Page 1

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI IX./2013.

250 godina

glasovitih Nakićevih orgulja u crkvi sv. Frane

Stara gradska jezgra

- revitalizacijski primjeri do sredine 1960ih

Juraj Čulinović

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

- jedan od najvećih, ali i jedva poznatih hrvatskih umjetnika

1


SADRŽAJ:

4 - 11

2

ŠIBENIK - SLIKA GRADA Miroslav Škugor

12 - 21

DON PETAR NAKIĆ ŠIBENČANIN, GRADITELJ ORGULJA

22 - 27

OSJETILNO BRENDIRANJE ŠIBENIKA

28 - 31

JE LI KATEDRALU MOGUĆE POVEĆATI?

32 - 40

EMOCIONALNO BRENDIRANJE STARE GRADSKE JEZGRE ŠIBENIKA Sandra Grgas

41 - 45

Stara gradska jezgra Šibenika: revitalizacijski primjeri od

46 - 51

ŠIBENSKI SLIKAR JURAJ ČULINOVIĆ

52 - 56

DINKO ZAVOROVIĆ, PRVI POVJESNIK DALMACIJE:

ŠIBENIK U SVJETLU HUMANISTIČKE KULTURNE BAŠTINE

57 - 65

IVAN TOMKO MRNAVIĆ – PUSTOLOV, HOHŠTAPLER ILI GENEALOŠKI LUĐAK? Prof. dr. sc. Tamara Tvrtković

66 - 67

U srcu Šibenika obnovljen gotički portal star oko 500 godina

68 - 70

250-a GODIŠNJICA NAKIĆEVIH ORGULJA U CRKVI SV. FRANE U ŠIBENIKU Božidar Grga

Ermin Armano

Mr. sc. Petar Gardijan

Dr. sc. Jadran Kale

svršetka Drugog svjetskog rata do sredine 1960ih dr. sc. Ivica Poljičak

Dr. sc. Emil Hilje

Dr. sc. Iva Kurelac

Baština

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


UVODNIK: Dragi naši prijatelji, članovi Društva, Šibenčani i svi koji lijepi Šibenik imate u srcu, s veseljem Vam predstavljamo drugi broj časopisa Juraj, svojevrsnog zbornika predavanja koja su Šibeniku priređena proteklih mjeseci u organizaciji Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac. Kao što je mnogima u Šibeniku poznato, u okviru projekta Šibenska kulturna baština kojeg od osnutka provodi naše Društvo, u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića nastavljena je serija predavanja o raznolikim temama koje su vezane uz naš grad i njegove znamenite povijesne osobe ili kulturne znamenitosti. Tako Vam je u rukama zbir tekstova koji su autorska djela predavača različitih profila i usmjerenja, a koji su pred publikom u knjižnici održali dobro posjećena i, po mnogima, iznimno zanimljiva predavanja o, primjerice, našim svjetski poznatim sugrađanima: graditelju orgulja Petru Nakiću, slikaru Jurju Čulinoviću ili o piscu i povjesničaru Dinku Zavoroviću i drugima. Predavalo se i o tome što je to ‘osjetilno brendiranje šibenske gradske jezgre’, gdje se to nalaze atraktivna podmorska arheološka nalazišta, kakva je zapravo ‘slika grada’ (Šibenika) i kako je očuvati i zaštiti u nadolazećim vremenima od mogućih neprikladnih urbanističkih i drugih štetnih utjecaja. I još o mnogo čemu. Podsjetimo da je jedan od razloga osnivanja Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac (koje trenutačno broji više od 350 članova) bila želja da kroz takva predavanja i izdavanje pratećih publikacija s radovima stručnjaka i znanstvenika približimo građanima bogatu baštinu našega kraja koja je, nažalost, još uvijek nedovoljno rasvijetljena i popularizirana, unatoč u mnogim slučajevima neprijeporno velikom značaju i važnosti za hrvatsku, europsku i svjetsku povijest i kulturu. Događa se, eto, i danas, u eri najsuvremenijih tehnoloških mogućnosti, sveprisutne internetske povezanosti i obilja informacija, da u našemu gradu i u ‘vlastitom dvorištu’ mnogi od nas nisu u dovoljnoj mjeri upoznati s vrijednošću kulturne, povijesne i umjetničke ostavštine naših sugrađana, znamenitošću naše spomeničke baštine, zadivljujućom monumentalnošću naših povijesnih utvrda, zbiljskom ljepotom naše gradske jezgre: ljupkošću i tajnovitošću labirinta kamenitih uličica, malenih crkvi, samostana, skrivenih vrtova, dvorišta itd. Srećom, svjedoci smo proteklih mjeseci i godina kako Šibenik u domaćim i svjetskim okvirima doživljava novo svojevrsno ‘prepoznavanje’ i ‘otkrivanje’ - o njegovoj se ljepoti nadaleko govori, a svakodnevno pristižu novi posjetitelji u potrazi za autentičnim mediteranskim ozračjem, a koji su u pravilu dobro informirani o ljepotama koje ih ovdje očekuju. Na tom tragu će se i dalje nastaviti projekt Šibenska kulturna baština. No izuzev ovoga, naše Društvo se usporedno bavi i drugim projektima o kojima ćemo Vas, u kraćim tekstovima, izvijestiti i u ovom broju Jurja (obnova vrijednih arhitektonskih detalja, projekti obnove i valorizacije povijesnih utvrda i drugo). Dakako, sve to ne bi bilo lako bez entuzijazma, potpore i razumijevanja mnogih pojedinaca i institucija, kojima i ovog puta srdačno zahvaljujemo.

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Darko Karađole Hrvoje Zekanović Goran Šimac Lektor: Jolanda Krnić Zmijanović Grafičko oblikovanje: Impressa d.o.o. Šibenik Fotografije: Valentino Dražić Celić arhiva Drušva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac arhiva TZ grada Šibenika arhiva Impressa Tisak: Printera d.o.o. Naklada: 450 Izdano: Šibenik, 2013.

Do sljedećeg broja, pozdravlja Vas Vaše

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

3


Miroslav Škugor konzervator pri Ministarstvu kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku

ŠIBENIK - SLIKA GRADA

Slika grada podložna je izmjenama i valorizaciji, novim intervencijama u strukturu i morfologiju Grada. Nove intervencije moraju slijediti urbanu strukturu i morfologiju na razini kontinuiteta znakova i značenja slike Grada, uvažavajući njen kontinuitet nastajanja, a ne degradirajući je kao u nekim nedavnim prostornim i arhitektonskim intervencijama u povijesnu jezgru i njena kontaktna područja. 4

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


1. SLIKA GRADA Očuvanje estetske i povijesne vrijednosti tkiva jednog naselja mora biti cilj i rezultat svakog urbanističkog i arhitektonskog zahvata. Preduvjet za njegovo planiranje i uspješno sprovođenje je sveobuhvatan uvid u sve kompleksne probleme koji su u njemu prisutni. Identifikacija povijesnog prostora grada Šibenika podrazumijeva upoznavanje sa svim relevantnim elementima razvoja prostora, a uključuje osim dostupne dokumentacije i istraživanje povijesnih izvora i metodološki adekvatnu

analizu građevnog fonda, odnosno analizu njegova razvoja iskazanu odgovarajućim arheološkim, povijesnourbanističkim i arhitektonskim pokazateljima. Ovo predavanje je prilog u svrhu analize i vrednovanja povijesnog središta i njegove kontaktne zone, vrednovanja njegovih urbanističkih, arhitektonskih i kulturno-povijesnih vrijednosti. Upravo na temelju tih vrijednosti trebao bi biti ugrađen stav o globalnoj zaštiti Grada, koji uključuje zahtjev o štićenju obrisa grada, njegova simboličkog značenja i vrijednosti koje otkrivaju rasprostranjenost, međusobnu

povezanost i ritam znakova i značenja; sagledavanje važnosti faza razvoja i namjena gradskih prostora, trgova, slijed i hijerarhija komunikacija, prostora gradske luke odnosno transportnih terminala općenito. Takvo upoznavanje jedino je ispravno polazište za uspješnu i sistematsku zaštitu u smislu arhitektonskih i prostornih intervencija u gradskom tkivu. U okviru ovog predavanja bit će riječi o fortifikacijama, o gabaritu, volumenima i ritmu masa, o parcelaciji, trgovima i ulicama, o atrijima i reprezentativnim objekti-

ma kao prostornim reperima.

Znakovi i značenja: U urbanom kontekstu Šibenika simboličke akcente vizualiziramo kroz liniju gradskih bedema, s dominantnim položajem kaštela, kroz vertikale crkvenih zvonika i kupole katedrale, liniju obalnog pojasa, igru planova u superponiranju arhitektonskih masa, kroz zatvorene i otvorene javne prostore što ne samo svojim specifičnim vizurama već i kontinuitetom sadržaja i tradicionalnih funkcija obilježavaju grad i njegove posebnosti.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

5


O fortifikacijama: Na svim grafičkim prikazima Šibenika u pravilu se naglašava pojas gradskih bedema koji teče od utvrđena kaštela do morske obale. Trokutasti obris gradskih utvrda zatvara više ili manje izgrađene površine padina, zavisno o vremenu nastanka prikaza. Ono što je zajedničko u doživljaju aglomeracije i prisutno u svim poznatim vedutama grada, a taj vizualni doživljaj poistovjećuje se i s percepcijom siluete Šibenika danas, jest izraženi lepezasti oblik naselja smještenog u zatvorenu opnu fortifikacija (s kupolom katedrale, zvonicima i kaštelom kao dominantama). Iako je ta opna danas na mnogim mjestima popucala, veliki dio utvrda je srušen, izvorni izgled povijesne jezgre uglavnom je zadržan, jer su postojeće cezure prema kontaktnim zonama zaustavile «prelijevanje» izgradnje preko postojećih granica.

te sjeverni bedemi koji su u 15. stoljeću značajnije ojačani i podignuti. Sastavni dio Kaštela jest i „Dvojni bedem“ koji se od njega pruža k moru i definira zapadni potez gradskih fortifikacija te je dominantna razdjelnica u morskoj slici grada između Grada i Borgo del Mar koji čine i danas povijesnu jezgru Šibenika.

2/ Tvrđava Šubićevac – IL BARONE Tvrđava Šubićevac građena je sredinom 17. stoljeća na brdu Vidakuša, uoči Kandijskog rata koji se vodio između Venecije i Turaka. Izgrađena je kao potpora jačoj tvrđavi na brdu Sv. Ivana.

1/ Kaštel sv. Mihovila

U povijesnim izvorima ova tvrđava se zove ¨Il Barone¨, jer je građena pod nadzorom barona Degenfelda koji je bio u službi Venecije. Građena je u tipično baroknoj tipologiji, u terapieni s kliještima i bastionima.

Prisutan u svakoj vizuri grada, povijesno – ishodište rasta grada, u postupku je obnove, neiskorišten. Utvrda i njena najbliža okolica zahtijevaju dostojnu prezentaciju i gospodarsku valorizaciju. Danas je otvoren za posjetitelje, više kao vidikovac.

Tvrđava je nakon gubitka funkcije (obrambene) od 19. stoljeća napuštena što je uzrokovalo njezino propadanje. Na tvrđavi su srušeni objekti koji su bili građeni za smještaj posade, kao i ostali objekti s pratećim sadržajima.

Najstariji dijelovi su kvadratne kule i zid među njima,

Tvrđava Šubićevac važna je ne samo kao povijesna fortifikacijska građevina, vizualna dominanta nad Gradom i prostorni reper, već ima i semantičko i semiološko značenje (Grad pod Šubićevcem).

3/ Tvrđava Sv. Ivana (TANAJA) Strah od nadolazećeg rata četrdesetih godina sedamnaestog stoljeća tjerao je građane i mletačku upravu u gradu da traže gradnju novih utvrđenja koja bi spriječila osvajanje grada s kopnene strane. Prije svega su se zahtjevi usmjerili na gradnju nove tvrđave na položaju nekadašnje crkvice sv. Ivana. Ubrzo nakon početka Kandijskog rata 1646. godine započela je gradnja ove strateški važne utvrde. Današnja tvrđava se sastoji od dva dijela: tvrđave sv. Ivana građene na brdu te vanjskog prostora tvrđave koji se sastoji od nekoliko „kliješta“, a svaka su formirana iz dva polubastiona. Prema grafičkim prikazima tvrđave iz 17. stoljeća ona je imala vjerojatno još i obzidani obrambeni jarak pred kortinom i polubastionima na sjevernoj strani. Po svemu sudeći gradnja tvrđave sv. Ivana mogla je biti uglavnom završena do kraja pedesetih godina 17. stoljeća.

6

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


Tvrđava sv. Ivana dominira nad povijesnom jezgrom s Kaštelom i tvrđavom Šubićevac i nezaobilazan je element slike Grada i njegovog vizualnog sagledavanja.

KONTAKTNA PODRUČJA POVIJESNE JEZGRE U ovoj prezentaciji isključeno je osjetljivo tkivo Varoši nastalo u 17. stoljeću i njegova cezura („stari pazar“) prema Povijesnoj jezgri.

bastiona sv. Katarine (eks hotel, kino Odeon, carinarnica, Muzička škola). S prostorom crkve Gospe vanka grada Vrulja je bila vezana jakim pješačkim pravcima koji su danas neadekvatno artikulirani, nastali gotovo sami od sebe prema centralnom gradskom prostoru Poljane. Te komunika-

U prezentaciji je kontaktno područje istočnog perimetra povijesne jezgre, nastalo u 18. stoljeću, koje je odvojeno od nje cezurom Perivoja i parka crkve Gospe vanka grada. Najvažniji prostor istočnog kontaktnog područje jest prostor bastiona sv. Katarine (unutar bloka s bivšim Grand hotelom Krka) uz samo more, prostor crkve Gospe vanka grada te usitnjena urbana struktura gotovo ruralne morfologije između ta dva važna prostorna repera. Navedena izgradnja vezana je uz rušenje istočnog perimetra fortifikacijskog sustava obrane Grada čiji je građevni materijal poslužio u gradnji tog prostora. Upravo taj prostor potrebno je sagledati unutar cjelovitog rješenja najkvalitetnijeg doživljaja slike povijesnog grada (s mora i iz istočnog rakursa). Prostor Vrulje neposredno se nastavlja na prostor

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

7


cije potrebno je redefinirati i odgovarajuće artikulirati te sadržajno povezati istočno kontaktno područje s povijesnom jezgrom. Sam prostor Drage nalazi se u depresiji koja je nekada bila morska uvala (Vrulja) te je nasipanjem postu-

pno izgrađena kao i prostor Plišca (između bastiona i crkve) stambenim građevinama ruralnih karakteristika i manjim industrijskim pogonima vezanim na pristanište (klaonica, ledara, punionica napitaka, lučko postrojenje itd), a u novije vrijeme izgrađen je autobusni kolodvor arhitekta Ante Vulina, a danas je veći dio stambenih građevina uklonjen i usitnjena parcelacija je okrupnjena. Okrupnjivanjem usitnjene parcelacije i uklanjanjem građevina gotovo ruralnih karakteristika, uglavnom bezvrijedne arhitekture, stvoreni su preduvjeti za cjelovito arhitektonsko – urbanističko rješenje.

O GABARITU, VOLUMENIMA I RITMU MASA U neposrednom simboličkom doživljavanju gradske cjeline od izuzetna je značaja raspored i ritmiziranje masa, volumena i gabarita izgrađenih struktura i arhitektonskih sklopova. Prirodni položaj na padini uvjetovao je takav rast aglomeracije koja se podvrgava logici superponiranja izgrađenih građevina, cijelih blokova i čak četvrti, što poštujući pravo na vidik utvrđuju ravnotežu koja je u urbanističkom smislu i funkcionalno opravdana i estetski prihvatljiva.

O TRGOVIMA, ULICAMA I OBALI Sastavni dio vizualnog, estetskog i simboličkog značenja grada čine i mnogobrojni tipološki, stilski i funkcionalno karakteristični izgrađeni i neizgrađeni gradski prostori kao i njihove vizure.

8

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


U brižljivo gusto satkanom gradskom tkivu Šibenika odnos izgrađenih i neizgrađenih površina ravna se prema unutarnjoj logici rasporeda i uređenja gradskih predjela što odražavaju potrebe, namjene i sadržaje. Koncentracija javnih gradskih sadržaja na specifičnim lokacijama kao i kontinuitet mnogih funkcija na pojedinim prostorima zadržava se stoljećima. U tom se smislu malo mijenjala fizionomija glavnog gradskog trga s koncentracijom glavnih gradskih sadržaja definitivno oblikovanih u 16. stoljeću (vijećnica, katedrala, Kneževa palača, fontik, Mala loža itd). U vremenu najvećeg prosperiteta grada, u 15. i 16. stoljeću, intenziviranjem izgradnje ispunjavaju se i formiraju ranije neizgrađeni prostori, definitivno se utvrđuje parcelacija i zacrtana je definitivna osnovna mreža komunikacija koja do danas zadržava svoja obilježja. Gradsku strukturu možemo ugrubo podijeliti na dva prostora koje dijeli Zagrebačka ulica. Južni dio odlikuju gradski sklopovi nepravilne strukture, a mreža komunikacija koja ih povezuje razgranata je i zavojita. Sjeverni dio je pravilne strukture, gotovo ortogonalnog rastera insula. Prostor šibenske obale, prvobitno ravan na zapadu, a pun zaljeva, rtova i poluotočića na istoku, objedinjen je vrlo kasno, tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Tokom stoljeća obala se kontinuirano nasipava, ne samo radi učvršćenja terena koji je uslijed brojnih izvora i utoka klizio, već i zbog njenog proširenja. Danas obalna zona, zbog postupnog gubljenja svojih prvobitnih funkcija, pretežito vezanih za intenzivno korištenje lučkog prostora, postaje podložna mnogim intervencijama. Uvođenje novih oblika i ritma komuniciranja te izmjena sadržaja, uvjetuju promjene na obalnom pojasu koje se uglavnom svode na nedovoljno promišljene zahvate koji u pravilu negiraju izvorne povijesno urbanističke strukture. Formiranje obalnog poteza prolazi nove faze koje degradiraju izvorne, okomito planirane urbane strukture i blokove ( neuspjela izgradnja kompleksa općine, kina i hotela, objekt ex Turista).

O ATRIJIMA U Šibeniku je kao i u većini mediteranskih gradova prisutna potreba za specifičnom organizacijom „vanjskog prostora“ koji ne pripada javnom prostoru grada. Klimatski uvjeti omogućavaju da prostor za življenje obuhvati osim zatvorenog prostora i vlastiti otvoreni prostor, izdvojen iz javnog prostora, u kojem se život odvija jednakopravno kao i unutar kuće. To su atriji koji svojim bogatim prostornim rješenjima, adekvatnom reprezentativnom opremom dekoriranom brojnim bunarskim krunama, raskošnim portalima, stepeništima i loggiama ili terasama, svjedoče o prosperitetu i gospodarskom procvatu grada. Oni predstavljaju materijalizaBILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

9


ke aktivnosti, izgradnja javnih objekata, fortifikacija, sakralnih objekata, izgradnja samostana samo su od nekih značajnijih faktora u razvoju života naselja i svjedoče o položaju i značenju Šibenika. Raznovrsni napori grada za stjecanjem formalne samostalnosti kroz borbu za biskupiju te stalnim razvijanjem stupnja organizacije života potvrđuju se urbanom strukturom i teksturom grada sačuvanom do danas. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Šibenik dobiva prve predindustrijske (paromlin) i industrijske pogone (ferolegure), hidrocentralu i električnu energiju, lučka postrojenja, kazalište, sud, bolnicu, gradsku rasvjetu i druge brojne kulturne, proizvodne i uslužne institucije i djelatnosti koje potvrđuju njegov urbanitet i značaj. Sredinom 20. stoljeća postaje industrijski centar proizvodnje lakih metala (aluminij) koji, nažalost, nije imao pozitivni utjecaj na razvoj gradske strukture i njegove arhitektonske morfologije.

ciju i odslik nekadanjeg života koji se nastavlja u našem vremenu adekvatnom primjenom suvremenih rješenja.

SAŽETAK O RAZVITKU POVIJESNE JEZGRE I RUBNIH DIJELOVA NASELJA: Šibenik predstavlja jedan od najizrazitijih primjera srednjovjekovne i industrijske urbanizacije na jadranskom području. Analizu povijesnih procesa, njihovo djelovanje i odraz na prostor vezuje početke naselja : vremenski uz XI stoljeće i ranije, a prostorno uz: - izgradnju kaštela sv. Mihovila - izgradnju unutar fortifikacijske opne gradskih bedema - izgradnju rubnih područja povijesne jezgre - suburbija - izgradnja novijih naselja, s visokom gradnjom Utvrđeni kaštel svakako je jedna od mogućih inicijalnih točaka naseljavanja, što ne isključuje i postojanje nekoliko paralelno naseljavanih jezgri. Povijesni izvori svjedoče o intenzivnom srednjovjekovnom rastu i razvoju Šibenika. Njegove trgovač-

10

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Intenzivan rast naselja i demografski procvat vezani su stvaranjem svih slojeva gradskog stanovništva i utjecali su na samu izgradnju grada u njegovim reprezentativnim i manje reprezentativnim strukturama koje u gradu tvore neku vrstu zoninga. Reprezentativnost pojedinih građevina odlikuje objedinjavanje manjih čestica, često impostiranje na uglovi-


ma blokova te poštivanje parcelacije superponiranjem i gradacijom volumena (brojne palače). U Gradu se takva reprezentativnost kontinuirano pojavljuje u svim stilskim epohama i razdobljima. Taj kontinuitet manifestira se u najizražajnijim arhitektonskim intervencijama i građevinama, od romanike, gotike, renesanse i baroka do moderne arhitekture.

CILJEVI Analiza ove podloge ima za cilj sagledavanje prostornog kontinuiteta urbanog razvoja Grada i čuvanja njegovih vizura koje predstavljaju sliku grada. Slika grada podložna je izmjenama i valorizaciji, novim intervencijama u strukturu i morfologiju Grada. Nove intervencije moraju slijediti urbanu strukturu i morfologiju na razini kontinuiteta znakova i značenja slike Grada, uvažavajući njen kontinuitet nastajanja, a ne degradirajući je kao u nekim nedavnim prostornim i arhitektonskim intervencijama u povijesnu jezgru i njena kontaktna područja. Urbanističko rješenje mora proizaći iz poznavanja i uvažavanja urbane strukture, parcelacije i mreže komunikacija, ritma zatvorenih i otvorenih prostora, ritmiziranja i superponiranja volumena te hijerarhije urbanih znakova u odnosu na ključne vizure Grada ( kupola katedrale, kaštel sv. Mihovila, zvonici, tvrđave Šubićevac i Tanaja). Arhitektonsko rješenje mora se dovesti u pozitivni odnos uklapanja u sliku Grada temeljeno na integraciji povijesne jezgre, rubnih područja i novih dijelova Grada s visokim građevinama.

U svakom slučaju, uvažavanje činjenice da je povijesna jezgra Šibenika zona zaštite katedrale sv. Jakova, koja je svjetsko kulturno dobro na listi svjetske kulturne baštine UNESCO-a, traži pažljivo preispitivanje utjecaja novih urbanih i arhitektonskih rješenja na povijesnu strukturu grada i samu katedralu. Katedrala sv. Jakova i njeno simboličko značenje i vrijednost mora biti temelj globalne zaštite Grada, koji uključuje zahtjev o štićenju obrisa grada, kroz međusobnu povezanost s njegovim drugim važnim znakovima i simboličkim značenjima. ■

BIBLIOGRAFIJA Šibenik –Povijesna jezgra, Analiza razvoja i prijedlozi konzervatorskih smjernica Institut za povijesne znanosti, Odjel za povijest umjetnosti, Zagreb 1990. Konzervatorska podloga za Anketni arhitektonski natječaj šireg obuhvata Poljane, Šibenik, Miro Škugor 1992. Konzervatorski elaborat za prostor bivšeg samostana sv. Dominika u Šibeniku, Miro Škugor 1997. Konzervatorski elaborat za kaštel sv. Mihovila u Šibeniku, Miro Škugor 2002. Konzervatorski elaborat za tvrđavu Šubićevac, Šprljan, Ćuzela, Stošić 2004. Konzervatorski elaborat za sv. Ivana, Šprljan, Ćuzela, Stošić 2004. Strukturalni i morfološki elementi urbanističkog razvoja Šibenika, Miro Škugor

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

11


DON PETAR NAKIĆ ŠIBENČANIN, GRADITELJ ORGULJA 12

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


Ermin Armano redoviti profesor na Odsjeku za klavir, orgulje i čembalo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Točnih podataka o rođenju Petra Nakića nema. Prvi zapis sa spomenom Petra Nakića je onaj fra Mije Suknovića koji je Petra krstio 21. veljače 1694. godine u župnoj crkvi Sv. Marije u Velimu. Sljedeći podaci kažu da je u franjevački novicijat ušao u Franjevačkom samostanu Sv. Lovre u Šibeniku 4. studenog 1712. godine, a redovničke zavjete položio 1713. godine uzevši ime Pavao.

P

etar Nakić, sin Jurja i Doroteje Nakić, rođen 1694. godine u malenom selu Bulić, istočno od Benkovca, za života je ostavio dubok trag u glazbenoj kulturi mletačke i dalmatinske glazbene umjetnosti. Gradeći orgulje s obje strane Jadranskoga mora bio je zvukom svojih glazbala prisutan u svakodnevici svih koji bi pribivali obredima u crkvama katoličke crkve. U to vrijeme bili su to gotovo svi stanovnici sela i gradova. Time je, slobodno se može ustvrditi, znatno utjecao na glazbeni ukus svojega vremena. Odrazi načela gradnje orgulja kakovim ih je standardizirao Petar Nakić mogu se pratiti do današnjih dana. Da bi se shvatio Nakićev doprinos mletačkoj školi gradnje orgulja zbog kojega ga se smatra rodonačelnikom mletačko-dalmatinske škole gradnje orgulja, treba se ukratko prisjetiti povijesti nastanka i razvoja načela gradnje orgulja. Već oko 10000 g. pr. Kr. muziciralo se je na instrumentu nazvanom Panova frula. Radi se o nizu međusobno povezanih svirala različitih dužina, cijevi sa jezgrom i labijem. Svaka svirala proizvodi točno određenu visinu

Hidraulos, Aquincum (Mađarska, rekonstrukcija instrumenta iz 1. st.)

tona. Taj glazbeni instrument ima osnovnu značajku orgulja a to je da svaki ton nastaje u za nj konstruiranoj svirali. U usporedbi sa današnjim orguljama to je tek skromni nukleus, bez mjehova što ga zamjenjuju sviračeva pluća, bez klavijature i svirnog prijenosa što ga zamjenjuju sviračeve ruke koje pred usta namještaju pojedine svirale pa se tako odabire željeni ton, bez kompliciranog ustroja zračnica koji omogućuje povezivanje funkcija netom navedenih nepostojećih dijelova. Oko 2800 godina pr. Kr. konstruirani su prvi tipovi instrumenata sa jezičnim sviralama (šo u Japanu, šeng u Kini, mašrokita u Indiji) koji imaju po nekoliko svirala koje zrak dobivaju iz zajedničkog spremnika (zračnice!) u koji svirač ustima upuhuje zrak. Svirač tonove odabire tako što prstima otvara pojedinačne rupice čime omogućuje strujanje zraka u određenu sviralu. Na mo-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

13


ja) i nije bio namijenjen za izvođenje višeglasne glazbe koja u to doba nije ni postojala. S vremenom se hidraulos razvijao pa u 1. stoljeću doseže opseg od 13 tonova u čak 4 registra. U vrijeme nastanka i širenja kršćanstva prije Milanskog edikta 313. godine nove ere hidraulos koji se može sada već nazivati i orguljama jest glazbalo aristokratskog sloja i služi za zabavu. Služi i u cirkuskim arenama gdje nerijetko stradaju prvi, tada progonjeni kršćani. Stoga nije čudo da s trenutkom priznavanja kršćanstva to glazbalo nije odmah ušlo u glazbenu praksu kršćanske crkve.

