu, Varšavi i Berlinu. Deseta godišnjica je, po njihovom mišljenju,

povod da se Dejton – preispita i nadogradi. (Mirko Šagolj: Omča oko vrata, “Oslobođenje”, 20.12. 2003.). Godinu dana poslije, uoči svog puta u Bosnu i Hercegovinu, 4. novembra 2004. godine, Johanes Svoboda, austrijski poslanik, iz redova Evropske socijalističke partije u Evropskom Parlamentu, izjavljuje za BBC da je u perspektivi izvjesna zvanična izmjena Dejtonskog sporazuma. Svoboda pri tom naglašava da najavljena revizija “nije ni protiv koga, već je za narod čitave zemlje”, jer “nije problem u entitetima vć u njihovim kompetencijama i moći koju ima centralna vlast...; nije riječ o ukidanju već u traženju uravnoteženja; o tome da se kao prioritet postavi ekonomski interes: zapošljavanje, međunarodna trgovina, investicije...” Zamoljen da komentira reakcije onih koji se načelno suprotstavljaju reviziji Daytona, Svoboda kaže: Sve predstavnike naroda u BiH treba postaviti pred izbor: da li želite dobru ekonomsku budućnost ili želite da igrate nacionalističku igru? Riječ je o izboru: “Hoćete li modernu zemlju ili hoćete da vodite ratove”? U ovom drugom slučaju izgubićete evropski voz. Znate, čak i ako ste u vagonu u kome je trenuto udobno, treba dobro razmisliti. Ako taj vagon vječno ostaje u stanici na kraju će u njemu biti hladno, a ostatak voza će otići u Evropu, kao na primjer Hrvatska, Makedonija, pa i Albanija. Modernizacija BiH znači put ka Evropi, više radnih mjesta, više investicija. (Cf: http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2004/10/printable/041029_swobode.shtml)

“Mrzim ga zato što me mrzi” Međutim, ono o čemu dodatno svjedoče revizionističko afirmativni iskazi Johanesa Svobode (2004.), evropskih parlamentaraca (2003.) i grupe ESI (European Stability Initiative – Berlin-Brussels-Sarajevo, 2004.10), HDZ (2004.), jeste činjenica sporog sazrijevanja ideje o neophodnoj potrebi izmjene Daytona. Kad je dr. Haris Silajdžić, davne 1999. godine, ponukan planski istrajnom opstrukcijom Sporazuma, prvi iznio ideju o kantonizaciji cijele Bosne i Hercegovine, Karlos Vestendorp ga je kao đaka, s dozom ljutita prijekora, kaže agencijska vijest, ušutkao uz opasku: “Silajdžić je imao loš dan”. Istovremeno, refleksne reakcije iz Republike Srpske paušalno optužujući Silajdžića (tada jednog od kopresjedavajućih Vijeća ministara BiH), da prijedlogom o kantonizaciji BiH, zapravo želi “islamsku republiku”, tražile su da se

Od kako je ESI u januaru 2004. objavio svoj prijedlog za proces ustavne promjene u BiH, pokrenula se živa javna debata. Ekstenzivne diskusije vođene su na bh televiziji, te u dnevnim novinama i magazinima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Reakcije se nisu podijelile po tradicionalnim etničkim linijama, a oni koji daju potporu kao i kritičari prijedloga pojavili su se na svim stranama. Ova nova intenzivna debata o ustavnoj reformi pomenuta je i u međunarodnoj štampi (International Herald Tribune, 13. 1. i 3. 2.; švicarski Neue Zürcher Zeitung, 21. 1. 2004.) Cf. esi@esiweb.org ~ www.esiweb.org 10

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 49


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i on smijeni (AIM, 26. 1. 2000.). Otkud to proizvoljno i islamofobično iščitavanje klerikalno-jezički potpuno bezbojno iznesene ideje kantonizacije Bosne i Hercegovine? Po zakonima psihologije nesvjesnog, tako asocijativno slobodno obojen odgovor mogao je doći samo iz onog mentalnog sklopa koji sam, skriveno ili otvoreno, teži klerikalizaciji društva i države. Prema Freudovom iskustvu putem tako slobodnih asocijacija na dnevni red se postavljaju vlastiti kompleksi i poteškoće njihovih nosilaca. Za bolje razumijevanje gornje optužbe ovdje može biti od pomoći jedno modernopsihološko razmišljanje na tragu spoznajne psihoanalitike Zigmunda Frojda (S. Freud), rodonačelnika i utemeljitelja psihoanalize i psihologije nesvjesnog. Psihoanalitički gledajući, riječ je o projekciji, “mehanizmu odbrane kojim se ego osobe brani od vlastitih nagonskih težnji i osećanja, nesvesno ih pripisujući drugim licima i stvarima. Projekcija omogućava da se osoba brani od unutrašnjih opasnosti kao da su spoljašnje i da na zaobilazan način prihvati sopstvene nesvjesne želje. Tako se, npr. nesvesno osećanje “ja ga mrzim” preobraća u “on me mrzi, pa zato i ja njega mrzim”. Psihološka korist od projekcije je u tome što je mnogo lakše braniti se od spoljašnjih negoli od unutrašnjih pretnji, smatra Frojd. Namere, stavovi i želje drugih ljudi pod uticajem projekcije tumače se u skladu sa sopstvenim potisnutim sklonostima... Kod drevnih ljudi, kod tzv. primitivnih naroda, ovaj mehanizam, smatra Frojd, igra važnu ulogu u animizmu, magiji i stvaranju mitova” (Ž. Trebješanin). Ukratko, terapeutsko, olakšavajuće dejstvo projekcije rezultira oslobađanjem duševnih tenzija i rasterećenjem subjekta od nelagode potisnutih sadržaja. Dakle, slijedeći ovu logiku, biće da je posrijedi metanarativni govor ideologije već ispolitiziranog pravoslavlja? Ali, možda i nije tako? Možda nam se to samo čini? Da izbjegnemo nagađanja, dobro i korektno bi bilo, podastiranjem validnih argumenta (tj. pisanih dokumenata), vidjeti kako u tom pogledu stoje stvari na drugoj strani. Je li u pitanju stvarna bojazan od samo moguće ili je u pitanju mimikrijski prikriveno poricanje već postojeće klerikalizacije čitavog jednog dijela BiH. Vratimo se unazad deset godina, dakle, punu deceniju prije Silajdžićevog prijedloga. U poruci za Vidovdan 1989. “Glas crkve” izlaže svoj “Predlog srpskog crkvenonacionalnog programa” u kojem piše:

“...Stoji činjenica da je tokom poslednje dve godine došlo do otopljavanja u odnosima Srpske Crkve i srpske politike i do promena, do kakvih nije došlo za pola veka od rata na ovamo. Mi za sada nismo mogli ni očekivati više. Ali ne sme se sada na tome stati. Ne treba se bojati i zazirati od Crkve koja je vekovima bila najstabilniji stub srpskog naciona... Zato predlažemo političkom rukovodstvu Srbije (...) da Crkvi povrati ulogu koja joj je nepravedno i nasilno oduzeta i tako ispuni prazninu koja je nastala njenim zapostavljanjem u društvu. Jer nema jake države bez jake Crkve”.11 Jedan drugi srpski autor, na fonu neophodnosti pravoslavizacije srpskog društva i države, imperativno zahtijeva: u našoj obnovi duhovnog temelja neophodno je poći od toga da je Srpstvo niklo na pravoslavlju i da bez njega nema niti može biti Srpstva. Srbi koji su prestali biti pravoslavni prestali su da postoje i kao Srbi (M. Radovanović, “O potrebi moralne i duhovne obnove”, Glas Crkve, 1/1991.). Budući da Srbi, po vlastitom priznanju, još uvijek postoje kao Srbi, očito je da njihov državotvorni pravoslavni temelj, bar u BiH, ničim nije doveden u pitanje, te M. Đorđević o manjem bh entitetu razmišlja kao o do sada “jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikelne ideologije u praktičan politički čin uspostavljanja “teodulije”, tj. vlasti kao služenja Bogu, u Republici Srpskoj” (M. Đorđević, “Znaci vremena”, Beograd, 1998. str. 54).12 Na istom mjestu, samo petnaestak stranica ranije, isti autor govori o “neverovatnoj stvarnosti” uspostavljanja jedine danas postojeće crkveno/državne “simfonije”13 u Evropi – Republike Srpske (...) koja je (ustavom) ozvaničena pravoslavna država, sa obavezujućom državnom religijom, obaveznom veronaukom i sa nejverovatnije najvećim brojem crvenih datuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovina, 17 dana je neradno! No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjovekovna ideja “Oca Nacije”, izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: “Ujedinimo Crkvu i državu u brizi za srpski narod”. Dakle, kao što se vidi, navedeni primjeri jasno svjedoče o čemu je stvarno riječ. Na sceni je pokušaj da se, namjenskim, paušalnim ad hoc pričama o mogućoj islamizaciji, katolicizaciji, unitarizmu, itd.itd.itd., kao tobože skrivenim ciljevima promjene Daytona, skrene pažnja sa već postojeće pravoslavne i antidaytonski strukturirane tvorevine, u kojoj dojučerašnja massmedijski orkestrirana metanaracija Sporazuma kao “grobnice srpskog naroda”, danas, naprečac biva sup-

R. Dimić, Crkva i “srpsko pitanje”, in: Srpska strana rata (ur. N. Popov), Beograd, 1996. str. 282. www.komunikacija.org.yu./komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d004/document 13 Još na saboru u Halkidonu godine 453. ustanovljena je doktrina „simfonije“ iliti srastanja Crkve i države, koja se održava, eto, još i danas. U BiH, to anahrono srastanje se, istina u različitoj mjeri, vidi na sve tri „konstitutivne“ strane. 11 12

50 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i stituirana Velikom pričom o nedodirljivom “svetom slovu” Daytona. Eskivira se pri tom pravno i civilizacijski krajnje porazna činjenica da u temelju tog metanarativnog koncepta leži nešto sasvim drugo, i sa druge, SDS strane: jedno Ravno, jedna Srebrenica, jedno Sarajevo..., i preko tri stotine stvarnih masovnih grobnica (drugih naroda), tih živih rana na istočnoj periferiji moralno smušene i danas, možda, postiđene Evrope. Kasno osviještena, Evropa bi konačno da, civilizacijski neugodnu krv, tih bolnih rana, sapere i okaje: došlo je vrijeme triježnjenja i vrijeme liječenja od nacionalnog pijanstva. Uostalom, ako je Daytonski sporazum stvarno “sveto slovo”, to se ne dokazuje verbalnim metanisanjem, nego njegovim striktnim provođenjem. Za početak (jer to nije jedina, ali jest najveća prepreka na putu u Evropu), hapšenjem i predajom Haagu svih onih koje Haag, upravo po svetom slovu Daytona, već deset godina uzaludno traži. Ako je Sporazum, pak, “narodna grobnica” (nešto mračno, hladno, vlažno, pogubno po život), treba je konačno napustiti i tako spasiti narod. Izvesti ga iz grobnice na (političko) sunce. U konstelaciji regionalnih globalizacija, Evropa je aktual-

na stvarnost tog Sunca. A u Evropu možemo samo evropski okupani i čisti. Drugog načina nema. Daytonski debelo izigrana, pravno inkompatibilna evropskim jurističkim standardima, zločinom uprljana, moralno i civilizacijski nezrela, takva, neevropska BiH nema mjesta u Evropi. Put prijetnji i sile, nije evropski put. I nije put za Evropu. Kao što ni puke Deklaracije, Ubjeđivanja, Zaklinjanja u Evropu – nisu dovoljna. To su Priče. Velike priče za malu djecu. Vrijeme je da se, konačno, učini nešto. Ne može se aktivno i svim sredstvima opstruirati Dayton, i istovremeno, pred javnošću zagovarati njegovu nedodirljivost. Mora se izabrati: ili-ili. Tertium non datur! ESAD BAJTAL, GRAĐANIN BIH. STUDIRAO PEDAGOGIJU, PSIHOLOGIJU, FILOZOFIJU I SOCIOLOGIJU. REDOVNI I POSTDIPLOMSKI STUDIJ ZAVRŠIO U SARAJEVU. DJELUJE KAO NEZAVISNI INTELEKTUALAC. NESPOSOBAN DA BUDE PODOBAN, ŽIVI OD PISANJA.

S N I M L J E N O U L I S TO PA D U 1 9 9 2 . G O D I N E STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 51


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Postdejtonska Distopija i Nova Bosanska Utopija Paradoks je potpun: branilac bosanskohercegovačkog suvereniteta dolazi izvana (međunarodni faktor) a antisuverenitetske sile egzistiraju unutar “staklenog suvereniteta”, sa permanentnom ambicijom da ga razbiju u paramparčad Nerzuk Ćurak

P

OSTOJI LI RAZLIKA IZMEĐU DEJTONSKE I POSTDEJTONSKE Bosne i Hercegovine? Ovdje nije riječ o retoričkom pitanju, ili samo retoričkom pitanju. Odgovor na ovu razliku – ako ona postoji, a pokušaćemo dokazati da postoji – ima narav nove bosanske (pseudo)paradigme. Što je, dakle, bit postavljene dileme? Na pojavnoj ravni, u svakodnevnom govoru, političkom i žurnalističkom diskursu, ne postoji važna distinkcija između dejtonskog i postdejtonskog definiranja bilo koje forme stvarnosti recentne Bosne i Hercegovine. U znanstvenom, dubinskom pokušaju razumijevanja razloga svakoga pojma, između dejtonskog i postdejtonskog pojma i pripadajućih sadržaja tih pojmova, postoji očigledno važna, suštinska različitost političke i kulturne naravi, bez obzira što obje atribucije, u biti, označavaju istost – dominaciju iskustva nad bilo kojom tradicijom, izmaštanom ili objektiviziranom u temporalnom polju povijesti. Dejtonskom Bosnom i Hercegovinom određujemo državnu zajednicu stvorenu i mišljenu ratom, izvedenu iz rata, uvjetovanu njegovim rezultatom. Dejtonska konstitucija države je izratna i u sebi ne sadrži ništa poratno, postratno, ništa političko, ništa kulturno, što bi moglo svjedočiti o zasnivalačkom aktu jedne državne zajednice. Dejtonska BiH je forma rata koga obilježava odsustvo borbe, “borba

52 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

za izostanak borbi” (Sloterdijk, 1995.), odsustvo mira koji je stvaran i formalan tek kada pored odsustva nasilja imamo i druge kvalitete kao što su sloboda i pravda. (Melko, 1998.). Šta značajno drugačije obilježava postdejtonsku BiH, kada je i ta zajednica – naše najsuštastvenije Sada – bez slobode i pravde, dakle, bez natkriljujućeg kriterija, koji jednoj zajednici priskrbljuje epitet “mirnog društva”? (Kudenhou-Kalegri, 1998.) Razlika je u smjeru iz koga dolazi konstituent razlike. U dejtonskoj državi, on dolazi iz prošlosti, u postdejtonskoj državi, formalnopravno i političkokulturno postvarenje dolazi iz budućnosti, iz sljedeće mirovne forme. To znači da se dejtonska konstitucija može prevladati, za razliku od postdejtonske koja u Sada potvrđuje svoju budućnost. Stoga je moguće govoriti o postdejtonskoj (pseudo)paradigmi Bosne, koja nelimitirana vremenom trajanja, kao stalno odgađanje razumne i razložne zajednice, postepeno se oslobađa rata kao svog uzroka i potvrđuje se kao konstitucija koja nije zarobljena u rezultat rata. A jeste. Motrimo.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Nadmoćni trijumf Tanatosa Bosna i Hercegovina, okovana Dejtonskim mirovnim ugovorom, suočava se sa diktatom koji je osporava na najtjeskobniji mogući način – SAD kao kreirajuća sila svijeta priznaje BiH, ali tek kao novu državnu zajednicu dizajniranu i proizvedenu ratom. Kao naknadnu državu , ili, još preciznije, kao kao državu. Bijela Kuća se u oblikovanju postratne BiH i ne htijući pozvala na Lenjina: “Ne priznavati ono što jeste – nije moguće: ono će svojim postojanjem natjerati na priznavanje” (Suljević, 1981.: 5) Postdejtonska BiH, egzistirajući u vremenu oslobođenom jasne, konsenzualne političke odgovornosti bilo kog političkog subjekta spram svoga učešća u Juče, po toj američkoj matrici, može proizvesti svoj raison d’etre, smisao svog postojanja, svoju, sokratovski kazano, duševnost, koja će ohrabriti njene etničke identitete da se identificiraju s Bosnom i Hercegovinom. Da li je takvo što moguće, ako proizvodnja novog bosanskohercegovačkog smisla podrazumijeva otpremanje zajedničkih vrijednosti, npr. patriotizma, u fiktivni muzej eshatona? Drugim riječima, kazano, “može li se stvoriti društvo u kojem nema zajedništva”? (Fukuyama, 1994.: 301) Jezičke, političke, pravne, ekonomske, kulturne i druge vrijednosti proizašle iz Dejtonskog mirovnog ugovora uticale su na kreaciju javno nepriznate a po socijalnim posljedicama stvarne aksiološke discipline koju, s puno obzira, nazivam dejtonologija. Pod njom podrazumijevam antiaksiološku aksiologiju, konstruktivnu destrukciju ideoloških vrijednosti prošlosti u ime “ekonomizacije života” (Fukuyama, 1994.: 350) koja će etničku požudu stanovnika Bosne i Hercegovine racionalizirati, smiriti i transformirati u trpljivi interes za domovinu. Zajedništvo, navodno, dolazi poslije, nakon potpunog zadovoljenja etničkih sebičnosti koje su s onu stranu zajedničkih vrijednosti. Suština ove, od strane Sjedinjenih Država, oktroirane “afirmativne” prezentne demokratije je da nema razloga ne razvijati bosanskohercegovačku državu, jer ona, kao nova zajednica, ne može škoditi svojim ljudima, voljeli je oni ili ne, intimno je priznavali ili dozivali njen kraj. Ona naprosto

počiva na svemu novom i njen recentni stanovnik “ne mora biti rodoljub, niti mora biti dobročinitelj onih oko sebe”; štoviše, nova bosanska država i društvo mogu se “sastojati (i) od vragova, pod uvjetom da su racionalni”. (Fukuyama, ibid) Dakle, racionalnost je temeljni kriterij američkog političkog pristupa, jer i đavolju zajednicu može učiniti ljudskom. BiH to, navodno, potvrđuje: uređena dejtonskim sporazumom kao antidržavna država, kao suprotiva državi, ona svojim postojanjem usprkos tjera unutrašnje subjekte u BiH da se okanu rada na njenom nestanku jer ako je uspjela opstati na principima antidržavne države, nerazumno je blokirati njen razvoj u punom kapacitetu države. Taj pristup zasnovan je na minimalističkom poimanju države i anticipaciji građanske Žudnje za njom; u temporalnom smislu on afirmira odsutnost države kao njenu prisutnost.1 U širem geopolitičkom smislu, taj pristup prati osnovne tendencije kreirane od strane američkih unilateralnih i multilateralnih struktura moći čiji je metasadržaj destrukcija kulta suvereniteta (Zgodić, 1997.) i njegova zamjena kultom globalne države.2 Bosna i Hercegovina je radni, eksperimentalni dio tog kulta koji se u geopolitičkoj ravni zbiljski ispoljava kao nešto zaglušujuće Novo, kao postdejtonska Bosna i Hercegovina, kao država poslije.3 Geopolitika je proizvela postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu kao realij i kao imaginarij, “čije značenje…nije tačno određeno”(Sim, 2001.: 63) i koja se otima jasnom imenovanju. Postdejtonska Bosna i Hercegovina kao realni imaginarij i imaginarni realij (što samo potvrđuje njene raznovrsne kontekste i široke mogućnosti interpretacije) izraz je političke postmoderne. Postmodernizam postdejtonske BiH ne ispoljava se samo u istosti prefiksa, znači ne samo u ravni imena, mada nomen est omen, već i po jasnom prekidu povijesne veze između pamtljive BiH i njenog dejtonskog surogata, baš kao što postmodernizam, po Lyotardu, jeste ono stanje u kojemu smo prekinuli vezu, odnosno “prestali vjerovati u povijesne

Pozivam se na Kojeve-a koji, razmatrajući “fenomenološku projekciju” Hegelove “metafizičke analize Vremena”, kaže: “Žudnja je, naime, prisutnost neke odsutnosti: ja sam žedan zato što je u meni odsutnost vode. To je, dakle, prisutnost budućnosti u sadašnjosti: prisutnost budućeg čina pijenja. Žudjeti za pijenjem znači žudjeti za nečim što jest (za vodom): znači, dakle, djelovati prema sadašnjosti.” Alexandre Kojeve: Kako čitati Hegela, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1990. str. 359. U našem slučaju, žudjeti za Bosnom i Hercegovinom, znači žudjeti za nečim što jest (za državom). 2 Važno je napomenuti da pod globalnom državom ne podrazumijevam svjetsku državu kao konačni pravni okvir koji će supstituirati nacije-države, niti dubinski zalazim u pravne varijacije svjetske države i svjetskog prava. Globalna država je vanpravni, geopolitički termin kojim se imenuje globalno u lokalnoj zajednici. Globalna država je ona država koja tendira da svojom ili tuđom voljom u prostoru svog suvereniteta kruni ili razara klasično poimanje države. Dakle, globalna država se primarno odnosi na lokalnu zajednicu kao scenaristički topos globalizacije a ne na svjetsku zajednicu kao planetarni topos svjetske države, odnosno svjetskog prava. 3 Sa sigurnošću možemo tvrditi da u modernom svijetu nema države čija je politička konstrukcija slična postdejtonskoj BiH. No ne možemo biti sigurni da država sličnih ovoj BiH neće biti; naprotiv odnos između partikularnog i globalnog, etničkog i kosmopolitskog, lokalnog i univerzalnog, državnog i regionalnog, individualnog i kolektivnog više ide u prilog razvoja neobičnih državnih struktura kao što je dejtonska BiH, nego klasičnih nacija-država. Takve političke proizvode, u najboljoj tradiciji Derridine dekonstrukcije i postmodernističkog diskursa možemo označiti sintagmom država poslije. 1

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 53


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ‘metapripovijesti’, te smo svoju pažnju usmjerili na razvoj novih ‘znanja’ koja će nam omogućiti da skršimo njihovu moć.” (Sim, ibid : 68) Politički sistem u kojemu žive građani Bosne i Hercegovine navodno je isključio velike (meta)pripovijesti nacionalne ili državotvorne naravi, a od 1996. godine građanstvo stiče nova (utopijska znanja) liberalističke provenijencije koja trebaju omogućiti uspješno suprotstavljanje atacima Moderne od kojih povijesnu ofanzivnost, s različitim intenzitetom, još uvijek ispoljavaju dionizijske strukture Erosa (jedinstvo u različitostima, suverena BiH, bosanska Bosna, nova Bosna, građanska Bosna, evropska Bosna) i rušilačke strukture Tanatosa (srpska Bosna, hrvatska Bosna, bošnjačka Bosna, četništvo, ustaštvo, konspirativni panislamizam). Primitivnom metodom posmatranja utvrdićemo, bez velike metodološke greške, nadmoćni trijumf Tanatosa u postdejtonskoj BiH, koja se objavljuje kao prirodno stanište nacionalizma, kao Mjesto ispoljavanja radikalnog zla, kao (suprotno očekivanjima) suština nacionalističkih praksi etnometapripovijesti. To znači da je u političkoj ravni, trijumfom dejtonske – postdejtonske Bosne i Hercegovine postmodernizam odnio pobjedu nad modernizmom čija je kvintesencija komunistička BiH, dakle ona država koja je, ne isključujući totalitarnu narav njene komunističnosti, za svijet Bosne bila najnaprednija. A napredak je ključni termin Moderne. Sporazum iz američke vojne baze Right Peterson, ultimativni je dokument teorijski sistematiziran i uokviren različitim metodama politologije, polemologije, filozofije, sociologije, pravnih znanosti i političke geografije koje se ne ponašaju apstraktno, već u međuovisnoj igri oblikuju jedan interdisciplinarni metod diplomatske prakse kojim je Holbrooke-ov tim znanstvenika te civilnih i vojnih stručnjaka nadišao prijeteću tiraniju historije balkanskih aktera dejtonske drame, započinjući, pozovemo li se na Karla Poppera, nemoguću misiju: komplementaran nastup utopijskog inžinjeringa i postupnog društvenog inžinjeringa. (Popper, 1996.: 72) Utopijski inžinjering podrazumijevao je prihvatanje Mirovnog sporazuma od aktera geopolitičkog problema (BiH) jer je utopist (SAD) “prethodno odlučio da je potpuna rekonstrukcija moguća i nužna” (Popper, ibid : 76) te da je “u skladu sa određenim planom ili nacrtom” (Popper, ibid : 78) (dejtonski mirovni paket).

Utopist (personaliziran u Holbrooke-u) naišao je na nerješiv problem – ljudski faktor u BiH, prezasićen mitovima, heraldikom, skolastikom, impregniran strahom… Zato je Dejtonski ugovor, pored transformacije bosanskohercegovačke države, morao računati i s transformacijom čovjeka, (Popper, ibid: 77) faktički, sa oblikovanjem novog čovjeka budućnosti za novu državnu zajednicu. Znajući iz povijesti da svako takvo modeliranje završava totalitarizmom, utopist, nakon što je nametnuo Sporazum, odustaje od holističkog pristupa i u fazi implementacije Mirovnog sporazuma okreće se ka postupnom inžinjeringu: “Razlog je tomu što u praksi holistička metoda ispada nemogućom; što se veće holističke promjene namjeravaju postići, to su veće njihove nenamjeravane i najvećim dijelom neočekivane reperkusije, koje prisiljavaju holističkog inžinjera na primjenu postupne improvizacije”. (Popper, ibid) Ovaj Popperov poučak određuje dinamiku realizacije Dejtonskog mirovnog ugovora u državnom prostoru Bosne i Hercegovine, ne dopuštajući holističkoj metodi da se otjelotvori, jer bi njen primat doveo do novog vala nasilja u BiH. Na taj način, Dejtonski ugovor kao teorijski okvir i puzajuća implementacija Ugovora kao praktični zenit, žive u simbiotičkoj klopci koju zenonovski nazivam Holbrookeov paradoks: Da bi se nametnuti geopolitički model mogao realizirati, ne smije se realizacija nametati! Step by step! Korak po korak! Tim pristupom utopist se “presvukao” u postupnog inžinjera i izbjegao zamku apsolutnog gospodara istine. Mirovni Sporazum,”ubijajući historiju”4, istovremeno je i nadilazi. Po mišljenju nekolicine evropskih autoriteta za globalne strategije, već taj grijeh suspendira ga da bude prihvaćen kao ozbiljan mirovni dokument. Nije mali broj onih koji u njemu, unutar konvencionalnog historijskog diskursa, vide samo prekid vatre a ne i potencijal za mirovni sporazum. Alain Joxe, jedan od najcijenjenijih francuskih stručnjaka za geostrategiju je uvjerljiv: “Produženi prekid vatre tehnički je nešto što predstavlja jedan vojnički čin. To nije baš ništa. Ne treba, međutim, na Dejtonski sporazum, pa čak i na njegov rezultat, gledati kao na jedan diplomatski čin, kao na ustavni čin koji se produžuje. On je pun kontradikcija. S jedne strane, Dayton kaže da je Bosna i Hercegovina jedin-

“… kraj svake decenije izaziva razmišljanja o značenju historije i pitanjima koja ona postavlja; a možda takođe i o ubijanju historije (istakao N. Ć.) od strane njenih čuvara… To je korisna konvencija. Ako je usvojimo i ispitamo neke od godišnjica koje padaju oko godine petstote, (500 godina od Columbovog otkrića Amerike, op. N. Ć.) naučićemo ponešto i o sebi, naročito o doktrinarnim osnovama zapadne kulture, što je veoma važna tema s obzirom na sredstva kao što su nasilje, prinuda i lišavanje, koji su u njenom jezgru.” Vidi u Noam Chomsky, Godina 501 Konkvista se nastavlja, Svetovi, Novi Sad, 1998. str. 285. 4

54 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i stvena, a s druge strane, da je podijeljena na dva ili tri dijela. U njemu se govori na inkompatibilan način o čitavom nizu stvari. Međutim, očigledno je da, ukoliko prekid vatre bude trajao, život sam će dati izvjestan sadržaj tim sporazumima”, (Joxe, 1998.: 24) rezonuje Joxe i nastavlja: “Sporazum o miru je izvršiv sporazum, dakle nešto što se može izvršiti. Sporazum o miru se više – manje može realizirati, međutim, ovaj sporazum nije sporazum o miru na evropski način. Sporazum o miru na evropski način uključuje izvjesne klauzule koje se moraju izvršiti, koje su obavezujuće. Nešto slično Daytonu bilo je i sa sporazumima u Oslu i Washingtonu a koji se tiču mira na Bliskom istoku. Sjedinjene Američke Države mogu zamisliti jedan sporazum o miru koji ustvari nije izvršni, koji nije izvršiv i koji sam po sebi ne može opstati kao prekid vatre ukoliko nema njihovog stalnog utjecaja na to, ukoliko nema njihovog stalnog pritiska. (Taj pritisak u iščekivanju drugog mandata predsjednika Busha sveden je na najmanju moguću mjeru, op. N.Ć.) Prema tome, ja pravim razliku između imperijalnog prekida vatre koji traje i između mira.” (Joxe, ibid) Ipak, Ugovor je, uz sva ograničenja, puzajuće promjene, nagoviještene ustavne promjene, još uvijek na stolu, još uvijek je u igri.

Država (malo) sutra! Dejtonski mirovni sporazum okončao je organizirano nasilje u Bosni i Hercegovini. To je najvažnija atribucija ovog kontradiktornog povijesnog dokumenta. Nagovijestivši mir, predmetni Sporazum izdigao se iznad prethodnih pokušaja međunarodne zajednice da preduprijedi, odnosno zaustavi bosanski oružani konflikt. Cutillerovo posredovanje, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan, Washingtonski sporazum i plan Kontakt-Grupe1 Bosni i Hercegovini nisu donijeli mir, već su samo nadahnuli nasilje. Uzrok posvemašnjeg poraza mirovnih posrednika bio je više nego uočljiv: Sjedinjene Američke Države su bosanskoj klanici pristupile neodgovorno i konformistički, prilagođavajući svoje diplomatske standarde drugima. Tek kada su preuzeli vođstvo u bosanskoj krizi, podređujući druge balkanske politike sebi i racionalizirajući snagu i značaj Londona, Pariza, Berlina i Moskve u bosanskom konfliktu, posredovanje u pregovorima između “zaraćenih strana” uozbiljilo se i od jedne neodgovorne međunarodne larpurlartističke promenade transformisalo se u ozbiljan i odgovoran instrument američke vanjske politike. Serijom diplomatskih manevara uz umješno korištenje pregovaračke tehnike mrkve i batine, odnosno nagrade i kazne, Washington je za pregovarački sto doveo “bogove rata”, uvjerivši saveznike da Sjedinjene Države mogu i

hoće zaustaviti rat na Balkanu. Ono što nije uspjela troma evropska diplomacija, uspjela je agresivna vanjska politika vodeće planetarne sile. Mirovni ugovor za Bosnu i Hercegovinu bio je veliki je spoljnopolitički uspjeh Clintonove administracije kojim je Bijela Kuća ponizila ostale subjekte međunarodne politike, uvjerivši ih da su Sjedinjene Države jedina ovovremena sila svijeta koja isijava globalnu moć. Da je to tako, potvrdili su i Milošević, Tuđman i Izetbegović, ratni lideri država u konfliktu, koji su, iako nevoljko, ambivalentno i sa pomiješanim osjećanjima trijumfa i poraza, primorani da stave svoj potpis na dejtonske papire. Nakon te ovjere, arhitekta Dejtonskog sporazuma, Clintonov izaslanik za specijalne diplomatske operacije Richard Holbrooke, ponosno je mogao pozvati tadašnjeg predsjednika SAD-a da objavi kraj rata protiv Bosne i Hercegovine. 2. Nažalost, ustavnim aranžmanima, u srcu američke vojne moći, u bazi Right Peterson, u gradu Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, 21. novembra 1995. godine, relativiziran je nagovještaj mira, jer je legitimna zakonodavna moć iznesena iz područja suvereniteta – same državne teritorije BiH, nudeći politologiji, znanosti o međunarodnim odnosima i međunarodnom pravu, zanimljiv metodološki eksperiment: Ustav jedne međunarodno priznate države koja je 22. maja 1992. godine zvanično primljena u članstvo Organizacije UN-a, donesen je van njenih granica, postajući, na neki neuhvatljiv način, međunarodna pravna konvencija! Nacionalni ustav jedne države nastaje kao oktroirana norma međunarodnog političkog sustava! Radi se o čistom revolucionarnom pristupu pravu. Ako bi parafrazirali Lenjina, mogli bi kazati da je dejtonski Ustav BiH volja vladajuće svjetske nacije, pretvorena u entitetski, državni i regionalni zakon (akt)! I čini se da ne bi pogriješili.5 Danas, devet godina nakon ovjere Sporazuma, većina domaćih i međunarodnih aktera dejtonskog provizorija zahtijeva de se nametnuti Ustav mijenja u redovnoj proceduri, što prevedeno na jezik realne politike, imajući u vidu dejtonsku političku konstituciju, znači samo jedno: nema promjene Ustava, jer postojeći Ustav priječi svoju promjenu! Preciznije, za njegovu promjenu, potrebna je kategorija vremena od jednog stoljeća ili više. To nas dovodi na teren čistog političkog: nisu u pravu “realisti” koji smatraju da nije problem u Dejtonskom mirovnom sporazumu, već samo u Ustavu, kao sastavnom dijelu Sporazuma. Problem je baš u Mirovnom ugovoru koji je proizveo imobilizirajući Ustav. Drugo je pitanje da li je moglo drugačije, ali u ovoj analizi ne interesuje nas ono što nije bilo, već ono što jeste ušlo u povijest i naše stvarne živote. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 55


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i To što je “ušlo u nas” kao naš pojedinačni i kolektivni ugovor s đavlom jeste dejtonska, odnosno postdejtonska Bosna i Hercegovina. Dejtonski mirovni ugovor Bosnu i Hercegovinu je zamislio kao nadiruće nešto, kao politički logo koji dolazi iz budućnosti, kao tranzicijsku stratešku prostoriju koju tek treba ispuniti sadržajem. Sadržaj tog prostora je država. I to ne bilo kakva država, već država eksperiment. Da bi eksperimet uspio, nova bosanska državna zajednica zamišljena je kao ideološki prazna država. To znači da nakon rata protiv BiH ne može biti zvanične, institucionalne proizvodnje ideologije, bilo one koja je protiv BiH, bilo one koja je za BiH shvaćenu u njenoj historijskoj višeznačajnosti. Tom načinu distribucije novog tipa društva najpredaniji je strani faktor, koji linijama odlučivanja utiče na društvene procese, tako što se “zadovoljava utvrđivanjem…datosti” (Klaić, 1990.: 1077) i, djelujući pozitivistički, izbjegava svako objašnjenje kao suvišnu metafiziku. Preko konsenzualnih intervencija u obrazovni sistem, sljedeće generacije bosanskih ljudi spremaju se za retuširanu sliku novije povijesti. Na događaje s kraja 20. stoljeća lijepi se neprozirna markica – nije se dogodilo – te se tako nastoje prevazići sjećanja, a život najpropulzivnijih generacija svesti na čistu sadašnjost: “Sa konvencionalne tačke gledišta, taj svijet u kome svaki građanin ‘naprosto živi’ (oslobođen svih inhibicija, N.Ć.) na nekoj teritoriji je čista utopija; dakle sanjarija o divnoj budućnosti koja se u praksi ne može realizovati.” ( Korbridge, 1999.) Zato, s jedne strane, zaslužuje obazrivo divljenje hrabri pokušaj stranog upravljačkog faktora u BiH da izvede čudo i od lažne države napravi funkcionalnu političku zajednicu – oslobođenu sjećanja; a, s druge strane, nemoguće je isključiti i nevjericu spram upravljačke inozemne legije zbog načina na koji međunarodni etatizam to želi postići – upotrebom voluntarizma Hruščovljevog tipa: mi možemo, mi hoćemo! – da od dejtonske – postdejtonske BiH stvorimo poželjnu državu. Da vidimo, od kakve to državne konstrukcije, od kakvog to državnog provizorija, međunarodna zajednica želi iskovati efikasnu, uspješnu i od svojih građana željenu državnu zajednicu. Dejtonskim ugovorom uspostavljen je novi magistralni tok bosanske države. Stvaranjem dva bosanska entiteta Bosna i Hercegovina je iz dominantno ideološko-etničkih interpretacija svoje vlastitosti, s jedne strane, i povijesno i znanstveno argumentiranih interpretacija s druge strane, uskočila u novo, postdejtonsko doba, obilježeno namjerom međunarodne zajednice da izgradi demitologiziranu državnu strukturu oblikujući novu državu. Takvim pristupom svijeta njoj samoj, BiH je u drugoj polovini posljednje decenije dvadesetog stoljeća zakoračila u

56 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

novo doba “slobode”, omeđeno pragmatičnoinstitucionalnom intervencijom međunarodne zajednice. Je li to zemlja iz bajke ili zemlja iza ludila? Šta nam potvrđuje ovih devet godina? Preteže politička shizofrenija. Elementi nove Bosne su u povoju ( na tome će i ostati) a njena nategnuta i traumatična dejtonska konstitucija zahtijeva višegodišnji angažman stranih upravitelja koji su svoju političko-sigurnosnu mrežu razapeli preko istrgane leopardove kože bosanskog državnog epiderma, poroznog do bola. Stakleni suverenitet BiH zahtijeva čuvara koji će garantirati otpornost na udare. Paradoks je potpun: branilac bosanskohercegovačkog suvereniteta dolazi izvana (međunarodni faktor) a antisuverenitetske sile egzistiraju unutar “staklenog suvereniteta”, sa permanentnom ambicijom da ga razbiju u paramparčad. To znači da je unutrašnji odnos snaga u BiH i na početku desete godine (van)povijesnog bivstvovanja postdejtonske države na razini suspregnutog konflikta interesa koji, doduše, više ne može eskalirati u najradikalniju varijantu društvenog sukoba – rat, ali, iz banalnog razloga: rat je prisutan kroz svoje odsustvo. Ni rat ni mir, nego nerat – to je pravi socijalni status države na čekanju. Bosna iza Daytona je novum. To nešto novo oblikovano je kao dvojna zemlja i, uprkos svim svojim antinomijama, još uvijek traje. U prethodnim redovima ukazali smo na odsustvo države u postdejtonskoj državi Bosni i Hercegovini što je ne priječi da se narcistički smatra državom, jer, parafrazirajući Sloterdijka, države jesu države – sve dok uspješno uobražavaju da su države. (Sloterdijk, 2001.:12) Tu uobraženost u limitirajućoj mjeri – proizvodi i ograničava – međunarodna zajednica jer (okrenimo naglavačke općeprihvaćenu tezu o ovisnosti BiH od međunarodne zajednice) – bez postdejtonske Bosne i Hercegovine međunarodna zajednica gubi svoju “realnu apstrakciju”, svoj modus procenendi za geopolitičko arbitriranje u regionalnim krizama. Da ova vrsta pristupa ne spada u arsenal tradicijskih bosanskih pretencioznosti ( niko nije kao mi, sve se vrti oko nas, sposobni smo posvađati Evropu i Ameriku, izazvali smo Prvi svjetski rat, a mogli smo zamalo i treći, etc…) svjedoči i promptno ( u odnosu na trajanje rata protiv BiH) rješavanje kosovskog i makedonskog konflikta, koji bi, bez bosanskog geopolitičkog modela, produljili agoniju regiona, odnosno ili Kosovo ili Makedonija morali bi na sebe preuzeti sav konkretni teret i semantiku “realne apstrakcije”. Ako je to već tako, a jeste, to znači da je Bosna, po značenjima što ih isijava, prevazišla svoj obuhvat. No to nije znala i ne zna naplatiti. Uzmimo za primjer početak nove misije snaga EUFOR-a u BiH. Drugi decembar 2004. označio je novi iskorak evropskog i sigurnosnog koncepta koji, po prvi put u povijesti, u robusnom kapacitetu moći, ispituje svoje domete, a gdje


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i drugo, nego u Bosni i Hercegovini. Funkcija BiH, od potpisivanja Dejtonskog ugovora pa do danas, svedena je na ispitivanje različitih političkih, ekonomskih, sigurnosnih i drugih aranžmana i angažmana međunarodne zajednice, a u aktualnoj fazi, Evropska Unija, na bosanskom primjeru i na bosanskoj teritoriji, testira ideju o mogućnosti konstitucije sopstvene sigurnosne agende. Nesposobnost, neznanje, arogancija, potkupljivost i druge negativne atribucije domaćih političara, onih koji donose odluke na najvišem nivou producirala je neosjetljivost na važnost BiH kao eksperimentalne države. Različiti oblici i forme djelovanja međunarodne zajednice Sjedinjenih Američkih Država, a posebno Evropske Unije, kao novog, od Amerike relativno nezavisnog geopolitičkog entiteta, u prostoru BiH, nudili su političkoj strukturi na vlasti strategijsku mogućnost koju je malo koja zemlja u povijesti (tako mala i nevažna) imala. No, umjesto ispostavljanja zahtjeva, bh. politika fokusirala se na prosjačenje donacija. Kakvo odsustvo svijesti o državnom razlogu!

Mogućnost i budućnost Bosne Vidljivo je iz prethodne analize da je rezultat isporučen Bosni na granici prihvatljivog minimuma. Kao takav, on je zbir geopolitičke moći vodeće transatlanske sile i njenog etičkog imperativa. Američki multilateralni pristup postdejtonskoj BiH omeo je tradicijske nacionalne politike evropskih sila, zaustavivši na taj način simulaciju lažnih suosjećanja i putovanje Bosne u konačnu agoniju: “Tako, ako se promatra budućnost Bosne i Hercegovine u duljem vremenskom razdoblju, američka odlučnost i postojanost u tumačenju, štićenju i razvijanju bosanskog obrasca jedinstva različitosti, što je i američki uzor, može dati rezultate samo uz dugotrajnu i skupu prisutnost međunarodne zajednice.” (Mahmutćehajić, 1998.: 138) Naravno, pod američkom upravom. Kako te vrste zainteresiranosti SAD-a više nema, budućnost BiH je pod velikim znakom pitanja. Postdejtonska BiH nema unutrašnju pogonsku snagu i kompetentnu upravljačku elitu pa da se prometne u novi formalnopravni i politički kvalitet bez kontinuiranog pritiska Sjedinjenih Američkih Država. I sa tim pritiskom teško. A njega više nema. Tako postdejtonska država uspijeva objavljivati svoje prisustvo otvorenom nemogućnošću da u bilo kom segmen-

tu života (javnom ili intimnom) sakrije svoje odsustvo iz uobičajene Bosne i Hercegovine, koja, za razliku od postdejtonske BiH, nije zasnovana na mirovnom procesu već na multilateralnom načinu života kao Logosu i kao Telosu. Stvarnost postdejtonske BiH potvrđuje se upravo kroz mogućnost lobističkih prijatelja takve zajednice i pokvarenih intelektualaca da ironiziraju multilateralizam BiH proizvodnjom nove povijesti koja nastaje naslonjena na postdejtonsku artificijelnu (pseudo)paradigmu. No, ta artificijelnost ne priječi postdejtonsku Bosnu da se objavi kao stvarna forma: samo naivni vjeruju da nešto što je vještački proizvedeno ne može da traje. Naprotiv, vještačka svjetlost osnažuje iluziju, priskrbljujući fikciji snagu fakticiteta. Vrijedi, stoga, misliti sljedeći sud: Ako Bosnu i Hercegovinu apriori označavamo aposteriornim iskazima – (postdejtonsko apsolutiziranje zasnovano je, u začaranoj, skrivalačkoj formi, na epistemologiji empirijskog nasilja6) – to nas upućuje na redukciju koja onemogućuje smisleno djelovanje. Djelovanje koje nije smisleno ne vodi ka svrhi i ne upućuje na razlog . Bezrazložno djelovanje onemogućuje istinu, ako pod njom mislimo jasnoću i preciznost sopstvenog iskazivanja. Tamo gdje stanuju jasnoća i preciznost nema razloga za laž. U dejtonskoj – postdejtonskoj BiH laž se objavljuje kao istina. Njen općeniti trijumf priznavanje je nadmoći nemilosrdnog iskustva, i to samo onog generiranog iz tektonike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine. Politička podloga takve države je apsolutizacija i dominacija politički korektnog govora, koji priječi jasnoću i preciznost.7 To su dva krajnja gabarita zajednice izmaštane i konstruirane na osnovu ultimativnih zahtjeva Polemosa i geopolitičke dosjetke Sjedinjenih Američkih Država. Polemos i dosjetka onemogućuju da predložimo – ostvarimo bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu, sem onu zasnovanu na Ontologiji Prezenta, onoj ontologiji Bosne koja “zabranjuje samoj sebi da misli svoje vlastito porijeklo.” (Nancy, 2004.: 100) A prezent laže, jer apsolutno raz-poviješćen, proizvodi novu metapripovijest, apstraktnu redukciju metafizičkog toposa Bosne, onoga toposa što ga udarnički razvlašćuju, preoravaju i nasilno rekartografiraju nacionalističke elite Sarajeva, Mostara, Banjaluke… Umješteni subjekt izmjene toposa, međunarodna zajednica, – prije svega Evropska Unija, jer aktualnu vladu SADa dejtonska Bosna i Hercegovina gotovo da ne zanima – to podržava, uvjerena da će, pod njenom protektorskom i savjetničkom egidom, Institucionalizam zamijeniti Emocio-

Postdejtonska konstitucija države ne zasniva se u realnom povijesnom prostoru, ona nije upućena ni na što, nema je nigdje sem u artificijelnoj geopolitičkoj konstrukciji Richarda Holbrookea, što uopće više nije važno. Kao takva ona je čisto Sada i to ono Sada u kojemu nije sadržano bilo koje Juče, bilo koje Sutra. Takva BiH je postvarena fikcija, čisto geopolitičko, bez unutrašnjeg razloga da se oblikuje kao politička zajednica. 6 Politički korektan govor je lingvistički hendikep dejtonske – postdejtonske države. Etnička i entitetska lingvistika izgradili su moćni vokabular dejtonske citadele koji pokreće tu birokratsku mašineriju, reproducira je i multiplicira njen smisao među ljudima koji stanuju u Bosni. Na taj način, jezik kojeg objektivno nema, proizvodi zemlju koje nema a samo to nemanje omogućuje protagonistima dejtonske Bosne da se imaju za sebe i to tako da stvarno misle kako se po sebi imaju za sebe. Novoj, primitivnoj dejtonskoj buržoaziji potreban je jezik bez porijekla u vrlini bezinteresnog bosanskog patriotizma, onaj jezik koji besmislu hiperbirokratske, po svemu, lude države, pozajmljuje, navlači vrline smisla. 5

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 57


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i nalizam. (Meštrović, 2000.) Na stranu notornost, da građanima BiH još nije objašnjeno zašto Emocionalizam ne valja, zašto odbaciti srce, kada i “srce ima svoj um”, kako je to, razmatrajući strasti, primjetio Pascal. Emocionalizam (shvaćen kao neoktroirani sinkretistički patriotizam) ne može se odbaciti kao pejorativna, zaostala socijalna sekundarija, ako se neće valjano obrazložiti zašto se ostavlja u zoni primordijalnog (nepolitičkog) i ako se jasno kroz sustav obrazovanja (ne isključujući i andragogiju) neće objasniti suvišnost bilo kojih političkih strasti u proizvodnji korisne građanske zajednice. Bez tih ultimativnih prethodnih radnji, Emocionalizam će, u najgoroj, nacionalističkoj formi, etnicizirati evropsku formu Institucionalizma u BiH, a Evropska Komisija tek tada će uvidjeti svu nekompetenciju Izetbegovićeve amaterske unutrašnje geopolitike: ekonomija će ujediniti zemlju! Poraz Institucionalizma, vidljiv odgovornim ljudima koji ne bježe od istine našeg svakodnevnog dejtonskog života, očigledan kao neminovnost novoga dana, navješćuje trijumf postdejtonske (pseudo)paradigme, koja, u raskošnoj izvedbi populističkog uma glasi ovako: Spasa nam nema, propasti nećemo! Odgonetanje ove zagonetke, u benignom razumijevanju njene užasne nepokretljivosti, upućuje na radikalan zaključak: U postdejtonskoj BiH ne treba ništa promijeniti, već koristeći apatiju bosanskohercegovačkog postdejtonskog čovječanstva, oblikovati novu državnu zajednicu, novu Bosnu i Hercegovinu, koja će predstavljati prekid sa bilo kojim političkim, pravnim, ekonomskim, kulturnim i sigurnosnim parametrom dejtonske – postdejtonske države! Bezvoljnost građanstva prešla je u rutinu postdejtonske bijede, pa bi, promjena cjeline državne i socijalne strukture – izuzimajući političke elite postdejtonske države koja, objektivno, postoji samo radi političke birokracije i potrebna je tek dejtonskim kleptokratima u zemlji i međunarodnoj zajednici – odgovarala svim drugim društvenim stratumima. Bilo da BiH nestane kao politička zajednica, bilo da nastane kao država slična drugim državama svijeta, desilo bi se čudo: I jedna i druga varijanta ne tiču se zamorenog bosanskog svijeta. I to je jedini socijalni doping koji je proizvela dejtonska – postdejtonska država. Apsolutnost apatije omogućuje proizvodnju novog stanja. Kako je besmisleno ulagati energiju u mijenjanje državnih granica, jasno je kuda smjera ova (i)racionalna intencija. Ka stvaranju nove Bosne i Hercegovine, zajednice njenih ljudi koji činjenici da su muškarci ili žene, heteroseksualci ili biseksualci, transseksualci ili homoseksualci, lezbijke ili bule, prostitke ili karmelićanke, sportisti ili šeprtljavi inte-

58 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

lektualci, neće pretpostaviti činjenicu da su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Nema ni povijesnih ni vanpovijesnih razloga da bilo koji etnički identitet pretpostavimo drugim sadržajima našeg ljudskog identiteta. Tragično ispražnjenog unutar zidina dejtonske – postdejtonske pseudodržave.

Literatura: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28.

Bieber F., (2004.): Institucionaliziranje etničnosti, Sarajevo, Međunarodni forum Bosna Brzezinski Z., (2004.): The Choice, New York, A Member of the Perseus Books Group Campbell D., (2003.): Nacionalna dekonstrukcija – Nasilje, pravda i identitet u Bosni, Sarajevo, Međunarodni forum Bosna. Carr E.H. (2001.): Šta je istorija, Čačak – Beograd, Umetničko društvo Gradac. Chomsky N., (1998.): Godina 501 Konkvista se nastavlja, Novi Sad, Svetovi Ćurak Nerzuk (2004.): Dejtonski nacionalizam, Sarajevo, Buybook. (2002.): Geopolitika kao sudbina. Slučaj Bosna. Postmodernistički ogled o perifernoj zemlji, Sarajevo, Fakultet političkih nauka. Foucault Michel (2003.): Kritika političkog uma, Dubrovnik, Art radionica Lazareti. Fukuyama F. (1994.): Kraj historije i posljednji čovjek, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada Grupa autora (1998.): Svetska enciklopedija mira, Beograd, Zavod za udžbenička i nastavna sredstva Holbrooke R., (1998.): Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo Joxe A., (1998.): Evropska nemoć i američka moć. U: Odjek, časopis za kulturu i društvena pitanja, Sarajevo. Klaić B., (1990.): Rječnik stranih riječi, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske Kojeve A.,(1990.): Kako čitati Hegela, Sarajevo, Veselin Masleša – Svjetlost Korbridge S. (1999.): Teritorija i demokratija. U: Alexandria, časopis, Beograd, br. 2. 19. januar Mahmutćehajić R., (1998.): Čitanje historije i povjerenje u Bosni, Tuzla, Radio Kameleon; Sarajevo, DID; Zagreb, Durieux Meštrović S., (2000.): “Pravi” razlozi genocida protiv Bosne? U: Mladen Grbin, Carol Hodge, Sigurnost i stabilnost u Jugoistočnoj Evropi, Zagreb, Durieux Nancy Jean – Luc (2004.): Stvaranje svijeta ili mondijalizacija, Zagreb, Jesenski i Turk. Panattoni R., (2004.): Eshaton i pripadnost, Sarajevo, Međunarodni forum Bosna. Paul T.V., Ikenberry G.John, Hall A. John (2003): The Nation – State in Question, New Jersey, Princeton University Press. Popper K., (1996.): Bijeda historicizma, Zagreb, Kruzak. Rawls J., (2003.): Pravo naroda, Beograd, Alexandria Sloterdijk P., (2001.): U istom čamcu, Beograd, Beogradski krug. (1995.): Vojni cinizam. U: Obrad Savić, Evropski diskurs rata, Beograd, Beogradski krug Stuart S. (2001.): Derrida i kraj povijesti, Zagreb, Jesenski i Turk Suljević K., (1981.): Nacionalnost Muslimana, Rijeka, Otokar Keršovani Ulmen G. (1995.): Povratak protivnika. U: Obrad Savić, Evropski diskurs rata, Beograd, Beogradski krug. Zgodić E., (1997.) Kult suvereniteta, Sarajevo, FEB

NERZUK ĆURAK (1964.), ZAPOSLEN NA UNIVERZITETU U SARAJEVU, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA. UŽE POLJE ZNANSTVENOG INTERESA GEOPOLITIKA, GEOFILOZOFIJA, POLITIČKA GEOGRAFIJA, POLEMOLOGIJA, IRENOLOGIJA, MEĐUNARODNI ODNOSI I MEĐUNARODNA SIGURNOST.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Dayton ili Bosna Naše iskustvo demokratizacije društva odozgo, administrativnim mjerama međunarodne zajednice, a potpomognuto novouspostavljenom domaćom agenturom profesionalnih demokrata koji karijeru, novac i odanost demokraciji priskrbljuju potezanjem pištolja na spomen kategorija naroda i nacije u javnom diskursu, pokazao se karikaturalnim. Demokracija je postala vlasništvo OHR-a i domaće NGO birokratije, sve ostalo su nacionalisti, kriminalci, ratni profiteri, antieuropejci i sl. Šaćir Filandra

U

PITNOST DAYTONA KAO POSTOJEĆEG BOSANSKOhercegovačkog ustavnog/političkog uređenja postala je neupitna, i to je u cijeloj priči oko Daytona danas jedina činjenica oko koje se sve postojeće političke strane slažu, odnosno, to da je Dayton sporan za sve je nesporno. Odmah na početku ovog eseja, a kao njegov projicirani zaključak, ističem da je to nezadovoljstvo postojećim ustavnim stanjem jedini rezultat ovog istraživanja, jedino je to zbiljsko i konsensualno, a sve ostalo što iz te činjenice proizlazi izvodi nas na puteve dijaloga, spora ili sukoba. Odnosno, u svakom teorijskom pristupu ovome pitanju ili njegovu predloženom rješenju implicira se političko stajalište autora, implicitno se odražava njegova politička usmjerenost i moguća angažiranost, rizik je kojeg se autor ovog priloga prihvata i kojeg u postojećim političkim odnosima ne može da izbjegne. Stoga to da je nezadovoljstvo postojećim ustavnim rješenjem opće prisutno i razvijeno kod svih bosanskohercegovačkih građana i naroda smatram mojim prvim stavom ove kratke rasprave. Ako se referiramo na na naslov temata (Post)Daytonska BiH – što (ne)bi trebalo promijeniti onda kado drugi stav ističem da ne postoji postdaytonska Bosna i Hercegovina. Ništa poslije Daytona, a na osnovama njega, nema novo i drugačije što bi tu novost legitimiralo kao različitost u odnosu na preddaytonsko stanje, tako da postdaytonska

Bosna i Hercegovina i ne postoji. Samo se dvije činjenice, istina jako bitne, i to obje vojne naravi, mogu prepoznati i ocijeniti kao nove, a to su prekid oružanih sukoba i kontrola nad oružanom silom od strane sila implementacije mirovnog ugovora. To da negiram postojanje postdaytonske Bosne i Hercegovine znači da smatram da se ukupna ratna energija samim potpisivanjem mirovnog sporazuma samo transformirala i prvim poslijeratnim izborima 1996. godine legitimirala. Sve ono što je činilo aktivnog aktera rata – nacionalne elite i njihovi ratni ciljevi, personalni sastav tih elita, nacionalne stranke kao glavni akteri ratnih sukoba – ostalo je netaknuto, nepromijenjeno, samo je izborima prvi put demokratski legitimirano, i tu je u provođenju mirovnog sporazuma načinjena ključna greška. Bilo je prostora, ali ne i hrabrosti, spremnosti i interesa na strani tzv. međunarodne zajednice da se na jedan radikalan način izvrši otklon od rata, ali za tim se nije poseglo. Umjesto toga, sve što je bio sadržaj i prtljag rata sada je samo zamijenilo uniformu “civilkom”. Tu se ne radi samo o nacionalnim elitama i nacionalnim strankama, koje se ovim tipom analize mogu prepoznati, već o zadržavanju istog, ili skoro istog, stupnja etničke distance, međunacionalnog nepovjerenja, podijeljenosti društva, ljudi, tj., nepovjerenju, strahu, nevjerici, bolu, mržnji, želji za osvetom. Tu, dakle, nije riječ o podijeljenoj državi, nekakvoj apstrakciji i sili STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 59


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i iznad ljudi a o kojoj naši obični ljudi nikada nisu ni mislili dobro jer im dobrim nije uzvraćala, već o jednoj socijalnoj i antropološkoj razini same stvari, dubokim etničkim nepovjerenjem, strahom, neuvažavanjem i poricanjem drugog u podijeljenom društvu. U takvom bosanskohercegovačkom društvu nema ljubavi niti ima mjesta za nju, bez obzira koliko se na nju pozivali i šta sve u njeno ime radili. Isto je i sa istinom, kao i sa bilo kojom drugom univerzalnom ljudskom vrijednošću. Na taj način ratom uništeno društvo je preživjelo, ostalo isto, odnosno, ljudi su deformirani, dehumanizirani, bili oni svjesni toga ili ne. Jer, nanositi drugom zlo, bol, nipodaštavanje, poricati ga samo iz razloga njegove drugojačnosti, ostavlja trajne posljedice za samoga nosioca te radnje, bez obzira koliko se ti zli postupci u konkretnoj situaciji pravdali i amenovali “povijesnim” razlozima. To da je ta negativna ratna energija posredstvom Daytona i cikličnih parlamentarnih izbora postala pobjednička, mirnodopska, obična, cementirana, normalna, smatram ključnim fatalističkim dehumanizirajućim povijesnim i društvenim bosanskohercegovačkim tokom. Akcenat stavljam na dimenziju fatalizma unutar naše društvene stvarnosti, i ona je, kao i sve naprijed rečeno, apsolutno u istoj mjeri prisutna unutar sva tri bosanskohercegovačka naroda. Naš fatalistički postdaytonski identitet perpetuira se na način da se iz navodnog straha i viših nacionalnih interesa stalno trebaju birati isti ljudi iz istih političkih stranaka, nacionalnim strankama su pobijede osigurane jer zebnju i strah stalno mogu da pobuđuju onim “drugima”, a tako se i radi, što sve doprinosi uspostavi personalnih hijerarhija, unija, klanova i lobija unutar nacionalnih elita koji postaju nezamjenjivi, pretvarajući svoju poziciju u monopolsku. Ovaj trend se izuzetno negativno održava na procese unutarnacionalne demokratizacije. Postojeća daytonska struktura apsolutiziranjem nacionalnog sprječava demokratizaciju društva, ali i svaku naciju ponaosob, i to je moj treći stav. Onaj ko se suprotstavi toj eliti sa demokratskih nacionalnih pozicija označava se nacionalnim izdajnikom. Proces unutarnacionalne demokratizacije, kao proces demokratizacije iznutra, u i kroz posebne nacionalne zajednice, jeste u suprotnosti sa teorijskim načelima o demokratizaciji savremenih društava jer se taj proces ne veže za etnicitet kao jedan ograničavajući identitet. Međutim, naše iskustvo demokratizacije društva odozgo, administrativnim mjerama međunarodne zajednice, a potpomognuto novouspostavljenom domaćom agenturom profesionalnih demokrata koji karijeru, novac i odanost demokraciji priskrbljuju potezanjem pištolja na spomen kategorija naroda i nacije u javnom diskursu, pokazao se karikaturalnim. Demokracija je postala vlasništvo OHR-a i domaće NGO birokratije, sve ostalo su nacionalisti, kriminalci, ratni profite-

60 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

ri, antieuropejci i sl. Na taj način je proces demokratizacije društva apsolutno izostao, demokratska prava su ostala fraza, obični ljudi nisu pretvoreni u građane, oni nisu osjetili sebe kao nosioca suvereniteta, slobode, inicijative, pravde. Oni se neprestano plaše onim Drugim, na način – ako ne glasate za nas i Oni pobijede tada više neće biti ni nas ni vas. Strah se proizvodi i instrumentalizira. Sa aspekta unutarnacionalne demokratizacije iskustvo govori da se uspostavlja monopol nad politikom, sfera političkog postaje ekskluzivno vlasništvo stranaka krajnje desnice i krajnje ljevice, što održava raspolućenost i neravnotežu društva, nedostatak političkog centra, političkog pluralizma, i srednje klase. Naravno, sintagma nacionalnih interesa postaje osnovno sredstvo i medij manipulacije, vrši se znatan nacionalni redukcionizam na način da novouspostvaljena nacionalna elita, nastala u rata i na rezultatima rata, dakle ne svojom pameću, radom i fer konkurentskom borbom, nacionalne interese svodi na svoje, grupne, i uspostavlja klasičnu šemu manipulacije. U pravilu je opasnost od Drugog postala najmoćnije oruđe nasilne i frustrirajuće nacionalne homogenizacije. Samo postojeće domaće političke snage ne mogu se konsenzualno usaglasiti oko promjene Daytona, zato što samo njih i takve, dijamentralno suprotstavljene, Dayton generira i održava, te je stoga neophodna intervencija sa strane međunarodne zajednice, moj je četvrti stav. Istovremeno, nametnuta promjena ustava, a ima i takvih prijedloga kao opozitnih onom “dogovorite se sami”, je neodrživa bez oslanjana na domaće aktere. Izolacionistički stav, a koji je u ovom slučaju krajnji nacionalizam, po kome se mi sami, ovakvi kakvi jesmo, možemo dogovoriti o unutarnjem uređenju zemlje, dakle, promjeni Daytona, je samo beskrajno ponavljanje Krležine scene o balkanskoj krčmi u kojoj je ugašeno svijetlo. Jer, postojeće odredbe o ustavnoj promjeni kažu da su one izvodive dvotrećinskom većinom u državnom parlamentu, dakle konsenzusom, a ako te većine nema, a vidimo da je nema i znamo da je pri ovakvom ustavu ne može biti, onda se vrtimo u začaranom krugu. Onoliko koliko je intervencija međunarodne zajednice po ovom pitanju neophodna ona upravo toliko nedostaje, i to je unutarnji kontradikcijski stav njenog cjelokupnog katastrofalnog i propalog angažmana u Bosni. Te neophodne i odlučne pomoći od “stranaca” najvjerojatnije neće biti, oni će nastaviti svoju poziciju promatrača i sljeditelja zbivanja bez namjere da bilo kojim potezom pomognu žrtvi, a kazne zločinca. A od njih se ne očekuje ništa posebno. Samo “protezanje” svoje nacionalne i evropske politike ljudskih prava na naš prostor, uređenje Bosne i Hercegovine, kao i cijeloga regiona, na njihovim vlastitim, evropskim načelima. To izostaje, evropska pravila ovdje blijede, zadržavaju se na razini retorike, naivno vjerujući da se rješenjem militarnih pitanja – ukidanjem vojske i stvaranjem jedinstve-


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ne policije – rješava pitanje demokracije, ljudskih i nacionalnih prava. Tu dolazimo do pitanja ko je subjekt ustavnih promjena, i koji je njihov cilj? Ako stvar ostavimo na našoj klasičnoj dilemi, pri tom namjerno opozitno postavljenom i tumačenom, a to je pitanje da li su subjekt i cilj promjena narodi ili građani, a svi su izgledi da u toj opoziciji i zbiljski ostanemo, onda se stvar beskrajno vrti u krug. Sasvim je jasno da postojeći teritorijalizirani etnički identiteti nastoje zadovoljiti nacionalnu dimenziju dok tzv. građanski blok, kojeg čine samo oni koji nisu na vlasti, i grupacija profesionalnih demokrata, preferiraju principe liberalne demokracije. Argument snage je na strani, uvjetno rečeno, etničkog bloka. On operira sa čvrstim, ratnim, zločinačkim činjenicama. Ono što je u ratu dobijeno, a to je etničko zaokruživanje prostora i preseljenje stanovništva i za što su date ogromne žrtve, sada bi se trebalo potrijeti. To će ići izuzetno teško, jer bi to značilo mnogo ružnog i bolnog za nosioce te politike. Morali bi, npr. priznati da je njihova politika bila pogrešna i bez rezultata, da su brojni zločini i pljačke uzalud vršeni, da od stvaranja velikih nacionalnih država nema ništa, i što je možda najgore, to bi u pitanje dovelo njihovu karijeru. Istovremeno, za proteklih deset godina stvoreno je jedno novo stanje, jedna nova Bosna, jedna krvava, na ubistvima, pljački, zlostavljanjima, silovanjima, deportiranjima i zatvaranjima civila, uspostavljena nikom mila Bosna, preostala Bosna, koja nije Bosna, niti je to bila niti ikad može biti, i to da ova nova Bosna nije Bosna moj je peti stav. Nova Bosna se održava na trijumfu zločina, i nadati je se po ljudskim i božjim principima da se taj i takav rezultat neće moći dugoročno sačuvati. Iako je, dakle, argument sile “etničkoga bloka” naša svakodnevna realnost, on nije bosanska niti ljudska zbiljnost, i stoga je se nadati da do njegove apsolutizacije neće doći. Nasuprot njemu je ovdje rigidni i apstraktni “građanski blok”, istina više retoričke

no stvarne naravi, ali duboke povijesne, humanističke i teorijske utemeljenosti, što mu sve daje veću legitimnost i povijesnost, dakle pravo i vjeru na pobjedu. Njegovi nosioci su nejaki ali su im stavovi u osnovi istiniti. U tom smislu te dvije opcije su trenutno nespojive i treba da ostanu takve. Ovdje su kompromisi truhli. Zbog svega toga smatramo da je u ovakvim prilikama potreban radikalno drugačiji ustav ali da ga je u idealnom obliku nemoguće donijeti. Odnosno, promjena Daytona, za koju smo svi, ne može, niti treba biti, radikalna u ovom trenutku, moj je šesti stav. Ona treba da dosegne razinu, i sigurno će to i uspjeti, konačnog osujećivanja velikonacionalnih etničkih blokova, odnosno, ona će biti političko sahranjivanje susjednih velikosrpskih i velikohrvatskih projekata na tlu Bosne i Hercegovine, tj., dosegnut će se znatno veća, stabilnija deteritorijalizacija identiteta i prava. To se može postići uspostavljanjem bosanskohercegovačke državnosti u većem kapacitetu u svijesti običnih građana. Svakom čovjeku je danas jasno da je Bosna i Hercegovina kao država neoboriva činjenica, ali i to da je njeno društvo duboko podijeljeno. Upravo na toj podijeli društva argumentirat će snage etničkog bloka nastojeći pojačati teritorijalizaciju etniciteta uspostavom tri etnička entiteta. Ako je rješenje sa tri entiteta propalo u ratu, a jeste u liku nuđenog i neusvojenog mirovnog plana o uniji triju nacionalnih republika, nema razloga da se ponovo uspostavi u miru. Rješenje nisu ni dva entiteta, od kojih je jedan država u punom nacionalnom kapacitetu, a drugi prostor za majorizaciju i nepovjerenje. Možda je izlaz u nekom regionalnom međustupnju između općine i države, ali sigurno ne na način mimikrije etničkih regija. U tom smislu je zadržavanje Daytona smrt Bosne, odnosno, dilema Bosna ili Dayton je egzistencijalna i to je ovoga puta moj konačni stav. PROF. DR. ŠAĆIR FILANDRA, UNIVERZITET U SARAJEVU, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA.

