Issuu on Google+

mr. Luka Vuco župnik

KRIST I JA Glavni sadržaj vjere prikazan u obliku pitanja i odgovora Katehetski nadopunjeni podsjetnik

IV. izdanje

Godina vjere Kaštela 2012.

3


------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 268 VUCO, Luka Krist i ja : glavni sadržaj vjere prikazan u obliku pitanja i odgovora : katehetski podsjetnik / Luka Vuco. - 4. izd. – Kaštel Novi: Župni ured sv. Petra apostola, 2012. ISBN 978-953-98738-6-6 140804081 --------------------------------------------------------

4


mr. Luka Vuco župnik

KRIST I JA Katehetski podsjetnik Bez Boga nije moguć smisao ljudskog života, jer ono što rađa radost i daje sjaj životu mora trajati bezgranično.

Izdavač: Župni ured sv. Petra apostola Kaštel Novi Za župnu upotrebu u Godini vjere 2012/13. IV. izdanje

Kaštela 2012.

5


Nakladnik: Župa sv. Petra apostola 21217 Kaštel Novi tel. 021/ 230-246

Omot uredio: Mario Žuvela, dipl.teol. Tisak: Dalmacija papir – Split

6


Krist i ja Pitanjima i odgovorima želi se najkraćim načinom upoznati obitelji i mlade župne kateheze s najvažnijim naukom katoličke vjere

Predgovor Budući da je kratki prikaz nauka Biblije i Crkve u knjizi „Kršćanstvo i ti“, koja je pomoću Nadbiskupije splitskomakarske doživjela tri izdanja, ipak preglomazan i nepregledan, to sam nastojao u ovoj knjižici uglavnom sadržaj te knjige staviti u pitanja i odgovore s kratkim tumačenjem te tako tekst učiniti pristupačnijim i pogodnijim za pamćenje, . Korisno je to i za one koji tu knjigu nisu mogli odjednom pročitati, a za one koji su je pročitali ovo je podsjetnik. Ovo četvrto izdanje je tiskano nedugo nakon trećega izdanja zahvaljujući župnicima koji su ovu knjižicu ponudili obiteljima. TKO JE KRŠĆANIN Na pitanje, tko je kršćanin mnogi daju različite odgovore. Evo odgovora koji je na tu temu napisao u knjižici „Na tragu Evanđelja“ za krizmanike moj prijatelj, rano preminuli župnik u Osijeku-Višnjevac, Mirko Novak: „Vjerovati u postojanje nekog Višeg bića koje je bez početka, ali koje je početak svega što postoji i koje upravlja svime, uglavnom je zajednička oznaka svih religija svijeta. Ova spoznaja za čovjeka kršćanina nije ni izdaleka dovoljna. Biti 7


kršćanin ne znači samo priznavati Božju opstojnost i strahovati pred Božjim sudom, nego prvenstveno znači vjerovati u Isusa Krista u kojemu i po kojemu se nevidljivi i nedokučivi Bog, koji se tro-osoban tj., u zajedništvu triju jednakih osoba – Otac, Sin i Duh Sveti – objavio čovječanstvu kao uvijek prisutni i milosrdni Spasitelj i Ispunitelj prirođene čovjekove težnje za srećom. Božje očitovanje kao Spasitelja i Usrećitelja jest u tome što nas je po Kristu pozvao u svoje zajedništvo života i omogućio nam da ga doista i postignemo. Kristovo utjelovljenje po Mariji Djevici, njegova smrt i uskrsnuće temeljni su sadržaj njegova spasiteljskog djela. Ovu Božju objavu nemoguće je izreći i opisati odgovarajućim riječima. Bog je, naime, neobuhvatljiv, neizreciv i neizmjerna punina savršenosti i dobrote, te ga čovjek nikako ne može do kraja shvatiti svojim spoznajnim mogućnostima. Uvijek će biti praznina i nepoznanica, pitanja i zagonetki pred kojima je čovjek nemoćan, ali koje samo potvrđuju veličinu i moć Božju. Stoga je život čovjekov označen neprestanim istraživanjem, produbljivanjem i osvajanjem punine Božje objavljene u Isusu Kristu.“

Uvod ŠTO JE KRŠĆANSKA VJERA Je li vjera u postojanje Boga dovoljna da netko bude vjernik? I Sotona zna da postoji Bog pa ipak nije vjernik. Što manjka Sotoni da bude vjernik? Čime postaje netko vjernik? Bog je svoje ime objavio Mojsiju: „Ja sam onaj koji sam tu“. Izrael je čekao dolazak Mesije i proroci su ga nazvali Emanuelom - Bog s nama. U Isusu je Bog došao k nama u 8


liku čovjeka i u Crkvi ostao trajno prisutan. „Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Zašto? Kao što dobar roditelj ne zapušta i ne napušta svoje dijete tako i Bog želi biti „Bog s nama“. On stoji uz tebe i želi da tvoj život uspije, napose život mladih ljudi. Bog ne bi bio dobar Otac kad nas ne bi pratio, učio i pomagao u životu. Samo tako možemo s Njim razgovarati, a On nam želi pomoći. Zašto Sotona nije vjernik? Zato što on od Boga ništa ne očekuje, ne uzda se u Njega i ne voli Ga. Zato Ga i ne sluša. Treba vjerovati da je Bog sada prisutan po Isusu Kristu i da nas nitko ne voli kao On. Zato se u Njega uzdamo, njega ljubimo iznad svega. S Njim svakoga dana razgovaramo, a nedjeljom se odzivamo Njegovom pozivu u crkvu. Kao što svoje roditelje dijete sluša, jer ga roditelji vole, tako još više Boga slušamo jer nas On voli više nego tisuću majki zajedno i zna sve što je za nas dobro. Vjera u Boga uključuje nastojanje da činimo sve što Bog od nas traži. „Kršćanstvo nije - religija knjige - nego - religija Riječi Božje,- ne napisane, nijeme riječi, nego žive Riječi koja je postala Čovjekom“-(Benedikt XVI). Krizmanici, kao odrasli vjernici moraju znati da Isus Krist po njima želi djelovati u svijetu i spašavati ga, jer upravo oni tim sakramentom svjesno postaju njegovi suradnici. On je sav svoj nauk stavio u dvije rečenice. U te dvije rečenice se nalazi sve ono što je najvažnije za ljudski život. Zato prije nego se pristupi pitanjima i odgovorima potrebnim da se stekne vjersko znanje potrebno je dobro pročitati ovaj uvod. Današnji mediji manipuliraju s mladima radi svoje zarade, a sami lutaju i nemaju nikakvog odgovora o smislu i cilju našega života. Oni nemaju cilja osim da što više nakupe novca i prirede sebi sve više ugodniji ovozemaljski život, kao da će on trajati vječno. Za njih je Isus rekao: „Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 21,14) 9


Što Isus kaže da je bit naše vjere? Nikada nitko nije živio koji je uspio sve svoje djelo i životni program sažeti u dvije rečenice. A Isus je to učinio. Učinio je zato da svatko i najmanje nadaren i školovan čovjek može razumjeti Božju objavu. To znači da je Božja objava veoma jednostavna i svakome razumljiva. Nitko ne može Bogu prigovoriti da nije proučavao, zbog raznih razloga, Bibliju ili da je nije razumio. Bog ne želi da njegovu Riječ razumiju samo učeni. Zato je svoju objavu kao pravilo života sveo na dvije rečenice u kojima se nalazi sve što od nas Bog traži. Jedan zakonoznanac, da iskuša Isusa, upita: "Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?" A on mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." (Mt 22, 35-40) Što je ljubav? Ljubav je osjećaj privrženosti i poštovanja prema

drugome zbog toga jer ga smatraš vrijednim. Za kršćanina je svaki čovjek vrijedan poštovanja jer je dijete Božje. Naravno da ta ljubav obvezuje čovjeka činiti dobro drugome. Kršćanstvo ljude čini plemenitim. „U ljubavi blista sva istina vjere“ (Benedikt XVI.).

Uzor ljubavi je sam Bog koji je za spas ljudi postao čovjek i dao svoj život za njih na križu. Sam Isus kaže: Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. (Iv.15, 12) Što znači Isusova prva zapovijed ljubavi prema Bogu? Isus kaže da vjernik treba Boga ljubiti svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim mislima (Mt 22, 37). - Vjerovati svim svojim srcem znači da se u vjeri radi o 10


mojem srcu, o mojoj ljubavi prema Bogu. Tu se ne radi o mnogim riječima, dugim molitvama i velikim djelima, nego se radi o našoj najdubljoj nutrini, našem srcu, našoj ljubavi prema Bogu. Nitko čovjeku nije više otac, majka, brat, prijatelj i dobročinitelj od Boga. Vjerovati je ponajprije odnos ljubavi. Tu se radi o uzdizanju našeg srca k Bogu ne samo ujutro i navečer. Bog je ono najbolje dobro koje imam u svakom času dana i života. „Bože ti moje sve!“ - Vjerovati svom svojom dušom znači da je Bog najdublja jezgra moje duše, moje nerazorivo središte. Ako ne stanuje Bog u mojoj duši, onda sam siromašno, krhko, prolazno i izgubljeno biće. Vjerovati sa svim svojim mislima pokazuje da se vjera odnosi na razum i znanje. To znači da se naš razum mora puniti vjerskim znanjem. Zato je važno što netko čita, sluša, gleda i tko upravlja njegovim mislima. Ono što se ne zna to se i ne može poštivati i voljeti. Što čini da bi više o Bogu znao? O Bogu se ne može nikada dovoljno znati. Svaka nova spoznaja o Bogu čovjeka veseli i ispunja mu dušu svjetlom i zado voljstvom. Ali znanje o Bogu i približava Boga nama. Čovjeka vremenom svi napuste i zaborave, a samo se Bog nikada od tebe ne udaljuje. Čak ni onda kad ti Njega zaboravljaš, On tebe ne briše iz svoga srca. Kada današnji mladi čovjek pita: Što je uistinu važno u životu? Odgovor Isusov ostaje isti: Najvažniji su tvoji odnosi s Bogom (kard. Joachim Meisner). Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. S riječima „kao samog sebe“ Isus nam daje „ogledalo“ koje ne može lagati. On nam je dao nepogrešivu mjeru da bi otkrili ljubimo li mi svoga bližnjega ili ne. Znamo veoma točno, što znači sebe ljubiti i onda i što hoćemo od drugoga. Isus ne kaže: „To što drugi tebi čine i ti njemu radi.“ To je zakon „Zub 11


za zub, a oko za oko.“ Djeca i mladi skoro uvijek kažu kad se posvađaju ili čak udare: „I on je mene.“ Isus naprotiv kaže: „Sve što očekujete da drugi vama učine učinite i vi njima! (Mt 7, 12) To je nešto sasvim drugo. Na drugom mjestu kaže: „Ljubite jedan drugoga kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Ljubav prema drugome nije pomoć koju pružamo potrebnome. Ona je istinski izražaj ljubavi srca prema potrebnome. Pomoć bez ljubavi je neiskrena ljubav. Jakovljeva poslanica da pomažemo: „Djeco moja, ne ljubite se riječju i jezikom, nego djelom i istinom“. (Istina je jedino ono što Bog kaže, te samo to donosi zadovoljstvo i napredak.) Kakvim očima moramo gledati na drugoga? Bratskim? Još i više: S očima s kojima želimo da nas Bog gleda: očima oproštenja, dobrohotnosti i razumijevanja. Tada nam čovjek kojega ne ljubimo iskreno izgleda drugačije: siromašno ljudsko biće koje zbog svojih slabosti i ograničenja jednako pati kao ja i ti, kao svi mi. Tada padaju maske s lica ljudi, koje su im postavili drugi, da bi se čovjek pojavio onakav kakav jest. Mladi čovjek treba shvatiti i prihvatiti da vjera mora imati osobne crte povjerenja. Bez ljubavi nema vjere ni života s Bogom. Ljubiš li Boga ako ne možeš odvojiti niti jedan sat u tjednu za nedjeljnu sv. misu? Jesi li vjernik ili nevjernik? Kršćanin koji zna da Bog postoji, ali živi bez povezanosti s Bogom, zapravo je kršteni bezbožac, praktični nevjernik. I Sotona tako živi. Može li se to za tebe reći? Kako takav čovjek može tražiti primanje sakramenta sv. potvrde, a sam s Kristom nema povezanosti ni ljubavi. Sakramenti nisu običaji nego susreti s Kristom. Vjera u Isusa Krista ima dvije strane: Ona je dar Božji koji ne ovisi o tome koliko se netko trudi oko vjere. Bog pruža čovjeku ruke kao majka prema djetetu dok ono još ne

12


zna dobro hodati. Druga strana vjere je slobodna odluka čovjeka da prihvati vjeru. Čovjek također mora pružiti ruke Bogu. On ima dvije moći: razum i volju. Razumom se mogu spoznati svi razlozi za vjeru, ali čovjek može voljom odbiti, ne otvoriti se i ne prihvatiti Ruku Božju i vjeru u Njega. Na koncu ovog podužeg uvoda i na početku vjeronaučnog podsjetnika nalaze se uglavnom teme koje su obrađene u knjizi „Kršćanstvo i ti“, a sabiremo sve ovo rečeno u jednu rečenicu: Vjera nije samo znanje o Bogu koje nam je objavila Biblija i Isus Krist, nego prije svega život u povjerenju, u povezanosti i ljubavi s Isusom Kristom, nebeskim Ocem u Duhu Svetom. I u duši mladog čovjeka može nastati pomisao da je Bog naš rival koji nam nešto zabranjuje, da nas vjera ograničava i ne dozvoljava sobom raspolagati po vlastitoj procjeni jer postajemo slijepi za Božje znakove, gluhi za Njegove riječi. Ako tako na Boga gledamo tada bivamo s vjerom nezadovoljni i nesretni te ne damo Bogu prostor u nama da nas On vodi koji je temelj svih stvari i ljudskog života. Bog je naprotiv Svemoguća Ljubav koja nam ništa ne oduzima, ničim ne ugrožava, nego je naprotiv Jedini koji nam pruža mogućnost živjeti u punini i doživljavati istinsku radost. (Benedikt XVI.) Sotona svoje zle namjere oblači u privlačno ruho kojim želi ljude prevariti kao da im Bog nešto dobroga zabranjuje. Ustvari do navodno sotonsko „dobro“ je otrov kojim se želi uništiti život i radost mladih. Sotona svoje zle namjere oblači u privlačno ruho, čime želi ljude prevariti kao da im Bog zabranjuje nešto dobra. Ustvari, to navodno sotonsko „dobro“ je otrov kojim želi uništiti radost i život mladih. --Za krizmanike treba odabrati najvažnija pitanja i odgovore za ispit, kojim se provjerava poznavanje kršćanskog nauka.— 13


I. O religiji 1. Što je religija? Pod religijom se obično misli na vjerovanje u jedno (monoteizam) ili više božanstava (politeizam) koja su stvorila svijet i njime upravljaju, a nisu dio ovog vidljivog svijeta. Obično su ljudi zamišljali postojanje više božanstava (politeizam), jer su teško mogli zamisliti jednoga Boga (monoteizam) koji nema s kim razgovarati. Ipak je božanstvima vladao glavni bog, što pokazuje da je jednoboštvo izvorna religija. 2. Zašto su religije prisutne u svim vremenima, plemenima i narodima kao većinsko opredjeljenje? Čovjek je svojim umom stvorio religiju kao potrebu da razjasni mudro stvoreni vidljivi svijet i smisao života čovjeka. To znači da je religija nužni plod čovjekova razmišljanja o svijetu oko sebe i svijetu u sebi. Da je religiju izmislio neki čovjek, uvijek bi bilo plemena bez religije. A toga nema. Iako je Bog nevidljivo duhovno biće ipak od njega potječe vidljivi svijet oko nas i duhovni svijet u nama koji govori o Bogu kao što vidljiva djela svjedoče o nepoznatom graditelju. Danas ima mnogo ljudi, ponajviše u Europi, koji kažu da ne vjeruju. To je sigurno prolazna pojava. Kao što nema plemena bez govora tako nema ni ljudske zajednice bez religije. Čovjek ima potrebu izraziti svoju misao drugima što je izvor govora. Isto tako čovjek nije mogao bez Boga, ne samo rastumačiti nastanak svijeta i smisao života 14


čovjeka, nego nije bilo moguće bez vjere u Boga utemeljiti moralne zakone na kojim počiva život ljudske zajednice. 3. Zašto je nastalo mnogo religija? Bog je nevidljivi savršeni Duh čije je postojanje tajna čovjeku. Stoga su ljudi različito zamišljali život Božji i način kako se dolazi do Boga. Tako su nastale razne religije. Religije se razlikuju po raznim predodžbama o božanskom i načinu dodira s božanstvom ili kultom. Kao što se govor kao prijenos nevidljivih misli razvio u mnoštvo govora, tako su se i vjere razvile u mnoštvo predodžbi o nevidljivom Bogu. 4. Imaju li mnoge religije ikakav zajednički nauk? Sve religije se slažu da je; a) Bog stvorio čovjeka, b) da mu je za razliku od životinje dao slobodu, c) da mu je dao zakon dobra i zla u savjesti i d) da će ga po tome na koncu života Bog sigurno nagraditi ili kazniti na Drugom svijetu. Bog je ucrtao u ljudsku dušu moralni zakon dobra i zla te se religije izrasle iz toga zakona u mnogočemu slažu. Ali je zlo u čovjeku i u društvu mnoge religije u nečemu i iskvarilo. Ljudi su stvorili i grješne bogove da bi i sami mogli opravdati svoju grješnost. Ove prirodne religije nastale ljudskim razumom pokazuju razlike ponajviše u domišljanju kako izgleda Bog i obredni ili kultni put k Njemu.

15


5. Zašto su religije u svim narodima važne? Religije su bile najvažniji dio i temelj društvenog života. One su određivale dopuštenost ljudskog djelovanja u zajednici. Čovjekovo djelovanje, za razliku od životinjskog, ne određuje samo korist i užitak, nego čovjekova potreba da to djelovanje bude moralno, tj. u skladu sa zakonom dobra koji se nalazi u savjesti. Svi plemenski običaji ili kultura plemena je bila povezana s religijskim kultom. Kultura izražava odlike čovjeka i temelji se na predodžbama o Bogu i ljudskoj savjesti. „Svaka kultura živi konačno uvijek od kulta, tj. od susreta čovjeka sa živim Bogom u bogoslužju“. ( Benedikt XVI.) 6. Kako je došlo do spoznaje u svim plemenima da postoji Bog, iako Ga čovjek nikada nije vidio? Nevidljivi Bog je spoznatljiv po njegovim djelima u kojima vladaju zadivljujući zakoni: u vidljivoj prirodi oko nas i duhovnoj prirodi u nama. Sva priroda oko nas svojim zadivljujućim sustavom upućuje na Boga kao svoga Stvoritelja, a duhovno biće čovjeka svojim željama i savješću pokazuje da je Bog Cilj i sugovornik čovjeku bez kojeg je život čovjeka bez smisla. Bez Boga bi čovjek bio biće bez pravog cilja i budućnosti. A) Iz vlastita iskustva čovjek zna da ništa pametna u njegovom životu ne nastaje samo od sebe, nego je proizvod ljudskog razuma. Međutim čovjek susreće u prirodi zadivljujući red upravljan zakonima, koji su plod Uma većeg od čovječjeg, počevši od velikog svemira, veoma složenog života biljaka i 16


životinja do oku nevidljiva atoma, koji u sebi krije golemu energiju nazvanu atomskom. Kao primjer savršenstva koje je Bog stvorio navedimo da u svakoj stanici ljudskog organizma se u pola sata dogodi 100.000 kemijskih procesa. Čovjek uvijek otkriva zakone koji vladaju u ljudskom organizmu. Sav taj red u prirodi i u živim bićima ostaje čovjeku do danas u najvećem dijelu tajna. Svako Božje djelo nosi oznaku tajnovitosti. Čovjek je oduvijek iz iskustva zaključivao da ni najmanji red ne može poteći od slučaja, a još bi manje mogli nastati veličanstveni i tajnoviti zakoni u prirodi i svemiru, nego su oni djelo savršenog uma Boga Stvoritelja. B) Osim svemira i prirode oko nas postoji i duhovni svijet ili priroda u čovjeku koja također govori o Bogu: 1.) U čovjeku postoje temeljne želje ili težnje koje nose njegov život, a mogu se samo djelomično ili nikako ostvariti u njegovom životu, te je čovjek zaključivao da jedino ispunjenje mogu imati kod Boga. Te želje su želja a) za životom bez smrti, b) za savršenom i neprekidnom srećom, c) za potpunom i trajnom ljubavlju i d) za savršenom pravdom.Te se želje mogu samo djelomično ostvariti na ovom svijetu. Zašto bi postojale ove želje, koje daju smisao ljudskom životu ako se ne mogu ostvariti? Zar tada ne bi bile životinje zadovoljnije koje nemaju tih želja? Želja za trajnim životom nasuprot kojem stoji smrt, koja poništava sve ono što čini čovjeka zadovoljnim, najvažniji je izvor religije. Tako sve ove četiri želje pokazuju da je Bog ne samo Stvoritelj čovjeka, nego i Cilj života bez koga bi čovjek bio besmisleno biće, jer bi težio za nečim čega nigdje nema. 2.) Osim te četiri želje u čovjekovoj duši postoji savjest koja čovjeku naređuje što bi trebao raditi, a da nad njom nema vlast. Savjest je duhovna moć razlikovanja dobra od zla djela koji čovjek doživljava kao strani glas u sebi i zove 17


glasom savjesti. Ljudi su oduvijek nazivali glas savjesti glasom Božjim, čiju slobodu kao najvažniji dio čovjeka štite svi ustavi država. Iako nevidljivi Bog izgleda čovjeku daleko, On je ipak svakome čovjeku blizu po govoru kroz savjest. Savjest treba njegovati da bi mogli pravilno spoznati Božji govor. Ona je slična instrumentu na kojem umjetnik svira. Da je savjest glas Božji, pokazuje se i po tomu što posluh savjesti čini čovjeka poštenim, časnim i zadovoljnim, a neposluh nečasnim i nezadovoljnim. 7. Kakva svojstva ima božanstvo u religijama? Čovjek je došao do najviše svojstava ili odlika božanstva po odlikama ljudskoga duha kao najsavršenijeg Božjeg djela. Čovjekov duh je slika Božjeg Duha te najviše možemo spoznati po duhu čovjeka kakav je Bog. Normalno je čovjek zaključivao da Bog ne može dati čovjeku duhovne odlike, ako ih sam nema. Može li Bog dati čovjeku inteligenciju, dobrotu, plemenitost, dar govora ili ljubav, strpljivost… ako toga sam nema? Budući da Bog kao Stvoritelj neizmjerno nadvisuje čovjeka, zato i sve ljudske duhovne odlike On mora imati u savršenoj punini. On se ne da nadvisiti odlikama niti od najboljih ljudi, jer samo On savršeno misli, ljubi, prašta, iskazuje milosrđe i pravdu. Tako se po duhovnim odlikama čovjeka najviše saznaje o Bogu. Ljudi imaju različite predodžbe o Bogu ili božanstvima. U svim narodima su nastali mitovi ili priče o božanstvima i njihovom životu koja najčešće nose obilježja ljudi na vlasti: izvanrednu moć nad drugima, ali i podložnost ljudskim manama.

18


8. Mogu li božanstva biti zla? Najveći broj religija imao je dobra i zla božanstva. Religije su poznavale i zle bogove te se tako tumačilo porijeklo zla kod ljudi i u svijetu. Najčešće su bogovi upravljali prirodnim silama: suncem, morem,vjetrom, podzemljem te su se nesreće tumačile ljutnjom bogova. Zlo nastaje kad čovjek ne sluša savjest, nego nagone tijela. Budući da je Bog savršeno duhovno biće, On ne može biti nevjeran svome duhovnom biću. Kod raznih religija božanstva imaju i tijelo te su zli zato što slijede zle nagone tijela i duha. Biblija govori da su začetnici zla zli anđeli, sotone. 9.a Što je naravna ili prirodna religija? To je znanje o božanskom koje čovjek stječe naravnim ljudskim moćima razuma razmišljanjem o svijetu oko nas i u nama kao djelima Božjim. Religije su nužni prirodni proizvod ljudskog razuma, ako čovjek razmišlja o svijetu oko sebe i u sebi. Čovjek je imao potrebu religijom razumno rastumačiti porijeklo svijeta i u njoj naći smisao svoga prolaznog života. U naravnoj religiji čovjek svojim duhovnim moćima traži Boga, a u objavljenoj se vjeri događa obratno : Bog šalje po izabranim ljudima objavu o sebi. Time po objavi Bog traži čovjeka. 9.b Što je ateizam? Ateizam dolazi od grčke složenice: označava nijekanje postojanja Boga. Postoje razni oblici ateizma:

19

s = ne-Bog, a


Teoretski ateizam pokušava zanijekati postojanje Boga na temelju razumskih razloga. Ponajviše zbog postojanja zla i nesreća među ljudima koje po njima Bog ne bi smio dopustiti. Praktični ateizam se nalazi kod ljudi koji žive ne razmišljajući o Bogu i smislu ljudskoga života, nego traže zemaljsku korist i užitke, te žive kao da Boga nema. Odgovor ateizmu: Bog nije stvar koga bi se kao kemijski element dalo ispitivati. Zato dokazi Božjeg postojanja nisu točni kao eksperimentalni dokazi ili matematički izračuni po kojima se stvari i zakoni u svijetu provjeravaju. Dokazi za postojanje Boga su više razumski pokazatelji Boga na temelju njegovih djela u nama i oko nas. Bog nije dio ovog stvorenoga svijeta te nije dostupan ljudskim pokusima. 10. Koji je smisao ljudskoga života? Smisao je stvarnost koja u čovjeku proizvodi radost i daje sjaj životu, koja mora trajati bezgranično, jer zemaljski ciljevi su prolazni i nestalni. Čovjek tražeći sreću nije zadovoljan s ograničenom srećom. On traži beskonačnu sretnu budućnost. Tajna ljudskog života nije u tome što on živi, nego zašto živi. Čovjek često ima prolazne ciljeve koji mu daju neki smisao: da završim školu, imam auto, udam se, imam djecu, kuću…, ali svi ti ciljevi, ako se uopće ispune, ubrzo prestaju. A što onda? Postoji li dobar cilj koji nikada ne zastarijeva? Takav smisao može čovjeku darivati Bog koji je i sam bezgraničan i dobar te može jedini dati sretnu vječnost. Čovjek ne može dati smisao svom životu jer ga sam nije ni stvorio. Budući da je Bog čovjeka stvorio, stoga samo On može dati odgovor zašto čovjek živi. Ljudski užitci, koji su za neke ljude cilj života, ne 20


mogu dati smisao života, osim prolaznog zadovoljstva, jer sama pomisao na prolaznost i smrt gasi radost i sjaj užitaka i života. 11. Koji je smisao u kršćanstvu? Smisao i cilj života u kršćanstvu je zajedništvo s Bogom i ljudima što se posve i zauvijek stječe nakon smrti. Da bi to postigao čovjek treba provoditi život u ljubavi, pokori i obraćenju i vjeri u Kristovo otkupljenje. Zato se smisao života može doživjeti posluhom ispravnoj savjesti i Evanđelju. Po krštenju se čovjek ponovno rađa Kristovim uskrslim životom za Nebo i počinje suživot s Kristom i zajednicom vjernika koji se molitvom, sakramentima i dobrim djelima nastavlja i povećava. 12. Je li Bog govorio ljudima kroz religije? U svim religijama ima mnogo toga što je sadržano u ljudskoj savjesti te se i u religijama mogu susresti istine o Bogu. Ipak neke vjere govore o posebnoj objavi Božjoj. Samo neke vjere smatraju da su svoj sadržaj dobile dodirom nekog čovjeka, učitelja ili proroka s Bogom. To su vjere oko svetih knjiga budizma, Biblije i islama. 13. Je li objavljena vjera potrebna ljudima? Bog ne bi bio dobar Otac da je ljude ostavio u tami mnogobožačkih religija, nesigurne savjesti i udaljio se od svoje djece prepustivši ih njihovoj najčešće zloj sudbini.

21


Bog je dao djeci roditelje da se s ljubavlju brinu o njima i u svakoj ih potrebi pomažu. Ne može Bog dati ljubav roditeljima ako je sam nema. Dapače, Bog kao Stvoritelj ima ljubavi prema nama više nego sve majke i očevi svijeta skupa prema svojoj djeci. Stoga se od Njega očekivalo da se objavi svojoj djeci i pruži im svoju ljubav i pomoć koje ne mogu dati rodietlji. To je Bog učinio kad je On smatrao da je za to došlo vrijeme. Ni najbolji roditelji ne mogu preteći Boga u ljubavi. Vjera kojom je Bog objavio svoje Biće i svoju ljubav prema ljudima se zove objavljena vjera. 14. Kako možemo doznati je li proročka poruka uistinu poruka i govor Božji? Ako je Bog po nekome čovjeku poslao poruku za ljude taj bi čovjek ili prorok trebao dati dokaze da je s Bogom bio u dodiru. Čovjek ima razum i ništa ne smije prihvaćati za što nema razumnih dokaza. Ako je netko imao dodira s Bogom i dobio naredbu da prenese ljudima Božju poruku onda mora za to dati razumske dokaze. Ti dokazi su slijedeći: 1. Objavitelj mora biti izrazito: moralna i sveta osoba. 2. Nauk koji on prenosi mora biti moralan i svet. 3. Objavitelj mora biti u stanju činiti djela koja samo Bog može činiti, a to su čudesa. Bog ne može i neće slati svoju spasonosnu poruku po ljudima koji su svojim grješnim životom daleko od Njega. Tako bi mogao zavesti ljude da žive također grješnim životom. 15. Koje religije možemo nazvati objavljenim? Mora se ustvrditi da ovim zahtjevima ljudskog uma za istinitost objave udovoljava samo biblijska poruka i to zato jer 22


Isus tvrdi da se u njoj nalazi Božji govor, koji je on došao ispuniti i dovršiti. Isusu Kristu se smije vjerovati jer On jedini ispunja sva tri zahtjeva ljudskog uma za vjerodostojnost. Drugi osnivači religija ne ispunjavaju sve uvjete, čak niti jedan, za vjerodostojnost da im je nauk od Boga. Ljudi prihvaćaju i te vjere kao da su od Boga, jer su to vjere njihova plemena ili naroda pa malo tko gleda na njihovu vjerodostojnost. 16. Zašto Isus jedini zaslužuje vjeru i povjerenje? A) Činjenica je da se vjernici i nevjernici dive Isusovom uzvišenom, uravnoteženom, mudrome i nesebičnom životu. Ljudi često kritiziraju članove Crkve ako ne slijede Isusov nauk. Isus je svakako i za njih prva moralna osoba ljudske povijesti od koga se broje godine naše ere. On je zapravo po svojim djelima prekretnica ljudske povijesti, svjetionik moralnih vrijednosti i idealno utjelovljenje najboljih ljudskih kreposti i moralnih zakona, koji se nije skanjivao ni dati svoj život za svoja uvjerenja, a da nikada nije nikoga ni mrzio niti mu naškodio, nego samo činio dobro. Čak na križu prašta i moli za svoje ubojice. On je jedini čovjek kome se život potpuno slaže s njegovom svetom naukom te je jedini mogao zapitati: „Tko mi od vas može dokazati neki grijeh?“ ( Iv 8,46). B) Kristov nauk sadržan u četiri Evanđelja i danas je idealan nauk o Bogu i čovjeku, koji je teško ostvariti, jer traži mnogo odricanja, nesebičnosti i ljubavi, čak i prema neprijateljima.