Šeng

dernoj izvedbi toga instrumenta muzicira se i u današnje vrijeme. U 3. stoljeću pr. Kr. grčki izumitelj Ktesibije konstruira hidraulos, glazbalo koje se s pravom može smatrati prvom konstrukcijom koja ima bitne značajke instrumenta koje danas prepoznajemo i nazivamo – orgulje. Hidraulos (hydra – voda koja ujednačava tlak svirnog zraka, aulos – svirala u kojoj strujanje zraka proizvodi ton) ima svirale za svaki pojedinačni ton, zračnicu u kojoj se zrak propušta u odabranu sviralu, poluge (tipke!) kojima svirač odabire željeni ton, cilindre s klipovima za zahvat atmosferskog zraka, spremnik zraka pod zvonom uronjenim u vodu koja održava ujednačeni tlak. Na hidraulosu se izvodila samo melodijska linija (monodi-

14

veličina principala

odnos prema ljudskom glasu

prostor za:

broj potrebnih registara

principal 16’

dublje od glasa

800-1500 ljudi

70-80

principal 8’

pogodno za pratnju glasa

oko 400 ljudi

17-22

principal 4’

više od glasa

oko 200 ljudi

8-12

principal 2’

previsoko za pratnju glasa

za vrlo male prostore

4-6

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Turbulentna zbivanja koja su prouzročila pad Zapadnog rimskog carstva 476. godine nisu pogodovala razvoju orgulja. Štoviše orguljama se na teritoriju paloga carstva gubi trag. Nastavak razvoja orgulja u zapadnoj Europi počinje sa 757. godinom kada bizantski car Kopronymos poklanja Pipinu Malom u znak vladarske pažnje orgulje s orguljašem. Poklon se očito dojmio dostojanstvenika kraljevskoga dvora i tu prisutnog svećenstva. Kako je svećenički i redovnički stalež bio u to vrijeme jedina obrazovana ali i imućna struktura društva, razvoj orgulja u tehničkom, teorijskom i umjetničkom smislu bio je osiguran. Već u 10. stoljeću mnoge katedrale i značajnije redovničke crkve imaju orgulje. Na crkvenom koncilu u Milanu 1287. godine orgulje su i službeno potvrđene kao jedino glazbalo koje se može koristiti u liturgiji rimokatoličke crkve. Sa službenim prihvaćanjem orgulja u bogoslužju daljnjim razvojem orgulja bave se mnogobrojni graditelji, znanstvenici i glazbenici diljem Europe. Doba je to moćnog razvoja glazbene prakse, liturgijske vokalno instrumentalne ili samostalne orguljske u kojem se orgulje kao glazbalo uvelike mijenjaju prije svega kroz povećanje opsega manuala i dodavanje pedala. Povećava se broj registarskih grupa koje omogućuju njihovu bogatu i raznoliku zvučnost te njihova akustička veličina. Registarske grupe su temelj raznolikog zvučanja orgulja i njima srodnih instrumenata (regala, portativa, pozitiva). Uopćeno gledajući postoje tri osnovne registarske grupe: principali, koloristički registri, sintetički registri.1 Principali imaju metalne otvorene cilindrične svirale konstruirane tako da proizvode ton u kojem je uravnotežen omjer frekvencije osnovnog tona i parcijalnih

1 Različite registarske grupe su namjerno označene karakteristično obilježenim slovima kako bi se omogućilo lakše uočavanje registarskih grupa u navedenim dipozicijama orgulja kao i u tabličnim prikazima.


frekvencija koje se javljaju u njima. Oni daju osnovni karakter zvuku orgulja. Koloristički registri, koloristi su konstruirani tako da naglase udio pojedinih parcijalnih frekvencija što rezultira zvukom vrlo karakterističnih boja. U tu grupu pripadaju razne vrste flauta, gudaćih registara kao i posebno konstruirani jezični registri (trompeta, pozauna, vox humana i dr.). Sintetički registri su derivat principala i kolorista s tom razlikom da su njihove svirale ugođene u određenim intervalskim odnosima prema frekvenciji osnovnog tona uz koji je zamišljena njihova uporaba. Riječju, oni se u pravilu nikada ne koriste samostalno već uz neki registar principalove ili kolorističke grupe. Veličina orgulja je ponekad zbunjujući pojam za neupućene posjetitelje crkvenih prostora. Njihova se veličina ne ogleda u izgledu kućišta ili reprezentativnom izgledu ponekad i golemih svirala (prospekta) vidljivog iz prostora crkve. Veličina orgulja podrazumijeva korelaciju veličine prostora sa akustičkom veličinom temeljnog registra orgulja, principalom. Graditelji orgulja su tijekom vremena gradeći instrumente za prostore različitih veličina, od malenih kapela u koje stane nekoliko desetaka vjernika do velikih crkava ili katedrala u koje stane više od tisuću ljudi, stekli mnoga iskustva iz akustike. Primijetili su da u velikim prostorima treba osnovni registar orgulja biti veći no u manjim. Tu se dolazi do temeljnog pojma umijeća gradnje orgulja – veličine registara. Naime zamijećeno je da uz pjevanje ljudskoga glasa najljepše zvuči 8-stopna veličina pratećih registara. Veličina od osam stopa (oznaka: 8’) znači da početna svirala nekog registra ima dužinu 8 stopa (oko 2,5 m) za ton veliki c ( C ) što ima frekvenciju 65,4 herca (65,4 Hz). Ukoliko početna svirala u registarskom nizu ima dužinu 4 stope (4’) ton cijelog registra će zvučati oktavu više i bit će neprimjeren točnije rečeno previsok za pratnju ljudskog glasa. Slično tome 16-stopni registar (16’), bit će predubok za pratnju pjevanja. Postoji i korelacija koja se odnosi na relaciju broj registara – prostor. Veličinu prostora najlakše je definirati prema broju ljudi koji može stati u određeni prostor pa se granične veličine prostora definiraju sljedećim brojkama: prostori za oko 200 ljudi, prostori za oko 400 ljudi, prostori za 800-1500 ljudi. Sve navedeno se može pregledno predočiti sljedećom tablicom odnosa registarskih veličina, ljudskog glasa, veličina prostora, broja potrebnih registara:

Veličine iznesene u tablici rezultat su iskustava što su se taložila kroz dvanaest stoljeća razvoja orgulja na kršćanskom Zapadu. Sljedeći korak u razumijevanju načela gradnje orgulja je razumijevanje pojma zvučnog tijela orgulja. Prije je izneseno da postoje tri osnovne registarske grupe: principali, koloristi i sintetički registri. Registri svih triju grupa se izrađuju u različitim veličinama. Graditelji se trude koliko je moguće u prostoru koji je definiran vlastitom veličinom sagraditi orgulje primjerene njegovoj veličini i pri tome njihovo zvučanje obogatiti registrima svih triju registarskih grupa. Time se postiže umjetnička raznolikost zvuka karakteristična za pojedine graditeljske škole i pojedine graditelje. Nakon ovog letimičnog pregleda razvoja načela gradnje orgulja što se događao od 757. godine na ovamo treba se upitati gdje je mjesto i koja je uloga don Petra Nakića u povijesti gradnje orgulja. Prije odgovora na ta pitanja treba se podsjetiti na biografske podatke koji će pomoći da tog znamenitog Hrvata smjestimo u kontekst hrvatske povijesti ali i mletačke orguljarske umjetnosti. Točnih podataka o rođenju Petra Nakića nema. Prvi zapis sa spomenom Petra Nakića je onaj fra Mije Suknovića koji je Petra krstio 21. veljače 1694. godine u župnoj crkvi Sv. Marije u Velimu. Sljedeći podaci kažu da je u franjevački novicijat ušao u Franjevačkom samostanu Sv. Lovre u Šibeniku 4. studenog 1712. godine a redovničke zavjete položio 1713. godine uzevši ime Pavao. Studij filozofije (današnji stupanj gimnazije) je završio oko 1716. godine u Šibeniku, a potom studij teologije u Veneciji. Boraveći u samostanu S. Francesco della Vigna mladi fra Pavao se, prema predaji, susreo sa orguljarstvom u nedalekoj radionici Giovanni Battista Piaggia kod kojega je i učio gradnju orgulja. Nadaren za mehaniku i matematiku fra Pavao ubrzano stasa kao orguljar upoznajući graditeljska ostvarenja znamenitih talijanskih graditelja orgulja Constanza Antegnatija (1549.-1608.?) i Eugenia Gasparinija (1623.-1706.). Posebno je za Nakića bio važan susret sa radovima Gasparinija koji je u Italiju donio tekovine njemačke graditeljske škole. To je Nakiću dalo poticaja da u renesansno talijansko graditeljsko naslijeđe gradnje orgulja unese novine. Primjenjujući njemačke tekovine uz još neke svoje ideje o menzuriranju svirala registara usmjerio je mletačku graditeljsku školu u novom smjeru. Do 1729. godine fra Pavao Nakić je popravljao niz or-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

15


Posljednje pismo

gulja poznatih talijanskih graditelja, a sagradio je i oko sedam vlastitih orgulja. Uvidjevši da mu redovnički status ne odgovara jer ga pravilo reda sputava u nesmetanom orguljarskom djelovanju odlučuje napustiti franjevački red i postati dijecezanskim svećenikom. Od tada je don Petar Nakić ostavio za ono doba golem opus od oko 370 instrumenata. Gradio je orgulje na širem području Italije, najviše u Mletačkoj republici uključujući tu Istru i Dalmaciju. Radeći vrlo intenzivno, vodeći vlastitu orguljarsku radionicu, putujući i ugovarajući nove poslove obolio je od streptokokne angine koja je ostavila trajne posljedice na njegovom zdravlju. Zdravstveno stanje mu je bilo narušeno do te mjere da je u dobi od 57 godina vođenje radionice prepustio Francescu Dacciju svom učeniku i suradniku što je i pismeno potvrdio. Prijevod dokumenta kojim i pravno imenuje nasljednika glasi: „1. juna 1751. Venecija Ja dolje potpisani, D. Pietro izjavljujem da je moj službenik Francesco Dacij najbolji učenik i najvještiji meštar u tom umijeću, u mojoj radionici orgulja, što mogu dokumentirati. Budući da sam umoran od dugogodišnjeg rada, i kako moje godine traže odmor, gore navedeni Dacij zamijenit će me u vođenju poslova. On će rukovoditi radionicom, prosuđivati u izboru radnika, potpisivati ugovore u moje ime, uzimati u rad orgulje prema svom nahođenju. Francescu će biti povjereni svi moji instrumenti, koje će on održavati, osim nekoliko manjih i jeftinijih instrumenata što ću ih ja odnijeti sa sobom na selo radi sviranja na njima iz vlastitog užitka. Ja, D. Pietro Nachini ovo potpisujem s vlastitom odgovornošću.“ Posljednji nama poznati zapis napisan Nakićevom rukom je pismo upućeno u Franjevački samostan u

16

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Makarskoj 20. veljače 1769. godine u kojem braću franjevce oslobađa dužnosti čitanja mise za nj čime su oni plaćali dug za gradnju orgulja. Prema nalazu talijanskog organologa Lorenza Nassimbenija, don Petar Nakić je umro na svom posjedu u Conglianu 17. travnja 1769. godine. Tijelo je bilo sahranjeno u Coneglianu u crkvi koja je tijekom prvog svjetskog rata pretvorena u skladište streljiva čija ju je eksplozija do temelja razorila. Na našeg zemljaka danas osim njegovih instrumenata podsjeća tek jedan portret izrađen uljem što postoji u katedrali u Udinama. Nakon orisa Nakićevog životnog puta može se odgovoriti na pitanja o njegovoj ulozi u hrvatskoj i mletačkoj kulturi. Petar Nakić je Hrvat, sin malog naroda što je živio razdijeljen državnim granicama Venecije i Austrije, na stalno nemirnoj granici s turskim carstvom. Nakić se trudio zadržati i dokazati svoje hrvatsko podrijetlo. O tome svjedoči njegov potpis u kojem namjerno čini ortografsku pogrešku u odnosu na talijanski jezik pišući prezime Nachihc. Na talijanskom jeziku se ch izgovara kao k dok zapis hc ne postoji. Za glas ć se u talijasnkom jeziku piše znak c i iza njega vokal kao u primjerima dolce (dolće – nježno) ili dieci (dijeći – deset). Iz toga proizlazi da je namjerno čineći pogrešku želio dati do znanja da on nije rodom Talijan već Hrvat. Budući da je značajan opus već bio iza njega i da je bio svjestan svoga ugleda i značaja za graditeljstvo orgulja u Mlecima, očito je i svojim načinom potpisivanja želio dati do znanja da je on Hrvat. Stoga prvi hrvatski moderni organolog Ladislav Šaban (1918. – 1985.) s pravom

Nakićev potpis


zaključuje da don Petra Nakića treba smatrati utemeljiteljem mletačko-dalmatinske graditeljske škole gradnje orgulja. Ostaje odgovoriti na pitanje – koja je uloga don Petra Nakića na formiranje mletačko-dalmatinske graditeljske škole orgulja? Talijansko graditeljstvo orgulja kretalo se stoljećima utabanim stazama građenja principalnih orgulja. Dakle većinu registara su činili registri grupe principala, različitih veličina (8’ – ¼’). Koloristički registri su bili poznati u obliku koničnih flauta 4-stopne veličine i jezičnjaka sa kratkim rezonatorima (tromboncini 8-stopne veličine) i nisu se ugrađivali redovito. Sintetički registri postoje kao konična flauta 2 2/3’, cornetta (1 3/5’), voce umana (8’) koji se nisu ugrađivali redovito. Pedalnih samostalnih registara uglavnom nije bilo ali je pedalna klavijatura bila trajno spojena sa zračnicom manuala pa je time dana kakova takova baza zvuku čitavih orgulja. Može se konstatirati da je zvučno tijelo orgulja mletačke gradnje do pojave Nakića bilo u određenom smislu nedefinirano. Petar Nakić je kao izuzetno sposoban poslovni čovjek, gradeći mnogo orgulja (370), razvio tri tipa instrumenata za prostore različitih veličina. U radionici su orgulje izrađivali njegovi službenici specijalizirani za razne dijelove orguljarskog zanata, odnosno za izradu raznih dijelova orgulja. Najveća zasluga don Petra Nakića za mletačko graditeljstvo orgulja je standardizacija elemenata i u Italiji do njega poznatih tekovina. Važno je napomenuti da Petar Nakić nije izumio nove registre ili nova tehnička rješenja. Nova je tek njegova menzuracija registara, posebno grupe principala što je zvuk njegovih orgulja proslavilo prvo u Veneciji a potom po cijeloj Italiji. Kao standard Nakić je postavio sljedeće elemente koji su prisutni u njegovim orguljama: 1. zračnice s kliznicama, 2. opseg manuala C/E-c3, 3. podjela zračnice manuala na tonovima cis1/d1, 4. izrada samostalne pedalne zračnice sa samostalnim pedalnim registrima, 5. ovješeni pedal (uz vlastite pedalne registre u pedalu uvijek zvuče i uključeni registri manuala), 6. principalova grupa sa 8 do 10 članova (ripieno, od 8’ do ¼’),

7. redovita ugradnja kolorističkih registara (konične flaute i jezični registri ), 8. ugradnja sintetičkih registara (cornetta 1 3/5’, flauta 2 2/3’, voce umana), 9. tamburo (akustički bubanj što ga čini nekoliko pedalnih svirala), 10. postignut uravnotežen odnos broja registara svih triju registarskih grupa, 11. vlastita menzuracija svirala (zahvaljujući kojoj duboki tonovi zvuče meko i izdašno, a visoki svijetlo, ali nimalo nasilno), 12. karakteristična i njemu svojstvena intonacija registara. U radionici koja je godišnje radila u prosjeku na 12,33 instrumenta, a sigurno je izrađivala u prosjeku 3,4 nova instrumenta naukovao je niz učenika koji su kasnije postali nasljednici i sljedbenici tradicije koju je definirao don Petar Nakić. Sljedeća tablica prikazuje nosioce i sljedbenike tradicije mletačko-dalmatinske graditeljske škole u Veneciji i kasnije u Italiji. Učenici:

Nasljednici:

Francesco Dazzi (1712.-1784.)

Francesco Dazzi (1712.-1784.) Domenico Moscatelli (oko 1744. - oko 1786.) Gaetano Moscatelli (?-1822.) Agostino Callido (?-1826) Antonio Callido (?-1841.) Obitelj Bazzani (19. i 20. st.) Radionice Zanin (kraj 19., 20. i 21. st.)

Nicolò Moscatelli (?-?) Gaetano Callido (1727.-1813.)

Standard gradnje orgulja kakav je u Veneciji postavio don Petar Nakić polovinom 18. stoljeća trajao je u Italiji vrlo dugo. Tek se poslije pada Republike Venecije 1797. godine dogodila postepena intenzivnija interakcija graditeljskih načela mletačko-dalmatinske gradnje škole orgulja i onih srednjoeuropskih poglavito prisutnih na području bečke krune. Razvidno je da je tradicija modificirana novim graditeljskim saznanjima niklim u dodiru sa srednjoeuropskim graditeljstvom živa u Italiji još i u 21. stoljeću. No interesantno je da su Nakićeva graditeljska načela našla put i u srednju Europu pa i do graditelja sjeverne Njemačke. Tekovine Nakićeve gradnje je u Austriju donio slovenski BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

17


orguljar Frančišek Ksaver Križman (1726.-1795.) čije su orgulje sa 32-stopnim principalom u Sankt Florianu građene 1774. godine ujedno i njegovo najveće i najznačajnije djelo.

Veliki Bukovec, Hesseove orgulje

Velikom Bukovcu nedaleko Varaždina. Te je orgulje sagradio 1855. godine. Kod C. Hessea je orguljarski zanat izučio Anton Schimenz (? -?) koji se sredinom 19. stoljeća nastanio u Zagrebu. U Hrvatskoj je sagradio 10 instrumenata od kojih se najznačajniji nalazi u župnoj crkvi u Voloderu.

Sankt Florian, Križmanove orgulje Križmanove orgulje su pregrađivane 1875. i 1932. godine. Imaju prepoznatljiv izdašan voluminozan i naglašeno meki zvuk. Nakićeva tradicija se širila srednjoeuropskim područjem i mimo utjecaja njegovih učenika ili nasljednika. Naime, orguljari nakon završenog naukovanja u radionici u kojoj su izučili zanat redovito nekoliko godina provedu putujući i radeći u drugim sredinama. To je takozvano vandrovanje koje im proširuje spoznaje o graditeljstvu orgulja koje su dobili u radionicama u kojima su naukovali. Bilo je graditelja orgulja iz sjevernijih zemalja koji su na vandrovanju došli u kontakt sa Nakićevom graditeljskom tradicijom i neke njene odlike prihvatili te ih prenijeli u sredine u kojima su kasnije djelovali. Carl Hesse (1808. – 1882.) se sa Nakićevom tradicijom susreo učeći zanat u Trstu. Poslije je imao radionicu u Trstu i Beču. U svojim je radovima na velikom području od Beča do Banata objedinjavao odlike srednjoeuropskog i mletačko-dalmatinskog načina gradnje orgulja. Njegov najbolje očuvan rad nalazi se u Hrvatskoj, u

18

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Utjecaj mletačko-dalmatinske graditeljske škole orgulja don Petra Nakića Šibenčanina moguće je uočiti komparativnom analizom nekolicine dispozicija orgulja raznih graditelja sa dispozicijom Nakićevih orgulja u šibenskoj crkvi Sv. Frane koje su srećom sačuvane gotovo potpuno u izvornom stanju. Treba promatrati omjer broja registara svih triju registarskih grupa, ali i menzuraciju i intonaciju svirala, dakle zvuk pojedinih registara kao i zvuk orgulja u cjelini. Voloder, Šimencove orgulje

Kao primjere moguće je promotriti zvučna tijela nekoliko orgulja što se nalaze u Hrvatskoj i Sloveniji. Orgulje zagrebačke katedrale sagradila je tvrtka E. F. Walcker kao svoj 121. opus 1855. godine. Pregrađivane su i povećavane 1912., 1940. i 1978. godine. To su velike katedralne romantičke orgulje. Imaju zračnice s čunjićima, elektropneumatski prijenos, 78 reg., sve spojeve, setzer, crescendo, žaluzije za 3. i 4. manual, tremolo za 4.manual. Sve grupe registara su zastupljene sa velikim izborom veličina. U skladu sa srednjoeuropskom romantičkom tradicijom gradnje orgulja naglašen je broj 8-stopnih registara posebno u grupi kolorističkih registara.


1. manual, C-a3 Prinzipal 16’ Diapason 8’ Octav 4’ Quint 2 2/3’ Superoctav 2’ Mixtur 2 2/3’ 6f Zimbel 1 1/3’ 4f Tibia 16’ Fagott-Clarinette 16’ Copula maior 8’ Flauto 8’ Gemshorn 8’ Gamba 8’ Dolce 8’ Trompete 8’ Dolce 4’ Copula minor 4’ Blockflöte 2’ Nasat 5 1/3’

2. manual, C-a3 Prinzipal 8’ Diapason 4’ Superoctav 2’ Quint 1 1/3’ Scharf 3f Bourdon 16’ Flauto 8’ Viola d’amour 8’ Salicional 8’ Copula 8’ Vox humana 8’ Traversflöte 4’ Schalmay 4’ Cornett 2 2/3’ 5f Sesquialtera 2 2/3’+1 3/5’

3. manual, C-a3 Geigenprinzipal 8’ Mixtur 5f Quintaten 16’ Fugara 8’ Hohlflöte 8’ Dulciana 8’ Aeoline 8’ Voix celeste 8’ Flute d’amour 4’ Viola 4’ Flautino 2’ Physharmonica 8’ Oboe 8’ Trompete harm. 8’ Nasard 2 2/3’

Njemačka tvrka Karl Schuke je 1981. godine sagradila svoj 361. opus u Galusovoj dvorani Cankarjevog doma u Ljubljani. Te velike univerzalne orgulje imaju električni registarski te mehanički svirni prijenos, zračnice sa kliznicama, 4 manuala i pedal, sve spojeve, crescendo i žaluzije za 4. manual. Koncepcija registarske dispozicije je prema željama naručitelja sljedeća: 1. manual je

4. manual, C-a3 Hornprinzipal 8’ Ital. Principal 4’ Schwiegel 2’ Grossmixtur 6f Traversflöte 8’ Blockflöte 4’ Viola 8’ Tuba magna 16’ Tuba mirabilis 8’ Vox humana 8’ Sifflöte 1’ Unda maris 8’ Clairon 4’ Nasard 2 2/3’ Terzian 1 3/5’+1 1/3’

Pedal, C-f1 Grand bourdon 32’ Prinzipalbass 16’ Violonbass 16’ Violonbass 8’ Octavbass 8’ Bombarde 32’ Tuba 16’ Subbass 16’ Hohlflötenbass 8’ Posaune 8’ Flauto 4’ Clairine 4’ Singend Cornett 2’ Cornett 4f

njemački, 2. manual je francuski, 3. manual talijanski. Izričita želja naručitelja je bila da talijanski manual ima registarsku dispoziciju identičnu Nakićevim orguljama u kolegijalnoj crkvi Sv. Jurja u Piranu. Uz to registri talijanskog manuala su napravljeni prema Nakićevim menzurama.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

19


Hauptwerk, C-c4 Praestant 16’ Principal 8’ Quinte 5 1/3’ Octave 4’ Quinte 2 2/3’ Superoctave 2’ Mixtur 6-8f Trompete 16’ Trompete 8’ Trompete real 8’ Gemshorn 8’ Rohrflöte 8’ Spitzflöte 4’ Waldflöte 2’ Clarin brill. 4’ Scharf 4f Cornett 4-5f

20

Schwellwerk, Montre 4’ Octavin 1’ Forniture 5-6f Bourdon 16’ Bourdon petit 8’ Basson 16’ Flûte harmonique 8’ Viola 8’ Voix celeste 8’ Trompette harm. 8’ Hautbois 8’ Flûte douce 4’ Clairon 4’ Quarte de nasard 2’ Nasard 2 2/3’ Tierce 1 3/5’

Ital. Werk, Principale bassi (8’) Principali soprani (8’) Ottava (4’) Decimaquinta (2’) Decimanona (1 1/3’) Vegesima seconda (1’) Vigesima sesta (2/3’) Vigesima nona (1/2’) Trigesima terza (1/3’) Trigesima sesta (1/4’) Tromboncini bassi (8’) Tromboncini sopr. (8’) Flauto in VIII (4’) Voce umana (sopr.) (8’) Flauto in XII (2 2/3’)

Brustwerk, Prinzipal 4’ Octave 1’ Cymbel 3f Regal 16’ Quintatön 8’ Holzgedackt 8’ Vox humana 8’ Spitzgambe 8’ Rohrflöte 4’ Blockflöte 2’ Sesquialtera 2f Quinte 1 1/3’

Velike Nakićeve orgulje se nalaze u Šibeniku u samostanskoj crkvi Sv. Frane. Sagrađene su 1762. godine kada su bile postavljene na drvenom pjevalištu iznad ulaza u crkvu. Orgulje imaju mehanički registarski i svirni prijenos, zračnice s kliznicama. Poslije restauracije 1971. godine postavljene su na pod bočne kapele. To je tip liturgičkih orgulja mletačko-dalmatinske graditeljske škole 18. stoljeća. Imaju potpuni ripieno sa 10 članova, samostalnim nizovima do 1/4’. Izgrađene su grupe kolorističkih i sintetičkih registara.

