Issuu on Google+

1 of 5

ŠOKANTNA SUVREMENA UMJETNOST

Hrvatsku predstavlja u Sao Paolu performer koji izlaže krv Članak je objavljen u tiskanom izdanju Nacionala broj 439, 2004-04-13 Autor: Nina Ožegović (http://www.nacional.hr/autor/22/Nina-Ozegovic) Zlatko Kopljar (42), koji je diplomirao na Accademia di Belle Arti u Veneciji, slikarstvo je napustio jer želi izravno komunicirati s publikom, a ne 'visjeti' na nečijem zidu Performer Zlatko Kopljar (42), najpoznatiji po projektu “K 8” u kojem je 2002. izložio vlastitu krv pred publikom, u rujnu će predstavljati Hrvatsku na međunarodnom Biennalu suvremene umjetnosti u Sao Paolu u Brazilu. Tada će mu izaći i monografija beogradskog teoretičara Miška Šuvakovića, a hrvatska će publika njegove nove radove moći vidjeti već idući tjedan u Gliptoteci HAZU na izložbi “K 10”. Kopljara je izabrao Branko Franceschi, direktor Muzeja moderne umjetnosti u Rijeci, donedavno voditelj zagrebačke galerije “Miroslav Kraljević”. Na toj Performer Zlatko Kopljar (42), najpoznatiji po projektu "K 8" u kojem je 2002. izložio vlastitu krv pred publikom, u rujnu će predstavljati Hrvatsku na međunarodnom Biennalu suvremene umjetnosti u Sao Paolu u Brazilu.

svjetskoj manifestaciji, koju smatraju Venecijanskim biennalom južne hemisfere, Hrvatsku su do sada predstavljali Zlatko Keser, Boris Demur, Goran Petercol i Ivan Faktor. U sklopu ovogodišnje teme “Krijumčari slika” Kopljar će predstaviti rad “K 9 Compassion” koji će prikazati po povratku i u Hrvatskoj. Međunarodni Biennale u Brazilu jedna je od najvažnijih umjetničkih smotriKopljar je rođen u

Zenici, odrastao je u Slavonskom Brodu, školovao se u Veneciji, a nagrađen je u New Yorku. Da bi se uzdržavao tijekom studija u Švicarskoj čak je gulio i azbest, a usput je prodao i sve svoje studentske radove. Živi povučeno sa suprugom, a radi kao grafički dizajner, primjerice prelama časopis za književnost Tema. NACIONAL: Kako će se nesklonost ministra kulture Bože Biškupića prema suvremenim umjetničkim medijima odraziti na vaš rad? – Pogledajmo oko sebe –


2 of 5

projekti su stali, sve je stalo. No u svoj projekt vjerujem, nadam se da će ministar imati za njega razumijevanje i da ćemo uskoro znati koliki nam je proračun. Mi radimo punom parom, pripreme su već obavljene, ali ne smijem odati detalje projekta za Brazil. NACIONAL: Nije li “K 10” zaokret u vašem radu? – Svrbi me povratak slikarstvu, iako mislim da još nije vrijeme. Temelj rada “K 10” je performance. Prije godinu dana pitao sam se da li da izađem s performanceom ili da ideju prezentiram na videu. Zaključio sam da bih projekt trebao bazirati na kontrapunktima, na statičnom mediju i dinamičnom prizoru. Ishodište ovog rada je performance, fotografija kao primarni medij preko kojeg dolazimo do isprinta i slika ? klasično pripremljeno platno tretirano po zlatnim pravilima slikarstva. NACIONAL: Kako su napravljeni izloženi radovi? – “K 10” rađen je u kombiniranoj tehnici, od crno-bijelih isprinta koji me prikazuju u gibanju naprijed-nazad na stolcu. Ekspozicija je bila oko osam sekundi, fotografije su napravljene s dodatnim flashom, tako da sam dobio jednu čistu sliku i nekoliko nejasnih. Rađen je u digitalnom UV tisku, posebnoj tehnici koja se još nije počela komercijalno koristiti u Hrvatskoj. NACIONAL: Vi ste svoje performance izvodili na raznim mjestima, od podruma s narkomanskim špricama i štala s konjima do skloništa i galerija? – “K 1” radio sam 1997. sa Sanjom Fališevac koja je predstavljala gluhu, slijepu djevojku. Tu sam se bavio problemom komunikacije, bolje rečeno problemom nemogućnosti komunikacije. Takozvani zdravi ljudi, koji, unatoč tome što imaju dobar sluh i vid, često ne čuju i ne vide. U “K 2”, također iz 1997., “rušio” sam zidove institucionalnog prostora galerija u Ostravi, Splitu i Ljubljani. Budući da K zapravo znači konstrukcija, “rušenje” galerije bilo je konstruktivan čin. U “K 3”, koji sam izveo u Cardiffu u štali s konjima, dvojica snažnih muškaraca međusobno se udaraju štapovima po leđima. “K 4” iz 2002. je instalacija: ulaz u Galeriju suvremene umjetnosti zatvorio sam velikim betonskim blokom koji nitko nije mogao pomaknuti bez dizalice. Posjetitelji nisu mogli ući u muzej. Želio sam upozoriti na nepostojanje dijaloga između umjetnika i kustosa, ali i umjetnika i kritičara, koji prate naš rad. U “K 7” ležao sam potrbuške na hrpi tableta i perja poručujući time da društvo od nas stvara ovisnike o svemu i svačemu, dok se mi utapamo u iluzijama i ludilu. NACIONAL: Kako se rodila ideja da koristite krv u “K 8”? – Bio sam jako razočaran situacijom u Hrvatskoj, najviše općim duhovnim siromaštvom. Taj rad, meni najdraži, dijelom sam napravio pod utjecajem knjige “Biotehnološko stoljeće” Jeremyja Rifkina, a temelj mu je pitanje “Vjerujete li sada?”. Poruka je bila jednostavna: svi smo mi sveti i svatko od nas neprocjenjivo je važan. Jer krv nas identificira, njom se dokazuje očinstvo, pokazuje stanje jetre? Mislio sam da tu poruku o svetosti mogu najzornije prikazati vlastitom krvlju.


3 of 5

NACIONAL: Je li vam bilo teško izaći pred ljude i izložiti krv? – Uvijek je teško izaći pred ljude jer performance nije gluma, iako su svi detalji osmišljeni do kraja i traju kratko. Redatelj Andrej Tarkovski to je sjajno rekao u svojoj knjizi “Zapečaćeno vrijeme”: “Nekog starca nekog zgazio tramvaj. Odrezao mu noge. Ljudi ga povukli na stranu, naslonili na zid, a buljuk ljudi bulji u njegove batrljke. Njemu bi neugodno, izvuče maramicu iz džepa i pokrije batrljke.” Izvođenje performancea prati nelagoda jer umjetnik izvrće samoga sebe pred ljudima. To nije jednostavno i treba imati debele razloge da se to napravi. Ako razlozi ne postoje, onda je to lakrdijanje. Kad me je Martha Wilson, dirketorica newyorške Fondacije Franklin Furnace, pitala zašto ja sve to radim, odgovorio sam joj: “Kad više ne mogu sve to izdržati u sebi, izađem van!” NACIONAL: Kako koristite tijelo? – Koristim svoje tijelo kao što netko koristi kist, boje i slikarsko platno. Ako usporedimo Franca B, Rona Atheyja i Kirea O’Reillyja, radikalne umjetnike body arta koji ispituju granice vlastitog tijela koristeći krv, piercing, sakaćenje i slično, s klasičnim umjetnikom Jeronimusom Boschom, vidjet ćemo da se zapravo bave sličnim temama ? bolešću, ludilom i ludnicom, problemima društva, položajem umjetnika i slično, ali drugom metodom. Ja tijelo koristim kao radni materijal, kao medij. Ako projekt zahtijeva da nekoga zveknem po leđima istodobno kad i on mene, onda nema potrebe da to radimo 78 puta i da nam teče krv kao što je to slučaj kod spomenutih body art umjetnika. Bitna mi je gesta, čin, poziv na razgovor s publikom. NACIONAL: Kakva je veza između Josepha Beuysa i vašeg prvog performancea “Gdje bih stigao da sam bio pametan, Gdje je Ego” iz 1994.? – Za taj rad od Josepha Beuysa posudio sam dio naslova iz njegova performancea što ga je 1971. izveo u Pescari, ali i osjećaj, te dodao dio svog naslova. Zanimao me isti problem kao i njega, samo oslikan u drugom vremenu i u drukčijoj situaciji. Čovjek se 1994. u Hrvatskoj mogao jedino pitati je li lud, što radi tu i može li išta napraviti sa sobom. Bušio sam rupe u zidu Galerije proširenih medija tako da one oblikuju UBI EGO? (Gdje je ego?) u Brailleovu pismu. U izbušene rupice u zidu stavljao sam prethodno ispisane poruke nakon čega sam rupice punio silikonom. Jedna od poruka koju sam ispisao bila je “Dokinimo Ego” ili “Dokinimo želju”. NACIONAL: Koja vas ideja najviše zaokuplja? – Najviše me zanima pojedinac, ali o njemu često razmišljam kao o nekom globalnom mozgu ili osjećaju, doživljavam ga kao dušu cijelog svijeta, kao opće duševno stanje s brojnim psihičkim i mentalnim slojevima. U ovom ludilu od svijeta, preopterećenom informacijama, moramo odbaciti nepotrebne informacije, a prihvatiti i sortirati one koje nam trebaju. Govorim o sudaru pojedinca sa svijetom oko sebe i o snažnim utjecajima u njegovu intimu. Također i o tome kako čovjek ne može funkcionirati izvan sustava. NACIONAL: Kada ste shvatili da se želite baviti umjetnošću? – U trećem razredu


4 of 5

matematičke gimnazije u Slavonskom Brodu kupio sam dva slikarska platna i boje te naslikao u tri sata dvije slike. Tada sam shvatio da je to ? to. Onda sam otišao u vojsku, koja je bila čista lobotomija, a kako sam se htio što prije doseliti u Zagreb, upisao sam geodeziju. Taj mi je fakultet bio besmislen i prestao sam studirati. Javio sam roditeljima da ću se sam izdržavati, iako mi oni nisu niti imali bog zna što poslati ? otac je bio radnik, a majka kućanica. Radio sam preko Studentskog servisa i pripremao se za Akademiju likovnih umjetnosti. Pao sam četiri puta na prijamnom ispitu, a u međuvremenu sam apsolvirao Višu grafičku školu, što mi je poslije odlično došlo jer živim od grafičkog dizajna. NACIONAL: Je li vas pokolebao neuspjeh na prijamnom ispitu na zagrebačku akademiju? – Ne, odlučio sam studirati u Italiji. No tada sam se razbolio od tuberkuloze i završio u bolnici. U ta tri mjeseca, pod temperaturom, štrebao sam talijanski osam sati dnevno i kad sam došao na testiranje u Školu stranih jezika “Sova”, rekli su mi da se odmah mogu upisati na zadnji konverzacijski stupanj. Tada sam se upisao na Accademiju di Belle Arti u Veneciji, što sam i diplomirao. Tijekom ljeta gulio sam azbest u Švicarskoj kako bih zaradio novac za studiranje u Italiji. To je bilo mučno i gadno, pravi pakao. Takva iskustva čovjeka očvrsnu, ostanu ožiljci, možda i tu leže razlozi zbog čega me zanimaju određene teme. Nakon diplome trebao sam raditi jedan projekt u Chicagu, no u međuvremenu sam se zaljubio i vratio u Hrvatsku pet dana nakon pada Vukovara. NACIONAL: Zašto ste se kao slikar opredijelili za formu performancea? – Stalno sam tražio nove izazove u kojima bih mogao prodrijeti dublje u sebe. Tada sam bio mlađi, luđi i revolucionarniji, i mislio sam da prava umjetnost mora biti nematerijalna. Iritirala me pomisao da netko posjeduje umjetničko djelo, nisam htio “visjeti” na nečijem zidu. Mislio sam da umjetnost tu umire. Ja ne želim raditi ono što ljudi očekuju od mene. Želim raditi projekte kojima ljudima mogu prenijeti svoju poruku, ili im otvoriti začepljene kanale. Osim toga, izravni kontakt s publikom donosi snažno iskustvo. NACIONAL: Kako vas je prošle godine prihvatila publika u New Yorku gdje ste nastupili u “Kitchenu”? – Zahvaljujući Fondaciji Franklin Furnace, jednoj od najstarijih newyorških fondacija koja promiče suvremenu umjetnost – emerging art, performance i digitalne medije, proveo sam tri mjeseca u New Yorku. Oni su mi dodijelili nagradu za dosadašnji rad, a realizirao sam rad “K 9”, koji u Hrvatskoj nije nikada prikazan. Bavio sam se pitanjem ”Što je moguća istina?”. Kod forenzičara na Kustošiji uspio sam dobiti svoj DNA ključ u digitalnom obliku. Tu kobasicu od nekih 20 tisuća znakova, odnosno, informacija, moji mladi suradnici ugradili su u poseban kompjutorski program. Tako sam dobio potpuno apstraktni videozapis. Na popratnom audiozapisu snimio sam proročki govor Domenica iz “Nostalgije” redatelja Andreja Tarkovskog o mogućem smaku svijeta. Ideja je bila da stavim ljude u situaciju u kojoj ne mogu donijeti nikakav konačni sud. Htio sam da osjete poruku, a ne da razmišljaju i prosuđuju na temelju dosadašnjih iskustava i


5 of 5

znanja. Mislim da su naši stavovi i sudovi ? smeće. Znači, istina je u prostoru našeg neznanja, koje je nemjerljivo veće od našeg znanja. Došlo mi je 50-ak ljudi. Rogoborio sam da je to malo, ali organizatori su me poprijeko pogledali rekavši da je to za New York, grad u kojem se svake večeri može birati između brojnih zanimljivih događaja, jako dobra posjećenost. Članak je preuzet sa http://www.nacional.hr/clanak/13781/hrvatsku-predstavljau-sao-paolu-performer-koji-izlaze-krv


Hrvatsku predstavlja u Sao Paolu performer koji izlaže krv