Issuu on Google+



47*+&5

Svijet POLITIÄŒKA KARTA PolitiÄ?ku kartu svijeta na poÄ?etku XXI. st. Ä?ine 193 drĹžave te nekoliko tzv. nesamostalnih podruÄ?ja (teritorija), koja unutar odreÄ‘enoga drĹž. okvira imaju donekle izdvojen i autonoman status. Od druge pol. XIX. st. polit. karta svijeta ubrzanije se mijenjala; nekoliko moćnih carstava i drĹžava ĹĄirilo je svoju prevlast na susjedna i prekomorska podruÄ?ja, stvarajući ovisne teritorije (kolonije), kojih je brojnost znatno premaĹĄivala broj tadaĹĄnjih drĹžava. God. 1914. eur. su drĹžave sa svojim kolonijama, protektoratima, dominionima i pridruĹženim podruÄ?jima obuhvaćale oko 85% svj. kopna. U Europi se dogodio i prvi veći val nastanka novih drĹžava, kada je njihov broj uvećan s 15 (1870) na 35 (1930). ViĹĄe novih drĹžava nastalo je neposredno poslije I. svjetskoga rata, ponajprije nakon raspada sloĹženih drĹž. tvorevina kao ĹĄto su bili Austro-Ugarska i Osmanlijsko Carstvo. Prema već ustaljenoj geopolit. praksi, nakon velikoga vojnoga sukoba slijedile su meÄ‘. mirovne konferencije na kojima su sile pobjednice odluÄ?ivale o polit. karti svijeta. SliÄ?no se ponovilo i nakon II. svjetskoga rata, a tadaĹĄnji nastanak većega broja novih drĹžava povezuje se s :&KXUFKLOO)'5RRVHYHOWL-96WDOMLQQDNRQIHUHQFLMLX-DOWL

1RUGNDSQDMVMHYHUQLMDWRĂžNDHXUNRSQD

dekolonijalizacijom, tj. razgradnjom kolonijalistiÄ?koga sustava koja je uslijedila od 1950-ih godina. Povijesno se dekolonijalizacija odvijala u nekoliko etapa, od osamostaljenja SAD-a (Deklaracija o neovisnosti 1776), preko oslobaÄ‘anja kolonija u Latinskoj Americi u prvoj polovici XIX. st., poÄ?etne dekolonijalizacije Afrike (neovisnost Liberije 1847), do gl. dekolonijalizacijskoga razdoblja u dr. polovici XX. st. U polit. emancipaciji kol. posjeda vaĹžan je bio njihov meÄ‘.-pravni prijelaz na sustav mandata (nakon I. svjetskoga rata) i sustav skrbniĹĄtva (nakon II. svjetskoga rata) te donoĹĄenje deklaracije o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, izglasane u UN-u 1960. godine. Tako se postupno smanjivao udjel kol. posjeda na svj. kopnu – s 54,9% (1900) na 44,7% (1923), 31,2% (1938), 25,5% (1947) i 4,6% (1965). VeliÄ?ina kol. posjeda 1900. iznosila je 72,9 mil. km2, a 1965. oko 6,1 mil. km2. Dekolonijalizacija u drugoj pol. XX. stoljeća bila je razdoblje najbrĹžega stvaranja novih drĹžava, ugl. u Africi i Aziji. Tako je broj neovisnih drĹžava u svijetu postupno uvećavan s 64 (1945) na 75 (1950), 84 (1955), 107 (1960), 125 (1965), 135 (1970), 155 (1975), 165 (1980) i 170 (1985). Mnogobrojne kolonije osa-