Principali bassi

manual C/E-c3 , podjela na cis1/d1

Trigesima sesta

pedal C/E-gis 17 tipaka + 18. tipka = tamburo

Contrabassi

Dispozicija:

Ottava CTB

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Principali soprani Ottava Quintadecima Decima nona Vigesima seconda Vigesima sesta Vigesima nona Trigesima terza

Pedal, C-f1 Praestant 32’ Principal 16’ Offenbas 16’ Octave 8’ Octave 4’ Mixtur 5f Bombarde 32’ Posaune 16’ Subbas 16’ Gedackt 8’ Gemshorn 8’ Trompete 8’ Clarine 4’ Rauschpfeife 4f


Tromboncini bassi Tromboncini soprani Trombe reali Flauto in ottava bassi Flauto in ottava soprani Voce umana (od d1) Flauto in XII Cornetta Spoj: Terza mano (nije izvoran, ugrađen naknadno) Kolektiv: Tiratutti Tamburo (akustički bubanj) Pri komparativnoj analizi registarskih dispozicija orgulja u Zagrebu, Ljubljani i Šibeniku ne smije se biti impresioniran orguljama sa većim brojem registara, koji se višestruko razlikuje. Broj registara, kako je u jednoj prijašnjoj tabeli pokazano, vezan je uz veličinu prostora za koji su orgulje projektirane i sagrađene. Bit analize je u tome da se pokuša shvatiti omjer broja registara pojedinih registarskih grupa. Taj omjer ako je skladan, omogućuje da se na orguljama može svirati na umjetnički interesantan način koristeći se raspoloživim registrima svih registarskih grupa. Sljedeća tablica pokazuje brojčani omjer registara pojedinih registarskih grupa triju navedenih instrumenata. Pažljivom čitatelju se ostavlja mogućnost da sam analizira udio pojedinih registarskih grupa u ukupnom broju registara pojedinih orgulja te komparaciju tih udjela među navedenim instrumentima. Zagreb, katedrala

Ljubljana, Cankarjev dom

Šibenik, sv. Frane

Ukupno registara

78

74

17

Principali

23

28

11

Koloristi

45

35

3

Sintetički

9

9

3

ZAKLJUČAK U vremenu kada su nastajali, Nakićevi instrumenti su u potpunosti zadovoljavali liturgijske i glazbene potrebe. One posjeduju sklad u zastupljenosti svih registarskih

grupa i ljepotu zvuka zbog umjetnički provedene menzuracije svirala registara te umješno izvedene intonacije. Potreba za obogaćenjem i povećanjem broja registara u pojedinim registarskim grupama javila se tek u 19. stoljeću kada se pojavila interakcija venecijanske i srednjoeuropske orguljarske tradicije. Interesantno je primijetiti da su se tada u registarskim dispozicijama talijanskih orgulja prvo pojavili novi registri u grupi kolorista (8-stopne i 2-stopne flaute, a potom uskomenzurirani tzv. gudaći registri (salicionale 8’, salicet 4’). U grupi sintetičkih registara prvo se pojavila vox celestis 8’ i unda maris 8’. U grupi principala nije bilo promjena. Međutim, postojao je i obrnuti smjer strujanja utjecaja koji se manifestira prenošenjem Nakićeve estetike zvuka orgulja u pravcu sjevera. Taj utjecaj se prepoznaje i u današnje vrijeme pa naručitelji i graditelji posežu za Nakićevom estetikom zvuka orgulja uz prilagodbu suvremenim dispozicijskim rješenjima. Bogatstvo hrvatskog orguljskog krajolika (Orgellandschaft) leži u činjenici da je Hrvatska zahvaljujući svojem položaju na razmeđi sjevera i juga, istoka i zapada baštinila orgulje različitih graditeljskih tradicija. Don Petar Nakić je svoju svojevrsnu transformaciju mletačkog graditeljstva orgulja osmislio zahvaljujući poznavanju radova Eugenia Gasparinija koji je u Italiju donio tekovine njemačkog graditeljstva. Uostalom, tehnički i umjetnički pomaci u gradnji orgulja događali su se, pokazuje povijest, uvijek na mjestima doticaja različitih tradicija. Na nama je da instrumente koji su dokaz vrhunske umjetničke gradnje orgulja i koji su nekada bili jedinstveni po naprednim tehničkim i umjetničkim rješenjima umijemo dobro restaurirane sačuvati za buduće naraštaje. . ■ BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

21


Mr. sc. Petar Gardijan predavač na Veleučilištu u Šibeniku

OSJETILNO BRENDIRANJE

ŠIBENIKA S

vjedoci smo brzih i sve bržih promjena u suvremenom svijetu. Činjenica je da su svi građani Svijeta potrošači. Što zaista pokreće njihovo mišljenje, ponašanje, odlučivanje? Što to i zašto ljude privlači jednom a ne drugom proizvodu, usluzi, u turizmu destinaciji? Čime privlači Šibenik? Koje su to informacije, slike, zvukovi, mirisi, okusi, opipi i emocije (i Šibenika) koji će stići do svijesti, emocionalne i/ili racionalne, u situacijama kad mozak obrađuje istodobno bezbroj drugih informacija. Koje od mnogih informacija neće ući našu memoriju i neće biti zapamćene, i kao nepotreban višak pasti će u zaborav? Ovi psihološki procesi kod svih su ljudi trenutačni i nesvjesni, a događaju se bez prestanka svakog dana, sata, minute. Kao emocionalni i racionalni ljudi svakodnevno smo suočeni s automatskim ponašanjem, da bez promišljanja se ponašamo, donosimo odluke, kupujemo mnoge stvari. Nova neurološka snimanja mozga funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI) i elektroencefalografijom (EEG) su pokazala da naše emocije odražavaju na naše ponašanje i na donošenje svakodnevnih odluka. Jednostavno rečeno, ljudskim mozgom dominiraju nesvjesni, automatizirani postupci, a ne svjesni. Zato, „Svi mi ispoljavamo ponašanje za koje nemamo logično ili jasno objašnjenje.“ Jer, „Velik dio onoga što se događa u mozgu je emocionalne, a ne kognitivne (svjesne) prirode.“1 Zato, u pravilu, pri natezanju između racionalnog i emocionalnog dijela mozga, u djeliću sekunde neodlučnosti, emocije nadvladavaju i pobjeđuju racijo. Neurološkim snimanjem mozga danas se bolje zna što zaista pokreće ljudsko mišljenje, ponašanje i odlučivanje. I kako tvrdi, jedan od najcjenjenijih marketinških gurua, Martin Lindstrom: „sada kad znamo da je 90 po1

22

Lindstrom M., Kupologija, str. 27. i 35.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Stvaranje brenda u kojem šibenski trgovi, katedrala, crkve, kazalište, tvrđave, muzeji, galerije, ulice, parkovi, hoteli, restorani, trgovine i drugo nisu kuće predmeta, slika, kamena, drveća, nego ideja, ugodnih priča, doživljaja, odnosno spletovi punih osjetilnih i emocionalnih doživljaja. sto našeg potrošačkog ponašanja nesvjesno, došlo je vrijeme za promjenu paradigme (poimanja stvarnosti i njenih fenomena – P.G.).“2 Za destinacijski menadžment koji se bavi brendiranjem od presudnog značenja je da spozna i prihvati novu paradigmu, da informacije, slike, zvukovi, mirisi, okusi, opipi – poruke koje dopiru do emocionalnog uma domaćina i gostiju, predstavljaju ključ za stvaranje 2

Lindstrom M., Kupologija, str. 167.


brenda Šibenika. Stvaranje brenda u kojem šibenski trgovi, katedrala, crkve, kazalište, tvrđave, muzeji, galerije, ulice, parkovi, hoteli, restorani, trgovine i drugo nisu kuće predmeta, slika, kamena, drveća, nego ideja, ugodnih priča, doživljaja, odnosno spletovi punih osjetilnih i emocionalnih doživljaja. Svi šibenski proizvodi, usluge, atrakcije, događanja, odnosi, međusobni i s gostima, i sve njihove kombinacije s cijenama, prodajom, promocijom, procesima i inovacijama predstavljaju marketinške spletove za osvajanje turističkog tržišta, za plasman i ranom profitabilnost destinacije i za jačanje ugleda - brenda Šibenika. Tu je važno kakvo je funkcionalno i simbolično, osjetilno i emocionalno komuniciranje, odnosno kakvo ‘zrcaljenje neurona’ komuniciranje izaziva. Važna je razina zadovoljenja fizičkih, emocionalnih, racionalnih i duhovnih potreba, želja, motiva i očekivanja posjetitelja i građana, odnosno stupanj emocionalne privlačnosti (ili odbojnosti) + posjetitelja i građana Šibenika. Stupanj emocionalne privlačnosti (ili odbojnosti) danas bi se preciznije mogao izmjeriti kombinacijom dviju neuroloških metoda: SST, naprednom verzijom elektroencefalografije, i fMRI, funkcionalnom magnetskom rezonancijom. Na slučajno odabranom uzorku od 250 građani i gosti su 2010. g. dali svoju ocjenu privlačnost nekih od gradskih simbola i atrakcija.

Naziv

Izvor: Dijana Stančić, Marketinško upravljanje imidžem marke grada, Magistarski rad, Ekonomski fakultet, Zagreb, 2010. Za privlačnost i snagu doživljaja Šibenika važna je čitava ‘scena’ - materijalna, nematerijalna i duhovna ponuda, radi zadovoljenja svih osjetila (‘ljepota’ za oči, uši, prste, nos i grlo) i emocija. Najvažnija je ostvarena vrijednost doživljaja, stupanj zadovoljstva – oduševljenje građana i gostiju. A, cilj brendiranja je ostvariti ugled brend Šibenika, emocionalnu i duhovnu snagu,izazvati ‘zrcaljenje pozitivnih neurona’ kod građana i gostiju. Ideal je svih ljudi, i gostiju i građana Šibenika, živjeti bogatiji i smisleniji život poviješću, sadašnjošću i budućnošću Grada. Zadovoljni i sretni građani uvijek bolje izvršavaju sve zadatke i bolje se odnose prema gostima, jer „čast je častiti“. Kako kaže Albert Einstein: „Čudna je naša situacija ovdje, na Zemlji. Svi mi dolazimo na kratak posjet, ne znajući zašto, no čini se da katkad razumijemo svrhu. Međutim, sa stajališta svakodnevnog života, jedno znamo: čovjek je ovdje zbog drugih ljudi.”3 Za razinu doživljaja brenda Šibenika važni su svi odnosi, sve točke interakcije koje svi sudionici destinacijske ponude i građani uspostavljaju s gostima. Pritom treba imati u vidu da je jedno što i kako sudionici po3 269.

Albert Einstein, prema, Fisk P., Marketinški genij, str.

Ocjene

Ukupno

Prosjek

1

2

3

4

5

1 (0.4%)

5 (2%)

18 (7.2%)

39 (15.6%)

187 (74.8%)

250 100%

(4.62)

NP Krka

0 (0%)

2 (0.8%)

25 (10%)

87 (34.8%)

136 (54.4%)

250 100%

(4.42)

NP Kornati

0 (0%)

7 (2.8%)

29 (11.6%)

78 (31.2%)

136 (54.4%)

250 100%

(4.37

Dražen Petrović

9 (3.6%)

6 (2.4%)

32 (12.8%)

62 (24.8%)

141 (56.4%)

250 100%

(4.28)

Turističko naselje Solaris

6 (2.4%)

18 (7.2%)

62 (24.8%)

97 (38.8%)

67 (26.8%)

250 100%

(3.80)

Šibenska kapa

11 (4.4%)

23 (9.2%)

61 (24.4%)

64 (25.6%)

91 (36.4%)

250 100%

(3.80)

12 (4.8%) 14 (5.6%)

28 (11.2%) 39 (15.6%)

67 (26.8%) 58 (23.2%)

79 (31.6%) 68 (27.2%)

64 (25.6%) 71 (28.4%)

250 100% 250 100%

Katedrala sv. Jakova

Faust Vrančić Gradske tvrđave

(3.62) (3.57)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

23


nude rade, kako se ponašaju prema gostima, drugo je i najvažnije je kako to gosti stvarno osjetilno i emocionalno doživljavaju. Nije važno koliko su argumenti sudionika ponude jasni ako gosti imaju potpuno drukčiju percepciju i potom emocije nuđenog i konzumiranog.

vjetra i valova, ljubaznost/neljubaznost, gostoljubivost/ negostoljubivost domaćina, stvaraju ugodna/neugodna raspoloženja, izazivaju radost/tugu, potiču još snažnije pozitivne/negativne osjećaje, emocije kod gostiju i građana.

„Zlatni sjaj Lisabona, vječni grad Rim, bulevari Pariza, veličanstvena Akropola Atene, plesni korak Beča, bijele noći Helsinkija, prijateljsko ozračje Osla, mnoštvo svjetova Londona, novi sjaj Berlina, tajanstvena Venecija, kraljica Jadrana – Dubrovnik, sjajno svjetlo Bosfora – Istambul, pozornica životne radosti – Barcelona, središte svemira – New York, legende iz Havane, zapanjujuća ljepota Ria, glavni grad svijeta tanga – Buenos Airos, sveti grad Jeruzalem, zabranjeni grad – Peking, orijentalni zapad – Kairo, … „4 temeljne su osobitosti koje ovim gradovima pružaju posebne koristi i time ih čine prepoznatljivima, globalno privlačnim brendovima. Kako i s čime među ove gradove – jake brendove smjestiti i brend grada Šibenika?

Emocionalna ispunjenja/neispunjenja svim ljudima su svakodnevni životni vodiči. Čovjek je oduvijek najdjelotvorniji i najprijemčiviji kada pozitivno emocionalno djeluje i kada se na njegove emocije pozitivno djeluje preko svih pet osjetilnih kanala. Bitno je znati da sinergijskim djelovanjem na svih pet osjetila u ljudskom emocionalnom umu nastaju još bolji brendovi. Ako gosti i domaćini Šibenika očekuju i dobivaju više ugodnih emocionalnih doživljaja (provoda, zabave, opuštanja) tada je on bliži njihovim “srcima” – emocionalnom umu, radije će Šibenik izabrati i slijedeću godinu, slijedeće ljeto nego neku drugu destinaciju. Uloga šibenskih kreatora turističke ponude je da živim i simboličkim

Gosti i domaćini sa svih pet osjetila (vidom, sluhom, mirisom, okusom i opipom) i emocijama uspostavljaju odnos sa Šibenikom. Od buđenja do polaska na spavanje posjetitelji Šibenika svojim osjetilima registriraju „svijet Šibenika“, okolinu, događaje, druge ljude, njihova raspoloženja, osjećaje, proizvode, usluge, atrakcije, događanja, odnose i njihove moguće kombinacije i ostalo. Sinergijom svih osjetila i emocija veze i odnosi između gostiju, domaćina i Šibenika, postaju fizički, emocionalno, racionalno i duhovno snažnije, djelotvornije, vrijednije, a povratno još osjetilnije i emocionalnije. Poznato je da ugodna melodija, šum 4 W. Maas, A. Bentheus, H.J. Neubert, 100 najljepših gradova Svijeta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.),

24

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


komunikacijama izazivaju i stvaraju ugodne emocije – emocionalne doživljaje gostiju i domaćina, kao činitelje vrijednosti i dodanih vrijednosti brenda Šibenika. Ritam suvremenog života i ponuda brojnih atraktivnih natjecateljskih destinacija pružaju danas gostima i građanima sve više i sve bolje proizvode, usluge, atrakcije, događanja, odnose i njihove kombinacije, tako da im ostaje sve manje vremena da ih istražuju. Destinacijski brendovi čovjeku pomažu da lakše, s manje troškova i manje rizika pronađe očekivanu, osjećajima bliskiju i ugodniju - vrjedniju destinaciju. Brendiranjem Šibenik daje veliki doprinos suvremenoj razmjeni vrijednosti i dodanih vrijednosti, svom gospodarstvu, kulturi i društvu u cjelini. Brendovi su danas postali, ne samo ekonomsko, nego i šire društveno i kulturološko dobro. Imidž, ugled, brend Šibenika nije samo njegova nego i vrijednost Dalmacije, Hrvatske, Europe i Svijeta. Destinacijski brendovi, brendovi gradova nastali su s razlogom, na višem stupnju ekonomskog i društvenog razvoja, započeli su razumljivu, sve oštriju, tržišnu utakmicu za goste i građane na globalnom planu. U poslu stalnog smišljanja, kreiranja, građenja i provođenja strategije brendiranja Šibenika, strategije pružanja očiglednih i stvarno opipljivih koristi, danas zahtijeva multidisciplinske timove kompetentnih ljudi. Vrijeme

je, i izazov, za te promjene pred svim destinacijama Hrvatske i Šibenikom. Svaka, i šibenska, turistička destinacija koja više privlači ima bolji imidž, predstavlja moćniji – vrijedniji brend. Sve turističke destinacije Svijeta, i Šibenik, svakodnevno su suočene brojnim pitanjima i problemima, dva su temeljna: 1.) kako svoju ponudu – proizvode, usluge, atrakcije, događanja, odnose i njihove kombinacije na tržištu učiniti za goste posebnom, osobitom, vrijednijom, zapaženijom, vidljivijom, prepoznatljivijom, uzbudljivijom, nezaboravnijom – jedinstveno privlačnijom i uglednijom - izvrsnom, i 2.) kako uvažiti identitet i imidž svojeg gosta (ukupnost činjenica po kojima se gost razlikuje od svih drugih gostiju) i unaprijedititi njegov status i ugled? Ovdje se javljaju i bezbroj drugih pitanja. Kako kreirati imidž Šibenika, kao ideju, priču, doživljaj spleta proizvoda, usluga, atrakcija, događanja i odnosa? Kako skreniti pažnju, izazvati pozornost i interes za identitet šibenskog brenda, za sve ono što se iza brenda nalazi i po čemu se razlikuje od bilo kojeg drugog brenda. Kako i kojim kanalima će Šibenik izazivati osjetila i najbolje emocije kod gostiju, te zaposlenika i partnera za

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

25


svoj brend? Kako će Šibenik svojim brendom dostići vodeće mjesto, lidersku poziciju, u svijesti i emocionalnom umu svojih posjetitelja, gostiju i građana? Tko u Šibeniku treba brinuti za sustav destinacijske ponude, njeno funkcioniranje i unapređivanje? Tko, ako se zna da nema osmišljenog organizacijskog ustroja destinacije i njenog menadžmenta kao integrirajućeg činitelja ostvarivanja destinacijskih ciljeva, aktivnosti i interesa? Kako u Šibeniku, njegovim proizvodima i uslugama, atrakcijama, događanjima, odnosima i njihovim kom-

binacijama, gostima osigurati vrhunske doživljaje, na sasvim osoban, intiman i gotovo ljubavnički odnos? Koje komunikacije za Šibenik imaju dodatnu skrivenu i samo gostima znanu privlačnost? Koji odnosi Šibenika pobuđuju ugodne osjećaje i asocijacije, daju gostima sigurnost da su dobro odabrali, te da su za svoj novac dobili vrijednost koju su očekivali? Za osobitu vrijednost - plemenitost destinacijskog brenda gosti su spremni čekati duže, putovati dalje i platiti više. Zato su brendovi danas postali dio svakodnevnog fizičkog i medijskog prostora, kulture življenja, kreativnog znanstvenog i umjetničkog stvaranja, privređivanja i komuniciranja, ne bilo kakvog, već jako utjecajnog, poticajnog, statusnog, društveno vrijednosnog. Zbog svega toga suvremeni čovjek, kao dio „brendiranog svijeta”, i sam se „brendira”. Svojom lojalnošću određenom brendu suvremeni čovjek postaje dijelom tog brenda i vrijednost brenda. Ime Šibenika kao brenda turistima služi kao “kratica” za razinu kvalitete dooživljaja. Brend Šibenika u “moru” sličnih ponuda predstavlja svjetionik za goste. Brend Šibenika danas postaje nužnim uvjetom uspješne marketinške komunikacije sa Svijetom.

Prikaz 2. Značajke brenda

26

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Sve to upućuje da kreatori šibenskih komunikacija moraju u komuniciranju koristiti riječi, mimiku, boje, slike, ton, mirise, okus, opip, koji preko osjetila: vida,


sluha, mirisa, okusa i opipa izazivaju ugodne emocije pozitivne asocijacije kod gostiju i građana. Uspjeti danas na turističkom tržištu znači imati, ne samo, izvrsne proizvode, usluge, atrakcije, događanja, odnose, nego i izvrsne priče – izvrsnu komunikaciju koja će uzbuditi, privući, osvojiti, zadovoljiti, oduševiti prije i više od konkurencije. Kako će Šibenik ponudom i pričama oduševljavati goste i građane, motivirati ih da budu i ostanu lojalnima - vjernima? „Najbolji način za motiviranje ljudi, kaže prof. Noel Ticky sa Sveučilišta u Michiganu, jest da to područje načinite poželjnim, i to tako da ih tamo prvo odvedete u njihovoj mašti. ...

isključivo racionalnim razmišljanjem ne stigne se nikamo. Priče i njihovo pričanje moraju potaknuti osjećaje, pozornost, intuiciju i želje”. Globalizirani i decentralizirani svijet i njegova ekonomija sve je više mjesto konkurentske borbe gradova, regija i kompanija, a sve manje nacija i država. Gradovi, danas tvore jedinstveni svjetski miks promjena i ekonomskog rasta, modernizma, inovacija, nove infrastrukture, nove tehnologije, privlačnosti i kvalitete. Gradovi predstavljaju motore gospodarskoga i kulturnoga razvoja, oni su snažni klasteri različitih resursa, stvaraoci inovacija, koji stimuliraju i tjeraju svoje države na poticaje rasta i razvoja. Fundamentalan proizvod u turizmu je doživljaj, a destinacijski menadžment je nužno i snažno oruđe za osiguranje kvalitete takvog doživljaja. Iz navedenog može se zaključiti da je suvremeni svijet je svijet brendova – težnji za sve uglednijim, proizvodima, tvrtkama, destinacijama, ljudima,... Zato što je čovjek jedinstvo tijela, racija, emocija i duha, postao obrazovaniji, informiraniji, bogatiji, njegove potrebe, želje, motivi i očekivanja, komunicirane osjetilima vida, sluha, mirisa, okusa i opipa, znatno su složenijima pa to prinuđava sve proizvođače, ponuđače, destinacije Šibenik da setove svoje ponude proizvoda, usluga, atrakcija i događanja, cijene, prodaju, promociju, odnose, procese i progres kvantitativno, kvalitativno, emocionalno i intelektualno prilagođavaju nastalim promjenama potražnje - tržišta. Pred turističkim Šibenikom danas je veliki izazov, ne da li se brendirati – stvarati ugledno, doživljajno mjesto, grad, regiju,…, nego za koga (koji tržišni segment), s čim (kakvim atraktivnim resursima) i kako (kojom kreativnom maštom) se brendirati? ■ BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

27


28

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


dr. sc. Jadran Kale etnolog-antropolog, viši predavač Sveučilišta u Zadru, viši kustos u Muzeju grada Šibenika

JE LI KATEDRALU MOGUĆE POVEĆATI? Možda bi se čitava jedna sadržajna studija iz sociologije kulture, socijalne psihologije, likovne kulture ili marketinga mogla posvetiti postojećim vizurama katedrale. Ti su pogledi, kakvi već postoje na razglednicama, naslovnicama, plakatima, memorandumima, logotipima, žigovima i čemu li već sve ne, u stvari malobrojni.

U

ekonomiji se privlačna dobra multipliciraju. Kako to učiniti s kulturnim dobrima? Nikako. Učinimo to s njihovim predodžbama.

Uske šibenske ulice i znamenitosti koje se nadvijaju nad njima lako mogu podsjetiti i na to kako je ekonomija kulturne baštine vrlo osjetljiv zadatak. Što je nekome simpatična uličica životnih detalja, drugome može biti prolazničko zabijanje nosa u lonac koji kuha pod otvorenim prozorom. Isti se amblem nepovredivih osobnih sloboda onih koji dijele sudbinu posjećivanog prostora može prepoznavati i kao znak identiteta, kao nekakve sredozemne neposrednosti i autentičnosti, a samo korak dalje već i kao dobro spremno za turističko tržište. Odijeljene od identiteta, sve te makete i suveniri domaćih ambijentalnosti gube na privlačnosti. Stoga življenje od baštine ili uz pomoć baštine često sliči balansiranju na žici gdje je neka šteta učinjena već od prvog trenutka, makar za one slabijega srca. Među dobrima tako ponuđenima na turističkom tržištu, kulturni kapital našega kraja praktično se sastoji od šibenske katedrale i svega preostaloga. Kao i pred svakim drugim dobrom, i ovdje je vrlo zanimljiv onaj njegov podrazumijevani i rijetko analizirani dio – kako se s dobrom u najširoj uporabi uopće pojmovno bara-

ta. Za katedralu to znači uočiti kako se ona predočava, na koje je načine prisutna u mašti i sjećanju ljudi. Ako bi se u turističkoj industriji doživljaja znalo pojačati ova obilježja kapitalnog dobra, od njega bi moglo biti i više koristi. Možda bi se čitava jedna sadržajna studija iz sociologije kulture, socijalne psihologije, likovne kulture ili marketinga mogla posvetiti postojećim vizurama katedrale. Ti su pogledi, kakvi već postoje na razglednicama, naslovnicama, plakatima, memorandumima, logotipima, žigovima i čemu li već sve ne, u stvari malobrojni. Obično se radi o perspektivi pješaka koji silazi Dalmatinčevom ulicom, ili od Svih Svetih, ili sa istočnog stubišta Vijećnice, rjeđe s obale, a naravno i s avionskim snimcima prvostolnice kao posrebrene škrinjice u svojem okolišu crvenih krovova. Na putokazu s autoceste je pogled na katedralu kakav se stere s fortice. U Gradskoj knjižnici su pred preseljenje kao svoj znak prisutan na svakoj članskoj iskaznici usvojili pogled odozdo na križišta kupole, naglašavajući arhitektonsku jedinstvenost opne kojoj je tkivo isto iznutra i izvana a nositelja promičući u upućenog poznavatelja tajne kakav stoji pred lađom vjernika, na mjestu za duhovnike. Nijedna od ovih perspektiva nije samorazumljiva po naravi zdanja, ona je zadana iskustvom fizičkog posvjedočenja. Pred uspjelim apstrahiranjima poput onog BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

29


s knjižnične iskaznice može se upitati predstavlja li se katedrala takvim likovnim predodžbama zato što takve dobro iskazuju obilježja njene jedinstvenosti, ili jednostavno stoga jer se tako slučilo?

KOLIKO KOŠTA POGLED NA KATEDRALU? Kulturni krajolici nas uče kako je i pogled kapital. Može postojati i najnapornije obrađivanje lica zemlje lišeno čuvenja i širokog uvažavanja ako ga se nema odakle sagledati, pa je tako jedan Bucavac bio nepoznat prije no što mu je zadivljene gledatelje privela magistrala. Izvrstan primjer povećavanja ove vrijednosti je nova šetnica u kanalu sv. Ante, kojom će postati moguće Šibenik doživjeti i s vrha litice Lobor. Novim će se doživljajem Šibenik turistički povećati, kako brojem tako i snagom doživljaja – sličan je gradski kapital nedavno namaknut i noćnim osvjetljenjem šibenskog mosta. Tržišna vrijednost takvih kulturnih kapitala se obračunava u novcu kojeg su ljudi spremni potrošiti da si takav doživljaj priušte. Zato se glavnica duhovne jedinstvenosti koja je u Šibeniku razrađena arhitektonskim pothvatom

30

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

svojom prozaičnom vrijednošću na korist svojih današnjih građana može uvećavati novododanim vrijednostima usklađenima s naravi kulturnoga dobra. Mjesto takvog panoramskog uvećanja vrijednosti pred našom katedralom je točka loma rive pred muzejskom kulom, s koje se do nedalekog braka može izbaciti šetnica s vidikovcem. S takvog bi mjesta doživljaj katedrale i grada ostavljao bez daha. Takva izbačena točka bešavno bi se uklopila u pomorska obilaženja grada i prijevoz brodovima između Mandaline, kanala, Jadrije, Martinske i Banja. Neposrednost doživljaja kakvo ne ovisi o tumačima legitimiralo bi kozmopolitsko čuvenje naše znamenitosti, nakon čega više i ne bi bilo moguće sastavljati udžbenike europske povijesti umjetnosti bez šibenske prvostolnice Sv. Jakova. Drugo mjesto kulturnog kapitala naše katedrale je pridodani narativni prostor u kakvom je moguće razrađivati pojašnjenja i prezentacije kakve ne pripadaju samome svetištu. Veliki spomenici ove vrste imaju i svoje vlastite muzeje. Radi uvećanja i autentificiranja doživljaja tako izloženih sadržaja vrijedno ga je zadržati u vidokrugu same znamenitosti. Zornu lekciju ove vrste već je u obnovi nakon 2. sv. rata priredio Harold Bilinić. Do izgrad-


nje zavijenog stepeništa pred katedralom ta je ulična rampa bila ulaznim grlom jedine („široke“) ulice povijesne jezgre Šibenika bez stepenica, žilom kucavicom trgovačke opskrbe grada rukama guranim kariolama. Preuređujući kosinu nekoć flankiranu kulom zvonika Bilinić je ovakvim stepeništem katedralnu četvrt i njen grad preveo iz predindustrijski strukturirane varoši unutar čijih se zidina zbivala i proizvodnja i trgovina u grad novoga doba s doživljajem postupnog prilaska jedinom istinitom pročelju crkve na svijetu (gdje fasada nije maska zalijepljena uz ostatak zdanja, već njegov stvarni presjek) kakav ne ostavlja ravnodušnima ni namjernike ni obitavatelje.

UPUĆIVANJE POSJETITELJA, RAZGALJIVANJE POŠTOVATELJA U uvećavanju vrijednosti katedrale, sada već i po preuzetoj obvezi nakon njenog uvrštavanja u Popis svjetske baštine, po takvom bi se bilinićevskom ključu najbolje mjesto za katedralni muzej moglo naći na danas neispunjenom prostoru podno stolnice gdje su u prošlosti bile gradske žitnice. Poučen Haroldovom umješnošću, nadahnuti bi arhitekt mogao postići sličan učinak prihvata posjetitelja katedrale koji bi nakon upoznavanja njenih osobitosti pred zdanje mogli stupiti promijenjenog, produhovljenog pogleda. Kroz prvo desetljeće nakon upisivanja katedrale u Popis svjetske baštine već je svatko primijetio uvećanja broja turista, a među njima i sistematične čeljadi poput Japanaca koji na drugi kraj svijeta idu slijedeći markice izvrsnosti iz svojih bedekera. Uostalom, naša je katedrala jedina zapadna kamena građevina sklopljena poput njihovih drvenih hramova. Povećavanjem njene privlačnosti i asociranih kapaciteta snažnim sredstvima poput izgradnje posve nove panoramske perspektive ili interpretativne ustanove ne radi se o broju turista većem dvaput ili triput, već desetak puta ili više. Na takvim mjestima vlasništva vrijede više i stvaraju se radna mjesta kakva se nisu mogla ni naslutiti. U turističkim izračunima je privredni umnožitelj obnove i izgradnje vezane za kulturnu baštinu sedam, što znači da svaki nominalni novčić ulaznice znači još sedam iz svih popratnih i povezanih usluga. U gradu od šesto tisuća stanovnika (Baltimore) gradonačelnik je izvijestio kako je godišnji posjet od tristo tisuća proizveo 24 milijuna dolara poreznih prinosa i gotovo dvadeset tisuća povezanih radnih mjesta. Svaki dolar uložen u kulturu potaknuo je 12 dolara utrženih drugdje, a svaki dolar javnog ulaganja za

sobom je povukao još deset dolara privatnih donacija. O kapacitiranju domaćeg kulturnog kapitala, investiranog ponajprije od onih koji dijele njegovu životnu sudbinu, nije lako govoriti putem političkih razdjelnica. Niti najbolje novije rekreativno kapacitiranje turističkih potencijala stare šibenske jezgre, izgradnja kupališta na Banju, nije dočekalo uvrštavanje u sistematično izlaganje životnih i privrednih perspektiva povijesne jezgre kakvo se nedavno moglo čuti na javnom predavanju jednostavno stoga jer je provedeno u upravljačkoj ingerenciji oponentskog dijela stranačkog spektra. Iz istog je razloga u nabrajanju izostao i medievizirani vrt, uzorni posao učinjen bez premca i parnjaka. Kako onda tek riješiti problem parkiranja i prometa bez čega se ne da razmišljati ni o kakvim novim atrakcijama? Ovdje se radi o rješenjima kakva pripadaju u dugoročna planiranja, a sadašnja zakonska autorizacija samostalno izabranog gradonačelnika s vijećem suglasnim oko glavnih točaka upravljanja tomu može ići u prilog. ■

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

31


Sandra Grgas diplomirana ekonomistica, specijalizantica Veleučilišta u Šibeniku

EMOCIONALNO BRENDIRANJE STARE GRADSKE JEZGRE

ŠIBENIKA BREND I BRENDIRANJE Danas je pojam brenda i brendiranja postao globalni fenomen. Brendovi su danas postali dio našeg svakodnevnog fizičkog i medijskog prostora, kulture življenja, kreativnog znanstvenog i umjetničkog stvaranja, privređivanja i komuniciranja i to ne bilo kakvog, već jako utjecajnog, poticajnog, statusnog, društveno vrijednog. Riječ je ne samo o marketinškom, nego i o sociološkom, psihološkom i kulturološkom fenomenu koji u današnje vrijeme sve više dolazi do izražaja. Po definiciji, brend je skup opipljivih i neopipljivih obilježja nekog proizvoda ili usluge. Dok opipljivi elementi brenda uključuju logotip, karakterističnu boju ili oblik pakiranja, neopipljivi elementi podrazumijevaju niz asocijacija, vrijednosti i simbola povezanih uz brend. Mnoštvo komponenata čini brend, ali bit brenda je u osjećaju koji on pobuđuje u nama. Brendiranje je označavanje, odnosno, proces identifikacije proizvoda, ali i općine, grada, županije i osobe u cilju njihovog razvoja u brend. To je prije svega proces stvaranja brenda u glavi potrošača.

