Page 1

Ja, osobno

JA, OSOBNO

PETRA ZELENIKA

1


Ja, osobno

Životopis Petra Zelenika rođena je 1995. godine u gradu Zagrebu. Ondje završava osnovnu i srednju školu, nakon čega upisuje studij u Karlovcu, gdje i sada studira. Već se duže vrijeme bavi pisanjem raznolikih tematika koje su se godinama obogaćivale te profesionalnije moderirale. Danas kao tematiku koristi nepresušne teme tipa: politika, religije, ratna tematika, ljubavna, misaona kao i tužna, zamršena djela ili kako ih ona voli nazivati: “prašina duše”. Vjeruje kako je poezija mnogo više od pukog nabrajanja riječi, kako nosi puno dublju poruku te ostavlja misao u zraku čiju potvrdu osobito nalazi u Slam nastupima, kojima i sama pristupa od ove godine. Trenutno je jedna od članova Slamera u Zagrebu s kojima i nastupa. Od formi, sklonija je pisanju poezija, za koje tvrdi kako sažimlju čitavu ideju u nekoliko strofa, dobro formiranih stihova. Tijekom zadnjih godinu dana odlučila je objavljivati svoju poeziju što i danas radi putem web portala Poezija Online pod pseudonimom MaatWerthernine. Javno čitanje prvi je puta održala kao dio 8. Pamele koja se održala u Vintage ljetnom vrtu u lipnju 2018. godine. Ondje je predstavila svoje dvije poezije: “Mi casa es tu casa, draga” i “Otpor”. Nakon toga, nastupila je s ostalih 14 kandidata na državnom natjecanju u Slam poeziji održanoj 01.07. u Močvari pod pokroviteljstvom Grada Zagreba i Ministarstva Kulture. Ondje je predstavila još dvije pjesme: “Slovo za rat” i “Licitarski savjet”. Nastupila je i kao gošća uz Mislava Gleicha na književnoj tribini Učitavanje, održanoj 10.07. u Vintage ljetnom vrtu, gdje je predstavila svojih 8 pjesama, što objavljenih, što još ne puštenih u javnost. Na stranici Književnost.hr objavljena je jedna od njenih slamerskih poezija „Šalimo se“. Izvore za svoja djela poglavito traži u mašti i samopromišljanju – no osim toga autore poput Edgara Alana Poea, Sergeja Aleksandroviča Jesenjina, Charlesa Bukowskog te raznih glazbenika i znanstvenika drži za motivaciju i podršku samoj sebi. Osim pisanja poezije, piše za glazbeni portal BalkanRock, te se bavi crtanjem, čitanjem, vježbanjem joge i bicikliranjem.

2


Ja, osobno

APOKALIPSA Ugasi svjetlo i privuci se uz gorljivo tijelo. Šapući o sretnim danima Kako treba živjeti Daj da se ponovno osjetim voljeno Navukla sam zavjese No svejedno se treseš Milo, ne slušaj kako vrište Njihov plač Urušavanje Već pođi u naručje i smij se Onako muzikalno Kako samo ti znaš Vrijeme nam ne ide u prilog Premladi smo Prerano je Znam Ne brini o udarcima, nije prvi puta Ove masnice ionako nisu naše Leže pod tijelom kojeg ne posjedujemo Ni kosu Ni zube Ne razbijaj čaroliju o klecava koljena Već se raduj sretnijim danima Koji će, ma prokleti bili, doći će Ne jecaj za huljama što upravljaju našim bićima Programiravši nas na život bez pravila A nikada zarobljeniji nismo bili Kao miševi u labirintu zaključani Patološki zazivamo slobodu Odškrini vrata svog staklenog srca Otpusti navike da iščeznu u zrak ON JEDINI OSTADE ČISTIM Zajedljive oči šire kolaps našim venama, milo Ne dopusti im kataklizmu Ne vjeruj im, vjeruj meni I ovome gdje smo sada Ti, u mom naručju Šapćeš

3


Ja, osobno

S osmijehom

4


Ja, osobno

ČOVJEK, TKO JE? Čovjek je kovač svoje sreće Snažne i borbene Koju zlo okrznuti neće Čovjek je mornar što plovi Morima snova Svaku luku iznova razrova Tražeći onoga kog' voli Čovjek je pjesma Koju čuva školjka U tišini Zamamnoj dubini Svijeta svih svjetova Čovjek je riječ Što zrakom luta Kojoj sklanja se Sva nesreća s puta …To je čovjek, a opet Čovjek tko je?

