Issuu on Google+

jedna točka, crveno, ona tamo, treperi, ne, ne treperi, titra, ne, ne titra, nepomična, ne, ne stoji, ima li zvuka, može li zujati, zuji li, prelijeva se, nepomična, nije to svjetlo, nije to odraz, ništa ne dopire, samo točka, crveno, u naletu kad stane, stoji odlazeći, udaljava se, ulazi, titra uvirući u sebe, u vjetar, strujanje umrtvljenog zraka, odjek, bijelo, uvijek bijelo, kao pero na povjetarcu, kao iglica u kugli kotrlja se, klizi, kvrca, klacka, zapinje i uzdiže se, približava plohama bez prozora, otvorit će se, rascijepiti, crveno, kao rešetka, kao prolaz pored sebe, zidovi koji ne dijele, zidovi koji ne zatvaraju, prozori bez zidova, kupola bez nosača, sužava se i rasipa, raste u točku i sada sipi, s jednog kraja ovog trga prema drugom, kad stojim ovdje rub nije tamo kod mene, rub nije tamo pri meni, ovdje bez mene, ali vraća se, dolazi, i zatim zatitra, crveno, u trenutku, odzvanja, odmotava u trakama, stoji nepomično, u crti, potezu bez zvuka, treperi i više nije točka, nije počelo, ne zaustavlja se, ne može prestati


čujem li se, čuješ li ga, nitko ne govori, nije progovorio, nisam ih čuo, slušaš li, oni ih ne čuju, zaboravljam te kao zid pred zvukom, okružen jer treba zazvoniti, zazvonit će nakon njih, zazvonilo je, zazvonit će iza njega, ispražnjeno, ne čuje, ne mogu čuti, ne čuje se – došao je preko onog polja, po mraku, slijedeći tamu, visoka trava zatim se prorijedila, stotinjak koraka prije nasipa, tada ispred njega, sada sigurno s one strane, morao bi biti nadvožnjak, kao i prije toga povlačio se polako u sutonu, zatim je urastao u lanac ulične rasvjete, kao ograda, kao ploča nad rešetkom svjetla, kao opkop koji su poslije zatrpali, prekrili kako bi ga vratili dublje, opet zemlji, u zemlju, bez tla, sada se uzdiže i tone u sve gušćem zraku – ako bi učinio korak naprijed, i zatim odmah korak natrag, ako bi posve neprimjetno, jer nitko neće čuti, prebacio težinu s jedne na drugu nogu, ako bi se zakratko osvrnuo, ako će se prignuti i zatim brzo uspraviti, više ne bi mogao biti na istom mjestu, to nije tvoje mjesto, netko drugi bi stajao iza njega, stojiš li iza mene, gdje si


u sebi, promrmljati, za sebe, ne reći, nije izgovorio, nije pogledao, nije zastao, u sebi, ako sada bude oklijevao, ako stane, tko će tada stati, na mjestu, tko je tu bio, skupiti se u točku, ne micati se, povući za sobom, jednim potezom, odozgo, uvijek odozgo, iznad njega, tamo gdje ne može pogledati, u sebi, bez ikakve misli, ne osjećati, zatvoriti, moraš se zatvoriti, ne možeš se zaštititi, kao u kugli, uvijek dolazi postrance, kao pogled koji nisi uputio, odbija se, u sebi, vidjet će te, gleda jer ga ne možeš vidjeti, kao kad grozničavo želiš i moraš misliti o nečem drugom, čija ga je onda misao spriječila da se zaustavi, u sebi, nisi stao, nije mogao stati, a cijelo vrijeme nešto u tebi uvijek mora ići dalje, jer tamo ne želi, tamo ne može doći, tu se ne dolazi, ne vraća se, ne smije stajati na mjestu, u sebi, izbija iz njega, u trenutku, kao točka, provlači se i kida ga, brzo, još će brže, kad ne bude gledao, kad se konačno okrene kako ne bi vidio, zatvorit će se, preklopit će ga, tiho, s treskom, nečujno, bez glasa, spušta se, spustilo se ispod njega, u sebi


K14 poezija