Page 1

UJEVIĆ rec«, 1946, 1965. i 1974), Rijeci (Narodno kazalište Ivana Zajca, 1946), Sarajevu (Narodno pozorište, 1947. i 1976), Dubrovniku (Kazalište Marina Držića, 1953), Mostaru (Narodno pozorište, 1958), Skoplju (Makedonski narodni teater, 1960), Subotici (Narodno pozorište, 1961), Puli (Istarsko narodno kazalište, 1962) i nizu manjih gradova bivše Jugoslavije te Bratislavi (1930), Varšavi (1933), Bmu (1934), Budimpešti (1963), Vancouveru (1976), Moskvi (1979) i Magdeburgu (1980). U HNK u Zagrebu obnavljana je 1947, 1959, 1969. i 1998, u Dramskom kazalištu »Gavella« postavljena 1988. a Teatar u gostima izveo ju je (u dramaturškoj preradbi V. Gerića) 1980. Režirali su je B. Gavella, R. Pregarac, T. Tanhofer, B. Stupica, V Košić, A. Štimac, H. Tomašić, H. Nučić, V. Hladić, R. Vesnić, L Marton, T. Strozzi, R. Plaović, G. Paro, V. Gerić, P. Šarčević, B. Jerković, V. Jablan, S. Žigon, V. Ognjenović, P. Veček i dr.; Lauru su tumačile I. Pregarac, S. Severova, M. Danilova, M. Cmobori, I. Tanhofer, S. Sirek, J. Đačić, M. Danira, E. Dragman, M. Župan, R. Lorković, N. Rošić, E. Begović, N. Stazić, D. Durašković, N. Ognjanović, K. Tolnay, J. Avbelj, D. Miletić i dr., a Križovca R. Plaović, V. Skrbinšek, B. Dmić, T. Tanhofer, T. Strozzi, S. Midžor, B. Mešeg, S. Komnenović, J. Dijaković, J. Gregorin, M. Gavrilović, A. Kurent, S. Žigon, T. Lonza, Z. Cmković, I. Lovriček, L Tomljenović, V. Đ. Stojiljković, J. Škof, Z. Vitez i dr. LIT.: J. Horvat, Vanredno uspjela domaća premijera: U agoniji. Drama u dva čina od Miroslava Krleže, režija g. A. Verli, Jutarnji list, 16. IV. 1928; S. Tomašić, »U agoniji«. Drama u dva čina. Napisao M. Krleža. Režija: A. Verli. Scenograf: M. Trepše. Premijera 14. IV. U Zagrebu, 16. aprila, Riječ, 17. IV. 1928; Lj. Maraković, »U agoniji«, drama M. Krleže, Hrvatska prosvjeta, 25. IV. 1928; V. Gligorić, »U agoniji« Miroslava Krleže, Novosti, 19. VI. 1928; M. Bogdanović, »U agoniji« od Miroslava Krleže, SKG, 1928,5; M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949, 2-3; Z. Crnja, Razgovor o Lauri, Dometi, 1969, 10; R. Vučković, Jedinstvo oblika i idejnih iješenja u ciklusu o Glembajevima Miro­ slava Krleže, u knj. Književne analize, Sarajevo 1972; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; M. Miočinović, Krležin dramski krug, u knj. Eseji o drami, Beograd 1975; /. Vidan, Ciklus o Glembajevima u svom evropskom kontekstu, u knj. Tekstovi u kontekstu, Zagreb 1975; B. Hećimović, Fragmenti o Krležinoj dramaturgiji, u knj. Tri­ naest hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1977; B. Hećimović, Može li se Lauri vjerovati?, Zagreb 1982; Dž. Karahasan, Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa, Zagreb 1988. I. Vn.

»U AGONIJI«-> »NA SAMRTI« »U BERLINU« »BERLINSKE IMPRESIJE« UCCELLO, Paolo (pravo ime Paolo di Dono), tali­ janski slikar (Pratovecchio, 1397 - Firenca, 10. XII. 1475). Slavuje stekao slikama bitaka i lova. Istražujući zakone linearne perspektive, sugestivno je izvodio skraćenja i plastičnost figura. U njegovim su kompozi­ cijama pojedinosti pomno prikazane, a čiste boje ističu se pred tamnijom pozadinom. Pišući u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) o Hegedušićevu »osjećaju za stvarnost«, Krleža u istom smislu visoko cijeni i Uccellova djela: dinamici i životnosti ratnog prizora u Bici kod San Romana daje prednost pred vrijednostima suvremenih mrtvih priroda. LIT.: A. Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1988.

