Issuu on Google+

K12 / K13  Light Tower  26.9. – 23.10.2009., Minoritengalerie, Graz

Odnos prema arhitekturi kao reprezentaciji sustava vrijednosti i kolektivnih modela  razmišljanja   ili   kao   prostornoj   organizaciji   nabijenoj   simboličkim   porukama,  povijesnim   poveznicama,   mitskim,   religijskim   i   duhovnim   kompetencijama,   tijekom  posljednje dekade postao je opće mjesto zanimanja suvremenih vizualnih umjetnika.  Bilo da je riječ o, primjerice, performansu Andreje Fraser „Little Frank and his Carp“  (2001.) koji na Frank Gehryjevom projektu podružnice Guggenheim Muzeja u Bilbau,  otvorenom 1997. godine, kritizira supremaciju muzejske arhitekture nad vizualnom  umjetnosti   kojoj   bi   trebala   biti   posvećena   ili,   pak,   lamentaciji   nad   propašću   i  zaboravom   utopijskih   socio­političkih   projekata   u   video   trilogiji  New  Scenes  for  Heritage  (2004.­2006.) Davida Maljkovića, nadahnutoj sudbinom Spomen doma na  Petrovoj Gori Vojina Bakića, zanimanje umjetnika zasnovano je mahom na svijesti da  arhitektonska   rješenja   prostora   imaju   vodeću   ulogu   u   našim   životima   upravo   po  inherentnoj   značajki   manifestacije   kolektivnih   ideologijskih   principa   i   mitoloških  postavki zajednice. Ovakve prevladavajuće umjetničke strategije arhitekturu tumače  unutar   manifestacija   moći   i   politike,  formaliziraju   je   i   odvajaju   od   njenog   izvornog  stvaralačkog konteksta. I dok bi se isto moglo tvrditi za odnos Zlatka Kopljara prema  građevinama koje  kao  fizička realizacija institucija obilježavaju  njegove cikluse  K9  Compassion (2003.) i K9  Compassion+ (2005.), posvećene kritici globalne prevlasti  liberalnog   kapitalizma,   njegovi   tematski   povezani   ciklusi   K12   (2007.)   i,   nadasve,  ovogodišnji   K13,   zasnovani   su   na   alegorijskoj   percepciji   arhitekture,   odnosno,  duboko   osobnoj   i   intuitivnoj   interpretaciji   njenog   simboličkog   značaja.   Arhitektura  unutra Kopljarove dubinski egzistencijalističke poetike ovog puta nije spomenik krahu  civilizacije,   zaboravu   ili   konačnom   odgađanju   koncepcije   progresa   u   korist  prikrivenog   oligarhijskog   silništva,   ona   se   premetnula   u   simbol   nade,   svjetionik  uspostave onih vrijednosti kojima kultura zajednice etički mora težiti radi ostvarenja  svojih vitalnih interesa. 


Građevina   oko   koje   se   razvija   Kopljarov   posljednji   ciklus   toranj   je   za   provjeru  ispravnosti   žarulja   u   zagrebačkom   TEŽ­u,   utilitarni   projekt   arhitekta   Lavoslava  Horvata   iz   1960.   godine.   Riječ   je   o   bizarnoj   građevini,   visokom   tornju   staklenih  fasada   i   tek   četiri   metra   širokih   betonskih   bokova,   koji   provodeći   svoju   funkciju  neprekidno svijetli od svoje inauguracije 1963. godine, označavajući pritom istočni  ulaz u Zagreb. Kopljaru koji se njime fascinirao kao dječak i danas, četrdeset godina  poslije,   toranj   predstavlja   znak   da   svjetlost   kao   manifestacija   logosa,   kako   onog  ljudskog/mikrokozmičkog, tako i univerzalnog/makrokozmičkog htijenja svijetli i dalje.  I nju može ugasiti faktično prebacivanje proizvodnje žarulja u Kinu, ali postavlja se  pitanje   može   li   se   svjetlost   osvješćivanjem   simboličkog   značaja   zadržati  prenamjenom   tornja   u   spomenik   arhitekture,   jednog   razdoblja,   kulturološkog  konteksta   ili   samo(!)   htijenja   da   se   otpočne   proces   promišljanja   suštine   vlastite  društvene  potke, poveznice  naše   prošlosti  sa  našom  budućnosti?  Ako  je  zaborav  bitka mrak, ništavilo i najprije mentalna, a potom i egzistencijalna smrt, svjetlost je  njegova spoznaja, nada, spas, jednom riječju ­ život. Forma Horvatovog svjetlosnog monolita, poput one proslavljenog Kubrickovog crnog,  koju usput rečeno u kozmičkim prostranstvima može iznjedriti jedino logični mentalni  proces, pojavio se po prvi put u K12 kao vizija koju Kopljar promatra odjeven u svoje  poslovično crno performersko odijelo. Simultano, autora smo mogli vidjeti na video  projekcijama   obješenog   na   granu   stabla   pred   ostacima   banketa,   odnosno,   kako  usred mraka šume „grije ruke“ na velikoj prizemljenoj svjetlosnoj kugli. U K13 Kopljar  po prvi put u svom radu napušta prostor boli i patnje. U središnjem 13 minutnom  video   segmentu   trodjelne   multimedijalne   instalacije   koju   uz   video   projekciju   čine  svjetlosni   objekt i  reflektirajuće  odijelo,  vidimo  snimku  autora  kako  se  noću   kreće  šumom odjeven u blještavo odijelo, pratimo ga kako napušta prostor kugle svjetlosti i  odlazi u poklonstvo svjetlećem monolitu. Po odlasku iz šume, iz svijeta kojeg su ljudi  napustili, pronalazimo ga u urbanom okruženju, pred monolitom u kojeg bodro ulazi,  kreće se kroz njegovu arhitekturu i naposljetku nestaje stapajući se sa svjetlošću. U  postavu Minoritengalerie dvije slijedeće prostorije posvećene su najprije svjetlosnom  objektu, replici Horvatovog monolita, dimenzija 300 x 170 x 70 centimetara, kojeg  udružena   svjetlost   400   bijelih   neonskih   cijevi   složenih   u   preklapajuće   ravni   čini 


nematerijalnim,   te   zatim   reflektirajućem   odijelu,   materijalnom   dokazu   autorovog  simboličkog prelaska u stanje  nematerijalne  duhovnosti, ekvivalent potpune etičke  čistoće.   Nameće   se   pomisao   kako   možda   svjedočimo   dramatičnoj   promjeni   u  Kopljarovom opusu. Nestajanje u svjetlosti osim simboličkog stapanja, čak dokinuća  u   logosu,   u   promišljanju   autorskog   opusa   sugerira   napuštanje   korištenja   vlastitog  tijela kao javnog, odnosno, kao posrednika ili doslovnog nositelja poruke. No, dok je  takva   odluka   predmet   slobodne   autorske   odluke   o   daljnjoj   svrsishodnosti  kanaliziranja   poruke   kroz   vlastito   tijelo,   K13   predstavlja   konzistentan   nastavak  Kopljarovog bazičnog koncepta zasnivanja estetske kvalitete na etičkoj okosnici rada  u   prostoru   njegovog   značenja   i   interpretacije,   te   simbolizmu   forme   na   razini  komunikacije njegove poruke publici. U cjelini opusa, pak, K13 spajanjem skulpture,  videa i rekvizita performansa u jedinstvenu instalaciju formalno zatvara krug kojeg je  Kopljar   započeo   multimedijalnom   izložbom   1993.   godine   u   Gliptoteci   HAZU.  Zanimljivu   unutrašnju   dinamiku   opusa   razjasnit   će   njegov   slijedeći   projekt,   a   K13  hrvatska će publika premijerno vidjeti u novom Muzeju suvremene umjetnosti tijekom  prve polovice 2010. godine. Ostaje nadalje neizvjesno hoće li fetišizacija Horvatovog  tornja doprinijeti njegovoj prenamjeni iz funkcionalnog objekta u simbolični svjetlosni  monolit,   odnosno   iz   arhitekture   u   spomeničku   skulpturu.   Na   tragu   ovog   nagnuća  prosvjetiteljskoj   uvjerljivosti   Kopljarova   izraza   doprinijelo   je   majstorsko   biranje  suradnika: odijelo je dizajnirao Tonči Vladislavić, video je snimio Boris Poljak, zvuk  Martin Semenčić, a Goran Čaće potpisuje njegovu montažu.


K12 / K13 Light Tower