VISovi

br. 2

• Pokloni sebe sebi!

RUJAN: 2012

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!

One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svijema; ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujević

“Temeljni zakon života je radost, misli na uspjeh i bit ćeš uspješan, misli na sreću i bit ćeš sretan, misli na zdravlje i bit ćeš zdrav, tvoj život je produkt tvojih misli – misli imaju snagu ostvarivanja” ~ Schopenhauer

Uvodna riječ: Pozdrav, poštovani čitatelju, i dobro mi došao.

Lijepo je da si tu.

Raduje me što si pronašao vrijeme za ovih nekoliko stranica koje sam pripremila za tebe, nadam se da ćeš uživati i da će ti tekstovi koji slijede biti na korist.

“Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele Sve što ti želim poručiti jest: „Možeš ti to!“ što poći ili koji im smjer odgovara. Oni jedgod da te muči s čime god da imaš problema nostavno “idu kako ih voda nosi”. Postaju nije zauvijek i nije ne rješivo. Ne postoji prob- dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji lem bez rješenja niti situacija bez izlaza samo umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog što si ti trenutno u takvom stanju da ne znaš toga osjećaju da nemaju nadzor. Ostaju u rješenje i ne vidiš izlaz što ne znači da ne tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog postoji. dana ne probudi zvuk razbješnjele vode.

Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od Znati da postoji već je dovoljno jer ćeš u tom slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom slučaju tražiti dok ne pronađeš. E,pa moja je trenutku kažu: “Oh, k vragu!” Ali, tada je već želja da ti kažem da se može i da ti pomogkasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je nem u traženju. Ako samo spoznaš da možeš to emocionalan pad. Ponekad je pad tjeleja ću biti sretna jer rješenje ćeš sigurno naći san. Ponekad je riječ o financijskom padu. ovdje ili negdje drugdje, svejedno bitno je da Velika je vjerojatnost da je ono što vas trega tražiš. nutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno.”

Ugodan let u VISove želi ti urednica!

Anthony Robbins

RAZMISLI?!

Nedostaje ti netko?

NAZOVI.

Želiš vidjeti nekoga?

POZOVI GA DA IZADJETE

... ... Imaš pitanja?

PITAJ.

Ne sviđa ti se nešto?

RECI.

Želiš nešto?

TRAŽI.

Sviđa ti se netko?

PRIZNAJ.

Želiš biti shvaćen?

OBJASNI.

Sviđa ti se nešto?

CIJENI TO.

Nitko nezna šta se “mota” po tvojoj glavi. Bolje reći nego očekivati i bit razočaran.

Jedan je život: ISKORISTI GA! :)

Ramiz Nani Šaćirović je rođen 11. jula 1949. godine u selu Ruđe (Tutin). Po zanimanju je profesor književnosti i jezika u Osnovnoj školi ,,25. maj” u selu Delimeđu.

Bavi se etnologijom, etnogenezom, prošloću i pisanjem kratkih književnih formi. Objavljuje u brojnim časopisima i književnim publikacijama. Zastupljen je u školskim sadržajima na bosanskom jeziku. Živi i stvara u selu Melaje na Pešteri.

TAJANSTVENA RUKA – Priče pred spavanje Slika I

T

iho, polako, bešumno, sa neba silazi blijeda tama i zastire vidike. Sve više se sužava okolina i najedared ostaše samo obrisi šljivika, oklonih kuća, brda i brežuljaka. Na nebu prvi zraci zvijezda pale nebeske svjeće. Iza brda rumena purpur sve više se širi i istočni svod postaje blijedo-žut. Još koji trenutak i ukaza se vitorog mjesec. Bio je na dohvat ruke.

Nebo se osulo treperavim zvijezdama koje ga pozdravljahu. On ne ličaše na mjesec nego na parče pojedene nanine pogače kojoj ostane samo okrajak. Takav bijaše ove noći. A ličaše mi i na moj luk za strijele koji mi je napravio stariji brat.

Prohladan vjetrić me ošinu po obrazima i ja se povukoh unutar kuće. Poslilje nekog vremena odoh u moju sobu da spavam mada mi se i nije spavalo.

Krevet mi je pored prozora. Odmakoh zavjese da bih gledao u razbuktano nebo.

Hiljade zvijezda obasjava moju sobu. U sredini te buktinje mjesec kao da skuplja zvijezde oko sebe i napaja ih svojom svjetlošću.

Polahko tonem u san. Odjednom; da li sanjam ili je java, nisam mogao da se orijentišem, u sobu uletje zrak mjeseca li, zvijezde li, ne znam. On poše šetati po sobi. Na zidovima poče da šara i stvara razne likove. Na jednom kraju gledam obrise malih stvorenja: mačića, kučića, umiljatih jagnjadi, kvočku sa pilićima i svim onim stvorovima koje najviše volim.

Tiha rječica poteče iz planine i u sebi primi zlatne ribice, račiće, pijavice. Po lokvanjima vilin-konjic stoji kao helikopter i ceka dozvolu za polijetanje. Dugonoge rode počeše laganim koracima šetati po ševaru.

Odjednom je tu i strašni vuk, i tromi medvjed, i plašljivi zec, dugorepa lisica, i srne, i košute. Sve to pomiješano živi na zidu moje sobe u nekakvom redu i poretku.

Zrak me pomilova po kosi i ja osjetih nekakvo blaženstvo. Lagano kao paperje podigoh se i počeh da lebdim iznad one slike na zidu. Sada je to za mene bila stvarnost. Na prelijepoj livadi počeh da berem najrazličitije cvijeće koje, čim ga uberem, počinje da ispušta prekrasne mirise od kojih sam se opijao. Gle čuda!

Svaki cvjetak ispušta zrake duginih boja.

Od mnoštva cvjetnih boja na nebu, iznad, pojavi se rascvjetana, šarena duga. Sve oko mene poče živjeti nekakvim čarobnim životom.

Strašni vuk više nije strašan. On nježno podize jedno jagnje, koje se bješe izgubilo, i potrazi njegovu majku. Dubokim naklonom, postidjeno, moljaše je da mu oprosti što nije bio brzi u nalaženju jagnjeta nego se ona toliko brinula. Ovca-majka mu se ljubazno osmjehnu i sva zadovoljna zahvali mu se.

Medvjed onako sanjiv ugleda pčelicu na truhlom listu hrasta, svu mokru i iznemoglu, pruži šapetinu i uze je nježno.