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 61


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Daytonska BiH – konstrukcijska greška ili međunarodna zavjera Te sile, koje mi tako neprecizno imenujemo međunarodnom zajednicom, još ni danas, devet godina nakon Daytona, nemaju jasno profilirane političke stavove o tome što jest ili što bi trebalo da jest BiH Željko Ivanković

G

OVOREĆI PRIJE GOTOVO PET GODINA NA JEDNOM okruglom stolu o učincima Daytonskog mirovnog sporazuma, tvrdio sam da je taj oblik okončanja rata protiv Bosne i Hercegovine (to mu je i jedina vrijednost!) i konzekvence iz toga proizišle, ponajprije u državno-pravnom konstituiranju države, ili dio međunarodne zavjere ili nevjerojatna konstrukcijska greška. Kako u neki oblik međunarodne zavjere na našim prostorima nikad nisam ni sumnjao, namjernu ili nenamjernu konstrukcijsku grešku, a sasvim je svejedno koje je ona vrste, doživljavam kao sastavni dio te zavjere. Prekrupne riječi i tvrdnje, svjestan sam toga, a da bi se ikako i ičim mogle dokazati. No, kad bi se zavjera tako lako dokazivala ne bi bila zavjera! Ipak, kao što čovjeka odčitavamo (i) po njegovu rukopisu, tako i zbivanja na prostorima Druge Jugoslavije i osobito Bosne i Hercegovine, odčitavamo po rukopisu koji su ovdje ostavile velike sile i njihovi interesni rukopisi. Dakako, oni ne vole kad mi spominjemo zavjeru, stoput sam se u to uvjerio. Zašto, ne znam, osim što je sigurno da nitko baš ne voli biti zavjerenikom, što će reći i (su)krivcem za tuđu nesreću! No, susretao sam se u svojim brojnim kontaktima sa strancima u posljednjih desetak-dvanaest godina sa stavom da se o svemu na našim prostorima može govoriti osim o zavjeri. Ne spominjem je ni ja kao prvu asocijaciju onih koji za sve krivnju vide u drugom, ali je svakako podrazumijevam u svemu što se na našim prostorima događalo barem posljednjih petnaestak godina!

62 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Znamo da je zavjera uvijek nevidljiva ili barem dobro maskirana, konspirativna. Nju smišljaju i provode obično oni nevidljivi ili oni koji takvima žele zauvijek ili barem zadugo i ostati. Sjetimo se kako smo cijeli naš školski život učili da je poznate beogradske demonstracije 1941. godine vođene protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a pod geslom “Bolje rat, nego pakt” i “Bolje rob, nego grob”, organizirala ondašnja Komunistička partija Jugoslavije. A onda su, pred ovaj naš posljednji rat, otkriveni neki britanski obavještajni dokumenti, pa smo vidjeli da je to ustvari uradila jedna stara, moćna i zavjereništvu nadasve veoma vješta imperija. U komunistima su (dakako, za svoje interese!) samo našli vješte egzekutore! Rukopis te velike obavještajne sile čitali smo i u prošlom ratu na tlu bivše Jugoslavije, kao, uostalom, i francuski rukopis, a s njima i ruski, njemački, i brojne druge. Zvali se ti rukopisi interesi ili kako drukčije, ovdje je posve nevažno. Posve je nedvojbeno da u vremenu 1991.-1996. ni Milošević ni Tuđman ni Izetbegović nisu sve sami i samo iz svoje glave govorili i radili. Podsjetimo se epizode kad je dogovarana Federacija Hrvata i Muslimana i kad je Tuđman mašući papirom opravdavao iznenadnu promjenu vlastitog stava brzopleto izrekavši da je dobio mandat uvesti Muslimane u Europu!? Time je samo njemu svojstvenom nespretnošću i bahatošću, kao i desetinama puta dotada, poput slona u staklarnici, interpretirao ono što je čuo na nekom od “europskih dvorova moći”. Ili, zar popis Miloševićevih svjedoka, svjedoka njegove obrane u Haagu, ne ukazuje na sve njegove političke


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i i ratne mentore. Nehapšenje i obećanja o nehapšenju Karadžića govore o drugom kraku priče o zavjeri. Hoćete još? Mitterrandovu nečasnu ulogu u ratu u BiH već i dvanaesta generacija vrabaca u Sarajevu cvrkuće. Engleski serijski film o ratu u Središnjoj Bosni, emitiran pred koju godinu i na našim televizijskim kanalima, britansko je, filmski inače veoma uspješno, propagandno pranje njihove umiješanosti u taj dio našeg rata. Itd., itd. Dakako, priča o zavjeri ničim ne amnestira sve domaće političke aktere, ali oni su ipak beznačajan čimbenik (osim, opet, kao egzekutori!) i u onome što je označilo kraj rata i u onome što je značilo konstrukciju neke nove Bosne i Hercegovine. To je vidljivo i iz ne tako davne izjave Richarda Holbroockea kako su u Daytonu pogriješili što su ostavili dvije vojske, što nisu raspustili SDS i sl. Već i ta priznanja dijela konstrukcijske greške govore o Daytonskoj BiH (tako je treba zvati, jer samo tako imenovana znači ono što stvarno jest – Daytonski državni Frankenstein!) kao o pokusnom političkom prostoru, poligonu za vježbanje najrazličitijih političkih interesa, kako onih vezanih za naše najbliže susjede, tako i, ponajprije, onih vezanih za interese tzv. velikih, prije svega, europskih sila. Te sile, koje mi tako neprecizno imenujemo međunarodnom zajednicom, još ni danas, devet godina nakon Daytona, nemaju jasno profilirane političke stavove o tome što jest ili što bi trebalo da jest BiH. No, u jednoj stvari toj “apstraktnoj” međunarodnoj zajednici ipak treba skinuti kapu s glave, a to je da je Daytonski sporazum i Daytonsku BiH napravila kao dinamičku strukturu, gdje dinamizam i čini i faktički znači jedini ovlašteni interpretator Daytonskog sporazuma u liku i djelu konkretne institucije Visokog predstavnika, te mrkve i štapa u liku i djelu apstraktne institucije Euroatlanskih integracija. Obje te institucije jednom riječju možemo nazvati, njihovim rječnikom, pritisak ili krajnje ogoljeno i po naški – ucjena! Ucjenama je i nametanjem, kao kratkoročnim i uvijek ad hoc mjerama, međunarodna zajednica već dobrano revidirala Daytonski sporazum. K tomu, neprestance je ponavljala kako nema promjene Daytona izbjegavajući pritom ičim priznati vlastitu konstrukcijsku grešku. Uostalom, u politici se greške ne priznaju (ne znam što to bi Holbroockeu?!). U ratu u kojemu nije bilo niti smjelo biti ni pobjednika ni pobjeđenih, a i kako bi u zemlji u kojoj bi sutra tri naroda trebala graditi zajedničku državu, valjda je jedino bilo moguće nametanje države i njezinih institucija, demokracije i vladavine zakona izvana. Bolje rečeno – nametanje svega i svačega! S tom sviješću iznova se vraćamo zavjeri. Zašto? Jer, ne mogu vjerovati da sve ono što je međunarodna zajednica htjela provesti, a pokazala je da može, zna i hoće, da ne može provesti do kraja onda kad je to njezin interes. U protivnome, teško je razumjeti njezino desetogodišnje paktiranje s opstrukcionističkim nacionalnim oligarhijama i

način na koji tolerira izvrgavanje ruglu nekih od temeljnih daytonskih odredaba (povratak izbjeglica ili hapšenje zločinaca, npr.). Teško je razumjeti i to da predstavnici međunarodne zajednice neprestano govore o velikoj administraciji, a sami su kumovali stvaranju tako složene, neracionalne i skupe državne organizacije (država, entiteti, kantoni, gradovi, općine, distrikt!), kakvu ne bi mogao financirati ni američki budžet. Teško je razumjeti i da je školstvo, kao temeljni strateški interes svake države, povjereno županijskoj razini; da nacionalno-identitarne institucije (tipa: Narodno pozorište, Državni muzej, Nacionalna biblioteka...) pripadaju kantonu; da su u Sarajevu sjedišta čak pet razina vlasti (država, entitet, kanton, grad, općina!); da BiH na četiri milijuna stanovnika ima više ministara, njihovih zamjenika, njihovih sekretarica i vozača i dr. nego mnogo veće i bogatije zemlje; da na četiri milijuna stanovnika, toliko nepismenih i tako nizak GDP ima sedam sveučilišta itd., itd... Ta konstrukcijska greška, u hodu već nebrojeno puta popravljana, ali ne i definitivno popravljena, na razini vojske, sudstva, policije, carinske i porezne politike, državne granične službe i sl., samo pokazuje koliko je Daytonska BiH državno-pravno nemoguć ili barem rogobatan i skup eksperiment i, istovremeno, otvorena i dinamička struktura. Ta otvorenost za promjene u hodu, bila bi nešto što vrijedi pozdraviti da konstrukcijska greška nije u startu temelje kuće postavila ukrivo, a o nosivim zidovima se još raspravlja u krugu posve nekompetentnih arhitekata-projektanata i građevinara-izvođača radova, a da o krovu i ne govorimo... Što to Bosnu i Hercegovinu košta mnogo novaca, uludo izgubljene energije, što to troši neponovljive godine naših života, to nikoga iz međunarodne zajednice ne zanima, jer oni žive svoj lijepi, lagodni, bogati i ugodni život. Za to vrijeme naši životi prolaze u čekanju, čekanju boljih vremena, bolje društvene i političke klime, nekakve demokracije, nekakvih ulazaka u Europu i sl. I oni znaju da se ovdje stoljećima isto živjelo: č e k a j u ć i... Uvijek nešto čekajući! Nakon svega, najlakše im je, kao opravdanje, reći da je sve u našim rukama. A ustvari je, od samog početka, sve u njihovim rukama: oni su trebali razvlastiti nacionalno-feudalne političke moćnike, izbrisati granice stvorene zločinom i genocidom (ako su već za zločin i genocid ustanovili Haaški tribunal!), priznati sveto pravo Zapada – privatno vlasništvo i u bosanskohercegovačku stvarnost instalirati stvarni protektorat. Ovako, u de iure poluprotektoratu i de facto protektoratu, sve što valja, oni su nam dali i donijeli; a za sve što ne valja mi smo sami krivi! Impresivno! Sva prava i nikakve odgovornosti! Daj Bože, da je ovo “samo” konstrukcijska greška tipa podijeljene Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, greška koja STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 63


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i će se ispravljati četrdesetak godina... No, i ona je bila preskupa što se i sad bjelodano vidi na primjeru petnaestogodišnjeg ujedinjivanja istoka i zapada jedne države, a znamo (Nijemci još bolje znaju!) da će se ta dva dijela Njemačke još desetljećima ujedinjavati! No, Njemačka je tada barem bila denacificirana, osuđeni su gotovo svi važniji ratni zločinci, imala je (barem u zapadnom dijelu) Marshalov plan, samo jedan narod i nevjerojatan kult rada, discipline, odgovornosti, odsustva zala našega doba (mafije, droge, trgovine ljudima, oružjem, terorizma...). Ne niječući niti jedan jedini doseg učinjen u ovim postdaytonskim godinama (dovoljno je pogledati unatrag, samo deset godina ranije, u 1994. godinu npr.!), ne može se čovjek oteti dojmu da se moglo i moralo daleko više u stvaranju pretpostavki za normalan državno-pravi ustroj, koji je danas glavna kočnica svakom iole važnijem političkom, gospodarskom, kulturnom, socijalnom ili kakvom drugom

64 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

pomaku. No, očito, nije se htjelo. Neka mi ovdje nitko ne kaže kako je politika umijeće mogućeg i da je to tada bilo jedino moguće. To neko jedino moguće nije također došlo samo po sebi, nego tek i samo nakon bombardiranja srpskih vojnih položaja, dakle kao rezultat sile, pritiska, ili – konkretno – odgovora silom na silu! Uostalom, i sve nakon Daytona je urađeno silom, prijetnjom silom, ucjenom... A kad je to već tako, zašto ne 1996., 1998., 2000. ono što se čini sada ili će se učiniti sutra? Zašto? Nekim je, očigledno, zavjereničkim snagama trebao dugotrajni eksperimentalni poligon ili laboratorij za eksperimente in vivo! I još im treba! Koliko je još dugo i daleko do eutanazije Daytonskog Frankensteina? ŽELJKO IVANKOVIĆ (VAREŠ, 1954.), KNJIŽEVNIK, KNJIŽEVNI KRITIČAR I PREVODITELJ. ŽIVI I RADI U SARAJEVU.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Planovi ustavnog i teritorijalnog preustroja BiH 1992.-2005. Opća je ocjena većine domaćih političkih snaga, ali i međunarodne zajednice da današnja daytonski organizirana Bosne i Hercegovine nije najsretnije rješenje za njezinu budućnost i da su ustavne promjene koje će zahvatiti i teritorijalni preustroj države neminovne Zvonimir Jukić

P

Uvod

ITANJE TERITORIJALNE ORGANIZACIJE BOSNE I HERCEGOVINE DOMINATNO JE POLITIČKO PITANJE VEĆ PUNIH PETNAEST godina. Na kraju krajeva i rat koji je našom zemljom bjesnio početkom devedesetih bio je rat za teritorij u kojem je svaki od tri bosansko-hercegovačka naroda nastojao ostvariti kontrolu na što većem području. Ovom prigodom neću se doticati organizacije BiH kroz povijest, već isključivo na planove njezine unutarnje organizacije koji su na stolu bili uoči rata i tijekom rata. Posebnu pozornost nužno je posvetiti i planovima nove teritorijalne organizacije zemlje koji su se javljali nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a koji u posljednje vrijeme imaju sve veće izglede za oživotvorenje. Opća je ocjena većine domaćih političkih snaga, ali i međunarodne zajednice da današnja daytonski organizirana Bosne i Hercegovine nije najsretnije rješenje za njezinu budućnost i da su ustavne promjene koje će zahvatiti i teritorijalni preustroj države neminovne. U tu svrhu je pri Parlamentu BiH ustanovljeno i posebno Povjerenstvo koje se bavi pitanjem preustroja zemlje i koje je dovršilo već nekoliko planova moguće nove teritorijalne organizacije države. Na kraju ovoga Uvoda želim navesti i da sam, kada je u pitanju ratno razdoblje, najveći dio planova teritorijalne organizacije zemlje koji su izrađivani pod patronatom međunarodnih posrednika, obradio uz pomoć knjige Ivana Markešića “Kako smo sačuvali BiH” objavljene u povodu desetogodišnjice utemeljenja Hrvatskog narodnog vijeća (HNV). Također, moram napomenuti da sam ovom prigodom obradio samo one planove koji su bili poznati javnosti.

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 65


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Planovi reorganizacije BiH uoči rata i za vrijeme ratnih sukoba Na prvim slobodnim i demokratskim izborima održanim u našoj zemlji najveći broj glasova dobile su nacionalne stranke tri bh. naroda: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Ove tri stranke nakon izbora formirale su koalicijsku vlast i između sebe podijelile sve državne funkcije koristeći nacionalni ključ iz Ustava Socijalističke Republike BiH. No, s nastavkom krize u Jugoslaviji čiji je BiH tada bila sastavni dio, raste kriza i našoj zemlji. Prve značajnije naznake nadolazećeg rata i agresivne politike SDSa započinju se prepoznavati kroz utemeljenje tzv. srpskih autonomnih oblasti koje su formirane okupljanjem općina s većinskim srpskim stanovništvom u regionalne cjeline s ciljem uspostave nacionalne srpske vlasti neovisne od središnjih državnih institucija u Sarajevu. Već je tada postalo jasno da kriza može poprimiti dramatične razmjere i odvesti BiH u rat. Stoga, početkom 1992. godine pod utjecajem međunarodne zajednice započinju prvi pregovori o ustavnom preustroju BiH s posebnim naglaskom na teritorijalnoj decentralizaciji zemlje. Po tadašnjem Ustavu naslijeđenom od komunističke vlasti BiH je bila definirana kao snažno centralizirana država sastavljena od općina kao jedinih jedinica u okviru kojih se odvijala lokalna samouprava.

Cutilleirov plan Prvi pregovori oko novoga preustroja zemlje, započeli su u Sarajevu 13. veljače 1992. godine, a na njima su sudjelovali tadašnji čelnici bh. nacionalnih stranaka, koji su u međuvremenu izrasli u neprikosnovene nacionalne lidere. Budući gospodari rata Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban uz pomoć međunarodnog posrednika Portugalca Jose Cutilliera, posebni izaslanik Europske zajednice, pokušali su postići dogovor o novom unutarnjem izgledu BiH. Kako sarajevski pregovori nisu dali bitne rezultate, u Lisabonu, 21. i 22. veljače pod Cutillierovom predsjedanjem organizirana je nova runda razgovora o budućnosti BiH. Na ovoj je konferenciji posebni izaslanik EZ-a predložio i potpisivanje dokumenta nazvanog “Izjava o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH”. Cutillierov plan predviđao je da BiH nakon stjecanja neovisnosti bude nezavisna federalizirana država sastavljena od tri državice koji bi nosile naziv regije ili pokrajine i u kojima bi jedan od tri naroda bio većinski. Države članice bile bi obvezne na poštivanje prava ostalih naroda, a ovu bi ravnopravost uz države-sastavnice jamčile i središnje institucije savezne Republike BiH. Uz ovo plan je predviđao da Skupština Republike BiH ima dva parlamentarna doma: Dom građana koji bi se birao nepo-

66 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

sredno od strane svih građana BiH te Dom država u kojem bi svaka od tri države imala jednak broj zastupnika. Kriterij za određivanje teritorija država članica bio je popis stanovništva iz 1991. godine. Nastavljajući razradu ovoga plana Europska je zajednica polovinom ožujka 1992. godine predložila podjelu BiH na tri nacionalne regije prema kojoj bi Bošnjacima pripale 52 općine, Srbima 37 općina te Hrvatima 20 općina. Međutim još dok su pregovori o ovom planu trajali, u BiH su započeli žestoki ratni sukobi koji su naposljetku rezultirali odbacivanjem ovoga plana. Slijedeći planovi preustroja države koji su se javljali do 1995. godine kao glavni kriterij, uglavnom, su uzimali odnos vojnih snaga na terenu. Stoga su ovi planovi više pokušaji obuzdavanja rata nego ozbiljno i stručno traženje rješenja najbolje i najfunkcionalnije unutarnje organizacije naše zemlje.

Vance-Owenov plan Nakon više od pola godine teških borbi i brutalne srpske ofenzive poslije koje je više od dvije trećine BiH došlo pod nadzor srpskih trupa uz etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata, započeli su novi pregovori o ustavnoj organizaciji BiH i njezinom administrativno-teritorijalnom ustroju. Dvojica supredsjedatelja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Cyrus Vance i David Owen 2. siječnja 1993. godine u Ženevi su predložili svoj plan za rješenje ratnih sukoba u BiH. Prema tom planu BiH je, bar formalno, trebala ostati jedinstvena država, ali sa snažnom decentralizacijom kroz prijedlog organiziranja zemlje u deset provincija. Owen i Vance tada su izjavili da su se u izradi ovoga plana rukovodili gospodarskim, povijesnim i etničkim kriterijima u teritorijalnom definiranju provincija. Plan je predviđao po tri provincije s većinskim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim stanovništvom te jednu kojom bi podjednako upravljala sve tri etničke skupine. Hrvatske su provincije tako trebale postati: Odžačka, Mostarska i Travnička (s blagom većinom Hrvata u odnosu na Bošnjake). Srpske bi provincije bile Banjalučka, Bijeljinska te istočnohercegovačka sastavljena od tri teritorijalno razdvojene cjeline. Bošnjačke bi provincije bile Bihaćka, Zenička i Tuzlanska. Desetu bi provinciju sačinjavao Grad Sarajevo s okolicom i njome bi upravljale sve tri etničke zajednice. Prevedeno u postotke, po ovom bi sporazumu Srbi dobili 46 posto teritorija BiH, Hrvati 24 posto, a Bošnjaci 28 posto. Ostatak teritorija otpada na zajedničku sarajevsku provinciju.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Ovaj je plan odmah potpisao ratni lider bh. Hrvata Mate Boban, a pod međunarodnim pritiskom to je uskoro učinio i Alija Izetbegović. Iako je i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić stavio paraf na ovaj plan, on je zatražio da punovažnost njegovog potpisa potvrdi i skupština bosanskih Srba na Palama. Iako je sporazum formalno potpisao upravo je Karadžić zajedno s ratnim zapovjednikom srpske vojske Ratkom Mladićem od zastupnika u srpskom parlamentu zatražio da odbace ovaj plan i njegov potpis učine nevažećim. Zastupnici su to i učinili, usprkos činjenici da su tadašnji predsjednici SR Jugoslavije i Srbije Dobrica Ćosić i Sobodan Milošević javno pozvali paljanski parlament da se pozitivno izrazi o Vance-Owenovom planu. Nakon srpskoga “Ne”, plan je propao, a oružani sukobi u BiH još se više rasplamsao. U proljeće iste godine dotadašnji ratni saveznici Bošnjaci i Hrvati također su započeli bespoštedni i brutalni rat.

Owen-Stoltenbergov plan Tijekom 1993. godine Cyrus Vancea na mjestu supredsjedatelja Mirovne konferencije za bivšu Jugolaviju zamjenjuje Torwald Stoltenberg. U lipnje iste godine, u Ženevi, Stoltenberg i Owen započinju nove razgovore s predstavnicima zaraćenih strana. Na ovim je pregovorima iznesen srpsko-hrvatski prijedlog devet ustavnih načela o uređenju BiH kao konfederacije tri nacionalne republike. Taj prijedlog u srpnju 1993. godine Predsjedništvo BiH u Sarajevu je odbilo i ponudilo prijedlog svojih dvanaest ustavnih načela koji su predviđali federalno uređenje BiH sa saveznom federalnom državom i federalnim jedinicama koje ne bi bile identificirane ni s jednom od etničkih skupina. Budući da su se ova dva prijedloga međusobno isključivala i da nije bilo moguće pronaći kompromis, supredsjedatelji Owen i Stoltenberg ponudili su tzv. kompromisno rješenje u kojem su BiH definirali kao uniju tri republike. Prema ovome rješenju BiH bi bila ustavno određena kao unija republika s tri konstitutivna naroda koji bi mogli imati dvojno državljanstvo. Niti jedna republika, prema ovome planu ne bi imala svoje vojne jedinice, a postojeće bi, pod nadzorom EZ-a i UN-a, postupno bile razoružane. Po ovom prijedlogu, svaka bi republika imala svoj ustav, demokratski izabrani parlament, vladu, neovisno sudstvo i ostale institucije. Savezna bi država imala tročlano Predsjedništvo, premijera sa manjom vladom, ali u čijem bi sastavu bilo Ministarstvo vanjskih poslova. Savezni bi parlament imao samo jedan dom koji se ne bi birao izravno već bi u njega svaka republika delegirala jednak broj zastupnika. Ovaj je plan sadržavao i prijedlog teritorijalnog razgraničenja između republika, a temeljni kriterij za razgraničenje bilo je zatečeno vojno stanje. Prema ovome planu sr-

pska bi se republika protezala na 52 posto teritorija BiH, hrvatska na 17 posto, a bošnjačka na 31 posto. Samo bi srpska republika imala teritorijalni kontinuitet putem koridora preko Brčkog. Iako je ovaj plan načelno prihvaćen od sve tri strane predložena raspodjela teritorija učinila ga je neprihvatljivim za sve strane te se i od njega uskoro odustalo. Treba navesti kako američka politika nije bila zadovoljna ovakvim rješenjem tandema Owen-Stoltenberg smatrajući postojeći plan nagradom za agresiju srpskoj srani. Također, tendencija udovoljavanja srpskim zahtjevima koja je, što je rat dulje trajao, bila sve više izraženija kod međunarodnih pregovarača, prouzročila je aktivno uključenje SAD-a u bosanskohercegovačku krizu . Kao rezultat angažmana SAD-a već je početkom 1994. godine okončan hrvatsko-bošnjački rat za teritorij sporazumom potpisanim u Washingtonu pod patronatom tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona.

Washingtonski sporazum Pod američkim patronatom između 1. i 18. ožujka 1994. godine potpisani su sporazumi koji su okončali hrvatskobošnjački rat i uspostavili hrvatsko-bošnjačku federaciju. Tada utemeljena Federacija BiH kao entitet unutar BiH postoji i danas. Suština ovoga rješenja je organizacija teritorija s bošnjačkom i hrvatskom većinom kao federacije sastavljene od 10 županija-kantona. Prema mirovnom sporazumu Federacija ima svoju Vladu, dvodomni parlament sastavljen od Zastupničkog doma i Doma naroda te predsjednika i potpredsjednika Federacije. Federacija je prema planu iz Washingtona predviđala da se, nakon okončanja rata, proširi i na srpska područja te da i ta područja kao i srpski narod u cjelini inkorporira u svoj državno-pravni sustav. Međutim, to se prema ovome planu nikada nije dogodilo.

Plan kontaktne skupine U intermezzu između Washingtonskog i Daytonskog sporazuma pojavio se i plan Kontaktne skupine. Kontaktnu skupinu formiralo je pet država: Rusija, SAD, Francuska, Njemačka i Velika Britanija. Plan Kontaktne skupine, u pogledu na prethodne planove, nije donio ništa novo. Dio plana Kontaktne skupine bio je i morbidni prijedlog o teritorijalnom povezivanju teritorija. Naime, da bi se osigurao teritorijalni kontinuitet Republike Srpske, a Grad Brčko ostao u bošnjačko-hrvatskoj federaciji, ovaj je plan predlaSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 67


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i gao izgradnju nadvožnjaka kod Brčkog gdje bi cesta iznad nadvožnjaka bila stavljena pod suverenitet srpske republike, a cesta ispod nadvožnjaka pod suverenitet Federacije. Ipak, ovaj je plan definirao raspodjelu teritorija između Federacije i RS, u odnosu 51 prema 49 posto u korist Federacije, a ovaj će omjer postati zadanom maksimom u mirovnim pregovorima u Daytonu, u drugoj polovici 1995. godine.

Daytonski sporazum Sve strane u BiH napokon su potkraj 1995.godine prihvatile Daytonski mirovni sporazum koji je BiH organizirao u državu podijeljenu na dva entiteta: Republiku Srpsku i Federaciju BiH. RS je dobila 49 posto teritorija, a FBiH 51 posto. Središnje institucije prema ovome sporazumu bile su tročlano Predsjedništvo, Vijeće ministara te dvodomna Skupština sastavljena od Zastupničkog doma s 42 zastupnika od kojih se 28 bira neposredno iz FBiH, a 24 iz RS-a, te Doma naroda u kojem je po pet predstavnika sva tri konstitutivna naroda. Već u prvim godinama primjene ovoga sporazuma on se pokazao kao loš, a i međunarodni su dužnosnici u više navrata iskazivali potrebu njegove modifikacije ili promjene. Uskoro, pod pritiskom međunarodnih dužnosnika započinje revizija ovoga sporazuma s ciljem koncentriranja svih funkcija moderne države u središnjim državnim institucijama. O ovoj reviziji bit će više riječi u poglavlju: Revizija Daytona. No, međunarodni dužnosnici niti jednom prigodom nisu se pokušali uhvatiti u rješavanje pitanja ukidanja entiteta odnosno definiranja nove unutarnje organizacije države. Ipak, unutarnja organizacija države dominantnim je pitanjem na domaćoj političkoj sceni, ostala do danas. Ovdašnje političke stranke, intelektualci, nevladine organizacije, a naposljetku i parlamentarno Povjerenstvo, u proteklih su devet godina u javnosti prezentirali nekoliko planova preustroja države. Poneki prijedlozi organizacije države, posebice u prvim godinama nakon rata, pojavljivali su se u javnosti usprkos činjenici da su njihovi stvarni autori ostali nepoznati.

68 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Planovi preuređenja BiH nakon daytonskog sporazuma Kantonizacija RS i BiH Prva od inicijativa za preustrojem BiH koja je došla nakon rata bila je kantonizacija RS. Projektori ovoga plana polazili su od činjenice da bh. entiteti nisu simetrični. Dok je Federacija BiH složena zajednica sastavljena od kantona, Republika Srpska je snažno decentralizirana država. Stoga je kantoniziranje RS prije svega trebalo harmonizirati unutarnja uređenja entiteta. Međutim, kako se u vrijeme kada se ovaj plan pojavio (1997/98) vjerovalo u masovniji povratak izbjeglica, kantonizacijom RS stvorili bi se i dva nacionalno mješovita kantona na području ovoga entiteta: srpsko-hrvatski u Bosanskoj Posavini i srpsko-bošnjački u Podrinju. Istodobno s povratkom Srba u Federaciju Herceg-Bosanski kanton postao bi mješovitim srpsko-hrvatskim kantonom, a Sarajevski bošnjačko-srpskim. S vremenom i uz uspješno funkcioniranje ovih kantona, kako se vjerovalo, potreba za entitetima bi prestala i BiH bi postala na čitavom svom prostoru kantonizirana država s tri stupnja vlasi: općina-kanton-država.

Dokantonizacija FBiH, daljnja entitetizacija BiH i hrvatska samouprava Dokantonizacija Federacije BiH i stvaranje trećeg entiteta, projekt je kojeg je javnosti prezentirao HDZ BiH. Iz ove stranke prvo je istaknuta potreba da se dva federalna mješovita kantona Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski razgraniče po nacionalnom obrascu na hrvatski i bošnjački dio. Na ovaj bi način svi kantoni u Federaciji bili nacionalno određeni, a ta bi činjenica omogućila stvaranje zajednice nacionalnih kantona i naposljetku podjelu Federacije na bošnjački i hrvatski entitet. Tako bi bila provedena puna entitetizacija BiH s tri republike-entiteta za tri naroda. Stvaranje trećeg entiteta u drugoj je polovici devedesetih bila stalna maksima vođenja politike “ispod stola” o HDZ BiH. Konačno je ova politika svoje oživotvorenje dobila na terenu proglašenjem hrvatske samouprave u ožujku 2001. godine, kao preteče stvaranja trećeg hrvatskog entiteta u BiH. Da je samouprava imala ambiciju prerasti u entitet svjedoči i podatak da je ona imala predstavničko tijelo u vidu hrvatskog narodnog sabora, vladu u vidu koordinacijskog vijeća samouprave, predsjednika samouprave i vrhovnog vojnog zapovjednika hrvatske komponente Vojske Federacije u vidu Marka Tokića te središnju financijsku instituciju u vodu Hercegovačke banke. Kod organizatora ovoga pro-


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i jekta provlačile su se dvije ideje o ovlastima entiteta. Po jednoj novostvoreni hrvatski i bošnjački entitet trebali bi imati iste ovlasti kakve je dobila RS Daytonskim sporazumom. Po drugoj pak ideji ova dva entiteta trebala bi u svojoj nadležnosti imati samo one poslove koje su Washingtonskim sporazumom predviđene za federalne kantone, a razmjerno tome trebale su smanjiti i ovlasti Republike Srpske. Međutim ovaj projekt koji je u konačnici značio punu entitetizaciju BiH propao je pod pritiskom međunarodne zajednice.

BiH bez entiteta Stranka za BiH u predizbornoj je kampanji za izbore 2000. godine formirala je slogan “BiH bez entiteta” kojim se založila za ukidanje RS i FBiH i pretvaranje BiH u složenu državu sastavljenu od četiri regije: Zapadnobosanske, Zapadnohercegovačke, Istočnohercegovačke, i Istočnobosanske. Iako ovaj plan nije bio detaljno razrađen bitno ga je spomenuti jer je to bio prvi put da se jedna stranka javno u predizbornoj kampanji založila za punu reviziju mirovnog sporazuma sklopljenog u Daytonu.

Dezintegracija BiH i kosovska kriza Također, pitanje pune dezintegracije BiH povremeno se javljalo kroz cijelo poratno razdoblje. Plan dezintegracije neformalno znači izdvajanje većinskih srpskih i hrvatskih područja iz BiH i njihovo pripajanje Srbiji odnosno Hrvatskoj, uz istodobno stvaranje bošnjačke nacionalne države na bh. područjima s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Nedostatci ovoga plana jasno se iščitavaju iz ratnog razdoblja jer budući da rat, zločini i razaranja koja su se događala od 1992. godine do 1995. godine nisu uspjele podijeliti BiH teško je vjerovati da će se to dogoditi danas. Ipak, ne treba zaboraviti da srbijanski političari povremeno u javnosti plasiraju izjave da će u slučaju priznanja nezavisnosti Kosova od Srbije zatražiti rekompenzaciju teritorija pripajanjem Republike Srpske Srbiji..

dnju ove konstitutivnosti u svoje Ustave. Uskoro dolazi i do nametanja novih ustavnih rješenja po kojima Bošnjaci i Hrvati postaju konstitutivni u RS, a Srbi u Federaciji BiH. Također, nova ustavna rješenja definiraju i nacionalni ključ koji osigurava uspostavu multietničkih Vlada u RS – u i FBIH sa zajamčenim minimalnim brojem ministarskih mjesta za svaki od tri konstitutivna naroda. Uskoro dolazi do stvaranja i istinske državne vlade s devet ministarstava, što je otvorilo put daljnjem revidiranju daytonskih rješenja. Nakon ovih promjena uslijedile su reforme čiji je krajnji cilj bio revidirati Daytonski sporazum na način da sve nužne poluge državne vlasti (vanjska politika, sigurnost, unutarnji poslovi, fiskalna i monetarna politika te obrana) dođu pod upravu središnjih državnih organa. Od bitnih poluga državne vlasti samo su vanjska i monetarna politika, prema Daytonskom mirovnom sporazumu bile u isključivoj nadležnosti Države BiH. Ustrojem Državne granične službe i carinske uprave BiH stavlja svoj granični pojas pod državnu kontrolu. Revizija u financijskom sektoru započinje formiranjem državne Uprave za indirektno oporezivanje. Uz državni Porez na dodanu vrijednost koji će se primjenjivati na isti način na području cijele zemlju, ova će Uprava omogućiti državi da u svoju nadležnost stavi i poresku politiku. Zaživljavanjem jedinstvenog carinskog sustava i Državne granične službe te nastavkom djelovanja Centralne banke, Država BiH je u potpunosti preuzela financije i financijsku politika, a čije stavljanje u državnu nadležnost nije bilo predviđeno Daytonskim mirovnim sporazumom. Od ostalih bitnih stupova državne moći treba navesti i formiranje Ministarstva obrane na državnoj razini koje je obrambenu politiku BiH učinilo jedinstvenom. Stvaranjem jedinstvene obavještajne službe BiH, započela je i revizija Daytonskog sporazuma na planu unutarnjih poslova i sigurnosti koja će biti dovršena organiziranjem jedinstvene bosanskohercegovačke policije.

Revizija Daytonskog mirovnog sporazuma

Modeli parlamentarnog povjerenstva za izmjene ustava BiH

Revizija Daytonskog mirovnog sporazuma započinje odlukom Ustavnog suda BiH kojom se sva tri bosanskohercegovačka naroda proglašavaju konstitutivnim na cijelom području BiH, a entitetski se organi vlasti obvezuju na ugra-

Povjerenstvo Parlamentarne skupštine sastavljeno od domaćih znanstvenika i sveučilišnih profesora također je izradilo nekoliko prijedloga novoga Ustava BiH i njezinog unutarnjeg administrativno-teritorijalnog uređenja. PolaSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 69


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i zeći od činjenice da je sadašnji model dva asimetrično uređena entiteta praktično neodrživ izrađena su tri nova rješenja unutarnjeg administrativnog ustroja koji bi Bosnu i Hercegovinu, po tvrdnjama kreatora ovih modela, učinili funkcionalnijom državnom zajednicom.

Prvi model: BiH kao država općina Ovaj model podrazumijeva organizaciju BiH kao države općina. Kako je obrazloženo osnovna prednost ovoga modela jesu svega dva stupnja državne strukture: općina i država. U prilog ovome modelu ide i činjenica da su u današnjoj BiH granice općina najmanje upitne te da jedino općinski ustroj ima kakav-takav povijesni kontinuitet. Predloženi model podrazumijeva i da općine, u tako organiziranoj BiH, imaju daleko veći spektar ovlasti nego je to danas slučaj. Također državni parlament u tom slučaju, uz Dom naroda, imao bi i Dom općina što bi ulogu općina, kao izbornih jedinica, dodatno osnažilo. Oponenti ovoga prijedloga kao njegov temeljni nedostatak ističu mogućnost centralizacije odlučivanja u samo jednome centru odnosno glavnome gradu države te teškoće pri komunikaciji centralnih organa države sa svakom od brojnih općina u BiH.

Drugi model: BiH kao federacija tri nacionalne republike Ovaj model predviđa preustroj BiH u federaciju tri republike koje ne bi morale imati teritorijalni kontinuitet. Ovaj prijedlog sadrži odredbu da tako koncipirane republike imaju prepoznatljivu nacionalnu komponentu jednog od bh. naroda, ali i snažno zajamčena prava za pripadnike ostalih konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina. Ovlasti ovih republika prema tom prijedlogu bile bi manje nego što su ovlasti današnjih entiteta, ali veće od ingerencija koje sada uživaju federalne županije. Unutar republika postojale bi

70 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

općine sa sadašnjim ovlastima, a državna vlast, u takvom tro-republičkom sustavu, u svojoj bi ingerenciji imala sve one poslove koje danas obavljaju sve moderne države, a to su: vanjska politika, sigurnost, unutarnji poslovi, fiskalna i monetarna politika te obrana. Prednost ovoga modela je u tome što bi on jamčio efikasno funkcioniranje državnog sustava, a njime bi, kako smatraju njegovi zagovornici, bilo riješeno nacionalno pitanje u BiH te bi se sva politička retorika tada morala usmjeriti na pitanja oživljavanja gospodarstva. Nedostatak ovoga sustava prije svega je u upitnosti dogovora oko granica tih republika, a kao primjer ističe se činjenica da je i u pregovorima o miru, tijekom rata u BiH, na stolu bio sličan prijedlog ali tadašnje zaraćene strane uz posredovanje međunarodnog faktora nisu se mogle dogovoriti oko razgraničenja.

Treći model: BiH kao država regija I ovaj model kao i prethodni ima nedostatak u pogledu definiranja granica. Osnovno pitanje i u ovome slučaju je kako iscrtati granice regija. Iako su sami zagovornici ustavnih promjena ovaj model tek uzgred spominjali i razradili, on možda ima i najveće izglede da uspije. Naime, organiziranje BiH kao države regija ima svoje snažne zagovornike i u zemlji i u svijetu. Ovaj model predviđa organiziranje BiH kao države sastavljene od pet-šest multietničkih regija kantona koji bi bili definirani na temelju prirodnih, gospodarskih i povijesnih kriterija. Ove bi regije imale široke ovlasti u pogledu gospodarskih poslova i ostalih funkcija koje se i u modernim europskim državama dodijeljene regionalnim organima. Središnja državna vlast i po ovome modelu u svojoj bi nadležnosti zadržala sve ovlasti koje pripadaju modernim državama, a to su vanjska politika, sigurnost, unutarnji poslovi, fiskalna i monetarna politika te obrana. ZVONIMIR JUKIĆ (ČAPLJINA, 1976.), APSOLVENT PRAVA NA PRAVNOM FAKULTETU U MOSTARU. NOVINAR-SURADNIK FTV-A, DNEVNOG LISTA I MNOGIH DRUGIH TISKANIH MEDIJA.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Promjene bez kojih nema budućnosti BiH zapravo i nema ustava jer temeljni ustavni akt nije dobila na način koji se smatra općerazumljivim i jedino mogućim. U njegovu konstruiranju nije slijeđena neophodna, i u ustavnopravnoj teoriji do u detalje razrađena procedura, niti je usvojen od najvišeg zakonodavnog tijela kao jedino ovlaštenog za donošenje takvog akta Slavo Kukić

D

Uvod

AYTONSKI MIROVNI SPORAZUM JEDNA JE OD najčešćih tema intelektualnog i političkog sporenja danas. Pri tome se, dakako, često previđa podatak da sporazum predstavlja paket sastavljen od čak jedanaest aneksa i da devet od njih gotovo nikada nisu bili predmet ozbiljnijega sporenja1. Ono, dakle, što je iz Daytonskoga paketa bilo sporno svih postdaytonskih godina odnosilo se tek na dva aneksa. Prvi je Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama (aneks 7). Njime se utvrđuje pravo izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate svojim kućama, kao i pravo na povrat oduzete im imovine ili nadoknade iste ukoliko povrat nije moguće realizirati. Sporazumom se, s druge strane, obvezuju strane potpisnice da izbjeglicama i raseljenim osobama osiguraju siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, progona i diskriminacije po osnovu etničkog podrijetla ili konfesionalne pripadnosti, te da poduzmu sve mjere koje bi takvom povratku stajale na putu.2 Drugi je, i mnogo više osporavan, Ustav BiH (aneks 4). U pitanju je, dakako, dokument koji je, po mišljenju mnogih, i

zaustavio rat i skoro četiri godine dugo ubijanje i razaranje, a istodobno i omogućio nastavak postojanja BiH kao države po međunarodnom pravu u njezinim dotadašnjim, međunarodno priznatim granicama. Težište teorijske analize ovog rada stoga je usmjereno upravo na ova dva segmenta Daytonskoga mirovnog sporazuma – kako na prikazivanje detalja u kojima se kriju i razlozi njihove kritike, tako i na prijedloge nekih od rješenja koja bi mogla udovoljiti zahtjevima BiH kao demokratske i funkcionalne države i društva.

Ratna pomjeranja i povratak stanovništva Rat u BiH je, i to nije sporno, jedna od posljedica raspada bivše SFRJ. U vezi, međutim, s pitanjem što je uzrokovalo njezinu disoluciju postoje nepomirljive razlike. Za jedne, disolucija je posljedica garašaninovskog velikosrpskog projekta, prema kojemu je postitovsko, i vrijeme raspada komunizma, trebalo iskoristiti za definitivno oblikovanje velike Srbije i učvršćivanje njezinih zapadnih granica na potezu Karlobag-Karlovac-Virovitica. Za druge, opet, uzroke

U pitanju su aneksi: Sporazum o vojnim aspektima mirovnoga sporazuma (Aneks 1-A), Sporazum o stabilizaciji regiona (Aneks 1-B), Sporazum o granici između entiteta i pitanjima u vezi s granicom (Aneks 2), Sporazum o izborima (Aneks 3), Sporazum o arbitraži (Aneks 5), Sporazum o ljudskim pravima (Aneks 6), Sporazum o komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8), Sporazum o osnivanju javnih korporacija BiH (Aneks 9), Sporazum o provođenju civilnih aspekata mirovnoga rješenja (Aneks 10), te Sporazum o međunarodnim snagama za policijske dužnosti (Aneks 11). 2 Vidjeti članak 1, Aneksa 7, Dejtonski sporazum, USAID, Sarajevo 1

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 71


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i joj treba tražiti u secesionističkim ambicijama bivših jugoslavenskih republika, a prije svega onih koje su do izražaja došle u Sloveniji, Hrvatskoj i dijelu BiH. Sukladno tome, razlike su izražene i u gledanju na rat koji je vođen na prostorima naše zemlje. Za jedne, rat je izraz i posljedica agresije koju su na BiH izvršile Srbija i Crna Gora kao njezin satelit. Dio među njima ovoj formi agresije pripisuje i agresiju koja je na BiH izvršena od strane njezinih zapadnih susjeda, Republike Hrvatske. Za druge, opet, posljednji rat u BiH je klasični građanski sukob, a temelj za ratno svrstavanje u njemu su bili etničko i konfesionalno pripadanje. Nerijetka su, međutim, i shvaćanja, koja nude tumačenje na pitanje što je to što je bh. Hrvate prisililo da ratuju. To je, po ovom tumačenju, agresija koju je na BiH izvršila SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora s jedne, ali i izloženost agresiji kojoj su bili izloženi iznutra – izloženost velikomuslimanskoj najezdi, kojoj je krajnji cilj bio progon Hrvata i utemeljenje etnički čiste muslimanske države. Dio analitičara bh. ratne kataklizme, a njihov pristup preuzimamo i kao naš vlastiti, sklon je tezi kako se objašnjenje rata u BiH ne može zadovoljiti jednostranim pristupima i kako je on, po svome karakteru, mnogo kompleksniji. Rat je, dakle, započeo kao agresija. U pitanju je, prije svega, agresija koja je na BiH izvršena od strane SR Jugoslavije i korištenjem bivše JNA, a u koju je uključen i najznačajniji dio srpskog stanovništva unutar BiH. Elemente agresije, međutim, ne treba isključiti ni u ponašanju zapadnih susjeda. Istina, doduše, jeste da iza nje ne stoji odluka nikakve službene institucije Republike Hrvatske. Mnogi su, međutim, skloni uvjerenju da je prenošenje rata na prostor BiH vodstvo ove zemlje smatralo ventilom za vlastito rasterećivanje u sukobu s ratno nadmoćnijim agresorom, ali istodobno i prilikom da se ostvari projekt banovinske Hrvatske. No, vremenom je ratni sukob u sve većoj mjeri poprimao i onu drugu dimenziju – dimenziju koja ga određuje kao građanski. U prilog tome, dakako, govore najmanje dvije vrste podataka. S jedne strane, nije sporno da su u BiH organizirane tri, međusobno zaraćene vojske, a osnova njihove konstitucije su bile etničko i vjersko pripadanje. Pokušaji da se to i negira činjenicom da je, u ponekoj od njih, bilo pripadnika svih nacija i konfesija, nemaju previše uvjerljivo utemeljenje. Istodobno, u dijelu BiH, bihaćkoj krajini ili prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona, građanski sukob eskalirao je i unutar jedne te iste etničko-konfesionalne grupacije. Rat je, po svojim učincima i razorniji od me-

đuetničkih ratnih sukoba, u ovom dijelu zemlje doveo do grupiranja bošnjačkog stanovništva oko dvaju, međusobno suprotstavljenih političkih koncepata. Današnji pokušaji da se jedan od njih proglasi legitimnim, a drugi izrazom manjinskog kvislinškog ponašanja, također nisu previše uvjerljivi. Neovisno, međutim, o tome kakvog je karaktera posljednji rat na prostoru BiH bio, nedvojbeno je da je on za posljedicu imao mnoge razorne efekte. Gubitak ljudskih života i materijalno pustošenje svakako spadaju u red najznačajnijih među njima3. No, isto toliko je važna i činjenica da je rat za posljedicu imao i demografsko pomjeranje kakvo, po svemu sudeći, na ovim prostorima nikada prije toga nije zabilježeno. Preko dva miliona građana BiH, a to je polovica ukupnoga predratnog stanovništva, zbog rata je - bilo da je prognano, bilo da je prisiljeno na bježanje zbog opasnosti od pogibije – pomjereno od svojih domova. Polovica od toga završila je u različitim dijelovima svijeta i na različitim jezičnim meridijanima. Druga polovica, međutim, bila je prisiljena sklonište tražiti u dijelovima BiH, u kojima je etnička skupina, kojoj pripadaju, u tom momentu činila nominalnu većinu. Posljedica ovog posljednjega je prostorno etničko grupiranje pripadnika triju etniciteta i pretvaranje BiH iz multietničke zajednice u tri monoetnička prostora. Predznak monoetničnosti ti su prostori, po općoj ocjeni – iako će se pouzdaniji sudovi moći izreći tek nakon prvog poslijeratnog popisa stanovništva – i usprkos svim ostvarenim rezultatima u procesu povratka, zadržali i do danas. A u kakvoj su, postavlja se pitanje, vezi ostvareni rezultati prava na povratak i Aneks 7 Daytonskoga sporazuma? Sporazumom o izbjeglicama i raseljenim licima, kao dijelom Daytonskoga mirovnog paketa, predviđeno je - kako je i u uvodu precizirano - pravo na povratak građana njihovim predratnim domovima, kao i pravo na povrat ili nadoknadu vrijednosti njihove predratne imovine, ali i obveze koje društvena zajednica ima poduzeti kako bi ta prava bila zadovoljena. Iz današnje perspektive promatrano, međutim, stvari izgledaju značajno drugačije. Prema podacima UNHCR-a, svojim predratnim domovima vratilo se preko milion, tijekom rata prognanih i izbjeglih građana4. Oko tri četvrtine od ukupnog broja povratnika predstavljaju oni na prostoru Federacije.5 Na koncu, gotovo polovicu svih ostvarenih povrataka čine tzv. manjinski, odnosno povratci građana u

Često se, primjerice, operira i s preko 250.000 izgubljenih života. Operira se, potom, s preko 400.000 porušenih objekata različite vrste i namjene, te s činjenicom da su gospodarski potencijali u momentu okončanja rata svedeni na svega dvadesetak postotaka predratnih. 4 Prema podacima UNHCR-a od 30. rujna 2004. godine, od 1996. godine do danas svojim predratnim domovima vratilo se 1.002.668 građana. (vidjeti www.unhcr.ba) 5 Još konkretnije, od ukupnoga broja povrataka, prema podacima UNHCR-a, 729.372 ih je ostvareno na prostoru Federacije, 251.914 na prostoru Republike Srpske, a 21.382 povratka na području Distrikta Brčko (www.unhcr.ba ) 3

72 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i dijelove zemlje, u kojima etnicitet kojem pripadaju nominalno čini manji dio stanovništva.6 Stvarno, međutim, analitičari bosanskohercegovačke zbilje nerijetko su skloni rezervama prema navedenim, ili sličnom tipu podataka u vezi s ostvarenim rezultatima u procesu povratka. Više je razloga tome. Sumnja se, prije svega, da su prikazani povratci i stvarno realizirani. Sumnja se, još konkretnije, da su oni tek statistički a ne i fizički, a razlog zašto oni i statistički postoje je u izravnoj vezi sa ostvarivanjem imovinskih prava, koja proizlaze iz Aneksa 7 Daytonskog sporazuma. S druge strane, ostvareni povratci su takvih demografskih svojstava da ne nude razloge za optimizam. U strukturi onih koji su se fizički vratili dominiraju demografske skupine koje ne jamče da bi se revitalizacija duha multietičnosti mogla projicirati u bližoj, a teško i u izglednijoj budućnosti. Povratak je, naime, obilježje prvenstveno starijih dobnih skupina, onih koje su izvan fertilne dobi i koje isključuju bilo kakvu ozbiljnu mogućnost biološke reprodukcijske obnove. Dapače. Struktura povratka po svemu je pouzdana garancija da će i ono multietičnosti, što je povratkom revitalizirano, u doglednoj budućnosti izblijedjeti ili, pak, potpuno nestati. Struktura povratka nije dobra preporuka ni za razvojne projekcije bh. društva. Povratak starijih dobnih skupina – uz istodobni gubitak nade kod onih koji svoje domove nisu ni napuštali – slabi reprodukcijsku vitalnost. Fertilnost, naime, pada s rastom životne dobi, a gubitak perspektive za posljedicu ima pad opredjeljenja mladih da stupaju u brak i formiraju obitelj. Skupni rezultat jednog i drugog je pad nataliteta i naglašeniji proces starenja društva. Na koncu, struktura povratka na brzinu razvoja kao kočnica djeluje i po još jednom osnovu. Na povratak se, naime – radi li se o povratku iz trećih zemalja – mnogo rjeđe odlučuju mladi i obrazovani. Razlozi tome su razumljivi. Oni se, budući su savladali i jezične barijere, ne odlučuju na povratak jer su se – tamo gdje su, ne svojom voljom, zbog rata završili – danas adaptirali, formirali novi životni ambijent, riješili temeljna egzistencijalna pitanja. Povratak za njih je, objektivno, put u neizvjesnost, nova avantura i nepotreban rizik. Između toga i već ostvarene sigurnosti izbor je mnogo češće, gotovo u pravilu, na ovom posljednjem.

Nekoliko teza o Daytonskom ustavu Aneks 4 Daytonskog mirovnog paketa je Ustav BiH. Na tu se činjenicu danas pozivaju mnogi. Pri tome su im, dakako, motivi različiti, ponekada i krajnje suprotstavljeni. Jednima on služi kao argument za diskontinuitet u povijesti bosanskohercegovačke državnosti. Sukladno tome, primjerice, koriste dvije vrste termina. Pod “bivšom”, podrazumijevaju zavnobihovsku BiH koja je, tijekom svoje polustoljetne povijesti, doživljavala izvjesne promjene u nazivu, ali joj je bit ostajala ista7. Za “daytonsku” BiH je, međutim, karakteristično izostavljanje oblika njezina državnog uređenja iz naziva. Ona se, dakle, utemeljuje kao država Bosna i Hercegovina, a u odnosu na sve predratne je karakterizira filozofija narodnosno podijeljenog suvereniteta. Iako je takva podjela osporena kasnijim odlukama Ustavnoga suda BiH, istina je da je ona, temeljem izvornih tumačenja, ugrađenih u ustave entiteta, postojala. Pri tome je Republika Srpska, njezinim ustavom, definirana kao država srpskog naroda, a Federacija kao država u kojoj su konstituenti Bošnjaci i Hrvati. Na Ustav BiH kao dio Daytonskog paketa se, s druge strane, oslanjaju i kritičari bosanskohercegovačkih ustavnih rješenja. Neki od njih, primjerice – a duhom takve logike je prožeta i ova analiza – zastupaju tezu kako BiH i nema ustava jer temeljni ustavni akt nije dobila na način koji se smatra općerazumljivim i jedino mogućim. U njegovu konstruiranju nije slijeđena neophodna, i u ustavnopravnoj teoriji do u detalje razrađena procedura, niti je usvojen od najvišeg zakonodavnog tijela kao jedino ovlaštenog za donošenje takvog akta.8 Što su, dakle, temeljne značajke Daytonskog Ustava BiH? U pitanju je, prije svega, činjenica da je on produkt međunarodnog mirovnog ugovora a ne volje njegovih građana i naroda. Sukladno tome, doista je diskutabilno koliko ga se i može smatrati najvišim aktom u značenju kako ustav definira ustavnopravna teorija. Da je daytonski Ustav atipičan govori i još jedan podatak. Uz Preambulu i dva aneksa9, strukturu ustava čini još samo dvanaest članaka. S druge strane, nije sporno da je njime, i takav kakav jeste, očuvan državnopravni kontinuitet BiH. Istina, doduše, jeste da je novom definicijom izbjegnut i karakter državnoga uređenja. U određenju države se, primjerice, izbjegava na-

Na razini BiH takvih je 446.414 povrataka. Promatrano po karakterističnim dijelovima zemlje, u Federaciji je ostvareno 267.969, u Republici Srpskoj 157.063, a u Distriktu Brčko 21.382 “manjinskih” povrataka (www.unhcr.ba). 7 Od Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a do posljednjeg rata BiH je egzistirala kao Federalna BiH, Narodna Republika BiH, Socijalistička Republika BiH, te Republika BiH. 8 Među njima, nema dvojbi, prvo ime je ugledni sarajevski profesor, akademik Muhamed Filipović. 9 Prvi je “Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH”, a kojim se navodi dvanaest međunarodnih sporazuma i konvencija koji se smatraju sastavnim dijelom Ustava i koji obvezuju i građane i institucije. Drugi aneks su “Odredbe o prijelaznom periodu”. 6

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 73


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i značiti njezin republikanski karakter iako BiH, i po tradiciji i po ustavnim rješenjima, pripada državama republikanskog tipa. Činjenica da je ta odrednica u Ustavu i izbjegnuta samo govori o tezi kako je Daytonsko rješenje i kod njegovih potpisnika doživljavano kao privremeno i kako mu nije projicirana dulja budućnost. U prilog tome, potom, govori i činjenica da je BiH strukturirana kao država dvaju entiteta, pri čemu se obilježje državnog ustroja manifestira u svakom od njih. Jedan je određen kao federacija, a drugi kao republika. Daytonsko ustavno rješenje, sukladno dugoročnijim projekcijama njegovih potpisnika, obilježava i radikalna redukcija funkcija države na račun ovlasti koje su date entitetima. Takav sud proizlazi, kako iz pobrojanih funkcija koje joj pripadaju, tako i iz odredbe da se entitetima dodjeljuju sve ostale, i funkcije vlasti i ovlaštenja koja Ustavom nisu izričito dodijeljena institucijama BiH. No, među analitičarima je gotovo nepodijeljeno i uvjerenje kako su državni i dva entitetska ustava u prethodnih devet godina proživjeli značajne korekcije. Dva su tipa intervencija u ustavnu materiju triju navedenih ustava. Prve su formalno-pravne. U pitanju su, prije svega, intervencije koje se tiču konstitutivnosti i ravnopravnosti pripadnika triju naroda i na razini države i na razini entiteta. Intervencije su, kako je već apostrofirano, posljedica tumačenja Ustava BiH od strane Ustavnoga suda, a njima se, uz domove naroda, koji su i ranije egzistirali na razini Federacije i države Bosne i Hercegovine, instalira i Vijeće naroda kao institut konstitutivnosti i ravnopravnosti triju naroda i ostalih građana na prostoru Republike Srpske. Pored odredbi koje preciziraju sastav i nadležnosti doma (vijeća) naroda, konstitutivnost i ravnopravnost do izražaja dolazi i u nacionalnoj strukturi šest najznačajnijih funkcija, kako na razini države tako i na razini entiteta. Za sada se, međutim, ne može reći kako su ustavne odredbe u životu, prije svega na razini entiteta, i ispoštovane. U Republici Srpskoj, primjerice, odstupanje je evidentno u strukturi ustavom definiranih funkcija u kojima princip nacionalnog balansa mora doći do izražaja. U Federaciji BiH – u kojoj umjesto Vijeća naroda funkcionira Dom naroda, među kojima su razlike, ne samo jezične nego i suštinske – odstupanje je, pored strukture najznačajnijih funkcija, evidentno i u sastavu Doma naroda. Naime, Ustavom je predviđeno da ovaj dom čini po sedamnaest predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata, te devet predstavnika ostalih. U stvarnosti, međutim, klub srpskih zastupnika nije konstituiran ni dvije godina nakon okončanja posljednjih parlamentarnih izbora a to, drugim riječima, znači da se odluke od vitalnog nacionalnog interesa donose mimo njih. Sve to, opet, govori u prilog tezi kako stvarna spremnost za promjenu status quoa unutar nacionalnih političkih elita ne postoji ni danas, te kako taj detalj upozorava da će se u

74 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

ustavnom instrumentariju, koji bi ih na tu obvezu primorao, morati dodatno intervenirati.

Promjene bez kojih nema budućnosti Gdje tražiti rješenje? I, postoji li ono uopće? To su pitanja koja se, u vezi s budućnošću BiH, najčešće postavljaju. Držimo, dakako, kako rješenje rebusa, koje Bosni i Hercegovini omogućuje hvatanje priključka evropskoga vlaka, postoji. I da je, sukladno tome, pravo pitanje, gdje je ono? Ili, drugačije kazano, koje od mogućih rješenja je najoptimalnije? Izvjesno je, dakle, da su određene promjene nužan uvjet, bez kojega nema ni budućnosti. A one, vjerujemo, moraju zahvatiti najmanje četiri oblasti – pitanje povratka, ustavna rješenja za budućnost, evropske kriterije u političkom organiziranju, te razvijanje ambijenta koji život ljudi, a ne isključivo pripadnika etniciteta, čini mogućim. Pitanje povratka je, po mišljenju mnogih, uvjet svih drugih promjena. U ovom momentu rezultati ostvarenih povrataka uopće ne zadovoljavaju. Prikazani rezultati, prije svega, ni po njihovoj brojnosti ni po strukturi ne odgovaraju stvarnom stanju. S druge strane, ne ostvari li se potrebni minimum povrataka, stvarnih a ne statističkih, i to povrataka koji svojom strukturom ne znače samo odlaganje monoetičnosti kao konstruirane slike budućnosti na određeno vrijeme, nego multietničnost čine realnom mogućnošću, teško je pretpostaviti i sve druge promjene na tragu evropskih vrijednosti. Pođe li se od te teze kao neupitne, elementarnim se nameće pitanje, kako do navedenog minimuma doći? Recepte je teško nuditi. Načelno se, međutim, može pretpostaviti kako je masovan, i od postojećeg strukturalno značajno prihvatljiviji, proces vraćanja građana njihovim predratnim domovima više objektivno nerealan. No, to ne znači kako se na takvom tipu povratka više ništa ne može i učiniti. Naprotiv. Udovolji li se određenim pretpostavkama, proces vraćanja se, po našem sudu, može i vremenski produžiti i omasoviti i strukturno biti bitno kvalitetniji od dosadašnjega. Istina, doduše, jeste da osiguranje takvih pretpostavki podrazumijeva i materijalna opterećenja bitno veća od današnjih, ali i bitno efikasnije funkcije države, drugačiji socijalni ambijent, promjenu u sistemu vrijednosti i slično. Koliko je sve to, opet, realno, detalj je koji zavrjeđuje posebnu pozornost. I svestranu analizu dakako. Promjena, potom, nema ni bez ustavnih rješenja koja nude nadu i otvaraju perspektivu. Postojeća ustavna rješenja, očito je, nisu dovoljan okvir ni za bolji život ni za pro-


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i mjene prema poželjnom. I stoga se na stol, kao predmet analize, mora staviti i moguće ustavno rješenje. U kontekstu ovakvog tipa analize ambicije takve vrste bi bile i više nego pretenciozne. No, od naznaka takvog rješenje ne bi trebalo bježati. Nerazumnim se, primjerice, doima bježanje od toga da se BiH odredi kao konkretnu formu države. A, ako je to pitanje po srijedi, povijesnom biću, sociokulturnom miljeu i tradiciji naše zemlje, po našem sudu, odgovara republikanski ustroj. Neodrživom se, potom, na temelju desetgodišnjega iskustva pokazuje entitetska podjela jer i ona, osim što konzervira stanje ratne podjeljenosti, destimulira povratak, konstituira prostorno-etničke realitete kao formu življenja u budućnosti i onemogućuje revitalizaciju interkulturalnosti i interetničnosti kao vrijednosti koja je stoljećima obilježavala bh. prostore. Hoće li se te vrijednosti revitalizirati, neophodno je osmisliti drugo, rješenje koje ih može stimulirati, a koje polazi od dostignuća zapadnih demokracija, liberalne ideje i čovjeka-građanina, ali i posebnosti bh. stvarnosti, utemeljene na koegzistenciji triju etniciteta. Pođe li se od tih, pa i nekih drugih premisa, nemoguće se je oteti sudu kako ustavne promjene moraju biti prožete s nekoliko aksioma. Prvi je princip piramidalne ustrojenosti države, pri čemu će se na njezinu vrhu očuvati sve funkcije, koje su za suvremeni tip države i inače karakteristične. Po značenju odmah do njega je i princip decentralizacija, koji mora poštivati logiku geografske, gospodarske, prometne i druge strukture prostora. Pođe li se od toga, BiH bi se mogla organizirati kao država regija. Hoće li, pri tome, prevladati opredjeljenje na četiri, pet ili, možda, sedam regija, manje je važno. Važno je, po našem sudu, tek da se njihov broj ne poklapa s brojem etničkih konstituenata, te da temeljni princip regionalizacije ne bude princip etničkog pripadanja jer time se promjene ne bi moglo ni projicirati. Dapače, time bi definitivno bio učvršćen princip status quoa, a time i podjele BiH. Na koncu, decentralizacija bi, promatrana vrijednosno, morala poštivati princip da sve ono što je moguće efikasno obavljati na nižoj razini vlasti, ne treba centralizirati na višim nivoima državnog organiziranja. Budući je BiH država triju konstitutivnih naroda, i u njezina se ustavna rješenja moraju ugraditi ona koja to, i to na svim razinama vlasti i života – od općinske do državne jamče. Princip dvodomnog političkog organiziranja na državnoj i na razini regija je, očito, u funkciji izvršenja takve misije i najefikasniji. Na lokalnim razinama on bi se, opet, mogao dograditi rješenjima koja onemogućuju majorizaciju i moguće potiskivanje zasebnih kolektivnih identiteta. Sve to, dakako, ne znači i potiskivanje u potpuno drugi plan ljudskih i građanskih prava. Naprotiv. Njima se u da-

našnjem svijetu pridaje posebna važnost. Ona bi, prema tome, morala biti jedno od središnjih mjesta i u budućem ustavnom ustroju BiH. Dijelom tih prava, s druge strane, treba shvatiti i različite forme pojavnosti kolektivnih prava – pravo na vlastiti jezik, na izučavanje vlastite kulture i povijesti itd. Sukladno tome, poželjna organizacija BiH podrazumijeva i uređivanje obrazovanja, kulturnog organiziranja, medija itd., koji ta i takva prava i omogućuju. Promjena u BiH nema i bez onih u političkom organiziranju. Ono, koje njezin politički sustav karakterizira danas, nije u suglasju s političkim organiziranjem u suvremenom svijetu. Demokracija, naime, kao princip vladavine većine, u njemu podrazumijeva i mehanizme zaštite manjine. A, i jedno i drugo je u bh. uvjetima, zbog njezinih osobenosti, podjednako važno. Nažalost, zbog nespremnosti da se ta dva principa, a polazeći od bosansko-hercegovačkih specifičnosti, dovedu u međusobni sklad, inzistira se ili isključivo na jednom ili, isto tako, isključivo na drugom. A zna li se na kojim su temeljnim postulatima organizirane političke stranke, ili najznačajniji njihov dio, razumljiva je i apostrofirana isključivost. Umjesto dobrobiti socijalno ugroženijih slojeva ili, pak, interesa kapitala, osnovni princip njihova organiziranja je nacionalno pripadanje i iracionalno postavljeni nacionalni interes. A iz toga, onda, sam po sebi proizlazi i osnovni preduvjet političkog pripadanja. To nije sklonost konkretnom političkom programu nego, što je za evropsko iskustvo potpuno atipično, nacionalno pripadanje. Na koncu, promjena nema i bez onih u području svijesti. A one, istini za volju, moraju biti i radikalne i sveobuhvatne. Spremnost, naime, na zajednički život, život u uvjetima etničkih, vjerskih i drugih različitosti, na dijeljenje zajedničke sudbine jedna je od odlika pojedinaca i grupa koje stoljećima nastanjuju prostore današnje BiH. Nerijetko se tako manifestirana spremnost označava i posebnim, samo ovim prostorima imanentnim, terminom “bosanski komšiluk”. Zahvaljujući njemu, u BiH je – bez obzira na tumačenja po kojima je to izraz političkog silovanja, a ne i stvarne potrebe i spremnosti onih koji su u njoj živjeli – bilo moguće, uz egzistiranje posebnih, stvaranje i zajedničkih vrijednosti koje prelaze granice etničkog i konfesionalnog. Zahvaljujući tome, drugim riječima, u vrijednosnom smislu je pravo na egzistenciju stekao i niz vrijednosti koje nisu ni hrvatske, ni srpske, ni bošnjačke, nego su vrijednosti bosansko-hercegovačkog čovjeka i društva. Danas je taj tip vrijednosti značajno ugrožen. Sustavno ga se, naime, potiskuje na račun, prije svega, etničkih i konfesionalnih posebnosti. A njegova je revitalizacija, zapravo, jedna od temeljnih pretpostavki bh. budućnosti. Još konkretnije, Bosni i Hercegovini je, radi budućnosti i njezinih građana i njezinih naroda, neophodna promocija i njegovanje onoga što pripada sferi etničke, vjerske, jezične, kulSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 75


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i turološke, povijesne i svake druge posebnosti, ali i onoga što je zajedničko, što je dio zajedničke sudbine i povijesti, što oplemenjuje i pretpostavka je spremnosti na zajednički život i dijeljenje zajedničke sudbine. Da li je tako nešto uopće više moguće i, ako jeste, koji je put do takvog socijalnog miljea? Ustavno rješenje, koje isključuje strahove i promovira pojedinačno i kolektivno pravo, jedna je od pretpostavki. No, ono nije i dovoljno. U istoj mjeri kao ono, možda i više, značajno je sustavno, uporno i dugotrajno djelovanje u svim sferama života i rada – u obrazovanju, kulturi, medijima, politici, mjestu života i rada. Potrebna su, zapravo, svojevrsna pravila koja omogućuju proboj bar minimuma duhovne ekologije u svakodnevni život bh. društva. Uz zakone i sankcije za djelovanja koja narušavaju društveni sklad i normalan život, bh. društvu su, bez obzira što to može djelovati retrogradnim, potrebni i etički kodeksi kao uvjet ponovne reafirmacije vrijednosti «bosanskog komšiluka» kao pretpostavke spremnosti na zajednički život i dijeljenje zajedničke sudbine i brana novom ekološkom duhovnom zagađivanju poput onog kojeg smo proživljavali i zadnjih desetak-dvadeset godina.