23


Nema sumnje da takva poruka može potjecati samo od Boga. Važno je i to, što je njegova zajednica, Crkva, neusporedivo pridonijela i danas pridonosi razvoju humanosti i civilizacije širenjem njegova nauka, iako je bilo nekih njenih pripadnika koji se ni danas niti kroz povijest nisu tako ponašali. C) Isus je jedini činio mnogovrsna i brojna čudesna djela na prirodi, stvarima i ljudima. Isus nije činio čudesna djela da bi ljude zabavljao nego da bi ljudima pomogao, ali i njima potvrđivao da je od Boga poslan, te mu se smije vjerovati kao proroku. To je najsnažniji znak vjerodostojnosti ili razumskih dokaza za istinitost vjere u Isusa Krista. Zato treba zaključiti da Isus Krist svojim životom, naukom i čudesnim djelima daje ljudskom razumu dovoljno razloga i opravdanja da prihvati Isusa kao jedinoga proroka Božje objave koja je započela u pradavna vremena u židovskom narodu, a on ju je potpuno objavio. Normalno je što se Bog iz ljubavi objavio i oslobodio ljude od ropstva krivih vjera, mitova, a danas i od ideologija. 17.a Zašto vjerujemo evanđeoskim spisima? Evanđelja opisuju nauk i život Isusov koji su od samog nastanka Crkve propovijedali po Isusovom nalogu apostoli kao očevidci Isusova djelovanja, što su zapisala četiri evanđelista. Njima možemo vjerovati, jer su ne samo oni nego i prvi kršća ni, koji su bili također suvremenici Isusovi, dali svoj život kao svjedočanstvo istinitosti Evanđelja (Dj 4,20). Od vjere u Isusa Krista nisu imali nikakve koristi, nego samo progone i konačno mučeničku smrt. Nitko ne bi dao svoj život za nešto nesigurna.

24


17.b Što je čudo? Čudo je vidljivo djelo koje se ne može dogoditi po prirodnom zakonu nego samo moću Božjom. Bog je Stvoritelj i Gospodar prirodnih zakona. Bog nikako ne bi dao dar čudesnih djela nekome tko ne vrši Njegovu volju i ne uči Njegov nauk. Time bi mogao zavesti ljude na zlo. Najveće je čudo Isusovo uskrsnuće. 18. Što je nadnaravna ili objavljena vjera? Objavljena vjera prenosi znanje o Bogu i čovjeku koje Bog objavljuje po prorocima i po Isusu Kristu, a čovjek vjerom prihvaća. U naravnoj religiji čovjek svojim duhovnim moćima traži Boga po Njegovim djelima, a u objavljenoj vjeri Bog traži čovjeka preko proročke poruke koju vjernik vjerom prihvaća. Može netko biti religiozan, jer štuje osobno božanstvo, ima prirodnu religiju, ali je istovremeno i nevjernik ako ne prihvaća da je Kristova poruka od Boga. Kod onoga koji vjeruje u Isusa Krista, ali se rijetko moli i obično ne ide nedjeljom u crkvu ta je vjera ustvari mrtva jer nema živog odnosa s Bogom koji želi da bude naš suputnik i spasitelj. Živjeti u zajedništvu s Kristom jest pobožnost, a kad čovjek živi odijeljen od Krista, živi odijeljen od njega, ne računa na njega, onda se to zove bezbožnost. To je slično odnosu s nekim prijateljem s kojim se više ne razgovara. To je prijateljstvo mrtvo. Koliko ima Bog udjela u prihvaćanju neke religije ili prihvaćanju vjere u Isusa Krista nitko pravo ne zna. Ali je sigurno da Bog prihvaća i religioznost onoga koji nije došao do vjere u Isusa Krista, jer Bog sudi čovjeka ponajprije po njegovoj savjesti i 25


dobru koje čini ljudima. Odatle potječe dužnost tolerancije prema onome tko ne vjeruje ili drugačije vjeruje, jer je ljudska sloboda najveći Božji dar po kojoj čovjek upravlja sobom. 19. Što je vjera? Vjera nije samo znanje o Bogu, nego prije svega život u povjerenju i ljubavi s Bogom. Dar vjere dolazi ulaženjem u Božju prisutnost. Dar vjere je vrhunac kojim naša molitva završava, a nikako ne započinje. Mi u molitvu ulazimo s „traženjem“ vjere, odnosno jamstva da je ono što u molitvi tražimo sadržano u Božjoj volji. Mnogi ljudi misle da su vjernici, jer su im roditelji vjernici ili pripadaju narodu koji većinski pripada određenoj vjeri. Ima ljudi koji kažu ja sam katolik, pravoslavac ili musliman, jer pripadam obitelji ili narodu koji većinski pripada toj vjeri. Međutim sve je to netočno. Vjera je osobni čin povjerenja u Boga. U tom osobnom činu čovjeka ne može nitko drugi zamijeniti i nadoknaditi. Čovjek svojom voljom prihvaća razumom prihvatljiv nauk o Bogu u povjerenju i ljubavi prema Bogu. Mnogi smatraju da se mladi mogu potpuno i zrelo odlučiti za Boga tek od sedamnaeste godine. Molitvom se dobiva dar vjere. Dar vjere nije nešto što posjedujemo i stalno nosimo sa sobom nego je to sposobnost uvesti Božju silu u konkretnu situaciju. Isus je pozvao svoje učenike, što vrijedi i za nas, da ga slijede, a to znači da se u Boga Oca Isusa Krista - zaljube sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Središte Isusova propovijedanja nisu bile misaone vjeronaučne rečenice, nego Bog sam i Isusovi osobni odnosi s Bogom-Ocem koje je On otvarao i svojim slušateljima. Isusov govor s Ocem – Abba – (Tata) otkriva srdačni dio njegova ophoda s Bogom. 26


Svi koji su ga slušali osjećali su: Ovaj čovjek je u dodiru s Bogom. To je bio razlog da su apostoli promijenili zvanje i pošli za njim. 20. Što je slijepa vjera? Religija koja nema razumskih dokaza svoga božanskog porijekla, svetoga života vjernika i nauka koji je u skladu s ljudskom savješću, zove se slijepom religijom. Takva vjerska uvjerenja obično proizvode fanatizam i netoleranciju prema drugim vjerama, jer se ti vjernici u nedostatku razumskih temelja svoje religije boje prelaska svojih vjernika u vjeru koja to posjeduje, a to je kršćanstvo. Stoga su kršćani danas najviše progonjeni u svijetu, iako je kršćanima zabranjeno svako nasilje prema drugima. Vjera se ne smije protiviti ljudskom razumu i prirodnom moralu.

II. Biblija ili objavljena vjera 21. Što je Biblija? Biblija je skup knjiga u kojima se u ljudskoj riječi nalaze Božje riječi, a koje su nastale u određenom prostoru i vremenu. Biblija je Božji govor upućen nama ljudima na način na koji naš razum, ali naše srce može razumjeti. Biblija ili Sv. pismo nije obična knjiga jer samo u njoj možemo naći ispravan odgovor na pitanje: tko je Bog i tko je čovjek. Biblija je knjiga o Isusu Kristu, jer je sva usmjerena prema ispunjenju Saveza s Bogom u Isusu Kristu. Koliko 27


držimo do Božje riječi toliko držimo do Krista, koliko poznajemo Riječ toliko poznajemo i Krista. Zato Crkva potiče vjernike da učestalim čitanjem Pisma upoznaju Isusa Krista. U Bibliji Bog govori po svetim ljudima, događajima i prorocima služeći se njihovim različitim sposobnostima i različitim načinom izražavanja. Biblija je Božji govor upućen svim narodima. „Biblija ne smije ostati riječ prošlosti nego mora biti promatrana kao živa i aktualna riječ“ (Benedikt XVI.). Objava do Isusa Krista zove se Stari Zavjet i ima 46 knjiga: ( 21 povijesna, 18 proročkih i 6 poučnih knjiga) , nastalih kroz 1300 godina u židovskom narodu, a Novi Zavjet ima 27 knjiga (4 Evanđelja, Djela Apostolska, 21 poslanica i Knjiga Otkrivenja), nastalih tijekom prvog stoljeća nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Ona je najcjenjenija i najraširenija knjiga na svijetu. 22. Što povezuje Stari s Novim zavjetom? Biblijske knjige su sadržajno povezane jer u središtu svih događaja i poruka stoji Isus Krist. U Starom zavjetu je Krist navješten po događajima i vodećim ljudima židovske povijesti kao očekivani, a u Novom zavjetu po svjedočenju Njegove prisutnosti i djelovanja u ljudskoj povijesti. Isus Krist rasvjetljuje Sveto pismo Staroga zavjeta koje ga najavljuje te njegovim dolaskom doživljava puninu objave, o čemu govore četiri Evanđelja. 23. Što stoji u središtu Staroga, a što u središtu Novoga zavjeta?

28


U središtu Staroga zavjeta stoji Zavjet koji su pod vodstvom Mojsija sklopili Židovi kad su dobili Zapovijedi Božje. U središtu Novoga zavjeta stoji Isus Krist koji je dao ljudima konačnu objavu evanđeljem, a smrću na križu sklopio kao novi Mojsije Novi zavjet za sve ljude. Službena vjera Židova je ustanovljena nakon sklapanja Zavjeta ili Saveza Izraelaca s Bogom kad je Mojsije primio zapovijedi Božje na Sinaju, što je središte vjere Staroga zavjeta. Središte Novoga Zavjeta je Kristov nauk, njegova smrt i uskrsnuće čime je omogućeno sklapanje Novog zavjeta s Bogom svakome tko vjerom i krštenjem uđe u zajedništvo s Isusom Kristom i to izgrađuje spasonosnim sakramentima. Zato se Stari zavjet dovršava pojavom Isusa Krista 24. Zašto je bio potreban Novi zavjet? Stari zavjet je nesavršena Božja objava upućena samo Židovima. Samo je Isus Krist objavio svemu svijetu što je Bog kanio objaviti i po smrti na križu i izvršio spasenje čovjeka. Židovi su u mnogim razdobljima svoje povijesti bili nevjerni Savezu i zapovijedima Božjim te su proroci najavili sklapanje Novoga saveza s novim zakonikom koji će biti jasan i upisan Božjim Duhom u ljudsko srce, a ne više u kamen sinajski. Duh Sveti će im pomagati da ga vrše. Taj Novi savez će sklopiti novi Mojsije, savršeni prorok, Mesija, Krist koga će Bog poslati da ostvari jedinstvo s Bogom koje su proroci navijestili, a bit će otvoreno svim narodima. Bog je pripremao židovski narod za Kristov dolazak naučavanjem i vjerom u jednoga Boga koju će objavu Isus potpuno dovršiti. Vjera se događa u trenutku kada razum i volja „prihvaćaju“ istu informaciju. 29


III. Stari Zavjet – Pregled događaja 25. Kako se događa objava Božja u Starom Zavjetu? Objava se Božja iskazuje u riječima i djelima kojima je Bog bio uzrokom u židovskoj povijesti. Pri tome se upotrebljavaju razne književne vrste. Kad se radi o događajima, onda Biblija počinje izvještajem o stvaranju koji spada u prapovijest, u priče, djelom baštinjene od mitova okolnih naroda koji su bili usklađeni s vjerom u jednoga Boga. Bog želi tim pričama izreći važne pouke i poruke ljudima, a izvještajem o životu Abrahama, praoca izraelskog naroda, počinje povijesni dio u kojem se govori o Božjoj ulozi u židovskoj povijesti. Bog je očito, oblikovanjem vjere židovskog naroda u jednog Boga, pripremao dolazak Isusa Krista. Biblija je i danas Božja riječ za svaku priliku i nepriliku. 26. Što Biblija želi ljudima objaviti? Biblija ponajprije otkriva tajnu Boga, Njegovu ljubav prema čovjeku i sudbinsku upravljenost čovjeka prema Bogu. Ona nije u prvom redu ni povijesna knjiga niti knjiga ijedne ljudske znanosti nego vjerska knjiga. Biblija je knjiga ljudskog spasenja i Božjeg djelovanja u svijetu. Biblijska vjera se temelji na povijesnoj objavi u kojoj ne sudjeluje, što je jedinstven slučaj, samo jedan pisac i objavitelj kao u drugim vjerama, nego je i pisana kroz tisuću godina. Biblija je knjiga u kojoj možemo promatrati Boga, vidjeti onakvoga kakav On zaista jest i čuti ono što nam On i uistinu govori.

30


27. Zašto je Biblija Sveto pismo? Biblija je sveta jer je ona govor o Bogu i njegovoj ljubavi prema čovjeku. Ona je sveta i zbog toga što je pisana od pisca nadahnuta Božjim Duhom. Zato ima dva autora, Boga koji šalje poruku i zemaljskog pisca koji tu poruku prenosi na svoj ljudski način. Biblija je stara preko 3000 godina, a najmlađi dio oko 2000 godina. Ona je jedina knjiga koja je nastajala 1000 godina. Najprije se prenosila usmenom predajom dok nije kroz 1100 godina zapisivana. Sastoji se od mnogo knjiga koje su pisane raznim književnim stilovima: 1) Povijesne knjige prepričavaju židovsku povijest židovskog naroda i njegova odnosa s Bogom. 2) Poučne i pjesničke kojim je cilj poučiti narod u mudrosti i molitvi. 3) Proročke donose govore proroka. 28. Koja je poruka Biblije pričom o sedmodnevnom stvaranju svijeta i čovjeka? Biblija ne želi reći kako je svijet stvoren, nego u slikama govori da je on od Boga potekao, da je čovjek najveće stvorenje jer je duhom bogolik. Bog je prikazan kao radnik koji šest dana radi, a sedmi posvetio, da bi to i čovjek radio. „Odmorom“ Boga od šestodnevnog stvaranja Biblija uvodi u ljudsku civilizaciju neradni dan posvećen odmoru tijela i traženju zajedništva ljudskog duha s Bogom. Tako je od kulta Boga nastala kultura kao izražavanje odlika ljudskog duha. Zato se kultura ljudi mora uvijek oslanjati na Boga kao svoj izvor.

31


29. Što želi reći slika Raja zemaljskog u obliku prekrasnog vrta? Rajski vrt je lijepa slika kojom se želi reći da je Bog čovjeka stvorio za sreću okrunjenu prijateljevanjem čovjeka s Bogom. Čovjek je svojim grijehom skrivio nevjeru Bogu, a time i skrivio svoj izlazak iz zemaljskog raja, iz stanja sreće. Zato Biblija govori da svaki neposluh Bogu, grijeh, donosi čovjeku nesreću i nezadovoljstvo, iako je čovjek u grijehu tražio sreću. Adamov grijeh je slika svakog ljudskog grijeha. 30 a. U čemu se sastoji prvi grijeh ljudi? Zabranjeno stablo i voće slika je grijeha prvih ljudi, čime se očituje neposluh Bogu naših praroditelja privlačenjem zabranjenim užitcima. Grijehom se a) čovjek svjesno i hotimice opire Bogu kršeći jednu od njegovih zapovijedi; b) smatra da on u svojoj oholosti umjesto Boga odlučuje što je dobro; c) vjeruje običnim stvorenjima, Sotoni i svojim željama i d) sumnja u darežljivost i ljubav Božju. Nakon grijeha ljudi se kriju od Boga, izbjegavaju Ga te izgon iz raja zemaljskoga potvrđuje njihovu volju. Grijeh uvijek čovjeku donosi nesreću. Grješnik nije sretan, jer je grijehom ranio svoj duhovni život koji Bog nije stvorio za grijeh. To bi bilo slično kao da bi čovjek ulio vodu u auto umjesto benzina. Daleko od Boga nije više moguć pristup k stablu života i sreće. Taj raskid čovjeka s Bogom se naziva grijeh.

32


30 b. Koje su posljedice prvog grijeha? Nakon prvog grijeha praroditelja, Adama i Eve, ljudi se rađaju izvan raja zemaljskoga, što je slikoviti prikaz da se rađaju bez božanskog života u sebi, ali i s trajnom sklonošću na zlo. Ono što su Adam i Eva izgubili za sebe, izgubili su i za sve svoje potomke: a) milost izvorne svetosti i pravednosti ili posvetnu milost jedinstva s Bogom. U posljedice istočnog grijeha spada b) ranjenost ljudske naravi sklonošću na zlo. Svaka sklonost na grijeh mnogo obećava i kao svaki mamac malo daje, a sve uzima, i samu ljudsku slobodu. 31. Što je Bog učinio nakon prvoga grijeha? Iako su ljudi morali napustiti mjesto sreće što su svojim neposluhom Bogu sami odabrali, zmiji Bog obećava da će u budućnosti porod jedne žene zgaziti grijehu glavu. Bog nije dozvolio da Sotona, zli anđeo i grijeh zapečati nesretnu sudbinu čovjeka, nego je obećao pobjedu nad zlom i čovjekovo uzdignuće iz grijeha. Obećava Ženu preko koje će doći spasenja svijeta (Post 3,14). Ta žena je B.D.Marija majka Isusa Krista Spasitelja svijeta. Do tog ispunjenja protekle su tisuće godina Biblija govori o mnoštvu anđela, duhovnih bića, koji služe Bogu i pomažu ljudima. Priča o Kainovu ubojstvu brata Abela govori kako je grijeh pokvario obiteljske i međuljudske odnose, ali Bog ipak zabranjuje osvetu i spašava pobožnog Nou od Potopa. Gradnja Kule babilonske protiv volje Božje govori o bezizglednom djelovanju čovjeka mimo i protiv Boga.

33


32. Tko je Abraham? Zbog svoje velike vjere Abraham je nazvan praocem izraelskog naroda, ali i ocem svih vjernika kojima je Bog najveće dobro Prvo povijesno kazivanje u Bibliji počinje Božjim pozivom nomadskom pastiru Abrahamu da napusti svoje pleme i vjeru i pođe prema zapadu, gdje će Bog sklopiti s njim savez i od njega stvoriti Božji narod. Abraham vjeruje iako je njegov brak neplodan, a poslušan je Bogu i onda kad je spreman žrtvovati svoje jedino dijete Izaka. Sve religije poznaju prinose životinjskih žrtava božanstvima kao znak podložnosti i čišćenja duha. I Adamovi sinovi su prinosili od svojega rada žrtvena odricanja i kao znak zahvalnosti, jer sve zapravo Bog daje (Post 4,3 sl). U nekim religijama bile su prinošene i žrtve djece da se umire rasrđena božanstva. Ovim primjerom Bog zapravo zabranjuje takve žrtve. Bog blagoslivlja Abrahamovu odanost te tako postaje praotac prave vjere, kojoj je prvo pravilo da je Bog za čovjeka najveće Dobro kome se ne smije ništa i nitko pretpostaviti. Svojim velikim povjerenjem u Božju dobrotu i ljubav, uzor je svim ljudima. Tako je postao praocem starozavjetnog Naroda Božjega i slika Krista začetnika novozavjetnog Naroda Božjega. 33. Kako je izraelski narod došao u Egipat? Josip egipatski doveo je svoje jedanaestero braće u Egipat. Iako su ga braća izdala i prodala u ropstvo, on ih je spasio od gladi i time postao slika Isusa Krista.

34


Abraham je imao sina Izaka, a ovaj sinove Ezava i Jakova. Jakov je imao dvanaest sinova koji su iz zavisti prodali brata Josipa u Egipat, koga Bog spašava zbog njegova čestita života podarivši mu dar predviđanja, zbog čega je dobio visoku ulogu na faraonovu dvoru. Za gladi on je spasio svoju braću i oprostio im. Doselio ih u Egipat gdje je od njih nastao narod od dvanaest plemena. On je slika Krista koji je izdan i predan u smrt, a on ipak ljude svojom smrću spašava od propasti. Josip je svojoj braći dao zemaljsku hranu da prežive, a Krist nam daje nebesku hranu, samoga sebe, od koje se vječno živi. 34. Zašto su Židovi ipak napustili Egipat? Zbog progona Židova sa strane egipatskog faraona Mojsije je Božjom pomoću izveo narod u Palestinu odakle su došli sinovi Jakovljevi. Židovi su bili brojni potomstvom te su se Egipćani prepali da će biti brojniji od njih, te je faraon naredio da se svaki židovski prvorođenac ubije a narod radi besplatno na faraonovim palačama. Židovi su postali robovi te su molili Bogu da ih spasi. Mojsija je kao prvorođenca spasila od smrti faraonova sestra izvadivši ga iz vode Nila te ga odgojila na carskom dvoru (Izl 2,5). Kad je odrastao doznao je da je Izraelac, zalagao se za svoj narod te je morao pobjeći iz zemlje na Sinajski poluotok. Tu se oženio i živio životom pastira kad mu se Bog javio i poslao ga u Egipat (Izl 3,1 sl) da izvede narod u Palestinu. Mojsije pita Boga za ime, a On mu ogovara da je On onaj koji je tu za nas (Bog-Prisutnik) (Izl 3,14). Mojsije se odazva Božjem pozivu i ode u Egipat s namjerom da izvede židovski narod na slobodu. Kako faraon nije htio na to pristati nadošle su kazne na Egipat. Na koncu je Bog naredio Mojsiju 35


da svaka obitelj zakolje muško bijelo janje i njegovom krvlju namaže pragove kuća, jer će Anđeo zatornik ubiti prvijence gdje toga znaka ne bude te neka janje zgotove za jelo i spreme se na odlazak iz Egipta (Izl 12,21 sl). To je bio početak oslobođenja, jer je Faraon, pod pritiskom naroda koji je oplakivao svoje prvorođence, dozvolio Židovima izlazak iz zemlje. Taj događaj se stoga zove Pasha. 35. Što je za Izraelce značio izlazak iz Egipta? Taj dan su Židovi svakog proljeća slavili kao svoj dan oslobođenja. Zvali su ga Pasha. I kršćani slave taj dan kao svoj najveći blagdan kad nas je Isus svojom smrću i uskrsnućem oslobodio od grijeha i smrti. Tom prigodom je svaka obitelj nastojala obnoviti egipatsku večeru pripremajući janje za jelo kao uspomenu na krv egipatskih janjaca koja je spasila njihove očeve od smrti i dala im snagu da pobjegnu iz faraonova ropstva. Prigodom proslave Pashe Isus slavi Posljednju večeru u kojoj sažima svoju muku i smrt, kao pravo pashalno Janje za spas svijeta. Isus sebe vidi i kao novo Janje u čijoj se Krvi sklapa Novi savez ili zavjet. Novo Janje oslobađa od grijeha i đavla, jedinog pravoga neprijatelja čovjekova. Krist, kao novi Mojsije, tim činom sažima u misnom kruhu i vinu uspomenu sklapanja Novog Saveza ili Zavjeta koji su proroci najavili (Jr 31,31) s novim vjerničkim narodom kao savršeni Savez koji je sklopio na Veliki petak po svojoj krvi, a ne životinjskoj kao Stari Savez pod Sinajem. Tim je prestala vrijednost žrtava koje su prinosili svećenici ispred Jeruzalemskog hrama radi oprosta grijeha. Događaji iz noći Pashe kršćani se posebno sjećaju za vrijeme uskrsnih blagdana. Tada se slavi naše oslobođenje 36


Kristovom smrću i uskrsnućem i izlaženje iz ropstva grijeha i smrti u novi život. U Isusu Kristu je kršćanska Predaja gledala istinsko pashalno Janje čijom krvlju su krštenici spašeni od Anđela zatornika i oslobođeni od ropstva Sotone, čija je slika bio faraon. 36. Zašto je sklapanje Staroga Zavjeta na Sinaju najveći čin u povijesti Izraela? Židovi su tada dobili Božje zapovijedi i obećali da će ih vršiti sklapanjem Zavjeta. Tako su postali Božjim narodom. Božji zakonik je vrijedio i za vladare te zato ljudi nisu bili izloženi samovolji vladara. Sklapanje Saveza se dogodio tako da je Mojsije krvlju životinja poškropio ploče Božjih zapovijedi i narod, koji je pristao vršiti zakon Božji. Bog ne želi čovjeku nametati svoju volju, nego traži sklapanjem saveza slobodno prihvaćanje. Bog je u Bibliji uvijek Saveznik. Tada je uveden svećenički stalež i naređeno subotnje bogoslužje, a obrezanjem su djecu pridruživali Božjem narodu te slavili mnoge vjerske blagdane važne za vjeru naroda. 37. Kakvo značenje ima Stari zavjet za Crkvu? Sklapanje Saveza s Bogom pod Sinajem između Boga i židovskog naroda je najava savršenog Novog Zavjeta koji će novi Mojsije, Isus Krist, sklopiti po svojoj krvi na križu između Boga i svih ljudi. Stari zavjet se sklapao obrezanjem židovske djece, kojim su postali dionici Starog zavjeta i Božjeg naroda, a Novi zavjet krštenjem, tj. obrezanjem u duši, krsnim neizbrisivim pečatom, 37


kojim se krštenici pridružuju Kristu i novom Božjem narodu, Novom Izraelu, Crkvi. Bog je po Kristu dovršio Objavu svojim Evanđeljem i djelom otkupljenja. Sv. potvrda, kao i Svećenički red također daju neizbrisivi biljeg zajedništva s Kristom i mogu se primiti samo jednom. Oni uvode krštenika u službu Kristova svećeništva, proroštva i pastirstva. Tako Isus nastavlja po kršćanima djelo spasenja ljudi. Odustajanjem od te službe je težak čin nevjernosti Kristu i Crkvi. 38. Kakvo značenje ima za nas dugo putovanje Izraelaca kroz pustinju u Palestinu? Naporno i mučno putovanje naroda kroz pustinju praćeno vjerom i nevjerom Božjoj riječi, slika je Crkve koja putuje mučno uz vjernost i grijehe kroz ljudsku povijest. Bog je svakog dana prije ulaska u obećanu zemlju slao hranu s neba ili mannu kao prasliku ili najavu pravog novozavjetnoga kruha s Neba, Isusa Krista u sv. Euharistiji kao novoj hrani putujućeg Božjeg naroda, Crkve. U obećanu zemlju narod je uveo Jošua, koji nosi židovsko ime Isusovo, kao znak i najava da će i novozavjetni Narod Božji uvesti u obećanu zemlju, Nebo, novi Jošua, Isus. 39. Koja je razlika između sudačkog i kraljevskog uređenja? Suci su bili birani od plemenskih starješina i uglavnom poslušni Božjim zapovijedima, a kraljevi su postajali nasljedstvom i uglavnom se brinuli za svoju vlast.

38


Ulaskom u Palestinu plemenima su upravljali plemenski poglavari koje su birali pripadnici plemena, a kad bi zavladala opasnost od susjeda, posebno neprijateljskih Filistejaca, birao se vrhovni sudac. Često je biran po naputku Božjem i bio pomazan uljem kao znakom Božjega Duha koji daje vladaru mudrost, te je time bio Božji sluga. U početku su radi stalne opasnosti izabrani i pomazani Božjom mudrošću i prvi kraljevi Šaul i David, ali su poslije njihova djeca bili vladarima. Oni se smatraju često nositeljima vlasti te je ta vlast bila autokratska. Tada se javljaju proroci kao Božji glasnici koji predbacuju vladarima zloupotrebu vlasti. 40. Kako dolazi do nade Pomazanika, proroka i kralja?

u

budućeg

savršenog

Budući da su kraljevi u jednom djelu povijesti potpuno zanemarili Božji zakon i Savez s Bogom, te je narod upao u tuđinsko ropstvo, proroci su počeli najavljivati da Bog ne će napustiti svoj narod, bit će vjeran svom Savezu, te će poslati savršenog Božjeg pomazanika, kralja i proroka koji će donijeti narodu spasenje. Vladari su prečesto vršili svoju volju, a ne Božju, opijeni svojom vlašću skrivili su krivovjerje i nemoral u narodu i time konačnu propast židovske države. Otpad od Boga je uzrokovao narodne katastrofe i gubitak slobode kao što je bilo odvođenje u asirsko, a poslije i u babilonsko ropstvo. Proroci su najavili vjernost Božju, da se Bog ne odriče ljubavi prema svome narodu te će poslati novog kralja, „Davidova sina“ koji će biti vjeran Bogu. Najavili su i bitna svojstva Mesije, koji neće biti ratnik nego sluga Božji, Knez mira i savršeni prorok, navjestitelj Božje riječi, što se podudara sa Kristovim životom. 39


41. Po čemu se židovska vjera razlikovala od okolnih religija? Židovi su jedini vjerovali u jednoga Boga koji je svet pa i oni moraju biti sveti, dok su drugi narodi vjerovali i u više božanstva odanih i zlu što je poticalo ljude na zlo. Vjera u jednog svetoga Boga je zapravo najbolja obrana protiv krivovjerja. Zato je židovsko vjerovanje započinjalo ovako: Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,4) Svi su narodi u ono vrijeme imali robove, ljude bez slobode. Židovima je Bog zabranio držati robove. Bog je ljude stvorio slobodne te je sloboda za Boga najveća čovjekova odlika. 42. Po čemu je Stari zavjet nesavršen i potreban dodatne Objave? Stari zavjet je nesavršen zbog nedovoljne proročke objave Boga koga su Židovi držali svojim plemenskim Bogom u čije ime su ponekad činili zlo drugima po svojim grješnim vođama. Bog je iz ljubavi prema svojoj djeci po Isusu Kristu objavio sebe kao ljubitelja svih ljudi. Životinjske žrtve Staroga zavjeta nisu mogle ljude opravdati pred Bogom do savršene žrtve Krista Božjeg Sina čija je Božja mučenička krv u stanju oprati grijehe svakog pokajnika. Židovi su u Bibliji ponekad činili zla djela drugom narodu i smatrali da to kao Božji narod smiju činiti kao što su i drugi to njima radili u ime svojih božanstava. Često su zla djela u Bibliji, kako je to u narodnim predajama običaj, bila pripisivana 40


volji Božjoj da se krivci opravdaju ili su preuveličavana da se pokaže vlastito junaštvo i moć Božja ili ih nije ni bilo. Isus naviješta kao temeljnu vijest da Bog Izraela nije njihov plemenski Bog nego i Otac svih ljudi i tako je svojom objavom ispravio nesavršenosti i zabranio osvetu i nasilje nad drugima. Ljudi se lako danas sukobljavaju u ime svoje vjere, a to ponekad čine i kršćani, što se protivi vjeri u jednog Boga, Oca svih ljudi. Bog je dao ljudima slobodu u odabiru vjere. 43. Zašto je Objava Staroga zavjeta trajala i rasla stoljećima? Bog nije mogao izreći istinu o sebi, dovoljnu za naše spasenje, odjednom ili u kratkom vremenu zbog kulturne zaostalosti ili „okorjelosti srca“ ljudi, kako kaže Isus (Mt 19,18).Objava je rasla s porastom čovjekove kulturne razine, tj. koliko su ljudi mogli objavu prihvatiti. Kao što majka hrani dijete sve tvrđom hranom koju je dijete u stanju prihvatiti tako Bog uči i ljude sve uzvišenijim naukom. Konačna objava u Isusu Kristu pripremana je likovima, velikim ljudima i događajima Staroga Zavjeta. Zato su događaji i veliki likovi Staroga Zavjeta bili po dobru najava Isusa Krista, a po nesavršenosti su bili potrebni dodatne objave koju će Isus donijeti. Tek u svjetlu Kristove objave možemo prepoznati mnoge nesavršenosti i zla koja su počinjena u Starom zavjetu u ime Božje. Sve ono što se u Starom Zavjetu ne slaže s Isusovom objavom ljudska je zaostalost i grješnost kroz koju se probijala Božja objava. Da je objava Starog zavjeta bila dostatna Isus ne bi dolazio. Objava Starog zavjeta je pripravljala Isusovu objavu i spremala ljude za njegov dolazak.