47*+&5

'HNRORQLMDOL]DFLMD±






47*+&5




47*+&5 6YMHWVNRPRUHSRGMHODHSLNRQWLQHQWDOQRJDSRMDVD




47*+&5 1DVHU7LWRL1HKUXSUHGVMHGQLFL(JLSWD-XJRVODYLMHL,QGLMHXWHPHOMLWHOML3RNUHWDQHVYUVWDQLK

mostalile su se od nekadaĹĄnjih kolonijalnih matica, a njihovi predstavnici i polit. prvaci postali su svjetski poznatim liÄ?nostima i predvodnicima meÄ‘. organizacija i pokreta. Posljednji znaÄ?ajniji porast broja neovisnih drĹžava dogodio se na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te godine, nakon raspada sloĹženih europskih sav. drĹžava (Sovjetski Savez, Jugoslavija, ÄŒehoslovaÄ?ka). Nakon toga uslijedila je i neovisnost Eritreje (1993) te IstoÄ?noga Timora (2002), Ä?ime je broj drĹžava u svijetu povećan na 193, ĹĄto je i danaĹĄnje stanje. Brojnost drĹžava neznatno se smanjivala prilikom ujedinjenja pojedinih zemalja, kao ĹĄto je to bilo u sluÄ?aju Vijetnama (1975–76), Jemena (1990) ili NjemaÄ?ke (1990). Neuspjelo je bilo egipatsko nastojanje za sjedinjenjem pojedinih arap. zemalja u Ujedinjenu Arapsku Republiku (odrĹžala se 1958–61), kao i brojne sliÄ?ne inicijative Libije tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. JoĹĄ uvijek je otvoreno i pitanje ujedinjenja Sjeverne i JuĹžne Koreje. Osim kopnenoga podruÄ?ja, većina suverenih drĹžava obuhvaća i dio morskoga prostranstva koje se nalazi uz kopno. DanaĹĄnji sustav morskih granica razvio se iz viĹĄestoljetnih prijepora i rasprava o podjeli morskih prostranstava. Suvereno pravo na dio mora uz obalu prva je istaknula Danska u XVIII. st. Dansku su slijedile druge eur. drĹžave, a u XIX. st. praksa proglaĹĄenja tzv. terit. mora prenijela se iz eur. matica i u prekomorske kolonije. Nakon I. svj. rata skrb o kodifikaciji prava mora, ukljuÄ?ujući i morske granice, preuzela je Liga naroda. Novu prekretnicu unio je nakon II. svj. rata SAD, proglasivĹĄi pravo iskoriĹĄtavanja bogatstava na kontinentalnom ĹĄelfu i u podmorju. Na taj je naÄ?in otpoÄ?ela Âťvelika morska groznica XX. st.ÂŤ, tj. proglaĹĄenje prava na dijelove mora od strane sve većega broja zemalja. U okviru UN-a odrĹžane su i tri velike konferencije o pravu mora. Posljednja je od njih urodila 1982. Konvencijom o pravu mora, temeljnim dokumentom meÄ‘. prava, kojim je utvrÄ‘eno pravo na suverenitet (terit. more) kao i na gosp. djelatnosti (iskljuÄ?ivi gosp. pojas, ribolovne zone, epikontinentalni pojas). U skladu s tom

Konvencijom sve veći broj zemalja proglaĹĄava svoja prava nad dijelovima mora, odn. meÄ‘usobno usklaÄ‘uje morske granice i naÄ?in gosp. iskoriĹĄtavanja pojedinih resursa. Pojava novih drĹžava u drugoj pol. XX. st. bila je praćena i razvojem neokolonijalizma kao oblika gosp. dominacije industrijski razvijenijih zemalja nad nekadaĹĄnjim kolonijama, ovisnim podruÄ?jima i dr. posjedima. Nedostatak kapitala, proizvodnih sredstava, kvalificiranoga radniĹĄtva i dr. razvojnih pretpostavki prisilio je brojne novostvorene drĹžave na neokolonijalistiÄ?ku podÄ?injenost, Ä?esto podrĹžavanu od vlastitih korumpiranih reĹžima. Na taj je naÄ?in suverenitet mnogih novostvorenih drĹžava bio znatno ograniÄ?en, a sputavalo ga je i tzv. duĹžniÄ?ko ropstvo nastalo zbog prevelikoga i Ä?esto neopravdana drĹž. zaduĹživanja u inozemnim bankama, meÄ‘. financ. institucijama i dr. PoÄ?etkom 2000-ih najveći vanjski dug imaju zemlje Latinske Amerike, ukupno oko 790 mlrd. USD – najviĹĄe Brazil (238), Meksiko (150) i Argentina (146 mlrd. USD). U drugoj pol. XX. st. na ograniÄ?avanje drĹž. suvereniteta utjecalo je geopolit. i ideoloĹĄko nadmetanje SAD-a i Sovjetskoga Saveza (hladni rat), koje je rezultiralo podjelom na tzv. Zapad i Istok. Na ideoloĹĄkoj su razini bili suprotstavljeni kapitalizam i komunizam (socijalizam), na politiÄ?koj liberalna de-