Literatura: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Dejtonski sporazum, USAID Istraživanje “Early Warning System in Bosnia and Herzegovina” (istraživanja od 2000-2004. godine) Kožul Franjo, Kukić Slavo: Država i nacija, BiH - posljednji etapni prostor konsolidacije Evrope, MostarSarajevo, 1999. Kukić Slavo, Čutura Marija: Transition and Values System, Znanstveni skup “Tranzicija i globalizacija”, Ekonomski fakultet Sarajevo, 2003. Kukić Slavo, Kulturni identitet u Bosni i Hercegovini, Okrugli stol HKD Napredak, Prosvjete, Preporoda i Benevolencije, Sarajevo, 1999. Kukić Slavo, Položaj građanina i naroda u BiH, Centar za zaštitu prava manjina – Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Sarajevo, 1998 Tolerancijom protiv mržnje, Hrvatski helsinški odbor, Zagreb, 1997. Ustav Federacije BiH Ustav Republike Srpske www.unhcr.ba

SLAVO KUKIĆ (POSUŠJE, 1954.), REDOVITI PROFESOR SVEUČILIŠTA U MOSTARU, AUTOR JE DVANAEST KNJIGA, TE STOTINJAK ZNANSTVENIH RADOVA. U ZADNJIH ŠEST GODINA SE INTENZIVNO BAVI ANALIZOM BH. DRUŠTVA.

76 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

APORIJE DAYTONA PROMJENA KULTURNOGA MODELA – UVJET SVIH PROMJENA Cijeli model je tako postavljen, da domaćoj političkoj sferi i strukturi onemogućuje puni razvoj i osamostaljenje, dozrijevanje do pune svijesti o odgovornosti za vlastitu zemlju, ostavljajući domaće političke snage u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok međunarodnomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne moći, ograničava otvoreni i puni protektoratski kapacitet. Ivan Lovrenović

PREAMBULA

S

UMARNA KARAKTERISTIKA, KOJOM SE MORAJU OPISATI OPĆE PRILIKE U BOSNI I HERCEGOVINI NA PRAGU DESETE GODINE od prekida rata, jest – stagnacija. Sve godine od zaključivanja Dejtonskoga sporazuma do danas, i svi najavljivani projekti i pokušaji međunarodne zajednice i domaćih vlasti, uvijek su na kraju rezultirali – vraćanjem na početke, na status quo, i izostajanjem dinamičkoga procesa promjena, takvoga procesa, čija bi najveća vrijednost bila, makar on u početku morao biti spor i slabo vidljiv, to da bude strukturalan i da bude nepovratan. Deprimirajuće stajanje u mjestu, u zatvorenom krugu, odnosi se podjednako na sve relevantne društvene aspekte: politički, socijalno-ekonomski, kulturni, obrazovni, na aspekt međuetničkih i međukonfesionalnih odnosa i uopće na konsolidiranje cijeloga neuralgičnog kompleksa etničko-konfesionalnih pitanja... Dramatičnu težinu ovome momentu opće stagnacije daje činjenica da traje predugo, a s povratkom na vlast triju etničkih partija u jesen 2002. godine, i uopće sa svojevrsnom restauracijom etnicističkoga modela upravljanja, sa sigurnošću se može predviđati produljenje stagnacije, jer je održanje statusa quo i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti etničkih partija i oligarhija.

Aporije Daytona Dva su bitna momenta zbog kojih dejtonski politički dizajn Bosne i Hercegovine sam po sebi funkcionira kao kočnica bilo kakvomu ozbiljnijem reformnom procesu. Jedan se moment tiče političko-teritorijalno-administrativne podjele zemlje, drugi se tiče funkcionalnoga odnosa između međunarodne i domaće administracije.

Formula – jedna država (bez ikakvoga političkog atributa), dva “entiteta”, plus jedan distrikt (Brčko) i tri “konstitutivna naroda” – proizvod je koji na sebi nosi izrazit pečat jednokratne pragmatične svrhe i konkretnoga trenutka. To je smjesa disparatnih elemenata i kompromisa, čiji je jedini cilj bio da se zaustavi rat, ali tako da se sve “strane” natjeraju na ustupke, a da se ni jedna ne osjeti poraženom. U isti mah zemlja je stavljena pod međunarodnu pasku uvoSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 77


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i đenjem strane vlasti u svim bitnim komponentama – civilnoj, policijskoj i vojnoj. Između dvaju «entiteta» uspostavljena je nepomirljiva i zapravo diskriminatorna političko-konstitucionalna razlika. Federacija Bosne i Hercegovine (dizajnirana još Vašingtonskim sporazumom 1994, koji je također imao glavnu svrhu da prekine rat, onaj između Izetbegovićeve Armije Bosne i Hercegovine i Boban-Tuđmanova HVO-a) podijeljena je na deset kantona, s deset potpunih državnih administracija, a nikad do kraja nije razjašnjeno je li ona federacija kantona kao administrativnih jedinica, u kojima se etnička prava trebaju ostvarivati ustavnopravnim mehanizmima, ili je “muslimansko-hrvatska federacija”, dakle s naglaskom na etničku legitimaciju vlasti. To je omogućilo vladajućim etničkim partijama, Stranci demokratske akcije i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, da, odmah po Washingtonu, te kasnije po Daytonu, provedu potpuni, dosljedni etničko-partijski paralelizam kroz cijelu društvenu strukturu Federacije, i pod maskom parlamentarne demokracije nametnu dvostruki jednopartijski model političkoga života, a njihovim oligarhijama da zapravo uzurpiraju cijelu vlast u “svojim” područjima. Republici Srpskoj taj posao je samim dejtonskim ustrojstvom bio od početka znatno olakšan – ona je, naime, i konstituirana kao etnička srpska država, i to načelo je, u sintezi etničkoga i konfesionalnoga, sistematski provedeno i naglašeno afirmirano kroz sve aspekte javnoga i društvenog života, uz otvorenu diskriminaciju nesrpskih i nepravoslavnih kolektiviteta. Postojanje i međunarodna legaliziranost takvoga monoetničkog, praktično segregacionističkog modela “države”, stečenoga i priznatoga kao plijen iz jednoga agresivnog rata i etničkoga zločina, ne može a da se ne reflektira na politički život u Federaciji, u vidu što javnih i otvorenih što prikrivenih aspiracija na analogan etničko-politički status. U hrvatskoj verziji, uvjetovanoj manjinskim osjećajem ugroženosti, to se reflektira kao zahtjev za “trećim entitetom”, u bošnjačkomuslimanskoj, utemeljenoj na većinskom osjećaju “prirodnoga prava”, kao refleks ka dominaciji i marginaliziranju hrvatskoga elementa. Sve zajedno, to u Bosni i Hercegovini proizvodi trajnu nestabilnost, produbljivanje međuetničkoga nepovjerenja, kompromitiranje i suspendiranje ionako krhkih osnova za nastanak građanskih, transetnički orijentiranih političkih programa, stranaka, pojedinaca... Za vrijeme kratkotrajne vladavine Alijanse za demokratske promjene (2001. i 2002. godine) i mandata Wolfganga Petritscha na mjestu visokoga predstavnika pokušalo se rigidni dejtonski etnicistički model relativizirati donošenjem ustavnih reformi putem oživotvorenja prava svih triju naroda na tzv. punu konstitutivnost. To je obavljeno napola, uz takav stupanj kompromisnosti, da je cijela inicijativa zapravo obezvrijeđena. Osim toga, ubrzo je uslijedila kru-

78 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

pna promjena politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, dolazak na čelo OHR-a Paddyja Ashdowna, te opći izbori u jesen 2002, na kojima su se na vlast vratile nacionalističke stranke, te su stvorene sve pretpostavke za restauraciju “staroga režima”. Naruku takvom razvoju obilato ide i “novi stil” međunarodne administracije i visokoga predstavnika osobno, u čijemu je držanju već i prije izbora bilo moguće prepoznati stanovito ohrabrivanje nacionalista, a poslije izbora to se i eksplicitno potvrdilo, prije svega kroz uvjerenje visokoga predstavnika i njegovoga “kabineta” da je i s nacionalističkim strankama i liderima moguće ići u realizaciju reformi i približavanje evropskim integracijama. Postoji mnogo indicija koje ukazuju na to, da novi međunarodni upravitelji, kao i Ashdown lično, ne shvaćaju činjenicu (ili ju zbog nečega, jednostavno, ignoriraju) da je upravo ključni moment za razumijevanje permanentne krize i stagnacije u Bosni i Hercegovini – organička simbioza nacionalističkih struktura i korupcijsko-kriminalnoga sustava. Jedno o drugomu vitalno ovisi, toliko presudno, da bi se, slobodnije govoreći, moglo reći: nacionalizam i korupcija-kriminal u Bosni i Hercegovini su – sinonimne pojave. Zato je sasvim logično da etnicističkom tipu vlasti, kakav je ponovo uspostavljen poslije posljednjih izbora (ovoga puta s mandatom od četiri godine!), nikako ne odgovaraju reforme koje proklamira Paddy Ashdown (snažno i neovisno pravosuđe, izgradnja institucija države, konsolidacija socijalnoga sektora kroz zapošljavanje, “evropski put”, itd.), jer bi ostvarivanje tih reformi izravno ugrožavalo njihovu poziciju. Oni će stoga, sasvim sigurno, taj reformni kurs opstruirati svim raspoloživim sredstvima, u isto vrijeme deklarativno se izjašnjavajući kao njegovi zastupnici. Najviše što se od njih može očekivati, to je poznata balkanska “politika” – da lukavo pokušavaju iz cjelokupnoga repertoara reformi izabrati ponešto što njima odgovara, pa to gurati i predstavljati kao svoju predanost reformnome putu. Najvišim političarima u Bosni i Hercegovini, onima što sačinjavaju Predsjedništvo zemlje, mandat biva posvećen čarobnom formulom – oni se biraju “iz reda toga i toga naroda”. Jezična nakaradnost i logička besmislenost ove nemoguće jezične konstrukcije vrlo točno ispunjava svoj mračni zadatak: sugerirati da narod i nema drugu prirodu do prirodu u-ređene formacije, stroja sastavljenog od međusobno zamjenjivih, deindividualiziranih mehaničkih jedinki, te da je glavna, ako ne i jedina svrha njegovoga postojanja: legitimirati i opravdati postojanje ovakvoga sistema i ovakvih političara. U širi, međunarodni registar političke perverzije svakako spada činjenica, da je takav sustav u Bosni i Hercegovini razrađen i potvrđen najvišim dokumentom međunarodne zajednice (Dejtonski sporazum), i da ga institucije i funkcioneri međunarodne administracije u ovoj zemlji zdušno podržavaju.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Dualizam vlasti Drugi moment, zbog kojega dejtonsko uređenje predstavlja prepreku za izlazak Bosne i Hercegovine iz začaranoga kruga stagnacije, jest odnos između međunarodne i domaće administracije. Riječ je o posebnom, do sad vjerojatno nepoznatom slučaju dualizma vlasti, koji nas sve češće i sve zabrinutije suočava s pitanjem: u čijim je rukama Bosna i Hercegovina? Tko njome uistinu vlada, tko usmjerava njezin hod prema budućnosti? Može li se uopće znati prema kakvom modelu društva i društvenoga racionaliteta težimo? Tko god namjerava sistematski i racionalno odgovoriti na ta pitanja, ubrzo se mora sudariti s nerješivom zadaćom. Nakon što taksativno nabrojite sve (neizbrojne) institucije i razine sistema, nakon što im dodate institucije i funkcije međunarodne vlasti, te sve to pokušate sagledati u međusobnoj povezanosti, tražeći u tomu smislenost, funkcionalnost a naročito društveno-razvojnu efikasnost – shvatite da se radi o zastrašujuće hipertrofiranoj strukturi, koja se otela svojemu prvotnom smislu, ako ga je uopće i imala, i sada se, neproduktivna i parazitska, razrasta i dalje umnožava sama od sebe gotovo organski, s jedinim smislom da održava svoje besmisleno postojanje. Cijeli model je tako postavljen, da domaćoj političkoj sferi i strukturi onemogućuje puni razvoj i osamostaljenje, dozrijevanje do pune svijesti o odgovornosti za vlastitu zemlju, ostavljajući domaće političke snage u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok međunarodnomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne moći, ograničava otvoreni i puni protektoratski kapacitet. Time ga ostavlja bez prave i transparentne odgovornosti, ali i bez jasnoga zadatka, a, paradoksalno, olakšava mu punu samovolju voluntarističkoga i ad hoc djelovanja, onda kada mu je ono potrebno. Cijeli taj međuodnos kao da je smišljen da bude odlična formula za – njegovanje i održavanje statusa quo! U nedostatku drugih, jasno i vjerodostojno artikuliranih obećanja, u javnosti se zato često susreće osjećaj da je baš to – stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini “smišljeni” plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom. A takva klima neizbježno rađa svakojake manifestacije kolektivne paranoičnosti, koje nisu manje opasne i regresivne zato što su tipične i trivijalne. Za vrijeme namjesnikovanja Wolfganga Petritscha i kratkotrajnoga vladanja Alijanse, s građanskim tipom vlasti, bio je pokrenut eksperiment partnerstva, kao ohrabrujuće obećanje bosanskohercegovačkoj javnosti da će se odnos međunarodne i domaće vlasti programski mijenjati u pravcu sve većega kapacitiranja domaćega političkog faktora. No, već na projektu ustavnih promjena u proljeće 2002. godine pokazalo se da je taj eksperiment bio više deklarativne nego stvarne naravi, a zamjena Petritscha komandosko-političarskim profilom Ashdowna na jednoj strani, te

na drugoj povratak etnonacionalnih partija, odnosno etnonacionalnoga tipa vlasti – suvremene karikaturalne verzije starinskoga otomanskog milet-sistema – vratili su ovaj odnos na njegovu nultu točku. Mentalno i politički zarobljeni u defetističkom i regresivnom stavu, da je etnonacionalna politika, s unutarnjom trodiobom cjelokupnoga društvenog smisla i prostora, jedini mogući oblik zaštite “nacionalnih interesa” kao i izgradnje održive društvene i državne strukture Bosne i Hercegovine, bošnjački, srpski i hrvatski nacionalni političari samo sve više udaljuju zemlju od stvarne političke emancipacije, a na nesagledivo dug rok produžuju njezino političko maloljetništvo i učvršćuju raison d’être upravo ovakve vojne i civilne prisutnosti međunarodne uprave. Drugi fatalan proizvod cjelokupne ove sheme jest nužno obeshrabrivanje i marginaliziranje bilo kakvoga oblika alternativne političke ponude građanskoga, transetničkog tipa. Epizoda s Alijansom za demokratske promjene, i kad se ne zanemare njezini vlastiti promašaji, u dubinskoj analizi mogla bi o tomu govoriti cijela poglavlja...

Etnonacionalistički kulturni model Exceptis excipiendis, etnonacionalizam je sveprožimajući elemenat javnoga mnijenja i tzv. kulturnoga modela u današnjoj Bosni i Hercegovini, u sve tri etničke zajednice podjednako. Kombiniran s religijsko-konfesionalnom komponentom i ojačan njome, on je dubinski impregnirao baš sve strukture društvenoga života: službeni politički diskurs, kulturnu sferu, sustav obrazovanja po cijeloj vertikali od vrtića do univerziteta, medije, diskurs vjerskih zajednica i njihovih lidera... Uz to još treba dodati opći pad kulturnih i vrijednosnih kriterija, te intelektualnih i profesionalnih standarda. Sociolozi će lako objasniti kako između ta dva procesa – etnonacionalizma i pada kriterija – postoji izvanredno snažan i izravan suodnos. Jedno drugomu odgovara, jedno se s drugim slaže, jedno drugo doziva i pronalazi, uzajamno se potpomažu i podržavaju. Intelektualno i politički razorna “mistika naroda”, metafizika “narodnoga bića” i “nacionalne kulture” instalirana je kao vladajući moment i kriterij svih službenih političkih, nacionalnih, kulturnih, obrazovnih, vjersko-institucionalnih programa i shvaćanja. Na potpuno istom kalupu u sva tri bosanska etnokonfesionalna i nacionalna miljea, ali i u svim novonastalim državnim jedinicama “štokavskoga jezika” (Hrvatskoj, Srbiji-Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini). U dominaciju te fantomske supstance i “bića naroda”, kao pogonske energije svih aktualnih omraza i razdvajanja, svih budućih raskola i ratova, u svevlast toga opakog mi-diskursa, uvjeravamo se svakodnevno. Opasnost te pojave i sastoji se u njezinoj običnosti; u naučenosti na nju kao na neSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 79


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i što što je ne samo normalno, nego i društveno poželjno. Građanski individualizam, kritički ratio, civilna kultura i raznovrsni oblici subkulture, subverzivna energija alternative, sve ono što jedino može biti uspješna obrana od diktature mi-diskursa i uvjet njegove makar i polagane neutralizacije i detronizacije – u nas postoji samo u izoliranim, alternativnim, rijetkim urbanim ambijentima i projektima. U takvom svijetu, u kojemu je etničko-konfesionalno-politički kolektivizam temeljna društvena vrijednost, “čistoća” i samodovoljnost vlastite etničke kulture predmet obožavanja, a zazor prema drugoj etničkoj grupaciji glavno ideološko “gorivo”, te u kojemu je vrijednosno-kriteoriološki sustav narušen do granice raspadanja, a socijalni status više od polovice stanovništva gotovo parijski – jedva da je i zamisliv pojedinac kao politički subjekt u građanskom smislu riječi, kao nosilac demokratski iskazane i oblikovane političke volje. Nasuprot tomu, takav svijet idealan je laboratorij za proizvodnju kolektivnih strahova, za jačanje tribalnih refleksa, za sve oblike masovne manipulacije, u kojima demokracija, vazda pod prividom potpune legalnosti i legitimnosti, biva izobličena i ismijana do vlastite karikature ili pervertirana do negacije. U okolnostima i s tendencijama, s kakvima se danas, na pragu desete godine po Daytonu, učvršćuje složena struktura odnosa međunarodnoga i domaćega političkog faktora, nema nikakve sumnje da će opisani etnonacionalistički kulturni model u Bosni i Hercegovini sve više postajati ideološkom armaturom društva. I obratno, nema nikakve sumnje da je promjena toga modela temeljni uvjet bilo kakvih društvenih promjena kroz koje bi ova zemlja mogla krenuti na put vlastite konsolidacije i “europeizacije”.

Invalidna javnost Postoje li neke pukotine u monolitu etnonacionalizma, u koje bi se moglo posijati sjeme blagotvornih promjena? Potpun odgovor mogao bi se dobiti tek sveobuhvatnom kombinacijom sagledavanja stanja iz svih relevantnih uglova (socijalno-ekonomskoga, političkog, kulturnog, obrazovnog, itd). Potpisnik ovih redaka smatra da je jedno od najvažnijih područja mogućega djelovanja – sfera javnosti. Ona je i sama fragmentirana i dekontekstualizirana, baš onako kako je fragmentiran i dekontekstualiziran ukupan kulturni i politički život u Bosni i Hercegovini. Naprosto, javni prostor je “obezvučen”, te i ono malo kritičkih glasova što dolaze od pojedinaca i iz spomenutih preostalih oaza u kojima se njeguje subverzivni diskurs, padaju ugluho. Prisustvujemo paradoksu: postoje mediji, čak u relativno golemom broju, ali ne postoji javnost. Za razliku od televizije, koja je – kako je to davno i točno rečeno – uza svu svoju moć tek biblia pauperum suvremenoga doba, a koja je u Bosni i Hercegovini, barem što se tiče ja-

80 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

vnoga sektora, čvrsto u rukama međunarodne administracije, kojoj očevidno nikad nije bilo ni na kraj pameti da napravi istinski neovisnu i profesionalnu informativnu kuću na razini cijele zemlje, od ogromne važnosti za restituciju kritičke, samosvjesne javnosti bila bi pojava snažnog dnevnog lista – politički neovisnog, profesionalnog, vjerodostojnog i tako tehnički i kadrovski kapacitiranog da može kritički i informativno reflektirati stvarnost cijele Bosne i Hercegovine. Sve što na tom planu danas postoji, i što se svodi na tri-četiri naslova, ili je izgubilo identitet, kvalitetu i tiražu, pa preživljava samo simbolično (kao sarajevsko Oslobođenje), ili je manje-više regionalno-entitetski i/ili etnički adresirano (banjalučke Nezavisne novine, mostarski Dnevni list), ili je primjer “basnoslovnoga” biznisa i tehnološkoga monopola (s veoma mutnom financijsko-političkom ratnom genezom) ali i potpunoga sumraka novinarske profesije, u snažnoj kombinaciji s etničkom adresiranošću (sarajevski Dnevni avaz). Onaj tko bi se htio – stranac ili domaći čovjek, svejedno – iz novina mjerodavno i cjelovito informirati o bosanskohercegovačkoj svakodnevnici, provjeriti svoje mišljenje ili ga s pouzdanjem osloniti na utemeljene, inteligentne, stručne analize i komentare, takvu mogućnost naprosto – nema. Da se i ne govori o sustavnom i serioznom praćenju svjetskih zbivanja, kulture, domaće i svjetske produkcije knjiga i drugih oblika intelektualne i umjetničke proizvodnje. Zato se u nas i ne pamti, niti je moguće da se dogodi, da je neka važna društvena tema ikada bila u novinama predmetom sustavne javne kritičke debate, na takav način da se u njoj sučeljavaju slobodno iznesena mjerodavna mišljenja, bruse argumenti i uobličuje neka općeprihvatljiva solucija. U potpunom nedostatku takve štampe, mi na novinskim stupcima umjesto javne debate često imamo – javni linč, umjesto kritičkoga diskursa – najprimitivniju vrstu divljačkoga obračunavanja ad hominem, umjesto kulturne i društvene kronike – ordinarni i opaki mahalski trač. Nažalost, točna je prosudba da su mnogobrojni pokušaji, nastojanja i nezanemarljiva sredstva, što su do sad na razne načine ulagana u razvoj civilnoga društva, građanske svijesti, neovisnih medija u Bosni i Hercegovini, dali mršave rezultate. Dio toga neuspjeha je i zakržljalost javnosti o kojoj je ovdje riječ. Tek bi jedna kompleksna analiza, kakvu do sad nitko nije poduzeo, pokazala sve razloge zbog kojih je to tako. Ovaj tekst nema takve ambicije. On bi samo htio vratiti u središte pažnje važnost temeljite promjene dominantnoga kulturnoga modela, koja je nemoguća bez strukturirane kritičke javnosti. Onakve javnosti, u kojoj bi bila javno debatirana sva najvažnija pitanja, i u kojoj bi javno artikulirana stanovišta djelovala obavezujuće prema središtima, forumima i osobama političkoga odlučivanja i moći – lokalne i međunarodne podjednako. IVAN LOVRENOVIĆ, NOVINAR, UREDNIK I PUBLICIST IZ SARAJEVA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

O iracionalnostima u političkom tumačenju daytonske strukture za Bosnu i Hercegovinu – lekcije za domaće i inozemne političare Umjesto da se vrijeme posveti razgovoru s neposrednim partnerom u sprovedbi mira, glavne su strane posvetile svo svoje vrijeme da se neposredni partner satjera u kut i nekako porazi, a da se inozemni akteri ujedno uvjere da on zaslužuje taj poraz. Takva logika je zapravo samoporažavajuća, jer, ako ju svi usvojimo, “mirovni posrednici” će imati osiguran posao sljedećih sto godina, a naši će životi biti odloženi na neodređeno vrijeme Dražen Pehar

“A N A S P E C T O F T H E B A L K A N C H A R A C T E R W A S R E V E A L E D A N E W : ONCE ENRAGED, THESE LEADERS NEEDED OUTSIDE SUPERVISION T O S T O P T H E M S E L V E S F R O M S E L F - D E S T R U C T I O N ”. 1

“Jedan aspekt balkanskog karaktera se ponovo pokazao: tim liderima je, nakon što se strahovito naljute, bila potrebna izvanjska supervizija kako bi se zaštitili od samouništenja” (R. Holbrooke, To End a War, New York: The Modern Library, 1999, str. 165, prijevod je moj). Ovu rečenicu navodim ne stoga što se s njom slažem nego stoga što govori o “balkanskom karakteru”, u očima Amerikanca, i što definira jednu patološku vezu u kojoj odrasli ljudi, da bi preživjeli, moraju tražiti pomoć drugih koji ih onda pretvaraju u inferiornu djecu; u toj vezi izvanjska supervizija i ljutnja, koja vodi ka samouništenju, se zapravo uzajamno hrane i podržavaju. Holbrookeova rečenica je u originalu čudno višesmislena jer, gramatički, “izvanjsku superviziju” pretvara u instrument u rukama balkanskih lidera. Stoga je ona zapravo simptom jednog odnosa “izvanjskih supervizora” prema “nama Balkancima”, odnosa kojeg i prvi i drugi nastoje potisnuti i poreći: mi ih privlačimo našim ludilom, i našom željom za samouništenjem; oni nas spašavaju od nas samih i time postaju mi, oni zauzimaju naše mjesto; tako mi možemo nastaviti ljenčariti, a oni mogu nastaviti zarađivati na nama; odnos, u kojem se granice između subjekata gube, postaje trajan. 1

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 81


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

N

AKON POTPISIVANJA DAYTONSKOG MIROVNOG Okvira za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, mnogo je toga krenulo pogrešnim putem. Danas imamo osjećaj da taj sporazum u stvari nije okončao rat nego je samo transformirao ratni, oružani sukob u nešto blaži oblik političkog sukoba koji se vodi pretežno verbalnim oružjem; no, i glavni rezultat ovog potonjeg oblika se, kao i u slučaju oružanog oblika, svodi na generiranje stanja neizvjesnosti i nestabilnosti. Postdaytonska politika je politika kako ju je vidio M. Foucault u svojim predavanjima na College de France iz 1976., praveći inverziju na znameniti Clausewitzev dictum: “politika je nastavak rata drugim sredstvima”.2 Uzroci su ovakvog stanja stvari višestruki, no, sami akteri postdaytonskog mirovnog procesa, uključujući inozemne, predstavljaju glavni uzrok. Daytonskoj strukturi za Bosnu i Hercegovinu se pristupa posredstvom jednog broja iracionalnosti koje indiciraju da niti bit Daytona niti bit mirovnog sporazuma, kao opće forme, nije adekvatno shvaćena. U ovom članku ja ću prvo podsjetiti na glavne odrednice, fundamentalne postulate Daytona, a onda nešto detaljnije opisati najučestalije iracionalnosti u političkom tumačenju daytonske strukture. U trećem dijelu ću pokušati izvući neke općenite i privremene zaključke o smjeru u kojem treba tražiti rješenja.

Dayton Rat u Bosni i Hercegovini je završen usvajanjem Daytonskog Okvirnog Mirovnog Sporazuma.3 Dayton je, barem smo u to na početku vjerovali, definirao jednu strukturu kojom je postignut balans nezadovoljstva i zadovoljstva između tzv. strana potpisnica sporazuma. Srpska strana je, grubo rečeno, dobila entitet, a bošnjačka i hrvatska strana su dobile, osim drugog entiteta, i dvije posebne dodatne “strukture” – strukturu paralelnih odnosa sa susjednim državama (za hrvatsku stranu) te ustavnu odredbu o kontinuitetu međunarodnog suvereniteta bosanskohercegovačke države (za bošnjačku stranu). Naravno, i srpska je strana pozdravila činjenicu da Dayton traži formiranje posebnih odnosa između entiteta i susjednih država. Primjetimo ovdje da je Dayton postavio strukturu u kojoj je pitanje

teritorijalne dobiti dijelom gurnuto u drugi plan. Činjenica da srpski entitet sačinjava terititorijalnu polovicu bosanskohercegovačke države (-1%) nije smetala glavnim akterima bošnjačko-muslimanske strane da prihvate daytonsku strukturu za Bosnu i Hercegovinu u kojoj je srpska relativna autonomnost kombinirana sa međunarodnim suverenitetom države u kojoj je srpski entitet sastavni dio te države. Daytonski sporazum je, također, definirao smjer u kojem treba tražiti odgovore na neposrednu ratnu prošlost, u smislu ratnih zločina i nepravde koja je učinjena osobama koje su prognane iz svojih domova. To, naravno, nije ništa neuobičajeno jer svi mirovni sporazumi nastoje poništiti određene efekte rata koji provedbu mira čine teškom ili ponekad nemogućom. Žrtve se moraju na neki način zadovoljiti određenim reparacijama, inače one (ili njihove šire obitelji, prijatelji itd.) na duži ruk predstavljaju ozbiljnu prijetnju za sprovedbu mira. Usporedimo li Dayton sa prethodnim prijedlozima mirovnih sporazuma, uključujući Lisabonski dogovor i VanceOwenov mirovni plan, vidjet ćemo da, unatoč razlikama u detaljima, svi su mirovni sporazumi, na neki način, pokušavali uspostaviti balans između tri načela: 1. načelo prava na nacionalno samoodređenje, 2. načelo nemjenjanja granica između republika bivše Jugoslavije, 3. načelo zaštite ljudskih, a posebno manjinskih, prava u smislu vjere, kulture i obrazovanja.4 Budući su ta načela teško uskladiva u realnosti i da je teško postići balans između njih, smatram da su uzroci nepostizanja mirovnog sporazuma prije kasne 1995. u bitnome uzroci strukturalne naravi, što naravno ne skida odgovornost sa onih koji prethodne mirovne sporazume nisu željeli pravovremeno prihvatiti ili nisu bili u stanju formulirati kreativnija mirovna rješenja (Na strukturalne pritiske pojedinci ipak mogu odgovoriti na više i manje kreativan način). No, najzanimljiviji “detalj” Daytona se sastoji u tome da su neke bitne odredbe prije svega Daytonskog Ustava ostavljene neodređenima, ili višesmislenima. Ovo ne treba shvatiti samo u smislu aktivnog, strateško-taktičkog, i svjesnog formuliranja višesmislenih odredbi od strane američkih posrednika.5 Jezik, objektivno, ne može sve doreći. Stoga je normalno da tekst Daytonskog Ustava ne sadrži odgovore na sva pitanja, ili da se odgovori koje daje mogu tumačiti na više načina. Osim toga, politički vokabular je intrinsično višesmislen; ne postoji jedan obvezujući rječnik precizno definiranih političkih termina. Rije-

M. Foucault (2003), Society Must Be Defended, London: Allen Lane. The Penguin Press; preveo sa francuskog David Macey; Foucault elaborira tu inverziju na str. 15-19. 3 Ubuduće, kadgod spominjem, ili navodim tekst Daytonskog Mirovnog Sporazuma, činim to prema tekstu objavljenom na web stranici Visokog Predstavnika, www.ohr.int . 4 Te je sporazume analizirao D. Campbell u (2003.) Nacionalna Dekonstrukcija (posebno izdanje Forum Bosnae, 21/03, Sarajevo, prev. D. Pehar, str. 135187); riječ je o dobroj i iscrpnoj analizi, no Campbell uglavnom krivi međunarodnu zajednicu/posrednike za nepravovremeno zaustavljanje rata u BiH, sa čim se ne slažem. 5 O tome postoji izravno svjedočanstvo navedeno u N. Malcolm, Dekonstrukcija Bosne (Dani, Mart/Ožujak 1996., str. 20-21). 2

82 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i či poput “federacija”, ili “konfederacija” ili “entitet”, ili “posebni paralelni odnosi”, u bitnome ovise o kontekstu njihove primjene. I SAD i bivša Jugoslavija predstavljaju federacije, no, riječ je o bitno različitim stvarima. Ne možemo posegnuti za nekim političkim rječnikom i reći da su SAD prava, autentična federacija, pa onda izvesti zaključak da se, zbog toga što se Federacija BiH zove “Federacija”, njen Ustav mora tumačiti na određeni, sa američkom paradigmom harmonizirani, način. Treći objektivni razlog višesmislenosti bitnih daytonskih provizija se sastoji u činjenici da mirovni posrednik, kada posreduje, mora birati jezičke formulacije na za obje strane (ili tri, ili više) zadovoljavajućoj, obično višoj, razini abstraktnosti, a to onda implicira da će se viša razina abstraktnosti reflektirati kao “nedostatna specifikacija” oko koje će se strane, nakon prihvaćenog sporazuma, interpretativno sporiti. Primjerice, na inicijativu W. Petriča, kao posrednika u ime EU, 22. siječnja 1999. (nešto prije pregovora u Rambouilletu kraj Pariza) tzv. Kontakt Skupina za rješenje kosovskog konflikta je usvojila tzv. Temeljne Elemente (Basic Elements) koji su precizno definirali temeljne točke konsenzusa između srpske i kosovsko-albanske strane, a daljnji pregovori između samih strana su se trebali striktno držati tih točaka. Petričevi pomoćnici su primjetili da srpska strana ne želi prihvatiti odredbu po kojoj bi međunarodna zajednica igrala bitnu vojnu ulogu u kosovskom konfliktu, a kosovsko-albanska strana je željela upravo takvu odredbu. Stoga su se oni dosjetili da bi se obje strane vjerojatno složile oko nešto abstraktnijeg zahtjeva da “međunarodno uključivanje” (odnosno “učešće OSCE i drugih međunarodnih institucija, kako bude nužno”) predstavlja jednu od točaka u “Basic Elements”. Obje strane, i srpska i kosovsko-albanska, su se preliminarno složile oko ovakve formulacije, no kasnije su ju, zbog njene abstraktnosti, mogle tumačiti na različite i inkompatibilne načine.6 Što se tiče samog Daytona, ovdje neću ulaziti u detaljnije opisivanje pojedinih višesmislenih odredbi. Dovoljno je reći da, što se tiče aneksa 4, tj. Ustava, članovi III.1, III 3a i III5a (o odgovornostima i nadležnostima entiteta i centralnih državnih institucija) u kombiniranoj primjeni daju višesmislen rezultat. Isto važi za član V5a aneksa 4 te za član o “specijalnim paralelnim odnosima” između entiteta i susjednih država. No, i u aneksu 10 (Sporazum o civilnim aspektima implementacija Daytona) nalazimo višesmislice. Visoki Predstavnik je, prema članu V ovog aneksa, glavni tumač ovog aneksa (no, član V ne kaže da je on glavni tumač npr. aneksa 4 tj. Usta-

va). Može li, pod tom odredbom, Visoki Predstavnik reći da on širi svoje ovlasti u smislu ovlasti konačnog tumačenja kompletnog Daytonskog Sporazuma, uključujući Ustav? Primjetimo ovdje da su prava Visokog Predstavnika u aneksu 10 izvorno definirana kao prava partnera u implementaciji, ili dobronamjernog pomoćnika, ali ne kao prava protektora. Aneks 10 kaže da će Visoki Predstavnik “pratiti implementaciju”, “koordinirati aktivnosti (gdje je to adekvatno)”, “olakšavati rješavanje poteškoća”, te “slati izvještaje (međunarodnim instancama)”, npr. redovite izvještaje Vijeću Sigurnosti UN koje odobrava imenovanje određenog međunarodnog činovnika kao Visokog Predstavnika. I, najbitnije, primjetimo da (domaće) strane “traže, zbog kompleknosti mirovnog procesa koji je pred njima, imenovanje Visokog Predstavnika” da im pomogne. Dakle, postojanje Visokog Predstavnika počiva na eksplicitnom “odobrenju” (consent) domaćih strana, a ne obratno. U načelu, one mogu to odobrenje i opozvati. Središnja poruka ovoga ogleda kaže da je, nakon usvajanja Daytona, većina glavnih političkih aktera na Daytonske višesmislenosti uglavnom reagirala kroz “suboptimalno racionalne” (ovo je eufemizam) tj. iracionalne (ovo nije eufemizam, no bolje odgovara istini), a ne racionalne, misaone i verbalne obrasce. U narednom dijelu ogleda ću opisati te iracionalnosti, a u trećem objasniti kako se prema Daytonu možemo odnositi i na racionalniji način.

Iracionalnosti7 1. VJEROVANJE DA JE DAYTONSKI SPORAZUM NEUPOTREBLJIV, ILI DEFEKTAN, ZBOG TOGA ŠTO JE VIŠESMISLEN Jedna od prvih iracionalnosti, koje podrivaju mogućnost razborite postdaytonske politike, sastoji se u vjerovanju da je Daytonski Okvir neupotrebljiv, ili neprihvatljiv, zbog toga što su neke bitne odredbe tog Okvira višesmislene, tj. otvorene za alternativna tumačenja. Takvu iracionalnost nalazimo i kod inozemnih8 i kod domaćih analitičara Daytona. Primjerice, E. Šarčević zagovara povratak u period republičkog ustava i, između ostalog, dodaje da činjenica da domaće strane zagovaraju neuskladiva tumačenja Daytona implicira da je Dayton korišten kao sredstvo obmane, jer jedna od strana mora biti u pravu, a druga mora biti

Za Basic Elements vidi, W.Petritsch, K. Kaser, R. Pichler (1999.), Kosovo-Kosova, Klagenfurt. Wien. Ljubljana. Tuzla. Sarajevo: Wieser Verlag, str. 263266; no, u knjizi se ne može naći objašnjenje koje navodim, a koje mi je priopćio sam Veleposlanik Petrič za vrijeme njegova mandata Visokog Predstavnika, u proljeće 2000., za što mu zahvaljujem. 7 Ovdje uzimam zdravo za gotovo koncept iracionalnosti (kao inkoherencije, prema objektivnom standardu) kako ga je elaborirao Donald Davidson, u (2004.) Problems of Rationality, Oxford: Clarendon Press, posebno str. 189-198. 8 Npr. A. Borden, direktor utjecajnoj londonskog IWPR, u njegovom dijalogu sa Danom Serwerom, Is It Time to Rewrite Dayton? (2000/01, NATO Review, vol. 48, str. 22-27). 6

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 83


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i u krivu u pogledu tumačenja; ona koja je u krivu je u stvari obmanuta višesmislicom.9 Takva je logika totalno inkonzistentna. Činjenica da je jedan sporazum interpretabilan ne stavlja taj sporazum izvan snage, niti ga čini neupotrebljivim. Pojedinci mogu insistirati na svom tumačenju, i svojim tumačenjem usporiti ili onemogućiti provedbu jednog sporazuma, ali to onda znači da nije višesmislenost ta koja čini sporazum manjkavim; ono što sporazum čini manjkavim je neprihvatanje te višesmislenosti kao višesmislenosti od strane utjecajnih implementatora sporazuma. Prihvaćanje višesmislenosti kao višesmislenosti implicira prihvaćanje DRUGOG i tumačenja i tumača kao nečega što se mora uzeti u obzir, a to implicira uzajamno približavanje između strana sporazuma. Primjetimo također da kritika mirovnog sporazuma, na iracionalnoj ili slaboj osnovi, ne čini dobro mirovnom sporazumu. Ovo naravno ne znači da je svaka kritika nužno manjkava. No, kritika mirovnog okvira, da bi bila efektna i dobronamjerna, mora biti reformatorska, a ne revolucionarna; ona mora biti (vrlo precizno i plauzibilno) usmjerena na pojedine aspekte ili elemente, a ne na cjelinu, ili najveći dio sporazuma. Revolucionarna kritika nas vraća u predmirovno doba. Ona potkopava temelje mira i delegitimira činjenicu da su se strane-potpisnice složile oko jedne fundamentalne strukture koju je potrebno implementirati na mudar i dobronamjeran način. 2. KORIŠTENJE NEJASNIH, VIŠESMISLENIH I OTVORENIH DIJELOVA DAYTONA DA SE POTKOPA SPORAZUM U CJELOSTI Sljedeća iracionalnost je po duhu slična prvoj iracionalnosti. Svaki sporazum predstavlja kombinaciju mnoštva provizija i, naravno, mnoge su provizije povezane logičkim ili semantičkim implikacijama. Primjerice, daytonska provizija o posebnim paralelnim odnosima je direktno povezana sa provizijom o nadležnostima centralnih bosanskohercegovačkih institucija; naime, entiteti ne bi smjeli surađivati sa susjednim državama u oblastima koje su u nadležnosti bosanskohercegovačke države. No, kako je diskutabilno koje

sve oblasti jesu u nadležnosti centralnih bosanskohercegovačkih institucija, može također biti diskutabilno kako jedan sporazum o paralelnim odnosima između primjerice Federacije BiH i Republike Hrvatske treba izgledati.10 Prema tome, upitnost opsega nadležnosti centralnih institucija može “zaraziti” namjeru da se formulira sporazum između jednog entiteta i susjednih država o posebnim paralelnim odnosima. I to se, naravno, po pravilu događalo. Primjerice, RS potpiše sporazum sa Federalnom Republikom Jugoslavijom o posebnim paralelnim odnosima u kojem se navede i mogućnost vojne suradnje. To za SDA nije bilo prihvatljivo zbog toga što je za SDA bilo sporno u kom su točno smislu entiteti nadležni za vojna pitanja. Nakon toga SDA bi obično proglašavala dotični sporazum o paralelnim odnosima potpuno neprihvatljivim.11 Primjetimo da se, ako stvari posmatramo na ovaj način, cijeli Dayton može dovesti u pitanje. Možemo blokirati implementaciju svih provizija zbog toga što se ne slažemo oko interpretacije pojedinih provizija. No, ako to učinimo, u biti ćemo se vratiti u predmirovno doba. Mirovna struktura, kako smo ju definirali, prestaće nas obvezivati i naši “partneri” u samoj Bosni i Hercegovini počet će vjerovati u našu nespremnost da govorimo jezikom mira. Alternativu ovoj iracionalnosti možemo lako zamisliti. Budući da znamo barem neke oblasti u nadležnosti centralnih institucija (one eksplicitno navedene) pravimo sporazum o paralelnim odnosima uključujući one oblasti koje, prema Daytonu, definitivno ne mogu biti u nadležnosti centralnih institucija; ako su neke od preostalih oblasti sporne, njih ne uključujemo u dotični sporazum o paralelnim odnosima. No, to ne koristimo kao ispriku za odustajanje od formuliranja sporazuma. Sporazum o paralelnim odnosima će onda biti privremen, i vjerojatno će dobiti neki novi oblik nakon što kasnije postignemo dodatni sporazum o nekim (ili svim) od preostalih spornih oblasti; no, imat ćemo sporazum; gradit ćemo nove strukture mira i izbjeći situaciju u kojoj sebi samima izmičemo tlo ispod nogu. To znači da “sivo područje” oblasti koje bi mogle biti i na centralnom i na entitetskom nivou ne koristimo kako bismo sve oblasti obojili u “sivo”.

E. Šarčević (1997.), Ustav i Politika, Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjackih intelektualaca, str. 128-9; on tvrdi da se u ovom slučaju mora primjeniti član 48 Bečke Konvencije o Pravu Ugovora (o zabludi), što je pogrešno; 48 govori o materijalnoj zabludi (npr. kada jedna strana potpiše ugovor što ga je posrednik u međuvremeno tajno i bitno izmjenio u nekim dijelovima); u sporovima o višesmislenom tekstu ugovora primjenjuju se 31, 32 (i eventualno 33, ako je riječ o sporu o autentičnom značenju teksta koji je izvorno napisan na više jezika koji se uzimaju kao podjednako autentični i obvezujući). 10 O nesuglasicama koje su pratile pregovore o sporazumu između Federacije BiH i Republike Hrvatske, vidi npr. S. Despot, Tko u klin, tko u Ploče (Tjednik, br. 38/97, 14. studeni 1997., str. 16-18). 11 Stoga je, primjerice, sporazum o paralelnim odnosima između RH i Federacije BiH usvojen pod enormnim pritiskom američke administracije i J. P. Kleina. 9

84 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i 3. TVRDOGLAVO INSISTIRANJE NA JEDNOM TUMAČENJU UNATOČ OČEVIDNIM DOKAZIMA DA SU ALTERNATIVNA TUMAČENJA PODJEDNAKO MOGUĆA Ova iracionalnost je usko vezana uz prethodne dvije. Pogledamo li primjerice sukob u tumačenju Daytona između Kasima Trnke i Petra Kunića, vidjet ćemo da njih dvojica zapravo ne razgovaraju.12 Trnka interpretira Dayton kao nešto što sadrži mogućnost stvaranja jedne zajedničke bosanskohercegovačke vojske. On također postdaytonsku Bosnu i Hercegovinu posmatra kao homogenu cjelinu koja se samoreorganizirala u nastojanju da se prilagodi nekim svojim unutarnjim tenzijama. Kunić pak tumači Daytonski Ustav kao nacrt kojim je priznata već postojeća Republika Srpska (i Federacija), kao jedna od članica asocijacije koja entitete povezuje na interesnoj osnovi. Trnka kaže da je daytonska Bosna i Hercegovina nešto slično bivšoj Jugoslaviji, a Kunić insistira na tome da republike bivše Jugoslavije nisu imale vlastitu vojsku i policiju. Slično tome, različite domaće strane su dugo vremena tvrdoglavo insistirale na pojedinim tumačenjima daytonske provizije o “ovlasti civilnog zapovjedanja” članova Predsjedništva BiH u odnosu na oružane snage BiH. Ova provizija nije definirala niti koje ovlasti pripadaju kojem članu Predsjedništva niti u odnosu na koje oružane snage Bosne i Hercegovine. To je naravno dovelo do toga da uglavnom bošnjačka strana u ovu proviziju učita kolektivnu nadležnost civilnog vojnog zapovjedanja Predsjedništva kao kolektiva (nad nekom budućom ujedinjenom Vojskom Bosne i Hercegovine). No, srpska je strana insistirala na jasnoj podjeli nadležnosti između entiteta i centralnih institucija prema kojoj vojne ovlasti ne spadaju među ovlasti centralnih institucija. Isto naravno važi i za spor između Silajdžića i Dodika o “krovnom privatizacijskom zakonu” za Bosnu i Hercegovinu, 13 kao i za sporove o sporazumima o paralelnim odnosima između entiteta i susjednih država. Činjenica da strane različito tumače jedan tekst nije sporna. No, činjenica da strane insistiraju na svom tumačenju bez obzira na alternativna tumačenja, kao da ne čuju drugu stranu, jeste sporna. Jer, ako netko, na osnovi nekih razloga, daje tumačenje alternativno mojemu, ja sam dužan povesti diskusiju i o njegovim razlozima. To ne znači da moji razlozi nikada neće prevladati; to znači da, ako nisam sposoban dokazati da su moji razlozi jači, ili da su “partnerovi” razlozi slabiji, onda moje tuma-

čenje ne može biti shvaćeno kao superiorno. Naprosto ponavljati jedno tumačenje, samo zbog toga što je moguće, predstavlja iracionalnu strategiju stoga što partnerska strana, u tom slučaju, ima pravo činiti isto – tvrdoglavo insistirati na svom tumačenju bez obzira na to što druga strana misli, tvrdi, ili govori. U tom slučaju strane se ponašaju kao veslači koji, premda se nalaze na istom plovilu, veslaju u suprotnim smjerovima. Njihova se veslanja uzajamno potiru i plovilo stoji na mjestu, što naravno nikome ne odgovara. Slično tome, gluho ponavljanje vlastitog tumačenja bez obzira na mogućnost (i realnost) alternativnog tumačenja vodi nečemu što samo izgleda kao dijalog, a u zbilji predstavlja samo traćenje vremena i uzrokuje nove frustracije, osjećanje da je ona druga strana “iracionalna” i da u stvari, na jednoj vrlo bazičnoj razini, ne želi surađivati. 4. KORIŠTENJE DAYTONSKIH VIŠESMISLICA ZA NEOBJAŠNJENO, ARBITRARNO I TOTALNO MJENJANJE STAVA Višesmislicu (npr. “baš je toplo u ovoj sobi” što može značiti i “(molim te) otvori taj prozor”) možemo koristiti i na sljedeći način. Prvo damo jedno tumačenje. Onda kažemo kako je to samo moguće tumačenje, ili da je moguće pod određenim okolnostima. Neko vrijeme nakon toga damo drugo, u odnosu na prvo inkompatibilno, tumačenje, zbog toga što su se okolnosti navodno promjenile, ili su drugačije od prvotno zamišljenih, no ne preciziramo niti objašnjavamo u kom su se smislu te okolnosti (navodno) promjenile ili su drugačije. Naše tumačenje mjenjamo radikalno jednostavno stoga što to možemo (a ne stoga što smo, primjerice, dokazali da je promjena racionalno motivirana ili da predstavlja, objektivno, promjenu na bolje). Na takav su način korištene i daytonske višesmislice i to uglavnom od strane predstavnika tzv. međunarodne zajednice. Čitate li Holbrookeovu knjigu o “putu ka Daytonu” “To End a War” primjetićete da je Holbrooke Bosnu i Hercegovinu izvorno zamislio kao nešto što se sastoji od dva jaka entiteta i jedne slabe centralne strukture. On je Izetbegoviću ponudio alternativu: ili jedna snažna centralizirana država (na jednom dijelu BiH, i to bez većine Srba) ili dvoentitetska struktura sa slabom (“loose”) centralnom vladom.14 Holbrooke hvali Izetbegovićevu odluku kao povijesnu, kao odluku da se, zbog kompromisa, podnese velika žrtva. No, očito je da je izvorno američko tumačenje Daytona preferiralo “usko” tumačenje daytonskih ustavnih provizija o ovlastima centralne vlade, a ne široko.15

Vidi Paralelni interview sa Kunićem i Trnkom u sarajevskom tjedniku Svijet (1998., 21. lipanj, str. 19-21. Vidi A. Bajrić, Ko ne zna čitati Dayton? (Dnevni Avaz, 26. svibanj 1998., str. 6). 14 Vidi Holbrooke (1999., str. 96-7). 15 Holbrooke je ponovo naglasio da Daytonski sporazum podrazumjeva dva jaka entiteta i jednu slabu centralnu vladu na sastanku sa Izetbegovićem, i suradnicima, i K. Zubakom, tadašnjim Predsjednikom Federacije BiH, u zgradi Predsjedništva BiH 18. srpnja 1996., kojem sam prisustvovao u svojstvu Zubakovog Šefa Kabineta. 12 13

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 85


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Čitate li Bildtovu knjigu o Daytonu i njegovom (prvom) mandatu Visokog Predstavnika (VP), uočit ćete da Bildt izričito kaže kako su američki posrednici malo pozornosti poklonili instituciji VP, kao i problemima civilnog aspekta implementacije Daytona. Prvotna je zamisao bila ta da VP bude samo koordinator mirovnog procesa, da pomaže posredujući između domaćih strana koje su prihvatile glavnu odgovornost za implementaciju mirovnog plana. Bildt se u svojoj knjizi često žali kako američki komentatori rane faze implementacije Daytona sa podsmjehom i kritički gledaju na “nesposobne” europske supervizore daytonskog mirovnog procesa.16 N. Malcolm također jednostavno prenosi duh daytonskog dogovora kada, u jednoj od prvih kritika Daytona, kaže da VP nema nikakve posebne, niti široke, ovlasti u svojim rukama.17 No, u međuvremenu Holbrooke je otišao toliko daleko da je odluku da se Republika Srpska prizna pod tim imenom nazvao “pogreškom” (flaw)!18 Bildtovo “Vijeće Ministara” se sastojalo od tri državna BiH ministarstva. Danas je taj broj znatno uvećan. Usko vezano uz ovo, daytonska odredba o VP kao Konačnom Tumaču (“ultimate interpreter”) aneksa o civilnim aspektima implementacije Daytona je iskorištena da se samom VP da moć da tumači “svoje moći” (tj. ovlasti),19 što je isti i učinio (kroz Bonsku Deklaraciju iz 1998.) tako što se je pretvorio u Konačnog Tumača cjelokupnog Daytonskog Okvira sa, kako znamo, ovlastima da, između ostaloga, smjenjuje domaće dužnosnike, stvara nove institucije, nameće nove zakone, ili proglašava postojeće zakone nevažećim. Time se VP od posrednika pretvorio u diktatora/protektora koji ne mora podnositi račune niti jednoj domaćoj instanci u Bosni i Hercegovini. To znači da je izvorno, “usko” tumačenje nekih od najbitnijih odredbi Daytona naprosto zamjenjeno “širokim” tumačenjem, bez ikakve bitnije diskusije/objašnjenja o tome što to znači, da li je to u skladu sa načelima međunarodnog prava, jesu li moguća alternativna rješenja i kakve konsekvence to može polučiti na duži rok. Po čemu je strategija arbitrarnog mjenjanja stava (pozicije, tumačenja), na temelju daytonskih višesmislica, iracionalna? Ona je iracionalna po tome što implicira vjerovanje da je tumačenje nešto što je određeno samo pritiskom trenutnih političkih okolnosti. Ona je iracionalna također po tome što prihvaća oba tumačenja višesmislice kao plauzibilna (u različitim periodima) premda su ta tumačenja, na samom startu, zapravo samo moguća. Ona je iracionalna i stoga što implicira stvarno prihvaćanje neuskladivih tumačenja pravdajući to

navodnom neuskladivošću “povijesnih” perioda, ili nečim sličnim. Tako se svaka promjena u tumačenju može “opravdati” navodnom promjenom bitnih povijesnih okolnosti za koje ne mogu više vrijediti stare tekstualne interpretacije. Na koncu, ona je iracionalna i stoga što jednu od domaćih strana (pogodimo koju!) nužno otuđuje od mirovnog procesa jer stvara dojam da je ta strana na brzinu i nepravedno izigrana. Nasuprot ovoj strategiji, racionalna strategija bi implicirala mogućnost različitih tumačenja višesmislice, priznanje njihove (samo) mogućnosti, diskusiju o tome koja je mogućnost plauzibilnija, i zašto, (i postoje li neke druge mogućnosti) između samih zastupnika konkurentskih tumačenja, te pronalaženje za sve prihvatljivog, jednosmislenog i trajnijeg rješenja, po mogućnosti minimalno osjetljivog na promjene “povijesnih” okolnosti. Ovakva strategija ne implicira kontradikciju i ne otuđuje nikoga. 5. STVARANJE NOVOG VERBALNOG KONTEKSTA KOJI OTEŽAVA, ILI BLOKIRA, KONVERZACIJU O ALTERNATIVNIM TUMAČENJIMA Ova iracionalnost se sastoji u tome da utjecajan “tumač” Daytona (npr. S. Tihić, ili bilo koji član Predsjednistva BiH) izriče rečenice koje indiciraju da bi razgovor (s istim) o mogućim tumačenjima daytonskih višesmislica bio beznadežno neproduktivan i uzaludan. Primjerice, koliko smo puta čuli od bošnjačkih političara da je RS rezultat genocida, i stoga u načelu ilegitimna? Ova poruka stvara verbalni kontekst unutar kojega je skoro nemoguće započeti razgovor o tumačenju Daytona, jer indicira da dotični bošnjački političar(i) prema fundamentalnim (i nevišesmislenim) postulatima Daytona ima negativan stav. Pokojni Alija Izetbegović je često znao napomenuti kako ponekad smatra da je priznanje RS bilo dobar potez, a ponekad da je bilo loš potez. Izetbegović je time indicirao da ga tekst Daytonskog sporazuma obvezuje samo u nekim (eratično raspoređenim) momentima. No, verbalni iskazi koji formiraju kontekst, na osnovu kojega stvaramo sliku o tumačima Daytona, njihovim intencijama i temeljnom stavu prema Daytonu i daytonskim višesmislicama, ne moraju se izravno ticati daytonskih tema da bismo ih mogli tretirati kao indikatore odnosa prema Daytonu. Primjerice, svi se vjerojatno sjećamo Izetbegovićeve upotrebe metafore “grčke antičke drame” kojom je htio

Za ovo vidi C. Bildt (1998.), Peace Journey, London: Weidenfeld and Nicolson, posebno str. 130-132 i 174. U N. Malcolm, Dekonstrukcija Bosne (ibid.). 18 Holbrooke (1999., str. 363), kao i Holbrooke, u izjavi za Dnevni Avaz (3. listopad 2003., str. 3). 19 Kako je to, vrlo jasno, formulirao tadašnji Visoki Predstavnik, Carlos Westendorp, u interview za sarajevski tjednik Slobodna Bosna (30.11.1997., vol. 3 br. 59, str. 6). 16 17

86 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i reći da su svi izbori, koje je on morao napraviti, bili njemu nametnuti i da on nije niti mogao izabrati drugačije. Primjerice, u izboru između mira i neovisne BiH on je morao izabrati neovisnu BiH. Između nastavka rata i Daytona, on je morao izabrati Dayton. Sve se, Izetbegović je tvrdio, odvijalo poput grčke drame u kojoj glavni junaci predstavljaju marionete u rukama viših sila. Ovakav iskaz zapravo sugerira dvije vrlo bitne stvari o Izetbegovićevoj volji i (ne)sposobnosti da dođe, kroz razgovor sa “partnerima”, do tumačenja Daytona prihvatljivog za sve: 1. on svjet posmatra kroz prizmu oštrih i isključivih alternativa između kojih se ne može postići kompromis; 2. on sebe vidi kao instrument u rukama Više Sile, dakle ne kao aktivni subjekt povijesnih promjena nego samo kao pasivni predmet koji reflektira izvana mu nametnutu promjenu. Obje točke indiciraju da akter, u ovom slučaju Izetbegović, ima neke šire (tj. apstraktnije) političke stavove koji mogućnost da se, kroz otvoreni razgovor s njim, dođe do sporazuma koji bi rezultirao doricanjem i promoviranjem Daytona, čine malo vjerojatnom. Isto bi se moglo reći i o njegovoj često ponavljanoj kvalifikaciji “uspjeha SDA”, naime njegovoj tvrdnji da je SDA spasila bošnjački narod ali je samo djelomice dostigla drugi cilj, održanje “cjelovite” Bosne i Hercegovine. Dakle, prema Izetbegoviću, borba (ka potpunom dostizanju i drugog cilja) se nastavlja, a politika je “nastavak rata drugim sredstvima”, prema Foucaultovoj formuli.20 Veliki broj Tihićevih izjava indicira da on ne namjerava izdati svog duhovnog oca, učitelja i političkog mentora. Istu iracionalnost, naravno, nalazimo i u obliku poziva za stvaranje trećeg (hrvatskog) entiteta, u obliku odbijanja suradnje sa Haškim Sudom, u obliku iskaza da su za bosanske Srbe osumnjičeni ratni zločinci u stvari heroji, kao i obliku (nekih inozemnih) prijetnji da bi RS mogla nestati zbog toga što ne ispunjava neke obveze u skladu sa Daytonom itd. itd. 6. VJEROVANJE DA JEDINO KONAČNI TUMAČ MOŽE, I ZNA KAKO, RJEŠITI PROBLEME TUMAČENJA DAYTONA Već sam napomenuo da širenje ovlasti tzv. Konačnog Tumača (izvorno samo daytonskog aneksa o civilnim aspektima implementacije Daytona) u stvari i samo predstavlja iracionalnu promjenu prvotnog tumačenja Daytona. Političari u Bosni i Hercegovini, kao i analitičari bosanskohercegovačkih promjena, očito potiskuju spoznaju da “napuhavanje” ovlasti Visokoga Predstavnika i promjena njegove uloge u ulogu Konačnog Tumača kompletnog Daytona predstavljaju povredu suvereniteta Bosne i Hercegovi-

ne. Onoga trenutka kada je donesena odluka da glavnu riječ u provedbi Daytona preuzima Visoki Predstavnik, Bosna i Hercegovina je izgubila ključni dio svog suvereniteta, suverenitet u tumačenju sporazuma kojim su se obvezale same domaće strane-potpisnice sporazuma. Zamislimo da, primjerice, SAD prepuste europskim arbitrima da donose odluke o tumačenju američkog Ustava. To je, premda nezamislivo u odnosu na SAD ili neku drugu suverenu državu, lako zamislivo u slučaju Bosne i Hercegovine. Domaći političari, a posebno bošnjački, su nasjeli na priču da će “zlo” koje dolazi od “druge” strane biti uništeno tako što će u arenu ući supersnažni eliminator “zla”; no njegovim ulaskom u arenu zapravo je, prije svega, privremeno suspendiran suverenitet same Bosne i Hercegovine. Desni političari, prije svega iz RS, mogu se radovati zbog toga što, fokusiramo li se na činjenicu postojanja Visokog Predstavnika kao Konačnog Tumača, moramo ustvrditi kako izgleda da je Bosna i Hercegovina moguća samo u obliku protektorata međunarodne zajednice, a da se, ostavljena sama sebi, ona spontano dezintegrira. U ovom svjetlu, činjenica da je svaki Visoki Predstavnik na početku svog mandata naglašavao kako političari i građani Bosne i Hercegovine moraju preuzeti glavnu odgovornost (Petrič je koristio termin “ownership” koji označava odgovornost u smislu odgovornosti za svoj posjed) za svoju državu predstavlja izraz, blago rečeno, dubokog licemjerstva. Moram ovdje primjetiti da prenos moći “tumačenja” na jednog (inozemnog) posrednika, u slučajevima tzv. interpretativnog spora, a bez eksplicitne dozvole samih strana, predstavlja rjetku praksu u međunarodnim odnosima. Primjerice, Deklaracija o načelima iz Osla (koja predstavlja tzv. prvi “Oslo” sporazum u nizu sporazuma između Izraela i predstavnika Palestinskog naroda) postulira da će sporove u tumačenju same Deklaracije rješavati zajednički “Vezni komitet” (Liaison Committee) koji se sastoji od jednakog broja palestinskih i izraelskih predstavnika.21 Uobičajena praksa je također da sporove u tumačenju rješava Ustavni (ili Vrhovni) Sud jedne države. U Bosni i Hercegovini Ustavni Sud, po definiciji, ne može opozivati odluke Visokoga Predstavnika. (Mada bi, za radost eksperimenta, Ustavni Sud BiH možda trebao pokušati opozvati neku od odluka Wolfganga Petriča). No, prethodne komentare možemo privremeno ostaviti po strani. Ono što je najbitnije u činjenici postavljanja Visokog Predstavnika za Konačnog Tumača Daytona jeste iracionalnost vjerovanja koje stoji u osnovi tog postavljanja. Riječ je o vjerovanju da jedan nepogrješivi Konačni Tumač

Prisjetimo se također Izetbegovićevog olakog (javnog) posezanja za etiketama “četnik” (češće) i “ustaša” (manje često) u godinama nakon prihvatanja Daytona, zbog čega su mu iz Ureda Visokog Predstavnika upućivani izrazi nezadovoljstva i tokom 2000. 21 Svi sporazumi iz izraelsko-palestinskog mirovnog procesa mogu se pronaći na web stranici izraelskog ministarstva vanjskih poslova http://www.mfa. gov.il/MFA. 20

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 87


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i može, i a priori zna kako, rješiti probleme tumačenja Daytona. Ovo je vjerovanje potaknuto nekim posve normalnim observacijama. Primjerice, nakon Daytona često smo bili u prilici vidjeti situaciju u kojoj domaći političari ne mogu postići sporazum o nekim bitnim pitanjima, uključujući pitanja tumačenja, kao i situaciju u kojoj se Dayton čita kao “jelovnik” sa kojeg možete poručiti neka jela, ali ne morate uzeti sva. To, prirodno, implicira da su svađe, posebno u poslijeratnom periodu, moguće i da ljudima, koji teško dolaze do zajedničkog rješenja, treba nekako pomoći. No, iracionalno vjerovanje o jednom Konačnom Tumaču predstavlja nešto više od ovih normalnih observacija. Ono implicira da strane nikada, i ni pod kojim uvjetima, ne mogu doći do jednog zajedničkog tumačenja, tj. da nisu sposobne riješiti vlastite sporove. Vjerovanje o Konačnom Tumaču je iracionalno stoga što iz očevidne premise da u sporu učestvuju dvije strane izvlači pogrešan zaključak da svako rješenje spora podrazumjeva Jednog (stranama u sporu nadređenog, navodno nepristranog) Tumača koji daje Jedno i Obvezujuće tumačenje određene sporne daytonske odredbe. Naglasimo da takvo rezoniranje također implicira da su strane koje se interpretativno spore u načelu inkompetentne i/ili iracionalne. Ako, pak, prihvatimo tu implikaciju, što nas može uvjeriti da će te iracionalne strane prihvatiti odnose moći koji održavaju postojanje Jednog Konačnog Tumača? Moram dodati da ovo što sam do sada prezentirao ne znači da smatram da bosanskohercegovačkim “stranama” ne treba savjet, ili da im ne treba nikakva pomoć u procesu traženja zajedničkih rješenja. No, savjet, ili posredovanje, nisu isto što i Konačno Tumačenje. Konačni Tumač je arbitar u procesu, a savjetnik i posrednik su oni koji blago usmjeravaju i olakšavaju proces u njegovim kritičnim momentima, ali ga ne određuju stopostotno. U realnosti, tumačenja su Konačnog Tumača pogrješiva poput svih drugih tumačenja; no, problem sa greškama koje on počini je u tome što one obavezno otuđuju jednu domaću stranu, ili dvije (ili sve tri) strane, koje moraju prihvatiti nešto što smatraju ilegitimnim i arbitrarnim. Primjerice, Odluka W. Petriča objavljena 19. travnja 2002. o amandmanima na Ustav Federacije, a na temelju Odlu-

ke Ustavnog Suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine,22 sadrži jednu čudnu odredbu (amandman 44 na Ustav Federacije) o brojevima ministara u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Ona kaže da će osam ministara biti iz reda bošnjačkog naroda, pet iz reda hrvatskog i tri iz reda srpskog naroda. Ova je numerička podjela totalno arbitrarna i ne zasniva se ni na kakvoj logici. Ako su svi narodi konstitutivni u Federaciji, onda bi najpravednija podjela bila podjela na jednaki broj (primjerice: pet Hrvata, pet Srba i pet Bošnjaka). Petričeva odluka sugerira da su neki narodi ipak više konstitutivni od drugih, ili da je on želio da zadrži nešto od stare strukture (u kojoj je Federacija uglavnom zajednički projekt samo bošnjačkih i hrvatskih predstavnika) a da toj strukturi doda i jednu formalnu novinu kako bi se navodno ispoštovala odluka/tumačenje Ustavnog Suda o općoj konstitutivnosti sva tri naroda, što ta novina ipak nije polučila. Dakle, Petričeva je odluka u tom pogledu bila totalno arbitrarna i nelogična, no niko nema autoritet da ju promjeni ili dovede u pitanje. Slično je sa Odlukom Carlosa Westendorpa (od 19. veljace 1999.) kojom on daje tumačenje Člana V.5a Ustava Bosne i Hercegovine, koji govori o nadležnosti civilnog vojnog zapovjedanja nad oružanim snagama BiH koja pripada članovima Predsjedništva BiH na temelju njihova mandata.23 Westendorpova odluka naprosto kaže da Predsjedništvo u ovom pogledu odlučuje kolektivno te da ono treba izabrati Stalno Vijeće za Vojna Pitanja. Također se u odluci kaže da entiteti trebaju poštivati Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine. No, ova odluka ne rješava temeljni problem u tumačenju Daytona, a taj je da, budući da entiteti zadržavaju glavne ovlasti u vojnim pitanjima, i vojne snage ne postoje na državnom nivou, kakvu ulogu mogu i trebaju igrati članovi Predsjedništva BiH u smislu civilnog zapovjedanja nad oružanim snagama Bosne i Hercegovine (što zapravo znači “snagama entiteta”).24 U tom smislu, Westendorpova je Odluka (bila) isprazna. U istom pogledu, tj. u pogledu načelne nesuperiornosti i arbitrarnosti tumačenja Konačnog Tumača, posebno je indikativna jedna izjava koju je Visoki Predstavnik Ashdown nedavno (8. listopada 2004.) dao pred Venecijanskom Komisijom.25 Ashdown je, govoreći o ustavnim pitanjima u BiH, pred članovima Komisije prvo dao izjavu da Daytonski Ustav predstavlja temelj (foundation), a ne strop (cei-

