Page 1


nakladnik | udruga parNas / dubrovačka 4 / rijeka za nakladnika | matija budimir gl. urednik | krešimir vogrinc urednici | matija budimir [smisao-književnost] lea perinić [kulturologija] kristina posilović [književnost] sandra obradović [proza] davor mandić [poezija] igor gržetić [likovnost] dejan durić [film] ivana čop [kazalište] vjeran stojanac [glazba] aleksandar v. božić [aletheia ephemeros-smisao] lektura | sandra salopek ovitak | lana bijuk foto-priča | dajana durić prijelom | krešimir vogrinc

impressum kontakt | casopis-re@parnas.hr / www.parnas.hr tisak | angolo d.o.o. / sergijevaca 4 / pula naklada | 300 primjeraka časopis izlazi dvaput godišnje | rukopise/likovne materijale ne vraćamo | zadržavamo pravo korištenja neobjavljenog materijala financijska potpora | grad rijeka / županija primorsko-goranska


aleksandar



v.



božić

o



ropstvu



i



oslobođenju1 Kad je revolucija legalna? Kad uspije! [August Strindberg]

1

Prvi dio teksta Deset uvida u stanje stvari ili prigovor savjesti nastalog 2007. godine koji je trebao biti objavljen u cijelosti, ali to ni tada kao ni sada okolnosti nisu dozvoljavale.

Ropstvo je u svakom obliku neminovno stanje čovjeka u kapitalizmu. Oslobođenje zahtijeva vatru i krv. Atenska je demokracija za pretpostavku imala robovlasništvo. Na robovskoj se radnoj snazi održavala klasa dokonih robovlasnika, slobodnih građana, muškaraca kojima je dokolica omogućavala sudjelovanje u političkom životu, privatno i javno razvijanje uma i duha (jednom kad je problem robovlasništva stavljen po strani kao moralno pitanje ili kad uopće ne ulazi u moralni vidokrug). Sudionici demokracije (muškarci, građani Atene) mogli su šetati ulicama i trgovima, razmišljati, razvijati ili preispitivati svoje predrasude, braniti ih i rušiti tuđe u srazu diskusije. Naposljetku, sudjelovati u skupštini. Ti su slobodni građani imali pravo na dokolicu, koja donosi određenu slobodu duha, onu slobodu koja je nužna da bi um razvio sve svoje moći, dakle i one koje nisu neposredno instrumentalne. Naravno, ovisno o tom umu dokolica može odvesti i odvodila je u dekadenciju.


Unatoč dekadenciji, koja je dokolici na neki način svojstvena, ti su atenski građani uglavnom bili ljudi duha, misaoni ljudi, barem u smislu da njihovo promišljanje i djelovanje nije bilo uvjetovano po tijelo, um i duh hendikepirajućim učincima fizičkog rada i ideološke indoktrinacije. Zahvaljujući radu robova i neovisno o imetku i položaju, oni su imali vremena i prostora misliti slobodno, makar te misli često i nisu bile naročito napredne. U današnjoj kapitalističkoj, liberalnoj, ciničnoj demokraciji robovi također imaju pravo glasa, ali ih to ne čini ništa manje robovima. Pitanje je, međutim, postoje li u takvom uređenju pojedinci čiji bi položaj mogao biti analogan položaju punopravnih sudionika atenske demokracije ili danas postoje samo robovi, u cijeloj toj grotesknoj hijerarhiji liberalnog licemjernog pakla, od robova rada i propagande, preko robova iluzija, do robova na vrhu, onih robova koji robuju vlastitom nemoralu i vlastitoj gladi, pohlepi i uskosti te koji porobljavaju sve ispod sebe. Zapravo, svi smo robovi jednog sistema koji je iz prijepora povijesti izrastao kao mračna sjenka svih stvari koje se na sunčevom svjetlu čine tako nevine i svijetle. Kapitalizam. Tek sada nastupa zenit Kapitalizma i Marx postaje sve aktualniji. Za budale mrtav Marx. Budale misle da uživaju demokraciju izvrše li mehaničku radnju zaokruživanja brojke na papiriću, a da ta radnja nije uvjetovana višim misaonim procesima. Uvjetovana jest uglavnom tek nemisaono usvojenom reklamom proizvoda jer u liberalnoj je demokraciji sve Tržište, tako i politička arena, a stranke su samo političke kompanije koje na političko tržište stavljaju agresivnu reklamu svojeg proizvoda u nadi da će birači kupiti baš njihov.2 No reklamacije se uglavnom ne uvažavaju prije isteka roka od 2, 3, 4 ili 5, pa i više godina konzumacije proizvoda... Autor namjerno miješa liberalizam kao ideologiju s liberalizmom kao ekonomskom politikom, koju onda neoliberalni robovlasnici pokušavaju proturati i za ideologiju; stav je autora da su politički i ekonomski liberalizam neodvojivi, to jest da je upravo njihovo odvajanje jedna od češćih metoda indoktrinacije dobronamjernika političkim liberalizmom i posljedično vođenja k ekonomskom užasu. (op. ur. M. B.) 2