Puhao je svojim toplim dahom dok joj ne osusi krila i zamoli je da mu kaže gdje joj je društvo kako bi je odnio tamo. Ona mu pokaza pravac i on se uputi. Čim stiže do jednog stogodišnjeg hrasta, u cijoj duplji desetine hiljada pčela bijaše na poslu, ostavi pčelicu na ulazu i vrati se ispraćen pozdravnim zujanjem pčela stražarica, pčela zahvalnica.

U ševaru prepunom raznolika zivota nešto se čudno dešavalo. Iako dobar plivač i ronilac desi se da se zabi oko bataka zamota rječna trava.

Ona pokušavaše da se otrgne, ali uzalud. Kako se otimaše to sve više tonjaše u vodu. Umalo se ne utopi da tu ne pristiže dugovrata roda, stražar barski i vodeni. Pohita dugim korakom i u zadnjem trenutku pokida travku i tako spasi žabu sigurne smrti. Onako poluživu iznese je na čistinu i čuva je dok se ne okrijepi. Žaba kreketnu nekoliko puta u znak zahvalnosti i skoči ponovo u vodu. Čudeći se i radujući, u isto vrijeme ovim pojavama, primjetih dugorepu lisicu kako pokušava da nadje jato divljih kokošaka. Na njenim leđima stajaše suro, pirgavo, pile cijučući žalosno. Izgubilo se u gustoj travi a noć za njega nije da može da se snađe.

Lisica, sva u znoju, pokušavaše da pronađe jato i da ga smjesti na sigurnom. U trenutku kada bijaše izgubila svaku nadu, nešto se javi iz visoke trave kao “puć-puric!” Lisica zastade i upravi svoje kretanje u tom pravcu.

Na spavanju nađe jato i malo im se izdra zbog nemarnosti, kako su mogli da ostave tako malo nezaštićeno stvorenje samo u gustoj travi. Pokunjeno jato se ušutjelo i klimajući glavama zahvali joj se.

Na sve strane cudan svijet obrnutih ponašanja od uobičajenih, što me je radovalo. Mojoj radosti nije bilo kraja.

Zračak me jos vise podiže. Gledao sam još takvih čuda koja ne mogu sada da vam ispričam.

Polako, kao lahor, kako me je digao, tako me i spusti u moju toplu postelju i ja utonuh u dubok san. Sve ono maloprjeđasnje nestade, izblijede i nekuda se izgubi. Sladak san udje u moju postelju.

Na sve strane cudan svijet obrnutih ponašanja od uobičajenih, što me je radovalo. Mojoj radosti nije bilo kraja.

Zračak me jos vise podiže. Gledao sam još takvih čuda koja ne mogu sada da vam ispričam.

Polako, kao lahor, kako me je digao, tako me i spusti u moju toplu postelju i ja utonuh u dubok san. Sve ono maloprjeđasnje nestade, izblijede i nekuda se izgubi. Sladak san udje u moju postelju.

NAKON NEKOG VREMENA..

Nakon nekog vremena uvidiš tanku

crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost.

I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.

Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti neko pokloni cvijeće. I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan, I da uistinu vrijediš.

Veronika S.

JESTE LI ZNALI?!

Tajne lotosova cvijeta

Lotos rođen u dubina mutnih močvara, cvjeta iznad vode kao čisti cvijet izrazite ljepote te tako, osim ljepote, simbolizira i duhovnu rast čovjeka, koji se iz tame neznanja diže prema svjetlosti spoznaje.

Lotosov je cvijet dugo skrivao tajnu svoje čistoće.

Površina lotosa, iako izgleda savršeno glatko, na nanoskopskoj i mikroskopskoj razini je potpuno neravna. Sastavljena je od velikog broja izbočina koje su prekrivene voštanom glazurom. Zbog tih malenih izbočina napravljenih od vodootpornih materijala, voda se oblikuje u gotovo okrugle kapi koje, kolutajući, skupljaju svu nečistoću s lotosova lista. Tako se lotos sam čisti, a voda vraća natrag u jezero. Na biljkama s drukčijim, ravnijim površinama kapljice vode se spljošte, dio sklizne s lista, a dio se osuši pa ga voda još više isprlja.

“Protivno svim znanstvenim mišljenjima, koja su sugerirala da se lakse čisti glatka povrsina, otkrili smo, da se lakše čisti mikroskopski hrapava površina”, kaže Wilchelm Barthlott koji je otkrio kako funkcionira samočišćenje lotosa.

Također, dok temperature padaju, lotosovi listovi mogu ostati iznenađujuće dugo neprekriveni mrazom. Neravnine zarobe zrak ispod bilo koje kapljice vode na površini, što ih sprječava da uspostave kontakt.

Zbog toga, kapljice vode koje se slabo drže na površini čija je temperatura ispod nule ne mogu izgubiti toplinu prema toj površini, te se zato sporo smrzavaju.

Ali, “samočišćenje” i obrana od mraza nije jedina umjetnost ovog cvijeta. Australijski znanstvenici sa sveučilišta u Adelaidi otkrili su da se latice griju do 35 °C i da ovu temperaturu konstantno održavaju, pa čak i kad vanjska temperatura padne na 10 °C. Kratko pred cvjetanje prvo se naglo podiže temperatura cvijeta. Nakon sto noćni zrak ohladi zatvorene latice, lotos uzima vise kisika a kao rezultat razmjene materija emitira više ugljičnog dioksida.

Zahvaljujući zadivljujucih odlika cvijeta za vrijeme cvjetanja svaki lotosov cvijet emitira po 1 wat energije. Znanstvenici su izracunali da bi se sa energijom 20 cvjetova mogla osvijetliti cijela jedna prostorija!

“Nekoliko grama tkiva koje stvara toplotu posjeduje toliko mitohondrija kao jedan kilogram kukuruznog sjemena”, tvrdi Hanna Skubatz, biolog na sveučilištu u Seattle. Znanstvenicima je do sada poznato veoma mali broj biljaka koje svoju temperaturu mogu regulirati.

Mnoge sjemenke biljaka strpljivo čekaju kišu. Kada kiši one proklijaju. Velik broj lotosovih sjemenki nece odmah niknuti, vec će ostati na dnu bare ili u zemlji godinama, pasivno čekajuci na svoj red. Godine 1951., dvije 1000-godišnje sjemenke lotosa pronađene u Kini počele su pokazivati znakove klijanja. Godinu dana kasnije iz obje biljke nastali su veliki i krasni ružičasti cvjetovi lotosa!

Njegov je podanak ukorijenjen u crnom mulju na dnu, a duga stabljika se penje kroz vodu da bi se u zraku otvorili njegovi listovi. Dio listova se preobražava u prekrasne velike mirisne cvjetove kružnog oblika s mnogobrojnim laticama. Oni se u svojoj čistoći dostojanstveno uzdižu iznad ustajalih voda okrećući se prema Suncu.

Latice lotosova cvijeta otvaraju se s izlaskom Sunca, a njegovim se zalaskom zatvaraju. Nakon četiri dana latice tamne i otpadaju.

...ako misliš da nemaš sreće, vidi ovo...

...kad pomisliš da ne mošež dalje,pogledaj ovog čovjeka...

...društvo je nepravedno prema tebi, a što je s njom...

...ako misliš da ti je plaća mala, šta misliš o njenoj...

...ako misliš da se mučiš u životu, mučiš li se kao on...

Dosadilo ti je učiti? Njima nije!

Da li se još uvijek žališ?

Pogledaj oko sebe i budi zahvalan za sve ono što imaš u ovom prolaznom životu...

Sretni smo, imamo puno više nego što je potrebno da budemo sretni...

Nastojmo ne nastavljati ovaj beskrajni krug konzumizma i nemoralnosti, u kojem ovo „moderno i progresivno“ društvo zaboravlja i ignorira ostale dvije trećine ljudi na planeti.

Uvijek započnite dan sa osmjehom na licu!!!

...ili ako misliš da nemaš dosta prijatelja...

...ako misliš da su putevi loši, jesu li kao njihovi...

Dosadila ti je ljubav tvojih roditelja? Oni je nemaju!

Uživaj u životu kakav jeste i kakav se odvija iz dana u dan Naš je život bolji od života mnogih drugih Ima mnogo stvari u životu koje oduševe naše oko, ali malo onih koje oduševe naše srce!!!

Dr. Wayn Dyer je rođen u Detroitu , Michigan. Veći dio svoje adolescencije proveeo je u sirotištu na istočnoj strani Detroita. Nakon diplome na Denby High School Dyer služio je u mornarici Sjedinjenih Američkih Država 1958 - 1962. Diplomirao je na D.Ed. (Liječnik educationis , je istraživački doktorat i / ili profesionalni doktorat da priprema učenika za nastavu, administrativne, kliničke, ili istraživačke pozicije u obrazovnim, civilnim , i privatznim organizacije. ) razinu u savjetovanju na Wayne State University .

PREVAZILAŽENJE EGA Što je to ego?

Većina ljudi ne zna da je Ego samo

misao. To je misao koja nam govori tko smo mi. Ego je zapravo – LAŽNO JA! Ako pogledate moment kad ste začeti 9 mjeseci niste morali ništa raditi a sve je bilo zbrinuto, sve je urađeno za vas. Vi ste samo sjedili i ništa niste se morali brinuti ni za što. Jednostavno vi ste se prepustili… i onda ste rođeni. Vaši roditelji i ostali rekli su: „Bože sve je dobro urađeno i mi sada preuzimamo!“ I to je bila velika pogreška.

To je trenutak kad smo odbacili Stvoritelja i to je EGO! Napustili smo izvor, mjesto odakle smo potekli, mjesto gdje ćemo se svi vratiti.

Mi učimo djecu da su ono što imaju, tako da puno vremena i energije trošimo vjerujući da - što više imamo mi smo vredniji i onda se poistovjećujemo našu vrijednost i našu ličnost na osnovu onoga što imamo.

Onda počinjemo da učimo, pa onda nismo samo ono što imamo već i ono što radimo.

Zato idemo u školu i učimo raditi razne

stvari, i tako sve više.

Problem je s tim da; kad vjerujete da ste ono što radite, kad to više ne budete radili, kad vam se dese takve stvari- ostanete bez onoga što radite, vi onda vjerujete da nemate nikakvu vrijednost.

Onda učimo svoju djecu da ste ono što drugi misle o vama.

Dakle postoje tri komponente Ega: 1) Vi ste ono što imate.

2) Vi ste ono što radite.

3) Vi ste svoja reputacija(ugled) Ja stalno govorim svojoj djeci: „Da sam na vašem mjestu nikada ne bi bio zabrinut svojom reputacijom jer ona nije locirana u vama.“ Što god da radite imate drugačiju reputaciju, pa čak i kad nanovo radite isti posao imate drugačiju reputaciju, imate milijun reputacija.

Ponekad smo toliko okupira našim problemima, da i ne o da odlete.

Onda nas Ego uči da nismo samo ono što imamo, što radimo, i što drugi misle o nama već i da smo odvojeni od svog Stvoritelja.

Mi smo došli od našeg Stvoritelja i mi trebamo biti onakvi kavi smo došli. Svi imamo božansku dušu u nama kojoj ćemo se jednoga dana vratiti.

Nedavno sam primio anštajnovu nagradu, jedan od mojih omiljenih ljudi Albert Anštajn kad su ga pitali o kvantnoj fizici je rekao: „Ja nisam zainteresiran za detalje. Sve što mene zanima jest kako Bog razmišlja. Želim da Problem s ljudima je što stalno pokušavaju razmišljam onako kako Bog razmišlja.“ da jedni druge uvjere u svoje mišljenje, tj.

Zapitaj sebe kako Bog razmišlja! da je no što oni misle ispravno, umjesto da Kako naš Izvor razmišlja? govore iz srca.

Uvijek nam nudi, uvijek nam daje, uvijek nam pruža i nikada ništa ne traži zauzvrat.

Taj Ego je znak identifikacije koja nam govori Ako možete da naučite da budete takvi, to tko smo mi lao ljudska bića, a mi smo odba- znači biti bez Ega. cili Stvoritelja.

irani sa našim vlastitim životima i e osjetimo da smo im dozvolili

“ Ego je LAŽNO JA! “

Jedan sjajan perzijski pjesnik kaže: „Čak i poslije toliko vremena Sunce nikada ne kaže Zemlji: „Duguješ mi.“ Zamislite što sve takva ljubav može da uradi!

Može da osvijetli cijeli svijet. To je način da naučimo da što više dajemo i pružamo. Odbaciti naše želje da budemo bolji od drugih, želje da pobijedimo. I umjesto toga dajte sebi prostora da naučite ono što ja zovem „radikalna poniznost“ gdje, zapravo, samo sklonimo svoj Ego iz svoga života i prestanemo da pokušavamo da učinimo sebe boljim od drugih, počnemo da vježbamo praksu davanja, nudeći, služeći. I što više to budete radili, u tom i jest ironija, jer što više to radite više vam se vraća.

Najveći problem s Egom je da ima mantru i ta mantra kaže: „Više! Moram imati više!

Nikad niste zadovoljni, nikada ne dođete do kraja, vi samo težite ka tom, bez obzira na sve. Vi konstantno pokušavate da stignete negdje gdje vi želite, na mjesto gdje ste u prostoru, umjesto da pokušate živjeti u zadovoljstvu, zahvalnosti.

Dok sam se vozio u studio, oko 40 min, razmišljao sam: „Kako mogu ovih 40ak min. Biti u stanju zahvalnosti? Stali smo na jednom mjestu gdje je bio mali bijeli leptir koji je letio naprijed nazad, ušao kroz prozor i vrati se nazad, i ja sam pomislio: „To je ustvari život! Biti u stanju zahvalnosti.

Rumi kaže: Prodaj svoju mudrost i stekni zbunjenost. Budi u stanju : „Ahhh!“Budite u stanju stalne zbunjenosti i začuđenosti o svemu i pustite Ego. Ne morate da budete bilo ko drugi, ne morate biti superiorni prema nekome.

Samo trebate biti osoba koja misli onako kako Stvoritelj misli. Samo davati, nuditi, služiti voljeti. O tome se radi! To je predivno!

Ego je momenat kada smo odbacili Stvoritelja

Kako prevazići Ego?

Jedna stvar koju treba da znate je da se oslobodite potrebe za vašom reputacijom. Ima jedna rečenica od koje možete da naučite puno o životu, zapamtite je i ponovite u sebi kad vas netko kritikuje: „Ono što misliš o meni nije moja stvar! Ne zanima me !“ Potreba da budete upravu – kad imate izbor da: budete upravu i da budete ljubazni, uvijek budite ljubazni. Izaberite tu opciju.

Kad vidite ljude koji žele da vas pobijede argumentima i da drugoga okrive, umjesto da okrivite drugoga suzdržite se i pomislite: „Što bi mogao sada lijepo da kažem? Što mogu da kažem da bi se ova osoba sada bolje osjećala?

Biti upravu je nešto u što nas Ego ubijeđuje.

Ego nas uči da smo mi ljudska bića koja imaju duhovno iskustvo.

Istina je da smo mi duhovna bića koja imaju ljudsko iskustvo.

Podsjetite sebe da je to vaša suština, kao što je Isus rekao:“ Duh je onaj koji daje život, tijelo ne vrijedi ništa.“

TRAČ - OGOVARANJE Jednom je jedna žena

ogovarala svoga susjeda. Za par dana svi u gradu su znali cijelu priču. Susjed je bio duboko povrijeđen njenim postupkom, ali nije mogao ništa da učini po tom pitanju.

Prošlo je neko vrijeme i žena je shvatila da je priča koju je raširila u potpunosti netačna.

Pokajavši se zbog onoga što je uradila, otišla je do jednog mudrog čovjeka sa molbom da joj da savjet kako da ispravi grešku.

“Idi na pijacu“, rekao joj je, „kupi jednu kokošku. Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje bacaj jedno po jedno na putu do svoje kuće.“ Iako iznenađena savjetom, žena je ispunila ono što joj je rekao. Sljedećeg dana otišla je opet do mudrog čovjeka.

On joj je sada zadao drugi zadatak: „Sada se vrati nazad, skupi sve perje koje si juče bacala po putu i donesi mi to što skupiš.“ Žena je krenula istim putem sa ciljem da prikupi svo perje, no vjetar je, na njeno razoačaranje, raznio sve. Nakon nekoliko sati uzaludnog traženja uspjela je da skupi samo tri pera.

“Je li vidiš sada“,uzdahnuo je mudrac, „ kako lako je da ih pobacaš, ali kako teško da ih sve ponovo skupiš. I sa tračem je tako. Ne treba ti mnogo napora da ga raširiš, ali kad to već jednom uradiš, onda više nikada ne možeš popraviti učinjeno zlo.“

Tri sita Sokrat je slovio za mudraca. Jednog ga dana potraži neki čovjek i reče: - Znaš li šta sam sve čuo o tvome prijatelju?

- Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?

- Tri sita?

- Da, odgovori Sokrat. Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita!

Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da je istinito ono što mi želiš ispričati?

- Ne, pa i nisam. Nisam vidio samo sam čuo kako pričaju.

- Dobro! Ne znaš dakle je li to istina. Probajmo iznova: pokušajmo prosijati drugačije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?

- Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.

- Dakle, nastavi Sokrat, želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj napravio?

- Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.

- Dakle, zaključi Sokrat, ono što si mi htio ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.

Nisu li nam dana dva uha, a samo jedna usta kako bi više slušali, a manje pričali?

Ispeci pa reci U ušima još odzvanja jeka izrečenog nekoliko puta. To su

ti trenuci u kojima postaneš svjesan da postoje stvari koje se ne mogu vratiti – poput ispaljenog metka. Nisu li nam zato dana dva uha, a samo jedna usta kako bi više slušali, a manje pričali?

I sto puta bih najrađe pregrizla jezik nego što sam izustila određene rečenice, ali onaj prvi nagon tjera te da izgovoriš i ostaneš živ. Taj mišićni organ koji se nalazi na dnu usne šupljine, a služi, između ostalog, za prevrtanje hrane, zna više prevrtiti riječi u minuti nego hrane za godinu dana.

Melje sve i svašta.

I kao što je moja baka znala reći: “Dijete, voda može sve oprati, samo hrđavo srce ne“, tako ni jedan Orbit ni ona četkica za zube s gumenim resama za ribanje jezika ne može odjednom očistit’ naslage koje su se s vremenom nakupile.

Riječi su toliko moćne da znaju rezati preciznije od kiruškog skalpela i liječiti ranu bolje od bilo kojeg melema, iako su često lijepe riječi neistinite, a istinite riječi najčešće nisu lijepe. Baratanje njima trebalo bi ograničiti kao i brzinu u vožnji.

I u sudskim procesima uvijek se daje na znanje: “Možete se braniti i šutnjom, a sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas”. A ja nekada sama sebe podsjetim na one dvorske lude koje su imale zadatak na dvoru reći ono što se drugi nisu usudili. Ma koliko iskrena bila nisam baš sigurna da ljudi uvijek žele i spremni su čuti “pravo stanje stvari“.

Ispeci pa reci. Ili što bi se u narodu reklo: prvo reci hop pa skoči. Vjerujem da je ono što je poteklo iz naroda obično i najmudrije.

Gospođa samodisciplina je postavila toliko težak zadatak da prije pronađemo valjan izgovor nego što ustrajemo u istoj. Ali vrijedi pokušati jer svaki pokušaj ima nadu da će se ipak uspjeti. U početku kao umjetno izazvana navika, a kasnije stil života.

Počnemo li “uređivati” svoj govor time što ćemo slušati što govorimo, ne dopuštajući pritom da kažemo neke stvari brzopleto i nepromišljeno, možemo početi oblikovati i svoje misli.

A kako mislimo, tako ćemo se i osjećati. http://www.ordinacija.hr/autori/emina-prsic/

LAGANO UMIRANJE...

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša glazbu, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike, postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju, i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija od onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti i koji ne ide za svojim snovima.

Onaj koji si neće dozvoliti niti jednom u svom životu da pobjegne od smislenih savjeta… Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!

Ne dozvoli lagano umiranje!

Ne zaboravi biti sretan!

(Pablo Neruda)

Duhovna

Sudbina, volja Božja ili nešto treće??? Često čujemo ljude kako kažu: „ Bemti sudbinu!“ Pjesnici i pisci pišu o nesretnim sudbinama, prokletim sudbinama….i sl.

Vjernici će, posebno oni „dobri“ reći kako je to volje božja i tu se ništa ne može…

Odmah da kažem da ne vjerujem u sudbinu i pozivanje na sudbinu smatram samo izgovorom za nespremnost preuzimanja odgovornosti za sebe i svoj život.

Ne vjerujem ni u „volju božju“ bar ne u onu na koju misle „dobri vjernici“ zapravo pozivanje na Njegovu volju u većini slučaja smatram zločinom.

Znam da će na mene drvljem i kamenjem i vjernici i oni drugi, nema veze navikla sam.

Ono što ja vjerujem jest da svaki čovjek na ovaj svijet dolazi planski, ciljano s određenim talentom.

Svaki čovjek je originalan i jedinstven i svaki čovjek ima nešto što nitko drugi nema – neki svoj poseban talent, svi smo mi kao kockice u golemom mozaiku i ukoliko fali samo jedna kockica(jedan ne otkriveni talent) mozaik nije potpun, krnj je.

Naš zadatak je , a ja vjerujem da je to i volja Onoga koji nas je poslao na ovaj svijet, da pronađemo taj talent, iskopamo ga i njegujemo i razvijamo i tako učinimo mozaik života savršenim. Talent može biti bilo što: netko dobro kuha, netko dobro čisti, netko je odličan njegovatelj, netko domaćin, netko sportaš, netko je savršen roditelj, učitelj, bilo što svejedno samo da je to ono u čemu uživaš dok radiš i na taj način činiš ovaj svijet ljepšim, savršenim.

Znam da nije lako otkriti što je ono što tebe čini posebnim ali isplati se potruditi. To je ono što te ispunjava što želiš raditi i što ćeš raditi pa taman da cijeli svijet propadne, to ne mora biti tvoj posao(posao je samo ono čim zarađuješ za kruh), nažalost u većini slučajeva zvanje i zanimanje se razlikuju.

Zvanje je ono što ti jesi a zanimanje je ono što radiš.

Kad otkriješ svoj talent i počneš izgrađivati sebe i svijet oko sebe preko njega, i dobro ti ide uživaš, kad eto ti ga na, paf, zadesi te neka nevolja. Razboliš se ili ti ili netko tvoj ili ti netko strada, ostaneš bez financija i kojekakve nevolje i nedaće te snađu i većina ljudi odustane vjerujući kako je to „sudbina htjela“ vjernici će reći, kako je to, eto, volja božja koju treba prihvatiti i pomiriti se s tim.

Ni jedno ni drugo nije istina!

Istina je da živimo u svijetu gdje te zlo svakodnevno napada, ne želi da budeš sretan ispunjen, ne želi da svijet činiš savršenim a ono što ga najviše plaši jest da bi t mogao doći u kontakt sa svojim Stvoriteljem.

Međutim to nije tvoja sudbina a još manje volja božja, tvoj sudbina i volja Stvoriteljeva jest da pobijediš to zlo koje te napalo, da pronađeš snage u sebi prijeđeš prepreku i postaneš vrhunski čovjek.

Pogledaj samo sve vrhunske ljude, svi su oni u jednom momentu bili na dnu ali znaš li što je karakteristično za sve njih – nisu ostali na dnu, smogli su snage, nisu odustali unatoč svim nevoljama i nedaćama, zapravo su svoje „nevolje iskoristili kao odskočnu dasku ka uspjehu.

Ima jedna priča o jednom crkvenom zvonaru. Jednoga dana došla je naredba kako svi zvonari moraju biti pismeni inače ne mogu raditi taj posao. S obzirom da je on bio nepismen dobio je otkaz. Idući prema kući posljednjim novčićem kupio je jednu lijepu jabuku sjeo na klupu da ju pojede. Tada je naišla jedna gospođa kojoj se jabuka svidjela i platila mu je duplo za nju. Čovjek ej otišao tim novcem kupio duplo jabuka koje je onda opet prodao za više novaca i tako je za nekoliko godina postao „kralj voća.“ Jednoga dana ga njegov knjigovođa upita: „Gospodine, što bi od vas tek bilo da znate pisati?“ „Bio bih crkveni zvonar.“ odgovorio je bogataš Tvoja sudbina, i volja tvoga Stvoritelja jest da budeš VRHUNSKI čovjek, kvaka je u tome da ne smiješ nikada, ni zbog čega odustati!

Inteligencija

Strah od letenja - Priča iz života.

Dobra vila

U to vreme zatražio sam mišljenje jednog studenta na doktorskim studijama iz Dablina u vezi problema, re oko 4 godine, sedeći sa prijateljem u beogradskoji nikako nisam mogao da rešim. Napisao sam koj „Šansi“, započeo sam razgovor oko metodologije u imejl, izvinio se što mu trošim vreme i zatražio savet. programiranju. Inače sam inženjer, a programiranjem se Nisam očekivao odgovor, ali je stigao već sutradan, bavim oko 15 godina. U razgovoru, moj drug mi reče da na oko dve strane teksta. je to što ja radim „čista budalaština“ i da nema veze sa Moja „dobra vila“ je bio Čeh Mikolaš Janota, student naukom. Njegove reči su me jako pogodile i na pitanje, u klasi prof. Dr. Džoa Kinirija (Joe a kako se to radi „naučno“, on mi odgovori : „Daću ti Kiniry), člana KindSoftware grupe i jednog od vodećih samo dve magične reči: Refinement Calculus“. Ni slutio ljudi iz formalizma danas u svetu. Počeli smo da nisam da će mi te dve reči izmeniti život. komunciramo preko g-talk-a i Miko mi je predložio da pokaže moj rad svom profesoru. Nakon 2 dana, Elem, veoma zaintrigiran, odvojio sam nešto novca, ku- dobio sam telefonski poziv iz Dablina. Na vezi je bio pio knjige preko „amazona“ i počeo, kao u stara dobra profesor Joe Kiniry. Zamolio me da napišem rad o studentska vremena, u 41. godini da – učim. Porodica ovome što sam radio i pozvao me da dođem i obiđem nije mogla da se načudi mom ponašanju. Danju sam njegov kampus. radio svoj posao, a noću učio. Polako sam ulazio u tajne magičnih reči, isprva jako nerazumljive, a kasnije, Pisanje radova je jako težak posao, naročito za ljude čitajuci Grijesa, Dijekstru, Morgana, slika je postajala koji nemaju iskustva sa akademskim pristupom, ali … sve jasnija. tu je bila moja „dobra vila“ da mi pomogne u formulaciji, organizaciji rada i sličnom.

Nakon 3 meseca, rekao sam sebi da je vreme Sada je trebalo izaći na crtu čoveku koji je genije i da se nešto praktično usput ima 2.5 miliona evra za istraživanja. Složićete i pokuša sa novim se, za to treba mnogo smelosti. idejama. U to vreme, gotovo bez novca, sa Bez para, a sa željom da odem, odlučio sam da malim detetom, sa “Avanapišem pismo i objasnim da nemam novaca za put, lom“ problema, malim ali da bih voleo da dođem.Sutradan sam dobio imejl stanom… to je sve više od UCD univerziteta, u kome su me najlepše zamolili delovalo kao glupost a da im pošaljem broj svog računa. ne kao prava stvar. Moji menadžeri su videli da Za pet dana, na računu je bilo 1.000 evra i poruka http://www.freedigitalphotos.net/ su moja interesovanja da rezervišem let i odaberem hotel …“Samo hrabro Dragan“ pisalo je na srpskom jeziku. Moj drug Miko krenula u drugom pravcu i ubrzo su doneli odluku da me degradiraju. Više nisam razvojni inženjer, sada sam zna dobro srpski jezik.

Nekako uspevam da dobijem slobodne dane i spreinženjer na održavanju postojećeg softvera a i ne piše mam se za put polako. Nemam više šta da čekam, mi se dobro na duže staze… vreme je da se krene.

Uskoro sam pozvan na razgovor, posle koga je bilo jasno da je vreme da idem odatle.

Beograd-Frankfurt-Dablin, let 6702 Onda sam se obratio gotovo svim tehničkim fakutetima u bgd-u, sa molbom da odvoje 15-tak minuta za demon- U avionu razmišljam samo o jednoj stvari. Da li ovo straciju nečega što je veoma popularno u naučnim kru- ima nekog smisla? Nisam planirao ovako nešto. Ja govima …samo 15 minuta….ali niko mi nije odgovorio. sam samo želeo da se bavim matematičkim dokaPred otkazom, a bez podrške … ne piše mi se dobro. zivanjem korektnosti programa. Šta je sada ovo? Šta Ubrzo sam odlučio da napustim firmu i pređem u drugu. ću ja tamo? Šta ako ispadnem glup? Možda i treba, Naziv nije bitan, skoro sve su iste. Bez obzira na veliko kada sam se toliko zaleteo, da me neko prizemlji. Ali nerazumevanje bio sam jako zadovoljan: dete mi nije problem je u tome što se nisam zaleteo, ja sam to gladno, supruga me donekle razume, a ja sam sve bolji radio iz ljubavi, ne zbog novca ili slave, imao sam lep i bolji u ovome čime se bavim. posao, pristojnu platicu, ali ..,kao i svi u Srbiji, polako Kako je vreme odmicalo, u glavi sam polako napuštao sam gubio nadu u bolje, u humanije i pravičnije… programiranje i počeo da se bavim teorijom tipova, da, to je problem i tu je motiv…nada.. Ljudima malo algebrom, ko-algebrom i category teorijom, koje su treba da budu zadovoljni, a bez nade nema ni sreće okosnica nauke o programiranju.Ni jednog trenutka se ni života. nisam zapitao kome ovo čime se bavim treba. Meni Kiša pada u Dablinu, ja sam pokisao do gole kože, treba, ja to želim i to je dovoljno. Jednostavno sam se nemam pojma gde se nalazim, ali znam da nisam borio za nešto u sebi, što su mi oteli za ovih 20 godina. sam u tuđini…pronašao sam svoju nadu i nadu za Kreativnost, mašta i na kraju nauka. svoju porodicu. Rekao sam sebi….izađi – ionako Nisam razmišljao o parama, karijeri i slično… Samo nemaš šta da izgubiš. sam želeo da se time bavim, i to je to. Supruga mi je često govorila:“Dobrim ljudima se dešavaju dobre stvari.

Ako nešto jako želiš, otvoriće se put, pojaviće se dobra vila.“ Plamen

P

Izađi…

Susret sa prvim čovekom formalne specifikacije u svetu, dr. Džo Kinirijem je bio zaista zanimljiv.

Mlad čovek, usporen, bistrog pogleda i prodornih očiju poželeo mi je „dobro jutro“. Prošavši sve elektronske brave kompleksa sistemskih adativnih laboratorija, došli smo u restoran, na doručak i kafu. Ceo dan sam proveo sa njim u izuzetno prijateljskom razgovoru. Obećao mi je za naredni dan jedno veliko iznenađenje.

Nisam obratio pažnju na njegove reči, a bolje da jesam…

Sutradan sam,ž pred oko 50 tak ljudi predstavio svoj rad. Dok sam obrazlagao svoj pristup, jedan stariji gospodin sa dužom kosom, stalno me prekidao i postavljao pitanja. U jednom trenutku sam se zaustavio, okrenuo se ka njemu i pitao ga: „Želim da znam Vaše ime. Postavljate mi mnogo pametnih pitanja. Ko ste vi ?“ Čovek je ustao i odgovorio mi: „Hi Dragan I am Caroll Morgan“.

Aplauz je trajao skoro 5 minuta. Moj rad je zapravo bio uvod u jako ozbiljno predavanje velikog profesora iz čijih sam knjiga učio. Bio sam u najmanju ruku zatečen. Profesor mi je prišao i pitao me koju titulu imam. Odgovorio sam mu da nemam titulu. Nisam doktor nauka jer me to ne zanima. Ja samo želim da nastavim da radim ovo. Zastao je, pogledao me i rekao mi: „Neko titulom veliča sebe, a neko je nosi a da to i ne zna.“ Nisam mu ništa odgovorio. Samo sam ga gledao.

Toliko sam se zbunio da sam zanemeo.

Shvatio sam da je TO bilo ono „veliko iznenađenje“. Pogledao sam u Džoa, on se nasmejao i rekao mi da ubuduće obratim pažnju na njegove reči.

Tog popodneva mi je ponuđen posao drugog razvojnog inženjera na velikom projektu. Rečeno mi je da sam predložim visinu plate. Nisam se izjasnio, ni da prihvatam ni da odbijam. Te noći sam prvi put, mnogo godina od očeve smrti, zaplakao.

Dablin-Frankfurt-Beograd, let 509 Jedan stariji gospodin u avionu me upitao zašto sam bled i da li imam strah od letenja. „Da, imam strah od letenja“ odgovorio sam mu. „Ne bojte se“ , rekao mi je,“ vi nemate strah od letenja već ste uplašeni od pomisli da poletite. Zato, mladi gospodine, poletite slobodno!“

>>

>> Poletite slobodno Danas sam se čuo sa suprugom. Mali problemi sa vizom ali će se i to srediti. Ćerka mi priča o glavnim junacima omiljenog crtanog filma a ja joj kažem da je ovde čeka nova lutkica, Dora. Vreme je da i one polete..

I na kraju da Vam se predstavim. Moje ime je Dragan Stošić. Četvrti sam razvojni inženjer u klasi prof. Džo Kinirija. Radim na UCD CASL u Dablinu i član sam KindSoftware grupe.

Dovoljno je da nešto jako želite i kad-tad, pojaviće se dobra vila, a onda je na Vama da odlučite … da poletite. Nemate šta više da čekate, sve je na Vama, ovde ili onde, u Beogradu ili Dablinu ili bilo gde. Samo poletite…. slobodno.

Dragan Stošić, Irska (Izvor: Politika Online)

<<

Za let si dušo stvorena… …za izdignuće ponad sebe same.

Zašto čamiš u okovima upitnog smisla, Kad ti je let nedogleda svojstven?

Razgraničenost prostranstva, Slavlje Ljepote ne ticalima Beskraja, Smion let doticanja Vječnoga, Plavet Neba kojeg dubine mirise svetosti nose…

I let lagan biva, stremi više, Više, teži dostizanju Točke u kojoj okovi pucaju; Savršena sloboda dah dariva, stapajući me s Beskrajem.

Zaleti duha, snažni, okrepljujući Smisla imaju, Teže k Vječnom Postojanju Bez povratka. ( Tin Ujević)

http://www.freedigitalphotos.net/

Potraga

K

asno je Meri stigla kuci, stresla je sneg sa kose.noge su joj bile mokre. Prisla je kaminu i zamišljeno se zagledala u vatru Ponovo je odlutala! Granica između prošlosti i budućnosti nije postojala, a sadašnjost je bila tako bolna, želela je da pobegne, makar u mislima, sto dalje, a nije imala kome ni kamo.

Kud god je dolazila osećala se tuđim Noć je za nju bila preduga, zagrlila je svoje malo biće, čvrsto je privila uz sebe. Tihim glasom upitala je: „ Mama. hoćes li ti nekad bit sretna? Ja želim da te vidim nasmijanu. Molim te nemoj nikada suzu pustit da te on ne vidi - slabu. Znaš da on u tome uživa, i molim te, pokušaj da ustraješ u svakoj odluci. Pogledaj mene ja sam mala. ali znam sta hoću, i kad nešto odlučim. mora tako da bude. Znaš ja sam podigla ledeni zid koji nitko neće moći da sruši, jer sve ovo sto sam doživela učinilo me ovakvom.

Znam mila moja, osećam se odgovornom. za tvoje stanje. Majka ti je želela najbolje i moje ostajanje ovdje je radi budućnosti tvoje. Ne prigovaram već kažem da sam otišla i to bi imalo posledice. Vidiš, dete drago, koliko sam sebe izgubila u ovoj borbi. Sebična sam bila, mislila samo na jedan cilj, puno toga sam zanemarila, zaboravila,tvoje zdravlje mi je bilo na prvom mestu. S ponosom mogu reći da smo uspele, uz pomoć dragog Boga, no dete ja se plašim usamljenosti. Godine prolaze ti ćes jednog dana otići a ja,šta da radim, sa kim dane da podelim. kome da se obradujem, koga da poželim?! Tek sad uviđam koliko nisam mislila na sebe, i sad ko da se budim.. iz tog dubokog sna… pa sam sva preplašena..

Sad tražim sve ono sto sam propustila, sve bi da udahnem odjednom, osećam da se gušim od silnih zelja i pokušavam sebe da pronađem.

Nemam kome kazat sta u meni tinja, pa eto, mila moja, često pišem. Nekad je to i meni nerazumljivo, nekad su to tekstovi puni tuge i sete. To je ono sto je godinama bilo zarobljeno u meni, sto su mi zabranili da mislim o tome a kamol da izgovorim, no ja sam ostala naivno dete još uvek se dam prevarit. Ipak utehu nalazim u tom pisanju, ali to nije ono sto me ispunjava, ja želim biti ispunjena ljubavlju, najčistijom, nadam se da me razumeš o čemu ti govorim. To je svrha moga traganja i traženja. U mom životu je bilo previše laži pa me je pomalo strah da i ja laž ne poželim., zato pišem - da odagnam svu tugu i bes iz sebe.

Tišina, na prozoru mraz ocrtava ledene grančice, to me podsetilo na detinjstvo, moje biće je zaspalo, priđoh da je poljubim, i osetih na usnama njenu suzu. Nisam mogla da prestanem plakat, suze su me gušile. Priđoh prozoru, i kao uvek zagledah se u zvezde.

Začula se zvonjava starog telefona. Trgnuh se: „Bože ko sad zove u ove kasne sate?“ podigla sam slušalicu, čujem šuštanje, uplašeno pitam: „ Ko je?“ Čuh tihi glas, gotovo Šapat: „Ja sam, nazvah da vidim jesi li dobro? Kako si stigla kuci? Ja sam ,evo, sad ušao u stan i požurih da ti se javim, znam da brineš.“ Nekoliko sekunda sam ćutala, duboko uzdahnula: „ Dobro sam, lepo je što si se javio, a mislila sam. nećes dugoooooo.“ “Znaj da ja sam uvek tu, i ne brini, jedino da mi se nešto desi pa tad ti se neću moć javit. Sad lahka ti noć srećice draga.“ V....

TATA

Uvijek u maminoj sjeni. Voli te onako,

sa strane, nenametljivo. Možda tek nakon što prođu silne godine shvatiš da te voli. I koliko te voli. Možda ga počneš prihvaćati tek onda kad shvatiš da si mu sličan. Možda tek kad umre počneš razmišljati o tome, raspletati u mislima davne događaje, raščlanjivati njegove riječi i postupke Jer mnogi tate nerado pokazuju osjećaje.

To im je mana. Ali to ne znači da ih nemaju.

Možda je s ponosom pričao o tebi nekim ljudima koje ne poznaš, možda mu je i glas zadrhtao i oko se ovlažilo pritom. A zatim je došao kući i ti si vidio samo strogi pogled. I pitao te jesi li izvršio svoje obaveze. Mrzio si ga tada ili si ga doživljavao kao neminovnost, kao profesore u školi ili vratare u kinu. Ili kao susjedovog psa koji je uvijek bijesno lajao na tebe s druge strane ograde i pokazivao ti blještave, oštre zube. A kad si mu se, konačno, nakon dugo vremena, usudio prići i nešto mu nježno reći, gurnuti ruku kroz ogradu i dodirnuti ga – dobio si novog prijatelja.

Moj tata je star i bolestan. Oduvijek je malo pričao, sad priča još manje. Kad ga posjetim, pričamo o njegovim strastima kojima ispunjava dane. Uglavnom je to gledanje sporta na televiziji. Ponekad pričamo o kuhanju. Nekad je jako volio kuhati i kuhao je fino. Sad mu je fina hrana zabranjena

a i umjetni zubi ne rade kako treba. Kad je vrijeme povoljno, niti hladno niti vruće, i kad se bolje osjeća, odlazi u obližnje šume s lijekovima za srce u džepu. Jedna od strasti, kojima ga je mama zarazila, su šetnje šumama i branje šumskih plodova. Svaka sezona daje ponešto a tata je tužan ako išta od toga propusti. Visibabe, đurđice, mirisna trava, gljive, kesteni…

Ponekad, kad dođem, namjestim mu novi program s kabelske televizije, popravim mali tranzistorski radio ili kupim novi (jer je onaj veliki radio daleko od fotelje, daljinski upravljači su komplicirani za rukovanje, a on voli svakih sat vremena čuti svježe vijesti i prognozu).

Donesem CD s glazbom koju voli slušati ili DVD s obiteljskim fotografijama i slikama prirode.

Ponekad ispričam vic kojem se on tako slatko smije da se uplašim za njegovo srce, komentiram s njim zadnju utakmicu Dinama ili reprezentacije…

Ja više nisam klinac i puno stvari sam shvatio.

Tata je neminovnost. Sudbina ti ga je dodijelila.

Ili tebe njemu. Kako god, samo jednog imaš.

Dok ga imaš. Tata ne traje vječno. Voli ga dok je tu!

Ivica Smolec (zbirka “ O ljubavi i tuzi- pjesme i priče”) Preuzeto s http://www.ivica.info/kratkeprice. html

Zašto volim Hrvatsku Svakog jutra, prosječan Hrvat, u modernoj kineskoj garderobi, ispija brazilsku kavicu, sjeda u talijanski auto, kupi za doručak francusko pecivo, vozi ulicama asfaltiranim njemačkom lovom i stigne na posao u austrijsku firmu.

Odmah uključuje tajvanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počinje obavljati radne obveze. ...

A kad se vrati sa posla, opere ruke turskim sapunom, otvori slovenski frižider, izvadi iz njega konzerviranu tajlandsku tunjevinu, nalije čašu makedonskog vina, upali južnokorejski televizor i uživa u turskim i latinoameričkim sapunicama. Dok ga grije ruski plin.

Eto zato volim Hrvatsku i sve domaće... :-)

Bolnica Na intenzivnom odjelu bolnice pacijenti su uvijek umirali u istom krevetu i to svake nedjelje u 11 sati, bez obzira na njihovo stanje.

Liječnici su postali vrlo zabrinuti jer nikako nisu mogli ustanoviti što je uzrok umiranju pacijenata. Neki su liječnici čak pretpostavljali da se radi o nekakvoj natprirodnoj pojavi.

Jedan dan su odlučili okupiti radnu grupu koja će konačno uspjeti odgonetnuti što se događa.

Jednu su se nedjelju okupili oko kreveta nekoliko minuta prije 11 sati i to zajedno sa sestrama i specijalistima iz svih područja medicine. Neki od njih su uzeli drvena raspela, neki Bibliju, a neki bijeli luk kako bi se zaštitili od zla.

Kad je sat konačno otkucao 11, odjednom se u sobi pojavila čistačica koja radi nedjeljne smjene, uđe u sobu, isključi sustav koji pacijenta održava na životu i uključi usisavač.

Žena ulazi u kuhinju i zatiče muža kako stoji sa muhvolovkom u ruci i zvijera po kuhinji.

- “Šta to radiš?”

- “Lovim muve.”

- “Je li? Jesi li ubio koju?”

- “Da, tri mužjaka i dvije ženke,” odgovori joj. Žena iznervirana upita: - “A kako znaš da razlikujes muške od ženskih muva?”

On joj odgovara: - “Tri su bile na konzervi od piva, a dvije na telefonu.”

Samoća Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću Gigantske zvijezde samuju na ivicama svemira.

Sitne i zbunjene sabijaju se u galaksije.

Samo sekvoja bira čistine sa mnogo sunca, uragana i zraka.

Samo paprati zavlače se u prašume.

Orao nikada nije imao potrebu da se upozna s nekim drugim orlom.

Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da prebrodiš trenutak, jer trenutak je teži i strašniji i duži od vremena i vječnosti.

Antić