Page 74

B IOETIKA

Možemo li živjeti bez tragova življenja i zaustaviti proces starenja

Vječna mladost, zašto ne? ske teorije starenja“ te pružaju znanstvene dokaze kako ono nije genski programirano. Naime, specifični geni koji su selektirani da promoviraju starenje vjerojatno ne postoje. Na tom tragu starenje se počelo promatrati kao slučajnost koja nije urođena komponenta evolucije, što ga kao neprirodni i patološki proces čini podložnim manipulaciji, dakle izlječivim. Vječna mladost, zašto ne?

Zaustavljanje starenja Doc. dr. sc. MARIJA SELAK e-mail: marija.selak@gmail.com

Tko danas ne ide, ili barem ne misli da bi trebao ići, u teretanu u šezdesetoj? Moramo li svi joggirati u devedesetoj? Je li jedini poželjan osmjeh onaj s izbijeljenim zubima? Čestitamo li majkama koje izgledaju kao da nikada nisu rodile? Što postižemo, a što želimo postići prekrivanjem sijedih? Da nitko ne želi umrijeti, svima je dobro poznato, a želi li itko ostarjeti? U tom smislu ključno je pitanje možemo li živjeti bez tragova življenja i zašto to uopće pokušavamo?

Nadilaženje prirodnih granica

Suvremeni čovjek strah od smrti pokušava prevladati odvajanjem smrti od starenja i fokusiranjem na zaustavljanje procesa starenja. Produženje životnog vijeka postalo je jednim od temeljnih zadataka moderne medicine čija se djelatnost više ne svodi samo na terapiju, na vraćanje u „normalno stanje“, nego i na nadilaženje prirodnih granica u svrhu „poboljšanja“ čovjeka. Demografski gledano, ljudski se životni vijek kroz povijest utrostručio. Stanje nemoći, kronične bolesti i pobolijevanje odgođeni su te stisnuti u kraći dio starije životne dobi, što je ohrabrilo istraživanja mogućnosti potpunog dokidanja starenja. Oni koji smatraju da se starenja treba riješiti i da to nije neostvarivo polaze od „evolucij-

74

Iako na prvu mnogima zvuči kao ostvarenje snova, zaustavljanje procesa starenja može imati ozbiljne posljedice čiji je dalekosežni učinak nepoznat. One lako vidljive tiču se narušavanja demografske slike društva i mogućeg zaustavljanja reprodukcije kao procesa društvene regeneracije. Ako nećemo starjeti, čemu uopće rađati? Hannah Arendt nazvala je novorođenčad „očekivanjem neočekivanog“, razdjelnicom između prirode i kulture koja omogućava neki novi početak. Je li on moguć bez postojanja prethodnog završetka i kako bi izgledalo društvo statusa quo tema je koja zaslužuje posebno razmatranje. No, intimnije je pitanje koje se nameće svakom pojedincu i na koje je nužno odgovoriti prije blagoslova ovakvih intervencija: „Što za mene znači ostarjeti?“ Je li starenje samo izvanjski proces ili je riječ i o unutarnjem „umaranju“ od života? Stari li isključivo naše tijelo ili su bore, kao rezultat iskustva, odraz i duhovne zasićenosti životom? Daljnje promišljanje življenja bez starenja otvara problem moguće preinake našeg odnosa prema smrti. Ako neću ostarjeti, kako ću onda umrijeti? Starenje dolazak smrti uvodi kao postepenost koja započinje kad i život te polagano u nama raste dok nas jednom ne „preraste“. Ono je proces pakiranja za odlazak koji omogućuje obostrano odvikavanje od suživota s bližnjima. Dakle, ono nije važno samo za nas kao opraštanje od života, ono daje priliku i našim obiteljima da se prilagode na naš nestanak. Bez procesa starenja naša

smrtnost svela bi se na nešto izvanjsko jer bi nastupala kao posljedica kobne nesreće. Bi li nas to oslobodilo straha od smrti ili bi shvaćanje smrti kao prijeteće izvanjske slučajnosti rezultiralo našim „zatvaranjem u kuću“ i izbjegavanjem rizika življenja? Koja je smrt više ljudska – šokantna smrt koja ima izvanjski uzrok ili procesualna smrt starenjem koja nastupa prirodnim putem? Čovjek, shvaćen kao apsolutni duh, danas odbija tijelo koje nije u skladu s njegovom percepcijom vlastite neuništivosti. U medijskom podupiranju kulta vječne mladosti često slušamo o vitalnim starcima koji su mladi duhom, stoga mislimo kako medicina mora učiniti nešto po pitanju njegovog usklađivanja s tijelom. No, slijedeći navedenu logiku, može se postaviti i obrnuto pitanje: „Što je s mladima koji su umorni od života?“. Hoćemo li i tu intervenirati? Bi li oni trebali posegnuti za na lipo-injekcijom, spuštanjem dojki ili laserskim dodavanjem bora?

Dugovječna vitalnost

Moguće je da naš duh govori jedno, a tijelo drugo i moguće je da oni nekada nisu u skladu. Naime, dio našeg osjećaja starosti svakako nosi i (ne)iskustvo koje nam je život nanio pri čemu, kako često volimo reći, sretni događaji smanjuju, a nesretni dodaju godine. Zato se možemo osjećati mlado u osamdesetoj i staro u dvadesetoj. To nam ukazuje na dvije stvari. Prva je, ako se mi možemo osjećati mlado, znači da za „biti“ mlad nije nužno izgledati mlado, i obrnuto, ako se osjećamo staro, džabe nam i našeg zategnutog lica i guste kose. Kozmetičke preinake tako ipak najviše koriste onima u čiju se kasu kešira. Druga je da je vitalnost uvelike rezultat naše interakcije s drugima. Stoga i oni imaju pravo nešto reći o tome kako žele da odemo, a teško je vjerovati da bi itko pristao na odlazak bez pripreme za oproštaj. U konačnici, što se naše, zasad još uvijek neutažive, žudnje za vječnom mladosti tiče, njoj se, kao izrazu volje za životom, možemo mirne duše radovati jer je siguran znak da još uvijek nismo ostarjeli.

Profile for Hrvatska liječnička komora

Liječničke novine br. 151  

Liječničke novine br. 151