47*+&5

3URL]YRGQMDSRWURãQMDL]DOLKHQDIWHXVYLMHWX






47*+&5

mokracija i jednostranaÄ?ki sustav, a ekonomski su se suprotstavljale trĹžiĹĄna i drĹž.-planska privreda; strateĹĄki su bili suprotstavljeni Sjevernoatlantski savez (NATO) i VarĹĄavski pakt. Od sred. 1940-ih do kraja 1980-ih sovj. prevlast ograniÄ?avala je neovisnost viĹĄe zemalja ist. i sr. Europe (Bugarska, ÄŒehoslovaÄ?ka, NjemaÄ?ka Demokratska Republika, MadĹžarska, Poljska). Istodobno je SAD svojim vojnim i ekon. utjecajem odrĹžavao vlastito interesno podruÄ?je, ponekad i nasilnim smjenama legalno izabranih vlasti u pojedinim zemljama (Iran, Indonezija, KambodĹža, JuĹžni Vijetnam, ÄŒile i dr.). U takvim geopolit. okolnostima broj stvarno neovisnih drĹžava bio je manji od ukupnoga broja drĹžava u svijetu. S druge strane, pristanak pojedinih drĹžava na djelomiÄ?no ograniÄ?avanje vlastitoga suvereniteta bio je zasnovan na sigurnosnim i gosp. razlozima. Vodeći vojno-polit. savez NATO imao je 12 drĹžava Ä?lanica u trenutku osnivanja 1949., a danas obuhvaća 26 drĹžava. Jezgra danaĹĄnje Europske unije (EU) bila je Europska zajednica za ugljen i Ä?elik, koju je 1951. osnovalo ĹĄest drĹžava (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Savezna Republika NjemaÄ?ka, 1957. stvaraju Europsku ekonomsku zajednicu), dok danas Europska unija obuhvaća 25 drĹžava. Za razliku od namjerna povlaÄ?enja dijela drĹž. suvereniteta motivirana sigurnosnim i gosp. interesima, velik broj slabo razvijenih i siromaĹĄnih zemalja izloĹžen je prisilnom ograniÄ?avanju suvereniteta. RijeÄ? je o onim drĹžavama koje u procesu globalizacije kojim upravljaju vodeće gosp. sile ne raspolaĹžu dovoljnom ekon. snagom kao potporom neovisnosti. PoÄ?etkom 2000-ih oko 80% svj. trgovine pod nadzorom je SAD-a, Kanade, Japana i EU-a. Iz tih je zemalja i najveći dio multinac. kompanija (200 vodećih nadzire oko 23% svj. trgovine), koje po svojoj financijskoj moći nadmaĹĄuju znatan broj drĹžava (već sred. 1980-ih vrijednost ukupne godiĹĄnje prodaje General Motorsa od 103 mlrd. am. dolara bila je veća od godiĹĄnjega BDP-a u pribliĹžno 150 drĹžava). Posebno su vaĹžne naftne kompanije koje nadziru glavninu poslova oko iskoriĹĄtavanja i prerade nafte. Iako zemlje proizvoÄ‘aÄ?i te strateĹĄke sirovine nisu do kraja podreÄ‘ene, one su prisiljene svoje interese uskladiti s interesima naftnih kompanija. Ĺ irenje kapitalistiÄ?koga naÄ?ina proizvodnje i trĹžiĹĄne privrede viĹĄe nije geopolitiÄ?ki ograniÄ?eno; potpomognuto je nizom meÄ‘. institucija, regionalnih i nadregionalnih udruĹženja, meÄ‘udrĹž. gosp. i polit. povezivanjem i dr. (globalno su vodeće institucije MeÄ‘unarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija). Globalno ĹĄirenje kapitalistiÄ?koga modela ne znaÄ?i ujedno i globalizaciju gosp. i uopće druĹĄtvene razvijenosti. Naprotiv, odrĹžan je velik raskorak izmeÄ‘u maloga broja industrijski najrazvijenijih zemalja i mnoĹĄtva nedovoljno razvijenih drĹžava. Prema procjenama UN-a u nerazvijenim zemljama poÄ?etkom 2000-ih svakodnevno je umiralo oko 30 000 djece zbog nedostatka lijekova i osnovne medicinske skrbi; svakodnevno umire oko 100 000 ljudi zbog gladi ili njezinih posljedica, a viĹĄe od dvije mlrd. ljudi Ĺživi u potpunoj bijedi – ugl. u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Bez obzira na oblike ograniÄ?avanja drĹž. suvereniteta, tj. promjene njegova klasiÄ?nog poimanja, u doglednoj budućnosti vjerojatan je nastanak novih drĹžava, iako u manjem opsegu nego ĹĄto je to bilo sred. XX. st. GeopolitiÄ?ki sloĹženi drĹžavotvorni procesi odnose se na Palestinu, Kosovo, Zapadnu Saharu i dr. PoÄ?etkom 2000-ih neizvjesna je budućnost drĹžava u kojima reĹžim odrĹžavaju am. snage (Afganistan, Irak), kao i onih zemalja u kojima pobunjeniÄ?ke skupine nadziru znatne dijelove teritorija i imaju vlastiti, paradrĹž. sustav vlasti (DR Kongo, Kolumbija, Mijanmar, Somalija, Sudan i dr.). Pojedine drĹžave suoÄ?ene su sa snaĹžnim separatistiÄ?kim teĹžnjama koje su Ä?esto praćene i polit. nasiljem (sluÄ?aj QuĂŠbeca, Korzike, Tibeta, Sjeverne Irske, Baskije, ÄŒeÄ?enije i dr.). Na buduću polit. kartu svijeta mogu utjecati i devolucijski procesi, tj. prenoĹĄenje znatnih drĹžavnih ovlasti na pojedine niĹže upravno-terit. i druge drĹž. sastavnice. Na taj naÄ?in nastaju autonomna podruÄ?ja ili ona s visokim stupnjem samostalnosti (povrĹĄinom je najveće takvo podruÄ?je Grenland koji priznaje suverenitet Danske), a pojedina su od njih moguće buduće drĹžave.