EMOCIONALNO BRENDIRANJE Svijet komunikacija se stalno mijenja. U budućnosti će se brendiranje temeljiti na holističkom pristupu. Brendovi će se stvarati djelovanjem na više čula, umjesto, kao dosad, na dva. Do sada je brend stvarao

32

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Šibenik je turistička destinacija izuzetno snažnog identiteta, kulturne tradicije i impresivne povijesti. Kulturno-povijesni spomenici i danas svjedoče o dugoj naseljenosti i raskoši graditeljskog umijeća stanovnika ne samo stare gradske jezgre Šibenika nego i šire šibenske regije jer se na ovom području nalazi čak 12 srednjovjekovnih utvrda, 230 kulturnih spomenika i 600 arheoloških lokaliteta. savršenu sliku i savršeni zvuk. Na tome se tradicijski proces stvaranja brenda zaustavlja, unatoč činjenici što bi djelovanje na sva čula barem udvostručilo, ako ne i utrostručilo, potrošačevu sposobnost da ga zapamti. Naše se shvaćanje svijeta gotovo u potpunosti temelji na čulima. Ona su veza s pamćenjem i mogu djelovati izravno na emocije. Svoje vrijednosti, osjećaje


i emocije čuvamo u sjećanjima. Čovjek istodobno registrira sliku, zvuk, miris, okus i dodir. Tih pet kanala sadrži više podataka nego što se može zamisliti, jer izravno utječu na naše emocije i sve što one podrazumijevaju. Od trenutka kad se probudimo do trenutka kad pođemo na spavanje, svih pet čulnih kanala registrira događaje, raspoloženja, osjećaje, ali i proizvode. Ovo se događa unatoč tome što sredstva masovnog priopćavanja, kojima smo svakodnevno izloženi, do nas uglavnom dopiru samo preko dva od pet čula. Mi ih vidimo i čujemo. Kao ljudska bića, najdjelotvorniji smo i najprijemčiviji kad se na nas djeluje preko svih pet kanala, ali oni se u reklamnim kampanjama, komunikacijskim planovima ili brendiranju rijetko koriste za slanje poruka. Mi smo iznenađujuće nesvjesni uzajamnog djelovanja naših čula i naših svakodnevnih iskustava. Svugdje se uočava moć sugestije. Čulni poticaji usječeni su u naše dugoročno pamćenje i postali su dio našeg procesa odlučivanja. I upravo ti procesi ukazuju na to kako će u budućnosti izgledati brendiranje. Cilj je od brenda stvoriti sinergijski čulni doživljaj koji obuhvaća puno više od onoga što se može samo vidjeti i čuti. U temelju svakog brenda su osjećaji koje on stvara. Brendovi vrijede jer su nam emotivno postali bliski.

BRENDIRANJE GRADOVA Imidž gradova predstavlja skup misli i osjećaja koji određene zainteresirane kategorije (potencijalni investitori, političari, bankari, turisti, stanovnici) imaju o svom ili nekom drugom gradu. Postoji vlastiti imidž grada prema njegovim stanovnicima, i strani imidž koji nose i posjeduju strani subjekti prema određenom gradu ili lokalnoj zajednici. Imidž grada, a kasnije i imidž brenda grada, kada je uspostavljen, reproducira u javnosti njegovu sliku koju percipiraju njegovi stanovnici i za grad važni nositelji aktivnosti u realizaciji planova i zadataka nekog grada, od gospodarstva do stranih investitora pa sve do lokalnih, županijskih i državnih političara. Imidž mora sugerirati zašto bi netko živio i radio u nekome mjestu, zašto bi u njega investirao te ga posjetio. Imidž mjesta rezultat je brojnih, različitih i često proturječnih poruka koje odašilje mjesto i formira se zasebno u svijesti svakog individualnog primatelja poruka. Stručnjaci brend grada slikovito uspoređuju s DNK - to je ono što ga čini autentičnim i sasvim drugačijim od drugih. Poznati i uspješni gradovi su u glavama ljudi povezani sa specifičnom kvalitetom, obećanjem, atributom BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

33


ili pričom (npr. Pariz romantika, Milano moda, Washington moć, Salzburg glazba). Brendiranje pomaže turističkoj destinaciji da pronađe i iskoristi ono što je može učiniti osobitom, drugačijom, zanimljivom, uzbudljivom, jedinstvenom za posjetitelje – goste, zaposlenike, poduzetnike – ulagače, investitore i dr. On bi trebao predstavljati proces obogaćivanja i oplemenjivanja vrijednosti grada.

EMOCIONALNO BRENDIRANJE STARE GRADSKE JEZGRE ŠIBENIKA Za razliku od mnogih gradova u Hrvatskoj, a osobito izvan nje, Šibenik tek počinje pokazivati zanimanje za proces stvaranja i upravljanja brendom te najavljuje angažman u tom smjeru. Kako je riječ o dugotrajnoj aktivnosti, pitanje je kada će se moći reći da je Šibenik izgradio osmišljen i prepoznatljiv brend. Grad Varaždin se prvi u Hrvatskoj počeo označavati brendom, njegov primjer slijede Virovitica, Osijek, Mali Lošinj, Umag, Rovinj… Naš najpoznatiji grad brend je Dubrovnik koji se nalazi na 56. mjestu svjetske rang liste gradova. Njegov imidž, ugled, nije samo njegova, nego i vrijednost Dalmacije, Hrvatske i Europe.

34

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Kad se govori o brendiranju gradova, točnije bi bilo govoriti o rebrendiranju, jer svaki grad bez obzira je li u procesu brendiranja ili ne, posjeduje određenu percepciju u javnosti. Svojevrsni neosviješteni trade mark. Svaki je vezan uz određeni atribut ili imidž koji je zaradio nekad i negdje i kojem može zahvaliti neobično uzvisivanje, i kad za to nema razloga, kao i neobjašnjivo podcjenjivanje i kad zaslužuje bolje. Jednom kad zaživi, slika desetljećima obilježava grad. Utječe na građane i njihov način života. Najbolji primjeri iz šibenske povijesti su zlatno doba gradnje Katedrale koje je Šibenik u to vrijeme svrstalo u red najbogatijih i najrazvijenijih gradova Europe, zatim vizija industrijskog središta zatvorenog procesa prerade aluminija sa posljedicama koje je to imalo na poljoprivredu i ekologiju te naposljetku vizija grada sofisticiranog turizma koji je doveo do uređivanja starog grada i gašenja tvornica itd… Šibenik je turistička destinacija izuzetno snažnog identiteta, kulturne tradicije i impresivne povijesti. Kulturno-povijesni spomenici i danas svjedoče o dugoj naseljenosti i raskoši graditeljskog umijeća stanovnika ne samo stare gradske jezgre Šibenika nego i šire šibenske regije jer se na ovom području nalazi čak 12 srednjovjekovnih utvrda, 230 kulturnih spomenika i 600 arheoloških lokaliteta. Iako se Šibenik već 50-ak godina razvija kao turističko odredište, odnosno kao turistički brend, može se


reći da se u zadnje vrijeme Šibenik sve uspješnije profilira kao osebujan brend kulturnog turizma. Zapadnoeuropski gradovi su još u 1980-ima postali svjesniji važnosti kulture, umjetnosti i kulturnih industrija, te mnogih izravnih i neizravnih prednosti koje te industrije donose imidžu mjesta. Najveći dio europskih povijesnih gradova živi od baštine i ulaže u kulturni turizam. Uostalom, kultura je srce svake nacije. Kultura mjesta ne uključuje samo umjetnost i baštinu nekog mjesta, već i lokalne tradicije, festivale, raznolikost i kvalitetu provođenja slobodnog vremena, lokacije za kulturu, gastronomiju i zabavu, te repertoar lokalnih proizvoda i vještina u obrtničkom, proizvodnom i uslužnom sektoru. Kulturni dojam nekog mjesta sve se više smatra ključnim faktorom privlačenja novih posjetitelja. Danas je stara gradska jezgra na neki način grad muzej kojeg je potrebno oživjeti kulturnim događanjima, kvalitetnim idejama, uslugama i proizvodima. Oživljen stari grad nije samo preduvjet dolaska većeg broja turista već je uvjet buđenja interesa investitora i poduzetnika i revitalizacije stare gradske jezgre. Obnova i medijska prisutnost uvjet su za trgovačko buđenje grada. Staru gradsku jezgru potrebno je revitalizirati, a ne konzervirati. Ne smije se pretvoriti u grad muzej već mjesto života. Najbolji imidž grada je onaj koji govori da u njemu žive i rade ljudi, a ne da to bude samo turistička destinacija koja može ući ili izaći iz mode.

dominantne u silueti grada, tvrđave imaju i socijalno značenje, simboliziraju zajedništvo i borbu protiv neprijatelja te grupiraju grad. Simboli su to koji su prisutni u svim prikazima grada tijekom stoljeća. Nadalje, u slici grada Šibenika posebno se ističu dva trga – Trg Republike Hrvatske i Poljana kao trg suvremenoga grada. Osnovna je karakteristika Trga Republike Hrvatske da se jasno ističe u odnosu na uske ulice povijesne jezgre koje se ulijevaju u njega. Koncentracija javnih zgrada kao što su Gradska vijećnica, Kneževa palača i posebno Katedrala sv. Jakova koja mu daje glavno obilježje, čini taj prostor žarištem povijesne jezgre, ali i kulturnim središtem grada. Kao prostor pred gradskim vratima povijesne jezgre, Poljana je trg suvremenoga Šibenika. Integracijom tog prostora u prostor grada ostvarena je spona staroga i novoga dijela grada. Okvir Poljane čine javne zgrade Krešimirov dom, Hrvatsko narodno Kazalište, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, ali i Gradski park i crkva Gospe vanka grada. Trg je prostor čije se značenje očituje kroz vrste aktivnosti koje se odvijaju na njemu, pa je neprihvatljiva današnja namjena Poljane kao javne parkirališne površine.

Gradnja katedrale je bila gospodarski zamašnjak koji je pokrenuo društvene, gospodarske i socijalne promjene u Šibeniku toga vremena. Sad bi izgradnja brenda s katedralom, odnosno starom gradskom jezgrom kao temeljem, ponovno trebala pokrenuti isti proces: biti zamašnjakom koji će pokrenuti društvene, gospodarske i socijalne promjene današnjeg Šibenika.

Vizualni doživljaj stare gradske jezgre Vizualna percepcija daje najveću količinu informacija i potiče čovjeka na razmišljanje. Druga osjetila nadopunjuju vizualnu percepciju obogaćujući je novim dimenzijama, znači, sva čovjekova osjetila uključena su u taj proces, pa slika grada nastaje kao rezultat svih dojmova i opažanja. U slici grada Šibenika prostorno su najistaknutije tri kopnene tvrđave – sv. Mihovil, sv. Ivan i baron Degenfeld poznatija kao Šubićevac, te tvrđava sv. Nikole koja obilježava ulaz u grad s morske strane. Osim što su

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

35


s kamenim kućama. I ukupan broj od 2851 kamenih skala šibenska su posebnost, kao i Katedrala građena kompletno od kamena. Ta slikovitost postaje brend grada jer u percepciji turista namjernika to se pamti kao iznimno percepcijsko vizualno iskustvo pa čak i svojevrsna bajkovitost koja izaziva na ponovno otkrivanje i posjet gradu.

Audio doživljaj stare gradske jezgre Za Šibenik se često kaže da je grad „pisme“ i grad dobrih „pivača“. Među kulturnim dobrima koja nam je Šibenik ostavio u baštinu, glazba je jedno od najvažnijih dobara po kojima je prepoznatljiv.

Interesantno je kako je talijanski prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis u svom djelu Put po Dalmaciji iz 1774. godine doživio sliku Šibenika: „Prostrana luka, kojoj se na obali u podnožju jednog brijega diže grad Šibenik, zaštićen veoma krševitim vapnenačkim brdima koja su pokrivena šljunkom drevnih rijeka stvrdnutim u pješčenjaku, jedna je od najljepših luka što se mogu vidjeti, zbog raznolikosti brežuljaka i malih rtova što je okružuju u obliku teatra. Kakav god bio pravi početak ovoga grada, sličan početku Rima ili plod niza malih povećanja, on je najbolje i najslikovitije smješten od svih gradova u Dalmaciji.“ Ljepotu stare gradske jezgre Šibenika najbolje je dočarao don Krsto Stošić kojeg u svojoj knjizi Stari Šibenik kalama, skalama i butama citira Milivoj Zenić: „Slikovitost je našega mediteranskoga grada veoma neobična i privlačna. Šibenik je interesantan sa svojim neobičnim ulicama, drevnim višim ili nižim kućama od kamena, svojim javnim zgradama, crkvama i zvonicima. Na svakom koraku susreće stranac lijepe portale, prozore i balkone u gotskom, renesansnom i baroknom stilu. Drevni grad diže se od mora prema brijegu amfiteatralno imajući u pozadini tri ponosne tvrđave. To je jedinstvena slika na Jadranu. Dužnost je ne samo vlasti nego i pojedinaca, da uščuvaju lijepi i drevni Šibenik. Njegova će atrakcija privlačiti strance, pa mu donijeti i materijalne koristi.“ Šibenik je grad od kamena i na kamenu. Na padinama ispod utvrde sv. Mihovila strme litice srasle su

36

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Šibenik je poznat po dugoj tradiciji klapskog pjevanja. Tradicija klapskog pjevanja seže iz kasnog srednjeg vijeka, iz vremena starih dalmatinskih bratovština. Juraj Šižgorić, poznati šibenski humanist, već 1487. godine u svom djelu “De situ IIlyriae et civitate Sibenici” opisuje svoje prve dojmove o pjevanju pučkih pjevača. Također spominje pjevanje tužaljki što nam dokazuje da je i žensko pjevanje na našoj obali bilo rašireno. Pjesme su nastajale paralelno sa nastankom pučke poezije kao odraz načina života. U Šibeniku se oduvijek njegovalo pjevanje u klapi. Takvo se pjevanje moglo čuti u konobama šibenskih težaka i pod prozorom svoje drage – serenade. Klapa traje i dalje jer se novi mladi okupljaju i pjevaju u klapama. Prva organizirana šibenska klapa bila je klapa Šubićevac, osnovana 1968. godine. Najuspješnija je bila klapa Šibenik, osnovana 1971. godine. Šibenska


klapska pjesma danas predstavlja dio kulturnog identiteta našeg podneblja, formira glazbeni ukus i pomaže očuvanju tradicijskih vrijednosti. Pohvalna je ideja osnivanja muzeja „Glasovi Šibenika“ u palači Rossini koji je u travnju 2011. predstavio inicijator projekta, etnolog, Jadran Kale i Muzej grada Šibenika. Do 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća klape su uglavnom pjevale samo tradicionalne napjeve. Do tada su na festivalima zabavne glazbe klape nastupale samo kao pratnja nekom pjevaču. Tada dvojica Šibenčana sa zagrebačkom adresom, Arsen Dedić, naš najpriznatiji, najplodonosniji i vodeći kantautor i Dušan Šarac, umjetnički ravnatelj Festivala dalmatinske šansone i umjetnički ravnatelj Omiškog festivala dalmatinskih klapa, spontano stvaraju novi glazbeni pravac kojim podsvjesno žele zadržati vezu s rodnim Šibenikom i svojim Šibenčanima i tada nastaju antologijske šibenske pjesme kao što su: „Maslina je neobrana“ koju je klapa Šibenik samostalno otpjevala na Splitskom festivalu 1980. godine, „Budi noćas mirno more“, „Ćeri moja“, „Dobra ti večer, mati moja“, „Šibenska balada“ i druge. Bili su pioniri te vrste klapskog izričaja, ali su uvijek čuvali bit klape i klapskog pjevanja. 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća šibenska je glazbena scena bila jedna od najjačih u državi. Tada su estradom harali Mišo Kovač, Arsen Dedić, Vice Vukov, grupa Mi te u to vrijeme najpopularnija klapa na području bivše države - Klapa Šibenik. Frane Bilić napisao je za klapu Maslina pjesmu „Da te mogu pismon zvati“ koja je izvedena na prvim Večerima dalmatinske šansone 1997. godine. Iako te godi-

ne pjesma nije zaživjela među slušateljstvom, danas je prerasla šibenske okvire i postala je najpoznatija novija hrvatska pjesma po kojoj je Šibenik voljen i prepoznatljiv širom Hrvatske i izvan njenih granica. Stara gradska jezgra sa svojim trgovima idealna je glazbena pozornica kulturnim brendovima kao što su: Večeri dalmatinske šansone na trgu Republike Hrvatske, Ljetna orguljaška škola sa koncertima ispred crkve sv. Duha, Večeri klapske pjesme na različitim trgovima, Off jazz & blues festival na trgu ispred crkve sv. Frane ili iznimno ovoga ljeta na izuzetno akustičnom trgu Četiri bunara itd… Zvona mnogobrojnih šibenskih crkvi također doprinose audio doživljaju stare gradske jezgre. Pogotovo ako uz to ide i priča kako su zvona zvonila za svaku prigodu u starim vremenima, kako o tome pjeva još jedno veliko šibensko glazbeno ime Vice Vukov u svojoj prekrasnoj pjesmi „Zvona moga grada“: „Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja, zvonila su za živote i za zadnja putovanja, kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada, zvonila su od davnina, stara zvona moga grada.“

Doživljaj stare gradske jezgre ostalim osjetilima Kao ljudska bića, najdjelotvorniji smo i najprijemčiviji kad se na nas djeluje preko svih pet čula, ali danas se marketing i proces brendiranja zaustavlja na korištenju dva najzastupljenija, čulo vida i sluha, unatoč činjenici što bi djelovanje na sva čula barem udvostručilo, ako ne i utrostručilo potrošačevu sposobnost da ga doživi

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

37


i zapamti. Tako je i sa današnjom prezentacijom stare gradske jezgre. Upravo ovdje stara gradska jezgra ima veliki i dosad neiskorišten potencijal kojim bi kompletirala svoju ponudu i cjelokupan doživljaj turista. Danas turizam nije samo sredstvo odmora nego doživljaj. Nove generacije turista, pored fizičkih, okreću se zadovoljenju i emocionalnih i duhovnih potreba. Za gosta je bitan sadržaj – program koji mu može pružiti doživljaje zadovoljstva, oduševljenja, radosti, sreću. Stoga zadovoljstvo, oduševljenje onim što se vidjelo, probalo, u čemu se sudjelovalo, što se doživjelo predstavlja suštinu turističke ponude. A oduševljeni gosti vraćaju se s novim gostima. I gostoljubivost je važan dio turističke usluge, možda čak i njen najbolji dio. Činjenica je da ljubazni domaćini stvaraju i ljubaznog gosta koji tada, između ostalog, i više troši. Grad Šibenik u starom dijelu grada ima u potpunom ili djelomičnim vlasništvu 74 poslovna prostora. Grad bi trebao marketinški projekt za staru gradsku jezgru i iznajmljivati te prostore namjenski, odnosno odrediti namjenu tog prostora te prednost dati sadržajima bitnim za turističku djelatnost. Naglasak bi trebao biti na tradiciji i lokalnim proizvođačima sa autohtonim, originalnim domaćim proizvodima i suvenirima. Mogućnosti su bezbrojne. Tako npr. današnja Zagrebačka ulica koja se i danas u šibenskom govoru naziva Masna ulica jer se u njoj između dva rata nalazilo ništa manje nego devet što manjih što većih oštarija može u toj činjenici doživjeti svoj novi prosperitet. Uz Kalelargu ovo je bila najznačajnija ulica srednjovjekovnog Šibe-

38

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

nika, a njezinu važnost potvrđuju i crkve sv. Spasa, sv. Duha, sv. Ivana i sv. Krševana podizane uz nju i nema sumnje da je ova ulica u srednjovjekovnom Šibeniku pulsirala ubrzanim i bučnim životom svakodnevnice. Nije teško zamisliti miris frigane ribe, juhe, dobrog vina iz brojnih oštarija. Danas bi se tu mogli otvoriti restorani uređeni u kamenom dalmatinskom stilu, s našim gastronomskim specijalitetima, ili sve popularniji slow-food-ovi iz kojih bi se širio zamamni miris friganih srdela, papalina, ali i fritula i kroštula. Također bi se mogla reanimirati nekadašnja mitska mjesta dalmatinskog predaha i razbibrige – konobe, u kojima se družilo, peklo na gradele ili ispod peke, pilo i pjevalo te toverne u kojima bi se npr. u narodnoj nošnji posluživala izabrana vina šibenskog kraja, a na vratima bi obvezne bile kite od smreke, bora i masline kao putokaz za mjesta gdje se nudi crno, opol ili bijelo vino. Te zaboravljene kite po riječima mnogih stručnjaka predstavljaju vrhunac pučke filozofije i vrhunac dizajna, odnosno predstavljaju brend par excellence. Pohvalna je i ideja nedavno otvorenog ugostiteljskog objekta koji nudi sve vrste rakija ovog kraja, a u kojem se te rakije ukusno dizajnirane mogu kupiti i kao suvenir. Na nekom od trgova trebala bi postojati i tržnica sa svježim i isključivo šibenskim ekološki uzgojenim voćem i povrćem, maslinovim uljem, bademima, orasima, smokvama…Također se upravo na takvom prostoru može napraviti etnološka izložba koja bi predstavila tradiciju i težački način nekadašnjeg života: preradu grožđa, preradu maslina, ali i predstaviti tradicijske obrtničke zanate . Inicijativa u tom smjeru krenula je s


oživljavanjem Starog pazara. S obzirom na bogatstvo ovog kraja ljekovitim i začinskim biljem, može se otvoriti trgovina takvog tipa. Unatoč blizini i važnosti rijeke Krke nevjerojatno je da do danas ne postoji neka domaća tvrtka koja bi od vode napravila brend i prodavala je i u staroj gradskoj jezgri. Stara gradska jezgra idealno je mjesto za otvaranje jedinstvene prodavaonice-suvenirnice sa odjećom, torbama i nakitom sa šibenskim motivima kao što su bouli, odnosno vitice, dio šibenske narodne kape, prepoznatljivog simbola grada. Zlatarne bi mogle obogatiti svoju ponudu, neke to već i čine, nakitom sa šibenskim motivima, botunima, bagatinima, zlarinskim koraljima itd. Prodavaonica sa glazbom naših u svijetu prepoznatih glazbenih imena od Arsena Dedića do Maksima Mrvice te šibenskih klapa, ali i DVD-ovima šibenskog Mozarta Dražena Petrovića bila bi reprezentativan primjer i istaknula bi ponos grada takvim velikanima. Na trgu Medulić kraj prve upaljene električne svjetiljke, tzv. kandelora, bio bi idealan ugostiteljski objekt koji bi tu činjenicu iskoristio i svoj prostor uredio od kandelora na ulazu do suvremenih električnih instalacijskih rješenja. U nekom od poslovnih prostora mogla bi se otvoriti kiparska radionica i prodavaonica u kojoj bi turistima bilo omogućeno da sami isprobaju svoja kiparska umijeća i, naravno, kupe kameni suvenir kao što su Katedrala, Tvrđave, Trg četiri bunara, posudica za pse i mačke… Isto vrijedi i za likovni atelje koji bi prodavao poznate šibenske vizure. Šibenska specifičnost, posebnost pa i fenomen je ito da je kao jedna mala težačka sredina, uvijek bila tako propulzivna i okrenuta europskim zbivanjima i pritom dala najmanje 20-ak znamenitih ljudi i velikana koji su zanimljivi na nacionalnoj i europskoj razini, ali nedovoljno valorizirani u turističkom smislu, a naročito brendiranju grada. Najistaknutiji među njima su Faust Vrančić i Dražen Petrović. Zato bi ideja npr. galerije istaknutih Šibenčana kroz povijest u muzeju voštanih figura ili možda kroz neka nova multimedijalna rješenja također bila priča koja govori sama za sebe. Na takav bi način gradska jezgra dobila nov život, a gosti uživanja za sva osjetila i emocionalne doživljaje. Smisao je da se sinergijskim djelovanjem na svih pet osjetila u ljudskom emocionalnom umu ostvare ugledni brandovi.

SINERGIJSKI UČINAK BRENDIRANJA GRADA ŠIBENIKA Za razliku od brendiranja proizvoda, brendiranje grada je puno kompleksnije jer u njemu postoji veliki broj sudionika i interesnih skupina od kojih su najznačajnije tri: političke strukture na vlasti, poduzetnici i stanovništvo grada. Politika treba imati inicijativu u vođenju pa tako i brendiranju grada. Osim toga, svaka vlast mora imati viziju i strategiju i od nje ne odstupati. Iako mora imati inicijativu, ne mora sama osmišljavati planove razvoja i brendiranja grada. Politika mora imati inicijativu, ali neophodno je angažirati i struku. Gradska vlast mora poticati i motivirati. Treba biti otvorena za nove ideje i inicijative potencijalnih kreativnih investitora. Prosperitet i nove ideje gradu mogu osigurati stručni i sposobni poduzetnici, čije su osobne poduzetničke ambicije i projekti u skladu s interesima zajednice. Pozitivan poduzetnički primjer je obnova srednjovjekovnog samostanskog mediteranskog vrta sv. Lovre. Pritom bi građani Šibenika i gradska vlast trebali imati zajedničku viziju - što žele od svoga grada i kako ga vide u budućnosti. Naime, koliko god je važno što gosti i turisti žele doživjeti u određenom gradu, važno je utvrditi koliko se te želje podudaraju s očekivanjima i težnjama njegovih građana, jer oni su ipak nositelji identiteta grada. Brendiranje grada predstavlja kreiranje jedinstvene predodžbe o gradu u svijesti potrošača kojeg se treba stalno aktivno komunicirati elementima brenda od znaka, loga, boje, slike, zvuka, mirisa, okusa, opipa. Svi subjekti grada, od gradske vlasti, škola i stanovništva, pozvani su ne samo da se uključe u proces, nego i puno šire, da podignu razinu gostoljubivosti i stvaraju klimu dobrodošlice u gradu. Građani bi trebali pozitivno razmišljati o svom gradu, uvažavajući ono pozitivno što se u njemu događa i ljude koji iza toga stoje, ne negirajući pri tom probleme. Probleme treba gledati kao izazove, a kolektivnu energiju usmjeriti na traženje njihovih rješenja. Bitno je da se o brendiranju govori, piše i razmišlja, da to bude tema koja je ljudima bitna. Građani u gradsku vlast moraju imati povjerenja odnosno osjetiti njihovu želju da rade za dobrobit grada, da ga poznaju i vole te da su spremni saslušati i dati priliku sposobnim pojedincima da pokažu što znaju i mogu. Istraživanja provedena prilikom pripreme za brendi-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

39


ranje grada od strane brend managera Roberta Jakovljevića pokazuju da javnost pruža punu podršku, nezavisno o spolu, starosti, statusu, kulturnom backgroundu ili političkom opredjeljenju. Pojedinci nude stručnu pomoć, vrijeme ili novac. Očito je da još postoji entuzijazam najšire javnosti da sudjeluje u procesu razvoja ponude i ugleda grada Šibenika. Prema definicijama, koje se nisu promijenile od vremena starih grčkih polisa do danas, grad je prije svega stanje svijesti i duha njegovih žitelja, zbir njihovih stavova i osjećaja, a ne ulice, građevine i institucije.