Petričeva je Odluka objavljena i na web stranici Ureda Visokog Predstavnika: http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=7475 23 Ovo Westendorpovo tumačenje se nalazi na: http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=351 24 Da su vojne ovlasti, po Daytonu, u entitetima indicirano je činjenicom da je ove godine (2004.) Skupština RS morala eksplicitno prenjeti dio svog suvereniteta (u vojnim nadležnostima) na centralni nivo kako bi novonastalo Ministarstvo Obrane BiH moglo funkcionirati; no, ne zaboravimo također da se eksplicitno prenesen suverenitet može uvijek uzeti natrag. 25 Vidi saopćenje za javnost iz OHR-a: http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/pressr/default.asp?content_id=33326 22

88 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ling); no, svoj je govor završio sljedećom rečenicom: “U budućnosti politički lideri Bosne i Hercegovine će se suočiti sa izborom – ili da održe postojeći Ustav i plate (za to) ekonomskim, društvenim, i političkim konsekvencama, ili da uvedu ustavne promjene koje su potrebne kako bi Bosna i Hercegovina postala stabilna, funkcionalna, i prosperitetna država u Europskoj Uniji”. Drugim rječima, Ashdown ovdje konotira da Daytonski Ustav treba mjenjati i to ne samo u smislu kozmetičkih promjena nego u smislu promjena koje bi išle protiv održavanja samog daytonskog Ustava za BiH. Njegova prva rečenica kaže da Daytonski Ustav ostaje, a da se onda nadograđuje nekim dodatnim elementima. Njegova se posljednja rečenica pak ne može razumjeti u tom smislu; ona kaže da je izbor jasan: ili nastavljamo sa daytonskim Ustavom ili uvodimo (dalekosežne i duboke) ustavne promjene. Krajnji rezultat je očito ili antidaytonski ili (bolno i sramotno) konfuzan. Prema tome, niti Ashdown, četvrti, i možda posljednji Konačni Tumač Daytona, zapravo, u ovom trenutku, vjerojatno ne zna što bi trebalo učiniti sa Daytonom. Moja je poanta dovoljno jasna. Uvođenje Konačnog Tumača na temelju vjere da jedno tumačenje, i rješenje daytonskih interpretativnih problema, možemo dobiti samo kroz usta suverenitetu Bosne i Hercegovine nadređenog Visokog Predstavnika, jeste jedna od iracionalnosti kojih se moramo osloboditi. Nitko ne posjeduje čarobnu formulu kojom bi se pronašlo pravo interpretativno rješenje za daytonske višesmislice. Rješenje moraju pronaći same (domaće) strane i kroz aktivno traženje rješenja, u smislu kompromisa, i kroz doslovno stvaranje novih znanja i novih sredstava tumačenja (koja, po definiciji, moraju biti prihvatljiva za sve). 7. VJEROVANJE DA SE TUMAČENJE DAYTONSKE STRUKTURE MOŽE AUTOMATSKI DERIVIRATI IZ POSTOJEĆIH MEĐUNARODNIH PRAVNIH INSTRUMENATA/KONVENCIJA Posljednja iracionalnost sa kojom se moramo suočiti jeste iracionalnost vjerovanja da se do adekvatnog tumačenja Daytonskog sporazuma može doći tako što ćemo posegnuti za nekim već postojećim, pravno obvezujućim tekstovima; riječ je, prije svega, o Europskoj Konvenciji za Ljudska Prava,26 koja ja navedena u preambuli daytonskog Ustava kao nadređena tom Ustavu. Druga je mogućnost da posegnemo za tekstom Bečke Konvencije o Pravu Ugovora (iz 1969.), članovima 31 i 32 koji definiraju postupak tumačenja svih međudržavnih sporazuma, dakle, pretpostavno, i Daytonskog.27

Prva je Konvencija, u ovom kontekstu, posebno značajna jer je James O”Brien, američki vodeći pravni ekspert u Daytonu, a kasnije i pravni savjetnik Chrisa Hilla u pregovorima u Rambouillet-u između srpske i albanske strane, u vrijeme prihvatanja Daytona smatrao da se izlaz iz višesmislica Daytonskog Sporazuma može pronaći u Europskoj Konvenciji za Ljudska Prava. Nažalost, to je vjerovanje iracionalno jer se ne bazira na informiranom sudu o već postojećoj praksi u tumačenju Europske Konvencije. Sama Europska Konvencija je predmet različitih i često inkompatibilnih tumačenja.28 Pogledamo li u neke članove te Konvencije shvatićemo da to mora biti tako jer su njeni bitni članovi zapravo višesmisleni i ispunjeni tzv. “klauzulama izuzetka” koje kažu da se primjena člana u nekim situacijama može ili oslabiti ili suspendirati. Drugim rječima, “ljudska prava” su Europskom Konvencijom zaštićena na jedan očevidno višesmislen način. Primjerice, član 8 (o zaštiti prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i pisane korespondencije) kaže da će vlasti, u nekim situacijama (npr. kada se radi o nacionalnoj sigurnosti, ili ekonomskoj dobrobiti zemlje, ili javnoj sigurnosti) moći, doslovno, “interferirati” (odn. uplitati se na način redukcije ovog prava) u odnosu na poštivanje ovoga prava. Sličnoga su duha i članovi 9 i 10 koji govore o slobodi mišljenja, vjerovanja i izražavanja. I oni sadrže “klauzule izuzetka” u kojima se termini “nacionalna sigurnost”, ili “ekonomska dobrobit zemlje”, mogu tumačiti na različite načine. Posebno zanimljivo, član 9 (o slobodi mišljenja, savjesti i vjerovanja) kaže da su ograničenja te slobode moguća onda kada je to nužno za “zaštitu javnog reda, zdravlja i etike” (!). Prema tome, nemoguće je naprosto posegnuti za Konvencijom o Ljudskim pravima i reći – evo, tu je rješenje za interpretativni spor između strana Daytonskog Sporazuma. Budući je sama Europska Konvencija višesmislena, njena bi primjena u tumačenju Daytonskog Sporazuma u stvari samo udvojila poteškoće sa kojima se suočavaju “izravni” tumači Daytonskog Sporazuma. Naravno, moguće je i da prvo same strane postignu sporazum o značenju Europske Konvencije, pa da onda iz tog sporazuma deriviraju i sporazum o značenju spornih provizija daytonskog Ustava. No, u tom slučaju se ne bi radilo o prostom posezanju za izvanjskom formulom koja, na neki način, već sadrži rješenje za daytonske višesmislice. U tom bi se slučaju radilo o kreativnoj konstrukciji nove formule kao temelja za tumačenje Daytona. To je savršeno prihvatljivo jer ne sugerira da neki Inozemni Ekspert, obično dobro plaćen i “superioran u odnosu na lokalne bosanske “primitivce””, posjedu-

Ova se konvencija može čitati na http://conventions.coe.int/treaty/en/Treaties/Html/005.htm. Tekst Bečke Konvencije o Pravu Ugovora se nalazi na http://www.un.org/law/ilc/texts/treaties.htm. 28 Zahvaljujem Donni Gomien, međunarodnom ekspertu za ljudska prava i bivšem savjetniku u Uredu Visokog Predstavika, koja me je podučila o ovome u studenom 1995. 26 27

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 89


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i je tajnovite spoznaje koje se mogu lako pretvoriti u recepte koji će nas izvesti iz našeg (bosanskohercegovačkog) “hermeneutičkog primitivizma”. Istu iracionalnost susrećemo i u vjerovanju da možemo naprosto se pozvati na članove 31 i 32 Bečke Konvencije o Pravu Ugovora, koji govore o postupku, metodama, načelima, i svrhama, pravnog tumačenja u međunarodnom kontekstu. Premda je ova Konvencija jedini međunarodni instrument u kojem provizije o tumačenju, prema općem sudu, imaju status približan tzv. “customary law” (običajno pravo), njena je primjena ograničena sa dva vrlo važna faktora. Prvo, premda mnoge zemlje jesu ratificirale ovu Konvenciju i ona jeste stupila na snagu, neke važne članice međunarodne zajednice to još uvijek nisu učinile, uključujući SAD i Izrael. Tako da je sporno da li su SAD (koje su bile tzv. “perzistentni oponent” u odnosu na članove 31 i 32) obvezane ovom Konvencijom. Drugo, i važnije, i sami članovi 31 i 32 su višesmisleni i moguće ih je tumačiti na različite načine.29 Ovdje ne mogu ulaziti dublje u elaboraciju ove teze, no mogu dati kratak i jezgrovit primjer koji snažno indicira da su članovi 31 i 32 otvoreni za različita i inkompatibilna tumačenja. Naime, posao je tzv. Međunarodnog Suda Pravde da često donosi tumačenja odredbi nekog dokumenta/sporazuma na kojem dvije države, koje se spore pred tim sudom, temelje svoje pravne stavove. Primjerice Međunarodni Sud Pravde je morao tumačiti tzv. “Zapisnik o sastanku u Dohi”, i to na temelju članova 31 i 32 Bečke Konvencije o Pravu Ugovora, kada je arbitrirao između država Qatar i Bahrain u teritorijalnom sporu podnesenom 1991. godine.30 Najzanimljivija činjenica u tom tumačenju je da se suci Međunarodnog Suda Pravde obavezno međusobno spore o značenju članova 31 i 32, te na temelju različitih tumačenja tih članova donose i različite zaključke o tome kako bi se spor između, u ovom slučaju Qatara i Bahraina, trebao rješiti. Taj spor unutar Međunarodnog Suda Pravde se jednostavno rješava glasovanjem; ako veći broj sudaca prihvaća (u tom trenutku i obzirom na taj predmet) jedno tumačenje članova 31 i 32, onda će se spor rješavati na temelju tog tumačenja. No, primjetimo da se taj spor rješava glasovanjem, a ne konsenzusom, ili uvjeravanjem druge grupe sudaca da “naša” grupa daje plauzibilnije tumačenje članova 31 i 32. Dakle, spor se u ovom slučaju rješava jednim mehanizmom moći, prevagom većine, a ne podastiranjem razloga ili argumenata. To je tako stoga što se unutarnji spor (sudaca Međunarodnog Suda Pravde) oko tumačenja članova 31 i 32 zapravo zasniva na podjednako mogućim, i na tekstu članova 31 i 32 podjednako utemeljenim, no inkompatibilnim “čitanjima” tih

članova koji se, stoga, moraju pojmiti kao višesmisleni. Prema tome, i vjerovanje da bismo do plauzibilnog i konačnog tumačenja Daytonskog Sporazuma mogli doći naprosto pozivanjem na tekst Bečke Konvencije o Pravu Ugovora, preuzimanjem tog teksta u smislu recepta ili formule, i jednostavnom primjenom te formule na daytonske višesmislice, predstavlja iracionalno vjerovanje. Možda postoje neki drugi međunarodni instrumenti na koje bismo se također mogli pokušati pozvati, no dvojim da iz njih naprosto možemo “iščitati” rješenja. Daytonski sporazum predstavlja jedinstven (i svakako nedorečen) odgovor na jedan jedinstven problem, i u tom smislu smatram da niti možemo posegnuti za nekim kodiranim modelima da bismo rješili naš problem niti smijemo receptima sputati našu (verbalnu i kognitivnu) kreativnost kroz koju jedino možemo doći do nekih rješenja.

Pouke i moguća rješenja Do sada su se višesmislice Daytonskog sporazuma uglavnom koristile kao instrument za potvrđivanje, ili promoviranje, odnosa moći. Većina glavnih aktera, uključujući inozemne, koristili su višesmisleni jezik daytonskog sporazuma kako bi sam jezik stavili izvan glavne jednadžbe, kako bi se oslobodili opće ljudske obveze da se jezikom doriče jezik, da se kroz jezik traže rješenja za probleme koje sam jezik generira. Kako je pak jezik stavljen izvan jednadžbe, stvara se privid da se problemi daytonskog sporazuma mogu rješiti samo uporabom nejezičkih sredstava, to jest oslanjanjem na faktor (vojne, ekonomske, simboličko-ideološke, informacijske i ine) moći. Dva su glavna načina na koji se faktor moći “probija” kroz jezik koji je iracionalnom uporabom višesmislice prisilno ušutkan. Ili se višesmislica koristi kao sredstvo mimikrije kojim se “žrtva” primamljuje i zavodi, a onda se drugi i skriveni smisao višesmislice proglašava pravim, no za “žrtvu” bolnim, smislom. Ili se ona koristi kao sredstvo generiranja konfuzije kojom se kod “žrtve” stvara osjećaj da je sve nesigurno, maglovito, nejasno, neprozirno. “Žrtva” se u takvom stanju mora osloniti na neku roditeljsku figuru koja preuzima svu odgovornost za “žrtvu”, koja misli umjesto “žrtve” i istoj nameće definiciju realnosti koju “žrtva” ne shvaća kao nešto nametnuto, nego kao sredstvo spasa.31

Vidi npr. Sir I. Sinclair (1984), The Vienna Convention on the Law of Treaties, Manchester: Manchester University Press, str. 153. Za taj spor, i podatke na kojima temeljim moj kratki opis, vidi sljedeću stranicu Međunarodnog Suda Pravde: http://www.icj-cij.org/icjwww/idocket/ iqb/iqbframe.htm. 31 Višesmislica kao sredstvo mimikrije: rudimentarni opisi ovog mehanizma moći mogu se pronaći u refleksijama o ideologiji i simboličkoj moći R. Barthesa i P. Bourdieu-a. Višesmislica kao sredstvo generiranja (patološke) konfuzije: začetke teorije o tom mehanizmu moći nalazimo u tzv. “double bind” teoriji shizofrenih poremećaja koju je razvila Palo Alto Škola psihijatrije predvođena G. Batesonom. Ovdje ne mogu dati detaljniji opis ovih mehanizama moći. 29 30

90 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Primjetimo da se mehanizam moći može osloniti na višesmislice jednog mirovnog sporazuma samo ako su “žrtve” tog mehanizma suboptimalno racionalne tj. iracionalne. Primjerice, očito je da iracionalnost br. 4 predstavlja uporabu višesmislice kao sredstva mimikrije. Iracionalnosti br. 2 i 3 očito otvaraju vrata za oslanjanje na faktor moći. Iracionalnost br. 7 (zajedno sa 6) “podmazuje” mehanizam moći tako što inozemne tumače Daytona obdaruje aureolom autoriteta koji nije stvaran nego je umjetan i fiktivan. Dakle, prosto rečeno, glavne su strane daytonskog sporazuma olako pristale igrati ulogu nedovoljno racionalne žrtve jednog mehanizma moći što koristi višesmislicu kao sredstvo svoje potvrde. Umjesto da se vrijeme posveti razgovoru s neposrednim partnerom u sprovedbi mira, glavne su strane posvetile svo svoje vrijeme da se neposredni partner satjera u kut i nekako porazi, a da se inozemni akteri ujedno uvjere da on zaslužuje taj poraz. Takva logika je zapravo samoporažavajuća, jer, ako ju svi usvojimo, “mirovni posrednici” će imati osiguran posao sljedećih sto godina, a naši će životi biti odloženi na neodređeno vrijeme. Konflikt koji generiramo je za inozemne posrednike dobra poslovna šansa. Dokgod daytonske višesmislice nastavljamo koristiti kao sredstvo razdora, izvanjski “mirovni posrednici” imat će razloga da interveniraju i time za sebe osiguravaju posao, a mi ćemo izgraditi “kulturu ovisnosti” o izvanjskim akterima od koje se stoljećima nećemo moći osloboditi. U tom kontekstu treba posmatrati i nedavne, inozemne i domaće, inicijative da se za Bosnu i Hercegovinu pronađu, ili izmisle, novi, adekvatniji modeli. Te su inicijative, iako unaprijed osuđene na propast, naišle na značajan odaziv upravo stoga što domaće strane još uvijek smatraju da se poželjni “modeli” za Bosnu i Hercegovinu mogu nekako izvana nametnuti svima. Umjesto da se razgovara na temelju Daytona, to znači na temelju samog teksta Daytona, pa da se onda pokuša pronaći za sve prihvatljivo tumačenje onih odredbi koje su višesmislene, taj je tekst unaprijed proglašen manjkavim, a umjesto njega se nudi neki posve novi model koji bi, navodno, mogao osigurati bolje funkcioniranje bosanskohercegovačke države, ili dati pravedniju strukturu za tu državu. Nažalost, ne možemo ostvariti bilo kakav napredak, ako ćemo krenuti od stavova koji naprosto poriču realnost, a realnost je ta da se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta i da se Ustav BiH može promjeniti samo konsenzusom. Ne vjerujem da će itko moći na-

tjerati predstavnike srpskog naroda da prihvate ustavne amandmane kojim bi se RS proglasila nepostojećom. Možda netko izvana bude spreman primjeniti enormnu silu, ili uložiti ogromnu količinu novca, da se ukinu entiteti Bosne i Hercegovine; no, to bi značilo otvoriti vrata novom ratu. Stoga, jedino moguće rješenje se sastoji od prihvaćanja daytonske strukture kao fundamentalnog postulata. Unutar te strukture svakako su moguće neke promjene, neki svježi dogovori koji bi samo dali konačno tumačenje nekih nedovoljno jasnih, ili nedovoljno usklađenih, odredbi. Primjerice, mogli bismo dati konačno tumačenje za raspodjelu ovlasti između centralne razine vlasti i entitetskih vlasti. Mogli bismo također pojednostaviti entitete, ili uvesti neke fleksibilnije strukture u odnose između entiteta. Mogli bismo, osim toga, ustave i entiteta i države obogatiti u smislu dodatnih garancija za individualna, i kolektivna, ljudska prava. No, sve to podrazumjeva izravan, iskren i pošten dogovor između domaćih aktera. Naša će se zrelost mjeriti našom sposobnošću da sami dođemo do rješenja prihvatljivih za sve nas. Za to je potreban nov, racionalan odnos prema i daytonskim višesmislicama i prema jeziku kao takvom. Prema daytonskim višesmislicama se moramo moći odnositi kao prema kognitivnoverbalnim zagonetkama koje se mogu rješiti samo i isključivo u mediju jezika. To pak podrazumjeva davanje primata samom jeziku kao fundamentalnom obilježju ljudske vrste, što nadalje podrazumjeva zbiljsko uživanje u kreaciji jezikom; možda je ovo previsok zahtjev za domaće i inozemne političare; no, ako jeste, onda u ovom svjetu za nas nema nade. Stoga, vratimo se na početak, tj. zamislimo da je Daytonski sporazum potpisan jučer. I zamislimo da možemo uživati u razgovoru sa dojučerašnjim neprijateljem bez želje da ga prevarimo, smutimo, ili porazimo i ponizimo. Zamislimo da “održanje mira” predstavlja naš minimalni i jedini, no uistinu zajednički, interes. Onda bismo vjerojatno mogli doći do skupa bitnih zajedničkih (političkih) vjerovanja na temelju kojih bi se Daytonski sporazum dorekao i obnovio. Jedino pod tim zamislima će naša djeca imati šansu da žive normalan ljudski život. Mi, odrasli, smo tu šansu svakako već propustili. DRAŽEN PEHAR, ŠKOLA ZA POLITIKU, FILOZOFIJU, MEĐUNARODNE ODNOSE I OKOLIŠ (SPIRE), SVEUČILIŠTE KEELE, VELIKA BRITANIJA.

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 91


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Daytonski univerzum: epistemologija i kolektivno ludilo u BiH Činjenice danas svakako pokazuju – i nikakve integrativne i optimistične iluzije tipa OHR-a koje se prenose ih ne mogu zasjeniti – da u Bosni i Hercegovini egzistiraju tri zasebna i odvojena društva s asimetričnom tendencijom integracije Eldar Sarajlić

D

AYTONSKI SPORAZUM PREDSTAVLJA KLJUČNI historijski momenat u egzistenciji Bosne i Hercegovine. Ovu činjenicu, bez obzira na vrijednosne (pred)rasude o samom sporazumu i konzekvencama koje je prouzročio, ne možemo prenebregavati, a da ne zapadnemo u onu vrstu metafizičkog nihilizma koja negira materijalan historijski fakat. Dayton, mali gradić američkog srednjeg zapada postao je vrhunska simbolička referenca, kako za milione građana Bosne i Hercegovine, tako i za veliki dio građana susjednih zemalja, a i šire, s obzirom na činjenicu da predstavlja svojevrstan presedan međunarodne političke medijacije u konfliktu između zemalja. Njegov povijesni značaj – što kako vrijeme prolazi postaje sve jasnije – seže i dalje od direktnog cilja s kojim je stvoren. Iako namijenjen prvenstveno zaustavljanju sukoba i uspostavljanjem kakvog-takvog institucionalnog i političkog okvira za opstanak zemlje, Dejtonski sporazum uspio je u Bosni i Hercegovini u (historijski) krakom vremenskom periodu (10 godina) stvoriti cijeli univerzum značenja. Manipulišući odrednicama sporazuma – ticale se one ustavnog u(od)ređenja, normativa za povratak izbjeglica ili izbornog sistema – politički akteri postdejtonske bosanskohercegovačke scene kreirali su specifičan simbolički okvir ponašanja – kolektivni uzus interne socijalizacije ovog društva u širem smislu.

Da li govorili o Daytonu kao skupu filozofskih i antropoloških značenja; kao matrici i simuliranoj stvarnosti;1 ili kao sloterdijkskoj sferi s funkcijom simboličkog imunosistema, sasvim je jasna činjenica da mi živimo Dayton. Detaljnija introspektiva će, međutim pokazati vrlo lako i da u isto vrijeme Dayton živi nas, uspostavljajući se epistemološki, kao lako probavljiva i pragmatična tehno-ideologija, koja se (kao u apokaliptičnim futurističkim filmovima) odrodila od prvobitnog tvorca i postala organizam po sebi i za sebe. Iako ovakva perspektiva ima metafizičan prizvuk, karakterističan kritičkom usmjerenju kao neophodnosti interpretacije političkog meta-konstrukta kakav je Daytonski sporazum, materijalna, konkretna eksplikacija strukturnih posljedica političkih (posebno konstitucionalnih) odredbi sasvim je jasno vidljiva i u “pojavnom” svijetu. S obzirom da je svaka ideologija, strukturno, stvarnost za sebe i da ju je kao takvu, teško uočiti kada se jednom razvije u koherentan sistem i stekne pristalice, ona se kao iskrivljena svijest najjasnije očituje u svom ishodištu – u onim epistemološkim obrascima koji kreiraju obrazovni sistem jednog društva. Ono što slijedi, pokušaj je identificiranja takvog obrasca, kao pojavne manifestacije daytonske ideologije u temeljima jednog društva.

Metaforu ovog tipa (koliko znam) danas u BiH najjasnije predstavljaju pisanja ali i javni istupi dvojice istaknutih intelektualaca mlađe generacije, Nerzuka Ćurka i Asima Mujkića. Njima dugujem ovo zgodno, ali i indikativno poređenje. 1

92 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Slučaj “Rektor” Imenovanje Hasana Muratovića novim rektorom sarajevskog univerziteta podiglo je stanovitu prašinu, kako u studentskim, tako i u medijskim i drugim javnim krugovima u BiH. Utrka za rektora najvećeg univerziteta u Bosni i Hercegovini, koja se u finalu svela na dr. Muratovića i dr. Lamiju Tanović, dobila je kroz tu (polu)javnu polemiku obrise sudara dvaju antipoda u društvenom životu BiH: politike i nauke. Naime, dok se profesionalna karijera Hasana Muratovića u posljednje vrijeme uglavnom veže za značajan politički angažman u upravnim strukturama, putem matične SDA (iako se i sam Muratović svojevremeno aktivnije bavio naukom, uz profesuru na dva fakulteta u Sarajevu) curriculum vitae Lamije Tanović krase respektabilne naučne, diplomatske i druge istaknute reference. Činjenica da je upravo Muratović, sa značajnim političkim “balastom” iza sebe izabran za rektora Univerziteta u Sarajevu, naspram Tanovićke, čiji su međunarodni znanstveni ugled i impresivna bibliografija više mogli poslužiti kao kruna akademskih referenci za poziciju jednog rektora, otvorila je neka ključna, možemo reći i strukturna pitanja funkcionisanja bosanskohercegovačkog, ali i svakog savremenog društva uopće. Pozicija univerzitetskog obrazovanja u jednom društvu prilično jasno ocrtava njegove političke i kulturološke koordinate, tako da nam analiza simboličke pozadine ovog slučaja može dosta toga reći o načinu življenja daytonskoga života Bosne i Hercegovine. Isto tako, sama činjenica da je pomenuti slučaj u javnosti (jednog dijela BiH) odjeknuo priličnom žestinom, mobilizirajući određeni dio javnosti i njenih eksponenata, oličenih u rijetkom broju analitički i kritički nastrojenih novinara, daje naznaku da se ovaj dio obrazovnog sektora uopće smatra veoma značajnim, u jednom, kako će se pokazati, strogo određenom smislu. Kao paradoks može zvučati i fakat da je sistem visokog obrazovanja kao cjelina u BiH i dalje nedefinisan, što ne umanjuje njegov kolektivni značaj, već ga kao takvog i dalje održava u statusu quo, i čini okosnicom paralize bh. društva i demokracije.

Nauka, moć i ideologija: Homo Politicus Universitas Studiorum? Prije svake analize bh. društva u kontekstu nauke, obrazovanja i sistemskog uređenja ove oblasti, valja imati na umu i stvarni status znanja u ovom društvu. Činjenice pokazuju da je znanje kao svojevrsni kumulus jednog društvenog bivstvovanja, u BiH u širem smislu izgubilo svoju aktivističku i društveno-mobilizatorsku dimenziju, svodeći se u najvećoj mjeri

na ispraznu pseudoverifikacijsku funkciju društvene vertikale i služeći kao socijalni prostor simulirane regrutacije velikoj sloja mladih ljudi. Bosanskohercegovački univerziteti su danas krcati studentima bez stvarne vizije znanja kao takvog i njegove društvene agenture u službi duhovnog i drugog razvoja; znanje se usvaja mehanički, biva shvaćeno kao nužno zlo u procesu individualnog uspona na ljestvici materijalnog blagostanja i (mikro)socijalnog ugleda. Bosanskohercegovačko društvo današnjice – kako proizlazi iz spomenute polemike i kontroverze oko izbora čelnog čovjeka Univerziteta u Sarajevu – isto tako egzistira i na stanovitim oprečnostima. Osim svakodnevne dijalektike (trijalektike) koja se izražava uglavnom putem nacionalnih, i nešto manje ostalih političkih suprotstavljanja, kolokvijalna dihotomija na osovini nauka – politika se čini prilično očitom. To upravo potvrđuje intenzitet šire javne kritike izbora “političkog” umjesto “naučnog” rektora, od strane grupe novinara i javnih djelatnika, što je tumačeno političkom moći i utjecajem stranačkih stuktura unutar sistema univerziteta, naspram znanstvene pragmatike i svojevrsnog gender balansa po kojem bi izbor ženskog rektora sa značajnim biografskim pretpostavkama pokazivao stanovitu demokratičnost sarajevskog univerziteta i njegovu čvrstu orijentiranost ka nauci. Ova kritika ne iznenađuje. Pokazuje logiku masovnog razmišljanja koje se protivi apsolutnoj politizaciji kao – kako ga ova svijest posmatra – dominantnom društvenom procesu u BiH, čije zakonitosti utiču na skoro svaki aspekt života u zemlji, pa i na univerzitet.2 Zaista, sva prašina oko, u normalnim vremenima rutinske “demokratske vježbe” – izbora univerzitetskog rektora još jednom je potvrdila nemilosrdnu podređenost civilnog dijela društva političkim strukturama “s vrha”. No, analizira li se cijela situacija s pozicija moći, ideologije i uloge nauke u političkom obrazovanju jednog društva, naličje sarajevskog “Slučaja Rektor” dobija nešto drugačije obrise. Nauka i politika su u svim društvima čvrsto isprepletene. Sama politika je nauka, kako disciplinski, u okviru društvenih znanosti, tako i epistemološki, kao određeno znanje o određenoj društvenoj stvarnosti. Politika jednog društva se bitno uspostavlja epistemološki: dakle, kao ideologija. (Vlaisavljević, 2000.) Nauka od politike pravi ideologiju, a politika od nauke oruđe vlastitog legitimiteta; ovaj obrazac i više je nego vidljiv u Bosni i Hercegovini. U vrijeme socijalizma, sistem znanosti, kako je to slikovito opisao Ugo Vlaisavljević, uživao je najviši politički ugled, interpretirajući političku stvarnost kao naučno dostignuće par excellence.

Iako politizacija, u izvornom obliku – kako od samog Aristotela, tako i recimo od jednog Manheima koji ju je opisao kao djelovanje u okviru “iracionalnog manevarskog prostora” ili Hana Arent kao “natalnost” – predstavlja pozitivnu društvenu silu za racionalno i pravedno uređenje kolektivnog bivstvovanja, neuspjesi koje je (pogrešna) politika u posljednjih 13 godina u BiH učinila i na taj način zagorčala živote miliona, ovu ljudsku djelatnost su u velikoj mjeri degradirali i osjenčili tamnim tonovima zla i nevolje. Ovo naravno, kod velikog djela politički/politološki neupućenih individua (K. Manheim, Ideologija i Utopija, Beograd, 1968.; Agneš Heler Hana Arent o tradiciji i novim počecima, u Daša Duhaček & Obrad Savić Zatočenici zla: zaveštanje Hane Arent, Beograd, 2002.; i Hana Arent Izvori totalitarizma, Beograd, 1998. 2

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 93


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Nakon kraha socijalizma tu ulogu preuzela je nova popularna ideologija: nacionalizam. Danas je sasvim jasno da vladajuće strukture – uglavnom nacionalne i nacionalističke provenijencije, u svojim rukama drže korijene naučnog establishmenta. Pod izravnim političkim uticajem se danas u BiH – što je i empirijski dokazivo – nalazi najveći dio univerziteta. Dekani, profesori i ostali kadar nerijetko su aktivni članovi nekih (pretežno vodećih) političkih stranaka, istovremeno obnašajući univerzitetske i aktivne političke funkcije u strukturama države ili jednog od entiteta. Politički uticaj na nauku proizvodi moć, racionalnu legitimaciju za određenu politiku, ali i, što je najgore, indoktrinirane studente. Radi se, naravno, i o određenom naslijeđu prošloga sistema, u kojem su politička stvarnost i teorija kao stvarnost koja se tek treba ostvariti bile uslovljene jedna drugom, i u kojem je svako odstupanje od ovog principa bivalo tumačeno kao ideološka hereza, filozofsko zastranjivanje od vladajuće ideologije – socijalizma. Struktura ovog odnosa, međutim zadržala se i do danas. Iako je znanje kao takvo zanemareno – jednim dijelom zbog prodora hipermodernizirane prakse tehnicizma i pozitivnog pragmatizma, kao posljedica globalizacije i umetanja zapadnih ekonomskih i političkih vrijednosti koje naglasak stavljaju na upotrebljivosti svakog znanja – instrumentalizacija znanja, kolektivne percepcije i shvatanja biva i dalje održana, drugim dijelom upravo zbog ovog odnosa upotrebljivosti i korisnosti određenog znanja za uspostavljanje određenog političkog ili ideološkog projekta (određene stvarnosti), ali i zbog stanovite metafizičke refleksije postojeće (etničke) politike u sferama naučnih istina. Dokaz za ovu tvrdnju možemo sasvim lako pronaći u činjenicama koje pokazuju koji je značaj (nakon 1992. godine) dat društvenim znanostima poput historije, nacionalih jezika, sociologije...itd. iz kojih je isisana kritička dimenzija i u koje je usađen pozitivan pristup spram interpretirane socijalne prakse. Sasvim je jasno, naravno, da je ovdje dobrim dijelom riječ i o pitanju legitimiteta, njegovim uspostavljanjem, kao i održavanjem statusa quo kao željene egzistencije Bosne i Hercegovine. Klasična etnološka postavka ranih istraživanja u ovoj oblasti koja su se fokusirala uglavnom na (etno)grafiju, tj. bilježenje kulturoloških proizvoda naroda, bez određenog fenomenološkog pristupa koji bi kritički, što znači strukturno, historijski, politički i ideološki istraživao i interpretirao duhovne produkte različitih naroda (uključujući i vlastiti) bila je koristan alat za dubinsko kopanje po vlastitoj povijesti i usađivanje “izmišljenih tradicija” u takozva-

ni nacionalni kod bh. etničkih zajednica (Hobsbawm, 2000.; Bauzinger, 1999.).

Nacionalni univerziteti Fenomen “nacionalnih univerziteta” je danas bitno obilježje (post)daytonske Bosne i Hercegovine. Kao direktna posljedica ratnih osvajanja, politički i društveno odvojenih teritorija, stvorila su se tri različita, i u određenoj mjeri međusobno suprotstavljena obrazovna sistema. Iako je ovaj proces, ustvari započeo mnogo ranije, posebno u okviru srpske nacionalne zajednice koja je, za razliku od ostale dvije u Bosni i Hercegovini imala kudikamo razvijeniju nacionalnu svijest, potpomognutu sveobuhvatnom mitološko-historijskom tradicijom3, ni ostale dvije zajednice nisu ostale imune na izazov znanstvene instrumentalizacije s ciljem legitimiranja vlastitih težnji na uspostavu nacije-države u ili van okvira postojeće Bosne i Hercegovine. U prvom redu, stvoreni su geografski, a potom (ili na osnovu njih) historijski, zatim jezički, etnološki i politički okviri grupnog bivstvovanja. U okviru njih, na teritorijama pod “epistemološkom kontrolom” triju nacionalnih ideologija kreirali su se zatim odvojeni obrazovni sistemi, što je predstavljalo jedan od prvih koraka legitimacije: hrvatsko obrazovanje u BiH predstavljalo je repliku znanstvenog diskursa koji je diktiran putem HDZa iz Zagreba, srpsko, (uglavnom) putem SDS-a, uz strategiju Beograda a bošnjačko iz esdeaovskih struktura Sarajeva koje su si postavile najteži zadatak: stvoriti naciju Bošnjaka iz raštrkane zajednice nekadašnjih Muslimana – naroda bez trunke državotvornog iskustva. Zadatak je predstavljao sveobuhvatan i sistematski pristup pisanja odvojenih i često suprotstavljenih historija, kreiranja nove vrste mišljenja rastavljene (i po nekima nepostojeće) stvarnosti društvenog bitka BiH. Poseban uspjeh u tom procesu postigle su srpske i hrvatske intelektualne elite, koje su kod bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata uspjele stvoriti osjećaj maćehinske i sintetičke egzistencije Bosne i Hercegovine kao administrativnog i geografskog okvira njihovog kolektivnog postojanja. Reinterpretacijom historije kreirano je shvaćanje BiH kao upravne ad hoc domovine, čija međunarodna i “postmodernistička” čuvstva predstavljaju privremen i nametnut okvir s kratkoročnom valjanošću. S duge strane, bošnjačke elite, rastrojene između partikularnih i integrativnih tendencija su kod pripadnika ovog naroda uspjele stvo-

Zanimljiva, u nekom antropološkom smislu i egzotična, činjenica koja pokazuje i potvrđuje razvijeniju srpsku nacionalnu svijest u BiH – koja je kreirana upravo putem obrazovanja – jeste i fakat da su, prije 1992. godine u (najčešće) ruralnim dijelovima Bosne (i Hercegovine) bili česti slučajevi i primjeri učitelja osnovnih škola iz Srbije koji su predavali u krajevima s etnički bošnjačkim ili hrvatskim stanovništvom. Na umu imam primjer tešanjskoga kraja, u kojem postoje cijela sela koja i danas govore ekavicom kao posljedicom fakta da su učitelji u ovim selima bili Srbijanci i Crnogorci. Iako je ovaj zaključak zasnovan prvenstveno na ličnom uvidu i iskustvu u posljednjih nekoliko godina, i da je na taj nači dosta paušalan i nepotvrđen, mislim da neće nepoznato zvučati općenitiji zaključak da se radilo o svjesnoj, racionalnoj i donekle imperijalnoj obrazovnoj politici s ciljem učitavanja određenih društvenih vrijednosti jedne u perceptivne mehanizme druge zajednice, zarad prikrivenih ideoloških (nacionalnih) ciljeva. Ovo ne predstavlja novost u međunacionalnim odnosima u svijetu; slična praksa primjenjivana na različitim meridijanima i pri različitim historijskim uvjetima, no zajedničke karakteristike mogu biti vidljive u skoro svakom od takvih primjera. O sličnim stvarima je najbolje pisao Edward Said, tako da referenca na njegov opus može naznačiti postavke koje se ovdje iskazuju (E. Said, Orijentalizam, Beograd 2000.; Kultura i imperijalizam 2002.), kao i sjajno i popularno djelo Erica Hobsbawma i Terenca Rangera Izmišljanje tradcije, Beograd 2002. 3

94 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i riti osjećaj ushita novostvorene nacije (s državom) ali i ključne zbunjenosti vis á vis položaja te nacije u odnosu na (zajedničku) državu i ostala dva naroda u BiH. Proces je bio praćen i podržan od strane širih struktura u sva tri (odvojena) društva u BiH. Pod plaštom nacionalne “samobitnosti” i očuvanja etnonacionalnog blaga uspostavile su se se totalne ideologije kao zasebni sociološki sistemi saznanja o sebi i drugome, čije bitno obilježje biva slava vlastitog, i nezainteresiranost i (u manjoj mjeri) negiranje tuđeg društvenog identiteta. Činjenice danas svakako pokazuju – i nikakve integrativne i optimistične iluzije tipa OHR-a koje se prenose ih ne mogu zasjeniti – da u Bosni i Hercegovini egzistiraju tri zasebna i odvojena društva s asimetričnom tendencijom integracije. Upravo zbog ključnog “epistemološkog nesporazuma” koji traje u kontinuitetu od početka devedesetih godina do danas, male su šanse za uspostavljanje i minimalne simetričnosti kao garanta stvarne funkcionalnosti i napretka jedinstvenog domovinskog/državnog okvira. Učitavanje novog vrijednosnog sistema u obrazovni diskurs, već desetak godina se, što je sasvim jasno dešava pod patronatom triju nacionalnih ideologija i nacionalnih političkih stranaka kao njihovih direktnih eksponenata. Novo čitanje povijesti, književnosti, jezika i sociologije, nakon 1992. godine isto tako ima bitno obilježje romantičarskog zanosa kakav je krasio devetnaestovijekovne momente nacionalnog uzdizanja i kolektivne samospoznaje vlastite posebnosti. Istina, nacionalizam, u odnosu na socijalizam gaji istaknutu premodernu dimenziju, uglavnom zasnovanu na emocijama, vjeri i svojevrsnim biološkim odrednicama, dok je potonji, kako je ranije rečeno, sebe shvatao kao posebno dostignuće ljudskog socijalnog uma. Upravo u ovom kontekstu treba shvatati i nastojanja nacionalnih ideologija da se infiltriraju u sistem znanosti, čime bi se “naučno opravdale”, institucionalizirale i premjestile u empirijsko-razumske okvire, čvršće zasnivajući svoj društveni legitimitet i političku moć na osnovama znanstvenog racionalizma. Ova “modernizacija” nacionalizma na osnovama znanosti odvija se putem obrazovnog sistema, dakle preko studentske populacije kao potencijalnog rezervoara političkih i društvenih vrijednosti budućih elita, trajno oblikujući njihova shvatanja i ukopavajući na taj način bh. društvo u zacementirane grupne odnose s minimumom međusobne fleksibilnosti i svijesti o zajedničkoj političkoj sudbini. Ono što se dešava predstavlja svojevrstan proces “racionalizacije nacionalizma” kao socijalnog mehanizma putem kojeg se gnoseološki produkti jedne od ideologija (sasvim sigurno najdominantnije u 20. stoljeću) uspostavljaju kao vrijednosni kanali kolektivne epistemologije. Znanost kao ultima ratio savremenog društva s dovoljno legitimiteta da stvara vrijednosti i utvrđuje zakonitosti među pojavama, bila je medijem stvaranja i održavanja dinamičnosti raznih ideologija već par stoljeća. Upravo u kontekstu shvatanja nedozrelosti

balkanskih društava i primjene devetnaestovijekovnih procesa u 20. i 21. stoljeću, figurira i postavka donekle anahrone i “organske” povezanosti sistema znanstvene zajednice jednog društva sa kolektivnim političkim obmanama, ideologijama u funkcionalnom smislu njihove odredbe. Slučaj rektora sarajevskog univerziteta dakle, samo je naznaka već utvrđenog odnosa na relaciji nauka – moć u bh. društvu. Iako Muratović, do sada, nije eksplicitno izrazio bilo kakve nacionalističke emocije, njegova pozicija unutar vodeće bošnjačke nacionalne stranke sama za sebe govori dovoljno. Otvorena penetracija vrhunskog stranačkog kadra u sami vrh Univerziteta u Sarajevu, primjećena je i kritikovana, dobrim dijelom i zbog činjenice da je image ove visokoobrazovne institucije do sada odolijevao otvorenoj nacionalističko-političkoj infiltraciji određenih bošnjačkih struktura moći koje su težile vlastitoj društvenoj legitimaciji putem etabliranog znanstvenog sistema. Ipak, sistem visokog obrazovanja u zemlji ne možemo posmatrati samo kroz prizmu pojedinačnog slučaja. Iako je egzemplaran i predstavlja uzorak funkcioniranja specifičnih društvenih odnosa, reforma visoko-obrazovnog sektora zahtijeva cjelovit uvid i sistematiziran pristup utvrđivanju savremenih, evropskih standarda društvene epistemologije. Upravo tu, situacija se pokazuje kao katastrofalna. Ni status ostalih univerziteta (poglavito onih u Republici Srpskoj i u dijelovima FBiH s većinskim hrvatskim stanovništvom) ne bilježi ni najmanju naznaku pretpostavljene “autonomije” u odnosu na dominantne političke ideologije u tim dijelovima BiH. Čak štaviše, posvećena nacionalna ideja predstavlja konstituens skoro svakog znanja koje se emituje iz ovih “epistemoloških utvrda”. Svaki od tri obrazovna sistema u BiH, kako danas izgleda živi u zasebnoj Platonovoj pećini, vjerujući jedino u svoju ispravnost, i gledajući na sjenke ona druga dva kao na ideologijama iskrivljene sisteme kolektivnog saznavanja. Infiltracija nacionalizma u šire kulturne postavke bh. društva funkcionira kao stanoviti perpetuum mobile i upravo zbog toga ovo treba posmatrati kao ključni problem bosanskohercegovačkog društva, od čijeg rješavanja će ovisiti budućnost ove zemlje. Čak štaviše, iskazati sud da je budućnost BiH prvenstveno epistemološko pitanje čini se prikladnim, kako u kontekstu ove rasprave, tako i u kontekstu primjera iz iskustva koje navodimo. Već smo opisali veze znanstvenih diskursa i njihovih artikulanata u BiH, s nosiocima političke moći, kapitala i sve-društvenog utjecaja u okvirima ovog društva. Perpetuacija ideologije jedne vrste kroz društvene tokove odvija se putem kanala koje formuliše obrazovni sistem, stvarajući vrijednosnu matricu i oblikujući receptivne mehanizme, prije svega intelektualnih elita i njihovih krugova uticaja, kao i širokih masa koje, često nekritički slijede utabane staze političke aksiologije. Takav društveni poredak, koji se u slučaju Bosne i Hercegovine stvorio u vakuumu koji je nastao kao posljedica kraha jednog meta-sistema poput socijalizma, razarajućeg rata i etničkih antagonizama STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 95


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i koji su usisali sav bezvazdušni prostor i stvorili iluziju socijalne koherencije, omogućio je ideologiji (nacionalizma) da se etablira u samo ishodište društvene epistemologije: sistem (visokog) obrazovanja. Univerzitetska edukacija je u tom trenutku preusmjerila racionalni poredak svog predratnog znanstvenog legitimiranja društva (putem društvenih, i posebno političkih znanosti – Vlaisavljević, 2000.) iz sistema socijalizma u nacionalistički “postmodernizam” koji je relativizirao sve osim vlastitog vrijednosnog polazišta. Na taj način, posebni oblici društvenog saznanja bivaju usađivani generacijama studenata, (svjesno) zaboravljajući razviti njihov kriticizam spram savremenih društvenih konstrukata, stvarajući tako simplificirane osjećaje ove kritične grupacije u bh. društvu: s jedne strane utopljenost u “okeanski osjećaj” vlastite nacije i etnički žar koju on emituje; i s druge inertnost koja pokazuje svu zbunjenost, poremećaj društvenih vrijednosti i sveopću letargiju koja se jasno manifestuje prilikom svakih izbora.4

Ideološki biotop Primjer jednog drugog bh. univerziteta – Sveučilišta u Mostaru i javnih istupa nekih njegovih profesora, također potvrđuje ranije iznesenu tezu. Izjava Šimuna Muse, dekana Pedagoškog fakulteta, koju je dao Dnevnom listu, (2. 6. 2004.) u kojoj kaže da je osnovna svrha postojanja ove obrazovne institucije upravo izgrađivanje “hrvatske samobitnosti” a ne, što bi bilo logično, obrazovanje budućih obrazovatelja u duhu istine, znanosti i prosvjećenosti, dovoljno govori o tome koliko je znanost u bh. društvu izgubila kompas. Ovaj slučaj (kao svojevrsna “epistemologija epistemologije”) razotkriva sav paradoks u kojem se, kao u iskrivljenoj svijesti, nalazi današnje visoko obrazovanje u BiH, vršeći funkciju moderniziranja jednog predmodernog principa, odnosno pravdajući razumom ono što razum ne može opravdati. Taj iskrivljeni racionalizam se, kao moderna etnotehnologija, putem obrazovanja, kako smo utvrdili, prenosi narednim generacijama, usađujući u njih partikularno (isključivo etničko) shvatanje Bosne i Hercegovine i određujući njihov budući intelektualni, politički i društveni odnos prema onom Drugom u BiH. Ovo je najvidljivije u izučavanjima historije, koja se kao, magistra vitae stavila u službu strukturnog polazišta svakog međunacionalnog odnosa. Ukoliko je ono, danas u BiH radikalno suprotstavljeno kada je riječ o ključnim interpretativnim tačkama bosanskohercegovačke prošlosti, stvarna funkcionalnost društva teško da će biti ostvariva i u budućnosti. Ukoliko ne postoji znanstveni konsensuz (stvarni i jedini legitimitant validnosti jedne teorije u društvenim znanostima) oko ključnih pitanja zajedničke prošlosti bh. naroda, kako možemo očekivati konsenzus

oko pitanja današnjice, odnosno sutrašnjice? Iako je historija kao nauka, prva linija na udaru ideologija na vlasti, ni ostali aspekti obrazovanja nisu operisani od ove partikularizacije kolektivnog saznanja. Samo obrazovanje se sakralizira, mitologizira i slavi kao etnički stub zvaničnih politika. Neki fakulteti čak imaju i svoje krsne slave, škole se nazivaju po raznim svetim imenima (iako su svjetovne, a ne teološke) ili čak i po nazivima samih nacija, što odašilje samo jednu poruku: u njima stanuje ideologija. Sistem u kojem je “totalna ideologija” shvaćena u određenom instrumentalnom smislu, u kojem nacionalno-političke elite manipulišu cjelokupnim sistemom kolektivne percepcije i odnosa spram Drugog, nema samo karakteristike ovog obrasca, protumačenog stanovitom teorijom interesa (Geertz, 1998.) koja potvrđuje ovaj instrumentalni odnos između ideologije kao kulture i političke elite, već i u dobroj mjeri gaji relacije koje proizlaze i iz “napetosti” u kulturi, koja po određenom frommovskom principu, ublažava nelagodnost koja proizlazi iz (neželjene) slobode pojedinca (Fromm, 1978.). U tom smislu, stanje daytonske Bosne i Hercegovine u oblasti visokog obrazovanja koje opisujemo, svakako se iskazuje kao simbioza epistemološke zloupotrebe političkih elita i određene kulture nacionalizma koja se usadila u društvo kao simbolički okvir grupne (često i individualne) interakcije. Putem visokog obrazovanja i opisanog procesa perpetuacije – ključne tačke političkog sazrijevanja intelektualnih elita koje kasnije tvore institucionalne i političke okvire te iste kolektivne epistemologije – u etiku jednog društva kao njegovo kulturološko Nad-Ja, ubrizgana je premoderna ideja organske etničke zajednice koja se nastoji racionalizirati i na taj način legitimirati za daljnji politički razvoj. Ublažavajući frojdovsku “nelagodu u kulturi” i njoj imanentan strah od krivice grijehova vlastitoga Ja (u ovom slučaju vlastite etno-nacionalne zajednice) naspram “glasa savjesti”, dolazi do niveliranja odnosa Ja i Nad-Ja, – kao dijalektičkog principa ljudske psihe koji omogućava autokritiku – putem transkripcije egoističnih vrijednosti u objektivni kulturološki (Nad-Ja) okvir vlastite zajednice kao organizma. To znači da je princip grupne partikularnosti, kao imanencija ne-slobode i straha od univerzalnosti koja implicira veću odgovornost pojedinca, izmješten u meta-okvir savjesti – konačnog arbitra iznad kojeg ne postoje atributi kritičkog preispitivanja. Iako je historijska specifičnost stvaranja i razvoja južnoslovenskih nacija/nacionalizama u dobrom dijelu “odgovorna” za specifične političke i društvene proizvode kojima se danas tako žustro bavimo – debata o svrsishodnosti Daytona i buktinji nacionalizma koju je legitimirao sve je intenzivnija – u cijelom procesu koji generirao “epistemologiju ludila” i savršen krug ko-

Nedavno istraživanje kod populacije mladih u RS o tome koju osobu smatraju najznačajnijom u povijesti Balkana, donekle potvrđuje tezu o vrijednosnoj dezorijentiranosti i ideološkoj toksikaciji ove populacije. Naime, prema ovom istraživanju mladi u Republici Srpskoj favoriziraju tri povijesne ličnosti: 1) Josipa Broza Tita, 2) Radovana Karadžića i 3) Dražu Mihajlovića. Distorzija povijesnog tumačenja, uzrokovana infiltracijom nacionalističke ideologije u sistem obrazovanja, uzrok je stanja u kojem se tri povijesne ličnosti i (dijametralno) različite vrijednosti koje one (dvije naspram jedne) predstavljaju mogu naći u malom razmaku na skali vrijednosnog sistema. Isto tako, činjenica da sve tri osobe prati stanoviti mitološki aureol kao način historijskog prenošenja pokazuje da je prisutan poremećaj vrijednosti i epistemologije koja se nalazi u njegovom ishodištu. (Nezavisne Novine, 3. 12. 2004.) 4

96 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i jim ideologija živi naše kolektivne živote ne smijemo zanemariti ulogu međunarodne zajednice. U dijelu u kojem je odgovorna za (poslije)ratne državotvorne aranžmane koji su, po recepturi “institucionalizacije etničnosti” (Bieber, 2003.) uspostavili i legitimirali jedan oblik teritorijalizacije (balkanizacije), međunarodna zajednica – u BiH najvećim dijelom OHR kao njeno operativno-političko krilo – doprinijela je modificiranju cjelokupnog društva u skladu s principom partikularizacije kao totalnog procesa. Ne pokušavajući prigovoriti “konsocijalnom pristupu” (Lijphart) rješavanja političkih problema društava poput Bosne i Hercegovine, koji na određeni način pokušava uspostaviti funkcionalnu ravnotežu podijeljenog društva – putem četiri specifična mehanizma5 – priznavajući njegovu političku segmentarnost, kritika ove vrste ustvari nastoji dekonstruirati onu političku pragmatiku koja je rezultirala interesnom uskogrudošću međunarodne zajednice i prenebregnula činjenicu refleksije ovakvog institucionalnog uređenja na ostale (civilne) strukture društva, kao što je obrazovanje. Tom refleksijom se institucionalizacija etničnosti, kao princip legitimacije nasilnog stjecanja suvereniteta i kolektivnog znanja nametnula kao apsolutno, a ne prijelazno rješenje duboko podijeljenog bosanskohercegovačkog društva. Dakle, Daytonski (sporazum) ustav za Bosnu i Hercegovinu, kao etnička institucija par exellence i sublimacija svih kolektivnih predrasuda u ovoj zemlji silikonski je umetak institucionalizma u etničku epistemologiju i palanački mentalitet prostora u kojem živimo. Ovo ustvari znači da je nacionalizam kako dominantna tako i idealna društvena vrijednost u BiH. Iako njegovom održanju doprinose različiti, kako unutrašnji tako i spoljni faktori, ključna uporišna tačka ove ideologije je upravo sistem obrazovanja i društvena epistemologija koju on stvara. To znači isto tako i da je simbolička kultura kojom općimo dominantno ideološki obojena, i da je proizvod ranije opisane simbioze. Ovome svjedoči i njegovanje stanovite “festivalske kulture” u Bosni i Hercegovini – koja se lako može instrumentalizirati i staviti u korist bilo koje ideologije – kao i propadanje istinskih kulturoloških vrijednosti, poput dejtonskoj nedorečenosti prepuštenih institucija muzeja, biblioteka, teatra i sličnih institucija. Iako pitanje univerziteta i visokog obrazovanja zahtijeva sistemske odgovore, društvene i političke prirode koje trebaju poduzeti zdrave političke snage u BiH (ako uopće i postoje takvi – simptomatično je da je dr. Muratović prve dane svog rektorisanja proveo u popularnoj debati o novom pseudoustroju BiH, a ne u isticanju ključnih problema sarajevskog univerziteta), sva ova problematika nameće i jedno, zaista bitno pitanje kojim smo se ovdje i pokušali baviti. Naime, ako je svrha čovjekovog društvenog obrazovanja razumijevanje sebe i okoline, sebe putem okoline i okoline putem sebe samog, pomoću sistematiziranog i objektivnog mehanizma koji se zove nauka, zašto se ovo naslijeđe zatvara u uske okvire kolektivnog bivstvovanja, kao što je naci-

ja? Pod pretpostavkom da je ova pogubnost – i (u krajnjoj liniji) organičenost, nedopustiva u globalnom dobu – vidljiva i prepoznata od strane ključnih decision-makera u BiH (mislim prvenstveno na međunarodnu zajednicu), zašto se onda napori, ogromna finansijska sredstva i ulaganja ka revitalizaciji/reintegraciji/ rekonstrukciji/rekoncilijaciji Bosne i Hercegovine uporno koncentrišu na ublažavanje posljedica, umjesto uklanjanja uzroka ove “iščašene egzistencije”? Da li su, zaista bosanskohercegovački (daytonski) univerziteti svojevrsni zatvori – odgojne institucije grupnih identiteta, čija svrha nije znanje po sebi, već usađivanje “ispravnog” znanja kao političke ideologije generacijama koje dolaze? Činjenice, koje bi se, kako je ranije rečeno, vrlo lako mogle i empirijski dokazati, nažalost, pokazuju da je tako. Otpori reformama cjelokupnog obrazovnog sektora ukazuju upravo na bastionski karakter ideološkog obrazovanja u BiH, kao (in)direktne posljedice feleričnosti rješenja donijetih iz Daytona. Kontinuirani neuspjeh usvajanja Zakona o visokom obrazovanju, koji bi, barem nominalno, postavio solidne temelje za racionalniju dekonstrukciju univerzitetske naučne i socijalne tromosti, upravo svjedoči o činjenici da je ono etničko, nacionalno i stranačko (predstavljeno jezikom i političkom nadležnošću) u potpunosti nadređeno obrazovnom, prosvjetiteljskom i razvojnom potencijalu i perspektivi bh. društva u cijelosti. Skamenjeni interesi nacionalističkih (ideoloških) elita uzurpirali su proces dugoročnog društvenog odgoja i protegli svoje prste u školske i univerzitetske klupe, čime doprinose beskonačnoj perpetuaciji etno-nacionalnih antagonizama, mržnji i nerazumijevanja triju nacionalnih skupina u BiH. Univerziteti, skoro i 15 godina nakon kraha komunizma, studente i dalje uče ideologiji, a ne znanju takvom. Njegujući nekritički, legitimistički i sužanjski karakter buduće inteligencije, trenutne obrazovne politike u Bosni i Hercegovini konstantno ulažu u tromost, neslobodu i ovisnost o vanjskom autoritetu (makar i sama ideja Nacije predstavljala taj poizvanjeni autoritet) kada su u pitanju politički procesi u zemlji. Današnje nacionalne/intelektualne elite u svim bh. nacionalnim zajednicama samo nastavljaju praksu začaravanja nauke u okvire “primordijalnih čuvstava”6 i ideoloških konstrukcija s početka vijeka, uporno tvrdeći da je sloboda ostvarena i da je individualizam, u svom pozitivnom značenju, temelj političke kulture. No, fakti nam svakodnevno i uporno govore da je sloboda partikularno shvaćen obrazac, stvoren zarad dostizanja grupne razlike umjesto univerzalnog karaktera ljudske egzistencije. Ako je zaista tako, šta se onda u posljednjih sto godina uopće i promijenilo? ELDAR SARAJLIĆ (DOBOJ, 1978.), ZAVRŠIO FAKULTET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU, GDJE I DANAS POHAĐA POSTDIPLOMSKI STUDIJ IZ OBLASTI POLITOLOGIJE. BAVI SE NOVINARSTVOM I RADI U UNDP-u.

Tj. široke koalicije, prava manjina na veto, proporcionalnu zastupljenost i segmentarnu autonomiju; Florian Bieber, Institucionalizacija etničnosti: postignuća i neuspjesi nakon ratova u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji, Međunarodni forum Bosna, 2003. 6 Clifford Geertz, Tumačenje kultura, Beograd, 1998. 5

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 97


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Dayton – između “slova” i “duha” Ustavni sud BiH usvojio je ustavne promjene u BiH i uspostavljanje multietničkih entiteta preglasavanjem članova Suda iz međunarodne zajednice. Po dva Srbina i Hrvata glasala su protiv ustavnih promjena i uvođenja konstitutivnosti svih naroda u entitetima, ali su one usvojene glasovima dva Bošnjaka i tri međunarodna predstavnika Miloš Šolaja

D

ESETOGODIŠNJICA OPŠTEG OKVIRNOG SPORAZUMA za mir u Bosni i Hercegovini potpisanog u Parizu 14. decembra 1995. godine je za nekoliko mjeseci. Sporazum je mnogo poznatiji po žargonskom nazivu “Dejtonski mirovni sporazum” (The Dayton Peace Accord ili The Dayton Peace Agreemant) – DPA, jer su svi suštinski prilozi, odnosno sva rješenja usvojeni u američkoj vojnoj bazi Dayton u državi Ohajo 21. novembra 1995. godine nakon tri pune sedmice pregovaranja između delegacija zaraćenih država i vojski u regionu i velikih sila – garantora ostvarivanja mira. Taj dan se uzima kao definitivan kraj rata u Bosni i Hercegovini. Istina, čak i sam naziv sporazuma izaziva ponekad kontroverze. Ako neka od strana želi jače da istakne američku ulogu kao važniju onda ga naziva isključivo “Dejtonskim”. Ukoliko, pak, neko želi da umanji američki značaj, a istakne i evropsku ulogu naziva ga “dejtonsko-pariski”. Još niko, koliko se moglo vidjeti u medijima, nije iskoristio naziv “parisko-dejtonski” što znači da razlike postoje samo u shvatanjima o tome da li je “više” ili “manje” američki. Ipak, neprikosnovena je istina da je tim Mirovnim sporazumom zaustavljen rat i da je to najvažnija činjenica i elementarna pretpostavka za izgradnju zone bezbjednosti i stabilnosti, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u dvije susjedne zemlje Srbijom i Crnom Gorom i Hrvatskom (za koje se često u zajednici s BiH koristi naziv “Daytonland”ili “Dejtonija”), ali i na Jugoistoku Evrope ili Balkanu, kako

98 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

već neko voli da naziva taj Region. Ni jedna kriza na Balkanu ne može da postoji ni da se posmatra izolovano. Posljedice raspada Jugoslavije trpjela su najviše SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i Republika Srpska koje su bile pod ekonomskim sankcijama Ujedinjenih nacija, ali i sve ostale zemlje koje su imale neposrednu štetu zbog gubitka bliskog i razrađenog tržišta, ekonomskih veza i uticaja na smanjenje proizvodnje do promijenjenog režima saobraćaja i otežanih komunikacija. Stoga je kraj rata bio od opšteg interesa, ne samo balkanskih zemalja, već i onog što se naziva međunarodna zajednica, a što podrazumijeva SAD, Evropsku uniju i Rusiju. Kraj jedne međunarodne krize predstavljao je olakšanje za sve “spoljne” aktere koji nisu imali direktne posljedice na teritoriju i stanovništvo, ali su ekonomski, politički i vojno veoma duboko bili umiješani. Dejtonski mirovni sporazum je međunarodni pravni akt koji obavezuje sve strane potpisnice, ali i sve ostale aktere međunarodne zajednice, da se ponašaju u skladu s njegovim odredbama. Istorija krize u vremenu raspada druge Jugoslavije išla je veoma različitim tokom. Mirovni sporazuma “Dejton-Pariz” je peti uspjeli, nakon četiri prijedloga od kojih su po dva odbili muslimanska (danas bošnjačka) strana i Republika Srpska. Prvo je Alija Izetbegović povukao potpis sa mirovnog teksta u Kutiljerovom mirovnom planu 1992. godine uz rečenicu “žrtvovaću mir za državu”. Mnogi povlačenje potpisa povezuju s posjetom tadašnjeg ambasadora SAD u SFRJ Warrena


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Zimmermana Aliji Izetbegoviću u Sarajevu što bi se iz kasnije podrške SAD muslimanskoj Bosni analogijom i moglo zaključiti. Drugi neuspio je Vens-Ovenov sporazum iz juna 1993. godine kada je Skupština Republike Srpske prihvatila ustavne principe, ali je odbila teritorijalnu kantonalnu organizaciju. Treći sporazum, Oven-Stoltenbergov iz jeseni 1993. godine koji je pretpostavljao dvije kompaktne teritorije i zajedničko rješenje kod Brčkog odbio je da potpiše ponovo Alija Izetbegović. Četvrti plan je bio plan “Kontakt grupe” iz avgusta 1994. godine koji je Republika Srpska poznatija po tada često korišćenim terminima “Bosanski Srbi” i “srpska strana”, nakon provedenog referenduma odbila da potpiše iako je tada držala prilično veliku teritoriju. Neke nepoznanice jugoslovenske krize iz početka devedesetih vjerovatno se nikada neće saznati. Bilo je to vrijeme pobjedničke euforije Zapada nakon “rušenja Berlinskog zida”, što je sintagma za kraj hladnog rata. Zemlje “istočnog bloka”, odnosno socijalizma, među koje je spadala i SFR Jugoslavija proklamovale su tranziciju koja je podrazumijevala opredjeljenje za izgradnju društva na zapadnim vrijednostima neoliberalne tržišne ekonomije, višepartijske demokratije, vladavine prava i poštovanja zapadnih standarda u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. U zemljama bivše Jugoslavije (isto kao na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza i Albanije) važeći model tranzicije bio je “upravljani” (po definiciji Dahrendorfa)1. To je podrazumijevalo i pojačavanje svih do tada skrivenih nacionalnih i etničkih razlika i napetosti koje su u procesu raspada Jugoslavije odigrale ključnu ulogu. Prestankom postojanja SFRJ kao “buffer zone” između Istoka i Zapada nestao je i spoljni zid očuvanja takve tvorevine koja je od 1948. godine i razlaza sa Staljinom njegovana od strane razvijenih zemalja Zapada kao “više demokratska” iako u istom ideološkom bloku. Raspad je zato predstavljao trostruku tranziciju: iz socijalizma u kapitalizam, tranziciju u nacionalizam i izgradnju nacionalne države.2 Početkom devedesetih nakon potpisivanja ugovora iz Maastrichta kojima je Evropska ekonomska zajednica prerasla u Evropsku uniju (EU) s početnim oblicima zajedničke spoljne i odbrambene politike, porasla je želja Evropljana da svoju naraslu ekonomsku moć iskažu i kao vojna i politička sila. “Ovo je čas Evrope, ovo nije čas Amerikanaca”, rekao je Jacques Poss, ministar inostranih poslova Luxemburga kao predsjedavajuću Evropske zajednica i šef trojne delegacije u Jugoslaviji 29. juna 1991. godine. Tadašnjoj

Evropskoj zajednici početak krize u Jugoslaviji učinio se prikladnom prilikom da se pokaže na djelu”.3 Novostvorena EU nije riješila problem, naprotiv! “Umešala su se razna međunarodna tela. Na prvom mestu Evropska zajednica. U Jugoslaviju je 1991. godine poslala tročlanu delegaciju koja je, naizgled, uspela da zaustavi krizu u Sloveniji i Hrvatskoj. Taj uspeh im je udario u glavu. Posle toga, ministri Evropske zajednice i Evropske unije nastojali su na svaki način, bezumno i tašto, da se bi pripišu pravo da reše jugoslovenski problem zato što je Jugoslavija evropska država. Jugoslavija je trebalo da bude prvi trijumfalni uspeh nove zajedničke evropske spoljne politike i odbrane. Ludost te mastrihtijanske “evroforije” pokazala se u pravom svetlu kada je jedna od sila Evrope usvojila sasvim ličnu politiku prema Federaciji u raspadu, a za njom su krenuli svi ostali”.4 Neuspjeh Evrope završio je pokušajem uvlačenja Ujedinjenih nacija u igru i angažovanje snaga za održavanje mira. Ipak, u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini izbio je rat između tri nacionalne zajednice od kojih je tokom intenzivnih, svakodnevnih međusobnih borbi svaka ratovala sa svakom. Na prostoru Bosne i Hercegovine proglašena je Republika Bosna i Hercegovina sa sjedištem u Sarajevu koja je u svjetskim medijima dobila oznaku (pro)muslimanske vlade iako je nastojala da održi sliku multietničnosti zahvaljujući nekolicini Srba i Hrvata u političkim institucijama, vojsci i medijima. Republika BiH smatrala je cijelu zemlju svojom teritorijom. Hrvati su na prostoru Zapadne Hercegovine proglasili Hrvatsku Republiku HercegBosnu kao nepriznatu državu sa svim institucijama i obilježjima države koja nije ni krila ni sporila da je u bliskoj vezi s Republikom Hrvatskom. Srbi u BiH svoje nacionalne interese nastojali su da zaštite proglašenjem Srpske Republike Bosne i Hercegovine oktobra 1991. godine u okvirima još cijele Socijalističke Republika BiH i njenih institucija poput Predsjedništva, Skupštine i Vlade. Ipak 9. januara 1992. godine srpska zajednica je i definitivno proglasila nezavisnost Srpske Republike BiH (od avgusta 1992. godine nosi naziv Republika Srpska).5 Političku i legitimnu osnovu za proglašenje zajedničke države srpski nacionali lideri crpili su iz plebiscita srpskog naroda u BiH novembra 1991. godine koji se bezuslovno izjasnio za ostajanje u Jugoslaviji odnosno zajedničkoj državi s drugim Srbima. Ista ta zajednica nije podržala ni izašla na referendum o nedjeljivoj i nezavisnoj BiH 1. marta 1992. godine nakon čega je i izbio rat na prostoru BiH. Srpska zajednica u institucionalnim

Ralf Dahrendorf, Reflections on the Revolution in Europe, Random House, London, 1990., str. 30. Mirjana Kasapović, Demokrtska tranzicija i političke stranke, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1996., str. 11 3 Nedovršeni mir – izvještaj Međunarodne komisije za Balkan (Leo Tindemans, predsjednik), Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i Pravni centar FOD BiH, Zagreb, Sarajevo, 1997., str. 56. 4 Ričard P. Krempton, Balkan posle drugog svetskog rata, Klio, Beograd, 2003., str. 319. 5 Ustav Republike Srpske, Službeni glasnik Srpske Republike BiH, 1/92. 1 2