U robu se ipak nalazi iskra demokracije. U nekima ona zatinja, a u nekima bukne u plamen. Zašto se onda ne bi opravdalo stvaranje zavjereničke skupine suvremenih produhovljenih demokrata, naoružanih moralom koji sravnjava sa zemljom kapitalističku demokratsku farsu? Upravo tu leži zamka, paradoks i možda vječna zagonetka politike: da bi se ostvarila demokracija skupina moralnih prosvjetitelja-idealista mora se poslužiti nedemokratskim sredstvima (državnim udarom,3 terorom) kako bi uspostavila sistem javnih odnosa koji će samom formom (a treba težiti da to


9

Državni udar ovdje razumijevam kao čin nasilnog preuzimanja institucija vlasti neke države koji poduzima mala skupina zavjerenika, ne nužno neke veće društvene sile i/ili dijelova državnih institucija (državnih službenika, policije ili vojske). Takvo preuzimanje vlasti formalno je protuustavno, ali u moralnom smislu ne mora to biti, u slučaju da je vlast koja je srušena vladala protiv moralnih zasada ustava (ili samih eksplikacija ustava), a da su pri tome institucije demokratske zaštite od takve vladavine zakazale. Državni udar tako treba biti upaljačem revolucije u slučaju kad baza (moralna, logistička) za revoluciju, koju razumijevam kao širok pokret građanstva k rušenju vlasti, ne postoji. | 4 Ako to i nije bio napad terorista već zavjerenički čin elemenata u američkoj vladi, njegova namjerno izabrana forma jest forma terorističkog napada i u tehničkom smislu to jest teroristički napad. 3

bude sve više i sadržajem) uvjetovati ljude, mijenjajući im političku svijest. Da bi izvukli sebe iz blata ropske demokracije, zavjerenici moraju ustati oružjem na moderne robovlasnike, danas ne samo ekonomske već univerzalne ekonomsko-tjelesno-umno-duhovne robovlasnike, jer moderni kapitalizam ide prema svojem savršenstvu, gotovo se do kraja entelehirao (ispunio svoju svrhovitost), koloniziravši ne samo radnu snagu čovječanstva, već i njegovo slobodno vrijeme, čak donekle i visoku kulturu. Tako čovječanstvo kapitalizmom samo sebe drži u okovima, u tom apsurdnom kozmičkom začaranom krugu. Kao što nas je naučio mit o Aleksandru Makedonskom, zamršeni se čvorovi, kao i začarani krugovi, trebaju odlučno presjeći da bi čovjek jednom udahnuo punim plućima. Razmrsivanje gordijskih čvorova i rasplitanje začaranih krugova trajalo bi dulje (u „političkim utakmicama“ i „parlamentarnim borbama“) od životnog vijeka čovječanstva. Prema tome, akcija. Puška, bomba, teror. Giljotina. Jakobinstvo komunističkog pokreta. Terorizam je oružje politički nemoćnih, u svim formama, od „mekog“ terorizma Greenpeacea do „terornog“ terorizma islamskih fundamentalista koji utjelovljuje posljednju notu fatalizma, rušeći svijet, vodeći sa sobom u smrt zbog nemoći ostvarenja svijeta iz svojih ideala nevine usputnike i ciljeve. Ne zaboravimo da su i partizani za Treći rajh i njegove saveznike bili banditi i teroristi. Napad na službene osobe zlog državnog aparata. Teroristička djelatnost KPJ u Kraljevini Jugoslaviji. Jesu li nevini svi koji rade u američkom Ministarstvu rata? Navedenom je ministarstvu, nekada doista zvanom Ministarstvo rata, cinično promijenjeno ime u Ministarstvo obrane (kako se danas nazivaju gotovo sva slična ministarstva u ostalim državama), iako se SAD (osim Pearl Harbora) nikad nisu branile na svojem terenu već su se „branile“ na drugim kontinentima. Obrana od budućih terorističkih napada, poput ikoničkog 11. rujna,4 i nije vojna obrana u pravom smislu te riječi jer napadač nije vojska već politički borac.


saša



stanić

batmanovo novo ruho Vitez tame [The Datk Knight, Christopher Nolan, 2008.]

Odavno su teoretičari popularne kulture utvrdili da je popularnost super-junaka najveća u razdobljima velikih nesigurnosti, ekonomskih previranja i ratova. Njihovo je mišljenje da gledajući junaštva i podvige i sami bivamo osnaživani u vjeri u čuda koja su nam u teškim vremenima potrebna. Osvrnemo li se na ovoljetnu najezdu super-junaka u naša kina (Iron Man, Hulk, Hancock, Batman, Hellboy) zaključit ćemo da smo u stvarno velikim problemima, a sudeći po dnevnim vijestima čini se da ne bi bilo zgorega zaposliti Stana Leea, Alana Moorea, Franka Millera i drugu kreativnu svitu da nam kreiraju još kojega. Ostavimo se spekuliranja o uzročno-posljedičnoj povezanosti stvarnih nedaća i ekspanzije super-junačkih filmova i potražimo neki kudikamo prozaičniji razlog za njihovo tako učestalo, nerijetko naporno i nezanimljivo pojavljivanje na velikim ekranima. Nudim vrlo jednostavan odgovor: ljudi su skloni eskapizmu, a svi veliki studiji sanjaju o perpetuiranju uspjeha jednog jedinog filma. Eskapizam nam je toliko imanentan da ga u ovom kontekstu nije potrebno objašnjavati, uostalom, umjetnost na njemu i počiva, a česta pojava


Gothama odgovara slici tipične američke metropole uronjene u suvremenost, a koja nije u nikakvom srodstvu s Burtonovom darkerskom i Schumacherovom campovskom estetizacijom. Iako možda iznenađujuće za skupi film nastao po strip-predlošku, ali u glazbi Hansa Zimmera i Jamesa Newtona Howarda izostaje epskoga zamaha (sjetimo se samo teme Dannya Elfmana iz Burtonovih Batmana). U ovakvom, nenametljivom obliku ona je samo još jedno sredstvo kojim se naglašava redateljevo odlučno napuštanje tipiziranog prikaza junaštva. Valja naglasiti da je impresivna glumačka ekipa svoj posao odradila korektno, ali kao što je općepoznato, sve ih je zasjenio uistinu maestralni Heath Ledger (Legenda o vitezu, Planina Brokeback) koji je sa svojom interpretacijom manijakalnog Jokera na mojoj internoj listi najboljih filmskih negativaca uvjerljivo zauzeo prvo mjesto.

Unatoč mnogobrojnim zbivanjima i podzapletima s čestim obratima, u središtu radnje cijeloga filma je pitanje Batmanova pravog identiteta. Zapitajmo se zašto je Jokeru toliko važno otkriti Batmanovo pravo lice? On zna da gothamski zaštitnik djeluje na prostoru simboličkog, a ogoliti njegov pravi identitet značilo bi smjestiti ga na razinu ljudskog i realnog, dakle, ranjivog i poznatog. Jer, kao što je rekao američki pjesnik Wallace Stevens: Nijedan čovjek nije heroj onome koji ga poznaje. Sve dok je Batman na razini simbola apstraktan, odnosno tajanstven i dalek, on je neranjiv, a onoga trenutka kada ulazi u zonu u kojoj vrijede za sve ljude ista ograničenja on gubi svoju mitsku dimenziju i postaje tek pojedinac koji se, štiteći pravdu, nebrojeno puta ogriješio o zakon. Napravimo digresiju i priupitajmo se nije li lik Oskara Schindlera izgubio mnogo od naših simpatija onog trenutka kada smo saznali da je prsten dobiven u znak zahvalnosti od spašenih Židova on jednostavno – propio? Pravi heroji ne čine takve (ljudske) gluposti i zato ih se, da bi ostali stvarni, ne smije


Re 15  

Art & culture magazine / časopis za umjetnost i kulturu || Cover / ovitak: Lana Bijuk || Layout / prijelom: Krešimir Vogrinc

Re 15  

Art & culture magazine / časopis za umjetnost i kulturu || Cover / ovitak: Lana Bijuk || Layout / prijelom: Krešimir Vogrinc

Advertisement