Page 1

K12 / K13 Light Tower 26.9. – 23.10.2009., Minoritengalerie, Graz

Odnos prema arhitekturi kao reprezentaciji sustava vrijednosti i kolektivnih modela razmišljanja ili kao prostornoj organizaciji nabijenoj simboličkim porukama, povijesnim poveznicama, mitskim, religijskim i duhovnim kompetencijama, tijekom posljednje dekade postao je opće mjesto zanimanja suvremenih vizualnih umjetnika. Bilo da je riječ o, primjerice, performansu Andreje Fraser „Little Frank and his Carp“ (2001.) koji na Frank Gehryjevom projektu podružnice Guggenheim Muzeja u Bilbau, otvorenom 1997. godine, kritizira supremaciju muzejske arhitekture nad vizualnom umjetnosti kojoj bi trebala biti posvećena ili, pak, lamentaciji nad propašću i zaboravom utopijskih socio-političkih projekata u video trilogiji New Scenes for Heritage (2004.-2006.) Davida Maljkovića, nadahnutoj sudbinom Spomen doma na Petrovoj Gori Vojina Bakića, zanimanje umjetnika zasnovano je mahom na svijesti da arhitektonska rješenja prostora imaju vodeću ulogu u našim životima upravo po inherentnoj značajki manifestacije kolektivnih ideologijskih principa i mitoloških postavki zajednice. Ovakve prevladavajuće umjetničke strategije arhitekturu tumače unutar manifestacija moći i politike, formaliziraju je i odvajaju od njenog izvornog stvaralačkog konteksta. I dok bi se isto moglo tvrditi za odnos Zlatka Kopljara prema građevinama koje kao fizička realizacija institucija obilježavaju njegove cikluse K9 Compassion (2003.) i K9 Compassion+ (2005.), posvećene kritici globalne prevlasti liberalnog kapitalizma, njegovi tematski povezani ciklusi K12 (2007.) i, nadasve, ovogodišnji K13, zasnovani su na alegorijskoj percepciji arhitekture, odnosno, duboko osobnoj i intuitivnoj interpretaciji njenog simboličkog značaja. Arhitektura unutra Kopljarove dubinski egzistencijalističke poetike ovog puta nije spomenik krahu civilizacije, zaboravu ili konačnom odgađanju koncepcije progresa u korist prikrivenog oligarhijskog silništva, ona se premetnula u simbol nade, svjetionik uspostave onih vrijednosti kojima kultura zajednice etički mora težiti radi ostvarenja svojih vitalnih interesa. Građevina oko koje se razvija Kopljarov posljednji ciklus toranj je za provjeru ispravnosti žarulja u zagrebačkom TEŽ-u, utilitarni projekt arhitekta Lavoslava Horvata iz 1960. godine. Riječ je o bizarnoj građevini, visokom tornju staklenih fasada i tek četiri metra širokih betonskih bokova, koji provodeći svoju funkciju neprekidno svijetli od svoje inauguracije 1963. godine, označavajući pritom istočni ulaz u Zagreb. Kopljaru koji se njime fascinirao


kao dječak i danas, četrdeset godina poslije, toranj predstavlja znak da svjetlost kao manifestacija

logosa,

kako

onog

ljudskog/mikrokozmičkog,

tako

i

univerzalnog/makrokozmičkog htijenja svijetli i dalje. I nju može ugasiti faktično prebacivanje proizvodnje žarulja u Kinu, ali postavlja se pitanje može li se svjetlost osvješćivanjem simboličkog značaja zadržati prenamjenom tornja u spomenik arhitekture, jednog razdoblja, kulturološkog konteksta ili samo(!) htijenja da se otpočne proces promišljanja suštine vlastite društvene potke, poveznice naše prošlosti sa našom budućnosti? Ako je zaborav bitka mrak, ništavilo i najprije mentalna, a potom i egzistencijalna smrt, svjetlost je njegova spoznaja, nada, spas, jednom riječju - život. Forma Horvatovog svjetlosnog monolita, poput one proslavljenog Kubrickovog crnog, koju usput rečeno u kozmičkim prostranstvima može iznjedriti jedino logični mentalni proces, pojavio se po prvi put u K12 kao vizija koju Kopljar promatra odjeven u svoje poslovično crno performersko odijelo. Simultano, autora smo mogli vidjeti na video projekcijama obješenog na granu stabla pred ostacima banketa, odnosno, kako usred mraka šume „grije ruke“ na velikoj prizemljenoj svjetlosnoj kugli. U K13 Kopljar po prvi put u svom radu napušta prostor boli i patnje. U središnjem 13 minutnom video segmentu trodjelne multimedijalne instalacije koju uz video projekciju čine svjetlosni objekt i reflektirajuće odijelo, vidimo snimku autora kako se noću kreće šumom odjeven u blještavo odijelo, pratimo ga kako napušta prostor kugle svjetlosti i odlazi u poklonstvo svjetlećem monolitu. Po odlasku iz šume, iz svijeta kojeg su ljudi napustili, pronalazimo ga u urbanom okruženju, pred monolitom u kojeg bodro ulazi, kreće se kroz njegovu arhitekturu i naposljetku nestaje stapajući se sa svjetlošću. U postavu Minoritengalerie dvije slijedeće prostorije posvećene su najprije svjetlosnom objektu, replici Horvatovog monolita, dimenzija 300 x 170 x 70 centimetara, kojeg udružena svjetlost 400 bijelih neonskih cijevi složenih u preklapajuće ravni čini nematerijalnim, te zatim reflektirajućem odijelu, materijalnom dokazu autorovog simboličkog prelaska u stanje nematerijalne duhovnosti, ekvivalent potpune etičke čistoće. Nameće se pomisao kako možda svjedočimo dramatičnoj promjeni u Kopljarovom opusu. Nestajanje u svjetlosti osim simboličkog stapanja, čak dokinuća u logosu, u promišljanju autorskog opusa sugerira napuštanje korištenja vlastitog tijela kao javnog, odnosno, kao posrednika ili doslovnog nositelja poruke. No, dok je takva odluka predmet slobodne autorske odluke o daljnjoj svrsishodnosti kanaliziranja poruke kroz vlastito tijelo, K13 predstavlja konzistentan nastavak Kopljarovog bazičnog koncepta zasnivanja estetske kvalitete na etičkoj okosnici rada u prostoru njegovog značenja i interpretacije, te simbolizmu forme na razini komunikacije njegove poruke publici. U cjelini opusa, pak, K13 spajanjem skulpture, videa i


rekvizita performansa u jedinstvenu instalaciju formalno zatvara krug kojeg je Kopljar započeo multimedijalnom izložbom 1993. godine u Gliptoteci HAZU. Zanimljivu unutrašnju dinamiku opusa razjasnit će njegov slijedeći projekt, a K13 hrvatska će publika premijerno vidjeti u novom Muzeju suvremene umjetnosti tijekom prve polovice 2010. godine. Ostaje nadalje neizvjesno hoće li fetišizacija Horvatovog tornja doprinijeti njegovoj prenamjeni iz funkcionalnog objekta u simbolični svjetlosni monolit, odnosno iz arhitekture u spomeničku skulpturu. Na tragu ovog nagnuća prosvjetiteljskoj uvjerljivosti Kopljarova izraza doprinijelo je majstorsko biranje suradnika: odijelo je dizajnirao Tonči Vladislavić, video je snimio Boris Poljak, zvuk Martin Semenčić, a Goran Čaće potpisuje njegovu montažu.

4-Franceschi_Kopljar K13-2010  

K12 / K13 Light Tower 26.9. – 23.10.2009., Minoritengalerie, Graz

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you