5


Ja, osobno

DJETINJSTVO Vrati vrijeme Kad smo kopali put do Kine i Amerike Skrivajući pod pijeskom dlanove Lutke stvarali od grančica Dječjom ih nevinosti oživljavali Pobjeđivali u graničaru Stječući prijatelja u sekundi Kad nije bilo važno čiji si Naš, vaš, njihov, tuđi Vrati vrijeme Kad sam lovila muhe brojeći do sto U trčanju se natjecala protiv oca i brata Sestrina uvijek zadnja bila je karta I vikala bi UNO! UNO! I svađala bih se Pričajući o nekakvoj nepravdi Tužeći se majci Vrati vrijeme Blistava i iskrena osmijeha Čistoću nevinosti, blagosti Neopisivo veselje pred pola šest Kad' Calimero nastupa na ekranu Vrati vrijeme Severinine djevojke sa sela Dugih haljina i skakutava plesa Večernje molitve pod krilom anđela čuvara Vrati vrijeme U kojem nas ne brine pad BDP-a Urbanizacija ni iseljavanje Ubojstva, kontrole i zaštite Vrati vrijeme U kojem ne poznajemo ni siromaštvo ni žalost Vrati vrijeme U kojem nismo tražili mnogo I uvijek smo imali sve potrebno Vrati vrijeme Da ponovno djecom postanemo Da loptu iza crte u kocku vraćamo Pikule pod naslonjačem tražimo Izdajemo susjedu u igri skrivača I domaće ledene štapiće pravimo Vrati vrijeme.

6


Ja, osobno

ELENA Posla na let goluba Okupana slanim suzama Što probija svoja nježna krila Vijavicama Pijavicama Mrtva svijeta Ulaže zadnje atome snage U svoj nesiguran put Kako bi dostavio poruku Posljednjih riječi Moje slatke Elene Promatram ga Iscrpljen, Obeshrabljen, Kakav i on sam je Čekala je na mene Čitajući pisma Koja nikada nije primila Gledajući fotografije Koje nikada nisu napravljene Reče mi, moj vjerni golub Kako se draga Elena Budi mojim parfemom Koji nikada ne omirisa Liježe nježnim poljupcem Kojeg nikada ne primi S mojih usana. Moja dragocjena Elena Koju toliko puta Poželjeh popraviti Iako nikada slomljena Nije bila Nije prestala praštati Niti voljeti me Ni čuvati me Čekati me Pod bezvremenskim nebom Moja mila, nevina Eleno Kada bih barem postojala.

7


Ja, osobno

HINENI SLOBODO Bijelom maskom skriva ljuske Stopila se urastajući pod kožu Usmjeren dah u sumrak beskraja Mrtvih prstiju nad tijelom ispruženih Centrirana, u sjeni praznine Zvuk tišine ispunjava sobu Od žice videovrpce vise Crnobijelih krajolika prošlosti Lancima vezana o sva tri kuta Trokuta zavjere Ruke proždire bljedilo Plače samoća pod kožom Za starim arkama što otploviše Fućkajući posljednje zbogom - Odlaze, provocirajući ostale Provociraju sokovima bazgina cvijeta Što nad golom puti nevino leže Isijavajući bol i tugu peludima Šireći se tamnicom smrti Dok hladnoća ispada žbukom Gurajući se među krvave dlanove Žigosane etiketama Okamenjena, obrisana Prikaza djevojčice neostvarenih snova Sodoma uz Gomoru dogorijeva Grgljajući zakopanim siluetama Htjela je što tamnije Djelitelj i osloboditelj sluša molitve Ovjekovječuje bolesne zabrane Hineni slobodo Umrla je.

8


Ja, osobno

ILUZIJE Kraj ničega i svega Ljušti češer žut Nijemo pjevajući O divnom sutonu Svog dalekog grada Sklopljena kišobrana sjedi na kiši I čeka, čeka obećanu dugu Tvrdoglavo Uporno Kako ona zna Gleda na sjever Skrivajući u dlanu limun snova Gusta soka iluzija Jedino što ima Kofer je istkanih želja Odlazi i glumi, i dalje glumi da je nema

9


Ja, osobno

TI KOJI BIO JESI Jedna noć poklonit će mi Njeno ukazanje Dugo sam te grlila, bojažljivo se skupivši međ' tvoje biće Ne izustih ni slova, niti štogod zaištih Lizala sam stare rane obnavljajući istu bol Suzama Ispratiše ga poput zločinca Gurajući mu pod srce grijeh Ispočetka S dotrajalih uspomena skinuše prašinu Ukazujući tako na usahle greške Što ih za života skrivi Pod srce mu gurnuše nož Dublje, snažnije Uz iskrivljene osmijehe Lažljivih lica Molio, molio je Neka ga makar zadnju noć poštede Kad već život to učinio nije No, pijavice, ne poslušaše Već i zadnju suzu kradu Ušivši je poput klupka straha Pod plave oči mora Jedne malene, iscrpljene duše Što znači živjeti Sem sudjelovanja u predstavi Pozornice što se životom zove Moguće je dok još gledatelja ima Kasnije biti dosadno će Kasnije će biti, ili već je Dosadno, dosadno je.

