Page 85

veze ni s čim, radit ćeš kako ti je kažem. Ja sam danas gazda u dežurstvu”- reče jedan stariji kolega specijalizantu. „Ali to je arhaično. Gdje to piše? Ja ne znam tako.” - hrabro se suprotstavi specijalizant prastarom i odbačenom modelu zbrinjavanja problema. „Nigdje to ne piše, to je ispod stola. To samo ja znam!” - odgovorio mu je specijalist kojemu su jedina literatura prastari udžbenik iz pedesetih, a preveden na hrvatski sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i dnevne novine. Jedan je od specijalizanata rekao nakon takvog „suočavanja” sa starijim kolegom da m je još samo trebao staviti lampu pred facu i štakora Karla na goli trbuh po uzoru na jedan film, i da ga razapne jer mu je mentor netko drugi, a ne on. A kakva je krivulja učenja naših specijalizanata i stvaranja stručnjaka nakon pet ili šest godina specijalizacije, posebice operacijskih struka? Pa većina je tek onda nekompetentna za samostalan rad: ustrašeni su, zaplašeni, bez dovoljnih vještina, iako možda i solidnog teoretskog znanja zbog friško pripremljenog ispita i informatičke pismenosti pojedinih kolega. Manji dio odnosi se na individualan ili mentorski (tutorski) rad. Drugi je pak tobožnji veliki učitelj-operater pred neku operaciju „upalio” računalo pa na Youtubu pronašao nekakav kratkometražni „clip” s prikazom operacije, pa je tako naučio operirati sa 45 godina. Rekli bi Bosanci „Jadna mu majka!”. I jao tim pacijentima. Pa što je radio dvadeset godina otkad je na klinici? Kada mu je bilo dogovorena edukacija izvan zemlje, našao je nekakav razlog koji nije baš ispričljiv. No, eto, osim granice sa Slovenijom i kupanja u Čateškim Toplicama, niti jedna klinika ni odjel nisu vidjeli samoprozvanog kirurškoga virtuoza. No, možda nije niti on kriv. Samouki doktori u 21. stoljeću! Slušamo da se ovaj naučio sam ultrazvuk, ovaj naučio „sam” laparoskopsku limfadenektomiju... Ma gdje? U kojem „training-centru”? Na jadnim pacijentima? Ovo je teško izgovoriti i napisati ..... A mentori? Mentor mora biti po običajnom pravu ili šef odjela, pa se njemu naknada za mentorstva (sporadično ili redovito) isplaćuje, ili je to netko drugi s dobrim uvjetima, ali bez isplate ikakvog honorara za mentorstva. Može li kiruršku

LIJEČNIČKE NOVINE 151 07 / 2016

specijalizaciju ili subspecijalizaciju mentorirati netko tko kao „operater-specijalist kirurške struke” ne operira, može li netko biti ispitivač na specijalističkom ispitu koji je stručan, a ne znanstveni ispit po svojoj vokaciji, a bez nacionalne i inozemne profesionalne, pa i znanstvene prepoznatljivosti? Naše hrvatsko običajno pravo! Specijalizanti kirurške struke ponajvećma „dobiju” neku veću operaciju prije specijalističkog ispita, u ginekologiji je to gotovo uvijek carski rez, u općoj kirurgiji hernija. I to je moderna evidence based medicine na koju se kunemo, to je naše običajno pravo edukacije. Nekompetentnim kompeticijama danas se usuđuju razni individualci i udruge organizirati kojekakve i svakakve slabo posjećene skupove, sa široko odaslanim porukama zastrašivanja zdravstvenih djelatnika i javnosti koje nemaju veze sa zadanim temama i sa sramotnim odjekom struke u javnosti. Na što nas podsjećaju ovakvi primjeri? Model informacije-kontrainformacije! Mi koji smo bili u Domovinskom ratu kao aktivni liječnici na bojišnici nismo pomišljali da se ovakvo što može događati. Zar se povijest ovih krajeva ponavlja? Pa tko ne bi onda pobjegao iz Hrvatske?

Mi sami za sebe Novo pitanje nameće se samo od sebe: cijenimo li mi sami sebe, gdje je nestala stoljećima zaklinjana interpersonalna doktorska gospodska empatija? Upadljivo je da, čitajući naša strukovna stručna i znanstvena glasila i časopise, uz dužnu zahvalu pojedinim kolegama koji se potrude napisati nekrologe i posthumne bi-

ografije naših pokojnih kolega, između ostalih, ne možemo pronaći nekrologe naših pokojnih bjelovarskih liječnika. A umrlo ih je u proteklih nekoliko godina desetak (tri ginekologa, dva kirurga, jedan urolog, jedan internist, jedan pulmolog, jedan psihijatar ...), ljudi koji su čitav profesionalni vijek, svoja četiri desetljeća i više, proveli radeći, učeći one koji ostaju, s nebrojenim zapisanim operacijama, porođaja, pregleda i pretraga u bolničkim protokolima... Pa nitko od nas ne treba biti toliko književno nadaren da napiše biografiju pokojnog kolege od kojega je učio i s kojim je radio, pronaći njegovu sliku, intervjuirati obitelj. Taj bi nekrolog bio prilog povijesti našega zdravstva, jer s odlaženjem kolega i njihovih obitelji i suradnika odlazi sve u zaborav, ako pisanoga traga nema. Osim na grobu i križu skromno napisano ime i prezime s godinama rođenja i smrti, pa uglavnom i bez titule. Zapadnoeuropski svijet kojem se referiramo ne zna za ovu moralnu sablazan. Kada sam istraživao i pisao nedavno izašle knjige o bjelovarskom zdravstvu, istražujući biografije naših prethodnika, a posebice osobnim kontaktima s kolegama koji su iz raznih razloga napustili Bjelovar, uvidio sam da je doista danas sve isto kao i prije. Što li su sve pretrpjeli naši prethodnici! Zbog neslaganja s tadašnjom aktualnom vlašću (koju danas nazivamo jednoumljem) i nesređenih međukolegijalnih odnosa na odjelima trpjeli su i struka i pacijenti. Tako je jedan dugogodišnji zasluž-

85

Profile for Hrvatska liječnička komora

Liječničke novine br. 151  

Liječničke novine br. 151