NAPISALA I ILUSTRIRALA: MARTINA KRŽELJ, UČENICA OSMOGA RAZREDA
Slikovnicu napisala i ilustrirala za natječaj Moja prva knjiga: Martina Krželj, učenica osmoga razreda
Mentorica: Vanja Selak, prof. hrvatskoga jezika
OŠ don Mihovila Pavlinovida, Podgora Prilaz Vida Mihotida 1 21327 Podgora
NAPISALA I ILUSTRIRALA: MARTINA KRŽELJ, UČENICA OSMOGA RAZREDA
Moje ime je Nova i živim u visokoj krošnji staroga hrasta. Mi sove smo najmudrija bida u šumi i naša je mudrost nadaleko poznata. Rađamo se sa čežnjom u srcu da naučimo što više o svijetu koji nas okružuje. Svaka sova jednog dana napušta svoje gnijezdo i započinje vlastitu pustolovinu. Kada sam bila tek ptid radoznala srca, promatrala sam krijesnice. Mislila sam da su to zvjezdice koje su sišle s neba i plešu po šumi. Nagnula sam se preko ruba gnijezda da ih bolje vidim. Izgubila sam ravnotežu i sve se vrtjelo dok sam padala.
Topla zraka sunca dotakla mi je kljun i probudila me. Pogledala sam oko sebe i pogledom tražila nešto poznato. Ugledala sam krošnju svoga stabla visoko prema nebu. Odavde se činilo kao da dodiruje oblake. Poškakljalo me nešto na nozi. Hodajudi list! Prepala sam se, ali sam uvidjela da su to vrijedni mravci i mravice. Svatko od njih je nosio lišde na leđima za svoju nastambu. - Kako ti ta mrvica može pomodi u izgradnji cijele nastambe? – začuđeno sam ga upitala. - Kao što kap po kap čini snažnu rijeku, tako mrvica po mrvica čini najljepšu nastambu.
Pozdravila sam se s mravima i sjela na travu. Šuma je bila prekrasna, još orošena od jutarnje rose i svaki list se krasio svojim biserima. Odjednom ugledam mamu sovu kako se spušta prema meni. Pogledala me je svojim smeđim očima kao da vidi što osjedam. Zagrlila me je snažno, osjedala sam poznat miris i bila sam sigurna. - Nisam te našla u gnijezdu kad sam se vratila iz lova – zabrinuto reče majka. Odnijela me je u gnijezdo i opet sam bila na sigurnome. Obedala sam joj da du ubudude biti opreznija.
Prisjedam se rado tog vremena kad sam bila sigurna sa svojom majkom u našem malom gnijezdu. Sada ja započinjem svoju pustolovinu i napuštam poznato. Radoznalost u meni gori kao plamen kojeg može ugasiti samo znanje. Svatko od nas mora pronadi svoju mudrost istraživanjem svijeta. Želim naučiti što više, to je moj zadatak i moja misija.
Dugo sam letjela preko nepregledne šume u svojoj potrazi. Umorila sam se i sjela na najvišu granu zelenoga bora odakle je pogled sezao nadaleko. Odjednom sam čula tužno zavijanje s proplanka u blizini. Pratila sam jaukanje i ugledala psida mekog krzna kako leži na travi. - Zovem se Bobi, pobjegao sam od kude. – reče i tužno me pogleda. Uzica mu je zapela za kamen i nije se mogao sam osloboditi. Odlučila sam mu pomodi, nije baš kao da de moja potraga igdje pobjedi.
Trebalo je malo vremena, ali sam ga oslobodila. Rekao je da se kod kude osjedao usamljeno otkad su njegovi vlasnici dobili dijete. Više se nisu obazirali na njega i nisu imali vremena za igranje s njim, pa je odlučio pobjedi. Rekla sam mu da u kudi sigurno ima vlasnicu koja ga još uvijek voli i brine se za njega. Treba se samo vratiti i onda de uistinu vidjeti koliku ljubav gaji prema njemu. - Ne znam nadi put kudi - reče Bobi. - Ja du ti pomodi - kaže Nova.
Opet sam poletjela na onaj visoki bor, a on mi je opisao svoju kudu i vlasnicu. Kuda je imala nakošeni krov, zelene prozore i vrata, a na svakom prozoru bili su ljiljani, jer je to bilo gazdaričino omiljeno cvijede. Kudu su okruživali grmovi ruža od kojih bi cijelo mjesto mirisalo. Ugledala sam kudu i kameni puteljak, vrijeme je da krenemo.
Pratedi puteljak našli smo kudu s ružama i ljiljanima. Gazdarica je prala posuđe kada ugleda kroz prozor svoga Bobija i potrči. Staklena čaša je pala na pod i razbila se u tisudu komadida. Tako se osjedalo njeno srce kada je Bobi otišao, no sada je zacijelilo. Zagrlila ga je, a on je uvidio da tek kad nešto izgubiš, shvatiš koliko ti je to značilo. Odlučio je da nikada više nede napustiti svoju gazdaricu. Ne kaže se uzalud vjeran kao pas.
Pozdravila sam se s Bobijem i otišla natrag u šumu. Naišla sam na močvaru s raznolikim životinjicama. Skakutale su veselo po bari i uživale u suncu. Odjednom sve životinje nestadoše, a bara postane tiha i beživotna. Okrenula sam se i ugledala rodu crnih krila i dugih nogu. Sve životinje su se preplašile te modne ptice, ali ja nisam imala razloga za strah. - Što ti radiš ovdje velika rodo? - upita mala sova Nova.
Roda je otvorila svoje krilo i vidjela sam trn zaboden među njenim perjem. Rekla je da je ona marabu roda Ivka i da ne jede žive životinje. Letjela je iznad močvare kada se ispred nje stvorila plastična vredica nošena vjetrom. Zaslijepila ju je, izgubila je ravnotežu i pala u grm. Sve životinje koje je srela su bile uplašene, pa nije mogla nadi nekoga tko de joj izvaditi trn. Pomogla sam joj, a ona mi se zahvalila.
Sljededi dan joj je bilo bolje i mogla je letjeti. Nastavila je svoje putovanje na jug i potragu za starim gnijezdom. Mahnula mi je dok je odlazila u svoju pustolovinu. Kad su je ugledala sitna stvorenja iz bare, pomislila su da im želi nauditi te se nisu potrudili upoznati ju zbog straha. Nemojte donositi zaključke samo po izgledu, jer ono što je važno jest ono što je unutra. Ne treba suditi knjigu po koricama, jer vas sadržaj može iznenaditi.
Nastavila sam svoju pustolovinu. Letjela sam kroz šumu i odjednom se ispred mene stvori duk. Sudarili smo se. Pogledala sam ga i bio je prekrasan. Imao je tamno smeđe perje, kratke uši i najljepše oči koje sam ikada vidjela. Ispričao se i rekao da se žurio i nije pazio kamo ide. Popričali smo i činio se stvarno drag. Našli smo se sutra na istom mjestu i imali naš drugi "sudar".
Letjeli smo iznad šume zajedno svaki dan i, prije nego što sam to uopde shvatila, zaljubila sam se. Svaki put kada bih ga vidjela, srce bi mi poludjelo. Počelo je plesati na ritam ljubavi i nitko i ništa ga nije moglo zaustaviti. Tko sam ja da naređujem svome srcu, a i da želim ne mogu.
Mjeseci su prolazili, vrijeme se mijenjalo, a mi smo čekali svoju malu sovu. Jaje smo nježno položili u gnijezdo duboko u duplji drveta. Ujutro bi ga dotakla samo zraka sunca, jer je ona jedina bila dovoljno nježna za moju bebu. Čekali smo i čekali, a ljubav je grijala prije osamljenu duplju drveta koja je sada bila živa i čuvala život.
Jednog jutra probudila sam se pokraj svog dragana i pogledala jaje. Opna je počela pucati, a mali kljun je probio svoj put do svjetla. Ptid, malen kao vrh moga krila, tražio je toplinu i ljubav. Zagrlili smo ga i dali mu obedanje da demo ga zaštiti od svijeta. U svoj toj sredi sjetila sam se da sam zaboravila pronadi svoju mudrost. Sjetila sam se mrava Rade, psa Bobija, rode Ivke i svih onih koje sam upoznala u svojoj pustolovini. Oni su me naučili vrijednim poukama, a mudrost je bila u meni cijelo vrijeme i samo je čekala kada du je otkriti. Treba biti suosjedajan i pomagati druge u nevolji.
Martina o sebi Zovem se Martina Krželj i dolazim iz maloga mjesta u podnožju Biokova Živogošda Porat. Cijeli svoj život uživam u ribarenju, čitanju, pisanju i crtanju. Hobi mi je ronjenje i skupljanje školjaka. Svoju sam ljubav prema jezicima otkrila na nastavi engleskoga jezika. Pokušavam uložiti što više truda u ono što radim. Volim čitati i svoje misli i zapažanja stavljati na papir. Sa svojim literarnim radovima ved godinama sudjelujem na Lidranu - županijska razina. Ove sam godine sudjelovala i na županijskom natjecanju iz tehničke kulture te osvojila četvrto mjesto. Volim se likovno izražavati, a ponekad sate provodim s olovkom u ruci. Mislim da je ovo za mene idealno natjecanje jer mogu spojiti svoje dvije velike ljubavi: pisanje i crtanje.
Napisala i ilustrirala: Maritna Krželj
OĹ don Mihovila Pavlinovida, Podgora Ĺ G 2014./2015.