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 99


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i okvirima Republike Srpske postala je pregovaračka strana s ograničenim međunarodno-pravnim subjektivitetom, u početku subjektivitetom ustaničkog pokreta6, kasnije ograničenim pravom pregovaranja kao državne tvorevine. SAD su u početku jugoslovenske krize nastojale da održe stav o potrebi očuvanja zajedničke jugoslovenske države. Tokom rasplamsavanja krize one su dugo stajale po strani, praktično sve do priznavanja nezavisnost Slovenije i Hrvatske od strane Njemačke i Vatikana, da bi prve priznale nezavisnu BiH i tako je praktično u potpunosti gurnule u rat etniteta i entiteta do potpisivanja mira u Daytonu. Taj rat dugo je bio “briga” Evrope i Ujedinjenih nacija, ali je ipak početka kraja ratne priče došao energičnom američkom akcijom. Odmotavanje je počelo nakon prve i istorijske akcije avijacije NATO-a u napadu na položaje Vojske Republike Srpske kod Goražda. Akcija je istorijska, jer su snage NATO-a prvi put dejstvovale “out of area”, dakle izvan teritorije država-članica. Time je nađena formula po kojoj Sjevernoatlantska alijansa može da djeluje izvan teritorije država-članica pošto je ona kao proizvod hladnog rata osnovana kao izrazito odbrambeni savez. Ta formula bila je bitna za pravnu svrhu dejstva, ali u političkom smislu bila je još važnija, jer je omogućila da se nađe razlog i opravda postojanje NATO-a nakon nestanka bipolarne konfrontacije i samoraspuštanja Varšavskog ugovora i raspada sovjetske federacije. Time je rat u BiH ispunio svrhu i popunio jednu dilemu, ali i pukotinu u transatlantskim odnosima zapadnih saveznika koja je već tada počela da se širi, ali nije bilo dovoljno zrelo da se pojavi nešto vidljivije. Uostalom, kriza u BiH je pokazale želju, ali i nemoć Evrope u toj fazi da je riješi. “Evropska zajednica nije se snašla u ratovima na tlu bivše Jugoslavije. Nespremna za takvo djelovanje EEZ, odnosno kasnije EU, lutala je u traženju rješenja omogućavajući da se interni konflikt pretvori u rat i to u dijelu evropskog kontinenta. Neočekivanost takvog razvoja kao i različiti politički interesi i tradicije odnosa uslovili su umjesto jedne jedinstvene evropske bezbjednosne politike različite pristupe koji su pokušavali vratiti bezbjednost na ovom području pomoću EU, OEBS (OSCE) i na kraju UN.7 Kada je opstanak NATO-a kroz akcije predvođene visokosofisticiranim američkim vojnim tehnologijama postao sasvim izvjestan, “veliki brat” i “svjetski policajac” umiješao se u rješenje krize. Rat više nije imao svrhe ni za međunarodnu zajednicu. Temelj američkog shvatanja globalizacije bio je snažno udaren na jugoistoku Evrope, pod nosom

ekonomskog džina, ali vojnog patuljka – Evropske unije. Rasplet je mogao da počne. Da će se prema stranama u BiH zauzeti čvršći stav pokazao je već početak 1994. godine. Nakon izuzetno žestokih i krvavih borbi između Hrvata i muslimana (Bošnjaka) u Hercegovini i Srednjoj Bosni, predstavnici obe strane natjerani su u Washingtonu, u Bijeloj kući u prisustvu američkog predsjednika Bila Klintona 18. marta 1994. godine da stvore muslimansko-hrvatsku federaciju i usvoje Ustavnu sporazum o savezu republika Bosne i Hercegovine, takozvani “Washingtonski ustav”. Istovremeno je potpisana i deklaracija o principima uspostavljanje mogućih konfederalnih odnosa BiH sa Republikom Hrvatskom koju su potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović kao lideri Hrvatske i bosanskih Muslimana.8 Iste godine, pojavljuje se i plan kontakt grupe koji je uveo princip od 51:49 odsto za teritorijalnu raspodjelu između dva entiteta. Jedan je Federacija BiH stvorena Washingtonskim ustavom, a drugi je Republika Srpska nastala na osnovu sopstvenog ustava iz 1992. Entiteti i njihovi postojeći ustavi postali su dio dogovorenih principa u Ženevi 8. septembra 1995. godine. Prema tim principima entiteti nastavljaju da postoje na osnovu sopstvenih ustava. Jedan od principa bilo je i uspostavljanje specijalnih paralelnih odnosa sa susjednim državama u skladu sa teritorijalnim suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH.9 Principi dogovoreni u Ženevi ući će kasnije i u Dejtonski mirovni sporazum. Na žalost, jedan od idejnih kreatora mirovnih rješenja u bosanskohercegovačkom sukobu i čovjek koji je počeo pregovore sa svim zaraćenim stranama, američki diplomata Robert Frejžer, nije živ dočekao da vidi rezultat uspješnog početka svog rada, jer je poginuo u prevrtanju oklopnog vozila na planini Igman pored Sarajeva u jednoj od etapa svoje mirovne misije. Kao specijalni izaslanik američkog predsjednika Klintona posao je dovšio Richard Hoolbroke koji će se kasnije kititi titulom autora mira u Bosni i Hercegovini.10 Kratak pregled situacije kao uvod u postdaytonsko razdoblje bio je neophodan da bi moglo da se prati ostvarivanje Daytonskog mirovnog sporazuma nakon potpisivanja. Prije svega treba istaknuti nekoliko činjenica koje mogu da imaju važnost za objašnjenje kasnijeg toka događaja. Delegacije koje su u ime svojih nacionalnih zajednica u BiH učestvovale u tronedeljnim pregovorima u Ohio-u došle su na njih u različitima avionima, odnosno u sastavu različitih delegacija. I Bošnjaci (muslimani) predvođeni predsjednikom Republike BiH Alijom Izetbegovićem i Hrvati iz BiH, predvođe-

Juraj Andrassy, Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str. 72-73. Radovan Vukadinović, Securitu in South-Eastern Europe, Politička kultura, Zagreb, 2002., str. 18. 8 Momir Stojković, Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, III tom, (1946-1996), str. 674. 9 Dr Vitomir Popović, dr Vladimir Lukić, Dokumenti Dejton-Pariz, documents Dayton-Paris, Institut za međunarodno pravo i međunarodnu poslovnu saradnju, Banja Luka, 1997. 10 Richard Hoolbroke, To End a War, Random House, New York, 1998. 6 7

100 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ni predsjednikom Hrvatske zajednice Herceg-Bosna bili su u sastavu jedinstvene delegacije BiH. Predstavnici Republike Srpske bili su u sastavu Savezne Republike Jugoslavije koju je predvodio Slobodan Milošević i koji je u slučaju balansa glasova u delegaciji imao pravo odlučivanja. Iako u srpskoj delegaciji nije bilo saglasnosti po brojnim pitanjima svi aneksi Mirovnog sporazuma usaglašeni su u Daytonu i time je sklopljen konačan mir. Ipak, BiH je ušla u period neizvjesnosti i još uvijek veoma nestabilnog mira. Iako je 60.000 stranih trupa koje su već 20. decembra 1995. u sastavu Implementation Forces (IFOR) bilo garant sprečavanja izbijanja sukoba, činjenica da je oko 360.000 vojnika u sve tri vojske i dalje bilo pod oružjem izazivalo je zbrinutost. Briga je bila još veća zbog postojanja grupa bez čvrste komandne vojničke kontrole (paravojske), stečenih ratnih navika kod brojnih njihovih pripadnika i izmijenjenih demografskih i nestabilnih prilika uslijed unutrašnjih migracija stanovništva na etničkoj osnovi, kao i emigracije u strane zemlje. Iako je Opšti okvirni sporazum za mir akt međunarodnog prava on kao jedan od svojih priloga (aneksa) ima i Ustav Bosne i Hercegovine. Taj ustav nije usvojen narodnim izjašnjavanjem referendumom, ali činjenica da nije imao ni snažnu i ključnu opoziciju svjedoči o tadašnjoj političkoj volji da se zaustavi rat i nastavi život u restukturisanoj BiH čiji su ključni sastavni elementi dva teritorijalno odvojena entiteta po formuli Kontakt grupe iz 1995. godine Federacija BiH 51 odsto, Republika Srpska 49 odsto. Ovakva teritorijalna struktura, kao i Ženevskim principima i novim Ustavom BiH institucionalna organizacija i održano postojanje entitetskih ustava u velikoj mjeri zadovoljilo je interese Republike Srpske u težnji ka što većoj samostalnosti i, eventualno, razvijenijim bliskim vezama sa SR Jugoslavijom i Srbijom. Period neposredno nakon uspostavljanja mira zaustavio je oružane sukobe, ali većina tenzija je ostala. Srbi – predstavnici Republike Srpske nisu doživjeli uspostavljanje BiH na osnovu Daytonskog sporazuma kao stvaranje zajedničke države. U medijima i političkom životu stvaran je utisak postojanja saveza ili unije država Republike Srpske i Federacije BiH. Tadašnja institucionalna struktura BiH podržavala je, čak, takav utisak, jer je Savjet ministara imao samo tri ministarstva: inostranih poslova, civilnih poslova i komunikacija i ljudskih prava i predsjedavajućeg koji se rotirao svakih osam mjeseci. Sve ostale funkcije države bile su u institucijama entiteta. To je odgovaralo Republici Srpskoj, ali složena washingtonska struktura Federacije BiH nije mogla da se ukopi u standarde upravljanja svojom državnom strukturom. Podijeljena na 10 kantona / mini država / republika, svaki sa svojim ustavom i vladom komplikovana i preskupa administracija gotovo je potpuno onemogućavala efikasno funkcionisanje Federacije BiH (Federacije Bošnjaka i Hrvata). Četiri kanto-

na bila su bošnjačka, tri hrvatska i tri mješovita. Već prva reakcija Hrvata u BiH bila je na takvu organizaciju, njihov nacionalni položaj i zaštitu nacionalnih interesa. Veoma brzo u hrvatskom nacionalnom korpusu pojavila se ideja o “dokantonizaciji” mješovitih kantona koja nije uspjela, zatim ideja o “hrvatskoj samoupravi”, pa o “trećem (hrvatskom) entitetu”. Ni jedna od tih ideja proizašla iz interesa i želja Hrvata uglavnom u Zapadnoj Hercegovini nije doživjela praktičnu realizaciju. Istovremeno iz bošnjačkog nacionalnog korpusa ubrzo su počele da stižu ideje koje su imale za cilj umanjenje ili topljenje funkcija entiteta (posebno Republike Srpske) i njihovo što jače uspostavljenje na nivou BiH. Prema Ustavu Daytonska “Bosna i Hercegovina nastaviće svoje postojanje kao država...”11 i više nema ni prefiksa ni sufiksa kao država, snažnom retorikom i upornim propagandnim ponavljanjem te floskule nametnula se ideja “države Bosne i Hercegovine” kao centralistička i unitaristička nasuprot separatističkim željama u Republici Srpskoj i konfuznoj neefikasnosti u Federaciji BiH. “ U teoriji, prema Daytonskom mirovnom sporazumu, nova, nanovo stvorena država Bosna i Hercegovina povezivaće bošnjačko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku. Međutim, taj novi “krov” ima dosta ograničenu zakonsku snagu. Centralna vlast u BiH imaće predsjedništvo, parlament, ustavni sud i centralnu banku. Ona će u izvjesnoj mjeri podsjećati na Titovu Jugoslaviju, jer će imati rotirajuće Predsjedništvo, a u imenovanju državnih službenika biće primjenjivan nacionalni ključ. Vlast će biti odgovorna za spoljnu politiku, trgovinsku i monetarnu politiku, politiku useljavanja i veze s međunarodnom zajednicom. Sva druga ovlašćenja koja, između ostaloga, obuhvataju i odbranu, prenesena su na dva odnedavno priznata “entiteta”, na bošnjačko-hrvatsku Federaciju i na Republiku Srpsku”.12 Međunarodna komisija za mir bivšeg belgijskog premijera Lea Tindemnasa, u ranoj fazi primjene Daytona s prilično skepse je gledala na budućnost BiH.”Teško je shvatiti kako će Bosna i Hercegovina postojati kao država s toliko prerogativa u rukama entiteta. U ovom slučaju cjelina nije čak ni zbir njenih dijelova. Da su entiteti imali srdačne odnose jedan prema drugome, ili da su bare bili spremni da međusobno sarađuju, mogla se izgraditi država koja bi mogla da opstane. Međutim, to nije bilo tako. Nije manje važna ni činjenica da oni graniče sa Srbijom i Hrvatskom, koje sebe smatraju “domovinama” dviju od tri etničke zajednice u Bosni. Na taj način, imajući u vidu privlačnu moć Srbije za bosanske Srbe i Hrvatske za bosanske Hrvate, Bošnjaci će biti jedina među tri konstitutivne nacije koja će imati očigledan, životni interes da sačuva novu državu”.13

Nedovršeni mir, izvještaj Međunarodne komisije za Balkan (Leo Tindemans, predsjednik), Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i Pravni centar FOD BiH, Zagreb, Sarajevo, 1997. str. 56. 12 Isto, str. 56. 13 Isto, str. 78. 11

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 101


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Čak ni međunarodni predstavnici u tom trenutku nemaju jasnu predstavu o budućnosti BiH i Tindemansova komisija navodi čak tri moguća scenarija. Prvi je mogućnost obnove multietničke Bosne. U odgovoru na ovo pitanje traži se smanjenje prevlasti entiteta u javnom životu. Drugi je suživot u miru triju zajednica unutar “dvaju entiteta” pod zajedničkim “krovom” što se procjenjuje kao najbrži mogući put do obnove multietničke Bosne. Treći scenario je podjela najprije u dva, a zatim u tri dijela i taj scenario Komisija ocjenjuje kao najizgledniji. Dodatak toj ocjeni jeste i da potpuna podjela kod koje jedna islamska država stiješnjena između Velike Srbije i Velike Hrvatske nije recept za stabilnost.14 Već prvi period funkcionisanja daytonske tvorevine donio je izvjesnu reviziju koja, možda, nije ima odlučujuće kratkoročne efekte, ali kao činjenica da se Sporazum u osnovi ne poštuje dugoročno je otvarala put izmjenama. Iako je predsjedanje u tročlanom Predsjedništvu bilo predviđeno na jednaku dužinu mandata, srpski predstavnik (prema slovu Ustava BiH: predsjednik u Predsjedništvu) Momčilo Krajišnik složio se da Aija Izetbegović produži mandat za dvije godine protivno dogovorenom principu. Time je već u samom startu narušena principijelnost vodila ka kasnijim sve bržim i češćim izmjenama. U tom početnom periodu Republika Srpska se prema Bosni i Hercegovini i svim njenim strukturama odnosila kao prema drugoj državi. I tada (kao i danas) ključnu ulogu u ostvarivanju mira i stvaranju institucija imao je Visoki predstavnik, funkcija uvedena Mirovnim sporazumom. Prvi Visoki predstavnik bio je bivši švedski premijer Karl Bildt koji je u Republici Srpskoj ostavio utisak čovjeka procesa, utemeljenih i suštinskih promjena na osnovama konsenzusa. Međunarodna zajednica, reprezentovana u Savjetu za implementaciju mira15, u želji da ubrza promjene na konferenciji Savjeta u Bonu, decembra 1997. godine proširila je do tada relativno skroman ovlašćenja visokog predstavnika i dala mu mogućnost vrhovnog autoriteta za tumačenje i sprovođenje Daytonskog sporazuma. Tom odlukom visokom predstavniku su, praktično, data sva ovlašćenja protektora odnosno neograničena politička i zakonska moć. Prva rješenja na osnovu takvih odluka pogodila su Republiku Srpsku. U istom danu Visoki predstavnik (tada je to bio bivši ministar inostranih poslova Španije Carlos Westendorp) smijenio je na izborima izabranog predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplašena i donio arbitražnu odluku za Brčko po kojem ovaj grad proglašava kondominijumom (suvlasništvom) oba entiteta. Brčko je bila sporna teitorija prilikom pregovora u Daytonu, a pitanje je ostalo otvoreno za međunarodnu arbitražu.

Nakon više pokušaja i rasprava, posebno dokazivanja od strane Republike Srpske da je to teritorija tog entiteta Visoki predstavnik je donio odluku kojom grad s pripadajućom opštinskom teritorijom stavlja u okvire institucija BiH i oba (praktično ni jednog) entiteta. Neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma čak je i Slobodan Milošević u svojim izjavama govorio da je Republika Srpske, uz druge gradove, dobila i Brčko. Oduzimanjem Brčkog iz teritorijalnog sastava Republike Srpske narušen je ranije dogovoren princip teritorijalne cjelovitosti. Smjenom neposrednim izborima izabranog predstavnika Westendorp je otvorio seriju smjena i niza drugih nametnutih koja će se desiti iz raznih razloga i u raznim situacijama. Takvim činjenjem obeshrabriće se demokratski naboj u stanovnicima BiH, posebno Republike Srpske, jer izbori postaju izlišni. Iz kruga u krug izlaznost birača sve je manja i prijeti da ugrozi i samu suštinu izbornog procesa. Nakon smjene predsjednika Poplašena, predstavnici Republike Srpske “zamrzli” su svoja članstva i aktivnosti u zajedničkim organima BiH, ali to nije trajalo dugo i zauzeli su svoja mjesta čime su na izvjestan način politici nasilnih smjena od strane Visokog predstavnika dali bar legalističko, ako ne političko opravdanje. Period mira obojen je posebno situacijom vezanim za Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY) ili kako se žargonski kratko zove “Haški tribunal”. Sud je uspostavljen 1993. godine s ciljem kažnjavanja odgovornih za ratne zločine počinjene tokom rata. Pošto je tih zločina bilo najviše u BiH, prvi osumnjičeni, a kasnije optuženi, pa i osuđeni su upravo iz BiH i to – Srbi. Od tog časa počela su osporavanja Tribunala sa srpske strane i to u više pravaca. Prvo je kritikovan uz obrazloženje o nelegitimnosti, jer je osnovan odlukom Savjeta bezbjednosti, a ne Generalne skupštine UN što se smatra presedanom. Druga velika primjedba jeste na disbalans optuženih, pošto srpska strana smatra ne samo da je nesrazmjerno više Srba optuženo za ratne zločine koji su činjeni na svim stranama tokom rata, već i da kvalitet nije isti. Veoma brzo su za ratne zločine osumnjičeni ili, čak, izvedeni na sud, lideri Srba kao naroda (Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Slobodan Milošević), dok se za hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i lidera SDA i Bošnjaka u BiH Aliju Izetbegovića čekalo da prirodno odu sa životne scene da bi se saopštile činjenice o vođenju istraga pred Tribunalom. Predstavnici mnogih političkih i drugih organizacija u Republici Srpskoj iskoristili su to da optuže međunarodnu zajednicu za izrazito antisrpsku politiku u BIH. Prebrojavanje žrtava i uspostavljanje disbalansa u brojevima poginulih ne bi smjelo ni najmanje da utiče na samu kvalifikaciju čina zločina, ali do toga je dovela činje-

Isto, str. 84-86. Savjet za implementaciju mira čine predsjednici država ili vlada, ministri inostranih poslova (ili na drugom dogovorenom nivou) SAD, Rusije, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Evropske unije (to su ujedno i predstavnici Kontakt grupe koja je kreirala mirovno rješenje). 14 15

102 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i nica da se prema liderima uspostavio nejednak odnos, što je kasnije dovelo i do bespotrebnog prebrojavanja i pokušaja da se stvori imidž “većeg” ili “manjeg” zločinca. Većina takvih kvalifikacija u suštini je opet produkovana u međunarodnoj zajednici kojoj je i dalje neophodan kamen spoticanja među narodima u BiH. Da je međunarodna zajednica ta kojoj ne odgovara da uspostavi čvršću međusobnu komunikaciju i saradnju među političkim faktorima u BiH dovoljno govori i sam proces ustavnih promjena. Ustavni sud BiH usvojio je ustavne promjene u BiH i uspostavljanje multietničkih entiteta preglasavanjem članova Suda iz međunarodne zajednice. Po dva Srbina i Hrvata glasala su protiv ustavnih promjena i uvođenja konstitutivnosti svih naroda u entitetima, ali su one usvojene glasovima dva Bošnjaka i tri međunarodna predstavnika. Iako se te ustavne promjene poštuju kao slovo zakona, u političko-sociološkom smislu one su i u srpskoj i u hrvatskoj zajednici izazvale suprotan psihološki efekat. No, da li je situacija zaista u skladu s normativnim regulisanjem. Mnogi analitičari situacije u BiH u više navrata istakli su da dva od tri naroda u BiH nemaju identitet s državom u kojoj žive. Da je tako najbolje pokazuju sportski događaji u kojima Srbi navijaju za sve što dolazi iz Srbije i Crne Gore, Hrvati za sve što dolazi iz Hrvatske. S druge strane neophodne ustavne promjene u Federaciji BiH nisu sprovedene i nije konstituisan Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, jer nema dovoljno Srba. O ustavnim promjenama u kantonima Federacije BiH gotovo da se i ne govori. Ipak, u većini kriznih situacija najviše se kao glavni krivac za probleme u BiH navodi Republika Srpska i kao činjenica navodi nesaradnja s Haškim Tribunalom. Naravno, kada Republika Srpska ima najveći broj i to mnogo značajnije rangiranih haških osumnjičenika, takvu situaciju i nije teško stvarati. I pored takvog stanja stvari međunarodna zajednica ima svoj plan koji sprovodi. U takvim okolnostima 2001. godine u entitetima, pa tako i u Republici Srpskoj nametnute su ustavne promjene na specifičan način – pogađanjem uskopartijskih grupa s Visokom predstavnikom Volfgangom Petritchem. Vladajuće i opozicione partije Republike Srpske u višednevnim pregovorima uz prisustvo Visokog predstavnika izmijenile izgled i sastav skupštine kroz uvođenje novog doma. Nije im bilo teško da se u parlamentima usvoje ta rješenja, ali bez široke referendumske podrške ustavu, takva rješenja ostala su nedovršena i neprestano imaju prizvuk i posljedice nestabilnosti. Jedan od ključnih tačaka potencijalne nestabilnosti u Republici Srpskoj jeste i brisanje pojma “suverenost” iz Ustava Republike Srpske od strane Visokog predstavnika čime je otvoren put nekim reformama koje će zaista i promijeniti društveno-političku realnost i suštinu Republike Srpske u toj mjeri da će ostati samo naziv za ono što je 1992. godine usvojila kao svoj ustav, a 1995. unijela u Ustav BiH odnosno Mirovni sporazum.

Iako su ustavne promjene bile najkrupnije izmjene Dejtonskog sporazuma, taj proces u suštini teče neprestano od njegovog potpisivanje. Prije šest godina predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić iznio je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine listu od 20 zakonskih projekata koji su se odnosile i na sve oblasti života od poreske politike do sporta. Ta lista dočekana je veoma kritički u Republici Srpskoj, pa i hrvatskoj zajednici, ali je do danas kroz brojne korake uglavnom ispunjena. Iako Dejtonski sporazum ne govori eksplicitno o regulisanju brojnih oblasti poput finansija, sudstva, medija i sporta, na osnovu stavova međunarodne zajednice oličenih u deklaracijama o sprovođenju mira na sjednicama Savjeta za implementaciju mira i kroz aktivnosti visokih predstanika danas BiH ima centralizovanu “upravu za indirektno oporezivanje” odnosno poresku upravu, u velikom dijelu sudstvo, pored entitetskih i javni radio-televizijski servis BiH, centralizovane sportske saveze i brojne druge institucije. Pored pravnih obrazloženja za ovakve promjene, počelo je da se govori o “slovu” i “duhu” Daytona. Taj “duh” podrazumijevao je izmijenjeno “slovo”, a da ono nikada nije primijenjeno. Iz dosadašnjeg iskustva može se sa dosta sigurnosti tvrditi da izgleda i nije bilo mnogo želje da se primijeni. Posljednje dvije reforme su reforma odbrane i policije. BiH je odmah poslije proglašenja, pa i poslije potpisivanje Sporazuma u miru u Daytonu i Parizu 1995. godine, bila članica Organizacije za bebzjednost i saradnju u Evropi (OEBS) kao najšireg okvira kolektivne bezbjednosti. Ulazeći u evropsku porodicu država, BiH je kao i sve države iznikle u “istočnom bloku” proklamovala ulazak u Evropsku uniju i NATO kao primarni cilj. BiH je 2002. godine primjena u Savjet Evrope kao 44. članica ove najstarije evropske integracije. Taj prijem je trebalo da znači dostizanje određenog nivoa demokratskih standarda koji su preduslov za članstvo. Do prijema je došlo najviše zahvaljujući intervenciji same međunarodne zajednice iako su neke analize pokazivale da je čak 76 odsto zakona i odluka bitnih za funkcionisanje BiH nametnuto od strane visokog predstavnika, a nije usvojeno u normalnoj političkoj atmosferi potrebnoj za funkcionisanje demokratskih parlamenta. Takav “standard” više odgovara protektoratu nego demokratskim normama. I takav pristup u suštini više je slika pristupa međunarodne zajednice realnosti u BiH, jer je najčešće opredjeljenje da je dovoljno promijeniti zakonske tekstove da bi se ostvario napredak. To je samo prepisani ideološko-sektaški metod iz doba socijalizma, što će realnost njegovog urušavanja kroz ratove na prostoru bivše Jugoslavije lako dokazati. Po sličnom principu, i realni odnosi u BiH u velikoj mjeri su zaleđeni administrativnim i vojnim moćima međunarodne zajednice zbog čega je danas teško i zamisliti normalno funkcionisanje institucija BiH bez njenog prisustva. Zbog toga ne čudi zašto su snage EUFOR-a uopšte zamijenile SFOR, već zašto oružane trupe nisu prestaSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 103


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i le sa očuvanjem mira u BiH ukoliko su sve prijetnje miru otklonjene?

Da bi se ostvarili ovi ciljevi međunarodna zajednica postavila je prioritete:

Pošto ulazak u multilateralne organizacije podrazumijeva i dostizanje određenih standarda, a prije svega saradnju s Haškim tribunalom, što se neprestano ističe kao uslov, pred BiH su postavljeni brojnu uslovi koje treba da ispuni i za evropske i za evroatlantske integracije. Nakon nekoliko godina preispitivanja i iščekivanja, kada je postalo jasno da, nakon pacifikacije i institucija i predstavnika Republike Srpske, pa i hrvatskog naroda u BiH od težnji ka većoj samostalnosti neće mnogo ostati pokrenuta je reforma u posljednje dvije oblasti koje u suštini čine dio suverenosti entiteta, a što je naročito pogodovalo Republici Srpskoj. To su odbrana i unutrašnji poslovi, pošto su spoljna politika odnosno međunarodni odnosi oduzeti republici srpskoj sa odlaskom vlade Alekse Buhe januara 1997. godine. Potpunim ukidanjem odbrane, spoljne politike i unutrašnje politike dovršen je proces razgrađivanja relativne suverenosti i utapanja u BiH iako je dio unutrašnjih institucija uključujući naziv i simbole Republike Srpske i dalje zadržan. Zbog stalnog uslovljavanja ulaska u BiH, u BiH je sprovedena reforma odbrane koja je apsolutna reforma Daytonskog ustava. Jer, ni u Ustavu BiH ni u vojnom aneksu Dejtonskog mirovnog sporazuma ne postoje zajednički organi u oblasti odbrane i bezbjednosti. Iako program Partnerstvo za mir postoji od 1994. godine i znalo se da će i BiH nastojati da dođe u njegovo članstvo, nisu stvorene ustavne i političke pretpostavke jedinstvenih oružanih snaga i drugih institucija. Tek reformom, koja je u suštini revizija Ustava, te pretpostavke su stvorene i uspostavljen jedinstven sistem odbrane u BIH koji podrazumijeva ministarstvo i zajedničku komandu postavljenu na čudan način donošenja odluka – konsenzusom. U entitetima su zadržane vojske i ministarstva odbrane isključivo kao tehničko-administrativni aparati. Istina, poučeni ranijim iskustvima, vjerovatno je i to samo prolazna faza stvaranja centralizovanih sistema odbrane.

1.

uspostavljanje Procesa za stabilizaciju i pridruživanje (Stabilisation and Association Process – SAP), otpočinjanje procesa pridruživanja NATO-u kroz MAP (Akcioni plan za članstvo) i PfP (Partnerstvo za mir) kao osnove “road map”;

2.

evolucije stanja u Regionu i dosljedna realizacija međunarodnog prisustva prema zemljama i prioritetima;

3.

međunarodno vođena kampanja (počevši od BiH i Kosova) za eliminisanje prijetnji unutrašnjoj i regionalnoj bezbjednosti koju mogu da predstavljaju političko-kriminalne organizacije;

4.

restrukturiranje međunarodnog prisustva kroz eliminaciju nezavisnih centara donošenja političkih odluka od strane “ad hoc” međunarodnih struktura uspostavljenih u regionu, posebno Kancelarije visokog predstavnika (OHR) u BiH i UNMIK na Kosovu i saradnja lokalnih organa u transferu odgovornosti na stalne evropske ili lokalne institucije.16

Posljednja reforma koja se sprovodi su unutrašnji poslovi. Zahvaljujući inerciji u stvaranju centralizovane poreske uprave i odrambenog sistema reforma policije išla je mnogo brže, a rješenja usvajana s mnogo manje taktike i diskusije nego što se očekivalo. “Duh” Daytona gotovo da niko i ne spominje, ali ga se većina drži i razna rješenja prolaze mnogo lakše nego što se očekivalo. Time bi proces razgradnje suvereniteta entiteta, što mnogo više pogađa Republiku Srpsku nego Federaciju BiH, bio u velikoj mjeri dovršen, a time bi i međunarodna zajednica počela redefiniciju svoje uloge u BiH. U istraživanju “Balkan 2010” godine stoji:

Pripremajući se za nov način prisustva u Bosni i Hercegovini ipak ostaje pitanje za domaće stanovnike i međunarodnu zajednicu” da li su u BIH stvoreni svi uslovi za razvoj u miru i dalji napredak? Ako izvještaj Međunarodne komisije za mir pod predsjedavanjem Lea Tindemansa nije podnešen isuviše rano neka upozorenja ipak ostaju. Uostalom, neki nezavisni glasovi neopterećeni političkom oportunošću prema međunarodnoj zajednici, upozorili su da “međunarodna saglasnost iza aktuelne strategije demokratizacije u Bosni ne može biti objašnjavana kroz analize njenog uticaja na tlu Bosne same za sebe. Umjesto toga, sugerisano je da njeno vođenje (u BiH) pored demokratizacije može biti prepoznato i kao potreba međunarodnih institucionalnih faktora za novim oblicima saradnje i novih puteva legitimisanje njene međunarodne uloge. Proces demokratizacije u BiH zato je bio centralni proces u preoblikovanju međunarodnih institucija nakon Hladnog rata. Međunarodni konsenzus koji se uspostavio kroz rat u Bosni povezao je evropske i američke interese preoblikovao međunarodnu saradnju kroz američko vođstvo kroz NATO”.17 Vraćajući se ne početak teksta i prvobitnu želju Republike Srpske da Daytonski mirovni sporazum smatra kao međunarodno priznanje stečene samostalnosti, mora se prisjeti-

Balkans 2010, Report of an Independent Task Force Sponzored by the Council on Foreign Relations, New York, November 2002., str. 29-30. David Chandler, Bosnia – Faking Demokracy After Dayton, (Djevid Čendler, Lažna demokratija nakon Dejtona), Pluto press, Pondon-Sterling, Virginia, 1999. str. 193. 16 17

104 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ti i pesimističkijih tumača da će jednog dana krajnji cilj biti odbrana izvornog Dejtonskog sporazuma. “Preovlađujuće stanovište bilo je da Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH, koji je njegov sastavni dio nisu prepreka da se unaprijedi odnos između nadležnosti BiH i entiteta. Neko je čak duhovito primijetio da bi, možda, pravac trebao da bude obrnut i da se sa nivoa BiH u cilju njenog jačanja neke nadležnosti prenesu na nivo entiteta”.18 Da li je eksperiment završen?

Literatura: 1. 2.

3. 4. 5.

18

Juraj Andrassy, Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 1976. David Chandler, Bosnia – Faking Demokracy After Dayton, (Dejvid Čendler, Lažna demokratija nakon Dejtona), Pluto press, Pondon-Sterling, Virginia, 1999. Ralf Dahrendorf, Reflections on the Revolution in Europe, Random House, London, 1990. Richard Holbrooke, To End a War, Random House, New York, 1998. Mirjana Kasapović, Demokrtska tranzicija i političke stranke, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1996.

6. 7. 8.

9. 10. 11. 12. 13.

14.

Ričard P. Krempton, Balkan posle drugog svetskog rata, Klio, Beograd, 2003. Momir Stojković, Balkanski ugovorni odnosi 18761996, III tom (1946-1996). Dr Vitomir Popović, dr Vladimir Lukić, Dokumenti Dejton-Pariz, documents Dayton-Paris, Institut za međunarodno pravo i međunarodnu poslovnu saradnju, Banja Luka, 1997. Radovan Vukadinović, Securitu in South-Eastern Europe, Politička kultura, Zagreb 2002. Siniša Tatalović, Etnički sukobi i europska sigurnos”, Politička kultura, Zagreb, 2003. Da li je održiva Dejtonska BiH, zbornik radova sa rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srpske, 12. februara 2004. godine. Balkans 2010, Report of an Independent Task Force Sponzored by the Council on Foreign Relations, New York, November 2002. Nedovršeni mir – izvještaj Međunarodne komisije za Balkan (Leo Tindemans, predsjednik), Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i Pravni centar FOD BiH, Zagreb, Sarajevo, 1997. Ustav Republike Srpske, Službeni glasnik Srpske Republike BiH 1/92.

MILOŠ ŠOLAJA, PREDSJEDNIK CENTRA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE, BANJA LUKA.

Da li je održiva Dejtonska BiH, zbornik radova sa rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srpske 12. februara 2004. godine, str. 111. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 105


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Nesuglasja o ustavnim promjenama i postdaytonskoj Bosni i Hercegovini BiH nije jedina tro nacionalne država u Europi. Takve su i Švicarska i Belgija. Pa, ako one mogu postojati, a nisu države-nacije, zašto ne bi i BiH? Međutim, kako je moguće da neki, umjesto traganja za racionalnim rješenjem, nude izlaz u prijepornom i uveliko iracionalnom projektu stvaranja bosanske nad-nacije u obliku bosanskog političkog naroda? Ne potkopavaju li se time sami temelji zajedničke nam države? Božo Žepić

Sažetak U BOSNI I HERCEGOVINI, PO SVEMU SUDEĆI, SVE OSTAJE PO STAROM. NIŠTA NIJE DEFINITIVNO RIJEŠENO, NITI IMA SUGLASJA NAJVAŽNIJIH POLITIČKIH AKTERA O KRUCIJALNIM PITANJIMA NJEZINE BUDUĆNOSTI. DEVETOGODIŠNJA MEĐUNARODNA UPRAVA ZAUSTAVILA JE RAT, ALI NIJE USPOSTAVILA TOLIKO POŽELJAN I DUGOROČNO STABILAN MIR. NIJE DOŠLO DO ZNAČAJNIJEG POMAKA U RAZVITKU GOSPODARSTVA, STVARANJA ZAJEDNIČKOG TRŽIŠTA, SOCIJALNOG RAZVOJA, NI AFIRMACIJE PRAVNE DRŽAVE. DVOJNOST MEĐUNARODNE I DOMAĆE VLASTI, KOJA NEMA NIKAKVE ODGOVORNOSTI PREMA NARODIMA I GRAĐANIMA BOSNE I HERCEGOVINE, NIKOGA NE ZADOVOLJAVA. I PORED IZVJESNOG PRIBLIŽAVANJA U OCJENI POTREBE ZA RACIONALIZACIJOM DRŽAVE, I NADALJE SU NA JAVNOJ SCENI GOLEME RAZLIKE KAKO UREDITI POST DAYTONSKU BOSNU I HERCEGOVINU. TRI NACIONALNE POLITIKE I POLITIKA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE, TAK SAMO U PONEČEM IMAJU PRIBLIŽNA STAJALIŠTA, A U NAJVAŽNIJIM PITANJIMA MEĐUSOBNO SU POTPUNO ISKLJUČIVE I GOTOVO NEPOMIRLJIVE. ZEMLJA JE U KRIZI I SVOJEVRSNOJ PAT POZICIJI. SAMA NE MOŽE FUNKCIONIRATI BEZ MEĐUNARODNE UPRAVE, A NI S NJOM NEMA U IZGLEDU PROSPERITETNU BUDUĆNOST. POSVUDA SU NEZAPOSLENOST I SIROMAŠTVO. SVI SE IPAK NADAJU DA ĆE INTEGRACIJOM U EUROPU TEMELJNI PROBLEMI BITI RIJEŠENI I DA IMA NADE ZA OPTIMISTIČKO PROMIŠLJANJE BUDUĆNOSTI. OSTAJE NAM NADATI SE, DOŽIVJETI I VIDJETI.

106 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i

Uvod Što se više približava desetogodišnjica potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, (21. studenoga 2005.) sve je više onih koji sebi postavljaju pitanje i tragaju za odgovorom – što (ne) bi trebalo mijenjati u post – Daytonskoj BiH i kako bi ona trebala izgledati u dogledno vrijeme? Naravno, postoji i prethodno pitanje – mijenjati ili ne mijenjati Daytonski koncept? U raspravama o tomu ispostavit će se tko jest, a tko nije za njegove promjene. Odmah na početku ove rasprave treba reći da Daytonski mirovni sporazum od njegova potpisivanja do danas formalno nije uopće mijenjan, jer nikad takva odluka nije donesena, a objašnjenje je bilo da je to međunarodni ugovor zaključen i potpisan u ono vrijeme, od onih aktera i za one potrebe koje su ga uvjetovale. Drukčije može biti samo ako bi se na novoj međunarodnoj konferenciji o BiH zaključio novi međunarodni sporazum. Naknadno su mjerodavni iz međunarodne zajednice pojasnili da se ne može mijenjati okvirni mirovni sporazum kao takav, ali da se može mijenjati njegov aneks četiri – Ustav za Bosnu i Hercegovinu. Otada se u javnosti o ovome sve više govori tako što se identificira promjena sporazuma s ustavnim promjenama, pa se promjene DAYTONA u pravilu izjednačuju s promjenom Ustava BiH. A, kada se govori o ustavnim promjenama, onda se one u pravilu izjednačuju s promjenama entitetskog unutarnjeg ustroja države. Sve se, u krajnjem, svodi na pitanje hoće li ostati dva entiteta – Federacija BiH i Republika Srpska? I, kakva će biti poslije daytonska Bosna i Hercegovina? Zapravo, to je ključno pitanje. Možete ovdje mijenjati što god hoćete, kao što je mnogo toga provedenim zakonskim reformama već promijenjeno, čak dosta toga i suprotno Daytonskom Ustavu, ali će to uvijek biti palijativne kozmetičke promjene. Ako mijenjate entitetsko uređenje, tek onda možete računati na korjenite i radikalne promjene. Prema tomu, krucijalno je pitanje: ovakva država, drukčija i kakva?• U preambuli Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH istaknuto je da su ga strane zaključile “prepoznajući potrebu za sveobuhvatnim rješenjem da se okonča tragični sukob u regiji”, a zatim “želeći pridonijeti ovoj svrsi i da promoviraju trajni mir i stabilnost.”1 To su njegovi ključni motivi. Danas, devet godina kasnije i na deveto godišnjicu potpisivanja, možemo reći da je prvi cilj ispunjen i da je tragični sukob već odavno okončan. Međutim, promoviranje trajnog mira i stabilnosti u regiji još nije postignuto i pitanje je kada će biti? Neki taj mir nazivaju krhkim, drugi nepravednim, treći nametnutim, četvrti nedovršenim, a peti nesavršenim. Trajna stabilnost države i društva održavaju • 1

se primarno zahvaljujući međunarodnim civilnim i vojnim potencijalima. Pored toga u Aneksu jedan sporazuma stoji da strane “pozdravljaju pripravnost međunarodne zajednice da pošalje u regiju, na period od otprilike jedne godine, snage koje će pomoći provođenju teritorijalnih i drugih odredbi vezanih za vojna pitanja…”. Proteklo je devet godina, a nitko još ni približno ne zna odgovor na pitanje do kada će to stanje trajati?

Može li se državna struktura BiH promijeniti bez promjene Daytonskog mirovnog sporazuma? Mjerodavni iz međunarodne zajednice dugo su nam objašnjavali da je Opći okvirni sporazum za BiH međunarodni ugovor i da se on kao takav, shodno međunarodnom pravu, uopće ne može mijenjati. Ugovori i sporazumi kao pravni akti, u pravilu se mijenjaju na način i prema proceduri kako je to u njihovom sadržaju predviđeno. Doista, u Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini nije predviđena nikakva klauzula o njegovoj promjeni, niti o proceduri po kojoj bi se to radilo. Međutim, uviđajući da su neki aneksi i njihove odredbe postale kočnicom stanovitim zakonskim reformama koje se provode pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, naknadno su dali tumačenje po kojem može se mijenjati Aneks IV – Ustav Bosne i Hercegovine. Pritom su od mjerodavnih iz međunarodne zajednice također dana objašnjenja po kojima se to može činiti samo ako postoji konsenzus sva tri konstitutivna naroda. Pored toga, važno je ukazati i na još jedno izuzetno važno upozorenje, a to je da predstavnici međunarodne zajednice više ne žele ni pisati, niti nametati neki novi Ustav. Ne jednom, upozorili su da je pitanje promjene Ustava stvar njezinih građana i naroda, politike i političara. Uz to, nedvosmisleno i kategorički su potvrdili kako DAYTONA 2 neće biti. Međutim, isticanjem političke fraze kako je promjena Ustav BiH stvar građana i postizanja konsenzusa između naroda BiH, te da međunarodna zajednica u tome više ne želi sudjelovati, a pogotovo ne i nametati nova rješenja, u biti je isto što i ne pristajanje međunarodne zajednice na ustavne promjene. Jer, ona je svjesna da neorganizirani građani ne mogu pisati Ustav, a da podijeljeni narodi ne mogu postići konsenzus. Iz izjave visokog predstavnika mogli smo vidjeti da ta zajednica i ne pomišlja na ustavne promjene i ukidanje svojevrsnog međunarodnog protektorata nad ovom zemljom, prije nego što BiH bude primljena u Europsku uniju i NATO. Na pitanje kada bi mogli početi pregovori o ustavnim promjenama visoki je predstavnik odgovorio “Ne BiH volio da se tome ozbiljnom pitanju pristupa do

sva podebljanja u tekstu su autorova (op. ur.). Vidi Preambulu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, JP NIO Službeni list R BIH, Sarajevo, 1995. str. 9. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 107


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i vremena do kada ova zemlja ne bude ušla u članstvo europskih institucija.”2 Prema tomu, za ustavne promjene nije onaj koga se najviše pita.

U kojoj su mjeri podjele u hrvatskom narodu utjecale na sadašnje ustrojstvo? Kako stvari sada stoje, kompromis među narodima i nacionalnim politikama u istoj je mjeri danas nemoguć, kao i prije devet godina. Daytonski entitetski ustroj države danas je golemi kamen spoticanja, koji može ukloniti samo onaj tko ga je postavio, a to je međunarodna zajednica. Budući da ona to ne želi, a da kompromis među vodećim nacionalnim strankama i politikama gotovo je nemoguć, ovdje ostaje, šahovskim jezikom rečeno, svojevrsna pat pozicija. Autoru ovoga teksta bilo bi još dugo, ako ne i zauvijek nejasno, kako su tvorci Daytonskog Ustava mogli ozbiljno prihvatiti ideju od dva entiteta za tri konstitutivna naroda i dvije države za tri državna prava. Ili, u Federaciji BiH – jedna država, dva državna prava”. A onda takvo rješenje silom nametnuti. Ako su uopće vođeni logikom državnopravnog prosuđivanja i pravednog rješenja koje ima izgleda na uspjeh? Tek ovih dana po prvi put imamo prigodu čitati da su idejni tvorci Federacije, nitko drugi do opet Hrvati. Samo ne hercegovački nego bosanski hrvati, organizirani u Hrvatsko narodno vijeće u Sarajevu. “Neosporna je povijesna činjenica da je HNV BiH idejni tvorac Federacije BiH koja nije trebala biti nikakav izdvojeni dio Bosne i Hercegovine, koji bi trebalo dodijeliti nekomu drugomu, nego je trebala poslužiti opstojnosti cjelovite države BiH i njezinom unutarnjem demokratskom uređenju.”3 Ne želimo biti maliciozni pa reći – što su tražili to su i dobili. Imaju Federaciju u kojoj položaj Hrvata od nekadašnjih vremena do danas nije bio teži. Imaju Sarajevo kao glavni grad države i Federacije, sa po pet-šest bošnjačkih i srpskih općina, bez ijedne hrvatske. Kada mi je gospodin HASAN MURATOVIĆ prigodom rada na projektu “Dijalog o Ustavu BiH” ispričao da je uređenje BiH od tri nacionalne republike bilo dogovoreno i pripremljeno za potpisivanje na američkom brodu u Jadranu, ispričao mi je i to da je ključnu ulogu u “miniranju” toga sporazuma odigrao nitko drugi do IVO KOMŠIĆ, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i član pregovaračkog tima. Ostao tada sam u nevjerici i golemoj nedoumici. Pitao sam ga kako to i otkud njemu takva moć utjecaja? Ispričao mi je zbiljsku anegdotu koju ovdje vrijedi zabilježiti. Kaže da 2 3

je KOMŠIĆ prvo otišao ALIJI IZETBEGOVIĆU, vođi pregovaračkog tima za BiH, i rekao mu kako je pripremljeni sporazum dobar za bošnjački i hrvatski narod i za budućnost zemlje i da ga treba parafirati, ali pod jednim jedinim uvjetom: da bošnjački entitet trodijelne države dobije izlaz na Savu u BRČKOM i na more u NEUMU. Ako to dobije odmah treba potpisati, a ako ne, onda odbiti kao neprihvatljiv. Odmah iz toga otišao je kod FRANJE TUĐMANA i rekao mu kako je ovaj sporazum dobar za Hrvate Bosne i Hercegovine i kako ga treba potpisati, ali pod uvjetom da nipošto ne dozvoli bošnjačkom entitetu izlaz na Savu u BRČKOM i na more u NEUMU. Tako je ovo pitanje postalo ključna “jabuka razdora” zbog koje su propali pregovori. Na pitanje MURATOVIĆA zašto je to učinio ova mu je kratko odgovorio – zato “da ne bude sporazuma”. Potvrdu takvog odnosa prema uređenju BiH osim, prijedloga kantonalne Federacije, sastavljene od 17 kantona, sivih zona i nekoliko gradova pod upravom međunarodne zajednice, nalazimo i u sljedećem stavu: “…HNV BiH će odmah nakon održanoga Sabora Hrvata u Sarajevu započeti svoje političko djelovanje u nekoliko ciljanih smjerova i na nekoliko geografskih točaka, što će donijeti i prve političke uspjehe na međunarodnoj sceni. Uključivanjem njegovih predstavnika u pregovore o budućnosti Bosne i Hercegovine u ŽENEVI dolazi do potpunoga neuspjeha tih pregovora, čime je izbjegnuto već gotovo pripremljeno komadanje Bosne i Hercegovine.” (MARKEŠIĆ, 2004/211). Opstruiranje postizanja sporazuma koji nije odgovarao njihovom viđenju, i neuspjeh takvih pregovora, predstavnici HNV ističu kao vlastiti uspjeh, a pojedinci objavljivanjem knjiga objašnjavaju “kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”. Držimo kako nitko nema pravo isključivo i samo sebi pripisivati zaslugu za očuvanje BiH, jer je to zasluga većeg broja čimbenika, ali ipak najveća zasluga pripada međunarodnoj zajednici. Da ona nije bila za očuvanje BiH i da u prilog tomu nije vojno intervenirala protiv agresora, teško bi bilo kakve unutarnje snage, a pogotovo HNV, sačuvali ovu zemlju. Međutim, prihvatljiva nam je njihova tvrdnja da su idejni tvorci Federacije, budući da to do danas nitko drugi nije idejno svojatao. Postaje nadalje sasvim jasno da za današnje, po Hrvate izrazito nepovoljno uređenje države BiH, zasluge pripadaju i onom dijelu hrvatskoga naroda koji je predstavljalo i u čije ime je djelovalo HNV-e. Zapravo, “HNV je bio svjestan činjenice kako se sudbina Bosne i Hercegovine neće rješavati isključivo na vojištima u BiH, nego i izvan nje, i to najvećim dijelom uz sudjelovanje međunarodne zajednice. Bilo je stoga neizostavno političko djelovanje usmjeriti i na druga mjesta: NEW YORK, (UN), WASHINGTON

O tomu šire, vidi: Večernji list od 3. 12. 2004., strana 4-5. IVAN MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo-Zagreb, 2004. str. 210.

108 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i (SAD), BRUXELLES, ŽENEVU, BONN, LONDON, PARIZ, MOSKVU, (EU), gdje je predstavnicima međunarodne zajednice, svejedno koliko ona bila međusobno podijeljena, bilo potrebno ponuditi rješenja koja su bila drukčija od onih koja su promovirali zagovaratelji trodijelne etničke podjele Bosne i Hercegovine. To se moglo činiti jedino sudjelujući na međunarodnim mirovnim konferencijama, što su članovi HNV BiH i činili”(MARKEŠIĆ, 2004/213-214). Prethodni navodi objašnjavaju dosad samo pretpostavljano, ali nedokazano motrište, po kojem su podjele između bosanskih Hrvata u Sarajevu i hercegovačkih u Mostaru, imale znatno veći utjecaj na sadašnje državno ustrojstvo i nepovoljan položaj cijeloga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, nego smo to do sada znali.

Jesu li stranci iskreno za stabilnu i uređenu Bosnu i Hercegovinu? Ne želimo prihvatiti, a pogotovo se pomiriti, s danas sve više rastućim shvaćanjem mnogih ljudi ovdje, koji misle i tvrde da u međunarodnoj zajednici iskreno nisu ni željeli BiH kao stabilnu državu i da su ovakvu državno-pravnu konstrukciju uspostavili s nakanom da ovu zemlju učine trajno nestabilnim i politički trusnim prostorom, koji nikada neće moći biti stabilan, niti samostalno funkcionirati bez njihove suverene vlasti i nezamjenljive mrkve u jednoj, a batine u drugoj ruci. “Među ove ljudske, ali i dubinske pravne probleme, koji sve uočljivije izlaze na površinu, pojavljuju se zabrinjavajući državno – pravni status pojedinih narodnosnih cjelina u Bosni i Hercegovini, koji na trenutak izgledaju kao da su namjerno potisnuti u pozadinu, dok u isto vrijeme još ne uspijevamo podignuti zavjesu sa skrivenog pravnog statusa cjelokupne Bosne i Hercegovine, koja nam ponekad izgleda kao da je netko namjerno gura u dubine zaborava.”4 (podvukao BŽ.) Za razliku od Daytonskih konstruktora “austrougarska je uprava relativno brzo transformirala Bosnu i Hercegovinu u čvrstu zemljopisnu, ali i ekonomsku cjelinu s doziranom političkom autonomijom (doba bosanskohercegovačkog sabora 1910.-1914.), dok su konstruktori Daytonskog sporazuma uspjeli zaobići brojne zamke jednog surovog građansko-vjerskog rata i iscrpljenoj Bosni i Hercegovini pokloniti u ono doba jedino moguće konfederalno rješenje.” (podvukao BŽ.)5 Prema kompetentnom mišljenju jednog od istaknutih bosanskohercegovačkih pravnih intelektualaca, ovo će stanje potrajati sve dok je ovakva Bosna i Hercegovina bude u procesu nastajanja i stabiliziranja u neprirodnu konfederaciju od dva entiteta i dva drža-

vna prava, za tri konstitutivna naroda. Treće državno pravo biti će u stanju mirovanja “dok se pred nama ne pojavi potpuno stabilizirana slika bosansko hercegovačke konfederacije s njezine dvije konfederalne jedinice. Ovo će biti odlučujući trenutak kada će iz povijesnih dubina ponovno iskrsnuti u narodnoj svijesti sačuvano staro državno pravo, i to uvijek snažno, uvijek aktualno, uvijek virtualno, i zauzeti svoje mjesto na zemljovidu Bosne i Hercegovine. To će biti trenutak kada će, nadamo se, Bosna i Hercegovina konačno naći svoj mir.”6 Da li u tro dijelnoj konfederaciji, ili federaciji, za tri konstitutivna naroda i tri državna prava, tek ostaje vidjeti.

Razumiju li stranci bit problema koji karakteriziraju Bosnu i Hercegovinu? Mnogima koji u svijetu promišljaju, a ovdje sa strane dolaze i odlučuju o Bosni i Hercegovini, pokazuju veliki stupanj neznanja ili nerazumijevanja naše stvarnosti. Tako “Za Sjeverne Amerikance” termini nacije i države su sinonimi. U Europi, ovi termini imaju različita značenja. Da bi država imala stabilnu konfiguraciju (u kojoj je “demokracija sigurna”), kao prvo, nužno je uspostaviti naciju. Nacija, kaže HAYDEN, odnosi se na etničku grupu. Historijski, nacija, HAYDEN primjećuje, stječe državu, teritoriju, vlast. Ovaj koncept, HAYDEN kaže, standardni je europski model i “on funkcionira”.7 Koliko puta smo na mnogim primjerima vidjeli da stranci kada govore i ovdje djeluju ne razumiju razliku između nacije i države u našim uvjetima, niti pak razliku između nacije i države, te državnosti i nacionalnosti.

Prijepornost projekta bosanske nacije-države Međutim, uočavajući da su jednonacionalne “nacije – države” politički najstabilnije, kao što su višenacionalne složene države najnestabilnije, i ovdašnji su neki bošnjački intelektualci, ali i političke stranke, pa i Akademija nauka BiH, prihvatili se posla dugoročnog projektiranja “bosanske nacije”, kao nad-nacije u odnosu na tri konstitutivna naroda. Neki pokušavaju pribjeći američkom shvaćanju po kojem su država i nacija sinonimi, pa budući da postoji država BiH, koja je članica Ujedinjenih naroda, to već postoji i “bosanska nacija”. (Ć. SADIKOVIĆ, primjerice). Drugi misle da bosansku naciju tek treba stvoriti država Bosna i

Dr. HALID ČAUŠEVIĆ, Dvije države, tri državna prava, Stećak br. 62/1999., str. 62. Dr. HALID ČAUŠEVIĆ, Dvije države, tri državna prava, Stećak, Sarajevo, broj 62/1999. 6 Dr. HALID ČAUŠEVIĆ, 1999./15 (Stećak, Sarajevo). 7 O tomu šire, KEITH DOUBT, Sociologija nakon Bosne, Sarajevo, 2003., str. 62. 4 5

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 109


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Hercegovina. Za razliku od drugih, jednonacionalnih “država-nacija”, gdje su nacije formirale vlastite države, ovdje se zagovara obrnuti put – da država BiH stvori vlastitu “bosansku” (nad)naciju. “Neophodno je više od dobre političke volje sva tri naroda u Bosni i Hercegovini da, zadržavajući i dalje razvijajući kulturni identitet, svoj politički identitet vežu za državu Bosnu i Hercegovinu kao jedinstven državni narod po europskom principu “DRŽAVA-NACIJA”, pa budući “da je to projekt budućnosti u današnjim vremenima za Bosnu i Hercegovinu bit će najbolje rješenje da se politički i ekonomski integrira u Europu” gdje BiH “može postati stabilna i prosperitetna država ukoliko u njoj budu razdvojeni kulturni i politički identitet njene tri etnije i one postanu državni politički narod Bosne. Tada će država “osigurati više sloboda i prava da će svaki građanin (državljanin) bez obzira na etniju i vjeru moći se politički identificirati kao Bosanac, Europejac, a kulturno kao Bošnjak Hrvat i Srbin.” (IBRAHIMAGIĆ 2001./149-153). Težnja je da se “otvori proces građanske identifikacije bosanske nacije s Bosnom kao nacionalnom državom Bosanaca različitih kultura i vjera” a “kako se radi o dugoročnom povijesnom procesu i projektu za naredna desetljeća, to je zadatak državne i kulturne politike da sa svoje strane, oprezno i osmišljeno, kroz mehanizme socijalnog učenja, institucije javnog odgoja i medijsko oblikovanje svijesti, oslobodi prostor i mogućnosti da se građani identificiraju s bosanskom (političkom) nacijom, već kod prvog narednog popisa stanovništva, kao i u drugim povodima.”8

Mi priznajemo da bi jednonacionalna Bosna i Hercegovina bila stabilnija, mirnija i samoodrživa država. Ali, mi smatramo da je to naprosto nemoguće i da je taj projekt potpuno pogrješan. U svojoj najgrubljoj varijanti praktične primjene stvaranje političkog naroda Bosanaca, primjenom objavljenih metoda, realizacija toga projekta:

Da ovaj projekt uopće nije bezazlen govori podatak da ga je prihvatila i Akademija nauka BiH, u svojoj nedavnoj “Deklaraciji o nužnosti izmjena Ustava BiH i ustrojstva Federalne republike Bosne i Hercegovine”. Tako se jedna izuzetno važna i ugledna nevladina društvena institucija izjasnila u prilog uređenja BiH kao Federalne Republike, sastavljene od regija, kao federalnih jedinica koje bi dobile “veoma visoki stupanj samouprave”. To znači da su regije ovdje zamišljene kao, od općine šire jedinice lokalne samouprave, koje bi bile nešto slično kao županije u Hrvatskoj, bez ikakve političke autonomije u odnosu na centraliziranu državnu vlast u Sarajevu. U Deklaraciji je posebno zanimljiva teza da bi se “time stvorile pretpostavke i za veći stupanj identifikacije građana ove zemlje odnosno stvaranje “političkog državnog naroda” – Bosanaca, gdje nacionalne i vjerske različitosti i specifičnosti ne samo ne bi bile potisnute, nego naprotiv, tek tada dobile priliku da se u svoj svojoj punini iskažu….”??!!9 Mi mislimo obrnuto. Projekt nove “Bosanske nacije”, kao novog državnog naroda, trasirao bi put u asimilaciju sva tri naroda u jedan, a osobito u asimilaciju Srba i Hrvata. 8 9

-

podrazumijeva stvaranje nove bosanske nacije kao zadatak države BiH;

-

zagovara razdvajanje političkog od kulturnog identiteta;

-

nastoji postići prenošenje političkog identiteta na razinu države, a ostavljanje kulturnog identiteta na razini konstitutivnog naroda u regiji, kao jedinici lokalne samouprave, koja opet ne bi mogla biti ni etnička ni politička, već samo regionalna zajednica;

-

nagovještava stvaranje nove nad-nacije, a ostanak tri postojeća naroda, što nameće pitanje iz čega bi onda nastala nova nacija?;

-

uvodi nove metode socijalnog učenja;

-

ukazuje na novu ulogu odgoja i formiranje novih institucija javnog odgoja;

-

upućuje na novo medijsko oblikovanje svijesti;

-

predlaže uvođenje nacionalnog izjašnjavanja “Bosanac” već kod prvog narednog popisa stanovništva?

Budući da su postojeća tri naroda već dovoljno nacionalno osvješćena realizacija tog projekta nikako ne bi mogla ići na dobrovoljnoj osnovi i bez ikakve prisile i povlašćivanja “Bosanaca”, a podcjenjivanja Hrvata, Srba i Bošnjaka, te tretiranje svakog građanina koji bi se tako nadalje izjašnjavao – građaninom drugoga reda. Napokon postavlja se ključno pitanje: nije li zagovor “bosanstva” ponovno rađanje već viđenog projekta “jugoslavenstva” iz propale nam zajedničke države, koja nije znala ni mogla riješiti nacionalno pitanje na načelima jednakopravnosti, suverenosti i zajedništvu naroda, pa se radi toga raspala. Nije prijeporno da tro-nacionalni sastav usložnjava rješenje izlaska iz krize i traganje u pravcu iznalaženja najboljeg mogućeg, funkcionalnog uređenja države BiH. Međutim postavlja se pitanje: jeli projekt legitiman i realan, odnosno nije li to svojevrsna nova utopija? “Glavni problem u Bosni – nastavlja HAYDEN – je u tome što ne posto-

O tomu šire, vidi O. IBRAHIMAGIĆ, DAYTON, BOSNA U EUROPI, Sarajevo, 2001., str. 147-153. Navodi iz Deklaracije Akademije nauka BIH o nužnosti izmjena Ustava BIH i ustrojstvu Federalne Republike Bosne i Hercegovine.

110 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i ji etnička većina za koju se može reći da konstituira naciju na osnovu koje treba izgraditi državu.” Prema HAYDENU, kod predstavnika Europske zajednice i Sjedinjenih američkih država bilo je prisutno dosta neznanja prilikom priznavanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Bosna je, kaže on, “pravna fikcija”. “Ona ne postoji na terenu”. Nemoguće je Bosnu proglasiti državom jer ne postoji jedna nacija na osnovu koje bi se uspostavila država.”10 Međutim, BiH nije jedina tro nacionalne država u Europi. Takve su i Švicarska i Belgija. Pa, ako one mogu postojati, a nisu države-nacije, zašto ne bi i BiH? Međutim, kako je moguće da neki, umjesto traganja za racionalnim rješenjem, nude izlaz u prijepornom i uveliko iracionalnom projektu stvaranja bosanske nad-nacije u obliku bosanskog političkog naroda? Ne potkopavaju li se time sami temelji zajedničke nam države? Prosto je nevjerojatno kako iza takvog projekta mogu stati uvaženi bošnjački intelektualci, kao i najviša znanstvena institucija – ANU BiH, koji nesporno vole državu Bosnu i Hercegovinu, a nude joj projekt opstanka koji su srpski intelektualci i SANU nudili za bivšu Jugoslaviju. Nije sporno da je ovdje nakana dobra, učiniti da BiH kao država-nacija bude stabilna, jednonacionalna i samoodrživa zemlja “Bosanaca”, kao državnog političkog naroda. Međutim, posljedice mogu biti pogubno katastrofalne po samu tu državu, jednako kao što je jugoslavenstvo bilo po Jugoslaviju. Vjersko, kulturno, nacionalno i političko, sastavni su elementi jedinstvenog i nedjeljivog identiteta. Nemoguće je razdvoji kulturni i politički identitet, pa prvi ostaviti narodu, a potonji prenijeti naciji-državi. Nemoguće je osjećati se kulturno Bošnjak, Srbin ili Hrvat, a nacionalno i politički “Bosanac”. Takvo unitarističko rješenje nacionalnog pitanja, stvaranjem političkog bosanskog naroda od tri postojeća, nužno i neminovno bi vodilo u asimilaciju dva malobrojnija naroda u korist bošnjačkog. To bi osobito značilo jačanje pritisaka i tendencija daljeg zatiranja svega što je različitost i posebnost, jer se takav projekt u ovakvoj državi može realizirati samo u Federaciji BiH, gdje već je uveliko započeo, i na političkom, i na jezičnom, i kulturnom planu. Naravno, tek ako bi BiH postala unitarna građanska država, projekt bi se započeo realizirati i na području Republike Srpske, ali upravo zato u njoj postoji svenarodni otpor ukidanju tog entiteta, kao najboljem jamstvu identiteta. Nikakva dragovoljna asimilacija na ovim nacionalno tradicionalno osvješćenim prostorima nema šansu, a nikakva nasilna asimilacija ne bi mogla proći bez svenarodnog otpora oba malobrojnija naroda. Zato bi provođenje tog dugoročnog projekta označilo put u dalju i dugoročnu destabilizaciju, a moguće i raspad države BiH, što

10 11

nitko tko voli ovu zemlju ne želi, a po najmanje autori projekta. Prisjetimo se da i “put u pakao” može biti popločan dobrim nakanama, na što nas je davno upozorio jedan veliki filozof. Zato bi od toga projekta bilo mudro i dobro na vrijeme odustati i okrenuti se drukčijem rješenje tog, nadasve važnog – nacionalnog pitanja. Povijesno nam iskustvo govori da čak i “okupatori u Bosni i Hercegovini nisu uspjeli nakalemiti svoju nacionalnu svijest i time potisnuti nacionalnu svijest triju njezinih naroda”, niti su uspjeli ni s pokušajima “stvoriti ni novu zajedničku naciju ni svijest o njoj.”11 To golemo “povijesno iskustvo upućuje na zaključak da su potpuno neizgledni i danas aktualni pokušaji ideologa takozvanoga bošnjaštva i tro lisnog naroda koji izrasta iz istoga stabla.” Iz istih razloga “uvjereni smo da Bosna i Hercegovina, svakako uz dobru volju, ima sve pretpostavke da se konstituira kao država. Ali ona, po našem uvjerenju, nema mogućnosti i da se konstituira i konsolidira kao država tipa nacije.” (KOŽUL-KUKIĆ, 1999./332-335) Nitko danas nije toliko pametan, niti na javnoj sceni vidimo takav intelektualni autoritet, koji bi pronašao idealno i za sve prihvatljivo rješenje za buduću Bosnu i Hercegovinu. Ono pak, što bi iz svih povijesnih iskustava i intelektualnih promišljanja moglo imati šansu za zajedničko motrište, je da BiH ima najveće šanse biti uređena kao kompromisno dogovorena racionalna zajednica, na načelu složene države jednakopravnih naroda i građana, s tri razine vlasti.

O perspektivama Daytonskog mirovnog sporazuma Govoriti o perspektivama Daytonskog mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini niti je jednostavno, niti lako, a niti bez rizika. Međutim, svakako da je izazovno, znatiželjno i korisno. Ne bismo tvrdili da je i zahvalno, budući da je svako predviđanje i prognoziranje društvenog razvitka i svako uplitanje društvenih znanosti u futurizam, u najmanju ruku rizično. Umjesto o budućnosti i perspektivama Daytonskog mirovnog sporazuma, možda bi mnogo zahvalnije bilo raspravljati o budućnosti države Bosne i Hercegovine na osnovama tog sporazuma. Jer, on je međunarodni ugovor, zaključen u određeno vrijeme i za postizanje određenih ciljeva, od kojih je svakako najvažniji bio zaustaviti rat i daljnja ratna razaranja. Međutim, je li on i trajno rješenje za ovu zemlju?

O tomu šire KEITH DOUBT, Sociologija nakon Bosne, Sarajevo, 2003., str. 61-73. F. KOŽUL-S. KUKIĆ, Država i nacija, Sarajevo, 1999. str. 331. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 111


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Mnogi znanstvenici, poznati intelektualci, javni djelatnici, pa i političari, smatraju da je Daytonski mirovni sporazum već odavno potrošen, da je već dao što je mogao i da se Bosna i Hercegovina na njegovim rješenjima više ne može uspješno razvijati. Ako je to točno, a mnogi argumenti idu tomu u prilog, postavlja se pitanje što danas činiti za bolje sutra? Mijenjati taj sporazum postupnim reformama, makar one bile i suprotne njegovom aneksu IV. – Ustavu Bosne i Hercegovine, kako to često čine pojedini predstavnici međunarodne zajednice, mijenjati ga radikalno i temeljito, kako misle drugi, ili zaključiti novi DAYTON II., što predlažu treći? Nedavno je obilježena deveta godišnjica potpisivanja toga sporazuma, koji je samo djelomično ispunio naša očekivanja glede zaustavljanja rata, dok su drugi njegovi ciljevi samo djelomično ostvareni. Prvi cilj, da se okonča tragični sukob u regiji uglavnom je ostvaren. Svi se uglavnom slažu da je zaustavljanje sukoba njegovo najveće postignuće, zbog kojeg treba odati dužno priznanje međunarodnoj zajednici i svima koji su tomu pridonijeli. Međutim, njegov drugi cilj da promovira trajni mir i stabilnost još uvijek nije ni približno ostvaren. Ostati na postojećem, značilo bi ovu zemlju, njezine narode i građane, do u nedogled ostaviti u svojevrsnoj “pat poziciji”, koju karakterizira fluidno, nestabilno i perspektivno neizvjesno stanje “ni rata ni mira”. Držimo zato kako je danas pravo pitanje, postavljeno u pravo vrijeme i na pravom mjestu, kakva je budućnost ove zemlje, njezinih naroda i građana?

Mijenjati Dayton ili ne? U traženju odgovora na ovo pitanje do sada su se ispostavila dva dosta suprotstavljena motrišta u kojima su se mogle lako raspoznato polarizirane snage “za” i “protiv” promjena. Promjene traže oni koji njime nisu zadovoljni, pa očekuju da bi mogli dobiti više i bolje. Njima se suprotstavljaju oni koji zadovoljni postojećim stanjem te smatraju da promjenama ne bi mogli postići više, već da bi mogli izgubiti i ono što već imaju. Zagovornici promjena ističu da je Daytonski mirovni sporazum istrošen, da je on dao onoliko koliko je mogao i da se od njega u perspektivi ne može očekivati neko znatnije poboljšanje stanja u državi. Ujedno kao argument ističu i brojne njegove nedostatke i ograničenosti koje je pokazao u dosadašnjih devet godina provođenja. Najsnažniji im je argument stanje u zemlji kojim nitko nije zadovoljan, niti u cjelini, niti na bilo kojem segmentu društvenoga života. Posebno, neuspjeh njegove realizacije glede povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih, osobito u Repu-

112 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

bliku Srpsku. Protivnici promjena ističu da sporazum nije do kraja proveden, pa ga prvo treba provesti, a tek onda mijenjati. Oni također navode da DAYTON ostavlja dovoljno prostora na kojem se može dalje uspješno djelovati u pravcu razvijanja tržišne ekonomije, gospodarstva, političke demokracije, ljudskih prava i sloboda, zapošljavanja i razvijanja životnog standarda te drugih neprijepornih vrijednosti, pa zašto ga onda mijenjati? Međutim, mnogo je važnije da se protivnici promjena plaše kako bi eventualno mogli izgubiti neka važna postignuća i tako “izgubiti u miru ono što su dobili u ratu.” Odnos snaga između ovih polariziranih zagovornika i protivnika promjena za sada je u stanju ravnoteže, tako da nitko ne može računati na prevagu. Tu prevagu može napraviti samo međunarodna zajednica. Pitanje je koliko je ona na to spremna?

Je li potreban i je li moguć DAYTON 2? Na više sastanaka ekspertnog tima angažiranom na projektu “Dijalog o Ustavu BiH” predstavnici međunarodne zajednice bili su kategorični u tvrdnji da neće biti DAYTONA 2. Kao razlog ističu činjenicu da je to širok međunarodni sporazum koji je pisan za ono vrijeme i u cilju zaustavljanja rata. Budući da je rat zaustavljen, čemu DAYTON 2? On se sastoji od Općeg okvirnog sporazuma i jedanaest drugih sporazuma o raznim pitanjima, od vojnog sporazuma i sporazuma o regionalnoj stabilizaciji, pa sve do sporazuma o međunarodnim mirovnim snagama. Budući da se radi o složenom međunarodnom ugovoru bilo bi suprotno pravilima međunarodnog prava mijenjati ga nakon desetak godina. To znači Opći okvirni sporazum za mir u BiH, ne može se mijenjati. Pored toga, prilike u Bosni i Hercegovini danas su ipak bitno drukčije, pa iako se radi o krhkom, nedovršenom, nesavršenom, pa i nepravednom miru, bio on kakav takav, ipak je postignut, kao nadasve poželjan i svima koristan. Prema tomu, prihvatljivi su i opravdani argumenti protiv DAYTONA 2. Međutim, treba reći da mnogi s DAYTONOM u cjelini izjednačuju njegov aneks IV koji je ustvari Ustav Bosne i Hercegovine, pa govoreći o promjeni DAYTONA misle i predlažu promjenu ustavnog ustrojstva države, što je sasvim pogrješno. Ali, za nas su ipak promjene Ustava najvažnije. Iz međunarodne zajednice o tomu je dano pozitivno mišljenje kao zeleno svjetlo za ustavne promjene. To znači, može se mijenjati Ustav Bosne i Hercegovine, kao aneks IV Općeg okvirnom sporazuma.


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Paddy Ashdown, nedavno je izjavio da je promjena Ustava “moguća samo uz dogovor sva tri naroda.”12 Time potvrđuje načelno pozitivan stav međunarodne zajednice i vlastite administracije u prilog promjene Ustava. Kao ključni razlog za to on ističe neracionalnost i nefunkcionalnost države “u kojoj 70% sredstava troše vlade, a samo 30% građani.” Treba naglasiti da ova, a i neke druge izjave koje su došle iz međunarodne zajednice, sadrže u sebi zamku koja u biti dovodi u pitanje mogućnost promjena. O čemu se zapravo radi? Akcent se stavlja na odgovornost i suglasnost sva tri naroda za promjene, što je načelno u redu. Međutim, što ako nema suglasja, a očito je da ga nema, oko odluke da se Ustav mijenja. Pogotovo ga nema oko konkretnih ustavnih rješenja. Postavlja se pitanje mogu li međunarodna zajednica i Visoki predstavnik ostati samo pasivni promatrači? Osobno smatramo da međunarodna zajednica i Visoki predstavnik trebaju i dalje imati vodeću ulogu, ne samo glede privole na ustavne promjene, već isto tako i glede iznalaženja novog ustavnog uređenja. Oni ne mogu i ne smiju ostati po strani i samo ponavljati “izvolite dogovorite se, a mi ćemo prihvatiti sve ono o čemu se postigne konsenzus sva tri naroda.” Ovo iz sljedećih razloga:

f

Za sadašnje stanje u društvu i u svim segmentima društvenog života jednako su odgovorni međunarodna zajednica i Visoki predstavnik, koliko i domaća politika i političari, pa ona mora odigrati aktivnu ulogu u privoli na ustavne promjene i njihovom nametanju, kada se konsenzus o tomu ne može postići;

f

Današnje stanje u kojem postoje dvije vlasti, međunarodna i domaća, a nitko nema pune odgovornosti za pogrješne odluke, nije se pokazalo ni korisnim, ni učinkovitim, pa jedini izlaz iz takvog stanja i šansu za boljitak vidimo u ustavnim promjenama.

Iz rečenog proizlazi da nama niti je nužan, niti potreban DAYTON 2. Ovoj zemlji, njezinim narodima i građanima, potrebne su i nužne ustavne promjene, koliko radi sadašnjih, još više zbog budućih naraštaja. Samo one mogu trasirati put uspostavi stabilnog i dugotrajnog mira i perspektivne budućnosti. Ako ni sada ne možemo sami naći načina prevladati međusobne isključivosti i neslaganja, a očito je da to još uvijek ne možemo, međunarodna zajednica je dužna aktivno pomoći u pronalasku izlaska iz krize.

Je li u izgledu ŽENEVA?

f

Daytonski mirovni sporazum i njime propisani Ustav BiH su njihovi produkti, o kojima konsenzusa ni tada nije bilo, a oni su ga oni ipak nametnuli;

f

Za sve što je u BiH od njega provedeno oni imaju velike zasluge, ali također i odgovornost za sve ono što nije realizirano;

f

Visoki je predstavnik za sve vrijeme od DAYTONA do danas bio jedini mjerodavni tumač Ustava BiH i jedini koji je imao veće ovlasti od svih institucija političkog sustava vlasti, uključujući pravo njegove promjene;

f

Visoki je predstavnik provodio potrebne, značajne i prihvatljive zakonske reforme, ali i one koje su bile suprotne Daytonskom Ustavu, koji je često bio kočnica i prepreka donošenju i provođenju potrebnih reforma;

Nedavno je objavljeno kako u Sarajevu djeluje udruženje “Bosna i Hercegovina 2005.”, koje “zagovara skoro zatvaranje Ureda PADDY ASHDOWNA u Sarajevu”13 te da je “sve spremno za održavanje konferencije DAYTONA 2 sljedeće godine u ŽENEVI koja bi omogućila snažnije oslanjanje države na “svoje snage” koje jedino mogu povesti BiH prema Europskoj uniji.” Napisano je kako se visoki predstavnik energično suprotstavio novoj mirovnoj konferenciji čiji bi rezultat bio DAYTON 2, prestanak funkcije OHR-a i zatvaranje njegova Ureda u Sarajevu. “Iako načelno podupire izlaznu strategiju međunarodne uprave za BiH visoki predstavnik usprotivio se novoj mirovnoj konferenciji koja bi odgovorila na pitanje o budućnosti institucija Bosne i Hercegovine, ali i svoga ureda.” On se protivi novoj mirovnoj konferenciji i kategorički je protiv DAYTONA 2. Mišljenja smo da je to i logično i opravdano. Nismo mi u ratu da pravimo novu mirovnu konferenciju, a kao što smo vidjeli nije nam nužan ni DAYTON 2.

f

Međunarodna zajednica unaprijed znade da se ovdje konsenzus ne može o bilo čemu postići, a pogotovo ne o promjeni entitetskog ustavnog uređenja, pa je njezin odgovor da će prihvatiti sve o čemu postignemo konsenzus i o čemu se tri naroda i njihove politike dogovore, faktički isto što i odbijanje da se pristupi ustavnim promjenama;

Međutim, ne možemo se složiti da u povodu deset godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije potrebna jedna nova međunarodna konferencija, ukoliko prije toga ne uspijemo sami uraditi i usvojiti novi Ustav Bosne i Hercegovine. Izgledi za to vrlo su mali, jer su razlike i isključivosti o tomu kako treba izgledati novo ustavno ustrojstvo ove zemlje tolike da je kompromis domaće po-

12 13

Vidi Dnevni list, Mostar, od 30. 10. 2004. godine, str. 6. Prema pisanju Večernjeg lista za Bosnu i Hercegovinu, od 17. 11. 2004. godine, str. 4. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 113


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i litike i političara gotovo nemoguć. U takvim okolnostima nova međunarodna konferencija i ŽENEVA trebaju imati podršku svih aktera i cjelokupne javnosti Bosne i Hercegovine. Jer, domaće snage nisu sazrele da bi nam bile u stanju trasirati put u Europu. Ako općenito osporava međunarodnu konferenciju koja bi odobrila novi Ustav za Bosnu i Hercegovinu visoki predstavnik griješi, kao što je u pravu što se protivi nekoj novoj mirovnoj konferenciji čiji bi rezultat bio DAYTON 2.

-

nefunkcionalan politički sustav vlasti, koji ne može uspostaviti poželjan odnos između javne vlasti i društva;

-

nelogičan, nepravedan i nelegitiman entitetski koncept državne strukture, kojeg bi se dva naroda rado odrekla, ali treći koji je privilegiran neće ni pod koju cijenu;

-

asimetričan i neracionalan kantonalni ustroj samo u jednom entitetu i neracionalnu Federaciju od deset kantona s glomaznom, te funkciji i mogućnostima neprimjerenom državnom administracijom, koja jede ekonomsku supstancu zajednice, budući da je ova ne može izdržavati;

-

privilegiran položaj jednog naroda u odnosu na druga dva, koji ima etnički gotovo potpuno čistu “državu u državu”, dakle nešto što nemaju druga dva, a osobito ne treći najmalobrojniji, što je ključnim uzrokom nacionalne neravnopravnosti, nemogućnosti uspješnog rješenja nacionalnog pitanja i mogućim žarištem konfliktnog etničkog sukobljavanja.

Entitetski ustroj najveći kamen spoticanja? Ako je DAYTON do sada u bilo čemu bio kamen spoticanja, onda je to njegov entitetski ustroj. Nitko od važnih aktera na domaćoj političkoj sceni nikada prije rata nije mogao zamisliti ovakvo uređenje za Bosnu i Hercegovinu, mladu državu, nastalu raspadom bivše Jugoslavije u jednom teškom i krvavom ratu, kakav nitko prije nije mogao ni u primisli pretpostaviti. Pomni analitičari ratnih zbivanja i mnogih pregovaranja znaju kako je do toga došlo, ali nitko ne zna zašto? Koji je bio cilj svjetskih moćnika pa je “sklepana” takva država od dva entiteta za tri naroda i drugi entitet s jednim distriktom i deset kantona za dva naroda. Zašto jedan narod ima svoju ekskluzivnu nacionalnu “državu u državi”, dok to druga dva ne mogu imati ni pod koju cijenu? Danas čak i neki predstavnici srpskog naroda vide daytonski entitetski ustroj kao veliku pogrješku i negativnu stranu Daytonskog sporazuma. “Njime je otvoren put disolucije Bosne i Hercegovine zbog priznavanja “dvije odnosno tri strane u sukobu”. Obimna je faktografija koja ukazuje na to da je Daytonski sporazum nastavak loše politike međunarodne zajednice prema BiH, a ne nikakav preokret u toj politici.”14 Uviđajući apsurdnost entitetske stvarnosti i njima se postavljaju dva pitanja: “Geopolitički gledano, sa nivoa BiH, jesu li entiteti definitivno dorečen dio zajedničke države? Geostrateški gledano, da li entiteti odista vjerno odražavaju ozbiljnost bosanskih ljudi u njihovoj nakani da stvore vlastitu državu.” Temeljno pitanje, koje se postavlja u svakom pristupu promjeni ustava BiH, koje je ljuti kamen spoticanja o koji se razbijaju svi pokušaji njegovog revidiranja, je pitanje sudbine daytonskih entiteta, koje se postavlja u smislu dvojbe: uspostaviti tri regionalne, etnički pluralne republike za tri naroda ili ukinuti Republiku Srpsku? Ili tri republike za tri naroda, ili ni ona, samo za jedan!! Iz rečenog proizlazi da nije upitan Daytonski mirovni sporazum kao cjelina. Ključni generator naših teškoća i nesporazuma je Ustav, dakle aneks IV mirovnog sporazuma, jer on je uspostavio: 14

Svi koji misle dobro ovoj zemlji, njezinim narodima i građanima trebaju podržati ideju o održavanju nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, koja bi se održala u povodu desete godišnjice potpisivanja DAYTONA, a koja bi odobrila novi Ustav i inovirala ostale priloge (anekse) Općem okvirnom mirovnom sporazumu, osobito aneks VII – sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama.

U čemu griješi međunarodna zajednica? Nitko nije nepogrješiv, pa ni međunarodna zajednica i njezina administracija. Naravno, grješke mogu biti namjerne i katastrofalne, ali također neželjene i bezazlene. Nemamo aspiracije rangirati ih ili ocjenjivati, već samo identificirati neke od njih. Provođenje reforma na neustavan način. Reforme su nasušna potreba Bosne i Hercegovine. Osobito su poželjne i opravdane one koje na razini globalnog društva osiguravaju jedinstvo pravnog, pravosudnog, obrambenog, mirovinskog, zdravstvenog, redarstvenog i svakog drugog sustava. Međutim, umjesto da promijeni Ustav kao kočnicu reforma, međunarodna je zajednica vršila pritisak na usvajanje reformskih zakona suprotnih Ustavu. Kada se u jednoj zemlji ne poštuje Ustav i to od onih koji su došli u

KRSTO MIJANOVIĆ, Bosanski Srbi – stanje i perspektive, Status, 4/2004., str. 86.

114 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i pomoć uspostaviti pravnu državu, onda je to najbolji primjer domaćim moćnicima da mogu kršiti zakone i druge pod-zakonske akte. I, oni su ih masovno kršili, da bi onda bili smjenjivani i kazneno procesuirani. Pored toga, protiv ustavno, a time i protiv Daytonsko, najčešće prisilno, oduzimanje ovlasti kantonima i njihovo prenošenje na entitet zvani Federacija, a zatim isto takvo oduzimanje ovlasti entitetima i njihovo prenošenje na razinu i u mjerodavnost države, bilo je uobičajeni stil rada međunarodne administracije. Tako je Daytonski Ustav BiH uveliko revidiran u procesu “tihe revizije”, a da nikada nije promijenjen u propisanoj ustavnoj proceduri. To iz temelja ruši kredibilitet BiH kao pravne države. Gruba dominacija politike nad pravom, pravosuđem i pravnom znanošću, kao svojevrsni suvremeni politički voluntarizam, gdje vladajuća politika nije čekala ni poštovala pravnu proceduru u kojoj će biti “u zakon pretvorena volja vladajućih”, ostavila je dubokog traga na društvene odnose i proizvela je zbunjujuće i kaotično društveno stanje. Umjesto da uspostavi čvrste mehanizme preventivne zaštite javnog vlasništva međunarodna je zajednica najveću pozornost usmjerila na progon i procesuiranje onih koji su ga otuđivali. Rezultat: prazni budžeti i blagajne, puni i pretrpani zatvori. Kakva korist od toga? Neograničene, neustavne i nedemokratske ovlasti institucije visokog predstavnika. Ona je izvan-ustavna, nad-ustavna, nad-narodna i nad-sudbena kategorija. Nametnuta bez pitanja i odobrenja naroda. S većim ovlastima od sva tri naroda i svih kantonalnih, entitetskih i državnih parlamenata, vlada, vrhovnih i ustavnih sudova zajedno. S pravom da mijenja ustave, donosi zakone, smjenjuje predsjednike državnog predsjedništva, predsjednike entiteta, premijere i svakog pojedinca u sustavu državne hijerarhije. To je institucija bez presedana u suvremenom demokratskom svijetu. Nije nam poznato da postoji zemlja na ovoj planeti, gdje pojedinac ima takve ovlasti da može bez propisanog postupka i razgovora s njima smjenjivati ljude, oduzimati im pravo na rad, prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zajednice i druga temeljna ljudskih prava i slobode. I sve to na neograničeno vrijeme i bez prava na žalbu !!?? Ako je sve to u svrhu priprave za demokraciju i lekcija iz demokracije od demokratskog svijeta, ipak je previše. Narodi i građani ove zemlje i njihova znanost, ipak nešto znaju o demokraciji. Oni imaju pravo znati dokle će sve to trajati? Ovako, strah od smjenjivanja i sankcija učinio je ljude i političare poslušnicima, a strah od gubitka posla u uvjetima opće nezaposlenosti sve zaposlene podanicima u odnosu na pretpostavljene. U takvim uvjetima “licemjerstvo, sebičnost i

podaništvo među intelektualcima, barbarstvo, primitivizam i bespogovorna poslušnost kod običnog puka, neporecivo govore o stanju duha kod bosanskih Srba danas.” (MIJANOVIĆ, 2004./86) Naravno, sve je isto kod Bošnjaka, a još gore kod Hrvata. Vrijeme je da se to promijeni jer paranoični strah blokira svaku ljudsku kreativnost i svaki napredak. A, jao društvu koje se ne oslanja na stvaralačku energiju poduzetnog naroda i radišnog čovjeka, a državi koja se ne oslanja na neovisne medije, snažne institucije, odgovorne političare, nezavisno sudstvo, kritičku javnost i slobodne građane. Tolerancija ekonomskog zaostajanja, nezaposlenosti i krajnjeg siromaštva. Narodi i građani ove zemlje od međunarodne su zajednice i njezine administrativne uprave očekivali ekonomsku i gospodarski rast, daleko veću zaposlenost i bolji život. Unatoč takvim iluzornim nadama Bosna i Hercegovina ostala je najnerazvijenija i najsiromašnija zemlja Europe. U njoj je za četveročlane obiteljske potrebe danas neophodno zaraditi 1.000. KM, a toliko uspijeva zaraditi tek samo 12,5% obitelji. U njoj pojedinac, prema nedavno objavljenim podacima, dnevno troši u prosjeku tek jednu marku, koliko koštaju dnevne novine, dok se u svijetu smatra da potrošnja ispod osam maraka znači život ispod granice siromaštva, a potrošnja od dvije marke život na granici fizičke egzistencije. Prema istraživanju Centra za sigurnosne studije “Kao razlog zašto standard obitelji nije viši ispitanici su najviše navodili da je to zbog nezaposlenosti ili rada za nisku i neredovnu plaću”, a “za ovo okrivljuju izostanak političke volje za stvaranje boljih uvjeta života, loš rad vlade i institucija, neadekvatnu organizaciju države te nepostojanje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH.”15 A, prema objavljenim podacima federalnog Zavoda za zapošljavanje “evidentirano je 321.093 osobe koje traže posao, prosječna zaposlenost je 45,2%”, a “na jednu prijavu za posao dolaze 253 nezaposlene osobe.”16 Mi visoko cijenimo ono što je ovdje stiglo kao pomoć i zahvalni smo za sve što je za nas i našu zemlju učinjeno. Ipak, očekivali smo više. Nezaposlenost i siromaštvo najbolja su podloga za nestabilno društvo i korumpiranu državu. “Siromašni su postali glasačka manjina, a bogati i dobrostojeći sve češće svoju sreću pripisuju svom superiornom karakteru i inteligenciji…posljedica je toga užasno stanje u našim gradovima, na sramotu cijele zemlje.”17 Rekao BiH, siromaštvo je u naravi isto, kako u bogatoj Americi, tako i u siromašnoj BiH. “Ništa ne dokida uživanje u životu, pa i samu slobodu, više od potpune odsutnosti novca”, a “ljudi su ljudi: boli ih izgladnjelost, to što nemaju krov nad glavom i bolest ma gdje bili. Kao ljudi oni moraju biti predmet našeg suosjećanja,

V. Oslobođenje, od 5. 11. 2004., str. 10. Večernji list od 16. 10. 2004. godine, str. 5. 17 J.K. GALBRAITH, Predviđanja, Zagreb, 2000., str. 150. 15 16

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 115


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i naše pomoći i našeg djelovanja.”18 Između bogatih i siromašnih država razlika je samo utoliko što “bogata zemlja siromašnima može jamčiti određeni dohodak”, a siromašna BiH ni približno za život u ljudskom dostojanstvu. A, kakvo je ljudsko dostojanstvo onoga tko je prisiljen prebirati po kontejnerima da bi pronašao bačeni komad kruha. Ili onoga tko na ulici drži ispruženu ruku da bi isprosio za kupiti lijek u ljekarni? Tolerancija nestabilnog mira i ugroženosti ljudskih prava. Siromaštvo i socijalna bijeda su najbolji recept za nestabilnu državu, a neuređena država za masovno kršenje ljudskih prava. Ta dva ključna cilja Daytonskog mirovnog sporazuma nisu u zadovoljavajućoj mjeri postignuta, a pitanje je kada će biti? U Ustav zapisana najviša razina ljudskih prava i sloboda, ostala je prazno obećanje. Neuvjerljivost međunarodne zajednice i njezine administracije dovodi u pitanje njezin kredibilitet u očima građana i naroda BiH. Nama je jasno da ovako zavađeni bez njih ne možemo, a njima nije jasno da s njima ovako neučinkovitim po razvoj, nemamo perspektivnu budućnost. Ozbiljno se stoga postavlja pitanje je li BiH poželjna zajednica, ako u njoj golema većina mladih i školovanih u potrazi za poslom i boljim životom razmišlja kako i kuda iseliti?

U čemu griješimo mi? Hegemonija nad drugim postala nam je važnija od vlastita opstanka. To nažalost, nije samo naša specifičnost. To je bolest od koje boluju vodeće svjetske sile i suvremeno čovječanstvo. Zaokupljene težnjom i nadmetanjem, za hegemonijom i dominacijom jednih nad drugima, veliki i bogati postali su neosjetljivi na probleme siromašnih i malih, a preosjetljivi na kritiku i najmanju ugroženost vlastitih interesa. Jedan od najvećih intelektualaca današnjice upozorava na dominaciju vladajućeg izvrnutog sustava vrijednosti, pa kaže: “Temeljno načelo glasi da je hegemonija važnija od opstanka. To načelo, ni u kom slučaju novo, u posljednjih pedeset godina ilustrirano je nebrojenim primjerima”, iako “povijest nas uči da su takvi koraci opasni. A, opasnost je sada već dosegnula razinu prijetnje čovjekovu opstanku”, a ipak se pokazuje “racionalno nastaviti tim smjerom, u skladu s pretpostavkama dominantnog vrijednosnog sustava, duboko ukorijenjenima u postojećim institucijama.”19 Zaronjenost u prošlost ne vodi nas u prosperitetnu budućnost. Zaslijepljeni težnjom za dominacijom jednih

J.K. GALBRAITH, Predviđanja, Zagreb, 2000., str. 155. NOAM CHOMSKY, Hegemonija ili opstanak, Zagreb, 2004., str. 257. 20 IVAN CIFRIĆ, Moderno društvo i svjetski etos, Zagreb, 2000., str. 103. 18 19

116 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

nad drugima, započeli smo i vodili krvav i nezapamćeni rat katastrofalnih posljedica po ljude i narode, po kulturu i civilizaciju, po naciju i vjeru. Znademo mi dobro tko je tomu više pridonio, tko je napadao a tko se branio, tko je osvajao tuđe a tko štitio svoje, tko je agresor a tko žrtva. To nije nevažno, ali to je prošlost. Ozbiljno se postavlja pitanje možemo li mi u svijesti i ponašanju napraviti odmak od te prošlosti i okrenuti se budućnosti? Jesmo li mi, i kao narodi i kao ljudi, u stanju sami napraviti povijesni iskorak ka sretnijoj budućnosti? Možemo li shvatiti da nam takvu budućnost neće na pladnju donijeti pokloniti drugi. Imamo li snage uvažiti druge narode i ljude i tretirati ih kao ljudske zajednice i ljudska bića, pa ne činiti slabijima ono što ne bi željeli da od nas jači čine nama? Kada bismo za to smogli snage i pokazali dobre volje, onda bismo mnogo lakše našli izlaza iz pat pozicije i teške krize u kojoj se nalazi naša zemlja, njezini narodi i građani. Lakše bismo našli rješenje i za novo ustavno ustrojstvo na temeljnom svjetovnom i religijskom načelu jednakosti velikih i malih naroda i svih pojedinaca kao ljudskih bića i baštinika ljudskih prava i sloboda. Ne gradimo novi sustav vrijednosti. Mi ne činimo gotovo ništa ili ne činimo ni približno dovoljno za novi sustav vrijednosti kao najsigurniji kamen temeljac zdravog društva. Rat je razrušio sela i gradove, tvornice i ljudska staništa, sakralne objekte i kulturno povijesne spomenike. On je napravio pustoš u ljudskim dušama. Ali, u njemu je stradao i cjelokupni sustav vrijednosti prethodnog društva. Novi nije izgrađen. Nastao je moralni vakuum u kojem se najbolje snalaze ljudi bez morala. Nasilje nad drugima u pohoti za materijalnim caruje posvuda kako među ljudima, tako i među narodima. Rat u BiH davno je završen, a nasilje posvuda caruje. Za ljudsku zajednicu pitanje je danas “može li nastati “novi svijet” bez nasilja i očuvanja različitih kultura na osnovu zajedničkih vrijednosti tj. na minimalnom etičkom konsenzusu.”20 Za bosansko–hercegovačko društvo od presudne je važnosti pronalazak odgovora na pitanje: možemo li pronaći zajednički minimum etičkih načela i društvenih vrijednosti na kojem bismo mogli izgraditi život u zajedništvu i toleranciji, uz očuvanje svih različitosti naroda, kultura, svjetonazora i drugih osobina ljudi i naroda? Ne koristimo, niti stega oslobađamo vlastitu inteligenciju. Ideologijom i prizemnom politikom zarobljen je pojedinačni i kolektivni um. Inteligencija nam je svedena na ulogu sluškinje ideologije i nacionalne politike. Nastala je totalna podređenost inteligencije interesima na-


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i cije i politike. Naravno da svi koji se bave intelektualnim radom, ali ne misle svojom glavom i ne suprotstavljaju se svojim razumom i javnim djelovanjem zlu i nepravdi, nisu intelektualci u punom smislu riječi. Međutim, rijetki su oni koji to čine, što je najbolji dokaz sputanosti i podređenosti inteligencije. “Stoga se još uvijek prema položaju intelektualaca (i inteligencije – BŽ) u nekom društvu mogu definirati kako stupanj njegova kulturnog i civilizacijskog razvoja tako i karakter političkog sistema.”21 Na primjeru pokušaja skupine stranački neovisnih znanstvenika da započnu raditi na pripremi novog Ustava BiH, pokazalo se da u nas više nema od nacionalne politike neovisnih ljudi. Sve je podređeno ideologiji i politici, sve je ispolitizirano i svatko se plaši javno suprotstaviti, pa i onda kada se u dubini svoga bića ne slaže s kojekakvim odlukama. Jer, ako želi osobni mir i sigurnost posla, mora stalno kalkulirati kako ne doći u sukob s politikom i ne snositi posljedice. Postavlja se pitanje griješimo li kao ljudska zajednica, ako smo inteligenciju sveli na razinu sluškinje beskrupulozne ideologije i politike? A jesmo. Nije problem što mi u BiH danas nemamo jedinstvenu “državnu inteligenciju” kao misleći sloj društva, već imamo tri nacionalne inteligencije. Problem je što među njima nema dijaloga ni spremnosti da se dijalogom pronađu putovi zajedništva i zajedničkog života u uvjetima različitosti, snošljivosti i međusobne tolerancije. Naša politika sve više gubi etičku utemeljenost. Etičnost politike, to vječno pitanje odnosa politike i morala, u nas je dobrano upitna, a mi ne činimo gotovo ništa da to promijenimo. Otuda sve više makijavelizma u politici. Svatko ima svoje parcijalne političke ciljeve i svatko se ponaša tako da mu “cilj opravdava sredstvo”. Budući da su ciljevi utemeljeni na interesima, a ne na moralnim vrednotama, politika gubi svoj pravi smisao da se iskazuje kao vještina upravljanja društvenim poslovima i sposobnost razrješavanja društvenih sukoba, već i sama stalno potiče društvene konflikte i usložnjava društvene odnose i procese. Kao takva, kao konfliktna a ne kompromisna politika, ona ne može sagledati, a pogotovo ne i nadvladati one latentne sile i silnice što izvan javne društvene scene retrogradno djeluju na društvenu koheziju čineći tako upitnom i samu državnu zajednicu. Međutim, politika je oduvijek bila takva i to nije ništa novo. Problem nastaje onda kada se ona potpuno distancira od morala i moralnog sustava vrijednosti, kada izgubi kompas za orijentaciju u izuzetno složenim uvjetima društvenog života, a oni su u BiH upravo takvi. Rukovođeni primarno osobnim interesima, željom za uspjehom po svaku cijenu, karijerom i posjedovanjem moći te nastojanjem za neograničenim bogaćenjem, mnogim se političarima čini smiješnim pozivanje na moralne vrednote: isti21 22

nu, poštenje, skromnost, jednakost i drugo. A kada politika i političari pokidaju veze s moralom i postanu amoralni, s takvom politikom društvo će teško naći izlaz iz krize i svijetlo u tunelu svakodnevnice. Ako to znamo mi ne možemo i ne smijemo ostati pasivni pred tom činjenicom, već kroz sustav obrazovanja i na sve druge način raditi na podizanju etičnosti politike. Tako ćemo najbolje pomoći sami sebi umjesto da pasivno iščekujemo pomoć drugih. Mi ne razvijamo osjećaj za druge i sve više smo egoistični. Jednakost ljudi u njihovim ljudskim, građanskim i socijalnim pravima i jednakost naroda u njihovim političkim i kulturnim pravima u nas se shvaća samo formalno. Načelno svi su za jednakost, ali se u praksi međusobnog odnošenja olako zanemaruju interesi, osjećanja i težnje drugih. “Ako pojedinac osjeća da je on i njegov narod istinski slobodan, da u višenacionalnoj zajednici uživa punu slobodu i jednakopravnost i da u takvoj zajednici nalazi mogućnost za puni procvat i prosperitet svoje domovine, tada se njegova ljubav prema domovini može proširiti i na tu zajednicu, pa se osim patriotizma može pojaviti i pozitivan odnos prema takvoj zajednici jednakopravnih naroda. Ali se to ne može postići pritiscima, nego istinskim provođenjem u život pune slobode i jednakopravnosti naroda. U višenacionalnim zajednicama prijeko je potreban određeni takt i osjetljivost za osjećaje drugih naroda. Ako se o tome ne vodi briga ili se ignoriraju težnje i osjećaji drugih naroda, tada se pojavljuje nešto posve drugo – šovinizam, unitarizam i sl. Tada se rodoljublje pojedinih naroda prirodno vezuje samo uz svoju domovinu, svoj narod, a šira zajednica se ne osjeća domovinom.”22 Zbog odsustva jednakopravnosti i slobode za sve i zbog težnje za gospodstvom i hegemonijom najbrojnijeg u odnosu na druge manje narode nedavno se raspala bivša zajednička država. Postavlja se ozbiljno pitanje u kojoj mjeri koristimo iskustva koja imamo i kako se možemo organizirati da ponovno ne napravimo iste grješke? Kako se u nas može osjećati i prema zajednici odnositi pojedinac i narod, koji je manjinski u nekoj lokalnoj zajednici, ako mu pripadnici većinskog stalno i svakodnevno ponavljaju: zar ste vi još ovdje, što više čekate, zašto se ne selite, zar ne vidite da je ovo sada naše? Na takvim se porukama i odnosima Bosna i Hercegovina ne može izgraditi kao održiva pluralna zajednica. Mi nemamo, niti se trudimo imati koncept zajedničke države. Osnovali smo bezbroj domaćih i stranih, vladinih i nevladinih institucija, ali nismo osnovali ni jednu za državno uređenje. Svatko ima svoje i na svom interesu utemeljeno viđenje mogućeg budućeg ustroja države. Ali, nitko ne radi na konceptu koji bi zadovoljio barem minimum interesa svih naroda i građana. Zato svatko hoće, zastupa i nameće samo i isključivo svoj koncept, a nitko ni po

RASIM MUMINOVIĆ, Zarobljeni um, Sarajevo, 2000., str. 337. ANTE VUKASOVIĆ, Etika-moral-osobnost, Zagreb, 1993. str. 181. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 117


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i koju cijenu neće tuđi, niti bilo kakav zajednički.!!! Tako radeći nikada nećemo stići do zajedničke države kao zajedničkog općeg dobra za sve. Ako to ne shvatimo ostaju nam samo dvije alternative: ili vječiti protektorat ili raspad sustava i države.??!!

DAYTON sutra – može li se ova država BiH bolje urediti ? Za razliku od prirode i prirodnih zakona, kada su u pitanju društvo i država, onda ljudi ako hoće mogu sve i ako neće ne mogu ništa. Predratno, ratno i poratno iskustvo, nas upućuje na zaključak da ovdje nije upitno kako Bosna i Hercegovina može bolje, da njezini narodi mogu zajedno i da ova država ima budućnost. Međutim, ona sama nije u stanju riješiti svoje probleme. -

-

Potrebna nam je aktivna , iskrena i učinkovita pomoć Europe i svijeta. “Prema tome, ako se želi stabilizirati ovaj dio Europe, i ako se želi povratiti stotine tisuća bosanskohercegovački izbjeglica u svoje nekadašnje domove, svjetska zajednica posebice Europska unija, mora osigurati gospodarski razvoj ovog dijela Europe. To je moguće samo ako postoji politička volja. Stabilnost i sigurnost Bosne i Hercegovine je u Europskoj uniji, a ne u nekoj nejasnoj Balkanskoj asocijaciji.”23 Ako nas svijet i Europa pripravljaju i guraju u magloviti Zapadni Balkan, a ne za i u Europu, onda nas guraju u pogrješnom smjeru ??!!. Oni nam duguju iskren i konkretan odgovor. Mi na takav odgovor imamo pravo, a oni su nam ga dužni dati. Potrebno nam je odrediti rok do kada ćemo biti pod međunarodnom upravom i kada će ova zemlja biti primljena u Europsku uniju. Hoćemo li za desetogodišnjicu potpisivanja DAYTONA, ili za neku drugu godišnjicu, i koju, konačno dobiti vizu za Europu?

-

Potrebno je promijeniti Aneks VI (Ustav BiH) i provesti Aneks VII (sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama). Oni su predstavljali spoticaj stabilnom miru i ostvarivanju ljudskih prava i sloboda.

-

Potrebno je reorganizirati dvojnu i neodgovornu vlast i razriješiti dvojnost vlasti visokog predstavnika i domaćih institucija, a uvesti novu, jedinstvenu, učinkovitu i odgovornu.

-

23

Potrebna nam je znanstveno i moralno utemeljena iskrena politika, jer imamo previše

-

improvizacije, a premalo politike utemeljene na znanstvenim spoznajama i na etičkom kodeksu, a politika koja je izgubila sponu i oslonac u etici ne može voditi društvo u progres.

Koje su prepreke i što tko neće? Tri su ključna pitanja na koja traži odgovore bosansko – hercegovačka zbilja danas: 1.

Mijenjati ili ne Daytonski Ustav?

2.

Koji je oblik države prihvatljiv?

3.

Kako urediti teritorij?

U traženju odgovora na ova ključna pitanja četiri relevantne politike, od kojih tri domaće nacionalne i jedna strana – politika međunarodne zajednice, nemaju zajedničko stajalište. Što je još gore, uopće nemaju nikakav oblik institucionalne koordinacije u pronalaženju zajedničkog kompromisnog rješenja. Još uvijek dijametralno suprotni nacionalni interesi i retrogradni otpori nacionalističkih snaga, koje iz sjene djeluju i utječu na politička opredjeljenja su najveća prepreka iznalaženju odgovora na označena pitanja, koja traže odgovore. To bi pomoglo da se u konačnici prevladaju godinama nesavladive prepreke u traženju puta perspektivnog daljeg razvitka. Dok se oko toga ne suglasimo neće biti moguće bržim koracima ići naprijed, a prijeporno je li prijem u Europsku uniju čarobni štapić koji će sam po sebi definitivno riješiti sve naše probleme? Ako pretpostavimo neki zajednički imenitelj na koji, bez obzira na sve razlike, svedemo tri nacionalne politike, vidjet ćemo da: Na prvo pitanje – mijenjati Ustav ili ne, bošnjačka i hrvatska politika odgovaraju pozitivno. Negativno srpska, koja je kategorički protiv, jer obranom Daytonskog Ustava najbolje brani svoju Republiku. Politika međunarodne zajednice u biti je protiv. Prividno i formalno je za, ali zahtijeva da to građani BiH urade sami, uz puni konsenzus sva tri naroda, za koji je svjesna da se ne može postići. Na drugo pitanje, koji je oblik državnog uređenja prihvatljiv, korespondiraju bošnjačka i politika međunarodne zajednice, koje bi buduću BiH najradije vidjele kao građansku unitarnu, ili regijama blago decentraliziranu dr-

Dr. STJEPAN BALOBAN, Povratak – pastoralna zadaća crkve, U službi crkve i društvene zajednice, Sarajevo, 2004.

118 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


(P o s t ) D a y t o n s k a B i H – š t o ( n e ) b i t r e b a l o p r o m i j e n i t i žavu. Srpska nacionalna politika je za sadašnji Daytonski dvodijelni entitetski model. Hrvatska nacionalna politika je dosta podijeljena, ali najvećim dijelom preferira kantonalni ustroj, uključujući kantonizaciju i Republike Srpske, mada bi se lako pridobila i na model trodijelne države, sastavljene od tri republike, entiteta, kantona ili provincije. Na treće pitanje, kako urediti teritorij, bošnjačka je politika protiv “etničke podjele” prostora i ukinula bi sve ratom uspostavljene unutarnje administrativne crte, a ostavila samo granice predratnih općina. Etničkim administrativni unutarnjim razgraničenjima nije sklona ni politika međunarodne zajednice, koja također brani stanje uspostavljano DAYTONOM. Hrvatska nacionalne politika najradije bi ukinula entitetske a ostavila kantonalne granice, s tim da bi ih rado vidjela i u Republici Srpskoj. Ako ih promatramo pojedinačno možemo konstatirati: Bošnjačka politika zagovara i zalaže se za ustavne promjene. Prihvatljiv joj je građanski, regijama blago decentralizirani, unitarni koncept države, bez entiteta i kantona, u kojoj bi se vlast oslanjala samo na užu i širu lokalnu samoupravu i funkcionirala na relaciji: država – regija – općina. Zagovara jedinstven državni teritorij, unutar države administrativno podijeljene na regije i općine i protivi se svakoj etničkoj podjeli teritorija. Srpska politika odbija sve poticaje za otvaranje razgovora o ustavnim promjenama. Prihvatljiv joj je samo postojeći Daytonski, entitetski koncept državnog uređenja. Odustala je od ranijeg koncepta konfederacije sastavljene od tri republike. Brani sadašnji način podjele i funkcioniranja vlasti na relaciji država – entitet – općina. Kritična je prema kantonalnom ustrojstvu Federacije BiH, a potpuno odbojna na kantonizaciju Republike Srpske. Zagovara sadašnju etničku podjelu državnog teritorija po formuli 51% za dva i 49% za jedan, vlastiti narod. Hrvatska politika je najveći zagovornik ustavnih promjena. Nema jasan definiran koncept budućeg državnog uređenja. I pored unutarnjih podjela, najvećim dijelom se zalaže za ukidanje entitetskog i uspostavu kantonalnog državnog uređenja, uključujući i kantonizaciju drugog entiteta. Odbojna je prema građanskom unitarnom konceptu, a izuzev nekih minornih političkih stranaka i nevladinih udruga, nije odbojna ni prema uređenju države na konceptu trodijelne države, sastavljene od tri republike, entiteta, kantona ili provincije, niti je isključivo odbojna prema unutarnjoj etničkoj podjeli teritorija.

aktivno sudjelovati, ujedno ih uvjetuje postizanjem punog konsenzusa tri naroda i svih građana, što je za sada još uvijek praktično nemoguće. Preferira građanski koncept države, ali u krajnjem, dozvoljava mogućnost kantonalne ili trodijelne države BiH. Nije sklona unutarnjoj etničkoj podjeli državnog teritorija.

Literatura: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

Narodi Europe, Zagreb, 1997. NOAM CHOMSKY, Hegemonija ili opstanak, Zagreb, 2004. IVAN MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo-Zagreb, 2004. HALID ČAUŠEVIĆ, Dvije države – tri državna prava, Stećak, Sarajevo, 62/1999. KEITH DOUBT, Sociologija nakon Bosne, Sarajevo, 2003. OMER IBRAHIMAGIĆ, DAYTON – Bosna u Europi, Sarajevo, 2001. F. KOŽUL – S. KUKIĆ, Država i nacija, Sarajevo, 1999. KRSTO MIJANOVIĆ, Bosanski Srbi – stanje i perspektive, Status 4/2004. PREDVIĐANJA, Zagreb, 2000. IVAN CIFRIĆ, Moderno društvo i svjetski etos, Zagreb, 2000. RASIM MUMINOVIĆ, Zarobljeni um, Sarajevo, 2000. ANTE VUKASOVIĆ, Etika-moral-osobnost, Zagreb, 1993. STJEPAN BALOBAN, Povratak – pastoralna zadaća crkve, Sarajevo, 2004. BOŽO ŽEPIĆ, Enigma Bosna i Hercegovina, Mostar, 2002.

Dokumenti: -

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Ustav Bosne i Hercegovine; Dnevni tisak

PROF. DR. SC. BOŽO ŽEPIĆ, SVEUČILIŠTE U MOSTARU, PRAVNI FAKULTET.

Politika međunarodne zajednice načelno odobrava ustavne promjene, ali je praktično protiv, jer odbija u njima STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 119


Planet 탑ena


Pl a n e t ž e n a

Planeta žena Spekulacije o evoluciji i dejstvu seksualnosti žene i muškarca Dr. Jovo Toševski

ULOMCI IZ KNJIGE: JOVO TOŠEVSKI, PLANETA ŽENA, DERETA, BEOGRAD, 1989., II. DOPUNJENO IZDANJE

GOVOR KAO ŽENSKA EVOLUTIVNA POTREBA I KAO SREDSTVO ŽENSKE DOMINACIJE

G

OVOR JE EKSKLUZIVNI DAR I JEDNO OD GLAVNIH svojstava razborite vrste. Iz mnoštva formulacija govora i jezika, izdvojićemo Gleitman-ovu iz 1981. godine: “Svi ljudski jezici – njihova forma, sadržaj, i upotreba, poseduju karakteristike koje ih izdvajaju od svih drugih formi komunikacije. Ljudski jezik je kreativan, strukturisan, karakterističan i interpersonalan”. Skoro sve definicije jezika imaju u sebi nekog ličnog ponosa, koji je rezultat pripadnosti vrsti koja je u stanju da govori, jer je potpuno jasno da jezik svojim načinom delovanja i mogućnošću kombinacija, može da indukuje najrazličitije emocije i da svakoj ljudskoj aktivnosti da snagu kojom ona postaje životvorna. Zbog izvanredne delotvornosti, jezik može da bude i veoma opasno oružje kojim se mogu poremetiti interpersonalni odnosi, baš zbog njegovog izrazitog psihološkog uticaja. Umeće korišćenja jezika spada u vrhunska umeća čoveka koja se dugo uče, a teško je naći čoveka koji u životu nije imao nevolja, nekada zbog samo jedne neadekvatno izgovorene reči. Jezik je veoma moćno, ali i veoma ranjivo područje ljudske delatnosti, u kojem su moć i nemoć (jezika) razdvojene

tankom niti, čije je praćenje neophodno da bi se obezbedila pozitivna jezička akcija. Kako ćemo kasnije videti, nimalo nije slučajno što je evolucija stvorila jezik kao izuzetno moćno oružje, koje je u stanju da iznenada promeni prvobitnu situaciju u potpuno novi neizvestan sled događaja. Da vidimo najpre šta mogu da nam pruže današnja shvatanja o periodu evolucije Hominida, u kojem bi mogao da bude začetak pojave jezika. Važni zaključci dolaze od istraživanja M. Le May sa Harvarda, u kojima su ispitivane karakteristike unutarlobanjskih fosilnih ostataka ljudskih predaka. Nađena je razlika na otiscima unutrašnje lobanjske šupljine, koja ukazuje da bi mogla postojati asimetrija moždanih hemisfera, baš poput one koja se sreće kod današnjeg čoveka, a koja je odgovorna za funkciju govora. Na osnovu morfoloških razlika, zaključeno je da su uslovi za govor mogli da postoje kod neandertalskog čoveka (pre 30 000-50 000 godina) i kod pekinškog čoveka (pre 300 000 do 500 000 godina). Međutim, teškoće nastaju zbog nemogućnosti da se prouče meka tkiva i organi za stvaranje govora, koji se naravno ne vide na fosilnim ostacima jer nisu koštanog porekla. Pretpostavka o njihovom eventualnom obliku može se indirektno izvesti na osnovu neravnina baze lobanje na fosilima. Naime, komplikovana i neravna baza lobanje može da ukaže na koštane strukture pomoću kojih je organ govora – grkljan, pričvršćen za bazu lobanje.* Da bi organ

Anatomski i fonetski preduslovi. neophodni da bi vazdušna struja iz pluća mogla da se uobliči u glasove i reći su postojanje visoko razvijenog grkljana, jezika i usta. *

122 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Pl a n e t ž e n a govora kod današnjeg čoveka mogao da vrši svoju funkciju, on mora da se spusti nisko u vrat, što se i događa posle prve godine života. Mogli bismo, zato, mogućnosti govora da pripišemo samo onim Hominidama čiji fosili imaju neravnu bazu lobanje (kao i današnji čovek), na koju može da se veže složeni organ govora – grkljan. Može se dalje reći da Autralopithecus nije mogao da govori zbog ravne baze lobanje, a daje Homo erectus možda mogao da upotrebljava govor jer je njegova baza lobanje složenija. U nemogućnosti da se pribave konkretni dokazi, može da se pretpostavi da pojava govora kod naprednih Hominida datira od pre oko 100 000 godina, kada su se maglovito stekli osnovni uslovi za pojavu govora, koji uključuju dobro razvijene: čeoni i slepoočni režanj mozga kao i organe govora (grkljan, jezik i usta). Dve vodeće današnje teorije o nastanku govora su: gestikulacijska (po kojoj je jezik nastao preobražajem primitivnih gestova u govor) i vokalna (po kojoj je govor stvoren iz glasova koji su se razvojem artikulisali u reči). Današnji čovekoliki majmuni nisu uspeli da pretvore u nešto što je nalik govoru ni svoje gestove, niti svoje glasove. Oni imaju kratak vrat, visoko postavljen grkljan bez dara za govor, ravnu bazu lobanje i slabije razvijen slepoočni režanj velikog mozga. Današnji čovek poseduje kortikalno govorno polje smešteno u čeonom i slepoočnom režnju. Deo govornog polja slepoočnog režnja leži na mestu koje se naziva slepoočna ravan (planum temporale). Slepoočna ravan je kod većine ljudi veća u levoj (dominantnoj) hemisferi, što je u skladu sa asimetrijom koja postoji u ljudskom mozgu, pri čemu svaka moždana hemisfera ima specifične funkcionalne karakteristike. Vratimo se sada posmatranju nekih opštih karakteristika govora. Jedna od osnovnih karakteristika govora je što se njime ostvaruje komunikacija i verbalno određivanje uslova za ostvarivanje svih ljudskih akcija. Rešavanje neophodnih emenata akcije kao što su: predmet, vreme, mesto, način akcije i sl. takođe se precizira jezikom. Znači, jezikom bi trebalo da se otklone nedoumice, usaglase stavovi i uopšte preciznije odrede elementi bilo koje ljudske delatnosti, koja zahteva riše od jedne jedinke. Većina ljudi se slaže da je preciznost određivanja pojmova najizrazitija osobina jezika. To je naravno tačno, ali preciznost interpersonalne komunikacije nije jedina, niti najvažnija karakteristika jezika. Jezik ima dve protivrečne funkcije: prva je da precizira i određuje pojmove, a druga je upravo suprotna – da stvara i održava zabludu. Prva funkcija je potpuno jasna i njome se nećemo ovde baviti. Interesantnija je druga funkcija je-

zika, jer čudno je da jezik uopšte može da doprinosi stvaranju zabluda. Kao vrsta, mi smo evoluirali sa vrlo preciznim primatskim smernicama, pa je teško i poverovati da nam je potreban takav instrument koji će stvarati zabludu, jer ako se osvrnemo na primitivne oblike komunikacija kod životinja, videćemo da većina dobro proučenih formi sporazumevanja kod životinja, (kakve su na primer, upozoravajući krici kod pojave opasnosti), – služe pozitivnim radnjama i nemaju u sebi moć da načine namernu zabludu, kakav je slučaj sa ljudskim jezikom. Međutim, izgleda daje nama kao vrsti potreban govor kao instrument iz kojeg mogu da izlaze namerne nejasnoće. Staviše, ko zna da li bismo bez takvog svemoćnog i prevrt1jivog instrumenta – mogli uopšte da nastanemo kao vrsta. Čemu može da služi osobina jezika da je u stanju da neguje laž i zabludu u svim spektrima njihovih jačina? Jedan od odgovora bi mogao biti daje govor bio i ostao u današnjoj evoluciji čoveka, žensko sredstvo za vršenje psiho-biomanipulacije nad muškarcem. Primitivan oblik govora je verovatno nastao paralelno sa procesom koji je doveo do skrivanja polnih genitalija žene na najskrovitije moguće područje na telu žene (duboko između bedara). Kako su u isto vreme obilato isticane druge seksualne karakteristike žene (dojke, usne), i to baš na prednjoj, komunicirajućoj strani žene, moramo tu pojavu da povežemo sa činjenicom da se jezička komunikacija partnera takođe obavlja licem u lice. Povezivanjem ovih pojava, možemo da zaključimo da govor ima neobičnu funkciju, tj. može da služi ubđivanju muškarca da odustane od seksualne namere. Interesantno je da govor više služi ženama da spreče muškarca kad je kod njega formirana seksualna želja, nego da ga stimuliše u njegovoj nameri. Sprečavanje već emotivno pripremljenog muškarca da dopre do dobro skrivenih genitalija žene je važan ženski zahvat koji ima posebnu ulogu, da skrene pažnju muškarca sa njegovih svesnih i nesvesnih seksualnih želja. Tako žena prvobitnu energiju muškarca može govorom da pretvori u drugi način muškog dejstva koji joj odgovara, ili se slaže sa njenim dugoročnim namerama i ciljevima. Dakle, držeći ga između “gladi i sitosti” pomoću govora, žena može muškarca kao na poluzi da seksualno privodi i odvodi (seksualna adukcija i abdukcija). U uslovljavanju seksualnog čina kod ljudi, često se upotrebljava obećavajući jezički uvod koji se završava kratkim rečima glavnog dejstva, kao što su: ali, možda, videćemo, itd. Zamislite kako bi izgledalo parenje žabe ili konja, kada STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 123


Pl a n e t ž e n a bi zavisilo od nečega što je nalik pojmovima “videćemo”, ili “možda”. Kada bi kod žabe ili konja postojalo “videćemo” ne bi bilo ni žabe ni konja, dok naša ljudska vrsta i te kako dobro napreduje i s tim “videćemo”. Jer, dok se kod čoveka ostvari to “videćemo”, i dok se to “videćemo” ponovi nekoliko puta, u međuvremenu je izmislio neku spravu ili obradio polje, radeći pritom pod dejstvom seksualne uslovljenosti, za opšte civilizacijsko dobro.

izraz svoje pseudomoći. Jer, moderni muškarac, kao pripadnik kompeticijskih političkih ili tehnoloških grupacija, uvek umišlja ekskluzivnost i na tome zasniva pravo da bude značajan u očima svoje partnerke. Kakav sizifovski izbor u odnosu na čarobno suštinski način delovanja, sazdan na osnovu najobičnijih razgovora, iz kojih svaka žena sazna ono što joj treba, a zatim u zavisnosti od okolnosti izabere način na koji će razbiti nabeđeni muški sistem.

Znači, govor u našoj vrsti između ostalog služi da uslovi parenje. Kada je seksualni čin u vazduhu, govor više nije potreba, i onda nema mnogo priče.

S druge strane, ženski način govora, kada je u akciji, obiluje slatkorečivošću, nepreciznošću, alternativama, nedorečenošću i često je prožet diskretnom pretećom ultimativnošću. Govor kroz usta žene biva izrečen na način kojim se stiče utisak da je takvo govorno ponašanje smislio neko drugi, pa eto nama ostaje samo da ga se pridržavamo, jer tako rade svi. To je, u stvari, namerno žensko govorno ponašanje u kojem se kroz laku i neobaveznu formu muškarcu zada zadatak ili iznudi obećanje kojeg će on kasnije morati da se pridržava jer, znate već, kakav je to muškarac koji i nema svoju reč.

Pošto seksualno spajanje kod ljudi počinje tek kada to žena odluči, netačno je opšte rasprostranjeno mišljenje da se radi o ženskom pristanku, već je to najčešće ženska odluka, što je vrlo različito, jer odluka ima aktivno dejstvo koje se proteže na žensko-muške odnose i posle seksualnog čina. Mnogo ređa pojava je muško uslovljavanje seksualnog čina, što je sporadična pojava, sa sasvim drugom dinamikom. Sada ćemo se osvrnuti na običan, tzv. svakodnevni govor, koji se najčešće koristi u jezičkoj komunikaciji uopšte, i naravno medu polovima. Ono što nazivamo običnim razgovorom, je upotreba jezika koje žene najviše vole. Naizgled bezazlen, običan razgovor čini ustvari najvažniji deo naše dnevne verbalne aktivnosti, ali smo toga malo svesni. Iz jednog “običnog” razgovora sa muškarcem, žena je u stanju da sazna sve što joj je potrebno za njenu obaveštenost, da zatim sklopi svoj mozaik delovanja na muškarca koji je interesuje, a da muškarac ništa od toga ne primeti. Muškarci se čak sa prezrenjem odnose prema svakodnevnim razgovorima koje žene vode između sebe, smatrajući ih naklapanjima, potpuno nesvesni, da su ta “naklapanja” vrlo značajna razmena informacija iako važe kao trač. Trač je veoma jaka institucija van domašaja kontrole šireg društva, nešto poput ženskog obaveštajnog centra, koji naravno, ne podleže zakonskoj zabrani i u najkonzervativnljim zemljama. Iz najobičnijih razgovora i događaja koji se rado prepričavaju, žena je u stanju da izdvoji pojmove i da ih ugradi u svoju strategiju prema određenom muškarcu, tako da on ništa ne primeti i da mu ne mogu pomoći sve njegove interkontinentalne rakete i projektili koje je stvorio kao

124 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Izuzetno retko se dešava da muškarac upotrebi jezik da bi otkrio kod žene nešto što ona neće da mu kaže. I kada uspe u tome rezultati su skromni za muškarca, zbog toga što on nije u stanju i da za duže vreme zadrži pažnju na predmetu koji ispituje i posle nekog vremena smatra ga nevažnim, što je velika greška. U isto vreme, žena će uzeti u obzir njegov pokušaj i imajući ga u vidu, odmah će promeniti taktiku u okviru date teme i time lako dovesti muškarca u drugo efektivno stanje. U međuvremenu je primarni muški motiv, da sazna određen podatak, izgubio na snazi. Ako bude dovoljno tvrdoglav, i počne iz početka, žena će mu na kraju reći to što je tražio, ali biće to izmenjena istina. I pored svega navedenog, treba reći da se žene jezikom više služe da bi na neprecizan i neobavezan način pred muškarcem u stvari precizirale svoje zahteve. Dakle, naizgled neobavezna jezička manipulacija dovešće do konkretnih i ozbiljnih ostvarivanja ženskih zamisli kroz upotrebu muške niske svesnosti o fenomenu uticaja jezika. Ali, upotreba jezika nije najveća ženska specijalnost u komunikaciji, iako odlično prolazi kod najvećeg broja muškaraca. Najveća ženska ostvarenja vezana su za “govor bez reči” o kojem će biti reči kasnije.

LJUBAV – NAMERNO NEJASNA PREDSTAVA Ljubav kao reč i pojam poseduje harizmatsku nedodirljivost kakva se retko sreće kod drugih pojmova u jeziku čoveka. Ljubav se doživljava kao fluidno biće, pokretljivo,


Pl a n e t ž e n a dolazeće i odlazeće, nepredvidljivo i očekujuće, biće čiji je duh začas na pruženoj ruci, ali spreman da iščezne čim se šaka stegne oko njega sa namerom da ga dohvati. Ne postoji ni jedna ljudska težnja koja bi se mogla porediti sa težnjom za ljubavlju. U svesti čoveka ljubav je najdublje ukorenjena i prožima sve nivoe od nesvesnog do supersvesti. To je dalje pojam na čiji je oltar prineto najviše ljudskih žrtava, svakodnevnih, izuzetnih, malih i velikih, umetničkih i neumetničkih, mogućih i nemogućih. Iza nesumnjive moći ljubavi skrivene su slabo prepoznatljive pojave, čak i one za koje se nikad ne bi reklo da potiču iz tog nepresušnog izvora čovekove inspiracije. U isto vreme, ljubav kao biološki fenomen je najslabije proučena sa stanovišta uzročnosti i načina dejstva, dok su njene posledice u toj meri deo svakodnevnog života, da su svima dobro poznate. Analiza ljubavi neminovno vodi do teškoća, zbog toga što katkada znači neprijatno poniranje u samog sebe, te je mnogo primamljivije i zahvalnije čekati pozitivne efekte ljubavi, nego se njome baviti. Kult ljubavi podignut je na nivo nedohvatljivih visina, sa nepristupačnim stazama koje vode do njegovog obitavališta. Pripadnici naše vrste više vole da čekaju da makar i deo ljubavne samilosti dođe po njih, nego da joj svojim učešćem pođu u susret. Ali kome to poći u susret i kako ga prepoznati? To je prvo pitanje putnika sa namerom. Mnogi su odavno primetili da put u ljubavi ne mora da bude dugačak jer je u nama samima. Nećemo nabrajati mnogobrojne pohvale ljubavi izrečene od velikog broja ljudi uvek sa prizvukom uzvišenosti i iskrene ubeđenosti. Za to bi bile potrebne hiljade stranica i sve bi one odisale iskrenošću. Poći ćemo od najčudnijeg objektivnog nalaza koji pada u oči kad je ljubav u pitanju. To je intimno ubeđenje čoveka da ima pravo na ljubav! Neverovatno je to ljudsko polaganje prava na ljubav koje se lako zapaža i kod deteta (koje tek počinje da razumeva svet oko sebe), kao i kod starog čoveka koji je od sveta video sve što je sam mogao. To zapravo znači da je čovek u stanju da a priori polaže pravo na nešto što ne razume u potpunosti, na nešto izuzetno, uvek teško dostižno, dakle nešto, što je van njegove kontrole. Otkuda potiče to ljudsko, skoro ultimativno pravo, koje ako bude ugroženo, ili se ne ostvaruje, dovodi čoveka u stanje potištenosti ili prave depresije. Na to pitanje, naravno, nije lako odgovoriti. Ipak, deo odgovora bi mogao da bude u činjenici da ljubav kada se ostvari - uvek donosi biološku korist za jedinku koja je doživljava. Te su koristi ljudi izgleda svesni i u najmanjem

uzrastu i za nju mogu da zapodenu ratove širih dimenzija. Klasičan primer bio bi Trojanski rat koji je Paris poveo u slepoj težnji da vrati Jelenu. Jelena, zbog širine sukoba koji je izazvala, nije nazvana Parisovom, nego Trojanskom. Jelena Trojanska je, zbog toga što je bila Trojanska žena, nesvesno podstakla ratnike Troje, koji su se u stvari borili za svoje žene čije oličenje je Jelena postala, jer je otmica Jelene pogodila i ugrozila i njihovo pravo na ljubav. I stvarno, izgleda da je biološka korist koju čovek ima od ljubavi tako značajna, da je on spreman da je brani svim sredstvima, iako često ljubav i nije biološki zaslužio. Zbog toga je ljubav pojava o čijoj se suštini retko priča, i koja se kao tema izbegava baš zbog spremnosti čoveka da pravo na ljubav koje mu je evolucija donela brani i u slučajevima kada je očigledno da ničim nije pridoneo unapređenju iste svoje ljubavi. Iza reči – ljubav, nalazi se skriveno mnogo različitih pojmova. Izdvojićemo u posebnu kategoriju poimanje ljubavi kod prosvetljenih jogina i duhovno obdarenih ili naučenih ljudi, uz napomenu da tu vrstu ljubavi (naziva se još i kosmička ljubav) poseduje izuzetno mali broj ljudi u svetu. Nije isključeno da se i u ovom slučaju radi o terminološkoj nejasnoći u odnosu na primarnu pojavu izraženu kroz reč ljubav, jer je ljubav prosvetljenog čoveka pojam apsolutno van domašaja najvećeg broja ljudi i verovatno predstavlja najnaprednije evolutivno stanje svesti, čija će rasprostranjenost medu ljudima u budućnosti – nadamo se, bivati sve veća. Zbog opšte upotrebe povlašćenog koncepta ljubavi, u svrhu lične biološke koristi jedinke, toleriše se svako pozivanje na ljubav, koje postaje često opravdanje i koje se koristi bez opasnosti od moralne ili bilo koje druge sankcije. Iz obilja primera navešću najobičniji: zaljubljeni student ne uspeva da položi ispite i okolina nalazi opravdanje u smislu – on je izgubio godinu jer je strašno zaljubljen u svoju, na primer, koleginicu. Kada bi taj student izgubio godinu iz nekog drugog razloga, okolina bi to sankcionisala u smislu: lenj je, nije mnogo pametan, itd., ali ako je zaljubljen onda on ima saučesnički stav okoline. Očigledna je korist koju naš student ima od svog stanja zaljubljenosti kada je okolina u pitanju, tako da on na neki način ima više društvenog prostora da se posveti eventualnim biološkim problemima u svojoj ljubavnoj vezi. Jer društvo je dobro ako vas pusti da se mirno bavite svojom biologijom. Vratimo se sada tvrdnji izrečenoj u naslovu – ljubav je namerno nejasna predstava. U pokušaju da je objasniSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 125


Pl a n e t ž e n a mo, vratićemo se na mesto glavnih dogadaja kada je ljubav u pitanju – to su odnosi medu polovima. Pojam ljubavi, kao što je rečeno, je pogodan za skrivanje raznih namera i značenja, jer bilo koja ljudska akcija, ako uspe da bude stavljena pod plašt ljubavi – dobija poseban i osiguran tretman okoline, a pre svega, polnog partnera. To praktično znači da je pojmom ljubavi u našoj vrsti moguće snažno manipulisati. Postoji konfuzija oko pitanja šta je to ljubav, dok se svi lepo slažu da je ljubav nešto najuzvišenije, najposebnije i najlepše. Ipak, od svemoćnog pojma ljubavi najviše koristi imaju žene, jer iako i one ljubav smatraju svojom intimnom privilegijom koja im nije uvek jasna, (kao ni muškarcima), – žene umeju neuporedivo bolje da iskoriste sva dejstva ljubavi usmeravajući ih prema muškarcima. Možda ćemo do više sastavnih elemenata ljubavi doći ako pojedinačno kod oba pola razmotrimo proces koji se zove zaljubljivanje i koji je uvod u trajnije stanje ljubavi, i ako pogledamo kakve su predstave o ljubavi pojedinačno kod žene i muškarca. Mislim da su predstave o ljubavi i zaljubljivanju različite kod žena i muškaraca i da su u skladu sa njihovim specifičnim evolutivnim ulogama. Tokom svake zaljubljenosti, povremeno se javljaju stanja uzvišenosti koje zaljubljeni opisuju kao nešto najlepše što su doživeli. To su u stvari kratki bljeskovi transendencije ega, koji mogu da se jave u ljubavnom zanosu, ali koje najčešće kratko traju, jer običan duhovno netreniran čovek, brzo angažuje ego u drugom pravcu, stavljajući ga u funkciju sebičnih poriva tokom razvijavanja zaljubljenosti i ljubavi. Na taj način, velika snaga koja leži u egu biva neadekvatno upotrebljena, a magija zaljubljenosti pretvara se u kompetitivnu trku partnera za nadmoć u kojoj se žene neuporedivo bolje snalaze od muškaraca. Kada sebičnost ovlada jednim od partnera ljubavni odnos gubi kosmičke dimenzije, a kada zahvati oba partnera, ljubavni odnos prestaje. Međutim, žena prva shvati da je ljubav prestala, ali nastavlja sa svojim superiornim aktivnostima nad muškarcem, a svoje buduće intimne ljubavne emocije priprema za drugog muškarca. Muškarac, naprotiv, teško shvata da je ljubavno osećanje promenjeno i sklon je da nalazi razloge u tehničkim poteškoćama (novac, okupiranost poslom, itd.). Takvi muški razlozi, naravno, nisu ni od kakvog dejstva kod žene koja nije zaljubljena i nevolja je u tome što to muškarci teško shvataju.