10


Ja, osobno

MRENA Skrivaš se pod sijedim pramenovima dok glavu okrećeš u stranu Kao da će te istina zaobići ako u nju ne gledaš Još među smežuranim prstima ispreplićeš očenaše pokojne majke I niz usne klize izučene riječi Ponavljaš se svaki puta Kada te tko bešćutno podbode Kao da će te mir po njima pronaći Kao da ćeš se spasiti htijenjem Ufanjem ili vjerom Kao da će biti bolje A ne vidiš, niti želiš vidjeti Da sve u redu je Da sve uvijek i bilo je Samo si naučena tako Da si uvijek grešnica obgrljena zlim Usadili su sjeme taštine u ljude oko nas, sam je vrag izabrao da nas gone A njih nema, tugo, tugo moja Njih već dugo dugo nema A ti i dalje pod sijedim pramenom skrivaš svoje blijedo lice I plačeš.

11


Ja, osobno

LICITARSKI SAVJET Budi oprezan s riječima Jer svaka riječ nosi oblik A svaki oblik ima kućište Gdje pristane Recimo, na dio moždanih ćelija I ondje izazove reakciju Budi oprezan s izgovorom Jer svaki ton nosi tok A svaki tok ima struju Od koje ovisi rotacija Recimo, osjetilnog dijela I ondje ostvari formaciju Budi oprezan s mislima Jer svaka misao nosi teret A svaki teret ima težinu O kojoj ovisi kvantiteta žrtve Recimo, podvojena ličnost I ondje ostvari satisfakciju Budi oprezan u skrivanju Jer svaka laž nosi zamku A svaka zamka nosi sjenu Gdje zamrači Recimo, dio amigdale I ondje izazove atrofiju ..........

12


Ja, osobno

Nevinima vlada Eho koja promi훾e 훾e탑nju za la탑ima Nevini se hrane kostima uz grubijane odrastaju i prerano umiru

13


Ja, osobno

MRTVACI Pogledom zaziva polegnute travke uginule Pšenice Vezane tradicionalnom crvenobijeloplavom vrpcom što Ne dišu više Ni tegla što im grije korijenje godinama, Pretpostavlja kako nema smisla jer Ne dišu više Te suza suzu stade pretjecati Ciljem suhih usana što Ne dišu više Uspomene se guraju jedna pred drugu Bezobzirno podsjećajući na nevina vremena jer Ne dišu više Nikada ništa od tada oživjeti ponovno neće U što se Svijet pretvara, kamo li sreće da Ne dišu više Plazi poput trakavice bolno, umočene kiselinom Godina što okružiše njene rasječene vene, što Ne dišu više Nad blijedim tijelima prozirne zrake osvjetljuju Prašinu što usuče smežurana zavjesa da Ne dišu više Osjećaju bezvremensku čežnju Za djecom što imena nemaju, što Ne dišu više I katkad zaplače skrivajući suze Pod licima bolno iskrivljenih čeljusti sto Ne dišu više Godina još jedna prolazi Zar išta dalje važno je Oni Ne Dišu Više

14


Ja, osobno

MI CASA ES TU CASA, DRAGA Smrt me konačno podsjetila na smrad što proiziskuje otvor ponad bedara Moram priznati da je birala pošten put, ta smrt Mjesecima tuče iznutra i pluća melje u sitan prah Ušicom igle šverca debele krpelje da vuku tjelesine kroz ništa Ne bi li se dokopali druge strane izobličenosti -Izobličenosti ili destruktivnosti bezbojnoga svijeta Gdje ne pamtim ništa doli golih deka, citata dobro strukirana djela Gorostasnih tijela, praznih života i percepcije, šake čežnje za unikatnošću I grizu insekti lance mase I vrište i klecaju pred oblicima Pred bojama i sjeverom Pred tišinom i filozofijom Pred gljivom i slobodnom voljom Na mene koja bobičasto voće držim u uhu I sekvojinu koru čuvam pod jezikom Okrenutih leđa pred upozorenjem što izbode zjenice poput LED svjetala Žmirim Prpošna sam, radujem se Dok ona truje prozirnu djecu koju su poput spasenja čuvale misli tokom izdisaja tjeskobnih noći Dok ona izabire zariti očnjake miješajući sokove i otrov, ta tiha smrt Ne boj se, to su ruke, atrofiram nad paučinom Složne se klice rasprostranjuju pušući na kolaps noćne pjesnikinje I činiš mi ovo iz osvete, a smrt nosi lijepo lice Dobro došla, osjećaj se kao kod kuće

15


Ja, osobno

NALA Mala bijela gospođo S kim po duzi košarku igraš Tko ti vodu s izvora nudi Kome se u ruke danas predaješ Istkana sramežljivim osmjehom bola Ne, ne vidiš me Očito bolje je tako Dođoh samo odgovore naricati nad tobom Pitanja kao ugruške nizati venama Opipavam pod blatom uspomena Jednu knjigu, suzu i čizmu …

16


Ja, osobno

NAPOKON SLOBODNA Odloži pod okno suze isparjele Ključem ispuni jednjak kornjačin Što vjerno pod tobom gmiže Pljuni u središte zla Sunca što i danas ukrasti će dan Neka se ne vraća Neka te ne budi Opet i ispočetka Kreposno otpleši senzualan tango Nad očaravajućim radovima Koje nikada dovršiti nećeš Do najdaljeg sjaja nebeskog Tvoj će se čuti hrapavi vrisak Kojeg si od pamtivijeka pod crnom sluzi skrivala Kula što pred tobom tajne skriva Izbacit će i posljednji kamenčić nepravde Skrivajući se lukavo između sjena i noćnih mora Neka se tvoj bijes čuje i neka zadrhti svaki živac Gnjevne duše što mramorom puže Dok samozadovoljno brsti izguljenu kožu Podaj im što žele, to alibi je za bijeg Sklopi kapke i udahni Još Opet S ruba litice promotri prokletstvo velegrada Smiješ se, znam, smiješ se Okaljana i slobodna Slobodna Napokon.

17


Ja, osobno

NE LIČIŠ VIŠE Uporno nastojiš održati praktičnost i stav ‘Zalud svjetovne prašine što nijemo kruži Prezreno prstima hvataš razum zdrav Osluškujući udarce kompromisa o tlo Suviše ponosna da skreneš pogled Na modrice što osvijetlile su tijelo Pomno ih prateći – iščitala bi natalnu mapu Tihe patnje koju predugo gaziš, spremajuć’ pod tepih svu kolekciju Sanjara U bjelini s lažima i dalje se maziš Šutiš dok misli okuje sramota Poričeš kako otiske ostavljaju izdajice Egzistencijalnog poriva za tronom vladara Tvoja koža gubi jedinstveni ton boje Češće od iskusnijeg kameleona – Ili obraza obeščašćene djevice – Pravednika, ako još postoje Što pali su pred uzbunom ljevice Ne diži dlan ponad obraza mojih i ne skupljaj pikule prezrenih Vjesnika Ne ličiš više na sebe. Ispijena lica usuđuješ se doći Ne ličiš više na mene. Putem nedjela u Bezdan ćeš poći Slijediš li me?

18


Ja, osobno

SLOVO ZA RAT Skice i nacrte subjektivne slobode vješto trpaš u visine, s ubačenim pridjevom "katolički", jer znaš ako ideju njime obučeš, sva su ti vrata otvorena. A istinu pravu sakrit ćeš dotrajalom zemljom, pokrivačem izdanaka regeneriranih heretika Što ginuli su zbog nametnutih ideala Hordom istjerani mučenici Pod manipulacijom više sile Sužene u kocku leda Lukavo zgnječenih rastanaka pozivom: "Boriš se za oca svoga i mati svoju!!!" Dok nad glavom pljuju metke Dok se krv s rijekom miješa Rađaju se fluroscentne oktave Otpuštene u košmare noći i mraka Eto ti preda njih naletješe gnjevovi S maskom gorostasnih uloga vođa Vučje dlake, srnina pogleda Ušivene demagogije i tiranije, ali naglaskom na ono naše sveto: "Boriš se za oca svoga i mati svoju!" Ponovno predat' ćeš izglancane uniforme Lišene krvi i znoja tuđinca Teatarskih kostima za borbu, za..pravednost? Ohrabrujući riječima na kojima žrtve počivaju: "..za oca svoga i ..mati svoju" I time nizati slovo za rat

19


Ja, osobno

NISI ME PROBUDILA Znam da će Ako i na sekundu glavu spustim, oči sklopim Nahrupiti glodavci s maskama bijelih udovica Oko nogu će puzati, piskutavo hihoćući I lizati hladne palce Šaptati: Opusti se, opusti Spavam, sanjam, opraštam Pronicljivo kimnuvši glavom Želio sam samo biti prihvaćen A oni mirišu slatko Draga, probudi me Da i ovoga puta ne oronem Sklepan u ljigava puža Bez mesa ili karaktera Ostavljam zelenu sluz prikrivajući slane suze Suze beskrajnog plavetnila, što u zelenu sluz projicira tajne Oh, djevojko, probudi me Odveć snom tumaram Gdje trnje miješaju grožđem a sok ruže namače stopala, grobom iluzija Ona koja bila su moja Đavoli s maskama bijelih udovica oblizaše sa njih kožu Da si me barem probudila Prije no što nokti ostaše aludirati bol Iako bola nisam osjetio. Patio sam, jer patiti volim Uz tugu što je prisna Kao djevica - očara me svaki puta Sjenom poligrafskih igara sreće Odbacio sam grožđe i ruže Pokrio se svojom sluzi Trepćući pred ljepljivim grimasama Nestao sam. A ti me nisi probudila.

20


Ja, osobno

OBEŠĆAŠĆENI Ni doma ni puta ni cilja Nad izgubljenim dušama krvavih stopala Besciljno lutajući stazama kolektivna raznosa Zaboravljena od Boga i Vremena Grebeš se s ponosom kidajući stare kraste Dok se njihove sjene neprimjetno uvlače u snove U daljini primjećuješ napuštene skupine Što pred sjajnom kapijom urliče U dlanu stišću laži krvavih sudbina Pljujući stvarnost poganim jezicima Napite zemaljskih otrova bezbrižnosti Grgljajući ugruške prijekora bijednih Udavljenje samodisciplinom srnećih očiju Samo neka nastave Rascvjetale Jeseni mirišu putem Zagrcnute malodušnim riječima stranaca Trebala si do sada vidjeti Trebala si do sada saznati Trebala si se do sada u jedno cijelo sakupiti Tako rasutu svim stranama svijeta Trebala si, a samo se smiješ Radosno skakutajući pred ponorom vječnosti Dižeš ruke kao pozdrav Suncu Usprkos gadosti ljudstva Vjeruješ u čuda I nekoga Tko dolazi u susret S ciljem da pronađe Što od tebe ostade

21


Ja, osobno

JEDNE NOĆI NA HITNOJ Jedne noći na hitnoj uvedena je persona Umornih očiju i uvenule mladosti Čekala je osamdeset i sedam minuta - dok napokon ne otkriše organske gadosti Koščata takva leži nevidljivo Ponizno se skuplja kao da pravi mjesto Smrti što je promatra iza nalaza Infuzija kapi niz cjevčicu Lijeno gmižući NaCl traži put do tijela Ondje pušta personu da se bori sama Iako sama nikada biti nije htjela Gospođo, čujete li me? Moramo rezati, drugačije ne može Spasit ćemo što se spasit da Ispod trošne, ostajale kože Gospođo, imate li koga da nazovete? Obavijestite o ovome ključnom trenutku Netko tko Vam u noći miluje obraze? Tko s Vama dijeli pod starosti muku I potpiše persona zadnjim atomom snage I skupi se persona poput fetusa Ograđena zidovima hladnoće i vlage U dlanove nježno sklopi rođendane Lijepa će sjećanja ublažiti bol I persona šaputati pjesmu stane Stih bez zvuka, savršen i gol Slika je teža od ijedne riječi Sve mi se rane s duše otvoriše I shvatim kako plačem za prošle dane 'mjesto da plačem što svako novo svane Svako novo koje vješto opsujem Svako novo koje bijedom pregazim Ne, ne umire persona (Ispunjen je zrak karikom trombona) Već ja kao krivac okolišanja Već ja kao žrtva imitiranja ...

22


Ja, osobno

OTPOR Prozirne zrake provaljuju u prostor Njenom se površinom smradovi šire Kukci upotpunjuju krhotine zidova Dok zaobilazi ih sok znoja Rascvali se jaganjci vječnog zapitkivanja Polomljenih vratova skrivajući se snovima Otpor meškolji krhkim tjelešcima Bijedno nukajući niti patnje Vojnički krojevi lete prazninama Miješanjem plastike i bakterija Nedorečene misli zapalilo je vrijeme Riječi i djela koja ne učinismo Protežu papke mrtvilom Lune Što nije i što jest Što nemoguće bilo je i jest Ti..ona..oni..mi Sjedimo u krugu duhova prošlosti Mi..oni..ona..ti Odbili smo usahle jaganjce u nama Zubima se cijedi krv Omamljene pijavice ližu nam uši - Šapću: „Ništa nije važno“

23


Ja, osobno

REVOLUCIJA Odsječena glava od kolac nabijen Palim ti kosu držeć' te za baklju Upozoreni svi su tvoji pobornici Istrijebit ćemo ih najgorim perverzijama Svakog tko ne štuje pravdu Tko krv pije poput neposlušna krpelja Rod pijavica Poganih klica Kažnjena po svakoj zapovijedi Crijevima smo ukrasili sobu dobrodošlice Oda njih vise napukle koščice Dimom revolucije ispunjavamo brazde Nad ostacima blijedih koža Anarhija Znala si Da se umrijeti Mora

24


Ja, osobno

ŠTO JE ISTINA NIJE Svi vi, živući gadovi Svi ste pobjednici rata čiji ishod u vašoj koristi nije Ratnici Bez glave i repa Tudumi Bolesnici Gubavci očaja Sve ste 'sem gubitnika Divni gubitnici sahranjenih očiju i želja Prikradeni vragovi stežu omče sve jače, čvršće A vi se ne žalite već nevino ušutjeste Oh, svi vi, živući gadovi Što odabrano vam je da živite u neznanju, jer samo tako živjeti se i može. Mladosti, izbijaš mi ključeve iz sata vrednota Ponovno se skupljam obgrljenih nogu Opremu tešku odbacih. Za rat nisam spremna Ponekad Uz svijećine iskre, što sobom miris lavande pune Sklopi oči Sjeti se jedne čudnjikave crne djevojke Što svačija je bila 'sem svoja Osuđenica na život uz intuitivno djelovanje ružnoće, skolastike i Boga Idemo se igrati Boga - Onoga koji nas baca u Vrijeme, bez uputa ili smjernica Tek da ispuni svoju bolesnu maštu oca kao igrača, ili igrača kao oca. Ovisi vjeruješ li. Oh, gdje si, da ti u lice pljunem? Kaspijsko pregovaranje granica i mola, zašto me ne upitaš kako sam? Tabane svoje u med umačeš dok niz prsa klizi mlijeko Gade. Korovom si začepio uši, dok ti masa posljednje molitve uzvikuje Otrcano obećanje crkava papirom, spriječen strahom da upadne u grob Obećala sam, otežavate mi smjelo Dobra igra, gadovi mrtvi Dobra gimnastika uvrnutog scenarija Igrajmo se. Neka ovaj put ja budem.. Neka sada budem.. Neka budem.

25


Ja, osobno

ŠTOPAJ MI Ne plači prijatelju za izgubljenim životom mojim Nikada ga iskreno živjela nisam, niti sam ga zvala svojim Ovo tek nešto je što morala sam proći Da mi duša shvati mir i žudno ga tražit pođe Ne plači za mnom brate po krvi Što nisam mogla promijeniti svijet Što dopustih da mi krila smrvi onemogućivši mi let Ovo je bio od svakoga život, samo ne moj I noći isplakah tiho, u mračnoj samoći Ne plačite, o zvijeri najbliže Apokalipsa davno zagrli srce Nitko nikada nije i nitko nikada ne bi učinio išta drugačije Da oživi.. U kuli bola zazidana jecam Koljena mi klecavo razabiru živce Sklapam oči zadnji puta, tražeći Rascvale klice – ptice – žice gitare i pjev slavuja Izgubljene pod istinom bogohulja Premalena sam za sve što me snađe Malena i krhka, polomljene lađe Kormilo mi strgaše i u more gurnuše Sol nagriza daske dok more stopala mazi Vjetar i oluje, nevrijeme me gazi, gazi i zarazi Bolešću nazvane imenom čudnim, čovjek rekoše - S namjerama ružnim Ne plači sestrice, nisi ni ti kriva Trnci obujmiše umorno biće i strah ispuni oči suzama Trapavo se oslanjah o mrtvila sjene Mrtvila, živila, nestvarno vrijeme, iluzije maštarija I onog „što je moglo biti“ 'sem tuge ništa ne znam, nema druge, nema druge Oprostite mi. Izdržati ne mogu. Ucviljena prespavala bih svu tu skupu dogmu Oprostite, oprosti Stvoritelju moj Što ne snađoh se u neredu uspomena Što ne razabrah svoj put Što dopustih magli da oslijepi ove oči Što dopustih stezanje lanaca, podmazane plačem i zarazama Oprosti. Oprosti oče. Umrijeti je lakše. Sok što cijedi se niz usne nije moja krv Ovo tijelo nisam ja – tek izgužvani crv Oprosti majko…tisuću puta, što duša bezvremenom odluta. Oprosti. Oprosti. I ne plači. I. Ne. Plači.

26


Ja, osobno

ŠTO SAM TREBALA ZNATI A što sam znala u ovih malo godina Koliko mi je život dao da svijetom koračam A što sam znala o ljudima bez lica – Kriomice love vjetar nakon sto se ogrebeš za dio njihove osobnosti I na osmijehu se zadrže, ne bi li stvorili dojam neprobitog vođe klana smrtnika A što sam znala o njihovim bolima Sem što mi je dano da saznam nakon vremena što bezpovratno prođe A što sam znala o pjesmama sem da svaka skladana je da se obrsti o dušu jedinca, izazivajući kakav osjećaj u njemu duboko skriven A što sam znala o emocijama i tvrdoglavosti što zaleđuju vulkan želja Dok prodorno gledaju minute sto izmiču A što sam znala o Hendikepu osjećaja A što sam znala doli onoga izrečenog A što sam znala

27


Ja, osobno

TI Ti Djevojko lanenih haljina Kose raspuštene Što poput proljetne rose Kaplje ramenima Ti Pozlaćene kože Ruku nježnijih od satena Koje nekada su poput lavice Branile moje biće Ti Svjetlosti jutarnja Raspjevana dušo Što pjevušiš milije Već slavuj Ti Da, ti Gdje si sada? Ti Oh, ti Zaboravila si me. Ti Još te čekam Ovako ću zauvijek Pod prozorom ištiti Mjesecu i zvijezdi dalekoj Da moja draga svrne pogled I pruži mi ruke safirske I polegne me u naručje I uspavljuje, uspava Da mi šapče poezije bogova I umiri, umiri Sklopi mi oči Da zažmirim

28


Ja, osobno

U ZALASKU SUNCA, POZNAJE LI SE NOĆ? U zalasku sunca poznaje li se noć? U kosini, obroncima i posljednjoj zraci Nadziru li se znaci Onoga što slijedi? - Onoga što je moralo odavno biti..ili nije? Skrivam ramena pred zvijezdama I sanjam o tebi Prebirem po uspomenama, svjesna greške Nazivati te svojim Jer idealizacija nalaže Minimalno suvlasništvo Čovjeka poput tebe (...) Slijepo i bez razuma nižem riječi Kao perle niz svilene fijuke Juga Da ih makar uz šuštanj makadama Osluhneš prije zalaska U mojoj glavi dijelimo postelju I ono MI postoji u zraku Miris drvena parfema zaključan u sjećanje Proziva nedefinirani ponos na red Prije no što dočeka još koju misao Prije no što uhvati zalet ka arci Otpuštenoj u zalazak samoće.

29


Ja, osobno

TO SU SAMO RUKE Crnije od ugljena Mrtvačke Dogorjele Pružaju do par prstiju što na njima ostade Dalje Više Da svjetlo barem okrznu Ali lanci što gležnjevima korodiraju Limeni Čisti Ni toga im ne daju Već poznata radnja: One očajnički klecaju pred suncem Sunce ih ne čuje, ne traži, ne poznaje Dršću pred svakim zalaskom izmjenjujući se Dašćući s jedne strane na drugu. A lanci, kad im ruke živcima igraju Kiseline kao prah u zjenice im bace I one opet padaju pred licem smrti Iako umrijeti ne mogu

30


Ja, osobno

JA SAM SAMO ŽENA Odvesti me u nazadovanje pod stakleno zvono stisnutih šaka i usana suhih Dodirnuti mi sve rane potkožne traume istovremeno pljujući u njih Očijukati s jagodicama lica bez odraza Gužvati ponos i sram u bezboštvo Varati me Ti to možeš, ti to umiješ Stegni mi uzde i učini od mene ženu kakva trebam biti Dovedi me u red pesnicom i čvrstom riječi Ja sam samo žena Iskoristi moje mane tapkajući ponad golotinje odakle i suze bježe Ne zavidim, njima je izaći dano Samo se nadam

31


Ja, osobno

TREŠNJA Upletena u mrežu krošnje Crvenih trešanja Između čijih se plodova Vješto provlačim Tražeći svoj dom Promatram lišće Vjetar što ih mazi Tako laki su Slobodni Da prikačim se za nj Padam I padat ću O mokro tlo Udarat ću A ono ponovno rodit će Cvijeće, cvijeće I urastam I urast ću Kao mirisan pelud Što prijatelj vjetar nosi U visine, u visine Zrakom oslabit ću Poput dima - Isparit ću U nečijem sjećanju O jednoj rosi, jednoj rosi Nek' me nose Nježni djevičini dlanovi Prstiju ispruženih prema nebu Planinama, planinama Nek' u zvijezde Vječno gledam Zagrljena mrakom I tišinama, tišinama

32


Ja, osobno

U DVOJE Lakše je u dvoje gledati obzorje Propustiš li kojeg leptira Oslonit ćeš se na čovjeka Koji pričat' će ti O njegovim bijelim krilima osunčana ljepotom jutra što lepršaju baš onako kako leptiri i znaju A ti ćeš zamisliti krila plava Suhoću o dodir vjetra I teško dizanje istog i njegovo posrtanje baš onako kako leptiri znaju ... Lakše je u dvoje gledati obzorje Jednom dušom u dva tijela graditi ono nešto svoje pola crna pola bijela ohlađena, uzavrela Fokus nadmetati zbiljom i šutjeti pred ludama za njega je to vrlina a meni svjest udarna ... Lakše je u dvoje gledati obzorje I patiti kako patiti znamo jer i kad smo usamljeni i snovima vrludamo za ruke se držimo Iluzijom pobijemo htijenje i subjekt obostranog formiramo šuškamo poljem zlatica

33


Ja, osobno

slobodni od Ĺželja nesuglasica ... LakĹĄe je u dvoje gledati obzorje

34


Ja, osobno

VIOLINA Prelazim prstima po zraku Loveći zvukove violine I opet ju gubim u trenutcima tišine Što odvlači je sa sobom u tamu Osluškujem svaki trzaj žice Ne bi li što novo načula o njoj Ton prijateljice violine Što izgrtaše krhotine zidova Srce se napne nad svaki muk Što u zaborav odvodi nju Nijemu i bezbojnu Netaknutu, postiđenu Violinu, violinu..

35


Ja, osobno

VRATI Vrati mi natrag Svaku riječ, dodir, zvuk Maglu, okus, pogled, njuh Odbijam priznati kako blagoslovljena kletvom sam Sve što dodirnem – okameni, raspukne se i nestaje Vrati mi natrag Svaku riječ, dodir, zvuk Maglu, okus, pogled, njuh Sve što sam napisala tebi Gori i rasplinjava se u zrak Sve što sam povjerila nebu Zgromilo je u trokutov znak Jelenji se uspomena Osušena pod dalekim palmama Kokos se o kokos spotiče Pljujući divan sok Vrati mi natrag Dio Gdje plešu prsti niz moj bok Gdje u krug vrtiš odron Škropeći jadnike vodom Pleši Pleši divlja zvijeri Rascvjetalu ružu uberi Pjevaj grome, slavi ime Fijučući vjetrom sudbina zlih Ubire me ruka nad uzdama rumena Krade uz dostatan udar Sklapam dlanove, privlačim stopala Duša odavna do pakla je propala

36


Ja, osobno

IŠČEKIVANJE Ušivena je osveta kraj usana kristalizirane pohlepe -Netko mora ove noći umrijeti. Iščezava sol iz očiju slijepca, utrljanih blatom i marmeladom Prilaze gliste brstiti se ljepotom crnine -Netko je zadužen skupiti sav čemer u platnenu vreću, loviti strahove, ogrnuti se tugom -Netko je zadužen biti gubitnikom, lutati bez lica i odraza -Netko je zadužen izgubiti sjenu i glas, sjediti potkovan uz rame bešćutnosti -Netko je zadužen proglasiti se nevoljom i razlogom, iščezavati u masi bezdušnosti, nestati nikada Ponad sočne tajne krutosti sublimacije tamjana Zazubice poznaju čestitost depersonalizacije -Netko je zadužen biti korov i ništavilo, gutati nepravdu, biti lišenim ljubavi -Netko je zadužen vječno iščekivati Usahle višnje osvajaju svježine Crvi znaju procijeniti zgoditak Vjerojatno je potrebno gubiti nijanse kako bi se vratio sebi Nepovezane misli odlaze u sjećanje Ustukni. -Još nekoliko trenutaka Strpljenja, mili Gospodare

37


Ja, osobno

ZAMOR On je u svojoj strasti bio toliko zanesen Niz vene se slijevala žuta krv Spotičući se o ugrušak egoista Kolapsirani živci utrnuše poput žvake Rastezane oda sve jagodične nijanse Znam da nije Nije znao.

38


Ja, osobno

ZAVRŠNA ISPOVIJED Voljela bih da se ne okreneš za ruševinama Za suzama što niz vreo obraz klize Bol ne osjećaš Voljela bih da me ne voliš Kako bi utažila uspomene Podmuklim rijekama zaborava I šapnula u agoniji Nekakvu svoju molitvu Gdje me proklinješ zauvijek Hijene već naviru nad stijenama Pokajanja Spremne da se otarase Jedinog živog izdajnika Prebaci i mene preko ramena Predaj me krvnim nemilosrdnicima Što svoj znoj piju Nemoj me čuvati poput novorođenčeta. Predaj me. Slomi me.

39


Ja, osobno

ZAZIV TIŠINE „We suffer 'cause we enjoy it“ Reče jednom jedan Alan Watts - I onda slijedi ono što je i predvidio Saznanje, shvaćanje, osmijeh Lucidan osmijeh kojim sam potkrijepila Svaku tada pomišljenu misao Svog dvadesetdvogodišnjeg života Svjesna posljedica Pokrivala sam se prozirnom nadom Uz dašak naivnosti Trčeći boli u susret Radovala joj se Moja bol i ja Moja najbolja prijateljica Oblačila bih se njome svaki puta Kada bih napisala koji stih Nacrtala lice ili dlanove Bol i ja Uživamo u zajedničkim ekscesima Poremećenim događajima Što tek čekaju naše sjene Čim nas nazru - pretvore se u maglu I tako u nama izaziva tugu i sjećanje. Obujme nas Pretvarajući se u vrane Iskopavaju iz zjenica ponos i sram Stišću, guše Ah, tako To volimo.

40


Ja, osobno

41

Ja, osobno  
Ja, osobno  
Advertisement