41


IV. Novi Zavjet – Isus Krist 44. Kakav je bio dolazak Isusa Krista? Ulazak Isus Krista u ljudsku povijest je bio neobičan zbog djevičanskog začeća, i čudesan zbog svoje svete nauke, života i djelovanja. «Bog koji je postao čovjekom, najveće je čudo svemira. Cijela ljubav Božja obuhvaća ljudsko srce i ljudski lik.»(Benedikt XVI.) Da se sazna tko je Isus Krist moraju se otvoriti knjige Novog zavjeta, a pogotovo četiri Evanđelja. Oni sadržavaju najstarije i najvažnije spise o Isusu Kristu. Oni nisu u prvom redu opis života nego „Radosna vijest“, ili reklo bi se danas „Životno važna vijest“ koja je potekla iz vjere u Uskrsloga, koji nam daje osmišljeni pravac života ili program za sve koji svom životu žele dati dobar smisao. Tko to čuje može se radovati. Tko trpi bol i žalost biva utješen, onaj tko je u grijesima može se nadati oproštenju; snagu dobiva za otpor zlu. Svojim Evanđeljem poziva Isus svoje slušatelje da se snagom vjere u Boga zauzmu za ljubav, pravednost, mir i pomirenje. Slušanjem Kristove riječi čovjek otkriva kako su one istinite jer odgovaraju Božjem prednacrtu po kojem nas Bog stvorio. Čovjek otkriva da Isus donosi na svjetlo ono što je njemu zakopano. Židovi već šest stoljeća trpe okrutnost tuđe vlasti i nadaju se dolasku najavljenog Mesije. Međutim, za okrutne vlasti Rimljana Bog šalje anđela Gabrijela u židovsku provinciju Galileju s ponudom neuglednoj djevici Mariji da bude majkom budućeg Mesije. Nakon razjašnjenja anđelova da Bogu nije ništa nemoguće, ona pristaje da bude bez muža majkom Obećanog. Ako se neki ljudi spremno odriču ugodna života u bogatoj zemlji pa se vrate u siromašne prilike da budu na 42


pomoć svojoj djeci ili roditeljima u nevolji, zar bi to mogli Bogu zabraniti ili smatrati nemogućim što se je Bog odrekao u Isusu Kristu nebeskog sjaja (Fil 2,6) da i kao čovjek pomaže svojoj djeci. To se utjelovljenjem i rođenjem Isusa Krista dogodilo. Objava je to izvanredne i neočekivane ljubavi Božje. Ljudi misle da je Bog daleko u nebeskoj slavi te da se njegov dolazak zlim ljudima protivi veličini Božjoj. Ali ako znamo da Bog ima neusporedivo više ljubavi i od najboljih ljudi koji odlaze u zapuštene zemlje da drugima pomognu, onda je Njegov dolazak na svijet logična posljedica Njegove čudesne i nama neshvatljive ljubavi prema ljudima. 45. Zašto se rodio Isus Krist? Bog je po Isusu Kristu želio sve ljude osloboditi od grijeha i dovesti ih kao svoju djecu, u zajednicu sa Sobom i time osnovati Kraljevstvo Božje. Bog ne bi bio dobar Bog i Otac ljudi da je svoju djecu, ljude prepustio Adamovoj sudbini odijeljenosti od Boga, naravnim religijama i mitologijama, ideologijama sa svim zlima koje su one uzrokovale. Bog je svoju objavu ljudima dugo pripremao odgajajući židovski narod u vjeri u jednog Boga, koji je on zvao svojim ljubljenim narodom, da bi po Isusu Kristu tu istu ljubav prenio svim ljudima. To obiteljsko zajedništvo Božje s ljudima Isus naziva Kraljevstvom Božjim. Nemoguće je voljeti Boga ako ga ne poznajemo, a nemoguće ga je poznavati bez poznavanja njegove Riječi, koja se pojavila u Isusu Kristu. Čitanjem Sv. pisma mi upoznajemo Krista i povećavamo vjeru. Stoga bi svaka kršćanska obitelj morala imati Sv. pismo u kući i čitala ga po dijelovima, da bi gajili zrelu vjeru.

43


46. Tko je Isus Krist? Isus Krist je pravi Bog, Druga božanska osoba, koja se rađa oduvijek kao Misao ili Riječ od Oca. Ta Misao, Riječ Očeva je uzela ljudsku narav i postala pravim čovjekom od Marije Djevice radi našega spasenja. Kad je Isus poslije navršene tridesete godine otpočeo kao putujući učitelj propovijedati nauk o Bogu i okupio oko sebe brojne učenike, ljudi su se počeli pitati tko je on, naročito kad su vidjeli njegova mnogobrojna čudesna ozdravljenja bolesnika. Židovska vjera je bila strogo jednoboštvo te je vrlo opasno bilo ako bi se netko izjednačavao s Bogom. A Isus nije kao proroci učio i činio mnoge čudesne znakove u Božje ime nego u svoje. Čak je praštao grijehe što nije bio proročki zadatak te je i nadopunjavao Božje zapovijedi u svoje ime, što je svakome bilo jasno da On nije samo prorok nego veći od svakoga proroka. Isus govori o Bogu kao svome Ocu od kojega je došao i koga On jedini od ljudi pozna jer ga je On poslao na ovaj svijet. Tek su poslije uskrsnuća i silaska Duha Svetoga nad apostole oni shvatili da se u Božjem Biću nalaze tri Božanske Osobe koje čine jedno Božje Biće. 47. Zašto židovsko vodstvo nije prihvatilo Isusa kao Mesiju? Židovski vođe su uglavnom shvaćali da će očekivani Mesija ili Pomazanik biti i politički vođa, a Isus je htio biti duhovni vođa. Jasno je da se nauk Isusov o Bogu nije se slagao s njihovim predodžbama o Bogu.

44


Isus je govorio kako je potrebno osloboditi se od duhovnog neprijatelja đavla da bismo bili pravo slobodni. Budući da za političko oslobađanje nije pokazao interesa, glavari naroda su ga odbacili kao Mesiju. Židovi su očekivali da će Mesija osloboditi narod od tuđina i stvoriti Božju židovsku državu. Isus je mirotvorac i nema interesa da ratuje s Rimljanima. On uči da je pravi neprijatelj čovjeka Sotona koji grijehom zarobljava čovjeka i upropaštava. Zato je oslobođenje od grijeha prvi Isusov zadatak, jer se tako ljudi pridružuju svom Ocu Nebeskome i uspostavlja Božje Kraljevstvo, što je bio glavni predmet njegova nauka, a to se nije vjerskim poglavarima sviđalo. 48. Što Isus kaže o zemaljskim državama? Državna vlast uključuje ljude u ovozemaljsku zajednicu, iako pripada pod Božji zakon, a vjera i Crkva ima dužnost uključivati ljude u Božju zajednicu ili Kraljevstvo Božje Isus je jedini religijski osnivač koji je jasno razlikovao upravu prolaznoga svijeta i države koja pripada ljudima i političarima, od vjere i Crkve koja se brine o zajedništvu ljudi s Bogom. Zato je on prvi odvojio duhovnu vlast, Crkvu, od državne vlasti da bi bila slobodna braniti zakon Božji, pravo siromaha i poštivanje ljudske osobe. Kraljevstvo Božje se upravlja ljubavlju i služenjem i nije politička država. Za Isusa su porobljivačke države nepravedne, jer su zaražene zlom, otrovom đavolskim, koji je knez ovoga svijeta (Lk 10,17). On je jedini neprijatelj, koji zavodi ljude da se međusobno ugnjetavaju (Lk 8,12). Političku vlast nije htio primiti od Sotone (Lk 4,5 sl), te pokazuje da gospodari ovoga svijeta vladaju nad ljudima, a On služi ljudima (Lk 22,25). Oslobođenje se ne postiže silom, nego okretanjem 45


od đavla k Bogu. Inače svi vođe plemena i naroda i danas žele vjeru iskoristiti kao pomoć svojoj vlasti, a vjerski vođe se tome uglavnom ne protive, nego očekuju svoju korist. Stoga vjerski vođe Isusova vremena njega nisu razumjeli ni prihvatili. 49. Kakav je bio Isusov javni život? Isusov život i nauk su zapisani u četiri Evanđelja ili Radosnoj vijesti. Sve ono što je Isus činio i govorio spada u objavu ili nauk Božji. Isus je učio uzvišen i svet nauk, i po njemu jednako i živio te je uzor ljudskog savršenstva i činio čudesne znakove koje samo Bog može uzrokovati. Isus je jedini od ljudi živio da mu se nije mogao predbaciti i jedan grijeh. Živio je svakoga dana da ispuni posve volju svoga Oca na Nebu, navješćujući ljudima poruku života ljubavi i mira, a čudesima svjedočio Božju moć pomažući ljude u njihovim nevoljama. 50. Zašto su Isusa predali u smrt? Isusa su glavari narodni predali da se osudi na smrt, jer se njegov nauk o Bogu i vjeri nije poklapao s njihovim. Pred rimskom vlašću su ga optužili da se pravi kraljem. Isus je svojim naučavanjem privukao mnoštvo židovskog naroda, jer su bili zadivljeni njegovom naukom o ljubavi Božjoj, a ne obvezom mnoštva vjerskih pravila koja su im nametali drugi učitelji, pa je prijetila opasnost da prestane njihov utjecaj na narod i da ostanu bez privilegija koje su uživali. Oni su Isusa optužili pred židovskom vlašću (Svećeničkim vijećem) da se pravi Bogom što zaslužuje smrt, a pred rimskom vlašću (Poncijom Pilatom) da se pravi carem. 46


Optužili su ga upravo za ono što su oni od njega očekivali, tj. za političko vodstvo, a što Isus nije prihvatio. Sve su optužbe bile lažne. Isus nije nikad za sebe upotrebljavao riječ Bog, koga je nazivao svojim Ocem, a politički mu je govor bio stran. 51. Što je bila smrt Isusova za nas? Kao što je egipatsko žrtvovano janje spasilo židovske prvorođence od smrti čime su dobili slobodu, tako i Isus sebe naziva pravim Jaganjcem, koji skida grijehe s ljudi i daje im oslobođenje od pravog neprijatelja Sotone. Židovi su svake godine u proljeće slavili dan oslobođenja – Pashu - kad su izišli iz egipatskog ropstva po običaju svojih predaka. I Isus na taj dan uoči svoje smrti slavi Pashu sa svojim učenicima i kaže da Njegovo žrtvovano tijelo i krv, poput egipatskog janjeta, spašava ljude od zla. Isus naređuje da to čine na spomen njegove muke smrti koje daje novi život. Crkva slavi taj spomen-čin svake nedjelje na dan Isusova uskrsnuća. To se zove Euharistija i Sv. misa. Ako postoje toliki ljudi koji su spremni riskirati i dati svoj život da spase od smrti drage osobe, zar to ne bi smio Bog koji ima neusporedivo više ljubavi od najboljih ljudi? Bog nije veličanstven zbog svoje božanske nedodirljivosti, nego je to upravo radi svoje nenadmašive volje da bude s ljudima. On je iz ljubavi ušao u borbu sa Sotonom, neprijateljem ljudi, da spasi svoju djecu od smrti vječne. U toj borbi Bog je u Kristu izgubio život sramotnom smrću na križu. Ali je On kao jedini pravednik (Ps 16,10) ne potpada pod smrt, te je stoga uskrsnuo na novi život koji dijeli svojoj braći i sestrama, Očevoj stečenoj djeci. Tako je križem uništio grijehe i smrt (Kol 2,13). To je trijumfalna objava pobjede Božje ljubavi.

47


52. Što je uskrsnuće Isusovo? Uskrsnućem se Isus nije vratio u smrtni Adamov život, nego je dobio od Oca kao nagradu za vjernost uskrsli tjelesni život koji ne pozna smrti niti je podložan zemaljskim zakonima, te nam ga on kao novi Adam daje. Poslije Isusove sramotne smrti na križu sve nade apostola u osnivanje Kraljevstva Božjega u ovom svijetu su propale. U strahu od Židovskog vodstva pripremali su se na konačan povratak svojim obiteljima. Vijest da je Isus živ za njih je bila posve neočekivana. Kad im se Isus javio ušavši kroz zatvorena vrata, svi su pomislili da vide duha. Isus ih je morao uvjeravati dodirom i čestim ukazanjima da je uistinu uskrsnuo. Uskrsnuće je najradosniji događaj za čovječanstvo, kruna Isusova života kad on, novi Adam, pobjeđuje smrt koja je nadošla grijehom prvog Adama. Bog se uskrsnućem Isusovim iskazuje kao Bog života, koji neće da konac života bude smrt i uništenje. Time se život iskazuje kao dobra tajna, koji ima korijen u Bogu. Svatko tko vjeruje u Kristovo uskrsnuće postaje već na zemlji sudionik Kristova uskrsnuća. 53. Što je uzašašće Kristovo na nebo? Četrdesetog dana se oprostio od učenika i uzašao na Nebo k Ocu da i svojim čovještvom bude u slavi nebeskoj kako bi nama svojoj braći i sestrama kod Oca pripravio boravište u Nebu. Isus se četrdeset dana nakon Uskrsa javljao apostolima, poučavao ih i uvjeravao da nije mrtav nego živ, jer je uskrsnuće Kristovo temelj kršćanske vjere i svega života Crkve. On će odsada nastaviti svoje djelo iz Palestine 48


pomažući svim ljudima preko Crkve da dođu gdje je on sada živi, s Desne strane Očeve. 54. Što znači silazak Duha Svetoga nad apostole? Po Duhu Svetom, trećoj Božanskoj Osobi, Krist Gospodin silazi u duše novokrštenika i tako se rađa Crkva kao zajednica Božja na zemlji, novi narod Božji i novo Tijelo Kristovo koje nazivamo Tajanstvenim Kristom na zemlji. Apostoli su ostali u Jeruzalemu deset dana po Kristovoj zapovijedi dok im ne pošalje Obećanje Oca, Silu odozgor. Nisu znali o čemu se radi. Desetog dana nakon uzašašća Kristova na Nebo,a pedesetoga dana nakon Pashe koji je bio židovski blagdan, dok su apostoli uz Mariju majku Isusovu molili, uz veliki šum sišao je na njih u obliku ognjenih plamičaka Duh Sveti, Treća božanska osoba. On ih je sasvim promijenio, oduzeo strah i rasvijetlio razum da upoznaju i prihvate Isusov nauk. Petar izlazi van i javno govori o Isusu čiju su smrt mnogi odobrili. Svi su razumjeli što Petar govori iako je bilo mnogo Židova iz dijaspore koji nisu razumjeli židovski. Taj dan su apostoli otpočeli krštavati tako da su i novokrštenici dobili darove Duha Svetoga. Tada je rođena Crkva koja je duhovna zajednica vjernika s Isusom po Duhu Svetom. Duh Sveti je zapravo Duša Crkve koji čini krštenike Božjom obitelji ili Božjom Zajednicom. Po krštenju Krist daje kršteniku svoj uskrsli život, a krštenik poklanja Kristu svoj život i obećava da će biti Kristu na raspolaganju. Krist dobiva novo tijelo na zemlji od krštenika po kojima želi djelovati na spasenje ljudi, a krštenici postaju dionici Isusova uskrslog života. Tako se ispunja Novi savez povezanosti Krista s krštenicima. Isus ima

49


fizičko tijelo od Marije, sada u Nebu, i tijelo svih krštenika, Crkve koje se naziva Otajstveno tijelo Kristovo. U Djelima apostolskim čitamo o osobama ozdravljenima od raznih bolesti, od uzetosti, a neke su čak uskrišene od mrtvih. U ime Isusovo (ne u ime svoje) Petar i Ivan ozdravljaju čovjeka hroma od rođenja blizu hramskih vrata koja se zovu Krasna (usp. Dj 3,6-7). Zatim je Petar ozdravio Eneju koji je osam godina uzet ležao na postelji (Dj 9,33-34), uskrisio je Tabitu, „Košutu” (Dj 9,36-41) i povratio u život mrtvu ženu (usp. Dj 9,40). Djela apostolska pripovijedaju da je mnogim ljudima i ženama, koji su imali vjeru, bilo dosta da Petrova sjena, dok je prolazio, padne na nekoga od njih da osjete Isusovu ozdravljeničku snagu (Dj 5,15). Slijedeći njegov primjer, apostoli su odmah nakon Pedesetnice nastavili naviještati evanđeosku poruku po cijelom svijetu. Njihovo propovijedanje bilo je popraćeno znakovima Kristove nadmoći nad zlom, ozdravljenjima bolesnih. Slično se događalo sa sv. Pavlom. On izjavljuje da je njegovo naviještanje evanđelja obilježeno znakovima i čudesima i da je ostvareno snagom Duha Svetoga (usp. Rim 15,19; 1 Kor 2,4). Pavao je, kao i Petar, imao i dar ozdravljanja. Tamo gdje pravednost, mir i radost, - darovi Duha Svetoga -, određuju život ljudi, tamo se Kraljevstvo Božje ili vlast Božja doživljava; tamo je Isus Krist na djelu. Isus nas je sam svojim životom učio i pokazao kako na Božji način živjeti. 55. Tko je Duh Sveti? Duh Sveti je Treća božanska Osoba Presvetoga Trojstva koja izlazi od Oca, Stvoritelja i Sina, Spasitelja kao njihova Ljubav. On dijeli milosti koje je Isus zaslužio svojim križem i uskrsnućem te ga nazivamo Posvetiteljem.

50


On dolazi u naša srca, donosi novi život djece Božje koji je Isus od Oca primio na Uskrs. On se naziva još Tješiteljem, Odvjetnikom i Duhom Istine. Po Njemu u krštenju postajemo djeca Božja, braća i sestre Kristovi, članovi Crkve i ulazimo u zajedništvo Presvetoga Trojstva. On je i Duša Crkve jer je ujedinjuje. Odnos s Isusom je izvor međusobne ljubavi. Da možemo ostati u osobnoj vezi s Isusom, šalje nam Isus svoga Duha Tješitelja. Tješitelj je Zagovornik, Odvjetnik na sudu, Pomoćnik i Posrednik i Savjetnik. On nas podržava na našem putu buđenja i rastuće svijesti o sebi. Čovjek se osjeća ispunjenim i sretnim kad je u zajedništvu s Božjim Duhom. Po pomoći Duha Isus ostaje kod nas. Duh čini Isusa prisutnim. Po Duhu je Isusova ljubav u nama, a u njegovoj ljubavi je Otac Izvor svake ljubavi. On je Bog s nama.

V. Povijest Crkve 56. Kako se Crkva razvijala u apostolsko vrijeme? Apostoli su posvuda propovijedali Kristovo uskrsnuće i njegov nauk, najprije židovskim zajednicama, a onda poganima i Grcima. Veoma brzo su židovske vjerske vlasti stale progoniti apostole i nove kršćane tako da su morali iseljavati u druge krajeve. Tako se naglo širilo kršćanstvo i ubrzo stiglo do Rima. Naročito je zaslužan za širenje kršćanstva među Grcima sv. Pavao, jer je jedini od apostola imao grčku naobrazbu, koji se obratio Isusovim ukazanjem i postao gorljivim apostolom. On bi ostao u nekom gradu, dok ne bi osnovao malu zajednicu vjernika, a onda im podao župnika (prezbitera-starješinu ili nadglednikabiskupa) i otputovao u drugi grad, a s njima ostao u pismenoj 51


vezi. Njegove poslanice se i danas čitaju na sv. misi. Slično su djelovali i drugi apostoli i učenici. Djela apostolska i Pavlove poslanice svjedoče da su darovi liječenja, čudesa i oslobađanja od đavla bili jako prisutni u Crkvi. Stoga nije nedostajalo ozdravljenja ni nakon smrti apostola. Primjerice Pavao piše Galaćanima: „A onaj koji vam daje Duha i čini među vama čudesa” (Gal 3,5). Crkvena tradicija je ozdravljenja uvijek smatrala samilosnim, sućutnim Božjim zahvatom. Ona u njima prepoznaje Krista liječnika poslanog od Oca da ozdravi one koji su bolesni zbog posljedica istočnog grijeha kako bi ljudskoj naravi povratio izvorno zdravlje. Unaprijed će, sve do naših vremena, pojedinci – sveci, kojima je Krist bio sve: i Bog i Gospodar i Spasitelj, biti obdareni karizmom ozdravljanja, koju Bog uvijek daje za zajedničko dobro Crkve. 57. Zašto je Rimsko carstvo počelo progoniti kršćane? Rimska vlast je bila tolerantna prema vjerama osvojenih naroda. Kršćane je počela progoniti jer su rimski ugledni građani prihvaćali kršćanstvo. Dramatična obraćenja su u vrijeme Rimskog carstva i posljedica brojnih ozdravljenja i oslobođenja od zlih duhova koja su se događala u ime Isusovo. Tvrdnja da je ozdravljenje prestalo nakon smrti posljednjeg apostola, jednostavno se protivi povijesnoj činjenici. Čudesa i ozdravljenja su bila potrebna za obraćenje pogana, prokazujući na taj način lažne religije. Ugledni rimski građani su u velikom broju i napuštali rimsku mnogobožačku vjeru kojoj je car bio vrhovni svećenik. Kršćani nisu smjeli ići na obrede te vjere koje je država priređivala, što su carevi tumačili kao izdaju rimske države. 52


Zato su bacali kršćane ponajviše na svojim igralištima (arenama) pred divlje zvijeri. U Rimu su mučenički završili prvaci apostolskog vremena tako što je sv. Petar bio raspet, a sv. Pavlu je bila odsječena glava. 58. Zašto rimski progoni nisu uspjeli uništiti mladu Crkvu? Kršćani su trpjeli mučeništvo bez mržnje prema progoniteljima, a svojim uzornim životom privlačili ljude. Progoni kršćana su trajali u Rimskom carstvu od 64.g do 313 g. povremeno u svim dijelovima velikog Carstva. Poginulo je nepoznato mnoštvo kršćana. Govorilo se da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Najviše kršćana je preživjelo boravkom na rimskim grobljima ispod zemlje (katakombama), gdje su bili rimskim zakonom zaštićeni od progona. „Karizme o kojima se često govori u Djelima apostolskim bile su obilne u prvoj Crkvi a zatim su malo po malo nestale”. Sigurno, veliki „nestanak” karizmi u doba cara Konstantina bio je posljedica „masovnog” prihvaćanja kršćanstva bez duboke vjere, a zbog političkog oportunizma („Car se krstio, krstimo se i mi“). Danas se ponovno pojavljuju karizmatske pojave govora u jezicima i slično. Računa se da u Crkvi ima te darove na stotine tisuća ljudi. 59. Što je Crkva činila nakon progona? Kako se Crkva nije mogla baviti oblikovanjem svoga vjerovanja za vrijeme progona, trebalo je utvrditi ispravnu vjeru, jer su se pojavili mnogi krivovjerci.

53


Car Konstantin je uvidio kako se ne isplati progoniti kršćane, jer ih tako ima sve više, te je 313. g izdao u Milanu zakon da su u Rimskom carstvu sve vjere dozvoljene i jednake. A) Od 325. g do 451. održana su u Maloj Aziji četiri crkvena koncila na kojem su sudjelovali svi biskupi na čelu s papinim izaslanicima gdje se oblikovalo Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje se svake nedjelje moli u crkvama preko sv. misa. B) Kršćani su počeli osim toga graditi bogomolje ili crkve čiju je izgradnju često potpomagao i car želeći tako dobiti kršćane na svoju stranu i učiniti pomalo kršćanstvo državnom vjerom. C) Razvile su se mnoge škole za tumačenje Evanđelja koje su uglavnom vodili pustinjaci i monasi, napose u egipatskoj pustinji. Njih nazivamo crkvenim ocima jer su dali nemjerljiv doprinos u proučavanju sadržaja sv. Pisma. Zbog toga što su živjeli u vremenu koje nije bilo daleko od nastanka kršćanstva, njihovi spisi su veoma važni. Irski monasi su uspjeli te spise spasiti od kasnijeg nadiranja islama. 60. Što je Crkva činila u vrijeme Seobe naroda? Crkva se nekoliko stoljeća posvetila civiliziranju tih divljih ratničkih plemena, učeći ih pismenosti i životu od rada, a ne od pljačke. Godine 476. pada Zapadno rimsko carstvo pod navalom barbarskih plemena istoka i sjevera. To je vrijeme djelatnosti redovnika benediktinaca koji su se naročito posvetili pokrštenjem i civiliziranjem novih naroda koji su nadirali sa sjevera i istoka, u što spada i dolazak Hrvata na ova područja.

54


61. Kako je došlo do križarskih ratova? Sljedbenici su nove vjere islama nakon Muhamedove smrti osvojili Jeruzalem, počeli upropaštavati spomenike Svete zemlje i pljačkati hodočasnike. To je pokrenulo u Europi vojne za oslobođenje Svete zemlje. U sedmom stoljeću osniva trgovac Muhamed novu vjeru Islam, za koju tvrdi da ju je od Boga primio. Ta vjera je mješavina arapskih vjerskih tradicija, židovstva i kršćanstva, bila je netolerantna prema mnogobožačkim religijama te su ih uništavali ognjem i mačem. Muhamed je zaštitio kršćanstvo i židovstvo jer su te vjere jednobožačke. To nisu poštivali njegovi nasljednici. Crkveni ljudi pozivaju vladare mladih europskih naroda na obranu Svete zemlje, koja svjedoči život Isusov na ovoj zemlji, i tako se organiziraju križarske vojne od 11. do 14. stoljeća koje su na koncu završile neuspješno, a izazvale su i kod muslimana i kod pravoslavnih dosta odbojnosti, jer je vojska na dalekom putu pljačkala stanovništvo bez obzira na vjersku pripadnost. 61. Kako je došlo do Istočnog (pravoslavnoga) raskola? Bizantski car je htio ovladati Crkvom i vlašću nad carigradskim patrijarhom, a tomu su se suprotstavljali rimski biskupi, pape. Car je u Bizantu stavio na stolicu svoga čovjeka (Cerularija) koji je 1054. g. otkazao jedinstvo s Petrovim nasljednikom. Podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno vremenom se istočni rimski car nastanio u Bizantu na ušću u Crno more, koji se prozvao Carigradom. Uz njega je rastao ugled i bizantskog 55


biskupa koji je postao ubrzo odgovoran za Crkvu grčkog bogoslužnog jezika. Pape su kod svih područnih Crkava uživale ipak najveći ugled kao nasljednici sv. Petra apostola. Oni su branili neovisnost Crkve od političke moći cara. Poslije odcjepljenja ta istočna Crkva se prozvala pravoslavnom (pravovjernom) i time praktično postala državna Crkva. Kasnije su Crkve koje su se od nje odcijepile, nastankom nacionalnih država, postale nacionalne Crkve, uglavnom u službi političkih državnih interesa. One drže da je vrhovni poglavar Crkve opći koncil svih biskupa Crkve, koji u tim Crkvama nikad nije sazvan, jer ga nema tko sazvati budući da u Crkvi nitko nema vlasti nad vjerskim poglavarima određenih država. 62. Kako je Crkva živjela u Srednjem vijeku? Rimski biskupi, pape, su se morali cijelo vrijeme boriti za nezavisnost Crkve od okolnih careva koji su je željele podjarmiti. Pape su se morali zauzimati za čistoću nauka protiv krivovjerskih pokreta. A) Osnivanjem država nakon završene seobe naroda svi su kraljevi htjeli papinsku vlast staviti pod svoj utjecaj. Pape su se branile naukom od dvije vlasti (mača): duhovnoj i političkoj, te da duhovna vlast ima prevlast nad političkom, što je i poštivano. Pape šalju krune novim kraljevima. B) U to vrijeme nastaje veliko krivovjerje patarena koji niječu obje vlasti te su se crkveni ljudi dali upregnuti u istraživanje (inkviziciju) tko je krivovjerac koje bi političke vlasti kažnjavale obično smrću. Inkvizicija je trajala sve do 17. stoljeća u nekim krajevima Španjolske. To je najcrnje doba Crkve.