126 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Različite predstave ljubavi kod žena i muškaraca I pored naše arhetipske težnje da se približimo vrhunskom doživljaju ljubavi (unio mistica – mističko sjedinjenje), ljubav većine ljudi na današnjem stepenu evolucije ostaje biološki pragmatična. To je, može se reći primenjena ljubav, sa sadržajem koji se dešava najvećem broju ljudi i kao takva ima najveći uticaj na međupolna zbivanja danas, na kraju dvadesetog veka nove istorije. Primenjena ljubav je pre svega moguća zbog različitog shvatanja ljubavi žene i muškarca. Ona se uspešno odvija zbog veće ljubavne koristi koju žena ima od ljubavi, nasuprot malom biološkom uticaju, koji muškarac ostvaruje tokom svog ljubavnog dejstva. Žena u svom mozgu verovatno ima stabilan funkionalnoanatomski sistem, koji je u stanju da ostvaruje biološku korist, upotrebljavajući muškarcu nejasnu predstavu ljubavi, za večiti način kojim se ostvaruje cilj - ženska dominacija nad muškarcem (Dominatio feminina). Kada je cilj ostvaren, žena može da bira, već od konkretnih uslova, na koji će način teći ostvarivanje ženske biološke vlasti. Zaljubljivanje žene i muškarca je potpuno različito i dinamički i suštinski. Žena i muškarac se zaljubljuju u sasvim različite, da tako kažem, ljubavne ciljeve. Pogledajmo šta znači žensko zaljubljivanje i kada je žena stvarno zaljubljena, a kada samo tako izgleda. Pre svega, ženi je lako da muškarcu nametne lažni utisak daje zaljubljena u njega. To ona lako postiže seksualnim nagoveštavanjem, koje je delotvoran način za većinu muškaraca. Seksualno nagoveštavanje je uspešna radnja, jer koristi spremnost i težnju muškarca za polnim spajanjem, koje je utkano u same osnove njegove muškosti. Kod lažne ženske zaljubljenosti postoji osigurana dominacija nad muškarcem i to je za ženu rutinski svakodnevni biološki posao. Ali štaje sa pravom ženskom zaljubljenošću? Osećanje prave zaljubljenosti je najcenjeniji događaj, koji žena želi svim svojim bićem i zbog koga lakše podnosi svakodnevicu, stalno ga iščekujući. Kada se žena istinski zaljubi razlog njenog stanja zaljubljenosti je u tome što ona još uvek nije uspela da ostvari svoju potpunu dominaciju nad muškarcem u koga je za ljubljena, pa otuda i potiče uzrok njene zaljubljenosti. Nemojte misliti da je to jednostavno. To nije nikako, jer zaljubljenost je u neku ruku nemogućnost da se žena iskaže u svojoj evolutivnoj ulozi i težnji (a to je dominacija nad muškarcem), pa otuda potiče duboka i iskrena tuga


Pl a n e t ž e n a kada muškarac koga je izabrala, ne obraća pažnju i time je lišava nesvesne težnje da ispolji dominaciju. Tuga zaljubljene žene je iskrena i mislim da muškarac ne treba da se meša u njenu tugu, već daje pusti da se sama izbori za svoju biološku težnju. Ne treba dirati u žensku ljubavnu tugu, utoliko pre što će muškarac, previše joj pomažući “jer ne može da gleda da ona plače”, izgubiti trenutni viši položaj na klackalici interpolne borbe i doći u situaciju da će prestati da bude inspiracija “tužne” žene. Žene vole svoju ljubavnu tugu i odlično je podnose. Nasuprot ženi muškarac teško podnosi tugu, jer muška tuga najčešće ne dolazi iz muške suštine, već iz muških grešaka u postupcima prema ženi. Dakle, ženska zaljubljenost odražava stanje pri kojem žena nije još uspela da dođe do onih pozicija sa kojih bi mogla da ispolji svoju dominaciju, odnosno žensku vlast. Jer kada žena ostvari dominaciju, osvoji seksualnu vlast i počne da ostvaruje biološku korist, njena zaljubljenost prestaje. Ona prestaje da bude zaljubljena u muškarca onda kada je ostvarila svoju evolutivnu težnju: dominaciju iz koje će proisteći biološka korist. To znači da stanje zaljubljenosti izčezava sa pojavom biološke koristi. Kada se žena ustali u svojoj dominaciji nad muškarcem, dolazi do povećanog angažovanja svih muških delatnosti, što daje motornu snagu razboritoj vrsti. Muškarac u procesu zaljubljivanja ima sasvim različitu ljubavnu viziju. On se zaljubljuje pravolinijski, ciljano, isključivo i pritom mnogo više gubi realni kontakt sa okolinom u kojoj živi. Dok žena ima odličan uvid u okolinu, koristi je u samom zaljubljivanju i nikad ne gubi glavu, muškarac obavezno upada u stanje benigne sužene svesnosti. To je zato što nagoveštavajući znaci ženske spremnosti na seksualno spajanje – dotiču srž muškosti, koja se ogleda u ubeđenosti muškarca daje baš on taj koji je izabran. Muškarac je ubeđen da je samo njemu upućen 1jubavni poziv. Inače, ljubavni poziv je više odobrenje muškarcu da može da pokaže ono što zna. On je dakle, na samom startu u prirodno podređenom položaju. Pošto je izabran, muškarac često zaboravlja da to nije njegov izbor, već ženski i da su pravila igre u rukama onog ko ih je odredio. U ženskom pozivu muškarac dalje vidi mogućnost za ispoljavanje svoje muške dominacije (Dominatio masculina), jer pred njim je nežno, žensko, naizgled nejako i biće. Muškarac tada počinje da ostvaruje jedan od svojih glavnih nagona a to je nagon zaštitništva.

Zaštitništvo muškarca Zaštitništvo muškarca je jedna od glavnih primatskih mužjačkih crta koja je kroz evoluciju pretvorena u zaljubljivanje muškarca. Pri tome su zaštitničke sklonosti muškarca, u našoj vrsti, – velikodušno ponuđene – ženi. Kad muškarac ponudi zaštitu počinje sudbinski delikatan postupak za njega. U tom procesu pomešane su dve osobine muškarca: stara osobina superiornosti primatskog mužjaka nad ženkom i težnja za pružanjem zaštite muškarca, kao biološke protivvrednosti za seksualno spajanje sa ženom. To je najosetljivija tačka sistema muškog zaljubljivanja jer su i zaštitništvo i seksualna težnja zapisane duboko u njegovom mozgu. Muškarac mora, sledeći svoju unutrašnju prirodu da održi obe težnje. To bi bilo jednostavno kada bi on štitio slabije biće (ženku), što se dešava kod majmuna primata gde je ženka stvarno slabija. A šta i koga zaštititi u današnje doba, kada je žena u većini slučajeva sposobna da se sama štiti. Tako nastaje apsurd, da se biološki slabiji deo vrste sa svojom umišljenom superiornošću (u današnje vreme) i dalje zaštitnički ponaša prema ženi, ne mogavši svesno da se odvoji od nagona zaštitništva. U toj situaciji žena je prinuđena da prihvati navodno zaštitništvo, ali ona ne želi zaštitu u onom obliku koji muškarac zamišlja kada je zaljubljen (on bi hteo da izoluje ženu fizički i da je odvede na pusto ostrvo). Žena zbog toga, upotrebom govora transformiše zaštitništvo muškarca u svoju biološku korist i tako taj deo muške energije ona dobija bez interpolne borbe, jer joj je muškarac iz svog neznanja nudi. Uprkos tome što je žena današnjice sposobna da funkcioniše bez zaštite muškarca (sem u retkim izuzecima bukvalne zaštite od napasnika), ona se poziva na potrebu o muškoj zaštiti, jer time uvlači muškarca direktno u ostvarivanje svojih ženskih ciljeva, uveravanjem muškarca da joj je njegova pomoć potrebna. I stvarno, malo je muškaraca, koji ne veruju ovoj ženskoj tvrdnji. S druge strane, muškarac uživa da ispolji zaštitnički nagon, sa dubokim uverenjem da mu je to prednost za ostvarivanje njegove seksualne dominacije. Muškarac bi morao da zaštitništvo stavi u službu svoje muškosti, a nikako da dozvoli da ono postane ženska svojina. Međutim kako pružanje zaštite ženi, muškarcu donosi veliko duševno zadovoljstvo, on lako gubi kontrolu. On donosi zaštitništvo ženi na noge i tako njegov duboki poriv lako bude pretopljen u sredstvo za zadovoljavanje površnih i svakodnevnih ženskih potreba. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 127


Pl a n e t ž e n a Da bi muško zaštitništvo bilo sa odobravanjem prihvaćeno kod žene – važno je da ga muškarac ponudi dobrovoljno. To ženi garantuje mogućnost manipulacije zaštitništvom i žene ne vole kad muškarac na silu prihvata da bude zaštitnik, što je razumljivo, jer je onda upotrebna moć manja. Žena ima koristi samo od onog muškarca, koji dobrovoljno pristaje na sve posledice zaštitništva nad ženom. Dakle, muškarac ne bi smeo da banalizuje svoje nagone nudeći ih ženi u zamenu za beznačajne ustupke, što današnji muškarac često čini. On ne sme svoju muškost da stavi u službu žene, nego mora upravo muškošću da vlada situacijom, izazivajući kod žene želju da se nosi sa tom muškošću, što će njoj pričiniti veliku radost. Jer žene daju najviše od sebe kada hoće da anuliraju muškost. Žena će sve uraditi da muškost partnera stavi na probu i da je ugrozi. Ništa nije važnije za muškarca od toga da bude korak ispred u toj interpolnoj borbi, jer žena traži muškost, a istovremeno sve daje da je stavi na probu, a to je ono što većina muškaraca ne razume. Šta se događa danas? Žena lako dobija interpolnu borbu jer postoji kriza muškosti. Od krize muškosti pate naravno oboje. Žena, jer nema s kim da se u biološkoj igri nadmeće, muškarac zato što zbog krize muškosti nije dostojan partner i on to sve više oseća. Pa ko je ugrozio ljubav? Ugrozile su je naravno žene, jer je ugrožavanje muškosti biološki modus koji je potreban za dominaciju žene. A ko je krivac? Krivac je muškarac koji je olako predao svoju muškost u ženske ruke, zapostavljajući navike naših dedova koji su od svojih žena imali takođe žensku dominaci ju, ali su uspevali da održe tenziju između polova – aktivnim suprotstavljanjem svoje muškosti ženskoj evolutivnoj težnji za dominacijom. Uloga muškarca bi morala biti u stalnom sprečavanju žene da uzme maha, da joj time načini borbu privlačnijom, a da pritom uživa u svom muškom delu interpolne borbe. Na taj način muškarac ne može naneti štetu svojim glavnim nagonima (zaštitništvu i seksualnoj težnji prema ženi), a to je jedan od načina da se unapređuje muškost. Interpolna borba se ne sme zanemariti od muškarca bez obzira da li sedi pored vatre u praistorijskoj pećini ili je za računarom svemirskog broda. Današnji muškarac zbog svoje niske svesnosti o načinu na koji žena funkcioniše uobražava da će ženu osvojiti tako što će zaraditi mnogo novaca, napraviti neki novi proizvod ili postati važna ličnost i sl. On nezna da je važni-

128 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

je od svega posedovanje elementarne psihičke snage ranog mužjaka naše vrste koju svaki muškarac ima u sebi kao potisnutu snagu. Ta muška snaga se oslobađa tek onda kada on postane ravnopravni, ili još bolje vodeći učesnik svakodnevne interpolne borbe. Pored svega, sasvim je izvesno da će muškost, posle savremenog aktuelnog pada, morati da ojača u bliskoj budućnosti, kada poraste svesnost o celoj pojavi. Naravno, žene nikada neće biti ugrožene bilo kakvim promenama u spoljnoj sredini jer je žena psihički najprilagodljivije biće i u tome joj nema premca.

O dinamici zaljubljivanja žene Još može da se kaže da se na početku zaljubljivanja žena manje zaljubljuje u samog muškarca, a više u nadu o njegovoj muškosti, koju on nosi u njenoj ljubavnoj mašti. Ako žena u procesu zaljubljivanja osvoji polnu vlast, počinje njeno tiho nezadovoljstvo i melanholičnost, jer je njen evolutivni zadatak za taj momenat ispunjen. Slabu i prinudnu kompenzaciju žena nalazi u tome da na razne načine izaziva muškarca nad kojim već ima dominaciju. Time ga ona podstiče da joj da novi biološki zadatak koji će joj biti interesantan. Međutim, muškarci obično ne razumeju ženski zahtev, jer od početka ne prepoznaju pojavu. S tim u vezi muškarac se često pita: “Šta sad ona hoće kad je sve sređeno i nema nikakvih problema”. U tome i jeste problem, što sa kompletnim rešavanjem zahteva koji su bili postavljeni nastupa zastoj, koji žena ne sme da dozvoli zbog svoje evolutivne uloge. U nedostatku interpolne borbe sa svojim partnerom, žena počinje da traži novog muškarca. Njen stalni partner tek tada ne može da shvati o čemu se radi, jer je obezbeđivanjem svih životnih uslova, smatrao da je zadovoljio svoju partnerku. Kakva greška! Kada su zaljubljeni i žene i muškarci pokazuju smanjeno interesovanje za svakodnevne aktivnosti i njihove misli uglavnom su upućene izabranicima. Zbog izvesne opšte inhibicije, mi uslovno rečeno pred sobom imamo jedinku, koja je u momentu zaljubljenosti hendikepirana za poslove od opšteg interesa. Takođe se može reći da razmnožavanje u našoj vrsti prvenstveno osiguravaju nezaljubljene jedinke jer je njima više stalo do polne dominacije u okviru koje se ostvaruju seksualni kontakti a samim tim i reprodukcija. Dakle, izgleda da je za razmnožavanje, od ljubavi važnija vlast koja se ostvaruje putem primenjivanja seksualnosti pa ću je nazvati – biovlast seksualnost –. Biovlast-seksualnost je pojava koja se podvlači pod terminološki nejasni plašt ljubavi. Pošto je ljubav u svesti mu-


Pl a n e t ž e n a škarca namerno načinjena (od žena) kao nejasna predstava, jer muškarci smatraju da žene nose monopol ljubavi (što je tačno), dolazi do toga da ljubav gubi karakter stroge veze sa polnošću, a kao glavno sredstvo polnosti koje će osigurati reprodukciju pojavljuje se biovlast seksualnost. Partneri u želji da jedno drugom nametnu seksualnu vlast, seksualno se spajaju i tako dolazi do začeća. Kao što smo već rekli retko ko spava sa ženom da bi je načinio trudnom. Još ubedljivije zvuči ženska strana, koja se najčešće čuva da ne zatrudni. Do razmnožavanja dolazi zbog težnje oba pola da plasiraju vlast putem seksualnosti. Kao što vidite ljubav nije pouzdan evolutivni argument razmnožavanja, već je glavni pokretač reprodukcije težnja za biovlašću koja se postiže seksualnošću. Ne treba ni govoriti da se u biovlast-seksualnosti žene bolje snalaze od muškaraca, čemu će biti posvećeno sledeće poglavlje. Izolovan i namerno stvoren pojam ljubavi – žena uzima za svoj monopol dajući sebi pravo da sudi o tome “šta je to prava ljubav”, a šta nije. Muškarac u ogromnoj većini slučajeva smatra da se žena “bolje razume u ljubav” od njega i pomirljivo prelazi preko čestih ženskih optužbi “da on nije u stanju da voli”.

tim okolnostima povlači sa datog seksualnog polja, a svoje svetlije dane vidi u druženju sa drugom ženom. Izuzetno niska svesnost muškarca o suštini ženske seksualne motivacije naravno ide na ruku ženama, koje savršeno poznaju mušku seksualnu motivaciju. One znaju da je muškarcu potrebno smanjenje seksualne napetosti koja se obavlja kroz dobro filogenetski uspostavljenu fiziološku radnju ejakulacije (orgazam) muškarca. Osim toga, teško je (skoro nemoguće) da muškarac iz na primer taktičkih razloga sakrije orgazam. S druge strane, ženski orgazam, iz taktičkih razloga lako može da se prikrije ili simulira, jer je kao pojava mnogo teže primetljiv i može da se koristi za manipulaciju nad muškarcem koji ima jaku težnju da “zadovolji ženu”, Ženska seksualna motivacija je potpuno različita od muške.

S druge strane ženski monopol nad ljubavlju ima i velike praktične koristi jer predstavlja odstupnicu i opravdanje u nekim situacijama kada treba umiriti agresivnog muškarca koji na primer sumnja da mu je žena neverna.

Da bismo je upoznali, pogledajmo najpre kakvi su muški i ženski stavovi prema sopstvenim spoljnim polnim organima. Žena ne obraća mnogo pažnje na svoje polne organe. Svu pažnju ona usmerava na delove svoga tela koji se vide (usne, glava, dojke, noge). Žena o svojim polnim organima ne razmišlja kao delu svoje privlačnosti. Nasuprot ženi, muškarac se mnogo više bavi svojim polnim organima – posmatra ih, procenjuje njihovo stanje, oblik i veličinu, i smatra ih odlučujućim faktorom u ispoljavanju svoje muškosti.

Ženska i muška seksualna motivacija

Različito shvatanje važnosti polnih organa kod žene i muškarca, posledica je različitog doživljavanja seksualnog uspeha i neuspeha kod polova.

Muškarcima kroz milenijume nije jasno šta žena zapravo želi kada hoće da ima seksualni odnos. Ruku na srce, za ovakve vrste opservacija, muškarac je u prirodno nepovoljnom položaju, jer njegov način gledanja na ženski seks u mnogome biva ograničen velikom ličnom angažovanošću oko tehničkih preduslova koje mora da stvori da bi obezbedio: odvajanje žene iz njene okoline, određivanje vremena i mesta seksualne igre, itd. U svim tim radnjama muškarac se više usredsređuje na ličnu seksualnu napetost, protkanu dubokom nesvesnom odgovornošću za uspeh seksualnog čina, koji kod muškarca podrazumeva seksualno zadovoljavanje žene, Jer, seksualno zadovoljavanje žene je, po muškom mišljenju, jedini način da on ostvari svoju mušku dominaciju nad ženom. Kada seksualni čin prođe (jedan ili više njih), muškarac se učvrsti u svojoj tipično muškoj iluziji uspeha i ta opijenost mu najčešće ne da da donese bilo kakve dublje zaključke o datom seksualnom odnosu. Ako je pak po njegovom mišljenju loše odigrao mušku ulogu, teško ko ga može ubediti da nema baš toliko razloga za brigu i on se najčešće u

Za muškarce je važan bukvalan uspeh u toku seksualnog čina, dok su za ženu važnije posledice koje će proisteći iz samog čina. Seksualni čin dovodi do većeg stepena prisnosti u kojem žena može lako da nametne svoje zahteve. Njena seksualna motivacija, u stvari sadrži težnju da putem seksualnog kontakta što je moguće više (u zavisnosti od slučaja) zaokupi svu telesnu i mentalnu pažnju muškarca. Ali, najinteresantnije od svega je to, da muškarac ne shvata da seksualni čin za ženu nije puko zadovoljstvo koje ljubavna igra pruža. Štaviše, u našoj vrsti ljubavno zadovoljstvo žene je uvek sekundarno i u njemu žena uživa tek kada je u dubini duše zadovoljna uticajem koji je izvršila na konk retnog muškarca. Muškarac za sve to vreme misli daje ženi pre svega stalo do seksa, u šta se lako možete uveriti ako slušate grupu muškaraca kada raspravlja o tome kako bi “one sve dale za seks”. To je pogrešno, jer “one” ne daju sve za seks, već sve STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 129


Pl a n e t ž e n a daju za ono što seks nosi, a to je: ostvarivanje ženske dominacije nad muškarcem u svim oblastima muškog delovanja. Jer šta bi evolucija imala od ženskog orgazma? Evolucija postiže svoj cilj putem ženske dominacije koja se ostvaruje uslovljavanjem muškog orgastičkog zadovoljstva. Ženski orgazam kao izvor ličnog zadovoljstva je mnogo ređa pojava, ali nije isključeno da će se kroz dalju evoluciju razvijati i postići nivo efikasnosti muškog orgazma, što bi bilo dobro za muškarce koji bi onda dobili jak argument za uticajniji međupolni položaj od onog koji imaju danas. Mnogi muškarci bi se silno začudili kada biste im rekli da žene izolovan seks, “seks u prolazu”, ne smatraju bitnim. Seks za žene postaje bitan tek kada obećava. Pored toga, žene ne smatraju bitnim, da tako kažem, “upotrebu” ženskog polnog organa. Drugim rečima, ranija “upotreba” polnih organa za ženu ne predstavlja pojam vredan pažnje, dok kod muškarca pređašnja upotreba genitalija predstavlja deo tradicije koju on neguje i za koju se emocionalno vezuje. Ovde mislim na potpuno različiti stav koji polovi imaju u odnosu na izolovani detalj bukvalne upotrebe polnih organa u seksualnom činu. Muškarac ima jaku predstavu bukvalne upotrebe svojih genitalija dok je žena uopšte ne poseduje, što stvara niz nesporazuma u odnosima medu polovima. Otuda i proističu različita shvatanja “fizičke” vernosti kod polova. Muškarcu je važnije da mu je partnerka fizički verna, jer on za najveći prekršaj smatra telesno spajanje svoje partnerke sa drugim muškarcem. Ovo je razumljivo upravo stoga što je za muškarca od najvećeg značaja seksualni kontakt i to je područje na kojem je on najposesivniji i najosetljiviji. Fizička vernost partnera, ženi je važna u kontekstu mogućnosti gubitka uticaja, ukoliko bi se njen partner eventualno zaljubio u toku “prevare”. Ovaj ženski stav se kao motiv provlači u tradicionalnim narodnim pesmama u smislu: “ako ljubi nek se ne zaljubi”. Dakle, žena će daleko lakše oprostiti fizičku nevernost, ukoliko zaključi da se njen partner nije zaljubio u tu drugu ženu, jer u tom slučaju njena seksualna dominacija u suštini nije ugrožena. Sam postupak opraštanja muškog neverstva žene obavezno dramatizuju i iz njega izvlače dodatne argumente za još veće podčinjavanje muškarca koji je , “uhvaćen u prevari”. I dok muškarac u toku ispitivanja da li mu je žena bila verna, najviše vremena provodi da otkrije da li je ona fizički neverna, ženu u analognom slučaju interesuje da li je muškarac došao u psihičku zavisnost posle seksualnog konta-

130 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

kta sa drugom ženom. Iz toga proističu jaki svakodnevni konflikti između oba partnera. Jer ono što je za muškarce “opasno” za žene nije, te nepoznavanja tih detalja ugrožavaju konstruktivnu dnevnu aktivnost polova. Pogledajmo još jedanput sa kakvim su oprečnim shvatanjima suočeni žena i muškarac kad je seks u pitanju. Opšte muško uverenje da je ženama više potreban seks nego njima, je toliko izraženo da žene ne treba da ulažu nikakav napor da bi poduprle takvo shvatanje. Takvo muško shvatanje je dobrodošlo ženama, jer su na osnovu njega u stanju da lako izraze svoju dominaciju. Muškarci ne primećuju da je situacija upravo obrnuta – odnosno da je ženama na današnjem stupnju evolucije polova – manje stalo do seksa nego njima – jer je ženska seksualna dominacija veća od muške. Muški seks u evoluciji je stvoren tako da psihološki učinak muškog seksa kratko traje posle seksualnog čina. Time je obezbeđeno obnavljanje muške seksualne motivacije u kratkom vremenu, pa se ženska dominacija lako održava. Psihološki učinak muškog seksa zbog kratkog trajanja, izgleda kao da stalno izmiče muškarcu, koji ne može da stekne trajno seksualno samopoštovanje, ukoliko ne obnavlja uspešne seksualne kontakte. U tom prostoru leže najveće opasnosti po psihičko zdravlje muškarca. Muškarac može lako pogrešno da protumači psihičko seksualno izmicanje (koje je normalan fenomen) i da ga fiksira u neku vrstu opšte seksualne nesigurnosti što je vrlo ozbiljna pojava, koja može da se pretvori u psihičku ili somatsku bolest. Muškarac bi trebalo da zna da su njegov mozak i njegov genitaIni aparat, zajedno stabilne strukture, koje postoje da bi se muška seksualnost mogla da ostvaruje na adekvatan način. Zbog toga ne bi smeo da ne razume elemente koji podstiču mušku seksualnost i da im takvo eventualno da pogrešno tumačenje. Ako bismo gledali striktno biomehanički, telo žene je mesto seksualnog događaja te je to najznačajnija okolnost iz koje proističe stabilnost ženskog dela učešća u seksualnom događaju. Prema tome stepen želje za seksom ne može biti veći kod žene, jer je taj motiv evolucija morala da pojača kod muškarca da bi ga naterala da se približi mestu seksualnog događaja – ženi. Glavna ženska evolutivna uloga nije da uživa u seksu, nego da upotrebi seks, a uživanje dolazi tek na drugo mesto, te ako već upotrebljavamo reč uživanje bolje bi bilo reći – da ženama pripada uživanje u biovlasti putem seksa, a muškarcima je odredeno uživanje u seksu sa iluzijom biovlasti. Još kraće evolutivni imperativ čoveka bi bio: muškarcima seks, ženama psihička vlast.


Pl a n e t ž e n a

ŽENSKA VLADAVINA KROZ BIOVLAST-SEKSUALNOST Biovlast-seksualnost Mnoge pojave u prirodi izazivaju ljudsko divljenje. Setite se na primer veličanstvenog leta krupnih ptica grabljivica: ako ste imali priliku da vidite sokola ili orla u krstarenju, ne možete da mu poreknete ekskluzivnost, baš kao i lavici koja se kreće kroz visoku travu prema plenu, mirna i stabilna u svojoj nameri. Možda još veće divljenje mogu da izazovu mikroskopski vidljivi virusi koji pokazuju fantastičnu prilagodljivost i sposobnost da ulazeći u tuđe biološke sisteme (često kod čoveka), izazovu takve promene pri kojima nateraju napadnute ćelije da proizvode onu vrstu proteina koja je njima (virusima) potrebna. Po takvom načinu delovanja, virusi su našli jedan od najprostijih i najjačih evolutivnih metoda opstanka, i sigurno je da oni imaju zajemčenu budućnost kao što su imali uspešnu evolutivnu prošlost, koja verovatno seže do samog početka života na zemlji. Virusi su odličan primer prilagodljivosti i efikasnosti, i po tome se teško koja vrsta iz biosfere može porediti sa njima. Međutim, i mi kao vrsta posedujemo komparabilni primer uspeha evolutivne prilagođenosti i efikasnosti, koji je ostvaren u mnogo komplikovanijim fiziološkim sistemima u okviru najviših toplokrvnih kičmenjaka. Pred našim očima i u našem okruženju je primer najviše biološke moći i specifičnosti. Sada već pogađate, to je ženka naše vrste – žena. Mislim da je žena jedan od najuspešnijih oblika evolutivnog prilagođavanja, čija se biološka suština održava pomoću fenomena koji sam nazvao biovlast-seksualnost. Biovlast -seksualnost je psihička vlast ostvarena putem upotrebe seksualnosti i ona je verovatno genetski uslovljena. Pošto je kod čoveka primarna ženska seksualnost, neuporedivo češće se ispoljava ženska biovlast-seksualnost od odgovarajuće muške, kao izraz dominantne ženske biološke vlasti u okviru polova. Promena primatskih osobina prema ljudskim je ostvarena time što je ženska seksualnost stvorena kao model koji u sebi sadrži mušku seksualnost, odnosno, ženska seksualnost je lider obeju seksualnosti i kao takva je nosilac razvoja vrste.

Biovlast-seksualnost obuhvata sve pojave u međupolnoj komunikaciji pri kojima bivaju zadovoljeni zahtevi jednog partnera od strane drugog. Kroz celu evoluciju čoveka dominirala je ženska biovlast seksualnost, ali se današnjica karakteriše enormnim porastom ženske vlasti kroz seksualnost. Uzrok je u poremećenoj biološkoj ravnoteži nastaloj zbog pada aktuelne muškosti. U filogenetskim okvirima i kada su u pitanju odnosi medu polovima, kod životinja ne postoji ni približan primer sa tolikim univerzalnim uticajem na suprotni pol, kakav je primer uticaja žene na muškarca. U pitanju je neprimetna, ali izuzetno delotvorna vladavina žene nad muškarcem, u kojoj se biovlast plasira suptilnim načinima delovanja, pri čemu muškarac ima iluziju o svojoj nadmoći i važnosti. Po biološkoj suštini, ženska biovlast-seksualnost ima najveći značaj i mnogo veći uticaj od na primer, političke, vojne ili druge položajne vlasti koja uglavnom pripada muškarcu. Sve te druge vrste vlasti su nižeg ranga jer se po uticaju i često kratkoći trajanja, ne mogu porediti sa sveprisutnom ženskom bioseksualnom vlašću. Uostalom, sve druge poznate vlasti na neki način služe ženskoj biovlasti, obzirom da je njihov krajnji cilj sadržan u zadovoljavanju ženskih zahteva. Na primer, i ako je muškarac uspešan političar, novinar, vojnik ili profesor, određena vlast koju takav položaj donosi biće stavljena na neki od načina u službu njegove partnerke. Pri tome će od veličine njegovog društvenog uticaja u mnogome zavisiti seksualno ponašanje njegove partnerke, odnosno, stepen seksualne gratifikacije muškarca određuje žena. Većina muškaraca nije svesna delovanja ženske biovlasti, a oni retki medu njima koji su u stanju da neke od pomenutih fenomena shvate, u praksi važe kod žena za bolje muškarce. Kako se ostvaruje ženska biovlast-seksualnost? Moram da kažem da su načini njenog ostvarivanja raznovrsni, da zavise od istorijskih i društvenih zbivanja, ali su po jednom identični – uvek su delotvnorni na muškarca. Na primer, u srednjem veku bilo je suženo polje ženskog delovanja zbog toga što je žena bila bez društvenih prava, ali to nipošto nije smanjivalo efikasnost ženske biovlasti, jer je mesto njenog ostvarivanja i tada, kao i danas bio seksualni čin. Uticaj žena bio je manje vidljiv jer im teški uslovi života nisu ostavljali vreme za proširivanje delovanja izvan ljubavne postelje. U uslovima malog javnog i društvenog uticaja žene, kakvi su vladali sve do dvadesetog veka, ženska biovlast se ostvarivala pomoću seksualno uslovljenog ponašanja koji je sadržavalo seksualno primamljivanje, seksualno obećavanje i seksualno spajanje. Pri STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 131


Pl a n e t ž e n a tome je ovakvo ponašanje bilo i ostalo efikasno i primenjuje se i danas. Kada je posle industrijske revolucije na uzlaznoj tehnološkoj liniji dvadesetog veka počeo da se ostvaruje lagodniji način života, kada je razvoj medicine unapredio zdravlje i smanjio posledice bolesti, žena je proširila polje svoje biovlasti koja je dobila oblik kakav se verovatno ređe sretao u ranijim periodima ljudske istorije. Dakle, u savremenom vremenu postoji novi oblik biovlasti-seksualnosti, koji je tiho došao i koji osvaja poput stepskog požara. Pritom muškarci nisu spremni da u svoj deo interpolne borbe unesu nove elemente kojima bi se unapredili međupolni odnosi. Koji su seksualni postupci za ostvarivanje savremene biovlast-seksualnosti kojom se današnja žena služi? Rekao sam već da je cilj ženske biovlasti uvek isti, i da su se nabrojani seksualni postupci za njeno ostvarivanje javljali u toku svih epoha ljudskog razvoja. Ipak, izgleda da je danas najdelotvornije sledeće seksualno ponašanje. Neka mi bude dozvoljeno da udeo žene u procesu seksualnog spajanja nazovem neromantičnim imenom – dozvoljavanje ili “davanje” žene. U tom slučaju možemo da kažemo da se današnja ženska biovlast-seksualnost, uz nabrojano primamljivanje, obećavanje i seksualno spajanje, ostvaruje i jednim karakterističnim postupkom koji može da se nazove – “ zaustavljanje davanja” ili “isprekidano davanje”. Zaustavljanje davanja je vid ženske biovlasti u kojoj je muškarac već bio seksualni partner ženi, odnosno, imao je jedan ili više kontakata sa datom ženom. Pritom je muškarac već seksualno vezan za ženu i u tim okolnostima žena namerno prekida seksua1nu komunikaciju, odnosno, zaustavlja “davanje”, stavljajući na taj način seksualno fiksarnog muškarca u seksualno zavisan položaj. To je najčešća savremena varijanta ženske biovlasti-seksualnosti koja muškarca dovodi u situaciju da ne razume zbog čega se doskora dobri seksualni odnosi sa njegovom partnerkom, iznenada pretvaraju u nerazumljivo odbijanje. Muškarac koji ne razume pojavu postaje konfuzan, ne siguran i spreman da sve učini za svoju partnerku ne bi li povratio pređašnje stanje seksualne sloge. On pritom najčešće ne zna daje u osnovi te pojave ženska potreba za biovlašću. Naravno, većina muškaraca ne ume da se suprotstavi ovoj svojoj “ugroženosti”. Nedostatak muškog suprotstavljanja je najgora moguća stvar i za ženu i za muškarca, jer međupolna borba u takvim okolnostima jenjava i na štetu oba partnera. Dok je u prošlosti ženska biovlast-seksualnost bila ugla-

132 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

vnom bazirana na “nedavanju”, savremena varijanta u većini slučajeva sadrži zaustavljanje “davanja”, što je neuporedivo efikasnije od nedavanja jer ima jače dejstvo na muškarca (pošto je muškarac već seksualno vezan). S druge strane, ženska seksualna komunikacija je ovim načinom stekla moralnu legalnost veću nego ikada u ljudskoj istoriji, što je, naravno, učvrstilo današnji ženski uticaj koji je ušao na mala vrata u srce vekovnih moralnih dogmi – jedinog muškog “oslonca” do doba tehnološke revolucije. Dakle, zaustavljanje davanja, odnosno oduzimanje seksualnog “prava” muškarca u momentu kada on misli da ga je stekao je, čini se, najveći izazov savremenom muškarcu. Moglo bi se reći da “zaustavljanje davanja” žene ima u sebi nešto od simbola devičanstva i da predstavlja njegov savremeni ekvivalent. Naravno da je to pseudodevičanstvo jer žena najčešće ima manju ili veću seksualnu prošlost. Doživljavanje muškarca je u oba slučaja (pravom i lažnom devičanstvu) slično. Psihološka sličnost “zaustavljanja davanja” (pseudodevičanstva) sa devičanstvom, verovatno je doprinela da se vekovni značaj devičanstva za muškarce umanji, odnosno, da sasvim nestane. Ovoj tvrdnji ide u prilog i činjenica da u sredinama gde devičanstvo i danas postoji kao preduslov da žena može da stupi u brak, nalazimo na umereno izraženu biovlast žene nad muškarcem, sa neporemećenim odnosima medu polovima. Zaustavljanje “davanja” kao način ostvarivanja ženske biovlasti ima u sebi klicu blage negacije seksualnosti. Ovo je posledica činjenice da današnja žena sve češće stiče utisak da se mnogi njeni problemi mogu rešiti delimičnom upotrebom, seksualnosti, što je udaljavanje od osnovnog koncepta vrste. Tu problem i nije toliko u ženama, jer one umeju da koriste seksualnost po potrebi, brzo se adaptiraju i vraćaju seksualnom dejstvu ukoliko drugi načini (kao što je imitiranje seksualne spremnosti) ne funkcionišu. Problem je više u muškarcima jer oni teže vrše promenu usmerenja seksualnosti i zbog toga nisu u stanju da uvek proprate brzu žensku adaptaciju. Zbog toga muškarac mora da bude spreman da neutrališe bilo kakvu alternativu seksualnosti kojoj žena najčešće pribegava. Muškarac, pre svega, treba da ispolji svoju elementarnu mušku prirodu. Ni pod kakvim okolnostima on ne sme da odustane od svoje glavne karakteristike i evolutivnog imperativa a to je: muškarac mora da ženu uhvati u zamku njene sopstvene seksualnosti i dovede je u poziciju da nema kud nego da se seksualno što više spaja sa njim. Pritom muškarac treba stalno da ispoljava raznovrsne seksua1ne sadržaje i da vodi primat u iniciranju seksualnog odnosa, jer mu je to i evolutivna i sudbinska dužnost.


Pl a n e t ž e n a Kako u tome uvek uspevati, pitanje je na koje ne postoji jedan odgovor, i zavisi od svakog pojedinačnog slučaja. Neosporno je da važnu ulogu igraju: veština muškarca da pridobije ženu za seksualni čin, maštovitost, snalažljivost i talenat za brzo rešavanje svih promenijivih veličina u seksualnoj igri. Angažovano i čvrsto ponašanje muškarca u seksualnom činu (kao i u situacijama koje mu prethode i prate ga) sigurno vraćaju eskaliranu žensku biovlast u njene prirodne okvire i ne dozvoljavaju da do njenih poremećaja uopšte dode. Dakle, muškarac treba da zna da žena prirodno poseduje izraženiju biovlast-seksualnost od njega, da je ženska biovlast-seksualnost vrlo pokretljiva i uvek spremna za dejstvo, i da on mora da joj se suprotstavi i umiruje je istim oružjem – svojom seksualnošću. Muška seksualnost je najizraženije fokusirana u seksualnom činu i u radnjama koje se dogadaju oko seksualne aktivnosti, kao što je, na primer, zavođenje žene. Dokaz za takvu tvrdnju između ostalog leži u činjenici da je priroda podarila muškarcu mogućnost oplođenja žene i u njegovim poznim godinama, što rečito ukazuje na glavnu evolutivnu funkciju muškarca – da privoli ženu na polno kontaktiranje.

Plasman vlasti kroz biovlast-seksualnost Da bi ženska biovlast-seksualnost mogla nesmetano da se ostvaruje, osnovni uslovi su seksualna naklonost, zaštitništvo i seksualna fiksacija, odnosno, da je muškarac fiksiran u seksualnoj nameri da ponavlja seksualne kontakte i da je njegova težnja za zaštitništvom žene, počela da funkcioniše u stabilnom obliku. Kada se ovi uslovi zadovolje, muškarac se nalazi u stanju seksualne naklonosti, koji žena lako koristi za ostvarivanje biovlasti. Drugi način koji podržava plasman ženske biovlasti-seksualnosti odnosi se na namerno izazivanje muškog gneva pomoću smišljenih ženskih iznenadnih obrta ponašanja, naročito u odnosima prema drugim muškarcima, što izaziva ljubomoru njenog partnera. Uzgred, žene više vole gnevne muške reakcije nego nikakve. Treći način je u stvaranju nedoumice kod muškarca putem namernog nepoštovana ranije dogovorene strategije u žensko-muškom odnosu. U većini slučajeva muškarac se drži dogovora. Žena je, međutim, u stanju da bez razmišljanja namerno prekrši ustanovljene dogovore, jer time želi da poremeti muškarca i skrene njegovu pažnju sa drugih aktivnosti, da bi se pažnja usmerila prema njoj, odnosno da bi ona mogla neometano da vrši biovlast nad njim.

Zašto žena od svega najviše mrzi da muškarac sa njom bude iz sažaljenja? Zato što sažaljenje muškarca znači da on nije zaljubljen a kao takav on je neupotrebljiv za plasman biovlasti. Nijedno muško osećanje ne može više da uvredi ženu od ispoljavanja sažaljenja. Muškarci se u ovom slučaju pogrešno ponašaju jer po muškom shvatanju sažaljenje nije prezrena osobina kao kod žena, te muškarac ne shvata neobično burnu reakciju koju izaziva kod žene pri samom nagoveštaju sažaljenja. Naravno, žene su vrlo sažaljive kada nisu one same u pitanju, već kada treba shvatiti nečije druge nevolje, jer time, iskazujući velikodušnost, stvaraju uslove za eventualni plasman lične vlasti. U vezi sa ovim, treba ukazati na činjenicu da stare žene, nasuprot mladim, više drže do dogovora i poštuju dogovorene planove, insistirajući naročito na lepom ponašanju i uljudnosti u svim oblicima komuniciranja sa okolinom. One na taj način supstituišu seksualnu vlast koju su u opštim okvirima izgubile. Njihova vlast može nekako da se održava insistiranjem na tradicionalnim moralnim normama koje same u mladosti nisu poštovale, jer su tada posedovale aktivnu seksualnu biovlast. Zbog toga stare žene imaju koristi samo od ranije već obrađenih i seksualno “izdresiranih” muškaraca – najčešće muževa. Dalje se može reći da se u procesu zajubljivanja žena zaljubljuje u nadu o biovlasti nad muškarcem. Nada o biovlasti nesvesno pojačava egocentričnu crtu ženskog zaljubljivanja i u samoj osnovi podupire žensku individualnost i nezavisnost, što čini da svesni doživljaj zaljubljivanja žena doživi egzaltirano. Egzaltiranost povećava ženstvenost i time žena postaje interesantnija za muškarca, koji će se lakše ispoljiti ženska biovlast-seksualnost, a ukoliko se muškarac ženi odupre svojom muškošću, to će značiti napredak za oboje i naravno, celu vrstu. U ostvarivanju i plasmanu biovlasti, žena se služi naravno govorom, ali još važniji način joj je posmatranje muškarca i besprekorno tumačenje njegovih pokreta kao i dešifrovanje modulacije glasa muškarca u momentu kada on razgovara sa njom. Žena iz govora muškarca saznaje neophodne tehničke detalje koji se odnose na ono što je interesuje. Ona međutim, svoje najvažnije zaključke donosi na osnovu boje glasa i afektivne prisutnosti u govoru muškarca. Iz tog razloga žene vole telefon, radio, televiziju, jer tako na posredan STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 133


Pl a n e t ž e n a način prikupe najveći broj informacija o pojavi koja ih zanima. Naročito je važan telefon, pomoću kojeg žena može izvanredno da proceni svog sadašnjeg ili eventualnog budućeg partnera. U toku običnog telefonskog razgovora, žena je u stanju da za kratko vreme proceni upotrebljivost muškarca, a da muškarac to ni ne nasluti! Žena ne procenjuje upotrebljivost muškarca po jeziku (bogatstvo jezika ukoliko nije obojeno seksualnim mogućnostima muškarca ne predstavlja za ženu nikakav izazov). Zato žene više vole običan jezik od visoko stručnog koji u svojoj ozbiljnosti skreće misli od plasmana seksualnosti. Zbog svega rečenog moramo da se zapitamo čemu služi jezik u konceptu biovlasti? Jezik (govor) žena koristi da bi njegovom upotrebom lakše došla u situaciju da kroz dijalog sa muškarcem nesmetano posmatra i ocenjuje za nju mnogo važniju – verbalnu komunikaciju, u kojoj je veštija od muškarca. Ona procenjuje muškarca ne na osnovu govora već na osnovu njegovih gestova, boje glasa, načina izvođenja pokreta, itd. Jezik služi da bi se skrenula pažnja muškarca na druge nabačene teme, kojom prilikom žena može da proceni muškarca, jer je razgovor šansa da se on sagleda iz blizine. Kako bi to bilo moguće bez verbalnog kontakta? Znači, upotreba jezika je samo način da se muškarac oceni pouzdanijim sredstvima u funkciji lažne važnosti, iako muškarac za vreme razgovora najčešće razume samo bukvalnu jezičku simboliku koju mu žena plasira uveravajući ga da i ona tako misli.

ORUĐA BIOVLAST-SEKSUALNOSTI Odevanje Kao što je biovlast-seksualnost vešto skrivena plaštom običnih i svakodnevnih zbivanja, tako su i njena oruđa deo uobičajene dnevne, nedeljne i godišnje ženske aktivnosti. Ali, iako je oblačenje žena normalna pojava, sa biološke tačke gledišta, sigurno je da fabrika tekstila i konfekcije ne proizvode odeću čija je jedina uloga da štite od vetra, kiše ili hladnoće. Naime, odeća ima svojevrstan seksualni značaj jer se ispod nje nalaze seksualni morfološki detalji, koje ona delimično skriva, ali koje određenim krojem naglašava, tako da se dobije dvostruka korist. Odeća štiti telo ali i diskretno prikriva seksualne karakteristike žene (grudi, kožu i sl.). Na taj način, odeća pravi uslugu seksualnosti čove-

134 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

ka, naročito žene, jer ima još jednu važnu karakteristiku: može lako da se skida, te je to termički i seksualni plašt čijim skidanjem i oblačenjem se lako regulišu seksua1ni signali, u smislu da se mogu pojačati ili smanjiti u zavisnosti od želje i potreba žene. Skidanje odeće u seksualne svrhe je važan signal za muškarca i spada u sigurne pozive na mušku akciju. Međutim, to je tako samo u određenom sklopu okolnosti kada već postoji i odluka žene o seksualnom spajanju. Mnogim ljudima golotinja na nudističkoj plaži ne izaziva seksualno uzbuđenje, što ukazuje na dobro poznatu činjenicu da je baš prikrivena golotinja seksualno izazovnija. U ovom kontekstu, način oblačenja žene dobija vrhunski biološki značaj. Odevanje i moda imaju, pre svega, ulogu oruđa biovlastseksualnosti. Celokupna ceremonija odevanja potiče od žene i njene potrebe da odeću upotrebi u funkciji biovlasti. Muškarac se oblači da bi u okviru stvorenog kulta odevanja mogao normalno da komunicira u sredini ili društvenom sloju u kojem se kreće. Izvesni muškarci teže da prateći modne trendove zainteresuju ženu, u čemu uspevaju samo zbog toga što padajući u oči dovode do ubrzavanja zainteresovanosti određenog tipa žena, koje na osnovu izbora muškarčeve odeće procenjuju tip muškarca i njegovu društvenu pripadnost. Može se reći da je dobro obučen muškarac izloženiji ženskom izboru nego onaj koji ne obraća pažnju na odevanje. Lako bismo mogli slično razmišljanje da primenimo na žene, tvrdeći da muškarac na isti način – ocenjujući ženski izgled na osnovu oblačenja, vrši selekciju i odlučuje kojoj će ženi pokloniti svoju naklonost. Može da se kaže da je to tačno, ali je nedovoljno da objasni suštinu i značaj ženskog oblačenja za ljudsku vrstu. Kod najvećeg broja životinjskih vrsta, ruho ženke je neupadljivo, skromno i neugledno, a polnim prikazivanjem koloriteta, kitnjastih i upadljivih detalja na telu bave se skoro isključivo mužjaci. Rep pauna, šarenilo perja fazana, griva lava, i slično, sve su odreda muški atributi u seksualnoj igri. Ne postoji uporediv primer iz životinjskog sveta koji bi bio i blizu obilja boja, oblika i ponekad i bizarnih stvaralaštava mašte, koju žene na svim kontinentima usmeravaju u pravcu smišljanja predmeta za odevanje. Odevanje žena je specijalni doživljaj za nju, ona kult oblačenja neguje kao najveću ličnu svetinju čak i onda kada je neugledno obučena, jer žena se isključivo ciljano oblači i u svakom njenom presvlačenju zapisana je šifrovana namera


Pl a n e t ž e n a da putem određenog oblačenja proizvede efekt koji joj je potreban. Na primer, žena odećom i detaljima kao što su nakit, šminka, frizura, želi da određenom kombinacijom odevnih predmeta saopšti svoju poruku ili nameru i izrazi biovlast kroz suptilno seksualno naglašavanje. Ženske poruke biovlasti upućene su i drugim ženama iz okoline, ali one se u tom kontekstu javljaju kao demonstracija moći, kada je ona već ostvarena nad raspoloživim muškarcima iz grupe. Simbolična demonstracija moći upućena je drugim ženama i ona uvek rađ a žensku ljubomoru, koja skoro da nema veze sa muškarcima, već je ljubomora na ostvarenu biovlast. Upotreba odeće u svrhe biovlasti, do te mere je bitna za ženu da postoji mnogo primera gde žena neadekvatno daje prednost odeći koja nije klimatski pogodna. Poznato je da su žene u stanju da na visoku planinu pođu u cipelama sa štiklom, ili da se u toku ledenih zimskih dana odevaju kao da je sredina leta. Ova pojava se naročito zapaža kod mladih i neudatih žena što je razumljivo jer su udate žene udajom osigurale biovlast-seksualnost pa mogu da misle na zdravstvene faktore, dok mlade žene sa viškom težnje za biovlašću čine klimatske prekršaje koji su muškarcima nejasni. Neko je dobro rekao da žena koja misli daje dobro obučena ne može da nazebe. To je tačno, jer žena koja je u procesu ostvarivanja biovlasti maksimalno je fiziološki zaštićena s obzirom da ostvaruje svoju evolutivnu ulogu. S druge strane, stare žene se oblače neupadljivije i uvek su u opoziciji prema mladim ženama. Stare žene žive od varijante biovlasti koja se ogleda u tome da one drže stranu muževa i sinova, odnosno manipulišu svojom armijom vaspitanih muškaraca u lične svrhe. Jer i očevi i sinovi će lako podleći iskušenju da napadnu određen stil ili način života drugih žena, kada im je to natureno, a što im iz ličnih razloga vlasti plasiraju njihove majke, tetke ili sestre. Ono što je tipično je da stare žene uglavnom kritikuju mlade i na taj način pridobijaju one mlade muškarce koji su suočeni sa neuspesima kod žena svoje generacije. Koristeći se autoritetom majke, babe, starije žene ne ispuštaju i najmanju mogućnost za ostvarivanje biovlasti. Sinovi i muževi često čine greške, jer pod autoritativnim delovanjem majki propuštaju interpolnu borbu sa svojim partnerkama, tragično se stavljajući na pogrešnu stranu, na kojoj naravno ne mogu da ispolje svoju mušku seksualnost. O tome će detaljnije biti reči kasnije.

Žena i njena potreba za modom Zbog čega je moda uopšte potrebna kada se žene i onako odevaju raznoliko? Da li je moda samo još jedna nova haljina između onih koje žena već ima? Naravno da nije, jer moda ima sasvim drukčiju, može se reći isključivo biološku ulogu. Iako modni trendovi zahvataju ograničeni broj žena u odnosu na njihov apsolutni broj u svetu, svaka zajednica ima svoju modu koja je u stvari simbolična poruka vlastseksualnosti, ali, za razliku od običnog oblačenja, moda označava pomak ženske dominacije. Ženska moda uvek predstavlja eskalaciju biovlasti, odnosno ona je uvek znak da je eskalacija ostvarena. Najbolji primer su pantalone koje su vekovima bile simbol muškog pola (u pantalone ne spadaju dimije kod ženskog muslimanskog življa ili slični delovi odeće kod induskinja). Poslednjih decenija dvadesetog veka, pantalone su iznenada postale redovni deo ženske garderobe, naročito u Evropi i Americi, što danas izgleda sasvim normalna pojava, a u stvari je direktni pokazatelj širenja dominacije žene nad muškarcem. Koji je mogući mehanizam ove pojave? Žene, u nastojanju da zauzmu što veći prostor u muškom nesvesnom, prihvatile su, u prvo vreme oprezno a zatim u potpunosti, mogućnost da oduzmu muškarcima ekskluzivnost upotrebe pantalona kao simbola muškosti. Koje su koristi od nošenja pantalona za žene? Najčešće ćete čuti kako su pantalone vrlo praktične, što je žensko objašnjenje. Naravno da je to naivni izgovor, jer da su žene praktična bića nikada ne bi nosile dekoltirane haljine ili majice usred zime, što je raširena pojava, naročito u zemljama severne Evrope. Znači, nije u pitanju praktičnost, već je masovno žensko nošenje pantalona u stvari delovanje na nesvesno muškarca u smislu “mi smo isti, pa kad smo isti, nemoj da se buniš nizašta”. Ova poruka uvek ima uticaja na muškarca kod koga je vizuelni doživljaj blisko povezan sa njegovom seksualnošću, te pošto je savremeni muškarac prihvatio žensko nošenje pantalona (muškarci čak i vole kada žene nose pantalone), ne ostaje mu ništa drugo nego da slažući se sa nesvesnom porukom “da smo isti”, dopusti ženi da uđe još bliže u njegovu mušku auru. Da biste potvrdili ove postavke, dovoljno je da zamislite šta bi se dogodilo da su muškarci uzeli haljinu, glavni ženski odevni simbol, za svoj argument približavanja ženama. Tek to bi bila katastrofa, ali je ona, bar zasada, na sreću nemoguća, jer muškarac ne može takvim načinom da napravi nikakvu prednost za sebe, što se dogodilo sa pojavom ženskog nošenja pantalona. Prema tome, moda pantalona nije ženski hir, već stabilan biološki znak da je žena uspela da osvoji još jednu novu oblast muškog delokruga aktivnosti, uvećavajući tako svoju dominaciju (dominatio feminina). STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 135


Pl a n e t ž e n a Jer tek što grupa naučnika proklamuje da je džoging dobar za zdravlje, odmah se javljaju ženski kompleti za džoging (to što postoje i muški kompleti upravo potvrđuje osnovnu pojavu). Bez obzira što žena ne može da trči tako brzo kao muškarac, ona može da ostavi dobar utisak stojeći na krivini staze za trčanje u svojim lepim patikama. Možete biti potpuno sigurni da je trčanje u ovom slučaju sasvim sporedno, a važno je da ona ne pusti muškarca da bude u prednosti jer kad samozadovoljni muškarac oseti da je jači, plasman ženske biovlasti je otežan, a žena sve čini da to onemogući. Pogledajte oko sebe i videćete da sve ženske javne aktivnosti prate doteranost, našminkanost, urednost, što sve ima za cilj da poveća žensku dominaciju u interpolnoj borbi, da bi se ostvarila biovlast kroz seksualnost. Isto se dešava i sa ženama po manastirima ili zabačenim predelima sveta, u kojima, iako su prepokrivene feredžama ili svešteničkim mantijama uspevaju u okviru svojih skromnih mogućnosti da na osnovu takvog izgleda izvrše uticaj na okolinu, prilagođavajući se datoj situaciji. S tim u vezi, mora se reći da žena ispoljava onoliko od svog uticaja koliko je to moguće. Ako joj dozvolite, ispoljiće veći uticaj, ako ne, snaći će se sasvim dobro i u otežanim uslovima za ispoljavanje ženske dominacije. Ta prilagodljivost žena je čudesna pojava u prirodi i jedan je od najjačih evolutivnih argumenata koje naša vrsta poseduje. Jer žena će uspeti da bude zanimljiva za muškarca u uslovima najvećih materijalnih ili fizičkih nedaća, upravo zato što ume da prilagodi nivo svoje dominacije tako da muškarac ništa ne primeti, smanjujući seksualnim sredstvima njegovu eventualnu agresiju ili negodovanje. Dakle, opšta prilagodljivost žene je jedna od najkorisnijih osobina za vrstu. Ne možemo reći da je razvoj civilizacije doneo žensku emancipaciju (emancipacija žena je pojam izmišljen da bi se skrenula eventualna pažnja muškarca sa glavnih ženskih delovanja, pa mislim da takva pojava u prirodi ne postoji), nego je upravo suprotno: izraženiji prodor biovlasti žena poslednjih decenija, doveo je do napretka civilizacije kroz mušku stvaralačku kompenzaciju ženske biovlast-seksualnosti. U stvaralačkim naporima čovečanstva učestvuju naravno i žene, ali tek kada u sebi vide tragove zadovoljavanja svojih evolutivnih težnji – ženske dominacije u interpolnoj borbi i biovlasti. Pritom, stvaralački udeo žena neminovno je mešovita kategorija za razliku od muškog stvaralaštva, koje muškarac ima za cilj, dok žena stvaralaštvo ima za sredstvo.

136 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Žena i brak Brak su izmislili muškarci a ne žene jer on predstavlja otelotvorenje muškog nagona zaštitništva. Brak je jedini način da muškarac koliko-toliko veže svoju izabranicu za stakleni stub svoje muške predstave o načinu života, u kojem će moći trajnije da ispoljava svoje zaštitništvo. Međutim, iako žene nisu izmislile brak, one su ga oduševljeno prihvatile i kada se na brak pomisli, odmah se ima jasna predstava o instituciji u kojoj je žena centralna figura. Znači, žene su prihvatile brak kao najčešću formu života u paru, ali treba videti šta su dobile, a šta izgubile u tome. Može se odmah reći da žene u savremenom braku nisu izgubile ništa, dok je u prošlosti gubitak bio neznatan. Šta su dobile? Dobile su praktično sve u današnjem braku i one su te koje zahvaljujući braku još više uslovljavaju muškarca, iako u sadašnje vreme pojačane ženske dominacije ženama brak uopšte nije potreban, obzirom da ženska biovlast-seksualnost funkcioniše odlično i bez braka. Dakle, iako žene verbalno zahtevaju da se udaju za svog izabranika, one samu udaju ne smatraju važnom, jer imaju biovlast i bez nje. S druge strane, muškarac je duboko uveren da će mu brak doneti mogućnost za pojačani plasman njegove seksualnosti i stvarno ga teško ko može u tome razuveriti. Postavlja se pitanje šta se dešava sa ženskom težnjom da bude zaštićena? Takva težnja postoji kod žene i pojava je koju nije lako objasniti. Žena zbilja iskreno želi da ima muškog zaštitnika, u koga će moći da se pouzda. Međutim, postoje dve vrste traženja zaštite. Prva je traženje zaštite same po sebi, tj. zaštite od fizičke, materijalne ili duhovne ugroženosti okoline. To je vrsta zaštite koju muškarac rado pruža i koja je, može se reći, prava biološka zaštita, u kojoj i fizička snaga i umne sposobnosti muškarca bivaju stavljeni u biološku zaštitu žene. Druga vrsta zaštite je ona koju žena traži od muškarca, a da pritom ostvarivanje takve zaštite teče na štetu muškarca. To je slučaj kada žena koristi svoju biovlast-seksualnost nad drugim muškarcima, a zahteva aktivnu zaštitu od stalnog partnera, što predstavlja tešku zloupotrebu naklonosti njenog stalnog partnera. Ova poslednja pojava se danas često sreće, mada izgleda da je bila prisutna u svim razdobljima ljudske istorije, ali u mnogo manjoj meri. U svakom slučaju, pojava zloupotrebe zaštite je pokazatelj ženske sposobnosti da izmanipuliše muškarca i to najčešće tako da ovaj to i ne primeti. Neuporedivo ređa je obrnuta situacija, u kojoj biva izmanipulisana žena od strane muškarca i to su uvek slučajevi u kojima je žena već imala


Pl a n e t ž e n a dovoljno koristi, pre nego što je bila izmanipulisana. Muškarac ne samo da je izmislio brak nego ga je stavio pod okrilje zakona, ne bi li mu na taj način dao ozbiljniju formu i načinio ga jačim. Sa biološke i evolucijske tačke gledišta, brak za ženu nema ozbiljan značaj. Brak je za nju samo poželjno stanje jer dobija priliku da iskoristi zakonska jemčenja koja brak nosi za svoje ciljeve. Međutim, čitava bračna ceremonija, od venčanja pa nadalje, za ženu predstavlja ozbiljan događaj, ne zbog toga što ona ceni brak, nego što u tim javnim prilikama ona priprema i pokazuje svoju dominaciju gradeći mozaik svoje vlast-seksualnosti. Takođe je jasno da žena ulazi u brak da bi se oslobodila odgovornosti oko lične egzistencije, znajući još da brakom dobija proširena prava koja će joj doneti budući status majke.

Žena i deca Niče je jednom napisao: “Žena je zagonetka čije je rešenje dete”. Poznati filozof je bio u pravu ponajviše zbog toga što je dete najveći zalog dominacije žene nad muškarcem. Retki su tako tvrdi muškarci kojima se ne može vladati uz pomoć dece. Ali ipak, većinu razvedenih očeva od njihove rođene dece uspeva da odvoji famozna “druga” žena (ona koja nije majka njegove dece). To praktično znači da su očevi u stanju da napuste svoju decu zbog druge žene, te je potpuno jasno da je jedina prepreka ženama u ostvarivanju biovlasti ne muškarac, nego druge žene. Česta spremnost očeva da ostave svoju decu i da im razvodom daju tretman niže kategorije, ustvari indirektno ukazuje na jedno drugo pitanje. Da li bi evolucija mogla da se osloni na ljubav roditelja prema deci, i da tu ljubav prihvati kao garanciju uspešne reprodukcije? I pored raširenog mišljenja da je ljubav prema porodu presudna karika u lancu reprodukcije, ipak se čini da to mišljenje ne može biti prava istina. Jer znamo iz životnih primera da ljubav oca prema deci nije nikakva garancija da on neće napustiti svoju decu zbog druge žene koja nije majka te dece. Da razmotrimo onda i uticaj majke i njenu ljubav prema deci sa stanovišta reprodukcije. Majka je očigledno više angažovana oko poroda, ali, da li se ta povećana i stalna briga majke za decu može podvesti pod nejasan pojam materinskog instinkta, odnosno pod takođe neodređen pojam – materinska ljubav. Pre nego što odgovorimo na ovo pitanje, treba naglasiti da su ređi primeri u kojima majka ostavlja svoju decu i odlazi sa drugim muškarcem, nego što je to obrnuto, sa napomenom da i kada napusti decu, ona primorava trenutnog

partnera da se stara o njenoj deci, na šta ovaj najčešće pristaje. Opet vidimo da su deca više upućena na raspolaganje majke sa njima u situaciji kada je brak razoren i da žena nerado napušta svoj deo uticaja na decu, bez obzira da li je razvedena ili ne. Suštinski psihobiološki razlog zbog kojeg se žena u normalnom, kao i u poremećenom bračnom ili vanbračnom odnosu veoma retko odriče direktnog uticaja na decu, leži u tome što je njena biovlast-seksualnost nedeljiva kategorija, i da važi i za muškarca i za decu. U slučaju plasmana biovlasti na muškarca, žena koristi bukvalnu seksualnost kao najdelotvornije oružje, a u slučaju primene biovlasti na decu žena vrši njenu transformaciju u različite oblike. Primena biovlasti na decu vrši se pogodnom transformacijom seksualnosti pre svega u zavisnosti od pola deteta. Transformisana seksualnost žene primenjena na muško dete sadrži neseksualne načine zavođenja, isticanjem opštih ženskih vrednosti, sa stvaranjem predstave o moćnoj i lepoj majci. Ukoliko muška deca nemaju oca koji je jaka ličnost, sa ispoljenim muškim karakteristikama, povećan uticaj majke u detinjstvu može da dovede do stvaranja muškarca slabijih muških atributa. Nažalost, izgleda da je ova pojava sve raširenija, jer je sve više dominantnijih majki koje suprimuju ionako oslabljeni uticaj muškarca u vaspitavanju dece. Transformisana seksualnost žene-majke primenjena na žensko dete, obavezno sadrži težnju da žensko dete “bude lepo”, snalažljivo, ali da bude “kao njena majka”. Pri tome, žena-majka strogo vodi računa da ne oslabi njena biovlast nad ocem, nesvesno smatrajući žensko dete svojom konkurencijom. S druge strane, ženska deca kada odrastu više se brinu o svojim roditeljima, jer znaju da je briga o porodici neiscrpan izvor svakodnevnih događaja kojima mogu da deluju na svog muža. Znači, događaji oko brige za porodicu su vrlo zgodan način da žena, angažujući muškarca u rešavanju porodičnih problema, u stvari nesmetano dolazi do svog ličnog uticaja na njega, koristeći opšte prihvaćena moralna shvatanja o brizi oko porodice. Što se tiče ženske brige oko muževljeve porodice, ona je nestalna pojava i isključivo zavisi od stepena ostvarene ženske biovlasti nad njenim muškim partnerom. Ako biovlast nije ostvarena, žena se zalaže za muževljevu porodicu, skupljajući tako poene za pogodniji plasman svoje biovlasti. Ako je biovlast potpuno izražena i žena nad svojim mužem ima potpunu dominaciju, žena izbegava muževljevu porodicu kao da ona ne postoji. Ovo poslednje je primer kako se žena u potpunosti menja kada izrazi svoju dominaciju i kada je njena biovlast-seksualnost na vrhunSTATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 137


Pl a n e t ž e n a cu dejstva. Mora se reći da muškarci teško uočavaju manje vredan odnos svoje žene prema njegovim roditeljima, dok žene smatraju normalnim angažovanje muškog partnera u poslovima oko njenih roditelja. Ta pojava je karakteristična za današnje vreme, a uzrok joj je ženska dominacija nad muškarcem. Da je muškarac objekt ispoljavanja ženske biovlasti, vidi se i u tako čestoj netrpeljivosti snaje i svekrve, do koje dolazi zato što obe žele da zadrže i ispolje biovlast. Pritom, one svaka za sebe postavljaju pred muškarca beskompromisne zahteve koje je, naravno nemoguće ostvariti tako da oba budu zadovoljne. Ovo je jedan od klasičnih muških problema koje može da reši samo odlučan muškarac, time što će obe žene (i suprugu i majku) staviti na mesto koje im pripada. Nažalost, mnogi muškarci ne razumeju da je suština te pojave besomučna borba za vlast pri kojoj obe žene ratuju preko muškarca. One pritom najčešće izbegavaju direktno konflikte, već ne vodeći uopšte računa o objektu za koga se bore (muškarcu), svaljuju sve posledice borbe na njega. Česta beskrupuloznost koja se zapaža u nastojanjima (i majke i žene da po svaku cenu ne izgube primat u biovlasti nad muškarcem (sinom-mužem) ukazuje da žene u borbi za dominaciju ne biraju sredstva. U tome može da ih onemogući sam muškarac, koji svojom psihičkom i fizičkom snagom može da spreči da težnja za dominacijom žena ne poprimi destruktivne odlike.

Obične pojave i njihov značaj za ženu Teško da se rečima mogu opisati zasluge Čarlsa Darvina za prirodne nauke i tihi uticaj koji je izvršilo njegovo delo na svakog zainteresovanog pojedinca. Njegov mehanizam razmišljanja nije činila samo genijalna opservacija već i ogromna hrabrost da se opredeli za način istraživanja očiglednih i svuda prisutnih pojava. Neobičnost neke pojave je značajan podstrek za većinu naučnika. Još ako je ta pojava praćena nekom periodikom, naučnici po pravilu traže promenu u manifestovanju pojave. Na taj način je u istoriji nauke donošeno na hiljade istinitih zaključaka koji su podupirali ili menjali dotadašnje važeće teorije i pretpostavke. Darvin je, međutim, istraživao očigledne, sveokružujuće pojave, iste one koje svakodnevno nadražuju naša čula i koje u ponavljanoj svakodnevici ljudska pažnja nedotiče stoga što je utrci za ekskluzivnošću. Dezmond Moris je na početku svoje knjige “Goli majmun” napisao daje jedna od najčudnijih karakteristika čoveka “gotovo redovno izbegavanje očiglednog”, suočivši nas time sa fundamentalnom istinom o ljudima. To je takođe jedna, takozvana obična pojava, a objašavanje uzroka bi nam sigurno donelo više znanja o nama samima.

138 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Obične, stalnoprisutne, svakodnevne pojave, iako su na dohvat ruke – teže su za posmatranje i razumevanje iz dva razloga: prvo, posmatrač je deo tih pojava pa nije zaštićen ekskluzivnošću koja se “događa drugima”, drugo, objašnjavanje “očiglednog” nema draži, jer ono je, navodno, jasno. Ali, nedajte da vas obmane prividna beznačajnost onoga što vam se čini jasnim, jer je to jedan od načina na koji žene ravnaju neravnine na putu koji vodi pravo u muško sedište nesvesnog. Jer, iako tako ne izgleda, glavni predmet interesovanja žena su baš svakodnevne, obične pojave koje naravno pružaju najviše podataka o učesnicima i stvaraocima tih pojava, pri čemu žena uverava muškarca kako joj je sve što se ponavlja dosadno. I dok ona tera muškarca na smišljanje novih događaja tražeći od njega dinamičnost, ona se dobro snalazi i u “svakodnevnoj dosadi” u kojoj pomno prati sve moguće nagoveštaje budućih događaja koji mogu da se izrode iz iste “dosadne svakodnevice”. I zbilja, sve krupne promene koje se dogode u životu bilo kog privremenog ili trajnog para, počinju kao najobičniji događaj koji bi kao bezazlen bio prihvaćen i u najmoralnijem društvu. Daću jedan očigledan primer: muškarac odlazi na posao svakodnevno. Imajući cilj odlaska na posao on je uglavnom pravolinijski usmeren prema tom cilju. Žena na posao odlazi na sasvim drukčiji način: prvo, njoj je sam put do posla, rad na poslu kao i vraćanje sa posla –otvorena mogućnost za sticanje i ostvarivanje svog jedinstvenog ženskog uticaja. Ona je za sve to vreme otvorena za nova poznanstva (naravno, ona koja nju zanimaju). Celokupnu tu aktivnost žena doživljava kao izlazak na neku vrstu poligona, na kojem će se tog dana ona oprobati. To ona znači da je najvažnije od svega da li će njena ženska egocentričnost tog dana biti zadovoljena. Pritom, žena obično dobro obavi posao koji radi, ali on je za nju beznačajan. Posao je za ženu samo način da bude u toku događaja i da učestvuje u događajima kroz koje će (pošto skupi dnevne informacije) lakše moći da utiče na svog izabranika. Ako sada pogledate kako to spolja izgleda, učiniće se da je odlazak žene na posao najobičnija opšta pojava i teško ćete iz nje i moći nešto da zaključite. Jer, muškarac radeći svoj svakodnevni posao u stvari radi za opšte dobro i za dobro svoje porodice i tu se njegova motivacija iscrpljuje, dok žena prvo radi za sebe. Iako su žene stvarno marljiviji i pouzdaniji radnici, to je zbog toga što one svesno rade za sebe, pa paze da njihov radni učinak bude dobar, dok muškarac, što je nesvesniji svoje prave motivacije, više važi za boljeg radnika. Dakle, ovo je primer jedne “obične” pojave kojoj, kao što vidite, lako ostaje skrivena suština i koja odražava samo


Pl a n e t ž e n a jedan deo od prirodne ženske talentovanosti da prikrije suštinu.

DRUGE ŽENE KAO POMOĆ I KONKURENCIJA Najveća i jedina opasna prepreka za plasman biovlasti žene jeste druga žena ili druge žene.

ti svoju ljubav nad njim, samo ukoliko otkloni najopasniju prepreku – žensku konkurenciju. Interesantno je da se žena u otklanjanju ženske konkurencije najčešće služi baš muškarcem u koga je zaljubljena, na razne načine diskretno ga uveravajući da je baš ona bolja od drugih. Kada žena uspe da osvoji nesvesno biće muškarca i pridobije ga za svoj morfološki i psihološki model može se smatrati da je opasnost od konkurencije prošla i da je muškarac njen.

