I Z P O V I J E S T I H R VAT S K E M E D I C I N E
mora i alkohola: to je istodobno i epopeja o Varaždinu, njegovu baroknom žaru koji unosi svjetlo ideja, tiskane riječi i arhitekture u dubinu Hrvatske, preuzimljući za neko vrijeme i prerogative prijestolnice (sve dok se žar ne rasplamsa u kobni požar). I dok Vračtva ladanjska, posvećena pomoći bližnjemu – bolesnome ili rodilji – edukacijom župnika i drugih pismenih, Lalangue mora dati prevesti franjevcima, zadnju od svojih devet knjiga, posvećenu rješenju drugog velikog težačkog problema – gladi (Kako saditi krumpir), već piše sam na hrvatskom jeziku kojime je u međuvremenu ovladao. Tri desetljeća života poklonio je Lalangue zemlji za koju, da se nije otisnuo iz rodnog Luksemburga, možda nikada ne bi ni doznao da postoji. Taj zagorski mentalitet koji je osvojio Lalanguea uključuje i Lalangueove muke s edukacijom babica i svakome tko želi suvislo pisati o Lalangueu i njegovim udžbenicima može se načas učiniti kao da vodi dijalog s nekim starijim kolegom kojemu opraštamo poneko neznanje ali se i divimo ponekoj anticipaciji problema i rješenja. Priručnik primaljstva otkriva Lalanguea, međutim, ne samo kao unapreditelja pučkih vidika i higijene, već i stručnjaka koji ide u korak s vremenom, dajući Hrvatskoj štivo koje su
njemačke zemlje dobile tek nekoliko godina ranije, a slovenske još uopće nisu bile imale. Primjerak Lalangueova udžbenika iz 1777., spomenimo kao kuriozum, nalazi se i u Spomeničkoj knjižnici i zbirci ”Mažuranić-Brlić-Ružić” u Rijeci.
Pokrenuo primaljsku školu I prvu privatnu primaljsku školu u Hrvatskoj pokrenuo je upravo Lalangue još 1776., uz potporu varaždinske gradske primalje Elizabete Gärtin,1 dok je prva javna (općinska) škola utemeljena u Rijeci 19. srpnja 1786., u bolnici u bivšem samostanu Sv. Jeronima (na današnjem Trgu Riječke rezolucije).2 (Još siječnja 1755. je, naime, Rijeka dobila naredbu da, uslijed općenito slabog znanja primorskih babica, pošalje dvije najinteligentnije u Trst, dr. Gobbiju na obuku. Babice su preko gradskih vlasti odgovorile da nemaju namjeru otići u Trst, budući da u Rijeci djeluju “vrsni profesori medicine”, professori della medicina eccelentissima.3) Vođenje riječke škole preuzeli su Giacomo Cosmini i Krčanin Giovanni Carobbi, zet Saverija Graziana. Naravno, Lalangue je i mason (štoviše, utemeljitelj varaždinske lože), kao i njegov učitelj van Swieten, tiskar Tratt-
Autor: Rajko Fureš, format: 17 x 24 cm, godina izdanja: 2016., Izdavač: Medicinska naklada, ISBN: 978-953-176-765-1, opseg: 368 str., uvez: meki
ner i poslodavac, ban Nádasdy: koliko je to odredilo njegovo djelovanje teško je reći, ali da je pomoglo mladiću da se snađe u novoj sredini, pa i riješi poneko sponzorsko pitanje, sasvim je izvjesno. Važnije je, međutim, da je Lalangue bio učenik očito dobrog učitelja van Swietena, koji je, opet, bio učenik očito dobrog učitelja Boerhaavea: sudeći po okretanju terenskom socijalnomedicinskom radu, ovome bi slijedu, doduše sa stoljetnom „rupom“, trebalo nadopisati i Andriju Štampara (i opet masona). Kao i toliko puta dosad potvrdilo se da je nomen omen, pa tako i la langue jezik – ne samo zaboravljeni narodni jezik za koji je vagina „nožnica“, clitoris „jezičec vu sramu“, vulva „sram ženski“, a mammae su „cecki“ – već puku razumljiv jezik koji progovara o problemima pučke svakodnevice, ne blazirano, s gospodske visine, već kao o problemima sebi ravnog kršćanskog „bližnjeg“ na kojega tako često i tako lako zaboravlja i čovjek i liječnik Lalangueova kao i našega.
Cf. Rajko Fureš, “Ivan Krstitelj Lalangue, začetnik hrvatskoga primaljstva”, Liječničke novine 104 (2011): 67. Cf. Mirko Jamnicki Dojmi, “Zadarska primaljska škola od njezina osnutka 1820. do zatvaranja 1918. godine”, Acta medico-historica Adriatica 4, br. 1 (2006): 129-152. 3 Silvino Gigante, "Appunti sulle condizioni igieniche e sanitarie della Fiume d'altri tempi," Bullettino della deputazione fiumana di storia patria 2 (1912): 60-61 (48-81). 1 2
LIJEČNIČKE NOVINE 153 10 / 2016
65