Page 1

SADRŽAJ:

4 - 15

ŠIBENSKE TVRĐAVE mr.sc Josip Ćuzela

16 - 23

PRILOZI POVIJESTI ŠIBENSKOG MASLINARSTVA

24 - 31

NEKA RAZMIŠLJANJA O ŠIBENSKOJ KOMUNALNOJ GALIJI IZ 16. STOLJEĆA

32 - 43

SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE NA RIJEKAMA KRKI I ČIKOLI U SVJETLU ARHEOLOŠKIH, POVIJESNIH I KONZERVATORSKIH ISTRAŽIVANJA

mr. sc. Željko Krnčević , dipl. arh. i etn. Marija Krnčević Rak

dipl.ing Nikica Vučenović

dipl. arh. Nataša Zaninović, dipl., arh. Joško Zaninović

44 - 47

TVRÐAVA SV. IVANA - ŠIBENIK, PROJEKT REVITALIZACIJE TVRĐAVE SV. IVANA U ŠIBENIKU prof.dr.sc. Dina Vulin Ileković dipl.ing.arh., prof. Boris Ileković dipl.ing.arh.

48 - 51

TVRÐAVA BARONE

52 - 55

KAKO SU ŠIBENČANI GRADILI I OBNOVILI BARONE

56 - 59

O REVITALIZACIJI PROSTORA NEKADAŠNJEG SAMOSTANA SV. DOMINIKA U ŠIBENIKU

mag.ing.arh. Ivana Lozić

dipl. oec. Zdravko Bogdan

prof. Ivo Glavaš

60 - 68

METODOLOGIJA OBNOVE SKULPTURA NA ZAPADNOM PORTALU KATEDRALE SV. JAKOVA prof. Dijana Bolanča

2

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


UVODNIK Dragi prijatelji, evo nam u rukama i treći broj časopisa „Juraj“. Opet je to svojevrsni zbornik niza zanimljivih i sadržajnih predavanja koje Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ priređuje u šibenskoj Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“, u okviru stalnog projekta nazvanog „Šibenska kulturna baština“. Dakako, jedna od nezaobilaznih tema i ovog broja „Jurja“ povijesne su utvrde. U prvom redu tu je tekst o svim šibenskim tvrđavama iz pera mr.sc. Josipa Ćuzele, konzervatora pri Ministarstvu kulture. Iz njega ćete moći doznati neke najvažnije činjenice o četiri šibenske utvrde, povijesnom blagu koje se s pravom naziva i temeljem bolje šibenske budućnosti. U trenutku dok nastaje ovaj uvodnik, na tvrđavi Barone ili Šubićevac upravo udaraju teški maljevi građevinske mehanizacije koji odjekuju i razliježu se starim gradom. Započela je dugo očekivana obnova i uređenje te povijesne utvrde. Podsjetimo ukratko, naše Društvo projekt je pokrenulo otprilike prije tri godine, a zahvaljujući velikom entuzijazmu, potpori i volonterskom radu mnogih prijatelja Šibenika, taj je projekt, s nositeljem, Gradom Šibenikom, dobio bespovratnih milijun eura iz EU fondova. O tome kako će izgledati utvrda već sljedeće godine, najbolje će opisati Ivana Lozić, mag.ing.arh., glavna projektantica u projektu obnove i revitalizacije tvrđave Barone. Što će sve posjetitelj moći doživjeti na obnovljenoj utvrdi Barone i kakvi će ga sve zanimljivi sadržaji tamo dočekati, pročitajte u njezinom tekstu. No, to nije sve - rekli bi u reklami: u paketu se dobiva i tekst Zdravka Bogdana „Kako su Šibenčani gradili i obnovili Barone“, koji otkriva vrlo zanimljive povijesne podatke o gradnji tvrđave Barone. Evo i jedne vrlo bitne činjenice vezane uz našeg kreativnog člana Zdravka Bogdana: on je zasigurno najzaslužniji što će se na tvrđavi Barone naći sadržaji koji su do danas rijetko viđeni u Hrvatskoj i šire: tehnologija tzv. proširene stvarnosti, koja će uz pomoć tehnoloških noviteta (pametni telefoni, 3D naočale, durbini s virtualnim projekcijama) nesumnjivo pridonijeti atraktivnosti preuređene tvrđave. Ima još - sljedeći tekst približit će čitateljima detalje iz projekta obnove najveće i najviše šibenske utvrde Sv. Ivan. Kako je javnosti dijelom poznato, naše Društvo je, nakon šire javne i stručne rasprave, pokrenulo proces za obnovu te utvrde. Bit će to svojevrsni dječji grad, mjesto na kojem će, uz izvanredne i zanimljive sadržaje, boraviti mladi, igrati se i stjecati korisna saznanja za budući život. Više o svemu u tekstu arhitekata projektanata - dr. Dine Vulin Ileković i prof. Borisa Ilekovića. Nadalje, bračni i arheološki par Nataša i Joško Zaninović vode vas na uzbudljivi povijesni obilazak nedovoljno poznatih kamenitih bisera nadomak Šibenika, srednjovjekovnih utvrda u kanjonu rijeka Čikole i Krke.

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Darko Karađole Hrvoje Zekanović Nikola Grubić Lektor: Tatjana Gulin, prof. Grafičko oblikovanje: Valentino Dražić Celić, Fotografije: Valentino Dražić Celić Arhiva Drušva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Nataša Zaninović Joško Zaninović Tisak: Printera d.o.o. Naklada: 450 Izdano: Šibenik, 2014.

Nizvodno rijekom Krkom, u slikovitom šibenskom zaljevu, nekoć davno ljuljuškala se i plovila čuvena šibenska komunalna galija. Kako je izgledala, što je jela njezina posada, što je prevozila... i još mnoštvo zanimljivih detalja očekuje vas u tekstu Nikice Vučenovića. Tu su i tekstovi dvoje konzervatora „O revitalizaciji prostora nekadašnjeg samostana sv. Dominika u Šibeniku“, prof. Ive Glavaša te „Metodologija obnove skulptura na zapadnom portalu katedrale sv. Jakova”, prof. Dijane Bolanča. Slijedi tekst mr. sc. Željka Krnčevića o maslini i maslinarstvu „Prilozi povijesti šibenskog maslinarstva“. No, ne duljimo više s uvodnikom... Uživajte u čitanju i vidimo se - u četvrtom broju! Vaše Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

3


mr. sc. Josip Ćuzela

ŠIBENSKE TVRĐAVE

Tvrđava Barone gradi se na brdu jugoistočno od tvrđave sv. Ivana u cilju bolje obrane. Brdo na kojem se tvrđava gradi zvalo se Vidakuša vjerojatno po tome što je na njemu bila izgrađena crkvica sv. Vida. Iako se gradila na brzinu i stalno se dograđivala i ojačavala u tijeku radova, gradila se po novim shvaćanjima vojne arhitekture s tzv. terrapienom, što znači da je tvrđava imala bastionski sustav ojačan nanosima zemlje koji su trebali spriječiti probijanje zidova topovskim granatama. 4

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


S

rednovjekovni fortifikacijski sustav Šibenika sačinjavali su tvrđava sv. Mihovila na brdu iznad povijesne jezgre Šibenika te perimetralni zidovi s brojnim kulama izgrađenim na strateškim mjestima koji su zatvarali gradski prostor. Perimetralni zidovi pomicali su se kako se povećavala potreba za širenjem grada. Širenje grada išlo je prema istoku jer je tako diktirala konfiguracija terena. Bitna promjena u fortifikacijskom sustavu grada dogodila se u 1.pol.16. stoljeća. Zbog novonastalih geopolitičkih prilika kada su Turci osvojili Skradin (1521.), počelo se razmišljati o izgradnji velike tvrđave koja bi spriječila ulaz u šibenski zaljev i prolaz prema Skradinu. Morski pristup Skradinu bio je kroz šibenski Kanal sv. Ante, što je mletačka vlast svakako htjela spriječiti. Novi zamah u gradnji fortifikacija dogodio se u 17. stoljeću kada se turska opasnost približila gradu s kopnene strane. Uoči Kandijskog rata (1646. - 1669.) gradile su se nove tvrđave na brdima iznad grada. Tvrđave su građene primjenom nove tehnike bastionskog tipa. Morale su biti građene na brdima upravo zbog konfiguracije terena na kojem je Šibenik izgrađen. Srednjovjekovni zidovi nisu mogli biti ojačani bastionima kao u Splitu, Zadru, Trogiru ili Dubrovniku jer su se u neposrednoj blizini grada nalazila dva visoka brda koja bi, ako bi na njih došao neprijatelj, bili prijetnja gradu. Bastionski sustav gradio se jedino na istočnom dijelu grada. Novoizgrađene tvrđave bile su tvrđava sv. Ivana i tvrđava barona Degenfelda. Bastioni na istočnoj strani grada bili su Sv. Katarina i Bernardi. Nakon odlaska Mlečana i dolaska Dalmacije pa i grada Šibenika pod vlast Habsburške monarhije, došlo je do bitne promjene važnosti i korištenja gradskih fortifikacija. Austrijska uprava izradila je nekoliko planimetrijskih prikaza grada i fortifikacijskih sustava. Zatečene gradske zidine i kule te tvrđave na istaknutim brdima iznad grada, kao i tvrđava sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal, precizno su dokumentirane.Godine 1815. izrađen je arhitektonski snimak gradskih fortifikacija s tlocrtima i karakterističnim presjecima za tvrđavu sv. Mihovila. Snimak koji je izradio ing. Francisco Zavoreo vrlo precizno arhitektonski dokumentira gradske zidine, kule i tvrđave s posebno označenim točkama obrane. Uz tlocrtne snimke prikazan je niz presjeka kroz gradske zidine i tvrđave. Planimetrijski prikaz grada i njegovih

fortifikacija pokazuju crteži iz 1822. i 1854. godine. Iz izvješća, a posebno iz izvedenih radova na fortifikacijama u 19. stoljeću, evidentno je da je za Šibenik procijenjeno da nema opasnosti s kopnene strane. Iz tog razloga na gradskim fortifikacijama i na tvrđavama na brdima iznad grada ne rade se jači građevinski zahvati. Tvrđave se polako napuštaju, posebno sv. Ivana i Barone, a na tvrđavi sv. Mihovila zadržava se posada, ali se značajniji radovi na osuvremenjivanju ne izvode. Sredinom 19. stoljeća dozvoljava se rušenje kule Badanj na sjeveroistočnom gradskom zidu radi izgradnje zgrade kazališta. Krajem

19. stoljeća ruše se gradske zidine sa srednjovjekovnim kulama na sjevernoj strani (stari pazar) te bastioni na istočnoj strani. Procjena je da se treba osigurati kontrolirani ulaz u kanal sv. Ante i šibensku luku. Radi toga se ojačava i osuvremenjuje tvrđava sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal. Stara renesansna tvrđava koja je imala veliku važnost za obranu šibenske luke dobiva nove elemente. Tridesetih godina 19. stoljeća na terasi tvrđave gradi se zgrada za boravak vojnika koja je trebala biti sigurna od topovskih udara. Krajem 19. stoljeća na nadgrađu (terasi) tvrđave koja je do tada sačuvala venecijanski izgled i raspored topovskih otvora, izvode se rekonstrukcijski radovi na zapadnoj i sjeverozapadnoj strani. Zbog postavljanja novih obrambenih topova proizvedenih 1867. godine mijenjaju se stari venecijanski topovski otvori, a na grudobranima se grade novi,austrijski. Novi topovski otvor omogućuje veći horizontalni hod topovske cijevi. Na terasi se postavlja hodnica za horizontalni pomak topa. Unutar novog grudobrana izgrađene su prostorije za smještaj granata.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

5


VRIJEME I VAŽNOST GRADNJE UTVRDA TVRĐAVA SV. MIHOVILA Tvrđava sv. Mihovila izgrađena je na brežuljku koji se uzdiže iznad šibenskog zaljeva. Kada je tvrđava na tom mjestu izgrađena, nije poznato. Dolazak hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. u Šibenik 1066. godine može biti razlog vjerovanju da je već tada taj prostor bio utvrđen i da se koristio kao kastrum. U različitim povijesnim razdobljima tvrđava je dograđivana i proširivana te, zahtjevno vremenu, i ojačavana. Tvrđava koju danas imamo u ostatcima svjedoči o tome da se kroz povijest tlocrtno povećavala najprije izgradnjom predprostora prema istoku i jugu te kasnije zapadnim i sjevernim barbakanom. Od zapadnog barbakana prema moru u prvoj polovici 15. stoljeća tvrđava je dobila direktan kontakt s morem kroz tzv. dvostruke bedeme koji su imali za cilj tvrđavu učiniti potpuno neovisnom o gradu. Prema sačuvanoj strukturi zidova i kula najranije dijelove tvrđave (kvadratne kule i kortinu između njih) možemo datirati u 13. stoljeće. Krajem 14. stoljeća tvrđava dobiva zapadni barbakan s dvije peterokutne kule. U prvoj polovici 15. stoljeća zidovi se nadograđuju te se krunište tvrđave podiže na veću visinu. U 16. stoljeću na sjevernoj strani dograđuje se jedna veća i jedna manja poligonalna kula. Tijekom svoje duge povijesti tvrđava je bila rušena i to uglavnom eksplozijom barutana. Prvu veću destrukciju tvrđava je doživjela eksplozijom barutane 1663. godine, a drugu 1752. godine. Osim ovih nenamjernih rušenja, u njezinoj povijesti bilo je i namjernih rušenja. Prvo je bilo u 13. stoljeću kada su u nju trebali useliti templari. Zatim je tvrđava djelomično srušena temeljem ugovora koji je grad

6

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

Šibenik sklopio prilikom predaje Mlečanima 1412. godine. Arheološkim istraživanjem tvrđave pronađeni su pretpovijesni nalazi koji mogu uputiti na početak korištenja tog prostora daleko prije nego što je izgrađena u današnjim dimenzijama. Otkriveni su i dijelovi nekadašnjih građevina, no ne mogu se cjelovito interpretirati. Brdo na kojem je tvrđava građena dominira šibenskom zaljevom i bilo je idealno za gradnju utvrde zbog strme strane prema moru što omogućuje relativno laku obranu. Sa sjeverne strane malo je položenije pa se tamo prostor štiti visokim obrambenim zidom i barbakanima. Tvrđava sv. Mihovila srednjovjekovne je koncepcije uz minimalne dodatke kasnijeg načina zidanja fortifikacija. U obliku je romba sa sačuvanim srednjovjekovnim zidinama na sjevernoj i istočnoj strani. Na sjevernom zidu sačuvana su dva nivoa kruništa. Na tom zidu su srednjovjekovna kula na sjeveroistoku i dvije poligonalne kule iz 16. stoljeća pridodane sjevernom zidu. Istočni zid ima na sjevernoj i južnoj strani kvadratnu kulu srednjovjekovnih karakteristika. Na ovom zidu uočljive su faze koje nam govore o visini zida u raznim povijesnim razdobljima, iako nema tragova kruništa kao na sjevernom zidu. Jasno se prepoznaju dvije vrste kamenog sloga, donjeg starijeg te gornjeg, zidanog u kasnijem periodu. Iz ove faze je grb Moisia Grimania, kneza Šibenika (1430.-1432.) i veliki grb mletačkog lava. Ostali zidovi su u kasnijim rušenjima i eksplozi-


jama barutana znatno srušeni te su sačuvani samo tlocrtno. Glavni ulaz u tvrđavu ima veliki gotički portal i iznad njega je gotički grb obitelji Dolfin . U predprostor tvrđave ulazilo se preko pokretnog mosta. U njoj nisu zatečene građevine, iako je poznato da su bile (barutane, spremišta, kuće za kamerlenga i posadu, radionice te drugi objekti). Uz tvrđavu je bila izgrađena i crkva sv. Mihovila. Sačuvane su dvije cisterne na platou tvrđave i jedna u tijelu srednjovjekovne kule. Tvrđava je zidana kamenom, s tim da se prepoznaju faze gradnje u sitnom uslojenom kamenu i kasnija faza s kvadratnim kamenom većih dimenzija. Na dijelovima tvrđave koji su srušeni u eksploziji barutane, prepoznaje se plombiranje nepravilno zidanim kamenom. TVRĐAVA SV. NIKOLE Tvrđava sv. Nikole na ulazu u kanal sv. Ante, kojim se ulazi u šibensku luku, bio je značajan građevinski zahvat za grad Šibenik, ali i za mletačku vlast koja je gospodarila Šibenikom od 1412. godine. Poseban razlog za izgradnju utvrde je pad grada Skradina pod Turke 1522. godine. Strateški vrlo povoljan položaj Skradina otvarao je mogućnost Turcima da ostvare pomorsku vezu s unutrašnjošću okupiranog teritorija . Ova im je komunikacija prven­stveno bila važna zbog trgovine i odvoza sirovina kojima je bio bogat ovaj kraj. Eventualno uspostavljanje pomorske

komunikacije sa Skradinom ozbiljno bi ugrozi­lo sigurnost šibenske luke i grada. Šibenik je u to vrijeme bio jedan od strateški najznačajnijih gradova na istočnoj obali Jadrana. Njegov značaj, a posebno stratešku vrijednost šibenske luke kao vrlo sigurne i gotovo neosvojive, naročito je isticala Mletačka republika. Jedini ulaz u šibenski zaljev bio je ,kroz jednu milju dug, kanal sv. Ante koji je omogućavao kvalitetnu obranu i potpunu kontrolu ulaska brodova. Kroz 14. i 15. stoljeće prolaz kanalom kontrolirale su torette izgrađene s obje strane kanala na ulazu u šibensku luku. S jedne na drugu stranu kanala na tom se mjestu rastezao lanac koji je sprječavao neželjeni ulazak brodova u luku, naročito noću. Opasnost koja je zaprijetila gradu Šibeniku zbog sve učestalijih nastojanja Turaka za prolazom kroz šibensku luku prema Skradinu i zbog čestih nasrtaja Turaka pod zidine grada, natjerala je Šibenčane da od mletačke vlade zatraže da se grad bolje utvrdi, naročito s morske strane. Mletačko plemićko vijeće prihvatilo je zahtjeve Šibenčana. Ocijenilo je da je važno ojačati obranu ulaska u šibensku luku gradnjom jedne jače tvrđave u kanalu sv. Ante. Prema njihovoj procjeni ne smije se dopustiti osvajanje Šibenika, jer tko drži Šibenik, taj je gospodar tog dijela Jadrana. Bernardin de cha Taiapetra, šibenski knez od 1523. do 1526. godine, u svom izvješću Senatu opisuje stanje fortifikacija u Šibeniku. Spominje kanal kojim se ulazi u šibensku luku i navodi da gospodin Malatesta Baglion predlaže da se na ulazu u kanal, na mjestu

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

7


gdje se nalazi crkva sv. Nikole, izgradi jaka utvrda. U trenutku kada M. Baglion obilazi moguće lokacije za gradnju tvrđave, crkva sv. Nikole na otočiću Ljuljevcu u ruševnom je stanju, a ruševne su i zgrade nekadašnjeg samostana. Crkva i samostan sv. Nikole pripadali su benediktinskom redu. Od prijedloga do realizacije gradnje tvrđave proteklo je relativno dugo vrijeme. Problem je aktualiziran 1539. godine kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta inženjera u službi Venecije, oba iz obitelji Sanmichelija. Radi se o starijem Micheleu i njegovom nećaku Gian Girolamu. Njihov zadatak bio je da pregledaju strateški utvrđene gradove i daju prijedlog za poboljšanje obrane. Michele Sanmicheli obilazi Novigrad, a Gian Girolamo Primošten i Šibenik. Nakon obilaska gradskih utvrđenja i terena neposredno uz Šibenik, Gian Girolamo je izradio program svih potrebnih radova na poboljšanju postojećih fortifikacija kao i izgradnju novih objekata važnih za obranu grada. Iskusni vojni inženjer predlaže u svom programu

8

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

gradnju tvrđave na brdu na kojem se nalazila crkvica sv. Ivana. Kao lokaciju za gradnju tvrđave u kanalu sv. Ante, Gian Girolamo, kao prije njega M. Baglion, predlaže otočić Ljuljevac. Program poboljšanja fortifikacija grada Šibenika koji je ponudio Gian Girolamo bio je u cijelosti prihvaćen. Njegova je realizacija započela odmah. Prema zamisli Gian Girolama, na mjestu starog samostana sv. Nikole, 1540. godine započinje gradnja impozantne tvrđave. Gian Girolamo je projektira kao čvrstu i sigurnu građevinu koja svojom arhitekturom prati suvremene tijekove gradnje vojnih objekata. Uspoređujući ovu tvrđavu sa suvremenim tvrđavama građenim na mediteranskom pros­toru, na tvrđavi sv. Nikole nalazimo sva dostignuća u projektiranju i građenju fortifikacijskih objekta cinquecenta. Dapače, neka rješenja se upravo na njoj pojavljuju među prvima u Europi. Među takvim rješenjima je i gradnja “kliješta” koja se nalaze između polubastiona prema jugu tvrđave, međusobno povezanih kortinom. Tijekom gradnje srušena je nekadašnja samostanska crkva, a kako je to i traženo, sagrađena je nova na terasi tvrđave u obliku kapele. U vrijeme gradnje tvrđave ponekad je nedostajalo sredstava pa su se morala tražiti dodatna sredstva iz Venecije. Unatoč tome, gradnja je brzo napredovala. Godine 1544. na tvrđavi je, iako još nije završena u cijelosti, postavljen kaštelan. Tvrđava sv. Nikole, sagrađena u šestom desetljeću 16. stoljeća, svoj je oblik najvećim dijelom sačuvala do danas, uz neznatne promjene na dijelu pod svodovima, gotovo nikakve u međuprostoru gdje se nalazi ulaz u tvrđavu, a znatnije na terasi tvrđave. U prostorima na razini mora razlikuje se kružna forma u torionu od dugih prostora uz kortinu. U torionu je do naših dana


sačuvano sedam izgrađenih kazamata s topovskim otvorima. Na istoj razini uz zapadnu kortinu, okrenutu otvorenom moru u pravcu otoka Zlarina, bilo je i do danas je sačuvano šest kazamata. Na istočnoj kortini, prema uvali Škar, bila su dva topovska otvora od kojih je, kasnijim korištenjem tvrđave, jedan zazidan, dok je drugi pretvoren u pomoćni ulaz. Topovskih otvora nije moglo biti na toj razini na predjelu polubastiona. Polubastioni su, za razliku od ostalih dijelova tvrđave, bili nasuti (terapien). Gian Girolamo Sanmicheli u svom izvješću iznosi da će u zidnom plastu biti izgrađena dva topovska otvora koja neće biti vidljiva s kopna. Može se pret­postaviti da se opis odnosi na dva topovska otvora na južnoj strani tvrđave, na “orekionima” okrenutim prema “kliještima” tvrđave. Prostor tvrđave pod svodovima je impresivan. Sastoji se od tri pravokutne prostorije, jedne polukružnog oblika ispod toriona te hodnika koji ih međusobno povezuju. Pod svodovima je i prostor bunarskih spremišta za kišnicu. U tvrđavu se ulazi kroz vrata na istočnoj kortini prema Šibeniku. Ulazna vrata su najvrjedniji arhitektonsko-skulptorski detalj na tvrđavi. Građena su u maniri Sanmichelijevih vrata kojih u velikom broju ima u Veneciji, Veroni i drugim talijanskim gradovima. Nacrt za vrata, kao i za cijelu tvrđavu, izradio je Gian Girolamo Sanmicheli. Na zabatnom kamenu luka vrata isklesan je kip sv. Nikole. Na istom kamenu, u debljini vrata, isklesan je grb Luke Zorzija. Arhitravna greda je izrazito renesansnih dekorativnih odlika. Na gredi su triglifi i metope, a u podgledu arhitrava pravokutni ukras, profilirana kaseta s hrastovim lišćem. Na metopama je uklesan motiv bukranija, kružnog medaljona s ovulusima te u srednjem dijelu medaljon s lavom sv. Marka. Nad arhitravnom gredom je profilirani vijenac renesansnih karakteristika. U pogle­ du vijenca su naizmjenična polja s kasetom u kojoj je upisan romb s cvijetom u sredini i kaseta s tipičnim sanmichelijevskim ukrasom valjkastih kamenih elemenata koji izlaze iz osnove kamene ploče. Završni dio vrata je atika u čijem je korpusu bio ispisan tekst koji danas nedostaje. Izvorni tekst je glasio: FRANCISCO.COPPO.PRAES I D E . C A P. U R B I S . O R S AT O .

MANOLESSO.PRIMO.ARCI S.PRAEFECTO. IO.HIERONYMO.MICHELLO.VERON.ARHITECTO.MDXXXIII. Na trostupnom postolju iznad atike bio je postavljen veliki lav, simbol mletačke države. Početkom 19. stoljeća, za vrijeme francuske uprave, natpis s atike je uništen, a lava su oštetili. Godine 1818. tvrđavu sv. Nikole posjetio je car Franjo I. U opisu tvrđave navodi da je nad vratima lav “velik i isklesan od kamena, a stoji posve slobodno”. Franjo I. dao je isklesati novoga koji je na vrata postavljen 1824. godine,a u isto vrijeme na atici je ispisan novi tekst. Tog su lava vojnici Kraljevine Jugoslavije razbili i bacili u more 1926. godine. Klesanje kamena i gradnja vrata bila je povjerena domaćim, hrvatskim majstorima Dujmu iz Splita i Frani Dismaniću iz Šibenika. U prostoru hala, na zidu naspram ulaznih vrata, nalaze se četiri grba isklesana u kamenu . Tri su postavljena u nizu, uokvirena s četiri kanelirana stupa. Iznad tih

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

9


Crkva je bila jednobrodna građevina sa zvonikom na preslicu, relativno malih dimenzija. O izgledu crkve jedine podatke dobivamo iz perspektivnih prikaza grada nastalih prije njezinog rušenja. Prema opisima gradskih utvrda koje su u Veneciju slali vojni inženjeri te kneževi i kapetani Šibenika, srednjovjekovne zidine i kule koje su trebale štititi grad s kopnene strane bile su derutne, kao i stari kaštel iznad grada. Osim što su bile ruševne, zidine nisu odgovarale novim zahtjevima vojnog graditeljstva koje je počelo primjenjivati terrapienat kako bi zidovi mogli izdržati udarce sve snažnijih artiljerijskih granata. Strah od nadolazećeg rata četrdesetih godina 17. stoljeća tjerao je građane i mletačku upravu u gradu da traže od Venecije gradnju novih utvrđenja koja bi spriječila osvajanje grada s kopnene strane.

grbova danas se nalazi prazna niša, a nekada je u njoj bio mletački lav. Grbovi su postavljeni u čast duždu Petru Laudu, knezu i kapetanu Šibenika Jakovu Alvizu Venieru te prvom kaštelanu tvrđave Gasparu Moru. Ispod grbova u nizu nalazi se grb kaštelana tvrđave sv. Nikole iz 1584. godine, Domenika Lombarda. Tvrđava sv. Nikole je krajem 19. stoljeća ponovno rekonstruirana. Radovi su se obavljali pretežno na terasi. U vrijeme austrijske uprave izgrađena je nova zgrada koja je bila otporna na topovske udare. Nova vojarna zamijenila je niz manjih objekata koji su se koristili još iz vremena mletačke uprave. Veći zahvati na tvrđavi događali su se krajem 19. stoljeća,a izazvani su potrebom za instaliranjem velikih obrambenih topova koji su se pojavili iza 1867. godine. Iz te faze građenja su spomenuti topovski otvori s grudobranima u kojima su spremišta za granate. Novi topovski otvori izgrađeni su na južnom i zapadnom dijelu tvrđave na polubastionima i kortini prema kanalu sv. Ante. TVRĐAVA SV. IVANA Na brdu koje se nalazi na sjevernoj strani iznad srednjovjekovnog grada okruženog obrambenim zidinama i polukružnim i kvadratnim kulama, bila je sagrađena srednjovjekovna crkva sv. Ivana.