Druge žene u sve ukupnoj manipulaciji muškarcem predstavljaju podršku, jer daju opšti primer na koji se pojedinačno svaka od njih poziva kada treba izvršiti uticaj na muškarca. Veoma često se događa da žena kaže muškarcu: “Vidiš li kako su druge žene doterane, kako imaju ovo ili ono”, ili nešto slično tome. Ovde nije toliko važan materijalni aspekt koji se ogleda u tome da će muškarac da kupi ženi ono što ona hoće, već je mnogo bitniji uticaj koji ostvaruje žena u okviru imitiranja drugih žena, koje navodno imaju sve, a ona, eto, nema ništa.

Potonje angažovanje žene sastoji se u održavanju uspostavljene biovlast-seksualnosti, u prismotri i kontroli muškarca da ne potpadne pod slučajni i namerni uticaj ženske konkurencije.

Ova pojava je prisutna u svim sredinama bez obzira da li žena nagovara muškarca da joj kupi jevtinu maramu na bazaru u Nju Delhiju ili skupu vilu sa bazenom u Akapulku. Princip je potpuno isti i ne zavisi od materijalne moći njenog partnera. Bitno je samo žensko pozivanje na to kako maramu ili vilu imaju na primer, njene prijateljice. Potpuno je vidljiva ženska podrška, uvrežena u moralne tokove, te je muškarci lako prihvataju, ne znajući da ženama nisu važni novac, marame ili kuće, već uticaj i dominacija koji se ostvaruju na taj način. Česta je pojava nezadovoljnih žena udatih za bogataše, koje i pored sveg bogatstva ističu kako ne vole svoje muževe i kako je njihov odnos sveden na protokolarno druženje. Uzrok ovoj pojavi leži u činjenici da za ženu nije važan novac u situacijama kada je ona onemogućena da ponavljano ostvaruje biovlast. Kada je ženi sve obezbeđeno, menja se dinamika međupolne borbe, obzirom da je biovlast ostvarena i na neki način konzervisana u materijalnom blagostanju. Muškarac nikako ne shvata ovakvo ponašanje žene koju je obasuo pažnjom i bogatstvom, jer ne razume prirodu ženske biovlasti-seksualnosti.

Neminovna posledica međuženske konkurentne borbe je stvaranje dve psihološke kategorije žena koje možemo da nazovemo terminima: “gladna” i “sita” žena.

Međuženski odnos je dvostruk: žene su sa jedne strane veliki klan po biološkoj ulozi, fiziološkoj i psihološkoj sličnosti. Ali, drugi kraj zlatne ženske batine pripada najopasnijoj prirodnoj pojavi za žene – ženskoj konkurenciji.

Psihičke funkcije čoveka su verovatno rezultat specifične seksualnosti. Ne postoji drugo evolutivno ishodište koje bi moglo da bude osnova za stvaranje najrazvijenijih neuralnih sistema osim seksualnosti. Jer specifičnost čovekove seksualnosti je najznačajnija razlika koja ga odvaja od drugih primata. Setimo se da današnji čovekoliki majmuni poseduju seksualnost sa jednostavnim sadržajima, a njihovi pripadnici polova imaju nagonski osiguranu reprodukciju i po tome se manje više ne razlikuju od ostalih viših kičmenjaka.

Ženska konkurencija je apsolutno najveća i jedina prepreka ostvarivanju evolutivne težnje za biovlašću i nju žene najozbiljnije moguće shvataju. Muškarac je u međukonkurentnim borbama žena objekt (nazovite ga subjekt ako vam se više svida), i žena nesvesno zna da će lakše ispolji-

Evolucija nema moral, već samo favorizuje model koji ima biološku svrhu, a specijalno u slučaju čoveka ima se utisak da su baš na osnovu svrhe nastali i svi estetički ljudski doživljaji koji prikrivajući strogu, ali jedino moguću stvarnost, pripadnicima naše vrste čine život lepšim.

“Gladna” žena bi bila ona koju ženska konkurencija često uspeva da savlada, sprečavajući je da ispolji biovlast. Iz redova ovakvih žena stvaraju se kandidati za psihičke i somatske bolesti žene. Psihologija “gladne” žene dovodi do sasvim specifičnih psihičkih poremećaja. “Sita” žena je psihološki tip žene koji manje ili više uspeva da uspostavi trajnu biovlast i pored jake ženske konkurencije. “Sita” žena najverovatnije podleže drukčijim kriterijumima ostvarivanja zdravlja i bolesti. “Gladna” i “sita” žena imaju sasvim različitu psihologiju i kao takve, različitu sklonost ka oboljevanju od različitih psihičkih i somatskih bolesti.

RAZLIČITA POLNA PSIHOLOGIJA ILI DVOSTRUKA PSIHOLOGIJA

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 139


Pl a n e t ž e n a Ako se složimo sa konstatacijom da je unapređena i jedinstvena seksualnost čoveka uzrok postojanju najviših psihičkih funkcija (mišljenje, pamćenje, govor, volja, itd.), moramo da odemo korak dalje i vidimo kako razlike u upotrebi seksualnosti koje postoje između žene i muškarca dovode do važnih razlika u psihologiji žene i muškarca.

bolesti. Isti je slučaj i sa odraslim ljudima samo što je polje ispoljavanja njihove seksualnosti nešto i drukčije: najčešće su to fizički i umni napori koji služe za zarađivanje novca, što je osnovni način izražavanja seksualnosti u zrelo doba, jer novac stvara dobra kojima polovi podupiru svoj seksualni uticaj.

Sledeći liniju: seksualnost – upotreba seksualnosti prema drugom polu – dejstvo seksualnosti na kvalitet psihičkih funkcija – dolazimo do elemenata - različite polne psihologije, ili dvostruke psihologije.

Drugi primer se odnosi na komparaciju sa oboljevanjem od istog uzroka kod majmuna i čoveka. Majmun nikada ne dolazi u situaciju da prekorači svoje mogućnosti da bi zadovoljio svoju jednostavnu seksualnost – on, na primer, neće da se pari ako je smešten u kavez u kojem je hladno.

Ovde ću ukazati samo na postojanje različite psihologije žene i muškarca koja bi izlazila iz različite upotrebe seksualnosti kod polova. Iako ova knjiga neće biti mesto podrobne rasprave ovog koncepta (koji zahteva veći prostor), ipak treba izneti neke mogućnosti koje bi mogle da imaju veliki praktični značaj u medicini i primenjenoj psihologiji. Veliki napredak bi bio ostvaren u dijagnostici i terapijskom usmerenju, kada bismo uspeli da otkrijemo koji deo seksualnosti žene ili muškarca je ugrožen i kao takav se ispoljava u vidu psihičke, psihosomatske ili čisto somatske bolesti. Jer, jedan od odgovora zašto čovek neuporedivo više oboljeva od drugih životinja i majmuna može upravo i da leži u razvijenoj specifičnoj seksualnosti, kao najmarkantnijoj razlici u odnosu na najviše majmune, sa kojima inače čovek ima skoro identične sve druge organske sisteme (kardiovaskularni, mišićni, ekskretorni, itd.). Kako seksualnost čoveka ima za svoje oruđe i psihičke funkcije, a upotreba seksualnosti kod polova je različita, biće različito i fiziološko i psihološko dejstvo na nastanak bolesti, jer: postoji različita polna psihologija, ili psihologja žene i muškarca. Ne želim ovim da kažem da na primer upala pluća žene i muškarca dolazi od razlike u seksualnosti, već da patološki mehanizam upale pluća, da tako kažem “prolazi” kroz posledice seksualnosti koji mogu da utiču tako da ga ublaže ili da ga pospeše. Vrlo je teško pokazati ovu tvrdnju na običnom primeru, ali ogromni zahtevi ljudske seksualnosti, koja kao daje sudbinski utkana u sve nivoe čovekovog života, doprinose da čovek u ekspresiji seksualnosti lako čini greške koje dovode do bolesti iz fizičkih, infektivnih, psihičkih ili drugih uzroka. Evo nekoliko primera: Mladići da bi se prikazali pred svojim devojkama u stanju su da skoče u hladnu vodu, da suludo voze automobil, da se lako potuku, da ne uzimaju hranu zbog ljubavnih jada, itd. Sve su to radnje koje zahtevaju prisutnost najviših psihičkih funkcija, uzrok im je ispoljavanje seksualnosti, a posledice mogu da budu nazeb, i povrede, mršavljenje, pad otpornosti, sklonost ka

140 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

S druge strane, čovek stalno vrši proboj svojih fizičkih i psihičkih mogućnosti da bi svesno ili nesvesno zadovoljio svoju seksualnost, a na sve posledice te svoje sudbinske težnje – misli tek kasnije. Zbog toga i postoji niz psihosomatskih i drugih bolesti koje su posledica neizbežne zloupotrebe iskonske potrebe za ostvarivanjem seksualnosti čoveka. Čak su i zarazne bolesti, koje su harale u ne tako davnoj ljudskoj prošlosti, često bile mala prepreka ispoljavanju seksualnosti, naravno, uz velike žrtve. Ispoljavati seksualnost za našu vrstu znači – živeti. Sada nas interesuju razlike u ispoljavanju seksualnosti koje postoje između polova da bismo pokušali da preciznije odredimo način za uspešno ostvarivanje zdravlja, sagledanog sa aspekta različite upotrebe seksualnosti koje postoje u dejstvu jednog pola na drugi. Ostvarivanje najvećeg dela ženske i muške seksualnosti dolazi iz različitog uzroka. Kod žene dominira biovlast-seksualnost, a kod muškarca nagon zaštitništva. Zbog toga je najveći deo ega žene prožet težnjom za ispoljavanjem biovlasti, a ega muškarca za ispoljavanjem zaštitništva. Iako oba pola imaju u svom egu elemente sadržaja od suprotnog pola (muška biovlast, žensko zaštitništvo), oni nisu dominantni, mada mogu da imaju veliki uticaj na psihodinamiku od slučaja do slučaja. Ne treba sa ovim mešati zaštitništvo koje ženamajka ispoljava prema deci, jer to zaštitništvo iako je najvišeg ranga dolazi iz potrebe ženske biovlasti pa je i njen proizvod. Čini se, dakle, da su kod čoveka prisutni uslovi za postojanje ženskog ega i muškog ega, zahvaljujući različitoj ekspresiji enormno jake seksualnosti. Spoljne manifestacije oba ega dovode do sličnih ili istih psihičkih ispoljavanja, ali mislim da nemamo prava da ih samo zbog toga smatramo istim, jer različite funkcije ega kod žene i muškarca upravo izlaze iz kvantitativno različite zastupljenosti glavnih egopodržavajućih elemenata različitih za svaki pol: kod žene biovlast-seksualnost, kod muškarca nagon zaštitništva.


Pl a n e t ž e n a Iako ova tvrdnja ima svoje glavno uporište u spekulativnoj sintezi morfoloških, evolucijskih i psiholoških elemenata u odnosima među polovima, pokušaću da je podržim nekim poznatim činjenicama iz humane patologije. Neuporedivo češće oboljevaju ženski polni organi od analognih muških. Procenat oboljevanja ženskih polnih organa naročito je izražen kada su u pitanju maligna oboljevanja ovih organa. Ciklični hormonski uticaji kao deo zdrave fiziologije, zastupljeni su kod žena u vidu dinamičnih promena na zdravim ženskim genitalijama u toku svakog meseca. Neuroendokrina regulacija menstrualnog ciklusa potiče iz hijerarhijski najviših struktura mozga (hipotalamus, hipofiza), a poremećaji menstrualnog ciklusa koji se viđaju u uslovima stresa ukazuju na uticaj kore velikog mozga u njihovom nastajanju. Ali, i pored dinamične neuroendokrine aktivnosti u toku začeća, rađanja i klimakterijuma, ipak moramo da se zapitamo zašto najviše oboljevaju dojka i materica od malignih bolesti i zašto je česta pojava drugih vrsta oboljenja upravo na ovim organima, dok na drugoj strani muški polni organi ređe oboljevaju i od malignih i od bolesti drugog uzroka. Verovatni uzrok disproporcije u vrsti i učestalosti oboljevanja ženskih i muških genitalnih organa moramo opet da potražimo u različitom ispoljavanju seksualnosti žene i muškarca. Ženska biovlast-seksualnost se ostvaruje upotrebom polnih organa i dojki i ovi organi stoje pod direktnim neurohormonskim uticajem mozga, dobijajući time neophodnu dinamiku koja služi za seksualno primamljivanje i spajanje. Na taj način je mozak žene kao neposredni stvaralac seksualnosti direktno uključen sa svojim potencijalima u za ženu sudbinsko ostvarivanje i plasiranje seksualnosti. Organi efektori za ostvarivanje seksualnosti su upravo ženski polni organi i dojke. Zato u ovoj vezi moramo da potražimo uzroke češćeg oboljevanja tih organa žene, jer bi uzroci mogli da potiču od: frustrirane, neadekvatno primenjene ili od poremećene biovlast-seksualnosti. Muškarac, u stalnoj potrazi za zaštitništvom koje najčešće ostvaruje kroz težnju za seksualnim spajanjem sa ženom, ima drukčije predispozicije za oboljevanje od žena. Kod muškarca važan faktor u nastanku oboljenja dolazi od: frustriranog, neadekvatno primenjenog i poremećenog nagona zaštitništva. Zbog toga je on sklon bolestima

srca, krvnih sudova, pluća, jer su to organi koji učestvuju u ostvarivanju motornog efekta koji je potreban da bi muškarac zaštitio ženu i porodicu. Frustracija motornih zahteva koja je uzrokovana psihičkim razlozima, može lakše da ugrozi zdravlje muškarca od drugih faktora za nastajanje bolesti. U svakom slučaju, ako je kod muškarca grožen glavni način ispoljavanja seksualnosti – nagon zaštitništva, on može lakše da oboli od somatske i psihičke bolesti, baš kao što je to slučaj sa ženom ukoliko joj je ugrožena biovlast-seksualnost. Ljudska patologija je veoma složena i slojevita oblast teorijske i praktične medicine, a od cele te ogromne materije, ovde sam u kratkim crtama hteo da ukažem na mogućnost uzroka nastanka bolesti, koje bi bile u vezi sa različitim doživljajem i primenom seksualnosti kod oba pola naše vrste. Što se tiče evolutivnog trenutka u kome su i definitivno oformljene karakteristike ženskog i muškog ega, jasno je da se on ne može precizirati. Ipak, može se pretpostaviti da je prvo formiran ženski ego, a zajedno sa njim, ali više kao reakcija – muški ego. Verovatno je čovek nastao kao vrsta onda kada je ženski ego konačno oblikovao muški ego, koncipirajući ga za svoj način i svoje polje delovanja. Interakcija dvaju ega, muškog i ženskog, odredila je kvalitet i sadržajnost drugih psihičkih funkcija koje su takođe u stalnoj složenoj interakciji i unutar same jedinke i između jedinki suprotnog pola. Ove interakcije čine osnov za stvaranje zajedničkih osobina vrste – homo sapiensa. Dakle, ženski ego je stariji, sadržajniji i biološki značajniji od muškog jer je vodeći. Iako je muški ego dinamičniji i energetski možda snažniji, on je u evoluciji napravljen kao podloga za ženski ego. Dokle god bude tako, postojaće biće koje samo sebe naziva razboritim. Ukoliko bi se taj odnos promenio, nova vrsta koja bi za pretke imala nas, bila bi bez fizičkih i psihičkih svojstava čoveka. To bi bio ko zna kakav novi kvalitet života, ali to ne bismo mogli da budemo mi.

STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 141


Pl a n e t ž e n a

DIVLJA ŽENA - ŠTO SAD? O psihoanalitičkom domesticiranju ženskih želja Mi žene moramo uz mnogo snage i izdržljivosti, vraćajući se daleko unatrag, ponovo uzeti ono što je naše vlastito: moramo definirati, osjećati i živjeti seksualnost i erotiku u odnosu na nas same – tak tada će se stvoriti zdravo erotsko i seksualno polje napetosti između muškaraca i žena i tek tada će biti moguće poštivati granice i reći “da” i “ne” Heidemarie Krolak PRENESENO S HTTP://WWW.ZINFO.HR/HRVATSKI/STRANICE/IZDAVASTVO/KRUHIRUZE/KIR19/19DIVLJAZENA.HTM

S

VOJU PRVU ANALIZU PROŠLA SAM VEĆ SA 17 GODINA u Sjedinjenim Državama, gdje sam provela godinu dana u sklopu programa razmjene učenika. Nakon te uslijedila je Schultz-Henckijeva analiza u Berlinu, budući da prvu nisam završila zbog povratka iz Sjedinjenih Država. Na svome radnom mjestu u Švicarskoj imala sam sreću jer sam u vrijeme životne krize prije rođenja svog drugog djeteta naišla na genijalnu jungovsku analitičarku. U to sam vrijeme već imala sedmogodišnje iskustvo u bioenergetici. Jedna sam od članica utemeljiteljica Švicarskog društva za bioenergetiku i tamo sam se školovala tri godine. Gledajući unatrag mogu reći da sam prihvatila različite predodžbe o svijetu svih tih škola, iako nijedna od njih nije eksplicite prenosila svoje ideološke zasade. Sve te predodžbe o svijetu nastajale su iz tumačenja, koje se nesvjesno kristaliziralo te je tako stvorilo i određeno obličje ličnosti. Potresena zbivanjima u Černobilu u travnju 1986. ponovno sam provjeravala stvarnost koja me na poslu okružuje i tako se oslobodila iluzije da bi me “netko” trebao voditi ili me poučiti ili mi dati dopuštenje, revidirati ili promijeniti ono što je u radu sa ženama ostalo neriješeno, nezadovoljavajuće ili manjkavo. Pri tome mi je ponajprije stalo do izvornog ženskog identiteta, a zatim i do seksualnog identiteta žena. I kod terapije s muškarcima za mene je feminističko tumačenje ono koje najviše obo-

142 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

gaćuje, zato jer dopušta drugačije gledanje na odnose prema majkama, sestrama, ljubavnicama, suprugama, kćerima i učenicama. Feminističku literaturu čitam, Bogu hvala, već dugo, ali sad se dogodio i nov način formuliranja – preispitivanje. Moje vlastito pitanje pritom je mogu li žene od tradicionalne psihoanalize očekivati potporu u svom seksualnom razvitku, erotskom sazrijevanju, a zatim i liječenju i iscjeljenju u slučaju silovanja ili seksualne zloporabe? Postoji li (tu mislim i na škole koje prakticiraju terapiju tijela) uistinu ženama primjereno poimanje ženske seksualnosti i njezinih smetnji i poremećaja? Koliko ja znam i koliko mogu jamčiti - ne postoji. Izvan feminističke psihoterapije u psihoanalitičkim školama ne postoji zadovoljavajuće, ženama primjereno poimanje ženske seksualnosti. Njihove su teorije izvorno vezane za muškarca i reducirane na ranodjetinju interakciju s ocem. Redukcije podsjećaju na teološke promašaje, na pogrešne prijevode mjesta iz Biblije – “žena se pokorava mužu”, “u mukama ćeš rađati”. Tradicionalna psihoanaliza, a što se ženske seksualnosti tiče, u svojih sada već više od stotinu godina postojanja i djelovanja, nije bila ženina osloboditeljica, nego ju je ponovno okovala – doduše laganijim, nevidljivim, ali vrlo djelotvornim okovima.


Pl a n e t ž e n a Agresivna, autonomna, eksplozivna seksualnost žene ne postoji u sklopu psihoanalize. Kod Junga ona se naziva opsjednutost animom, a kod Freuda nimfomanijom, kod Reicha faličko-narcističkom ili histeričkom karakternom strukturom. Alexander Lowen, utemeljitelj bioenergetike, kaže: “U većini seksualnih situacija reakcija žena uvjetovana je muškarčevom čežnjom za ženom … Žena želi biti trebana, uzimana, željena, žuđena.” Prevladavajuća predodžba i dalje je: žena aktivna kao majka, pasivna kao supruga. Pukotine i rascjepi pojavljuju se uvijek na opasnim mjestima. Recimo, agresivnu žensku seksualnost možemo otkriti u pornografiji, dakle, na jednom od “opasnih” mjesta. Muškarci kod pornografije konzumiraju ženu pasivno, poput predmeta kukavički, te tako u mraku izbjegavaju stvaran “susret”, “suočenje” s njom. Svakako, nuditeljice ili protagonistice nisu zastupnice aktivne ženske seksualnosti, one kompenziraju socijalno ili psihički manjkave situacije. One prodaju čisti seks – bez osjećaja, bez duha. A gledano sa suprotne strane, kod takvih susreta i muškarac postaje objekt i jedino mu činjenica što plaća dodjeljuje ulogu onog aktivnog, onog koji potiče i djeluje. Muškarci kod žena priželjkuju nedomesticiranu seksualnost, no oni takvu seksualnost ne uključuju, dapače protjeruju je iz partnerstva koje podrazumijeva obostranost kad je o obvezama riječ. Previše teoretiziranja? Budući da nas duh vremena izaziva na suočenje sa ženskom istinom i stvarnošću, pitanje je mogu li i žele li se žene uopće baviti tom količinom teorije, muškom prošlošću. Unutar svoje skupine imala sam namjeru porazgovarati i o teorijama i o vlastitim mislima vezanim uz tu temu. Evo reakcije na moju nakanu. Neke od četrnaest vrlo živahnih žena iz skupine prekinule su me riječima popraćenim smijehom:” Tako više ne želimo ni učiti, ni družiti se. Sve te starudije više nas ne zanimaju, opterećuju nas , samo nas vraćaju razumijevanju nečega što je destruktivno. To nam oduzima vrijeme. Imamo drugog posla, želimo izgraditi nešto novo, mi se više ne želimo truditi shvaćati zašto se s onim starim ništa više ne može početi. Mi smo tu, zajedno smo, znamo što je bilo pogrešno, ali to više ne želimo analizirati. Zašto bismo se još jednom okretale nečemu što nas je u stvarnosti raščetvorilo, koja korist od toga ako mi to još bolje razumijemo? Istodobno sam bila oduševljena i razočarana tim stajalištima, no ubrzo sam shvatila da to nije pravo mjesto za neku vrstu obrazovne školske rasprave. Htjela sam uz pomoć shvaćanja i razumijevanja različitih psihoanalitičkih teorija, odnosno njihovih manjkavosti, a s obzirom na razvitak

ženske seksualnosti, otvoriti tamnicu arhaičnih slika žensko-seksualnog identiteta. Prisutne žene, svjesno ili ne, u trenu su mi razotkrile da tu tamnicu ne čine samo stare, izobličene slike o našoj seksualnosti, već da se to sve, djelujući izolirajuće, proteže i na pojedine biografije izvan nekog društvenog konteksta. Tako sam odustala verati se stranputicama do preminulih muških autoriteta, i sama se postavila kao osoba koja je kao žena – stručnjak godinama prikupljala iskustva, čudila se i iz toga izvlačila zaključke. Radilo se tu i o mom vlastitom procesu, koji je bio pun radosti, živ, djelotvoran i poučan, a za koji imam zahvaliti ženama iz moje skupine. To je jedna strana. S druge pak strane, želim li izgraditi kuću na trusnom tlu, ne mogu se ne suočiti s istinom o lošem temelju, i to iz razloga kako bih bila u stanju povući prave konzekvence i kako ne bih nakon kraćeg vremena opet morala započinjati s novim, nezgodnim pregradnjama. Sigmund Freud živio je i djelovao u vrijeme epohalnih promjena. NJEGOVO DJELO KOJE SE NAJPRIJE SNAŽNO KRITIZIRALO I VIŠESTURKO ODBACIVALO, PREDSTAVLJA REVOLUCIJU NA PODRUČJU MEDICINE. Ono je i izraz njegova golemog antropološkog zanimanja, te se stalno nadopunjuje i nastavlja djelima njegovih kolegica i učenica. Postavke o ženskom seksualnom razvitku već su jedno stoljeće pod utjecajem Freudove teorije. Freud je svoje rasprave o seksualnoj teoriji pisao u vrijeme kad je već završio s vlastitim seksualnim životom. Freud kao polazišnu točku postavlja socijalno uvjetovanu tezu zavisti zbog penisa. On smatra da djevojčice, čim postanu svjesne svojih spolnih organa, osjećaju određen gubitak, nedostatak. Budući da imaju samo prorez, možda su, tako misle, nešto izgubile, možda im je nešto odrezano na mjestu gdje dječaci imaju šiljčić, repić – nešto za što se može povući. Jedina mogućnost ponovno doći u posjed tog navodno izgubljenog penisa jest identifikacija s ocem, i poslije, kad postanu žene, nezaobilazna udaja: žene postaju pasivnim objektom muškarčeve želje ne bi li tako došle do penisa kao izraza društvene moći. Freud zatim kaže da djevojčice ništa ne znaju o svojoj vagini, koja je, s biološke strane gledano, u području neshvatljivog, nedokučivog i nesvjesnog, te se stoga i odlikuje pasivnošću. Zbog toga se, prema Freudu, događa manjak ili nedostatak seksualne samosvijesti žena, koji se nadoknađuje tek preko veze s muškarcem. Razvijanje i širenje vlastite ženske erotike moguće je tek u zrelom obliku kroz muškarca. U Freudovo vrijeme živio je i liječnik Georg Groddeck koji je u svojem praktičnom radu u jasan odnos dovodio tijelo i dušu i drži se ocem psihosomatike. On je 17 godina komunicirao s Freudom, STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 143


Pl a n e t ž e n a preuzeo njegova učenja, proširio ih, radio vrlo uspješno sa svojim pacijenticama. Njegova terapija predstavljala je mješavinu dijete, balneoloških tretmana (tretiranje pacijentica ljekovitom mineralnom vodom, blatom i morskim kupkama) i psihoanalize. Groddeck je stvorio pojam Ono (Es), koji Freud preuzima uz priznanje njegova rada. Groddeck od raka oboljelom Freudu nudi svoju terapiju, no on ju odbija. Zanimljivo je kod Groddeckova rada što on razvija teze o muškarčevoj zavisti zbog trudnoće i dojenja, teze koje ipak nisu naišle ni na kakvo društveno priznanje i koje su zbog toga pale u zaborav. I ostalo njegovo djelo (napisao je devet knjiga, među ostalima i romane) poznato je samo još upućenijima. Sav je njegov rad bio pod geslom: Natura sanat, medicus curat (Liječnik liječi, priroda iscjeljuje) i još je i danas od velike važnosti. To da se Freudov model tako uvjerljivo probio, a da je Groddeckovo djelo dugo ostalo u pozadini, povijesno je shvatljivo, ali nije prihvatljivo. Znanost nikada nije potpuno objektivna, o njoj možemo suditi samo uzimajući u obzir određen socijalni kontekst, obraćajući pozornost na svjesne i nesvjesne poglede istraživača. I unutar znanosti postoji uglavnom ona stvarnost koju želimo vidjeti, koja može stajati u službi sustava, a ne ona koja je objektivno pred nama. Freudov model ženske seksualnosti izraz je kolektivno nesvjesnog. Time bi se žena trebala domesticirati unutar našeg kulturnog kruga. Stoga je, ako društvo i dalje trpi i podnosi ženama neprijateljske elemente, vrlo teško unutar pojedinačne terapije razriješiti unutarpsihičku neurotizirajuću konstelaciju. Još nisu - politički gledano - postignuti svi ciljevi, a uvjet za to je da žena razvije autonoman seksualni identitet (kažnjavanje zločina provedenih nad ženama, uznemiravanje i maltretiranje žena na radnom mjestu, spolna diskriminacija). Feministička literatura i ženske skupine utiru i šire putove k ženskom samorazumijevanju; sama pojedinačna terapija nije dovoljna.

koji s njom živi, koji joj se možda čak i divi ako odgovara aktualnom katalogu ljepote. Ta konstelacija što se veze tiče može isto tako poprimiti i suprotan predznak: bez vlastite, ženske samosvijesti, žena može biti stalno odbijana od muškaraca. Ipak, seksualni identitet u svakoj je starosnoj dobi bitan čimbenik koji sudjeluje pri tvorbi osobnosti. Ženi je uvijek iznova potrebno zrcaljenje, odjek kako bi mogla zadržati konture, kako joj se ne bi dogodilo da napusti vlastite granice, kako bi uspjela ostvariti Ja u potpunoj predanosti drugom čovjeku, svejedno radi li se o porodu ili o spolnom činu. To je situacija bezuvjetnog predavanja ili povjeravanja vlastitog tijela drugom čovjeku – ma trajalo to zbivanje samo nekoliko minuta, kao kod spolnog čina – pokloniti srce, no pritom ne izgubiti vlastitu dušu, otvoriti duh za drugačiju osobnost partnera ili partnerice, no ne proždrijeti ga (ili nju), a ne podrediti sebe. Svaka parcijalna simbiotička stopljenost ili ujedinjenost partnera, žene i muža, djeteta i majke, sina i majke, sina i oca , kćeri i majke, kćeri i oca, ako predugo traje, može biti destruktivna, može štetiti životu. Ti fenomeni stapanja – čim se uspostave partnerske veze – društveno su savršeno prijemčivi ili prilagodljivi, i sasvim je svejedno jesu li konzervativne ili progresivne naravi. Freudov model kod žene podrazumijeva razvojni nedostatak koji se može nadoknaditi samo heteroseksualnim sudioništvom. No u tom smislu mogu nastajati samo simbiotičke, a ne zrele veze. Muški seksualni identitet, gledano šire, još je nažalost premalo ispitan, iako se danas mnogo od onog što se smatralo uzorno muškim preokrenulo u nešto što se otvoreno deklarira kao bolno i patničko, trpno i pasivno. I često se doduše pomišljalo na nove putove, no još se premalo pokušavalo kročiti njima. Inzistirala bih na sljedećem: ženska seksualna potraga za identitetom, koja se reducira samo na muškarca, nužno rezultira unutarnjim i vanjskim manjkavostima kod veza, te neumjerenom težnjom ili strašću za vezom, jer nešto bitno nikada ne može biti namireno ili zadovoljeno preko muškarca. Zadovoljenje se može pronaći samo preko identifikacije s vlastitom majkom ili s drugim ženama kao erotskim subjektima, preko uspostavljanja i učvršćivanja vlastite erotske kulture sa sestrama, prijateljicama, učiteljicama.

Težnja za vezom s muškarcem izraz je gubitka ili pomanjkanja identiteta kod žene

Raskid

Freudov prozaični opis ženske seksualnosti ne odgovara realnosti žene, no to je ipak prikladan i uspio, čak izvanredan opis procesa otuđenja i eksproprijacije ženske erotike. Freudova teorija objašnjava i uobičajeni ili običajni čimbenik želje i strasti u odnosu između muškarca i žene. Ako žena na području seksualnosti nema vlastitu samosvijest, već je stječe preko odnosa s muškarcem, tad ona postaje ovisna o muškarcu koji nadahnjuje njezinu seksualnost,

Freudova teorija je društveni mit koji zbiljski funkcionira i koji konačno mora biti razvrgnut jer žene (a na kraju krajeva i muškarci) zbog njega pate. Taj mit objašnjava i ono gnusno i neprihvatljivo sveopće i seksualno nasilje spram djevojaka i žena, isto kao i incestuozno presezanje unutar vlastite obitelji i u okvirima srodničkih veza. Seksualnost žene, a prema tom mitu nije nešto što je automatski i primarno njezino, već je on arhetipski, sociološki, psihološki

144 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Pl a n e t ž e n a imanentan oblik muškarca. Žena je u svako doba na raspolaganju, bilo silom ili milom. Izgleda kako unutar naše civilizacije ne postoje ni granice, a ni osjećaj stida što se tiče bilo koje vrste seksualnog nasilja spram žena. Mnogi ljudi, nažalost, još vjeruju kako se tu radi o pojedinačnim slučajevima, iako se u Švicarskoj svakog sata nad nekom ženom ili djevojkom provodi seksualno nasilje – u rasponu od seksualnog uznemiravanja do silovanja. U SAD-u to isto zbiva se svakih 11 sekundi. U sadašnjem ratu u Europi, u ratu u bivšoj Jugoslaviji, jezovita okrutnost spram žena dio je ratne strategije; silovanje nije popratna ratna pojava, nego oružje koje se sustavno primjenjuje: znamo za postojanje logora u kojima se žene siluju, sto tisuća hrvatskih i muslimanskih žena silovanjem je bilo zlorabljeno i mučeno. Nije li to oblik genocida usporediv s nacističkim koncentracijskim logorima, čije smo ludilo smatrali davnom prošlošću i nečim što smo prerasli? Meni je pozlilo od te vijesti i ja je zbog otpora želim izbaciti, izbljuvati iz sebe; ja se opirem seksualnom i drugom nasilju kao nečemu s čim se moram pomiriti. Takvo stanje je stanje TAJNOG RATA koji se vodi protiv žena, rata koji se bezuvjetno mora prekinuti jer se tu radi o svekolikoj ljudskoj egzistenciji.

Majka i kći Psihoseksualna veza između majke i kćeri je područje koje još nije dovoljno opisano. Želim što je moguće podrobnije istražiti socijalne čimbenike nasilja spram žena kako bih mogla opisati situaciju naših majki i baka u širem generacijskom slijedu, a vezano uz njihov seksualni razvitak. Mi u svom društvenom odgojnom procesu u načelu ne obraćamo pozornost na razvitak, ni na prenošenje erotske kulture u smislu u kojem je ona u Indiji i u Japanu dio svakodnevlja. Nedostatak erotske kulture kod nas u načelu postoji kod obaju spolova, no pritom su zanimljive okolnosti zbog kojih se muškarcima pripisuje seksualna kompetencija od strane biologije, te moć i vlast – kompetencije koju muškarci u stvarnosti ne posjeduju. Prema shvaćanjima indijskih i tibetanskih tantri koje govore o seksualnim pitanjima – predajama iz taoističke medicine, starim više od 5000 godina, koje i danas vrijede – žena ima nedvojbeno snažniju seksualnu energiju. Muškarcu se stoga preporuča krijepiti se višestrukim meditacijskim postupcima kako bi se na primjeren način mogao susresti sa ženom.

snage i izdržljivosti, vraćajući se daleko unatrag, ponovo uzeti ono što je naše vlastito: moramo definirati, osjećati i živjeti seksualnost i erotiku u odnosu na nas same – tak tada će se stvoriti zdravo erotsko i seksualno polje napetosti između muškaraca i žena i tek tada će biti moguće poštivati granice i reći “da” i “ne”. To će značiti ostvarenje seksualne autonomije: kada erotika u nama samima bude uspostavljena, uzemljena kao ženska snaga, a ne definirana samo preko muškarca. Ni preko prijatelja, oca, bračnog partnera, ni preko onih koji stvaraju pornografiju, ni preko znanstvenika s područja medicine ili psihoanalize. Što znači za djevojčicu kada ona majku počinje doživljavati kao seksualnu osobnost koja žudi za ocem i koja ga erotski mami, zavod ili snubi? – što doživljava djevojčica kada vlastitu majku počne doživljavati kao erotsku osobnost do krajnosti upućenu na tjelesnost, koja se tijekom dužih razdoblja aktivno odriče seksualnih kontakata s muškarcima jer se ne želi pomiriti ili zadovoljiti s kompromisima koji joj trajno oduzimaju snagu? Takva iskustva postoje i ona nisu nikakvi pojedinačni slučajevi – takvih je iskustava sve više i ona obesnažuju velik dio psihoanalitičke teorije. Kćerima su za seksualni razvitak prijeko potrebne njihove erotski osviještene majke kako bi se mogle seksualno orijentirati. I to nema nikakve veze s lezbijstvom ili lezbijskim iskustvima. Jedna od žena iz skupine sa savjetovanja daje prekrasan primjer iz vlastitog života o teškoćama koje ima sa svojom kćeri u pubertetu, koju tu i tamo poljubi u usta jer ona to mora učiniti prije nego se počne ljubiti s muškarcima. Pritom govori kćeri: “Nemoj misliti da sam lezbijka”. Kći uz seksualno autonomnu majku može razviti vrlo mnogo od svoje seksualne samosvijesti; isto tako, ona u određenoj mjeri može steći sigurnost i crpsti nadahnuće iz majčina tjelesnog energetskog polja i onda kada ona nema heteroseksualnih sklonosti. Ako majka ima zadovoljavajuću partnersku vezu, razvojnom procesu pridodaje se još jedna važna identifikacijska funkcija, funkcija koja pripomaže dozrijevanju. Erotski “kanal svijesti” između majke i kćeri mora biti otvoren što se tiče predverbalnih signala: “O tom području mogu razgovarati, jer ga poznajem: bila sretna ili nesretna s tim, ipak sam toga svjesna. Unutar svega toga svjesna sam i svojih granica, pa ako naiđeš na njih, uputit ću te k drugim ženama koje znaju više, a ja ću nastaviti tražiti svoj put jer živim u drugom vremenu i ne želim tvoj put opteretiti svojom prošlošću. No, zato ti ne smiješ polagati nikakva prava na mene.”

Obesnaženje prirodne seksualne kompetencije, koju posjeduje svaka žena, kod nas je staro više stotina godina. Stoga se odgovornost za to ne može individualno pripisivati vlastitoj majci. Dakle, mi žene moramo uz mnogo STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 145


Pl a n e t ž e n a

Svakodnevna sučeljavanja Stalno mi dolaze žene s pritužbama poput ove:”Kada mi je kći rekla da je dobila prvu menstruaciju, ja sam uistinu htjela postupiti sasvim drugačije. Pozvala sam ju da to proslavimo. Rekla sam joj da treba biti ponosna…” A kći je odgovorila: “Ne hvala. Nemam volje”. Majke su razočarane i povlače se, što je itekako shvatljivo . U ovom slučaju je, mislim, prije svega potrebno malo više strpljenja. Mi ne možemo sve arhaične grijehove i stoljetne propuste spram žena ispraviti jednim pokušajem na vlastitoj kćeri ili s njom. Onaj prijeko potreban intelektualni i djelatni instrumentarij nadilazi dijadu majka-kći i kod takvih stvari prijeko je potrebno sudjelovanje cjelokupnog ženskog kolektiva. Slično se već događa na mnogim područjima, recimo na području pravosuđa, pedagogije, politike i feminističke psihoterapije. Mnoge skupine koje se bave ženskom samopomoći predano rade na rješavanju egzistencijalnih ženskih pitanja, feministička teologija ne potkopava doduše temelje crkvene moći, ali nastoji provesti dugo očekivanu obnovu i promijeniti paradigme. U sadašnjem trenutku još ni izdaleka nisu ostvarena sva prava i pozicije potrebne ženama, stoga se često i događaju takve kompenzacije u sklopu odnosa majka-kći. U sklopu važnih područja ženama još nedostaje društvena potpora. Za nju se treba boriti uvijek iznova. Tu bih se još sam htjela pozabaviti pitanjem prve menstruacije, početkom spolnog sazrijevanja žene, pitanjem ginekologije i seksualnog razvitka. Prisjetimo se trbušnih plesova, plesova koje su prije plesale samo žene. Erotika i spiritualnost u plesu neodvojivo su povezani. Među ostalim, ti su plesovi služili (i još služe) za lakši porod, za reguliranje menstruacije i plodnosti, za regeneraciju unutrašnjih organa nakon poroda, za seksualnu stimulaciju cijelog tijela, za regulaciju krvotoka u menopauzi. Robert Ranke-Graves spominje u svojoj knjizi “Bijela boginja” ritualne i trbušne plesove kao plesove kojima se boginjama iskazivalo štovanje.

Ginekologija za kćeri? Danas se to područje namjerava “pokriti” dječjom ginekologijom. Unutar te nove grane znanosti do danas su djelatni samo muškarci. Oni vjeruju da bi time preventivno mogli pridonijeti ženskoj medicini. U područje njihova djelovanja ubraja se i medicinsko, što znači ginekološko potvrđivanje, odnosno dokazivanje delikta silovanja. Tvrdi se kako ima premalo kvalificiranih žena za to novo stručno područje unutar medicine. Ta je tvrdnja jednostavno skandalozna, jer studij medicine, a posebno speci-

146 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

jalizacija, ženama de facto i dalje pruža manje šansi nego muškarcima. Pretpostavljam da je dječja ginekologija već sada napravila više štete nego što je djevojkama eventualno mogla biti od koristi u zdravstvenom ili socijalnom pogledu. Tu se jednostavno radi o nastojanjima ginekologa da si osiguraju nove pacijentice, budući da se njihov broj trenutačno smanjuje zahvaljujući ženskom pokretu, odnosno feminističkim zdravstvenim centrima. Znanstvenici bi se na tom području hitno trebali posvetiti realnim potrebama žena i djevojaka, obrazovne planove trebale bi stvarati žene, žene bi trebale sjediti u školskim klupama. Za nas žene to konkretno znači ponovno osvojiti područje koje nam se neprestano oduzima. Mi možemo naše kćeri upozoriti na pojedinačne, osobne opasnosti koje mogu proisteći iz patrijarhata, a da ih pritom ne prestravimo za cijeli život. Kada zajedno s njima posjećujemo tečajeve za samoobranu, to i nas same na neki način potiče i oživljava. Kad dobiju prvu menstruaciju, kad počnu spolno sazrijevati, mi možemo svoju vlastitu seksualnost i plodnost promišljati na nov način zajedno s drugim ženama. Mi možemo pozvati kćeri da od stare pređe ispredu nove niti, ne bismo li tako za naše vrijeme, za vrijeme u kojem živimo, zajedno s kćerima na nov način domislile, dosanjale, otplesale kolo stvaralačke ženstvenosti. Za kraj još jedno malo, ali lijepo prisjećanje. U prvobitnome, izvornome matrijarhatskom klanu, sve žene i djevojke, svejedno koliko bile stare, nazivane su “majkama”. Majčinstvo je bila i društvena i tjelesna funkcija, maternica, plodnica bila je krajnje svjestan i svet prostor stvaranja. Sve žene bile su majke i sestre svoj djeci rođenoj u klanu, o svakom djetetu brinule su se različite žene. Prije su se i djeca, ako su bila u stanju, brinula za starce i za invalide. Ni od jedne žene nije se tražilo da sama obavi sve kako treba što se tiče njezine kćeri – u slučaju problema mogla se posavjetovati s drugim ženama ili pitati svoje sinove kojoj bi ženi i kada mogla svoju kćer povjeriti na čuvanje. Starim vremenima ne možemo se vratiti, no možemo si stvoriti nove kreativne prostore u kojima će svaka žena biti stvoriteljica, bez obzira na to odakle došla i na kojem je položaju. Treba samoj sebi i drugima dopustiti da bude stvoriteljica a ne

samo


Pl a n e t ž e n a slušati “profesoricu” koja dijeli blagoslove onima koji kreću novim putovima. Smatram da je životno važna stvar svaka razmjena iskustava među ženama. O ženskoj seksualnosti postoje tolika neizgovorena iskustva, recimo od žena koje su svoju seksualnu snagu snažno razvile tijekom terapije, ali su ih zatim partneri potpuno neočekivano ostavili na cjedilu, jer su jednostavno bili preopterećeni ženskim potrebama i potencijalima. Teškoća se tad ne ogleda samo u tome da se nešto razvrgava, propada ili slama u ženinoj individualnoj vezi, već da joj se izokreće ili joj se više ne slaže i ne poklapa slika svijeta: “Nešto sam u sebi oslobodila, a to nije dobro: ako sam slobodna gubim svoju ljubavnu vezu”. To je, dakako, pogrešan zaključak jer se jednostavno razotkriva da je dosadašnji partner slijedio stari , tradicionalni uzorak te da se sad sam mora pokušati razvijati dalje. Ako se to ne dogodi, pomoć može donijeti samo razvrgavanje veze, a u smislu kako su to činile stare velike svećenice: one su svoje ljubavnike povremeno slale daleko od sebe kako bi stekli nova iskustva, kako bi mogli izdržati nove kušnje, jer njihovo svakodnevno Ja više nije zadovoljavalo visoke svećenice. I samim svećenicama trebalo je vremena kako bi ritualima s drugim ženama obnovile snagu, osnažile svoja sakralna znanja, što je bilo na dobrobit svim ljudima. Tako njihova snaga nije bila blokirana isključivošću individualnih veza. Visoke

svećenice živjele su u braku isto kao i u zajednici, služile božici i male djecu. Iz svoje blizine uklanjale su one muškarce koji su ih neposredno vrijeđali svojom manjkavom tjelesnom, duševnom ili duhovnom sviješću. Ta mitska slika sadrži golemu količinu energije. Nadam se da će se mnoge žene njome osnažiti. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 147


Pl a n e t ž e n a

148 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Pl a n e t ž e n a

ŽENA Eva nije lijepa. Eva je čarobna. Eva je biće koje je svoju ljepotu ostavila u duhovnom svijetu i zamijenilo je za čari. Zemaljska žena nije lijepa nego zavodljiva. I čovjek kada kaže da je žena lijepa pobrka Djevojku Ljepote, pravo biće koje potječe iz čovjekovog bića, sa zavodnicom i sa zavođenjem Bela Hamvas

IZ KNJIGE: BELA HAMVAS, SCIENTIA SACRA I-III, CERES, ZAGREB, 1995., (DRUGA KNJIGA: ARHAJSKI ČOVJEK, V. ŽENA)

1. Mišljenje povijesnoga čovjeka u razumskim zrcalnim konstrukcijama nigdje se ne osvećuje više, nego kad je riječ i kada treba biti riječ o ženskom biću i o ženskom postojanju. Time što se žena drži za negativ muškarca, za njegovu nadopunu, za njemu bez ostatka odgovarajuću polovicu, dakle njegovu zrcalnu sliku, zbilju se shvaća posve krivo. Nemoć mišljenja povijesnoga čovjeka tu se očituje u pravoj svojoj biti. Dosta opširna literatura o ženi posve je neupotrebljiva. I u najnovije vrijeme kada se govori o usponu antropologije čak i opažaj o čovjekovoj dvospolnosti spada u otkrića svjetskog značaja. U novom vijeku o ženskom postojanju, osim u nekih rijetkih mističara i pjesnika, nema prihvatljive misli. Temelj od kojeg treba poći je metafizički kao svaka misao u iskonsko doba. Ne može se razumjeti porijeklo i bit žene iz razumske konstrukcije, iz slike ili iz mita. Prije svake konstrukcije, svake slike, svakog mita postoji kao neimenovljivi i neuhvatljivi misterij, što zovu metafizičkom osjetljivošću i što je prvo prvcijato iskustvo duše. Žensko postojanje se samo odatle može shvatiti. Tajna svijeta nije u dva posebna spola, niti u dvospolnosti u Jednom nego u iskonskoj spolnosti. Jer dvospolnost je dva, iskonska spolnost je Jedno. Zagonetka ženskog postojanja je u tome kada se razdvoji Jedno.

Pitanje je duboko, teško, ozbiljno i nečuveno važno; čudesno je međutim to da baš u ovom pitanju od kojeg je dublje, teže, ozbiljnije i važnije samo još jedno, u različitim predajama vlada najveća istovjetnost. Ta je istovjetnost takva da se može govoriti o gotovo doslovnom slaganju. Iskonsko Jedno, nedjeljivu iskonsku zbilju, iskonsku bit koja prethodi svakom stvorenju i svakoj stvaralačkoj kretnji hinduistička Sankhya zove Purusha. Prvo očitovanje Purushe je samo stvaralačko načelo svijeta, tvorac, ležaj i porijeklo oblika: Prakriti. Purusha je iskonski bitak, nekvalificirani i koje se ne može kvalificirati, bezimeni, bezgranični, apsolutni. Prakriti je skupnost kvaliteta, imena, granica, oblika, bića. Purusha je muški, a Prakriti ženski bitak. Kineski Sen-sien-kien pak kaže: “Sve što ima oblik, izišlo je iz bezobličnog. Što nema oblik nema ni uhvatljivu točku. Oblik je pak iskonska bit bića. U tome počiva vječna velika promjena, Veliki Izvor, Veliki Početak, Velika Čistoća. Velika je Promjena još nevidljiva, Veliki Izvor je početak snaga; Veliki Početak je početak oblika; Velika Čistoća je prva materija.” Bezoblično koje nema uhvatljivu točku: Yang, muški je bitak. Oblik, iskonska bit bića, u kojem počiva Velika Promjena, Veliki Izvor, Veliki Početak, Velika Čistoća: Yin, ženski je bitak. STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 149


Pl a n e t ž e n a Hinduistička i kineska predaja gotovo se doslovno slažu. Ali isto tako se obje slažu s iranskom, hebrejskom, egipatskom predajom. Svaka se metafizika slaže u tome da prvotno, nekvalificirano, to koje se ne može kvalificirati je iskonska bit koja prethodi svakom obliku i stvorenju. Purusha, Wu kih, Atman, Adam su muško. Žena pak Prakriti, maya, Eva, Tai Yih, Chih, stvoriteljica oblika, roditeljica, prva materija, koju kineska predaja zove Velikom Čistoćom, skupnost i iskonski oblik imena, bića, granica i stvorenja.

Božica Majka, egipatska Maat i Izida, grčka Gea, hinduistička Maya, hebrejska El Ruach i En Soph, kineska Yin je, iako stvorenje iskonskoga duhovno muško-božanskog principa – ali to je stvorenje u apsolutu prije Stvoritelja i iznad njega. To je misterij rođenja žene.

U smislu mitoloških slika hebrejske svete knjige isto bi se moglo reći sljedećim riječima: Adam, prvi čovjek; čovjek, čovječanstvo, kralj prirode, duhovno biće, slika i prilika Stvoritelja. Gospod je iz Adamovog rebra stvorio Evu, ženu. Žena je, međutim, u tom času kada je ušla u postojanje već majka. I ne samo da je majka Adamovoj i Evinoj djeci, ne samo cijelom čovječanstvu, nego je majka i samom Adamu.

Drugi moment nije manje dubok, manje težak, ozbiljan i značajan od prethodnog. I tu bi opet nemoćno stali da Böhme moment o Sophii nije uvukao u vidokrug povijesnoga čovjeka.

Taj misterij dolazi do izražaja i drugdje. U mitologijama svih naroda božica majka je Majka Bogova, ali je i majka tog stvaralačkog božanstva koje je stvorilo Božicu Majku. Pri zapisu predaje su zagonetku koja djeluje paradoksalno općenito posve shvaćali, te nije bilo potrebno koristiti jasnije simbole. Znanje je od tog vremena izblijedjelo i čak se izgubilo. Danas bi svatko stajao s nerazumijevanjem pred tim, da intuicija Jakoba Böhmea u poglavljima Mysterium Magnuma nije to odgonetnula. Po mjestu koje tu spada: “Adam je bio muškarac i žena i ni jedno ni drugo, nego djevičansko biće, iskonska slika čistoće i čednosti, slika i prilika Božja; obje iskonske biti: i vatra, i svjetlost, jednako su u njemu živjele.” Tumačenje: Adam nije bio dvospolan, nego iskonski spolan. Iskonska spolnost je stanje u kojem su dva spola isto: “muškarac i žena i nijedno od njih”. Stvoritelj nije tako stvorio Evu da je podijelio Adama. Nije riječi o tome. Böhme kaže: “Ženu je Gospod stvorio iz Adamove esencije.” Kako to razumjeti? Tako, da je Stvoritelj izlučio kvintesenciju Adamovog bitka i iz izlučevine, iz tog zgusnutog bitka stvorio je Evu. Zato je Eva u postojanje stupila kao esencija čovjeka i postojanja: Matrix mundi – kako Böhme piše. Temeljni uzorak svijeta, iskonska slika, iskonski oblik, iskonska majka. Skriveni smisao hinduističke sankhye je isto to, jer se Prakriti zove skupom imena, granica, oblika, bića. To piše kineski Sen-sien-kien, kada u Tai Yihu označava iskonski oblik svijeta. Zato je u mitologiji majka bogova, Božica Majka. Majka je svim oblicima svijeta, svim bićima, materiji, mnoštvu, prizoru, osjetilima i idealima. Majka: majka svijeta. Magna Mater. Iz nje teče bez prestanka mnogolikost postojanja. Ona je Mater i Matrix. Nije Adamova polovica, nije simetrična druga strana nego kvintesencija Adamovog bića. U postojanje je ušla kasnije, u vremenu je došla kasnije, ali je u svojem biću prethodila Adamu.

150 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

2.

Sophia nije Böhmeov naziv. Kod srednjovjekovnih alkemičara je postojala tajna predaja koja se protezala preko aleksandrijske gnoze, osobito preko Filona do egipatskog iskonskoga doba. Hermetičke rasprave o Svjetskoj Djevici (koré kosmou) vjerojatno počiva na višetisućljetnoj predaji. Mit o Sophii priča da kada se čovjek materijalizirao, Adamovo prvo i iskonsko biće i bit, “djevičansko biće, iskonska slika čistoće i čednosti”, nije se sunovratilo u materiju nego je ostalo u duhovnom svijetu. To djevičansko biće je Sophia – Mudrost. “Mudrost je slika i prilika Ljubavi.” Ljubav u Mudrosti vidi i prepoznaje sebe. Sophia je u obliku djevice ostala kod Boga i mjesto nje je Adam koji se spustio u materiju dobio “ženu” od krvi i mesa, Evu. Sophia je ideal, iskonska Djevica Majka svijeta, Matrix, Mudrost, u njoj Ljubav prepoznaje sebe, ona je Blistava Djevojka, Nebeska Žena. Eva je zemaljsko biće, dosuđena materijaliziranom čovjeku, izgubljena slika i prilika i nadomjestak iskonskom biću. 3. Rečeno nije teško učiniti razumljivijim. Treba samo razlikovati to što čovjek nesvjesno i nehotice i tokom cijelog života radi. Treba razlikovati ljepotu i čar. Izjednačenje žene i ljepote shvaća se općenito i priprosto nečim po sebi razumljivim i bez pogovora se prihvaća. Toliko da se samo u izvanrednim prilikama ljepota osamostaljuje i odvaja od ženskog bića. Zamišlja se da je žena vječno obnavljani simbol na zemlji, vječna svjetska činjenica ljepote: oblikom, glasom, kretanjem, bićem. Čovjek ne primjećuje da ženu, nazivajući je lijepom, zapravo dovodi u vezu s prvom i iskonskom slikom žene, sa Sophiom. Poistovjećuje Evu sa Sophiom. Poistovjećenje je u materijalnoj prirodi neizbježno. Čovjek ženu nikad neće moći drukčijom vidjeti jer se nikad neće moći osloboditi od Sophie koja živi u njemu, od prve žene, od iskonske Djevice, od Nebeske Djevojke, ali se ne može


Pl a n e t ž e n a osloboditi niti od bića žene koja živi u osjetilnom svijetu. Medu iskonskim uspomenama koje su žive u svakom čovjeku, nakon iskonske slike dobivene o Bogu, odmah slijedi iskonska žena – to je to Iskonsko Biće koje je izgubio i kojem se žudi vratiti, koje je pravo biće iz njegovog bića i kojem je Eva samo gruba zemaljska slika i prilika. Čovjek Evi nikad ne vjeruje potpuno i bez ostatka, njoj ne može popustiti, ne može se s njom sjediniti. Čovjek u svojem najdubljem biću prima zemaljsku ženu uvijek sa zadrškom. I to najdublje biće zna, da ljepotu ne predstavlja Eva nego Nebeska Djevojka. Ako čovjek zemaljsku ženu vidi lijepom, takvom je naziva i takvom je drži, onda zemaljsku ženu pogrešno poistovjećuje s nebeskom i pobrka ih (adhyasa). To brkanje, međutim, gotovo je zakonito, neizbježno, nesvladivo i u omamljenosti se ne može raspršiti. Eva nije lijepa. Eva je čarobna. Eva je biće koje je svoju ljepotu ostavila u duhovnom svijetu i zamijenilo je za čari. Zemaljska žena nije lijepa nego zavodljiva. I čovjek kada kaže da je žena lijepa pobrka Djevojku Ljepote, pra-vo biće koje potječe iz čovjekovog bića, sa zavodnicom i sa zavođenjem. Cijelo postojanje i cijelo biće zemaljske žene se iscrpljuje u tom čarobnom zavođenju. Čar je materijalnost žene. To je na njoj biljeg Moći i to je u njoj i na njoj: značaj, obraz. Žena se šminka, oblači i voli izokrenuti svoju vanjsku izvornu tjelesnu zbilju, da i ne govorimo o unutarnjem biću; da promijeni i svoju materijalnu konstituciju i da ga zastre. Ima jedan cilj: zavoditi. Biti čarobna. Zavođenje je jalovo i prazno, besciljno i besmisleno. Zašto? Zašto zavodi? Što hoće? Vladati, gospodariti? Svojoj plodnosti naći oploditelja? Ne. Zavođenje shvaća samo onaj koji u njemu prepoznaje praznu taštinu, rodni grijeh ženskog Ja – ženski hybris. Iz zavođenja ne niče ljubav, brak, vladavina, moć, slava, pobjeda, sreća, smirenje, pročišćenje, plemenitost. Iz zavođenja ništa ne niče: cijelo je magijska igra šarenog, zanosnog, i iluzionističkog majstorluka koje očara i opsjeni, ali ako se rasprši, i zavodnica i zavedeni ostaju sami, razočarani, siromašni, gorki i prazni. Zavođenje i čar nadomjestak su i krivotvorenje ljepote i mudrosti: u grijeh pala i obogaljena ljepota i mudrost. Jer Sophiina ljepota i mudrost su ljubav i bude ljubav; Evin čar budi opsjenu. Sophiina ljepota zauvijek vezuje, s njom se sjediniti u ljubavi znači vratiti se Jedinstvu za vječna vremena. Evin čar omamljuje, ali nakon buđenja iz omame ispostavlja se da se sjedinjenje nikad nije ni dogodilo; sve je bilo samo opsjena i čar. I to stanje krivo shvaćaju oni koji misle da zavodnica Eva nije jednako na gubitku, prevarena, očarana, isto tako kao i Adam, kojeg je Eva prevarila i očarala. Žena je jednako žrtva čari kao i muškarac. Jer Eva je bila ta koja je donijela čar i preko koje je čar prodro u svijet. Pu-

tem nje je i svijet postao opsjena, čar, čarolija, puki privid, slika, maska i iza nje nema ničega, jer kad se čovjek probudi iz čarolije zna da je prevaren. Jedini cilj zemaljske žene je čar, ne svjesno, ne namjerno, od toga mnogo dublje: po svojem biću. To je ženi kob. Čega se žena najviše boji: biti stara i ružna. Ako bi bila lijepa, nikad ne bi mogla biti ružna, ni stara. Ljepota nije značajka koja se može izgubiti; ljepota nije osobina, ona je sličnost Bogu. To što se može izgubiti a što žena i gubi, to je čar. Zato postaje ružna i stara. Ljepota nije nešto što je puka vanjština. Poznata nam je otud gdje zbilja postoji: u umjetnosti. Tamo postoji i tamo vječno i ostaje. U umjetnosti se ljepota realizira. Ljepota je moćna vatra i svjetlost koja vlada cijelim bićem. Što je puka izvanjskost, to je čar: haljina, šminka, uloga, naučeni smiješak i kretanje, ponašanje. I to je što žena izgubi, ta sredstva čari i kob je čarobnice da mora proživiti i prepoznati da je izabrala masku, a ne lice. 4. Ljudsko postojanje se napinje između budnosti božanskoga uma i mračne omamljenosti. Ženin bitak se napinje između Sophie, Nebeske Djevojke i propale čarobnice, gadne i stare vještice. Predaja poznaje različita imena Sophie isto tako kao i imena vještica – grčku Hekatu, tibetansku Dakini, meksičku Cinapipiltin i zna da je put ženskog bitka to: ženina budnost je Sophia, Nebeska Djevojka, Ljepota, Mudrost, Ljubav, ženina omamljenost: čar, zavođenje, vještičina tjelesna čarolija, čija žrtva je u prvom redu ona sama. Kaotična vreva zemaljskog postojanja što Vede zovu Sangsara, zavodljivost i čarobnost materijalnog postojanja, što zovu maya samo se tako može razumjeti. To je yin značajka, prakriti, značajka svijeta, to je privid, nejasnoća, maska, veo, opsjena, bezgraničnost, zrcaljenje. Zato prastara predaja zove zemlju, materijalnu prirodu, čovjekovo tjelesno biće ženskim i ženskom prirodom i ženskim porijeklom. To je sangsara, neiscrpno izlijevanje i nadolaženje oblika, bića, prizora, slika – iz ženskog svijeta struji nezaustavljivi tok. Ta “voda”, kao što Tales kaže, počelo je stvari. Povijesno vrijeme vjeruje da žena personificira opsjenarski značaj materijalne prirode. U toj svojoj vjeri, naravno, živi u stalnoj viparyayi. Viparyaya znači obrtanje izvornog smisla stvari. Nije materijalna priroda prvotna, nego žena, jer kada su se čovjek – muškarac i žena materijalizirali izvorna duhovna priroda se materijalizirala. Čovjek je prirodu povukao sa sobom u mrak. I iz ženskog bića otada struji ta opsjena, ta čarolija, to da mnoštvo kaotično vrvi, nezaustavljivom plodnošću struji, ali cijelo je mnoštvo iznutra prazno i ništa: puki čar, privid. Kao što su Grci rekli: pseudos, apate – ništa ne nosi svoje lice, nitko i ništa nije ono samo, nego lažna maska, nego iluzionistička krinka u kojoj postojanje “ni značaj ne dolaze do izražaja”, jer sve se degradira i samo je trik, prijevara, zavarljivi karneval. “Gdje ništa ne STATUS, BROJ 5, STUDENI/PROSINAC 2004.

| 151


Pl a n e t ž e n a stoji na svojem mjestu, ali sve hoće mjesto drugoga učiniti upitnim... tako ništa ne prebiva na svojem mjestu, nego na od drugog iznuđenom mjestu.” Opsjena, maya – nepostojeće, kao što Platon kaže, nije vanjsko stanje. To je prinudno stanje čovjekove omamljene budnosti. Tu prinudu koja živi u opsjeni što je stanje svijesti zovu Vede sangsara, a grčka predaja ananke. Duša je u toj nužnosti gdje tumara medu svojim čar-slikama. Ta uzetost što je sangsara i ananke svijesti mrsi niti sudbine, plete, uvija, reže – to su Moire, Suđenice koje sjede pokrivene gustim velom i pletu i uvijaju i vječno i besmisleno i neopravdano po ćudi režu nit ljudskog života. 5. Ženin pad je izazvao onesvještenost duše, to da u čaroliji oslijepljeno tumara. U toj onesvještenosti kao što Egipćani kažu: “duša se nemoćno pretvara u to što zaželi”. Zato se pretvara i mijenja u mnogostrukost bića, u šarenilo, u karneval što je sve puko pseudosa, puka maska. Duša je izgubila svoju iskonsku sliku, Sophiu, svjetlost Mudrosti, Ljubavi i, jer je izgubila iskonsku svjetlost, sada je sve zaželi i uslijed svoje sposobnosti bezgranične promjene luta preko stupnjeva i nijansa bezbrojnih metamorfoza. To je jedno od simboličkih tumačenja iskonskoga doba misli o seljenju duša. Duša je u prinudnom stanju kada živi u čaroliji i očaranosti vlastitim snoviđenjima i duša nikad nije pojedinačno Ja nego Čovjek, Čovječanstvo, Ljudska Duša izručena vlastitoj želji za promjenom bez mjere i cilja; zaželi svako snoviđenje i upadne u svaku opsjenu, znatiželjno, omamljeno; neprestance brkajući sebe sa svojim snoviđenjima i sebe poistovjećujući s maskama. To je maya, u koju se duša, ako sebe izgubi, može upiti. Njezina se dušolikost polako, tijekom milijuna godina potroši i rasprši. Može upasti medu demone, strašila, vampire, cvijeće, ptice, kamenje, zvijezde, kristale i baš radi toga što je mara postojanje takvo, bića i oblici, forme postojanja nikad nisu određene. Duša u imaginaciji, u snu može doživjeti nove i nove vizije: može stvoriti bića, događaje, svjetove, forme koje se rasprše i daju mjesto novima. Te forme, oblici, bića, događaji prazni su i bezsadržajni. Bez supstancije su. Maya je čarolija, a ne zbilja. Opsjena nemoćne duše: opsjena se rasprši i ne ostaje ništa. Duša živi u čaroliji, u materijalnom svijetu, pospanom stanju: ne želi napustiti nijednu sliku prošlosti. Lijeno tone u svojim vizijama, ponavlja, bez budnosti, bez usmjerenja, bez svjetlosti, onesviještena u vlastitim beskrajnim mogućnostima i neiscrpnim bogatstvima. Pospanost, što je osobina duše koja dolazi odozdo i što donosi iz potonulosti u materiju, drži je u teškoj očaranosti. Hoće kušati, hoće iskusiti sve o čemu misli da je ona sama. Ali nije to ona – nego samo maya, čarolija. Ta pohlepa i ta glad, životna je glad nezatomljivog, bestidnog, i nesustegnutog jedenja života i žderanje, što su osobine maya-postojanja.

152 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

U materijalnoj prirodi, u kasno doba, u vrijeme apokalipse kada se budnost gotovo potpuno ugasne, ženski značaj bitka postaje vladajući. Otkriva se bestidna pohlepnost, što je svojstvo ženskog bića, a osobito žensko tijelo. Otkriva se, odnosno sudi joj se, jer ta apokalipsa, taj sud, posljednji je moment kreacije. Eva je biće koje se je bez ostatka poistovjetilo s tijelom i neovisnost duše se u njoj ni ne nazire. Ukoliko temeljnije brka sebe sa svojim tjelesnim bićem, utoliko se teže može smiriti, utoliko je lakomija i pohlepnija; utoliko se žednije pokriva željenim opsjenama svijeta, utoliko više privlači željena bića i željene predmete. “Evo meni sve” – kaže žensko tijelo. Zato iskonska predaja iz ženskog bića generira moment kada ljudsko Ja sebe nezakonito stavlja u središte bitka. Predaja puku tjelesnu ženu zove vješticom. To je Hekata, Cinapipiltin, Dakini koje nisu drugo nego sama tjelesnost. Pomračeni i potonuli oblik iskonske privlačne snage Sophije, Ljubavi, Mudrosti je to kada žena sebe poistovjeti sa svojim tijelom i kada želi podrediti univerzalnost bića i stvari koristi tijela. Ta je lakoma pohlepa pokvareni oblik božanskog magnetizma Sophije: očaravanja. Tu žena stiže na taj stupanj koji predaja zove vanjskim mrakom. U tom momentu postaje plijenom Seta – kad zaboravlja svoje iskonsko biće, Nebesku Djevojku i svoju tjelesnost shvaća kao jedinu stvarnost. Okreće se od Atona, od unutarnje svjetlosti i služi vanjskom tijelu. A tko se okreće prema van proguta ga mrak. 6. “Svaka napetost – kaže Baader – svaka dvojnost zapravo je razdor – pomutnja mjesta u polarnom, električnom, magnetičnom svijetu i rezultat je metastaze. Kobna dvojnost i razdor koji proistječu iz takve napetosti i pobrkanosti mjesta su spolnost, dva spola, dvojnost muškarac i žena.” Ženski bitak dotiče iste postaje kao i ljudski bitak: poznaje iskonsko stanje, materijalizaciju, buđenje, ponavljanje, vanjski mrak i oslobođenje. Postaje, međutim, imaju osobitu žensku narav i ne mogu se pobrkati s postajama muškarca. Baš radi toga, kada je riječ o oslobođenju ženskog bića ne smije se vjerovati da je tu cilj povratak u božanski um. Žena se ne oslobađa vraćajući se u vječnu inteligenciju nego u ženski oblik iskonskoga čovjeka, u Sophiu, u Nebesku Djevicu. Simbol oslobođenja je Izida na rukama s malim Horom, Magna Mater na rukama s djetetom – čovječanstvom. U ženskom biću probuđena nebeska ljubav. Jer ljubav je najviši oblik budnosti. U tom obliku žena se vraća u Jedno, u Stvoritelja. Hinduistička predaja kaže da se nestankom velikih svjetskih ciklusa sva snaga i sposobnost postanka obuče i zgusne u jedan oblik. Taj oblik je Shakti. To je kvintesencija bitka. I Shakti, žena, prespava s Brahmanom noć svijeta. Kada započinje nova svjetska godina, nova kreacija, iz sebe ponovno ispusti snage.

Status br. 5  

Magazin za političku kulturu i društvena pitanja STATUS

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you