A. Žč.

/»UDOVICA GRADITELJA CRKVE«, pjesma prvi put objavljena u Knjizi pjesama (Beograd 1931), a po­

tom u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu Nad otvorenim grobovima. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Ističe se asimetričnom strofnom strukturom (koja je konačan oblik dobila u Pjesmama u tmini) i uzastopnim rimama od kojih se neke pretvaraju u grozdove rima, kao u šest početnih stihova. Varirajući jednu od Krležinih opsesivnih tema, temu smrti, pjesma odiše tamom interijera (crkve), predmeta i lika o kojem govori. U leksičkome izboru prevladavaju riječi mrak i smrt i njihove imeni­ čke, pridjevske i glagolske izvedenice. Slikom udovice koja oplakuje muža, umrloga graditelja, ali pritom još uvijek žudi za životom, te slikom mrtva graditelja koji očekuje i priželjkuje smrt svoje žene, pjesnik apostrofira odnos života i smrti. Međutim, u ovoj sumornoj pjesmi signum smrti kao da je jači od signuma života. Uosta­ lom, smrt se kao znak pojavljuje u očima žene bez obzi­ ra na intenzivnost njezine žudnje za životom. Jo. S. »U DREZDENU« -> » m i s t e r v u - s a n - p e j z a n i m a SE ZA SRPSKO-HRVATSKO PITANJE«

UJEVIĆ, Mate, leksikograf (Krivodol kraj Imotskog, 13. VII. 1901 - Zagreb, 7. I. 1967). Prvu naobrazbu stekao je kod franjevaca u Sinju, ali se odlučio za svje­ tovni poziv pa je razmjerno kasno (1922) maturirao u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Studirao je književnost i jezik te povijest i umjetnost u Zagrebu i Ljubljani, dok­ torirao tezom iz knjiž. povijesti 1935. u Zagrebu. Od 1926. je suplent, potom i profesor Nadbiskupske klasi-

MATE UJEVIĆ

čne gimnazije u Zagrebu. U javni je život ušao još kao gimnazijalac, pokrenuvši s B. Radicom časopis Renesan­ sa, za studija se profilirao u angažirana pripadnika kat. pokreta, uređivao Luč, a od 1929. vodio književno-kultumu rubriku dnevnika Hrvatska straža. Postupno u njegovu djelovanju nad književnim (roman Mladost Tome Ivića, 1928) prevladavaju kritički sadržaji (pre­ gled Hrvatska književnost, 1932; studija o J. Hraniloviću, 1933). Potkraj 30-ih godina počeo je provoditi u djelo zamisao o Hrvatskoj enciklopediji, najprije u dogovoru 461