56


C) U to vrijeme nastaju prosjački redovi sv. Franje i sv. Dominika koji nastoje naučavati ljude u pravoj vjeri, a ne progoniti krivovjerce. Njihovi redovnici prepisuju stare otačke knjige i drže sve školstvo Europe u svojim rukama. 63. Kako je došlo do Zapadnog raskola ili cijepanja Crkve? Njemački redovnik Martin Luther 1517. ustaje s tvrdnjom kako Crkvu treba reformirati tako da se prevede Bibliju na narodni jezik, a Duh Sveti će ljudima rasvijetliti istinu te su stoga suvišni biskupi i papa. Pape su radi svoje sigurnosti osnovale papinsku državu i postali i svjetovni poglavari što je bio razlog pada duhovnog života na papinu dvoru. Javljaju se glasovi za reformom u Crkvi. Pape su odlučile graditi veliku crkvu sv. Petra radi svoje sigurnosti i skupljati novac za to po svoj Europi. Mnogi skupljači su pretjerivali kako spas njihovih pređa iz čistilišta ovisi o količini darovanog novca. To je bio povod ustanka Martina Luthera u Njemačkoj. Njega su podržali mnogi knezovi i kraljevi te je nakon Trideseto - godišnjeg rata između protestanata i katolika nastala nova velika Crkva koja uglavnom obuhvaća cijelu sjevernu Europu. Dobila je ime Evangelička ili Luteranska, jer je Luther učio da je za spas jedino potrebna vjera i čitanje Evanđelja. Ova se Crkva brzo raspala na mnoštvo zajednica, jer nisu imali zajedničko vodstvo. Od sakramenata jedino imaju krštenje. 64. Što je Crkva činila nakon Zapadnog raskola? Crkva je sazvala Tridentski koncil koji je trajao od 1545. do 1563.g. On je dao teološke odgovore na sva krivovjerna učenja Luthera i drugih reformatora. 57


Koncil je zaključio da je kler nedovoljno poučen te je naredio da budući svećenici moraju imati visoku naobrazbu. U to vrijeme Bask Ignacije Loyola osniva red isusovaca kojima je stavio u dužnost da propovijedaju krivovjercima pravu vjeru, drže misije, osnivaju visoke škole i odlaze u misijske zemlje Afrike i Azije i šire Evanđelje. Njegov je pothvat mnoge vratio u krilo Crkve. 65. Tko je učitelj i garant pravilnog tumačenja vjere u Crkvi? Papa kao nasljednik sv. Petra je vrhovni učitelj Crkve i biskupi s njim sjedinjeni kao apostolski nasljednici. To zajedništvo dolazi posebno do izražaja u zaključcima Koncila koji je zajednički skup biskupa cijele Crkve s rimskim biskupom, papom na čelu. Isus je rekao apostolima: Tko vas sluša mene sluša (Lk 10,16), a Petru je dao vrhovnu vlast među apostolima. Papa, kao nasljednik Petrov je sam nepogrešivi učitelj vjere samo onda kad cijelu Crkvu izričito uči ispravnost vjere i biskupi skupa s papom, naročito na Koncilu. To Isus ne bi rekao kad bi apostoli na čelu s Petrom doista nešto važnoga u vjeri krivo tumačili. Duh Sveti ih nadahnjuje da ne uče krivu vjeru. Jedinstvo vjernika i istinite vjere ne bi opstale bez autoriteta u Crkvi. To pokazuje nejedinstvo crkva koje su se odcijepile od Petrova nasljednika. Autoritet Sv. pisma i vjera apostola mora ostati živom, štovanom i produbljivanom. Sv. pismo je govor Božji koji traje kroz povijest. Kroz povijest su se moćni ljudi borili da kršćanstvo odvoje od Petrova nasljednika i tako vjeru prilagodili svojim grješnim prohtjevima, a ne volji Božjoj. Stoga su i nast0ale mnoge odvojene Crkve, koje uče u mnogim stvarima nespojiv nauk s Kristovim. 58


66. Kako je Crkva djelovala u Novom vijeku? Novo doba počinje početkom razvitka industrijali zacije. Nastaje radnički pokret koji se bori protiv iskorištavanja. Crkveni se ljudi boje da će to donijeti kaos u društvu i ne podržavaju radnike te se gasi povjerenje radnika u Crkvu. Novi pokret nazvan Prosvjetiteljski zastupa stav da je čovjeku potreban samo razum a ne vjera, te od njih potječe europski ateizam, koji je uzrokovao velike prevrate i krvoproliće Francuske revolucije. Propast velikih imperija uzrokuje nastanak nacionalnih država i ratova za granice i prevlasti među njima. Ujedinjenjem Italije papinska država, koja je papama garantirala neovisnost u svojoj službi, spala je na današnji Vatikan u Rimu. Nastaju prvi veliki ateistički politički pokreti komunizma, a poslije i nacizma, koji uzrokuju nezabilježena stradanja ljudi u ljudskoj povijesti. Crkva je bila zaokupljena ulogom moralnog učitelja i pomiritelja u tim prilikama te se sve više zatvarala u sebe premalo zaokupljena promjenama u novovjekovnim društvima. 67. Kakav je položaj Crkve u sadašnjem vremenu? Papa bl. Ivan XXIII. saziva II.Vatikanski koncil koji je u nekoliko godina dao odgovore na izazove našega vremena. Crkva se otvara svijetu i počinje dijalog sa svijetom kako bi se kršćanstvo prenijelo u III. tisućljeće Crkve. Papa bl. Ivan Pavao II. s tom svrhom neumorno, kao prvi papa u povijesti Crkve, putuje svijetom i prihvaćen je kao „otac svijeta“. – Sprovodna sv.misa zadušnica za Ivana Pavla II s pet milijuna sudionika vjerojatno je najveći religijski (i 59


sprovodni) skup u povijesti čovječanstva - („Svjetlo svijeta“ str.227). Proglašen je blaženim 1. svibnja 2011., samo šest godina nakon smrti. Naročito je bio poštovan od strane mladih ljudi. Sadašnjeg papu Benedikta XVI., njegova prvog pomoćnika, smatraju najučenijim teologom u Crkvi i vrhunskim intelektualcem i „učiteljem svijeta“. Njegove propovijedi sluša dosada nezabilježeno mnoštvo ljudi, a njegove knjige dosižu goleme naklade. On želi odgovoriti na zabludu naslijeđenog europskog ateizma, relativizma, agnosticizma, i vjerske ravnodušnosti što priječi spoznaju Boga i prihvaćanje vjere. Svijet se ujedinjuje, što je dobro, ali sve više postaje poprište kriminala, korupcije, ubojstava, droge i bračnog i spolnog nemorala, pobačaja, što su jasni plodovi života bez Boga. Crkvu danas naročito muči pojava slabe i mlake vjere i nedostatak dovoljnog broja novih svećenika, navjestitelja Evanđelja i djelitelja sakramenata. Relativizam je mišljenje mnogih ljudi danas da nema konačne istine te da Bog nije temelj ljudskog ponašanja, nego su mjerilo postupanja čovjek i njegove želje, koje treba po mogućnosti ostvariti.

VI. Crkva - mjesto susreta Boga s ljudima 68. Što je Katolička Crkva? Zajednica krštenika koji po krštenju postaju djeca Božja, udovi Kristovi, hram Duha Svetoga i članovi Božje obitelji na zemlji. Nevidljivi poglavar Crkve je sam Isus Krist, a vidljivi poglavar je nasljednik sv. Petra, papa.

60


Katolička Crkva crpi svoj nauk iz Svetoga pisma Novoga zavjeta u koji spadaju četiri Evanđelja, (od Mateja, Marka, Luke i Ivana) koji opisuju Isusov nauk i njegovo javno djelovanje. K tome dolaze poslanice apostola, njihovo djelovanje i život. Crkva drži te spise svetima, jer su pisane nadahnućem Duha Svetoga. Kršćani žive u velikoj Crkvi Kristovoj prisutnoj danas gotovo po cijelom svijetu. Ona se obraća svim ljudima dobre volje i povezuje vrijeme i vječnost. U Crkvi nema stranaca. Najvažniji zadatci Crkve su a) naviještanje Evanđelja, b) donositi djelovanje Božje u najvažnijim trenutcima čovjekova života po sakramentima i c) zalagati se za čovjeka i činiti dobro. Vidljivi znak jedinstva i predvoditelj Crkve je rimski biskup – Papa. Tu istu ulogu u svakoj biskupiji ima biskup. Konkretan život Crkve se odvija u župama. Svaka župna zajednica je životno ostvarenje Crkve Kristove i životna stanica biskupije i opće Crkve, te na neki način predstavlja vidljivu Crkvu po cijelom svijetu. Zajedništvo sa sveopćom Crkvom župa doživljava na najznakovitiji način kod Euharistijskog slavlja gdje se sve događa „zajedno s papom, biskupom i nebeskom Crkvom“. Pravoslavne Crkve su se odvojile od Petrova nasljednika 1054.g. Protestantske zajednice su se odvojile 500 g. nakon Istočnog raskola i priznaju samo sakrament sv. krsta, što je nedovoljno da se nazivaju Crkvom, nego samo kršćanskim zajednicama („Dominus Jesus“). 69. Koji su zadatci Crkve? Crkva je dobila od Isusa zadatak da 1) po Isusovom nauku živi i propovijeda ga svim ljudima do konca svijeta, jer on odgovara ljudskoj naravi koju je Bog stvorio;To se naziva 61


proročko poslanje Crkve; 2) da ljude posvećuje svetim sakramentima, tj. stalno im pomaže da žive s Njim, što se naziva svećenička služba Crkve; c) i da ljudima pomaže u duhovnim i tjelesnim potrebama, što se zove pastirski zadatak Crkve. Crkva u stvari nastavlja djelo Kristovo; ili još bolje: sam Isus preko Crkve po Duhu Svetom nastavlja svoje djelovanje u novom Tijelu koje sačinjavaju krštenici. To Tijelo se naziva tajanstveno ili mistično Tijelo Kristovo, jer Crkva ne može jasno izraziti narav toga tijela koje se razlikuje od fizičkog tijela, koje je Isus dobio od Marije i po kojem je djelovao u Palestini. Crkva se rodila na dan Pedesetnice, kad je Duh Sveti sišao nad apostole i krštenjem na novokrštenike članove Prve Crkve. Kao što je po Duhu Svetom Sin Božji sišao u krilo Marije postavši čovjekom, tako je sada po istom Duhu Svetom sišao u duše apostola i novokrštenika. I Marija je bila na rođendanu Crkve te je nazivamo Majkom Crkve, jer u Crkvi dalje živi i djeluje kao glava Crkve njen Sin Krist Gospodin. -Gotovo svi sakramenti se dijele u redovnim prilikama u župi, pa je zato župa i „duhovno rodilište“ novih kršćana i „duhovna kolijevka“ i odgojno najzdraviji ambijent (ozračje) za pravilan odgoj kršćana u vjeri. Svi oni vjernici koji nisu imali mogućnost živjeti i odgajati se u župnoj zajednici redovito ostaju duhovno osakaćeni te se poput „vjerskih invalida“ nisu u mogućnosti uključiti u istinski život Crkve. Oni jednostavno kronično oskudijevaju u naravnim i „nadnaravnim“ osobinama crkvenosti. Kao što su za odgoj djece potrebni dobri roditelji i obiteljsko okruženje, koje ne može nadomjestiti nikakav vrtić, posvojenje ili škola, tako nekako trebali bismo shvatiti i ulogu župe u odgoju kršćanina.- (Mirko Novak) 62


70. Koja je glavna objava Kristova? Krist nam je objavio 1) tajnu Božjeg trojstvenog života. Bog Otac želi jedinstvo s ljudima, svojom djecom, te je stoga 2). poslao na svijet svoju vječnu Riječ, Krista koji je navijestio Kraljevstvo Božje i svojom žrtvom na križu omogućio po Duhu Svetom oproštenje grijeha, koji dijele ljude od Boga, i time ostvario jedinstvo vjernika s Bogom, Kraljevstvo Božje. Čovjek je slika Božja i po tome što ima svoju osobnost JA i dvije moći, razum i volju. Tako i Bog Otac ima razum i volju. On jednim činom svoga razuma sve svoje neizmjerno Biće prelijeva u svoju Misao, Riječ il Sina, koji je zbog toga jednako Bog kao i Otac. Snagom volje Otac i Sin se ljube što čini božansku osobu Duha Svetoga. Tako Bog ima moć razgovora u ljubavi, što čini jedno Božje Biće, jedna Božanska neizmjerna Narav se razlijeva u tri božanske Osobe. Bog je jedan i sve su Osobe u Bogu jednake i vječne, jer im je zajednička jedna Božja narav. To nazivamo Presveto Trojstvo. Ta je istina o trojedinome Bogu, koju nam je objavio Krist, logična, jer su naravne religije izmišljale mnogoboštvo kao potrebu da Bog ne bude osamljen. Kršćanski Bog je jedan i trojstven, nije osamljen, pa se Božji život stalno odvija u razgovoru ljubavi i darivanja triju božanskih Osoba. - I ljudska obitelj, stvorena na sliku trojstvenog Božjeg života, živi u razgovoru i ljubavi.Tajna trojedinog Boga se može i ovako opisati: Bog Otac je nad nama, Bog Sin je kod nas, a Bog Duh Sveti je u nama; ili križanjem: Bog-Otac neka nam bude u pameti, Sin u srcu, a Duh Sveti prisutan u našem djelovanju.

63


Čovjek kao slika Božja ima sudioništvo u trojstvenom životu Božjem. JA je „Otac“, Ti je „Sin“,(„Tko vidi mene vidi i Oca“), a MI „Duh Sveti“, koji „izlazi od Oca i Sina“. Taj pogled na presv. Trojstvo ukazuje i na našu zdravu osobnost kada ne služimo samo našem JA, čime nastaje sebičnost i egoizam, ili kada smo isključivo usmjereni na TI, kao nezdrava prevelika briga za druge, ali nas oslobađa od neuredne usmjerenosti na MI iz čega nastaje kolektivizam, isključiva briga za zajednicu, što lako razara i zapostavlja pojedince i svoju osobnost. Jedan Bog sadrži uravnoteženu usmjerenost na „JA, TI i MI“ u sebi, jer je On tro-jedini Bog, u sebi jedan po nerazdvojnom trojedinom Biću. To je potrebno i svakoj obitelji. On je i naša životna tajna za kojim kao spasenjem mi čeznemo. 71. Koji je glavni razlog Kristova dolaska na zemlju? Isus je došao da djecu Božju oslobodi grijeha i dovede u zajedništvo s nebeskim Ocem što nazivamo Kraljevstvo Božje kao zajedništvo ljudi, Božje djece, s Bogom svojim Ocem. To se stječe po znaku svetog krštenja u Crkvi, a izgrađuje i obnavlja po drugim sakramentima. Glavna poruka Evanđelja je najava dolaska Kraljevstva Božjega. Ono se ostvaruje spasenjem koje Krist ostvaruje svojom smrću i uskrsnućem. Te tajne su predane apostolima i Crkvi. Isus Krist je Most koji povezuje ljude s Bogom. Zato je Isus za kršćane Spasitelj, Otkupitelj i Sin Božji. U Njemu su na jedinstven način Bog i čovjek jedno. To jedinstvo, Kraljevstvo Božje je najviši dar Božji ljudima, bitna vrednota koju treba steći pod cijenu svega što se ima. Isus je činio čudesna djela i pričao zahtjevne poredbe o Kraljevstvu Božjem. On je tražio od ljudi da vrše najvažniju zapovijed 64


Božju: Ljubav prema Bogu, bližnjemu i sebi. Čovjek se mora posve odlučiti za Boga i njegovu vlast. On treba bez kompromisa ispuniti Božju volju u sveobuhvatnoj ljubavi. Treba biti za ljude i time što je posve za Boga. Posvemašnjim zauzimanjem za Boga čovjek ostvaruje sebe i to je temelj posvemašnjeg zauzimanja za ljude, što je normalno jer su ljudi Božja djeca. To je velika poruka Isusova, koja je ubrzo stekla brojne neprijatelje, jer su Židovi smatrali da treba voljeti samo svoj narod kao Božji. Isus traži i ljubav prema neprijateljima što je vođama bilo neprihvatljivo. 72a. Kakav je odnos Krista i Crkve? Po Duhu Svetome Krist je ponovo sišao u tijela krštenika te po kršćanima, Crkvi, postao znakovito prisutan u svijetu. Kao što je duša prisutna u vidljivom tijelu tako je i Crkva po svojim članovima vidljivi znak Kristov. Ili to nije. Po Crkvi nastavlja Krist djelo spasenja ljudi. Zato Crkva nosi ime Otajstveno /tajnovito/ Tijelo Kristovo, narod Božji, hram Duha Svetoga, Kristova zaručnica i vidljivi dio Kraljevstva Božjega,Božja obitelj. Krist je Glava Crkve, njen nevidljivi Poglavar te je nemoguće Crkvu odvojiti od Krista. Tako povijest Isusa Krista nije završila njegovom smrću na križu nego traje i danas i trajat će do konca svijeta. Isus je propovijedao Evanđelje. Evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan su u svojim Evanđeljima - prve četiri knjige Novoga zavjeta – napisali Isusovu poruku. Evanđelja su temelj kršćanske vjere – program za život. Isus kaže da se svi zakoni sastoje u zlatnom pravilu: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“.(Mt 7,12) Ni jedna knjiga na svijetu nije toliko često prepisivana, tiskana i čitana kao Evanđelje. U tumačenju 65


Crkva crpi još svoj nauk iz Predaje ili života Crkve. Evanđelje je knjiga žive Božje Riječi te je čitanje te knjige zapravo molitva, razgovor s Bogom, što se preporuča. 72b. Koje su glavne oznake prave Crkve? Prva Crkva je od početka definirala da je a) jedna, b) sveta, c) katolička i d) apostolska. (Crkva je kroz povijest bila i ostala i mučenička).

Budući da je kroz povijest raskolima nastalo više Crkava, pogotovo nakon Zapadnog raskola, jer je Luther učio da svaki kršćanin čitajući Sv. pismo može doći do istine, čovjeku je teško znati koje su crkvene zajednice i prava Crkva koju je Isus ustanovio. Nastale su mnoge evangeličke zajednice i sekte, a ni pravoslavne Crkve ne uče jedan nauk. Već su prvi koncili u Crkvi definirali oznake prave Crkve: a) Jedna (jedan utemeljitelj Isus Krist, - jedna vjera od apo stola,- po jednom vidljivom poglavaru nasljedniku sv. Petra.) b) Sveta (Presveti Bog je njen začetnik – Euharistija i sveti sakramenti – sveti članovi Crkve.) c) Katolička- sveopća ( po navještaju vjere svim narodima, a ne samo određenom narodu – po punini sredstava spasenja.) d) Apostolska (potječe od apostola – uči apostolski nauk vode je apostolski nasljednici: biskupi i papa.) Samo Katolička Crkva ima sve oznake prave Crkve. Isus je htio da Crkva bude sigurna ustanova temeljena na vrhovnoj vidljivoj glavi Petrovu nasljedniku, papi. U Katoličkoj Crkvi se događaju čudesni znakovi. Protestantske skupine su kršćanske zajednice jer nemaju Euharistije koja je središte Crkve, a ni druge sakramente osim krsta.

66


73. Koja je uloga Crkve na zemlji? Apostolima je Isus naredio da 1) prenesu Radosnu vijest, poruku Božje ljubavi i spasenja svim ljudima te ih pozove 2) na zajedništvo s Bogom i oslobođenje od ropstva krivih i mitskih religija i pogubnih bezbožnih ideologija. U svom prvom Apostolskom pismu nakon tisućljetne promjene papa je Ivan Pavao II rekao: „ Put Crkve kroz novo tisućljeće je svetost“. I on nastavlja: „Taj zadatak se ne odnosi samo na neke kršćane. Svi su kršćanski vjernici svih zvanja i položaja pozvani punini kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi“. Po ljubavi Bog oblikuje čovjeka na svoju sliku što tvori svetost. Isusovi suvremenici traže znakove kao dokaz njegova poslanja. A on odgovara: Ne će vam se dati nikakav drugi znak nego Jonin (usp.Lk 11,29) tj. njegova smrt i uskrsnuće. Znak Jonin je danas za naše suvremenike Crkva i u njoj svetost, koja prožima njezine članove. Svetost je jedini znak koji je ljudima danas dan u svijetu za prisutnost Krista Otkupitelja. Zato je istina da vrijedimo toliko koliko živimo u prisutnosti Božjoj. Bog nas poziva na svetost: „Sveti budite! Jer sam svet ja,Bog vaš!“(Lev 19,2) „Pojam svetosti možemo usporediti sa sunčanim ćelijama, koje najbolje djeluju kad su dobro upravljene prema suncu. Svetost stradava radi naše malovjernosti i manjkave upravljenosti prema Bogu“ (biskup Hanke). On želi svim ljudima, svojoj djeci, hitno donijeti svoju ljubav i istinu o Sebi i ljudskom spasenju. Tako Isus u Crkvi i preko Crkve nastavlja svoje djelovanje koje je započeo i ostvarivao u Palestini. A to djelovanje se sastoji u svećeničkoj, proročkoj i pastirskoj ili kraljevskoj službi.

67


74. Što je svećenička služba? Svećenička služba se sastoji u tome da Krist skupa s krštenicima obnavlja svoju žrtvu u sv. misi ili Euharistiji za spas svijeta i dijeli sakramente. Euharistija je čin čitavog naroda Božjega. Crkva se tako posvećuje. Narod postaje dijelom Kristova svećeništva preko krštenja što se naziva: opće svećeništvo vjernika, koje ih osposobljava da mogu kao dio Krista svećenika sudjelovati u sv. misi. Isus se divi i ljubi neizmjerno Oca nebeskoga. Njemu želi dati, svaki dan, sve do kraja svijeta, najdragocjeniji dar, dar svoga vlastitog života. U misi poziva Krist svu svoju „braću“ da prilože svoje potpise na dar, tako da on stigne Ocu kao dar svih sinova i kćeri bez razlike, kao „moja i žrtva braće i sestara“. Ali u stvari znamo da je samo jedan platio cijenu toga dara. I kakvu cijenu! Naš potpis je ono malo kapi vode koje bivaju pomiješane s vinom u kaležu, znakom Kristove žrtve, a nadasve „Amen“ kojim se zaključuje posvetna molitva „Po Kristu, s Kristom...“ Crkva nije samo ona koja prinosi žrtvu nego i ona koja se prinosi za žrtvu zajedno sa svojom Glavom Kristom. Odlazeći s mise mi moramo od našega života učiniti dar ljubavi Ocu i braći. („Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje“ (Rim 12,1) Tako sav život kršćanina postaje na svojevrstan način pretvorbom. Osim općeg svećeništva Isus daje posebno svećeništvo svećenicima po sakramentu svećeničkog reda tako da sam Isus preko osobe svećenika pretvara kruh i vino u svoje Tijelo i Krv, i daje im moć opraštati grijehe. Ovo svećeništvo služi da opće svećeništvo vjernika dođe do izražaja. Ovim Crkva posvećuje ljude, što je glavni njen zadatak. „Krist je prije svoje smrti ostavio sredstvo ili način po kojem će vjernici 68


svih budućih generacija imati pristup njegovom stvarnom životu, koji svoj vrhunac ima u žrtvi na križu“. (bl. Ivan Pavao II.) 75. Što je proročka služba? Krštenik prihvaća vjerom Kristovu objavu i skupa s cijelom Crkvom sudjeluje u naviještanju riječi Božje ljudima riječima i djelima. Krist je savršeni prorok, jer je Bog Otac po Njemu objavio sve što je potrebno za ljudsko spasenje. Duh Sveti je Duša Crkve koji Crkvu ujedinjuje i po kome se Riječ Kristova naviješta. Kad kršćani uče i žive po Isusovom nauku oni sudjeluju u Kristovu proroštvu koji je donio pravi božanski nauk. Ovim Crkva ispunja svoj zadatak navještaja Kristove Radosne poruke. Sv. Pavao tvrdi da proroci izgrađuju Crkvu. Činjenica je da tamo gdje nestane proroka nestaje i vjera, to jest Crkva!Po krštenju smo pozvani biti proroci i živjeti svoju proročku ulogu. Po sakramentu potvrde to je itekako moguće. Teško je očekivati da će nam netko povjerovati nešto u što sami nismo uvjereni. Isto tako, teško ćemo oduševiti nekoga za nešto s čime sami nismo oduševljeni. 76. Što je pastirska ili kraljevska služba? Služiti kod Boga znači kraljevati. Isus Krist preko vjernika i cijele Crkve iskazuje svoju ljubav prema ljudima pomaganjem u duhovnim i tjelesnim potrebama. Svećenicima svećeničkog reda ove službe su jedino zvanje. Ali i cijela Crkva, laici i svećenici ne mogu svjedočiti Ljubav Božju bez pomaganja siromaha i Caritasa, kao ustanove djelotvorne ljubavi prema potrebnima u duhovnim i 69


tjelesnim teškoćama. „Za kršćanina je svaki čovjek pravo svetište Božje, prema kome se mora odnositi s najvišim poštovanjem i ljubavlju, posebno ako se nalazi u nevolji“ (Benedikt XVI). Tradicija Crkve je to kratko izrekla u 7 djela tjelesnih i duhovih djela milosrđa. Ovim Crkva ispunja svoj treći zadatak pomaganja ljudi u svakoj nevolji po čemu će ljudi biti suđeni na Sudnjem danu (Mt 25). Kršćanin je dužan pomagati da se zalutala osoba vrati na pravi put. 77. Što su sveti sakramenti? Isus Krist je ustanovio Crkvu zato da u njoj svi ljudi mogu susresti njega kao Spasitelja. Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive, ali stvarne Kristove prisutnosti i njegova djelovanja u Crkvi po Duhu Svetome. Sakramenti donose plod u onih koji ih primaju s potrebnim raspoloženjem. Po sakramentima se Crkva rađa, živi i raste u milosti. Oni su ustanovljeni od Krista, a povjereni Crkvi. Oni su zapravo ruke Crkve kojima Krist po Duhu Svetome spasiteljski dotiče ljude. Svi su sakramenti određeni da vjernima posvećuju gotovo svaku zgodu života božanskom milošću koja proističe iz uskrsnog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Kristova. I sam broj sedam želi nam biblijskim značenjem približiti neizrecivu puninu Božje darežljivosti, dobrote i svetosti. Biblijski sedmodnevni opis stvaranja svijeta i čovjeka zapravo nam otkriva jednu od bitnih osobina svih sedam sakramenta. Ovdje se radi o novom stvaranju čovjeka i o stvaranju novog Božjeg naroda - Crkve. Bog - Otac i Sin daruju milosti po Duhu Svetom, a začetnik novog stvaranja i u centru stvaranja je Krist - Bogočovjek. „On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svega stvorenja. Ta u Njemu je i za Njega sve 70


stvoreno. On je prije svega i sve stoji u Njemu. Glava Tijela Crkve, On je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak“ (Kol 1,15-18). Cijeli Novi zavjet je ustvari „uputa“ za stvaranje novoga čovjeka „u Kristu Isusu“.(M. Novak) 78. Zašto su djelovanja?

sakramenti

vidljivi

znakovi

Kristova

Isus je po svom fizičkom tijelu vidljivo djelovao u Palestini. Sada je Crkvi ostavio vidljive znakove svoga djelovanja po svojem novom Otajstvenom tijelu Crkve, jer ljudi žele izvjesnost svoga odnosa s Bogom. Ljudi žele znati u kakvom su odnosu s Bogom, a to se događa po vidljivim znakovima Crkve, tj sakramentima, ako se ljudi otvore Bogu. Po tim znakovima Duh Sveti daje nevidljivu milost. Isus Krist je podario Crkvi vidljive znakove njegove nevidljive,ali stvarne prisutnosti i djelovanja. Kao što duh u čovjeku po tjelesnim znakovima govora i pisma priopćava drugome nevidljive misli tako i nevidljivi Bog daje nevidljive milosti po crkvenim vidljivim znakovima sakramenata radi naše sigurnosti. 79. Koji su sakramenti? Sakramenti se dijele u tri grupe: a) sakramenti kršćanske inicijacije ili uvođenja u kršćanski život i oni su temelj kršćanskog života. Zatim su b) pokornički sakrament ili sv. ispovijed i bolesničko pomazanje sakramenti ozdravljenja, a c) svećenički red i ženidba su sakramenti koji služe životu, zajedništvu i poslanju vjernika. A svi sakramenti su usmjereni prema Euharistiji kao svom osobitom središtu. 71


80. Kako djeluju sakrament inicijacije – sv. krst-krštenje? Duh Sveti uranja krštenika u Isusovu smrt i uskrsnuće Kristovo odakle on postaje oprostom grijeha novo stvorenje i posvetnom milošću dionikom trojstvenoga Božjega života i član Božje obitelji-Crkve. Po rođenju od zemaljskih roditelja dijete je dobilo smrtni Adamov život i biva članom ljudske obitelji, a krštenjem dobiva uskrsni vječni život novog Adama i postaje članom Božje nebeske obitelji. 1. Sv.Krštenje ili Krst je najvažniji sakrament jer otvara vrata svim sakramentima. „Krštenjem se briše istočni grijeh i svi osobni grijesi, kao i sve kazne za grijehe,i posvećujućom se milošću postaje dionikom trojstvenoga Božanskog života, a milošću opravdanja čovjek se pritjelovljuje Kristu i njegovoj Crkvi i postaje „ud (dio) Krista svećenika, proroka i kralja (pastira) za vječni život“. KRST (krštenje) kao ulazak u Crkvu ujedno je ulazak u sve čvršće zajedništvo s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Po krštenju dobivamo novu nebesku obitelj svih onih koji su u zajednici s Bogom. Krst je početak Novoga saveza koji svaki novokrštenik u Kristu sklapa s Bogom. Isus nam daje svoj uskrsli život, a mi njega primamo u naš život. To utiskuje neizbrisivi biljeg djeteta Božjega kad nam Krist postaje i Spasitelj i Brat. Ovaj Novi savez, zajedništvo s Kristom treba rasti i učvršćivati se svjesnim i odgovornim primanjem ostalih sakramenata vjere kojima je Krist obdario Crkvu. Po Duhu Svetom Isus postaje čovjekom u Bl. Dj. Mariji, a po Duhu Svetom Krist Gospodin dolazi u dušu novokrštenika i po Duhu Svetom dolazi u Euharistiji pod posvećene prilike kruha i vina. Duh Sveti je božanska Osoba ljubavi Oca i Sina. Po sakramentima nas Duh Sveti uvlači u ovo neshvatljivo Božansko darivanje i primanje. 72


81a. Kako djeluje sv. Potvrda? U Sv. Potvrdi krizmanik dobiva darove Duha Svetoga za kršćansko svjedočenje, dublje se ukorjenjuje u božansko posinjenje i čvršće sjedinjuje s Kristom i Njegovom Crkvom, čineći ga, kao odraslog kršćanina, sposobnim za zadatke Crkve. Po sv. Potvrdi ili Krizmi se događa posebno izlijevanje Duha Svetoga poput onoga na dan Pedesetnice. To izlijevanje utiskuje u dušu neizbrisivi biljeg i pridonosi rastu krsne milosti: dublje ukorjenjuje u božansko posinjenje, čvršće povezuje s Kristom i njegovom Crkvom te ga osposobljuje kao odraslog kršćanina i svjedoka Kristova za zadatke Crkve time što mu daje sedam darova Duha Svetoga. Darovi Duha Svetoga su trajna raspoloženje koja čine krizmanika poslušnim poticajima Duha Svetoga. Krizma znači mazanje uljem koje potvrđuje da smo krštenjem „Krista obukli“, da smo „pokristovljeni - kristi krizmani-pomazani“ njegovim Duhom. (Pomazanik na grčkom glasi - xs , )„Prvi pisci Crkve, koje nazivamo crkvenim ocima, govorili su da se Isusovo rođenje jednom za svagda dogodilo u Betlehemu, ali da se na velik, dubokosežan način uvijek iznova mora događati u svakom novom naraštaju i da je na to pozvan svaki kršćanin“ (Benedikt XVI). „Naš je Bog postao Čovjekom, On je dodirnuo svijet. Ja sam po sv. krstu, potvrdi i Euharistiji došao s Njim u dodir“ (kard. J. Meisner). /Neki učeni ljudi misle da mlade ne treba prepustiti sakramentu sv. krizme grupno ili po razredima, nego da se sami daju krizmati u dobi kad su sami sposobni za odlučiti biti Kristovi vjernici i njegovi svjedoci, negdje, od 17 ili 18 godina. Tada će biti manje mladih krizmanika, ali se taj sakrament ne će zloupotrebljavati. Danas se

73


prepuštaju ovom sakramentu oni koji ni prije ni poslije krizme ne idu u crkvu, osim ako to moraju prije krizme. To je neizdrživo stanje!/

81b. Zašto Bog daje svoje darove u potvrde ?

sakramentu sv.