ZAKLJUČAK Proces stvaranja brenda i brendiranje stare gradske jezgre od strateške je važnosti za pozicioniranje Šibenika na turističkom tržištu. Uspješno brendiranje u velikoj mjeri može pomoći u revitaliziranju povijesne jezgre grada. Stvaranje brenda Šibenika mora biti temeljeno na izgradnji pozitivnog identiteta i imidža Šibenika. Šibenik bi trebao i mogao biti mali grad sa svim sadržajima velikog kojeg karakterizira gospodarski napredak i kvaliteta života. Bez prometnih zagušenja, buke i zagađenja s visokim standardom i institucijama potrebnim za ugodan život: predškolskim, školskim i visokoškolskim ustanovama, knjižnicama, muzejima, galerijama, zelenilom, parkovima, lungo marem… Gosti s pravom očekuju protuvrijednost za svoj novac: kvalitetan smještaj, dobru uslugu i poslugu, raznovrstan zabavni i sportski život, zanimljive kulturne i edukacijske programe, očuvan okoliš, uređene i čiste plaže i šetnice, bogatu trgovinsku i ugostiteljsku ponudu, originalne domaće suvenire, i dr. Pritom, primarnim postaje zadovoljenje emocionalnih osjećaja. Šibenik mora svoje specifičnosti istražiti, valorizirati i učiniti brendovima. Također bi morao razvijati svoju samosvijest i ne opterećivati se previše razvojem susjednih gradova Zadra i Splita. Treba imati vlastiti put, jačati svoj identitet i širiti ugled koji je i danas nepobitan. Mora se okrenuti sam sebi, svojim vrijednostima, ali ih najprije mora prepoznati kao svoje specifičnosti, kao posebnosti tradicijske šibenske kulture i načina života, a onda tu svoju autentičnost treba znati i umjeti iskoristiti i predstaviti svijetu. U tome Šibenik ima zaista veliki potencijal. Šibenik je i danas brend, ali može postati još ugledniji i izvrstan grad koji će oduševljavati svoje goste i građane. Radeći na izgradnji prepoznatljivosti, radi se ne samo na poboljšanju slike o gradu nego i na poboljša-

40

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

nju stvarnog života u Šibeniku. Ako iskustvo i stvarni doživljaj grada nisu u skladu s njegovim brendom, gubi se vjerodostojnost i sav je posao uzaludan. Bitno je shvatiti važnost trajnog stvaranja brenda odnosno da je to proces koji nema kraja. Stoga se u brend mora stalno ulagati, jer prestankom on se zaboravlja i gubi, kao i svaka emocija i svaki život, a s time i njegova vrijednost sadržana u svijesti gostiju, u emocionalnoj snazi doživljavanja brenda. Brend na kraju postaje način života jer je to stalan proces, odnosno potrebno je konstantno graditi i promovirati svoju jedinstvenu osobnost, kulturu, ljude, povijest, ekonomiju, atrakcije i vrijednosti. Snaga koja stoji iza svakog grada je u njegovim ljudima i upravo građani čine identitet grada, a njihovo mišljenje ili stavovi o gradu često mogu biti presudni u procesu izgradnje brenda grada. Jer ako građani ne vjeruju u vlastiti brend, malo je vjerojatno da će itko drugi vjerovati. ■

POPIS LITERATURE Knjige

1. Gardijan, P.: Marketinški menadžment poduzeća, turističkih organizacija i destinacija 1, Udžbenici Veleučilišta u Šibeniku, Šibenik, 2009. 2. Gardijan, P.: Menadžment turističkih destinacija – Brend menadžment turističke destinacije, Veleučilište u Šibeniku, Šibenik, 2012. 3. Lindstrom, M.: Brand sense – revolucija osjetilnog brandinga, M.E.P., Zagreb, 2009. 4. Pavlek, Z.: Branding – kako izgraditi najbolju marku, M.E.P. Consult, Zagreb, 2008. 5. Zenić, M.: Stari Šibenik, kalama, skalama i butama, Antun Gustav Matoš, Zagreb, 2010. Zbornik radova 6. Kalčić, S.: Vizualni identitet i brendiranje grada, Istraživanje slike grada, Projekt pripreme za izgradnju branda grada Šibenika, 2012. Internet stranice 7. http://hr.wikipedia.org/wiki/Brand 8. http://www.nacional.hr/clanak/28616/brand-mora-biti-obozavan 9.http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/174649/sibenik-kaokulturni-proizvod.html, 10.http://mok.hr/kultura/sibenik/nastavlja-se-inicijativa-zapokretanje-muzeja-ibenske-pisme


dr. sc. Ivica Poljičak viši predavač Veleučilišta u Šibeniku

Stara gradska jezgra Šibenika: revitalizacijski primjeri od svršetka Drugog svjetskog rata do sredine 1960ih

P

roces urbane preobrazbe Šibenika nakon Drugog svjetskog rata do danas u grubo se može podijeliti na tri razdoblja: prvo razdoblje od kraja rata do sredine šezdesetih, drugo razdoblje od druge polovice šezdesetih godina do 1990. godine te treće razdoblje od 1990. godine do danas. U svakom od ova tri razdoblja urbana preobrazba ima specifične elemente zbog kojih ova podjela nije tek kronološke prirode, nego ima i obilježja bitne razlike. Ovdje se, s osobitim osvrtom na povijesnu gradsku jezgru raspravlja o prvom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća. Tijekom Drugog svjetskog rata Šibenik je u više navrata bio teško bombardiran što je na urbanom

tkivu grada ostavilo teške posljedice.1 Na više prostora unutar povijesne gradske do temelja je urušeno više objekata i blokova kuća jer je unutar jezgre velika gustoća izgrađene fizičke strukture. U bombardiranju u najvećem broju uništeni su stambeni objekti, ali i objekti javnog sadržaja – crkve, hotel, gradska vijećnica jedan 1 “Šibenik su saveznički zrakoplovi napali 37 puta (jedan izvor navodi da je Šibenik od 27. studenog 1943. do 11. veljače 1944. napadnut 18 puta, a za deset napada utvrđeni su točno datumi, preostalih 8 dodano je po 4 u siječanj i veljaču 1944.). Od navedenoga ukupnog broja napada samo je jedan izveden na okolicu Šibenika. U napadima je poginulo 320 civila i 17 vojnika, a ranjeno je 36 civila i 8 vojnika (za napade do kraja studenog 1943. uračunat je broj od 300 poginulih civila kako navodi jedan izvor). U savezničkim napadima učinjena je i znatna materijalna šteta na stambenim i drugim zgradama, što je utjecalo na poslijeratni izgled grada“ (Karakaš Obradov, 2008., 893)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

41


većim dijelom izgubila. Takav je slučaj bio sa šibenskom gradskom vijećnicom koja je bila porušena do temelja.3 Presudnu ulogu da se donese odluka o revitalizaciji vijećnice i o izboru metode odigrali su konzervatori. Naime, tada je bilo i razmišljanja da se zgrada vijećnice više ne može obnoviti jer su svi njeni dijelovi jako stradali. Obnovi zgrade vijećnice pristupilo se 1947. godine, projekt rekonstrukcije izradio je arhitekt Harold Bilinić,4 a radovi su, zbog teških financijskih prilika, tekli sporo, da bi vijećnica bila otvorena krajem 1960. godine.5

Trg kavane Medulić

od značajnijih spomenika kulture iz renesansnog razdoblja na području Dalmacije, muzej. Sagledavajući cjelinu povijesne jezgre, razaranja nisu imala karakter porušenosti samo jednog većeg dijela jezgre, nego su nepravilno bila razmještena na području cijele jezgre. Raščišćavanje ruševina i obnova tih dijelova grada trajalo je gotovo punih dvadeset godina.2 Dakako, obnova razrušenih dijelova jezgre nametnula se sama po sebi kao prioritetna zadaća novih vlasti. U smislu zaštite spomeničke baštine, područje Šibenika pokrivao je Konzervatorski zavod za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu. S obzirom da je cijela Dalmacija bila obuhvaćena njihovim djelovanjem, a stradali su i drugi gradovi, najviše Zadar, pa Split, nekoliko stručnjaka na području zaštite i obnove spomenika kulture u prvom redu su utjecali na obnovu značajne spomeničke baštine. Odluke o tome što i kako obnavljati u konačnici su donosila tijela tadašnje vlasti. Istodobno, u razmatranom razdoblju, nije se samo obnavljalo porušeno, nego se u pojedinim situacijama nastojalo novim rušenjima postići nova urbanistička rješenja. U tom smislu može se izdvojiti pet primjera, koji imaju karakter interpolacija, obnove unutar stare urbane jezgre Šibenika.

Rekonstrukcija gradske vijećnice Zgrada vijećnice obnovljena je metodom faksimila, kojom se u konzervatorskoj praksi povijesnoj građevini vraća prvobitni izgled, koji je građevina u potpunosti ili Naravno, te se ne odnosi na obnovu svih dijelova ili objekata unutar jezgre, ali kao završnu može se uzeti 1964. godinu, kada je završena kino dvorana koja se nalazila unutar velikog bloka koji se rekonstruirao nakon Drugog svjetskog rata. Pojednostavljeno, u cijelo tom razdoblju odvijala se obnova unutar povijesne jezgre Šibenika.

2

42

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Poslijeratno oblikovanje trga pred kavanom Medulić, istog autora koji je izradio projekt obnove gradske vijećnice, potpuno je suprotno metodi faksimila.6 Međutim, ne može se reći da je riječ o metodi kontrasta. Ovdje se radi, po našem mišljenju, o metodi prilagođavanja trga u širem urbanističkom kontekstu. Naime, na mjestu porušenog bloka kuća Bilinić je projektirao novi gradski trg, novu sadržajnu strukturu unutar povijesne jezgre, koji se i danas često koristi za razne javne događaje unutar jezgre. Bilinić je na još nekoliko mjesta inscenirao nove manje trgove. U to vrijeme bilo je i prijedloga da se na tom mjestu podigne moderna višekatnica, ali se tomu usprotivio Konzervatorski zavod za Dalmaciju. Uređenje novog trga u središtu povijesne gradske jezgre primjer je uspješnog revitalizacijskog postupka, uvođenje nove javne površine u stari dio grada, koji je zimi djeci znao spontano poslužiti kao igralište za igre loptom, a ljeti bi postajao pozornica za razne priredbe.7 U današnje “ Na sv. Lucu, 13. prosinca 1943. godine Vijećnica je u tijeku zračnog napada angloameričkih zrakoplova na Šibenik bila direktno pogođena bombama i temeljito razorena. Rušenje šibenske vijećnice je, pored srušene zadarske krstionice, bila najveća šteta koju je u II. svjetskom ratu pretrpjela naša stara primorska umjetnost“ (Šprljan, 1994., 12). 4 Arhitekta Bilinića spominjemo jer je u razmatranom razdoblju odigrao značajnu ulogu u procesu revitalizacije šibenske jezgre. Istodobno, njegov pristup bio je rehabilitacijski, a kretao se u rasponu od rekonstrukcije metodom faksimila, pa do rekonstrukcije uvođenjem novog sadržaja. 5 “Faksimilska obnova Gradske vijećnice u Šibeniku ide u red najrafiniranijih i najkompleksnijih konzervatorskih zahvata u Hrvatskoj iza II. svjetskog rata, a u okviru povijesne jezgre Šibenika to je ostao do danas najcjelovitiji rekonstrukcijski zahvat“ (Šprljan, 1994., 16). 6 “Uoči II. svjetskog rata na ovom prostoru bio je kompleks zgrada. Veći dio kompleksa funkcionirao je od oko 1908. godine kao drogerija Vinka Vučića. To su bili dvokatni objekti. (…) Svojom arhitektonskom vrijednošću posebno se isticao zapadni dio kompleksa (…) Bio je to jedan od najljepših neorenesansnih objekata u gradu (…) Objekti su tijekom bombardiranja bili temeljito razoreni pa su gradske vlasti iz II. svjetskog rata odlučile prostor ruševina potpuno očistiti. (…) Nakon toga zadatku je pristupio arhitekt Harold Bilinić i poput kakkvog vještog scenografa inscenirao novi trg“ (Šprljan, 1994., 21). 7 Trg pred kavanom Medulić uređen je tijekom 1947. i 1948. godine. 3


vrijeme, ljeti su dvije trećine trga prekrivene štekatima susjednih restorana.

Izgradnja kamene obale unutar jezgre Izgradnja kamene gradske obale u granicama povijesne gradske jezgre te istodobno izgradnja operativne obale bio je jedan od središnjih poslova u poslijeratnoj obnovi Šibenika. Radovi su s prekidima trajali sve do šezdesetih godina, s tim da se prije izgradila operativna obala.8 Izgradnja gradske obale započela je 1953. godine, a kako je dno na tom dijelu mjestimično muljevito bili su postavljeni teški betonski blokovi u dužini 100 metara, koji su tu stajali bez građenja pune četiri godine kako bi se morsko dno stabiliziralo. Današnji izgled obalne crte formiran je krajem pedesetih godina. Prije obnove, obalna crta nije bila ravna i nikada gradska obala nije bila izgrađena od kamena. Uz kamenu obalu izgrađena je prometnica preko koje se odvija živi automobilski promet. Na tom potezu, ispred kneževe palače tijekom obnove obale porušen je dio građevina, a istu sudbinu doživjeli su i objekti koji su bili smješteni uz samu obalu ispred katedrale svetog Jakova.9 Dakle, na ovom se primjeru vidi oblikovanje moderne gradske kamene obale, pri čemu se zbog njene širine i nove prometnice ruši dio građevina koji su se našli na tom potezu.10

Rekonstrukcija bloka zgrada na obali (hotel, kino dvorana, upravna zgrada) Ova rekonstrukcija izvedena je po konceptu radikalne transformacije, fizičkom i sadržajnom strukturom predstavlja tipičnu interpolaciju metodom kontrasta. Za potrebe izgradnje bio je 1952. raspisan javni natječaj, a uključivao je i šire uređenje obale.11 Naposljetku za izvedbu je izabrano rješenje koje je ponudio arhitekt Ivo Vitić. U odnosu na predratno stanje, od starih sadržaja jedino je došla u obzir izgradnja novog gradskog hotela, ostali sadržaji bili su novi. Rekonstrukcijom su bili obuhvaćeni javni sadržaji – hotel, kino, zgrada uprave. Zgrada uprave u izvedbeni projekt bila je uključena naknadno, a prema prvoj zamisli na tom su se mjestu trebali graditi stanovi. Radovi na ovoj rekonstrukciji trajali su s prekidima do 1964. godine, a upotrebljena je metoda kontrasta, sadržajem, oblikom, materijalima i bojama. Naknadno se kontrast ublažavao promjenom boja, pa su nakon živog šarenila boja fasadu hotela i općinske zgrade obojali u bijelo i blagu nijansu okera. Na taj način se narušilo autorstvo projekta, ali je to

Upravo se s rekonstrukcijom obalne crte i rušenjem dijela građevina te izgradnjom nove fizičke strukture, o kojoj će više riječi biti u nastavku, slika starog dijela Šibenika uz more bitno transformirala. Od 1948. godine do 1952. godine trajali su radovi na obali od gata Krka do gata Vrulje u dužini od 700 metara. (Livaković, 2002., 238240). 9 Tako je krajem pedesetih godina 20. stoljeća porušena secesijska građevina javne gradske ribarnice. 10 U literaturi se ne može pronaći da je itko smatrao vrijednim sačuvati te građevine. S druge strane, izgradnja velike gradske kamene obale bio je jedan od znakova modernog Šibenika. 8

11 Na raspisani natječaj pristiglo je sedam radova. Nije bilo prvonagrađenog rada, a drugu nagradu su podijelili Dragan Boltar i Ivan Vitić.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

43


staklene površine na fasadi i aluminijski profili) što predstavlja radikalni otklon od ambijenta u kojem su objekti podignuti. Također, srušena je zgrada Narodne kavane, koja bi iz današnje perspektive sigurno bila zaštićena i ne bi mogla biti srušena da bi se na njenom mjestu izgradila nova. Dakle, umjesto da se pristupilo revitalizaciji objekta, donijeta je odluka o njegovom rušenju, što je i napravljeno neposredno uoči izgradnje novog objekta.

ujedno bio pokazatelj kako nije na fizičkoj razini uspio koncept radikalne transformacije.

Rekonstrukcija bloka zgrada između gradskog perivoja i Poljane (izgradnja osmogodišnje škole i Doma bivše JNA) Ovo predstavlja koncept tipične radikalne transformacije fizičke i socijalne strukture oboda povijesne jezgre Šibenika. Rekonstrukcija se odvila u dvije faze, prva se odnosila na izgradnju zgrade osnovne škole na mjestu gdje su bila ruševine, posljedice zračnih bombardiranja, a druga faza se odnosila na rušenje zgrade narodne kavane i izgradnje na njenom mjestu doma bivše JNA. Za razliku od izvedbe, na razini idejnog projekta od početka se rekonstrukcija sagledavala na razini obaju objekata, s tim da objekt u koji je poslije bio smješten dom ex JNA u početku nije bio planiran kao sadržaj.12 Objekt osnovne škole izgrađen je u razdoblju 1948.-1950. godine, a zgrada doma ex JNA 1960.-1961. godine. U oba slučaja riječ je uporabi interpolacijske metode kontrasta, uporabom novih materijala (velike “Tim rušenjem očišćen je čitav predio od divlje izgrađenih stambenih objekata nastalih u novije vrijeme. Detaljnim ispitivanjem konstatirano je, da se postojeća zgrada kavane na trgu Maršala Tita naslanja stražnjom stranom na gradski bedem. Kako je taj objekt dotrajao, predviđa se za rušenje, kojim bi se povećala vidljiva površina gradskih bedema. Tako je stvorena mogućnost da se čitav kompleks riješi jedinstvenim arhitektonskim zahvatom i oformi u novi ambijent“ (Vitić, 1954., 122).

Izdvojeno je pet primjera revitalizacijskih postupaka unutar povijesne gradske jezgre Šibenika u razdoblju od svršetka rata do sredine šezdesetih godina. Primijenjene su različite revitalizacijske metode, od koncepta konzervacije na primjeru obnove zgrade gradske vijećnice pa do koncepta radikalne transformacije na primjeru novih blokova objekta na obali i na potezu od dijela gradskog perivoja do Poljane.13 Uz nekoliko manjih interpolacija koje su iskorištene za izgradnju stambenih objekata, obnova u staroj gradskoj jezgri je bila iskorištena i za interpoliranje novih javnih sadržaja u gradskoj jezgri: zgrade kina, upravne zgrade, osnovne škole, nove gradske prometnice na obali, izgradnje nekoliko novih javnih trgova. Iz toga se može prepoznati, premda se to nigdje eksplicite ne navodi kao takvo, kako se tada bez ostatka povijesna gradska jezgra doživljava kao središte grada u punom smislu riječi, pa na tom tragu treba razumjeti smještanje reprezentanata nove moći u novo izgrađene objekte u jezgri. Istodobno, s obnovom srušenih dijelova unutar stare urbane jezgre, gradi se nova industrija na obodu grada

12

44

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

13 Različiti pristupi su se profilirali kroz autorski pristup dva arhitekta koji su obilježili to razdoblje revitalizacije povijesne gradske jezgre. S jedne strane arhitekt Bilinić više je djelovao kao konzervator, težio je interpolacijama koje će se uklopiti u postojeći ambijent, dok je Vitić kao autor moderne arhitekture težio interpolacijama kontrasta, maksimalno povećavaju sukobljenost starog i novog u fizičkoj strukturi.


i određuje se smjer prostornog širenja grada. Obnavlja se i modernizira tvornica u Crnici, u neposrednom kontaktnom području gradske jezgre, a na drugom dijelu, prema istoku, za tadašnje pojmove, daleko izvan grada podignuta je nova tvornica.14 Metalurgija je zajednički nazivnik obiju tvornica koje su predstavljale ključne uporišne točke industrijskog rasta i razvitka. Obje tvornice, TEF i TLM, dalekosežno su utjecale na urbanu preobrazbu Šibenika nakon Drugog svjetskog rata. Izgradnja TLM-a trajala je od 1951.-1955. godine, kada je započela proizvodnja. Međutim, obje tvornice su u više navrata bile modernizirane i proširivala se temeljna djelatnost. U ovom razdoblju, svakako je potrebno navesti kako je izgrađen remontni centar na poluotoku Mandalini, čija je temeljna funkcija bila održavanje brodova ratne mornarice bivše Jugoslavije. Istodobno, vojni sadržaji, kao “područja posebne namjene“, zauzeli su po obodu grada velike površine. Obrisi novog Šibenika, sa snažnom industrijom i značajnom vojnom ulogom se kristaliziraju, a smjer nove stambene izgradnje slijedi glavne prometnice prema istoku i sjeveru. U razmatranom razdoblju značajno se povećao i broj stanovnika, a podatci o kretanju broja stanovnika mogu se vidjeti iz sljedeće tablice.

Tablica: Promjena broja stanovnika grada i općine Šibenik 1931.-1961.1

GODINA

GRAD ŠIBENIK

INDEKS PROMJENE

OPĆINA ŠIBENIK

INDEKS PROMJENE

1931.

16.996

100,0

67.101

100,0

1948.

15.353

90,3

65.806

98,1

1953.

17.933

105,5

71.145

106,0

1961.

24.800

146,0

77.303

115,2

“U reparacijskoj masi koju je dobila bivša Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata bila je i oprema za valjaonicu aluminija (…) Generalna direkcija metalurgije Vlade FNRJ dobila je zadatak da podigne valjaonicu aluminija za izradu aluminijskih poluproizvoda kapaciteta 10.000 t/g čija se oprema trebala formirati iz navedene reparacijske mase (…) Na kraju je prihvaćena varijanta da se izgradi kompletna tvornica kao proširenje ‘Tvornice glinice i aluminiuma’ u Lozovcu. Takvo rješenje izdala je komisija za reviziju glavnih projekata pri Generalnoj direkciji metalurgije pod brojem 341 od 8. studenoga 1950. godine. Kasnije je to rješenje jer je ocijenjeno da lokacija u Lozovcu ne odgovara. Generalna direkcija metalurgije imenovala je u siječnju 1951. godine komisiju od osam članova sa zadatkom a u dalmaciji, na području gradova Zadra, Šibenika ili Splita odredi najpovoljniju lokaciju. Komisija je predložila da se tvornica izgradi na području grada Šibenika i to na predjelu Ražine (zbog direktne željezničke veze, dovoljnih rezervi radne snage i povoljnih uvjeta za gradnju dalekovoda). Kao jedini nedostatak te lokacije ocijenjen je nedostatak vode pa je istovremeno s dozvolom za gradnju tvornice dana i dozvola za gradnju posebnog vodovoda (za tvornicu, ujedno i za grad Šibenik).“ (Šmit, 1997., 89). 14

Osim neposrednog poraća, kada su 1948. godine zbog posljedica rata još vidljivi demografski gubitci, već 1953. godine dolazi do porasta broja stanovnika, da bi se 1961. Šibenik povećao za 1/3 brojem stanovnika u odnosu na 1931. godinu. Tada se još uvijek povećava i stanovništvo šibenskog kraja, ali prema indeksu promjene jasno se vidi kako se broj stanovnika grada povećava daleko brže. Proces ubrzane industrijalizacije i urbanizacije s jedne, te proces deagrarizacije i deruralizacije s druge strane, učinili su svoje. Dolazi do povećane prelokacije stanovništva i njegove koncentracije u Šibeniku, a taj će se proces nastaviti sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. U odnosu na predratni Šibenik, sloj težaka gotovo je nestao. Popisom iz 1961. godine u gradu je utvrđeno samo 3% čisto poljodjeljskih te oko 11% mješovitih domaćinstava, dok su sva ostala nepoljodjeljska. Dakle, tek su sitni postoci pokazivali o nekadašnjem dominantno težačkom gradu. Upravo su težaci bili prvi izvor industrijske radne snage u neposrednom poraću te je sredinom 1960ih u Šibeniku do kraja doveden proces preobrazbe iz težačkog u dominantno industrijski grad.■

1

Izvor: Korenčić, M. (1979., 670-673).

Literatura: Karakaš Obradov, M. (2008.), Saveznička bombardiranja Šibenika u Drugom svjetskom ratu, Časopis za suvremenu povijest, 40(3): 883-894. Korenčić, M. (1979.), Naselja i stanovništvo Hrvatske 1857 – 1971., Zagreb, JAZU i Republički zavod za statistiku SRH. Livaković, I. (2002.), Tisućljetni Šibenik, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Tiskara „Malenica“, Šibenik. Šmit, M. (1997.), Izgradnja hrvatske aluminijske industrije, Šibenik, Tvornica lakih metala Šibenik. Šprljan, I. (1994.), Arhitekt Harold Bilinić u Šibeniku, DAŠ i Zavod za zaštitu spomenika kulture Šibenik, Šibenik. Vitić, I. (1954. ), Rekonstrukcija arhitektonskog bloka između Poljane i crkve sv. Franje u Šibeniku, Arhitektura, 1(7) :24-28.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

45


dr. sc. Emil Hilje redoviti sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu u Zadru. Autor je nekoliko knjiga i mnogobrojnih znanstvenih radova.

▲Juraj Čulinović: Dijelovi poliptiha (detalj), London, National Gallery (iz crkve San Nicolò u Padovi), 1456-60.

46

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


ŠIBENSKI SLIKAR

JURAJ ČULINOVIĆ J

uraj Tomin Čulinović rođen je u Skradinu, negdje između 1433. i 1436. godine. O njegovoj mladosti i školovanju u slikarskom zanatu nema sačuvanih arhivskih vijesti, ali se, temeljem kasnijih vijesti koje otkrivaju njegove veze s Marinelom Vučkovićem, pretpostavlja da je slikarski nauk stekao kod Marinelova oca, splitskog slikara Dujma Vučkovića, koji je u Šibeniku povremeno boravio i djelovao četrdesetih i ranih pedesetih godina 15. stoljeća. Temeljem oskudnih vijesti iz šibenskog arhiva u kojima se spominju slikarev otac Toma Čulinović i djed Juraj, može se ipak zaključiti da je potekao iz relativno imućne skradinske porodice.

Prvi pouzdani podatak o samom slikaru datiran je 28. ožujka 1456. godine, kada je Čulinović u Veneciji sklopio ugovor s padovanskim slikarem Francescom Squarcioneom da će u njegovoj radionici živjeti i raditi tri i pol godine bez ikakve naknade, a Squarcione se obvezao osigurati mu smještaj i odjeću i podučavati ga svojim tajnama (... docere mysterium suum ...). Nažalost, originalni ugovor nije nam poznat, ali je detaljno naveden u ugovoru od 7. prosinca 1458. godine, kada su njih dvojica još jednom potvrdili taj dogovor. Francesco Squarcione jedna je on najneobičnijih umjetničkih ličnosti talijanskog petnaestog stoljeća. U osnovi slikar skromnih dometa, još uvijek izrazito vezan uz tradicionalne gotičke likovne oblike, putem svojih učenika i pomoćnika, te svih onih slikara koji su došli pod utjecaj njegove radionice, stekao je poseban ugled i mjesto u umjetničkim zbivanjima padovanskog i venecijanskog kruga sredinom 15. stoljeća. Je li to bila posljedica Squarcioneovog posebnog duha, njegove kolekcionarske strasti i opsesije djelima klasične antike? Koliko je na ambijent Squarcioneove radionice utjecala sretna slučajnost dolaska u Padovu Donatella i njegove kiparske radionice, s kojima su došle i svježe ideje firentinske renesanse, temeljene upravo na onoj antičkoj ostavštini kojoj se Squarcione toliko divio? Je li na čitavu radionicu ostavio trajan pečat jedan od ranijih učenika, Andrea Mantegna, istinski genij evropskog slikarstva i jedan od najvažnijih protagonista rane

Hoće li njegova domovina iznaći načina da doličnom pažnjom uzvrati jednom od najvećih hrvatskih umjetnika svih vremena? Petstota obljetnica Čulinovićeve smrti prošla je praktički bez riječi (Mantegnina je u Italiji obilježena jednom od najambicioznijih manifestacija uopće). I dok razni osrednji umjetnici u Hrvatskoj imaju raskošne monografije, Juraj Čulinović, koliko god bio cijenjen unutar okvira struke, široj je javnosti zapravo jedva poznat, a mogućnost da se ona pobliže upozna s njegovim radovima praktički neznatna. renesanse, koji se školovao kod Squarcionea od 1441. do 1448. godine? Zacijelo je svaki od ovih elemenata pridonio toj posebnoj atmosferi. Squarcioneva sklonost da već izučene ili poluizučene mladiće prima na rad i nauk i da ih pritom posini, da ih uopće ne plaća, ali da se koristi njihovim talentom i okoristi njihovim radovima, dovodila je do trzavica i napetosti, a ponekad i do sudskih procesa. Ali nema sumnje da je misterij tog ambijenta bio i te kako inspirativan, jer su upravo slikari koji su prošli kroz tu radionicu ili upili njen duh kasnije zauzeli najistaknutije pozicije ranorenesansnog slikarstva Venecije i Veneta, ali i šireg prijadranskog BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

47


Čulinovićeve slike iskazuju nešto nježniju, pomalo melankoličnu emociju.

