10 godina pride-a u Splitu

Page 1


Prva splitska Povorka Ove godine, točno 11. lipnja navršava se jubilarnih deset godina od održavanja prve Povorke ponosa u Splitu. Iako je i prije tog datuma u Splitu postojalo nekoliko queer inicijativa i pojedinaca koji su djelovali na svoj način, praksa je pokazala da ništa ne doprinosi vidljivosti LGBTIQ+ populacije i podizanju svijesti o LGBTIQ+ problematici u tolikoj mjeri u kojoj to čine povorke ponosa ili prideovi. Godinu nakon prve, uslijedila je i druga povorka, zatim treća i tako dalje. Deset godina kasnije, shvatili smo da je taj prvi Pride bio početak neke nove povijesti Splita. Ta je povijest za sada zabilježena samo u starim novnskim člancima, koji lagano isčezavaju sa svemrežja. Mnogi od nas sjećaju se događaja, najviše s prvog, ali i sa ostalih povorki ponosa, ali sjećanja blijede i stvorila se potreba da ih zabilježimo tako da ove stranice LGBTIQ+ povijesti, kao što je to slučaj s mnogim drugima, ne odu u zaborav i ne izbrišu se iz kolektivne memorije ljudi koji ovdje žive. U tom svjetlu, odlučili smo napisati više tekstova u kojima ćemo zabilježiti nama poznate priče o devet splitskih prideova. Budući da smo svjesni da nam je mnogo toga promaklo, pozivamo svih koji žele ove tekstove nadopuniti da nam se jave i pomognu. U ovom prvom tekstu, pokušat ćemo donijeti priču o prvoj Povorci ponosa u Splitu. U Splitu je 2011, još uvijek neformalno, djelovala udruga QSS koja se bavila organizacijom manjih sportsko-rekreativnih događaja i društvenih programa. Ali većih javnih okupljanja LGBTIQ osoba nije bilo. O pederluku se u javnom prostoru nije razgovaralo, vladalo je opće nepoznavanje vezane problematike, npr. vrlo malo ljudi je uopće znalo što predstavlja LGBTIQ kratica. Osobe koje ta kratica predstavlja, u Splitu su naravno postojale i živjele, ali zajednica je bila nevidljiva i nepovezana. Druženja su se odvijala uglavnom u privatnim aranžmanima, u nekoliko friendly kafića, po kućama, stanovima, ali i štajgama, plažama i javnim zahodima. Kada je zajednica nevidljiva, nepovezana i duboko ormarirana, teško ju je ili gotovo nemoguće organizirati u samosvjesnu skupinu koja će se sama zauzeti za svoja prava i vidljivost.

2

U glavnom gradu je situacija bila drugačija. Zagreb se upravo te godine spremao obilježiti svoj jubilarni deseti Pride. Neredi, koji obično prate prve povorke ponosa, bili su iza njih, a prema svjedočanstvima zagrebačkih aktivista, u organizaciji se osjećao optimizam zbog pokreta koji je uzeo zamah i naočigled rastao. Kao što to obično biva; LGBTIQ osobe iz manje sredine (u ovom slučaju Splita) su se selile u veću i slobodniju sredinu (npr. Zagreb) kako bi mogli na miru živjeti svoje živote nesputani društvenim pritiskom koje im nameće selo i rodbina, a neki od njih su tamo i aktivistički djelovali. U Zagrebu se, tijekom godina, zahvaljujući lokalnim aktivistima i prebjezima iz manjih sredina diljem zemlje i regije stvorila kritična masa LGBTIQ osoba, ali i aktivistička masa. Više različitih LGBTIQ udruga je djelovalo u svojim poljima te se jednog dana dogodilo da se dio te aktivističke mase prelio u Split. Tako je dana 13. siječnja 2011. godine u prostorima udruge Domine u Splitu održana je press konferencija u organizaciji Zagrebačke Lezbijske grupe Kontra, zagrebačke udruge Iskorak i Feminističke organizacije Domine iz Splita na kojoj je najavljeno održavanje prvog LGBT Pride-a u Splitu. Pride je zakazan za 11 lipnja, a od najave do održavanja povorke su uslijedile redovite popratne aktivnosti. Te godine, na čelu grada je bila stranka HGS s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Prva reakcija Gradonačelnika je bila umjerena. On je izjavio da „Treba poštovati svačiju slobodu i opredjeljenje, neka svatko radi što želi“. Neki kritičari Kerumove vlasti kažu da je to bila najliberalnija rečenica koja je ikada izašla iz Kerumovih usta. Slično tako je njegov zamjenik Jure Šundom izjavio da oko Pridea nema nikakav osobni stav, već da će

3


se ispoštovati sve zakonske procedure. Međutim pet mjeseci kasnije, uoči same povorke malo su se konkretnije pozicionirali. „Ne znam zašto bismo mi uopće trebali biti oni koji će promicati njihove interese i zašto su to od nas tražili - kazao je dogradonačelnik Šundov komentirajući poziv organizatora da se pridruži povorci. Također, nakon povorke Kerum je rekao da iako osuđuje nasilje nije iznenađen reakcijom Splićana i da volju građana treba poštovati te da smatra da se takve parade ne bi trebale održavati. Očito je da HGS-ovci svjetonazorski nisu imali nikakav stav o Povorci ponosa, kao ni formirano mišljenje o LGBTIQ osobama i zajednici, ali da su osluškujući bilo grada zaključili kojoj opciji je pametnije da se priklone politički, odnosno kakav stav će im donijeti više glasova. Pa su odabrali da ne žele Pride, ali trebalo im je neko vrijeme. Sami građani Splita bili su iznenađeni najavom povorke ponosa. Ono što prati prajd od početka je neznanje. Ljudima nije bilo jasno čemu Pride. Najčešća pitanja su bila zašto oni to rade, zašto su ponosni, zašto oće da ih podržavamo? Jedna od upečatljivijih izjava je ona pjevača Mladena Grdovića, koju je prenio jedan splitski dnevni list, da bi sve homoseksualce poslao na neki udaljeni otok i zapalio. Izjaviti nešto tako u javnosti bilo je gotovo pa normalno, te ako se po ičemu može mjeriti uspjeh pridea, onda je to činjenica sa danas u Hrvatskoj više ni jedna javna ličnost koja drži do sebe tako nešto ne bi izjavila. Brojni intervjuirani sugrađani bili su sličnog mišljenja. Od početka se mogao primijetiti velik otpor Splita prema Prideu. Novinar i pisac Jurica Pavičić u svom izvrsnom osvrtu na prvi splitski pride u Jutarnjem listu navodi: „Skupu u Splitu prethodila je tjednima duga huškačka atmosfera u samom gradu. Cijeli dijelovi grada bili su tjednima uoči najavljenog skupa posuti homofobnim grafitima poput antigay grad ili Stop sramoti 11.6.. Uoči parade, HČSP i nekoliko facebook grupa pozvali su pristaše na protuprosvjed u Marmontovoj ulici - točno uz trasu povorke - a tri dana prije manifestacija bizarni homofobni supetarski svećenik Andro Ursić u nadbiskupskom je sjemeništu predstavio svoj morbidni homofobni sveščić, usput pojasnivši da se u homoseksualnost uputio gledajući u hotelu porniće. U takvom ozračju, bilo je jasno da će prvi splitski gay pride biti vruć poput beogradskog, samo je pitanje bilo u kojoj mjeri.“ U subotu 11. lipnja, grad je osvanuo uobičajeno sunčan, ali neobično pun policije. Od ranog jutra centar je nadlijetao policijski helihopter čiji je zvuk u mnogima od nas budio PTSP iz rata i stvarao nelagodu. Policija je patrolirala po gradu i privodila ljude te oduzimala predmete poput suzavaca, bengalki, gas maski, ali i kukumara, rajčica i jaja koje su pripremili za gađanje povorke. Okupljanje prosvjednika je započelo u Đardinu oko 12 sati. Jurica Pavičić, koji je i sam nazočio povorci nadalje navodi: „Bilo je tu aktivista iz Zagreba, Beograda i Crne Gore, te nekoliko stotina lokalaca, profesora, novinara, nastavnika i studenata umjetničkih akademija. Bilo je tu nekoliko sjedokosih glava - poput aktivističkog doajena profesora Nikole Viskovića - niz novinara poput Zlatka Galla, Ante Tomića i Damira Pilića, te krug ljudi koji se skupe kad se u Splitu prosvjeduje oko više-ma-

4

nje svake civilizacijske stečevine, od obrane Marjana do sređivanja gradske jezgre. U povorci je bilo isprva čak male djece, trudnica i starijih ljudi. Ono što je žalosno, no nažalost tipično, jest da je u povorci bilo mnogo Splićana, no najmanje onih zbog kojih se ovakav skup održava: splitskih LGBT osoba.“ Za objasniti zašto na prvom splitskom prideu nije bilo mnogo LGBTIQ osoba trebalo bi najmanje još ovoliko teksta koliko smo do sada zauzeli pa ćemo to ostaviti za neku drugu priču. Možemo samo ponoviti gornju rečenicu u kojoj stoji da je nevidljivu, nepovezanu i duboko ormariranu skupinu ljudi teško povezati u samosvjesnu skupinu koja će se sama boriti za svoja prava i vidljivost. To zahtjeva višegodišnji trud i rad. Povorka je krenula u 14:00. sati s motom Različite obitelji, jednaka prava. Uskoro se pokazalo da je taj moto mrvicu ispred svog vremena jer kada su na povorku počele letjeti prve uvrede, pepeljare, čaše, upaljači, a kasnije i suzavci te razna druga čuda, pokazalo se da je samo postojanje u javnom prostoru veliki problem. Broj sudionika povorke je bio oko 300, a broj kontraprosvjednika oko 10 000. Povorku je čuvalo službeno 400 policajaca, a neslužbeno 600. Tu su bili još i helihopter, patrolni čamac i pokoji policijski pas. Nakon što je povorka stigla na Rivu, gdje je bilo predviđeno održavanje programa, izbio je opći kaos. Kontraprosvjednici su bili jako blizu povorke, toliko nasilni i glasni da se program nije mogao održati. Policija je od početka držala gomilu metalnim ogradama odijeljenu od povorke, ali opet dovoljno blizu da se mogu dobacit kamenom, suzavcem i raznim drugim predmetima tipa isčupanim oleandrima s Rive. Da su ih od početka držali koji metar dalje možda ne bi bilo ozlijeđenih jer se ne bi mogli tako daleko dobaciti. Kasnije su se vodile polemike oko toga je li policija dobro odradila posao ili nije. Je li dobro procijenila rizik i jesu li kontraprosvjednike trebali pustiti tako blizu povorke. Nisu svi kontraprosvjednici bili fizički nasilni, bilo je ti mnogo mirnih promatrača te osoba koji su se zaustavili na verbalnom nasilju i vrijeđanju, ali oni koji jesu, bili su organizirani, nabrijani i opasni. Uspjeli su pogoditi kamenjem nekoliko sudionika povorke te im je trebala biti pružena hitna medicinska pomoć. Bilo je krvi. Voditeljica skupa, Sanja Juras, proglasila je prekid skupa te prozvala policiju da nije zaštitila ustavno pravo građana na okupljanje. Činilo se kao da će kontraprosvjednici probiti kordon policije i navaliti na sudionike povorke. U tim trenutcima, većina se sudionika oprostila sa životom, nekolicina najhrabrijih su još uvijek mahali/e zastavom duginih boja, novinari su ustrajno snimali reportažu života, a krajičkom oka mogla se spaziti jedna starija gospođa koja je iskoristila svoj autoritet nad mladim specijalcima, prošla kroz kordon i odšetala iz povorke noseći u rukama vrećice s mrkvom, blitvom i rajčicama. Policija je zatim uspjela pomaknuti kontraprosvjednike pedesetak metara dalje od skupa pa je program ipak održan do kraja. Malo tko je imao koncentracije za poslušati govore. Malo tko se pridružio pjesmi. Čekao se kraj. Nakon završetka programa, sudionici su evakuirani u policijskim maricama koje su ih do kasno u noć razvozile po kućama.

5


Zanimljivo je da je gradonačelnik Kerum čitavo vrijeme povorku promatrao sjedeći na Rivi u kafiću i pijući kavu sa suprugom. Druga zanimljiva činjenica jest da se ovaj pride dogodio točno dan nakon što je HR dobila zeleno svjetlo za ulazak u EU. S obzirom na to kako je vijest odjeknula u stranim medijima pitanje je bi li se to svjetlo dogodilo da je prajd kojim slučajem održan par dana ranije. Naime, o incidentu su izvještavale novinske kuće poput Forbesa, Washington posta, Reutersa, CNN-a, Euronewsa i brojnih drugih stranih medija. Želeći se opravdati pred Bruxellesom, brojni hrvatski političari su kasnije osudili nasilje. Nitko nije očekivao da pod ovim mirnim krovovima spava toliko mržnje. Iako se na prvu činilo da je homofobija u Splitu tog dana prevladala, zapravo je samo otkrila svoja najgore lice. Mediji su osudili brutalne izgrede s Rive, a jednako tako i veliki dio stanovnika grada i zemlje koji su sve događaje oko Povorke ponosa poluzainteresirano promatrali sa strane, ne znajući kakav stav da zauzmu. Budući da je događaj buknuo u svim medijima te budući da je sljedećih dana bio nezaobilazna tema, gotovo svi su bili primorani da se opredijele. A birajući između tristotinjak mirnih prosvjednika i mnogo brojnije skupine podivljalih izgrednika koji uzvikuju nacističke pozdrave i čupaju cvijeće da bi ga bacili na povorku, nezainteresiranom se promatraču nije bilo teško opredijeliti. I tako je načeta i ta tema. Tako je priča o LGBTIQ+ problematici u Splitu izašla iz internih razgovora i tajnosti te ušla u javni i medijski prostor na takav način da je više nitko nije mogao ignorirati.

Druga splitska Povorka Kažu da je pride u Splitu 2011. prošao vatreno krštenje. Zbilja je bilo vatreno tog 11-og lipnja; sunce je upeklo u tehnobeton ploče na Rivi, a dodatno su ih ugrijale i usijane glave kontraprosvjednika, žar organizatora i prosvjednika, policijske čizme i sva sila svijeta koja se taj dan znojila uz ograde da vidi tko su ti pederi i kako izgledaju. Nose li tange, plešu li goli ko u Berlinu? Imaju li rogove? Riva u Splitu je inače prostrana, ali tog je dana bila tijesna. Prošlo je tako kako je prošlo. Ostao je dojam da je pride u Splitu u najmanju ruku teško napraviti. S jedne strane homofobi su (s pravom) smatrali da su im pokazali. Dobivali su podršku od homofoba iz zemlje i regije pa su se tako po forumima mogle vidjeti poruke podrške srpskih homofoba hrvatskima. Ironično, na nekoj meta-krivoj razini divljanje na Rivi je nakratko ujedinilo Srbe i Hrvate u zajedničkoj mržnji prema pederima. Ipak te dvije posvađane nacije imaju neke zajedničke vrijednosti. Netko drugi bi dobro promislio prije sljedećeg pokušaja organiziranja Povorke. Ali s druge strane nije stajao bilo tko. Prema riječima Mirjane Kučer iz udruge Domine, jedne od glavnih organizatorica, nije bilo govora o odustajanju. Dapače, kaže Mirjana, izazvali su nas, da smo tada odustali to bi bio kraj. Morali smo pokazati da se ne bojimo, a željeli smo ustanoviti tradiciju, a ne napraviti jednokratni događaj. Tako je najavljen drugi splitski pride. Osim popratnih aktivnosti koje se odvijaju uoči svake povorke ponosa, uslijedilo je napeto isčekivanje. Nitko nije mogao pretpostaviti kako će se to ove godine odviti. Osim odlučnosti vodstva, bilo je i drugih elemenata koji su išli na ruku organizatorima. Kamenovana i izviždana povorka pobrala je simpatije sugrađana koji prije toga nisu bili previše zainteresirani za temu. Može se reći da je u Splitu proradio dišpet pa je dosta ljudi počelo podupirati Povorku ponosa te joj se odlučilo sljedećom prilikom priključiti. To je najvažnija stvar jer bez ljudi nema povorke. Također tu su i osude huliganstva od strane državnog vrha. Obasjana reflektorima Europske unije, naša je vladajuća struktura odlučila da je nasilja ipak bilo previše pa je čak i uspavani

7


pravosudni aparat nakratko proradio te su brojni izgrednici procesuirani sukladno zakonima. Politička je volja svakako išla u smijeru onemogućavanja reprize ovog incidenta. Pogotovo zato što se u prosincu 2011 godine, u Hrvatskoj se dogodila smjena vlasti. Nakon osam godina HDZ-a, dobili smo Kukuriku koaliciju na čelu s SDP-om. Novoj je vlasti bilo jako stalo do toga da pokaže kako oni, za razliku od prošle, jako podupiru prava manjina, a svoj je dolazak na samu povorku najavilo čak pet ministara. Takva se srdačnost, na žalost, ne može pripisati lokalnim vlastima. Gradskoj je upravi još uvijek na čelu bio isti sastav: Željko Kerum i HGS. Samo što su se ove godine još oštrije pozicionirali u odnosu na Pride koristeći svaku priliku da onemoguće ili otežaju organizaciju povorke. Organizatori su kao i pred svako javno okupljanje ishodovali dozvolu Grada za korištenje javnih površina i dozvolu MUP-a za javno okupljanje. Međutim tokom kampanje stvari su se zakomplicirale. Prvo je formirana nekakva Gradska anti-gay inicijativa-Split, koja se potrudila u peticiji protiv Povorke ponosa prikupiti nekoliko tisuća potpisa građana. Gradske su vlasti temeljem te peticije donijele zaključak kojim se za mjesto održavanja Povorke određuju Prokurative. I to samo deset dana prije održavanja Povorke. Kerum je izlazio u javnost s nekakvim izjavama da je Riva dnevni boravak Splita i da LGBTIQ+ osobe tu nisu dobrodošle. Organizatorima je to bilo neprihvatljivo. Sanja Juras iz udruge Kontra je između ostalog istaknula da su ljudska prava zagarantirana međunarodnim dokumentima i zakonima upravo zato što ih netko želi kršiti. Zatim je pozvala državu da zaštiti pravo na javno okupljanje. Zapravo, prema Zakonu o javnom okupljanju nije bilo osnove da se organizatorima uskrati dozvola za prosvjed i Grad nije imao izbora nego dozvoliti okupljanje na Rivi. E onda na scenu stupa druga građanska inicijativa pod nazivom Stožer za obranu Rive. Ta neformalna organizacija pod vodstvom Gorana Sladoljeva, bivšeg ravnatelja muzičke škole u Splitu si je zadala misiju organizirati kontraprosvjed i to baš na Rivi, tamo gdje je trebala proći Povorka ponosa. Najavili su dolazak 10 000 ljudi. “Nećete na Rivu! Sjest ćemo na Rivu i svojim tijelima braniti naš grad i zakone Republike Hrvatske”, navodi se u njihovom proglasu. Organizatori su opet tražil pomoć institucija. Srećom, Stožer je zaboravio prijaviti prosvjed u zakonskom roku. A kad su ga prijavili, nisu mogli dobiti dozvolu jer korištenje površine Rive je već odobreno Prideu. Tako da ništa od posla. Ima biti da se konzervativna struja u Splitu, nakon što joj je zabranjeno nasilje i huliganstvo, okrenula demokratskim načinima borbe tj. građanskim inicijativama, peticijama i sličnom. Gdje li smo to već vidjeli... Nisu sve inicijative uoči Povorke bile tako sumanute. Zanimljiva je i plemenita gesta poznatog splitskog kuhara, pokojnog Mira Bogdanovića koji je najavio ne samo da dolazi na Pride, nego da će nakuhati vegetarijanskih i veganskih jela za sudionike povorke. Izjavio je da podržava LGBTIQ zajednicu i suosjeća s njom jer je i sam iskusio što to znači biti drugačiji u Splitu.

8

Kada je postalo jasno da će se povorka dogoditi onako kako su organizatori zamislili, gradskoj upravi nije preostalo ništa drugo nego da večer uoči događaja naloži da se razmontira i ukloni bina s Rive. Naime, bina koja čitavo ljeto stoji na Rivi i na kojoj se održavaju razne manifestacije, namjerno je uklonjena večer prije Povorke, a dan kasnije vraćena. E, da, Riva se inače čisti i pere svaku večer, ali baš tada su je gradski komunalci zaboravili oprati. Zbog svega ovoga Kerum je tjedan dana kasnije, od strane Zagreb Pridea, proglašen homofobom godine. Na sam dan povorke, 9. lipnja građane je probudio zvuk helikoptera koji je ustrajno kružio nad Centrom. Novi ministar MUP-a Ranko Ostojić oštro je kritizirao rad policije na prošlom Prideu (tada je na čelu MUP-a bio Tomislav Karamarko). Ostojić je za osigurnje povorke odredio 900 policajaca. Zbog pustih ministara, domaćih i stranih uglednika, selebritija, ali i samih građana, koji su najavili svoj dolazak, ovaj je Pride morao biti siguran. Pa neće valjda dozvoliti da Vesnu Pusić pogode kamenom u glavu. Prije povorke doslovno je ispražnjen čitav centar grada. Policija je bila na svakom kantunu. Nije muha mogla proći, a da se ne legitimira. Na početku okupljanja u Đardinu bilo je jasno da dolazi veliki broj ljudi. Oko 500-600 splićana je došlo pokazati da podupiru Pride u Splitu, da nisu baš svi splićani fašisti, te da su se solidarizirali sa LGBTIQ+ osobama nakon prošlogodišnjeg kamenovanja. To je vjerojatno najbrojniji splitski pride do sada. Moto pridea je bio Jednake/-i pred zakonom. Barem na samoj povorci, sve je prošlo bez incidenata. Metalne ograde koje štite povorku od kontraprosvjednika su postavljene nekoliko metara dalje nego lani, policije je bilo više, a samih kontraprosvjednika znatno manje. Ili barem nisu dolazili u organiziranim skupinama. U toj fazi razvoja, tako se mjerio uspjeh pridea: „Prošlo je bez incidenata“. Prolazak zacrtanom trasom, bez napada vojske huligana, 2012. godine u Splitu značio je uspješan pride. Osim većeg broja sudionika povorke i činjenice da su svi prošli bez ozljeda i trauma, dogodile su se još dvije stvari koje se mogu smatrati napretkom. Prva je izjava tadašnjeg novog ministra uprave Arsena Bauka da je u pripremi novi zakon koji će LGBTIQ+ osobama dati veća prava. Naime, tada je na snazi u Republici Hrvatskoj bio Zakono istospolnim zajednicama iz 2003. godine koji je zajednicama osoba istog spola omogućavao pravo na uzdržavanje i stjecanje zajedničke imovine te nekakvu zaštitu od diskriminacije, ali je u praksi bio toliko neprimjenjiv da u deset godina njegovog postojanja nije sklopljena ni jedna istospolna zajednica. Zakon koji je Bauk najavio, bio je Zakon o životnom partnerstvu koji je donesen 2014., a i sada je na snazi. Bauk je odmah pojasnio da “Što se tiče obiteljskog prava u njemu neće biti posvajanja djece”. U jednom trenutku je izjavio da će se poboljšati neka prava, ali ne sva i da on podržava zajednicu, ali im ne bi dao sva prava. „Država nije samoposluga pa da svatko dobije što hoće“, zaključio je Bauk. Zajednica i simpatizeri pozdravili su ovu najavu, Zakon o životnom partnerstvu svakako jeste napredak u odnosu na Zakon o istospolnim zajednicama, ali sada, desetak godina kasnije, Baukove izjave zvuče, blago rečeno, neprimjereno.

