Page 1

KOLIKO VRIJEDI UMJETNIKOVA KRV? Sanja Cvetnić (...) Tko kao ti i svi karanfili treba krv kao novac, a smrt kao vino, puše staklo za svoj kalež iz mojih ruku, boji ga riječju, što je ne izrekoh, crveno, razbija u komade kamenom daleke suze. Paul Celan, Tko kao ti, zbirka Mak i pamćenje, 1957. Svake godine u prvome tjednu svibnja i devetnaestoga rujna oči stanovnika Napulja uprte su u jednu malu prozirnu posudicu. U dramatičnoj scenografiji katedrale i s nevjerojatnom gužvom vjernika i znatiželjnika, svećenici iznose pokaznicu u središtu koje je ampula s krvlju sv. Januarija (San Gennaro), zaštitnika grada. Prinose ju moćniku, relikvijaru u kojemu se čuvaju kosti svetca. Ukoliko zgrušana mučenička krv u blizini kostiju postane tekuća, kroz katedralu se prolome zahvalni uzvici: Čudo! Čudo! Napetost očekivanja splasne u skrušenu pobožnost, nekoliko svjedoka obično padne u nesvijest ili u histerični zanos, ali ostali se raziđu zadovoljni što je i ovaj put sv. Januarij uslišao molbe i osigurao svoju čudotvornu zaštitu nad gradom. Premda je Drugi vatikanski koncil tu staru napuljsku pobožnost ograničio na strogo lokalnu uporabu, a sv. Januarija svrstao u drugu ligu svetačke postave, pučki se običaj održava. Nakon rimske presude na napuljskim je zidovima osvanuo intimni zapis ohrabrenja svetcu: San Genna’ futtetenne! (smisao je Sv. Januarije, bol’ te briga, ali doslovni prijevod nije pristojan). Mučenička krv koja podiže temperaturu mediteranskoga grada dio je snažne metaforike krvi koja se javlja s mješavinom strave i zanosa, od kršćanstva (Kristove otkupiteljske krvne žrtve, euharistijske pretvorbe vina u krv, krvi svetaca ...), narodnih mudrosti (krv nije voda) i običaja (krvna osveta), govornih izraza (plava krv, hladna krv, jaka krv, piti krv na slamčicu), snažnih pjesničkih slika... Katkada strava i zanos nisu ništa manji u recepciji znanstvenih otkrića i mogućnosti – krvna slika koja otkriva bolesti, krv koja nosi zapise o svemu i svačemu – praroditeljima, količini popijena alkohola ili pojedenih kolača, stanju jetre i upalnim procesima na zglobovima, svrstava nas u grupu A, B, 0 ili AB, određuje jesmo li rezus faktor minus ili plus, otvara se eugenici, dokazuje očinstvo, dijeli, spaja, identificira... sve u kapljicama dragocjene tekućine. S povišenim se tonom govori o bankama krvi (plazme), potražnjom za davateljima kapi dobrote, bolnice dramatično pozivaju i propagandnim porukama potiču savijest... Performance i instalacija Zlatka Kopljara pozivaju se na slojeviti simbolički naboj krvi, te koloristički najimpresivnije tekućine koju je čovjek u mogućnosti proizvesti. Naglasak na verizmu vađenja krvi – izravno, pred publikom (svjedocima) ulazi u polemiku s maglovitim


hagiografskim podatcima o načinima kako je svetačka krv dospjela u pokaznice (sv. Januarij dakako nije jedini svetac čija je krv sačuvana, pa čak ni jedini kojemu se ona pretvara iz koagulirane tvari u tekuću). Vizualnoj pobožnosti napuljskih vjernika koji netremice prate događaje u ampuli suprostavljaju se miješani osjećaji i doživljaji galerijske publike. Otpor, gadljivost, nevjerica, ravnodušnost? Izvađena umjetnikova krv potom ne ide na analizu, premda ju vadi specijalizirana osoba. Umjetnik odlaže epruvetu s krvlju u kristalnu kocku (vedrine?) i ostavlja kao izložbenu instalaciju. Poblematski ovaj se Kopljarov rad veže uz dominantni repertoar motiva koji snažno obilježava njegove performativne iskaze i kojim gradi instalacijske sklopove (pilule, prozirni kalež, oltar, umnožene svete sličice aplicirane na platnu kao podloga za slikarske intervencije, metalno srce, molitve upisane na papiriće i utisnute u zid, pranja, metaforika vode). Kao u ophodu nekim imaginarnim posvećenim prostorom (umjetnosti?) koji prisvaja obilježja crkvene nutrine, Kopljar često zalazi u jedan prepoznatljivi značenjski sklop: baptisterij (pranje, 1992.), apsidu (oltar, kalež, 1995.), kapele (triptih – video projekcija, 2001.) i sada riznicu (pokaznica, 2002.). Aproprijacija se širi – sa snažnom sviješću i porivom za propitivanjem društvenih uloga, Kopljar naglašava umjetnika kao davatelja, katkada žrtve i mučenika, katkada iscjelitelja, potom buntovnika ili barem kritičara komunikativnih šumova i čvorova u ljudskim odnosima. Napeti i teški odnos između umjetnika i njegove neposredne okoline (galerijske publike, institucija, kritičara, tiska) u svakom radu pritišću na neku novu neuralgičnu točku. S druge pak strane polemički nabijene iskaze on okiva u strogo režirane, gotovo mehaničke pokrete, a instalacije posjeduju naglašenu čistoću forme, klasičnu simetriju, besprijekorno polirane površine. Kubus prozirne monstrance (pokaznice) funkcionalno preuzima ulogu liturgijske posude, ali formom ju potpuno negira. Krv umjetnika dramaturški postaje paralelna krvi svetca, a prostor galerije po istom procesu posvećene crkvene riznice. Agresivni napad i fizička destrukcija institucionalnoga prostora galerije kojim se Kopljar proteklih godina bavio (performance rušenja galerijskih zidova – Ostrava, Split, Ljubljana) kreće sada obrnutim putem – putem posvećenja. Ali, može li se posvetiti prostor u koji se sumnja? Ne postaje li njegova golotinja time jača? Može li obrazac kultne i kulturne institucije preklopiti a da jednome od njih ne bude pretijesno, a drugome preširoko? Nagradno pitanje na kraju kritičarski je prilog polemičkome dijelu Kopljareva rada: Ako mozak intelektualca vrijedi dvije marke, koliko vrijedi umjetnikova krv? Točne odgovore izražene u eurima ispišite na dopisnici i pošaljite na adresu: San Gennaro, Cappella del tesoro, Duomo di Napoli, Via Duomo, 80100 Napoli, Italia. U artist’ futtetenne!


9-K8-sanja cvetnic_0  

KOLIKO VRIJEDI UMJETNIKOVA KRV? Sanja Cvetnić (...) Tko kao ti i svi karanfili treba krv kao novac, a smrt kao vino, puše staklo za svoj kal...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you