▲Juraj Čulinović: Bogorodica s Djetetom (detalj), Berlin, Staatliche Museen - Gemäldegalerie.

područja. Mistika te “kuće reljefa”, u kojoj je bilo doslovno svega, fragmenta antičkih skulptura, gipsanih odljeva, plaketa, istočnjačkih tkanina, rezbarija, slika i crteža, ali i najrazličitijih, više ili manje egzotičnih predmeta, golicala je maštu umjetnika i povjesničara umjetnosti još dugo nakon što je nestala. Već prije Čulinovićeva dolaska, kroz Squarcioneovu su radionicu prošli Dario da Treviso, Andrea Mantegna, Matteo del Pozzo i Marco Zoppo, a zacijelo su nekakav kontakt s njom imali Cosmè Tura i Carlo Crivelli. Iako ne znamo s kakvim je slikarskim predznanjem Čulinović došao u Padovu, njegova sačuvana djela svjedoče da je s lakoćom prigrlio karakteristični squarcioneovski likovni izričaj, pomalo nervozan i napeti stil, temeljen na preciznom crtežu i jasnim bojama, s uobičajenom sklonošću antikizirajućim motivima. Ipak, za razliku od izrazitije ekspresivnih Zoppe, Turèa i Crivellija,

48

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Ne možemo sa sigurnošću utvrditi kako je doista funkcionirao odnos između Čulinovića i Squarcionea. Iako nema podataka da je i njega posinio, činjenica da se Čulinović na svojim slikama potpisivao kao Squarcioneov učenik ili jednostavno “Sqvarcioni” upućuje na takav oblik veze. No možda je to bio samo marketinški potez. Da je određenih problema bilo potvrđuje i to što su čak dva puta potvrđivali međusobni dogovor, s odredbom o kazni od čak dvjesto dukata za onog tko ga prekrši. Na koncu, rastanak je bio problematičan. Čulinović je 1461. godine otišao (pobjegao?) u Zadar, odnijevši sa sobom neke novce, stvari i crteže, za koje je vjerojatno smatrao da mu, nakon četverogodišnje službe s pravom pripadaju. No Squarcione je mislio drukčije i pokrenuo spor, a nakon donošenja pravorijeka, imenovao 16. listopada 1462. godine zadarskog bilježnika Iohannesa Francisca Grissinija zastupnikom u svrhu preuzimanja od Čulinovića određene količine novca, stvari i dobara (... omnes et singulas quantitates denariorum, rerum et bonorum ...), opisanih u presudi koju su donijeli slikar Pietro iz Milana i kipar Juraj iz Šibenika (Juraj Dalmatinac), a zabilježio padovanski bilježnik Cardini. Međutim, Čulinović se tada već preselio u Šibenik, pa ga Grissini najvjerojatnije nije ni uspio pronaći u Zadru. No spor između njih dvojice nastavio se rastezati još dugo, uz neočekivana zapetljavanja. Naime, nakon neuspjeha s Grissinijem, Squarcione je 18. lipnja 1464. godine u Padovi uzeo za zastupnika slikara Marinela Dujmova (Vučkovića) u svrhu preuzimanja novaca, stvari i crteža (... omnes et singulas denariorum, rerum et bonorum quantitates ac designorum a pictoria ...) od slikara Jurja Čulinovića. No, umjesto da jednostavno podmiri potraživanja, Čulinović je 19. siječnja 1467. u Šibeniku uzeo za zastupnika svog punca Jurja Dalmatinca u sporu protiv slikara Marinela, kao zastupnika Francesca Squarcionea, te također protiv njega i obitelji Radoslavčić, radi neke slike u katedrali (... in causa quam ipse constitutus habet cum magistro Marinello, pictore de Spaleto, uti procuratore magistri Squarzoni, ut constabat instrumento procurationis, ac etiam in causa cuiusdam anchonie siue pale, quam habet cum ipso Marinello siue ser Georgio Radoslafcich ...). Svrha toga je očito bila umanjiti štetu, ali na koncu je Juraj Dalmatinac ipak Marinelu 17. veljače isplatio dvadeset i četiri dukata, kao dio sume od četrdeset i četiri dukata koju je Čulinović bio dužan isplatiti temeljem presude, te dvadeset solada za troškove postupka. Ipak, čini se da je Sqvarcione loše izabrao zastupnika, pa za života nije vidio svoje novce, stvari, ni crteže. Stoga je tek 2. siječnja 1474. godine fra Bernardin, sin pokojnog majstora Francesca Squarcionea, uz


▲Juraj Čulinović: Bogorodica s Djetetom, Berlin, Staatliche Museen - Gemäldegalerie (iz crkve San Francesco u Padovi), 1456-60.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

49


privolu svoje majke Dominike, Squarcioneove udovice, imenovao upravo Čulinovića svojim zastupnikom u svrhu preuzimanja od Marinela 44 dukata, 18 crteža i nekih drugih stvari koje je on preuzeo od Čulinovića, bivšeg Squarcioneovog učenika (... ducatos quadraginta quatuor denariorum, item folia decemocto uel circa designorum pictorie et certas alias res a viro comendabili magistro Ieorgio de Sibinico pictore, quondam ser Tomaxii, discipulo predicti quondam magistri Francisci Squarzoni ...), te jednog kartona s Pollaiuolovim aktovima, koji je Squarcione za svog života predao rečenom Marinelu (... habueritque etiam idem magister Marinelus ab ipso quondam magistro Francisco tempore eius vite vnum cartonum cum quibusdam nudis Poleyoli ...). Dakle je Marinelo zadržao za sebe ne samo ono što je dobio od Čulinovića, nego i važne crteže koje mu je Sqvarcione posudio. Ali u vrijeme kad je izdana ta punomoć, Marinelo je već bio nestao, zarobljen u pomorskoj bitci s Turcima u prosincu prethodne godine, pa je Bernardin 15. srpnja 1488. godine uzeo za zastupnika notara Daniela Campolongo u svrhu preuzimanja svojih dobara od nasljednika pokojnog slikara Marinela Dujmova Vučkovića. Prije izabiranja zastupnika poništen je prethodni dokument načinjen s istom svrhom, od 2. siječnja 1474. godine, kada je za zastupnika izabran Juraj Čulinović. Zapletena i komplicirana priča, u koju su bili upleteni važni akteri dalmatinskog kulturnog kruga druge polovine 15. stoljeća. Ali niti do danas ne znamo sa sigurnošću kakvu je ulogu u svemu odigrao Čulinović. Trebamo li ga vidjeti kao žrtvu izrabljivanja ili kao spretnog lupeža koji se okoristio prilikom? Istina je vjerojatno, kao i obično, negdje po sredini. Ostavivši iza sebe čeverogodišnju epizodu života i rada u Padovi, po svemu sudeći napornu, ali u smislu umjetničkog sazrijevanja i te kako uspješnu, Čulinović se 1461. godine ponovo našao u rodnom kraju, začudo ne u Šibeniku, nego u Zadru. Možemo tek nagađati da je odluka o dolasku u Zadar imala veze s tim da je tada tamo boravio jedan od najistaknutijih predstavnika mletačke rane renesanse, Carlo Crivelli, pa je u najmanju ruku izgledalo da je to sredina u kojoj novo slikarstvo može naći naručitelje. Ipak, izgleda da su se i braća Crivelli dosta mučila s narudžbama u još uvijek tradicionalnoj i konzervativnoj sredini, nesklonoj novitetima, pa je još jedan slikar takvog profila bio jednostavno previše. Nakanu o brzom odlasku u Šibenik potvrđuje to što je koncem 1461. godine zadarski svećenik Andrija Bribiranin imenovao Čulinovića svojim zastupnikom u vezi poslova u Šibeniku. Doista, 1463. godine Čulinović se konačno skrasio u Šibeniku, pa je 2. ožujka čak uzeo na petogodišnji

50

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

nauk Mihovila Stipšinog Stipšića iz Krekovića, što otkriva njegovu namjeru da osnuje radionicu i nastavi se baviti slikarstvom. Šest dana kasnije primio je dio dote za svoju ženu Jelenu, kćer najistaknutijeg hrvatskog umjetnika Jurja Dalmatinca, pa se činilo da je stupio na uhodanu stazu života umjetnika zanatlije. Međutim, iz razloga o kojima možemo samo nagađati, njegov je život krenuo sasvim drugim smjerom. Izrazito brojni dokumenti iz šibenskog arhiva omogućuju praćenje Čulinovićeva životnog puta i djelatnosti tijekom sljedećih četrdesetak godina, sve do smrti 6. prosinca 1504. godine. Ali, umjesto da se nastavi baviti slikarstvom, u potpunosti se posvetio trgovini i poduzetništvu, pa čak i lihvarenju. Neki od dokumenata upućuju na njegovu prirodu sklonu konfliktima, kako u poslovnim kontaktima, tako i u privatnom životu. U svakom slučaju, osigurao je relativno udobnu egzistenciju, no umjetničku je djelatnost praktički sasvim zanemario. Sačuvana je tek jedna narudžba poliptiha za šibensku katedralu iz 1489. godine, u kojoj Čulinović čak napominje da mu je stalo do toga da ostavi lijepu i svijetlu uspomenu od svoje ruke u ovoj zemlji, više zbog časti i slave nego zbog zarade. Tako se dogodilo da je praktički sva slikarska baština koja je iza njega ostala vezana uz relativno kratko razdoblje boravka u Padovi između 1456. i 1461. godine. No, u tom razdoblju zapravo nema niti jednog podatka koji bi se odnosio na konkretnu slikarsku narudžbu, pa je doista sretna okolnost da je Čulinović potpisao pet svojih slika i tako izbjegao sudbinu svih onih slikara koji su poznati tek po arhivskim vijestima, ali im nije moguće identificirati djela. Tih pet slika otkriva Čulinovića kao jednog od najkvalitetnijih predstavnika široko shvaćenog Squarcioneova kruga. Dakako, usporedba s velikanima europske umjetnosti poput Mantegne i Carla Crivellija možda nije umjesna, ali usporedba s npr. Marcom Zoppom ili čak Cosmèom Turom, otkriva da je Juraj Čulinović zapravo bio bolji slikar od tih daleko poznatijih umjetnika. Međutim, oni su se nastavili slikarstvom baviti čitav život, a njegov cjelokupni umjetnički opus stisnut je praktički u tri ili četiri godine ozbiljne djelatnosti. Pet potpisanih Čulinovićevih radova danas su uglavnom fragmentarno sačuvani i rasuti u svjetskim zbirkama: Dijelovi poliptiha iz crkve San Nicolò u Padovi u National Gallery u Londonu (OPVS SCLAVONI DISCIPVLI SQVARCIONI S.); Dijelovi poliptiha iz crkve San Francesco u Padovi u Gemäldegalerie u Berlinu i Museo Diocesano u Padovi (OPVS SCLAVONI DALMATICI SQVARCIONI); Bogorodica s Djetetom u Pinacoteca Sabauda u Torinu (OPVS SCLAVONII DALMATICI SQVARZONI S.); Bogorodica s Djetetom u Walters Art Gallery u


▲ Juraj Čulinović: Bogorodica s Djetetom (detalj), Berlin, Staatliche Museen - Gemäldegalerie.

Baltimoreu (HOC PINXIT GEORGIVS DALMATICVS DISCIPULUS SQVARCIONIS); Portret mladića ◄u Musée Jacquemart-André u Parizu (OPVS GEORGI SCLAVONIS SQVARCIONI). Temeljem ovog skromnog ali upečatljivog opusa našem su slikaru, s više ili manje uvjerljivosti, pripisani i neki drugi radovi. Kao relativno pouzdane atribucije ističu se: Bogorodica s Djetetom u Rijksmuseumu u Amsterdamu, Bogorodica s Djetetom u National Gallery u Londonu, Sv. Jeronim i Sv. Aleksej u Galleria dell‘Accademia Carrara u Bergamu i Bogorodica s Djetetom, Sv. Petrom i Sv. Antunom Padovanskim u Musée Jacquemart-André u Parizu. Od eventualnih radova u Hrvatskoj, jedina slika koju je moguće s relativnim pouzdanjem vezati uz Čulinovića je Bogorodica s Djetetom iz samostana Sv. Lovre u Šibeniku, trenutno smještena u samostan na Visovcu. Nevelik opus, ali takav koji svjedoči o umjetniku iznimne osobnosti, onome koji je zakoračio u tada najpotentniji slikarski ambijent u Evropi i u njemu odigrao vrlo važnu ulogu. U likovnom smislu blizak je braći Crivelli, no nešto naglašenijeg kolorita i profinjenijeg, manje ekspresivnog izričaja. Od slikara Squarcionevog padovanskog kruga, uz neizbježan utjecaj Andrea Mantegne, po umjetničkom su mu senzibilitetu najbliži Nicolò Pizolo i Marco Zoppo. Ipak, izrazito specifičan, pomalo melankoličan sezibilitet, popraćen savršenim crtežom i jasnim koloritom, otkriva i iznimnu osobnost, upečatljivu čak i u krugu međusobno tako bliskih slikara. Teško je ne pomisliti što je sve mogao ostvariti da se do kraja života posvetio slikarstvu. Ali i ovako, nema sumnje da je njegovo mjesto u okvirima evropskog ranorenesansnog slikarstva važnije nego se to na prvi pogled čini. Premda u rodnome kraju nije ostavio znatnijeg umjetničkog traga, očito je svoju domovinu nosio sa sobom, potpisavši se na jednoj slici kao Dalmatinac, a na četiri kao “Schiavon” - riječ koja je u tadašnjem mletačkom svijetu nedvojbeno značila “Hrvat”. Pa i

želja da u rodnom gradu ostavi barem jedno djelo kao uspomenu svoje vještine jasno otkriva tu potrebu pripadanja i identiteta. Hoće li njegova domovina iznaći načina da doličnom pažnjom uzvrati jednom od najvećih hrvatskih umjetnika svih vremena? Petstota obljetnica Čulinovićeve smrti prošla je praktički bez riječi (Mantegnina je u Italiji obilježena jednom od najambicioznijih manifestacija uopće). I dok razni osrednji umjetnici u Hrvatskoj imaju raskošne monografije, Juraj Čulinović, koliko god bio cijenjen unutar okvira struke, široj je javnosti zapravo jedva poznat, a mogućnost da se ona pobliže upozna s njegovim radovima praktički neznatna. ■ LITERATURA: Lazzarini Vittorio / Moschetti Andrea, Documenti relativi alla pittura padovana del secolo XV, Archivio Veneto, n. s. XV, 1908., str. 38-39., 47-49., 156-161., 169-170. Testi Laudedeo, La Storia della Pittura veneziana (Parte prima - Le Origini), Bergamo, 1909., str. 444-447. Kolendić Petar, Slikar Juraj Čulinović u Šibeniku, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, XLIII, Sarajevo/Split, 1920., str. 117(1)-190(74). Uvodić Angjeo, Juraj Ćulinović (Giorgio Schiavone) - dalmatinski slikar XV stoljeća, Split, 1933, str. 1-76. Prijatelj Kruno, Juraj Čulinović, Zagreb, 1961., str. 1-76. Gamulin Grgo, Bogorodica s Djetetom u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, 1971., str. 37-40., 143-144. Prijatelj Kruno, Juraj Ćulinović i slikarska zbivanja u Šibeniku u doba Jurja Dalmatinca, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 3-6, Zagreb, 1979-82. Prijatelj Kruno, Dalmatinsko slikarstvo 15. i 16. stoljeća, Zagreb, 1983., str. 24-26. *** La pittura nel Veneto - Il Quattrocento (a cura di M. Lucco), Tomo secondo, Milano, 1989., str. 524-525., 765-766. *** Mantegna e Padova 1445-1460 (a cura di Davide Banzato, Alberta De Nicolò Salmazo e Anna Maria Spiazzi), Milano, 2006. str. 214-221., 228-229., 246-251., 254-257., 284-287. Pelc Milan, Povijest umjetnosti u Hrvatskoj - Renesansa, Zagreb, 2007., str. 449-455. Hilje Emil, Dva popisa dobara splitskih slikara iz 15. stoljeća, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 49, Zadar, 2007., str. 302., 305-308., 315.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

51


dr. sc. Iva Kurelac znanstvena suradnica na Odsjeku za povijesne znanosti Zavoda za društvene i povijesne znanosti HAZU

DINKO ZAVOROVIĆ,

PRVI POVJESNIK DALMACIJE:

ŠIBENIK U SVJETLU

HUMANISTIČKE KULTURNE BAŠTINE

Š

ibenski humanistički krug iznjedrio je neka od najvažnijih imena hrvatske kulturne baštine, a obilježen je iznimnim kontinuitetom stvaralaštva, po svojoj utjecajnosti, sveobuhvatnosti i dugotrajnosti rijetko viđenim u dalmatinskim urbanim središtima renesanse. Važna je to činjenica na koju valja ukazati na samom početku ovoga osvrta na život i opus povjesničara i humanista Dinka Zavorovića, pregaoca koji je djelovao u Šibeniku na zalazu renesanse i početkom novovjekovlja, a sve to kako bismo što potpunije pojmili ozračje u kojem je stvarao.

Šibenski historiografski krug: Slavni prethodnici i još slavniji nasljednici Uzmemo li u obzir dobro poznato saznanje da su humanizam i renesansa zbog blizine talijanskih kulturnih središta, u kojima su oblikovani, sa svim svojim ključnim obilježjima (antropocentričnost, univerzalnost, zanimanje za antiku i klasične jezike te izraženi kozmopolitizam) u Hrvatskoj zaživjeli vrlo rano, već krajem 14. st., ostajući djelatnim svjetonazorom sve do početka 17. st., jasno je da govorimo o vremenskom okviru od dvjestotinjak godina. Zbog opsežnosti i raznovrsnosti ostvarenja šibenskih renesansnih stvaraoca koji su ostavili trag u gotovo svim ključnim sferama kulturnog i umjetničkog života Šibenika i Hrvatske, ovom ćemo se prilikom ograničiti na historiografski krug toga grada. Historiografija je, kao jedna od pet temeljnih disciplina humanističke odgojno-obrazovne agende,

52

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Šibenčane na njihovog znamenitog sugrađanina i danas podsjeća pitoreskni trg u samom srcu stare gradske jezgre koji nosi ime upravo po Dinku Zavoroviću. Na tom se trgu, neposredno uz crkvu sv. Duha, nalazi i kuća u kojoj je Zavorović zajedno s obitelji proveo veći dio svojeg života. Nažalost, tijekom prošlog stoljeća nekadašnje je renesansno pročelje zgrade posve izmijenjeno suvremenim arhitektonskim zahvatima, a jedino što je na njemu ostalo iz renesansnog doba je kamena ploča s natpisom iz 1568. koji svjedoči o tome da je Dinku Zavoroviću tu kuću, najvjerojatnije oporučno, poklonila njegova baka Nikolota Stafilić.


poznatije kao studia humanitatis, među hrvatskim humanistima, pa tako i u Šibeniku, s obzirom na čitav niz autora koji su se njome tada bavili, imala istaknuto mjesto. Živom interesu naših humanista za povijesna zbivanja nedvojbeno su pridonijele i ne baš lake političke okolnosti tijekom renesanse u Hrvatskoj – česti osmanlijski prodori te ustrajne političke pretenzije Mletačke Republike i Ugarskog kraljevstva prema hrvatskim zemljama. Podijeljenost hrvatskog teritorija dovela je tako u to doba do još izraženije potrebe hrvatskih humanista za samoidentifikacijom za što im je historiografija pružala itekako plodno tlo. Upravo su na tom području u Šibeniku u neprekinutom nizu od gotovo stoljeće i pol, takoreći iz generacije u generaciju, stasali velikani Juraj Šižgorić, Ivan Polikarp Severitan, članovi znamenite obitelji Vrančić – Antun, Mihovil i Faust, koji i danas slove kao nacionalne veličine, pa i svojevrstan zaštitni znak grada Šibenika, potom Dinko Zavorović i najmlađi od njih, štićenik Fausta Vrančića i Zavorovićev prijatelj Ivan Tomko Mrnavić. Sve to nepobitno ukazuje na činjenicu da je rad svakoga od njih izniknuo na tradiciji uglednog prethodnika te je potom nastavio služiti kao uzor nadolazećim pokoljenjima. U takvom je okruženju sredinom 16. stoljeća, vjerojatno nakon 1540., u Šibeniku rođen humanist i povjesničar Dinko Zavorović, prvi hrvatski novovjekovni historiograf i pisac prve povijesti Dalmacije i Šibenika. Unatoč tom laskavom epitetu i nezanemarivim zaslugama, Zavorović je, iznenađujuće, sve do nedavno bio razmjerno slabo poznat široj javnosti, pa čak i među svojim sugrađanima. Upravo taj neshvatljiv

nesrazmjer između brojnih manjkavih pa čak i pogrešnih saznanja o Zavorovićevu životu i djelima te važnosti koju mu s druge strane pridaje suvremena hrvatska historiografija, otvorio mi je brojne smjernice za istraživanje ove izazovne teme. Najveći dio praznina nadopunjen je na temelju novootkrivenih podataka iz neobjavljene arhivske građe, pohranjene u hrvatskim i inozemnim arhivima, pa je mozaik o ovom znamenitom Šibenčaninu unatrag desetak godina počeo poprimati sve jasnije obrise.

Život i djela šibenskog humanista i povjesničara Dinka Zavorovića Rođen u uglednoj šibenskoj obitelji od oca bilježnika Ivana Krstitelja Zavorovića i majke Poliksene iz trogirske obitelji Vitturi, Dinko Zavorović bio je plemićkog podrijetla. Bogato obiteljsko rodoslovlje, rekonstruirano na temelju podataka iz arhivske građe, točnije isprava koje su tijekom 16. i 17. st. sastavljali razni šibenski bilježnici, otkriva nam da su Zavorovići bili povezani s brojnim uglednim šibenskim i dalmatinskim obiteljima tog doba. Nalazimo tako dokaze o rodbinskim vezama Zavorovića s Vrančićima, Dobrojevićima, Stafilićima, Statilićima, Divnićima i Martinuševićima. Ugled svoje obitelj 1593. dodatno je potkrijepio i sam Dinko Zavorović, i to ispravom, kasnije pohranjenom u šibenskom Biskupijskom arhivu, kojom dokazuje da njegova obitelj vuče podrijetlo izravno od samog Bogdana Šubića i znamenitih Šubića Bribirskih.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

53


Po struci pravnik, Zavorović se školovao na uglednom sveučilištu u Padovi, a po povratku u rodni grad počinje obnašati gotovo sve najvažnije političke dužnosti u šibenskoj komuni. Postaje član gradskog vijeća i Vijeća petnaestorice, 1580. izabran je za gradskog suca, a 1584. za zapovjednika varoši. Otprilike u to doba, 1. srpnja 1582., Dinko Zavorović oženio se sestrom znamenitog Fausta Vrančića – Klarom Vrančić, s kojom je imao šestoro djece, a jedna od njihovih kćeri – Eufrazija Zavorović – bila je prva poznata dalmatinska glumica i članica najstarije dalmatinske ženske kazališne družine, te je zbog svojeg uglednog roda imala najviši društveni status od svih šibenskih glumica. Bračni ugovor Dinka Zavorovića i Klare Vrančić otkriva nam i jedan dosad nepoznat podatak vezan uz obitelj Vrančić, točnije uz znamenitog Fausta Vrančića. Dokument je, kako stoji na njegovu početku, sastavljen »u kući nasljednika uglednog gospodina Mihovila Vrančića, smještenoj u blizini crkve sv. Frane«. Na temelju tog saznanja zaključujemo da je upravo u toj kući u staroj šibenskoj jezgri, na kojoj se i danas nalazi plemićki grb obitelji Vrančić, rođen Faust Vrančić. U novije vrijeme u toj zgradi djeluje mješovito pjevačko društvo Kolo. No, vratimo se Zavoroviću. Šibenčane na njihovog znamenitog sugrađanina i danas podsjeća pitoreskni trg u samom srcu stare gradske jezgre koji nosi ime upravo po Dinku Zavoroviću. Na tom se trgu, neposredno uz crkvu sv. Duha, nalazi i kuća u kojoj je Zavorović zajedno s obitelji proveo veći dio svojeg života. Nažalost, tijekom prošlog stoljeća nekadašnje je renesansno pročelje zgrade posve izmijenjeno suvremenim arhitektonskim zahvatima, a jedino što je na njemu ostalo iz renesansnog doba je kamena ploča s natpisom iz 1568. koji svjedoči o tome da je Dinku Zavoroviću tu kuću, najvjerojatnije oporučno, poklonila njegova baka Nikolota Stafilić.

Šibenčanin, Dalmatinac i kozmopolit: Zavorovićev historiografski rad Zavorovićevi historiografski interesi do tog su vremena, točnije do sredine osamdesetih godina 16. stoljeća, već bili profilirani, a ubrzo su počeli utjecati i na tijek njegova života. Ugledajući se na tradiciju svojih prethodnika, prvenstveno na Jurja Šižgorića, Zavorović

54

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

započinje pisati povijest rodnoga grada (Tratatto sopra le cose de Sebenico), a nakon toga dovršava i svoje kapitalno djelo, prvu povijest Dalmacije (De rebus Dalmaticis libri octo). Zavorovićev historiografski opus u ideološkom smislu odražava tipičnu potrebu hrvatske renesansne intelektualne elite za samoidentifikacijom. No za razliku od prethodnika, tradicionalnih humanističkih historiografa, Zavorović poseže i za brojnim povijesnim ispravama iz pismohrana, na temelju kojih nastoji riješiti brojna ključna pitanja poput onoga o postanku Šibenika, ali i drugih dalmatinskih gradova. Piše i o povijesti dalmatinskih biskupija, a na napredan, kritički način tumači i složena pitanja poput etnogeneze Slavena te porijekla slavenskog jezika, pisma i prijevoda Biblije na slavenski, dotičući se jeronimske i ćirilometodske tradicije. Kao rezultat povijesnih okolnosti, ali i nekih njegovih osobnih stavova, u Zavorovićevim je djelima, kao i kod mnogih tadašnjih hrvatskih historiografa, prepoznatljivo protuosmanlijsko opredjeljenje i protumletački stav. Opis povijesnih zbivanja u svojem prvom djelu o Šibeniku Zavorović završava godinom 1412. kada taj grad službeno potpada pod vlast Venecije, a djelo o povijesti Dalmacije završava godinom 1437. i smrću ugarskog kralja Žigmunda, kada osmanlijske provale već uvelike mijenjaju kartu ovoga dijela Europe. Dolazak tuđinske vlasti na područje Šibenika i Dalmacije, bilo da je riječ o Mlečanima ili Osmanlijama, Zavorović je po svemu sudeći uzimao kao krajnji vremenski okvir izvan kojega više nije nalazio svrhe pisanju. O tome najbolje svjedoče i završni reci njegova djela De rebus Dalmaticis u koje je uvrstio stihove šibenskog pjesnika Danijela Divnića: Turčin, jao, polja nam ote, a narod tuđ prava, ostalo vidiš razgrabljeno je … Bilo da je riječ o opisu povijesnih zbivanja na razini grada (Šibenika) ili šire regije (Dalmacije), zamjetno je da Zavorović svoj historiografski pristup gradi na nastojanju da što jasnije dokaže kontinuitet slavenskog stanovništva na području Šibenika i Dalmacije, počevši od antičkog doba, čime bi mu osigurao toliko potreban legitimitet. Osobito su dojmljiva Zavorovićeva promišljanja o teritorijalnoj protežnosti Dalmacije, koja je uslijed teških političkih okolnosti, krajem 16. st., kada on piše oba svoja djela, svedena tek na uzak obalni pojas, a šibenski je povjesničar izjednačava s prostranim teritorijem rimskog Ilirika. Slikovit primjer Zavorovićeve nesklonosti prema mletačkoj vlasti u Dalmaciji pruža


i dio djela De rebus Dalmaticis u kojem kritizira pretjerano priklanjanje slavenskog stanovništva u Dalmaciji mletačkim običajima, pa čak i venecijanskom načinu odijevanja, osobito se protiveći zanemarivanju slavenskog, odnosno hrvatskog jezika u svakodnevnoj komunikaciji te naposljetku talijaniziranju hrvatskih prezimena.

Zavorović provodi kod prijatelja Fausta Vrančića, tada već afirmiranog erudita, diplomata i znanstvenika na praškom dvoru cara Rudolfa II. Moguće je da se u tom razdoblju u Zavoroviću rodila ideja da napiše i povijest Dalmacije, koju posvećuje upravo Faustu Vrančiću, svome meceni.

Usprkos odmjerenoj i kultiviranoj kritici dalmatinskog društva i njegove političke elite, takvi su stavovi Zavoroviću umjesto slave i odobravanja javnosti priskrbile sasvim suprotno – četverogodišnje progonstvo iz rodnoga grada po nalogu mletačkih vlasti – a sasvim je izgledno da u tome leži i razlog zbog kojega mu djela o povijesti Šibenika i Dalmacije, unatoč popularnosti o kojoj svjedoče brojni prijepisi njihovih rukopisa, nisu nikada tiskana. Progonstvo (u kojem, kako je utvrdio Ante Šupuk, boravi između 1585. i 1588.)