=DVWDYD8MHGLQMHQLKQDURGD

SluĹžbeni je znak karta svijeta u azimutnoj ekvidistantnoj projekciji, centrirana na Sjeverni pol. S obiju je strana karte po jedna maslinova grana, simbol mira. U uporabi je od 1946. Prve su meÄ‘unarodne organizacije za suradnju drĹžava na pojedinim podruÄ?jima nastale u XIX. st. Prva je mirovna konferencija, na kojoj je prihvaćena Konvencija o miroljubivom rjeĹĄavanju meÄ‘. sporova te utemeljen Stalni sud za arbitraĹžu (poÄ?eo djelovati 1902), odrĹžana 1899. u Hagu. PreteÄ?a UN-a bila je Liga naroda, meÄ‘. organizacija utemeljena na sliÄ?nim ciljevima nakon I. svj. rata sa sjediĹĄtem u Ĺ˝enevi. Ideja o osnutku UN-a nastala je i postupno se razvila za vrijeme II. svj. rata, nakon neuspjeha Lige naroda. KljuÄ?ni trenutci i dogaÄ‘aji na putu do osnutka UN-a bili su: Atlantska povelja (Roosevelt–Churchillov plan za mir) u kolovozu 1941., rezolucija sudionika meÄ‘usavezniÄ?ke konferencije odrĹžane u Londonu 1941. i njihova Deklaracija ujedinjenih naroda iz 1942., Moskovska deklaracija iz 1943. koju su potpisali ministri vanjskih poslova SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenoga Kraljevstva, sastanak struÄ?njaka vodećih svj. zemalja odrĹžan 1944. na imanju Dumbarton Oaks u Washingtonu, konferencija na Jalti odrĹžana u veljaÄ?i 1945. te sastanak predstavnika 50 drĹžava odrĹžan od travnja do lipnja 1945. u San Franciscu na kojem je usuglaĹĄen tekst temeljnoga dokumenta, tzv. Povelje, te osnutak i status novoga MeÄ‘unarodnoga suda pravde. Povelja, kljuÄ?ni dokument koji sadrĹži naÄ?ela UN-a, sluĹžbeno je prihvaćena 24. X. 1945. i otada se na taj datum obiljeĹžava Dan Ujedinjenih naroda. Povelja ima 111 Ä?lanaka i temeljni je dokument o djelovanju UN-a. Gl. naÄ?ela na kojima se temelji djelovanje UN-a jesu suverena jednakost Ä?lanova, mirno rjeĹĄavanje njihovih sporova, zabrana uporabe sile u meÄ‘. odnosima, nemijeĹĄanje u unutarnje poslove drugih drĹžava. SjediĹĄte UN-a nalazi se u New Yorku, a eur. je ured u Ĺ˝enevi. Pravni su odnosi u vezi sa sjediĹĄtem regulirani ugovorom (potpisan 1947) izmeÄ‘u UN-a i SAD-a.

Ujedinjeni narodi (krat. UN), organizacija suverenih drĹžava. ÄŒlanice su sve drĹžave deklarativno opredijeljene za mir u svijetu te spremne prihvatiti ciljeve i pravila organizacije. Ciljevi su UN-a odrĹžavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje prijateljskih odnosa meÄ‘u narodima (drĹžavama) i promicanje suradnje.

Glavna je skupĹĄtina sastavljena od predstavnika svih zemalja Ä?lanica. Svaka zemlja, bez obzira na veliÄ?inu, ima jedan glas. Sastaje se redovito jedanput godiĹĄnje, a izvanredna zasjedanja sazivaju se prema potrebi. Raspravlja i donosi preporuke o svim pitanjima, prima izvjeťća Vijeća sigurnosti, gl. tajnika i dr. tijela. OdluÄ?uje o novim Ä?lanovima, imenuje gl. tajnika i bira Ä?lanice drugih tijela.

UN ima svoje simbole. Zastava je svijetloplava sa sluĹžbenim znakom u sredini. Omjer je visine i ĹĄirine 2 : 3 ili 3 : 5, odnosno isti onaj u kojem je i nac. zastava drĹžave u kojoj se istiÄ?e.

Vijeće sigurnosti zaduĹženo je za pitanja mira i sigurnosti u svijetu. Ima 15 zemalja Ä?lanica – 10 izbornih i 5 stalnih (Francuska, Kina, Rusija, SAD, Uje-

UJEDINJENI NARODI


Svijet politicka karta