Page 1

Tekst: Vladimir Mattioni IDENTITET – RITUAL – METAFORA Najdojmljivije panorame gradova obilježene su mnoštvom tornjeva svake vrste – od povijesnih zvonika i fortifikacijskih kula do nebodera i tvorničkih dimnjaka. Skoro je nezamisliva reprezentativna panorama koja ne sadrži barem nekolicinu građevina koje izrastaju iz tla i teže prema nebu. Povijesni su tornjevi omiljena mjesta fotografiranja, po svijetu su razasuti milijuni fotografija s uspomenama na neku visoku građevinu. To je dio globalnoga kolektivnog rituala. Ritualni događaj traje ne više od desetinke sekunde, jedva da se može memorirati, ali je suma tih obreda nesaglediva. Fotografiranje je način da se individualizirani prizor sačuva i pohrani u vlastitu memoriju. Obredni događaj zapravo i ne sadrži ništa više doli fokusiranje i snimanje. Međutim, on jest način uspostave identiteta predmeta i to za svaku osobu na drugi način. Predmet se fotografiranjem ritualno posvaja. Što je u biti to što se fokusira? Nije li to možda odraz onoga tko snima, nije li se fokusiranjem sučelio s prizorom vlastitog lika? Ljudska figura ima samo okomitu os simetrije, mi sebe gledamo isključivo kao uspravne figure, u vodoravnom smjeru čovjek nije simetričan. Ako čovjeka predstavimo znakom, on je uvijek uspravan. Znak čovjeka i znak tornja – isti su. Postoji određena bliskost u komunikaciji čovjeka i tornja na razini koje uglavnom nismo svjesni, ali smo skloni taj odnos uspostaviti ritualno, od bezazlenoga turističkog fotografiranja do ekskluzivnoga umjetničkog djela. Toranj bivše tvornice TEŽ u Zagrebu jedan je od repera u mnoštvu zagrebačkih panorama. Neke su opće poznate, davno posvojene i memorirane, ali percepcija tog tornja nije dio opće gradske slike, on je skoro anoniman, pripada skupini individualnih iskustava koja nikad nisu pretvorena u zajedničku sliku. Oblik tornja je nesvakidašnji za opću percepciju servisne industrijske građevine. Nastao je iz funkcionalnih uvjeta i ograničenja, njegova je uloga skoro posve nečitka za one koji nisu profesionalno upućeni. No, sam oblik i način na koji je arhitektonski interpretiran daleko nadilazi njegovu tehničku svrsishodnost. Zbog naglašene okomite forme, prozirnih pročelja i «vječitog» sjaja stotina žarulja raspoređenih po etažama patuljastih visina, građevina se doima kao iluzionistički objekt koji emitira poruke, što nadilaze razumijevanje njezinoga izvornog programa. Toranj po sebi sadrži «privlačnu moć» za one koji o njemu «ništa ne znaju». To je svojstvo koje nije dio ispunjavanja funkcionalnih zadaća, nešto što se pojavnosti građevine pridodaje kao «sporedni efekt», slučajni nusprodukt. To se svojstvo može proizvesti samo arhitekturom koja ima moć da stvara metaforične učinke. Iz tog «viška» zbivanja moguće je generirati čitav niz «bliskosti» s kojima je moguće uspostavljati ritualne odnose. Te je odnose iz individualnog iskustva lako prenositi u artikulirane rituale, u koje se uključuju i drugi sudionici. To upravo čini Zlatko Kopljar kada privučen svjetlošću tornja i sam postaje svjetlost. Ritual metamorfoze dramatiziran je i zabilježen filmskim medijem, ali je rezultat ove neobične naklonosti zapravo «električni totem», objekt koji je autor stvorio iz svjetlećih tijela. U njemu je komprimirana memorija događaja koji je provocirao umjetničko stvaranje i otvorio proces za uspostavljanje djela. Svjetlosni objekt i filmska projekcija performansa doimaju se na prvi pogled kao dvije stvari koje jedna drugoj konkuriraju. Međutim, nije tako. Premda ne dijele ni prostor ni vrijeme, oni su zapravo «jedno djelo» - osvjedočenje one bliskosti koja je spojila autora i mjesto. U bliskosti se skriva identitet odnosa koji se uspostavlja na način posvajanja.


Analitički stav identiteta A = A pripada samim osnovama logičkoga govora. No, analitički sudovi ne garantiraju egzistenciju nečega (bilo što da je to A), nego samo izlažu odnos već sadržan u terminima. Ne zna se mnogo o pojavnosti ili entitetu A ako se zna samo da je to A jednako A. Polazeći od pitanja o identitetu umjetničkog objekta moguće je ukazati na ritualnu podlogu koja pokreće poseban odnos umjetnika i djela. Pritom se javljaju dva tipa komunikacijskih polja: jedno u kojem stoje umjetnik i djelo, i drugo u kojem se taj odnos uključuje u komunikaciju s drugim. Prijelaz između dva polja iniciran je metaforičnim slojem koji čini da komunikacija s drugim uopće bude moguća. Taj se sklop odnosa može čitati u djelu Zlatka Kopljara i potvrda je autorove svijesti o načinu registriranja umjetničkog ponašanja kao «oblikovanih stanja», iz kojih se tek naknadno iščitavaju identitetska obilježja. Ritual pokreće identitet, a metafora komunikaciju. Moguće je zamisliti scenarij po kojem će umjetničko djelo pokrenuti javni interes za očuvanje tornja kao spomeničke vrijednosti. Moguće je zamisliti prenamjenu čitave tvornice u program koji će i dalje skrbiti o njegovoj trajnosti. Međutim, malo tko primjećuje da se «očuvanje» već dogodilo u umjetničkom činu Zlatka Kopljara. «Vrijednost» objekta deponirana je u memoriju umjetnosti, što znači puno više od inicijative da se za budućnost osigura skrb nad trajnošću slike tornja kao predmeta budućih turističkih memorija. Neće se povećavati vrijednost građevine umnažanjem njezinih percepcija participacijama u kolektivnom ritualu. Može se samo uvećavati profitabilnost. Poduzetnost oko takve skrbi gura na marginu umjetničko djelo da bi u središte postavilo ono što je već jednom bio udes građevine: funkcionalnost «funkcionalističkih» predrasuda.

5-J4_c_kopljar_LEKT  

Tekst: Vladimir Mattioni IDENTITET – RITUAL – METAFORA

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you