K o n c e p t u a l n a
S o p h i e C a l l e
David L. Ulin, Lauren O’Neill-Butler, Sara Bremen:
O Adresaru Sophie Calle
k nj i ž e v n o s t
David L. Ulin, Lauren O’Neill-Butler, Sara Bremen: O Adresaru Sophie Calle
F
David L. Ulin: Adresar Sophie Calle
ascinantno je čitati Adresar francuske konceptualne umjetnice Sophie Calle u dobu društvenih medija. Projekt, izvorno objavljen kao serijal u novinama Libération između 2. kolovoza i 4. rujna 1983. razvio se iz događaja koji nije mogao biti slučajniji: iz pronalaska adresara na pariškoj ulici. Calle je vratila adresar vlasniku, čovjeku kojeg je predstavila kao Pierrea D.-a, ali ne prije nego što je fotokopirala stranice da bi mogla stupiti u kontakt sa svim njegovim poznanicima. Rezultat je impresionistički portret, koliko procesa potrage za Pierreom, toliko samog Pierrea, te provokativno ispitivanje privatnosti, identiteta, intimnosti i granica koje podižemo oko sebe. (Kad je Pierre otkrio seriju članaka u Libérationu, zahtijevao je da novine kao odštetu objave sliku gole Calle.) Onima kojima Calle nije poznata reći ćemo da već dugo muti granice. Na poticaj Paula Austera (koji je prema njoj utemeljio lik u romanu Levijatan iz 1992.) jedanput je pretvorila telefonsku govornicu u donjem Manhattanu u interaktivnu instalaciju, stavivši onamo cigarete, vodu, papirnate podmetače i druge predmete da vidi kakvu će reakciju polučiti. Adresar funkcionira na sličan način: gleda ispod površine običnog, svakodnevnog, da bi potkopao onu stvarnost koja nam bježi. Njegovo središnje pitanje je, dakako: Tko je Pierre? No knjiga je uzbudljiva zato što, ispitujući njegove poznanike, Calle na kraju uči isto toliko o samoj sebi. Prilikom obraćanja njegovim prijateljima jedan od njih “divlje reagira” (“Neću sudjelovati u ovome! To je nasilje!”). Calle se pita: “Zašto me taj čovjek nije htio razumjeti, saslušati? Ne mogu na to pristati. Trebala sam mu objasniti da ne želim nanijeti zlo Pierreu. Odjednom sam se uplašila svojih postupaka. Grižnja savjesti. No moram nastaviti. Preklinjat ću njegove prijatelje da razgovaraju sa mnom.” Premda je u jeku prve francuske publikacije Calle rekla da neće ponovno objavljivati Adresar dok je Pierre živ, knjiga djeluje izuzetno suvremeno, kao da konstruira život od komadića, interpretira ga s udaljenosti, kroz razne položaje i fasade. Pierre je za nas i nerealan i potpuno realan: 166