Bog ulijeva svojoj odrasloj djeci darove kao sredstvo za njihov uspješan život. O krizmanicima/-cama ovisi hoće li ih prihvatiti i surađivati svojim duhom s Božjim Duhom. Ćudoredni ili moralni život kršćana podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga. Oni su izvanredne sposobnosti koje na Duh Sveti daruje i osposobljuju na s vršiti nešto što ostalima nije nikako moguće. Sv Pavao kaže da trebamo biti vođeni duhom, a ne tijelom. Naše je tijelo bez pristupa Božjoj nadnaravnoj pomoći ograničeno u ljudskom znanju i ljudskoj mudrosti. Sedam darova Duha Svetoga su načini na koje čovjek usko surađuje s Bogom: 1. Mudrost je izvanredan dar Duha Svetoga u prosuđivanja božanskih i ljudskih stvari tako da nam Bog i Njegov nauk bude jedino mjerilo, a ne čisto ljudska mudrost. To je dar koji potpuno ovisi o našoj suradnji s Duhom Svetim. Mudar je onaj koji zna put koji vodi k Bogu i njim ide. Jedna od temeljnih problema duhovnog i svakog drugoga razlikovanja jest naša usmjerenost na sama sebe, a ne na Boga. Božja mudrost je neusporedivo veća i djelotvornija od ljudske. Ona donosi sigurnost i u nama stvara mir. 2. Razum, je dar dubljeg razumijevanja otajstva svete vjere. Od trenutka prosvjetljenja razuma (dara razuma) sv. Petar potaje drugačiji, neustrašiv, tako da pokazuje izvanredno poznavanje Sv. pisma. Slično se dogodilo i sv. Pavlu. Prosvijetljeni razum donosi odluke u skladu s otkupljenom naravi. Prosvijetljeni razum omogućuje da čitavo 74


naše biće duh i tijelo mogu biti u svakoj situaciji u suglasju s Bogom. Kad prihvatimo Duha Svetoga tada s Gospodinom postajemo jedan duh. 3. Savjet se sastoji u otkrivanju zasjeda đavla i svijeta, a u dvojbi činiti sve na slavu Božju i naše spasenje. Bog je onaj koji daje savjet po svojem Duhu. Dobar duhovni savjetnik je onaj koji sam ima iskustvo suradnje s Duhom Svetim, te u poznavanju Boga. 4. Jakost se sastoji u odlučnosti da svladamo sve napasti i zapreke u duhovnom životu i odupremo neprijateljima. Naši neprijatelji su naša pala narav, svijet i Đavao sa svojim slugama. 5. Znanje je dar raspoznavanja što treba vjerovati i činiti da izbjegnemo zamke grijeha. To je dar koji nam omogućuje da od Duha Svetoga primamo određene informacije ili znanje. Znanje koje dolazi od Boga mijenja čovjeka i stvara u njemu trajni odnos povjerenja. Duh Sveti želi nas poput male djece opominjati i usmjeravati i On to čini direktno ili na način da nadahnjuje naš ljudski duh dajući nam znanje o nama samima. Znanje koje od Boga dolazi mijenja čovjeka i stvara u njemu stalni odnos povjerenja. Samo znanje razuma napuhuje, a znanje srca nas čini poniznima. 6. Pobožnost je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava na neprestanu suradnju s Duhom Svetim u molitvi. Vjernik je onaj koji vjeruje u stalnu prisutnost Božju i nastoji s Njim živjeti tako da poštuje Boga kao jedinog Otkupitelja i Gospodara našega života, svetaca Crkve, njenih službenika i članova te da potrebnima pritječemo u pomoć. 7. Strah Božji je dar spoznaje neizmjerne ljubavi Božje i zbog toga straha bježimo od grijeha iz sinovskog poštovanja Božjega veličanstva te tako postajemo slobodni. Strah Božji je unutarnja sila koja ima svoj izvor u Bogu i daje nam hrabrost da krotimo svoju vlastitu narav tako da nam ne dozvoljava da se pomirimo s vlastitom grješnošću i pomaže nam da se iznova dižemo iz grijeha. Ukoliko ne surađujemo s tim darom 75


vraćamo se u grješno stanje u kojem nas čeka strah. - Darovi Duha Svetoga u punini pripadaju Kristu i vode k savršenstvu kreposti onih koji ih primaju. Oni čine vjernike poslušnima da se spremno pokoravaju božanskim nadahnućima. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (Rim 8,14). -Treba preporučiti KRIZMANICIMA da se nakon primanja sv. Potvrde, ako to nisu učinili i prije, svakako uključe u pojedine župne aktivnosti. Na taj način će i nadalje živjeti sa župom i u njenom ozračju dozrijevati u različitim kršćanskim krepostima i osobno postajati „kvalitetniji i sretniji“ članovi društva.- (M.Novak)

82. Što je Euharistija? Sv. Misa ili Euharistija (Zahvaljivanje) je Kristova žrtva na križu prisutna u Euharistiji pod prilikama kruha i vina. Ona je najsvetiji sakrament i izvor svih sakramenata. Euharistija je žrtva Tijela i Krvi Gospodina Isusa Krista koju je On ustanovio da ovjekovječi za sva vremena žrtvu Križa dok ne dođe. Po pretvorbenim riječima svećenika nad kruhom i vinom u sv. Misi Krist sam biva osobno prisutan pod tim prilikama kao što je naša duša prisutna pod vidljivom prilikom našeg tijela. Krist je povjerio Crkvi spomen-čin svoje Smrti i Uskrsnuća. Euharistija je znak jedinstva i vez ljubavi, pashalna (vazmena) gozba, na kojoj se Krist, novo Janje, blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog (predokus) vječnoga života. Mi primamo tijelo i krv Kristovu sa sigurnošću da nam se s njima daruju božanske moći uskrsnuća u obliku mira, hrabrosti i nade. Euharistija sjedinjuje s Kristom i Crkvom, čuva i obnavlja život milosti primljen na krštenju i potvrdi i daje da rastemo u ljubavi prema bližnjemu. Duh Sveti u trenutku posvećenja silazi na kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Kristova. Po Duhu Svetome Krist silazi i u svoje mrtvo tijelo i 76


obdaruje ga besmrtnim životom. Euharistija nije dar Božji, nije blagoslovljeni kruh i vino, nego je ona Bog koji se nama daruje. Ne posreduje milosti, nego je pričest sama osoba Isusa Krista, koji je izvor svih milosti i tako kao hrana jača naš duhovni život. Euharistija je dar Oca svijetu. U svakoj misi obnavlja se tajna riječi Kristove: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca.“ Otac nebeski ne samo da nam daje euharistiju nego nam se daje u euharistiji, zajedno i s Duhom Svetim, Posvetiteljem. Otac svojoj djeci daje istinski kruh koji je s

Neba sišao. Kao što je kruh važan za naš tjelesni život tako je euharistijski kruh važan za rast duhovnog života koji smo na krštenju primili. Euharistijskim slavljem već se pridružujemo nebeskoj liturgiji, sjedimo za nebeskim stolom, i unaprijed kušamo vječni život. „Kristova prisutnost u Euharistiji je središnji događaj ne samo pojedinog dana, nego čitave ljudske povijesti“ (Benedikt XVI). Bog se u ljubavi ne da nadvisiti od ljudi. Ako majka hrani svoje dijete krvlju od koje nastaje mlijeko, a otac teškim radom žrtvuje svoje tijelo da bi podigao svoju djecu, zar je nemoguće, neprihvatljivo i neshvatljivo da Bog hrani svoju ljudsku djecu žrtvovanim tijelom i krvlju svoga jedinorođenoga Sina? Zašto bi Bog dao ljudima svoju ljubav da po njoj žive, a sam ne bi činio isto? Mnogi zato nepravedno ne posvećuju poštovanje nedjeljnoj misi, jer mogu teško prihvatiti da neizmjerni Bog dolazi među vjernike da ih hrani svojim uskrslim božanskim životom pod prilikama tjelesne hrane kruha i vina (Iv 6,54). Bog nije uzvišen zato što stanuje na Nebu, nego je uzvišen upravo zbog neizmjerne ljubavi koja ga tjera da traži društvo svoje djece i dadne im sve što ima radi njihova spasenja. „Za prve kršćane nedjeljna Euharistija

nije bila samo dužnost nego nutarnja nužnost. Euharistija je uvijek kucajuće srce života cijele Crkve. Ona je središte u životu Crkve. Isus je uistinu u oltarskom sakramentu prisutan i daruje nam se s najvećom žrtvom ljubavi križa, i biva našom hranom, da postanemo njemu bili slični, da postanemo u

77


njemu jedno i dio jedan drugoga. Bez Onoga koji nosi naš život, sam život je prazan. Ispustiti ovo središte ili ga izdati, izbilo bi životu njegovo uporište, njegovo nutarnje dostojanstvo i njegovu ljepotu“ (papa Benedikt XVI.). 83. Kako djeluju sakramenti ozdravljenja? Krist, liječnik duše i tijela, ustanovio je sakrament pokore ili pomirenja (sv.ispovijedi) i bolesničkog pomazanja jer novi život koji nam je darovan u sakramentima kršćanske inicijacije može oslabjeti, a može se velikim grijehom čak i izgubiti. Krist po sakramentima u Crkvi nastavlja kroz povijest djelo spašavanja i liječenja ljudi, u prvom redu od povreda grijeha. Grijeh iznutra povrjeđuje dušu čovjeka i čini ga grižnjom savjesti nesretnim. Bog je milosrdan prema svojoj djeci i želi ih ozdraviti i spasiti, ako mu se obrate. Najveća uvreda Bogu je da grješnici ne vjeruju u Njegovo milosrđe i ne obraćaju mu se s pokajanjem. Pokora koju ispovjednik daje pokorniku je znak da je grijeh doduše oprošten, ali navezanost na grijeh nije, te je stoga dužan činiti pokoru odricanja navezanosti na grijeh i rasti u ljubavi prema Bogu. 84. Što je sakrament pomirenja (pokore i ispovijedi)? Po sakramentu Pokore pomirujemo se s Bogom i Crkvom (braćom i sestrama) ako smo velikim grijesima izgubili stanje milosti. Kruna Kristova djela je stjecanje Očeva oproštenja grijeha. Zato je Krist oproštenje grijeha smatrao svojom najhitnijom dužnošću kao stvarni čin oslobođenja (Mt 26,28) i pristupa u Kraljevstvo Božje. Zbog grijeha ljudi pretrpio je smrt 78


na križu te kao uskrsli daje kao prvi dar apostolima vlast opraštati grijehe (Iv 20,23), a oni svojim nasljednicima – danas biskupima i svećenicima. Vlast opraštanja grijeha se događa u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Taj sakrament vraća posvetnu milost, ako je zbog smrtnog grijeha izgubljena, umanjuje vremenite kazne za grijehe, daje duhovnu snagu za kršćansku borbu sa zlom i vraća utjehu i vedrinu savjesti. 85. Što je sakrament Bolesničkog pomazanja? Sakrament bolesničkog pomazanja daje bolesniku milost tješnjeg sjedinjenja s Kristovom mukom, ponekad i ozdravljenje, dajući mu utjehu mir, ohrabrenje, kao i oproštenje grijeha, ako se ne može ispovjediti. Ovaj sakrament Crkva podjeljuje težim bolesnicima. Krist vraća i tjelesno zdravlje ako je to Božja volja. U slučaju kraja ljudskog života On pripravlja bolesnika za prijelaz u Očev dom i prati ga na putu prema Ocu, jer je On za nas umro. Poslanica sv. Jakova apostola kaže da starješina Crkve moli nad bolesnikom i maže ga sv. uljem (koje posvećuje biskup na Veliki četvrtak) u ime Gospodnje. Po bolesničkom pomazanju Krist izražava svoju pomoć i ljubav prema bolesniku. Zato je korisno ovaj sakrament primiti.

86. Što je sakrament svećeničkog reda? Sakrament svetog reda daje prezbiteru ili svećeniku vlast da u ime Kristovo oprašta grijehe i pretvara na sv. Misi kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu te tako čini prisutnom Kristovu žrtvu na križu, koji se daje kao hrana za duhovni život vjernika.

79


Sakrament sv. reda izlijeva Duha Svetoga na prezbitera (svećenika) koji ga suobličuje Kristu u Njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja. Sakrament svetog reda ustanovio je Krist na Posljednjoj večeri riječima: “Ovo činite meni na spomen.“ A poslije uskrsnuća uskrsli Gospodin je dahnuo u apostole i rekao: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju se; kojima zadržite, zadržani su im“. Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, izvršena jednom zauvijek. Samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici. Krist sam osobno preko svećenika uprisutnjuje svoju žrtvu pretvarajući kruh i vino u svoje tijelo na oltaru i oprašta vjernicima grijehe. „Krist u Euharistiji dozvoljava svećeniku da upotrebljava njegov JA. („Ovo je tijelo moje“.) Krist uvlači svećenika u sebe i dopušta jedinstvo s Njim; On ga ujedinjuje sa svojim JA, tako da je svećenikov JA ujedinjen s Kristovim JA. Na taj način Krist ostvaruje trajanje svoga jedinstvenog svećeništva. On je trajno jedini svećenik prisutan u svijetu“. (Benedikt XVI). Zato je svećenik svećeničkog reda najuzvišenija služba u Crkvi jer je on na najveći način povezan s Kristom Svećenikom, Prorokom i Pastirom. Svećeništvo sv. reda biskupa i prezbitera i opće svećeništvo svih vjernika, svako na svoj način, imaju udio u Kristovu svećeništvu. 87. Što je sakrament ženidbe? Sakrament ženidbe je bračno zajedništvo muškarca i žene po svojoj naravi određen za zajedništvo i dobro ženidbenih drugova te za rađanje i odgoj djece.

80


Sakrament sv. ženidbe stvara među supružnicima trajan i isključiv vez tako da sam Bog zapečaćuje privolu supružnika. Ovaj sakrament daje potrebnu milost za postizavanje svetosti u bračnom životu te za međusobno odgovorno prihvaćanje i odgoj djece. Bračno zajedništvo je slika Trojstvenog zajedništva u Bogu, jer je Bog stvorio „Adama i Evu na sliku svoju“ i zato je obitelj sveta zajednica. Svojom ljubavlju povjerenoj bračnim drugovima Bog po njima stvara svoju djecu nove ljude. Prema izvornom Božjem naumu, ženidbeno je zajedništvo nerazrješivo, kako veli Isus Krist: „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja“. Budući da sakramenti imaju vrijednost „znakova“ ljubavi Božje prema nama ljudima, za sakrament ženidbe se može reći da je vidljivi znak i slika ljubavi kojom Bog u Kristu ljubi svakog čovjeka. Štoviše, kršćanska ženidba, kojom muž i žena obećavaju jednom drugom ljubav i vjernost u svim okolnostima života, slika su i izražaj uzajamne ljubavi Krista i Crkve – Zaručnika i Zaručnice - Crkve. Stoga treba ovo buditi veću odgovornost prema braku, obiteljskim i bračnim temama. (M.Novak) Ljudska spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. Ona uzrokuje privlačnost osoba različitog spola. Brak između dvije takve osobe, kao odluka da udruže život u obiteljsku zajednicu, pretpostavlja ljubav među njima, koja se već javlja u razdoblju ljudskog sazrijevanja ili puberteta. Ona se razvija u tri razvojne faze: 1) Simpatija ili dragost, kada je jedna osoba protivnog spola draža od drugih takvih osoba. 2) Iz toga može nastati zaljubljenost, kao stanje u kojem se simpatičnu osobu doživljava kao idealnu i nestvarnu, što je dosta opasno, jer ona povisuje emocije ili osjećaje, a umanjuje razumsko rasuđivanje te se mogu lako dogoditi nerazumni čini popuštanja tjelesnim nagonima za spolnim užitkom, što može upropastiti cijeli život. 3) Potrebno je sačekati ˝otrežnjenje˝ u 81


kojem se osoba suočava sa stvarnim stanjem drage osobe i uviđa njene mane. Tada dolazi do odbacivanje te osobe ili do njenog prihvaćanja uza sve nedostatke, što se zove ljubav. 88. Što Crkva vjeruje o Blaženoj Djevici Mariji? Marija je a) Bogorodica jer je majka Isusova, budući da je Isus začet po Duhu Svetom, vječni Sin Boga Oca, i sam Bog. (Efeški koncil 431.)

Ona je b) Majka Crkve, i naša majka, jer je rodila Isusa Krista, Glavu Crkve, koji živi u Crkvi. Ona sudjeluje neprestanom majčinskom molitvom i brigom za spasenje svih nas ljudi, što njena ukazanja u Crkvi potvrđuju. ( Papa Pavao VI. 1964.) Ona je c) Bezgrešno začeta u svojoj majci, tj. očuvana od istočnog grijeha, jer je priličilo da Marija koja je Boga rodila bude oslobođena istočnoga i svakog drugoga osobnoga grijeha, što je Gospa potvrdila ukazanjem u Lurdu. (Papa Pio IX. 1854.)

Ona je i d) Djevica Marija jer je rodila Isusa Krista silom Duha Svetoga bez čovjekova udjela. (II. carigr.koncil 533.) I na koncu e) Crkva vjeruje od svoga početaka da je Marija prva nakon Isusa dušom i tijelom uznesena na Nebo, jer je dolikovalo da njeno tijelo, koje nije dotakao grijeh i jer je rodila Uskrsloga, bude u Nebu. (Papa Pio XII. 1950.) Kad pisci novozavjetnih spisa spominju Majku Isusovu po imenu, u većini slučajeva radi se o vrlo značajnom događaju za naše spasenje. Ime Marija, kao ime Isusove Majke prvi put se spominje kod navještenja Isusova rođenja. Što više, tada anđeo Gospodnji u samom pozdravu izostavlja ime Marija, ali zato naglašava: „Zdravo (Raduj se) milosti puna! Gospodina s tobom“! Ime Marijino time dobiva i svoje puno značenje jer nas podsjeća na otajstveno milosno djelo Duha Svetoga Utjelovljenje Sina Božjega Isusa Krista. A Marijin

82


odgovor na Božju ponudu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“, ostaje za sva vremena Crkve i odgovor svakog pravog vjernika. Pozdrav anđelov nas podsjeća na starozavjetni tekst proroka Zaharije: „Kliči i raduj se Kćeri Sionska, /Izraelu/ jer evo dolazim usred tebe prebivati“. To je radosna najava prave Kćeri Sionske, Marije i Crkve, gdje je Bog došao stanovati u Duhu Svetome koji okuplja Crkvu u zajednicu radosnih. Marija je posljednje riječi uputila u Evanđelju svome Sinu kad mu je u Kani rekla da spasi radost zaručnika: „Vina nemaju“, a zatim rekla slugama: „Što god vam rekne (Isus), učinite“. Pravi štovatelji Marijini uvijek prvenstveno slušaju Isusa Krista, Zaručnika Crkve, koji želi da njegova radost bude u nama i da naša radost tako bude potpuna (savršena). O Mariji se već na prvim stranicama Svetoga pisma govori kao o Ženi – novoj Evi, koju Isus s križa naziva: „Ženo, evo ti sina!“ predajući je Ivanu apostolu, koja nasuprot prvoj Evi ne popušta pred ponudama Sotone. Štoviše, porod Marijin, Isus Krist pobjeđuje Sotonu i istu pobjedničku snagu daje svima koji se obraćenjem i krštenjem uključuju u novi Narod Božji Crkvu. Marija je svojim stajanjem uz križ Isusov posvjedočila poslušnu vjeru u Isusa Krista , jer je u trenutcima kad su Isusovi neprijatelji mislili da je konačno poražen ostala postojana u čvrstoj vjeri u njegov pobjednički čin na križu. Tako nam je svima ostavila primjer vjerničke nesalomljivosti pred svim zemaljskim križevima (M.Novak). -Isus je pokazao na ljude oko sebe i rekao: „Tko vrši volju Oca moga, taj mi je majka, brat i sestra.“ Time je na nas sve prenio nalog majčinstva da ponovo omogućujemo rođenje Boga u ovome vremenu - (Benedikt XVI.).

83


VII. Čovjek i zakon Božji 89. Što je grijeh? Grijeh je riječ, čin ili želja protiv vječnoga zakona i prekršaj Božje zapovijedi. Grijeh se protivi razumu, savjesti, čovjekovoj naravi. Neposluh Bogu, njegovom glasu u savjesti i njegovim zapovijedima, Biblija naziva grijehom. On ranjava ljudsku narav i ugrožava ljudsku solidarnost. Da je grijeh čin i protiv čovjekove prirode pokazuje se po tome što on stvara bol duše ili grižnju savjesti. Isus Krist svojim križem razotkriva težinu grijeha i pobjeđuje ga svojim milosrđem. 90. Kako se grijesi nazivaju s obzirom na težinu i posljedice? Hotimičan i svjesni prekršaj Božje zapovijedi u velikoj stvari rastavlja čovjeka od milosti Bože, zaslužuje vječnu osudu u pakao i naziva se smrtnim ili velikim grijehom, jer on rastavlja čovjek od Boga i uzrokuje smrt duše. Laki grijeh je prekršaj Božje zapovijedi u maloj stvari ili u velikoj, ali ne hotimično i svjesno, zaslužuje kaznu u čistilištu, jer ne uništava ljubav, nego je vrijeđa, ranjava, ali može stvoriti i grešnu naviku. 91. Gdje se nalaze izvori grijeha? Tri su izvora grijeha:

84


1) Sotona ili pali anđeo, zavodnik je svega svijeta koji nastoji zavesti neopreznog čovjeka na pobunu protiv Boga praveći se većim prijateljem čovjeku od Boga. Sotona je strašan duh zbog svojih lukavština, zamki, prijevara i spletki. On želi zasužnjiti čovjeka i pretvoriti ga u đavolskog sina, ali to ne može silom nego samo ako mu čovjek povjeruje. Sotona u našim mislima pokušava izgraditi utvrde/laži po kojima ćemo živjeti. On silno voli naša mudrovanja. Koliki danas misle da su pametniji od Crkve i da im ona ne treba. Uvjeravanje je metoda koju je Sotona primijenio kod Eve i koja je i danas najuspješnija. Zli duhovi pokušavaju usmjeriti naše oči na nešto što će nas odvući grijeh ili nas podsjetiti na užitke tijela koje smo imali, a bili su grješni. Đavlova snaga uvelike ovisi o tome koliko mu u svojim mislima damo prostora. Naročito mu je drago ako ljudi ne vjeruju da on postoji. 2) Zli ljudi zavedeni zlom, svojim grješnim primjerom, riječima i djelima povlače lako druge ljude za sobom. Naročito je to danas prisutno u medijima, internetu i raznim zabavama koji žele mlade kvariti. Zabave koje se protive moralu i zakonu Božjem su zavodničke. Zli ljudi, kao suradnici Sotone, nastoje savjetovati, širiti i čak naređivati zlo u ime suvremenosti da bi svi bili njima slični. 3) U čovjeku postoje neuredne sklonosti kao izvor grijeha. Te neuredne sklonosti se razlikuju kao požuda tijela kao sklonost zabranjenim užitcima, požuda očiju kao sklonost da se ide za svim što je za oči zanimljivo i požuda duha ili oholost života odnosi se na ljude umišljene mudrošću i veličinom koji teže za vlastitom slavom. 92. Koje su glavne neuredne sklonosti? Te glavne sklonosti prisutne po istočnom grijehu u svakom čovjeku se obično zovu glavnim grijesima. To

85


uopće nisu grijesi, ako se sklonosti ne ostvaruju nego su glavne zle sklonosti. Zovu se glavne sklonosti jer iz njih proizlazi drugi mnogo češće veći grijesi. 1. O h o l o s t se naziva majkom svih grijeha jer se nalazi prisutna u svim grijesima. Oholost se događa kad čovjek sebe cijeni više nego treba te se stavlja u središte djelovanja i života, a do drugih ljudi drži samo toliko koliko mu trebaju. Ohol čovjek misli da je on mudriji od Boga koji ga je stvorio te stavlja u središte sebe umjesto Boga. On ljubi samo sebe i sebi sve pripisuje. Oholi čovjek ne prepoznaje dobrotu Božju od koga ima sve dobro te se čak usuđuje Boga proklinjati. Najveća je opasnost za čovjeka kada pomisli kako je on mjerilo po kojem smije raspolagati sa sobom. Poniznost je vrlina pravilna stava prema Bogu, prema drugome i prema sebi, dok ohol čovjek ima posve krivu i lažnu sliku prije svega o samom sebi. Sv. Pavao kaže, da se nema čim uznositi, jer je sve dobro u njemu od Boga, a njegove su samo slabosti (2 Kor 12,9). To što u čovjeku leži sklonost da bude prvi ne mora biti zlo, ako se ostvaruje radom i marljivošću sa zahvalnošću Bogu, na korist, a ne na štetu drugih. Ponos što je nekome Bog dao sposobnosti nije mana, ako je čovjek svjestan Božjeg dara i potrebe da taj dar treba iskoristiti po Njegovoj volji. Može se javiti u čovjeku i prezir prema sebi. To je mana jer svi ljudi imaju dostojanstvo Božje djece i pozvani su na obraćenje da ih Bog očisti od nevrijednih djela. Grijeh Adama i zlih anđela se sastojao u neposluhu Bogu i stavu da oni odlučuju što je dobro a ne Bog. "U glavi pijanog čovjeka vrti se nakon 2-3 čaše, a u glavi taštog čovjeka vrti se već nakon prve pohvale." 2. Š k r t o s t i l i p o h l e p a sastoji se u tome da čovjek cijeni materijalna dobra više nego ona to zaslužuju. 86


Čovjeku trebaju materijalna dobra za život na zemlji, ali mora biti svjestan da je život na zemlji prolazan te se čovjek mora truditi steći blago kod Boga, koje ga čeka na Nebu. Čovjek postane ovisnikom, sklon i nepoštenom stjecanju. Čovjek se treba služiti materijalnim dobrima, a ne smije on služiti njima tako doznati da sva dobra dolaze od Boga i da je dužan Bogu za njih zahvaljivati i pomagati one koji su potrebni. Štedljivost nije mana nego odlika, kad čovjek troši za nužne stvari uzdržavanja obitelji, a ostalo čuva za veće potrebe. Jednako je odlika i darežljivost, kad se od svoga daje i potrebnima, jer je sva dobra Bog stvorio za sve ljude, a podijeljena su u privatno vlasništvo radi bolje upotrebe. U nevolji je dužnost pomoći drugome, jer je on tvoj brat ili sestra, te ima pravo na dio tvoga (Lk 16,19 sl). U državama radi toga postoji socijalna pomoć. Rasipnost je mana obratna od škrtosti, kad netko drži materijalna dobra toliko nevrijednim da ih razbacuje i troši bez ikakva opravdanja. Materijalna dobra imaju svoju vrijednost jer je u njih uložen nečiji rad i imaju svoga vlasnika, a to je obitelj. "Novac nekad uklanja neprilike, ali ih i stvara." 3. B l u d n o s t je težnja za spolnim užitkom izvan braka. Bog je čovjeku povjerio spolnost da bi osnovao obitelj, živio u ljubavi i u njoj rađao i odgajao djecu. Nije normalno živjeti bračno s nekim tko nije bračni pratilac, jer to teško ranjava ljudske duše i prijeti rastavi onoga što je Bog sastavio. Sv.Pavao kaže: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“(1Kor 3,16). Spolnost je najintimniji dio čovjeka i može se podijeliti samo s nekim tko je dio života ljubljene osobe, a to je udruživanje života u braku. Spolni čin je izraz toga jedinstva pa je taj čin izvan braka laž, jer bračno jedinstvo ne postoji. Zato se takvi 87


čini brižno skrivaju, uzrokuju nemir duše, jer nisu normalni. Da to nije normalno govori i to da iz takvog čina može nastati novi život koji se treba roditi u obiteljskoj zajednici. Prekršaji na spolnom području mogu upropastiti cijeli ljudski život. Mlado doba je doba sazrijevanja i spremanja za život i brak učenjem i radom, a nije stvoreno za pokuse i krađu onoga što pripada braku. 4. Z a v i s t je velika i česta mana kad čovjek toliko voli sebe da mu smeta svaki napredak drugoga, a veseli se kad mu je loše. Zavist je izabrani đavolski grijeh koji rađa klevete i još mnoge gore grijehe. Koliko je netko spreman drugoga pohvaliti najbolji je pokazatelj da je toliko slobodan od zavisti. Uvijek se nađe i kod najslabijeg nešto za pohvaliti. Sv.Pavao: Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!(Rim 12,15) 5. N e u m j e r e n o s t u jelu i piću se događa kad se ne obuzdava količina jela i pića zbog privlačnosti ili se ne daje organizmu dovoljno. Lako nastaje ovisnost, naročito o alkoholu i duhanu, što uništava život. Danas je to izraženo u odavanju mladih spolnoj razvratnosti, alkoholu, a onda i drogi raznih vrsta. Zna se da Krist otvara budućnost svakom čovjeku koji mu se povjeri i na zemlji i nakon ovoga života. Oni koji se Kristu ne povjeravaju lako traže svoju budućnost u alkoholu i drogi, što upropaštava život koji je Bog svakome darovao. Nema budućnosti bez Krista. Tražiti budućnost svoga života bez Krista i njegova nauka je silna pogreška, što pokazuju mnogobrojni stradali životi mladih. Mladić, odan drogi, nije u stanju učiniti niti jedan

88


važan korak u svom životu, kao što je sklapanje braka, jer je on jedino usredotočen u nabavu novih opijata. 6. S r d ž b a rađa gnjev, svađu, kad prestaje mogućnost razgovora i dogovora, a često je izvor osvete. U povišenoj emociji nastoji se drugome nametnuti svoj stav ili naredbu. Tada se s gnjevnim čovjekom ne može voditi razuman razgovor koji bi doveo do dogovora. Svi se nesporazumi među ljudima redovito rješavaju razgovorom ili dijalogom (Ef 4,26). Razgovor ili dijalog je vrlina kojom osobe iskazuju svoje mišljenje i obrazlažu ga razlozima. Prihvaća se ono mišljenje koje ima najjači razlog ili argument. Dakako da u svađi nema ljubavi ni poštovanja prema drugoj osobi, ali ima mnogo oholosti u gnjevnoj osobi, manjku blagosti i tolerancije ili strpljenja. Svađe nema bez dvojice pa se preporuča da se razgovor ostavi za normalno raspoloženje. Vježbanje u razgovoru je svakodnevna dužnost u obitelji, školi i na ulici. „Strpljenjem i vremenom od trave postane mlijeko." 7. L i j e n o s t je mana nevršenja svojih dužnosti zbog raznih ugodnosti ili težine rada. Svaki čovjek za život treba sredstva za stan, hranu i odjeću koja se stječu radom, darom i nasljedstvom. Marljivost, radinost je savjesno i stručno vršenje svojih dužnosti. Površnost u radu se događa kada se radi nedovoljno savjesno i stručno, da se što prije bude gotov, pa ni rezultat rada nije dobar. Sv Benedikt je svojoj braći dao pravilo: „Moli i radi.“ Molitvom čovjek njeguje odnos s Bogom i doznaje svoje dužnosti, a radom vrši Njegovu volju. Netko je to ovako izrekao: „Moli kao da sve ovisi o Bogu, a radi kao da sve ovisi o tebi“.

89


93. Što su napasti? Napašću se naziva sve ono što čovjeka može skrenuti s puta vršenja Božje volje. Izvor napasti može potjecati od stvari, mjesta i prilika, zlih ljudi, neurednih strasti te na koncu posluhu Sotoni. Napast uvijek želi čovjeka odvojiti od ljubavi prema Bogu i prikloniti ga lažnom sjaju privlačnosti stvorenja i zla. Svaki čovjek dolazi i u kušnje kako bi Bog provjerio vjernost čovjeka te ga obdario još većim milostima ako se odluči za Njega. Tako se povećava jedinstvo s Bogom; kao što đak nakon kušnje polaganja ispita biva unaprijeđen u viši razred. Čovjek mora po savjesti i u slobodi donositi svoje odluke. Kušnja otvara put većem daru Duha, jer On tako čovjeka oslobađa. Duh Sveti nam omogućuje razlučivati kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka, od napasti koja vodi u grijeh i smrt. 94. Iz kojih razloga ljudi djeluju? Tri su stupnja uzroka ljudskog djelovanja: a) predmoralni stupanj se događa kad ljudi rade samo radi svoje koristi i ugodnosti. Ne pitaju se je li to zlo. To je svojstveno svim živim bićima, ubojicama ljudi i kriminalcima; b) drugi stupanj se zove dogovorni, kad čovjek čini nešto zbog zakona, običaja, straha, naredbe, mode ili trenda vremena, a ne pita se je li to etično, što je privlačno mladima; c) treći stupanj se zove etički ili moralni, kad se čovjek pita je li njegovo djelovanje u skladu sa savješću, etičkim i moralnim normama. Samo je ovaj razlog djelovanja svojstven moralnim ljudima.

90


95. Kako se boriti protiv napasti? 1. Izbjegavanjem grešnih prigoda, tj. udaljavanjem od mjesta, stvari i osoba koje navode na grijeh. 2. Jačanjem duhovnoga života molitvom, čitanjem sv.Pisma, primanjem svetih sakramenata, dobrim djelima i radom. „Lijenčine lako osvoji Sotona“. 3. Post i odricanje je naročito dobro sredstvo borbe protiv napasti, a sastoji se u ograničenom odricanju od hrane, novca u korist siromaha, kao i dozvoljenih užitaka i zabava da se stekne veća vlast nad nagonima tijela i duha. 96. Zašto je potrebno stalno obraćenje u kršćanskom životu? Obraćenje je stalni napor da vjernik živi po volji Božjoj. Najmanje postoje tri razloga za stalni napor oko obraćenja: a) U čovjeku su prisutni uz kreposti i negativni nagoni koji čovjeka pomiču s putanje prema Bogu, kao što valovi pomiču brod s njegovog utvrđenog pravca. b) Ideal našeg života je da budemo savršeni kao što je savršen Nebeski Otac za koga svjedoči Isus. Primjer su i sveci, koji su na posebno očit način nasljedovali Krista u svom životu. Zato je potrebno uvijek iznova upoznavati savršenstva Kristova u Evanđeljima i tako Njegovom pomoću oblikovati vlastiti život. c) Čovjek je svaki dan zaposlen zemaljskim brigama te lako iz vida izgubi Boga koji je naš Suputnik. Obraćanje znači: Čovječe ne zaboravi da je Bog uz tebe u svakom tvom trenutku kao tvoj Pomoćnik i Prijatelj! Ne gubi Ga iz vida! Glavna objava Božja od samog početka Mojsiju i proročka za Isusa glasi: „Ja sam s vama“ (Jahve - Emanuel).

91


97. Što je etika, a što je moral? Etika je nauka o moralnosti ljudskih djela koji su u skladu s ljudskom naravi i savjesti - izraženoj u opće prihvaćenim vrijednostima većine ljudi, a odnose se na zakone ugrađene u ljudsku prirodu i zovu se i prirodnomoralni zakon. Moral vrjednuje ljudska djela kao dobra, ako su u skladu s Božjom objavom. Crkva prosvijetljena Duhom Božjim tumači objavu Božju tako da ljudska savjest još jasnije prepoznaje Zakon Božji. To se naziva moralom. Etičke i moralne norme se obično slažu, jer Bog govori kroz objavu i ljudsku savjest. „Kršćanstvo je više nego moralni sustav kao niz dužnosti i zakona. Ono je dar jednog prijateljstva, koje nosi čovjeka u životu i u smrti.“(papa Benedikt XVI).

Unutarnje zadovoljstvo koje nastaje nakon dobrog djela govori kako se Božji zakon posve slaže s duhovnom strukturom čovjeka. Zlo međutim ranjava čovjeka iznutra i nanosi mu duhovnu bol, grižnju savjesti, što znači da se protivi ljudskoj naravi. Sva objava govori o grijehu kao uzroku čovjekove nesreće i smrti. Zato i unutarnji duševni plodovi ljudskih djela najbolje govore o njihovoj zloći ili dobroti. Božje zapovijedi su uvijek djelo Njegove ljubavi (Iz 63,15). 98. Zašto Bog daje svoje zapovijedi? Bog kao naš glavni Roditelj uči svoju djecu kroz zapovijedi što je dobro, a što štetno. Kao što dijete treba pouku od zemaljskih roditelja da ne nastrada, tako čovjek treba i pouku i od nebeskog 92


Roditelja, Boga. On je naš nebeski Otac i Majka istovremeno. Bog nas ljubi neusporedivo više. Nije Bog lošiji roditelj od zemaljskih roditelja. Zato nam se objavio u Isusu Kristu i uči po Crkvi istiniti put da bi nam život bio uspješan i da bi došli u Nebo, našu pravu vječnu domovinu. -Tek posluhom volji Božjoj dolazimo do našeg pravog identiteta, do spoznaje tko smo i stječemo pravu životnu radost. 99. Zašto zapovijedi Božje počinju našim odnosom prema Bogu? Kad čovjek dozna tko je Bog, a tko je čovjek, lakše će razumjeti i usvojiti ostale zapovijedi. Isus je predanjem svoga života za nas pokazao da je Bog naš najveći Ljubitelj. Prve tri zapovijedi govore da je Bog naš Stvoritelj, a mi Njegova djeca i međusobno braća i sestre te je tako lako prihvatiti ljubav prema Bogu i ljudima, jer time zapovijedi imaju svoj temelj. Da bi mogli Boga ljubiti moramo ponajprije biti sposobni Božju ljubav primiti. Bog poput sunca svakog čovjek obasjava svim svojim Bićem, kao da je svatko od nas sam na svijetu. Kad to shvatimo tada možemo lako Božju ljubav prihvatiti, razviti povjerenje u ljubav Božju prema nama.Tada nastaje dublji i prisniji odnos s Bogom, na čemu se temelji svaki put prema svetosti. Bez prihvaćanja Božje ljubavi svaka naša molitva ostaje samo vanjski i obavezni čin koji ne izvire iz našeg srca. Bog će poći žurno ususret onome tko ga iskreno čeka i traži. Ako čovjek ne vjeruje u Boga on sam ne zna što je dobro, a što je zlo te biva podložen duhu vremena koje je redovno vođeno od zlih ljudi.

93


100. U čemu se sastoji Prva zapovijed Božja? Prva bi zapovijed danas, kad uglavnom nema više mnogoboštva, glasila: Ja sam Bog tvoj, tvoje najveće Dobro, najveća Ljubav i najbolji Prijatelj te stoga ne smiješ imati nikoga i ništa veće od mene. Kad čovjek dozna da je Bog naš najveći Prijatelj i Ljubitelj lako će vršiti sve zapovjedi. Prva zapovijed je slična čvrstom temelju na kome se gradi kuća i život čovjeka. Biblija zabranjuje svaku Božju sliku, jer neizmjerni Bog ne može stati u ograničenu sliku i našu predodžbu Boga. Bog ostaje čovjeku tajnom i zbog svoje neizmjerne ljubavi iskazane u Isusu Kristu i njegovom neshvatljivom poniženju radi našega spasenja. Ljudi trebaju zapovijedi Božje kao što su vozaču potrebne upute uz cestu. Događaji u životu čovjeka mogu biti tragovi koji ukazuju na Boga kao npr. velika ljubav očeva prema sinu (Lk 15,11-24) ili ponovo zadobiveno zdravlje, ali ne mogu ni približno izraziti razinu Njegove ljubavi. Cijelo stvorenje i čovjek ukazuju na slavu Božju (Ps 8). Kršćani vjeruju da postoji slika Božja koja mu je bliža od svih drugih slika: Isus Krist. Po Njemu možemo vidjeti tko je Bog i kako se On s nama ophodi. Njegovo djelovanje pokazuje Božje djelovanje. Tko Njega sluša, sluša Boga. Stoga Isus nije, kao svi ljudi jedna od slika Božjih, nego je prava slika Božja. Slike Isusa Krista ne spadaju pod zabranu slika o Bogu, jer je u Njemu nevidljivi Bog postao po svom čovještvu vidljiv. Njegovo čovještvo je znak Božji. Vjera i predanost Bogu je temelj razumljivosti svih drugih zapovijedi. Veoma je velika opasnost da mladi ljudi zbog medijskog utjecaja, svoju budućnost, poput rasipnog sina (Lk 15,13), ne povezuju s Bogom Ocem, nego misle da im Bog ne

94


pomaže ili čak smeta u životu. Svaka zabava koje se protivi Božjoj zapovijedi odvodi od Boga i donosi mladome nesreću. 101. U čemu se sastoji Druga zapovijed Božja? Bog je tako uzvišeno Biće, sama Ljubav da Ga ne možemo ni zamisliti ni obuhvatiti, a ni najbiranijim riječima opisati. Nepotrebno spominjanje Njegova svetog imena ili čak psovka, kao izraz mržnje, je nešto najstrašnije i najnepravednije što čovjek može izgovoriti. On je svet jer je On sama Ljubav. Zato vjernik ostaje pred Njim u stavu klanjanja, zahvale i molitve. Židovi nisu smjeli niti izgovoriti Njegovo ime osim u molitvi. Zato Njegovo ime treba poštivati više od imena svojih najdražih i od imena vlastite majke. Čovjek psovač umjesto zahvale Bogu i zazivanja Boga u nevoljama odvraća se od Boga i uzvraća mržnjom i proklinjanjem imena Božjega (Jak 2,7). To radi đavao u paklu i oni ljudi koje je on pridobio za sebe. I nesvjesna psovka je znak unutarnjeg lošeg odnosa s Bogom. Nešto je u odnosima s Bogom trulo kod psovača te je psovka zapravo smrdljivi otpad u duši koji izvire iz ljudskih usta. Zašto ljudi ne steknu naviku, na što se psovači pozivaju, psovati svoje roditelje? Jer ih roditelji, ma kakvi da su, makar malo ljube. A oni očito misle da ih Bog nimalo ne ljubi, što je znak duboke nevjere i nepravde prema Bogu. 102. U čemu se sastoji Treća zapovijed Božja? Nedjelja je dan pobjede Kristove nad smrću, kada nam Krist uskrsli dariva vječni život. On nas preobražava u uskrsle ljude. Stoga je nedjelja dan susreta s uskrslim Kristom koji je

95


ujedno izvor zajedništva s Bogom i vrhunac života.

kršćanskog

Bog je stvorio čovjeka od tijela i duha. Za održavanje života tijela čovjek se brine radom kroz šest dana, a sedmi dan treba od rada otpočinuti i taj dan posvetiti svojoj duši i njenom druženju s Bogom. Kršćani su izabrali nedjelju kad je Krist uskrsnuo i na taj način otvorio vrata vječnom životu. Nedjelja je slična krovu kuće koji štiti stanovnike od kiše. Ako čovjek zanemari nedjelju tada ostaje bez Božje zaštite te u njegov život prodire svako zlo koje ga kvari uništava radost. Tko nedjeljom ne ide u crkvu lako zaboravi tko je i kako treba živjeti. Krist je iz jeruzalemskog hrama istjerao trgovce i rekao im da oni svojom trgovinom i svojim interesima prave od Božjeg hrama „špilju razbojničku“ (Mt 21, 13). Slično čini svojoj crkvi i onaj koji dolazi nedjeljom k svetoj misi, a središtu njegove posjete crkvi ne stoji Božja slava, nego želja da nekoga vidi, bude viđen ili se s nekim susretne. Ako čovjek ne može od 168 sati, koje mu Bog daje, tjedno jedan sat posvetiti nedjeljom Bogu, onda se mora pitati, je li on uopće vjernik? „Prvi cilj vjernika u crkvi je ljubav prema Kristu, odnos s Kristom. Samo zajedništvo s Kristom čini vjeru u svakodnevici živom. Gdje nedostaje zajedništvo s Kristom vjera u svakodnevici je beživotna i beskorisna. Zato nije dovoljno jednom u tjednu ići u crkvu i tako svesti Gospodina na 50 minuta sedmično, ako se nakon toga ništa ne mijenja. Biti kršćanin znači: Pretvorba u sv. misi prelazi na pretvorbu našega života.“ (G.M.Hanke, biskup) Nedjeljna misa je znak da čovjek živi s Bogom kao svojim Suputnikom i da mu posvećuje određeno vrijeme u tjednu. On živi s Bogom i zato je pobožnik. Onaj tko niti nedjeljom ne dolazi u crkvu znak je da živi bez Boga te se može nazvati bezbožnikom, iako to ne priznaje.

103. U čemu se sastoji Četvrta zapovijed Božja?

96


Djeci je naredio Bog da do potpune odraslosti slušaju svoje roditelje koje im Bog daje da ih u ime Njegovo uče i podižu. Čovjek se rađa potpuno nesvjestan sebe i svog života. Roditeljima je Bog naredio da djecu ljube i uče ih sve što im pomaže da žive kao djeca Božja. A poslije odraslosti djeca moraju ljubiti i poštivati roditelje i u njihovoj nemoći se brinuti za njih. Poštivanje starijih donosi roditeljima i djeci blagoslov u budućnosti, jer djeca tako lako stječu znanja starijih u kući i u školi te uspijevaju u životu. I Isus je bio poslušan svojim roditeljima (Lk 2,51). Obiteljsko ognjište prirodna je sredina za uvođenje čovjeka u solidarnost i odgovornost i svetost u vjeri. Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Roditelji nisu sami prisvojili pravo odgoja djece, nego im je Bog dao ljubav i uputu da je daruju djeci. Djeca su ponajprije Božja djeca povjerena roditeljima, koji moraju odgajati, ljubiti i poštivati, svjesni da time zamjenjuju Oca nebeskoga. Roditeljska i odgojna služba je odsjaj Očeva roditeljskog djela. 104. U čemu se sastoji Peta zapovijed Božja? Bog je Gospodar ljudskog života te je zabranio svaku povredu i gašenje svoga i tuđega života. Također je Bog dao čovjeku dušu, čiji život može grijeh raniti i uništiti. Bog je jedini gospodar ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Zato je zabranio škoditi tuđem životu od njegova začeća, jer dijete nije dio majke nego ljudska osoba. Začeto dijete nije na putu da bude čovjek, ono je odmah čovjek u razvoju koji se rođenjem nastavlja. Naravno da je ubojstvo pobačaj, eutanazija, samoubojstvo, ali i grijeh protiv života sve 97


što škodi ljudskom zdravlju kao pušenje, pijanstvo i droga, jer je Bog gospodar našeg i tuđega života.Osim tjelesnog postoji i duhovni život, te je Bog zabranio grijesima škoditi svome i tuđemu duhovnom životu. Zato je sablazan zlog primjera, nagovora i prisile na zlo grijeh ali i propust da se drugoga ukori zbog grijeha. Isus je obećao blaženstvo djece Božje onima koji se zauzimaju za mir i pomirenje (Mt 5,9) i prijeti velikim kaznama onima koji nagovaraju na zlo, ali i onima koji ne odvraćaju druge od zla. (Vidi „Tuđi grijesi“). Budući da je Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku (Post 1, 26), a Bog je Ljubav (1Iv 4,8), jasno je da se čovjek s mnogo ljubavi osjeća sretnim čovjekom. Mržnja razara ljude iznutra, jer su oni stvoreni za ljubav.

105. U čemu se sastoji Šesta zapovijed Božja? Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko s ciljem da kad odrastu osnuju ženidbom svoju obitelj te u zajedništvu i ljubavi žive, rađaju i odgajaju svoju djecu. Spolnost se može opisati kao privlačnost muškarca i žene koja je sva usmjerena k bračnoj ljubavi muškarca i žene. Zato je Bog dao svakom čovjeku spolni užitak nužan da bi se sklopila ženidba. Ženidba ima tri uvjeta: ona je zajedništvo supružničke ljubavi između jednog muža i jedne žene, zajedništvo do smrti jednoga od njih i zajedništvo koje ne isključuje rađanje i odgoj djece. Đavao i njegovi pomagači u medijima koriste spolnu strast kako bi lako mlade naveli na bludnost i time uništili njihov život. Cilj spolnog užitka je samo brak i život u braku. Svaka zloporaba spolnog nagona traženjem spolnih užitaka izvan braka protivi se Božjoj volji i zove se bludnost. Ljubav je inače temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića koje izražava potrebu da čovjek ne bude sam, a izražava se u prihvaćanju drugoga. Tu duhovnu ljubav, kao nešto stalno i

98


temeljno u braku, stječe se dužim druženjem mladića i djevojke te je treba čuvati vjernošću od požuda koje prijete njenom nestanku. Ljubav nije ograničena vremenom, zato je i brak trajan. Tjelesnom ljubavlju začinju se djeca te joj je mjesto samo u braku, kao i novorođenčadi u obitelji, ali je razlog mnogih pobačaja začete djece, koja nisu kriva što su začeta. Ljubav se sastoji u prihvaćanju druge osobe, jer je ona vrijednost dostojna služenja. U sakramentu ženidbe supružnici surađuju s Bogom u rađanju djece i dobivaju Božju pomoć u očuvanju međusobne ljubavi i roditeljsku vlast i milost. Bog ne zapušta supružnike koji se trude živjeti u zajedništvu s Bogom. Sigurno je da je ljudska spolnost nešto najosobnijega i najintimnijega u čovjeku. Ona se može podijeliti samo s nekim koji je dio te osobe, što se događa samo u braku kada su bračnim obećanjima postali jedno, kao što to Isus kaže. Bračni čin je znak tog zajedništva te je bračni čin izvan braka laž, jer to jedinstvo ne postoji. Oni su plod spolne požude, a ne ljubavi. Stoga se takvi čini brižno skrivaju i povrjeđuju ljudsku dušu i savjest. Mladost je dana da se učenjem i radom spremi za obiteljski život i podizanje djece. Neurednost u spolnosti može uzrokovati bolest, neplodnost i upropastiti svu budućnost mladih.

106. U čemu se sastoji Sedma zapovijed Božja? Bog se protivi krađi, prevari i razbojstvu čime se tuđa dobra oduzimaju što onemogućuje zajedništvo među ljudima. Čovjeku za život na zemlji trebaju i materijalna dobra koja stječe radom, darom i nasljedstvom. Tako čovjek stječe vlasništvo nad dobrima ovoga svijeta kojima on u ime Boga upravlja, jer sve na zemlji pripada Bogu. Dobra ovoga svijeta su vrijednost, ali ne tolika da mi služimo njima, nego ona služe nama. Stoga će svaki čovjek od svoga rada dati potrebnome. Krađa je tajno oduzimanje tuđega; ona se može dogoditi javno prijevarom, nasiljem, pljačkom i razbojstvom, ali i 99


korupcijom i nezakonitim poslovanjem, prodajom droge. Sedma zapovijed zabranjuje nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu drugome u njegovim dobrima na bilo koji način. Apostol Pavao piše da ni kradljivci ni razbojnici ne će baštiniti Kraljevstva Božjega (1 Kor 6,10). Čovjek je dužan povratiti krađom otuđeno i po mogućnosti nadoknaditi štetu. 107. U čemu se sastoji Osma zapovijed Božja? Bog je Istina i zato se On protivi krivotvoriti istinu u odnosima s drugim, na čemu se osnivaju ljudske zajednice. Zato Bog zabranjuje hotimični govor neistine ili laži, krivokletstvo, klevetu i lažno ulagivanje ljudima. Laž je govorenje neistine s nakanom varanja. Zabluda je nehotično govorenje neistine, koju se smatra istinom. Laž je po svojoj naravi za osudu (Jak 3,5), a naročito lažno svjedočanstvo ili krivokletstvo, kad je lažno svjedočanstvo učinjeno pod prisegom (Mt 5,37). Kleveta je govorenje lažnih stvari s ciljem da unište dobar glas i čast bližnjega, a ogovaranje ima isti cilj, ali iznošenjem loših stvari o drugome koje su istinite. Isus je rekao da takve stvari treba reći u četiri oka ili pred onima kojima je dužnost to znati. (Mt 18,15). "Kad ih jednom izgovorite, ni najbrži konj više ne može dostići vaše riječi." Laskanjem se odobrava i bodri drugoga u zlu te tako čini čovjeka sukrivcem grijeha drugoga. Duh istine otvara oči za prisutnog Gospodina i za Boga, Oca, koji nas u Isusu prosvjetljava. Duh podiže veo koji skriva pravu stvarnost i daje da vidimo stvari kakve jesu. U Duhu Svetome je Isus kod nas i u nama. Najveća tajna Duha Svetoga je da Isus u nama stanuje. Svijest o boravku Božjem u čovjeku 100


preobražava dušu i tijelo. Takvi duhovni ljudi su djelitelji istine o čovjeku i savjeta svojoj okolini. 108. U čemu se sastoji 9. i 10. zapovijed Božja? Čovjek se mora čuvati zlih želja ili požuda koje nastaju u nama jer postaju korijenje zlih djela. Ove se zapovijedi bave grijehom želje. Srce je središte moralne ličnosti, jer u njemu nastaju dobre i zle želje. One razaraju zlom život ljudi. Ono što je dozvoljeno činiti smije se i željeti. Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti. Zlih požuda koje izviru iznutra čovjek se mora čuvati jer su one korijenje zlih djela. One su razarajuće zlo života ljudi. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“(Mt 15,19). Krist Gospodin govori da su blaženi i sretni oni koji su čista srca, jer će Boga gledati (Mt 5,8). Čistoća srca je preduvjet da čovjek vidi kao što Bog gleda. Deveta zapovijed Božja govori o spolnoj požudi, a deseta o neumjerenoj žudnji za bogatstvom i njegovom moći. To postaje izvorom pohlepe za tuđim dobrom, koja je korijen krađe, grabeža i kriminala. Stidljivost ili čednost (stid ili sram) je prirodni prag ljudske duše koji čuva čovjeka od grijeha i intimnost osobe, posebno u spolnom području. Obratna mana se zove bestidnost ili besramnost. Ćudoredna popustljivost počiva na krivom poimanju ljudske slobode koja bi se trebala odgojiti moralnim zakonom. Treba tražiti od odgovornih za odgoj da mladima omoguće pouku koja će poštivati istinu, vrline srca i čovjekovo moralno i duhovno dostojanstvo. Oni koji se daju voditi Duhom slijede Njegove želje i bogate se u Bogu (Gal 5,24). Bog nije 101


dao čovjeku slobodu da radi što hoće nego da se odlučuje za dobro i čuva je. Svako zlo dokida slobodu i mladog čovjeka pretvara u roba zla. Sloboda stvara radost i treba je čuvati. 109. Zašto je Bog dao Izraelcima na Sinaju Deset zapovijedi kao temelj Starog saveza ili zavjeta? Bog je dao te zapovijedi kao najbolji put mira i zadovoljstva u zemaljskom životu i ulaska u vječnu sreću u Nebu. One su spremale Židove da prihvate savršenu Božju objavu u Isusu Kristu. Bog jedini zna sve o čovjeku, jer ga je stvorio. Bog je stoga jedini pravi Učitelj ljudi. Tim više jer nas On beskrajno ljubi i želi nam dobro te nam zato i daje Zapovjedi kao upozorenja kako bi izbjegli zlo. Vršenjem zapovijedi poštuje se Bog i naše vlastito dostojanstvo i dobro. Mladi često pomisle kako su oni pametniji od ikoga, pa čak i od Boga koji im tobože uskraćuje ugodnosti, te pokušaju živjeti po svojoj pameti, što ih uvodi u velika razočaranja i nesreće. Bez Boga nema prave životne radosti. Istinske radosti se, za razliku od lažnih, nalaze uvijek u ovom svijetu na putu koji vodi vječnoj radosti s Kristom u Nebu. Zapovijedi Božje nas uče što ne smijemo raditi jer je to za nas otrovno. Odijeljenost od Boga ili grijeh čini čovjeka bolesnim. On obolijeva od navezanosti na sebe što mu ne daje prostora za pravi život. Krist je liječnik koji nam donosi izlječenje i zdravlje. On želi naš život otvoriti prema Bogu i drugima. Uzmimo njegovu ljekovitu ljubav i darujmo je dalje ljudima. Tada uistinu živimo (Benedikt XVI). Krist pruža čovjeku budućnost bez kraja, bez čega nema ni prave radosti. Ona ne nastaje od težnje za mnogim užicima, nego kad zlo izbjegavamo, a dobro činimo. Krist omogućuje da 102


čovjek prozre lažnost radosti i budućnosti suprotstavljenih Bogu. Kristov nauk se naziva Radosna vijest ili Evanđelje. Pravi kršćanin ne smije biti žalostan. Krist poziva na radost čak i u patnjama, “jer su vam imena zapisana u Nebu” (Lk 10,20). Sv. Pavao također na više mjesta poziva: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam, radujte se” (Fil 4,4)! Bez Boga nema prave životne radosti. Istinske radosti se, za razliku od lažnih, nalaze uvijek u ovom svijetu na putu koji vodi vječnoj radosti s Kristom u Nebu. Ljude, a posebno mlade, privlače zabave koje daju radost. „Radosti“ koje nas dijele od Boga donose žalost. 110. Što je milost? Milost je nezaslužena naklonost Božja, koju nam Bog daje da se odazovemo Njegovom pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, sudionici božanske naravi i života vječnoga. Po milosti postajemo sinovi i kćeri Božje, sudionici Njegove božanske naravi i vječnoga života koji je Krist svojim uskrsnućem ostvario i u sakramentima po Duhu Sv. dariva. Posvetna milost je nadnaravni dar koji usavršuje dušu i osposobljuje je da čovjek živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Uobičajeno se posvetna milost naziva životom Božjim koja se gubi teškim grijehom i priječi primanje Euharistije, a obnavlja se sakramentom sv. ispovijedi. Djelatna milost je pomoć Božja u vršenju Njegove volje. Milost je Božji dar koji sadrži sve druge darove, ona je dar njegova Sina (Rim 8,32). Bog je milost objavio i dao u Isusu Kristu, a u Starom Zavjetu prisutna je kao obećanje i nada, koja se izražava da je Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6). Kristov dolazak pokazuje 103


dokle može ići Božja darežljivost: dotle da nam dadne vlastitog Sina. On je opravdanje, kojim se čisti ljudsko srce i oslobađa od grijeha kad se suprotstavlja ljubavi Božjoj. To je plod Božje milosti, koja je zaslužena mukom Kristovom na križu, a dolazi vjerniku vjerom u Isusa Krista, krštenjem koje je njegovo najizvrsnije djelo i svetim sakramentom pokore. 111. Što je molitva? Molitva je susret s Bogom, razgovor s Bogom, dodir s Bogom, živi odnos s Bogom, dar Božji što s Njim smijemo biti zajedno. Za molitvu je potrebno uzdignuće duše k Bogu radi uspostave veze s Bogom. Molitva je srce vjere te je stoga neodvojiva od kršćanskog života. Kao što pluća uvode kisik u tijelo da bi živjelo tako molitva dovodi u ljudsku dušu prisutnost Božju koja je hrani. U molitvi vjernik najprije osluškuje govor Božji kojim nas On upoznaje što treba činiti, a manje što bi Bog morao činiti. Bog zna srce čovjeka, a čovjek ne zna volju Božju. Molitva po sadržaju može biti klanjanje Bogu, slavljenje Njega, zahvaljivanje Njemu i traženje pomoći od Boga, što je veoma često predmet molitve. Bez našega slobodnog poziva molitvom Bog ne može doći k nama. Moliti Boga možemo u svakom trenutku na mnogobrojne načine, jer je Bog uvijek spreman nama doći. Bog je uvijek na raspolaganju svoj djeci, ako mu se obrate iskrenom i vjerničkom molitvom. Bez naše dozvole i slobodnog poziva Bog ne može doći k nama. Molitva i kršćanski život su neodvojivi, jer u molitvi čovjek odbacuje iluziju da je svoj stvoritelj i u poniznosti spoznaje svoje granice znajući da ga Bog ljubi i da od njega dobiva milosrđe i ljubav. „Ako nismo u svojoj nutrini u zajedništvu s

104


Bogom, ne možemo dati ništa niti drugima“ (Benedikt XVI.). Sveti župnik arški Ivan Vianey je vrijednost molitve usporedio s kišom: Čovjek može marljivo zemlju obraditi, ali bez kiše će trud biti uzaludan. Isto je i s nastojanjem vjernika oko dobra koje će bez molitve biti bez ploda. Što god naučili, ako se niste naučili moliti ne vrijedi puno. Onaj koji je naučio moliti, naučio je imati izravan blizak odnos s Bogom u Duhu Svetom. To je najvažnija stvar koju u životu moramo naučiti. Ničega se Sotona tako ne boji kao čovjeka koji se od srca moli. 112. Kako moliti? Za molitvu treba uzeti vremena, vjerovati u prisutnost Božju, nazvati ga Njegovim imenom i uputiti mu sadržaj molitve. Molitva je susret čitavog čovjeka s Bogom kao osobom. Važno je na početku promatrati Boga i slušati što nam kaže. Zato molitva osim razuma poznaje volju i emocije. Molitva ispunjava, oslobađa, liječi, usmjerava, podiže, tješi, umiruje, razveseljava, kroti, krijepi... Molitva je proces po kojem čovjek postaje svet. Ona je mnogo više od izgovaranja naučenih riječi i uči se i usavršava cijeli život, ona se događa u duhu te nas uči surađivati s Duhom Svetim. Molitva je uvijek susret s Bogom i sa svima koji su Njemu i ima najrazličitije oblike: može biti službena u crkvi i privatna kad čovjek moli sam ili s drugima oblikovane molitve iz molitvenika ili svojim riječima. Prije molitve treba stati pred Boga, vidjeti svoje slabosti, tražiti oproštenje i staviti se Bogu na raspolaganje. U dodir s Bogom stupamo svakom mišlju i zazivom Boga, molitvom, primanjem sakramenata, čitanjem sv. Pisma, u zajednici vjernika molitelja i čineći dobro potrebnome. Najljepša je molitva koju nam je Otac nebeski po Isus Kristu darovao: Oče naš,

105


koja je uvijek nova kao svagdašnji kruh, a najsvetija je sv. Misa. Kod vjernika je omiljena molitva svete krunice.

Čovjek je najveći kad se pred Bogom saginje u molitvi. Molitva Bl. Dj. Marije, ponizne službenice Gospodnje, objavljena u zoru punine vremena molitvom ˝Veliča˝, najbolje izražava sve ono što krasi dobru molitvu, naročito poniznost molitelja, velikodušni prinos svega bića Bogu po vjeri, zahvalnost za udijeljenu milost i ispunjenje obećanja. U čovjeku postoji prostor nad kojim nitko nema vlast, prostor u kojem stanuje Bog. Tu, gdje Bog stanuje čovjek dolazi u dodir sa samim sobom. Tada je savjest u čovjeku zaštićena od loših utjecaja okoline i pomoću Duha biva jasnom i točnom. Tada čovjek može vidjeti istinu i stvari kakve jesu. Zato je molitva neizostavni dio pravilnog rada savjesti. „Plod tišine je molitva. Plod molitve je vjera. Plod vjere je ljubav. Plod ljubavi je služenje. Plod služenja je mir“ (Majka Terezija). (Tišinu treba poštivati, a ne stalno nositi slušalice u ušima i tako uvijek biti izvan sebe!) Molitva je slična uključivanju stroja u električnu struju. Iz strujne mreže dolazi snaga koja svijetli i pokreće stroj ili aparat. Što je spoj s električnom mrežom jači i veći to je i jačina struje veća. Žarulja i aparat ne može ništa dati strujnoj mreži nego samo od nje prima. Molitva uključuje čovjeka u zajedništvo s Bogom iz koga dolazi moć koja prosvjetljuje i pokreće vjernika. Što dublje vjernik po molitvi ulazi u zajedništvo s Bogom tim više snaga Božja preobražava spasonosno njega i njegovu okolinu. Razlog da Božje svjetlo i snaga danas nisu naročito vidljivi, leži samo u tome, što ima malo ljudi koji ulaze po ustrajnoj i iskrenoj molitvi u duboko zajedništvo s Bogom. Duh Sveti je naš stalni učitelj i suradnik u molitvi.

106


113. Što je krepost? Krepost je postojano i čvrsto raspoloženje da se čini dobro. U svakom čovjeku postoji osim nagnuća prema zlu, ali i još više i kreposno nagnuće prema dobru što se naziva krepost, odlika ili vrlina. Svrha kreposna života je postati sličan Bogu. Postoje ljudske i bogoslovne kreposti. 114. Što su ljudske kreposti? Ljudske kreposti, odlike ili vrline jesu trajna savršenstva razuma i volje koji ravnaju našim vladanjem u skladu sa savješću i vjerom. Stari Latini su rekli da se kreposti moraju učiti. Ćudoredne ili moralne kreposti se stječu ljudskim nastojanjem oko dobrih djela. „Molitva, post i milosrđe, jedna su zbilja te primaju život jedan od drugoga. Post je duša molitve, a djelo milosrđa je životnost posta. Neka ih nitko ne dijeli jer ne mogu živjeti odvojeni. Onaj tko ima samo jedno od ovo troje, a ne sve troje zajedno, nema ništa. Stoga, tko moli, neka posti. A tko posti neka pokazuje milosrđe.“ (sv. Petar Krizolog) Glavne ili stožerne ljudske kreposti su stožeri kreposnog života. One su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Sve druge kreposti se svrstavaju oko njih. 115. Što je razboritost? Ona upućuje razum da razabere i spozna istinsko dobro te iznađe sredstva da ga postigne.

107


Razboritost je najvažnija krepost jer ukazuje na posljedice nekog djela, naziva se kormilarom drugih kreposti jer im pokazuje pravilo i mjeru. Razborit čovjek želi svoje djelovanje uskladiti sa sudom savjesti. Obično se ova krepost naziva u Bibliji mudrošću. Prava mudrost dolazi od Boga; Bog daje čovjeku pronicavo srce da može razlikovati dobro i zlo (1 Kor 3,9). Mudar čovjek zna put Božji i ide njim. "Prvi znak pametnog čovjeka je da jednim pogledom shvati s kim ima posla." 116. Što je pravednost? Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Stari Latini su rekli kako je prva uloga pravde nikome ne naškoditi i da nijedan život nije sretniji od pravednog. Isus kaže da istinska pravednost nije farizejsko izvanjsko vršenje Zakona nego duhovni posluh Božjim zapovijedima (Mt 23).Naš život pripada Bogu te je pravedno da živimo kako Bog hoće. 117. Što je jakost? Jakost je moralna krepost koja osigurava u poteškoćama

čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Stari Latini su za jakost ili hrabrost kazali da je jači onaj koji pobjedi strast nego tko svlada neprijatelja. Krepost jakosti ili hrabrosti osposobljava vjernika da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona mu daje hrabrost i ustrajnost da se čovjek 108


odriče koristi, i čak žrtvuje vlastiti život kao Isus, da obrani pravednu stvar( Iv 16,33). "Ne obara se svako drvo prvim udarcem." To znači da za dobro treba ustrajnost i rad. Isus kaže da samo silnici, ljudi snage, osvajaju Kraljevstvo Božje 118. Što je umjerenost? Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost užitaka i osigurava gospodarstvo volje na nagonima i uravnoteženost u uporabi stvorenih dobara. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Ova krepost naročito njeguje umjerenost u svemu. Stari su Latini govorili da vrlina oplemenjuje i da leži u sredini. Novi Zavjet ovu krepost naziva uzdržljivošću ili trijeznošću. Stoga sv. Pavao poziva čovjeka da živi na ovom svijetu „trijezno, pravedno i pobožno“ (Tit 2,12). 119. Što su to bogoslovne kreposti? To su kreposti kojima je izvor, uzrok i neposredni objekt sam Bog. Od Boga dolaze i k Bogu vode te se zato zovu bogoslovne. Posvetna milost omogućuje čovjeku da ima udjela u božanskoj naravi ili životu s Bogom, nadahnjuje moralno djelovanje čovjeka i oživljuje ljudske kreposti. Po njima Bog se nudi čovjeku, a čovjek prihvaća Božju ponudu. Tri su čina potrebna da bi mogli uspostaviti s Bogom dodir: iskazati krepost vjere, ufanja i ljubavi. Svaka od njih je potrebna za spasenje čovjeka (Mk 16,16). Kao što majka daje ruku djetetu da ga dovede sebi tako i Bog ulijeva ove kreposti koje omogućuju

109


da ljudi žive s Njime kao njegova djeca oživljavajući sve naravne i stečene moralne kreposti u njima. Sa svojim životom koji nam Bog daje čineći nas svojom djecom On čovjeku daje sve što mu je potrebno da ostane dijete Božje. Čovjeku je potrebno darove Božje prihvaćati i s njima živjeti. 120. Što je krepost vjere? Vjera je prihvaćanje Boga, koji se objavljuje, i Njegova nauka, koji predlaže Crkva. Ustvari se istinska vjera mora nazvati povjerenje u Boga. Ona uključuje slobodni odgovor čovjeka na Božju ponudu koja je i razumno utemeljena. Da bi vjernik živio, rastao i ustrajao u vjeri do kraja, mora biti ukorijenjen u vjeri Crkve, hraniti je riječju Božjom, molitvom i djelotvornom ljubavlju (Gal 5,6). - Kršćanin je čovjek koji je prihvatio ponudu da se životno opredijeli za Isusa Krista. Roditelji su dijete dali krstiti, odveli na prvu pričest i krizmu, uveli ga u Crkvu i omogućili kršćansku pouku. Ali to je samo priprava za životnu odluku koja se donosi u doba zrelosti. Ne učini li to, vjera za njega ne će biti odlučujuća. Ona je paket koji nije nikada otvoren, kao lijek koji nije nikada uzet, kao hrana koja nije nikada upotrijebljena. Takav kršćanin nikome ne će moći govoriti o svojoj vjeri niti će koga uvjeriti da je dobra. Ona je u njemu začeto i nerođeno dijete - (T. Ivančić). Vjera, dakle, znači povjeriti se ili osloniti se na živog Isusa koji je naš prijatelj, pratilac i pomoćnik. Riječ vjera je često jednako potrošena i krivo shvaćena kao i ljubav. Pod ljubav se trpa svaka vlastita korist, a naročito spolna požuda koja nije ljubav, nego obična sebičnost koja želi vlastiti užitak ne vodeći računa o posljedicama i dobru ljubljene osobe. Jednako je i vjera dosta zloupotrebljavana riječ koja izražava znanje da postoji Bog, ali to ne znači da ista osoba računa na Boga ili ima veze s Bogom. Prava vjera uključuje ne samo znanje da Bog postoji, nego izražava povjerenje u Boga svakoga

110


dana i časa jer je On naš Otac, naš najveći Ljubitelj i Biće koje se raduje da je s nama. Vjera se sastoji u znanju da je Bog prisutan i živjeti i oblikovati svoj život svakog dana s prisutnim Bogom. Vjera je povjerenje u Boga koji nas neizmjerno voli.

121. Što je nada ili ufanje? Bogoslovna krepost ufanja ili nade izražava čežnju za Kraljevstvom nebeskim i vječnim životom, puninom sreće. Biblija svjedoči da Bog nikada nije ostavio čovjeka bez nade, jer ga ljubi kao svoje dijete, jači je od svega što čovjeku prijeti te se vjernik ne smije predati malodušju i očaju pred teškoćama i zaprekama. Tim više što Gospodin ljubi čovjeka i uvijek je prisutan te se vjernik pouzdaje u Kristovo obećanje da nas Bog nikada ne ostavlja same u nevolji. Bog je jači od svih zala koja nas mogu obuzeti i zato nema razloga da se vjernik prepusti očaju. 122. Što je ljubav? Ljubav je bogoslovna krepost kojom ljubimo Boga iznad svega, a bližnjega, našu braću i sestre u Bogu, kao samoga sebe. Ljubav je krepost kojom smatramo nekog vrijednim svoga služenja. Bog je naša najveća Vrijednost i naš najveći Ljubitelj koji nas ljubi više nego ljube sve majke i očevi svijeta svoju djecu. Čovjek je po kršćanskoj poruci stvoren i pozvan na ljubav koja treba oblikovati njegov život, jer je stvoren na sliku Božju, koji je Ljubav. Za čovjeka je usrećujuća spoznaja da je Bog Ljubav i da je po Kristu stupila u svijet da bi poticala ljubav. On je u svojoj ljubavi čudesan, jer je dao primjer ljubavi prema Bogu i ljudima 111


te pozvao ljude na takvu ljubav (Iv 13,15), koja se ne može steći, nego je dana kao milost. Sv. Pavao kaže da je ljubav Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetom (Rim 5,5) i da je čovjek bez ljubavi beskoristan (1Kor 13,3). Čovjek bez ljubavi je zatvoren za Božju ljubav. Ljubav Božja je ujedno sredstvo jedinstva Crkve i zajedništva među vjernicima i s Bogom. Ona je najveći znak po kome će vjernici prepoznati tko je Kristov učenik. 123. Što se suprotstavlja krepostima? To su mane kao izopačene navike, koje nastaju popuštanjem zlim nagonima koje onemogućavaju dodir s Bogom. Navike, napasti i privlačnost zla lako pomute savjest te čovjek naginje zlu, a mogu se povezati uz sedam glavnih grijeha. Čovjek u tijeku svoga života stječe previše vlastite težine, tj. tako biva usmjeren na sebe da kazaljke svoga životnog kompasa upravlja samo na sebe. Time dospijeva on u dezorijentiranost, a tako njegov sav život ulazi u krivi pravac. Želimo se podsjetiti da odricanje (post) ima svoj smisao u gubitku vlastite težine ili upravljenosti na ovozemno, da poduzme čišćenje tjelesnog i duhovnog bitka. Radi se uklanjanju onoga što čovjeka čini teškim i što onemogućava da Stvoritelj dođe čovjeku tako da bi savjest učinio sposobnom čuti govor Duha Svetoga. 24. Što su darovi Duha Svetoga? To su trajna raspoloženja poslušnim Božjim nadahnućima.

112

koja

čovjeka

čine


Po njima Duh Sveti sastavlja Crkvu u zajedništvo vjernika. Duh Božji pomaže našem duhu u nasljedovanju Krista Gospodina na putu prema Nebu. Oni su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. (Tumačenje u br. 81 a)

125. Što su plodovi Duha Svetoga? To su savršenstva koja Bog u nama izvodi kao najavu i početak vječne slave. To su: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća. Ova savršenstva pokazuju kako je naravno ili prirodno da je čovjek u zajednici s Bogom, a protiv prirode je da nije u zajednici s Njim, jer ga je On stvorio na svoju sliku. 126. Što su blaženstva? Bog je usadio u ljudsko srce čežnju za srećom, koju jedino Bog može posve ispuniti, što se naziva blaženstvo. Blaženstvo nije samo obećanje u Nebu, nego ih Bog daje dijelom već sada. Tko se Bogu preda nikada nije bez nade i radosti. Grješnik nije nikada u dubini duše sretan. Dolaskom Kristovim blaženstva nalaze u Njemu svoj uzor i svoje ispunjenje. 127. Što su osam blaženstava? Čovjek na putu prema Bogu postaje već sada djelomični sudionik tih blaženstava. Krist preokreće ovozemaljska mjerila, jer proglašava blaženstvima ono što se protivi blaženstvima svijeta. 113


Čovjek stalno želi sreću na ovom svijetu, jer je tu želju u njega utkao Bog. Najčešće ljudi traže tu sreću po svojoj pameti. Bog je svojoj djeci pokazao put sreće tako da je na koncu poslao svoju vječnu Riječ koja je postala čovjekom, Isusa Krista, čiji život i nauk jesu put radosti. Isus je bio najsretniji čovjek koji je ikada živio na ovom svijetu, iako je trpio mnoge teškoće i nevolje. Njegova je sreća proizlazila iz njegove trajne povezanosti s nebeskim Ocem. On i njegov nauk su model sretnog života za svakog čovjeka. Njegovi putovi sreće izgledaju obratnim od onih putova koji sebi zamišljaju ljudi ovog svijeta. Evo tih osam pravaca sreće, koji su vrhunac nauka Kristova za sve ljude: 128. Blago siromasima u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo Božje! Blaženstvo siromaha se sastoji u težnji za bogatstvom u Bogu, jer zemaljsko blago ne može ispuniti ljudsku dušu. Čovjekov duh treba bogatstvo Božjeg Duha. Duh čovječji se ne hrani materijalnim stvarima koje treba tijelo. Čovjek treba savršenu ljubav, sreću, trajni život i trajnu pravdu. A toga na svijetu ima malo i nedovoljno. Tako je čovjek bez Boga siromah jer mu jedino On može sve to dati. To siromaštvo je izvor sreće jer se tada čovjek okreće Bogu i Njegovom bogatstvu. Ovdje nije govor o golom materijalnom siromaštvu, jer i srce siromaha može otvrdnuti zavišću i željom za bogatstvom. Radi se o spoznaji da je čovjek po naravi na ovom svijetu siromah. Kršćanin mora sačuvati unutarnju slobodu od svega što ima, jer pravi imetak koji čovjeka čini bogatim dolazi samo od Boga.

114


129. Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti! Žalost o kojoj Isus govori je suprotstavljanje zlu kao mjerilu ponašanja svijeta. Tako i Isus u više navrata plače zbog posljedica zla koja sabire u molitvu Ocu (Heb 5,7). Takva žalost liječi, jer budi u čovjeku nadu i uči ga ljubavi. Tko zlu ne otvara srce, nego ga otvara patnicima, trpi zbog vlasti zla, tko svoje srce ne otvara zlu, nego trpi pod njegovom moću, daje pravo Bogu i otvara prozore svijeta kroz koje dolazi svjetlo. On traži izvor veselja u Bogu. Tim žalosnima je obećana velika utjeha. Učenik Kristov, iako gazi putovima tuge, zna za nebesku radost, kojom će se napuniti izabranici, s kojima će Bog zauvijek prebivati, otirući svaku suzu s njihovih očiju (Otk 7,17;21,4). 130. Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! Pod tim blaženstvom se misli na prostor u kojem će čovjek odgovarati na Božju ljubav, prostor posluha Bogu u slobodi. Obećanje zemlje se nalazi u obećanju Abrahamu, Izrael putuje kroz pustinju u obećanu zemlju. Postupno je izrastalo kroz povijest dublje shvaćanje zemlje, koja nije više nacionalni teritorij, nego se želi reći da je Bog gospodar cijele zemlje, zemlje mira koja dolazi od Boga. Osvajači ne stječu zemlju jer oni dolaze i prolaze, shodno riječima Kristovim o propasti onih koji se laćaju mača (Mt 26,52). Krist je došao da svojima osigura svojom smrću, a ne nasiljem, Novu Zemlju i Novo Nebo. To je prava zemlja obećanja, zemlja Kralja mira, kad traži svoje ostvarenje kod Boga. To je prava protivnost oholosti u kojem 115


čovjek misli da je sve ono što im njegovo djelo, a ne dar Božji kome će morati polagati račun za sve darove koje je dobio. Krotak ili ponizan čovjek zna da je sve što ima Božji dar s kojim će ste��i vječnu domovinu, ako ih koristi kako to Bog hoće. Bože sve što imam Tvoj je dar! Pomogni mi da Tvoje darove koristim na korist svoju i ljudi oko mene. 131. Blago žednima i gladnima pravde, jer će se nasititi! Pravednost u Starom zavjetu je izraz za vjernost zakonu Božjemu ili riječi Božjoj. U Novom zavjetu pravednost je vjera: vjernik je pravednik jer korača Božjim putovima. Vjera je koračanje s Kristom kad se ispunjava sav zakon, što nas ujedinjuje sa samom pravednošću Krista.„Bog opravdava“, tj. osigurava spasenje po vjeri u Krista i sjedinjuje s Kristom. Vjera se pokazuje po djelima. Pravedni Bog je blagi Bog te se stoga Bog pokazuje pravednim time što očituje svoje milosrđe. 132. Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe! Da bi Bog oprostio grješniku mora i on biti u stanju oprostiti. (Mt 5,12) Milosrdan čovjek se ne boji suda Božjega.(Jak 2, 12). Milosrđe je izvorni religiozni izraz. Hoteći ispuniti Božji naum, Isus je „u svemu morao biti sličan svojoj braći“ kako bi iskusio i sam bijedu onih koje je došao spasiti. Stoga su svi njegovi čini izraz Božjeg milosrđa. (milosrđe > milo – srce > sredce > središte). Ako je Bog nježnost, kako da od stvorova ne traži nježnost? Savršenstvo što ga Isus traži u blaženstvima sastoji se u dužnosti da

116


budemo milosrdni „kao što je milosrdan Otac vaš“. To je bitan uvjet da se može ući u Kraljevstvo nebesko (Mt 5,48). 133. Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati! Čistoća srca se događa kada djela odgovaraju riječima, riječi mislima, a misli čovjekove mislima Božjim. U direktnoj suprotnosti čistoći srca je licemjerje. Licemjerje je onaj grijeh kome se Bog u Bibliji najjače suprotstavlja. Isus kaže da ne kalja čovjeka što izvana ulazi u njega, nego ga pravi nečistim ono što u srcu nastaje (Mt 7,14). Najštetnije je svoje licemjerje skrivati. Čistoću Isusova Srca lijepo opisuje onaj farizej koji mu kaže da je istinoljubiv, da ne gleda tko je tko, ne obazire se na osobe, nego uči uistinu putu Božjemu (Mk 12,14). Licemjeran čovjek se brine više o tome što o njemu misle ljudi, nego što misli Bog. 134. Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji! Blaženstvo mirotvorstva nas poziva da budemo i činimo ono što Sin čini da tako sami postanemo “sinovi Božji”. Čovjek iz najveće dubine svog bića čezne za mirom. On mora naučiti kako se traži istinski mir i čuti kako Bog obznanjuje dar toga mira u Isusu Kristu. Mnogi su se rimski vladari, i ne samo oni, kitili naslovima mirotvoraca i spasitelja čovječanstva. Otpad od Boga je početak trovanja čovjeka i svega oko njega, a mir s Bogom izvor je mira u svijetu. Krist je kao Sin Božji jedini istinski knez mira. Tamo gdje Bog Isusa Krista iščezava iz čovjekova obzorja, nestaje i mira, a nasilje se širi s

117


neslućenim grozotama. Mir je uvijek plod pravde i milosrđa, što je Isus živio i učio. 135. Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo Kraljevstvo nebesko! Progonjeni zbog pravednosti su oni ljudi koji žive iz Pravednosti Božje, iz vjere i pružaju otpor zlu i zlim običajima. Budući da su ljudi uvijek skloni da se od Boga odijele i žive kako sami žele, vjera izgleda uvijek kao protivljenje „svijetu“ kome pripadaju moćnici. Oni koji prihvaćaju Boga bivaju trn u oku onih koji Ga odbiju. Isusov poziv ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Vjernici bivaju zbog svoje vjere uvijek predmet mržnje i progona. Progonjeni su oni koji se ne pokoravaju diktatu prevladavajućeg mišljenja i običaja nego im u patnji pružaju otpor. Raspeti Isus je progonjeni pravednik o kojemu govore proroci, posebno u pjesmi o Božjem slugi. Progonjeni Isus je kruna loze patnika, koje nepravedno progone upravo oni kojima su poslani. To je sudbina i njegovih sljedbenika . 136. Što Isus traži od vjernika? Isus želi svakome biti Prijatelj, Brat i Spasitelj te da bude u jedinstvu sa svakim u vjeri, nadi i ljubavi. Život na ovoj zemlji je prolazan i time lažan. Sve što je prolazno ne vrijedi. Isus je vječan, a time je sam Istina, te samo oni žive istinito koji s njime žive. To znači da je jedino vrijedan onaj prolazni život koji se udruži i sjedini s Bogom po Isusu Kristu koji je istina, te je time život i njegova 118


budućnost vječna. Stoga, živjeti po Kristovim uputama u zajedništvu s njime znači živjeti istinito (3 Iv 3). Život odijeljen od Boga je lažan i prolazan. Lažan je život bez dobrih djela jer je lako govoriti, ali je teško činiti dobro. Vjernici se razlikuju od nevjernika i po tome govore li samo o ljubavi ili žive po ljubavi. 137. Što je smrt? Smrt je svršetak ljudskog života u vremenu otvorena primanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu i prelazak u Drugi svijet. U smrti se događa pojava konačnog susreta s Bogom, a ne put u hladni i tamni grob. Tu se ide u pravcu života, u pravcu radosti i svjetla neopisiva. Stari crkveni oci su smrt nazivali danom rođenja. Kao što dijete rođenjem izlazi bolno iz krila majčina u ovaj svijet da vidi majku od koje je živjelo kad je nije vidjelo, tako čovjek smrću bolno izlazi iz ovog svijeta u Drugi svijet u kojoj će gledati Boga od koga je živio u ovom svijetu. Kao što dijete, da i ima razum, ne bi moglo zamisliti svijet izvan majke tako je nama nezamisliv život na Drugom svijetu. Bog i Drugi svijet nije samo neshvatljiv, nego nije ni ovaj svijet potpuno objašnjiv. Počevši od nepreglednog svemira preko funkcioniranja raznovrsnog života do maloga atoma, čovjeku nije do dana današnjega potpuno objašnjen ovaj svijet. Sva djela Božja nose pečat Njegove tajnovitosti. 138. Što je sud? Četiri posljednje stvari ostaje čovjeku na koncu ovoga života: smrt, sud, raj i pakao.

119


Na kraju ljudskog života Bog će pravedno izmjeriti ljudska dobra djela i zasluge, ali i zla i propuste koje je čovjek donio u trenutku prijelaza u Drugi svijet. To se zove sud. Postoje dva suda: posebni kojim svaki čovjek prima plaću odmah nakon smrti, te opći sud koji se događa na koncu svijeta svemu svijetu i ljudskoj povijesti. Treba zapamtiti da je Bog istovremeno milosrdan i pravedan. 139. Što je Raj ili Nebo? Raj ili Nebo je boravište Boga smješteno izvan ovoga svijeta kao vječno stanje sretnog zajedništva s Presvetim Trojstvom, Blaženom Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom jer su očišćeni od svih grješnih navika, malih grijeha i vremenitih kazni. U mjeri, u kojoj smo mi kršćani povezani s Kristom, živimo već sada vječnim životom. Kristov neumrli život, koji je on za nas dobio na Uskrs, nije stvarnost koja tek nakon naše smrti dolazi, nego započinje već sada i ovdje u našem zajedništvu s Kristom, koji je Živi, a ne prilika prošlosti. Nebo, kako se naziva Drugi svijet ili Raj nije stvarnost daleko od ovoga svijeta. Drugi svijet nalikuje na drugu stranicu zatvorene knjige koja nije daleko od prve stranice, samo nije vidljiva. Mrtvi nisu od nas otišli nego su otišli u Drugi nevidljivi svijet, dakle u nevidljivost 140. Što je Čistilište? To je stanje onih koji umiru u prijateljstvu s Bogom, ali se još moraju bolno čistiti od grešnih navika i vremenitih kazni kako bi ušli u nebesko blaženstvo. 120


Sveto pismo i Crkva uči da je dobro moliti za duše u Čistilištu. Time iskazujemo ljubav i povezanost s našim mrtvima, ali i molitvama pospješujemo dotok Božje ljubavi i milosrđa potrebne za njihov prijelaz u Raj. I duše Čistilišta također svojim molitvama pomažu nama na životnom putu. Kako se to događa, ostaje tajna do našega prijelaza u vječnost. 141. Što je Pakao? Pakao je vječna osuda onih koji su u slobodi učinili i umrli u smrtnom grijehu. To je stanje samoisključenja grješnika iz zajedništva s Bogom i s blaženicima. Čovjek ne može biti s Bogom ako se slobodno odluči da ga ne ljubi, teško griješi protiv Njega, bližnjega svoga i samog sebe. Bog nikoga ne predodređuje za pakao nego hoće da se svi ljudi spase ( 2 Pt 3,9). U pakao ulaze oni koji se odvrate od Boga i ustraju u tome do konca života. Isus poziva na obraćenje, ulaz kroz uska vrata i tijesan put koji vodi u Život. 142. Što je liturgija? Liturgija je slavljenje Kristova spasonosnog otajstva kojim se ljudi posvećuju. Liturgija je najljepša slika Crkve, kad Gospodin susreće svoju Crkvu, a ona ga priznaje svojim Gospodinom. Naročito je Euharistija čin u kojem na najopipljiviji način susrećemo Gospodina. Stoga je nedjeljno euharistijsko slavlje središte vjernikova života. Isus Krist je jedini svećenik i jedina žrtva koja nas čisti od naših grijeha. Budući da je On i Bog, a Bog ne 121


potpada pod vrijeme, stoga On ostaje trajni Svećenik i Žrtva. Zato jedino On može u sv. misi učiniti prisutnom svoju žrtvu na križu i dijeliti njene zasluge prvenstveno u svetim sakramentima. Zato Crkva nalaže vjernicima spasonosno sudjelovanje u crkvenim bogoslužjima ili liturgiji. 143. Što nam daje liturgija? Liturgija ili bogoslužje nam daje nezamislivo zajedništvo s Bogom po Kristu u Duhu Svetome, molitvom, pjevanjem, slušanjem Božje riječi i primanjem sakramenata. Liturgija ili bogoslužje uvodi u zajedništvo s Bogom što daje smisao, radost i sigurnost u životu. Čovjek je rođen iz ljubavi Božje i u njoj živi svakoga dana, a postići će savršenost kad se pojavi Krist naš Život u nebeskom Jeruzalemu. U liturgiji doživljavaju kršćani dobro djelovanje Božje. U liturgiji se uglavnom skupljamo u kući Božjoj na zemlji, crkvi, gdje se slavi podjela sv. sakramenata po kojima nas Bog liječi, čisti od naših nesavršenosti i grijeha te posvećuje. „Liturgija je čin u kojemu Bog dolazi k nama i mi ga dodirujemo, a On nas prosvjetljava. Tako s jedne strane slušamo Njegovu riječ, primamo od njega naputke, a s druge strane On nam se daruje u preobraženom kruhu. Ako hoćemo da u svijetu nešto pođe naprijed, onda je to samo moguće polazeći od Boga koji kao zbiljnost dolazi k nama. Euharistija može tako oblikovati ljude da nastane nešto novo. Svece je Krist dodirnuo i oni su unijeli u svijet revolucije dobra i nove poticaje. Za kršćane vrijeme polazi od nedjelje, dana uskrsnuća, u kojem se Krist susreće s nama i mi s Njime. Ovdje je opet najvažniji čin, trenutak ujedinjenja, budući da nam se On daje.“ (Benedikt XVI). Bogoslužjem umnožavamo svoje povjerenje u Boga i 122


dobivamo od Njega snagu za kršćanski život. Život udaljen od Sv. mise i pričesti sličan je posijanim usjevima bez kiše. 144. Što znači vjerovati u Boga? Vjernik je onaj čovjek koji je svjestan Božje prisutnosti i stoga nastoji u ljubavi i pouzdanju u Boga svakoga dana živjeti i vršiti Njegovu volju. To se zove i pobožnost. Bog je najvažnija tema svakog vjernika. Pri tome nastaju mnoga pitanja. Tko pita o Bogu, mora znati da Bog nije nešto kao sve, što mi poznamo. On je velika Tajna koji se ne da razumjeti nikada i niti približno kao druge stvari, situacije i ljudi. Za razliku od zagonetke za koju uvijek postoji jedno rješenje, Bog je uvijek stalna Tajna koja se nikad konačno ne otvara. Nijedan čovjek ne može razumjeti kakav je. Sve što ljudi o Njemu kažu, samo je približavanje nedostižnom horizontu. Boga nam je najviše objavila sama Božja Riječ, koja je Isus Krist, kao brižnog Oca koji čini sve moguće za naše spasenje, a opisao Ga slikovitim poredbama koliko mi možemo razumjeti. Ipak, tko vjeruje sve više je svjestan tajnovitosti Božje, ponajviše jer je čovjeku nedostižna beskrajna razina Božje ljubavi. Vjera i spoznaja Boga ne leži samo u znanju o Bogu, nego prije svega u vjeri i nasljedovanju Krista (Iv 6,29). I Đavao zna da Bog postoji, pozna bolje vjeronauk od najmarljivijih vjeroučenika, ali ipak nije vjernik jer se u Njega ne pouzdaje niti Ga ljubi. Tako žive nažalost i mnogi ljudi koji sebe smatraju vjernicima. Bog se od Mojsija pa nadalje, a pogotovo po Isusu, objavljivao kao Onaj koji je prisutan za nas, Onaj koji je s nama, naš Suputnik u Isusu Kristu. Vjerovati u prisutnost dobrog Boga i radovati se Božjoj prisutnosti i živjeti u povjerenju u Boga, izvor je pouzdanja i 123


ljubavi prema Njemu. Vjernike povezuje to što smo sljedbenici Kristovi i prijatelji Njegovi. 145. Zašto Bog ne sprječava zlo na svijetu? Konačnog i pravog odgovora valjanog za svakog čovjeka nema. Ipak treba znati da najveći dio zala prouzroče ljudi koje je Bog stvorio slobodne, čiju slobodu ne dokida te stoga Isus opominje da se čuvamo zla i zlih ljudi. Bog je stvorio nesavršenim i krhkim čovjeka i Zemlju te čovjek mora čuvati svoje zdravlje i poštivati zakone Zemlje da izbjegne opasnosti. Sve ovo, ustvari, pokazuje da ovo nije naš pravi život, niti je Zemlja naša prava domovina. Stoga nas Isus uči da budemo uvijek pripravni, jer ne znamo ni dana ni časa kad ćemo biti pozvani u Vječnu Domovinu u Nebu. Ljudi koji razmišljaju postavljaju pitanje: Zašto postoje strašna zla u svijetu? Kako može nadasve dobri i ujedno svemoćni Otac dopuštati nesreće svoje djece? Mnogi su pokušavali dati odgovore na ovo pitanje. Mnogi su odgovori u pojedinim situacijama od pomoći. Ali što jednoga tješi ostavlja drugoga neutješena. Nema odgovora koji bi za sve valjao. Evanđelisti su bolesti povezivali sa Sotonom. Biblija ozbiljno shvaća patnju koja se javlja u ljudskom životu, u kojoj vidi zlo koga ne bi smjelo biti. Boli, porazi i nesreće su prisutni u Bibliji kao silan koncert jauka i boli. Patnja je sveopća jer je čovjek koga je žena rodila kratka vijeka i pun nevolja (Job14.1). Bog se protivi nasilju i nepravdi. Krist, potresen tolikim patnjama, ne samo dopušta da ga bolesnici dotiču, već je njihove patnje uzeo na se. Isus nam govori: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći 124


ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11.28). Isus ipak nije izliječio sve bolesnike nego su njegova iscjeljenja bila znakom dolaska Kraljevstva Božjega pa zahtijeva od bolesnika vjeru. Uskrsnuće Kristovo ne dokida patnje i nevolje. Kršćanin odsada ne živi sam, nego Krist živi u njemu (Gal 2,20) i nosi naše patnje. On je i svoje učenike učinio ne samo sudionicima svoga suosjećanja, brige za bolesnike, nego i iscjeliteljskog poslanja. Oni su izgonili mnoge zloduhe, propovijedali obraćenje i mnoge nemoćnike ozdravljali (Mk 6,12). Međutim, sv. Pavao se raduje patnjama koje podnosi, jer se po njima pridružuje Kristu patniku i time „nadopunjuje što nedostaje njegovim mukama za Tijelo njegovo, Crkvu” (Kol 1,25). „Ako predamo Bogu, Njegovoj neizmjernoj ljubavi , najčišće i najdublje želje našega srca, nećemo se nikada razočarati“ (Benedikt XVI.). Crkva je s Kristom ipak još na mučnom putu prema Nebu i konačnoj objavi Kraljevstva Božjega, u kome ne će biti ni boli ni jauka, kad će Bog otrti suze s naših očiju zauvijek i gdje radosti ne će biti kraja (Otk 21,4). 146. Zašto smo na svijetu? Čovjek mora uvijek imati pred očima svoju smrtnost i prolaznost, a Božju vječnost. Mi smo se rodili da Boga u slobodi upoznamo, Njega ljubimo, Njemu služimo te tako u zajedništvu s Njim dođemo u Njegovu vječnu kuću i uživamo vječnu radost Kraljevstva nebeskoga. /Amen=Da– istinama koje je objavio Isus Krist./ Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni, ako se slobodno ne odlučimo ljubiti Ga. Ne možemo Ga ljubiti ako ne spoznamo i prihvatimo Njegovu ljubav. Ne ljubimo Ga ako teško griješimo protiv Boga, protiv našega bližnjega ili protiv samih sebe. „Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Svatko, tko svoga brata mrzi ubojica je i

125


znate: nijedan ubojica nema vječnoga života koji u njemu ostaje“ (1 Iv 3,14). Nezamislivo je veće zajedništvo s Bogom, nego što je ostvareno po Kristu u Duhu Svetome. Život s Bogom daje smisao, radost i sigurnost životu, jer je čovjek rođen iz ljubavi Božje i u njoj živi, a postići će svoje savršenstvo kad se bude očitovao Krist, naš Život u nebeskom Jeruzalemu, stanu Božjem među ljudima (Otk 21,3). Sve ovo napisano služi da mladi čovjek razumno živi na ovom svijetu. U ljudski razum Bog je ugradio svoj zakon. Ipak ako se razum ne usklađuje s Riječju ili Razumom Božjim objavljenim u Isusu Kristu, lako zaluta. Zato su ljudska znanost i vjera upućena jedna na drugu. Ništa nije tako opravdano i toliko na razumu utemeljeno, ako se netko poziva na ljudski razum, kao Kristovo Evanđelje. Bog, kao naš

Stvoritelj, jedini zna što je za nas dobro. Stoga samo vršeći dužnosti koje Bog postavlja pred nas možemo sa zadovoljstvom koračati zemaljskim putem s Kristom prema Bogu, konačnom Cilju svoga života. Na koncu trebamo se pitati, smijemo li mi prigovoriti Bogu što nas je stvorio na ovom svijetu, gdje nije lako živjeti. Bog bi nam odgovorio kako je i On u Isusu Kristu došao na ovaj svijet podijeliti s nama našu sudbinu. Imao je teži život od mnogih ljudi i u svemu ostao vjeran svome Ocu te tako pokazao da i mi trebamo Njegovom pomoću koju nam nudi prolaziti životnim putovima vjerni Bogu kako bi doživjeli s Kristom svoje uskrsnuće. „Ako netko dođe u kontakt s radio-aktivnom materijom biva sam ozračen i to na druge prenosi. Svetost se nama dariva po dodiru s Duhom Svetim. Tada ozračujem Kristom-aktivnim i druge. To je svakom kršćaninu zadano i darovano.“ ( kard. J. Meisner) „U XXI. stoljeću kršćanin će biti mistik (svjestan svog zajedništva s Bogom) ili ga ne će biti“. (Karl Rahner veliki teolog XX. st.) I doista u novije vrijeme se javljaju molitveni pokreti koji su nositelji darova Duha Svetoga koje je imala prva Crkva.

126


VIII. MOLITVE - ISTINE – POUKA Evanđeoska pravila ili Božje vrijednosti za život Prijašnje generacije su imale kraće obvezno školovanje - do četiri razreda - pa se nije moglo mnogo učiti iz Biblije i Evanđelja. Zato su nastala kratka pravila, koja izražavaju evanđeoski nauk (dotrinu), kao životne vrijednosti kršćanina. Sigurno je da se to može nazvati najkraćim evanđeoskim vjerskim i moralnim pravilima koje se ne bi smjele ni danas zanemariti, jer te vrijednosti i u današnje vrijeme veoma trebaju ne samo mladi. KRŠĆANSKI POZDRAV Hvaljen Isus! -Vazda budi! ili Navijeke! - Hvaljen Isus i Marija! ZNAK SVETOG KRIŽA U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. OČE NAŠ Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen. ZDRAVO, MARIJO Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, 127


blagoslovljena ti medu ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše. Amen. SLAVA OCU Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. APOSTOLSKO VJEROVANJE Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijom Pilatom, raspet, umro i pokopan, sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega, odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen. TEMELJNE ISTINE KATOLIČKE VJERE 1. Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe: Otac i Sin i Duh Sveti. 128


2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i upravlja. 3. Duša je čovječja besmrtna. 4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas svojom smrću na križu. 5. Milost je Božja potrebna za spasenje. 6. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom. DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH 1. Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene. 2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud. 3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. 4. Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. 5. Ne ubij. 6. Ne sagriješi bludno. 7. Ne ukradi. 8. Ne reci lažna svjedočanstva. 9. Ne poželi tuđega ženidbenoga druga. 10. Ne poželi nikakve tuđe stvari. DVIJE ZAPOVIJEDI LJUBAVI 1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom (Mt 22, 37). 2. Ljubi bližnjega svoga kao sam sebe (Lk 10, 27).

PET ZAPOVIJEDI CRKVENIH 1. Svetkuj zapovijedane blagdane i slušaj pobožno svetu Misu u nedjelju i zapovijedane blagdane. 2. Posti zapovijedane poste i u određene dane ne mrsi. 3. Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti 129


4. Drži se ženidbenih zakona svete Crkve. 5. Doprinosi za crkvene potrebe. OSNOVNE KRŠĆANSKE DUŽNOSTI 1. Kloni se grijeha. 2. Drži Božje zapovijedi i živi kreposno. SEDAM SVETIH SAKRAMENATA 1. Krštenje 2. Potvrda 3. Sveta Pričest 4. Ispovijed 5. Bolesničko pomazanje 6. Svećenički red 7. Ženidba SEDAM DAROVA DUHOVA SVETOGA 1. Mudrost 2. Razum 3. Savjet 4. Jakost 5. Znanje 6. Pobožnost 7. Strah Božji ČETIRI STOŽERNE KREPOSTI 1. Razboritost 2. Pravednost 3. Umjerenost 4. Duhovna jakost TRI NEPRIJATELJA NAŠE DUŠE 1. Svijet, 2. Đavao, 3. Neuredne sklonosti duše i tijela. DVIJE ZAPOVIJEDI NARAVI 1. Ne čini bližnjemu što ne bi želio da on tebi učini! 2. Čini bližnjemu što bi želio da on tebi učini! ČETIRI STVARI POTREBNE DA SE SPASIMO 1. Vjera, 2. Ufanje, 3. Ljubav, 4. Dobra djela. POSLJEDNJE STVARI ČOVJEKA Smrt, sud, nebesko blaženstvo za dobre, a pakao za zle. 130


OSAM BLAŽENSTAVA Blago siromasima u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko! Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti! Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi! Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe! Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati! Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji! Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo Kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3-10)! SEDAM DUHOVNIH DJELA MILOSRĐA 1. Nesigurna savjetovati 2. Neuka poučiti 3. Grešnika pokarati 4. Žalosna i nevoljna utješiti 5. Uvredu oprostiti 6. Nepravdu strpljivo podnositi 7. Za žive i mrtve Boga moliti SEDAM TJELESNIH DJELA MILOSRĐA 1. Gladna nahraniti 2. Žedna napojiti 3. Siromaha odjenuti 4. Putnika primiti 5. Bolesna i utamničenika pohoditi 6. Prognanika i izbjeglicu pomagati 7. Mrtva pokopati. NAJIZVRSNIJA DJELA MILOSRĐA 1. Molitva 2. Post 3. Milostinja TRI STVARI POTREBNE DA SE DOBRO PRIČESTIMO 1. Biti u milosti Božjoj, to jest bez smrtnoga grijeha. 2. Ne jesti i ne piti ništa, osim vode, jedan sat prije sv. pričesti. 3. Promišljati koga u pričesti primamo.

131


PET STVARI POTREBNIH DA SE DOBRO ISPOVIJEDIMO 1. Promisliti grijehe. 2. Pokajati se za grijehe. 3. Odlučiti temeljito da se nećemo više na grijehe vratiti. 4. Ispovjediti pravo i skrušeno sve svoje grijehe. 5. Izvršiti naređenu pokoru. ČETIRI STVARI KOJIMA MOŽEMO POMAGATI DUŠAMA U ČISTILIŠTU 1. Molitve, 2. Dobra djela, 3. Oprosti, 4. Žrtva svete Mise TRI EVANĐEOSKA SAVJETA 1. Svojevoljno siromaštvo 2. Doživotna bezbračnost 3. Potpuni posluh starješini u svakoj stvari koja nije grijeh. SEDAM GLAVNIH GRIJEHA 1. Oholost 2. Škrtost 3. Bludnost 4. Zavist 5. Neumjerenost u jelu i piću 6.Srditost 7. Lijenost ŠEST GRIJEHA PROTIV DUHA SVETOGA 1. Ne ufati se u spasenje. 2. Zlo se ufati u spasenje bez dobrih djela. 3. Usprotiviti se istini poznatoj. 4. Zavidjeti duhovnim dobrima svoga bližnjega. 5. Otvrdnuti u grijehu. 6. Ne pokajati se ni na smrti. DEVET TUĐIH GRIJEHA 1. Savjetovati na grijeh. 2. Zapovijedati da se griješi. 3. Pristati na tuđi grijeh. 132


4. Navesti drugoga na grijeh. 5. Hvaliti tuđe grijehe. 6. Tajiti tuđe grijehe kad smo ih dužni očitovati. 7. Ne pokarati tuđe grijehe. 8. Pomagati drugoga u grijesima. 9. Braniti tuđe grijehe. ČETIRI NAJTEŽA GRIJEHA 1. Hotimično ubojstvo 2. Protuprirodni blud 3. Tlačenje siromaha 4. Neplaćanje radnika KREPOSTI KOJE NAS ČUVAJU OD GRIJEHA PROTIV DUHA SVETOGA 1. Bojati se Boga i ne uvrijediti Ga ni najmanjim grijehom. 2. Čvrsto se ufati u Boga da će nam oprostiti naše grijehe, ako se skrušeno za njih kajemo, iskreno ih ispovjedimo te imamo pravu volju popraviti se i ne griješiti više. 3. Rado i veselo primiti i priznati istine svete kršćanske vjere, koje nas uči sveta Crkva, te ih čvrsto držati, jer su od Boga dane. 4. Žalostiti se zbog grijeha svojih i tuđih, a veseliti se zbog kreposti i svetosti drugih, te ih nasljedovati i pomagati. 5. Rado primati svaku spasonosnu opomenu kao od samoga Boga. 6. Čim opaziš da si sagriješio, odmah se pokaj s odlukom što prije ispovjediti se. PRISUTNOST KRISTA U SVETOJ MISI 1. Po zajednici vjernika -”Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ima, tu sam ja među njima (Mt 16,20). 2. Po čitanju - navještaju Svetoga Pisma. 3. Po osobi i svećeničkoj službi predsjedatelja. 133


4. Po posvećenim prilikama kruha i vina. ČIN VJERE Vjerujem čvrsto sve što je Isus Krist učio i što sveta Katolička Crkva predlaže vjerovati, jer si to objavio ti, Bože, koji si nepogrješivo istinit. O Bože, umnoži moju vjeru? ČIN UFANJA Ufam se u te, Bože moj, da ćeš mi po zaslugama Isusove muke i smrti i po mojim dobrim djelima, učinjenim tvojom pomoću, oprostiti grijehe i dati nebesku slavu. A to se ufam zato jer si to obećao ti, Bože moj, koji si u svojem obećanju stalan i vjeran. O Bože, učvrsti moje ufanje! ČIN LJUBAVI Ljubim te, Bože moj, svim svojim srcem i dušom više nego sve drugo na svijetu jer si dostojan svake ljubavi; i radi tebe ljubim svoga bližnjega kao sama sebe. O Bože, užezi ognjem svoje ljubavi moje srce! ANĐEOSKI POZDRAV (3 x dnevno) Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu Svetom. Zdravo, Marijo ... Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj. Zdravo, Marijo ... 134


I Riječ je tijelom postala. I prebivala medu nama. Zdravo, Marijo ... R. Moli za nas, sveta Bogorodice. O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Pomolimo se. Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše da mi, koji smo po Anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo, Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen. (Najprije se ova molitva molila navečer jer je Isus rođen u noći, zatim se je molila ujutro jer je Isus ujutro uskrsnuo, a potom i na podne jer je Isus u to vrijeme umro na križu.) Kriza vjere je proizašla iz nepoznavanje vjere i njenih istina. (Benedikt XVI.)

Molitva Duhu Svetom I Duše Sveti, ovog trenutka,ponizna srca stojimo pred Tobom. Prožmi nas svojim duhom i mirom. Svoju mladost polažemo u Tvoje ruke i potpuno Ti se predajemo. Vodi nas i krijepi na putu života. Ne napuštaj nas pa ni onda kad se ogriješimo o Tebe,već nas po svojim darovima- mudrosti, razuma, znanja, savjeta, jakosti,pobožnosti i straha Božjega - vrati k Sebi. Rasplamsaj u našim srcima neugasivu ljubav prema Tebi,daj nam je nositi u svome srcu i dijeliti sa svima onima koje nam dovedeš na životni put. Pomozi nam očuvati čistoću srca, duše i tijela, u radosti izvršavati svakodnevne dužnosti te tako živjeti svet život, nama na blagoslov i spasenje, a Tebi na hvalu i slavu. Amen. 135


Molitva Duhu Svetom II Gospodine, Bože moj, Ti svojim Duhom proničeš sve, pa i dubine moga srca. Daruj mi mudrost da Tvoju Riječ mogu primiti u svakodnevnom životu, razum da spoznam Tvoj put, da te uvijek mogu slijediti. Daj mi znanje da uvijek tražim ono što je gore, da ne potratim svoj život tražeći samo ono što je svjetsko. Ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću darivati drugima, ispuni me pobožnošću da Te ljubim, moj Bože, svim svojim srcem i da Ti se klanjam u Duhu i Istini. Daj mi jakosti da stojim čvrsto i hrabro kad dođu đavolski napadi svijeta i tijela. Na kraju, obdari me i strahom Božjim da nikada ne odem od Tebe, već da Ti ostanem blizu uvijek, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge. Uvijek i u svemu daruj mi svoje misli, Spasitelju, da mogu kročiti prema Tvome kraljevstvu čineći Tvoju svetu volju. Amen.

Molitva Duhu Svetom III Dođi Duše Presveti, prosvijetli moju pamet da spoznam uvijek što mi je činiti, što je Božja Volja. Podaj mi milost, da uvijek i na vrijeme prepoznam glas savjesti kao Tvoj glas, i daj mi snage da ga prihvatim i da mu se nikada više ne oduprem. Pomozi mi, da mogu dobro iskoristiti vrijeme, uvijek slaveći Boga, ma što god radio. Probudi u mojoj duši smisao za žrtvu i odricanje. Uništi moje sebeljublje, da mogu samo za Boga živjeti. Prosvijetli me, da mogu sabrano i iskreno moliti, donositi dobre odluke i izvršavati ih. Ukloni iz moje duše svaku sumnju i daj mi jakosti da se potpuno predam Tebi, da me Ti vodiš, po Marijinom primjeru, u zajedništvu sa Isusom i

136


Bogom Ocem. Amen! Dođi Duše Sveti, duša moja čezne za tobom. Srce moje je doista nečisto, ali Ti ga možeš očistiti. Srce je moje mračno,ali Ti ga možeš prosvijetliti. Srce je moje žalosno,ali Ti ga možeš utješiti. Srce je moje slabo,ali Ti ga možeš ojačati. Srce je moje hladno,ali Ti ga možeš zapaliti. Srce je moje sklono zemaljskim stvarima,ali Ti ga možeš ispuniti nebeskim željama. Srce je moje puno grijeha,ali Ti ga možeš uresiti svim krepostima. Srce je moje nestalno i promjenjivo,ali Ti ga možeš učiniti ustrajnim. Dođi Duše Sveti, Ti Oče siromaha, dođi,ispuni me svojom ljubavlju! Amen.

Molitva Duhu Svetom IV. Dođi, Duše Presveti, izlij na nas bujice svojih milosti i stvori nove Duhove u svojoj Crkvi, vjernicima, nevjernicima, grešnicima i svima nama, u svim narodima svijeta, u svim rasama, klasama i staležima! Potresi nas svojim božanskim vihorom, očisti nas od svakoga grijeha i zablude i od svega zla!Raspali nas svojim ognjem, učini da gorimo i izgaramo tvojom ljubavlju! Nauči nas da shvatimo da je Bog sve, sva naša sreća i radost, da je samo u njemu naša sadašnjost i budućnost i naša vječnost. Dođi k nama i preobrazi nas, obrati nas, spasi nas, pomiri nas, složi nas, posveti nas! Nauči nas da budemo potpuno Kristovi, potpuno Tvoji, potpuno Božji, po zagovoru i posredovanju, pod vodstvom i zaštitom Bezgrešne Djevice, Tvoje prečiste Zaručnice, Isusove i naše Majke Marije, Kraljice mira! Amen!

137


Molitva Duhu Svetom V. Molitva za sedam darova Duha Svetog, Gospodine, Bože moj, Ti svojim Duhom proničeš sve, pa i dubine moga srca. Daruj mi mudrost da Tvoju Riječ mogu primiti u svakodnevnom životu, razum da spoznam Tvoj put, da te uvijek mogu slijediti. Daj mi znanje da uvijek tražim ono što je gore, da ne potratim svoj život tražeći samo ono što je svjetsko. Ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću darivati drugima, ispuni me pobožnošću da Te ljubim, moj Bože, svim svojim srcem i da Ti se klanjam u Duhu i Istini. Daj mi jakosti da stojim čvrsto i hrabro kad dođu đavolski napadi svijeta i tijela. Na kraju, obdari me i strahom Božjim da nikada ne odem od Tebe, već da Ti ostanem blizu uvijek, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge. Uvijek i u svemu daruj mi svoje misli, Spasitelju, da mogu kročiti prema Tvome kraljevstvu čineći Tvoju svetu volju. Amen.

Molitva za ispunjenje Duhom Svetim VI. Oče nebeski, hvala Ti za Tvoju beskraju ljubav u kojoj si predao svoga Sina da umre na križu za mene grešnika. Isuse, moj Spasitelju, hvala Ti što si uzeo moje grijehe i prokletstva i ponio ih na svom tijelu na križ. Hvala Ti što mi daješ Duha Svetoga. Duše Sveti, zahvaljujem Ti što me činiš djetetom Boga Oca i bratom Isusa Krista. Gospodine, Duše Sveti, žao mi je zbog svih mojih grijeha koje sam počinio opirući se Tvojoj 138


snazi i djelovanju. Oprosti mi sve. Prihvaćam Isusa kao jedinog Gospodara svoga života. Bože, Duše Sveti, Ti ljubavi Oca i Sina, da bih sasvim pripadao Tebi, posvećujem Ti sada svoje tijelo i dušu, svoj um i cijelo biće, misli i želje, riječi i djela, radosti i tuge, svoj život i smrt. Ti budi Gospodar moga života. Duše ljubavi, ispuni me, posveti me, ojačaj me, vodi me. Amen

Molitva Isusu Dragi Isuse, pomozi mi da širim tvoju dobrotu gdje god prođem. Preplavi mi dušu svojim duhom i životom. Uzmi u posjed sve moje biće, tako da moj život bude uvijek izražavanje Tvog života. Budi u meni tako da svaka duša s kojom dođem u dodir osjeti Tvoju prisutnost u mojoj duši. Učini tako da oni koji mene gledaju, ne vide mene, nego Tebe Isuse. Ostani uvijek sa mnom. Tako ću početi sjati kao što ti sjaš - sjati da budem svjetlo drugima. Svjetlo će, Isuse, dolaziti od Tebe, ne od mene. Ti ćeš sjati drugima po meni siromašnome. Daj da te slavim noseći te onima koji me okružuju, na takav način da budeš sve više ljubljen. Daj da propovijedam tebe, ne samo riječima, već primjerom, snagom koja privlači, dobrohotnim utjecajem djela, vidljivom puninom ljubavi kojom je moje srce ispunjeno prema tebi. Amen.

Molitva Majci Božjoj Marijo Majko Crkve, posvećujem se Tebi osobno i molim Te za pomoć. Darujem Ti sav svoj život, sve svoje dane i sve svoje učeničke zadatke, čitavu svoju obitelj, rodbinu, prijatelje, sve molitvene zajednice i cijelu Crkvu. Budi nam Majka i 139


zagovornica. Vodi nas sve pred prijestolje Tvoga Sina Isusa Krista, našega Spasitelja i Otkupitelja. Posebno Ti preporučujem tvoje moje kolege i kolegice. Stavi ih pod okrilje nježnog majčinskog srca i očuvaj ih od navala zla. Izmoli nam kod svoga Sina Isusa čvrstu vjeru, postojanu nadu i goruću ljubav prema Presvetom Trojstvu. Priteci u pomoć žalosnima, bolesnima i zalutalima. Budi im zvijezda Danica i rasvijetli im put k Ocu. O Marijo, čuvaj naše mlade neokaljane i čiste! Blagoslovi sve obitelji da postanu rasadište vjere novim pokoljenjima! Priteci nam u pomoć na času smrti i daj da zajedno s Tobom, ugledamo Lice Tvog Presvetog Sina Isusa Krista! Amen.

Jutarnja molitva Ocu Nebeskom Oče moj, dolazim u tvoju prisutnost na samom početku ovog dana. Dolazim naći mudrost da ne pravim nerazborite greške, tako da znam kada treba govoriti, a kada ostati u šutnji, kada djelovati, a kada ne. Dolazim naći MIR, tako da me danas ništa ne zabrine i ne smete. Dolazim naći hrabrost da budem strpljiv(a), da ne izgubim nadu, da prihvatim razočarenje, znajući da ćeš Ti sve okrenuti na moje dobro. Dolazim naći ljubav, tako da me ništa ne učini ogorčenim(om), tvrdim(om) i neljubaznim(om). Dođoh početi ovaj dan s Tobom i želim ga nastaviti s Tobom, tako da to bude dan bez ikakve žalosti. Oče, Ti si moja providnost, znam da ćeš Ti providjeti sve moje potrebe. Oče Ti si moj zaštitnik, sačuvaj me ovoga dana od svih mračnih sila, prekrij me predragocjenom Krvlju Tvoga Sina Isusa i okruži me svojim anđelima. Ovo Te molim u Isusovo Ime. Amen!

140


Dnevne molitve 1. Oče naš ,ti koji si nad nama i u nama,sveto je ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje svima u mudrosti,ljubavi i pravednosti. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Svakog nam dana udijeli tvog svetog kruha i daj nam plod žive loze. I kako nam ti opraštaš duge naše ,tako da i mi oprostimo svima koji se o nas ogriješe. Izlij svoju dobrotu na nas da bismo i mi to činili drugima. U času napasti izbavi nas od zla. Jer tvoje je kraljevstvo,moć i slava:iz vječnosti u vječnost. Sada i u svu vječnost. Bože koji si nam posve blizu, kad nas utezi svijeta privlače ka dnu, daj da vjerujemo da si ti s nama upravo u najmračnijim časovima našega života i da dijeliš našu patnju, jer ti si Bog koji je i sam iskusio nemoć križa. Daj nam snage da se jedni za druge zauzimamo te da jedni druge nikada ne ostavljamo same, kako bismo ti bili slični. Amen. Isuse uzdam se u tebe 2. O Bože spusti svoju nevidljivu ruku na moju glavu, umnoži mi molim te vjeru na svoju slavu, upleti svoje nevidljive prste u kosu moju, učvrsti mi molim te ufanje na slavu svoju, udjeli mi utjehu i svoga oprosta dar ,pošalji mi lahor Duha Svetoga, usavrši mi ljubav za Boga Trojedinoga, usliši mi molitvu za ljubav tvoju, jer danas o Bože moj ja trebam i želim dodir tvoj Isus neka uvijek kraj mene bude, oči moje neka svijetle kao plamen svijeće i nikad tama u njih se uselit neće,pruži mi ruku,

141


slavi ću te na sav glas jer Isus je najbolji i samo u njemu mi nalazimo spas... Dobar Blagoslov je dobar početak dobrog jutra i dobrog dana u ime Isusa Nazarećanina primamo blagoslov duha i tijela i da se u toj čistoći i danas osjećamo radosno i zdravo dušom i tijelom. Za vrijeme škole Gospodine Isuse Kriste, pripremao si se dugo vremena za svoj nastup u javnosti. I ja želim iskoristiti ovo vrijeme školovanja da kasnije u životu budem koristan. Rekao si da ti mogu najbolje služiti ako iskoristim darove koje si mi dao. Podaj mi radost u učenju. Neka mi Duh Sveti pomogne pogotovo kada mi nije lako. Blagoslovi moje učitelje. Trudit ću se da budem s njima u dobrim odnosima. Pomogni mi da bez predrasuda razgovaramo. Podaj da nas učitelji ispravno shvate i da nas ozbiljno uzmu, da u svemu pravedno odlučuju. Gospodine, jednom ćeš me pitati što sam učinio sa svojim darovima. Želim se truditi da bih ti mogao pravo odgovoriti. Za prijatelje i prijateljice Dragi Bože, ja imam mnoge prijatelje i prijateljice s kojima sam dobar, a i oni su meni dobri. Molim te i za njih. Čuvaj ih i štiti svojom milošću. Najviše te molim da ih čuvaš od svakoga grijeha i da budu vjerni tebi i tvojoj svetoj Crkvi. Ne daj da se ikada s njima posvadim, nego da im znam sve oprostiti. Ne daj Bože, da ikada od njih što zla naučim, nego da jedni druge uvijek potičemo na dobro. Molim te, dragi Bože, i za onu djecu i mlade koje roditelji ne daju kršćanski odgajati, a nisu možda

142


čak niti kršteni. Privuci ih ti, Bože, k sebi da te upoznaju, zavole i sa mnom zajedno tebi služe. Amen.

Večernja molitva Hvala Ti Bože moj na kraju još jednog dana. Daj mi svijetlo Duha Svetoga, da mogu ukratko vidjeti kako provedoh današnji dan/u tišini ispitaj savjest i izmoli Djelo pokajanja/ Hvala Ti Gospodine za još jedan dan. Hvala za današnji kruh koji si mi dao i za sve čime uzdržavam svoj život. Hvala Ti za sve dobro što si mi danas iskazao, za kušnje kroz koje si me provlačio i za još jedan dan da ga mogu proživjeti Tebi na slavu. Hvala za pomoć koju si mi pri radu i u životu pružao. Hvala za ljude koje susretoh za one s kojima dijelim tegobe proteklog dana, za sve hvala! U ruke Tvoje Gospodine predajem duh svoj. Tebi prikazujem svoje spavanje i svaki trenutak ove noći. Molim Te da nada mnom bdiješ, da me štitiš, braniš i čuvaš da mogu u miru odmoriti. Stoga se stavljam u Tvoje Presveto Srce i pod plašt Majke Marije da me ona s tobom pomiri, Tebi preporuči, Tebi izruči. Neka Tvoji sveti anđeli budu uza me i neka me noćas čuvaju. Udijeli mi Gospodine, mirnu noć i dobar san da se mogu dobro odmoriti i sutra prihvatiti svjesnije i savjesnije Tvoju volju. A Tvoj sveti blagoslov neka me prati. Amen. MOLITVA ZA RODITELJE Dragi Bože, zahvaljujem ti što si me povjerio brizi mojih roditelja. Oni toliko toga čine za mene; molim te daj i meni požrtvovnu ljubav prema njima. Daj da ih uvijek poštujem i slušam. Čuvaj me da ih nikada ne rasrdim i ne ražalostim svojom neposlušnošću ili zloćom. Ne daj da im ikada budem na sramotu svojim zlim ponašanjem ili zlim životom. Daj da im uvijek budem pokoran i odan. Dragi Bože,

143


usrdno te molim da mojim roditeljima bogato uzvratiš za svu njihovu ljubav prema meni i sve žrtve i muke koji oni podnose za mene. Daj da sve što za mene učine bude za njihovo spasenje i za njihov vječni život. Po Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen.

Molitva Duhu Svetome -Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.

Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti Zrakom svoje milosti.

-Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim.

-Dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih dođi, srca svjetlosti.

-Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim.

-Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag, pun miline, hlade tih.

-Svim što vjeru imaju, što se u te ufaju, sedam svojih dara daj.

-Umornima odmore, u vrućini lahore, razgovore žalosnih.

-Daj nam krepost zaslužnu i smrt lijepu, blaženu, daj vjekovit svima raj.

-Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu. -----------------------------------

Ti vatro ljubavi Božje i zrako svjetla vječnoga, upali nam vjeru i ufanje u srcima, ti snago i srce Crkve Kristove ispuni nas snagom istine, da živimo po istini, ti svjetla buktinjo u noći doline zemaljske svijetli nam na putu k nebeskim dvorima, ti začetniče svega dobra i svake mudrosti podari nam mudrost da ustrajemo u dobru.

144


SADRŽAJ Predgovor………………………………………………………….7 Uvod……………………………………………………….……….8 I. O religiji…………………………………………………………14 II. Biblija ili objavljena vjera……………………………………..27 III. Stari zavjet – Pregled događaja……………….……………30 IV. Novi zavjet – Isus Krist……………………….……………..42 V. Povijest Crkve…………………………………………………51 VI. Crkva – Mjesto susreta Boga s ljudima…………………....60 VII. Čovjek i zakon Božji………………………..……………….84 VIII. Istine – Pouke - Molitve ………………………….………127

4


5


6


Krist i ja