UJEVIĆ s većinskim vlasnikom Tipografije D. Schulhofom, potom pod pokroviteljstvom Konzorcija koji je 1939. utemelji­ la banovinska uprava, povjerivši Ujeviću dužnost glav­ nog urednika. U proljeće 1940. objavljen je ogledni arak, a početkom 1941. i prva knjiga. No dok je u tome uživao potporu banovinske uprave, koja je u uredništvo pored njega rasporedila još nekolicinu državnih službe­ nika - gimnazijskih profesora poput iskusnog leksikogra­ fa G. Šamšalovića, upravo je pod njezinim pritiskom Hrvatska straža pretvorena u Hrvatski glas što ga od siječnja 1941. izdaje Konzorcij kojemu je Ujević rav­ natelj. I pod ustaškim režimom Ujevićev je položaj protuiječan. Gestapo gaje odmah u travnju 1941. pri­ tvorio i zadržao potom pod trajnim nadzorom, bez prava da napušta zagrebačko područje. Hrvatski glas zakratko je nastavio izlaziti, ali je kao nezavisna inicijativa bio posredno ugašen, a u Konzorcij Hrvatske enciklopedije koji se pretvara u Hrvatski izdavalački bibliografski za­ vod (HIBZ) doveden je komesar. Premda je kao ravna­ telj toga zavoda Ujević zaslužan ne samo za nastavak enciklopedijskog programa (daljnja četiri sveska Hrvat­ ske enciklopedije, bibliografije, priprema Pomorskog lek­ sikona) nego i mnogo širu izdavačku djelatnost (časo­ pisi, kritička i sabrana izdanja hrv. pisaca, prijevodi), bio je u tihoj izolaciji zbog dojma da pruža utočište nepoćudnim intelektualcima i shvaćanjima, što je 1944. dovelo do uspostave neposrednoga ustaškog nadzora. Istodobno Ujević je radio na osjetljivoj provedbi školskog programa iz književnosti, njegova se čitanka Plodovi srca i uma (1941, II. izd. 1944) smatrala najboljom u to doba. Nakon što 1945. komunističke vlasti preuzi­ maju HIBZ i pretvaraju ga u Nakladni zavod Hrvatske, Ujević je kraće vrijeme gospodarski tajnik, potom vla­ din ekspert za granice, ali se ubrzo opet posvećuje lek­ sikografiji, najprije kao voditelj bibliografije u Sveuči­ lišnoj knjižnici a potom kao glavni urednik Pomorskog leksikona, pokrenuta u okviru Jadranskog instituta JAZU. Kada je 1950. utemeljen Leksikografski zavod, Ujević prihvaća Krležin poziv i položaj njegova zamjenika. S Krležom je pokrenuo i koncipirao nekoliko velikih edi­ cija, uredio Pomorsku enciklopediju, izveo retrospektivnu bibliografiju jugoslavenske periodike do 1945. Una­ toč velikom poštovanju stručne javnosti i povjerenju suradnika, nakon ne posve jasne afere nastale iz nje­ govih putopisnih zapažanja o hrv. iseljeništvu, iznena­ da je početkom 1965. umirovljen. Za Ujevićev je odnos prema Krleži određujući ka­ tolički nazor kojeg se u svome djelovanju nastojao držati. Već u prvom tekstu o Krleži, izvještaju o Gospo­ di Glembajevima za ljubljanski Slovenec (2. III. 1929), piše o njemu kao o piscu iznimne »unutrašnje oblikov­ ne snage«, ali ga to nije spriječilo da u uvodniku Hrvat­ ske straže iste godine (»Delikatnosti« g. Miroslava Krleže, 21. IX. 1929) zaključi kako je »dužnost javno­ sti« da »gospodinu Krleži zatvori usta«. K. je, prema Ujeviću, u noveli Svadba velikog župana Klanfara na uvredljiv način pisao o katoličkim obredima i hrv. sve­ učilištu, pa bi javnost trebala bojkotirati listove koji mu takve stvari tiskaju. Neobično oštro izrečen, Ujevićev je zahtjev pogodio Krležu, ali čini se ne toliko sam po sebi koliko zbog reakcije D. Bublića. K. je prema Bu462