Arhivske tajne: Prva povijest Dalmacije i tzv. književni skandal Onoliko koliko je prvo Zavorovićevo povijesno djelo o Šibeniku obilježio progon mletačkih vlasti, toliko je ovo potonje, De rebus Dalmaticis, obilježio tzv. književni skandal. Nije stoga teško zamijetiti da je stvaralački put tog znamenitog Šibenčanina prečesto bio pun prepreka. Naime, nakon povratka iz progonstva, Zavorović 1598. dovršava djelo o povijesti Dalmacije te iste godine preko

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

55


svojeg prijatelja, šibenskog natpopa, Tome Suričevića upoznaje učenog engleskog svećenika koji mu se predstavio kao Robert Bonaventura Britanac. Engleski se erudit očito toliko bio dojmio Zavorovića da je ovaj odlučio posuditi mu veći dio svojeg rukopisa o povijesti Dalmacije na čitanje i stručnu prosudbu. Međutim, Bonaventura uskoro odlazi iz Šibenika, a niti Zavorović niti Suričević ga više nikada nisu vidjeli, izgubivši tako svaku nadu u povrat jedinog primjerka rukopisa djela De rebus Dalmaticis. Engleza ne opravdava ni činjenica da se, prema Zavorovićevim riječima, iz Šibenika bio zaputio na putovanje po Dalmaciji, točnije na otok Surium (vjerojatno Šoltu), i to ne bi li u zidinama neke od tamošnjih crkava pronašao zakopane knjige Marka Marulića. Unatoč tome, nedavno otkriveni podaci iz arhiva rimskog Kolegija Germanicum i Hungaricum, na kojem je Bonaventura studirao zajedno sa Šibenčaninom Suričevićem, dokazuju da je engleski svećenik preminuo nedugo nakon susreta sa Zavorovićem, točnije 1599., te da mu zbog toga nije mogao vratiti rukopis. Iz istog izvora doznajemo da je pravo ime engleskog svećenika bilo Robert Turner, te da je uz karijeru uglednog sveučilišnog profesora retorike djelovao i na dvoru cara Ferdinanda Habsburškog, za kojega je u Grazu do smrti radio kao tajnik za latinsku korespondenciju. Tako je nakon više od 400 godina razriješena tajna jednog

nesretnog nesporazuma koji bi mogao sloviti kao sve, samo ne kao književni skandal ili, još gore, krađa, kao što se to do nedavno smatralo. Ovime ne dolazimo do kraja priče o Zavorovićevu opusu. Unatoč brojnim nevoljama s tiskanjem svojih djela taj je šibenski povjesničar u Veneciji 1602. ipak uspio objaviti neveliki povijesni spis Propast i zauzeće Bosanskoga kraljevstva (Ruina et presa del Regno della Bossina), čime je ušao i u anale bosansko-hercegovačke historiografije, jer upravo je taj Zavorovićev tekst ujedno prvi samostalno tiskani naslov o povijesti Bosne. U duhu renesansi svojstvene svestranosti Zavorović se okušao i u pjesništvu o čemu svjedoči njegov jedini objavljeni lirski tekst – pohvalna pjesma na hrvatskom posvećena zadarskom renesansnom pjesniku Jurju Barakoviću i njegovu spjevu Jarula. Dinko Zavorović umro je u Šibeniku 5. listopada 1608. Tragom slavnih predaka: Ugledne dalmatinske obitelji Zavoreo i Zavorović Osim po povjesničaru Dinku, ugledna je dalmatinska obitelj Zavorović kasnije, tijekom 18. i 19. stoljeća, bila na glasu po graditeljskoj djelatnosti inženjera Frane Zavorea prema čijim su zamislima tada sagrađeni neki važni cestovni pravci u Dalmatinskoj zagori i vodovod, a Zavoreo je dovršio i gradnju gradskog sata na današnjem Narodnom trgu u Zadru. Izravni potomci znamenitog Šibenčanina Dinka Zavorovića danas nose prezimena Zavoreo i Zavorović i u najvećem broju žive u Splitu, a nekoliko članova obitelji nastanilo se u Zagrebu. Revno okrenuti njegovanju bogate obiteljske baštine Zavoreovi i Zavorovići svakako će još dugo održavati živom uspomenu na pisca prve povijesti Dalmacije, a istu zadaću valja povjeriti i njegovim Šibenčanima. ■

Naslovnica knjige dr. sc. Ive Kurelac

56

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


prof. dr. sc. Tamara Tvrtković

znanstvenica na Hrvatskom institutu za povijest, prevoditeljica s latinskog jezika, Odjel za hrvatsku latinističku historiografiju

IVAN TOMKO MRNAVIĆ – PUSTOLOV, HOHŠTAPLER ILI GENEALOŠKI LUĐAK? Bez obzira na činjenicu da je Ivan Tomko Mrnavić bio javna osoba, pa bi se o njemu trebalo mnogo saznati iz najrazličitijih izvora, niti najosnovnije biografske podatke o njemu nije jednostavno napisati. Ipak, na osnovi literature koja se pak djelomično temelji na uvidu u izvorne dokumente, zaključak je da je Mrnavić rođen u Šibeniku 7. veljače 1580., a umro 1. travnja 1637.

D

a živi u današnje doba, kontroverzni Šibenčanin, tradicijom nazvan i poznat pod imenom Ivan Tomko Mrnavić, bio bi zasigurno zanimljiva osoba o kojoj bi se pisalo i raspravljalo i u znanstvenim krugovima, ali i u „žutom“ tisku. Taj bi mu status osigurala njegova istaknuta uloga u javnom životu (bio je utjecajan u ondašnjim političkim krugovima i visoko pozicioniran u crkvenoj hijerarhiji), njegovo književno stvaralaštvo koje graniči sa skribomanijom (okušao se i kao epik i dramatik, kao govornik i vjerski pisac, kao prevoditelj i povjesničar), ali i njegova grandomanija i genealoško „ludovanje“ (koji su posebno izraženi u falsificiranju genealogije vlastite obitelji).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

57


Tijekom 15. i 16. stoljeća Hrvatska je, izvrgnuta mletačkim i turskim osvajanjima, došla u vrlo težak položaj koji se ni u 17. stoljeću nije naročito poboljšao: Turci su zaustavljeni, ali ta privremena stabilizacija stanja samo je učvrstila podijeljenost područja koja su naseljavali Hrvati u četiri različite države što im je onemogućavalo stvaranje zajedničkih kulturnih središta i primoravalo ih na prilagođavanje tuđim običajima. Iako u Hrvatskoj reformacija i protestantski pokret nisu imali jačeg utjecaja, katolička je obnova u vidu protureformacije i u Hrvatskoj, osobito u 17. stoljeću, jačeg intenziteta. Nakon Tridentskog koncila među narodima koji su bili u uskoj vezi s Rimom osjeća se pojačan utjecaj crkve i svećenstva, pogotovo u redovima isusovaca i franjevaca.

SKANDAL 1.: LAŽNA OBITELJSKA GENEALOGIJA Bez obzira na činjenicu da je Ivan Tomko Mrnavić bio javna osoba, pa bi se o njemu trebalo mnogo saznati iz najrazličitijih izvora, niti najosnovnije biografske podatke o njemu nije jednostavno napisati. Ipak, na osnovi literature koja se pak djelomično temelji na uvidu u izvorne dokumente, zaključak je da je Mrnavić rođen u Šibeniku 7. veljače 1580., a umro 1. travnja 1637. Kao mjesto smrti podjednako uvjerljivo spominju se Rim, Zagreb, Beč i Trnava. Kako i kada je uopće njegova obitelj došla u Šibenik? Iz mjesta Fojnica u Bosni doselio se u Šibenik krajem 1555. godine »kapetan« Tomko (Tonc ili Tomaso) sa svojim petnaestogodišnjim sinom Markom. On je došao na poziv francuskog kralja Henrika II. da sakupi u Dalmaciji stotinu konjanika te da s njima krene u obranu Sienske Republike koju je napao Karlo V. Već početkom 1556., kao Capitano di cento Cavalieri Schiavoni, odlazi Tomko iz Šibenika i o njemu se više ništa ne zna. Sina Marka ostavlja kod šibenskog majstora Barana Barešića čiji je brat Toma bio svećenik. Nije poznat obrt majstora Barešića, jednako kao što nije potpuno sigurno niti čime se bavio Mrnavićev otac Marko: sam Mrnavić u svojem djelu Život Magdalene Budrišića kaže da »Krka primoršćica otca mu zlo hrani«, pa iz toga neki zaključuju da mu je otac bio vodeničar ili ribar. Mrnavićev otac Marko ženi se 1572. godine (u svojoj trideset i drugoj godini) za sedamnaestogodišnju Katarinu Bilošević, kćer uglednog Šibenčanina Mihovila Biloševića. U njihovu se braku rodilo osmero djece: četiri sina i četiri kćeri. Prvorođeni sin Luka rođen je oko 1574., a iste je te godine i umro, te je pokopan u crkvi

58

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

sv. Frane. Drugi po redu rođen je Toma, 1577. godine, nazvan po djedu s očeve strane, kapetanu Toncu ili Tomasu. On je u dvadeset i šestoj godini postao dominikanac u Šibeniku pod imenom Ambrozije, a već 1636. spominje se kao pokojni. Godine 1580. rođeni su Ivan i sestra blizanka Klara koja ga je nadživjela. Klara je bila opatica u benediktinskom samostanu sv. Katarine u Šibeniku. Taj je samostan osnovan 1391. i bio je u početku namijenjen isključivo neplemkinjama, odnosno neudatim kćerima šibenskih pučana (za plemkinje je bio osnovan Samostan Sv. Spasa), što također dokazuje neplemenito porijeklo Ivana Tomka. Sljedeća je sestra Dominika (Nedjeljka), krštena 1583., također bila opatica u benediktinskom samostanu. Umrla je vjerojatno nakon 1647. na Rabu, kamo je biskup Marcello poslao sve opatice iz Šibenika pred navalom Turaka. Godine 1586. rodila se Margarita koja se 1609. udala za Svetoju Skočića i s njim imala dva sina i tri kćeri. Od sinova treba spomenuti Marka Tomka Skočića, šibenskog kanonika i vrlo povezanog sa svojim ujakom Ivanom. I sljedeći brat Mihovil, rođen 1589., bio je dominikanac pod imenom Vincenzo (Vinko). Posljednje dijete rođeno u obitelji Mrnavić bila je Franjica, rođena 1593. godine. Ona se udala 1619. za Hvaranina Jakova Bratića i s njim je imala tri sina i jednu kćer. Jedan od Franjičinih sinova, Matej, bio je šibenski kanonik. Očito je da je obitelj Ivana Tomka Mrnavića bila, čak i za ondašnje prilike, vrlo pobožna i predana vjeri (sva tri sina zaredila su se, dvije kćeri postale su opatice, a druge dvije rodile su sinove koji su se također zaredili), a uzrok tome treba prema nekim


povjesničarima tražiti u siromaštvu obitelji i u utjecaju Tome Barešića na Ivanova oca, a zatim i na njegove potomke. Otac Marko umro je poslije 1593. (tada mu je rođena kćerka Franjica), a prije 1602., kad se već u dokumentima spominje kao pokojni. Pokopan je u crkvi sv. Dominika, gdje je sebi još 1588. podigao nadgrobni spomenik s natpisom Sepoltura di Marco Tomco e suoi eredi 1588. Majka Katarina nadživjela je Ivana Tomka i umrla 1644. u devedesetoj godini. Pokopana je kraj Crkve sv. Marije di Valverde, a zet Jakov Bratić podigao joj je nadgrobni spomenik sa sljedećim natpisom: Caterinae / Bosnensis Episcopi Joannis Tomco /Marnavich/ Magnae Virtutis Heroidi / Matri / Nonagenariae / Socrui Dilectissimae / Sibi Posterisque Suis /Jacobus Bratich / Seu De Fratribus / P.P. / MDCXLIV. Postoji i nekoliko problema vezanih uz ime i prezime Ivana Tomka Mrnavića – kako ga većina suvremenih historiografa naziva. Naime, na prvi se pogled čini da mu je Mrnavić prezime, a ime složeno od dva – Ivan Tomko. Ipak, Ivanu je pravo prezime Tomko, a Mrnavić je sam nadodao da bi se mogao dičiti slavnom obiteljskom prošlošću. Do te zabune kod neupućenih može doći samo u hrvatskom jeziku, u kojem Tomko više nalikuje imenu nego prezimenu. (Biskup Fosco ga na talijanskom naziva Giovanni Tonco-Marnavić, a Mađari ga nazivaju Marnavics Tomkó János. I u jednom i u drugom slučaju nema sumnje da je samo Ivan ime, a da su Tomko i Mrnavić prezimena.) Budući da svi, govoreći o Ivanu Tomku, dodaju i prezime Mrnavić, najprije je potrebno odgonetnuti kada se i zbog kojih razloga prozvao Mrnavićem. U dokumentima iz mladenačkog perioda njegova života, u zapisnicima Kongregacije sv. Jeronima zapisano je Tonco (don Giovanni), a on sam se potpisuje kao Tomko. Prema zapisnicima Ivan Tomko počinje se tek od 1631. godine potpisivati svojim kasnijim »punim« imenom Giovanni Tomco Marnavich ili Marnavitio. Ta se godina podudara s godinom izdanja tragedije Osmanšćica u čijem predgovoru obznanjuje svoje slavno porijeklo i najavljuje dokumente kojima će to porijeklo i dokazati. U Mrnavićevo doba postojala su tri ogranka te obitelji – hrvatski Mrnavići iz Brezovice, bosanski Mrnavići i srpski Mrnjavčevići – koji međusobno nisu bili u vezi. Hrvatski Mrnavići iz Brezovice (Mernyawchich / Mrnjavčić/ de Brezovica) potječu od roda Mogorovića i nisu u vezi s bosanskom obitelji Mrnavić (Mrgniavcich / Mrnjavčić/). Ivan Tomko ih je, »u želji da bude s cijelim svijetom u rodu«, nastojao staviti u vezu međusobno i

sa još slavnijim precima, te, dakako, povezati sa svojom obitelji i stvoriti lažno rodoslovno stablo. Nastajanje ove lažne genealogije možemo najbolje pratiti kroz Mrnavićeva djela: on postupno u svojim djelima izgrađuje svoju »lažnu« obitelj i povezuje ju sa slavnim povijesnim osobama da bi to genealoško mahnitanje kulminaciju doživjelo u djelu Indicia vetustatis et nobiliatis familiae Marciae vulgo Marnaviatiae, tiskanom u Rimu 1632. »Pripremni, genealoški« radovi obavljeni su desetak godina ranije: još 1620. u djelu Vita Petri Berislavi Mrnavić spominje baku bana Petra Berislavića, izvjesnu Stojslavu Mrnavić, kneginju od Zvornika, koja je, naravno, i s njim u rodu. U djelu Život Magdalene od knezov Zirova i plemena Budrišića tiskanom u Rimu 1626. Mrnavić spominje i neke autobiografske podatke, a između ostalog i svoje pretke – srpske vladare, očito pri tom misleći na Nemanjiće. Ta se povezanost Mrnavića s Nemanjićima razvija do fantastičnih razmjera 1631. u predgovoru tragedije Osmanšćica. Ivan Tomko je naime posvećuje Vuku Mrnaviću, sinu hrvatskog banovca (podbana) Krste, tvrdeći da mu je Vuk bratić, a Krsto stric. Ovi pak Mrnavići potječu od Nemanjića i to od »Vukašina kralja, Ugleše despota i Gojka staroste i velikog vojvode Srpskoga i Raškoga.« Braća Vukašin i Uglješa Mrnjavčević odmetnuli su se 1366. od Uroša Nemanjića, a Vukašin se i sam proglasio srpskim kraljem. Poginuli su na rijeci Marici 1371. boreći se protiv Turaka. S druge strane, Mrnavići su bili povezani i s Ivanom Hunyadijem (Janko Sibinjanin) i njegovim sinom Matijašom Korvinom, a preko kralja Vukašina i sa Skenderbegom (Jurjem Ivanovićem). Da bi ove veze dokazao, Ivan Tomko sljedeće godine (1632.) izdaje i čitavu knjigu svoje izmišljene genealogije, Indicia vetustatis.... Ovdje Tomko ide još malo dalje: dokazuje da mu rod potječe od slavne rimske obitelji Marcii. Nomen gentile Marcius izvedeno je od imena Marcus, a među najpoznatijim pripadnicima te drevne rimske obitelji bili su i Anko Marcije, četvrti rimski kralj, i Lucije Marcije Filip, konzul iz 1. st. pr. Kr. Jednako tako u ovoj knjizi objavljuje šest dokumenata koji potvrđuju vjerodostojnost njegovih riječi: te je listine već najavio u Osmanšćici tvrdeći da će uz pomoć njih njegovi iskazi dobiti na vjerodostojnosti. U tih šest dokumenata, datiranih između 1394. i 1469. godine, osim dokazivanja već spomenutih veza između ogranaka obitelji Mrnavić, te povezivanja Mrnavića s Nemanjićima, Kastriotićima, Hunyadijima, opisano je i na koji je način obitelj stekla posjede Fojnicu, Niš i Kamen-grad. Na početku djela Indicia tašti Mrnavić donosi svoj portret u bakrorezu s natpisom: »Ioannes Tomcus Marnavitius ex principibus

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

59


Nissae, comitibus de Zvonik, D.D. in Voynizza et Kamengrad, Episcopus Regni Bosnae«, te time samo još jednom pojačava izmišljotine koje je izrekao. Uz lažne podatke koje u svojim djelima iznosi o obitelji, Mrnavić i materijalne dokaze pokušava prilagoditi svojim fantazijama: tako i svoj biskupski grb stvara na osnovi grba bosanske obitelji Mrnavić i srpskog grba. Mrnavićev biskupski grb nalazio se na pročelju sada srušene crkvice sv. Martina u predgrađu Šibenika. Taj je beneficij još 1602., dok je boravio u Rimu, papa Klement VIII. dodijelio mladom Mrnaviću, a on ga je povjerio bratu Tomi za vrijeme svoje odsutnosti. Lažna genealogija je očita, ali treba dokazati i tvrdnju da je Ivan Tomko sebi pridodao prezime Mrnavić. Uz već spomenute podatke o njegovom djedu – kapetanu Tomasu i dokumente u kojima se Ivan Tomko tek od 1631. počinje potpisivati kao Mrnavić, i u Matici krštenih na šibenskom području za period od 1581. do 1590. obitelj Mrnavić uopće se ne spominje nego samo obitelj Toncho (s inačicama Tomcho, Tompcho, Tonchovich i Toncovich). Čak i oko Mrnavićeve smrti postoji glasina da ga je otrovao njegov suparnik u borbi za naslov zagrebačkog biskupa nakon smrti biskupa Ergelskog – Benko Vinković, i da se Mrnavić nakon toga nikada nije oporavio, nego je umro nakon nekoliko mjeseci. O tome djelomično svjedoči i njegova oporuka u kojoj spominje slabost i bolest (zbog koje se i odlučuje napisati oporuku), a šest mjeseci poslije i umire. U oporuci spominje i nekretnine u Šibeniku i okolici: tako kuću u Šibeniku, kuću s imanjem na Zlarinu i vinograd u

Raskrižju ostavlja majci, a vinograde na otoku Lupcu i u mjestu Dubrava sestri Margariti za povećanje miraza.

SKANDAL 2.: PROFESIONALNI FIJASKO Ivana Tomka Mrnavića u dobi od jedanaest godina (1591.) uzima k sebi u seminar šibenski biskup Vicko Basso, da bi ga 1597. poslao u Rim kao pitomca Ilirskog kolegija. Ilirski kolegij ili sjemenište u Rimu osnovao je 1453. papa Nikola V. kao hospicij za sve južne Slavene (pa je tako u prvo vrijeme kolegij i nosio ime Slavenski). U vrijeme kad Mrnavić započinje svoje školovanje u Ilirskom kolegiju na njegovu su čelu isusovci koji su pak najrevniji papini pristaše u borbi protiv protestantizma. S jedne strane Mrnavić je odgajan u duhu slavljenja kršćanstva i snage i veličine katoličke crkve, a s druge strane u nastojanju da se čitav kršćanski svijet ujedini u borbi protiv Turaka. Za vrijeme šestogodišnjeg školovanja u Rimu Mrnavić je sklopio mnoga poznanstva, a među najslavnijim prijateljima-zemljacima su književnik Juraj Baraković i senjski biskup, Rabljanin Markantun de Dominis. Mrnavić se po završetku školovanja vraća u Šibenik i zaređuje se s papinim dopuštenjem. U Šibeniku zatječe na čelu biskupije novog biskupa – Vinka Arrigonija iz Brescije. Za kratko vrijeme postao je vrlo cijenjen i osoba od biskupova povjerenja, pa je obavljao sve važnije poslove: postao je učiteljem u dijecezanskom sjemeništu – uz teološke predmete Mrnavić je učenike poučavao i glagoljicu, održavao propovijedi na hrvatskom i talijanskom, ispovijedao mletačku posadu kao vojnički kapelan u tvrđavi sv. Nikole, a 1606. godine biskup ga je imenovao kanonikom i biskupskim odvjetnikom, dok ga je kaptol izabrao za svojeg tajnika. Iste godine kad je Mrnavić postao šibenskim kanonikom (1606.), dotadašnje neslaganje između Mletačke Republike (pod čijom je upravom tada bio Šibenik) i pape Pavla V. prešlo je u otvoreno neslaganje i sukob koji je završio papinskom ekskomunikacijom i interdiktom protiv Mletačke Republike. Do interdikta i ekskomunikacije došlo je kad su međusobni neprijatelji kardinal Camillo Borghese i mletački poslanik Leonardo Donato, gotovo u isto vrijeme, postavljeni na čelne pozicije: 16. svibnja 1605. Borghese je izabran za papu pod imenom Pavao V., a 10. siječnja 1606. Donato je postao mletačkim duždem. Na strani Mletaka bila je čitava Evropa, čak i Turci, a svećenici su se ponašali kao da interdikta i nema. S obzirom na činjenicu da su

60

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


isusovci, među rijetkima, bili na strani pape, Mlečani su ih zamrzili i prognali, pa im čak niti nakon mira 1607. nisu više dopuštali ulazak na svoj teritorij. Čini se da su ove političke okolnosti utjecale na odnos Mlečana prema Mrnaviću i njegovu izboru (odnosno neizboru) za šibenskog biskupa 1626. Od 1608. Mrnavić je član Zbora sv. Jeronima u Rimu, a od 1615. do 1635. pet puta biva izabran za predsjednika Zbora. U vrijeme kad je Mrnavić postao šibenskim kanonikom i članom Kongregacije sv. Jeronima, a iskazao se lojalan papi u sukobu s Mlečanima, papa Pavao V. (1605.-1621.), u želji da proširi vjeru među narodom, odlučio je tiskati svete crkvene knjige na hrvatskom jeziku, pa je 1610. godine papinska nuncijatura u Veneciji pozvala Ivana Tomka da ispravi misal i glagoljski brevijar. Mrnavić je posao započeo i vjerojatno ga i završio, ali u više navrata dolazilo je do danas neobjašnjenih nesporazuma između njega i pape, pa nikad nije došlo do objavljivanja tih knjiga. Godine 1622. osnovana je Congregatio de propaganda fide Catholica kojoj je zadatak bio preko misionara i tiskanja knjiga učvršćivati i širiti katoličku vjeru i u čijem je radu od samih početaka sudjelovao i Mrnavić. No očito i opet dolazi do nekog nama nepoznatog nesporazuma, jer 1626. godine Mrnavić moli Propagandu da mu bude dopušteno o vlastitu

trošku tiskati prijevode, no to mu nisu dozvolili. Sljedeće godine (1627.) zagrebački biskup Petar Domitrović imenuje ga zagrebačkim kanonikom i arhiđakonom, pa Mrnavić, nakon neuspjeha s glagoljskim knjigama, moli Propagandu da se iz Rima preseli u Zagreb, ali i u tome bude odbijen. Mrnavić je, čini se, bio umiješan i u zabranu tiskanja Biblije u prijevodu Bartola Kašića na hrvatski jezik i latinicu. Naime, Propaganda je 1625. od Kašića naručila prijevod Novog zavjeta. Kad je 1631. godine prijevod napokon bio gotov, negativno ga je ocijenila jezična komisija na čijem je čelu bio Mrnavić, a članovi su bili franjevac Rafael Levaković, isusovac Antun Ranzi i Dubrovčanin Antun Deodat. Postoje opravdane sumnje da su baš Mrnavić i Levaković dali negativno mišljenje o Kašićevu prijevodu, jer prijevod Biblije nije bio priređen za tisak ni na glagoljici (za što se zalagao Mrnavić i pripisivao glagoljicu sv. Jeronimu), ni na ćirilici (za što se zalagao Levaković). Godina 1626. bila je prijelomna u životu Ivana Tomka Mrnavića: iste godine umire šibenski biskup Vincenzo Arrigoni, a najozbiljniji je kandidat za njegova nasljednika upravo Ivan Tomko. Premda su se za Mrnavića kao biskupa zauzimali i svećenici i građani Šibenika, mletački knez u Šibeniku Petar Grimani bio je protiv njegova izbora, pa je i Mletačka Republika intervenirala kod pape protiv Ivana Tomka. Budući da Mlečani i inače nisu bili skloni domaće ljude imenovati biskupima u dalmatinskim biskupijama, a 1626. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

61


tek je prošlo deset godina od sukoba između pape i Mletačke Republike, u kojem su isusovci bili na strani pape, postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su Mlečani mogli biti izuzetno nenaklonjeni izboru Mrnavića za šibenskog biskupa. Mrnavić ne samo da je bio domaći čovjek, rodom Šibenčanin i već samim time nedovoljno lojalan Mletačkoj Republici, nego je bio obrazovan u Ilirskom kolegiju čija je uprava bila isusovačka, a sudjelovao je i u radu Congregatio de propaganda fide koja je također bila pod utjecajem isusovačkog reda. I tada vrlo utjecajni kardinal Barberini zauzeo se da njegov prijatelj Ivan Tomko postane šibenski biskup. Za to vrijeme Mrnavić se nalazio u Rimu i preko svojih doušnika pratio događanja u vezi svojeg imenovanja za biskupa: vidjevši da stvari ne idu onako kako je zamislio, obavijestio je o tome svojeg brata Vinka (Vicka) Tomka u Šibeniku, koji je zamolio šibensku biskupsku kuriju da provede istragu i da ispita tridesetak Šibenčana da se izjasne o moralnosti i čestitosti Ivana Tomka. Istraga je 1626. provedena, a izjave je dalo dvadeset osam Šibenčana - dvanaest svećenika (među njima i don Šimun Pordenone, kanonik dekan šibenske katedrale), tri redovnika, šest plemića (među njima i Nikola Vrančić, nećak Fausta Vrančića), četiri građanina i tri državna činovnika: svi su Mrnavića okarakterizirali kao

vrlo časna i izvrsna građanina te svećenika dostojna biskupskog položaja. Kardinal Barberini, vjerojatno imajući ove preporuke Šibenčana, još jednom pokušava »lobirati« kod mletačkog poslanika pri Svetoj Stolici za Mrnavića, ali papa Urban VIII., podliježući pritisku Mlečana i vjerujući njihovim, donekle netočnim, optužbama na Mrnavićev račun, postavlja na čelo Šibenske biskupije 1627. Mlečanina Ivana Paula Savija. Vjerojatno su nesretne političke okolnosti ponajviše utjecale na propalu kandidaturu Ivana Tomka Mrnavića za šibenskog biskupa. Nakon ovih neuspjeha, godine 1628. Mrnavić je izabran za zagrebačkog kanonika-lektora, jednog od trojice najviših dostojanstvenika u Zagrebačkom kaptolu, pa je mjesto šibenskog kanonika prepustio svojem nećaku Marku Tomku Skočiću. Počasnim građaninom grada Rima proglašen je u ožujku 1631., a iste su ga godine u studenom kralj Ferdinand II. i papa Urban VIII. imenovali bosanskim biskupom. Sljedeće, 1632. godine proglašen je i vitezom Malteškog reda. U svojstvu papinskog legata sudjelovao je na crkvenom sinodu u Trnavi u svibnju 1632. kao protivnik Benka Vinkovića. Na povratku navraća u Zagreb i ondje posvećuje katedralu (1632.) oštećenu 1624. u požaru koji je nastao od udarca groma. Godine 1633. zagrebački biskup Franjo Hasanović Ergelski proglasio ga je ponovo kanonikom zagrebačke crkve (Tomko je bio prisiljen tražiti ponovno službu zagrebačkog kanonika jer kao bosanski biskup nije imao nikakve prihode), a zatim i biskupskim vikarom, a u isto je vrijeme postao i kraljevskim tajnim savjetnikom. U Rimu posvećuje crkvu sv. Jeronima (1634.), a 1635. ponovo se vraća u Zagreb: sa sobom donosi dar kardinala Barberinija namijenjen katedrali – srebrno i na mjestima pozlaćeno poprsje sv. Stjepana u kojem se nalazila i lubanja istog sveca. Iste se godine odriče i časti bosanskog biskupa. 1637. godine umire.