10

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

Prije svega su se zahtjevi usmjerili na gradnju nove tvrđave na položaju nekadašnje crkvice sv. Ivana,što se pokazalo kao prioritet i u Veneciji.Ubrzo nakon početka Kandijskog rata 1646. godine započela je gradnja ove strateški važne utvrde. Kao što je ranije bilo rečeno vojni inženjer M. Balignone je još 1526. godine u svojoj viziji obrane Šibenika s kopnene strane predvidio gradnju tvrđave na tom mjestu. U očekivanju napada Turaka na primorski prostor, Šibenčani su sa strahom gledali na brdo sv. Ivan s kojega se, ako bude zauzeto,lako mogao tući grad. Ideju o gradnji tvrđave na tom mjestu ponovio je uoči početka Kandijskog rata i inženjer Nicolo Candido. Naime, bilo je to vrijeme kad je turska sila krenula na osvajanje primorskog dijela Dalmacije te se grad na brzu ruku spremao na obranu gradnjom novih tvrđava i uređivanjem starih dotrajalih gradskih bedema. Poseban problem bio je i taj što su građevine između brda sv. Ivana i gradskih zidina bile porušene da ih ne bi zauzeo neprijatelj te se tako stvorio brisani prostor pred gradskim zidinama. Upravo radi toga počinje ubrzana gradnja tvrđave na brdu sv. Ivana i druge na brdu na kojem se nekada nalazila crkvica sv. Vida. Tvrđave su građene na temelju nacrta koji je izradio fra Antonijo Leni, a koji je u cjelini prihvatio mišljenje Kandida. Prijedlog o izgradnji tvrđava na brdima iznad Šibenika,Venecija nije podržavala. Građani su prema ideji Lenija prostor oko crkve fortificirali gradnjom male tvrđave, u obliku zvijezde u suhozidu, koja je bila preslaba da bi mogla odoljeti napadima Turaka. Potpomognuti projektantom A.Lenijem i knezom i kapetanom Šibenika Alvi-


zom Malipierom građani nisu odustali od namjere gradnje moćnih tvrđava na spomenutim brdima. Otišli su u Veneciju od Vijeća zatražiti odobrenje za gradnju tvrđava pa makar i na trošak grada. Iako im Vijeće nije dalo pristanak, nije im zabranilo gradnju što su građani iskoristili i započeli graditi tvrđavu po projektima koje je izradio A. Leni. Biskup šibenski u prisutnosti velikog broja građana 1. kolovoza 1646. godine blagoslovio je postavljanje kamena temeljca. Brigu oko izgradnje tvrđave vodio je conte Ferdinando Scotto, jedan od zapovjednika mletačke vojske pod zapovjedništvom generala Leonarda Foscola. U to vrijeme na brzinu sagrađena tvrđava nije imala potrebitu sigurnost i sve obrambene elemente koji su za njezinu definitivnu obranu bili nužni. Ipak, i ovakva manjkava tvrđava odigrala je presudnu ulogu prilikom napada Turaka na Šibenik i u njegovoj obrani. Naime, početkom listopada paša Halil beg sa 24 000 vojnika približavao se Šibeniku u namjeri da osvoji novoizgrađenu tvrđavu sv. Ivana i grad. Tvrđavom sv. Ivana zapovijedao je grof Scotto , dok je na još nezavršenoj tvrđavi na brdu Vidakuša ,kasnije nazvanoj Barone, zapovijedao barun Degenfeld. Nakon uspješne obrane ovih dviju tvrđava, grad je bio obranjen, a Halil beg se povukao te do slijedećeg proljeća više nije bilo turske opasnosti. Odmah nakon povlačenja turske vojske, u listopadu 1646.godine, tvrđava je dodatno ojačana sa sjeverne strane utvrdom u obliku polumjeseca koji je projektirao Namur, a dotjerao Magli. Da bi tvrđava bila potpuno sigurna, trebalo je, prema zamisli Scotta, sagraditi još jedna kliješta na

sjeveru na nižem položaju te dodatke na vanjskom dijelu tvrđave u obliku zidanoga jarka da bi bio onemogućen pristup bočnim zidovima i starim kliještima. Scotto je svoje zamisli dao na razradu Danijelu Divniću koji je napravio nacrt, a odobren je u Senatu. Projektom Danijela Divnića odbačen je plan ojačavanja tvrđave koji je nakon opsade 1646. godine ponudio A. Leni. Tvrđava se odmah nakon prihvaćanja projekta Danijela Divnića počela dograđivati novim kliještima prema sjeveru. Ona su bila građena u obliku i veličini kao prijašnja, samo su bila na nižoj koti. Na završetku novih kliješta na zapadnoj strani dograđeni su zidovi koji su pratili konfiguraciju terena, a imali su za cilj obranu sjeverozapadnog polubastiona tvrđave od artiljerijskih udara s obližnjeg brežuljka. Radi veće sigurnosti branitelja tvrđave i grada, Scotto je prema jugu ,odnosno na strani prema gradu zamislio tlocrtno povećati tvrđavu novim platoom ispod kojeg bi bila izgrađena cisterna. Plato bi imao funkciju naplava jer voda, koja se do tada sakupljala sa crkve i skladišta municije, nije bila dovoljna. Sljedeći napad Turaka na Šibenik dogodio se 21. kolovoza 1647.godine. Sukob između mletačke vojske i Turaka trajao je do 16. rujna kad se turska vojska povukla. Ipak , za vrijeme ovog sukoba Turci su ozbiljno zaprijetili osvajanjem tvrđave sv. Ivana, a time i grada Šibenika. Da zlo bude veće, zauzeli su kliješta tvrđave pa su topovima s okolnih brda neprestano tukli prema tvrđavi i gradu. Na tvrđavi su napravili ozbiljne rupe kroz koje bi se moglo prodrijeti u nju. Kako je tvrđava bila izložena svakodnevnom artiljerijskom napadu s

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

11


ciljem proboja zidova radi zauzimanja tvrđave, branitelji su noću popravljali srušene zidove. Inženjer Giovanni di Namur, koji je na tvrđavi zamijenio bolesnog Danijela Divnića , obnavljao je razorene zidove bastiona i kortine sedrastim kamenom. Gradnja i usavršavanje tvrđave nastavljeni su čak i uvjetima kad je gradom vladala kuga. Radovi na obnovi i dogradnji tvrđave sv. Ivana izvode se 1648. i 1649. godine. Osim vanjskih kliješta koja je zamislio Scotto, a koja su izgrađena 1647. godine, prema njegovoj zamisli trebala je biti dograđena i tvrđava na strani prema gradu. U tom dograđenom dijelu trebala se nalaziti izgrađena cisterna s naplavom na površini pa bi se taj prostor mogao koristiti i za rukovanje artiljerijom. Prema pisanju F. Divnića, Scottijeva ideja dogradnje tvrđave nije izvedena. Ideja o proširenju tvrđave dogradnjom prema gradu nije napuštena. Realizirana je, prema svemu sudeći, 1649. godine. Na zidu okrenutom prema gradu jasno se uočava kosa crta koja sugerira da je na tom dijelu tvrđava dograđivana. O naknadnoj gradnji svjedoči drugačije formiran i postavljen vijenac na mjestu gdje kosi dio kortine prelazi u vertikalni te drugačija struktura kamenog zida. Na tom zidu postavljena je kamena ploča s natpisom koji nas navodi na zaključak da je zid izgrađen 1649. godine. Da su se radovi na tvrđavi sv. Ivana odvijali 1648. i 1649. godine svjedoči ugovor koji je 13. kolovoza 1648. godine u prisutnosti građana Šibenika, Frane Draganića i Mihovila Zavorovića, potpisao šibenski knez i kapetan Šibenika Gianbattista Benzon s majstorima graditeljima Jakovom Cavallotom, Mihovilom Jakutinovićem, Markom Grapčaninom i drugim graditeljima. Graditelji su se ovim ugovorom obvezali da će,prema zahtjevima inženjera, izgraditi zidine tvrđave sv.

Ivana sedrom i kamenom do kraja svibnja 1649. godine. Kako je knez Šibenika Benzon na toj dužnosti ostao do kraja 1648. godine, naslijedio ga je novi knez Barbon Pesaro čije se ime pojavljuje na kamenom natpisu na novosagrađenom zidu. Nastavak radova na obnovi i usavršavanju tvrđave sv. Ivana pratimo i u slijedećim godinama, a posebno se intenzivira nakon dolaska Antonija Bernarda za generalnog providura Dalmacije i Albanije 1656. godine. On je pozornost posebno usmjerio na obnovu i izgradnju šibenskog sustava obrane. Odmah nakon što je preuzeo dužnost , započeo je poslove na ojačavanju obrane tvrđave sv. Ivana. Gradnju vanjskog dijela tvrđave s dva polubastiona i relativno velikom platformom koja se proteže od nekadašnjih Scottijevih kliješta prema sjeveru možemo povezati s dolaskom Bernardija na novu dužnost. O gradnji vanjskog dijela tvrđave podatke nalazimo kod Onofrija Del Campa koji donosi nacrte šibenskih fortifikacija iz sredine 17. stoljeća. Za tvrđavu sv. Ivana Onofrio Del Campo donosi dva nacrta koji se međusobno bitno razlikuju. Za nacrt tvrđave na lijevoj strani dokumenta Onofrio kaže da je njegov i da bi tvrđava, da se radi po ovom nacrtu, bila sigurnija i teže osvojiva. Onofrio uz stari obzidani obrambeni jarak dodaje zidine koje imaju za cilj obranu bokova tvrđave, a sjeverno od obrambenog jarka dodaje mezalunu te na nju nastavlja, kako sam kaže, dvostruki bastion. Na nacrtu tvrđave koji je donesen na istom dokumentu predloženo je da se sa sjeverne strane tvrđave izgradi vanjska utvrda koja završava s dva polubastiona i kortinom između njih. Prema Onofriju Del Campu izveden je ovaj drugi prijedlog što je po njegovom mišljenju lošija varijanta. Prijedlog dogradnje vanjskog dijela tvrđave poništava Scottijeva kliješta, odnosno od njih preuzima samo dio koji štiti bokove tvrđave. Novoizgrađeni vanjski dio tvrđave sv. Ivana, iako prema nacrtu nema ucrtana Scotijeva kliješta niti obrambeni jarak, nalazimo u crtežima nastalim svega nekoliko godina kasnije. Tijekom izvođenja planiranih radova čini se da se rušenje Stottijevih kliješta nije dogodilo. Scottijeva kliješta i zidani obrambeni jarak nalazimo i u kasnijim crtežima iz 19. stoljeća.

Kako je Onofrio Del Campo u Dalmaciju došao oko

12

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


nje u 19. stoljeću, do danas nisu sačuvani. Vjerojatno su srušeni kada se iza Drugog svjetskog rata na tom prostoru gradilo igralište koje se zvalo Tanaja. Po svemu sudeći gradnja tvrđave sv. Ivana mogla je biti uglavnom završena do kraja pedesetih godina 17. stoljeća. TVRĐAVA BARONE

godine 1656., taj podatak može poslužiti za okvirnu dataciju gradnje dodatka tvrđavi sv. Ivana prema sjeveru. Naime, on svjedoči da se vanjski dio tvrđave sagradio nedavno i da se još gradi. O zaslugama generalnog providura Antonija Bernarda za popravak i dovršetak dijelova tvrđave sv. Ivana svjedoči kamena ploča postavljena na sjevernom zidu tvrđave s nečitkim natpisom. Tekst na ploči pisan je latinskim jezikom, ali je zbog utjecaja atmosferilija dosta oštećen. Ipak se na osnovi prepoznatih riječi dade zaključiti da je tvrđava popravljana nakon što su je oštetile turske kugle. Obnavljani su zidovi i završeni prsobrani te podignuti i popravljeni bedemi i jarci. Tvrđavu je prema tom natpisu brižno čuvao i o njoj brinuo Bernardo. Na kraju je istaknuta 1656. godina. Vanjski dio tvrđave danas ima sačuvane djelomično urušene bočne rizalitne zidine koje su trebale spriječiti direktne pogotke na bokove tvrđave sa zapadne i istočne strane. Od tog barbakana prema sjeveru nastavlja se relativno niski zid koji dolazi do kraja ravnog platoa i završava s polubastionom malih dimenzija. Od polubastiona prema istoku je kratka kortina do drugog polubastiona na istočnoj strani. Istočni zid polubastiona nastavlja se u pravcu tvrđave i završava ponovno na vanjskom dijelu tvrđave koji je štitio napade na istočni bok tvrđave sv. Ivana. Pred polubastonima i kortinom na sjevernoj strani bio je izgrađen obrambeni kanal. Dio vanjskih dijelova tvrđave o kojem je riječ građen je kamenom i imao je skarpu. Scottijeva kliješta i zaštitni jarak u obliku u kojem su ucrtani u nacrtima iz vremena gradnje i neposredno nakon

Na ovoj tvrđavi posebno inzistira i radove nadzire baron Degenfeld. Upravo po njemu je tvrđava i dobila naziv Barone. Projektirao je A.Leni, kao i tvrđavu sv. Ivana. Obje tvrđave su prilikom gradnje imale sličnu formu, iako su bile prilagođene terenu na kojem su nastale. Tvrđava Barone gradi se na brdu jugoistočno od tvrđave sv. Ivana u cilju bolje obrane. Brdo na kojem se tvrđava gradi zvalo se Vidakuša vjerojatno po tome što je na njemu bila izgrađena crkvica sv. Vida. Iako se gradila na brzinu i stalno se dograđivala i ojačavala u tijeku radova, gradila se po novim shvaćanjima vojne arhitekture s tzv. terrapienom, što znači da je tvrđava imala bastionski sustav ojačan nanosima zemlje koji su trebali spriječiti probijanje zidova topovskim granatama. Tvrđava Barone građena je u formi zvijezde s lijevkom što je formiralo dva polubastiona na sjevernoj strani prema neprijatelju. Ulaz u tvrđavu bio je na zapadnoj strani kroz relativno mala vrata u kortini. Između tvrđave sv. Ivana na višoj koti i tvrđave Barone bila je palisada koja je trebala štititi komunikaciju između tvrđava. Na tvrđavi Barone dvije su razine terena koje su graditelji poštivali i iskoristili prilikom gradnje tvrđave. Na višoj razini prema sjeveru topovski su otvori i tu je koncentrirana artiljerijska moć. Na nižem prostoru prema jugu, odnosno gradu smješteni su objekti za smještaj posade i čuvanje naoružanja i baruta. Ova tvrđava,kao i tvrđava sv. Ivana, odigrale su ključnu ulogu u obrani grada u turskim napadima na grad 1646. i 1647. godine. U napadima su tvrđave bile oštećene. Njihova građevinska sanacija izvršena je po hitnom postupku.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

13


mr. sc. Željko Krnčević , dipl. arh. i etn. Marija Krnčević Rak

P R I L O Z I POVIJESTI ŠIBENSKOG MASLINARSTVA Zasigurno će vas iznenaditi podatak da je i u ono vrijeme, dakle u 1. stoljeću poslije Krista bilo patvorenja ulja koje je bilo na dobrom glasu i koje se moglo prodati po boljoj cijeni. U svemu tome najvažnije je da je ulje koje je bilo itekako cijenjeno u rimskom carstvu, bilo naše. 14

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

K

ada se u današnje vrijeme, kao građani Šibenika i okolice, zaputimo odnijeti masline na preradu, zacijelo nećemo ni pomisliti da u samom gradu nema nijedne uljare. Tek nekoliko novootvorenih u predgrađima današnjega grada. Jeste li se ikad zapitali je li uvijek bilo tako? Jesu li postojale uljare u samom Šibeniku? Odgovor na to pitanje daju nam povijesni izvori u kojima možemo pronaći niz podataka o maslinarstvu na šibenskom području. Ovdje donosimo nekoliko zanimljivih crtica upravo o navedenoj tematici, a osvrnut ćemo se i na početke maslinarstva i uljarstva i na malo širem području. Kao što je svima poznato, mnoge su civilizacije koristile maslinovo ulje ne samo kao dodatak jelima, već i kao žrtvu bogovima, kozmetiku i lijek. Homer je maslinovo ulje nazivao tekućim zlatom, a maslinovo je drvo spomenuto u svim svetim knjigama. Legenda govori da je prvo stablo masline izraslo na Adamovom grobu, a rijetki su oni koji se ne sjećaju priče o maslinovoj grančici koju je golubica donijela Noi, označavajući završetak Potopa. Kad govorimo o maslinarstvu na području Šibenika, svakako se moramo upoznati i s


noj blizini nekih od ovih lokaliteta postojala su i postrojenja za preradu ulja. Sudimo to po nalazima dijelova mlinova za preradu maslina koji su pronađeni u Vranjicu iz vremena antike i srednjeg vijeka. Slični su dijelovi pronađeni u Caskoj, gdje su također pronađeni i ulomci većih phytosa u kojima se ulje čuvalo. U Mulinama na otoku Ugljanu, primjerice, u ostatcima antičke vile pronađen je pogon za preradu maslina uokolo kojeg je otkriven i sloj koštica. No, ono što početke maslinarstva u Dalmaciji pomiče duboko u povijest, na sam kraj kasnog brončanog doba, pronađeno je u Vranjicu. Naime, za Vranjic je sigurno da su postojala postrojenja za preradu maslina i u antici i u srednjem vijeku. Napominjemo kako su ove koštice pronađene u intaktnom pretpovijesnom sloju koji se oko čitavog Vranjica proteže na dubini od 3 do 3,5 metra, a u kojem je pronađeno mnoštvo komada drveta, velike količine kostiju raznih životinja, školjaka i koštica raznih plodova. Radiokarbonska analiza drva iz ovog sloja (C 14), napravljena na Branch University u Miamiju na Floridi, dala je rezultat od 2880 (plus – minus) 70 godina starosti. Dakle, negdje 9. stoljeće prije Krista, punih pet stoljeća prije doseljavanja Grka u naše krajeve.

murterska uljara

maslinarstvom Dalmacije u povijesti. Veliko nam je zadovoljstvo što je upravo arheologija iznjedrila nova saznanja i činjenice o početcima maslinarstva na istočnoj obali Jadrana, točnije u Dalmaciji. Rijetko se pisalo o konkretnim počecima maslinarstva na ovim prostorima. Možemo slobodno reći da se čak i na području cijele istočne obale Jadrana malo tko bavio tom problematikom. Dosta je autora početke pripisivalo vremenu dolaska Grka na našu obalu, a oni su se najprije naselili na Visu i to krajem 4. stoljeća prije Krista, a potom na Korčuli i Hvaru te Stobreču, Trogiru i Solinu. Iz dostupne literature saznajemo kako su Dobroslav Elezović i Nikola Večernik bili protivnici takvih teorija, a dokazalo se da su bili u pravu. Naime, svima nam je poznato da naše more krije niz ostataka brodoloma iz svih razdoblja od pretpovijesti do danas. U novije vrijeme započelo se s projektom podmorskih istraživanja luka od kojih su se neke koristile u pretpovijesti, mnoge i u antici, a o srednjem vijeku da i ne govorimo. Tako dr. Irena Radić i dr. Zdenko Brusić već nekoliko godina istražuju u Caskoj na otoku Pagu, Zatonu, Pakoštanima, Resniku i Vranjicu. U neposred-

Sigurno će biti i onih koji će kazati kako su Grci maslinu mogli i ranije donijeti u naše krajeve. Međutim, zna se da su Grci u prvoj polovici 8. stoljeća prije Krista, u potrazi za boljim životom počeli napuštati matičnu zemlju, ali su prve kolonizacije išle u pravcu Sicilije i južne Italije na zapadu te Tračke obale i Mramornog mora na istoku. Dakle, zaobišli su našu obalu u prvom naletu. No, sigurno je da se putovalo i trgovalo, ali za to imamo arheološke dokaze tek za 7. stoljeće prije Krista. Najstarije sigurno pisano svjedočanstvo grčkog poznavanja Jadrana je ono grčkog dramatičara Eshila s kraja 6. i početka 5. stoljeća. O samoj grčkoj kolonizaciji na istočnoj jadranskoj obali moglo bi se govoriti tek od 6. stoljeća prije Krista, kada su, kako neki misle, Kniđani (bez potvrđenih arheoloških dokaza) na otoku Korčuli osnovali koloniju. Dakle, kad uzmemo u obzir sve navedeno, vidimo kako su naše koštice iz Vranjica iz 9. stoljeća prije Krista bile ubrane s nekog autohtonog stabla masline. Možda nam u prilog ide i to što neki znanstvenici smatraju kako je i na Kavkazu, tj. na Krimu maslina uzgajana i prije grčke kolonizacije. Ne smijemo dvojiti da je do kvalitativnog pomaka u maslinarstvu na našoj obali, posebice u srednjoj Dalmaciji, došlo tek u zadnjim stoljećima prije Krista, u helenističkom razdoblju, osnutkom grčkoga polisa na otoku Visu (Issa) i njegovih trgovišta (faktorija) na obali (Tragurion-Trogir, Epetion- Stobreč, a možda i Sikuli-Resnik u

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

15


Srima

Kaštelima). Isejski Grci donose novi, napredniji način uzgoja vinove loze i proizvodnje vina, a po svemu sudeći i maslina, što je potvrđeno i na prostorima južne Italije i Sicilije (tzv. Velika Grčka – Magna Graecia), odakle su (iz Sirakuze) kolonisti došli na Vis. Uz proizvodnju, oni donose i poboljšan način transporta, koristeći po prvi puta na ovim prostorima amfore kao masovni oblik ambalaže za prijevoz vina i ulja. U područje isejskog trgovačko-pomorskog imperija uklopile su se i susjedne ilirske zajednice na kopnu koje će odigrati posredničku ulogu u daljnjem trgovačkom lancu prema unutrašnjosti. Unatoč svim novinama, poboljšanja su ostala ograničena na uže područje grčkoga utjecaja. Širenje proizvodnje i daljnji tehnološki razvoj nastupaju tek učvršćivanjem rimske vlasti koncem stare ere i osnutkom provincije Ilirik, a potom i Dalmacije. Sadnja maslina i proizvodnja maslinovog ulja u Dalmaciji svakako su svoj procvat doživjeli u vrijeme Rimskog Carstva. U sklopu rane rimske organizacije prostora, posebice na teritorijima novoosnovanih kolonija (Salona, Iader, Narona, Epidaur), naglo se širi uzgoj konjukturnih mediteranskih kultura, vinove loze i masline, na brojnim agrarnim posjedima (tzv. villae rusticae) u agerima tih kolonija, ali i manjim urbanim središtima (rimska municipia), kao i na teritorijima na kojima i dalje živi domaće ilirsko stanovništvo. No, naše spoznaje su i danas nedostatne za sigurnije i konkretnije sudove, u prvom redu zbog nedostat-

16

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

ka suvremenih arheoloških metoda koje istražuju komplekse tih imanja, kao što se primjerice već desetljećima radi u Istri. Isto tako, uz nedostatak pisanih antičkih izvora, još više nedostaju analize iz spektra raznih bioloških disciplina, koje bi nam omogućile uvid u genetski asortiman i broj pojedinih vrsta koje objedinjuje opći naziv masline. Doduše, ni iz kasnijeg vremena u izvorima dugo nemamo detaljniji uvid u sorte koje se uzgajaju na našoj obali i otocima. Za primjer donosimo izvadak iz trogirskog statuta, sastavljenog 1322., gdje se određuje izbor čuvara maslina na otoku Čiovu (Knj. I, čl. 75) te kazne za one koji sijeku masline (Knj. II, čl. 30). U oba članka razlikuju se masline i divlje masline (danas poznate pod nazivom mastrinke): “de olivis seu de olivastris“. Na tom planu će arheologija, naročito antička i prapovijesna, sve više ovisiti o raznim oblicima genetskih istraživanja. Od posebne je važnosti saznati što više, ne samo o vrstama maslina, njihovom uzgoju i berbi, već i o načinima prerade, tj. dobivanja ulja. Stoga je potrebno ne samo imati sustavno istražen veći broj rimskodobnih agrarnih imanja, već i znati pravilno interpretirati arheološke ostatke postrojenja za preradu. Unatoč više nego slabom stupnju istraženosti, ipak imamo nekoliko primjera znanstvene obrade tih kompleksa koji nam otkrivaju razne tehnološke postupke dobivanja ulja, pomoću kojih možemo odrediti i kategoriju posjeda na kojemu se ta proizvodnja odvijala. Posebice su na tom planu važna istraživanja dr.


Ive Bojanovskog i dr. Borisa Ilakovca, koji su detaljno obradili postrojenja za preradu maslina u antičkim kompleksima Mogorjelo kod Čapljine i Muline na otoku Ugljanu te radovi dr. Duje Rendića-Miočevića (turnjačnica u Saloni) i prof. Jerka Marasovića (srednjovjekovna turnjačnica u Dioklecijanovoj palači). Rimska antika poznavala je različite načine prerade maslina u ulje. Ako izuzmemo iskonski primitivni oblik baziran na uporabi fizičke radne snage, ljudske ili životinjske, koja pokreće mlinski kamen na kamenom postolju, postoje dva osnovna oblika strojeva za prešanje: onaj stariji, gdje se koristi dugačka drvena poluga (prelum) te mlađi oblik, konstrukcijski potpuno različit, gdje se pritisak postiže pomoću okomitog i masivnog stožera (cardo) s navojem (cochlea) po kojemu se pomoću dugih poluga spušta masivna matica (stella) koja tlači koševe s maslinama. Stariji tip opisan je već kod Katona (3. stoljeće prije Krista). Posebice je važno što je dr. Ilakovac na kompleksu velike villae rusticae u Mulinama pokazao da se tu radi o razvijenijem tipu postrojenja s prelumom, čiji par kamenih stupova (stipites) nije čvrsto ukopan, već je pokretan i slobodan, kako bi svojom velikom težinom u visećem položaju vukao prelum prema dolje. Na temelju tog rezultata vidljivo je da su i na nekim drugim nalazištima, kao što su Mogorjelo kod Čapljine i Miri u Kaštel – Novom, stupovi bili u slobodnom visećem položaju, a ne fiksirani za podlogu, kako se do sada tumačilo. Čini se da je takav oblik bio postavljen i na Kapljuču u Saloni. Za razliku od starijih postrojenja s kraćim prelumom (750 cm), koje opisuje Katon, prelum u Mulinama novijega je tipa i imao je 1100 cm. Ti su se strojevi vidno razlikovali od starijih Katonovih i bili su za svoje vrijeme tehnički najsavršeniji pogoni za preradu maslina u rimskoj Dalmaciji. Stoga i nije čudno da ih nalazimo upravo u priobalju u agerima glavnih urbanih središta, rimskih kolonija, kao što su Iader (Muline), Salona (Miri, a vjerojatno i Sv. Marta – Bijaći), te Narona (Mogorjelo). Navedeni primjeri odnose se na rimske veleposjede, čija je veličina razmjerna veličini kolonijskoga agera. Naime, rimske kolonije u provinciji Dalmaciji imaju relativno mali prostor obradivog tla u odnosu na istarske, a posebice one u plodnim područjima Italije. Uz te veleposjede brojna su srednja i manja imanja na kojima se u većini slučajeva mogu očekivati tehnički primitivniji obli-

ci naprava za preradu maslina, koji su bazirani na čistom fizičkom radu. No, ta vrsta posjeda još uvijek nije sustavno istraživana i na temelju pojedinačnih slučajnih nalaza ili manjih sondažnih zahvata možemo samo naslućivati njihov izgled i veličinu, kao i o detalje takvih naprava. Zasigurno će vas iznenaditi podatak da je i u ono vrijeme, dakle u 1. stoljeću poslije Krista bilo patvorenja ulja koje je bilo na dobrom glasu i koje se moglo prodati po boljoj cijeni. U svemu tome najvažnije je da je ulje koje je bilo itekako cijenjeno u rimskom carstvu, bilo naše. I to liburnsko. A provincija Liburnija protezala se od rijeke Raše u Istri do Krke u Dalmaciji. O patvorenju ulja možemo pročitati u djelu „De re coquinaria“ iliti „O kuhanju“ rimskog sladokusca Apicija .Tako, između svih ostalih delicija koja su se topila na nepcima i u želucima antičkih bogataša i uglednika, a u kojima se podosta koristilo maslinovo ulje, možemo pročitati i slijedeće: Na ovaj način možeš napraviti liburnsko ulje: pomiješaj španjolsko i grčko ulje, mlado lovorovo i ciperovo lišće, sve to usitni u prah i prosij, dodaj usitnjenu osušenu sol i s pozornošću miješaj naredna tri i više dana. Nakon toga ostavi ulje da se smiri i svi će mis-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

17


liti da je liburnsko… Eto, lijepo je pročitati da su već prije dva tisućljeća ulja iz naših maslinika bila tražena diljem tadašnjeg poznatog svijeta. Na užem šibenskom području najznačajniji nalaz torculara pronađen je u antičkoj vili na Dedića punti u Bilicama, nedaleko ostataka poznate starokršćanske crkve. Uz to, sigurni smo, a vjerujemo da će to potvrditi predviđena arheološka istraživanja, u postojanje pogona za preradu maslina u šibenskom Donjem polju na lokalitetu Grušine koji se nalazi uz ostatke jednog od većih starohrvatskih groblja (9. – 15. stoljeće) na ovom području. Ovo posebno ističemo, jer vjerujemo da bi se moglo ući u trag korištenju ovog pogona i u srednjem vijeku. U nedalekom Danilu, antički značajnom gradu Rideru, također postoje indicije o postojanju većeg torkula. Kad govorimo o području Skradina, moramo napomenuti da je na potezu od današnjeg Skradina do Piramatovaca i Bribira zabilježeno nekoliko antičkih gospodarskih objekata u kojima su se mogle prerađivati masline, a šibenski arheolog Ivan Pedišić započeo je s istraživanjima jedne na lokalitetu Piramatovci Gajćina, za koju sa sigurnošću možemo reći da je pogon za preradu maslina. Rasulo antičke civilizacije na našoj obali

18

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

početkom 7. st. svakako je utjecalo i na opadanje maslinarstva i proizvodnje ulja. Ponovno oživljavanje te drevne agrarne kulture može se datirati u vrijeme konačnog oblikovanja prve hrvatske kneževine, Dalmatinske Hrvatske, koja je za dinastije Trpimirovića od 9. do 11. st. u okviru vladarskih veleposjeda ponovno pokrenula uzgoj vinove loze i maslina. Naravno, i tu su nužna nova iskopavanja koja bi suvremenim metodama istraživanja potvrdila ovo mišljenje koje možemo naslutiti iz rijetkih pisanih izvora sačuvanih iz tih vremena. Vladarski feud toga vremena, curtis naših izvora, osnovna je gospodarska jedinica feudalnog društva. Tragove takvih veleposjeda bilježe pisani izvori i arheološki ostaci, primjerice u široj okolici Splita i Trogira, gdje se u današnjem Solinu i Kaštelima nalazilo važno središte Trpimirovića. Vladarski dvor zabilježen je na području Klisa (vjerojatno lokalitet Majdan) te u Bijaćima oko crkve sv. Marte ili u poljičkom Sumartinu. Uz vladare, i prvi benediktinci osnivaju tu svoje samostane i posjede na kojima su vinova loza i maslina glavne kulture. Iz povijesnog kuta gledanja, osnutak tih feudalnih ekonomija možemo smjestiti u vrijeme kneza Mislava (835.-845.) i njegovoga sina Trpimira (845.-864.), za kojega


znamo da je prve redovnike iz reda sv. Benedikta doveo u Hrvatsku. Trpimirov samostan većina povjesničara i arheologa smješta u arheološki kompleks na Rižinicama ispod kliške utvrde. Pri opisu tih imanja valja naglasiti i činjenicu da su ona osnovana na nekadašnjim kasnoantičkim veleposjedima iz rimskog vremena, gdje se arheološkim iskopavanjima utvrdilo i postojanje raznih oblika postrojenja za tiještenje maslina i grožđa. Stoga je sasvim prihvatljiva pretpostavka da se u sklopu obnove cijelog posjeda obnavljaju i proizvodni dijelovi imanja koji će činiti osnovicu ranofeudalne ekonomije na njima. Razvojem srednjovjekovnog društva i usponom gradova od 11. st. ulazimo u razvijeni srednji vijek u kojem će doći do daljnjeg razvoja ukupnog gospodarstva, kao i znanja o uzgoju i proizvodnji raznih kultura. Glavni nositelji te poljoprivredne ekspanzije bit će upravo benediktinci, red koji je na hrvatskim obalama ostavio neizbrisive tragove ne samo u kulturi i na vjerskom planu, već i u poljoprivredi. Vezanost benediktinaca uz masline i ulje očitovala se u mjestima na kojima su podizali samostane i kuće. Bilo je to, gotovo u pravilu, uz rijeke, jezera ili pokraj mora. Odabir takvih mjesta bio je upravo iz ekonomskih razloga. No, kad govorimo o benediktinskim samostanima u Dalmaciji, moramo svakako naglasiti kako ih ne možemo uspoređivati s onima u Francuskoj ili Njemačkoj. Ali, i kod nas je bilo zadužbina vladara ili čak gradova koji su imali priličnu ekonomsku moć. Spomenimo samostane sv. Krševana u Zadru, sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu, sv. Stjepana kod Splita, sv. Marije na Lokrumu i sv. Marije na Mljetu. Zahvaljujući dokumentima i ispravama koje su se sačuvale do naših dana, možemo polako početi sastavljati priču o maslinarstvu u našim krajevima kroz stoljeća. Koliko su masline i ulje bili značajni u ranim stoljećima hrvatske države, svjedoči i podatak o samostanu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu. Ovaj su samostan darivali kralj Zvonimir i kraljica Jelena i mnogi hrvatski plemići. Ono što govori o značaju maslinarstva je to da su prilikom posvete opatijske crkve godine 1076. godine, a koju je izvršio splitski metropolit Lovre u prisutnosti papinog poslanika Gebizona, građani Biograda obećali davati monasima desetinu od ploda masline svake godine na obljetnicu posvete. Za samostan Ćokovac na Pašmanu također imamo podatak da je kao dio prihoda sve do kraja 16. stoljeća (do Ciparskog rata), primao četvrtinu žita, vina, voća i ulja od sela Tkon i Ždrelac na Pašmanu. Na šibenskom području bilo je nekoliko benedik-

tinskih samostana, od kojih svakako treba spomenuti onaj na otočiću Ljuljevac, koji je srušen i na čijem je mjestu podignuta utvrda sv. Nikole. Uvjereni smo da su odavde poučavali lokalno stanovništvo novim tekovinama srednjovjekovne europske znanosti. Samostani su također (govorimo o onima izvan Šibenika) postojali i u Jadrtovcu na položaju Vruci, a sigurni smo da je jedan takav bio na Grušinama, nedaleko crkvice sv. Lovre. Bili su smješteni u (za naše prilike) bogatom Donjem polju koje je obilovalo vinogradima i maslinicima. Maslinarstvo i proizvodnja ulja prisutni su i u cijeloj srednjovjekovnoj povijesti Dalmacije. No, do ozbiljnijeg “kopanja” po arhivima i knjižnicama, ostaje nam zadovoljiti se crticama iz bogate povijesti koje nam svjedoče upravo o obilju materijala koji čeka da do njega dođu istraživači i sažmu ga u jedno obimno stručno i znanstveno štivo. Puno je autora, i to onih koji su pisali i stvarali u srednjem vijeku, koji u svojim radovima spominju masline. Tako šibenski humanist Juraj Šižgorić (1420. – 1509.) u svom djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, napisanom 1487.godine), govoreći o šibenskim otocima kaže kako su neki od njih na glasu po žitu, vinogradima i maslinicima. Zanimljiv je i podatak koji govori o tome da je brdo ponad grada na kojem je danas tvrđava sv. Ivana ili kako je narod zove Tanaja …”zasađeno maslinama i, kako govore oni koji su je vidjeli, dosta nalikuje Maslinskoj gori kod Jeruzalema…”. Nažalost, danas je ovo brdo preplavljeno borovima, a maslinama ni traga. Ostanimo još trenutak sa slavnim humanistom, citirajući jedan zanimljiv odlomak o postojanju mlina za masline krajem 15. stoljeća u Šibeniku:”… Nadalje, obijesna mladež, obuzeta ljubavnom čežnjom, noću glasno pjeva takve ljubavne pjesme kakve bi jedva spjevao uglađeni Tibul ili nježni Propercije ili razbludni Likoridin Gal ili Sapfa s Lezbosa. I vrteći kamen za tiještenje maslina , naizmjenice improviziraju pastirske pjesme tako da bi rekao kako se pred Palemonom natječu u pjevanju Dameta i Menakla.” Preslikavajući šibensko područje na cijelu Dalmaciju, zadržimo se još s Jurjom Šižgorićem koji je 1468. godine napisao elegiju o pustošenju šibenskog polja od Turaka u kojoj piše kako su Turci skršili velik broj loza i maslina. Nažalost, turska su pustošenja nastavljena i u kasnijim stoljećima, što se svakako odrazilo i na proizvodnju ulja. Šižgorić između ostalog piše … Turčin ovamo stiže da naša pustoši polja, hiteć da šibensku moć skrši i uništi svu… Čitavi čokoti, s lišćem

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

19


nabujale vinove loze, obilan bili su brst stadu što pade u plijen. Žarkome dadoše ognju i preslavne Palade stablo, ili pak slomljenom svud maslinom činiše hlad…” Dolazimo do podatka da se u 17. stoljeću u Mletačkom Senatu raspravlja o opadanju priroda maslina, jer kao što znamo, ulje je u to vrijeme služilo ne samo za prehranu, već i za podmazivanje i rasvjetu. Senat tako 1623. godine donosi zaključak da se maslinici moraju obnoviti i urediti kako bi donosili što više ploda. Od knezova su tražili podrobna izvješća o tom poslu, a inzistirali su na tome da se maslinici dovedu do savršenstva na osnovi tadašnjeg poljoprivrednog znanja. U mukotrpnom proučavanju arhivske građe nailazi se na svakakve izvore. No, zahvaljujući vrijednim arhivistima dolazimo i do važnih podataka. Tako su nam pomogli i spisi srednjovjekovnih notara koji su sačuvali niz značajnih podataka. Uzmimo za primjer spise kancelarije šibenskog kneza Fantina de cha de Pesaro iz vremena od 1441. do 1443. godine. Između ostalih podataka, nama su najvažniji oni o izvoznim i uvoznim robnim dozvolama. Interesantno je što te dozvole (kontraliteri) sadrže i podatke o uvozu i izvozu, o trgovcima, brodovima i kapetanima. Naravno, mi ćemo se ovdje usredotočiti na neke podatke koji govore o trgovini uljem. Važno je napomenuti, kako bismo dobili uvid u količine, da je šibenski modij za ulje iznosio od 42,92 do 53,65 litara, a šibenski star za ulje od 2,68 do 3,3 litre. Prema podatcima za navedene godine, kad se sve zbroji, čini se da je 1441.godina bila najrodnija ili se te godine najviše izvezlo iz Šibenika. Tako je izvezeno 603 modija. Pošto stručnjaci još nisu precizno odredili koliko iznosi šibenski modij, već pišu da je bio 42,92 ili 46,26 ili 53,65 litara,uzeo sam prosjek od 48 litara kako bismo vidjeli o kojim se količinama izvezenog ulja radi. Dakle, do kraja prosinca 1441. godine iz Šibenika je izvezeno 28 994 litre maslinovog ulja. Godine 1442. izvezeno je 113,5 modija, tj. 5448, a 1443. godine 148 modija ili otprilike 7100 litara. Znači, u tri obrađene godine izvezlo se 41 542 litre. Čini mi se da količina i nije baš zanemariva. Osim o količini izvezenog ulja, čitajući kontralitere možemo saznati i u koje se gradove ulje izvozilo. Najviše je upisa bilo za Split, Rijeku i okolicu, Senj i okolicu i Krk, a nešto manje za gradove cijele istočne obale Jadrana: Kotor, Dubrovnik, Hvar, Trogir, Pag, Karlobag, Cres i Rab. U našem ulju uživali su i Mlećići, a zanimljiv je podatak da je Ivan Milošević, sluga uvaženog kneza Stefana, vojvode Bosne, u svom brodu odveo na Neretvu 4 modija ulja u 4 “vidra”. Važno se malo osvrnuti i na odnos vlasnika

20

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

zemlje i težaka kroz povijest, odnosno davanja zemljišta u zakup, pod kojim uvjetima, na koje vrijeme, itd. Velikih razlika u tome nije bilo u gotovo svim dalmatinskim komunama. Doznajemo kako su se u zakup, odnosno težaštinu davale uglavnom oranice, vrtovi i vinogradi. Razmjerno rijetko daju se u zakup maslinici ili zemljišta s drugim stablima. Običaj je bio takav da se zemljište s nasadima vinove loze i maslina vraća vlasniku kada loza prestaje davati roda. No, često se novim ugovorom takvo zemljište s maslinama ponovno davalo u zakup, ali najčešće s pogodbom o podizanju novog vinograda. A jadni je naš težak stoljećima bio u podređenom položaju i više radio za druge nego za sebe, oviseći o hirovima Prirode i milosti Boga. Tako je za već posađene masline i smokve koje je obrađivao, morao davati polovicu roda (locatio ad laborandum), a za lozu i masline koje je sam posadio, bio je dužan dati trećinu ili četvrtinu roda. Potvrdu o tome nalazimo u spisima šibenskih notara iz 15. stoljeća, točnije iz 1457.godine. Možemo pročitati kako je izvjesni Lovro Dominikov dao u zakup Blažu Ziliću svoje masline na zemlji u Sajenici, a da mu ovaj daje polovicu plodova. Također, i


Senata u vezi s uzgojem maslina. On je ustanovio da se na mnogim mjestima slabo radilo . Zbog toga je smjesta odredio da se ima sve iz­ vršiti onako kako je naređeno. Međutim, Zuane Cicogna je 1627.godine upozoravao Senat da se to ne da tako lako ni učinkovito izvršiti na turskoj gra­nici, gdje im je vrlo često sve bilo opustošeno i uništeno pa bi stanovnici, da ne izgube nasto­janje i trud, napuštali zemlji­šte. Iako je ulje bilo jedan od glav­nih artikala koji su se izvozili u Tursku, u samom gradu Šibeniku u to vrijeme ulja ni­kada nije nedostajalo jer ga je u dovoljnoj mjeri bilo na otocima i u primorju, gdje je sta­novništvo bilo ipak nešto udaljenije od turske granice. Nasljednik Zuana Cicogne, Pietro Grimani opi­suje kopnenu stranu šibenskog teritorija u kojoj se nalazi »dvanaest milja doline, koja je iskićena maslinicima. . . i lozom tako da ne samo daje mještanima veliku količinu ulja, nego i vino. O tome koliko su uzgoj maslina i proizvodnja ulja bile značajne dalmatinskim komunama u srednjem vijeku, svjedoče odredbe u Statutima tadašnjih gradova. Gotovo da i nema statuta u kojem nije određeno kako masline treba saditi i čuvati, a postojao je i niz kazni kako za prekršitelje, tako i za one koji bi se usudili krasti zasađene mlade masline ili pobrati urod s tuđih stabala. U Mljetskom statutu interesantno je pročitati kako su mještani svake godine morali plaćati 15 groša za ulje koje se pali pred SakraRatimir Skracic i Branko Mudronja 30-ih godina u Murterskoj uljari mentom u crkvi sv. Vlaha u Babinom polju. Upoznajmo se ovdje i s 45.poglavljem Statuta kanonik Juraj daje u zakup neobrađeno zemljište grada Šibenika tiskanog 1608. godine. Ovaj na otoku Zlarinu na kojemu su se već nalazile je članak interesantan i po tome što se ovakva masline, a težak mu mora davati polovinu roda. djela događaju i u današnje vrijeme, a što je na Uz to preuzima i obvezu da dva puta godišnje svojoj koži osjetio i pisac ovih redaka. Dakle, okopa masline (o Božiću i u ožujku), a za sve ono O kažnjavanju onih koji beru ili dadu brati tuđe što sam posadi, bilo lozu, bilo masline, dužan je masline – “Također je odlučeno i nanovo propiJurju davati četvrtinu. sano od većeg dijela rečenog Generalnog vijeća, Naravno, u to vrijeme bio je važan svaki pedalj da se ubuduće nijedna osoba, bilo kojeg staleža i obradivog zemljišta, a svi odnosi bili su u detalje položaja, ne usudi i ne drzne brati ili dati brati tuđe regulirani ugovorima ovjerenim kod tadašnjih masline, pod prijetnjom kazne od deset libara za bilježnika. svaki put i za svakog prekršitelja, koje treba platiti Tadašnji šibenski knez i kapetan Nicolo Lore­ Općini u roku od osam dana, i ako ne plati, da dan pristupio je odmah izvršenju odluke Senata se bičuje po uobičajenim mjestima Šibenika…”. i naredio cijelom šibenskom stanovništvu da se Možete li zamisliti koliko bi se napunili gradtoga striktno drži. Istovremeno je upo­zoravao da ski budžeti krajem jeseni svake godine da je u šibenski teritorij nije isto što i terito­riji koji nisu današnje vrijeme pohvatati sve one koji uživaju na turskoj granici. Usred mira nije na toj granici u plodovima tuđih truda. A zasigurno ni bičevanja vladala sigurnost jer su Turci sve­jedno, kada im ne bi nedostajalo! se prohtjelo, znali provaliti i uni­štiti ne samo vinograde i povrće, nego i plodove pa čak i stabla. To Tako smo „proletili“ kroz dalmatinsku i šibensku je odvraćalo puk od sađenja i uzgoja maslina, a maslinarsku povijest negdje do pada Venecije. Viuvijek su se bojali da će im trud biti uzaludan. djeli smo da je u Šibeniku zasigurno bilo uljara Nasljednik Nikole Loredana, Zuane Cicogna dao kroz cijeli srednji vijek. Otkrivanje maslinarskih je da se pregledaju sva polja šibenskog teri­torija događanja u proteklim stoljećima velik je posao da bi ustanovio u kojoj su mjeri izvršena nare­đenja

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

21


kojeg tek treba obaviti. No, za kraj ovog članka donosimo razgovor s čovjekom, jednim od posljednjih koji je radio u „makini“ na Krapnju. To je možda bila jedna od „makina“ najbližih Šibeniku u razdoblju do Domovinskog rata. Na nama je da zavirimo u izvore i donesemo nove podatke o šibenskom maslinarstvu. Završimo u malo ležernijem tonu, nadajući se da smo vam barem malo ipak uspjeli približiti ovaj dio šibenske povijesti. Gospodin Branko Tudić, osnivač Muzeja uljarstva, posebno je ponosan na podatke o Bratovštini sv. Lovre na Krapnju. Čitamo zajedno da je ona već daleke 1584. godine imala svoju mlinicu za ulje od koje je plemić Franjo Divnić imao četvrtinu dobitka, na što je imao pravo i 1614.godine. U izvorima je don Krsto Stošić pronašao da se mlinica spominje i 1778.godine. Ponosan na tradiciju maslinarstva, Tudić je krenuo i u obnovu starog mlina, a s namjerom da se napravi muzej maslinarstva i mjesto hodočašćenja ekstra djevičanskom ulju. Naravno, još valja sakupiti niz artefakata, kao i priče najstarijih otočana o “makini” i svemu što se ovdje događalo dok se čekalo da poteče dragocjena tekućina. S nama je u posjetu Muzeju bio, kako smo već spomenuli, devedestogodišnjak barba Slavko Gović koji je veći dio života proveo u ovom mlinu u kasnojesenskim i zimskim predasima između lova na “spuge”. Univerzalan, kakav je bio, čak je i popravljao makinu i zidao “bojler”, ustvari peć u kojoj se grijala voda za polivanje. Kako sam kaže, zadovoljniji je bio radom makine na ručni pogon nego onom modernijom. Obje su se koristile početkom i kroz 20. stoljeće, da bi tradiciju na Brodarici nastavio Jerko Banovac. Donosimo neizmijenjeni dio razgovora s njim za vrijeme obilaska stare mlinice. “Ode su bile bačve, nosile se masline. Onda bi odatle išle u koš. Ode je bila mazga. Mazga je vrtila okolo naokolo. Ovaj kamen je mrvija masline. Onda bi se meka stvarala. Mazga je vrtila, okolo naokolo. A kad nije bilo mazge čak su i ljudi vrtili, stali bi dvojica trojica pa bi vrtili. A mi bimo dica došli sidit ode i igrali se. Onda to nije bilo vako uređeno, sad je to lipo uređeno. Tisto bimo odatle prinili u tince, dva tinca su bila. Pa bi to sazrijalo, tisto bi sazrijalo da se bolje masline pravu. Onda bi ode torbe punili, jedan je bija otraga, jedan sprida, jedan bi nosija. Na svakoj makini bila su četiri čovika. Onda bi digli te torbe. I kad su oni digli dodalen, onda bi je pomalo stiskali i pratili da se to ne iskrivi ni livo ni desno, da to bude vertikalno, jer ako se ne bi ravnomjerno punilo, onda bi se one iskrivile. Tribalo je

22

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

to ravnomjerno puniti i lagano dok to ne stegne, kad stegne onda jače, paziti dok se to ne stegne. Ode je bija lanac. A stezalo se uz pomoć lanca. Onda bi četiri čovika vrtila lanac, nekad je bilo više, i šest, osan ljudi. Dva otamo, jedan odamo, vako bi vrtili okolo naokolo. Na svakom su bili po dva za vrtiti okolo naokolo da se to stegne. Dok bi to steglo. Pa bi refavali, kad bi doša lanac do vamo, pa onda opet nazad. Nekad je i lanac zna pukniti. Onda kad bi osan ljudi to navilo, jako bi to steglo. Ovu makinu malu, ona ima sitni zub. A kad bi nategli, teško je bilo vratiti. Vraćalo bi se s konopom, ode je bija konop. To je bilo jako teško, ponekad je tribalo i deset ljudi za to vratiti. A ovaj ritki zub je bilo lako vratiti. Ode su doli bili tinci, mašteli, zvali smo ih tinci. Onda bi voda otišla vani, a ulje bi ostalo na vrhu. Znalo bi se dogodit da i ulje ode vani. Onda bi se to ulje kupilo nekim ka tavama. Ma bilo je na Krapnju više ulja nego vode. Ode su bili mašteli di bi ulje odilo. Voda je po jednom kanalu išla u maštel koji je napravljen, tako da voda može izaći vani da ne bi ulje izašlo. Desilo bi se da bi i ulje išlo. Jedanput se to i nami dogodilo, malo više popili i onda se desi svašta. Radilo je ode obavezno osan ljudi na ove dvi prese. Zna je ode i lanac pucat kako bi to nateglo se. A reko san maloprije ovo je bilo teško vratiti, čak deset – dvanajst bi nas ode uhvatilo ovaj konop da bimo vratili. Kolko je bilo ulja? Bilo je undak ulja ode. A ima i sad. A šta se ode dobro ilo kad bi se ulje radilo. Lipo se hranilo. To je bija bakalar, meso i tako dalje. Bilo je njih deset – dvanajst. Čak bi i gospodar pita šta ćemo spremiti za jesti. Ljudi koji su radili svi su bili u znoju. Počeli bi u jedanejstom misecu i do marta. U ono doba bilo je tako, bila je samo ova presa. Sad ima tih presa novih, to preradi i brzo i kvalitetno. Doćim ova presa bila je sama jedna za cilo selo. Onda su ljudi mećali u sudove, u more onda bi znali kad će ih dopasti red, tu bi bija spisak, po redu ide, kad te dopade red onda otprilike možeš izvaditi masline iz mora da se one malo ošukaju, da se malo ono more ocidi, da manje teži, da se manje plati. Ljudi su na sve računali. Znale su i žene vrtiti kad ne bi bija ko. Ja mislin da su ode radili sve do šezdesete. Ovaj idraulik je radija do kada? Pred rat je stala. Ma često se kvarila ova pumpa, imala je velik pritisak, nije se baš dobra pokazala. Svako malo je bila u kvaru. Ja iman devedeset godina. Ko je mislija da ću volko živit! Kad san bija mali govorili su mi da neću nit Isusove godine uvatit. A šta san se u životu naradija. Cili život san ronija. Četrdestišest godina san onu tešku glavu ronilačku nosija. I zimi i liti san ronija, svaki dan.“


Izabrana literatura:

Bojanovski, Ivo – Antička uljara na Mogorjelu i rekonstrukcija njenog torkulara, Naše starine, br. 12, Sarajevo ,1969., 27-55. Elezović, Dobroslav – Maslina, Split ,1997., 1-84. Ilakovac, Boris - Rekonstrukcija rimskog tijeska za masline u Mulinama na otoku Ugljanu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 40, 1998., 1-26. Knjiga statuta zakona i reformacija grada Šibenika, prijevod Zlatko Herkov, Šibenik , 1982., 1-460. Kolanović, Josip - Šibenik u kasnome srednjem vijeku /, Zagreb ,1995., 1-347. Krnčević, Željko - Crtice iz povijesti masline i maslinova ulja, u: Maslina i maslinova ulje A – Ž, Zagreb 2008, 23 – 35. Mljetski statut, Split – Dubrovnik 2002., 1-266. Novak, Grga - Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412.-1797. godine, u: Šibenik - Spomen

zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976., 135-288. Ostojić, Ivan - Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. II, Benediktinci u Dalmaciji, Split, 1964., 1-655. Spisi kancelarije šibenskog kneza Fantina de Cha de Pesaro : 1441-1443. / za tisak priredio Josip Kolanović, Šibenik ,1989., 1-543. Statut grada Splita : srednjovjekovno pravo Splita, priredio i preveo Antun Cvitanić, Split, 1987. Suić, Mate - Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976., 1-328. Šižgorić, Juraj - O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, Šibenik, 1981., (Prijevod po V. Gortanu), 1-122. Večernik, Nikola – Maslina, Split, 1994., 1-68. Zaninović, Marin - Neki primjeri smještaja antičkih gospodarskih zgrada u obalno-otočnom području Dalmacije, ARR, 4-5, Zagreb, 1967., 357-371.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

23


dipl.ing. Nikica Vučenović

NEKA RAZMIŠLJANJA O ŠIBENSKOJ KOMUNALNOJ GALIJI IZ 16. STOLJEĆA Veslanje je bila vještina koja je iziskivala izuzetnu snagu (zahtijevala se snaga od 140 W po veslaču u trajanju od 10 sati) i sinkroniziranost koja se stjecala uvježbavanjem. Može se zamisliti koliko je vještine potrebno za usklađeno veslanje 144 ljudi. Zato je na svakoj galiji od posebne važnosti bio „simfonico“, čovjek koji je bubnjem ili trubom diktirao ritam veslanja. 24

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


Osnovne značajke života na venecijanskoj galiji Šibenik je tri puta bio pod vlašću Venecije, ukupno 428 godina, što čini 45% od 948 godina njegove pisane povijesti. Nalaziti se u sastavu jedne od najmoćnijih država od 13.-17. stoljeća, zahtijevalo je davanje svog udjela u održavanju vojne moći Venecije. Prejasna Republika, kao primarno pomorska velesila, održavala je moćnu trgovačku, ali i ratnu flotu, kojoj su okosnicu činile galije. Druga polovica 15. st. predstavlja vrhunac moći Republike, kad je raspolagala s više od 3000 teretnih brodova. Broj ratnih brodova, primarno galija, varirao je,ovisno o vojnoj situaciji na Mediteranu,od 30 galija u razdoblju najprosperitetnijeg mira pa do preko 150 galija tijekom ratova. Koliko je venecijanska brodogradnja bila visoko organizirana, možda najbolje oslikava podatak da je u spomenutom Arsenalu radilo do 17.000 zaposlenika, a kapacitet je i za današnju tehnologiju nezamisliv – jedna galija na dan. (Usporedbe radi, u II. sv. ratu, Amerikanci su pod vodstvom genijalnog organizatora Nijemca Kaisera u brodogradilištu Richmond – Kalifornija, uspjeli proizvesti jedan teretni brod za 4 dana i 15 i po sati). Svaka komuna u sastavu Republike imala je obvezu sufinanciranja ratne galije koje su se gradile isključivo u venecijanskom Arsenalu. Nakon što bi se galija porinula, predavana je na upravljanje komuni koja je imala obavezu popuniti je ljudstvom (posadom, veslačima i vojnicima). Osim ovih početnih troškova, trebalo je na teret komune održavati galiju. Stoljećima pod venecijanskom vlašću, šibenska komuna također je bila u obvezi davati kompletnu posadu za jednu ratnu galiju koja je plovila pod stijegom svetoga Marka. Bilo je to veliko opterećenje u financijskom, ljudskom i svakom drugom smislu za malu komunu kojoj je glavno središte bio Šibenik. Prema sačuvanim dokumentima razvidno je da je cijena jedne opremljene galije na dan isporuke iz brodogradilišta iznosila ogromnih 8500 dukata. Ako se taj iznos usporedi s procjenom da je trošak gradnje katedrale sv. Jakova iznosio 80 000 dukata te da je normalni životni vijek jedne galije iznosio najviše 15 godina, može se steći slika koliko je novca potrošeno za posjedovanje jedne galije. Kada se tome pribroje trošak plaća posade, hrane, potrošnog materijala te trošak održavanja broda, proizlazi da je više novca potrošeno za održavanje jedne galije nego za gradnju katedrale u 105godina, koliko je trajala gradnja katedrale. Kako su ovo bili iznimno veliki troškovi, u više navrata pojedine komune nisu mogle snositi ovakve troškove. Zabilježeno je da, uz maksimalne napore, Split nije mogao osigurati jednu galiju u vrijeme bitke kod Lepanta.