bliću osjećao duboku nesnošljivost, mnogo godina poslije u Zapisima sa Tržiča sjetit će se tadašnje nje­ gove »uloge arbitra u okviru naših estetskih eleganci­ ja«. Ujevićevim je člankom osim toga, po mišljenju S. Lasića, »započela borba«, pokušaj eliminacije Krleže, koja će vrhunac dosegnuti nekoliko godina poslije ka­ da u okršaju oko plakata (1933) za i protiv Krležina predavanja Hrvatska straža bude imala važnu ulogu. Ujević je u tom razdoblju (1929-32) za Hrvatsku stražu napisao još nekoliko uzgrednih i dosljednih za­ pažanja o Krleži, aludirajući štoviše na zavodljivost njegova stila i dalekosežnost kombinatorike. I u svome pregledu hrv. književnosti posvetio mu je zamjetan prostor, ocjenjujući kako su mu pjesme »ponešto suhe«, ali zato ističe drame, »redovno izvrsno građene, pune oštrih opažanja«. Smatra kako mu »previše naglašene socijalne težnje često smetaju umjetničkoj vrijednosti djela«, a kad se dotiče vjere »piše neukusne i neozbiljne blasfemije«. Nema dokaza da je Ujević neposredno sudjelovao i u onim postupcima protukrležinskoga bloka koji su počivali na nenačelnim argu­ mentima. U Mom obračunu s njima (Zagreb 1932) K. ga spominje među »potpisanim i nepotpisanim džentlemenima« koji protiv njega »u štampi vode hajku«. Za vrijeme NDH Ujević se prema Krleži odnosio mno­ go pomirljivije. Kao urednik enciklopedije on je i inače postao znatno popustljiviji u svom katoličkom ekskluzivizmu, a Krleži je preko posrednika ponudio honorar za izdanje djela koja bi izišla nakon rata, kako bi mu kao profesionalnom književniku olakšao egzistenciju. U memoarskim razgovorima s E. Čengićem K. je na­ glasio da je takvu ponudu dobio te da je imao razloga vjerovati u Ujevićevu diskreciju, pa ju je odbio isklju­ čivo iz načelnih razloga. Krleža Ujeviću nije zamjerio ni to što ga je ispustio iz udžbenika, dok Lasić naprotiv taj Ujevićev postupak smatra nedopustivim. Prema Krležinim riječima Lj. Maraković je za čitanke bio pri­ premio poglavlje o njemu, ali gaje Ujević u dogovoru s M. Budakom izbacio kako se na Krležu ne bi skretala pozornost i potencirala rasprava o njegovu slučaju. Ujević je nakon 1945. nekoliko puta pokušao nastaviti započete leksikografske projekte, s I. Dončevićem je u Nakladnom zavodu Hrvatske razgovarao o Hrvatskoj enciklopediji, a obnovljena Akademija mu je odmah po­ vjerila Pomorski leksikon. Krležin je utjecaj u obnovi i orijentaciji Akademije bio velik, gotovo odlučujući, tako da je i na taj, neposredan način dobio uvid u karakter Ujevićevih nastojanja. Prema nekim podacima on je u ljeto 1950. posjetio Ujevića u Varaždinskim Toplicama i dogovorio s njime profesionalni okvir lek­ sikografske inicijative u novim uvjetima. Ujević je prag­ matično odustao od Hrvatske enciklopedije kao takve, ali je dobio priliku razviti njezinu temeljnu zamisao o općoj enciklopediji u obliku leksikona i enciklopedije Leksikografskog zavoda. S druge strane pomogao je Krleži izvesti Enciklopediju Jugoslavije kao zamisao kulturnog specifikuma južnoslavenskoga kompleksa. Krležu i Ujevića je unatoč različitim pogledima na svijet moralo zbližiti slično shvaćanje posla. Obojica su u Leksikografskom zavodu provodila mnogo vremena radeći, organizacijski, ali i neposredno na tekstovima.


UJEVIĆ Za tih se godina među njima razvilo neobično prija­ teljstvo, Krležin je memoarski iskaz o Ujeviću pokro­ viteljski, pun topline, doživljavao ga je dobrim čov­ jekom: »M. U. klasičan primjer patrijarhalnog tipa koji izumire, a zove se pater familias« (Dnevnik 1958-69, Sarajevo 1981). Nekoliko je puta energično uzeo u zaš­ titu Ujevićev stručni i osobni integritet. K. se napo­ sljetku u naglašeno emotivnom govoru kojim je Titu 1972. zahvalio za odličje dodijeljeno Zavodu sjetio Ujevića: »On je počeo sa mnom taj posao i menije bio na početku našeg posla neobično pri ruci, pošto je on imao bogato iskustvo s onom svojom enciklopedijom, a inače se bavio leksikografskim radom. Osim toga Ujević je organizirao našu bibliografiju... - to pred­ stavlja danas jedan, recimo, materijal za veliki biblio­ grafski lječnik.« K. je posebice cijenio Ujevićev osjećaj za iječnički karakter leksikografskog posla. Isticao je kako se Ujević bavio istraživanjem i njegova leksika, a po svoj je prilici surađivao i pri koncipiranju Panorame pogleda, pojava i pojmova u Krležinu djelu koju je pri­ redio A. Malinar (u izdanju LZ Ujević je 1955. priredio Matoševe Misli i poglede). Bez obzira na to što su svaki za sebe izgradili respektabilno leksikografsko djelo, upra­ vo je suradnja Ujevića i Krleže omogućila da u toj važnoj disciplini hrv. kultura sačuva kontinuitet. VI. Bo. UJEVIĆ, Tin (Augustin), pjesnik i esejist (Vrgorac, 5. VII. 1891 - Zagreb, 12. XI. 1955). Od 1909. objavljuje pjesme, književne kritike i eseje u hrvatskim i srp­ skim časopisima. Zbirke pjesama i eseja počinje ob­ javljivati nakon I. svj. rata (Leleksebra, 1920; Kolajna, 1923; Auto na korzu, 1928; Ojađeno zvono, 1931; Lju­ di za vratima gostionice, 1938; Skalpel kaosa, 1940; Žedan kamen na studencu, 1955). Pred I. svj. rat, prekinuvši studij filozofije u Zagrebu, otišao je u Pariz, gdje

TIN UJEVIĆ

se zadržao do 1919. i politički angažirao kao pobornik jugoslavenske ideologije. Blizak idejama predratne Na­ cionalističke omladine, postupno je izgubio naklonost političkih krugova o kojima je ovisio (srpska ambasa­

da u Parizu, Jugoslavenski odbor), što je zapriječilo nje­ gov daljnji politički rad. Od povratka iz Pariza, bora­ veći u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, bavi se isključivo književnošću. Hrvatska i srpska književna kritika vrlo su pozitivno ocijenile njegove prve pjes­ ničke zbirke, a pjesme i eseji što ih je objavio kasnih 20-ih i 30-ih godina osigurali su mu ugled jednoga od najcjenjenijih hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika. Premda se Ujevićeva književna djelatnost vremenski uvelike podudara s Krležinom, nema potvrda da su dva pisca ikada uspostavila izravnu vezu. Pregršt Ujevićevih pjesama objavljenih 1919. u Plamenu jedini je slu­ čaj njihove suradnje. Lakonični iskazi što su ih izrekli jedan o drugome daju naslutiti da su se uzajamno vidjeli kao konkurenti. To u nešto manjoj mjeri vrijedi za Ujevića, koji u svojim književnokritičkim i esejističkim tekstovima spominje Krležu pedesetak puta. Najčešće ga, doduše, imenuje usput, u nizovima nabrojenih imena, kao su­ dionika u aktualnom književnom životu (na primjer: »Tu se možda ukrštava nekoliko vrlo različitih [...] struja i pravaca: Miličić, Krleža, Andrić, Vinaver, Rastko Petrović, Donadini, Krklec, A. B. Šimić, Micić, Korolija...«, Poezija Siba Miličića, Srpski književni glas­ nik, 1922, knj. V, br. 4). Kadšto mu posveti pokoju rečenicu, pri čemu se razabire da je čitao i analizirao njegova djela, osobito pjesnička. U članku Tin Ujević o Augustu Matošu (Jugoslavenska pošta, 7. IV. 1934) odaje daje mladoga Krležu doživio kao najavu promje­ ne u hrvatskoj književnosti pred I. svj. rat (»Netko će se još možda naći, pa će se sjetiti svega iz onih prošlih vremena [...] kada je tek bojažljivo, kao najmlađi početnik, istom počeo da se pomalja Miroslav Krleža«). Razmišljao je i o mjestu Krležinih pjesama u novijoj domaćoj poeziji (uspoređivao ih je s lirikom Lj. Micića, dovodio ih u vezu s ekspresionizmom, a u jed­ noj ih je prigodi povezao s razvojnom linijom Kranjčević-Kamov). Također je pratio Krležinu esejistiku, prema kojoj je bio kritičniji: »Do zrelijega oblika pravog eseja [Matoš] nije dotjerao (sličan je nedostatak veoma uočljiv kod g. Krleže)«, MatošII. Studija o Ma­ tošu, Mogućnosti, 1963, 3, 4 i 5. Da je Krležu osjećao kao suparnika vidi se iz nekoliko iskaza u kojima se s njim uspoređuje: »Bit će daje dobro nešto što me [L. Žimbrek] odvaja od Matoša i Krleže« (Prijatelji i »prijatelji«, Jugoslavenska pošta, 21. III. 1930); »Mene se svakako nije uspjelo raščetvoriti jednom samo­ voljnom alternativom: Matoš-Krleža« (Ne razumijte krivo: ja osuđujem boemstvo, Savremenik, 1940, 7); »Tin je ekskluzivnošću svoje profesije i okupacije nad­ visio sve, pa i Matoša i Krležu« (Predstavljam se čitaocima »Pravice«, Pravica, 13. IV. 1940). Ujevićeva očitovanja o Krleži, premda kratka i nesistematična, nisu negativna. Čak i kad se Ujević s Krležom nadvisuje, podrazumijeva se da ga doživljuje kao jaka suparnika (neizravno o tome svjedoči ponovljeno smještanje Krleže u istu ravninu s Matošem). Naprotiv, vrlo rijetki Krležini iskazi o Ujeviću pokazuju više mrzo­ volje i svjedoče o nedostatku spremnosti da se prave di­ menzije Ujevićeva opusa uzmu na znanje. Osnovni strategem njihove prikrivene negacije sastoji se u svođenju 463

Mate ujevic  

Mate ujevic HKE

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you