9


Druga stvar koja se može smatrati napretkom se tiče same organizacije. Dok je Bauk objašnjavao narodu kako država nije samoposluga, Sanja Juras je najavila kako se nada da će Split uskoro dobiti i svoju prvu udrugu koja će se boriti za prava LGBT osoba. Naime, za vrijeme organizacije i prvog i drugog pridea u Splitu, iz samih aktivističkih krugova dolazili su prigovori na račun toga što pride u Splitu organiziraju aktivisti iz Zagreba. Smatralo se da pride pokret treba dolaziti iz lokalne zajednice. S tim prigovorima se možemo složiti. Međutim kada pogledamo s kakvim su se sve poteškoćama borili organizatori prve dvije godine, možemo zaključiti da u lokalnoj zajednici Splita nije bilo LGBTIQ+ organizacije koja bi imala kapaciteta s tim problemima izaći na kraj. Sve, u ovom i prošlom tekstu, navedene poteškoće zahtjevale su aktiviste sa puno znanja i puno utakmica u nogama. S puno ludosti i hrabrosti. Da članovi udruga Iskorak i Kontra, koji djeluju još od 2002. godine i koji su organizirali prve Zagrebačke povorke ponosa, nisu svoje znanje i iskustvo primijenili u Splitu, pitanje je bi li se splitska Povorka ponosa uopće ikada dogodila. Povorke ponosa postoje kao sredstvo borbe protiv homofobije. Ali prve splitske povorke ponosa, osim protiv homofobije kao društvene predrasude, borile su se i protiv organiziranog nasilja i policijske nestručnosti prve godine i protiv nevjerojatnog otpora gradske uprave druge godine. Kasnije će se boriti s organizacijskim i financijskim poteškoćama. Zapravo, povorke ponosa u Splitu su se prvih godina borile za to da se uopće održe i opstanu, a tek kasnije, možda tek sada, mogu se posvetiti onoj borbi za koju su uopće

10

zamišljene - borbi protiv homofobije – i mogu se koncentrirati na osnaživanje LGBTIQ+ zajednice iznutra. Ovo sve o čemu smo do sada pričali je borba aktivista s neprijateljem koji dolazi izvana, s pozicije moći, borba za pravo na javno okupljanje. Na kraju se nameće pitanje, gdje je sama splitska LGBTIQ+ zajednca u svemu tome. Oni ljudi radi kojih se sve ove bitke gone. Već smo ranije naveli da su pripadnici populacije raštrkani po raznim privatnim shemama. Osim Pridea, nije baš bilo događaja koji su namijenjeni zajednici pa da se ona na neki način okupi, upozna i organizira. U prostorijama udruge Domine, od 2011. godine, povremeno se okupljala grupica splitskih LGBTIQ+ osoba na neformalnim tematskim druženjima. Ti ljudi su volontirali u organizaciji prvih povorki ponosa, preuzeli su neke manje zadatke na samoj povorci i slično (izrada transparenata, redarenje, fizički poslovi, držanje štandova s limunadom i slično). Njima se tokom kampanje pridružilo još nekoliko mladih volontera pa se može reći da je na sastancima organizacije sudjelovalo desetak lokalnih LGBTIQ+ osoba. Neki drugi su se pridružili samoj povorci. Neki treći su promatrali povorku sa strane i navijali. A neki su ostali doma. Nisu sve LGBTIQ+ osobe aktivisti niti to trebaju biti. Ali pred splitski se Prajd nametnuo veliki izazov pronalaženja skupine aktivista iz Splita koji bi preuzeli posao organiziranja povorke ponosa. Kako će se to riješiti, u gradu u kojem zajednica LGBTIQ+ osoba još ne postoji, vidjet ćemo sljedeće godine.

11


Treća splitska Povorka Početkom trećeg mjeseca 2013. najavljena je treća splitska Povorka ponosa. Na press konferenciji koja se održala u prostorijama udruge Domine, ovaj put su povorku ponosa najavili predstavnici udruga Kontra, Iskorak, ali i nove udruge Rišpet iz Splita. Kao što je Sanja Juras iz Kontre na drugom prideu najavila, u Splitu je osnovana LGBTIQ udruga koja će na sebe preuzeti organizaciju povorke. To je bio logičan nastavak stvari, ali pogledajmo malo okolnosti koje su prethodile osnivanju udruge Rišpet. U prethodnim tekstovima smo napominjali da su Pride u splitu organizirale dvije zagrebačke LGBTIQ udruge u suradnji sa jednom feminističkom organizacijom iz Splita, ali da u Splitu nije bilo LGBTIQ organizacje koja bi imala kapaciteta na sebe preuzeti tu dosta zahtjevnu zadaću. Pripadnika LGBTIQ populacije je u Splitu uvijek bilo i bit će, ali ne može se reći su prije prvog pridea LGBTIQ osobe imale neko službeno mjesto koje ih svih povezuje, okuplja i osvještava o zajedničkom problemu kao što je to činio Pride. Ljudi se nisu poznavali međusobno u tolikoj mjeri da se mogu organizirati. Čak i ako su se poznavali teško je bilo uspostaviti kanale organiziranja. Iako se ne smije zanemariti važnost svih tradicionalna mjesta okupljanja LGBTIQ osoba u Splitu kao što su pojedini kafići, klub Ghetto, neformalna kućna druženja, pojedine plaže i slične javne površine koja još uvijek udišu život u zajednicu, ipak nije bilo nikakve adrese na koju se LGBTIQ osobe mogu javiti da bi sudjelovali u zajedničkoj borbi protiv tišine i nevidljivosti kojom su njihovi životi bili obavijeni prije nego što je eksplodirao prvi pride. Nekolicina LGBTIQ osoba se javila organizatorima za pomoć već tokom prvog pridea. To je bilo nekoliko članova koji su tada djelovali u organizaciji Queer Sport Split, a zatim i nekoliko mlađih osoba koji se nisu međusobno poznavali, ali su jedva dočekali da se uključe u Pride. Tokom drugog ih se javilo još više. Ljudi su bili ljuti i razočarani zbog nasilja i mržnje koja se ispoljila na splitskim ulicama za vrijeme prvog Pridea i to ih je vjerojatno motiviralo, ali i ohrabrilo u namjeri da se priključe drugom Prideu. Evo

12

što navodi prva koordinatorica Rišpeta Ljubica Lipanović kao odgovor na pitanje kako se i zašto uključila u Pride: „Vidjela sam poziv na internetu (ne sjećam se na kojoj stranici, možda od Iskoraka) da se jave zainteresirane osobe za volontiranje na Prideu. Za volontere je bio zadužen Edo Bulić iz udruge Iskorak i njemu sam se javila i pridružila ostaloj ekipi na sastanku za volontere. Dobro, razmišljala sam nekoliko dana da li da se javim za volontiranje ili ne. I to iz više razloga; jedan od njih bio je strah obzirom kako je izgledao prvi Pride; drugo nisam poznavala nikoga tko bi htio otići sa mnom na Pride, a kamoli se priključit i sudjelovat u organizaciji Pridea i treće nisam poznavala nikoga iz zajednice, nikoga od aktivista, volontera ili organizatora pa sam se mislila žele li ti ljudi uopće mene tamo i mogu li im biti od ikakve koristi. Na sreću nisu prevladali navedeni strahovi pa sam se priključila. Motivi su tada, a i danas ostali uvijek isti. Cijeli moj život bilo mi je potpuno neprihvatljivo da neko društvo, zajednica ili neki pojedinci brane drugim ljudima i oduzimaju im pravo na ljubav. Mislim pravo na LJUBAV, najljepše i najvažnije pravo koje svatko živo biće zaslužuje i treba imati, pravo da vole i da budu voljeni. Neprihvatljivo mi je to bilo oduvijek i pokušavala sam ja to ljudima u svom bliskom okruženju objasniti, to moje viđenje kako svatko ima pravo na ljubav i na sve što to pravo donosi, ali uglavnom bezuspješno. Bilo mi je čudno kako ljudima taj stav ne dolazi intuitivno i zašto bi se ikome trebalo objašnjavat da svi imaju pravo na ljubav. Zapravo sam ja Pride čekala cijeli svoj život tako da eto mogu doprinijeti i biti saveznik u borbi za nešto meni u životu važno. Željela sam da društvu u kojem živim postane bolje i pravednije za vrijeme mog života i naivno sam vjerovala kako će se stvari sigurno promijeniti na bolje i to uskoro. „ Ovakvih i sličnih primjera ima još. Ideja o osnutku splitske LGBT udruge začela se već 2011, ali nakon što je drugi pride organiziran i odrađen uspješno i nakon što je dobio veliku podršku od strane sugrađana i ljudi s državnog vrha, volonteri su uvidjeli da za njih u ovom gradu ima mje-

13


sta, a javilo se još više ljudi. Poneseni tim entuzijazmom, ali i uz podršku organizaora prvog i drugog pridea, počeli su odrađivati formalne zadaće koje su potrebne za osnivanje udruge. „Volonteri su osjećali tu pozitivnu energiju, zajedništvo i konačno se i vidjela ta splitska LGBT zajednica, ona je bila tu, bila je vidljiva i LGBT osobe su, ako su to željele, mogle negdje i nekome pripadati. Najvažnija komponenta aktivizma i je osjećaj zajedništva i pripadnosti, a to je drugi Pride omogućio LGBT osobama, to da negdje pripadaju, da su dio zajednice s kojom se mogu poistovjetiti, nešto što je bilo nužno za osnivanje udruge.“- Navodi Ljubica. Paralelno s ovim događanjima, od listopada 2012 godine počela je još jedna priča o splitskom izlaženju iz ormara. Dečki iz Queer Sport Split-a zajedno s aktivisticom Teom Jakašom počeli su organizirati queer partije. Partiji pod nazivom Plesnjaq, održavali su se jednom mjesčno, prvo u klubu Ghetto, a zatim u Kocki. Uskoro su postali dosta popularni te ih je znalo pohoditi i po 350 ljudi. Plesnjaq je surađivao i sa zagrebačkim organizacijama poput Zbeletrona pa su tako upriličili njihova gostovanja i nastupe zagrebačkih DJ-eva i bandova. To je bila jedna dosta kvalitetna inicijativa i ljudi su to prepoznali. Počela se formirati scena. Tako je s osnaženom zajednicom i novoosnovanom udrugom Rišpet početkom ožujka najavljen treći splitski pride. Povorka je najavljena za 8. Lipnja. Što se organizacije tiče, Rišpetovci su od početka radili sve; od donošenja odluka, dizajna, preko javnih istupa do pregovora s Gradom i policijom. Sanja Juras iz Kontre, Edo Bulić i Zoran Dominiković iz Iskoraka i Mirjana Kučer su bili tu kao podrška; educirali su ih, davali im savjete i pazili da ne naprave neku grešku. Očekivano, najveći strah organizatora su, osim huligana i nereda, bile gradske vlasti. Gradonačelnik se 2012. porudio organizatorima zadati dosta glavobolje. Međutim u svibnju 2013. u Splitu su održani lokalni izbori, Kerum je izgubio u prvom krugu, a u drugom je krugu samo nekoliko dana uoči pridea, 2. lipnja pobijedio Ivo Baldasar. Baldasar je još u kampanji sudjelovao na javnoj tribini Potrebe Splitske LGBT zajednice koja se u kinoteci Zlatna vrata održala ususret lokalnim izborima. A nakon pobjede na izborima se samoinicijativno javio organizatorima i rekao da imaju podršku Grada. Tako je i taj strah otpao. Naravno, i ove godine je bilo građanskih inicijativa koje su se protivile povorci ponosa. Kada nasilje od prve godine nije više opcija, a organiziranje kontraprosvjeda iz druge godine je neslavno propalo, sada se javila inicijativa Prazan grad koja je putem medija i društvenih mreža pozivala građane Splita da na dan održavanja povorke napuste centar grada i tako pokažu povorci da nije dobrodošla u Splitu. Inicijativa Prazan grad, u režiji udruge Urbana desnica osnovane 2012. godine, uobičajenim je argumentima kojima se sada nećemo baviti, omalovažavala povorku i vrijeđala LGBTIQ populaciju, ali je zapravo i napravila uslugu orgnizatorima i uljepšala dan pridea uklonivši borbene homofobe iz centra, u kojem su ostali turisti i sugrađani koji podržavaju povorku i koji su joj pljeskali i veselo je pozdravljali.

14

Povorka je nakon uobičajenog okupljanja u Đardinu, krenula s motom Potpuna ravnopravnost. Organizatori su nedvosmisleno poručivali da im je dosadilo biti građanima drugog reda i da žele da LGBTIQ populacija u Hrvatskoj bude izjednačena s ostalim građanima u svim zakonskim i ostalim parametrima. Iako je 2012. najavljen Zakon o životnom partnerstvu, on je još uvijek bio u izradi i nije stupio na snagu. Organizatori su isticali da ljudska prava ne mogu čekati. Povorci je nazočilo oko 500 ljudi, stvorio se lijep ugođaj. Osjećao se neki optimizam i zajedništvo. Nije bilo izgreda ni ružnih prozivanja sa strane. Ljudi sa strane su pljeskali. Na bini koja je ove godine ipak osvanula na Rivi, održani su govori, a na gradskom štandarcu na Pjaci je uz pljesak prvi put podignuta zastava duginih boja. U Đardinu se ekipa uz muziku satima zabavljala i družila. Rišpetovci su, sve u svemu, organizirali jedan dobar pride. Ove se godine povorci pridružio i novoizabrani gradonačelnik Baldasar koji je zajedno s organizatorima nosio banner. Baldasar je zapravo jedini gradonačelnik u zemlji koji je ikada nazočio nekoj povorci ponosa. Ovaj je gradonačelnik u mnogim poljima rada bio dosta kritiziran, vjerojatno i opravdano, ali bezrezervna podrška koju je pružao LGBTIQ zajednici u vrijeme svog mandata je upravo nevjerojatna. Zanimljiva poruka podrške je stigla i iz Poreča. Njihov Centar za Građanske inicijative-Poreč, na dan pridea je organizirao ulični performans tj. šetnju s transparentima u znak potpore Split prideu. Ministar uprave, Arsen Bauk, i ove je godine nazočio povorci te osim najave novog zakona koji će izjednačiti prava LGBTIQ osoba s pravima drugih osoba, ali ipak ne potpuno (što je u suprotnosti s motom povorke u kojoj sudjeluje), izjavio da ukoliko povorke u Splitu budu prolazile bez nereda više neće biti potrebe za tim da on i dalje na njih dolazi. Ovu izjavu ne bismo ovdje ni spominjali da se u njoj ne krije sažetak problema s kojima će se buduće povorke ponosa u Splitu suočavati. Da bolje ilustriramo problem navest ćemo još jednu sličnu izjavu. Jedna od sudionica povorke je nakon bezbrižne šetnje pod budnim okom 900 specijalaca u šali izjavila: „Bezveze je bilo. Niko me nije gađao, niko mi nije reka da sam nakaza, neću više ić.“ Možda zvuči smiješno, ali to jest bio (malo iskarikiran) način razmišljanja mnogih osoba koje su nakon nereda na prvom Prideu došli u velikom broju podržati drugi i treći. No time ćemo se baviti u sljedećem tekstu. Sada svakako možemo zaključiti da je 2013. u Splitu bilo očito da se ustanovila tradicija održavanja povorki ponosa i da je započet proces prijenosa organizatorskih poslova na lokalnu LGBTIQ zajednicu. Ustanovljena je nova udruga koja si je zadala ambicioznu zadaću javnog zagovaranja na lokalnoj i nacionalnoj razini. Što se pridea tiče, osjećao se optimizam, a van pridea, tokom godine održavala su se javna društveno kulturna događanja poput partija, izložbi, predstava i sličnog. Ljudi su se počeli upoznavati međusobno i osvještavati svoj položaj. Počeli su osjećati da su dio jedne zajednice koja u ovom gradu ima svoje mjesto.

15


Četvrta i peta splitska Povorka ponosa Četvrti Split Pride održan je 7. lipnja 2014. Samostalno ga je organizirala udruga Rišpet. Tako je dovršen prijenos organizatorskih poslova na lokalnu LGBTIQ+ zajednicu. Taj se prijenos odvijao u dosta dinamičnom lokalnom i nacionalnom kontekstu. U tom periodu, Rišpet je bio dosta aktivan kao udruga. Bavili su se organizacijom predstava i filmskih projekcija, sudjelovali su na konferencijama i često javno istupali. Naročito uoči famoznog referenduma 2013. U suradnji s udrugama Kontra i Iskorak provodili su kampanju „Glasam Protiv“ u kojoj su pozivali građane da zaokruže „Ne“ na referendumu. U prosincu 2013. održan je referendum o unošenju definicije braka u Ustav RH. Referendumu je prethodila duga i skupa kampanja inicijatora, prikupljanje potrebnog broja potpisa, lobiranje na svim konzervativno-desnim frontovima kojih u ovoj zemlji ima mnogo. Građanska inicijativa U ime obitelji uzela si je za zadaću da izmijeni Ustav Republike Hrvatske na način da u njega unese definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Tako izmijenjen Ustav, bračnim parovima ne daje nikakva veća prava ni zaštitu, ali u startu onemogućava stjecanje bračne jednakosti za parove istog spola. Međutim, iskre homofobije lako se pretvore u požar, ljudi su nasjeli te je 1.12.2013. od 37,9% ukupnog biračkog tijela koje je izašlo glasovati, gotovo dvije trećine su se izjasnile Za. Čitava ta inicijativa je u suštini homofobna, njome su najviše pogođene LGBTIQ+ osobe koje su zajedno sa svojim udrugama i inicijativama provodile javna zagovaranja i svoje kampanje, ali nisu se mogle nositi sa već spomenutim konzervativnim frontovima. Homofobija se u Hrvatskoj lako užga, a teško gasi. Da primiri situaciju, Vlada RH je nedugo zatim uputila poziv na javno savjetovanje kako bi se napokon donio Zakon o životnom

16

partnerstvu. Zakon je donesen u srpnju 2014., a istospolnim parovima omogućava sva prava koja imaju bračni partneri, osim prava na posvajanje djece. Također, životne zajednice ne nazivaju se bračne zajednice, nego životna partnerstva. Jer brak je, piše u Ustavu, zajednica muškarca i žene. Što se tiče situacije u Splitu, s novim gradonačelnokom situacija se također promijenila. Nedugo nakon pobjede na lokalnim izborima, Ivo Baldasar je sam kontaktirao udrugu Rišpet kako bi izrazio svoju naklonost i potporu za LGBTIQ+ zajednicu. Uskoro su otpočeli pregovori organizatora s gradskom upravom oko iznalaženja prostora za rad udruge (što je bilo jedno od njegovih predizbornih obećanja) te su počele pripreme za otvaranje LGBT centra u Splitu. Osim aktivnosti koje su potrebne za organizaciju Pridea, koje su se prve tri godine odvijale u prostorijama udruge Domine, u LGBT centru su planirane izložbe, tribine i slična kulturna događanja, zatim psihosocijalno savjetovalište, HIV testiranja i odvijanje raznih zagovaračkih aktivnosti. LGBT centar je svečano otvoren u svibnju 2014. godine. Radi se o derutnom, ali lijepom prostoru površine oko 80m2, u samom centru grada. Budući da je prostor bio potpuno neopremljen, Rišpet je počeo s opremanjem i uređenjem, a grad se obvezao na veća infrastrukturna ulaganja. Ta obveza, na dan pisanja ovog teksta, još čeka svoje ispunjenje. Ljubav između SDP-ovog gradonačelnika i LGBTIQ i lijeve scene nije bila ni približno idilična. Svita koja je nazočila svečanom otvorenju Centra bila je suzdržano zabezeknuta. Naime, on je nekoliko dana prije otvorenja LGBT centra prisustvovao svečanom otvorenju spomenika Vitez Rafael Boban koji je organizirala IX bojna HOS-a i na kojem je osnivač HOS-a Dobroslav Paraga otvoreno govorio protiv Pridea kao nečega što narušava hrvatski identitet. Tako je postalo jasno da gradonačelnik koji s jedne strane jako podupire LGBTIQ+ zajednicu, s druge strane koketira s ustaštvom koji je domaća forma fašizma, što je u najmanju ruku neobično, osim ako je u pitanju političar. U politici, svjetonazori nisu nešto što se gradi i njeguje, kao što je to slučaj u životu, nego nešto što se kupuje i prodaje kako bi se što udobnije ostalo na vlasti. Tom zagonetkom je scena bila zabezeknuta. A suzdržala se od komentara jer je upravo dobila toliko željeni prostor. Ostao je neki nejasan osjećaj. Uslijedile su pripreme za Pride. Sama Povorka ponosa 2014. održana je sedmog lipnja s jednakim sloganom kao i prethodne godine. Banner sa sloganom „Potpuna ravnopravnost“ nosili su Rišpetovci zajedno s predstavnicima gradskih vlasti. Povorka je išla uobičajenom rutom, pod jakim osiguranjem, bez izgreda, a glavni dio programa održan je u Đardinu. Govor je održao Ljubomir Mateljan, a obraćao se Vladi RH s porukom da ljudska prava ne mogu čekati i da požure s tim zakonom. Iako se očekivalo da će broj sudionika Povorke iz godine u godinu rasti, to se nekako nije dogodilo. Zašto je tako, možemo samo nagađati. Iz izvještavanja medija stvara se dojam da ukoliko nema neposredne opasnosti od fizičkog nasilja za vrijeme održavanja same Povorke, onda je Split siguran grad i nema potrebe da se ide na Pride. Novinari u svom

17


izvještavanju s Povorke ponosa redovito istaknu da „nije bilo incidenata“. Na to se homofobi u svom pravedničkom gnjevu nadovežu s nekom „Niko vas ne dira pa zašto onda paradirate“ teorijom. Ko da je cilj Povorke proći gradom neozlijeđen. Takve teorije su se pokazale krive na najgori mogući način, kada su Tomislav Ladan i Ljubomir Mateljan na zabavi na otvorenom, krajem lipnja, od strane grupe huligana, prepoznati kao koordinatori Pridea, fizički napadnuti i pretučeni. Ovakvih slučajeva nasilja nad LGBTIQ+ osobama u Splitu je naravno bilo još, ali ovaj ističemo jer je usko vezan za Pride. Subjektivan je dojam potpisnice ovog teksta da je, osim nestručnog medijskog izvještavanja i krivog shvaćanja poante Pridea od strane šire javnosti, jedan od uzroka slabe posjećenosti Pridea i prevelik upliv gradskih vlasti u Pride. Povorkama ponosa tih godina dominirao je lik i djelo gradonačelnika koji je zapravo koristio Pride za samopromociju na način na koji organizatori nisu smjeli dopustiti. U tom periodu velikih zakonodavnih i političkih promjena (promjena Ustava, Zakon o registriranom partnerstvu, kratak predah od vlasti HDZ-a), udruga Rišpet je usmjerila svoj rad na lobiranje i zagovaranje prema donositeljima odluka na lokalnoj i nacionalnoj razini. Bila je prilika da se nešto izlobira i oni su to radili. Međutim, zbog usmjerenosti na visoku politiku, ta udruga od pet-šest entuzijasta nije imala kapaciteta za sustavan rad sa samim pripadnicima LGBTIQ+ populacije Splita, okupljanje, osnaživanje i organiziranje zajednice iznutra, izgradnju savezništva na mikro razini. I to je vjerojatno jedan od uzroka slabe posjećenosti Povorke ponosa. Slično je bilo i 2015 godine. Solidno organiziran i jako lijep Pride, ali s malim odazivom. Povorci je nazočilo između sto i dvjesto ljudi. Peti splitski Pride održan je u subotu 6. lipnja 2015. Ruta i program su bili uobičajeni, a poruka Pridea vrlo jasna: izađimo u siguran Split. Tim motom se željelo upozoriti kako se nad LGBTIQ+ osobama vrši nasilje koje se ne procesuira ili se ne procesuira na ispravan način. Organizaori su isticali kako većina nasilja nad LGBTIQ+ osobama ostane neprijavljeno jer se žrtve boje dodatne stigmatizacije, a oni slučajevi koji se prijave ne budu okvalificirani kao kaznena djela, nego kao prekršaji. Upozoravali su na homofobiju u državnim institucijama koja ljude odvraća od podnošenja prijava za zločine iz mržnje. Novinari su locirali i nabrajali političare koji su nazočili Povorci te su izvjestili da je „sve proteklo bez incidenata“.

19


Split pride 2016. Godine 2016., a potom i 2017., Pride u Splitu se organizacijski polako, ali potpuno transformirao. To se dogodilo iz nekoliko razloga. Onaj početni entuzijazam i kasniji aktivistički zamah Rišpeta se s vremenom ispuhao. Dvojica koordinatora, Ladan i Mateljan, su se odselila iz Splita, u jednu ruku zbog karijere, a vrlo vjerojatno zbog nikad sankcioniranog nasilja koje se nad njima vršilo. Neki drugi članovi su pod pritiskom okoline prestali istupati u javnosti. Navode kako su im članovi obitelji radi toga dovedeni u jako neugodne situacije pa su zbog toga prestali biti aktivni u udruzi. Zapravo se dogodilo ono što se redovito događa aktivistima, a to je da se puno posvete svom radu i onda bez odgovarajuće podrške izgore. Oni članovi koji su preostali, nisu bili dovoljno snažni da preuzmu čitav teret organizacije Pridea. Stvorila se potreba za novim licima u organizaciji. Ta nova lica su došla iz udruge Flomaster. Udruga Flomaster osnovana je 2014. godine u Splitu od strane deset svestranih prijateljica koje su kroz osnivanje udruge tražile način za realizaciju raznih sportskih, društvenih, umjetničkih, ekoloških i inih ideja. U LGBT centru su organizrale radionice i izložbe, a u Splitu su najpoznatije po izvrsnim i nezaboravnim Minival partijima. Na Minivalu je plesala čitava lezbijska scena Splita, a kada su organizatorice čule da je Pride u nevolji, bilo im je žao da se kontinuitet održavanja Pridea prekine. Cure iz Flomastera su redovito pohodile Pride prvih pet godina i dobro im je poznat taj jedinstveni osjećaj zajedništva koji ni jedan medij, ma koliko bio upućen i stručan, ne može prenijeti. Flomastericama prilikom osnivanja udruge nije bio cilj da organiziraju Povorke ponosa, ali nisu željele da se taj jedinstven osjećaj izgubi pa su uskočile u pomoć osiromašenom Rišpetu. Međutim, odlaskom većine članova Rišpeta nastao je ogroman problem oko istupanja u javnosti u ime Pridea. Nigdje se nije moglo naći glasnogovornika. Problem oko glasnogovornika je trostruk; potrebna je LGBTIQ+ osoba koja je autana, koja ima određena znanja, ali i koja nema problem s tim da govori uživo u mikrofone i kamere. Toga u tom trenutku

20

u Splitu jednostavno nije bilo. Budući da su mainstream mediji ionako neupućeni u problematiku LGBTIQ+ populacije i poantu Pridea, oni to uopće nisu percipirali kao problem, već su kao i obično, samo pobrojali prisutne političare i napisali da je „sve prošlo bez incidenata“, a zamjerke su došle iz jednog dijela aktivističkih krugova. Poziv na Pride je bio malo konfuzan, ali ne stoji gore u tekstu slučajno napomena da se radi o deset svestranih prijateljica, svaka je dodala nešto svoje. Sloganom „To je i moja stvar“ željelo se ukazati na to da je LGBTIQ+ populacija samo jedna u nizu obespravljenih skupina u društvu, pored radnika, imigranata, žena, beskućnika i ostalih te da bi se svi trebali solidarizirati jedni s drugima. Osim toga, proglasom se upozoravalo i na neprofesionalno postupanje policijskih službenika prilikom kvalifikacije i obrade slučajeva nasilja nad LGBTIQ+ osobama. Vizualni dio je bio sjajno odrađen, oni rozi trokuti sa stencil slovima su iskorak u odnosu na sve splitske prajdovske vizuale. Samoj Povorci je prethodio niz radionica, a u subotu, 4. lipnja 2016. u 18:00 sati, krenuo je i taj Pride. Ruta je bila standardna, skupilo se oko 200 sudionika i atmosfera je bila izvrsna. Za primijetiti je i da banner (i mikrofon) nisu držali političari, nego kulturnjaci i nezavisna scena koji su ipak nešto prirodniji saveznici LGBTIQ+ populacije. Iako se tada činilo da se uplivom Flomasterica u organizaciju samo „spašava“ kontinuitet održavanja Pridea, sad je očito da se tu dogodio jedan bitan pomak. Bez mentorstva potkovanih aktivista Iskoraka i Kontre, bez uglednih stranih gostiju, ambasadora i političara, bez koordinatora Rišpeta i bez gradonačelnika na čelu, splitski Pride je spao na leđa onih koje predstavlja i zastupa – splitske LGBTIQ+ scene i njenih lokalnih saveznika. Vrijeme velikih zakonodavnih promjena je prošlo. Pride je odvratio pogled od visoke politike i okrenuo se prema lokalnoj LGBTIQ+ zajednici, koja doduše nije imala pojma šta da radi s njim, ali to je problem koji će se rješavati narednih godina.

21


Sedmi splitski Pride U prethodnom tekstu je napisano da se splitski Pride 2016. i 2017. organizacijski transformirao pa se zbog toga može steći dojam da u Prideu ima neke strukture i organizacije. Međutim, nema. Rišpet je možda pokazivao neke natruhe strukture, ali i oni su imali šest koordinatora istovremeno. Flomaster je s druge strane bio formalizirana ekipa od deset prijateljica, a ne ozbiljno strukturirana udruga. Ulaskom inicijative Bitcherin u priču o Prideu, slijedi još veći rasap strukture i organizacije. Kao da je bilo potrebno da Pride u Splitu umre i ponovno se rodi. Neformalna inicijativa Bitcherin započela je sa svojim radom, odnosno organizacijom gej partija u veljači 2016. godine. Bitcherin smo zapravo činile Mirta Barić i ja. Prvi doticaj sa Split Prideom se dogodio te iste godine kad smo radile Pride afterparty u Kocke. Negdje u veljači 2017. nam je od strane Rišpeta ponuđeno da koordiniramo Pride jer nitko drugi ne želi ili ne može. U splitskom Prideu se strelovito brzo napreduje od nula do koordinatora jer je to pozicija koju nitko zapravo ne želi. Mi smo rekle okej, iako zapravo nismo imale pojma kako se radi Pride. Činilo nam se važno da svi koji žele budu uključeni, pa smo odmah počele sazivati sastanke i stavljati javne pozive za sve zainteresirane da se priključe. Tim sastancima se zbilja odazvalo dosta ljudi i činilo se da je Pride živ i vitalan. Međutim, budući da tu nije bilo nikakve strukture, sastanci su se pretvorili u nadglasavanje, a kasnije i u svađe oko ideja vezanih za rutu, slogan, proglas, odnos prema zajednici i društvu. Bilo je živo, ali bilo je i stresno. Sve do jednog sastanka na kojem su se svi posvađali i više nitko nije želio raditi Pride. Nakon otprilike mjesec dana tišine, jedan je uporni volonter (koji želi ostati anoniman) počeo redom lobirati kod svih dionika koje je smatrao bitnima da se nađemo na sastanku. Tako je opet krenulo. Feniks je ustao iz pepela. Stanje je bilo kritično. Organizacija je izgledala otprilike tako da smo Mirta i ja išle okolo po gradu i pričale o tome što nam je sve potrebno. Lova

22

nije bila problem jer love nije bilo. Tako smo našle Coku da nam bude DJ, Šakala da postavi šank, Deu da osmisli i nacrta banner na starom lancunu koji sam našla doma. Kocka i Kino klub su nam posudili opremu, udruge HELP i Domine su dali stolove, megafone i par vrijednih savjeta. Nekoliko ugostitelja je ljubazno ugostilo naše kvizove i partije u Mjesecu ponosa i stavilo tegle za prikupljanje donacija u svoje izloge. Od te love smo platile ono što se baš moralo platiti. Promo materijale, bedževe, majice i borše, smo tiskali sami u tiskari koju smo skupa s ekipom pokrenuli u Domu maladih. Sve je bila improvizacija po DIY modelu. Samu Povorku ponosa potpisuje „ujedinjena scena“, a nju čine udruge Rišpet, Flomaster i queerANarchive (udruga koja od prve godine suptilno pomaže Pride, ali se uporno opire vezivanju svog anarhističkog imena uz taj mainstream LGBTIQ+ događaj) te inicijativa Bitcherin. Datum održavanja Povorke je pomaknut nešto kasnije, na 24. lipnja, kako bi kolegice aktivistice iz Drum ‘n’ bijesa i Le Zbora mogle odraditi zagrebački Pride i onda na miru doći pomoći oko našeg. Povorka je krenula oko 18:00 sati predvođena Drum ‘n’ bijesom i lancun-bannerom. Ruta je bila uobičajena, a a’capella izvedba Le Zbora prilikom dizanja dugine zastave na Pjaci dala je tom trenutku jedan svečan i dirljiv ton. Povorka je završila u Đardinu, Le Zbor je nastavio pjevati i tamo, a Mirta je održala govor. Činilo nam se tada da te govore nitko ne sluša pozorno, ali da je važno da se stoji tamo i govori o pederluku. Da ljudi vide da je bila jedna lipa ženska koja je lipo govorila o LGBTIQ identitetima. Moto pridea je bio Naša šarena štorija, a Mirta i ja smo na pitanja novinara trkeljale nešto o tome kako želimo naglasiti da u Splitu žive ljudi različitih identiteta. Kada je sve završilo, čvrsto smo odlučile da više nikada nećemo raditi Pride.

23


Osmi i deveti splitski Pride Split pride 2018. i 2019. je organiziran po istom modelu kao i prethodne godine, samo što smo taj model mrvicu usavršile. Tako da sad imamo koordinaciju, volotere te vanjske suradnike i saveznike. Koordinacija ide okolo i priča sa svima o svemu. Volonteri mogu osmisliti i provoditi svoje aktivnosti, a mogu i pomagati na postojećima. Vanjski suradnici su ljudi koji nisu u organizaciji Povorke nego imaju svoje zasebne aktivnosti, koje obavljaju manje više samostalno. To su dizajneri, DJ-evi, bubnjari, ali i razne udruge iz lokalne alternativne i kulturne scene. Saveznici su svi oni koji su voljni posuditi opremu, ugostiti naše evente, stavit naše plakate na svoje poslovne objekte i slično. Tokom te tri godine organiziranja Povorke ponosa i popratnih aktivnosti, čini mi se da smo samo širile tu mrežu suradnika i saveznika. Rovarile smo po gradu i sklapale saveze. Činilo nam se da je zakonodavni okvir koji se tiče LGBTIQ pitanja barem pedeset godina ispred mentaliteta ljudi koji žive u Splitu i okolici te da zbog toga više trebamo raditi sa lokalnom zajednicom i biti što vidljivije. Da se trebamo truditi da mentalitet sustigne zakone koji su na snazi. To umrežavanje s ostalim splitskim udrugama i pojedincima bih izdvojila kao najvrijedniji dio našeg rada. Pretpostavljam da je zbog toga Povorka blago porasla. Imamo više prijatelja i suradnika. Ali teško je o tome pričati objektivno. Split pride 2018. održan je 23. lipnja te godine s motom Hod za ljubav. Ruta je bila uobičajena, a broj sudionika je narastao na oko 300. Nositelj organizacije je bila udruga Flomaster u kojoj je Mirta baš zgodno preuzela koordinaciju. Ove smo godine udrugu Flomaster preimenovali u Split pride. Nekako nam se učinilo da to ima više smisla. Sljedeće, 2019. godine Pride je održan 15. lipnja. Broj sudionika je narastao na nekih 500. Kao što sam gore napisala, teško je biti objektivan kada si koordinator. A možda nije prošlo ni dovoljno vremena, pa da s višegodišnim odmakom jasnije sagledam sve važne aspekte. Sada imam samo subjektivne dojmove. Njih donosim u osvrtu koji je pisan neposredno nakon zadnjeg održanog pridea 2019. Sada me muči pitanje bi li Povorka nastavila rasti da nije bilo pandemije i da se kontinuitet održao. Ali to ćemo vidjeti u budućnosti.

25


26

27


Pride i kako je bilo

Piše u novinama da je bilo dobro na Prajdu. Pripremali smo se realno četri miseca. Krenuli smo u subotu oko podne – jedan postavljat stvari u Đardin. Za razliku od prije, imali smo dovoljno volontera. Iako je stvari bilo više nego ikad, do tri sata je sve bilo postavljeno i spremno: stolovi za DJ-eve, štand za Udrugu Domine, štand za Food not bombs, za nakit Viri, Dišpetoža majice i naravno šank. Na jednom štandu su naše ljubazne volonterke oslikavale sudionike bojama za kožu. Tako da su svi imali duge po faci. Postavili smo i štand s našim majicama. To smo sve stavili u krug tako da se učini podij za sudionike. Jedan volonter izrazito istančanog smisla za estetiku je ukrasio štandove i čitav park. Sve je lipo izgledalo. Ljudi su polako počeli dolazit. A došli su i novinari. Ja sam bila toliko umorna od tegljenja stolova po zvizdanu da nisam na ni jedno pitanje mogla odgovorit smislenom rečenicom pa sam zbijala šale. Oni se nisu smijali. Čini mi se da je novinarima draže kad mi pederi plačemo kako nam je teško. Nekad i je teško, ali nije me mater rodila da plačen. Rodila me da protestiram. Srića, Mirta je bila spremnija. Ona je to jutro prvo išla na šminku pa na frizuru, a obavila je i shopping. Izgledala je ko kraljica mature. Na sva je pitanja odgovarala vrlo samouvjereno i novinari su bili sretni s njom.

28

U jednom trenutku sam primijetila da je došlo puno ljudi. Više nego inače. Kad je krenula povorka čudila sam se kako je nekako duga. A energija u povorci je bila neusporedivo bolja nego ikad. Bilo je policije, ali su bili puno diskretniji nego inače. Specijalci nisu činili kordon oko povorke kao prije, nego su išli u manjim skupinama naprijed, iza i pri sredini. Nisu nas ni požurivali kao ranijih godina, dapače, govorili su mi da usporim ukoliko bi se kolona razdvojila. Ljudi su ulazili u povorku i izlazili slobodno. Oni koji su nas promatrali sa strane, veselo su mahali i slali poljupce. Nisan čula ni jednu ružnu riječ. Ni jedan mrki pogled, ništa. Ljudi su nam davali bese u prolazu. Ja sam išla na početku, iza mene banner. Iza bannera bubnjari iz Klapa Klapa koji su genijalni. Iza bubnjara su cure iz Kam Hrama hodale na štulama. To je bilo strašno lipo za vidit. Iza njih duga kolona sudionika, a na začelju je bila jedna grupa vouge plesača koji su danima vježbali koreografiju kako bi u povorci plesali cilo vrime. Na Pjaci smo stali. Mirta je održala dosta emotivan govor, a kad san vidila njenog oca kako drži transparent na kojem piše Ponosan roditelj, morala san se suzdržavat da ne zaplačen. Razmišljala san kako smo napravili nešto zbilja dobro. Nakon Pjace smo išli na Rivu pa u Hrvojevu ulicu i nazad u Đardin. Prije su nam se rugali da imamo najbrži prajd na svijetu, da hodanje traje niti pola sata. Ja sam govorila - Ovo je Split, ljudi ne vole hodat po suncu. Ali ove smo godine rastegli povorku na sat vremena. Gledala san lica ljudi, svi su izgledali tako sretno. Vole u Splitu i hodat kad je za dobru stvar. U Đardinu se dogodila poplava emocija. Ne znan kad san vidila toliko sriće na jednom mistu. Ne znam ja kako su točno to novinari prenijeli, ali nešto se u prajdu u nas definitivno prominilo. Nešto se pomaklo. Tribalo je devet godina, ali Prajd više ne djeluje kao neko strano tijelo doneseno u Split, nego djeluje kao nešto izraslo od ovih ljudi koji tu žive. To sam vidila već par dana unaprid jer je većinski financiran donacijama ljudi koji tu žive. Projekti i ambasade su pokrili oko trećine ukupnih troškova, a dvi trećine novca su ljudi sami iz svog džepa donirali u prajd. Zatim, velika većina stvari i usluga ovde je odrađena potpuno besplatno, volonterski, od strane proširene ekipe i saveznika. A treće i najvažnije, ljudi su stvarno počeli dolazit. Počeli su razumit problematiku. Ranijih godina sam uvijek nakon prajda bila na rubu da odustanem, a sad jedva čekam opet. I svi ostali iz organizacije. Satrali smo se, ali jedva čekamo opet. Jer ipak se kreće. A ima tu još puno posla, puno gejeva u ormaru i puno ljudi koji bi ih prebili čim povire nosom van. Želimo da dica koja tu odrastaju imaju prajd kao nešto što se podrazumijeva, nešto što ih stalno podsjeća da mogu bit šta god žele i da je to okej. Nećemo da prolaze ovo što smo mi prošli. Oko deset sati navečer smo zadnjim atomima snage opet sve stvari prebacili iz parka i išli u Kocke. Ja sam doslovno legla na šank. Ali nisam mogla ić spavat. Nisan tila da taj dan ikad završi. Ostala san do kraja, grlila svih, a kad je zatvorija klub išla san na Bače, s prijateljima gledala kako more minja nijanse iz tamnih u svijetle i pričala o prajdu dok sunce nije izašlo.

29


Kobna 2020.

Radi pandemije uzrokovane Corona virusom, kobne 2020. godine u Splitu nije održana Povorka ponosa. Međutim u lipnju, Pride mjesecu, održale su se sve ostale aktivnosti programa Mjeseca ponosa koje su bile u skladu s važećim mjerama Stožera civilne zaštite. Kao najzanimljiviju aktivnost izdvajamo podizanje zastave duginih boja na Matejušci uz prigodni performans. Za vrijeme sedam dana koliko je zastava tamo visila, tri puta su se pojavili neki huligani koji su je pokušali skinuti, a jednom i zapaliti. Međutim, mladi ljudi koji se inače okupljaju na Matejušci te bi huligane redovito potjerali i tako je zastava spašena.