Vrhunac razvoja galije dosegnut je u drugoj polovici 16. stoljeća u bitki kod Lepanta 7. Listopada 1571., koja je zabilježena kao najveća pomorska bitka galija. Njome se sa sigurnošću mogu utvrditi veličine zaraćenih flota pa predstavlja vrhunac razvoja ratnih brodova na vesla. U toj bitki koja je postala istoznačnica za armagedon na moru, sudjelovala je i šibenska galija „Sv. Juraj“. Bila je to standardna ratna galija tog vremena. Iznenađujući je podatak da se u udžbeniku iz povijesti za 2. razed gimnazije bitka kod Lepanta spominje tek jednom jedinom rečenicom i to u kontekstu zbivanja na španjolskom dvoru. Standardna ratna galija „ galija sottile“ iz vremena bitke kod Lepanta, imala je ukupno 24 vesla po strani, ukupno 48 vesala, na svakom veslu po 3 veslača, odnosno 144 veslača. Dužina galije bila je približno 43 m, a širina svega 5,2m. Pored vesala, za pogon je koristila i jedno latinsko jedro. Radna posada na galiji brojila je minimalno 20-30 članova i to su bili vojnici za opsluživanje standardnih pet topova na pramcu kao i vojnici s arkebuzama i samostrijelima,ukupno oko 200 ljudi. Ratna primjena galije nametnula je potrebu da brod bude što je moguće brži, okretniji, sa što većom vatrenom moći te da bude što je moguće jeftinije gradnje, s raspoloživom brodograđevnom tehnologijom. Kad se sve ovo sagleda, onda galija 16. stoljeća, nakon više od 2500 godina razvoja, predstavlja upravo idealno rješenje ovih zahtjeva, ali slabo zadovoljava zahtjeve za opremanjem broda koji će pružiti kakav-takav smještaj posadi. Komfora ovdje nema niti u naznakama. Kako je izgledao život na galiji koja je projektirana da primarno zadovolji ratne značajke, onda pomorske zahtjeve, a tek potom zahtjeve za zadovoljavanjem uvjeta života na takvom brodu?

Glavne značajke života na galiji iz 16 st. su: 1. Veslači na svim komunalnim galijama bili su slobodni građani koji su stupali u službu na rok od jedne i po godine, a zapovjednik-suprakomit na rok od 5 godina. Za razliku od turskih galija na kojima su veslači uglavnom bili robovi, na galijama zapadne koalicije, u srazu kod Lepanta, od 220 galija bilo je svega 15 galija na kojima veslači nisu bili slobodni ljudi, ali ni robovi, nego kažnjenici – sforzzati. Možda je primjer blistave pobjede kršćanske lige kod Lepanta najbolja potvrda da su slobodni ljudi efikasniji od robova. Tijekom 15. st. galijoti su često bili dragovoljci, ko-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

25


jima je to bio jedini mogući izvor egzistencije. S vremenom, plaće na galijama su sve niže, a uvjeti sve teži. Odnosno, sve je više borbi, poglavito s ojačanom turskom mornaricom, tako da se posada popunjava po ključu mjesta stanovanja, birajući novake kockom. U Mletačkoj Republici, kao i dalmatinskim komunama koje su priznavale njezinu vlast, određivanje galijota bilo je temeljeno na općoj obvezi. Iako su joj podlijegali svi muškarci od šesnaeste do šezdesete godine, tu su obvezu isključivo podnosili pučani i distriktualci. Popis obveznika („ruodolo“) predavao se kneževoj kancelariji. Ona je ispravljala popis („espurgo“), odnosno brisala je iz popisa sve one koji su imali tjelesne mane, bolesne ili one koji su po odluci kojeg mje-

Podatke o novačenju nalazimo i kroz 16. stoljeće. Tako don Krsto Stošić navodi pravilo kojim se utvrđuje red biranja galijota iz sela Crnice za 1503. godinu. Galijot će biti biran kockom, ali s mogućnošću da nađe zamjenu za sebe. Selo (Crnica) svakom će galijotu dati 4 dukata te će biti oslobođeno od drugih podavanja. Te je godine Crnica dala šest galijota. 2. Cijeli život na galiji odvijao se na palubi, koja je bila široka oko 5,20 m i na kojoj su se nalazile klupe na svakoj strani za po tri veslača. Između klupa postojao je samo koridor „corsera“, koji je omogućavao komunikaciju pramac-krma. 3. Galija je imala skromne skladišne kapacitete, tako da joj je autonomija iznosila svega dva dana plovidbe, a zatim bi trebala nadopuniti zalihe vode i hrane. Dva dana plovidbe bila su dostatna da galija doplovi od Venecije do Pule, od Pule do Zadra, od Zadra do Hvara, itd. 4. Sve klupe bile su bez naslona. Drugim riječima, veslači su cijelu svoju službu provodili na drevnoj klupi bez naslona.

rodavnog tijela bili oslobođeni obveze galijotanja. Potom su preostali obveznici upisivani u novi popis iz kojeg se ždrijebanjem vršio izbor galijota. Takva skupina ljudi koja je ždrijebom davala veslače zvala se posoba. Ždrijebalo se kockom („texera“), izvlačenjem ceduljica („bullettinis“) ili štapića („bruschetta“). Iždrijebanim galijotima odmah bi bio određen dan kada i gdje se trebaju prijaviti za odlazak na galiju. Takav jedan popis iždrijebanih galijota donosi don Krsto Stošić za 1469. godinu. On navodi da je te godine šibenska galija bila sastavljena od mornara iz šibenskog kotara, točnije iz Rasline, Prukljana, Orišja, Danila i Nevesta.

26

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

5. Standard je propisivao da se dnevno vesla 10 sati. Prosječna brzina plovidbe galije iznosila je 4-4,2 čvora (kad se uzme u obzir forma trupa i opterećenje broda te preračuna prema pravilima Hrvatskog registra brodova), a za pogon ovolikog broda brzinom od 4,2 čvora, potreban je pogon koji razvija oko 20 kW. Ako se računa da je na galiji upregnuto 144 veslača, proizlazi da je svaki trebao razvijati snagu od visokih 140 W. Napor od 140 W doista je bio iscrpljujući, tako da se u pravilu rijetko kad veslalo duže od pola sata u kontinuitetu. 6. Spavalo se na otvorenoj palubi bez ikakve zaštite od vremenskih nepogoda, bez zaštite od sunca.


7. Higijenski uvjeti bili su nezamislivo niski. Na brodu nije postojao sanitarni čvor, kupaonica. Nije bilo tekuće vode, a o toaletnom papiru da i ne govorimo. Sve se obavljalo “preko bande“. Kako navodi Tea Meyhaw , prve godine Ciparskog rata na galijama je stradalo oko 20 000 ljudi, uglavnom zbog epidemija uzrokovanih lošom prehranom i nikakvim higijenskim uvjetima. Dizenterija, tifusi i slične bolesti znatno su smanjile broj članova galije prije nego što ih je dočekala neprijateljska sablja. 8. Nisko nadvođe broda od samo 0,8m (visina od vodne linije do glavne palube) imalo je za posljedicu naplavljivanje palube kad bi naišao malo veći val , što bi značilo da će veslači imati mokre noge. Ovako nisko nadvođe onemogućavalo je veće bočno naginjanje broda prilikom jedrenja, tako da bi se moralo paziti da se brod ne preokrene jer je imao izrazito nezadovoljavajući stabilitet. Mnoge galije su stradale jer su potonule zbog lošeg stabiliteta. Galija je u najnepovoljnijem stanju krcanja (s potrošenim zalihama u potpalublju i kompletnim opterećenjem na palubi) imala mogućnost samo da se bočno nagne 13o, a sve iznad toga značilo je gubitak galije. 9. Veslači nisu imali suhi prostor za smještaj svojih stvari, već su se čuvale u vreći ispod klupe. 10. Veslanje je bila vještina koja je iziskivala izuzetnu snagu (zahtijevala se snaga od 140 W po veslaču u trajanju od 10 sati) i sinkroniziranost koja se stjecala uvježbavanjem. Može se zamisliti koliko je vještine potrebno za usklađeno veslanje 144 ljudi. Zato je na svakoj galiji od posebne važnosti bio „simfonico“, čovjek koji je bubnjem ili trubom diktirao ritam veslanja. Jedan od venecijanskih doprinosa razvoju galije bio je kad se negdje oko 1540. godine prešlo s veslanja tehnikom „alla sensile“ na „alla zenzile“ ,tj. kad se prešlo s veslanja u kojem je svaki veslač imao svoje veslo, na veslanje u kojem su tri veslača sparena na jedno veslo. Velike galije, npr. španjolska Reala- zapovjedna galija, u bitki kod Lepanta imala je pet veslača na

jednom veslu. Ovaj prelazak kad je više veslača angažirano na jednom veslu, omogućavao je da se unovače i nevješti veslači jer je bilo dovoljno da jedan veslač na veslu ima razvijenu vještinu sinkroniziranog veslanja s ostalim veslima. Od kritične je važnosti bilo imati sinkronizirano veslanje na cijelog galiji jer bi zaostajanje u ritmu veslanja gotovo u pravilu za brod značilo gubitak brzine, a za nesretne veslače slomljena rebra. Inače, slomljena rebra bila su najčešća ozljeda veslača i kad bi došlo do sraza s neprijateljskom galijom glavna taktika bila je, sve do Lepanta, napad na drugu galiju tako da svojim pramcem prođete tik uz neprijateljsku galiju te joj polomite vesla koja su na drugom kraju lomila rebra i glave veslačima. Nakon Lepanta došla je do izražaja važnost primjene brodske artiljerije. 11. Radni dan počeo bi jedan sat prije izlaska sunca jer je tada bila najveća opasnost od neprijateljskog ili gusarskog napada. Kako u to doba još nije bilo mehaničkog sata, posebno cijenjeni brodski časnik imao je zadatak da prema zvijezdama i unutrašnjem instinktu odredi kad treba buditi posadu. 12. Na brodu nije postojao liječnik, već je za sve medicinske zahvate u pravilu bio zadužen brijač. 13. Za vrijeme plovidbe bio je zabranjen razgovor te je iz tog razloga svaki veslač morao u ustima imati komad posebno oblikovanog drva koji je ujedno služio da priguši krik ranjenog galiota.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

27


14. Hrana se na galiji spremala tako da bi se na mjestu dvaju uklonjenih vesala i pripadajućih klupa postavilo ognjište i tu bi se spremao objed, što je uzimajući u obzir stabilitet ovako uskog broda, često puta bilo nemoguće. 15. Dnevni obrok posade bio je strogo propisan i gledajući iz današnje spoznaje jedan veslač konzumirao bi oko 3900 kcal (što je i danas prihvatljiva norma u vojskama, kad je riječ o fizički napornim aktivnostima). Dnevni obrok jednog galiota sastojao se od 40 g sira, 52 g suhe svinjetine, 98 g graha, 715 g dvopeka, 5,30 dl vina i 2,5 l vode = 3915 kcal. Upravo iz dvopeka veslači su crpili više od 2/3 potrebnih kalorija. 16. Razmatrajući ovakve uvjete života na galiji, ne smijemo zanemariti svrhu galije, a to je borba za premoć na moru. Svi ti stravični sukobi, koji su se u pravilu vodili na „kopneni način“ prsa u prsa, daju tek nepotpunu sliku preteškog života na moru kroz prijašnja stoljeća, dok su galije gospodarile svjetskim morima i na kojima su naši preci bili nezaobilazni sudionici tih događanja.

Šibenska galija „SVETI JURAJ“ koja je sudjelovala u bitki kod Lepanta 7.10.1571. Bitka kod Lepanta bila je epohalna bitka kojom je, nakon gotovo 150 godina neprekinutog osmanlijskog napredovanja i osvajanja Mediterana, ujedinjena kršćanska koalicija porazila tursku flotu. Turci su izgubili 237 brodova (od ukupno 251), a kršćanska flota ukupno 15 brodova. U sastavu Svete lige najveći udio ljudi i brodova dala je Venecijanska flota kojoj je više od 1/3 cjelokupnog ljudstva sačinjavao hrvatski korpus. Procjenjuje se da je u ovoj bitki sudjelovalo više od 10 000 Hrvata. Na strani Svete lige poginulo je ukupno 7656 ljudi, ne računajući naknadno umrle od posljedica ranjavanja. U bitki je zasigurno poginulo više od 2000 Hrvata. Od hrvatskih komunalnih galija stradale su trogirska i kotorska galija, šibenska je galija potonula nakon bitke, dok je na galijama s Raba, Krka i Cresa izginula većina vojnika i mornara te nisu mogle ploviti. U priloženom dijagramu prikazano je 5 najvećih pomorskih bitaka za koje postoje vjerodostojni podatci o broju poginulih, s napomenom da je Lep-

28

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

antska bitka trajala ukupno 3 i po sata, a ostale (osim bitke kod Akacije) koje su navedene u dijagramu trajale su i nekoliko dana. Pored Šibenske galije u ovoj bitki sudjelovale su i komunalne hrvatske galije Cresa, Raba, Krka, Trogira, Hvara, Kotora i Pirana. Osim na našim komunalnim galijama, Hrvati su sačinjavali značajan dio posade na državnim galijama Venecije, ali i na privatnim galijama venecijanskih plemićkih obitelji. Od 214 galija Svete lige bilo je i 12 papinskih galija čiji su veslači dolazili većinom iz Dalmacije. U arhivi u Veneciji postoji popis svih galija na strani Svete lige i tu se spominje galija ‘’San Giorgio’’), sa zapovjednikom soprakomitom Kristoforom Lučićem. Nakon veličanstvene pobjede kršćanske koalicije nad osmanlijskom flotom, umjesto kapitalizacije pobjede, dolazi do raskola u koaliciji. Nezadovoljstvo Mlečana podjelom ratnog plijena, bila je kap koja je prelila čašu nesklada između glavnog zapovjednika cijele Svete lige, 24-godišnjeg Don Huana, polubrata španjolskog kralja Filipa II. i prekaljenog 78-godišnjeg venecijanskog zapovjednika Sebastina Veniera. Gotovo da je došlo do oružanog sukoba između venecijanske i španjolske flote. U povratku iz Lepanta, Venier skreće venecijansku flotu 50 milja prema sjevernijem otoku Sant Mauro u nakani da ga oslobodi od Turaka. Šibenska galija u toj akciji biva toliko oštećena da je odlukom zapovjednika potopljena kako ne bi, iako oštećena, dospjela u osmanlijske


ruke. I tako se naša galija iz veličanstvene povijesne pobjede nikad više nije vratila u matičnu luku. Nije poznato koliko je naših sumještana ostavilo svoj život pod Santa Maurom, istom mjestu gdje su prije jednog i pol milenija Marko Antonije i Klepatra jedva spasili žive glave u napadu flote velikog Oktavijana. Pulena je stoljećima bila ukras na pramcu broda. Osim što je omogućavala prepoznavanje brodova, u doba kad brodovi nisu imali napisano ime na trupu, kao danas, pulene su često predstavljale i vrijedno umjetničko djelo koje je imalo zadaću podizati moral posadi, prvenstveno kroz molitvu (najčešće su to figure svetaca). Imale su i svrhu da pojačavaju strah kod neprijatelja (pa se oblikuju i kao lavovi, Neptun sa harpunom, zmije, itd). Pulena je bila i trofej koji bi se isticao kao dokaz da je uništen neprijateljski brod.

U potrazi za materijalnim tragovima šibenske galije može se doći do franjevačkog samostana na Hvaru, ali tu se ponosno čuva samo pramčana pulena Zvir, hvarske galije Sveti Jerolim. U Gradskom muzeju u Trogiru izložena je još jedna pulena iz bitke kod Lepanta. Ova pulena pijetla je, prema Vjekoslavu Omaši u, u radu objavljenom u zborniku JAZU povodom 400 - godišnjice bitke kod Lepanta,bila ratni trofej kojeg je donio zapovjednik Alviž Ćipiko i to nakon što je proglašen nestalim. Vratio se u svoj Trogir jer je bio među 14 preživjelih s trogirske galije „Žena“, za razliku od 150 poginulih članova posade svoje galije. U spomenutom zborniku prikazana je pulena u obliku ženske skulpture, a nestala je oko 1961. godine i od onda joj se gubi trag. U gradskom muzeju u Zadru nalazi se predivna pulena visine oko 1,2 m,a pripisuje se zadarskoj galiji koja je sudjelovala u bitki kod Lepanta (tako je naznačeno u muzeju pored ove skulpture). Slažući mozaik događanja oko bitke kod Lepanta i pokušavajući u njega smjestiti ovu pulenu gubi se logička nit. Naime, zadarska galija pod zapovjedništvom soprakomita Petra Grisogona – Bartolaciusa, bila je u sastavu Venierove flote, koja je mjesecima prije Lepantske bitke razbijala tursko gusarsko brodovlje u Jadranskom, Jonskom i Egejskom moru te je zarobljena kod Krfa od istih osmanskih snaga u periodu od 24. lipnja do 11. srpnja iste, 1571. godine. Kako se pulena sa zadarske galije mogla, nakon što je zarobljena, vratiti u Zadar? Šibenska galija zvala se „Sveti Juraj“, a upravo konjanička skulptura predstavlja svetog Jurja koji ubija zmaja. Dodatni prilog razmišljanju o vjerojatnosti da izložena pulena pripada šibenskoj galiji možda se može očitati i iz rute kojom je plovila venecijanska flota. Zadar je bio mjesto na kojem se grupirala venecijanska flota

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

29


i otkud je isplovila prema Mesini na Siciliji gdje joj se pridružila španjolska flota (u čijem je sastavu bila i napuljska, genovska, malteška i savojska flota) i papinska flota. Narodni muzej u Zadru, pulena s galije koja je sudjelovala u bitki kod Lepanta 1571.godine Vjerojatno je to pulena upravo sa šibenske galije „Sveti Juraj“ – zahvala gospodinu Vladimiru Alavanji, kustosu muzeja na dozvoli za snimanje u veljači 2014.godine. Nakon pobjede kod Lepanta razjedinjena flota vraća se u svoje luke, kako bi proslavili povijesnu pobjedu. Venecijanska flota vraća se prema Veneciji, a na putu se zaustavlja u Zadru gdje stoluje providur za Dalmaciju. Ako je šibenska galija bila namjerno potopljena, onda je vjerojatno s nje bilo moguće skinuti vrijednosti (naoružanje, novac, opremu, instrumente, ali i pramčanu pulenu) i sve to donijeti u Zadar odaju i počast poginulima, a među njima i Augustinu Barbarigu, zapovjedniku sjeverne flote, one koja je imala prvi sraz sa Osmanlijama. Barbariga je bio providur za Dalmaciju i živio je u Zadru do isplovljavanja na Lepant. Kako je već napisano, pulena je, bilo direktno, bilo asocijacijom označavala ime galije. Za razliku od današnjih pravila na moru da pod jednom zastavom može biti samo jedan brod s tim imenom, u 16. stoljeću nije se nužno inzistiralo na tome da svaki brod ima drugo ime. Tako je u sastavu mletačke flote bilo više brodova istog imena pa su tako bila čak četiri broda „Uskrsli Krist“ (od toga je jedan brod bio vlasništvo komune otoka Krka), a čak pet galija imenom „Krist od Venecije“, ali samo jedna galija imenom „Sveti Juraj“. U razmatranju mogućnosti da su se u Zadru izloženoj puleni naši Šibenčani nekad klanjali i zagovarali nebesku pomoć svetog Jurja, treba

30

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

uzeti u obzir da dvije susjedne komune vjerojatno neće imati galije istog imena. Sintetizirajući napisano, može se s popriličnom sigurnošću tvrditi da je brodska pulena koja prikazuje svetog Jurja, pulena sa šibenske galije „Sveti Juraj“. Na našoj strani Jadrana tek su rijetki materijalni tragovi bitke koja je preusmjerila povijest s brodova na vesla prema brodovima na jedra, bitke koja je prva dokazala važnost brodskih topova, ali koja je preusmjerila i Mediteran s centra svjetskih zbivanja u neke mirnije, sporednije vode. Za razliku od drugih pomorskih nacija koje su itekako obilježile pobjedu nad Lepantom, Španjolci su napravili veličanstvenu repliku 61 metar duge zapovjedne galije i izložile je javnosti u pomorskom muzeju u Barceloni 1971. godine kad su obilježili 400 godina od ove prevažne bitke. U Genovi u pomorskom muzeju također je vjerna replika njihove galije koja je plovila 1571. prema Lepantu,a u Istanbulu je izložena originalna kadirga (turski naziv za galiju). Mleci su u čast svog zapovjednika Sebaastina Veniera najveći alpski vrh u zaleđu Venecije nazvali po njemu Gross Venediger – veliki Venecijanac. Nama ostaje za utjehu da je vjerojatno nadomak od nas, u Zadru izložena pulena s naše galije i to ne replika nego doista originalna skulptura svetog Jurja koji je u floti zapadne koalicije pored svih ostalih pulena brazdio iznad mora i prenosio molitve naših predaka za spasom svojih života, koji je bio nezamislivo težak, ali i za takav život, znali su se itekako boriti i pobjeđivati. Tu pored nas, pored šibenskih, rogozničkih, raslinskih, pirovačkih, murterskih, ... kamenih kuća živjeli su naši stari koji su bili dio slavne pomorske povijesti, a nama ostaje pitanje jesmo li svjesni pomorske tradicije na kojoj smo iznikli, jesmo li doista ponosni na nju?


Korištena literatura: 1. Frane Dujmović, Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine, Spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976. 2. Frane Dujmović, Šibenčani i njihova galija u Lepantskoj bitki, Adriatica maritima Zavoda za povijesne znanosti u Zadru. Vol. 1(1974.) : Lepantska bitka : udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki ,1571. 3. Convay’s History of Ship: The Age of Galley, London ,1995. 4. Angus Konstam, REnaissance War Galley 1470.-1590., Osprey Publishing, Oxford, 2002. 5. Krešimir Kužić: „Tog sretnog dana…“ uz 440. Obljetnicu lepantske bitke, UDK:623,82(497,5)“1571“, Zagreb, 2011. 6. Frederic Chapin Lane: Venetian Ships and Shipbuilders of the Renaissance, The Johns Hopkins Press, Baltimore, 1934. 7. Gherardo Orthali, Povijest Venecije, Zagreb, Antibarbarus, 2007. 8. Darko Gulin, Ratna luka Šibenik, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik, 2011. 9. Grga Novak, Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412.-1797.godine, Spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976. 10. Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća 2.dio, Marijan tisak, Split, 2004. 11. Danilo Klen, Galijoti i ratni brodovi na vesla u našoj prošlosti, Pomorski zbornik

povodom 20-godišnjice dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942.-1962., Zagreb 1962. 12. Josip Kolanović, Šibenik u kasnom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1995. 13. Šime Ljubić, Listine o odnošajima između južnog Slavenstva i Mletačke Republike, Knjiga X od godine 1453.do 1469., JAZU, Zagreb, 1891. 14. Šime Ljubić, Commissiones relationes Venetae, Zagreb, 1880. 15.Ivan Pederin, Šibenski društvo u drugoj polovici XV. st., Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv.37/1995. 16. Krsto Stošić, Šibenski škver, galija i galijoti, Šibenska revija 4-5, Šibenik ,1955. 17. “ Statut zakona i reformacija grada Šibenika“, Muzej grada Šibenika, Šibenik,1982, str. 195 18. Pravila Hrvatskog registra brodova Dio 4. STABILITET – Izdanje 2013. 19. Tehnička okružnica Hrvatskog registra brodova QC-T-001 tegljenje, Split ,1996. 20. Paolo Rumiz: Odavde do Lepanta, Slobodna DAlamcija – biblioteka knjiga mora, Split, 2005. 21. Angus Konstam: Lepanto 1571: The Greatest Naval Battle Of The Renaissance, Osprey Publishing, Oxford,2005. 22. Tea Meyhaw: Krčka komuna u doba Lepantske bitke 1571. Godine, Krk, 2008.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

31


Ključica 32

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


dipl. arh. Nataša Zaninović, dipl. arh. Joško Zaninović

SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE NA RIJEKAMA KRKI I ČIKOLI U SVJETLU ARHEOLOŠKIH, POVIJESNIH I KONZERVATORSKIH ISTRAŽIVANJA Sustavna arheološka istraživanja i konzervatorski radovi godinama se provode na utvrdama Ključica, Kamičak, Nečven i Gradina (Drniš). Premda su izgubile prvotnu namjenu, sve te nekadašnje opsjene sigurnosti koje pripadaju različitim vrstama fortifikacija, očuvane ili u ruševinama, opravdavaju opstanak u današnjem društvu, ne samo zbog svoje materijalne prisutnosti, nego i svojom povijesnošću, estetskim vrijednostima i funkcionalnošću arhitektonskog oblika. O RIJECI KRKI I NACIONALNOM PARKU „KRKA“ Rijeka Krka u makroprostoru dalmatinskog krša (dinaridski masiv) urezana je između ravnokotarskog prostora (Bukovica), zaravni Čikole i Dalmatinske zagore, a sa zapada, sjevera i istoka nadvisuju je planinski masivi Velebita, Dinare, Svilaje i Mosora. Izvire u podnožju planine Dinare, 3,5 km sjeveroistočno od Knina podno Krčića slapa. Od izvora do ušća duga je 72,5 km (po dužini je 21. rijeka u Hrvatskoj). Na rijeci Krki  nalazi se sedam slapišta. Prvi među njima je  Bilušića  buk  (22,4 m visine), 16 km nizvodno od izvorišta. Poseban je po tome što je on jedini  slap  koji se ne iskorištava za  hidroenergiju. Drugi slap je Brljan ili Ćorića buk (15,5 m),a nalazi se 19 km nizvodno od izvorišta. Voda ovoga slapa i  jezera  Bjelobera ili  Ćorića jezera  iskorištavaju se u  hidroelektrani Miljacka. Manojlovac  je treći slap koji se nalazi pola kilometra nizvodno od Brljana. Kao i mnogi slapovi, sastoji se od niza sedrenih  barijera. Manojlovac je najviše slapište (59,6 m) s glavnim slapom visine 32,2 m. Voda

ovog slapišta također se iskorištava za hidroenergiju u hidroelektrani Miljacka. Preostala četiri slapa su:  Rošnjak  (8,4m),  Miljacka  (23,8m),  Roški slap (25,5m) i najpoznatiji, Skradinski buk (45,7m). Na rijeci se nalazi i  Visovačko jezero gdje je smješten otočić  Visovac  s  franjevačkim samostanom. Nizvodno od Skradina, Krka se širi u Prukljansko jezero. Utječe u more kod Šibenika. Nacionalni park „Krka“ smješten je uz tok rijeke Krke u dužini od 48 kilometara. Počinje dva kilometra nizvodno od Knina, a završava kod Skradina i na prostoru od 3,5 km donjeg kanjonskog toka rijeke Čikole. Zahvaća prostor gradova Knina, Drniša, Skradina i Šibenika te općina Ervenik, Kistanje i Promina. Pojedini dijelovi rijeke Krke zaštićeni su od 1948. godine. Dio vodotoka i priobalnog područja, od srednjovjekovnih utvrda Trošenj i Nečven do šibenskog mosta, uključujući donji kanjonski tok Čikole, proglašen je nacionalnim parkom 1985.godine. Temeljni fenomen Krke sedreni su slapovi i ostali geomorfološki oblici, okosnica pejsažne slike i biološke raznolikosti. No, Krka nije samo hidrološki i geomorfološki fenomen. Područje oko Krke ili Pokrčja oduvijek

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

33


je imalo značajnu ulogu u povijesti: nekoć je razdvajalo dva ilirska često antagonistična naroda: Liburne i Delmate. U srednjem vijeku uz nju je podignut niz velikaških utvrda, a danas prirodno i kulturološki dijeli sjevernu i srednju Dalmaciju.

BAŠTINSKA OSTAVŠTINA NA PROSTORU NP „KRKA“ Više od sedamdeset lokaliteta s karakteristikama baštinskih spomenika nalazi se u prostoru Nacionalnog parka „Krka“. Kulturna baština, materijalna i nematerijalna, zajedničko je bogatstvo čovječanstva u svojoj raznolikosti i posebnosti, a njihova zaštita jedan je od važnih preduvjeta za prepoznavanje, definiranje i afirmaciju kulturnog identiteta. Odjel za arheologiju i kulturnopovijesnu baštinu uspostavljen je radi zaštite kulturne baštine s ciljem osiguranja održivosti, što podrazumijeva i identificiranje, dokumentiranje, istraživanje, održavanje, zaštitu, korištenje kao i promicanje njezinih vrijednosti. Baštinsku ostavštinu čine: arheološki lokaliteti srednjovjekovne utvrde spomenici tradicijskog graditeljstva spomenici sakralne baštine spomenici industrijske baštine

SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE KAO DIO BAŠTINSKE OSTAVŠTINE Nijedna od četiri rijeke u Dalmaciji nema toliki broj utvrda, fortifikacija i utvrđenja na svojim obalama koliko ih ima rijeka Krka duž čitavog svoga toka. Neke od utvrda, matice su današnjih gradova Knina, Drniša, Skradina i Šibenika. S njima su se suživjele u jedinstven organizam, dio su urbane svakodnevnice i uspješno ili manje uspješno odolijevaju izazovima novih vremena. Premda su odavno izgubile svoje primarno značenje, i dalje su u središtu pozornosti u potrazi za novim identitetom i namjenom. Još od pretpovijesnih vremena građene su na pomno biranim mjestima i doimaju se kao da su ih graditelji sagradili za vječnost. One su kao oružje, često kao sredstvo obrane, a rijetko napada, u ratnoj igri gdje ostaju ili padaju zajedno s braniteljima. Jedan presudan trenutak bitke ili taktički potez može ih sačuvati ili pretvoriti u ruševine. Tako je bilo i s utvrdama uz rijeku Krku. Utvrde u gradovima Kninu, Drnišu, Skradinu i Šibeniku opstale su u višestruko mijenjanim oblicima, dok su ostale padale sa svojim braniteljima i nikada se više nisu oporavile.

PLAN UPRAVLJANJA – AKCIJSKI PLAN

34

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

Akcijski planovi konkretni su upravljački dokumenti koji proizlaze iz utvrđenih strateških ciljeva i mjera upravljanja Nacionalnim parkom „Krka“. Integrirani su dio Plana upravljanja kojim se određuju planirane aktivnosti, vremenski rokovi te ljudski i financijski resursi potrebni za njihovu provedbu. Na prostoru Nacionalnog parka „Krka“ nalazi se veliki broj kulturnopovijesnih spomenika. Njihovim proučavanjem i sustavnim istraživanjem može se ,kao malo gdje, pratiti kontinuitet čovjekova života i stvaralaštva od pretpovijesti pa sve do današnjih vremena. Zato je, osim čuvanja prirodnog fenomena rijeke Krke, jedan od temeljnih ciljeva očuvanje naslijeđene kulturne, povijesne i graditeljske baštine.

SUSTAV MJERA ZAŠTITE

Jedna od temeljnih mjera zaštite je dokumentiranje. Ono podrazumijeva prikupljanje podataka na terenu (arheološka, povijesna, etnografska rekognosciranja; geodetske, arhitektonske i zračne snimke) te u institucijama koje čuvaju


Drniš povijesnu pisanu ili slikovnu građu prostora uz rijeku Krku. Posebice se to odnosi na tekstualne izvore (notarski spisi, diplomatariji i sl.), katastike, stare zemljovide, grafike i crteže. Nekada su ovi posljednji jedini slikovni izvori za pojedini spomenik ili krajolik. Konzervatorska podloga također je jedan od temeljnih oblika dokumentiranja stanja spomenika sa smjernicama njegove zaštite. Ona bi u cijelosti trebala prikazati zatečenu sliku spomenika ili lokaliteta, odrediti način i postupak njegove zaštite sa svim radnjama koje se odnose na očuvanje i zaštitu. Završnoj prezentaciji spomenika ili kulturnog dobra treba prethoditi pomno razrađen plan prezentacije s naznakom da on najčešće određuje i buduću namjenu spomenika. Trebao bi biti sastavni dio konzervatorske podloge. U praksi, plan prezentacije često je neprikladan i neuravnotežen ,što dodatno može upropastiti ili oštetiti spomenik ili kulturno dobro. Istraživanja na terenu također su sastavni dio mjera zaštite i očuvanja spomeničkog ili kulturnog dobra. Po svom karakteru mogu biti arheološka, arhitektonska i konzervatorska.

Arheološka istraživanja imaju za cilj otkrivanje zatrpanih ili urušenih dijelova arhitekture utvrde, identificiranje kulturnih slojeva na temelju kojih se određuje vrijeme nastanka ili otkrivaju kulturni slojevi stariji od same utvrde. Utvrđuje se stupanj očuvanosti podzemnih i nadzemnih ostataka na terenu, potom slijedi interpolacija rezultata arheoloških istraživanja u plan konzervacije i restauracije dijelova arhitekture. Analiza stare slikovne građe (primjerice, fotografije Nečvena iz 1895. godine s jasno vidljivom višekatnom kulom i obrambenim zidom kojih danas nema) uvelike pomaže u pronalaženju i identifikaciji arheoloških ostataka. Arhitektonska snimanja i istraživanja podrazumijevaju analizu postojećih zidova i arhitektonskih ulomaka te utvrđivanje njihove starosti na temelju tehnika zidanja, klesanja ili stilskih obilježja određenog kulturnog razdoblja. Veoma su važna u određivanju postupaka i metoda zaštite arhitektonskih cjelina ili pojedinih segmenata. Konzervatorske podloge rezultat su multidisciplinarnog pristupa spomeniku ili kulturnom dobru. One sa svojim smjernicama presudno utječu na funkciju spomenika. Određuju i metodologiju obnove spomenika, uzimajući u obzir rezultate svih vrsta istraživanja. Jedino se na taj način može sačuvati jedinstvenost spomenika ili kulturnog dobra. Obnova spomenika ili kulturnog dobra krajnji je rezultat konzervatorske podloge. Tijekom istraživanja ona može biti podložna promjenama zbog kvalitetnijih i detaljnijih smjernica za obnovu. U konzervatorskim podlogama treba biti zastupljena detaljnost kako ne bi došlo do nepopravljive štete na kulturnom dobru. Odabir licenciranih izvođača radova presudan je u očuvanju i „produžetku života kulturnog dobra.“ Prezentacija i valorizacija veoma su važne u očuvanju identiteta spomenika. One ni u kojem slučaju ne bi smjele odstupati od povijesnog konteksta spomenika. Ključni element u prezentaciji spomenika utvrđivanje je i rješavanje vlasničkih odnosa , kao i pristupnih putova kako bi bili dostupni široj javnosti. Potrebno je i definirati slobodne površine uz spomenik, kako bi se mogle organizirati i izvoditi prigodne manifestacije bez direktnog ugrožavanja. Očuvanjem i promocijom kulturnih dobara stvara se potencijal za društveno-gospodarski razvoj zajednice. To znači da bi trebalo razvijati sve one oblike korištenja koji ni na kakav način ne ugrožavaju kulturno dobro, nego doprinose njegovom očuvanju i dostupnosti. Kulturno dobro ili kulturna baština temelj su identiteta zajednice. Svijest građana o njezinoj važnosti proporcionalna je gospodarskom razvoju određenog kraja. Obnovom, a zatim održivim korištenjem baštine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

35


omogućit će se lokalnom stanovništvu da tradicijski način privređivanja i života uklopi u suvremene trendove (seoski ili ekoturizam i sl.). Time se podiže svijest o važnosti kulturne baštine, a ona postaje temelj za revitalizaciju pasivnog krškog kraja i podizanja životnog standarda (Odgovornost održivog upravljanja).

SURADNJA S DRUGIM INSTITUCIJAMA U provođenju programa zaštite, očuvanja i revitalizacije kulturno-povijesne baštine na prostoru Nacionalnog parka „Krka“ uključene su institucije čiji je prostorni djelokrug područje rijeke Krke i Pokrčja. Te su institucije provoditelji znanstveno-istraživačkih projekata i one sustavno doprinose novim spoznajama o baštini Nacionalnog parka „Krka“. Jesu li utvrde isključivo spomenici vojnoga graditeljstva? „Vojno graditeljstvo, u usporedbi s drugim građevnim vrstama ima zasebna obilježja. Mnogobrojni detalji neprimjenjivi na druge vrste građevina, uvjetuju utvrdi oblik, položaj, namjenu i nastanak u sredini koja je vremenski i prostorno određena. Za svako povijesno razdoblje važan je odnos utvrde prema prirodnim zaprekama, izloženosti naselja koje ona štiti pa odatle usmjerenost obrambenih dijelova u smjeru odakle prijeti neprijatelj, njihova prilagođenost prema očekivanoj vrsti i snazi neprijateljskog oružja, a isto je tako od važnosti međusobna povezanost obrambenih objekata i njihov odnos prema predziđu na granicama. Rijetke su građevne vrste u čiju bi se izgradnju stoljećima ulagala neprocjenjiva novčana sredstva i toliko radne snage kao kod utvrda, a da pri tome one ostaju izvan svakidašnje upotrebe. I u svakom se trenutku mogu donijeti odluke o njihovoj pregradnji ili neminovnom rušenju. Neminovnost postojanja i odvojenost od svakidašnjice, nameće se kao važan problem prezentiranja i čuvanja utvrda, ali on nije ni jedini.“ (Ana Deanović)

KLJUČICA Na desnoj strani kanjona rijeke Čikole, kilometar od utoka u rijeku Krku, smještena je srednjovjekovna utvrda (castrum) Ključica ili Ključ. Pripadala je sustavu utvrda koje su podigli hrvatski velikaši Nelipići (13. – 14. stoljeće). Prostor miljevačkoga zaravanka bio je dio posjeda velikaške obitelji Nelipić. Iz Ključice se početkom 14. stoljeća ometala trgovina Šibenika s unutrašnjosti,a tekla je mostom podno same utvrde. Između Nelipića i Šibenčana izbio je sukob, a na stranu Šibenčana stali su Mlečani. Prvi put neizravno Ključica se spominje 1333. godine

36

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

kada su se mletačke vlasti obratile Izanu Nelipiću od Ključa (comiti Ysano de Clavi), zbog njegovih pljačkaških napada na područje šibenske općine sa zahtjevom da općini nadoknadi sve nanesene štete i zarobljene Šibenčane pusti na slobodu. Poslije Izanove smrti Ključica je još neko vrijeme ostala sjedište njegovog sina Konstantina, koji se 1337. godine spominje kao knez Ključa (Constantino comiti Cluci). Poslije je stolovao u Nečvenu, vjerojatno iz sigurnosnih razloga, jer je Nečven od Šibenika bio udaljen gotovo pedeset kilometara. U prvoj polovici 14. stoljeća Šibenčani su preko bedema uspjeli ući u utvrdu i zapaliti je. Iako velikim dijelom oštećena šibensko – mletačkim upadom, Ključica nije bila uništena. Poslije dugotrajnih borbi 1343. godine došlo je do pregovora između suprotstavljenih strana, što je rezultiralo stavom da utvrdu Ključ treba porušiti. Konstantin je podigao čitav sustav tvrđavica na graničnom području sa Šibenikom. Mirovnim ugovorom iz 1345. godine Nelipići su preuzeli obvezu rušenja samo novije kule. Nakon što je Konstantin premjestio svoje sjedište u Nečven, Ključicu je prije 1408. godine prepustio svojim cetinskim rođacima (Nelipići Cetinski). Iste godine kralj Žigmund , u prigodi izmirenja s Nelipićima te u “ime novog darovanja”, podario je kneza Ivaniša Nelipića, među ostalim, gradom Ključem u kotaru Promine (in districtu Oprominie). Oko 1420. godine Ključica se više puta navodi među posjedima Ivana Nelipića, točnije 1420. godine kada je bila spomenuta u primirju što ga je Ivan potpisao s Venecijom. Godine 1421. i 1422. spominje se među gradovima koje je Ivan odlučio ostaviti svojim nasljednicima – kćeri Katarini i zetu Anžu Frankopanu. Budući da je znao kako darivanja bez kraljeve potvrde nisu pravno utemeljena ,da bi posjedi nakon njegove smrti mogli pripasti kruni, Ivan je svoja dobra pojedinačno dao u zajam kćeri Katarini u ime zaloga za višekratne, fiktivne novčane posudbe. Tako joj je primjerice 1428. godine u ime zaloga od 3000 dukata dao gradove Kamičak i Ključ te kotar Petrovo polje, što je ponovio i 1434. godine kad joj je, neposredno pred svoju smrt ,u naslijeđe ostavio sva svoja dobra. Ključicu su preuzeli Ivanova kći Katarina i zet Anž Frankopan. Nakon smrti Anža Frankopana (1436. godine), Katarina je 1437. godine prisiljena odreći se prava na očevu baštinu i predati je hrvatskougarskom kralju Žigmundu. Posredstvom dvojice šibenskih plemića odlučila se na dogovor sa Žigmundovim banom Matkom Talovcem. Ban Matko oprostio je nevjeru njoj i njezinom sinu Jurju te joj u kraljevo ime dodijelio tvrđavu Tržac i grad Modruš. Ona se odrekla svih prava na očevu baštinu pa je u svoje i Jurjevo ime predala banu sve gradove i zemlje “koje bijaše njezin pokojni


Ključica suprug neovlašteno prisvojio”. Koliko je Ključica bila važan grad, vidi se u dokumentu iz 1450. godine u kojem stoji da je Venecija spremna platiti 500 pa i 1000 dukata za njezino rušenje ili dati banu 200 dukata ako tvrđavu prepusti Šibenčanima. Veliku važnost imao je i most na Poljšćici (Čikoli) i gospodarenje njime. U ugovoru o granicama Šibenika i hrvatsko-dalmatinskog bana Ivana Nelipića iz 1434. godine bilo je zabranjeno podizati nove mostove na rijeci Poljšćici (Čikoli). Početkom 16. stoljeća šibensko-drniški kraj izložen je sve češćim upadima turske vojske koja ga je temeljito pljačkala. Stanovništvo tog prostora bježi u utvrđene gradove ili na šibenske otoke. Oko 1522. godine Turci su zauzeli gotovo čitavo šibensko zaleđe pa i utvrdu Ključicu. U njihovom je posjedu bila sve do sredine 17. stoljeća, točnije do 1648. godine kada su u vremenu Kandijskog rata iz nje istjerani. Nakon što su u pregovorima vratili dio izgubljenih teritorija, među ostalim i Ključicu, u njoj se više nisu utvrđivali. Kao strateška utvrda ili točka izgubila je sav značaj, no zbog smještaja i nepristupačnosti ostala je gotovo u cijelosti sačuvana. Ključica se sastoji se od utvrđenja i ograđenog podgrađa. Ima izduženi pravokutni oblik s višekatnom okruglom kulom na zapadnoj strani. Unutar utvrđenog dijela sačuvani su zidovi

višekatne palače, kuće katnice nepoznate namjene i pomoćnih prostorija prislonjenih uz sjeverni i sjeveroistočni zid. Imala je i cisternu za vodu. Zid podgrađa velikim je dijelom sačuvan zajedno s dvorišnim vratima koja se nalaze ispod zapadne kule. Istraživanja provedena na Ključici bila su usmjerena na pravilno identificiranje arhitektonskih cjelina. Trebalo je utvrditi je li na području srednjovjekovne utvrde postojao neki raniji lokalitet, na što su ukazivali nalazi ulomaka pretpovijesne keramike. Pronađeni ulomci ukazuju na razdoblje kasnog brončanog ili ranog željeznog doba. U neposrednoj blizini utvrde, na samom rubu kanjona rijeke Čikole, nalazi se pretpovijesna gradina, ali malo je vjerojatno da je kulturološki materijal s te gradine pronađen na Ključici. Sondažna arheološka istraživanja provedena su na jugoistočnom i sjevernom dijelu utvrde. Arheološki materijal istovjetan je vremenu nastanka današnje utvrde (ulomci keramičkih posuda, željezni čavli raznih veličina te ulomci stakla). U povijesnim izvorima koji spominju Ključicu ,često se spominje njezino rušenje i obnavljanje. Koliko se to puta dogodilo, zasad je teško odrediti. Tek će naredna sustavna istraživanja moći odgovoriti na to pitanje. Na sjevernom dijelu utvrde istraživana je cisterna smještena u prizemnom dijelu građevine, zasad nepoznate namjene. Površina cisterne je 5 x 2 m, a dubina 3,5 m. Bila je presvođena sedrenim nadvojem, a unutrašnjost joj je ožbukana kvalitetnom hidrauličnom žbukom.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

37


Kamičak U njoj su nađeni ulomci domaće keramike i fine majolike (13. – 15. stoljeće). Ulomci majolike bili su dijelovi vrčeva. Sastavljena su i djelomično rekonstruirana tri vrča. Dva su glazirana i oslikana, a jedan samo glaziran. Pronađena su i dva arhitektonska kamena elementa: ulomak kružnog otvora kroz koji se grabila voda iz cisterne i istaka za gredu tavanicu. Od metalnih predmeta prevladavaju kovani željezni čavli različitih veličina te predmeti nepoznate namjene. Količina željeznih čavala potvrđuje da su određene konstrukcije u utvrdi bile drvene, a to se posebice odnosi na palaču. U zidovima se uočavaju kvadratni utori u koje su umetane nosive grede. Paralelno s arheološkim istraživanjima radi se na snimanju novootkrivenih arhitektonskih sklopova, a svaki segment tehnički je dokumentiran. Postoji dovoljna količina podataka za virtualnu rekonstrukciju dijelova utvrde. Paralelno s arheološkim istraživanjima obavlja se i konzervacija arhitekture.

KAMIČAK Podno miljevačkog sela Brištani, iznad lijeve obale rijeke Krke između otočića Visovca i Roškog slapa, nalaze se ostaci srednjovjekovne utvrde Kamičak. Oblikom je nalik na gnijezdo. Utvrda je sagrađena na vrhu stijene, na nepristupačnom terenu i površinom je najmanja od svih utvrda na Krki i Čikoli (oko 50 x 20 metara). Vizualno

38

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

se utapa u okolni ambijent, zaklonjena je i teže pristupačna – do nje je moguće doći samo preko uskog prolaza uklesanog u stijeni. Do danas su sačuvani i vidljivi ostatci polukružnog bedema na istočnoj strani utvrde i pravokutne kule na jugozapadnoj strani. Do utvrde vodi pješačka staza usječena u stijenu koja je sastavni dio novog puta uređenog 2012. godine. Proteže od sela Brištani do Roškog slapa. Godine 2001. i 2002. izrađena je arhitektonska snimka nadzemnih ostataka arhitekture pa je donekle poznat izgled utvrde. O njoj su pisali fra Gašpar Vinjalić, fra Petar Bačić i fra Stjepan Zlatović. Na utvrdi su predviđena sustavna arheološka istraživanja i konzervatorski radovi kako bi se što prije sanirali i konzervirali ostaci arhitekture, u prvom redu one fortifikacijske. U povijesnim se izvorima prvi put spominje 1345. godine u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika. Njome se potvrđuje kao baština Ivana Nelipića radi zasluga koje je ta obitelj zaslužila kod kralja Bele IV. kad se on pred tatarskom najezdom sklonio u Trogir. Prvi put se spominje pod imenom Kamichech (1345.), godine 1411. kao Kamichack,potom 1421. godine kao Kamichach te 1434. godine kao Camichach. Namjesnik hrvatskog bana Emerika Lackovića, Nikola iz Ključa ,1386. godine pokupio je s imanja Chamenzon ,uz redovne, i dijecezanske prihode (žito i vino) koji su pripadali kninskom biskupu Nikoli. Podno utvrde vjerojatno se nalazilo i istoimeno naselje. Fra Petar Bačić spominje da su se sve


do 1928. godine podno Kamička nalazili ostaci crkve koju su mještani prilikom krčenja vinograda razorili. Ivaniš Nelipić, gospodar Kamička, Nečvena i Ključice, posljednji potomak obitelji Nelipić ,sklopio je 1421. godine mir s Venecijom. Budući da nije imao muškoga nasljednika, posinio je svoga zeta Anža Frankopana i predao mu u nasljedstvo grad Kamičak i sve okolne utvrde na temelju nepostojeće novčane pozajmice kćeri mu Katarine. Hrvatsko- ugarski kralj Žigmund Luksemburški nije priznao Anžu Frankopanu baštinsko pravo na Kamičak i Ključicu te ih je dao na upravljanje banu Matku Talovcu. Od godine 1445. Kamičak se nalazi u posjedu Grgura Utješinovića koji je iste godine franjevcima provincije Bosne Srebrne poklonio otočić Visovac na rijeci Krki. Otočić Visovac u miraz mu je donijela supruga Ana Martinušić-Šubić. U Kamičku se 1482. godine rodio kardinal Juraj Utješinović. S osam godina napustio je Kamičak i otišao na dvor Ivaniša Korvina, hrvatskog bana gdje je ostao do 1502. godine. U 22. godini života stupio je u službu erdeljskog vojvode i kneza  Ivana Zapolje u čijoj službi postaje zapovjednik konjaništva. Napustio je vojnu službu i pristupio  Redu sv. Pavla,u samostanu sv. Lovre u Budimu. Novicijat provodi u pavlinskom samostanu  Blažene Djevice Marije u Ladi na Šaju. Redovničke zavjete položio je u 24. godini života. Uskoro je postao prior u pavlin-

skom samostanu Czestochovi u Poljskoj, a potom i u samostanu Ladi na Šaju. Godine 1528. Juraj je pristao uz  Ivana Zapolju  u borbi za hrvatskougarsko prijestolje. Ivan Zapolja imenovao ga je svojim savjetnikom i rizničarom  Hrvatsko - ugarskog kraljevstva, velikovaradinskim biskupom i erdeljskim namjesnikom. Papa  Pio III.  imenovao ga je rimskim kardinalom 12. listopada 1551. godine. Kardinalski grimiz nikad nije ogrnuo. Ubijen je 17. prosinca 1551.g. u uroti u svojoj utvrdi Alvincu. Njegov portret čuva se u Trakošćanu,gdje se udala njegova sestra Ana, majka grofa Jurja Draškovića. Treba spomenuti i braću Halapiće koji su predstavljali Kamičak na izboru hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića 1490. godine. Iz Kamička je bio i Marko Mišljenovi, hrvatsko- primorski ban od 1506. do 1508. godine. Kamičak se kao i ostali gradovi i naselja šibenskoga zaleđa našao na putu turskih osvajanja. Vjerojatno su ga Turci osvojili 1522. godine.

ROGOVO O ovoj se utvrdi gotovo ništa ne zna. Nalazi se na desnoj obali rijeke Krke, gdje Krka ulazi u Visovačko jezero. Bila je vjerojatno u vlasništvu velikaške obitelji Šubić. Danas su od nje sačuvani neznatni ostaci. Prema tradiciji, današnji hidronim Roški slap dobio je ime po toj utvrdi.

Rogovo BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

39


BOGOČIN Ostatci utvrde Bogočin nalaze se na lijevoj obali rijeke Krke, na izdvojenoj stijeni u selu Bogatić Prominski, preko puta manastira Krka (sv. Arhanđela). Nije poznato kad je podignut i tko ga je sagradio. Vjerojatno je bio dio obrambenog sustava utvrda obitelji Nelipić. Po načinu zidanja i gradnje može se datirati u 13. ili 14. stoljeće, a u pisanim izvorima utvrda se prvi put spominje 1486. godine (Bogochin). Kao prvi poznati gospodar utvrde Bogočin spominje se plemićka obitelj Martinušić. Utvrda ima nepravilan kružni oblik, dimenzija oko 30 x 32 metra. Sa sjeveroistočne strane podignut je zid s pravilno klesanim kamenjem i na njemu su glavna vrata kroz koja se ulazilo u unutrašnjost utvrde. U unutrašnjosti se nalaze ostatci četvrtaste građevine nepoznate namjene. Utvrdu su 1522. godine osvojili Turci i vjerojatno je porušili. Danas su očuvani samo dijelovi utvrde Bogočin. Pristupa joj se samo s istočne strane sačuvanim srednjovjekovnim putom. Očuvani su i potpornji nekadašnjeg pokretnog mosta preko kojeg se dolazilo do glavnog ulaza. U pripremi je izrada temeljne dokumentacije o ovoj utvrdi- temeljni geodetski i arhitektonski snimak te istraživanje povijesnih izvora koji bi otkrili raniji datum prvog spomena imena ove utvrde. Podno utvrde u 16. stoljeću nalazile su se pilane na vodeni pogon u vlasništvu obitelji Martinušić.

NEČVEN Na sjeverozapadnoj strani sela Nečven, iznad lijeve obale rijeke Krke, sagrađena je u 13. ili početkom 14. stoljeća utvrda Nečven. Podignuta je na mjestu gdje je preko Krke prelazio put iz jugoistočne Dalmacije prema Bukovici i Ravnim kotarima i “vršio nadzor, naplaćivala mostarina trgovcima pri prijelazu rijeke i međe koja je dijelila posjede Šubića i Nelipića.” Gotovo je sigurno da je Nečven bio obiteljski posjed još od vremena dolaska Nelipića na prostor Promine. Grad ili utvrda u njihovoj vlasti prvi se put spominje 21. rujna 1376. godine u ispravi kojom je “knez Ivan, sin Nelipca Cetinskog” odredio da se od svih desetina koje pripadaju njemu i njegovim potomcima od kmetova posjeda Promine, tj. sela koja pripadaju kneževim utvrdama Kamičak i Nečven, kninskom biskupu ubuduće plaća 8 solida od svake mjere žitarica te 12 solida od svakog vjedra vina i to dva puta godišnje – na blagdan sv. Martina i na Božić. U kasnijem razdoblju grad se spominje još dva puta kao Nelipićev posjed i to 1388. godine, kada se jedini imenom poznati Konstantinov sin Nelipac navodi kao “uzvišeni knez Nelipac od

40

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

Nečvena” (magnifici comitis Nelipcii de Neguen) i 1421.g. kada se njegova supruga Jelena navodi kao “udovica pokojnog Nelipca sina Konstantina od Nečvena” (relicta condam Nelepech filii Kozthadini de Nechven). Temeljem starog zakona po kojemu su sva imanja čiji bi vlasnici umrli bez muških potomaka pripadala kraljevskoj kruni, kralj Žigmund je neposredno nakon Ivanove smrti (1435. godine) zatražio od bana Anža Frankopana da mu ustupi svu baštinu svoje žene, odnosno sve gradove i oblasti svog pokojnog tasta Ivana Nelipića. Budući da Frankopan na to nije pristao, kralj ga je u siječnju 1436.g.proglasio „buntovnikom i odmetnikom” i lišio ga “svih časti i imanja”. Hrvatskom banu Matku Talovcu povjerio je zadatak da izvrši njegov nalog, a zauzvrat mu je obećao predati sve one zemlje koje bi osvojio od Anža. Rat za baštinu Nelipića potrajao je do samog kraja 1436. godine kad je iznenadna Anžova smrt prekinula neprijateljstva i odlučila o konačnom ishodu rata. Znajući da se ne može suprotstaviti, Katarina se posredstvom dvojice šibenskih plemića


talih nemira tada ponovno smjestila turska vojna postrojba. Po naređenju generalnog providura Dalmacije Leonarda Foscola 1648.g., pošto je turska vojska poslije kraće borbe napustila utvrdu i predala je mletačkim uskocima, Šibenčanima i Trogiranima, Nečven je zapaljen. Od 1670. godine nakon uspostavljenog mira između Osmanskog Carstva i Venecije Nečven je ponovno u turskim rukama. Godinu dana prije konačnog protjerivanja Turaka i oslobađanja Knina (1688. godine), utvrda Nečven dospjela je u ruke Skradinjana koji su iz nje čuvali pograničje. Utvrda je sagrađena na lijevoj obali rijeke Krke. Ima nepravilan četverokutni oblik. Obrambeni zidovi na jugozapadnoj strani, koji prate prirodni nagib terena, mjestimično su bili visoki između 15 do 20 metara. Ulaz u utvrdu nalazi se na sjevernoj strani,a bio je nadziran s poligonalne kule. U unutrašnjosti je prostrano dvorište iz kojeg se stubištem pristupalo na središnji povišeni plato. U gornjem dijelu utvrde dominirala je kružna peterokatna kula, danas sačuvana u visini od jednog kata. Obrambeno ziđe utvrde građeno je od klesanog kamena u vapnenom mortu. Nečven pripada redu najznačajnijih spomenike srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture u Dalmaciji. Zidine tvrđave razmjerno su degradirane utjecajem atmosferilija, a kula i sjeveroistočni dio obodnog zida srušeni su eksplozijom i potresom. Izrađene su detaljne geodetske i arhitektonske snimke postojećeg stanja i periodično se ponavljaju tijekom arheoloških istraživanja.

Bogočin odlučila na dogovor sa Žigmundovim banom. Dogovor je postignut krajem siječnja 1437. godine. Ban Matko oprostio je nevjeru Katarini i njezinom sinu Jurju te joj u kraljevo ime dodijelio tvrđavu Tržac i grad Modruš, a ona se odrekla svih prava na očevu baštinu i u svoje i Jurjevo ime predala banu sve gradove i zemlje “koje bijaše njezin pokojni suprug neovlašteno prisvojio”. Postignuti dogovor bana Matka s kneginjom Katarinom kralj je potvrdio 20. ožujka 1437. godine, osobito pritom naglasivši da ona i njezin sin moraju biti uzdržavani i branjeni u svim pravima. Baštinski posjedi Nelipića na prostoru Promine i Miljevaca zajedno s njihovim ostalim posjedima pripali su Kruni. U prvoj polovici 16. stoljeća, oko 1522. godine, Nečven su osvojili Osmanlije. Nečven je postao sjedište nahije, a potom i kadiluka. Početkom Kandijskog rata mletački su uskoci na čelu s don Stjepanom Sorićem 1647. godine porušili most na Krki podno Nečvena (i danas podno Nečvena postoji toponim Mostine).U tvrđavi se zbog nas-

TROŠENJ Utvrda Trošenj smještena je na klisuri visoko nad desnom obalom rijeke Krke, nasuprot utvrdi Nečven. Sagradila ju je velikaška obitelj Šubić u 15. stoljeću zbog nadzora nad strateški važnim mostom preko rijeke Krke. Obje utvrde –Trošenj i Nečven –podignute su na približno istoj visini (243 i 242 m nadmorske visine). Utvrda i obližnje selo Čučevo spominju se u ispravi iz 1437. godine kao villa Chuchevno. Nakon prodora mletačke vojske 1684. godine Trošenj je napušten i propada. Povijesni podatci o mostu preko rijeke, nekadašnje dimenzije utvrde i stupanj sačuvanosti dijelova utvrde u 19. stoljeću poznati su zahvaljujući katastarskoj karti iz 19. stoljeća i povijesnim izvorima. Utvrda je nepravilnog oblika s obrambenim zidinama, kružnom kulom i stambenim prostorijama. Kula je građena od zidova debljine veće od jednog metra, a u promjeru ima oko pet metara. Danas je utvrda Trošenj pristupačna iz smjera Kistanja preko sela Čučeva teško prohodnom pješačkom stazom. Uz kulu se nalaze ostatci utvrđene

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

41


zgrade. Osim kružne kule, vidljivi su i ostatci četverokutne kule s manjim prozorima i većim polukružnim otvorima. Geodetski i arhitektonski snimak stanja utvrde izrađeni su 1987. godine.

DRNIŠ – GRADINA Drniš je najveće gradsko naselje u središnjem dijelu Šibensko-kninske županije i administrativno-upravni centar Petrova polja, Zagore i Promine. Prvi put se spominje 8.ožujka 1494.g. u pisanim povijesnim izvorima. Arheološki ostaci, ponajviše keramički, na današnjem lokalitetu Gradini, najstarijem dijelu grada, ukazuju da je tu postojalo gradinsko naselje u brončanom dobu. Istraživanjima su ustanovljeni i ostaci iz kasnoantičkog perioda, što daje naslutiti da je tu bio kastrum koji je kontrolirao prometnice ( a time i trgovinu) na tom području. U srednjem vijeku na lokalitetu Gradina sagrađena je utvrda čiji su se ostaci sačuvali samo na južnom dijelu. Zasigurno pripada sustavu utvrda na području rijeka Krke i Čikole. Bila je u posjedu, ili točnije, podigli su je pripadnici hrvatske velikaške obitelji Nelipić koja je gospodarila Prominom, Miljevcima i Petrovim poljem. Uokolo utvrde razvilo se naselje – podgrađe (sub urbum) – stari dio današnjega Drniša. Godine 1522. Turci su osvojili Drniš te prostor Petrova polja, Promine i velikog

dijela Zagore, a Drniš postaje upravno-administrativni centar osvojenih krajeva. Oni na Gradini dograđuju postojeću srednjovjekovnu utvrdunadograđuju centralnu kamenu kulu koja i danas postoji te sjeverni obrambeni zid. Grad pretvaraju u jak trgovački centar koji se nalazio na pola puta između Primorja i Bosne. Na samom početku Kandijskog rata mletački vojskovođa i generalni providur Leonardo Foscolo porušio je gotovo čitav grad 1648.godine. Turci su 1686. godine protjerani iz Dalmacije i drniškoga kraja. Grad i područje naseljeni su novopridošlim stanovništvom koje potječe iz Bosne, a najveće zasluge za to imali su visovački franjevci. Zbog strateške važnosti ovoga prostora i svakodnevne turske opasnosti, Mlečani su 1688. godine odlučili proširiti i dozidati postojeću srednjovjekovnu utvrdu, prilagodivši je novim graditeljskim standardima (tlocrtna osnova iz 1708. godine) sagradivši ojačane zidine kako bi se spriječilo probijanje topovima. U gradu su podigli vojarnu te desetke civilnih objekata. Pošto je nestala neposredna ratna opasnost, drniška utvrda početkom XIX. stoljeća gubi svoju namjenu i postaje izdašni rudnik građevnog kamena, a današnji ostaci utvrde samo su mali dio onoga što se tu nalazilo. Sredinom XVIII. stoljeća nakon epidemije kuge Drniš se postupno urbanizirao, ali administrativno-upravni centar postaje Knin koji to ostaje sve do sredine XIX. stoljeća.

Nečven 42

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


Trošenj Činjenica da su analizirane utvrde izgrađene uz kanjone rijeka Krke i Čikole kao granice posjeda velikaških obitelji Šubić, Nelipić, Martinušić, Utješinović i dr. u razdoblju od 12. do 15. stoljeća, jasno govori o izgradnji planiranog obrambenog sustava. Osim datacije, u prilog tvrdnji o sustavnoj izgradnji utvrda govore i slična arhitektonska obilježja analiziranih gradova: kamen kao osnovni materijal za izgradnju, razmjerno mala tlocrtna površina (koja govori o podređenosti arhitekture zahtjevima obrane), uski pristupni putovi (koji su u pojedinim slučajevima samo uske staze usječene u stijenu) te postojanje glavnih kula na pozicijama ključnim za obranu (na suprotnoj strani od klisura uz rijeku kao prirodnih obrambenih elemenata). Druga zajednička obilježja i moguće različitosti (poput tipologije fortifikacija, strukture zidova, primjene drva, opeke ili sedre kao materijala za izgradnju, načina grijanja, izgradnje unutar fortifikacijskog perimetra, zgrade za stanovanje, kapele, cisterne i dr.) bit će moguće izdvojiti kad se provedu daljnja istraživanja (izrada arhitektonskih snimaka i arheološka istraživanja). Zajedničko obilježje svih analiziranih utvrda je i sagledljivost širokog prostora. Više od polovice utvrda u razmjerno je dobrom građevnom stanju, a to se ponajprije odnosi na građevno stanje fortifikacijskog perimetra, pri čemu su na utvrdama Ključica, Nečven i Trošenj

sačuvani i dijelovi izgradnje unutar zidina. S obzirom na to da za utvrde ne postoje grafički prikazi izvornog izgleda osim katastarskih karata iz 19. stoljeća (osim za utvrdu Kamičak), potrebno je provesti arheološka istraživanja, odnosno izraditi arhitektonske snimke kako bi se mogli izraditi projekti sanacije te studije mogućih novih namjena i (ili) sadržaja. U cilju aktiviranja utvrda novim sadržajima koji bi mogli pridonijeti očuvanju od propadanja, potrebno je urediti pristupne putove (kvalitetan pristup postoji do utvrda Kamičak i Nečven, dok su ostale utvrde teško pristupačne), zaustaviti nekontrolirani rast vegetacije koja uzrokuje konstruktivna oštećenja kamenog ziđa u svim utvrdama osim u Nečvenu te postaviti sigurnosne ograde (izvedene također samo u utvrdi Nečven). S obzirom na smještaj u NP „Krka“, postoje brojne mogućnosti uključivanja ovog vrijednog kulturnog naslijeđa u ponudu Nacionalnog parka, kao nadgradnja prirodnim i pejsažnim vrijednostima. Pritom je izuzetno važno na ispravan način pristupiti novim intervencijama, izbjegavajući građevne intervencije koje bi izmijenile povijesna arhitektonska obilježja te sadržaje koji ne bi uvažavali karakter utvrda ili bi narušavali pejsažne i ekološke vrijednosti okolnog prostora.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

43


prof.dr.sc. Dina Vulin Ileković dipl.ing.arh. prof. Boris Ileković dipl.ing.arh.

T VRĐAVA SV. IVANA - ŠIBENIK KID’S LAB² LABORATORIJ+LABIRINT Projekt revitalizacije tvrđave sv. Ivana u Šibeniku

44

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


KONTEKST

PROJEKT

Tvrđava sv. Ivana - Tanaja, smještena je na najvišoj točki brežuljka unutar šireg gradskog područja grada Šibenika, a ujedno i u zelenoj zoni. Ona predstavlja pojedinačno zaštićeno kulturno dobro RH, oznake Z-2015, a gradnja tog značajnog fortifikacijskog objekta započela je 1646. godine potaknuta brigom građana koji su, u očekivanju napada Turaka s kopnene strane, željeli spriječiti osvajanje grada. Pretpostavlja se da je u cijelosti završena 50-ih godina 17. stoljeća. Tvrđava se sastoji od dva dijela. Stariji i najviši dio građen je u obliku zvijezde prema zahtjevima tadašnjeg vojnog graditeljstva. Vanjski dio, građen nekoliko godina kasnije, imao je funkciju zaštite zvijezde sa sjeverozapadne i sjeveroistočne strane te se nastavljao prema sjeveru u obliku duge platforme koja završava s dva polubastiona. Projektom je predviđena potpuna obnova i revitalizacija cijelog prostora. Spomenička i prostorna vrijednost objekta time će se afirmirati i doći do punog izražaja. Svi zahvati vršit će se u skladu s konzervatorskim smjernicama i istraživanjima te pod nadzorom Ministarstva kulture odnosno Konzervatorskog odjela u Šibeniku. Oblikovni i povijesni karakter bit će u potpunosti respektiran budućim arhitektonskim i hortikulturalnim zahvatima.

Obnovit će se i sanirati ziđe sa danas zazidanim topovskim otvorima, stara cisterna i manji, stari objekti prisutni unutar zvjezdastog, najstarijeg dijela. Nivelirat će se unutrašnji platoi prema izvornom stanju te naznačiti zaštitni jarak vidljiv na starim prikazima tvrđave. Uklonit će se repetitor, igralište i tribine, odnosno recentne dogradnje i intervencije u prostoru koje evidentno narušavaju povijesnu vrijednost tvrđave. Visoka vegetacija također bi se uklonila iz istog razloga, a po preporuci iz konzervatorskog elaborata izrađenog u ožujku 2004. godine (autori: mr.sc.Josip Ćuzela i Živana Stošić,dipl.ing.arh.). Sadržajno, tvrđava će biti namijenjena građanima Šibenika, edukaciji mladih i turistima. Glavni ulaz u kompleks i sada se nalazi na južnom pročelju, orijentiranom prema gradskoj jezgri i vodit će na pješačke površine – platoe, dijelom ozelenjene travom i lavandom. Omogućit će se ophod zidina uz prekrasne vizure. Obnovljeni stari objekti uz cisternu služit će kao manji informativni centar i mala trgovina suvenirima, a postojeća i u starim prikazima vidljiva visinska razlika između gornjeg vidikovca i donjih platoa, iskoristit će se za smještaj caffe-bistroa s terasom. Ispod njega, ukopana na razini vanjskog zaštitnog jarka, na-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

45


lazit će se višefunkcionalna dvorana za priredbe, predavanja, projekcije,događanja ili proslave. Unutar postojećih gabarita starih zidova manjeg povijesnog objekta, uklopit će se otvorene stube i lift koji povezuje sve razine. Cisterna se vraća u funkciju prikupljanja kišnice koja se filtrira i koristi za navodnjavanje ozelenjenih površina. Gornja ploha vanjskog dijela tvrđave uglavnom je ozelenjena, a dominirat će motiv zelenog labirinta od lovor-višnje, zamišljen kao interaktivno mjesto zabave, slobodnog vremena, opuštanja i edukacije. U slobodnom prostoru između zelenog labirinta i zidina nalazit će se kinetičko dječje igralište sa spravama za generiranje električne energije te šetnica uz zidine i manji, plitki amfiteatralni prostor uz sjeverni zid najstarijeg dijela. Znanstvenoedukacijski campus mladih (kids lab² camp) bio bi smješten uz postojeću, ali uređenu škrapu-

46

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

denivelaciju u zapadnom dijelu vanjskih kliješta. Teme istraživanja bile bi povijesno-geografske i vezane za povijest umjetnosti - sve u kontekstu proučavanja utvrda na prostoru Jadrana i Mediterana. Prostori campusa bili bi ukopani pod zelenom površinom, a orijentirani prema spomenutoj škrapi koja se oblikuje kao manji pješački trg, direktno povezan sa zaštitnim jarkom ili prema manjem, upuštenom atriju smještenom unutar labirinta. Osim zajedničkih prostora dostupnih javnosti -učionice, izložbenog prostora,radionice i knjižnice, campus bi omogućavao smještaj za maksimalno 48 sudionika (u 12 soba) s 2-4 voditelja (u 2 sobe), a imao bi i prostor za doručak s malom kuhinjom. U njemu bi bilo moguće ugostiti različite dobne skupine kojima bi studijski boravak bio reguliran prema terminskom planu rada.


Sadržaji sklopa bili bi smješteni tako da pojedine skupine korisnika ne smetaju jedni drugima, ali da se mogu susretati, što bi pridonijelo živosti mjesta. Veza između sjevernog i južnog dijela tvrđave ostvarila bi se podzemnim pasažom smjera sjever-jug. On bi spajao zaštitni jarak, iz kojeg se pristupa campusu i labirintu, s glavnim stubama i liftom koji spajaju sve razine južne zvijezde. Time bi bio omogućen jednostavniji obilazak cijele tvrđave i lakša dostupnost i povezanost svih njezinih sadržaja. Ulaz bi bio moguć i na jugozapadnoj točki kompleksa, između južnog i zapadnog pročelja te s istoka, što bi prvenstveno bilo namijenjeno opskrbi, servisima i kao pristup invalidima. Arhitektonske intervencije unutar tvrđave projektirane su tako da su u potpunosti nevidljive na panoramskim vizurama, a također i iz pješačkih vizura prilikom obodnog obilaska građevine. Isto

vrijedi i za vizuru iz zraka iz koje se sagledavaju isključivo novi hortikulturalni elementi i uređenje pješačkih površina. Posebna pozornost posvećena je energetskoj održivosti sklopa, primjenjujući ekološki najsuvremenija tehnološka rješenja strojarskih i električnih instalacija. Tvrđava sv. Ivana povezat će se pješački i prometno s tvrđavom Barone. Predlaže se izgradnja „ air trama“ - zračnog tramvaja za prijevoz turista s pozicije bivšeg vatrogasnog doma do tvrđave Sv. Ivana, kao dodatna gradska atrakcija. Postojeći vatrogasni dom postao bi TIC - turistički informativni centar s povećanim parkirališnim kapacitetima kao početna točka obilaska tvrđava sv. Mihovila, sv. Ivana i Barone.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

47


mag.ing.arh Ivana Lozić

TVRĐAVA

BARONE

Zahvaljujući istaknutom položaju na brdu Šubićevac i prekrasnom pogledu koji se odatle pruža na grad i kanal sv. Ante - funkcija vidikovca jedina je uistinu trajna namjena, koja sama po sebi nije dovoljna da bi građevina opstala.

48

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


O

snovna vizija ovog projekta je restauracija, revitalizacija i održivo korištenje tvrđave Barone i njezine kulturnoturističke valorizacije. Tvrđava Barone registrirana je kao kulturno dobro pa je neophodno da sve intervencije vezane za utvrdu budu u skladu s posebnim uvjetima Ministarstva kulture, tj. Konzervatorskog odjela u Šibeniku. Konzervatorski elaborat izrađen za tvrđavu Barone zadao je okvirne mogućnosti za građevinsku intervenciju na platou utvrde i u njemu se , između ostalog ,navodi sljedeće: Zahvaljujući istaknutom položaju na brdu Šubićevac i prekrasnom pogledu koji se odatle pruža na grad i kanal sv. Ante - funkcija vidikovca jedina je uistinu trajna namjena, koja sama po sebi nije dovoljna da bi građevina opstala. Pored namjene koja će se utvrditi, izuzetno je važno da

obnovljeni spomenik kulture sa sadržajem koji će dobiti bude dostupan široj javnosti, a već tradicijska namjena vidikovca treba se zadržati i u kontekstu nove namjene.” Projekt revitalizacije tvrđave Barone temelji se na nekoliko osnovnih počela : diskretna i suzdržana nova arhitektonika koja ne konkurira tvrđavnom sklopu, nježno i nenametljivo tretiranje okoliša unutar perimetra tvrđave sa minimalnim intervencijama, poštivanje zatečene nivelacije terena, poštivanje niže i više razine unutar tvrđave, upotreba prirodnih materijala u oblikovanju okoliša : stabilizer, drvo, sipina, kamen, opeka.

Perimetralni zidovi: obnova, saniranje, nadogradnja, čišćenje, fugiranje i injektiranje perimetralnih zidova,rekonstrukcija grudobrana u sjevernim kliještima – unutar četiri

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

49


rekonstruirana topovska otvora postavit će se replike topova ( topovski otvori rekonstruiraju se po postojećim starim nacrtima te po uzorku na zatečene topovske otvore sv. Ivana, građene istodobno s tvrđavom Barone).

Objekt: supstitucija ruševnog zatečenog objekta novim suvremenim gastro-degustacijskim centrom sa suvenirnicom – izložbenom galerijom te sanitarnim sklopom smještenim na donjoj razini; novi objekt uz gore navedeno ima funkciju ostakljenog vidikovca i dio je postava muzeja na otvorenom, u interijeru je jednostavan i pročišćen, a u segmentima uklopljen u priču o šibenskoj prošlosti. Tvrđava - vidikovac, muzej na otvorenom: uz koncept tvrđava – vidikovac kao njene permanentne namjene, dodaje se nova AR atrakcija kao nadopuna sadržaja vidikovca ,

50

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

prvotni koncept dobiva proširenje u obliku tvrđava – virtualni muzej na otvorenom osmišljen na obje razine tvrđave kroz 5 AR točaka, atrakciju predstavlja proširena stvarnost= augmented reality - AR- pomoću koje bi se oživjeli likovi i događaji iz prošlog vremena, a posjetitelji bi imali pogled u autentičan svijet prošlih vremena kroz tablet, smartphone, računalo, -virtualni muzej AR ispričao bi priču o bitki s Turcima iz kolovoza i rujna 1647. godine na originalnom prostoru bitke ,a posjetitelji bi imali mogućnost promatrati je preko smartphonea, tableta ili AR naočala.

Tvrđava- vrt: uz koncept tvrđava – vidikovac te tvrđava – virtualni muzej na otvorenom, ova tvrđava može se tretirati i kao tvrđava – vrt : hortikulturno uređenje zelenih otoka oblikovano autohtonim vrstama isprepliće se, integrira s poljima muzeja na otvorenom; u noćnom režimu korištenja djeluje scenografski zbog rasvjete,


peta fasada objekta tretirana je kao vrt, a promatraču je vidljiva s gornje razine, ulaz tvrđave u segmentima također ima hortikulturni tretman kao zeleni vertikalni zid.

Ulaz-umetak: ulaz tvrđave je tretiran kao novi umetak unutar postojećeg zida,nelogičnog skoka u visinu,a ne postoji povijesna dokumentacija kako je izvorno izgledao, iz tog razloga ne lažira se intervencija rekonstruiranja za koju ne postoje pravomjerljivi izvori već se oblikovanju pristupa na nov način, potpuno oslobođen povijesnog konteksta, ulaz je umetnut, suvremen u oblikovanju, bezvremen u upotrebi materijala (drvo), zavidne je dimenzije, čini premosnicu visina zatečenog zida te prostornu i vizualnu barijeru prema unutrašnjosti tvrđave dok su vrata zatvorena otvaranjem vrata ovaj zatvoreni drveni masiv pretvara se u ulazni portal s vidljivom integriranom portom unutar svog volumena koji je s gornje i bočne strane ozelenjen.

Amfiteatar: koristeći prelazak iz niže na višu nivelaciju terena i poštujući konfiguraciju terena na istočnom dijelu tvrđave, oblikovao se amfiteatar s podijem oko 100 sjedećih mjesta za manje intimne koncerte, poetske večeri, prezentacije i predavanja; u kombinaciji s platnom za projekcije moći će služiti kao ljetno kino,uz ulazni portal, na jugozapadnom dijelu tvrđave uredit će se dječje igralište, edukativna igraonica s kombiniranom spravom za igru u obliku broda od sibirskog hrasta kao nastavak na priču o bitki kad su mletački brodovi uplovili u kanal kao pojačanje i potvrdili tursko povlačenje.

Urbana oprema: urbana oprema u obliku klupa nije konfekcijska,već se dizajnira, bilo da je u funkciji koncepta muzeja na otvorenom i priče o bitki s Turcima, bilo da je u funkciji koncepta vidikovca pa nudi različite razine sjedenja i promatranja grada i kanala.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

51


dipl. oec. Zdravko Bogdan

KAKO SU ŠIBENČANI GRADILI I OBNOVILI BARONE

Projekt turističke valorizacije tvrđave Barone donosi oživljavanje likova i događaja iz prošlih vremena pomoću tehnologije „proširene stvarnosti“.

K

andijski rat je ratni sukob vođen u razdoblju od 1645. do 1669. godine između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva oko otoka Krete (Candia), najvećeg i najbogatijeg mletačkog prekomorskog posjeda. Ratne operacije vođene su na Kreti, Egejskom moru, ali i u Dalmaciji koja je tada bila granično područje. Osmanlijske snage iz Bosne napadale su mletačke posjede u Dalmaciji,

52

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

ali su tijekom sukoba doživjele više neuspjeha. Mletačka je republika na kraju sukoba izgubila Kretu, ali je osvojila mnoge posjede na ovom području. Godine 1646.,sluteći otomansku opasnost, Šibenik se počeo pripremati za obranu. Gradske zidine bile su u lošem stanju i procjena građana bila je da ne mogu izdržati opsadu i topovske udare neprijatelja. Zbog toga su od Mletaka zatražili da se poprave


zidine i izgrade dodatna ojačanja i utvrđenja kako bi se Šibenik mogao obraniti. Toliko željena gradnja započela je 1. kolovoza 1646. godine na brdu sv. Ivana uz sudjelovanje cijelog naroda. Tvrđava je građena prema nacrtima arhitekta Antonija Lenija iz Genove. Zajedno s gradnjom sv. Ivana, započela je i gradnja druge, manje utvrde na brdu Vidakuši, jugoistočno od tvrđave sv. Ivana, kako bi se utvrdio bok i spriječio prodor neprijatelja. Tvrđave su stavljene

odnosno gradu, smješteni su objekti koji su služili za smještaj posade i čuvanje naoružanja i baruta. Između tvrđave sv. Ivana na višoj koti i tvrđave Barone bila je palisada koja je trebala štititi komunikaciju između tvrđava. Tvrđava je sagrađena prema tada modernim shvaćanjima vojne gradnje - terrapienom, što znači da je bastionski sustav ojačan nanosima zemlje koji su trebali spriječiti probijanje zidova topovskim granatama. Obje tvrđave odigrale su važnu ulogu u obrani grada, u kolovozu i rujnu 1647. godine i pobjedi

u funkciju za dva mjeseca i u listopadu iste godine odbile su prvi osmanlijski napad. Manja tvrđava nazvana je Barone, vjerojatno zato što je njezinom gradnjom zapovijedao barun Martin von Degenfeld, njemački časnik u službi Mletačke republike. Barun von Degenfeld do tada se isticao vojnim znanjem i hrabrošću, a 1647. godine odigrao je ključnu ulogu u obrani Šibenika. Tvrđava Barone građena je u formi zvijezde s lijevkom što formira dva polubastiona na sjevernoj strani. Ulaz u tvrđavu bio je kroz relativno mala vrata u kortini na zapadnoj strani. Na tvrđavi su dvije razine terena koje su graditelji poštivali i iskoristili prilikom gradnje. Na višoj razini prema sjeveru okrenuti su topovski otvori i tu je koncentrirana artiljerijska moć. Na nižem prostoru prema jugu,

nad osmanlijskim snagama Husein-paše Tekelije. U sukobima su znatno oštećene i njihovoj sanaciji pristupilo se po hitnom postupku. Prestankom turske opasnosti, tvrđave polako gube vojnu funkciju, što je uzrokovalo njihovo propadanje. U namjeri da se zaštite od propadanja, Gradsko vijeće Šibenika kupilo je tvrđavu i prostor oko nje 1912. godine. Tada joj daju hrvatsko ime Šubićevac. S vremenom su svi izvorni objekti na tvrđavi porušeni, a tvrđava se hortikulturno uređuje kao park. Polovicom prošlog stoljeća izgrađena je kamena kuća koja je u početku služila kao meteorološka stanica, a zatim kao ugostiteljski objekt s plesnom terasom. U tom razdoblju bila je popularno okupljalište mladih. Međutim, bez značajnih zah-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

53


vata, pod utjecajem atmosferskih uvjeta i ljudskim djelovanjem, zidovi se urušavaju, izvorna vrata su zazidana, a ugostiteljski objekt je razrušen. Na tvrđavi su sađeni borovi što se pokazalo kao loše rješenje jer su korijenjem razorili zidove. Godine 2011. Gradsko vijeće grada Šibenika donijelo je odluku po kojoj upravljanje tvrđavom Barone prepušta Društvu „Juraj Dalmatinac“. Dobivanjem tvrđave na upravljanje u Društvu se pristupilo traženju ideja i promišljanju buduće namjene tvrđave. Osnovna vodilja bila je kako obnoviti tvrđavu i stvoriti dodatnu atrakcijsku osnovu – učiniti je samoodrživom u financijskom smislu. Htio se pronaći način obnove tvrđave, vraćanje u stanje što sličnije izvornom i stvaranje novih sadržaja koji će generirati prihod dostatan za buduće održavanje. Ukratko, restaurirati, revitalizirati i održivo koristiti tvrđavu na dobrobit i korist svih građana Šibenika. Najvažniji resurs tvrđave je njezin položaj na brdu iznad grada, odakle se pruža najljepši mogući pogled na grad, Kanal sv. Ante i šibenski arhipelag. Pogled seže od Visa na jugoistoku do Kornata na zapadu. No, sama funkcija vidikovca nije dovoljna da bi građevina bila samoodrživa. Stoga je trebalo razmišljati koji bi još sadržaj oplemenio tvrđavu u atrakcijskom smislu. Ujedno, trebalo je voditi i računa o prihvatljivosti projekta kako bi ga mogli prijaviti za financiranje putem EU fondova. Uz obnovu tvrđave i njezinu povijesnu vrijednost, zaključilo se da bi dodatnu atraktivnost stvorili ukoliko bi posjetitelje mogli povesti na putovanje u prošlost. Stvoriti svijet u kojem bi dodana atrakcija bila oživljavanje likova i događaja onog vremena

54

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

putem tzv. tehnologije proširene stvarnosti (Augmented reality). Proširena stvarnost (AR) je pogled u stvarni svijet (pomoću računala, tableta, smartphonea,...) nadopunjen računalno generiranim podražajem kao što su zvuk, video, računalna grafika ili GPS podaci. Kombinacijom 3D grafike, videa i drugih efekata ispričali bismo priču o bitkama s Turcima iz kolovoza i rujna 1647. godine, a posjetitelji bi je promatrali kroz smartphone, tablet ili u budućnosti kroz AR naočale. AR tehnologija nudi inovativne mogućnosti prezentacije povijesti na zabavan i edukativan način te mogućnost relativno jeftine promjene sadržaja što omogućava zadržavanje atraktivnosti na duži period. Uvijek se mogu dodavati nove priče i sadržaji koje posjetitelju svaki put omogućavaju drugačije iskustvo. Ali, najpotrebnije je zaustaviti propadanje i napraviti građevinsku sanaciju tvrđave. Izrađeni projekt tvrđavu približava izvornom izgledu. Nadogradit će se južni bedemi, zid će se podignuti na razinu oko 120 cm. Sjeveroistočni bedemi proširit će se prema izvorniku, nadogradit će se tzv. parapet - volumen zidan 4m u širinu, rekonstruirat će se topovske pozicije (otvori) u koje će se uvući replike topova. Na istočnom bedemu predviđene su istraživačke radnje i markiranje starog ulaza u tvrđavu, a glavni ulaz rekonstruirat će se interpolacijom drva i žičane konstrukcije. Na donjem platou sagradit će se jednoetažni ostakljeni objekt površine 200 m2. Objekt bi se sastoji od gastro-kulturnog centra, suvenirnice, lounge dijela, toaleta i “štekata“/terase uz južni bedem s kojeg puca pogled na grad i arhipelag. Objekt bi bio ostakljen kako bi i za hladnijih dana imao funk-


ciju vidikovca. Njegova primarna funkcija bit će ugostiteljska, ali moći će se koristiti i za različite projekcije i prezentacije. Uz “štekat“/terasu, u zapadnom kutu tvrđave nalazilo bi se dječje igralište. Na njemu bi bila kombinirana dječja sprava za igru u obliku broda, koji se najbolje uklapa u cijelu priču o tvrđavi i zatvara krug obilaska. Koristeći pad terena na istočnom dijelu uredio bi se amfiteatar - višenamjenska pozornica sa 100 sjedećih mjesta. Na ovom prostoru moći će se održavati intimniji koncerti, poetske večeri, prezentacije, predavanja, a u kombinaciji s platnom moći će poslužiti i kao ljetno kino. Posjetitelje ćemo povesti u virtualnu šetnju u kojoj će pomoću pametnih telefona, LCD displeja ili naočala u stvarnom prostoru moći vidjeti i doživjeti priču koja se odvijala tijekom opsade grada od Turaka. Predviđene su tri AR točke s kratkim pričama (prodor Osmanlija u Europu, opsada Šibenika, prikaz borbi). Posebna atrakcija su dvije AR konzole na južnim bedemima. S njih će posjetitelji na ekranu moći vidjeti panoramski prikaz grada u 17. stoljeću, starog grada opasanog zidinama, a dodirom točki na ekranu moći će vidjeti prizore života unutar zidina. Ove konzole funkcionirat će i kao info-kiosci gdje će posjetitelji, ukoliko odaberu pogled u stvarnom vremenu, moći saznati sve o otocima i šibenskoj okolici. Uz osnovne AR točke, na tvrđavi će biti još i drugih sadržaja koje će posjetitelji putem mobitela sami otkrivati, kao što su crtice iz povijesti ili igrice koje će se igrati na licu mjesta, npr. obrana tvrđave i sl. U objektu će se postaviti tzv. multitouch screenovi, ekrani osjetljivi na dodir na kojima će posjetitelji moći dobiti više podataka o ljudima, kulturi i gospodarstvu Šibenika tog vremena. Projekt uređenja tvrđave Barone vrijedan je 1,385.645 eura prijavno. EU sufinancirat će ga kroz IPA IIIIC fond s milijun eura, a ostatak sredstava osigurat će Grad Šibenik. Ovih dana raspisani su javni natječaji i obnova će uskoro krenuti. Iako na kraju zvuči paradoksalno da je tvrđava sagrađena u dva mjeseca, a projekt obnove potrajat će 18 mjeseci, ipak je najvažnije da će za svoj 370. rođendan tvrđava zasjati novim sjajem koji će, nadamo se, značiti i novi početak. Ili, kako stoji u Strategiji grada Šibenika, da će se urediti atraktivni izletnički lokalitet od kojega bi indirektnu korist imalo cijelo stanovništvo, dok bi direktnu korist mogli imati lokalni poduzetnici. Gradnja tvrđave vezivala je Šibenčane tako da su svi kao jedan gradili tvrđave pred osmanlijskom opasnošću. Rad na projektu obnove opet je povezao mnoge Šibenčane koji su ovaj put uložili znanje, ljubav i vrijeme kako bi još jednom dokazali da se samo zajedno mogu pomicati granice.

Koordinatori projekta: Hrvoje Zekanović, prof. geografije Nikola Grubić, dipl.ing. geod. Idejno rješenje AR muzeja : Zdravko Bogdan, dipl. ecc. Projektne elaborate izradili su: 25,4 mm d.o.o. Glavni projekt arhitekture: Ivana Lozić, mag. ing. arh i suradnici Marko Paić, ing. arh., Petar Reljanović, ing. građ. Urbana oprema: Antonio Šunjerga, dipl. dizajner 3D animacija: Dane Sekso, dipl. ing. grafike Stručni suradnik mr. sc. Gustav Červar, dipl. ing. arh. Arhikon d.o.o. Idejni projekt objekta: Ljiljana Čorović-Grubišić, dipl. ing. arh. Glavni projekt konstrukcije: Damir Čogelja, dipl. ing. građ. i suradnik Danijel Čogelja, dipl. ing. građ. Glavni projekt hidroinstalacija i strojarskih instalacija: Duško Borojević, dipl. ing. stroj. Fizike zgrade, zaštite od buke i zaštita od požara: Damir Čogelja, dipl. ing. građ. i suradnik Danijel Čogelja, dipl. ing. građ. Elektromix d.o.o. Glavni projekt električne i gromobranske instalacije: Živko Škevin, dipl. ing. el. i suradnici Željko Radovčić, mag.ing.el., Ivan Ramađa, dip. ing. el. Geodetska mjerenja d.o.o. Geodetski elaborati: Ivica Hobar, ing. geod. Ured ovlaštenog inženjera geodezije Dunko Klarić Geodetski elaborati: Dunko Klarić, dipl.ing. geod. Nikola Grubić, dipl.ing. geod. Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj grada Šibenika podržao je projekt te sastavio aplikaciju za IPAIIIc fond: Matija Bumbak, dipl. inž. pomorskog prometamag. poslovne ekonomije Petar Mišura, dipl.ekonomist Ivana Bujas Rupić, dipl. ekonomistica Krešimi Kovač, dipl. politolog

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

55


Ivo Glavaš, prof.

O R E V I TA L I Z A C I J I PROSTORA NEKADAŠNJEG SAMOSTANA SV. DOMINIKA U ŠIBENIKU

Pogled na crkvu i samostan sv. Dominika na razglednici iz 1913. godine

U uređenim društvima životni prostor je baština zajednice i o njemu se odlučuje urbanističkim planovima različitih razina koji prolaze široku javnu raspravu. Kod nas se planovi donose formalno, ali svijest zajednice o javnom dobru pokazuje se tek kad netko počne graditi ispod našeg prozora.

56

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


N

ekadašnji samostan i crkva sv. Dominika gotovo su posve nepoznati i neobrađeni u stručnoj literaturi, a jedino istraživanje objavljeno u rukopisu djelo je šibenskog svećenika i povjesničara don Krste Stošića čijoj uspomeni posvećujem donje retke. Bez obzira na vremenski odmak, njegovi brojni rukopisi u kojima je monografski obradio sve značajne povijesne objekte u gradu Šibeniku, crkve, samostane, palače i utvrde i danas su nezaobilazna početna literatura za stručne i znanstvene radove na temu prošlosti i spomenika Šibenika. Don Krsto Stošić bio je izvrsni poznavatelj arhivske građe, kako one šibenskog notarijata ,tako i spisa kaptolskog te crkvenih i samostanskih arhiva ,čime se obilato koristio u pisanju svojih radova. Osvrt na povijest crkve i samostana dominikanaca Prosjački red propovjednika (Ordo Praedicatorum), koji 1216. godine u Prouillu u južnoj Francuskoj osniva Dominik de Gusman, u Dalmaciji se počinje širiti 1228. godine, kada su osnovani prvi samostani u Dubrovniku, Zadru i Ninu (Šanjek,1967: 711-715). Šibenski dominikanski samostan osnovan je u 14. stoljeću u trećem valu širenja reda u Dalmaciji. Šibensko gradsko vijeće 1330. godine odlučilo je osigurati prostor za dominikance u gradu Šibeniku, ali je za takav poduhvat trebala dozvola pape (Farlati, 1769: 462). S obzirom da su za Dalmaciju bila predviđena tri mjesta za samostane dominikanaca, generalni vikar reda fra Dominik di Conti je u Dubrovniku 1346. godine odlučio dopustiti osnivanje samostana upravo u Šibeniku: ˝…seu locum unum de illis triabus pro Fratribus Praedicatoribus in civitate vestra Sibenicensi ex nunc recipio˝ (Farlati,1769: 462). Samostan i crkva s titularom sv. Dominika su, prema Zavoreu, izgrađeni vrlo brzo izvan gradskih zidina na današnjem mjestu: ˝Questo Convento et Chiesa di S. Domenico fù con molta diligenza fabricato fuori delle mura dela Città alla marina nel luoco, ove al presente tempo˝ (Zavoreo, 1597: 35). Izgradnja samostana izvan grada uobičajena je za propovjedničke redove koji su se na takvim mjestima u miru mogli posvetiti duhovnosti (Krasić, 2008: 74). Na pečatu samostana nalazio se prikaz sv. Dominika pod baldahinom i natpis: conventus Sancti Dominici de Sibenico (Stošić, 1941: 10). Samostan sv. Dominika izvorno se prostirao od nekadašnjeg ženskog benediktinskog samostana sv. Katarine u Kvartiru do prostora na kojem je sredinom 15. stoljeća sagrađen glavni gradski vodoopskrbni objekt, poznatiji kao prostor Četiri bunara. Samostanu je predaja prostora Četiri bunara u vlasništvo šibenske komune, prema

duždevoj dukali koju je Stošić vidio u samostanu, nadoknađena zemljom na otoku Žirju i dohotcima od državne zemlje u Gaćelezima i Grabovcima (Stošić, 1941: 7-8). Obalno područje ispred samostana također je pripadalo fratrima sv. Dominika (na tom prostoru nitko bez njihovog dopuštenja nije imao pravo privezati brod) sve dok fratri 1875.godine nisu prodali obalu gradu Šibeniku (Stošić, 1941: 9). Poznat je spor oko vlasništva nad dijelom obale koji izbija sa ženskim benediktinskim samostanom sv. Katarine, koji na sjeverozapadu graniči sa samostanom sv. Dominika, što ga je mletački dužd Foscarini 1441. godine riješio u korist dominikanaca (Stošić, 1941: 9). Zbog konstantnih dugova samostana, kuće između samostanske crkve i Četiri bunara redovnici su 1773. godine prodali trećeretkinjama , da bi 1866. godine taj prostor preuzeo poduzetnik Montanari koji je u Šibeniku sagradio prvu tvornicu tjestenine i palaču na obali (Stošić, 1941: 8-9). Samostan i crkva su u dugom postojanju pretrpjeli velika oštećenja i rekonstrukcije. U građanskom ratu 1409. – 1412. godine samostan je toliko oštećen granatiranjem da je mletački Senat odlučio da se trogodišnja daća na prodaju soli dade za obnovu samostana (Listine VII: 82). Velika razaranja crkve i samostana izazvana su i eksplozijama baruta na tvrđavi sv. Mihovila 1663. i 1752. godine. Izvorna je srednjovjekovna samostanska crkva, o čijem izgledu ne znamo ništa, preoblikovana najvjerojatnije već do druge polovine 15. stoljeća. Stošić donosi podatak da su na crkvi radili klesari s katedrale sv. Jakova - Budčić, Pokrajčić i Stojslavić (Stošić 1941: 22). Prior samostana,fra Nikola iz Splita sklapa 12. svibnja 1475. godine dva notarska ugovora s korčulanskim klesarom Radojicom Radutovićem kojima se klesar obvezao postaviti pločnik u crkvi sv. Dominika i kamenje oko nekih oltara u crkvi što znači da je crkva dovršena neposredno nakon toga (Stošić, 1941: 22). Ta crkva, koja je na glavnom pročelju imala renesansni portal, što je u 20. stoljeću premješten na bočnu fasadu, teško je stradala u eksplozijama barutane na tvrđavi sv. Mihovila. Dominikanci prodaju većinu zemljišnih posjeda radi obnove crkve i gradnje novog krila samostana1906. – 1909. godine (Stošić, 1941: 10). Crkva je ponovno izgrađena 1906. godine u neogotičkom stilu da bi joj zvonik na glavnom pročelju bio dovršen tek 70ih godina 20. stoljeća. Nepoznata nam je i srednjovjekovna faza samostana jer je ona doživjela velike promjene obnovom 1754. godine nakon druge eksplozije na tvrđavi sv. Mihovila kada je provedena potpuna rekonstrukcija samostana (Stošić, 1941: 5). Francuska uprava u Dalmaciji kratkotrajno je zatvorila samostan 1805. godine, ali je on ponovno otvoren odlaskom Francuza

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

57


˝Bogorodica s Djetetom, sv. Katarinom Aleksandrijskom, sv. Katarinom Sijenskom, sv. Marijom Magdalenom i sv. Vinkom Fererskim˝ pripisana venecijanskom slikaru seicenta Filippu Zanibertiju koji je, kao i biskup Arigoni, bio rodom iz Brescije (Tomić,1989: 143-151). Arhitektura crkve je suzdržana i bez suvišne dekoracije, a crkva je u tlocrtu izdužena jednobrodna građevina što je karakteristika sakralnih prostora propovjedničkih redova franjevaca i dominikanaca (Krasić, 2008: 69-75). Samostan je imao dvorište i vrt sjeveroistočno iza glavne Kartografski prikaz revitalizacije prostora bivšeg samostana prema prijedlogu Instisamostanske zgrade. Samotuta za povijest umjetnosti (šrafirano – zona interpolacije; točkasto – hortikulturno rješenje) stanski vrt se prostirao do stijena, a u njemu je bio bunar s bunarskom krunom koji je, (Stošić, 1941: 6). Samostan je u II. svjetskom ratu prema natpisu što ga donosi Stošić, popravljen doživio katastrofalna razaranja kada je u potpu1540. godine (Stošić, 1941: 9). nosti srušena glavna samostanska zgrada, a fratri Prestanak izvorne funkcije i Generalni urbanistički krajem 20. stoljeća potpuno napuštaju crkvu i plan Šibenika samostan. Nekadašnji samostan je nakon II. svjetskog rata većim dijelom adaptiran u gradsku O sudbini samostana odlučeno je nakon razribarnicu. aranja u II.svjetskom ratu . Tome je pogodovao i relativno mali broj dominikanaca u Hrvatskoj koji U crkvi sv. Dominika čuvaju se vrijedna umjetnička više nisu mogli održavati tako veliki broj samodjela: kasnorenesansni drveni oltari, zatim oltarne stana. Prodaja samostanskog prostora, koja se pale koje su izradili venecijanski majstori cinqueodigrala u tišini bez sudjelovanja lokalne zajedcenta i seicenta Jacopo Palma mlađi, Filippo nice i uz pokušaje odnošenja umjetnina iz crkve Zaniberti i Giovanni Laudis. Dominikanac i slikar i samostana, pitanja su koja opterećuje odnose Giovanni Laudis, koji je za šibenski dominikanski s bivšim vlasnicima. Nekada je svaka crkva u samostan izradio čak tri platna, naslikao je veliki gradu Šibeniku imala svog prokuratora iz rebroj slika i za venecijanski dominikanski samodova plemića koji su vodili brigu o tome da se iz stan Svetih Ivana i Pavla, gdje je bio redovnik, što sakralnih objekata ne otuđi imovina zajednice, a se može tumačiti određenim vezama šibenskog i u suvremeno doba nitko nije našao za shodno niti venecijanskog samostana (Tomić, 2011: 71). Na pitati lokalnu zajednicu o sudbini kulturne baštine crkvi je radio i Jeronim Mondella, šibenski arhitekt grada. Niz članaka šibenskog srednjovjekovnog i drvorezbar, rođen u Veroni, prema čijim je nacrtistatuta regulirao je institut prokuratora crkava i sama kipar Giacomo Cavalotto izradio svod kapele mostana (Statut 4/40, R/26, R/88, R/178, R/253). i oltar sv. Dominika između 1641. i 1645. godine Među ostalim, prokuratori su sastavljali popis (Goja ,2011: 115-121). Kapela i oltar su srušeni posjeda i inventar crkava i samostana i predavali tijekom obnove crkve početkom 20. stoljeća. Liga svojim nasljednicima pod prijetnjom sankcija jevo od ulaza u crkvu i danas se nalazi kameni (Statut R/178, R/253). nadgrobni spomenik šibenskog biskupa Vicka AriPod uvjetima zastarjelog i posve neodređenog gonija ,dominikanca iz talijanskog grada Brescije generalnog urbanističkog plana grada Šibenika, koji je tu pokopan 1627. godine (Farlati, 1769: izrađenog u prošlom stoljeću prema tadašnjim 484). Pretpostavlja se da je spomenik izradio urbanističkim standardima, prodaja samostanšibenski kipar Antun Nogulović (Tomić 2011: 71). skog prostora bez jasne ideje, odredila je vrstu inOsim nekoliko oltarnih slika, biskup Arigoni dao je vesticije, a u konačnici namjenu i vizuru prostora. izraditi za crkvu i drveni oltar sv. Vinka Fererskog Tako je propuštena prilika da se točkastim izmjena kojem se nalazi i biskupov grb (Galvani, 1883: nama GUP-a Šibenika, promjenom namjene pro44; Tomić, 1989: 150-151). Na oltaru je slika

58

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


stora unaprijed odredi kvaliteta investitora. Vrsta investicije povezana sa stambenom izgradnjom neminovno utječe na uklapanje projektirane arhitekture u tkivo povijesne jezgre Šibenika. Investitori ne postavljaju uvjete izgradnje u prostoru nego to čini lokalna zajednica pa se na slučaju prostora bivšeg dominikanskog samostana najbolje vidi što znači kada prostorno-planska dokumentacija nije ažurirana ili je uopće nema. Nažalost, izostala je i javna rasprava u okvirima arhitektonske struke na tu temu, čime bi se problem podigao na višu stručnu razinu od one dnevnopolitičke na koju se sveo. Revitalizacija prostora – konflikt želja i mogućnosti Kakva je daljnja sudbina prostora nekadašnjeg dominikanskog samostana i također nekadašnje ribarnice? Možda je najbolje da umjesto izravnog odgovora na postavljeno pitanje raspravimo što su o mogućnostima revitalizacije tog prostora napisali znanstvenici iz Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba sada već davne 1990. godine. Konzervatorski elaborat pod nazivom ˝Šibenik – povijesna jezgra. Analiza razvoja i prijedlozi konzervatorskih smjernica˝ predstavlja detaljnu analizu povijesne jezgre Šibenika provedenu znanstvenom metodom za nikad doneseni Provedbeni urbanistički plan Šibenika. Prema tadašnjoj urbanističkoj modi tim planom trebao je biti definiran svaki detalj u povijesnoj jezgri kako bi se lakše sačuvale kulturnopovijesne vrijednosti. Na primjeru Primoštena vidi se da je taj utopijski zamišljeni model posve neučinkovit u sudaru s hajdučkim mentalitetom bespravnih graditelja. Konzervatorskim elaboratom Instituta za prostor bivšeg samostana prije svega se načelno predlaže interpolacija (dakle građenje) objekta visine P + 1 (prizemlje plus kat) sa zatvorenim i izduženim volumenom u perimetru nekadašnje samostanske glavne zgrade, ali tako da visinom ne zaklanja samostanski vrt koji treba biti hortikulturno obrađen (Elaborat blok U/III: 1-2). Elaboratom se također predlaže zadržavanje javne namjene kao tržno-opskrbnog centra (Elaborat blok U/ III: 2). Zamisao istraživača iz Instituta za povijest umjetnosti da bi, s obzirom na blizinu obale, taj prostor mogao zadržati funkciju ribarnice naravno da je posve u neskladu sa suvremenim životom, ali i urbanističkim tendencijama. Međutim, ono što je dobro postavljeno u Elaboratu jest zadržavanje javne namjene prostora. Prostorno-planska dokumentacija grada Šibenika nije ažurirana temeljem ovog Elaborata tako da je na svim značajnijim gradskim prostorima, gdje je u II. svjetskom ratu došlo do većih razaranja, teoretski moguće graditi nove objekte. Postoje li kontrolni mehanizmi? U ovakvim slučajevima samo je jedna brana nekontroliranoj izgradnji u povijesnim jezgrama:

rješenje nadležnog Konzervatorskog odjela Uprave za zaštitu kulturne baštine o zaštiti kulturnopovijesne cjeline Šibenika. Na taj način na brojnim mjestima u Republici Hrvatskoj sudbina prostora ovisi o tome postoji li neka vrsta posebne zaštite ,bilo da je ona zaštita prirodnih ili kulturno-povijesnih vrijednosti. U uređenim društvima životni prostor je baština zajednice i o njemu se odlučuje urbanističkim planovima različitih razina koji prolaze široku javnu raspravu. Kod nas se planovi donose formalno, ali svijest zajednice o javnom dobru pokazuje se tek kad netko počne graditi ispod našeg prozora. Kratice: Elaborat – Šibenik – povijesna jezgra. Analiza razvoja i prijedlozi konzervatorskih smjernica, Izvori: Listine – Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, Zagreb. Statut – Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Šibenik ,1982. Literatura: Farlati, D. 1769., Illyricum sacrum, IV, Venetiis. Galvani, F. A. 1883., Il Re d´Armi di Sebenico, Venezia. Goja, B. 2011., Novi podaci o djelovanju Gierolima Mondelle i Giacoma Cavalotta u Šibeniku, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 35, Zagreb, 115-124. Krasić, S. 2008., Crkva i samostan sv. Dominika u Trogiru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41, Split, 67-107. Stošić, K. 1941., Samostan i crkva sv. Dominika (rukopis), Šibenik. Šanjek, F. 1967., Dominikanci. Kratak osvrt na pojavu i apostolsko-kulturnu djelatnost dominikanaca među Hrvatima, Bogoslovska smotra, 36(3-4), Zagreb, 712-725. Šibenik – povijesna jezgra. Analiza razvoja i prijedlozi konzervatorskih smjernica, (konzervatorski elaborat), Zagreb, 1990. Tomić, R. 1989., Prijedlog za Filippa Zanibertija u Šibeniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 28, Split, 143-151. Tomić, R. 2011., Crtice o slikama u Šibeniku, Murteru i Marini, Kvartal – kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, 8(1,2), 70-75, Zagreb. Zavoreo, D. 1597., Trattato sopre le cose di Sebenico, (prijepis rukopisa), Šibenik.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

59


Dijana Bolanča, prof.

METODOLOGIJA OBNOVE SKULPTURA NA ZAPADNOM PORTALU KATEDRALE SV. JAKOVA

60

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014


N

edavno postavljenje replika skulptura apostola i proroka na zapadni portal katedrale sv. Jakova izazvalo je brojne negativne reakcije javnosti i struke. Od običnih građana i posjetitelja, koji većinom neupućeni u postupke obnove svejedno osjećaju da se radi o „stranom tijelu“ koje vizualno utječe na cjelokupan izgled i integritet spomenika pa do stručnjaka koji su mahom jedinstveni u mišljenju da se radi o neprimjerenom postupku. Kako bi široj javnosti omogućili bolje razumijevanje pojedinih konzervatorskih postupaka, u ovom članku dat ćemo osvrt na razvoj konzervatorske metodologije, suvremene primjere obnove iz kojih se može iščitati koje su metode u konzervatorsko – restauratorskoj praksi danas prihvatljive, kao i uvid u konkretan zahvat na portalu. POVIJESNI PREGLED RAZVOJA KONZERVATORSKE STRUKE Briga o zaštiti i očuvanju spomeničke baštine seže daleko u prošlost. Već u doba Starog Rima pojavljuju se pisani tragovi o brizi za spomenike, među kojima se ističe edikt rimskog cara Majorijana iz 5. st. kojim se štite stare građevine i spomenici. Može se reći da je to prvi poznati konzervatorski akt. Srednji vijek također pokazuje određeni respekt prema povijesnim građevinama i njihovoj obnovi, iako se to razdoblje, generalno gledajući, može okarakterizirati kao vrijeme brojnih rušenja i pregradnji. Renesansa donosi povećan interes za građevine iz prošlosti, poglavito zbog proučavanja antičkog naslijeđa. Međutim , želja za proučavanjem nije istodobno donijela i želju za zaštitom baštine. Uz donošenje pojedinih propisa o zaštiti, kao i brojne restauratorske zahvate, ipak je kroz renesansno, a potom i barokno razdoblje nastavljena praksa rušenja, pregradnji, popravljanja i prilagodbe spomenika. Štoviše, barok se čak udaljio od proučavanja antičkih spomenika, a pritom je ignorirao i umjetnost srednjeg vijeka. No, važan doprinos tog razdoblja svakako je pojava prve pravne regulative pa tako brojne europske zemlje donose propise o očuvanju kulturne baštine. Razdoblje klasicizma 19. stoljeća donosi prvu konzervatorsku doktrinu koja je utemeljena na zaštiti i obnovi uglavnom antičkih spomenika. Jedno od glavnih obilježja tog perioda bilo je dovršavanje nedovršenih crkvenih objekata u neoklasičnom stilu. Negativna posljedica tog razdoblja bila je uklanjanje onih dijelova spomenika koji su nastali nakon razdoblja antike jer se smatralo da nemaju umjetničke, povijesne i druge vrijednosti. Devetnaesto stoljeće donosi još jedno razdoblje u očuvanju spomenika, a to je romantizam.

Za razliku od klasicizma, romantizam uvažava vrijednost srednjeg vijeka što je svakako korak naprijed. Razdoblje romantizma značajno je zbog nastanka dviju različitih doktrina u zaštiti spomenika: restauratorske i konzervatorske. Osnovno je obilježje restauratorske doktrine zagovaranje jedinstva stila, koja nažalost pribjegava uklanjanju nekih povijesnih slojeva građevine, kao i dovršavanju građevina u pseudo-stilu, vrlo često na temelju prilično nedostatnih podataka. Suprotnost joj je konzervatorska doktrina koja nastoji sačuvati autentično zatečeno stanje i priznaje samo konzervaciju i konsolidaciju spomenika te isključuje svaku restauratorsku intervenciju. U duhu romantičarskog razmišljanja, ova doktrina temelji se na aksiomu da spomenik ima svoj životni ciklus, čiji je kraj neizbježan te mu treba dozvoliti da dostojanstveno umre. Najistaknutiji restaurator povijesnih građevina 19. st. je E. Viollet-le-Duc, kojeg smatraju utemeljiteljem suvremene konzervatorske teorije u dijelu koji se odnosi na zahtjev da svaki projekt obnove mora biti zasnovan na temeljitim istraživanjima. Violletle-Duc u svom radu također teži stilskom jedinstvu i dovršavanju nedovršenih spomenika, što je jedna od najosporavanijih romantičarskih doktrina. Krajem 19. st pojavljuje se razdoblje tzv. „biološke zaštite spomenika“, koje zaštitu graditeljskog naslijeđa podiže na znanstvenu razinu. Dolazi do razvoja konzervatorske službe u europskim zemljama, kao i do donošenja prvog međunarodnog dokumenta o zaštiti spomenika – Atenske povelje iz 1931.godine. Geslo „biološke“ doktrine bilo je : „konzervirati, a ne restaurirati“ , što je imalo i negativnih posljedica koje su se posebice isticale kroz konzervatorsku pasivnost. Nakon Drugog svjetskog rata nastupa razdoblje „aktivne“ zaštite koja uvažava i vrednuje povijesnu slojevitost te preuzima pozitivne elemente od prethodnih razdoblja. Zaštita kulturne baštine zasniva se na stručnim i znanstvenim postupcima te na multidisciplinarnosti. Također, izuzetno je važan zahtjev da sve zahvate prati iscrpna znanstvenostručna dokumentacija. Godine 1964. održan je 2. Međunarodni kongres arhitekata i tehničara u Veneciji. Tada je osnovan Međunarodni savjet za spomenike i područja (ICOMOS). Na kongresu je donesena nova međunarodna povelja zaštite – „Venecijanska povelja“, danas najznačajniji međunarodni dokument s područja zaštite. OSNOVE SUVREMENE KONZERVATORSKE PRAKSE Temeljni dokument suvremene konzervatorskorestauratorske struke je „Venecijanska povelja“ iz

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

61


1964. godine te bi svaki etički i moralno odgovoran konzervator trebao djelovati u skladu s njom. Povelja vrlo jasno definira prihvatljive postupke u tretiranju spomenika: Članak 8. Skulpture, slike ili dekoracije koje su sastavni dio spomenika mogu biti uklonjene s njega jedino ako je to jedini način da se osigura njihova zaštita. Članak 9. Proces restauracije je visokospecijaliziran postupak. Njezin cilj je očuvati i otkriti estetske i povijesne vrijednosti spomenika, a zasnovana je na poštivanju originalnog materijala i autentičnih dokumenata. Rekonstrukcija mora prestati tamo gdje počinje pretpostavka, a dodani neophodni novi dijelovi moraju se razlikovati od kompozicije i imati suvremeni pečat Članak 11. Mora se poštovati doprinos svih perioda u gradnji spomenika jer jedinstvenost stila nije cilj restauracije. (…) Članak 12. Restauracija nedostajućih dijelova mora se razlikovati od originala tako da ne falsificira umjetničke ili povijesne podatke. Iz “Venecijanske povelje” proizlaze i noviji dokumenti :Dokument iz Nare iz 1994. godine koji u članku 10. kaže: “Autentičnost, onako kako ju je afirmirala Venecijanska povelja, postavlja se kao suštinski određujući čimbenik koji se tiče vrijednosti. Razumijevanje autentičnosti ima temeljnu ulogu u svim znanstvenim studijama kulturne baštine, u planiranju konzervacije i restauracije, kao i u okviru procedura za upis kojima se služi Konvencija za svjetsku baštinu i drugi registri kulturne baštine.” i “Krakowska povelja” iz 2000. godine koja također potvrđuje: Članak 2. Održavanje i popravci su temeljni dio procesa očuvanja baštine.(…) Članak 4. Rekonstrukcija čitavih dijelova “u stilu građevine” trebala bi se izbjegavati. (…) Članak 7.

62

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

Arhitektonska dekoracija, skulptura i artefakti koji su sastavni dio graditeljske baštine moraju se očuvati kroz posebne projekte povezane s glavnim projektom. Osim metodologije koju propisuju svjetski prihvaćene povelje, Getty Conservation Institute, relevantna i priznata kao jedna od vodećih institucija za konzervaciju u svijetu kaže: “ U Engleskoj je, primjerice, prije sto godina bilo moderno zamijeniti oštećene skulpture s “kopijama” – suvremenim interpretacijama toga kako su originali nekad mogli izgledati. (…) Nasuprot tome, današnja uobičajena filozofija je “ konzervirati u zatečenom stanju” – zadržati izvorni materijal i spriječiti daljnje propadanje koliko god je to moguće.” Dakle, sve relevantne suvremene povelje, teorije i instituti slažu se s činjenicama da konzervacija kulturne baštine podrazumijeva konzervaciju i restauraciju , upotrebljavajući pritom sve dozvoljene metode kako bi se spomenik sačuvao u izvornom obliku što je dulje moguće. Također, vrlo je jasno da u postupcima obnove postoji granica koju je etički neprihvatljivo prijeći, a to je rekonstruiranje nepostojećih dijelova na temelju pretpostavke . Konzervatorski postupak podrazumijeva detaljna istraživanja, dokumentiranje i izradu prijedloga obnove, što sveukupno zahtijeva multidisciplinarnost te timski rad stručnjaka različitih profila. SUVREMENI KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI POSTUPCI U EUROPSKIM OKVIRIMA Katedrala sv. Jakova u Šibeniku upisana je 2000. godine na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Od svih članova stručnog tima, za uspješan upis na listu svakako je najzaslužniji pokojni prof. Radovan Ivančević .On je identificirao specifična obilježja koja ovaj spomenik čine jedinstvenim unutar europske i svjetske kulturne baštine. Stoga danas zahvate obnove na katedrali sv. Jakova u Šibeniku možemo posve ravnoprav-


no uspoređivati sa zahvatima koji se odvijaju na najpoznatijim europskim katedralama. Katedrala Notre -Dame u Reimsu, Francuska,13. st., jedna je od najljepših gotičkih katedrala, poznata kao krunidbena katedrala francuskih kraljeva. Njezini portali najveći su gotički portali na svijetu, ukrašeni monumentalnim skulpturama iz 13.st., a čitav spomenik broji više od 2300 skulpturalnih ukrasa. Proces obnove teče od 17.st. do danas, no usprkos brojnim restauracijama mnoge skulpture prilično su oštećene. S obzirom na stanje i stupanj oštećenja primjenjuju se razne restauratorske metode konsolidacije i restauracije oštećenih skulptura. Katedrala posjeduje bogatu dokumentaciju, a baza dokumenata pokrenuta je 1991.godine i danas sadrži gotovo 30 000 unosa koji će uskoro biti dostupni preko interneta. Iznimno je važna dokumentacija nastala u 19.st., koja uključuje detaljnu fotodokumentaciju oštećenja i zaštitne odljeve najvažnijih skulptura. Stoga se danas rekonstrukcije nedostajućih dijelova skulptura izvode na temelju fotodokumentacije iz 1887.godine i odljevima skulptura iz 19.st. Najugroženije skulpture , čiji stupanj oštećenja zahtijeva uklanjanje s portala, zamjenjuju se vjernim kopijama od smjese poliestera i kamene prašine. Ostale skulpture koje nisu ugrožene, preventivno se konzerviraju. Jedan od primjera u kojem je bilo neophodno pristupiti krajnjoj mjeri zaštite , tj. uklanjanju skulpture i izradi kopije je skulptura Kraljice od Sabe, jedan od najznačajnijih primjera monumentalne skulpture trinaestog stoljeća. Fotografije iz 19.st. potvrđuju da je već tada bila oštećena, no tijekom bombardiranja u 1.svj.ratu doživjela je najveća oštećenja i bila je gotovo potpuno uništena. Popravljena je 20-tih godina , no 90-tih godina prošlog stoljeća uočeni su brojni problemi, od zacementiranih fragmenata do novih pukotina i dijelova koji su se počeli odvajati. Stručnjaci su bili suočeni s dvije mogućnosti obnove : pokušati konsolidirati skulpturu, znajući da,

s obzirom na stanje, to neće biti dugog vijeka ili zamijeniti original kopijom. Donesena je odluka da se izradi kopija pa je original uklonjen s fasade 2007. godine. Između dvije opcije izrade kopije kopije u kamenoj prašini u današnjem, oštećenom stanju ili izrade kopije prema odljevu iz 1881.godine , stručnjaci su se odlučili za drugu varijantu. Iz opravdanih razloga bilo je nemoguće posuditi original odljeva iz 19.st. i po njemu napraviti novi odljev. Zato je napravljen digitalizirani 3D model odljeva pa je ,uz pomoć posebnog uređaja sa senzorima, napravljena nova kopija u kamenu. Katedrala Notre-Dame u Chartres-u, Francuska, 13.st., jedan je od najljepših primjera gotičke arhitekture u Francuskoj. Zbog upotrebe gotičkih strukturalnih elemenata predstavlja prekretnicu u razvoju zapadnoeuropske arhitekture. Po očuvanosti skulpture i oslikanih prozora jedna je od najpotpunijih srednjovjekovnih crkava. Obnova sjevernog portala , koji se sastoji od više od 700 figura u scenama Starog i Novog zavjeta, odvijala se od 2000. do 2002. godine. Studije koje su prethodile obnovi ukazale su na velike probleme s vlagom i prodorima vode , koji su se očitovali stvaranjem algi, lišajeva i mahovina. Nakupljeni golublji izmet prouzročio je razvoj bakterija i stvaranje štetnih vrsta soli. Čitav portal bio je prekriven crnim naslagama prljavštine koja uništava kamen, a utvrđeno je i postojanje raznih vrsta soli koje štetno djeluju na skulpture. Voda koja je prodirala kroz sljubnice uništavala je mort i ostavljala trag u obliku bijelih nakupina i stalaktita. Zajedničkim djelovanjem svi ovi štetni elementi dovode do intenzivnog propadanja kamena. U postupku istraživačkih radova, kao i tijekom restauracije napravljena je detaljna dokumentacija stanja prije, u tijeku i nakon radova. Evidentirana su sva oštećenja, definiran je način obnove, precizirani su korišteni materijali. Radi se o neophodnoj i dragocjenoj dokumentaciji u modernoj konzervaciji i restauraciji. Nakon što su utvrđeni svi uzroci propadanja, pristupilo se obnovi portala. Katedrala Santiago de Compostela, Španjolska,

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

63


12.st. Pórtico de la Gloria Portal najpoznatijeg hodočasnikog središta u Španjolskoj, nastao 1168. godine, jedan je od najvažnijih europskih srednjovjekovnih spomenika. Ikonografski predstavlja kraj svijeta, a po iznimnoj skulpturalnoj kvaliteti i polikromiji jedinstveno je umjetničko djelo. Postupak obnove počeo je pripremnim radovima koji su trajali dvije godine (2009.-2011.). Istražni radovi uključivali su slijedeće: pregled povijesne i planimetrijske dokumentacije, revizija arhiva, fotodokumentacije i bibliografskih izvora, napravljena je nova, iscrpna fotodokumentacija sa svim detaljima oštećenja. Provedene su konstruktivno – strukturalne studije koje su se sastojale od raznih vrsta ispitivanja (magnetometrija, videoendoskopija, ultrazvučna snimanja, vibrometrija, strukturalni monitoring,…) pomoću kojih su se odredile tehnike i faze gradnje, konstruktivne anomalije, statički odnosi između postojećih elemenata te uzroci strukturalnog propadanja. Također, napravljene su studije uzroka zaprljanja i vlage, ispitivanja bioloških uzroka propadanja , istražni radovi na kamenom i vezivnom materijalu, istražni radovi na polikromiji, mikroklimatske studije te konačno, probni restauratorski zahvati. Na osnovi provedenih istraživanja donesen je plan preventivne zaštite i akcijski plan kojeg je odobrio Međunarodni znanstveni odbor. Akcijski plan i rezultati provedenih istraživanja potom su predstavljeni javnosti. Druga faza obnove, koja se sastoji od restauracije skulpturalnih elemenata i polikromije, počela je 2013.g. Prilikom izrade akcijskog plana, stručnjaci su se vodili slijedećim kriterijima:

• • • • • •

64

očuvanje integriteta spomenika i njegovih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti, multidisciplinarni tim stručnjaka, konzervacija kao suprotnost restauraciji, dokumentacija i istraživanje, uvažavanje povijesnih dodataka, izbjegavanje rekonstrukcija - imitacija koje

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

će uvijek biti vidljive, • promocija interakcije s javnošću, • edukacija. Dokumentacija o restauratorskom zahvatu na Pórtico de la Gloria nalazi se na internetu i dostupna je svima zainteresiranima. Iz navedenih primjera jasno je da se danas u konzervatorsko-restauratorskoj praksi primjenjuju različite metode, no svaka od njih pridržava se etičkih smjernica: minimalne intervencije, korištenje prihvatljivih materijala i reverzibilnih metoda te potpuna dokumentacija o izvedenim radovima. KATEDRALA SV. JAKOVA I SLUČAJ POSTAVLJANJA REPLIKA NA ZAPADNI PORTAL Zapadni portal , ili portal „Posljednjeg suda“ katedrale sv. Jakova u Šibeniku nastao je u prvom periodu gradnje katedrale (1431.1441.g.). Majstor Bonino iz Milana već je ranije isklesao pojedine skulpturalne dijelove koji su ugrađeni u portale nakon njegove smrti (umro je od kuge i pokopan u Šibeniku 1429.g.). Bonino je vjerojatno klesao dijelove samo za jedan, veći portal, no nakon njegove smrti graditelji Pincino i Busato raspodijelili su ih na dva portala. Veliki, zapadni portal flankiran je dvama stupovima na kojima se nalaze po dvije prazne edikule. Polje lunete je prazno. Ukras glavnog portala razigraniji je i dinamičniji te u odnosu na bočni, daleko bogatiji figuralnom plastikom. U nišama koje uokviruju portal smješteni su kipovi proroka i apostola. Skulpture na glavnom portalu katedrale nastale su kroz nekoliko povijesnih razdoblja pa se tako na temelju stilskih analiza jedna grupa figura pouzdano pripisuje samom Boninu, a druga grupa figura može se pripisati njegovim suradnicima ili sljedbenicima, no ona kvalitetom ne dosiže Boninov umjetnički izraz . U trećoj skupini figura koje su nastale u kasnijem periodu, prepoznaje se i ruka majstora Jurja Dalmatinca. Prilikom velike obnove katedrale u 2.pol. 19.st., zami-


jenjene su tri skulpture na portalu i postavljene replike čija kvaliteta znatno varira. Na sjevernoj strani portala jedina skulptura koja novim zahvatom nije izmijenjena je replika baroknog kipa nastala sredinom 20.st. Iz prethodnih primjera vidjeli smo da je postavljanje replika legitimna mogućnost i metoda restauracije, no važno je naglasiti da je to posljednja metoda kojoj se pribjegava tek kad su sve druge mogućnosti zaštite kulturnog dobra iscrpljene. Takvoj odgovornoj odluci prethodi temeljito restauratorsko istraživanje, brojne analize, restauratorski elaborati, pri čemu je svaku skulpturu potrebno tretirati pojedinačno i na osnovi dobivenih rezultata donijeti konačne smjernice za obnovu. Uspoređujući obnovu skulptura na portalu šibenske katedrale sv. Jakova s ranije navedenim primjerima i propisima, dolazimo do zaključka da je napravljen čitav niz propusta. Osim istražnih i dokumentacijskih radova, zakoni i pravilnici RH propisuju proceduru koju je potrebno ispoštovati prilikom poduzimanja zahvata na kulturnim dobrima pa tako, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara koji je temeljni zakon po kojem djeluje konzervatorska služba, radove na kulturnim dobrima mogu poduzimati samo osobe koje imaju dopuštenje za rad na kulturnim dobrima – licencu Ministarstva kulture. Hrvatsko vijeće za kulturna dobra nije bilo upoznato s planiranim zahvatom , iako je Pravilnikom o radu HVKD propisano da to tijelo „daje mišljenje i preporuke kod planiranja zahvata na kulturnim dobrima pod zaštitom UNESCO-a i prati njihovu realizaciju. „(Članak.2. al.7.) Originalne skulpture uklonjene su s portala i „privremeno“(!) pohranjene u uvjete koji nisu prikladni, posebice ako se inzistira na njihovom lošem stanju i ugroženosti. Također, nije poznato gdje bi one trebale biti trajno smještene, iako je to odluka koju treba donijeti i definirati prije nego se uopće krene s postupkom uklanjanja s izvornog mjesta. Odluka o postavljanju kopija očigledno nije nastala na temelju procjene stanja ugroženosti , jer na portalu imamo skulpture nastale u vremenskom

rasponu od 15. do 20.st. pa je svakom iole ozbiljnijem promatraču jasno da ne mogu sve imati isti stupanj oštećenja koji bi zahtijevao tako radikalan zahvat. S druge strane, logično je postaviti pitanje, ukoliko su skulpture iz 15.st., nakon gotovo 500 godina svakodnevne izloženosti utjecajima atmosferilija u tolikoj mjeri oštećene da ih je potrebno zamijeniti kopijama, je li moguće da su replike nastale sredinom 19.st, dakle nakon otprilike 150 godina, doživjele toliko velika oštećenja, tj. da je kamen propadao tri puta brže, da bi ih se tretiralo jednakom metodom kao i ostale. Sama autentičnost skulpturalnog ukrasa portala očituje se i u stilskoj slojevitosti skulptura nastalih u različitim vremenskim razdobljima i ta različitost je, također, sastavni dio autentičnosti spomenika. Postavljanjem novih skulptura sasvim je negirana valorizacija povijesnih perioda, a k tome je ujednačavanjem izgleda svih skulptura koje su krajnje bezlične i uniformirane, potpuno obezvrijeđen originalan umjetnički izraz. Postavljanje replika utjecalo je na svojstva kulturnog dobra kao cjeline, pri čemu je nažalost ugrožen integritet spomenika. Postavlja se pitanje temeljnog (ne)razumijevanja pojma „autentičnost“, koja u slučaju spomenika predstavlja skup temeljnih, povijesno utemeljenih karakteristika, od originalnog do današnjeg stanja, kao rezultat brojnih transformacija koje su se dogodile tijekom vremena. Originalne skulpture sastavni su dio katedrale koja je registrirano kulturno dobro pa su samim tim i one zaštićene. No, čak i u slučaju kad bi bile izdvojene, svakako imaju obilježja na temelju kojih svaka od njih zaslužuje status kulturnog dobra. Bi li se isto moglo reći i za nove kipove , tzv. „replike“? Udovoljavaju li one svojim svojstvima i umjetničkom vrijednošću kriterijima koje je potrebno ispuniti da bi se dobio status kulturnog dobra? Nove skulpture koje su postavljene na zapadni portal nisu niti kopije niti replike. Štoviše, rekonstruirani su dijelovi koje su originalima nedostajali, poput šaka, nosova, atributa, a sve na temelju proizvoljnih pretpostavki. To je u direktnoj suprotnosti s temeljnim postavkama „Venecijanska povelje“ BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

65


prema kojoj : rekonstrukcija mora prestati tamo gdje počinje pretpostavka, a dodani neophodni novi dijelovi moraju se razlikovati od kompozicije i imati suvremeni pečat. Restauracija nedostajućih dijelova mora se razlikovati od originala tako da ne falsificira umjetničke ili povijesne podatke. Primjer takve interpretacije očituje se i u činjenici da na replici iz 19 st. lik u ruci drži svitak na kojem je natpis s godinom DOMINUS MEUS DEUS 1863., dok je na novopostavljenoj replici tog istog kipa godina 1368.! Logično se nameće zaključak da je provedeni postupak metodološki neispravan, u suprotnosti s konzervatorskom etikom te je potpuno negirao postavke suvremene konzervatorske prakse. Zahvat je osudila i stručna javnost pa ga je tako jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka i poznavatelja katedrale , na znanstvenostručnom skupu konzervatora i restauratora „Dijalozi s baštinom“ , održanom u Rijeci 18.travnja 2014. godine pod pokroviteljstvom Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci i ICOMOS-a Hrvatske, usporedio s intervencijom 80-godišnje Španjolke, koja je u crkvi nedaleko Zaragoze odlučila sama „restaurirati“ fresku s prikazom „Ecce homo“ iz 19.st., španjolskog slikara E. Garcije Martineza. Ipak, mora se reći da šteta nanesena ovim zahvatom nije nepopravljiva pa ju je moguće otkloniti na način da se originali restauriraju i vrate na izvorno mjesto. Ovaj slučaj rezultat je neujednačene konzervatorske prakse, no treba ga promatrati kao prekretnicu koja će za posljedicu imati konstruktivnu raspravu iz koje će proizaći odluke i smjernice koje će pomoći da se ubuduće izbjegnu ovakvi prijepori na razini struke. Na kraju citiram mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra : „Predlaže se izrada precizne tehničke analize stanja kamena svake pojedine skulpture s procjenom ugroženosti njihovih spomeničkih svojstava u vanjskim atmosferskim uvjetima kakvi vladaju na zapadnom portalu Katedrale sv. Jakova. Nakon toga može se donijeti odluka o ponovnoj postavi

66

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

na portal ili o njihovoj muzejskoj prezentaciji. U slučaju muzejske prezentacije originalnih skulptura, zamjenske skulpture na portalu moraju biti izrađene kao replike originala.“ Ostaje nam nadati se da će se poslušati mišljenja struke kao i preporuku Hrvatskog vijeća za kulturna dobra te da će ovaj slučaj ostati zabilježen samo kao anegdota u povijesti obnove katedrale. Literatura: - T.Marasović , Zaštita graditeljskog naslijeđa, DKH, Zagreb, 1983. -The Venice Charter: International Charter for the Conservation and Restoration of Monuments and Sites, Venecija, 1964. -The Nara Document on Authenticity, Nara, Japan, 1994. -The Charter of Krakow 2000, Principles for conservation and restoration of built heritage, Krakow, 2000. - Doehne & Price, Stone Conservation, The Getty Conservation Institute, Los Angeles, 2010. - Chartres cathédrale porche et portails Nord, Patrimoine restauré en région Centre n.12, Ministère de la culture et de la communication , 2002. - Restauration du portail Sud de la façade occidentale Cathédrale de Reims, DRAC Champagne – Ardenne, 2006. - D.Frey, Der Dom von Sebenico und sein Baumeister Giorgio Orsini, Wien, 1913. - P. Marković, Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010. Izvori: History of the Copy in the Reims Cathedral, www.reims-cathedral.culture.fr Las claves de la restauración del Pórtico de la Gloria, www.fundacionbarrie.org www.novilist.hr/Kultura/I-struka-katkad-pomazeunistavanju-bastine Mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra, www. min-kulture.hr/default.aspx?id=416


Projekt izdavanja ovog časopisa prepoznali su i financijski pomogli:

Šibensko-kninska županija

Grad Šibenik

w w w.mar inetek .ncp.hr

BORMIL d.o.o

Veliko hvala i našim članovima koji su plaćanjem članarine pomogli izlaženje ovog časopisa i druge aktivnosti Društva. Do sljedećeg broja... BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

67


68

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ TREĆI - XI./2014

Profile for Zdravko Bogdan

Juraj 2014  

Časopis Društva za očuvanje šibenske baštine "Juraj Dalmatinac"

Juraj 2014  

Časopis Društva za očuvanje šibenske baštine "Juraj Dalmatinac"

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded