Page 1

DESETO NEBO vol 2

By. Selma. Š.


Umjesto uvoda: Postoji jedan svijet u koji često odlazim, a koji sam pronašla još dok sam bila klinka koja nije voljela da se češlja... Svijet knjiga u kojima sam mogla biti sve što želim, proživjeti razne živote, naučiti mnoge stvari koje su mi bile od velike koristi kroz život... Mnoge stvari sam naučila i kroz sopstvene stranice života... Zbog toga i pišem... Možda će neko pronaći djelić svojih osjećanja u nekim riječima. I to je dovoljno... Da znaš da nisi sam... Deseto nebo te uvodi u svoje oblake...


JEDNOM Jednom, kad list padne s grane uveli, Kad moja sijenka bude tumarala sama, izgubiti magiju stvarnog,

Jednom, kad blatnjavi put staza bude, I trag mog koraka ostane u bolu, Usne nijeme kad bi bile, Suze da bi moj hram slomile,

Uspravna i hrabra ko nebo velika.

by. Ĺ .Selma


Okreni obrni... BUDALA si... Da li je moguće da su se ljudski osjećaji i emocije potpuno izmijenili u današnjem "modernom" dobu? Da li je to samo neka predrasuda o kojoj se ne može razgovarati... Ljubav je postala tabu tema... Ako voliš BUDALA si... Ako ne voliš IN si... Ako vrijeđaš slabije od sebe JAK si... Ako pomogneš nekom BUDALA si... Ako ne radiš LIJEN si... Ako imaš posao BUDALA si... Ako se drogiraš u TRENDU si... Ako ne piješ alkohol BUDALA si... Kako god da okreneš... Moral, poštenje, iskrenost, ljubav, ambicije... Sve je to izgubilo oblik u našem svijetu... Kad kažem "naš svijet" mislim na ove naše granice teritorije na koju su nas osudili da životinjarimo... Stariji su nas učili da je sve to stvar morala, stvar principa i "obraza"... Jesu li bili u pravu? Jesu li znali za drugačije? Ili je to samo sada sukob generacija kad više ne znaš šta je ispravno i kad mlađi očajnički pokušavaju da se uklope u sredinu u kojoj su primorani da postoje... Bez šanse za ispunjavanjem svojih iluzija, ambicija... Bez mogućnosti da budu bolji od onoga što kažu da jesu... Nasilje, apatija, dosada, bezvoljnost, droga, alkohol, prostitucija... Protivnik sam svega toga... Protivnik sam cijele današnjice... Protivnik sam ovakve sadašnjosti... I nedostaju mi vremena romantike, ljubavi, poštovanja... Nedostaju mi pisma, rukom pisana, iskrena... Ono iščekivanje kad će poštar da pozvoni na vratima... I razglednice sa ljetovanja... I ruže na prozoru... POnekad mi nedostaje i fiksni telefon.... Onako starinski da zazvoni.... Zvrrrrrrr... Halo... Tišina... samo čuješ disanje s druge strane žice... Možda se svijet okrenuo naopako... Možda se generacije genetički rađaju pametnije od nas... Možda na svijetu zavladaju samo loše stvari... Ako... JA ću ostati prtivnik svega toga... I dalje ću vjerovati u ljubav i nek se smije svak ko bude čitao moj stav, ja ću i dalje biti onaj PROKLETI EMOTIVAC i onaj ZADNJI ROMANTIK... I dalje ću vjerovati u ljubav, u poštovanje i prijateljstvo... U porodicu kao iskonsku vrijednost i odraz mene same... Pa šta i ako sam BUDALA zbog toga... Bolje je biti Budala u tuđim očima nego u svojim... Jer kad prestaneš da vjeruješ i poštuješ sebe i drugi će prestati...


PITANJE: Da li je Alkohol novo ime za iskrenost? Da li je to jedini trenutak kad smiijemo reći šta zaista osjećamo, i da li uopšte treba vjerovati u onu istorijsku "Što trijezan misli pijan govori"? Šta se to probudi u nama onog trenutka kad alkohol počne da preuzima primat nad venama i kad iz najdublje ladice izvučemo neke osjećaje... One koje trijezni zaista ne bismo priznali... Da nekog volimo, mrzimo, da nekog nismo preboljeli, da nam nedostaje... Gdje se kriju te emocije dok smo "čisti"...? I meni se to desilo, i tebi sigurno... Postoje trenuci koji se nikad ne bi desili da nije bilo onog vraga u venama, ali jutro posle i nije baš za pamćenje... Pamtim zaista neke gadne mamurluke (u sva tri dijela), ožiljak iznad lijeve obrve će sve to potvrditi, i onda nisam sigurna da li je vrijedilo biti Absolute idiot... Prelistam poslate poruke, pozive... i padnem u nesvijest... Nikad to ne bih svjesna rekla, prećutala bih, ponijela u najveće dubine moje emotivnosti i zakopala sve te besramne iluzije koje se usuđuju da izrone samo u nekom "stanju". Da li nam zaista treba "doza" da bi imali hrabrosti priznati i uraditi...? Sigurno je da će se još koji put pronaći moj broj u biranim pozivima baš u tim noćima kad gitara rastura prostoriju i sjećanja krenu... Ja sam taj scenario odavno napamet naučila i sve što ću čuti znam da je jedino tad... I znam da će opet zazvoniti telefon, poziv ili poruka, nije mnogo važno, i znam da će tamo pisati ono što nikad više neću čuti... A umjesto post skriptuma tebi koji držiš sačuvanu poruku u Drafts ne znajući da li da je pošalješ... Klikni na Send, rizikuj reći ono što misliš i osjećaš... Možda je tvoja životna priča baš sakrila svoja stopala u toj rečenici... Ne čekaj da vodka djeluje, jer možda je Absolute istina već u tvojim venama... Pusti samo nek poteče...


POONOVO TI GOVORIM LJUBAVI MOJA (A.D.) Ponovo ti govorim, ljubavi moja, Poslije putovanja i svog života pusta, Ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem Poslije pjesama iskustva. Ponovo ti govorim, ljubavi moja. Onaj kom je bilo premalo da voli Ponovo je ovdje pred vratima tvojim I ponovo spreman da se moli. Ponovo ti govorim, ljubavi moja, A počeo sam sjajno da ponižavam i griješim, Gotovo pri kraju i gotovo mudrac Na početku tu sam da se tješim. Ponovo ti govorim, ljubavi moja, Na obratnom putu, pretvoren u ranu, Poslije sedam mora i vlastite zemlje Došao sam umrijet u tvom stanu. Ponovo ti govorim, ljubavi moja, Negdje sam već bio, sad ostavljam sve to Da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja, Da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto. Ponovo ti govorim, ljubavi moja, Poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim Sam pred tvojim licem, spreman da ti kažem Kao prvi puta opet : Ja te volim.


KOliko puta ste donijeli odluku zbog nekog drugog, posmatrajući tuđe interese, a sebe ostavljajući po strani sa poznatom rečenicom "LAko ću ja...", a ono nakraju baš tebi bude najteže... Možda je danas dobar dan da prestaneš sa tim. Tvoj život se broji, niko ga neće živjeti umjesto tebe. Saslušaj, premotaj, analiziraj, ali na kraju opet uradi onošto ti misliš da je ispravno... Odlučuj u svoje ime, nemoj da ti drugi udaraju žigove svojih ambicija.. Tvoj život je u tvojim cipleama : )

Znate onaj osjećaj kad ste na korak od odustajanja od nečeg što vam je jako važno... I zainatite se sebi onda da ćete ipak d a istrajete, nećete odustati, kao krtica ćete da kopate ali nema povlačenja... Jer to je nešto što želite... E taj osjećaj kad konačno dobijete šansu koju ste dugo čekali, jurili je k'o Tom Džerija... taj osjeća da ste napravili taj važan korak zahvaljujući upornosti ne može da se mjeri ni sa čim... Upornost je jako važna, gotovo ako spanać za POpaja... Tada vidimo koliko smo jaki, koliko možemo, i koliko smo sposobni učiniti nešto za sebe... Na kraju krajeva, da se malo našalimo...kako kažu za muškarce "Ne ***** lijep nego uporan"


NISAM JA ZA TO... Nisam ja za to, nemoj me mrziti... Za te svijetove sa puno dima i vatre... Za te aplauze cirkuske šatre, nisam za to... za te smijehove... ja ne poznajem ljubav, ne putujem kroz svijetove, ni moje ne poznajem više. Nisam za te tvoje akrobacije, Ukradeš, odneseš, sakriješ... Pa lutam kroz odaje, otkrivam trikove, Duša mi umorna, srce posustaje, Nisam za to... Za takve uzdahe, Ja ne poznajem više ni svoje korake, Umorna sam od tebe takvih. Nisam ja za šou s lavovima... Nisam za dresuru s majmunima, Ne mogu više ja to... Taj putujući cirkus s tobom je uzaludan, I tvoj osmijeh je meni nepravedan, Ne nisam ja za takve predstave, Ne priznajem jeftine trikove, U snovima još čujem vučije krikove, Iz šešira zečevi sreće ne izlaze... Il možda ja pogrešne karte izvlačim, I možda pogrešne maske navlačim, Al nismo mi iz iste arene, Nisam ja za takve planete... Ne želim više uzaludna nadanja, Ne želim ni lažne šarene riječi, Nisu za tebe sva moja stradanja, Nemaš ti ruku što suze liječi, Nemaš ti ništa što znaš da daš, I zato...pusti... nisam ja više za takve svijetove. By. Š.Selma


Oprosti ili nemoj... Pitanje je veličine... Koliko je potrebno puta da se razpčaraš u najrođenijeg... u onog koji te ne smije izdati, ostaviti na cjedilu kao napušteno kuče pored puta... Koliko je potrebno snage da imaš u sebi da bi mogao da OPROSTIŠ... da svaki put budeš onaj sa više srca i manje bola... Zar je svijet došao u takvu fazu da od svoga trebaš okrenuti leđa? Ne umijem... Ne znam kako pogaziti krv koja te veže, život koji te spaja... Ne umijem reći da ne boli, kad kida... Al ne umijem ni oprostiti, ma koliko srce tražilo makar i najmanji razlog da budem veća od neba... Nalazim opravdanja, za nit paučine se hvatam samo da kažem sebi "U redu je... Oprosti... To je tvoje, od toga ne smiješ okrenuti leđa... To je tvoje jedino stablo s kojim možeš činiti šumu... " Al ma koliko željela moja šuma u požaru nestaje... Već sam jednom o tome pisala... Koliko se o riječima malo vodi računa, a još manje i djelima... Premalo se pažnje poklanja obećanjima, a previše energije se ulaže u laži i zablude... Toliko amlo je iskrenosti među ljudima, a tako previše zabluda... I kako oprostiti onome u koga si vjerovao? Kako progutati tu čorbu od kamenja i zabluda koja ti je servirana upakovana u najljepše čokoladne boje...? Koliko srce od olova treba da bude, od koje legure da bude sastavljena duša pa da te ne zaboli... ? I svaki put kad kažeš da je zadnji, kako da stvarno to i bude? Jer riječi možda ne mijenjaju ljude, ali mijenjaju odnose među ljudima... a tek djela... Djela mijenjaju odnose među svijetovima... Ona su ta koja nas dijele na dobre i loše... Na ljude i neljude...


Bilo je to jednom...sjajan početak svakog dobrog događaja... svake uspomene... Dobre ili loše... Ali postoje trenuci, onako posebni i jaki, ono kada je muzika fenomenonalna... kada naletis na odredjeni dio knjige koji te potpuno oduševi (pod uslovom da čitaš knjige, pa makar to bio i Gijom Muso koji lansira svakih 3 mjeseca novu knjigu (šta li radi taj lik po cijeli dan))... ono kad kada se nađes na pravom mjestu u pravo vrijeme,baš kad sunce izvodi dvostruki prelom u horizontu... trenuci kad sa desetog neba vrištiš do rijeke... To su oni trenuci koji se ne mogu kupiti... NIje važno koliko imaš u novčaniku, koji auto voziš... dal ćeš za Ng u Splendid ili kući uz kamin... Za takve trenutke se živi... Za one od kojih izgubiš dah, srce stane da štrucka, sav se naježiš... Deda Mraze, takve mi trenutke spakuj s plavom mašnom, i pošalji ih na moj oblak.. Onaj s kog padaju breskve...

Deseto nebo vol 2  

Poezija i pozitiva