Darko Cvijetić - Schindlerov lift by krrasic.redakcija

Književna radionica Rašić

Urednik srpskog izdanja Aleksandra Rašić

Darko CvijetiÄ&#x2021;

Schindlerov lift

Beograd, 2019.

PROLOG

Tapiserija sa zida u Michiganu šapne dobrim staricama: Još malo, dušo, i bit ćeš mi osamdeset osma ruža, ono malo krvi koja ostane nakon ispiljavanja. Da, imao sam sreće, pa nisam poginuo za otadžbinu, doviknuo je, Samo, Ona nije bila te sreće, pa je za me poginula, Smijao se Šime i mahao s kamiona. Godinu dana poslije, mrtvog će ga razmijeniti, kod Drvara, devedeset šeste.

PRVA GLAVA – KOJI NIJE ISPRIČAO PRIČU

1. U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga. Grbovi na vinima, gomile šapica ušparanih neostavljanjem tragova. Sve provlaži. Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti. Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras. Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika. Horacije mu priđe i čučne kraj njega. Treba ispričati priču, ali likvorom u lavoru lubanje vlada oseka. On šuti. Ide vlaga oljuštivati zid.

2. Krila mu prodrhte. Čim ima imalo krvi u cipelama. Mirno je gleda. Dama je, čini se, pijana. Naručila je – srneća krila. Konobar se pak na trenutak okrenuo... “Nema toga.”

3. Svaki je šinjel napustio moga oca. Gajilišne topline, vruće vrtlarske rukavice. Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića. U ladici, uz krevet, nalazim tatinu bilježnicu s rasporedom Đokovićevih teniskih mečeva. Breton je rekao – kasno si upao u ovu knjigu.

4. U Mishiminu filmu PATRIOTIZAM, prije sepukua (ritualnog harikirija), poručnik Šinđi i njegova mlada žena Reiko vode ljubav. Ona je od njega dobila dozvolu, i to na vlastitu molbu, da se i sama ubije odmah nakon njega. Oplođena. Nikad razvezan herbarij. Samurajskom sabljom peglana zavlažena posteljica. 8

5. Daytonski mir tu noć potpisan. Mi nismo ništa znali. Nije nam javljeno. Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak. Mi se zgledamo isprepadani. Mirno i staloženo nanišanim. Skinem najveselijeg. E, taj. Svaku mi noć dođe preko plota u vrt. I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.

GLAVA DRUGA Čim se počelo useljavati u Crveni soliter, u Prijedor, u rano proljeće 1975. čitav buljuk djece galamio je na livadi između dva solitera, dvije rudničke građevine. Pravili su snješka od četiri metra visine, od prljavih ostataka snijega. Pet godina kasnije, iza Titove smrti, pravili su jednom Tita od kartona (imitaciju onoga Tita što su ga vidjeli na ekskurziji u Kumrovcu) i svi redom dobili roditeljske batine. Tito je bio kartonski, ulijepljen, vjetar ga je brzo ponio i pao je u Taibovu baštu, odmah uz soliter. Taib je bio, čini se, oduvijek sam i star. Kućicu s vrtom nije prodavao nizašta. Odmah su mu uz kuću pravili soliter i bili mu voljni platiti da se iseli i sruši kućicu, ali Taib nije htio ni čuti. Djevojčicu, kćerku, autom mu je ubio prvi komšija Hamdija Kurtović, vlasnik automehaničarske radnje prekoputa Taibove kućice. Nenamjerno, desetinu metara dalje. Taib, dakle, nije dao srušiti kućicu i otići s mjesta pogibije svojeg djeteta. S Hamdijom nije govorio, iako je Hamdija nekoliko puta dolazio na vrata. Nije mu ni otvorio. I svi su žalili tog nesretnog, povijenog Taiba. I žena mu od tuge za djetetom umrla, i Taib sam, s kućicom i jabukom ispred, potone u samoću, kao u mutnu vodu. Radio je po cijele dane u bašti i odatle gledao kako Hamdiji Kurtoviću raste sin Amir. Tito od kartona se raspadao pod Taibovom jabukom. 10

Onda, pred rat, Hamdijinog sina Amira ubije infarkt u dvadeset osmoj godini života, posred kafića. Ne znam je li Taib pomislio – Hamdija Kurtoviću, sad smo kvit. Prije da nije. U prvim danima rata, upadnu neku noć maskira ni pozadinski lopovi, zadave Hamdiju Kurtovića i ženu mu, i opljačkaju automehaničarsku radionicu. Taiba nisu dirali, odmah preko ceste, iako bi bilo teško reći da nisu znali da je unutra Bošnjak – prije da su mislili da je unutra siromašan Bošnjak, kojega ne vrijedi ni ubiti. Taib bio iza zavjese. Drhtao. Mislio. Mislio i klanjati, ali nije znao kako, zaboravio, bogu se nije obraćao od smrti djeteta. Pobiše ih, pobiše ih, ponavljao je u sebi. Našli ga nakon deset dana. Presavijen, kao da je kanio klanjati, ali se usadio mrtav na glavu i ostao tako. Nije Taib tako dospio doznati da je Hamdiju Kurtovića i ženu ubio policajac, s uviđaja nekada davno autom ubijene curice. Sada još ima samo trula jabuka. Dobro zamišljen pogled u nju podigao bi i kartonskog Tita uz nju sagnjilog. A možda on i drži Crveni soliter da ne padne u Taibovu baštu, sada i beskućnu, bezdjetnu i praznu.

GLAVA TREĆA Svi ranodoseljeni rado se sjećaju prvomajskih uranaka i bleh kapele ljubijskih rudara, koja je rudničkim autobusom dovožena pred Crveni i Plavi soliter, pa bi u čast Praznika rada svirali koračnice, Internacionalu, partizanske i radničke pjesme ranom zorom, budeći radničku klasu. I komšije silazile, nosile rakiju i kolače, pjevali zajedno zagrljeni pred odlazak na izletišta u okolici grada. Tako nekad. Ovako sad: Zorom usijeku Badnjak. Pa pred Božić traktorom dovezu hrastov usječak. I narod siđe iz zgrade, da pjeva ojkače, loži vatru i kuha čorbu, da puca i pije rakiju u čast Spasiteljevog rođenja. A sve ih čuva petnaestak metara udaljena policijska marica, u kojoj sjede petorica naoružanih i maskiranih specijalaca, pripadnika antiterorističke jedinice. U soliteru sada živi pet bošnjačkih porodica i pet specijalaca, vjerojatno od njih čuvaju Badnjak, Isusu za rođendan.

GLAVA ČETVRTA Adem Ćordić živio je s obitelji prvo na četvrtom, a onda na devetom katu. Inžinjer u rudniku, otac dviju kćerkica, vedar, miran čovjek, rezervni starješina JNA. Onoga dana kada je rat ušao u soliter 101 (zvan Crveni soliter), Adema su srpski vojnici koji su pretresali soliter ubili u fotelji na devetom katu. Našli mu uniformu (pa šta su trebali naći – baletsku opremu rezervne balerine?) i rafalom ga sasjekli sjedećeg. Izvukli su ga liftom (marke Schindler), vukli preko ceste kao pseto koje ostavlja krvav trag i ostavili ga u Taibovoj bašti. Tko sve nije živio u stanu obitelji Ćordić, od tada. A onda se, početkom dvadeset prvog stoljeća, u taj stan uselila umotana žena, kupila stan kešom. Potpuno umotana, muslimanka, samo s prorezom za oči, sama. U soliteru je svi izbjegavaju, šapuću joj iza leđa, boje se, nitko ne smije s njom u lift (marke Schindler). Jednom poštar dolazio. Pitao komšiju Iliju Sredića sa sedmog kata, zna li gdje sada stanuje Adem Ćordić? A, šta će ti, pobogu, uzvratio pitanjem Ilija Sredić, novinar rudničkog internog lista. “Ima sudsku opomenu, nije plaćao, i to bogami godinama, porez na zemlju” kaže mirno poštar.

A znaš li ti, čovječe, govorio poštaru Ilija, da je Adem nesretni Ćordić ubijen u logoru Omarska, i da mu nikad kosti nisu u zemlji nađene? Poštar je isprva šutio, možda i minutu duže nego inače: A, jesi ti, Ilija, siguran, reče mu šapatom, da ona umotana žena s devetog, u nekadašnjem Ademovom stanu – nije on? “Porez na zemlju je porez na zemlju, sve da si još i nenađen u njoj.”

GLAVA PETA I Buco i Tica pali su sa Crvenog solitera. Nijedan se nije želio ubiti. Obojica su pali na beton ispred Taibovog prozora, a s tzv. “B” strane zgrade. Tica (Davor Miljević) pao je sa sedmog kata, a Buco (Vlado Ćurić) sa šestog kata. Obojica su pala na potpuno isto mjesto. U deset centimetara, na doslovce isto mjesto. S razmakom od deset godina. Tica je sa sedmog pao 1993. godine a Buco sa šestog 2003. godine. Balkon iznad balkona. Obojica su bili radnička djeca. Bucin stari činovnik u Upravi rudnika, a Ticin vrhunski majstor na bagerima Caterpilar. Pred rat Buco je bio autobusni kondukter, Tica je nešto pokušavao u Beogradu i na kraju se vratio u Prijedor. U nekoj alkoholnoj avanturi najbolji ga frend udario autom i bio tjednima u komi u Banja Luci. Izašao, u rat. Jedva živ, nikad trijezan. Nijedna ga vojska nije trebala, nitko ga nije zvao. Bauljao je oko zgrade, pijan, teško invalidan i šaptav. Tica je pao sa sedmog. Tica. Nikada nisam saznao što su ga zvali tako, danas vjerojatno nije ni važno. Da li od “ptica” – ne znam, ali Davor nije mogao shvatiti rat, nije mogao razumjeti tolika i toliko besmislena ubijanja, on, koji će tako besmisleno poginuti.

Bio je Ikar, bio je pijan, u zoru je umjesto ka klozetu okrenuo ka balkonu, htio je mokriti, kao Meštar u Marinkovićevom Kiklopu. Jednostavno se prevrnuo, preko ograde. I pao, Taibu pod prozorčić. Na mjestu ostao mrtav. Tica, vrabac sa sedmog, dobra momčina polomljenog vrata. Buco ogradu farbao. Na šestom, katu, 2003. Uvijek se Buco zezao da je kao dječak pao sa zgrade u Ljubiji. Nitko nije vjerovao da je ostao živ. A on ustao, samo ruku slomio. Nemoj ti meni vjerovati, ja sam sa zgrade pao, tako se Buco igrao riječima. Sve dok nije pao sa zgrade. Ali s puno više zgrade. Crvenog solitera. (Crvenog od crvi, crvenog od cigli). Farbajući ogradu balkona sjedio je na gajbi za pivo. U nekom je trenutku ustao i nagnuo se, da četkom dohvati vanjsku stranu ograde. Zatim je, bez glasa, pao na beton, sa šestog kata, na isto mjesto gdje je Tica pao. Padali tako Taibu pod prozor, na isto mjesto, u deset centi, u deset godina, dvije lokve krvi, dva lavora. Na tom su mjestu momci, prije rata, igrali na male golove. Bajramović, Sejfin, bagerista iz Omarske, bio golman, i s tog mjesta mu pucali penale.

GLAVA ŠESTA Crveni soliter (“St. 101”) 1975. godine, na dan useljenja ima četiri lifta (marke Schindler), po dva na svakoj strani, strani “A” i “B”. Svaka strana imala je mali i veliki lift (marke Schindler). Mali za putnike, i veliki za useljenja/ iseljenja, veći broj putnika i sl. Stari stanari i sada pamte miris useljenosti u novi prostor, čudo od trinaest katova i velikom terasom, s pogledom kakav su i sanjali samo avijatičari nad gradom. Po zvuku se moglo raspoznati radi li se o malom ili velikom liftu (marke Schindler) i na kojem je katu i kada. Klinci su se vozali neumorno, dok nisu provalili da je to privilegij i dobro su pazili da djeca iz drugih kvartova ne dolaze na vozanje. Lift (marke Schindler) je bio status, dokaz o gradskosti. Plavi je soliter imao samo dva, dok je Crveni soliter imao čak četiri. Voljeli su stanari svoje liftove, e, kad bi samo računali koliko života provedu po tim kabinama. Mnogi su na studijima, po odlasku iz Prijedora, dugo još sanjali liftove iz Crvenog i zvuk kočenja ili zvuk potpetica. Liftovima, velikim (marke Schindler) izvozili su umrle i teško bolesne, liftovima su odlazile mladenke i odlazilo se u rat. Male kutije kojima se prevozilo više nego bagerima. 17

Te 1992. nije bilo struje puno dana, kraj je bio strašnome ljetu. Onda je iznenada električna energija došla na dva sata. Djevojčica se igrala u liftu, bestrujnom i tihom liftu (marke Schindler) kojem je na drugom katu, gdje je i ostao ukočen, bilo razbijeno staklo na izlaznim vratima. Djevojčica Stojanka Stoja Kobas. Kako nije danima bilo struje, to joj je već skoro mjesec dana bilo omiljeno mjesto za igranje. Glavu je provukla kroz otvor razbijenog stakla na vratima. Nekoga je dozivala, čini se danas, koleginicu, također šestogodišnju prijateljicu s petog kata, prepolovivši svoju težinu. Iznenada, došla je struja. Iznenada, netko je pozvao lift (marke Schindler). Koji je dekapitirao dijete. Od tada to nije više lift (marke Schindler). To je pokretna giljotinska košara koja ide gore-dole puna slame, kao Betlehemske jaslice. I zbilja, pokojni Mile Serdar kleo se da je svakog Božića u liftu zaticao slamu i uzalud je bilo govoriti mu da je to od jučer, od Badnjaka. Giljotinska slama, govorio je Mile, giljotinska košara, i gotovo.

GLAVA SEDMA Adžin monolog na terasi iznad dvanaestog kata Crvenog solitera, uz večernji krvav zalazak sunca, nakon drugog džointa na dvije rizle: “Slušaj buraz, Šime je bio na trećem, Tica na sedmom, Čapljo na desetom, buraz, Čvarak na jedanaestom, Ljubiša i Muta na dvanaestom, buraz, na dvanaestom i Vesna i Dražena Zgonjanin, stara im se Olga zvala, mislim, buraz, sve to na “B” strani, buraz, pa Saša Vukić, buraz, na osmom (onaj što se ubio mlad u Banja Luci), Mića Milivojević na osmom, a Mića Komljenović, onaj Rojsov, na četvrtom, buraz, na četvrtom i Igor Gomiršek, stari mu se zvao Bogo, govorio srbijanski, buraz, bili i Travančići, Reuf i sinovi Elvis i Edo, pa Seka na trećem (u kući ga zvali Braco, pa ga mi svi vani prozvali Seka), buraz, Dženiska Jasmina na trećem, ona što je s Hadžijom bila, imala sestru ćopavu na jednu nogu, buraz, na trećem, buraz, Buco i Bracko Savanović, Sonja, ona lijepa glumica što je izgorjela, od Koke gitariste, buraz, Žunac, Žune, čini mi se, buraz, pa onda na prvom Rakača, buraz, na Galeriji Nataša Baškot i Bobana, onda ona gluhonijema, mislim Bilbija, buraz, ček, ček, ček...pa Toni Matić i Siniša i Kata i Joso na devetom, pa Cvijetići, onaj glumac i buraz što mu je ranjen u ratu, Pjaja i Pekara od Frge i Suphe na devetom, buraz, Slađa Davidović i Ljilja, Zec Boško košarkaš, pa Nešo Zec iz laboratorije, pa Sejfin Bajramović, bagerista u Omarskoj, Danči na šestom, odse19

lio u Sarajevo, pa Goran fudbaler na desetom i Saša Đaković, pilot, buraz, pilot, pa onaj Mršić što je imao mršavog sina zvali ga Rambo, pa Pamukčići na osmom i Meho, predsjednik zgrade, buraz, komandant zgrade, Rivić na desetom, pa Mehin sin profesor kemije Šicer – isto ubijen u Omarskoj, buraz, pa Eškić Edison na sedmom, kraj Lonije i Anđelka Pandže, Vlado Vujčić, poginuo u udesu kod Tenisa, imao buraza Vinka, pa Barbara koja je odselila u Zagreb, buraz, pa Berka s jedanaestog, što je popila tablete i ubila se za onim Željkom što je radio u Glasovoj knjižari, buraz, Mujo Trepić, s dvanaestog, na dvanaestom i oni profesori Crnčevići i Borić, jedan bio u logoru, drugi vršio proračune za minobacače, buraz, Vencelji, oni Slovenci s prvog, buraz, Kurtagić na galeriji, Handanagići Ekrem i Jelena na šestom, sa sinovima Darijom i Denisom, onda Zorić s jedanaestog što je u ratu bio u Crvenom krstu, Golubovići na petom, Slobodan, Slobodanka, udala se u Englesku, Svjetlana, Nevenka i Ostoja, Ipe, brat Berkin, što je ličio na onog bubnjara Bijelog dugmeta, buraz, pa Tica na sedmom, sa sestrom onom isprepadanom Tanjom i starim Lazom što se nije otrijeznio od 1968, buraz, pa električar Henja na jedanaestom i posinak mu Švraka, Edin, buraz, Siniša Pašalija što mu je stari mlad poginuo na vikendici, na desetom, buraz, na Galeriji Stratimir i Milena Popović, nastavnici, pa Medarevići na devetom, Joja nastavnik srpskog na petom, buraz, Ljubiša Bjelac, kamerman, kojeg je HVO zarobio na kraju rata, buraz, na Kupresu, Toni i Vojkan Đurki od Angele, na šestom, pa Ilija Radulović, sa šestog, koji je od raka umro u Parizu, Cina Sredić od onog novinara Ilije Sredića s petog, buraz, Glamočanin, s četvrtog, što je ličio na Zdravka Čoli20

ća, ubio ga drug u rovu iz zajebancije, Boro Drvenica s četvrtog, stari, što je nosio karabin za vrijeme rata, Drago Kondić s kćerkom Adelinom, buraz, pa dolje u podrumu Kozarski vjesnik i Radio Prijedor, oni silni novinari – Ružičić kojeg će granata ubiti u Sarajevu, pa Cvjetin Dobrić, buraz, sjećaš se – samo devet mrtvih oko zgrade u prva dva sata rata, buraz!” Kad je Adža završio, pogledao je s terase i rekao da je zaboravio kapetana Trifunovića, Dalmacije s trećeg, Horvate iz Plavog, i svog starog. “I Taiba, jebote, buraz, sjećaš ga se, kako sam Taiba zaboravio, onoga što mu dijete ubio Hamdija automehaničar.”