Page 1

SAT LETENJA, VINCULUM, galerija Karas, 1995 Sanja Cvetnić “Umjetnost unutar istine nastaje, dakle, iz umjetnosti, ne iz prirode. Izvorna umjetnost vazda zadovoljava duboku psihičku potrebu, ne puku sklonost nasljedovanju, radost formiranja prema predloπku iz prirode.“ (Gustav René Hocke)1 Kada se na rasutoj likovnoj sceni našeg fi-de-siècla, na kojoj “rien va plus”2, ali i “anything goes”3, pojavi snažna umjetnička osoba, na koji ju je način moguće prihvatiti? Kako progledati kroz opnu zatvorenog i uređenog tuđeg svemira, sastaviti puzzle od razbijenog zrcala nekadašnjeg zajedničkog i prepoznatljivog odraza? Pokušajmo, ipak. predstavio se zagrebačkoj publici (izložba “Žrtvovanja”, galerija Cekao, 1992.) u iznenađujuće zrelom i zaokruženom umjetničkom obličju. Possegnuvši za starozavjetnim obrednim gestama (žrtvovanje, pranje, pročišćenje) i za materijalima snaænih interpretavnih mogućnosti (krv, med), Kopljar tvori biblijski kvartet grijeh-žrtva-oprostpročišćenje. Poticaj takovu tematskom odabiru jest filozofsko promišljanje etičkih problema ljudskaog odnosa spram Boga, spram drugog čovjeka, spram sebe samoga i spram umjetnosti. Ono svakako izvire u umjetnikovoj intimi, ali nije, međutim, izlišno spomenuti kako izloæba nastaje u uznemirujućem razdoblju osobnih i općih duhovnih potresa. Metaforički izrečeno – četiri stupa izložbe četiri su upitnika: o moći grijeha, o veličini žrte, o mogućnosti prosta i o putu pročišćenja. Pomna izvedba, bjelina prostora i tek pokoja mrlja krvi prizivaju čistilište, naglašavaju posvećeno ozračje, koje se kao skladno odijelo pripilo za duhovno tijelo izložbe. Kontrapunkt sustegnutom i antiseptički obrađenom prostoru strastveni je monolog mahnitog proroka iz filma “Nostalgija” (1983.) Andreja Arsenjevića Tarkovskog, objavljen u katalogu na talijanskom i hrvatskom, s umetkom na Braillovu pismu. Duh oslobođene strasti, žudnje i patnje jedini je, ali prodorni krik među formom strogo okovanim isloπcima. Nakon “Žrtvovanja” slijedi izložba “Opasni prostori” (Gliptoteka, 1993.). U izloženim instalacijama, još uvijek prožetim žrtvenim molitvama (“Žrtvovanje”, “Žrtvovanje Izaka”) nalazimo bitno promijenjenu problematsku obradu i tematsko težište. Pred fotografijom umjetnika kao abrahama i dječaka kao Izaka, koja u rasporedu protagonista priziva Caravaggiovo “Žrtvovanje Izaka”, kopljar izlaže šezdeset i šest otvorenih telefonskih imenika. Telefonski imenik suvremeni je simbol mnoštva, pa tako I bezličnosti, broja u kojemu se gubi osobnost , a time i komunikacijska izravnost. Pokušaj da se ostvari priopćajni trokut propada : poruka postoji, kao i onaj koji ju odašilje, ali ne i osoba koja je prima. “Failure ili pomanjkanje hrabrosti” (zatvorene knjige i zaustavljen pisaći stroj zarobljeni u staklenu vitrinu pred dominantnim video-uređajem), nedodirljivi “Pantha Rhei” (Heraklitov fragment upisan u metalu, pod prozirnim , sli nedodirljivim plaπtem strujnog napona od 10 000 volti), kao i niz ”Srca “ (šest metalnih skulptura srca apliciranih na računarske diskette) također izriču bolnu nemoćuspostavljanja trija odašiljatelj-poruka-primatelj. U “Opasnim prostorima “ Kopljar se nakon starozavjetnog četverolista okreće trolistu ljudskog odnosa, priopćavanja, razgovora i razumijevanja. Napor propada, tradicionalni je trokut narušen, a biblijski put uspostavljanja ravnoteže (od grijeha do pročišćenja) nedostižan. Umjetnik međutim ne odustaje, prihvaća oba izazova i kreće dalje. Performace naziva koji iskazuje homage Josephu Beuysu –“Dove sarei arrivato se fossi stato inteligente” (“gdje bih stigao da sam bio pametan”, “Prošireni mediji” u domu hrvatskih likovnih umjetnika, srpanj 1994.) kraže je, mediju primjereno, neposredno


traganje za sjedinjenjem postojanja svoga postojanja s nečim trajnijim od vlastita praha. Obučen u bijelo, poput liječnika vlastitte duše (ali i bolesnika istovremeno), Kopljar ispisuje na obrascima za lijekove molitvu “Anđele čuvaru mili”, zamata papiriće i zatvara ih crnilom u izbušene rupe u zidu. Povezane crne točke unosa ispisuju “UBI EGO”pokušaj sjedinjenja trošnog i prolaznog s onim uzvišenim u sebi, ali bez izlaska iz intime, skrovovitosti i usmjerenosti na vlastito postojanje. Redateljski postupak , prisutan kao naznaka u projektu “Dove sarei arrrivato se fosssi stato inteligente” , Kopljar snažnije unosi u oblikovanju izložbe “Vinculum” (“Spona”). Pokret postaje važnim strukturalnim elementom izložbe. Nevidljivi, ali “propisani “pokret, snimljeni pokret, otvarani pokret i trag pokreta, dijelovi su redateljskog zahvata u statični izložbeni prostor. Problematski tijek izložbe započinje od složenih listova na podu drugog kata izlobenog prostora. Na njima je u Brailovu pismu ispisana novozavjetna tema-“Otkrivenje” (“Apokalipsa”), jedini dio Biblije koji govori o budućnosti i koji stoljećima vjernike puni božanskim strahom i upozorenjima. Bjelini listova (i slova) suprotstavljene su raznobojne , proštenjarski šarene i dječji neozbiljne, tisuće ljekovitih pilula. Raznobojna ljekarnička ponuda nedostatna je protuteža težini apokaliptičnih nagovještaja, ljudski lijek slabiji je od božanskog nagovještaja smrti i suda. Pometen i nesiguran, umjetnik (»ovjek) tetura, luta, prti put utjehe i smirenja(video-zapis). Obraća se posredniku: Crkvi, zajednici ili nekoj instituciji (postavljeni oltar shvaćamo kao širu metaforu, ne isključivo kao pars pro toto crkve), ali ponuđeni lijekovi ne zadovoljavaju u potpunosti duhovnu želju za izravnim osjetom i dodirom s vječnim. Ipak, u posredničkom obredu, na misnom oltaru, umjetnik pronalazi iskustvo kristove ærtve (ljekovite pilule u kaležu, trnom rasparane stranice “Otkrivenja”), ljudsku patnju Boga koja svjedoči potrebnom ljubavi, smirenjem i pravdom. Onom ljubavi koja nadomješta napukline naših krhotina, ljubavi koja poziva k sebi napaćene, krsnom vodom novog života. Završna gesta izložbe apologija je sjedinjenja s Počelom. Čitam je u povišenom tragu plavog nebeskog proboja (otisak ruku na stropu), dok noge (kao u pučkoj izreci) ostaju na zemlji, a utroba nam nudi svoju vodenu unutrašnjost (duboko proživljena i prreživljena iskustva). U završnom uzletu Čovjeka do Boga, u duetu zemaljskog i božanskog, Kopljar zaključuje jedan nadahnuti ciklus. Počeo je s kvartetom pitanja (“Žrtvovanja”, 1992.), koja su poput usmjerenih kopalja svjedočila o naporu da se prodorom u gustiš ljudskih patnji i rasutih osjećaja ponovo uspostavi i pronađe red. Izazov postavljenih pitanja pokušao je riješiti u zajedništvu s ljudima, okretanjem prema komunikaciji – emisiji i recepciji poruka (“Opasni prostori”, 1993.). ne uspijevši u uspostavi osnovnog komunikacijskog trokuta , nezadovoljan, povlači se u skrivenost unutarnjeg života, pokušavajući unutar sebe pronaći veze čovjeku potrebna duhovna jedinstva. Izložbom “Vinculum” kopljar izlazi iz labirinta samoće š prepušta se, oslobođen tjeskobe i tereta, centripetalnoj božanskoj sili. Metaforom spasonosna leta prema božanskim sferamaZlatko Kopljar izlaže vlastito rješenje egzistencijalnog problema umjetnika u rastočenoj slici svijeta. Sjetimo se jedne druge metafore iz prve polovice stoljeća. Poznati književni lik, Fabijan, u istoimenom romanu (1931.) Ericha Kästnera, nije znao ni plivati. 1 Gustav René Hocke, “Svijet kao labirint – Manira i manija u evropskoj umjetnosti od 1520. do 1650. i u suvremenosti”, Zagreb 1991., str.67. 2 “ništa više ne ide” 3 “sve (bilo što) ide”


10-Sanja-VINCULUM_0  

SAT LETENJA, VINCULUM, galerija Karas, 1995 Sanja Cvetnić 1 Gustav René Hocke, “Svijet kao labirint – Manira i manija u evropskoj umjetnosti...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you