3. SKANDAL: KNJIŽEVNI FALSIFIKATI Mrnavić je pisati započeo još u ranoj mladosti, a brojnost djela pokazuje da pero nije odlagao niti u razdobljima putovanja i političko-crkvene angažiranosti. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, a ovdje će biti nabrojana samo neka od njegovih najpoznatijih djela. Nakon književnog prvijenca, geografskohistorijskog djela De Illyrico Caesaribusque Illyricis (O

62

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


Iliriku i o carevima ilirskog podrijetla, u sedam knjiga od kojih je prve tri 1603. započeo u Rimu, a preostale četiri završio 1607. u Šibeniku), a koje se čuva u rukopisu, zatim povijesti vranskog priorata na talijanskom jeziku (Discorso del Priorato della Wrana, 1609.), te posmrtnog govora na zadušnici održanoj povodom smrti Fausta Vrančića, Mrnavićeva prijatelja i zaštitnika, 1620. Mrnavić objavljuje sporni Životopis bana Petra Berislavića. Smatra se da se Mrnavić nakon smrti Fausta Vrančića dokopao ostavštine Antuna Vrančića i da je među njima našao i rukopis Vita Petri Berislavi te ga objavio pod vlastitim imenom. U Rimu 1626. godine izdaje Život Magdalene Budrišića, epilij pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima (1740 stihova) s brojnim motivima u kojima se hvali hrvatska zemlja, ali i mnogo autobiografskih podataka. Zanimljivo je da je sam pjesnik istu pjesmu preveo u prozi na talijanski i objavio je 1635. Godine 1627. tiskan je u Rimu Mrnavićev prijevod još jednog djela: Istumačenje obilnije nauka krstyanskoga. Radi se o prijevodu s talijanskog tada vrlo popularnog Bellarminova katekizma iz 1597. godine. Djelo je nastalo na poticaj Urbana VIII., zajedničkog Mrnavićeva i Bellarminova prijatelja kao jedno od prvih izdanja edicija Propagande. Već iduće godine (1628.) u Rimu Mrnavić izdaje novo djelo: Unica gentis Aureliae Valeriae Salonitanae Dalmaticae nobilitas. Došavši do jednog novčića, odmah je sastavio genealošku tablicu u kojoj dokazuje da je Gaius Aurelius Valerius bio djed cara Dioklecijana (otac mu je bio Valerije) i djed pape Gaja (otac mu je bio drugi Aurelijev sin – Gaj). Nakon životopisa Sv. Margarite, Sv. Suzane i Sv. Kolumbana, Mrnavić je u svojem sljedećem djelu odlučio nastaviti pisati u žanru koji mu je, čini se,

▲Ulaz u groblje sv. Ane

najbolje »ležao«: 1630. objavljuje u Rimu hagiografsko djelo Regiae sanctitatis Illyricanae foecunditas. Pisac u djelu izlaže dvadeset i dva životopisa svetaca i svetica, kraljevske krvi i »ilirskog« podrijetla. Treba napomenuti da Mrnavić pod ilirskim ne podrazumijeva samo drevne Ilire, pa čak ni samo Hrvate, nego sve južne Slavene i Mađare. U Rimu 1631. izlazi njegovo danas zasigurno kod nas najpoznatije i najobrađivanije djelo – Osmanšćica, »prva hrvatska povijesna i originalna senekijanska drama«. Tragedija u pet činova, pisana na hrvatskom u dvostruko rimovanim dvanaestercima s temom identičnom Gundulićevu Osmanu, i zbog tih je razloga proučavateljima nacionalne književne povijesti zasigurno najzanimljivije Mrnavićevo djelo. Godine 1632. piše djelo Indicia vetustatis et nobilitatis familiae Martiae vulgo Marnavitae, vlastitu izmišljenu genealogiju. Nakon polemike s Taddeom Donnolom o tome je li Sv. Feliks (umro 304.) bio mučenik grada Spella u Umbriji ili grada Splita i djela u kojem Mrnavić primjerima iz Starog zavjeta, crkvenih otaca i papinskih odredaba dokazuje zašto crkve moraju biti bogato ukrašene i obdarene, posljednje Mrnavićevo djelo životopis je Trogiranina blaženog Augustina Kažotića (13. stoljeće), zagrebačkog biskupa, tiskano 1637. u Beču. Uz Mrnavićevo ime spominju se i tri danas neosporna falsifikata koji su nedvojbeno imali utjecaj na ondašnju, ali i kasniju evropsku historiografiju, pa čak i na politiku. Prvi je falsifikat glagoljski psaltir Nikole Rabljanina iz 1222. godine pomoću kojega je Mrnavić želio dokazati da slavenski prijevod psaltira potječe od sv. Jeronima.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

63


Naime, taj je psaltir iz XIII. stoljeća trebao biti, a dugo se uistinu i smatrao takvim, vjernim prijepisom teksta kodeksa iz prve polovice VII. stoljeća, dakle dokazom da je više od dvjesto godina prije Ćirila i Metoda postojao glagoljicom napisan psaltir i da se on može pripisati sv. Jeronimu. Danas je od čitavoga psaltira sačuvano samo prvih sedam psalama i to samo kao fragment unutar djela Considerazioni iz 1753. godine zadarskoga nadbiskupa Matije Karamana. Druga je krivotvorina Bula pape Silvestra II. od 27. ožujka 1000. godine kojom se, tobože, daje pravo ugarskim kraljevima i njihovim nasljednicima da sami imenuju biskupe i osnivaju nove biskupije. Nakon što je izdana, bula je postala glavni dokaz u raspravama oko apostolskoga prava u zemljama krune sv. Stjepana između Habsburgovaca i pape. No, 1637. godine, u vrijeme kada je Mrnavić umro, krivotvorena bula još nije bila tiskana. Bulu je prvi put objavio Melchior Inchofer 1644. godine u djelu Annales ecclesiastici Regni Hungariae, a zatim su je prenosili i drugi. Kod Inchofera saznajemo da je tu bulu 1550. godine vlastoručno prepisao Antun Vrančić u trogirskomu arhivu. Da bi bula mogla biti falsifikat, prvi je ukazao već Ivan Lučić 1666. godine tražeći i ne nalazeći original bule u Trogiru, a jednako tako otkrivši dokaze da Antun Vrančić te godine uopće nije boravio u Dalmaciji nego u Ugarskoj pa tako i nije mogao biti prepisivač bule. Treći je falsifikat znamenito djelo Vita Iustiniani u kojem se dokazuje da je car Justinijan bio slavenskog porijekla. Smatralo se da je spis koji se čuva u Barberinskoj biblioteci u Rimu napisao neki Teofil, opat i učitelj cara Justinijana. U povijest svjetske historiografije to je djelo ušlo zahvaljujući skriptoru Vatikanske biblioteke Nikoli Alemanniju koji je 1623. godine izdao Tajnu povijest (Anekdota) grčkog povjesničara iz 6. st. Prokopija iz Cezareje s vlastitim predgovorom i bilješkama u kojima spominje Vita Iustiniani. Nakon što je James Bryce pronašao tekst, povjesničari su dokazali da Mrnavić nije samo tumač Života Justinijanova, već i njegov autor pa se, dakle, radi o falsifikatu. Mrnavića se dovodi i u vezu s Vrančićima. Mrnavić je bio prijatelj Fausta Vrančića te mu je održao i posmrtni govor. O prijateljstvu Fausta i Ivana Tomka svjedoči i iskaz Faustova nećaka Nikole Vrančića, sina Faustova brata Kazimira, iz 1626. godine, koji kaže da je čuo od svog oca da je Faust Ivana »ljubio kao svojeg brata zbog njegove čestitosti, a biskup je imao običaj voljeti samo vrijedne ljude.« U Veneciji 1620. Mrnavić objavljuje djelo pod naslovom Vita Petri Berislavi, životopis hrvatskog

64

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

bana i vespremskog biskupa Petra Berislavića (1450.1520.). Djelo je Mrnavić posvetio svom prijatelju, opatu Jurju Draškoviću, a na početku donosi rodoslovlje obitelji Berislavić u kojem iznosi veze Mrnavića s Berislavićima. Smatra se da se Mrnavić nakon smrti Fausta Vrančića dokopao ostavštine njegova strica Antuna i da je među njima našao i rukopis Vita Petri Berislavi te ga objavio pod vlastitim imenom. To je djelo kao plagijat prvi označio Alberto Fortis u svom Viaggio in Dalmazia (1774.) optužujući Mrnavića da je djelo u potpunosti prepisao, »ne dodavši mu ništa drugo osim nekoliko rečenica da sebe prikaže njegovim rođakom, te ispustivši nekoliko redaka koji su otkrivali pravog biografa Antuna Vrančića« i nadalje ocrnjujući Mrnavića, bez ikakvih konkretnih dokaza, da je vjerojatno pokrao i još mnoge druge rukopise iz Vrančićeve ostavštine. Ipak iz predgovora Životopisa vidljivo je da Mrnavić izričito navodi izvore koje je koristio, a među njima i Antuna Vrančića, a u obranu Mrnavića može se spomenuti i to da je djelo Vita Berislavi izašlo prije 1666. i tiskanja Lučićeva De regno Croatiae et Dalmatiae, djela kojim se smatra da kod nas započinje kritički način pisanja povijesti. Osim u spomenutim djelima ime i odlomci iz djela Antuna Vrančića pojavljuju se i u rukopisu De Illyrico Caesaribusque Illyricis (O Iliriku i carevima ilirskog podrijetla). Antun Vrančić spomenut je na više mjesta u samom tekstu, a najzanimljivije je to da se gotovo čitav spis Iter Buda Hadrianopolim nalazi unutar Mrnavićeva rukopisa. Naime unutar opisa pokrajine Dardanije citira se gotovo u potpunosti spomenuti Vrančićev spis, za koji je poznato da se prvi put u tiskanu obliku pojavljuje baš u spomenutu Fortisovu djelu. Na osnovi mnogobrojnih spominjanja i citiranja (pa čak i čitavog spisa) može se zaključiti da je Mrnavić je očito cijenio Antuna Vrančića i kao strica svog prijatelja i zaštitnika Fausta, i kao stručnjaka za etimologiju, a pogotovo kao autoritet u pitanjima oko nekih geografskih pojmova i opisa zemalja kroz koje je Antun prolazio. Premda ga Alberto Fortis, kako je već pokazano na primjeru djela Vita Berislavi, ocrnjuje kao besramnog plagijatora, a i inače smatra Mrnavićeva djela ništavnim i bez vrijednosti, ipak u slučaju ovog rukopisa takve ocjene zasigurno ne vrijede. Prije bi se moglo zapitati zašto Fortis, iako je sasvim sigurno čitao rukopis De Illyrico Caesaribusque Illyricis, o čemu svjedoče njegove potpisane bilješke na marginama rukopisa, niti na jednom mjestu u svojoj knjizi ne spominje da je Vrančićev spis Iter Buda Hadrianopolim gotovo dvjesto godina prije njega »objavio« (doduše, ne u tiskanu


obliku) Ivan Tomko Mrnavić. Pitanje posebno dobiva na težini, ako uzmemo u obzir činjenicu da je Mrnavić kao falsifikator prvi puta prikazan baš kod Fortisa.

PUSTOLOV, HOHŠTAPLER ILI GENEALOŠKI LUĐAK ? Iako je zaista neosporno da je Mrnavić bio plagijator, pa čak i falsifikator, potrebno je sagledati njegov lik s dva stajališta, koja možda ne mogu i ne trebaju opravdati takvo djelovanje Ivana Tomka, ali mogu razjasniti uzroke njegova ponašanja i staviti ga u kontekst tadašnjih zbivanja, te jednako tako i u neprekinuti povijesni niz njemu sličnih osoba. Ako bismo morali »klasificirati« Ivana Tomka i pridružiti njegov lik nekom psihološkom karakteru, tada bismo ga zasigurno pronašli u skupu hohštaplerskih i avanturističkih tipova, s izraženom obiteljskom grandomanijom. Neskromnost, arogancija, vječita želja za prvim mjestom, bolesna taština, samo su neke od značajki takva tipa ljudi. Oni vrlo često potječu iz siromašnjih slojeva, od običnih, priprostih roditelja i predaka, pa zbog osjećaja inferiornosti i psihičkog kompleksa straha i izgubljenosti teže potpuno suprotnom, što se očituje u prevelikoj težnji za društvenim ugledom, imetkom i položajem. Da bi to postigli, posežu za raznim sredstvima, često i ne u potpunosti moralnim, a jedno od njih je, dakako, i izmišljanje vlastite nepostojeće genealogije, odnosno starog plemićkog porijekla. Sve ovo pogotovo je izraženo kad su i stvarne okolnosti dovedene do krajnosti, odnosno kad se siromašniji kraj nađe u blizini razvijenijeg i bogatijeg, kao što je u ovom slučaju Dalmacija pod utjecajem Mlečana. U tu se sliku izvanredno uklapa i Ivan Tomko Mrnavić: rođen je u siromašnoj (ili u svakom slučaju ne bogatoj) obitelji, otac mu je bio došljak (iz plemenskopatrijarhalne sredine), te je Tomkov jedini cilj, nakon školovanja u Rimu, gdje je upoznao, kao što smo vidjeli, mnoge slavne i ugledne ljude plemenita roda, pod svaku cijenu ući u te krugove i biti im ravan. Cijelo vrijeme prati ga i takozvani »kompleks inozemstva«, jer kako drugačije objasniti činjenicu da stalno putuje i nikako se ne može smiriti na jednom mjestu, a s druge je strane snažno izražena i stalno prisutna želja da bude priznat u vlastitoj sredini, no to mu nikako ne uspijeva u potpunosti. Proglašen je i počasnim građaninom Rima i bosanskim biskupom i vitezom Malteškog reda, da budu spomenute samo neke od titula kojima se dičio, no nikako nije mogao postati biskupom svog rodnog grada Šibenika. Taj vječni kompleks provincijalca liječio je uspjesima postizanim u stranom svijetu i djelomično

▲Crkvica sv. Martina prije rušenja

utemeljenim na izmišljenim, lažnim i krivotvorenim podacima, a djelomično, očito, na vlastitoj sposobnosti da uvjeri ljude u ono što želi. »Danas nitko više s ozbiljnošću neće čitati latinske historiografske spise Ivana Tomka Mrnavića. Koga bi uostalom zanimale njegove isprazne arheološke konstrukcije…, tko bi čitao tu nategnutu raspravu… Zasluženo mu zato pripada glas velikog mistifikatora i najnekritičnijeg korisnika povijesnih izvora u onom vremenu.« Ipak, činjenice, čini mi se, govore ponešto drugačije: Ivan Tomko Mrnavić odgovara zahtjevima tog vremena i uklapa se svojim djelima u opća književno-povijesna strujanja. Želeći se dokazati pred Europom, Mrnavić najprije sebe prikazuje kao pripadnika šibenskog historiografskog kruga, a zatim i kao Slavena, odnosno potomka drevnih Ilira. I ostali pisci tog razdoblja stvaraju gotovo na jednak način: najprije se identificiraju sa sebi sličnim pojedincima, zatim iskazuju užu, a nakon toga i širu regionalnu pripadnost. I historiografski obrazac po kojem Mrnavić stvara vrijedi za sve autore tog razdoblja: citira se velik broj autora i time se, s jedne strane, dokazuje velika učenost samog pisca, a, s druge strane, starošću i brojnošću citata i djelo zadobiva na vrijednosti. Ono što mi danas iščitavamo kao »prepisivanje« i krivotvorenje, u ono je doba bilo legitimno i, dapače, poželjno. Ivan Tomko Mrnavić punopravno pripada intelektualnim, odnosno historiografskim tokovima onog vremena, a jednako tako nije nikakva iznimka niti unutar šibenskog historiografskog kruga, a šire i unutar jadranskomediteranskog kruga u koji, dakako, ulaze i talijanski gradovi. ■

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

65


66

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


Baština

U srcu Šibenika obnovljen gotički portal star oko 500 godina G

otički portal iz 16. stoljeća koji se nalazi u užem središtu Šibenika, na gradskoj palači u Vodičkoj ulici (nedaleko od Ulice kralja Tomislava ili Kalelarge) više nije crn, čađav, prljav, neugledan i neprepoznatljiv. Naime, na inicijativu Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac potaknuta je obnova i restauracija tog vrijednog arhitektonskog detalja, jednog od mnogobrojnih u šibenskoj povijesnoj gradskoj jezgri koji se nalaze na Listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske pri Ministarstvu kulture, Upravi za zaštitu kulturne baštine (ovaj pod oznakom Z-42989). Taj je kasnogotički cvjetni portal oko pet stotina godina čekao obnovu, te je konačno polovicom prosinca 2012. godine zablistao u svoj svojoj ljepoti i bjelini restauriranog kamena, pa već mnoge turiste i prolaznike potakne da zastanu u šetnji gradom, promotre ga i fotografiraju. Inače, restauratori predvođeni Silvijem Pranjićem, ovlaštenim konzervatorom kamene plastike (liceniranim od Ministarstva kulture) iz zadarske tvrtke Travej, završili su radove u nešto više od mjesec dana (i prije predviđenoga roka), uz odobrenje i nadzor Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, odnosno Konzervatorskog odjela u Šibeniku. Zanimljivo je i to što su neki povjesničari umjetnosti izrazili mišljenje kako je spomenuti portal i stariji nego što se uglavnom smatra, odnosno da potječe iz stoljeća ranije – 15. stoljeća. - Portal je izgrađen u kasnogotičkom stilu, a razlikuje se od drugih šibenskih gotičkih portala neogotičkom nadogradnjom, svojom visinom: elegantniji je i izduženiji. Cijeli portal je uokviren polustupovima s flankirajućim fijalama i sedlastim lûkom. Stupovi su izrađeni u rapskoj breći, a ostatak portala u bijelome vapnencu. Polustupovi završavaju cvjetnim kapitelima iznad kojih su fijale. Dovratnici i unutrašnji lûk su ukrašeni s vrpcom od tordiranih užeta. Nadvratnik je ukrašen vegetabilnim ornamentom u obliku naizmjeničnog, položenog slova s. U luneti je bareljef s prikazom dvaju paževa koji pridržavaju plašt s kacigom. Na vrhu kacige je pelikan (ili labud). Na središtu se nalazi željezni klin koji je nekad podržavao nestali plemićki grb-štit. Na tjemenu unutrašnjeg luka je akroterij u obliku hrastovog žira ... –– stručno je za vrijeme radova pojašnjavao pojedinosti o portalu restaurator Silvije Pranjić. Prethodno su konzervatori nabrojali brojna oštećenja na koja su naišli prije početka posla, pa je bio potreban niz različitih konzervatorskih postupaka kojima se u 11 faza čistio i restaurirao oštećeni portal, pazeći da se očuva primarna patina tog zaštićenog kulturnog dobra.

- Mogu istaći kako ćemo nastaviti u namjeri za obnavljanjem i drugih vrijednih arhitektonskih detalja i šibenske baštine koja čeka restauraciju i spas od propadanja. Zahvaljujemo svima koji su prepoznali naša nastojanja i pomogli nam u ostvarenju ovog nauma, kao i onima koji će nam pomagati u sličnim projektima u budućnosti – ustvrdio je po završetku obnove Hrvoje Zekanović, predsjednik Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac.

Inače, Društvo Juraj Dalmatinac je projekt obnove portala iz 16. stoljeća kandidiralo na prošlogodišnjem (2012. godina) natječaju Zaklade Adris kojom se nastoji poticati hrvatska znanost, umjetnost i razni projekti u kulturi, te je imalo čast biti među onima čiji su projekti i zamisli prepoznati kao vrijedni. Tako je šibenskom projektu koji se našao među čak 684 kandidirane prijave za novčanu potporu odobrena donacija od 52 tisuće kuna, što je iznos jednak troškovima restauracije, prema troškovniku kojega su predočili restauratori. Zadovoljni smo jer su konzervatori u predviđenom roku dovršili zadaću koja im je povjerena, a sudeći prema reakcijama prolaznika koji zastanu pogledati obnovljeni portal, ali i stručnjaka, čini se da su posao obavili vrlo dobro. Mogu ovom prilikom samo istaći kako ćemo nastaviti u namjeri za obnavljanjem i drugih vrijednih arhitektonskih detalja i šibenske baštine koja čeka restauraciju i spas od propadanja. Zahvaljujemo svima koji su prepoznali naša nastojanja i pomogli nam u ostvarenju ovog nauma, kao i onima koji će nam pomagati u sličnim projektima u budućnosti – ustvrdio je po završetku obnove Hrvoje Zekanović, predsjednik Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac. BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

67


68

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.


Božidar Grga profesor u Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku, hrvatski stručnjak za područje organologije i jedan od osnivača Orguljaške ljetne škole

250-a GODIŠNJICA NAKIĆEVIH ORGULJA

U CRKVI SV. FRANE U ŠIBENIKU

Nakon više od 40 godina proteklih od obavljene restauracije, sve je teže ugađanjem uspostaviti optimalni zvuk ovih orgulja. Prašina se nataložila u svirale i zacementirala na jezgrama, što ometa njihovu intonaciju. Osim toga, sve su češći tehnički problemi u sviranju. Najkritičnija je zračnica manuala. Upitno je da li ćemo ove godine moći koristiti orgulje za koncerte. Pod hitno treba obaviti reviziju restauracije (generalnu reparaturu) želimo li i dalje koristiti ove orgulje.

G

odine 1752. glasoviti mletački orguljar Šibenčanin don Petar Nakić došao je iz Nerežišća u Šibenik i sa upravom samostana Sv. Frane pogodio gradnju orgulja za istoimenu crkvu. Orgulje su nakon deset godina dogotovljene i postavljene na pjevalište crkve Sv. Frane, a postavio ih je Nakićev učenik i poslovni partner Francesco Dacci. Na pedalnoj zračnici orgulja urezan je zapis: Op. D. P. NACHICH 176 (2) Godine 1966. prigodom 900-godišnjice grada Šibenika, crkva Sv. Frane u Šibeniku dobila je od Caritasa suvremene orgulje, po veličini i mogućnostima dostojne epiteta „kraljica instrumenata“. Tim darom Šibeniku, u Hrvatskoj se po prvi put otvaraju 3 procesa: • Valorizacija povijesnih orgulja rukovođena organološkim načelima • Restauracija povijesnih orgulja (po prvi put) uz poštivanje organoloških i konzervatorskih datosti • Odabir lokacija za povijesne i suvremene orgulje

Traženje rješenja u šibenskom slučaju trajalo je 5 godina. Trebalo je iznaći rješenje za 2 problema: • da li dozvoliti postavljanje novih, za ovu crkvu glomaznih orgulja i ako se odobri njihovo postavljanje • gdje postaviti njih, a gdje Nakićeve orgulje. Bila je to borba Davida i Golijata. Dakako, velike nove orgulje su dobile prednost u prostoru crkve Sv. Frane; smještene su na postojeće pjevalište koje je posebno prilagođeno, a s kojeg su uklonjene stare Nakićeve orgulje i, poput onemoćalog prosjaka, stisnute u kut pobočne kapelice Sv. Križa u istoj crkvi. Nostalgično se možemo tješiti činjenicom što su i nakon tog čina dolazili uvaženi svjetski stručnjaci organologije i orguljanja pokloniti se tom starcu. Gorak okus svejedno ostaje… Pa ni sada, 40 godina nakon tog čina, Nakićeve orgulje nemaju mira. Prošle godine su uklonjeni izvorni mjehovi (pluća instrumenta) s obećanjem da će se isti premjestiti na novu lokaciju i ponovo uspostaviti njihovo funkcioniranje. Možemo se nadati da se pisano obećanje neće zaboraviti. BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

69


Sažeta kronologija zbivanja

8. lipnja 1966.

laca u Šibeniku Traži od samostana da osigura sredstva za popravak Nakićevih orgulja. Tek nakon toga dat će dozvolu za demontiranje i skidanje Nakićevih orgulja s pjevališta.

3. rujna 1966.

3.-4. veljače 1968.

Dogovorena je dispozicija za nove orgulje: 2 manuala i pedal, te 29 zvučećih registara i 3 transmisije (ukupno 32) Učitelj glazbe Božidar Grga upozorava Konzervatorski zavod za Dalmaciju: Šibenski konvetualci nabavljaju nove velike orgulje, a planirano je skidanje Nakićevih orgulja s pjevališta

22. studenog 1966.

Konzervatorski zavod šalje dopis Provincijalatu konventualaca u Zagrebu: Upozorava Provincijalat da su orgulje zaštićeni spomenik kulture. Traže njihovo izjašnjavanje.

24. studenoga 1966.

Dopis, Provincijalat Konzervatorskom zavodu u Splitu: Provincijal Dr. Marijan Žugaj predlaže smještaj Nakićevih orgulja u kapelu Sv. Križa (u crkvi). Misli da bi bilo dobro ukloniti postojeći oltar u toj kapeli, a na njegovo mjesto postaviti Nakićeve orgulje. (Treba napomenuti da bi takvo rješenje bilo optimalno za Nakićeve orgulje, no to se nije ostvarilo.)

19. prosinca 1966.

Doneseno je Rješenje o imenovanju Komisije koja će razmotriti eventualno postavljanje novih orgulja i premještanje starih u crkvi Sv. Frane u Šibeniku • dr. Marijan Žugaj, provincijal, • fra Damjan Glavaš, gvardijan, • prof. Frano Dujmović, konzervatorski povjerenik, • prof. Slavo Grubišić, direktor Gradskog muzeja u Šibeniku, • don Veljko Jadronja, Šibenik, • Božidar Grga, učitelj glazbe, Šibenik, • dr. Cvito Fisković, direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, • Davor Domančić, konzervator Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju.

11. veljače 1967.

Provincijalat conv. Muzeju grada Šibenka: Poslali su 3 crteža kućišta za nove orgulje (prijedlozi) • Gotičko • Barokno • Recentno (prospekt od slobodno stojećih svirala)

22. studenog 1967.

Konzervatorski zavod Split Samostanu konventua-

70

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Demontiranje Nakićevih orgulja, komisijski zapisnik

1. travnja 1968.

Pismo L. Šabana akademiku Fiskoviću Upozorava na pokušaj zamjene: nove Hefererove orgulje bi se postavile u crkvu Sv. Duha u Zagrebu, a njihove stare, manje pneumatske, u Šibeniku.

1. veljače 1969.

Kolaudacija novih orgulja radionice Heferer

7.kolovoza 1971.

Kolaudacija radova na obnovi Nakićevih orgulja

14. veljače 1973.

Ukradene su tri svirale prospektnog registra Tromboncini

25. veljače 1973.

Dr. Cvito Fisković traži od konventualaca zaštitu Nakićevih orgulja (željezna ograda na ulazu u kapelu, na što su se fratri ranije obavezali)

Zaključak Protekla je 41 godina od restauracije Nakićevih orgulja u crkvi Sv. Frane. Do 1993. na tim se orguljama nije sviralo, osim što je Jugoton snimio gramofonsku ploču (svirao je akademik Anđelko Klobučar). Orguljaška ljetna škola od 1994. godine redovito koristi ove orgulje u seminarima i izvođenju koncerata poznatih umjetnika. Troškom Orguljaške ljetne škole orgulje se redovito servisiraju jednom godišnje. Nakon više od 40 godina proteklih od obavljene restauracije, sve je teže ugađanjem uspostaviti optimalni zvuk ovih orgulja. Prašina se nataložila u svirale i zacementirala na jezgrama, što ometa njihovu intonaciju. Osim toga, sve su češći tehnički problemi u sviranju. Najkritičnija je zračnica manuala. Upitno je da li ćemo ove godine moći koristiti orgulje za koncerte. Pod hitno treba obaviti reviziju restauracije (generalnu reparaturu) želimo li i dalje koristiti ove orgulje. U tome bi mogli pomoći: • Grad Šibenik • Županija šibensko-kninska • Turističke zajednice • Ministarstvo kulture • Udruga Organum Šibenik


Projekt izdavanja ovog časopisa prepoznali su i financijski pomogli:

Šibensko-kninska županija

Grad Šibenik

Nacionalni park “Kornati”

Ceste Šibenik d.o.o. Veliko hvala i našim članovima koji su plaćanjem članarine pomogli izlaženje ovog časopisa i druge aktivnosti Društva. Do sljedećeg broja... BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

71


72

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DRUGI - IX./2013.

Profile for Zdravko Bogdan

Juraj br. 2  

Bilten Društva za očuvanje šibenske baštine "Juraj Dalmatinac"

Juraj br. 2  

Bilten Društva za očuvanje šibenske baštine "Juraj Dalmatinac"

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded